NASLJEDNO PRAVOprof.dr. Milorad Živanović

1. POJAM NASLJEĐIVANJANasljeđivanje kao pravni pojam podrazumijeva prelazak određenih subjektivnih prava i obaveza sa jednog subjeka na drugog u trenutku smrti umrlog licaNasljeđivanje je prijenos imovine umrlog na druga lica, a pravila (pravne norme) po kojima je urađen tekav prijenos čine nasljedno pravo Nasleđivanje je prenos materijalnih i duhovnih vrijednosti sa predaka na potomke. Kao pravna pojava nasleđivanje podrazumijeva prelazak određenih prava i obaveza sa jednog subjekta prava na drugi subjekat prava. Imovinska prava i obaveze jednog lica ne prestaju da postoje usljed smrti tog lica, ona prelaze na prava njegovog nasljednika. Sva ta imovinska prava predstavljaju imanje jednog lica, koje se nakon smrti tog lica naziva zaostavština i koje prelazi u ruke drugih lica, nasljednika umrlog. Ti nasljednici su ili zakonski (one koje je zakon odredio), ili voljni (oni koje je ostavilac naznačio svojom izjavom volje). Da bi nasleđivanje nastupilo potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene zakonske pretpostavke:

- smrt ostavioca,- postojanje nasljednika,- postojanje zaostavštine,- prijem i odricanje od nasleđa,- pravni osnov pozivanja na nasleđe.

2. POJAM NASLJEDNOG PRAVANasljedno pravo je nauka koja se bavi izučavanjem objektivnog i subjektivnog nasljednog prava, njihovim istorijskim razvojem, teorijom, vezama i odnosima sa drugim pravnim disciplinama, njihovim tumačenjem i praktičnom primjenom, kao i pitanjima njihovog daljeg usavršavanja.Nasljedno pravo u objektivnom i subjektivnom smislu Nasljedno pravo ima dva osnovna značenja, objektivno i subjektivno.U objektivnom smislu nasljedno pravo je skup pravnih propisa koji uređuju nasljeđivanje.U subjektivnom smislu nasljedno pravo označava konkretno ovlašćenje određenog lica, da na osnovu objektivnog nasljednog prava, stekne određena prava iz zaostavštine ostavioca.Dakle, nasljedno pravo je nauka koja se bavi izučavanjem objektivnog i subjektivnog nasljednog prava, njihovim istorijskim razvojem, teorijom, vezama i odnosima sa drugim pravnim disciplinama, njihovim tumačenjem i praktičnom primjenom, kao i pitanjima njihovog daljeg usavršavanja.

Jedno lice kao subjekt prava, sjedinjava određeni krug prava i obaveza, kako imovinske prirode (svojina, služnost, zaloga, obligaciona prava) tako i neimovinske (politička prava, lična porodična prava i sl.)U modernim pravima, pravilo je da se prenos prava i obaveza sa umrlog na njegove nasljednike vrši u trenutku njegove smrti, odnosno prestanka pravnog subjektiviteta, tako da njegova prava i obaveze ni u jednom trenutku ne ostaju bez svog titulara.

3. ZNAČAJ NASLJEDNOG PRAVANasljedno pravo je nastalo sa nastankom države i razvijalo se tokom istorije u skladu sa razvojem ukupnih društveno-ekonomskih i vlasničkih odnosa.

1. Nasljedno pravo ima veliki društevni značaj. Tek kroz nasljedno pravo, pravo svojine dobija svoj konačan oblik.

2. Nasljedno pravo oličava i podržava privatnu svojinu podstrekavajući svakog pojedinca na rad, sticanje i racionalno upravljanje imovinom.

3. Nasljedno pravo učvršćuje ekonomsku bazu porodice kao osnovne ćelije u svakom društvu i podržavajući rad i kontinuitet, ono je motor sticanja dobara i napretka.

4. Nasleđivanje ima i psihološku i moralnu komponentu koja djeluje na užu porodicu.U modernim pravima, pravilo je da se prenos prava i obaveza sa umrlog na njegove nasljednike vrši u trenutku njegove smrti, odnosno prestanka pravnog subjektiviteta, tako da njegova prava i obaveze ni u jednom trenutku ne ostaju bez svog titulara.

4. NAČELA NASLJEDNOG PRAVA1. Načelo nasljeđivanja usljed smrti (institut nasljeđivanja može se primjeniti tek kada dođe do smrti nekog fizičkog lica. Ovajt renutak naziva se delacija i označava momenat prelaska prava i obaveza sa umrlog na njegove nasljednike. Nasljeđuju se samo fizička lica);2. Načelo obavezne neposredne univerzalne sukcesije (univerzalna sukcesija – predstavlja prelaženje zaostavštine na nasljednike u cjelosti. Nasljednici preuzimaju sva prava, potraživanja i obaveze. Zaostavština se sa umrlog neposredno prenosi na nasljednika, bez posredovanja i u punom obimu prava i obaveza koje je imao umrli u momenti smrti, a nasljednici ne mogu da vrše izbor između prava i obaveza); 3. Načelo ograničenog broja osnova pozivanja na nasljeđe (postoje samo dva osnova pozivanja na nasljeđivanje: testament (oporuka) kao osnov za testamentalno nasljeđivanja i zakon kao osnov za zakonsko nasljeđivanje);4. Načelo ravnopravnosti (podrazumijeva: ravnopravnost polova, bračne i vanbračne djece; ravnopravnost domaćih i stranih državljana);5. Načelo ipso iure stjecanja (momentom smrti ostavioca (delacijom) zaostavština po sili zakona prelazi na njegove zakonske ili testamentarne nasljednike. Nasljednici ne moraju ni znati da su postali nasljednici);6. Načelo dobrovoljnog stjecanja (nikome se ne može nametnuti svojstvo nasljednika. Ukoliko se nasljednik u ostavinskom postupku odrekne nasljednog prava smatraće se da i nije nikada bio nasljednik. Nasljeđa se jedino ne može odreći država /ne postoji dobroovoljnost/-načelo kaduciteta);7. Načelo kaduciteta (kaducitet ili ošasnost znači sa aspekta nasljenog prava da ostavitelj nema nasljednike u nekom konkretnom slučaju. Sud će oglasom i na drugi način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljeđe da se pojave na sudu, a ako se nakon 6

mjeseci ne javi ni jedan nasljednik, ostavštine prelazi u ruke opštine (grada), ali se time nasljednik ukjoliko se pojavi kasnije ne lišava nasljednog prava).

5. UNIVERZALNA I SINGULARNA SUKCESIJAUkoliko se iz zaostavštine stiču samo pojedina prava i stvari (u slučaju legata), tada takvo sticanje nije direktno, odnosno neposredno, već se radi o posrednom sticanju

a) Univerzalni sukcesorStupa u sva prava i obaveze ostavitelja koji su egzistirali u času njegove smrti i zbog toga sukcesor preuzima svu aktivu i pasivu zaostavštine.

b) Singularni sukcesor Preuzima samo određenu korist i zbog toga je sukcesor samo u aktivi zaostavštine (ako ostavitelj nije odredio da preuzima i njegove dugove), pa je njegom zahtjev obligacionog karaktera).

6. IZVORI NASLJEDNOG PRAVA1) Ustav ,2) Zakon o nasljeđivanju (Službeni list SRBiH 22/73, 22/75, 36/75, 38/78 i

prečišćeni tekst tog Zakona Službeni list SRBiH 7/80.)3) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ,4) Zakon o obligacionim odnosima, 5) Zakon o autorskom pravu, 6) Zakon o parničnom postupku ,7) Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim

odnosima,8) Zakon o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim porodičnim i

nasljednim odnosima,9) Zakon o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu u obliku međunarodnog

testamenta,10) Međunarodni ugovori.

7. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJEDa bi se ostvarilo nasljeđivanje potrebno je da se ispune navedene pretpostavke u konkretnom slučaju:

a) smrt ostavitelja,b) postojanje nasljednika,c) postojanje zaostavštine,d) postojanje osnova pozivanja na nasljeđe,e) prijem i odrizacnje od nasljeđa.

8. SMRT OSTAVIOCA KAO PREPOSTAVKA ZA NASLJEĐIVANJESmrt ostavioca je prirodni događaj koji ima za posljedicu prestanak pravnog subjektiviteta ostavitelja i prelazak njegove imovine na njegove nasljednike.- Smrt nekog lica dokazuje se izvodom iz matične knjige umrlih.- Proglašenje neke osobe umrlom.- Postupak za dokazivanje smrti.

9. POJAM ZAOSTAVŠTINEPojam zaostavštine najčešće se određuje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrtiZaostavština, nasljeđe, nasljedna masa je skup svih pravnih stanja, odnosno skup svih prava i obevza, ili cjelokupna nasljeđivanju podobna aktiva i pasiva umrlog lica, koja prelazi po osnovu nasljeđivanja i po propisima nasljednog prava na nasljednike.Pojam i predmet zaostavštinePod predmetom nasljeđivanja u zakonskom smislu navedene zakonske odredbe podrazumijeva se zaostavština, ostavina umrlog lica, sa svim pravima i obevzama koji su pripadali ostaviocu, dakle cjelokupna aktiva i pasiva umrlog lica (bruto zaostavština).Razlika između te aktiva i pasive čini čistu (neto) zaostavštinu, pod pretpostavkom da je vrijednost aktive veća od pasive.

10. SASTAV ZAOSTAVŠTINESastav zaostavštine predstavlja: Aktivu i pasivuU sastav zaostavštine ulaze samo ona prava i obaveze (imovinska i lično-imovinska) koja je ostavilac mogao prenostiti drugim licima za vrijeme života.U pogledu sadržine zaostavštine to mogu biti : stvari, imovinska prava, imovinska potraživanja, i imovinske obaveze.Pod imovinskim pravima podrazumijevaju se stvrna prava (pravo vlasništva, pravo zaloge, pravo stvarne služnosti, pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu)

11. IZDVAJANJE IZ SASTAVA ZAOSTAVŠTINEZakon utvrđuje mogućnost izdvajanja dijela zaostavštine u korist lica koja su živjela u zajednici sa ostaviocem (potomci, usvojenici), a koja su svojim radom ili na drugi način pomagala ostaviocu u privređivanju i na taj način doprinjeli povećanju vrijednosti imovine ostavioca.Zaostavštinu ne čine predmeti domaćinstva manje vrijednosti (pokućstvo, namještaj, posteljina i slično) koji služe svakodnevnim potrebama ostaviočevih potomaka, njegovog supružnika i roditelja, ako su sa ostaviocem živjeli u istom domaćinstvu, već oni postaju zajednička svojina ovih lica.O izdvajanju odlučuje ostavinski sud po zahtjevu zainteresovanih u vanparničnom postupku ako postoji saglasnost svi nasljednika, ili parnični sud ako nema saglasnosti.

12. OBRAČUNSKA VRIJEDNOST ZAOSTAVŠTINEBruto vrijednost zaostavštine predstavlja svu aktivu i pasivu odnosno zbir svih nasljeđivanju poodobnih prava i obaveza. Neto vrijednost zaostavštine je razlika između aktive i pasive ostaviocaObračunska vrijednost zaostavštine je neto vrijednost + određena vrsta poklona (kod povrede prava nužnog nasljednika).Obračunska vrijednost zaostavštine treba razlikovati od bruto i neto zaostavštine u slučajevima postojanja nužnih nasljednika i izračunavanja veličine nužnih dijelova. Naime, obračunskoj vrijednosti se radi izračunavanja veličine dijelova nužnih nasljednika dodaje vrijednost poklona (darova) koje je učinio ostavitelj za vrijeme svog života, uz

mogućnost da dođe do vraćanja nekih poklona, ako vrijednost neto zaoostavštine nije dovoljna za izmirenje nužnih nasljednika.

13. POSTOJANJE NASLJEDNIKA KAO PRETPOSTAVKA ZA NASLJEĐIVANJENasljednik može biti samo osoba koja je u životu u trenutku otvaranja nasljeđa, a isto pravilo važi i za fizička i pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica).Nasljednici mogu biti osobe koje su nadživjele ostavitelja, to su osobe koje su u životu u momentu ostaviteljeve smrti.Postoje izuzeci od pravila da nasljednik mora biti živ u momentu delacije.Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeđa (nasciturus), smatra se kao rođeno, ako se rodi živo.

14. ODSUTNA I NESTALA LICA KAO NASLJEDNICITakve osobe se smatraju da su žive, odnosno da su nasljednici, a radi zaštite njihovih prava postavlja im se privremeni staratelj, koji se stara o njihovim pravima u odnosu na zaostavštinu.Ako se pojavi odsutna ili nestala osoba, ona će preuzeti zaostavštinu, odnosno dio zaostavštine koji joj pripada.Ako se provede vanparnični postupak u kome bi se nestala osoba proglasila umrlom, u ostavinskom postupku bi se utvrđivala nasljedna prava drugih osoba koja izvode pravo nasljeđa od umrlog nasljednika.

15. NASLJEDNA PRAVA STRANACAStrani državljani imaju isti nasljedni položaj, pod uslovom uzajamnosti, kao i domaći državljani, ako međunarodni ugovorom nije drugačije određeno.

16. NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJEPredstavlja nemogućnost određene osobe da postane nesljednik konkretnog ostavitelja zbog razloga subjektivne prirode.To je svojevrsna sankcija prema određenoj osobi kao mogućem nasljedniku zbog određenog ponašanja takve osobe prema ostavitelju ili njemu bliskoj osobi, koje ponašanje predstavlja nedopušten ili nemoralan akt, ili čak krivično djelo.

17. OSNOVI POZIVANJA NA NASLJEĐIVANJE U našem pravu dopuštena su samo dva osnova: Zakon i testament. Testament ima prioritet. Do zakonskog nasleđivanja dolazi:

a) ako ne postoji testament ili ako je on ništavan, b) ako testamentom nije obuhvaćena sva imovina,c) ako testamentalni naljednik ne može ili neće da primi nasleđe.

Po našem zakonu moguće je da nasljednik nasleđuje djelimično po testamentu,a djelimično kao zakonski nasljednik. Ugovor o nasleđivanju nije dopušten.

18. POJAM ZAKONSKOG NASLJEĐIVANJAZakonsko nasleđivanje je prelazak zaostavštine na nasljednike na osnovu zakona. Ono će se ostvariti u ovim slučajevima:

- kada ostavilac nije sačinio testament, - kada testamentom nije obuhvaćena cjelokupna zaostavština,- kada testamentalni nasljednik ne može ili neće da primi nasleđe- i u svim drugim slučajevima kada testament nije osnov za nasleđivanje.

Zakonsko nasleđivanje može da bude redovno i nužno zakonsko nasleđivanje.Osnovne činjenice zakonskog nasljednog reda su srodstvo (krvno i građansko) i bračna veza.Naš Zakon o nasljeđivanju predviđa tri nasljedna reda, ali sadrži i posebna pravila za nasljeđivanje po osnovu nepotpunog usvajanja, mogućnost povećanja nasljednog dijela djece, supružnika i roditelja, kao i posebna pravila o nasljeđivanja autorskog prava.

19. SISTEMI GRUPNE RASPODJELE SRODNIKA KAO NASLJEDNIKADa bi određeno lice moglo biti potencijalni nasljednik moraju postojati sledeće činjenice:

1) krvno srodstvo2) građansko srodstvo3) bračna veza.

1. Krvno srodstvo – krug krvnih srodnika je ograničen. Ostavioca nasleđuju: svi njegovi potomci, od predaka samo roditelji i djedovi i babe, porodični srodnici od kojih, samo braća i sestre, njihovi potomci i djeca od

djedova i baba ostavioca.U pogledu nasleđivanja vanbračno krvno srodstvo je izjednačeno sa bračnim.2. Građansko srodstvo – građanski srodnik ostavioca postaje se putem usvojenja. Koji će od građanskih srodnika ući u krug potencijalnih nasljednika ostavioca zavisi od vrste usvojenja. Usvojenje može biti potpuno i nepotpuno. Nepotpuno usvojenje je ono kojim usvojenik i njegovi potomci ne prekidaju vezu sa svojim krvnim srodnicima, i uspostavljaju ograničenu građansko srodničku vezu sa usvojiocem. Ovim usvojenjem usvojenik i dalje ostaje potencijalni nasljednik svojih krvnih srodnika. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna prava kao i usvojiočeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju ta prava nisu ograničena ili sasvim isključena. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja zajedno sa svojim potomcima može naslijediti samo svog usvojioca, ali ne i njegovog bračnog druga i njegove krvne i građanske srodnike.Potpuno usvojenje je ono usvojenje kojim usvojenik i njegovi potomci izlaze iz svoje krvne porodice i potupno se uključuju, integrišu u porodicu svog usvojioca. Srodstvo potpunog usvojenja izjednačuje se sa srodstvom po krvi. U slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi.3. Bračna veza sa ostaviocem – bračna veza sa ostaviocem ima isti značaj kao i srodstvo sa ostaviocem. Položaj bračnog druga ostavioca imaju ona lica koja su u času njegove smrti bila s njim u valjanom braku. Bračni drug neće imati pravo na nasleđe:

- ako je ostavilac prije svoje smrti podnio tužbu za razvod braka, a nakon njegove smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana,

- ako njegov brak sa ostaviocem bude proglašen za nepostojeći ili poništen poslije ostaviočeve smrti, iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni drug znao u vrijeme zaključenja braka,

- ako je njegova zajednica sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem.

Vanbračna zajednica sa ostaviocem – zajednica se tretira kao vanbračna ako je do časa smrti ostavioca trajala najmanje 15 godina, a ako je u njoj bilo djece najmanje 5 godina do časa smrti ostavioca.

20. PARANTERALNI SISTEMParantelarno-linearni sistem je osnov za određivinaje zakonskog reda nasljeđivanja srodnika ostavitelja u našem nasljednom pravu.U tom sistemu srodnici ostavitelja se grupišu u redove, koljena (parentele) tako da bliži red isključuje dalji.Unutar jednog reda potomaka, odnosno predaka ostavitelja podjela se vrši na linije (grane).

