Naš rumunjski dnevnik( 12. – 19. 3. 2016.)

Na prvoj mobilnosti u Rumunjskoj u sklopu Erasmus+ projekta sudjelovali su učenici Ana Cerovski, Ana Knežević, Maja Ivšac, Luka Pinturić i Mihael Pušec i njihove profesorice koje su strpljivo i brižno o njima skrbile čitav tjedan Ivana Kujundžić i Dubravka Vuleša.

Na put smo krenuli u subotu 12. ožujka poslije podne, a da je situacija obećavajuća dalo se naslutiti iz činjenice da su samo tri dana ranije počeli voziti vlakovi u Budimpeštu nakon gotovo četiri mjeseca prekida željezničkog prometa prema Mađarskoj.

Roditelji, ravnatelj i profesorica Horvat su nas utrpali i vlak i naša je avantura mogla započeti.

Čitav kupe je bio samo naš, uzbuđenje se osjećalo u zraku dok smo veselo putovali mađarskom ravnicom prema Budimpešti, a profesorica Ivana je na svom face statusu obznanila svim partnerima i gospodinu Drakuli da MI dolazimo.

Nakon šest sati vožnje stigli smo na kolodvor Keleti, osjećali smo se kao na putu za Hogwarts što se nekako da naslutiti i iz naših fotografija. Vlak za Rumunjsku kretao je za nešto manje od dva sata pa smo stigli razmijeniti novac ( rumunjske leje nismo mogli nabaviti u Hrvatskoj ), kupiti još neke sitnice za put, razgledati zgradu glavnog budimpeštanskog kolodvora, upasti na filmski set jer smo morali preko njega proći do vlaka za Rumunjsku. Nije se baš bilo ugodno naći pred odredom smrtno ozbiljnih i do zuba naoružanih njemačkih vojnika iz 2. svjetskog rata, ali kasnije je to bila izvrsna tema za prepričavanje.

Nakon vlaka iz Zagreba, vlak koji je vozio iz Budimpešte u Bukurešt bio je malo neugodnije iskustvo, ali sve to čini čar putovanja. Smjestili smo se u kupee i nastavili putovanje u noć, u Transilvaniju. Ujutro smo se našli u Sibotu gdje nas je čekao taxy koji nas je odvezao u Blaj gdje su po nas trebali doći domaćini. U pasionu Montana Popa nas je čekala ravnateljica škole iz Sincela, a uskoro su došli i roditelji. Pozdravili smo se s profesoricama i krenuli u kuće domaćina.

Da je Rumunjska ipak drugačija zemlja shvatili smo već kad smo se iskrcali iz vlaka u Sibotu, najprije smo uočili da sve ceste nisu asfaltirane pa nam je to malo stvorilo problem jer smo svi imali kovčege na kotačiće, ali oduševilo nas je kako je cijelo selo pokazalo interes za nas i najljubaznije nam, doduše na rumunjskom jeziku, pokušalo objasniti gdje nas čeka taxi.

Ponedjeljak, 14. ožujka Naš prvi radni dan u školi u Sincelu, a kako je to bio i dan upoznavanja,

trebalo je ostaviti što bolji dojam i predstaviti se u što boljem svjetlu jer nas je osim budnih očiju naših profesorica, promatralo tko zna koliko profesora partnera i domaćina. Svaka se škola predstavila prezentacijom, maskotom i učenici osobno. Mihael i Luka su odradili prezentaciju i maskotu – našeg zmajčeka, a Ana, Ana i Maja su izvele svoju rap točku.

Bili smo super, led je probijen, profesorice zadovoljne. Nakon ručka svi zajedno učenici i profesori išli smo na izlet u Alba Iuliju, glavni grad pokrajine Alba u kojoj se nalazi Sincel i Blaj. Proučavali smo krajolik, a posebnu pozornost su nam privlačile žice na električnim stupovima jer mi to kod nas u Zagrebu nismo vidjeli. Alba Iulija nas je osvojila na prvi pogled, vidjeli smo gradske zidine kojima je bio opasan stari dio grada, rimske ostatke, podzemne hodnike, brojne crkve, arheološki muzej.