21. PRAVO PREDSTAVLJANJA (REPREZENTACIJE)Dalji srodnici ostavitelja, predstavljajući svog pretka (koji je umro prije ostavitelja), stupaju u nasljedno pravo tog pretka, konkurišući na nasljedstvo tako da ostvare dio nasljedstva koji je pripadao njihovom pretku da je bio živ u času ostaviteljeve smrti.

22. PRAVO PRIRAŠTAJAPriraštanje (dodavanje) nasljednog dijela određenog nasljednika, koji neće i ne može postati nasljednik u konkretnom slučaju, u korist ostalih srodnika istog stepena.Svrha prava priraštanja je u težnji jednake podjele zaostavštine, a pravo nastupa ipso iure po samom zakonu, tako da nasljednik ne treba da se izjašnjava da li prima dio koji mu pripada.

23. ZAKONSKI NASLJEDNI REDOVIAko zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona umrlog nasljeđuju:

- svi njegovi potomci,- njegov supružnik,- njegovi roditelji,- njegova braća i sestre i njihovi potomci,- njegovi djedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci.Gore navedena lica nasljeđuju po nasljednim redovima.Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda.

24. PRVI NASLJEDNI RED

Zaostavštinu umrlog nasljeđuju njegovi potomci i njegov supružnik i to na jednake dijelove.

Pod potomcima ostavitelja smatraju se njegova djeca i njihovi potomci (unuci, praunuci itd). djecom se matraju bračna i vanbračna, kao i pozakonjena djeca(rođena van braka, ali su njihovi roditelji naknadno zaključili brak ili su namjeravali zaključiti, ali su zbog smrti jednog od njih bili u tome spriječeni).

25. DRUGI NASLJEDNI REDZaostavštinu umrlog koji nije ostavio potomke nasljeđuje njegov supružnik i njegovi

roditelji.Roditelji umrlog nasljeđuju jednu polovinu zaostavštine na jednake dijelove, a drugu polovinu zaostavštine nasljeđuje supružnik umrlog.Ako iza umrlog nije ostao supružnik, roditelji umrlog nasljeđuju cijelu zaostavštinu na jednake dijelove.

26. TREĆI NASLJEDNI REDZaostavštinu umrlog koji nije ostavio ni potomke, ni roditelje, niti su oni ostavili nekog potomka, ni supružnika, nasljeđuju njegovi djedovi i babe.Jednu polovimu nasljeđuju djed i baba sa očeve strane, a drugu polovinu djed i baba sa majčine strane

27. ČETVRITI NASLJEDNI RED I OSTALI NASLJEDNI REDOVIOstaviočevi pradjedovi i prababe sa očeve strane nasljeđuju na jednake dijelove polovinu zaostavštine, a drugu polovinu na jednake dijelove nasljeđuju ostaviočevi pradjedovi i prababe sa majčine strane.Ostali nasljedni redovi Poslije ostaviočevih pradjedova i prababa, zaostavštinu nasljeđuju njegovi dalji preci, redom, shodno pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i prababe.

28. NASLJEDNO PRAVNI POLOŽAJ SUPRUŽNIKABračna veza između ostavitelja i druge osobe je jedna od osnova za određivanje prava na

nasljeđe.Nadživjeli supružnik nasljeđuje ostavitelja sa potomcima ostavitelja u prvom nasljednom redu, a ako ostavitelj nije ostavio potomke, supružnik nasljeđuje po pravilima koja važe za drugi nasljedni red.Supružnik iz zaostavštine ostavitelja dobija određeni dio, uz mogućnost da se njegov nasljedni dio poveća ili da nasljedi cijelu zaostavštinu pod uslovima predviđenim zakonom (ako nema nužnih sredstava za život, odsnosno ako bi zapao u oskudicu – što jeu praksi teško ostvarivo i dokazivo).

29. SMANJENJE NASLJEDNOG DIJELA SUPRUŽNIKA Povećanjem nasljednog dijela djeci, smanjuje se nasljedni dio supružniku, na zahtjev zaineteresovanih a po odluci suda u zakonom propisanoj formi.

30. POVEĆANJE NASLJEDNOG DIJELA SUPRUŽNIKA

Kada je supružnik koji nema nužnih sredstava za život povan na nasljeđe sa nasljednicima prvog ili drugog nasljednog reda sud može na zahtjev supružnika odlučiti da supružnik nasljedi i jedan dio onog dijela zaostavštine koji bi po zakonu trerbalo da nasljede ostali nasljednici, a može odlučiti da supružnik nasljedi cijelu zaostavštinu, ako je ona tako male vrijednosti, da bi njenom podjelom, supružnik zapao u oskudicu.Sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnosti, za privređivanje supružnika, trajanje bračne zajednice, imovinske prilike ostalih nasljednika i dr.

31. PRESTANAK NASLJEDNOG PRAVA SUPRUŽNIKAPravo nasljeđivanja na osnovu zakona između supružnika prestaje razvodom braka ili poništenjem braka.Supružnik nema pravo na nasljeđe:

ako je ostavilac podnio tužbu za razvod braka, a poslije smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana;

ako njegov brak sa ostaviocem bude oglašen za nepostojeći ili bude poništen, poslije smrti ostaviočeve, iz uzraka za čije je postojanje nadživjeli supružnik znao u vrijeme zaključenja braka, i

Ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili sporazumno sa ostaviocem.

32. POVEĆANJE ZAKONSKOG NASLJEDNOG DIJELA DJECEKada su djeca koja nemaju nužnih sredstava za život pozvana na nasljeđe sa supružnikom ostaviočevim, sud može na njihov zahtjev odlučiti nda nasljede i jedan dio ovog dijela zaostavštine koji bi po zakon trebalo da da nasljedi supružnik.Sud može odlučiti da djeca nasljede cijelu zaostavštinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom djeca zapala u oskudicu.Ako neko od djece nema nužnih sredstava za žovot može zahtjevati povećanje svog dijela kakoprema supružniku tako i prema ostaloj djeci ostaviočevoj.Sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike.

33. POVEĆANJE ZAKONSKOG DIJELA RODITELJAKada su roditelji koji nemaju nužnih sredstava za život pozvani na nasljeđe sa bračnim drugom ostaviočevim, sud može na njihov zahtjev, odlučiti da nasljede i jedan od onog dijela zaostavštine koji bi po zakonu trebalo da nasljedi supružnik. Sud može odlučiti da roditelji nasljede cijelu zaostavštinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom roditelji zapali u oskudicu.

34. DRŽAVA KAO NASLJEDNIKDržava je posljednji zakonski nasljednik.

35. SLOBODA TESTAMENTARNOG RASPOLAGANJA – POJAM I OGRANIČENJATestament (oporuka, zaveštanje, posljednja izjava volje)

Je jednostrana, lična uvijek opoziva posljednja izjava volje testamentarno spsobnog fizičkog lica, kojom raspoređuje svoju zaostavštinu za slučaj smrti, u zakonom propisanoj formi.36. TESTAMENTALNA SPOSOBNOSTTestament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina života ( RS 15 godina). Osnovni kriterij na osnovu koga se procjenjuje testamentalna sposobnost tiče se uzrasta i mentalne sposobnosti zavještaoca.Uzrast – 16 godina života (u RS 15). To mora biti uzrast koji garantuje ne samo intelektualnu zrelost, nego i izvjesno životno iskusto. Zakonodavac je ovaj uzrast odredio relativno nisko, zato što je testament strogo lični akt, pri čijem sastavljanju nije moguće zakonsko zastupanje.Sposobnost za rasuđivanje – tu sposobnost zavještalac ima ako je svjestan svojih postupaka i u mogućnosti je da shvati stvarni i pravni značaj radnje koju preduzima. Za lica koja su dostigla traženi uzrast pretpostavlja se da su sposobna za rasuđivanje, pa prema tome i za pravljenje testamenta.Volja mora biti ozbiljna i stvarna.

37. POJAM I KARAKTERISIKE TESTAMENTAPojam testamentaTestamentalno raspolaganje se javlja kao izraz slobode čovjeka da može slobodno raspolagati svojom imovinom za slučaj smrti. Naredbom poslednje volje zavještalac može da mijenja zakonski nasljedni red, onako kako to odgovara njegovim željama i potrebama. Testamentom ostavilac određuje nasljednike i njihove nasljedne dijelove. Ako zavještalac nije sam učinio raspored svoje imovine za slučaj smrti, primjenjuje se zakonsko nasleđivanje.Da bi testament bio punovažan moraju biti ispunjeni sledeći uslovi:

- sposobnost za pravljenje testamenta, koja mora postojati u momentu njegovog pravljenja,

- da izjava poslednje volje zavještaoca predstavlja njegovu stvarnu volju, izraženu slobodno i svjesno, a ne da je data u zabludi, pod prijetnjom ili prinudom,

- testament mora biti sačinjen u zakonom predviđenoj formi.Karakteristike testamenta:1) Testament je jednostrana izjava volje zavještaocaIzjava volje ostavioca proizvodi pravno dejstvo, bez prihvatanja date izjave.2) Testament je strogo lični pravni posaoTestament može sačiniti samo ostavilac, isključena je mogućnost zastupanja.3) Testament je izričita izjava voljeTestament može nastati samo izričitom voljom ostavioca, u protivnom smatra se da ne postoji.4) Testament je opoziva izjava voljeOstavitelj nije vezan jednom izjavom volje, on je može mijenjati potpuno ili djelimično, nadopunjavati sve do svoje smrti.5) Testament je strogo formalna izjava poslednje voljeIzjava volje učinjena u jednoj od zakonom predviđenih formi proizvodi pravne posljedice, ukoliko su ispunjeni i ostali uslovi za njegovu punovažnost.

38. OBLICI TESTAMENTA1. Svojeručni,2. Pisani testament pred svjedocima,3. Sudski testament,4. Konzularni testament,5. Međunarodni testament,6. Brodski testament,7. Usmeni testament.

38 -1 VRSTE TESTAMENTAU savremenoj pravnoj teoriji prihvaćena je podjela na:a) redovne i vanredne,b) javne i privatne,c) usmene i pismene testamente.

39. JAVNI I PRIVATNI TESTAMENTJavni testament (uz učešće ovlašćenog organa):

1. Sudski,2. Konzularni,3. Međunarodni,4. Brodski,5. Vojni.

Privatni testament (bez učešće državnog organa)1. Svojeručni,2. Pisani pred svjedocima,3. Usmeni.

40. REDOVNI I VANREDNI TESTAMENTRedovni testament, sačinjava se u običajenoj i redovnoj procesudi, a to su:

1. Svojeručni,2. Pisani pred svjedocima,3. Sudski,4. Konzularsni i5. Međunarodni

Vanredni testament, sačinjava se u izuzetnim i neuobičajenim okolnostima, a to su:1. Brodski,2. Vojni i3. Usmeni

41. OLOGRAFSKI (SVOJERUČNI) TESTAMENTHolografski – olografski testament sačinjava testator koji zna da čita i piše tako što ga svojom rukom napiše i potpiše.On je redovan, privatan i pisan.Bitni sastojci su mu:

da je napisan rukom testatora,

da je potpisan rukom od strane testatora (može stenografski, brojčano, na bilo kom jeziku; čak i pismo može imati svojstvo testamenta)

Nebitni sastojsci su mu: datum, mjesto itd.

42. ALOGRAFSKI TESTAMENT – PISANI TESTAMENT PRED SVJEDOCIMAAlografski – posljednja izjava volje testamentarno sposobnog lica, koje zna da čita i piše.Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.

On je pisan, redovan, privatan.Bitni element su mu:

a) sastavljanje isprave,b) izjava i potpis testatora,c) potpis svjedoka.

Nebitni element su mu:a) označavanje svojstva, svjedoka, datum, mjesto itd.

43. SUDSKI TESTAMENTSudski testament se sačinjava na osnovu usmene izjave – kazivanja zavještaoca. Sastavlja ga sudija na propisan način, koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potrvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.Dvije su varijante ovakog testamenta:

1. ako testator zna da čita i piše,2. ako testator ne zna da čita i piše.

44. POSTUPAK SAČINJAVANJA SUDSKOG TESTAMENTAPri sačinjavanju pisanog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta svjedoci moraju biti punoljetna lica koja nisu lišena poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kome je testament sačinjen.Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju pisanog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, niti testament sačiniti po kazivanju zavještaoca u svojstvu sudije: potpomci zavještaoca, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci i usvojenici, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključeno, supružnici svih ovih lica i supružnik zavještaoca.Mjesno nadležan je sud prebivališta ili boravišta.Testament se sačinjava u sudu (izuzetno van suda kada testator nije sposoban doći u sud ili kada postoje drugi opravdani razlozi).Radnje koje preduzima sudija moraju se unijeti u zapisnik su:

1. utvrđivanje identiteta zavještaoca (javna isprava, dva poslovno sposobna svjedoka);

2. utvrđivanje testamentarne sposobnosti zavještaoca (u slučaju sumnje mišljenje vještaka);

3. da li je volja testatora slobodna i ozbiljna, objasniti sadržaj i smisao testamenta, kao i posljedice testamenta.

Testament može zavještaocu sačiniti notar.

45. NOTARSKI TESTAMENTNotar će testament sačiniti u skladu sa odredbama ovog zakona, koji se odnosi na sudski testament, ako zakonom o notarima nije drugačije regulisano.

46. KONZULARNI TESTAMENTKonzularni testament je redovni, javni i pismeni oblik testamenta. Za njega važe sve odredbe koje se odnose i na sudski testamnent. Ovaj testament može se sastaviti samo u zgradi diplomatsko-konzularnog predstavništva jer samo ono uživa eksteritorijalnost. Koriste ga državljani koji borave u inostranstvu.

47. MEĐUNARODNI TESTAMENTMeđunarodni testament je redovan, pisan i javni testament. Ugrađen je u naš zakon nakon donošenja „Zakona o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta“ Međunarodni testament je punovažan u pogledu oblika bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, državljanstvo ili prebivalište zavještaoca. Međunarodni testament je punovažan ako su ispunjeni sledeći uslovi:

ako je sačinjen u pismenom obliku, ako je zavještalac u prisustvu dva svjedoka i lica ovlaštenog za testament izjavio

da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom,ako su svjedoci i ovlašteno lice u prisustvu zavještaoca stavili svoje potpise na testament.

48. BRODSKI TESTAMENTTestament na brodu predstavlja vanredni, javni i pismeni testament a može se sačiniti samo na brodu, sastavlja ga zapovjednik broda i ima ograničeno trajanje. Testament koji je sačinjen na brodu prestaje da važi po isteku 30 dana nakon povratka zavještavaoca u RS.

49. VOJNIČKI TESTAMENTVojnički testament je vanredni, javni i pismeni testament koji je vezan samo za vrijeme mobilizacije i rata, pa je i njegovo trajanje ograničeno. Sačinjava ga straješina određenog ranga ili drugo lice u njegovom prisustvu. Prestaje važiti 60 dana po prestanku rata ili 30 dana od dana demobilizacije.

50. USMENI TESTAMENTUsmeni testament se sastavlja ako usljed izuzetnih prilika zavještalac nije u mogućnosti da sastavi pismeni testament. Sud ocjenjuje postojanje izuzetnih prilike u svakom konkretnom slučaju, od čega i zavisi njegova punovažnost. Za punovažnost je potrebno

da je zavještalac svoju volju usmeno izjavio pred dva svjedoka. Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika.

51. SVJEDOCI TESTAMENTAPri sačinjavanju usmenog testameta mogu biti svjedoci samo lica koja mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudsog testamenta, ali ne moraju znati čitati i pisati.Dužnost svjedoka usmenog testamentaSvjedoci pred kojima je zavještilac usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su da bez odgađanja napišu izjavu zaveštioca i da je prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom, iznoseći kada, gdje i u kojim prilikama je zavještilac izjavio svoju posljednju volju. Izvršenje ove dužnosti nije uslov za punovažnost testamenta.

52. ČUVANJE TESTAMENTAPod čuvanjem testamenta se podrazumijeva čuvanje pismena o sadržaju testamenta. Postoje 4 načina čuvanja testamenta:

a) čuvanje testamenta od strane samog zavještaoca;b) čuvanje testamenta od strane nekog drugog lica od povjerenja zavještaoca;c) čuvanje testamenta kod depozitnih ustanova;d) čuvanje testamenta od strane suda;

Zakoni o nasleđivanju jedino regulišu čuvanje testamenta od strane suda. Za čuvanje testamenta nadležan je osnovni (opštinski) sud.53. OPOZIVANJE TESTAMENTAOpozivanje testamenta je radnja kojom zavještalac povlači svoju izjavu poslednje volje u cjelini ili djelimično. Opoziv testamenta može biti izričit ili prećutan. Opoziv je izričit u slučajevima kada se opozivanje izvrši na način, pravljenjem novog testamenta, čija je jedina sadržina opoziv testamenta. Ako se kasnijim testamentom izričito ne opoziva raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta. Opozivanje je prećutno kada zavještalac kasnije drugačije raspolaže određenom stvari.

54. NIŠTAVOST TESTAMENTAOsnovni uslovi za punovažnost testamenta su sposobnost zavještaoca za pravljenje testamenta, slobodno izjavljena volja i forma utvrđena Zakonom. Kao osnovne uslove za poništenje testamenta Zakon navodi:

1) Nedostatak testamentalne sposobnosti;2) Prijetnja, prinuda i zabluda;3) Nedostatak forme;4) Ostavljenje nečeg sudiji koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom

sačinjavanju, kao i njihovim precima i potomcima, bračnim drugovima;5) Ostavljanje nečeg svjedocima pri sačinjavanju usmenog testamenta, njihovim

precima i potomcima, bračnim drugovima,Testament može biti ništav u cjelosti ili samo u pojedinim dijelovima. Ukoliko se poništi čitav testament, dolazi do primjene nekog ranijeg testamenta, a ako on ne postoji primjeniće se zakonsko nasleđivanje u odnosu na cijelu zaostavštinu. Poništenje testamenta može tražiti lice koje ima pravni interes, a to je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u konkretnom slučaju.

Poništenje testamenta se može tražiti u rokovima predviđenim Zakonom.Zbog testamentalne nesposobnosti zavještavaoca rok za podnošenje tužbe iznosi jednu godinu od kada je ovlašteno lice saznalo za uzroke ništavosti, najdalje 10 godina od proglašenja testamenta prema savjesnom licu, a 20 godina prema nesavjesnom licu.Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može se tražiti u roku od 1 godine od kada je ovlašteno lice saznalo za testament, a najdalje za 10 godina od proglašenja testamenta.

55. SADRŽAJ TESTAMENTASadržaj testamenta može da se odnosi na:

1. Određivanje nasljednika i nasljednih dijelova, 2. Isključenje zakonskog nasljednika iz nasljedstva, 3. Lišenje prava nasljednika na nužni dio, 4. Oproštaj nedostojnosti, 5. Ostavljanje legata, 6. Postavljanje izvršioca testamenta, 7. Testamentalne odredbe neimovinskog karaktera.

56. PROSTA (VULGARNA) SUPSTITUCIJAPostavljenom testamentalnom (ili zakonskom) nasljedniku, koji neće ili ne može da nasljedi, testator može odrediti zamjenu (supstituta), pod sljedećim pretpopstavkama:

1. Da supstitut bude sposoban za nasljeđivanje (da bude živ ili začet u momentu delecije);

2. Da bude dostojan za nasljeđivanje;3. Da se ne odrekne nasljeđa.

Kod proste (vulgarne) supstitucije supstitut zamjenjuje institut samo u situaciji kada institut nije postao nasljednik ili legatar.57. FIDEIKOMISARNA SUPSTITUCIJA Predstavlja sukcesivno određivanje više nasljednika (određivanje nasljednikova nasljednika nakon njegove smrti), a što znači da zavještilac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku ili legataruOvakva supstitucija nije dozvoljena.

58. RASPOLAGANJE U DOZVOLJENE SVRHE I OSNIVANJE ZADUŽBINETestamentalnim raspolaganjem moguće je osnivati fondove i zadužbine (zaklade).Fond - Zaostavština ili dio zaostavštine se ostavlja nekom već postojećem pravnom licu sa nalogom da se ta imovina trajno upotrijebi u dozvoljene svrhe.Zadužbina ili zaklada – Izjavom volje zavještilac može odrediti osnivanje zaklade koja će imati svojstvo pravnog lica, a može nastati:

a) ako je zavještilac u testamentu naredio njeno osnivanje;b) ako je odredio sredstva za tu namjenu;c) ako je u testamentu određen dozvoljeni cilj koji se želi postići osnivanjem

zaklade.

59. OGRANIČENJE TESTAMENTA USLOVOM, ROKOM ILI NALOGOMZavještilac može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove i rokove.

Uslov je neizvjesna i buduća okolnost od čijeg ispunjenja (neispunjenja) zavisi dejstvo testamenta.

a) može biti izričito ili prećutno predviđen u testamentu,b) uslov je ništav:

- ako je protivan ustavnim načelima, prirodnim propisima i moralu,- ako je nemoguć, nerazumljiv ili protivrječan,- ako je ostvaren prije ostaviočeve smrti.

Na dejstva uslova moguće je primjeniti odredbe zakona o obligacjama. Rok je trenutak u vremenu ili određeni protok vremena kojim se pravo nasljednika ograničava vremenom (nastaje ili prestaje protekom vremena).

Rok za razliku od uslova uvijek nastupa (odložni i raskidni rokovi), Do istka roka imovina pripada zakonskim nasljednicima, Ako nasljednik postavljen pod odložnim rokom ne doživi istek roka, zaostavštinu

nasljeđuju ostaviteljevi zakonski nasljednici.Nalog je teret koga testator (oporučitelj, zavještalac) postavlja zakonskom nasljedniku ili testamantarnom nasljedniku.Teret može biti bilo koja činidba, koja može biti predmet obligacije.Ništavi su nalozi koji su protivni javnom poretku, prinudnim propisima ili moralu društva.

60. LEGAT (ISPORUKA)Legat je određena vrijednost (stvar ili neko pravo) koju zavještalac ostavlja testamentom određenom licu koje može biti naslednik ili neko drugo lice, s tim što mu nalaže da iz onog što mu ostavlja, određenom licu da neku stvar ili mu isplati određenu sumu novca ili da ga oslobodi nekog duga ili da ga izdržava itd. To drugo lice nije naslednik tj. nije univerzalni sukcesor, ono je samo korisnik čistog dijela zaostavštine. To drugo lice – legatar, ima tražbeno pravo, može da traži izvršenje svog potraživanja od lica koje je po testamentu u nekoj obavezi. Legat je davanje koje tereti zaostavštinu a legatar ima samo tražbeno pravo prema toj zaostavštini. Legatar ne odgovara za dugove ostavioca ali povjerioci zaostavštine imaju pravo prvenstvene naplate u odnosu na potraživanja legatara. Pravo da se traži izvršenje legata zastarjeva godinu dana od dana kada je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži njegovo izvršenje.Ako ostavitelj nije odredio koje dužnik legata, legat tereti sve nasljednike srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima.O izvršenju legata dužan je da se stara izvršilac testamenta ako je postavljen, a ako nema izvršioca testamenta, ispunjenje legata se može zahtijevati od nasljednika koji uptravlja nasljedstvom.Legat učinjen zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio.Čl. 108. ZON„(1) Zavještilac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenom licu ili naložiti nasljedniku ili drugom licu kome nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno da neku stvar određenom licu ili da mu isplati sumu novca ili da ga oslobodi nekog duga ili da ga izdžava ili uopšte da u njegovu korist nešto učini ili da se uzdrži od nečega ili da nešto trpi.(2) Takvim zavještanjem se po pravilu, ne postavlja nasljednik. Tako zavještanje naziva se legatom, a lice kome je nešto namijenjeno legatarom.“

61. PREDMET I SADRŽAJ LEGATAOstavljanje legata

Legat se ostavlja testamentom, U testamentu legatar mora biti određen ili odrediv, Legatar može biti fizičko ili pravno lice, Legat može biti ostavljen neposredno (ako ostavilac direkto ostavi nekom licu

jednu ili više stvari ili prava), ili posredno ( ostavitelj nalaže nasljedniku da iz onog što mu je ostavljeno u nasljeđe određenu stvar ili pravo preda legataru).

Predmet legata može biti:a) sve ono što može biti predmet obligacije,b) jedna ili više stvari ili prava (na pr. da dužnik legata legataru isplati 5000 KM,

da izdržava legatara, da sagradi kuću legataru itd)

62. TUMAČENJE TESTAMENTATumačenje predstavlja utvrđivanje pravnog značenja nejasnih odredbi.Odredbe testaementa tumače se prema pravoj namjeri zavještaoca i u smislu kako bi se ono moglo održati pravo valjanim.U slučaju sumnje odredbe testamenta tumače se tako da se primjeni obo što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lica kome je testamentom naložena neka obaveza.

63. NASLJEDNOPRAVNI UGOVORIZakon o nasleđivanju reguliše 4 vrste nasljednopravnih ugovora:

a) ugovor o nasleđivanju;b) ugovor o budućem nasljedstvu i legatu;c) ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života;a) ugovor o doživotnom izdržavanju.

Navedeni ugovori nazivaju se nasljednopravnim ugovorima. Ugovor o nasleđivanju i ugovor o budućem nasljedstvu i legatu su zabranjeni izričitim zakonskim odredbama.Ugovor o doživotnom izdržavanju koji predstavlja klasičan obligacioni ugovor i ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života koji samo djelimično proizvodi nasljednopravna dejstva, su dopušteni i oni regulišu pravne poslove među živima.

64. POJAM I KARAKTERISTIKE UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJUUgovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasleđe. U pitanju je obligacioni ugovor sa određenim nasljednopravnim elementima.

Jedna od najvažnijih karakteristika ovog ugovora je da je on nastao onda kada su se ugovorači dogovorili oko njegove sadržine, sastavili pismenu ispravu o tome, potpisali je, te ovjerili od strane suda;

Ugovor o izdržavanju se ne može zaključiti putem punomoćnika, a mogu ga zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju;

Zaključuje se u pismenom obliku; To je dvostrano obavezan i teretan ugovor, što znači da za svaku ugovornu

stranu nastaju iz ugovora određene obaveze, te da svaki ugovarač prima naknadu za ono što daje drugom;

Uslovi za zaključenje ugovora – mora se voditi računa o saglasnosti volja i predmetu ugovora. Subjekti ugovora su davalac izdržavanja i primalac izdržavanja. Primalac izdržavanja može biti samo fizičko lice, a davalac izdržavanja može biti svako fizičko lice i povjerilac. Između davaoca izdržavanja i primaoca izdržavanja mora postojati saglasnost volja, da bi ugovor bio pravno valjan.Predmet ugovora je dvojak, jer su dužnici obe ugovorne stranke. Predmet obaveze davaoca izdržavanja sastoji se u tome da on čini razna davanja i činjenja u cilju obezbjeđenja izdržavanja primaoca izdržavanja.Karakteristike ugovora su:

nije ugovor o nasljeđivanju, strogo je formalan, dvostrano obavezan, naplatan.

Dejstvo ugovora: nije ugovor o nasljeđivanju, obligacioni ugovor o otuđenju nekretnima uz naknadu zaključen pod odložnim

rokom.

65. FORMA UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJUUgovor je:

1. strogo formalan;2. u pisanom obliku;3. ovjeren od strane sudije opštinskog suda;4. obaveza je sudije da strankama pročita ugovor i da ih upozori na njegove

posljedice

66. PRESTANAK UGOVORAUgovor o doživotnom izdržavanju može prestati na više načina i iz raznih uzroka:

1. smrću izdržavane osobe (najčešći uzrok za prekod ugovora);2. sporazumnim raskidom:3. jednostrani raskid odlukom suda 4. odlukom suda zbog promijenjenih okolnosti.

U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži nadoknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava. Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključuje se na neodređeno vrijeme.

67. RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJUNastupa :Jednoglasnom odlukom suda u slučajevima:

a) Zbog poremećaja odnosa (u slučaju kada ugovaratelji žive zajedno), a koji dovode do toga da je zajednički život postao nepodnošljiv.

b) Kada jedna od ugovorenih strana ne ispunjava svoje obaveze.Zbog promijenjenih okolnosti:

a) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe takve okolnosti koje strane nisu mogle predvidjeti i ukoliko te okolnosti u znatnoj mjeri otežavaju ispunjenje ugovorenih obaveza, stranke se u tom slučaju mogu obratiti sudu i zahtjevati da im ponovo na drugi način uredi odnose ili raskine ugovor.

68. PRAVNE POSLJEDICE SMRTI DAVAOCA IZDRŽAVANJAPravne posljedice nastupaju:

Smrću primaoca izdržavanja obaveza prestaje; Smrću davaoca izdržavanja prava i obaveze iz ugovora prelaze na njegove

nasljednike, ako na to pristanu; Ako ne pristanu ugovor se rskida i nemaju pravo na naknadu za dato izdržavanje

(osim ako iz opravdanih razloga nisu u stanju preuzeti obavezu izdržavanja).

69. UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTAUgovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je dvostarni formalni pravni posao inter vivos koji se sklapa između pretka i njegovih potomaka i/ili bračnog druga. Ovim ugovorom predak za života ustupa i raspoređuje svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi potomci pretka koji će po zakonu biti pozvani na nasleđe.

a) Ovaj ugovor je dvostrani pravni posao, gdje se kao ugovorne strane javljaju predak – ustupilac sa jedne strane i njegovi potomci, djeca i bračni drug, sa druge strane.

b) Ustupanje i raspodjela imovine su punovažni samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi ustupiočevi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu.

c) Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je formalan pravni posao, mora biti sastavljen u pismenoj formi i ovjeren od strane suda.

d) Predmet ovog ugovora može biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo jedan njen dio, ali samo sadašnja imovina ustupioca.

Ta imovina ne ulazi u zaostavštinu ustupioca.Pravna dejstva ugovora – bračni drug može biti obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak, a ukoliko ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno. Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može za sebe ili svog bračnog druga zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim stvarima ili nekima od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu i doživotno izdržavanje. Potomci između kojih je ustupilac razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nešto drugo nije određeno prilikom raspodjele.Prestanak ugovora – načini prestanka ugovora u nekim slučajevima mogu biti obligacionopravnog, a u pojedinim slučajevima nasljednopravnog karaktera. Najčešći način prestanka ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života je opozivanje. Ustupilac ima pravo da zahtjeva da mu potomak vrati što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu neblagodarnost prema njemu. U drugim slučajevima osim nedavanja izdržavanja, kada potomak ne izvršava terete koji su određeni ugovorom o ustupanju i raspodjeli, sud će vodeći računa o važnosti tereta za

ustupioca i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtjeva vraćanje date imovine, ili samo pravo da traži prinudno izvršenje tereta.70. POJAM NUŽNOG NASLJEDNOG DIJELANužno nasljedno pravo predstavlja:

Skup pravnih pravila kojima se određuje krug osoba kojima je oporučitelj dužan ostaviti određeni dio svoje imovine;

Osim kod oporučenog nasljeđivanja dolazi do izražaja i kod darovanja; Nužni dio je određeni dio zakonskog dijela; Oporučitelj može raspolagati samo raspoloživim dijelom, ali ne i sa nužnim; Nužni je nasljednik univerzalni sukcesor; Nužno nasljeđivanje ima prisilan karakter za razliku od zakonskog nasljeđivanja; Svrha je nužnog nasljeđivanja da najbliži srodnici i bračni drug dobiju izvjestan

dio ostavine iako nisu navedeni u oporuci; Nužni se dio daje samo na zahtjev, a nikada po službenoj dužnosti.

71. PRAVNA PRIRODA PRAVA NA NUŽNI DIOU teoriji nasljednog prava postoje dva shvatanja o pravnoj prirodi prava na nužni dio:

1. Nužni dio je jadan oblik nasljednog prava (prihvaćeno je kod nas i u većini zemalja svijeta);

2. Pravo na nužni dio obavezno je pravo (prihvaćeno u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj).

Prihvatanje stajališta da je pravo na nužni dio, oblik nasljednog prava ima veliki značaj na:

Na nužno se nasljeđivanje primjenjuju pravila zakonskog nasljeđivanja, Za nužne nasljednike vrijede pravila o dostojnosti, isključivosti između pojedinih

nasljednih redova, odgovornosti za ostaviteljeve dugove, nasljedničkoj izjavi, načelu reprezetacije i dr.

72. USLOVI ZASTICANJE SVOJSTVA NASLJEDNIKANužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov supružnik.Možemo ih podijeliti na:Apsolutne nužne nasljednike, koji nasljeđuju bez dodatnih uslova, a to su: ostaviteljevi potomci, ostaviteljevi posvojenici i njihovi potomci i bračni drug. Apsolutni nužni nasljednici imaju pravo na polovicu zakonskog dijela.Relativni nužni nasljednici, nasljeđuju ako se kumulativno ispune dva dodatna uslova:

1. moraju biti trajno nesposobni za rad,2. ne smiju imati nužnih sredstava za život.

U njih spadaju: ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali pretci (bake i djedovi, prabake i peadjedovi). Relativni nužni nasljednici imaju pravo na trećinu zakonskog dijela.Nužni nasljedni redovi:I. nužni nasljedni red čine ostaviteljevi potomci, posvojenici i njihovi potomci ze ostaviteljev bračni drug. Svakome pripada po ½ zakonskog dijela.II. nužni nasljedni red čine ostaviteljevi roditelji (posvojitelji) i bračni drug. Roditeljima pripada 1/3 zakonskog dijela, a bračnom drugu ½ polovina zakonskog dijela.III. nužni nasljedni red čine bake i djedovi ostavitelja. Pripada im 1/3 zakonskog dijela.Teorijski se može govoriti o četvrtom i daljim nasljednim redovima.

Kod nužnog nasljeđivanja ne primjenjuje se načelo priraštaja, a načelo reprezetacije se ograničeno primjenjuje samo u prvom nužnom nasljednom redu, dok je u daljim isključeno.

73. VELIČINA NUŽNOG NASLJEDNOG REDADo izračunavanja nužnog nasljednog dijela dolazi na zahtjev nužnih nasljednika u slučaju da je nužni dio povređen ne samo oporukom nego i darovima.Od aktive se odbija pasiva, što znači dugovi, troškovi pogreba, popisa i procjene ostavine;Tako se dobije čista vrijednost ostavine. Čistoj oistavini priračunava se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio nekom zakonskom nasljedniku bilo kada. Priračunava se i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio trećim osobama u posljednoj godini svoga života.Pod darom se podrazumijevaju i tzv. predavanja (na pr. troškovi obrazovanja nasljednika). Ne uračunavaju se darovi učinjeni u opšte korisne svrhe kao i darovi koji se inače na uračunavaju po zakonu.Na taj način se dobije obračunska vrijednost ostavine iz koje se određuju nužni nasljednici.

74. SMANJENJE RASPOLAGANJA TESTAMENTOM I VRAĆANJE POKLONA ZBOG POVREDE PRAVA NA NUŽNI DIOKada je povređen nužni dio, raspolaganja testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi namirio nužni dio.

- Najprije se umanjuju oporučna raspolaganja, a ako to nije dovoljno za namirenje nužnog dijela, vraćaju se darovi.

- Oporučna se raspolaganja umanjuju u istom omjeru osim ako što drugo ne proizilazi iz oporuke;

- Vraćanje darova počinje od posljednjeg dara do prvog;- Darovanjem se smatra i oprost duga;- Do umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja darova nikad ne dolazi po

službenoj dužnosti - nego isključivo na zahtjev nužnih nasljednika;- Tužba za umanjenje oporučnih raspolaganja podnosi se u roku od 3 godine od

proglašenja - oporuke;- Tužba za vraćanje dara podnosi se u roku od 3 godine od smrti ostavitelja.

75. LIŠENJE PRAVA NA NUŽNI DIOLišenjem prava na nužni dio ostavilac potpuno ili djelimično oduzima nužni dio svome potomku ostavljajući pri tome taj dio njegovom potomku. Cilj ove ustanove je da zaštiti određene potomke lišenog lica. Ako na strani potomaka lišenog lica nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi ni lišenje neće proizvesti pravne učinke. Zakon propisuje razloge zbog kojih jedno lice može biti lišeno prava na nužni dio. Jedna grupa razloga odnosi se na ličnost nužnog nasljednika, a druga grupa na njegove potomke.