Nažalost, posjetili smo samo stari dio grada, ali i onaj novi koliko smo vidjeli iz autobusa je prekrasan, zgrade i ulice su drugačije nego kod nas, zanimljivije. U gradu nam je vodič pričao o prošlosti i važnosti Alba Iulije, Habsburgovcima i Osmanlijama, sudaru naroda i kultura, a mi smo već bili pomalo umorni jer nam je prvi dan bio pun uzbuđenja i novih susreta. U Sincel smo se vratili navečer.

Utorak, 15. ožujka

Proveli smo na nastavi. Bili smo na satu matematike, engleskog i rumunjskog jezika, a zatim na radionicama plesa gdje smo se trudili naučiti brašovjanku i likovne kulture gdje smo izrađivali čestitke za dolazak proljeća, Rumunji to zovu marcišoare i ukrašavali zdjelice u dekupaž tehnici. Nakon ručka smo bili slobodni do navečer kada smo svi bili na folklornoj priredbi u kulturnom domu u Sincelu. Na priredbi su nam se svojom pjesmom i plesom predstavili domaćini, a pozdravio nas je i gradonačelnik i poželio ugodan boravak u Sincelu i Blaju.

Srijeda, 16. ožujka Dan smo proveli u upoznavanju područja Tarnava Mice s brojnim važnim

kulturno povijesnim mjestima: etnografskom zbirkom u Sincelu, crkvama u Balcaciu, Sanmiclausu, Jidvei, dvorac Bethlen, crkve u Blaju. Danas smo se mogli bolje upoznati s vršnjacima iz drugih zemalja jer smo se svi zajedno vozili poljskim autobusom, naime, učenici iz drugih zemalja su se upoznali još na putovanju jer su oni došli svi zajedno autobusom koji je krenuo iz Poljske. Poslije podne smo proveli u obiteljima i međusobnim druženjima jer je trebalo ranije poći na spavanje. Sutra nas je čekala velika avantura i dalek put prema Drakulinom dvorcu i Brašovu.

Četvrtak, 17. ožujka

Nas se osobito dojmio. Ni rano ustajanje prije 6 sati nije moglo manjiti naše uzbuđenje i očekivanja. U sedam sati smo krenuli na put prema Brašovu i dvorcu Bran o kojem smo do sada saznavali samo iz priča o vampirima i Drakuli i filma Romana Polanskog.

Svi smo uzbuđeno i nervozno cupkali na autobusnoj stanici i jedva čekali ukrcati se u autobus. Već smo se sprijateljili sa svima, ali svoju pažnju i društvo nekako smo usmjerili na ekipe iz Poljske i Slovačke, a vi pogađajte zašto jer kako kažu profesorice Ivana i Dubravka, a mi se potpuno slažemo s njima:“ Što se dogodi u Rumunjskoj, ostaje u Rumunjskoj!“

Nakon četiri sata vožnje našli smo se u podnožju Drakulinog dvorca, zapravo dvorca Vlada Tepeša čija je biografija poslužila irskom piscu Bramu Stokeru za lik Drakule. Već samo podnožje dvorca izgleda pomalo zastrašujuće, gostionice obavijene gustim dimom, malo čudni ljudi, bezbroj štandova s raznom zastrašujućim suvenirima od kojih su najčešće fake vučje kože kineske proizvodnje ( iste smo takve vidjeli i u Budimpešti), maske za tjeranje zlih duhova, majice s vampirskim zubima i natpisom „Smile from Transilvania“ te suhomesnatim proizvodima.

 

Sam se dvorac nalazi na strmoj stijeni, a ispred stepenica koje vode do dvorca nalazi se ogroman križ. Na ulasku u dvorac dočekao nas je vodič koji je izgledao vrlo stopljen s ambijentom kako kaže profesorica Dubravka, imao je nekakav čudan pogled u očima. Detaljno smo proučili unutrašnjost dvorca, napravili bezbroj fotografija i spustili se u podnožje gdje smo opustošili suvenirnicu. Dok drugi samo čitaju o Drakuli, mi smo bili ovdje, u njegovim prostorijama!