Ostavilac može lišiti prava na nužni dio svog potomka koji je rasipnik ili je prezadužen. Da li je neko lice raspinik ili je prezadužen je faktičko pitanje o kojem u slučaju spora odlučuje sud cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Lišenje može biti učinjeno samo u korist maloljetnih potomaka lica koje se lišava ili punoljetnih potomaka koji su nesposobni za privređivanje.Dio koji je trebao pripasti lišenom licu ostavilac može ostaviti jednom potomku lišenog lica, samo nekima od njih, ili svima u jednakim ili nejednakim dijelovima, ako ispunjavaju propisane uslove.Ostavilac može lišiti samo svoje potomke. Postojanje uslova za lišenje procjenjuje se prema momentu pravljenja testamenta i u momentu smrti ostavioca. Zakonom je propisano da lišenje gubi svoju važnost ako u momentu smrti potomci u čiju je korist lišenje izvršeno nisu maloljetni ili nesposobni za privređivanje

76. ISKLJUČENJE IZ PRAVA NA NUŽNI DIONužni nasljednik se isključuje iz prava na nužni dio zbog njegovog društveno neprihvatljivog ponašanja prema ostaviocu ili prema opštim društvenim interesima. Jedno lice može biti isključeno iz nužnog nasljednog dijela samo iz razloga propisanih zakonom, i to:

1) Ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješi o ostavioca, 2) Ako je sa umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostaviocu ili njemu

bliskom licu. Da bi ovaj uslov bio ispunjen neophodno je da postoji pravosnažna osuđujuća presuda donijeta u krivičnom postupku ili u građanskom postupku u kojem se postojanje ovog krivičnog djela postavilo kao prejudicijalno pitanje. Neophodno je da je krivično djelo učinjeno sa umišljajem.

3) Ako je potencijani nužni nasljednik učinio krivično djelo protiv naroda i države, 4) Ako se nužni nasljednik odao neradu i nepoštenom životu ( kocka, pijanstvo ).

Isključenje iz nužnog nasljednog dijela zavisi od ostaviočeve volje koja mora biti izražena u formi testamenta, ako su ispunjeni zakonom propisani razlozi. Postojanje razloga za isključenje presuđuje se prema času pravljenja testamenta, kojim se jedno lice isključuje iz prava na nužni dio. Ostavilac može nužnog nasljednika isključiti potpuno ili djelimično iz nužnog nasljednog dijela. Potpunim isključenjem iz prava na nužni dio lice gubi nasljedničko svojstvo, kao da nije postojalo u momentu smrti ostavioca.

77. ZAŠTITA NUŽNOG DIJELAOstavljanje i određivanje nužnog dijela

1. U obliku zakonskog nasljednog dijela (ako u oporuci uopšte nije spomenut nužni nasljednik ili je ostavitelj neovlašćeno raspolagao darujući svoju imovinu ili je neopravdano isključio nekog nužnog nasljednikamiz prava na nužni dio);

2. U obliku oporučnog nasljednog dijela (ako je ostavitelj u oporuci odredio koji dio ostavine treba pripasti nužnom nasljedniku);

3. u obliku zapisa;Za zaštitu nužnog dijela koristi se tužba (actio supletoria) kojom nužni nasljednik može tražiti redukciju oporučnih raspolaganja. Tužba zastarijeva u roku od tri godine od dana proglašenja oporuke

78. POJAM I PREDMET OSTAVINSKOG POSTUPKAOstavinski postupak predstavlja skup radnji kojima nadležni organi vlasti –sudovi, utvrđuju nasljednopravne posljedice smrti ostavitelja, te određuju mjere i postupke zaštite zaostavštine i prava u pogledu nje. U ovom postupku sud utvrđuje:

1. ko su nasljednici umrlog,2. koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i3. koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.

Ostavinski postupak je dio građanskog sudskog postupka /vanparnični postupak/. Otuda je i osnovno pravilo da se u ostavinskom postupku primjenjuju pravila parničnog postupka, ako zakonom nije drugačije određeno.Za raspravljanje zaostavštine stvarno je nadležan osnovni sud, a sve odluke u postupku donosi sudija pojedinac.Za raspravljanje zaostavštine mjesno je nadležan osnovni sud na čijem je području ostavilac imao u vrijeme smrti prebivalište, a ako ostavilac u vrijeme smrti nije imao prebivalište, nadležan je osnovni sud na čijem je području ostavilac imao boravište, ukoliko zakonom nije drugačije određeno79. POKRETANJE OSTAVINSKOG POSTUPKA

Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti čim sud sazna da je neko lice umrlo ili je proglašeno umrlim. Sud je obavezan pokrenuti ostavinski postupak uvijek kada sazna za smrt nekog lica koje je imalo prebivalište na njegovoj teritoriji, bez obzira da li je ovo lice ostavilo neku imovinu ili ne (načelo oficijelnosti).

Kad je pokrenut ostavinski postupak, sud je dužan da ga dovede do kraja i da donese odgovarajuće rješenje (načelo neprekidnosti).

Sud donosi svoju odluku na osnovu rezultata cjelokupnog postupka raspravljanja uzimajući u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele, tako i dokaze koje je sud pribavio.

Odluka o postupku donosi se u obliku rješenja, protiv kojih se može izjaviti posebna žalba. Žalba se izavljuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja žaliocu. Žalba zadržava rješenje, ako sud ne odluči drugačije. Po žalbi rješava viši sud i to u pravilu samo u blagovremenoj žalbi.

Ako ostavina sadrži bar jednu nekretninu ostavinski se postupak treba provesti

O raspodjeli pokretnina mogu se nasljednici sporazumijeti i bez ostavinskog postupka (bez ostavinske rasprave ne mogu se steći vlasnička prava)

U ostavinskom postupku javnost je isključena

PRETHODNE RADNJE U OSTAVINSKOM POSTUPKUPrethodne radnje u ostavinskom postupku su:

1. sastavljanje smrtovnice,2. popis i procjena imovine,3. mjere osiguranja zaostavštine

1. Sastavljanje smrtovniceMatičar koji je izvršio upis smrti umrlog u matičnu knjigu umrlih, dužan je da u roku od 30 dana dostavi osnovnom sudu smrtovnicu za umrlog. Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka dobijenih od srodnika umrlog ili od lica sa kojim je umrli živio. Ukoliko

matičar nije u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke, sastaviće smrtovnicu koja je nepotpuna.Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kada umrli nije ostavio nikakve imovine, a unosi se:

- ime i prezime umrlog i ostali lični podaci,- dan, mjesec, godina, mjesto i čas smrti,- prebivalište odnosno boravište umrlog,- ime i prezime i ostali lični podaci bračnog druga umrlog i njegove djece,- ime i prezime i ostali lični podaci ostalih srodnika koji mogu biti pozvani na

nasleđe na osnovu zakona, kao i ona na osnovu testamenta,- približna vrijednost nepokretne imovine i približna vrijednost pokretne imovine.

Pored obaveznih podataka u smrtovnicu se unose i ostali važniji podaci.2. Popis i procjena imovinePopis i procjena imovine umrlog lica vrši se po odluci ostavinskog suda:

a) kad se ne zna za nasljednike ili za njihovo boravište, b) kada su nasljednici lica koja usljed maloljetstva, duševne bolesti ili drugih

okolnosti nisu sposobna da se sama staraju o svojim poslovima,c) kada zaostavština treba da se preda društveno-političkoj zajednici ili drugoj

organizaciji,d) sud će narediti da se izvrši popis u slučaju kada to zahtjevaju nasljednici, legatari

ili povjerioci umrlog,

Popis imovine obuhvata cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu koja je bila u posjedu umrlog u vrijeme njegove smrti. Popis obuhvata i imovinu umrlog koja se nalazi kod drugih lica, kao i imovinu koja se nalazi kod umrlog a za koju se tvrdi da nije njegova svojina.Pokretne stvari se popisuju po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini ili pojedinačno.Nepokretnosti se popisuju pojedinačno sa naznačenjem mjesta gdje se nalaze, vrsta i opis objekta, kultura zemljita i zemljišnoknjižnih podataka.Popis i procjenu vrši nadležni opštinski organ uprave, ali je može izvršiti i radnik suda koga sudija za to odredi. Popis i procjena se vrši u prisustvu dva punoljetna građanina, a kada je potrebno i uz prisustvo vještaka.Popis i procjena zaostavštine odnosi se na njen sastav i vrijednost u momentu smrti ostavioca.3. Mjere osiguranja zaostavštine

(Privremene mjere za obezbjeđenje zaostavštine)U određenim slučajevima potrebno je preduzeti mjere osiguranja radi obezbjeđenja zaostavštine. Ako se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kad druge okolnosti nalažu naročitu opreznost, nadležni opštinski organ uprave predaće u hitnim slučajevima imovinu ili njen dio na čuvanje pouzdanom licu i o tome obavjestiti sud na čijem području se ta imovina nalazi.Sud može ovu mjeru izmjeniti ili ukinuti. Ovaj sud je dužan da obavijesti ostavinski sud o svim mjerama obezbjeđenja zaostavštine. U toku cijelog ostavinskog postupka sud može po vlastitom nahođenju, ili na prijedlog zainteresovanih lica, odrediti mjere obezbjeđenja zaostavštine. Cilj preduzimanja ovih

mjera je zaštita prava interesa određenih učesnika, ali to može biti i zaštita opštih interesa.

80. NASLJEDNIČKA ZAJEDNICADijelom diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički.Ako newma izvršioca testamenta, a nasljednici se ne slože o upravljanju nasljedstvom, sud će na zahtjev jednog od njih, postaviti upravitelja koji će u njihovo ime upravljati nasljedstvom ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati.Za upravitelja sud može postaviti i nekog od nasljednika.Upravitelj može odobrenjem suda raspolagati stvarima iz zaostavštine ako je za to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanju štete na nasljedstvo.

81. NADLEŽNOST ZA VOĐENJE OSTAVINSKOG POSTUPKA- Ostavinski se postupak u prvom stepenu provodi se pred osnovnim /opštinskim/

sudom:- Pred osnovnim /opštinskim/ sudom ostavinski postupak provodi sudija pojedinac ili

stručni saradnik;- Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u

vrijeme smrti imao prebivalište, a ako nije imao prebivalište onda je nadležan sud na čijem je području ostavitelj imao boravište;

- Ako u vrijeme smrti ostavitelj nije imao ni prebivalište ni boravište u BiH, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove ostavine u BiH;

- Ako se ni jedan dio ostavine ne nalazi u BiH, mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je

ostavitelj upisan u knjigu državljana;- Stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost suda u ostavinskom postupku.

82. MJERE ZA OBEZBJEĐENJE ZAOSTAVŠTINEU određenim slučajevima potrebno je preduzeti mjere osiguranja radi obezbjeđenja zaostavštine. Ako se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kad druge okolnosti nalažu naročitu opreznost, nadležni opštinski organ uprave predaće u hitnim slučajevima imovinu ili njen dio na čuvanje pouzdanom licu i o tome obavjestiti sud na čijem području se ta imovina nalazi.Sud može ovu mjeru izmjeniti ili ukinuti. Ovaj sud je dužan da obavijesti ostavinski sud o svim mjerama obezbjeđenja zaostavštine. U toku cijelog ostavinskog postupka sud može po vlastitom nahođenju, ili na prijedlog zainteresvanih lica, odrediti mjere obezbjeđenja zaostavštine. Cilj preduzimanja ovih mjera je zaštita prava interesa određenih učesnika, ali to može biti i zaštita opštih interesa.

83. POSTUPAK SA ZAOSTAVŠTINOM KAD SU NASLJEDNICI NEPOZNATIAko nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu. Ako se po isteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne

pojavi ni jedan nasljednik, zaostavština se predaje nadležnoj skupštini opštine, a li se sa tim nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od deset godina od predaje zaostavštine ne lišava prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.

84. PROGLAŠENJE TESTAMENTAKad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili je proglašeno umrlim, otvoriće njegov testament bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik. Otvaranje i čitanje testamenta izvršiće se u prisustvu dva punoljetna lica, a proglašenju mogu prisustvovatii nasljednici, legatari i druga zaintresovana lica. Zakon razlikuje tri slučaja proglašenja testamenta:

a) proglašenje pismenog testamenta,b) proglašenje usmenog testamenta,c) proglašenje nestalog ili uništenog testamenta.

a) Proglašenje pismenog testamenta – zapisnik o proglašenju treba da sadrži: 1. koliko je testamenata nađeno, koji datum nose i gdje su nađeni; 2. ko je testament predao sudu ili sastavljaču smrtovnice; 3. da li je testament predat otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečećen; 4. koji svjedoci su prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta.

Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu i o njegovom proglašenju sa datumom proglašenja, kao i broj i datum ostalih pronađenih testamenata.b) Proglašenje usmenog testamenta – kod proglašenja usmenog testamenta postavlja se pitanje utvrđenja poslednje volje ostavioca, koju je on izjavio pred svjedocima. Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušaće se ponaosob o sadržini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost, pa će zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama za proglašenje pismenog testamenta.c) Proglašenje nestalog ili uništenog testamenta – zakon dopušta i mogućnost dokazivanja nestalog ili uništenog testamenta, ukoliko je do nestajanja ili uništenja došlo nezavisno od volje ostavioca. Ukoliko je pismeni testament nestao ili je uništen nezavisno od ostaviočeve volje, a među zaintresovanim licima nema spora o ranijem postojanju tog testamenta, o obliku u kome je sastavljen, sadržini, kao i načinu nestanka ili uništenja, sud će o tome saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašenja pismenog testamenta.Ukoliko bi zaostavština, da nema testamenta, postala državna svojina, sporazum zainteresovanih lica o ranijem postojanju testamenta važi samo uz saglasnost nadležnog organa.85. POSTUPAK SA IZGUBLJENIM ILI UNIŠTENIM TESTAMENTOMAko je testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen ili sakriven ili zaturen poslije smrti zavještaoca, ili prije njegove smrti ali bez njegovog znanja, proizvešće dejstvo punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže da je testament postojao, da je uništen, sakriven ili zaturen, da je bio sačinjen u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržinu onog dijela testamenta na koji se poziva.

86. STARALAC ZAOSTAVŠTINEKada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove i uopšte da zastupa nasljednike.O postavljanju privremenog staraoca sud će obavijestiti organ starateljstva koji može postaviti drugog staraoca.

87. SLUČAJEVI KADA SE ZAOSTAVŠTINA NE RASPRAVLJAPredak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.Ustupanje i raspodjela imovine punovažno je samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da nasljede njegovu zaostavštinu.Ovaj sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine, koji isključuje raspravu o zaostavštitni, mora biti notarski obrađen. 88. ODRICANJE OD NASLJEDSTVA /NASLJEDNIČKA IZJAVA/Odricanje od nasljeđa je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne nasljedi dio ili cijelu zaosstavštinu tog ostavitelja.Odricanje nasljednik može izvršiti samo nasljedničkom izjavom. To je izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u određenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavitelja.Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadržaj mora biti moguć, dozvoljen i određen.

- Nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda od svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili organičava;

- Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime;

- Nasljednik koje se odrekao nasljeđa samo u svoje ime, smatra se kao da nikada nije bio nasljednik;

- Ako se odreknu od nasljeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavioca pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljeđe se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda.

Odricanje od nasljeđa ne može biti djelimično ni pod uslovom. Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od nasljeđa. Ovako odricanje smatra se kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.Nije moguće odricanje od nasljeđa koje se očekuje, već se od nasljeđa može odreći tek poslije delecije, odnosno smrti ostavitelja.Nakon momenta delecije imovina (ipso iure) prelazi na nasljednike

89. ODRICANJE OD NASLJEĐA KOJE NIJE OTVORENO

Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva, izuzetno od ove odredbe, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumno sa pretkom odreći od nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka.Za punovažnost ovog sporazuma potrebno je da bude sastavljen u pisanom obliku i koji je ovjerio sudija.Prilokom ovjere sudija će pročitati sporazum i upozoriti pretka i potomka na posljedice sporazuma. Odricanje važi i za potomke onog koji se odrekao, ako sporazumom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije šta drugo određeno.

90. ODVAJANJE ZAOSTAVŠTINEPovjerioci ostaviočevi mogu zahtjevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima zaostavštine niti se njegovi povjerioci mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate povjerioci koji su tržili odvajanje.Povjerioci ostaviočevi koji su tražili odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz srdstava zaostavštine.Odvojenoj zaostavštini sud može postaviti staraoca.

91. OSTAVINSKA RASPRAVAOstavinska rasprava je središnji stadij ostavinskog postupka, a vodi se na jednom ili više ročišta koje zakazuje sud.

- sud na ostavinsku raspravu poziva „zainteresovane osobe“, a to su potencijalni nasljednici, legetari, izvršitelj oporuke, a ponekad i državni pravobranitelj;

- ako je ostavitelj ostavio oporuku, o pokretanju ostavinskog postupka sud će obavijestiti i na ročište pozvati i osobe koje bi po zakonu mogle polagati pravo na nasljedstvo;

- ako se ne zna ima li nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu u roku od šest mjeseci od objave oglasa u „Službenom glasniku“ (oglas se objavljuje i na oglasnoj ploči suda).

- Na ostavinskoj raspravi raspravljaju se sva pitanja važna za donošenje odluke, a naročito pravo na nasljedstvo i zapis, veličina nasljednog dijela i dr.;

- Sud odličuje na temelju izjava zainetersovanih osoba.

92. UPUĆIVANJE NA PARNICUAko među strankama postanu sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo, sud prekida ostavinsku raspravu, a stranke upućuje da to pitanje riješe u parnici ili upravnom postupku.Sporne se činjenice odnose na:

- valjanost i sadržaj oporuke,- odnos nasljednika i ostavitelja kao osnove za zakonsko nasljeđivanje,- sastav ostavine, predmet zapisa, veličinu nasljednog dijela, vrijednost nužnog

dijela,- uračunavanje u u nasljedni dio,- opravdanost isključenja nužnih nasljednika,- opravdanost razloga za nedostojnost i valajnost odricanja od nasljedstva itd.

Ako postoji spor o primjeni prava, ostavinska se rasprava ne prekida, a sporna pitanja rješava ostavinski sud.Sud će na parnicu ili upravni postupak uputiti onu stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim (manje vjerovatnim se smatra pravo koje se zasniva na zakonu u odnosu na pravo koje se zasniva na formalno valjanim ugovorima i formalno valjanoj oporuci) Ako sud prekine postupak odrediće rok u kome treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno organom uprave. Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajaće dok parnica ne bude pravosnažno završena. Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastaviće se raspravljanje zaostavštine i ako stranka do završetka postupka ne podnese dokaz da je pokrenula parnicu, dovršiće se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu

93. ŽALBA U OSTAVINSKOM POSTUPKUProtiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je žalba, osim ako Zakonom o nasleđivanu nije određeno drugačije. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja žaliocu. Blagovremeno izjavljena žalba zadržava i izvršenje rješenja, ali sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja.Žalba se podnosi osnovnom sudu čije se rješenje pobija. U žalbi treba naznačiti rješenje koje se pobija i sud koji je rješenje donio. Žalba se ne mora posebno obrazlagati, dovoljno je da žalilac u žalbi ukaže u kom pogledu je nezadovoljan rješenjem. U žalbi se mogu iznositi novi dokazi i nove činejnice bez obaveze da žalilac obrazloži zbog čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku.Kada osnovni sud žalbu primi, ispitaće da li je žalba dopuštena i da li je izjavljena od strane ovlašćenog lica. Ako sud utvrdi da žalba nije dopuštena ili da nije izjavljena od strane ovlašćenog lica, rješenjem će odbaciti žalbuAko sud utvrdi da je žalba dopuštena, može novim rješenjem ranije rješenje preinačiti ili ga staviti van snage, ako se time ne vrijeđaju prava drugih lica zasnovana na tom rješenju. Protiv ovakvog rješenja stranke mogu izjaviti žalbu.Nakon što osnovni sud kompletira spise, dostavlja žalbu zajedno sa spisima predmeta nadležnom višem sudu, bez obzira da li je žalba blagovremena.Viši sud rješava samo žalbu koja je blagovremeno izjavljena, ali može uzeti u obzir i neblagovremeno izjavljenu žalbu, ako se time ne vrijeđaju prava drugih lica koja se zasnivaju na rješenju.Protiv rješenja višeg suda ne može se izjaviti revizija.Od ostalih vanrednih pravnih lijekova, može se uložiti još samo zahtjev za zaštitu zakonitosti. Taj zahtjev se može podnijeti u roku od 3 mjeseca, a o njemu odlučuje Vrhovni sud, a podnosi ga javni tužilac.

94. POSTUPAK SA NAKNADNO PRONAĐENOM ZAOSTAVŠTINOMAko se po provedenom zakonskom postupku raspodjele zaostavštine, naknadno pronađe imovina /zaostavština/ za koju se u vrijeme provođenja postupka nije znalo da pripada zaostavštini, nasljednik ili nasljednici, mogu tražiti da im se prizna pravo nasljedstva na dio koji im po zakonu pripada na novopronađenoj imovini

95. ZASTARJELOST NASLJEDNOPRAVNIH ZAHTJEVA

Pravo nasljednika da zahtjeva zaostavštinu ne zastarjeva.Ovim se ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja.

Nasljedno pravo u objektivnom i subjektivnom smislu Znacaj nasljednog prava Pojam i sastav zaostavstine Osnovni uslovi za nasljedjivanje Komorijenti Nesposobnost i nedostojnost za nasljedjivanje Osnov pozivanja na nasljedjivanje Zakonski nasljedni redovi Pravo predstavljanja i pravo prirastaja Bracni drug kao nasljednik Nuzni nsaljednici i velicina nuznog nasljednog dijela Pojam i vrste testamenta Sadrzina testamenta Legat,prosta i vulgarna supstitucija Testamentalni svjedoci Ko moze opozvati testament Razlozi za ponistenje testamenta Ugovor o dozivotnom izdrzavanju Separatio donorum Nasljednicka izjava.

NASLJEĐIVANJE PO ZAKONU

Smrću subjekata neka prava i obaveze se definitivno gase, to su lična prava i obaveze i po pravilu lično-imovinska prava i obaveze.S druge strane imovinska prava i obaveze i neka lično-imovinska prava nadživljuju svog titulara i prelaze putem pravila nasljednog prava na njegove naslednike, pridružujući se njihovim već postojećim pravima i obavezama. U savremenim pravima pravo i obaveze nemaju samostalni život, titular je taj subjekt koji omogućava pravni život različitim pravima i obavezama, te se prenos prava i obaveza sa umrlog na njegove nasljednike vrši u trenutku njegove smrti, tako da ni u jednom trenutku ne ostaju bez titulara.Pravo nasleđa najčešće asocira na novac i imanje, ali ono se tu ne iscrpljuje.Ono s druge strane omogućava da se njeguju marljivost, ljubav , odanost, prijateljstvo u svakom društvu poželjne osobine , posebno nagrade koje se tiču određivanja visine nasljednog dijela, isporuke-legata, poklona za slučaj

smrti.S druge strane ono sankcioniše negativne pojave kroz ustanovu nedostojnosti, isključenja iz prava na nužni nasljedni dio i dr.Nasleđivanje ima i psihološku i moralnu komponentu koja djeluje pozitivno u okviru ne samo porodice nego i države.

Za nasljedno pravo važi načelo univerzalnosti, koje kaže da su pravila zakonskog nasleđivanja ista, odnosno opšta, jedinstvena i univerzalna bez obzira na lične osobine i kvalitete ostavitelja ili nasljednika, imovno stanje, vjeroispovjest, pripadnost određenom društvenom sloju, zanimanje, kao i bez obzira na vrstu, porijeklo i kvalitet dobara koja ulaze u sastav zaostavštine. Iz ovog načela izvire načelo ravnopravnosti, koje proklamuje princip da svi građani pod istim uslovima imaju jednak nasljedno-pravni položaj. To se odnosi na ravnopravnost polova, ravnopravnost bračne i vanbračne djece, kao i na ravnopravnost domaćih i stranih državljana. U našem pravu dopuštena su dva osnova pozivanja na nasljeđe: testamentalno nasljeđivanje i zakonsko nasljeđivanje. Treći mogući osnov, ugovor o nasljeđivanju je zabranjen (ugovorno nasljeđivanje).

Ugovor o nasljeđivanju u našem pravu ne može biti osnov ni za univerzalnu niti za singularnu sukcesiju. U savremenim pravima moguće je paralelno pozivanje po svim osnovima pozivanja, po ugovoru, po testamentu i po zakonu, no tada se radi o različitim dijelovima zaostavštine. Isto je i u našem pravu, s tim što postoje dva dopuštena osnova pozivanja na nasljeđe, što znači da je moguće naslijediti djelimično zakonski, a djelimično na osnovu testamenta. Građani imaju pravo da u skladu sa zakonom utvrđenim uslovima slobodno raspolažu svojom imovinom za slučaj svoje smrti i daju druge izjave sa određenim pravnim dejstvima za slučaj smrti i to se zove načelo slobode zavještanja. Postoje ograničenja koja su ustanovljena putem ustanove javnog poretka i posebno pravo na nužni dio.

Poslije smrti ostavitelja, mora postojati bar jedno lice koje će biti njegov univerzalni sukcesor. Obaveznost univerzalne sukcesije proizilazi iz neophodnosti da prava i poslije smrti nastave društevenu ulogu koju su prije smrti imala i tako produže svoj vijek, opravdaju sopstveni postanak i pravni poredak. Univerzalni sukcesor je nasljednik u pravom smislu riječi, on dobija zaostavštinu u cjelini ili u određenom njenom dijelu izraženom razlomkom ili procentualno. Pored toga što dobija odgovarajuća prava iz aktive zaostavštine, on odgovara i za dugove ostavitelja srazmjerno pasivnom dijelu zaostavštine. Univerzalni sukcesor stupa u prava i obaveze ostavitelja neposredno u trenutku delacije, znači, on pravo svojine na

naslijeđenoj stvari stiče trenutkom delacije, tako da modus aqvirendi kao poseban akt nije potreban. Univerzalni sukcesor može odmah da podigne neku od svojinskih tužbi, a ovlašćen je da podigne posesornu tužbu. Zanimljivo je pomenuti i tzv.ležeću zaostavštinu iz razloga što je u praksi zaostavština od trenutka delacije pa do izjave nasljednika (univerzalnog sukcesora) o prijemu nasljeđa bez titulara. U savremenim pravima evropsko-kontinenatalne pravne tradicije, pravilo je da univerzalni sukcesor stupa u prava i obaveze ostavitelja po sili zakona, već od trenutka delacije, znači nema ležeće ostavine ( hereditas jacens). S druge strane u angloameričkom sistemu izvršilac testamenta ili ukoliko izvršioca nema, administrator zaostavštine dužan je da se postara da svi dugovi ostavitelja prethodno budu namireni, pa tek tada da uruče nasljedniku čistu zaostavštinu.

Nasljednik može biti fizičko i pravno lice, i mora postojati u trenutku smrti ostavitelja.Ako je dijete začeto u momentu delacije ( nasciturus), to dijete se smatra već rođenim u odnosu na taj trenutak.Ovo je pravna fikcija i ima za cilj da očuva nasledna prava ukoliko se dijete kasnije živo rodi.Ostavinska rasprava se odlaže do trenutka rađanja djeteta i ako se dijete rodi živo ima pravo na naslijeđe.Nascituris mora biti rođen najkasnije u roku od 300 dana od smrti ostavitelja .Primjenom ove analogije i pravno lice koje nije još nije oformljeno može postati testamentalni nasljednik, ako je postupak bio u toku, ili to ostavitelj traži svojim testamentom , zadužbine , fondacije i fondovi.Odsutna i nestala lica mogu biti nasljednici po uslovima propisanim zakonom.

Ukoliko nije poznato da li ima nasljednika sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se u roku od jedne godine prijave sudu.Nakon isteka tog roka ako se ne pojave nasljednici sud će imovinu predati na uživanje državi.

Ako su nasljednici nepoznatog boravišta , ili nije poznato da li ih uopšte ima sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbe , naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove , uopšte da ih zastupa sud je dužan o ovome obavijestiti organ starateljstva.

ZAKONSKI NASLJEDNICI

IInstitut zakonskog naslednika je veoma star, tek ako ostavilac nije ostavio testament prijmjenjivao se Zakonik XII ploča koji je poznavao tri nasljedna reda: sui heredes, proksimus adgnatus i gentiles.Vremenom, po pretorskom pravu gubi značaj neposredna vlast ostavitelja nad agnatskim članovima njegove porodice a to uzrokuje i slabljenje agnatskih veza. Reformama u carsko doba i uvođenjem Justinijanovog sistema (Novela 118) dotatašnje agnatsko srodstvo se posve izmjenilo sa kognatskim srodstvom i nasljednci su svrstani u četiri nasljedna reda.Činjenice na kojima se zasniva zakonski red nasljeđivanja su: srodstvo (krvno i građansko) ostavitelja i određenog kruga lica koja dolaze u obzir kao njegovi zakonski nasljednici i bračna veza sa ostaviteljem.U savremenim pravima javljaju se i druge činjenice: zajednica života, vanbračna veza , izdržavanje itd.

U prošlosti i u istoriji prava postojala je potreba da se u svakom društvu i javnom poretku uspostavi redosljed pozivanja srodnika na zakonsko naslijeđe.Veremenski je to različitio shvatano, naročito prilikom računanja srodstva, podjele srodnika, različitog shvatanja porodice, odnosa prodice i pojednaca prema svojini. U pravnoj naucu se najčešće navode tri osnovna sistema grupisanja srodnika (modela ) za regulisanje intestatskog nesljeđivanja.

1.Prvi sistem ili “Sistem zajednice krvi”

Ovdje se polazi od fiziološke pretpostavke da roditelj daje svojoj djeci po 50% krvnih faktora i da su najbliži srodnici lica koja imaju najveću količinu zajedničke krvi.Najbliži srodnici ostavitelja su njegova rođena braća i sestre jer posjeduju 100% zajedničke krvi.Dalje, slijede djeca ostavitelja, roditelji ostavitelja , polubraća i polusestre ostavitelja jer svi imaju međusobno 50 % zajedničke krvi.Po ovom sistemu srodnici sa većom količinom zajedničke krvi imali bi prednost nad onima koji imaju manju količinu zajedničke krvi.Ovo bi značilo da rođeni brat i sestra automatski isključuju iz prava na naslijeđe djecu ostavitelja, roditelje i druge srodnike.Srodnici sa istom kličinom zajedničke krvi nasljeđivali bi na jednake dijelove.Ovaj sistem ne uzima u obzir druge bitne činjenice,koje su presudne za utvrđivanje pravnorelevantnih veza među srodnicima.Naročito ne uzima u obzir podjelu srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike , ne vodi račina o stepenu

srodstva ostavitelja i njegovih srodnika.U javnom poretku savremenih i modernih država nije prihvaćen zbog toga što bi se njegovom primjenom dovelo do poremećaja u osnovnom sistemu vrijednosti javnog poretka.2.Drugi sistem ili “Sistem stepena srodstva”

Datira iz rimskog prava.Sistem srodstva je opšte usvojena činjenica koja je značajna u mnogim pravnim oblastima (porodično, upravno , krivično , procesno građansko i krivičnom pravu).Ova činjenica utiče na mogućnost stupanja u brak, izuzeće , incest i drugo.Sama činjenica srodstva lako se utvrđuje i to je egzaktna operacija računanja koja pruža i objektivnost i sigurnost u radu sukcesije.Prema civilnom računanju srodstva koji je prihvaćen u svim savremenim pravima srodnici se prema ostavitelju pozivaju po slijedećem redu :

PRVI STEPEN: djeca i roditelji ostavitelja

DRUGI STEPEN:Unuci, braća i sestre, djede i babe

TREĆI STEPEN:Praunuci , pradjede i prababe, sestrići i bratići, stričevi i ujaci, tetke.Ovo znači da srodnici bližrg stepena isključuju srodnike daljeg stepena srodstva. Ovaj istem je manjakav iz razloga što može dovesti do situacija koje ne odgovaraju stvarnom intenzitetu veze između srodnika na primjer: roditelji mogu da isključe unuke i slično. Nedostatak ovog sistema je činjenica da ignoriše podjelu srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnika.

3.Složeni sistem:

Zbog nedostatka prva dva sistema složeni lil kombinovani sistem počiva na činjenici da se svaki zakonski redosljed pozivanja na naslijeđe mora temeljiti na više elmenata .Kao osnovni elemenat uzima se podjela srodnika na potomke , pretke i kolaterale .Ovaj sistem u zavisnosti od kombinacije elemenata se dijeli na :

3.1. SISTEM BLISKOSTI SRODSTVA

3.2. PARENTELARNI SISTEM (grupisanje krvnih srodnika u parentele-koljena)

3.1. SISTEM BLISKOSTI SRODSTVA

Polazi od podjele srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike i formira tri odgovarajuće grupe srodnika , zastupljen je francuskom pravu. Prema francuskom Code civil prvi nasljedni red čine potomci ostavitelja, drugi nasljedni red činje njegovi preci (roditelji) i određeni pobočni srodnici , treći nasljedni red čine babe i djede i ostali preci, četvrti nasljedni red čine ostali pobočni srodnici (osim onih iz drugog nasljednog reda)

3.2. PARENTELARNI SISTEM (grupisanje krvnih srodnika u parentele-koljena)Parentele ili nasljedna koljena su skupovi srodnika koji potiču iz istog ili istih predaka kao rodonačelnika koji su prema ostavitelju , istog ranga.Rodonačelnik prve parentele je sam ostavitelj (koljeno potomka), rodonačelnici druge parentele su roditelji ostavitelja i nihovo potomstvo, rodonačelnici treće parentele su djedovi i babe ostavitelja (četiri rodonačelnika ) sa svojim potomstvom, rodonačelnici četvrte parentele su pradjedovi i prababe ostavitelja (osam rodonačelnika) sa svojim potomstvom , itd.Ovaj sistem pojavio se još u starogrčkom pravu, jevrejskom pravu, a razvio se tokom 18. i 19.vijeka u germanskom pravu.On se ogleda u hijerarhiji pozivanja na naslijeđe pojedinih parentela, pri čemu se uzima u obzir podjela srodnika na potomke, pretke i pobočne srodnike, blizina stepena srodstva, primjena pravila o predstavljanju i priraštaju.Prema odnosu primjene pripraštaja i predstavljanja ovaj sistem se dijeli na dvije grane:

3.3.Parentalno-graduelni sistem

Parentalno-graduelni sistem počiva na neograničenoj primjeni prava priraštaja (jus accrescendi) i daje odlučujuću prednost stepenu srodstva (Gradus) unutar parentele.Po ovom sistemu rođak bližeg stepena srodstva u svakom slučaju isključuje iz naslijeđa rođaka daljeg stepena srodstva.

Primjer: Ostavitelj je u prvoj parenteli ostavi kćerku i tri unuka od ranije preminulog sina, svu zaostavštinu će kao jedini nasljednik dobiti kćerka ostavitelja , jer je ona sa ostaviteljem u prvom a njegovi unuci u drugom stepenu srodstva .Zbog toga što se naslijeđe uvijek predaje

srodniku ,odnosno srodnicima koji su sa ostaviteljem u bližem stepenu srodstva skoro ni u jednom pravu nije neograničeno prihvaćen, jer dovodi do nepravičnog rješenja.U svaremenim pravima najčešće se primjenjuje od četvrte parentele, odnosno od treće parentele.3.4.Parentelarno-linearni sistem.