Slijedio je nastavak puta prema Brašovu. Najprije smo zapazili ogroman natpis imena grada na planinama iznad grada, poput Hollywooda. Grad je prekrasan, nimalo sličan onome što smo dosada vidjeli u Rumunjskoj, vrlo srednjeeuropski. Kako je bilo vrijeme ručku udobno smo se smjestili u pizzeriji na glavnom gradskom trgu i ručali. Imali smo malo slobodnog vremena za istraživanje grada i kupovinu suvenira. Na putu prema autobusu vrijeme smo kratili u fotografiranju s prijateljima i prijateljicama iz Poljske i Slovačke, a pridružili su nam se i ostali. U zraku se osjećalo da će sutrašnji rastanak biti težak. Kasno u noć vratili smo se u Sincel.

Petak, 18. ožujka Zadnji dan boravka u Rumunjskoj proveli smo u zajedničkom druženju i

sportskim aktivnostima s ostalim učenicima. Dan smo započeli malo kasnije jer smo svi trebali navečer putovati.

Najprije smo posjetili etno kuću u Panadi gdje nam je ljubazna gospođa pokazala kako se prede vuna, tka na tkalačkom stanu, mijesi tijesto za pup (pogača sa zeljem). To je tipično rumunjsko imanje tradicionalno uređeno.

Nakon degustacije pogače krenuli smo na sportsko druženje, a zvijezda Mihael dao je svoj prvi intervju za televiziju češke škole Navsi, naravno na hrvatskom jeziku, ali je profesorica Ivana to prevela na češki. Umorni od sportskih nadmetanja jedva smo dočekali ručak. Ručali smo tradicionalnu rumunjsku juhu koju oni zovu čorba, čorba je svaka juha koja se sastoji od komadića mesa, sarmu ili sarmale kako kažu Rumunji, tradicionalni kruh koji se u Rumunjskoj peče u obliku kuglofa, a za desert kolače od oraha, profesorice Ivana, žao nam je, ali bili su fini . Za vrijeme ručka imali smo priliku poslušati tradicionalnu rumunjsku glazbu, a profesorica Alina je obećala da će nam donijeti CD s njihovom glazbom kada dođe u Zagreb.

Poslije podne smo se malo odmorili, a zatim došli na oproštajnu večeru u restoran u Blaju. Večera je bila ukusna, ali nije nam baš bilo do jela, većinu vremena smo proveli u razgovoru, fotografiranju i smišljanju novih susreta. Susret je završio govorom ravnateljice, profesorice Dubravke i velikom zajedničkom fotografijom. Česi, Slovaci i Poljaci su se ukrcali u autobus, mahali nam i krenuli. U okicama su se zakrijesile suze. Mi smo otišli kod domaćina spakirati stvari jer smo polazili kasnije navečer. Oko 22 sata došli smo u pansion gdje su nas čekale profesorice i ravnateljica, uslijedilo je završno fotografiranje s domaćinima, srdačan pozdrav s ravnateljicom i obećanje susreta u Zagrebu.

Taxy je stigao u 22.30 i odvezao nas u Vintu de Jos. Vlak je kasnio pola sata pa smo se u gluho doba noći još zabavljali na stanici i prepričavali događaje prethodnog tjedna. Potpuno izmoreni ušli smo u vlak, ali umjesto spavanja ulovio nas je smjehitis i nismo se mogli prestati smijati do mađarske granice.

Subota, 19. ožujka U subotu nas je dočekala sunčana Budimpešta, ostavili smo prtljagu u

ormarićima na kolodvoru i uputili se u potragu za hranom i istraživanjem grada jer nam je vlak u Zagreb išao poslije podne.

Profesorice su nas odvele na poznatu trgovačku ulicu Vaci gdje smo pojeli pizzu, javili se roditeljima, kupili još neke suvenire, razgledali grad i polako se uputili prema Keletiju.

Uslijedila je zaršna faza putovanja Budimpešta – Zagreb. U vlaku smo se uz fotografije prisjećali svega što smo doživjeli u Rumunjskoj. Na kolodvoru nas je dočekala ekipa u istom sastavu, a mi prepuni doživljaja, nismo se mogli oteti nekim našim zajedničkim dosjetkama i napadajima smijeha.

Bilo je ovo neprocjenjivo iskustvo, hvala svima koji su nam to omogućili.

Napisali: Ana, Ana, Maja, Luka, Mihael

Popravila, ispravila i uredila: Ivana Kujundžić, prof.

Prevela: Dubravka Vuleša, prof