Za ovaj sistem je karakteristična prvenstvena i neograničena podjela prava predstavljanja (jus representacionis), naziva se još i linearni sistem.Po ovom sistemu nasljedni redovi su uređeni tako da oni ostaviteljevi rođaci, koji su o svom zajedničkom pretku bliži ostavitelju isključuju iz naslijeđa sve one druge rođake ostavitelja koji su , preko svog zajedničkog pretka, ostavitelju dalji.Unutar jedne parentele srodnici se pozivaju na naslijeđe prvenstveno po linijama (linea).Znači ako je ostavitelj imao troje djece , formiraju se tri linije .Ako jedno dijete ostavitelja , na primjer , nije doživilo trenutak delacije, ili je nedostojno da naslijedi , na naslijeđe se pozivaju djeca tog lica (unuci ostavioca) i dobijaju onaj dio koji pripada toj liniji (onoliko koliko bi dobilo dijete ostavioca kao nosilac linije) da je moglo da primi naslijeđe.Zaključak je da se, predstavljanje primjenjuje sve dokle god ima nishodne linije.Tek u slučaju da u jednoj liniji nema članova (srodnika) primjenjuje se pravo priraštaja.Ovaj sistem iskazuje niz prednosti a to su: pravilniji redosljed pozivanja na naslijeđe, izjednačava mlađe generacije sa starijim u mogućnostima pozivanja na naslijeđe, omogućava pozivanje na naslijeđe većeg broja srodnika što stvara socijalizaciju funkcije nasljeđivanja.Zbog ovih prednosti ovaj sistem je u većini prava usvojen kao osnovni princip pri formiranju zakonskog reda nasljeđivanja.

Zakon o nasljeđivanju (Službeni glasnik RS broj 1/09) uređuje pitanje nasljeđivanja u Republici Srpskoj, krug zakonskih nasljednika, nasljeđivanje na osnovu testamenta, pitanje nasljedno-pravnih ugovora, trenurak prelaska zaostavštine na nasljendike i druga pitanja koja se tiču nasljeđivanja.

Zakon sadrži odredbe po kojim su svi građani su pod istim uslovom ravnopravni u nasljeđivanju,vanabračno srodstvo se izajednačava u pogledi nasljeđivanja sa bračnim.Srostvo potpunog usvojenja se izjednačana sa srodstvom po krvi.U slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi. Zakon kaže da se može naslijediti po zakonu i po testamentu, i to su

osnovi pozivanja na naslijeđe.Testamentom se može raspolagati samo u granicama i pod uslovima koji su određeni zakonom.Zaostavština bez nasljednika postaje svojina Republike Srpske.Ako zakonom nije drugačije određeno umrlog nasljeđuju : svi njegovi potomci ,njegov supružnik, njegovi roditelji , njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci. Ova lica nasljeđuju po nasljendim redovima, nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva nasljednike daljeg nasljednog reda, RS je posljednji zakonski nasljednik.

PRVI NASLJEDNI RED

Zaostavštinu umrlog prije svega nasljeđuju njegova djeca i njegov supružnik.Nasljednici ovog nasljednog reda nasljeđuju na jednake nasljedne dijelove.Ovu normu prati i norma koja reguliše pravo reprezentacije .Suština prava reperezentacije da dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca , unučad ostaviočeva na jednake dijelove, ako je neko od unučadi umrlo prije ostavitelja, dio koji bi pripao njemu da je bio živ u trenutki smrti ostaviočeve pripada praunučadi ostaviočevoj , na jednake dijelove i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.

DRUGI NASLJEDNI RED

Zaostavštinu umrlog koji nije ostavio potomke nasljeđuju njagov supružnik i njegovi roditelji .Roditelji umrlog nasljeđuju polovinu zaostavštine na jednake dijelove, a drugu polovinu zaostavštine nasljeđuje supružnik umrlog.Ako iza umrlog nije ostao supružnik, roditelji umrlog nasljeđuju cijelu zaostavštinu na jednake dijelove.I ovdje imamo primjenu prava reprezentacije, te ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca , dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostavioca), njegova unučad i njegovi dalji potomci po pravilima koji se primjenjuju kada umrlog nasljeđuju njgova djeca i ostali potomci.Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca primjenju se pravo predstavljanja.U svim slučajevima ostaviočeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju majčin dio , odnosno očev dio, a rođena braća i sestre sa braćom i sestrama po ocu, očev dio , a sa braćom i sestrama po majci, majčin dio.

Ako je jedan roditelj ostaviteljev umrlo prije ostavitelja a nije ostavio nijednog potomka, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuje drugi roditelj, a ako je i ovaj umro prije ostavioca, negovi potomci nasljeđuju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju po pravilima prava predstavljanja.Ako oba roditelja umru prije ostavitelja, a nisu ostavili nijednog potomka , cijelu zaostavštinu nasljeđuje nadživjeli supružnik ostaviteljev.

TREĆI NASLJEDNI RED

Zaostavštinu umrlog koji nije ostavio ni potomke, ni roditelje, niti su roditelji ostavili nekog potomka, ni supružnika nasljeđuju njegovi djedovi i babe.Jednu polovinu nasljeđuju djed i baba sa očeve strane, a drugu polovinu djed i baba sa majčine strane.Djeda i bana iste loze nasljeđuju na jednake dijelove.Ako je neko od predaka jedne loze umro prije ostavitelja , dio zaostavštine da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca, po pravilima koja važe kada umrlog nasljeđuju njegova djeca.U svemu ostalom za nasljedno pravo djeda i baba jedne loze i njihove djece važe pravila po kojima nasljeđuju roditelji ostaviočevi i njihova djeca.Ako su djed i baba jedne loze umrli prije ostavioca , a nisu ostavili nijedno dijete, dio zaostavštine koji bi im pripao da su nadživjeli ostavioca nasljeđuju djed i baba druge loze i njihova djeca.

ČETVRTI NASLJEDNI RED nije sadržan u ranijem zakonu , nego ga uvodi novi Zakon o nasljeđivanju:

Ostaviteljevi pradjedovi i prababe sa očeve strane nasljeđuju na jednake dijelove polovinu zaostavštine, a drugu polovinu na jednake dijelove nasljeđuju ostaviočevi pradjedovi i prababe sa majčine strane.Ako neko od ovih predaka ne može i neće da nasljedi , nejgov dio nasljeđuje supružnik ako je predak ostviočev.Ako predak iste loze ne može ili neće da naslijedi, njegov dio nasljeđuje drugi predak iste loze.Ako pradjedovi i prababe jedne loze ne mogu ili neće da naslijede, njihov dio nasljeđuju drugi par predaka iste loze.Ako pradjedovi i prababe jedne loze ne mogu ili neće da naslijede, njihov dio nasljeđuju pradjedovi i prababe druge loze.Ovaj zakon poznaje i ostale nasljedne redove, pa kaže da zaostavštinu poslije ostaviočevih pradjedova i prababa , nasljeđuju dalji preci , redom, shodno pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i prababe.

Republika Srpska nasljeđuje ako ostavilac nema drugih zakonskoh nasljednika, Republika Srpska se ne može odreći naslijeđa, a zaostavština koju naslijedi Republika Srpska postaje njena imovina.

Prema ranijem shvatanju i zakonskoj regulativi pravo predstavljanja se iscrpljivalo u trećem nasljednom redu..Pravo predstavljanja je bilo ograničeno samo da djecu baba i djedova, te ukoliko njihova djeca tj.ujaci, sričevi teteke ostavioca po ocu i majci , nisu nadživjeli ostavioca ne mogu se osloncem na pravo predstavljanja pozvati na naslijeđe djedova i baba i njihovih potomaka. ( Vrhovni sud Bosne i Hercegovine , broj Gvl-12/87 od 18.07.1987, Bilten VSBiH broj 198/73 odluka broj 66, koji je kasnije prihvatio i Ustvni sud Bosne i Hercegovine .

Nepotuno usvojenje: Usvojenik iz nepotupnog usvojenja i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna praava kao i ostaviočeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju ta prava nisu ograničena ili su savim isključena.U slučajevima u kojima usvojenik i njegovi potomci nasljeđuju usvojioca kao njegova djeca, usvojilac nasljeđuje usvojenika i njegove potomke.Usvojilac ima na zaostavštini usvojenika i njegovih potomaka ista prava koja ima odgovarajući predak usvojenika prema svojim potomcima.Usvojenik i njegovi potomci ne nasljeđuju usvojiočeve srodnike, negovog supružnika, ni druge njegove usvojenike.Srodnici usvojioca i njegov supružnik prilikom nepotupnog usvojenja ne nasljeđuju usvojenika ni njegove srodnike.Nepotpunim usvojenjem ostaju nedirtnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika.Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojioca ako je usvojilac podnio zahtjev za raskid usvojenja, a poslije njegove smrti se utvrdi da je zahtjev bio osnovan.

POVEĆANJE NASLJEDNOG DIJELA DJECE:

Kada su djeca koja nemaju nužnih sredstava za život pozvana na naslijeđe sa supružnikom ostaviočevim, sud može na njihov zahtjev odlučiti da naslijede i jedan dio zaostavštine koji bi po zakonu trebalo da naslijedi supružnik.Sud može odlučiti da djeca naslijede cijelu zaostavštinu ako je ona male vrijednosti i ako bi njenom podjelom djeca zapala u oskudicu.Ako neko od djece nema nužnih sredstava za život može zahtijevati povećanje svog dijela kako prema supružniku tako i prema ostaloj djeci ostaviočevoj.U ovim slučajevima sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito će cijeniti imovinske

prilike i sposobnosti za privređivanje svakog djeteta i supružnika, trajanje bračne zajednice, kao i vrijednost zaostavštine.

NASLJEDNA PRAVA SUPRUŽNIKA

Pravo nasljeđivanja na osnovu zakona između supružnika prestaje razvodom braka ili poništenjem braka.Suružnik nema pravo na naslijeđe u slijedećim situacijama : ako je ostavilac podnio tužbu za razvod braka, a poslije smrti ostaviteljeve se utvrdi da je tužba bila osnovana, ako je njegov brak sa ostaviteljem oglašen za nepostojeći ili je poništen poslije smrti ostaviočeve iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli supružnik znao u vrijeme zaključenja braka i ako je njegova zajednica života sa ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem.Na isti način na koji se može povaćati nasljedni dio djece ostavitelja , može se povećati nasljedni dio supružnika i roditelja ostaviočevih kada su pozvani na naslijeđe sa bračnim drugom ostaviočevim.Ako je između roditelja ostaviočevih zajednica života trajno prestala, a samo jedan roditelj nema sredstava nužnih za život taj roditelj može zahtijevati povećanje nasljendog dijela u odnosu na druge nasljednike.

AUTORSKA PRAVA UMRLOG, Nasljeđuju njegova djeca , njegov supružnik i njegovi roditelji i to po nasljednim redovima , nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva nasljednike daljeg nasljednog reda.Ukoliko nema ovih nasljednika , autorska prava nasljeđuje Republika Srpska.

Nužni nasljednici su djeca umrlog , usvojenici koji imaju pravo da naslijede oastavitelja i njegov supružnik.Ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi roditelji i njgova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.Ova lica su nužni nasljednici kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na naslijeđe.Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojom ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.Nužni dio djece , usvojenika i supružnika iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedninom od njih pripao po zakonskom nasljeđivanju.

Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine se naziva raspoloživi dio.

Na naslijeđe se pozivaju .lica koije je sam zakon odredio da budu nasljednici , kada ostavitelj nije označio nasljednike testamentom , niti to utvrdio ugovorom , odnosno kada ostavilac u pogledu svog imanja nije uopšte učinio nikavu izjavu volje za slučaj smrti .Ovo je najčešći , ali nije i jedini slučaj zakonskog nasljeđivanja.Dešava se da je ostavitelj sačinio testament ili ugovor o nasljeđu kojim nije raspolagao svojom cjelokupnom imovinom , dio koji nije raspolagao ugovorom ili testamentom se raspoređuje na zakonske nasljednike. U situaciji kada testamentalni ili ugovoreni nasljednik odbije da primi naslijeđe, ili je nesposoban ili nedostojan da naslijedi , ako umre prije ostavitelja ili se ništa ne zna za njega.Kada testament ili ugovor o naslijeđu nije punovažan i bude poništen iz bilo kojeg razloga, ovo važi i za ugovor o diobi nasljedstva.Zakonsko nasljeđivanja je dvojako i razliku jemo : redovno i vanredno zakonsko nasljeđivanje .Redovno zakonsko nasljeđivanje se uopšte primjenjuje i zasniva se na krvnom srodstvu , sa kojim se izjednačava u izvjesnim slučajevimai srodstvo po usvojenu.Tek kada nema krvnih srodnika u određenim stepenima , naslijeđe se zasniva na braku, ako pak nema ni supružnika nasljeđuje država.Glavno načelo Nasljednog prava pri zakonskom nasljeđivanju je primjena pravila da krvni srodnici imaju pravo na naslijeđe.Osnova zakonskog nasljeđivanja je krvno srodstvo, ztajednica krvi je činjenica koja dovodi do toga da jedno lice nasljeđuje po zakonu drugo lice.

Kao drugi princip pri nasljeđivanju ističe se načelo predstavljanja, ili pravo predstvaljanja.Ovo načelo se sastoji u tome što se na naslijeđe poziva udaljeniji srodnik i to tako što mu se daje onaj udio u naslijeđu na koji bi on prema principu blizine srodstva mogao imati pravo ako bi bio na mjestu svog , ostaviocu , bližeg srodnika, bilo da je taj srodnik predak ili potomak.Znači dalji srodnik dobija onaj dio koji bi mu inače mogao pripasti, ako bi se gladala samo blizina srodstva , tek u slučaju da je on na mjestu drugog nekog svog srodnika u nasljeđu.Predstavljanje se sastoji u tome da se jedan ili više udaljenih srodnika približe dekujusu za jedan ili više stepena, da bi mogli dobiti ono što bi inače dobio bliži srodnik , koji se ne poziva na naslijeđe, bilo zati što je umro bilo što ne postaje nasljednik iz ma kog drugog razloga.

Ovo načelo , se pojavljje kao korektiv načelu da se samo najbliži srodnici pozivaju na naslijeđe.Kada bi se dosljedno sprovelo pravilo da je blizina srodstva jedino mjerodavna za red i raspodjelu zaostavštine, onda bi se vrlo često dešavali slučajevio koji bi očigledno bili nepravični.Primjer: Ostavilac je imao dva sina, jedan sin je umro prije ostavitelja a iza sebe je ostavio sina , unuka ostaviočevog, naslijeđe bi samo dobio sin ostavioca koji je živ kao potomak prvog stepena , što je nepravično.

Pravo predstavljanja su formirali naročiti obziri i društvene potrebe , suština ovog prava je stupanje potomaka na mjesto svog oca , da bi naslijedili ono što bi naslijedio srodnik prvog stepena.Predstavljati se mogu potomci ili pak preci, odnosno na dva načina suprotna jedna drugom.

Prvi slučaj je mnogo češći i dozvoljen je u većini zakonodavstava, a sastoji se u tome da sa potomak ranije umrlog ili iz naslijeđa isključenog srodnika , poziva na naslijeđe kada se nalazi na položaju tog svog pretka i prima onaj nasljendi dio koji bi pripao tom pretku. Primjer: Ostavilac je ima dva sina od kojih je jedan umro prije ostavitelja , a ostavio je iza sebe potomstvo , njegova djeca naslijeđuju po pravu predstavljanja nasljedni dio svog oca da je nadživio ostavitelja. U ovom slučaju predstavljanja se vrši u nishodnoj liniji, nishodno, ali je njegovo dejstvo ushodno jer se dalji srodnik (potomak) penje na stepen viši od onoga na kojem bi on bio bez prava predstavljanja.Drugi slučaj ili predstavljanje predaka postoji kada se umjesto jednog bližeg pretka ostaviočevog , poziva na naslijeđe drugi , dalji predak. Ovo je ushodno predstavljanje .Primjer: Ako naslijeđe treba da pripadane roditeljima ostaviočevim, pa je otac ranije umro , onda bi se po pravu predtsvljanja pozivao očev otac , djed ostviočev, tada se on spušta na stepen svog sina i nasljeđuje konkurentno sa mjakom ostaviočevom onaj dio koji inače pripada samo pretku prvog stepena.

Što se tiče predstavljanja potomaka preko predaka, ono nikada ne biva u sporednoj liniji u korist kolaterala.Nema slučajeva , da je pozitivno pravo jedne zemlje pozvalo pretka, rodonačelnika, jednog ranije umrlog kolaterala, na mjesto tog kolaterala, a njegovog potomka.Razlog leži u tome što je takav predak nekog kolaterala dekujusovogh ili i sam krvni srodnik dekujusov, i onada se on poziva na naslijeđe u tom svojstvu, zauzimajući bliže i bolje mjesto nego onaj koga bi imao predstavljati; ili pak nije krvni srodnik dekujusov, i onda se uopšte i ne uzima u obzir za nasljeđivanje.Ovo znači da

u ushodnoj liniji može biti predstavljanja samo kod predaka dekujusovih, u prvoj liniji, dok u nishodnoj linij, predstavljanje ranije umrlog pretka, a u korist potomaka , može biti i kod srodnika u pobočnim linijama, kod kolaterala.

Sistem neograničene (Čiste) reprezentacije se može izvesti dosljedno do krajnjih granica i to tako da svako predak dekujusov, počev od roditelja bude predstavljen svojim potomcima.Ako tih potomaka nema , onda bi bio predstavljen svojim najbližim precima (ocem i majkom,a djedom i babom dekujusovim), pod pretpostavkom da su oni još u životu., ako nisu u životi , on bi bio predstavljen njihovim potomcima.Ako nema ni tih potomaka, išlo bi se ka još udaljenijem pretku, odnosno njegovim potomcima, i tako dalje, sve dok se ne dođe do krajnjih granica srodstva , koje se uopšte mogu utvrditi.Ako nema potomaka dekujusovih koji bi se u prvom redu mogli pozvati na naslijeđe, ovako izloženo načelo dovelo bi do cijepanja nasljedstva na očevu i majčinu lozu.U očevoj lozi bi se cijepanje nastavilo na loze njegovog oca i majke , a to bi isto bilo i u majčinoj lozi.Kada bi se došlo do pradjeda i prababa , cijepanje bi se i dalje nastavilo i za naslijeđe bi konkurisali predstavnici više loza , mada bi oni prema svom auktoru nejednako bili udaljeni od dekujusa. Dekujusovi potomci A i B su ranije umrli i naslijeđe prelazi na roditelej dekujusa B i G. Njima pripada o ½ zaostavštine, oni nisu u životu, a ni potomstvi im nije u životi odnoso potomak R.Roditelji dekujusa BiG biće predstavljeni svojim roditeljima Đ i E , tako da svako od njih dobije po ¼ zaostavštine .Samo je E u životi, a Đ je umro i nema potomaka , ni predaka, niti pretkovih potomaka , te njegov dio pripada E, te će E dobiti polovinu zaostavštine.Što se tićče G on će biti predstavljen svojim roditeljima ŽiZ i svaki od njih dobija po ¼ zaostavštine.Međutim Ž i Z nisu više više u životu, pa kao nemaju ni potomkaka, moraju biti predstavljeni svojim precima.Ž će biti predstavljen svojim roditeljima I iJ, od kojih će svaki dobiti po polivinu dijela koji pripada Ž, dakle po 1/8.I pripada osmina, a druga osmina, pošto J nije u životu ide po pravu predstavljanja roditeljama učenika J , M i N , a zatim nijhovim potomcima O odnosno P, pošto oni nisu u životu, te će licu P pripasti druga osmina.Ovo je jedan isključivo teorijski zamišljen i doljedno izveden sistem , bez obzira na pozitivno pravo.

Parentalni sistem ili linearna forma: Suština ovog sistema se sastoji u hijerarhizaciji pojednih loza srodnika ostaviočevih, tako da se vrši sukcesivno pozivanje na naslijeđe.Ovdje se počinja od potomaka

ostaviočevih, koji obrazuju pravu grupu , zatim dolaze otac i majka sa svojim potomcima , treću grupu čine dva djeda i dvije baba ostaviteljeve sa svojim potomstvom .Četvrtu grupu obrazuju pradjede i prababe sa svojim potomstvom itd , svaka grupa se poziva na naslijeđe tek kad ne bude bilo nasljednika iz prethodne grupe.U granicama jedne iste grupe primjenjuje se neograničeno pravo predstavljanja .Kada se ovaj prentalno –linearni sistem uporedi sa sistemom čiste reperezentacije uočava se razlika.Razlika se sastoji u tome što kod sistema čiste reperezentacije na naslijeđe konkurišu istovremeno i nasljednici koji proističi iz predaka ostaviočevog raznog udaljenja, tj,raznih stepena, dok kod parentalnog sistema samo srodnici koji potiču od istog auktora i mogu konkurisati za naslijeđe.Kod sistema čiste reperezentacije blizina stepena srodstva , ne igra nikavu ulogu, a kod parentalnog sistema ima relevantan značaj pri utvrđivanju hijerarhijskog reda pojedinih grupa što se pozivaju sukcesivno na naslijeđe.Koji je predak bliži, njegova se grupa, kojoj je on nosilac prava poziva na naslijeđe.Čisti reprezentacioni sistem sa nasljednim režimima , izveden na osnovu principa stepena srodstva ili zajednice krvi nigdje nije usvojen.Na prvom mjestu se opaža lakše raspoređivanje zaostavštine, bez pravila o visini nasljednih dijelova i nema potrebe za obilježavanjem kruga koji bi obuhvatio srodnike koji se pozivaju na naslijeđe, što je jedan konstruisani nasljedni sistem.Ipak njegovi pojedini elementi, osnovne ideje iz načela predstavljanja nalaze se ostvareni u mnogim zakonodavstvima.Sistem čiste reperezentacije se sastoji iz tri glavna principa:

1. neograničeno predstavljanje ranije umrlih predaka preko njihovih potomaka

2. pozivanje daljih predaka , na mjesto umrlih, bližih (predstavljanje potomaka, nasuprot predsavljanu predaka)

3. načelo diobe i poddiobe zaostavštine sve dotle , dok se srodstvo po linijama bude račvalo.

Ova tri principa mogu biti i pojedinačno prihvaćeni, bili u čistom obliku , bilo sa određenim odstupanjimaČest je slučaj da se jedan od nasljednika poziva na naslijeđe nezavisno od načela predstavljanja, dok se drugi poziva po načelu predstavljanja.Dešava se da načela predstavljanja dođe u sukob , sa nekim drugim načelom koje isto dominira Nasljednim pravom.U situacijama kada potomci predstavljau svog ranije umrlog pretka i primaju onaj nasljedni dio koji bi inače pripao

tom pretku, da je on postao nasljednik.Spor se vodi oko toga da li je reprezentant nasljednik po svom vlastitom pravu ili na osnovu jedne zakonske fikcije, nasljeđuje posredstvom prava svog pretka.U pravnoj teoriji postoji dvojako mišljenje , po jednom rperezentant je potomak ranije otpalog srodnika, ne nasljeđuje po svom vlastitom pravu, iure proprio, već po tuđem pravu, po pravu onog pretka, koga će predstavljati (iure praedefuncti parentis).Po ovom shvatanju potomak je samo zato nasljednik što bi umrli predak bio nasljednik, te dobi naslijeđe preko tog pretka , koristeći se pravom naslijeđa tog pretka Kada se primjenjuje ovo predstavljanje uvijek postoje dvije vrste predstavljanja , dva naslijeđa.Na prvom mjestu reprezentant nasljeđuje pravo nasljeđa svog umrlog pretka, pa onda , kao titular tog prava nasljeđuje ostavioca o čijoj je zaostavštini riječ.Praktična posjedica ovog shvatanja, proizilazi da bi reprezentant morao biti sposoban i dostojan da naslijedi svog pretka, a njegov predak odnosno reprezentirani bi morao da bude sposoban i dostojan prema ostavitelju.U odnosu na reperezentiranog i ostavitelja , reperezentant ne bi morao biti dostojan prema ostavitelju, pošto ga on ne nasljeđuje neposredno.On je nasljednik reprezentiranog i dovoljno je da prema njemu bude dostojan.Po drugom mišljenju, značaj reprezentacije je mnogo prostiji.Potomak jednog umrlog srodnika nasljeđuje po svom vlastitom pravu i to nasljeđuje neposredno ostavitelja.Njegov odnos prema ranije umrlom svom pretku se sastoji u tome , što se on na osnovu jedne zakonske privilegije, penje na stepen svog pretka, da bi dobio onaj rang, koji ima taj predak, te da bi tako u pogledu blizine srodstva prema ostavitiocu biio izjedanačen sa onima koji su u istom stepenu srodstva sa ostaviocem kao i njegov umrli predak.Ovim se samo ublažava i koriguje načelo da najbliži srodnici moraju prvenstveno biti pozvani na naslijeđe, pa se blizina srodstva ne mjeri isključivo stepenima srodstva.Pravo predstavljanja daje potomku formalnu zaštitu da ga bliži srodnici ne isključe iz nasljedstva.Inače, taj potomak se u svemu koristi čisto ličnim svojim pravom i svojim ličnim odnosima i osobinama.U pogledu dostojnosti za nasljeđivanje proizilazi iz ovog shvatanja da reperezentant, pošto nije nasljednik onoga koga predstavlja, ne mora prema njmu biti ni sposoban , ni dostojan.Bitno je da on bude prema ostaviocu dostojan i sposoban.

Od ova dva mišljenja pravilnije je ovo drugo.Pravo predstavljanja , je samo jedna beneficija poztivnog prava koja se sastoji u tome da se srodnik u daljem stepenu srodstva izjednačuje, usljed pomjeranja na stepen srodstva ranije umrlog pretka , sa onim srodnicima, koji bi sa tim pretkom nasjeđvali i nema drugi značaj.

Uslovi prava predstavljanja:

Prvi uslov je da reperezentant (predstavnik) bude zakonski potmak reprezentiranoga .Drugi uslov je da predak koji se predstavlja nije posato nasljednikom, ma iz kog uzroka a najčešći slučaj je smrt pretka.Smrt je dosta najčešći, ali ne i jedini povod za predstavljanje.Za primjenu prava predstavljanja glavno je da predak nije postao nasljednikom, bilo zato što nije živ, ili što je nesposoban ili nedostajona . Ostaje samo jedan diskutabilan slučaj u kojem se ne može pouzdano reći , da li ima mjesta predstavljanju ili ne. To je slučaj kada se predak odrekne naslijeđa.U sumnji odricanja od naslijeđa , smatra se izjava važi i za potomke , osim ako nije učinjena u korist potomaka, što je prihvaćeno u pozitivnom pravu.Predstavnik ili reprezentant mora da ima ličnu sposobnost i dostojnost prema ostaviocu.Pošto nije nasljednik reperzentiranog, ne mora prema njemu biti dostaojan.Kada se sposobnost i dostojnost određuju samo prema ličnosti ostavioca , proizilazi da je potrebno da je reperezentant rođen , odnosno bio začet, u vrijeme smrti ostavioca, a ne i onoga koga predstavlja.Primjer: Unuk koji je rođen nakon smrti svog djeda može predstavljajući oca i djeda naslijedi pradjeda, samo ako je bio rođen ili bar začet i vrijeme smrti pradjedove.

Osnovno pravilo parentalno-linearng sistena, pa prema tome i našeg pozitivnog prava je da svi srodnici istog kvaliteta i stepena srodstva, kao zakonski nasljednici nasljeđuju zaostavštinu na jednake dijelove.Jednakost nasljednih kvota postoji pod pretpostavkom ispunjena dva uslova: jednakost stepena srodstva i jednakost kvaliteta srodstva.U ovom sistemu raspodjela zaostavštine zasniva se na podjeli srodnika na linije-grane i unutar svake linije na dalje ogranke.Treba naročito voditi računa o ovom drugom uslovu , jednakosti kvliteta srodstva.To znači da treba razlikovati srodnike, ukoliko su u pitanju pobočni srodnici, po broju zajedničkih predaka na strani pojedinih lica, to jeste da li pobočni srodnici istog stepena srodstva imaju zajedno sa ostaviocem jednog ili oba zajednička pretka. U drugom naslendom koljenu treba razlikovati nasledno-pravni položaj rođene braće i sestara ostavioca (germani ) od nasledno-pravnog položaja braće i sestara po ocu (consangunei) od naslendo-pravnog položaja rođene braće i sestara ostavioca samo po majci (uterini). Prvi , rođena braća i sestre, budući da su sa drugim istog stepena srodstva, imaju drugačiji kvalitet srodstva i učestvuju kao članovi obje linije u drugom naslednom koljenu, konkurišući

eventualno i na naslijeđe putem korišćenja prava predstavljanja, obje polovine zaostavštine. Drugi , braća i sestre samo po ocu ili samo po majci, mogu konkurisati na naslijeđe samo polovine zaostavštine koji pripada lijiniji kojoj oni pripadaju, ali ne i na naslijeđe druge polovine.Isti je slučaj i u bilo kojem koljenu i u bilo kojoj liniji trećeg i dalje nasljednih koljena, tako ja jednakost nasljedničkih kvota predstavlja, kao što je u životu najčešće slučaj, jednak kvalitet srodstva, a što znači da u krajnjoj liniji je što je u životu i najčešće slučaj dio ukupne zaostavštine koji pripada srodnicima istog stepena srodstva, s obzirom na različitost kvaliteta srodstva, ne mora biti uvjek isti.Pravilo o jednakosti nasljedničkih kvota važi za nasljednike istog stepena i istog kvaliteta srodstva, pa bilo da se oni pri nasljeđivanju koriste pravom predstavljanja ili ne.Ono reguliše uzajamne odnose između srodnika istog stepena srodstva . Pravo predstavljanja reguliše odnose između srodnika različitog stepena srodstva, omogućujući u tom slučaju da se skup srodnika daljeg stepena srodstva tretira kao jedan srodnik stepena srodstva ravan ostalim nasljednicima koji su bliži srodnici, da dakle , kao takav skup, na osnovu prava predstavljanja dobije kao cjelina jednak dio kao i ostali nasljednici.Jednakost nasljedničkih kvota u ovom sistemu je dopunjena pravom priraštaja ( jus accresendi) koje automatski djeluje između srodnika istog stepena i istog kvaliteta srodstva , dakle unuar skupina koje predstavljaju linije, odnosno granicu , pa u krajnjoj liniji i sama koljena. U slučaju da jedan srodnik koji treba da postane nasljednik, na bi htio ili ne bi mogao da u konkretnom slučaju postane nasljednik , njgov dio automatski i po sili zakona prirasta , pridodaje se srazmjerno tj.u jedankim iznosima , nasljednim dijelovima ostalih srodnika prvog stepena i istog kvaliteta srodstva, i to samo njhovim dijelovima. Ovo sve u cilju da se obezbijedi ravnomjerna podjela zaostavštine između grupa srodnika istog stepena srodstva.Primjer: Ako je iza ostavoca ostalo dva sina i tri unuka od ranije preminule kćeri, svaki osd sinova će dobiti po 1/3 zaostavštine , a svaki od unuka koristeći se pravom predstavljanja po dio od 1/9.Ne postane li u konkretnim slučaju jedan od unuka nasljednik , neće ili ne može , onda njegov dio prirasta dijelovima ostalih unuka, tako da će sinovi opet dobiti po 1/3 a dva unuka koja postaju nasljednici dio od 1/6.Ne postane li jedan od sinova nasljednik u konkretnom slučaju njegov dio prirasta i dijelu drugog sina i dielovima unuka koji će koristeći pravo predstavljanja imati isti stepen srodstva sa sinom ostavioca, a to znači da će sin ostavioca dobiti ½ nasljedstva a tri unuka po 1/6 nasljedstva.Pravo pripraštaja je ustanova koja ima zadatak da izjednači položaj srodnika istog stepena i kvaliteta srodstva kao nasljednika.Ono predstavlja u punoj

mjeri instituciju našeg prava jer se primjenjuje u svim koljenima i u pogledu svih srodnika.U oviru parentalno-linearnog sistema treba jasno razlikovati primjenu prava predstavljanja i prava prirašataja.Ukoliko postoji mogućnost primjene i jedne i druge institucije, primjena prava predstavljanja uvjek prethodi primjeni prava priraštaja,sve dok u konkretnom slučaju postoji mogućnost prijene prava predstavljanja ne dolazi u obzir primjena prava priraštaja.Tek kada je pravo predstavljanja eventualno primjenjeno ili ako je njegova primjena isključena, dolazi mogućnost primjene prava priraštaja.Treba naglasiti da pravo prirašataja djeluje samo u korist srodnika istog stepena i istog kvaliteta srodstva, odnosno u korist grupe srodnika koji su pomoću prava predstavljanja prethodno primjenjenog, svi zajedno kao cjelina dobili nasljedno-pravni položaj srodnika blišeg stepena srodstva.Na taj način primjena prava priraštaja može ići bilo u korist svih srodnika koji se u konkretnom slučaju poijavljuju kao nasljednici, bilo u korist samo neke od njih ( srodnici jedne grupe ili srodnici jednog ogranka).Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojom ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.Nužni dio djece , usvojenika i supružnika iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedninom od njih pripao po zakonskom nasljeđivanju.Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine se naziva raspoloživi dio.Na naslijeđe se pozivaju lica koja je sam zakon odredio da budu nasljednici , kada ostavitelj nije označio nasljednike testamentom , niti to utvrdio ugovorom , odnosno kada ostavilac u pogledu svog imanja nije uopšte učinio nikavu izjavu volje za slučaj smrti .Ovo je najčešći , ali nije i jedini slučaj zakonskog nasljeđivanja.Dešava se da je ostavitelj sačinio testament ili ugovor o nasljeđu kojim nije raspolagao svojom cjelokupnom imovinom , dio koji nije raspolagao ugovorom ili testamentom se raspoređuje na zakonske nasljednike. U situaciji kada testamentalni ili ugovoreni nasljednik odbije da primi naslijeđe, ili je nesposoban ili nedostojan da naslijedi , ako umre prije ostavitelja ili se ništa ne zna za njega.Kada testament ili ugovor o naslijeđu nije punovažan i bude poništen iz bilo kojeg razloga, ovo važi i za ugovor o diobi nasljedstva.Zakonsko nasljeđivanja je dvojako i razliku jemo : redovno i vanredno zakonsko nasljeđivanje .Pravo predstavljanja su formirali naročiti obziri i društvene potrebe , suština ovog prava je stupanje potomaka na mjesto svog oca , da bi naslijedili ono što bi naslijedio srodnik prvog stepena.

Predstavljati se mogu potomci ili pak preci, odnosno na dva načina suprotna jedna drugom.Prvi slučaj je mnogo češći i dozvoljen je u većini zakonodavstava, a sastoji se u tome da sa potomak ranije umrlog ili iz naslijeđa isključenog srodnika , poziva na naslijeđe kada se nalazi na položaju tog svog pretka i prima onaj nasljendi dio koji bi pripao tom pretku. Primjer: Ostavilac je ima dva sina od kojih je jedan umro prije ostavitelja , a ostavio je iza sebe potomstvo , njegova djeca naslijeđuju po pravu predstavljanja nasljedni dio svog oca da je nadživio ostavitelja. U ovom slučaju predstavljanja se vrši u nishodnoj liniji, nishodno, ali je njegovo dejstvo ushodno jer se dalji srodnik (potomak) penje na stepen viši od onoga na kojem bi on bio bez prava predstavljanja.Drugi slučaj ili predstavljanje predaka postoji kada se umjesto jednog bližeg pretka ostaviočevog , poziva na naslijeđe drugi , dalji predak. Ovo je ushodno predstavljanje .Primjer: Ako naslijeđe treba da pripadane roditeljima ostaviočevim, pa je otac ranije umro , onda bi se po pravu predtsvljanja pozivao očev otac , djed ostviočev, tada se on spušta na stepen svog sina i nasljeđuje konkurentno sa mjakom ostaviočevom onaj dio koji inače pripada samo pretku prvog stepena.Što se tiče predstavljanja potomaka preko predaka, ono nikada ne biva u sporednoj liniji u korist kolaterala.Nema slučajeva , da je pozitivno pravo jedne zemlje pozvalo pretka, rodonačelnika, jednog ranije umrlog kolaterala, na mjesto tog kolaterala, a njegovog potomka.Razlog leži u tome što je takav predak nekog kolaterala dekujusovogh ili i sam krvni srodnik dekujusov, i onada se on poziva na naslijeđe u tom svojstvu, zauzimajući bliže i bolje mjesto nego onaj koga bi imao predstavljati; ili pak nije krvni srodnik dekujusov, i onda se uopšte i ne uzima u obzir za nasljeđivanje.Ovo znači da u ushodnoj liniji može biti predstavljanja samo kod predaka dekujusovih, u prvoj liniji, dok u nishodnoj linij, predstavljanje ranije umrlog pretka, a u korist potomaka , može biti i kod srodnika u pobočnim linijama, kod kolaterala.

PRAVO PRIRAŠATAJA

Osnovno pravilo parentalno-linearng sistena, pa prema tome i našeg pozitivnog prava je da svi srodnici istog kvaliteta i stepena srodstva, kao zakonski nasljednici nasljeđuju zaostavštinu na jednake dijelove.Jednakost nasljednih kvota postoji pod pretpostavkom ispunjena dva uslova: jednakost stepena srodstva i jednakost kvaliteta srodstva.U ovom sistemu raspodjela zaostavštine zasniva se na podjeli srodnika na linije-grane i unutar svake

linije na dalje ogranke.Treba naročito voditi računa o ovom drugom uslovu , jednakosti kvliteta srodstva.To znači da treba razlikovati srodnike, ukoliko su u pitanju pobočni srodnici, po broju zajedničkih predaka na strani pojedinih lica, to jeste da li pobočni srodnici istog stepena srodstva imaju zajedno sa ostaviocem jednog ili oba zajednička pretka. U drugom nasljendom koljenu treba razlikovati nasljedno-pravni položaj rođene braće i sestara ostavioca (germani ) od nasljedno-pravnomg položaja braće i sestara po ocu (consangunei) od nasljendo-pravnog položaja rođene braće i sestara ostavioca samo po majci (uterini). Prvi , rođena braća i sestre, budući da su sa drugim istog stepena srodstva, imaju drugačiji kvalitet srodstva i učestvuju kao članovi obje linije u drugom nasljednom koljenu, konkurišući eventualno i na naslijeđe putem korišćenja prava predstavljanja, obje polovine zaostavštine. Drugi , braća i sestre samo po ocu ili samo po majci, mogu konkurisati na naslijeđe samo polovine zaostavštine koji pripada lijiniji kojoj oni pripadaju, ali ne i na naslijeđe druge polovine.Isti je slučaj i u bilo kojem koljenu i u bilo kojoj liniji trećeg i dalje nasljednih koljena, tako ja jednakost nasljedničkih kvota predstavlja, kao što je u životu najčešće slučaj, jednak kvalitet srodstva, a što znači da u krajnjoj liniji je što je u životu i najčešće slučaj dio ukupne zaostavštine koji pripada srodnicima istog stepena srodstva, s obzirom na različitost kvaliteta srodstva, ne mora biti uvjek isti.Pravilo o jednakosti nasljedničkih kvota važi za nasljednike istog stepena i istog kvaliteta srodstva, pa bilo da se oni pri nasljeđivanju koriste pravom predstavljanja ili ne.Ono reguliše uzajamne odnose između srodnika istog stepena srodstva . Pravo predstavljanja reguliše odnose između srodnika različitog stepena srodstva, omogućujući u tom slučaju da se skup srodnika daljeg stepena srodstva tretira kao jedan srodnik stepena srodstva ravan ostalim nasljednicima koji su bliži srodnici, da dakle , kao takav skup, na osnovu prava predstavljanja dobije kao cjelina jednak dio kao i ostali nasljednici.Jednakost nasljedničkih kvota u ovom sistemu je dopunjena pravom priraštaja ( jus accresendi) koje automatski djeluje između srodnika istog stepena i istog kvaliteta srodstva , dakle unuar skupina koje predstavljaju linije, odnosno granicu , pa u krajnjoj liniji i sama koljena. U slučaju da jedan srodnik koji treba da postane nasljednik, na bi htio ili ne bi mogao da u konkretnom slučaju postane nasljednik , njgov dio automatski i po sili zakona prirasta , pridodaje se srazmjerno tj.u jedankim iznosima , nasljednim dijelovima ostalih srodnika prvog stepena i istog kvaliteta srodstva, i to samo njhovim dijelovima. Ovo sve u cilju da se obezbijedi ravnomjerna podjela zaostavštine između grupa srodnika istog stepena srodstva.Primjer: Ako je iza ostavoca ostalo dva sina i tri unuka od ranije

preminule kćeri, svaki osd sinova će dobiti po 1/3 zaostavštine , a svaki od unuka koristeći se pravom predstavljanja po dio od 1/9.Ne postane li u konkretnim slučaju jedan od unuka nasljednik , neće ili ne može , onda njegov dio prirasta dijelovima ostalih unuka, tako da će sinovi opet dobiti po 1/3 a dva unuka koja postaju nasljednici dio od 1/6.Ne postane li jedan od sinova nasljednik u konkretnom slučaju njegov dio prirasta i dijelu drugog sina i dielovima unuka koji će koristeći pravo predstavljanja imati isti stepen srodstva sa sinom ostavioca, a to znači da će sin ostavioca dobiti ½ nasljedstva a tri unuka po 1/6 nasljedstva.Pravo pripraštaja je ustanova koja ima zadatak da izjednači položaj srodnika istog stepena i kvaliteta srodstva kao nasljednika.Ono predstavlja u punoj mjeri instituciju našeg prava jer se primjenjuje u svim koljenima i u pogledu svih srodnika.U oviru parentalno-linearnog sistema treba jasno razlikovati primjenu prava predstavljanja i prava prirašataja.Ukoliko postoji mogućnost primjene i jedne i druge institucije, primjena prava predstavljanja uvjek prethodi primjeni prava priraštaja,sve dok u konkretnom slučaju postoji mogućnost prijene prava predstavljanja ne dolazi u obzir primjena prava priraštaja.Tek kada je pravo predstavljanja eventualno primjenjeno ili ako je njegova primjena isključena, dolazi mogućnost primjene prava priraštaja.Treba naglasiti da pravo prirašaaja djeluje samo u korist srodnika istog stepena i istog kvaliteta srodstva, odnosno u korist grupe srodnika koji su pomoću prava predstavljanja prethodno primjenjenog, svi zajedno kao cjelina dobili nasljedno-pravni položaj srodnika blišeg stepena srodstva.Na taj način primjena prava priraštaja može ići bilo u korist svih srodnika koji se u konkretnom slučaju poijavljuju kao nasljednici, bilo u korist samo neke od njih ( srodnici jedne grupe ili srodnici jednog ogranka).

SVOJERUČNI TESTAMENTSAŽETAKU radu se govori o svojeručnom testamentu kao jednom od najčešćihoblika zavještanja. Autor navodi većinu nedoumica koje se pojavljuju u teorijii praksi u vezi sa formom olografskog testamenta. Primjenom naučnihmetoda, kritički su analizirani stavovi više pravnih teoretičara, zakonodavstvadržava nastalih na tlu SFRJ, kao i normativna rješenja nekoliko evropskihzemalja i SAD. U zaključku, autor naglašava da bi trebalo reformisati

pravne propise kojima se uređuje ova oblast u zemljama nastalim na prostorubivše Jugoslavije. Između ostalog, trebalo bi preciznije regulisati pojam,uslove i postupak sačinjavanja, kao i potpisivanje i datiranje svojeručnogtestamenta. Takođe, autor zaključuje da se u teoriji i praksi mora pravitirazlika između sastavljanja i sačinjavanja zavještanja, odnosno svojeručnogpisanja i unošenja teksta.Ključne riječi: olografski testament, pisanje testamenta, potpis i datumna testamentu.*Mr.sc., Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom SarajevuIZVORNI NAUČNI RAD36 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici1. UVODU Republici Srpskoj, početkom 2009. godine stupio je na snagu Zakono nasljeđivanju.1 U Federaciji BiH i Brčko Distriktu BiH i dalje se primjenjujeZakon o nasljeđivanju SR BiH.2 Svojeručni testament je različito regulisanu ovim zakonima. U Republici Srpskoj, datum je obavezan elemenatforme, za razliku od Federacije i Brčko Distrikta. U pogledu sastavljanja,potpisivanja i datiranja olografskog testamenta postoje značajne razlike uzakonodavstvima mnogih država. Primjenom uporednopravnog, normativnogi istorijskog metoda analizirali smo pozitivno pravo zemalja nastalihna tlu SFRJ3, kao i prava nekoliko stranih država.4 Nastojali smo da kritičkiocijenimo postojeća teorijska saznanja, te da damo sistematičan preglednajvažnijih pitanja u vezi sa ovim oblikom zavještanja. Cilj nam je da radomutičemo na zakonopisce i zakonodavce kako bi unaprijedili normativna rješenja,ali i da pomognemo pravnicima praktičarima u tumačenju i primjenizakonskih normi.2. POJAM SVOJERUČNOG TESTAMENTASvojeručni testament (testamentum holographum5) je redovan, privatnii pisani6 oblik zavještanja. Zavještalac ga može sačiniti u bilo koje vrijeme,važi neograničeno, u postupku sačinjavanja ne učestvuje organ sa javnimovlašćenjima, a zavještanje se sastavlja u pisanom obliku. Olografski testamentje regulisan u većini pravnih sistema.7 Porijeklo vodi od rimskog privi-1 Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske – ZON RS, Službeni glasnik RS, br. 1/09.

2 Zakon o nasljeđivanju SR BiH – ZON SR BiH, Službeni glasnik SR BiH, br. 7/80, 15/80.3 Zakon o nasleđivanju Srbije – ZON Srbije, Službeni glasnik R. Srbije, br 46/95, 101/03; Zakon o nasljeđivanjuHrvatske – ZON Hrvatske, Narodne novine R. Hrvatske, br. 48/03, 163/03; Zakon o nasljeđivanju Crne Gore– ZON CG, Službeni list R. Crne Gore, br. 74/08; Zakon o dedovanju Slovenije – ZON Slovenije, Uradni list SRSlovenije, br. 15/76, 23/78 i Uradni list R. Slovenije, br. 17/91, 13/94, 40/94, 82/94, 117/00, 67/01; Законза наследувањето Македоније – ZON Makedonije, Службен весник Р. Македоније, br. 47/96.4 Njemački građanski zakonik, Bürgerliches Gesetzbuch – BGB, http://bundesrecht.juris.de/bundesrecht/bgb/, 28. mart 2010; Austrijski građanski zakonik, Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch – ABGB, http://ibiblio.org/ais/abgb1.htm, 28. mart 2010; Francuski građanski zakonik, Civil Code – CCF, http://www.lexinter.net/ENGLISH/civil_code.htm, 28. mart 2010; englesko nasljedno pravo, Wills Act 1837; Wills ActAmendment Act 1852; Administration of Justice Act 1982, http://www.opsi.gov.uk/legislation/about_legislation,28. mart 2010; Jednoobrazni zakon o nasljeđivanju SAD, Uniform Probate Code, http://www.law.upenn.edu/bll/archives/ulc/upc/final2005.htm, 28. mart 2010.5 Naziv potiče od latinskog testamentum – testament, i grčkog holographus, holos – sav, potpun, cio, i grafein– pisati, napisati. – A. Romac, Rječnik rimskog prava, Informator, Zagreb 1975, 565.6 S obzirom na to da se ova vrsta testamenta ne mora sačiniti u vidu pismena, ispravnije je reći da je to pisani,a ne pismeni oblik.7 Olografski testament je predviđen u skoro svim savremenim pravima. U šerijatskom pravu (koje i danas važiu nekim državama svijeta) ne postoji forma svojeručnog zavještanja. Takvo zavještanje je ništavo. – Navedenoprema: A. Silajdžić, Testament u šerijatskom pravu, Državna tiskarna, Sarajevo 1941, 108.37

legovanog zavještanja (testamentum parentis inter liberos).8 Na našim prostorimase odavno primjenjuje i postoji mnoštvo pisanih tragova o njemu.9Zavještalac koji zna da čita i piše, svoju posljednju volju može izrazititako što će svojeručno napisati i potpisati zavještanje.10 Za punovažnostovakvog testamenta u nekim pravima se zahtijeva označenje datuma sačinjavanja.U pojedinim zakonodavstvima, datiranje nije obavezno, dok se unekima preporučuje.Poslije alografskog i sudskog, olografski testament je najčešći oblik zavještanjau našoj praksi.11 Svako zavještajno sposobno lice koje je pismenomože ga sačiniti u bilo koje doba. Nikakvi dodatni uslovi nisu potrebni. Pismenostse cijeni u smislu poznavanja pisanih slova azbuke kojom se služiostavilac, jer zavještanje sačinjeno štampanim (tehničkim) slovima nije punovažno.U štampanim slovima se ne ogleda autentičnost zavještaočevogrukopisa, a lice koje zna samo tehničko pismo i umije da se potpiše nijepismeno.U nekim pravnim sistemima, izričito se naglašava da testator mora dazna da čita i piše da bi sačinio ovakvo zavještanje.12 Iako na prvi pogledpodsjeća na tautologiju, ova jezička konstrukcija ima dublji smisao. Ovakvimnormiranjem postiže se bolja preciznost zakonskog teksta. U slučajuda je svojeručni testament sačinilo slijepo ili slabovido lice, možemo postavitipitanje punovažnosti takvog zavještanja, s obzirom na to da testatornije mogao pročitati sastavljeno pismeno. Pomenutom normom otklanja sesvaka sumnja u tom smislu. Kada u zakonu piše da zavještalac mora da znada čita, time se traži da on to zna (prim. aut.), ali ne i da to može da čini utrenutku izjavljivanja posljednje volje.13 Ovim se regulišu svi slučajevi kadatestator nije u stanju da pročita testament koji je sastavio, što je ponekad8 Testament roditelja u korist njegove djece, za čiju punovažnost nije bilo potrebno prisustvo svjedoka.9 V.: D. Živojinović, “Sloboda zaveštanja u srednjevekovnoj Srbiji“, Srpsko pravo – nekad i sad, Kragujevac2007, 23–37; M. Milošević, Testament \urđa Crnojevića, Podgorica–Cetinje 1994.

10 U engleskom pravu postoji specifičan oblik testamenta koji niti je olografski niti alografski, nego sadržielemente i jednog i drugog. – ,,A will may, therefore, be handwriten, typed, printed, or be in any combinationof these. If it is handwriten, it may be in ink, or pencil, or partly one and partly the other.“ – Više o tome vidjetiu: A. R. Mellows, The Law of Succession, Butterworths, London 19773, 70–93.11 U periodu od 1997. do 2001. godine, na području Opštinskog suda u Kragujevcu, svojeručno zavještanjeje činilo 14,68 % svih uzoraka. – Navedeno prema: D. Živojinović, “Zaveštanje u sudskoj praksi“, Pravni život,10/2004, II tom, 304.12 Čl. 84 ZON-a Srbije.13 U srpskom pravu, postoji jasna razlika između sintagmi “zna da čita“ i “može da čita“, odnosno “je u stanjuda čita“. – V. čl. 88, st. 1 ZON-a Srbije i čl. 179, st. 1 ZVP-a Srbije. Iz ovoga se vidi da je srpski zakonopisacvodio računa o razlikama između ovih pojmova. Da je zakonodavac želio da izuzme slijepa i slabovida lica odmogućnosti sačinjavanja svojeručnih zavještanja, upotrijebio bi se izraz “može da čita“, a ne “zna da čita“.D. Ćeranić: Svojeručni testament38 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zeniciizuzetno važno.14 Iako većina autora ima slično mišljenje15, postoje teoretičarikoji pod izrazom “zavještalac koji zna da čita i piše“, podrazumijevajumogućnost zavještaoca da čita i piše u vrijeme sačinjavanja zavještanja.16Treba napomenuti da je bezuslovno raspolaganje za slučaj smrti od straneslijepih lica i ranije bilo dozvoljeno kod nas17, za razliku od raspolaganja zaživota koje je podlijegalo obavezi ovjere potpisa od strane suda.183. PREDNOSTI I NEDOSTACI SVOJERUČNOG TESTAMENTAZa punovažnost svojeručnog testamenta potrebno je da je ono od početkado kraja napisano zavještaočevim rukopisom i da je potpisano. Minimalnizahtjevi forme čine ovaj oblik izuzetno dostupnim i prostim za sastavljanje.Njime se omogućuje najveći stepen privatnosti. Svaka pismenai zavještajno sposobna osoba može kad god hoće, bez ičijeg saznanja opostojanju i njegovoj sadržini, sačiniti ovakav testament. U nekim slučajevima,apsolutno zagarantovana tajnost može biti izuzetno važna za ostavioca.

Primjera radi, kako bi izbjegao eventualne prijetnje i pritiske od strane licakoje nije označio nasljednicima, ili od strane lica koja imaju interes da sezavještanje ne sačini (nasljednici iz ranijeg zavještanja, odnosno zakonskinasljednici). Olografskim testamentom postiže se krajnja granica slobodezavještanja, barem kada je u pitanju forma. Nije nebitno i to da ovakav oblikne iziskuje nikakve troškove.Prednost olografskog zavještanja je i u tome što se ono može sastavljatidanima, mjesecima, sa prekidanjem kontinuiteta.19 Ovdje možemo postavitipitanje punovažnosti takvog zavještanja jer je, recimo, pisanje započetou četrnaestoj godini (prije sticanja aktivne zavještajne sposobnosti), aokončano u šesnaestoj godini. Odgovor je vrlo jednostavan. Postojanje aktivnezavještajne sposobnosti se cijeni u trenutku sačinjavanja zavještanja.20Testament je sačinjen u trenutku potpisivanja i nebitno je što je dio tekstaranije sastavljen. Sve ovo ukazuje na važnost razlikovanja sačinjvanja od14 Na primjer, kada neko lice u borbi na frontu ostane bez vida i u strahu od iznenadne i objektivno mogućesmrti, odluči da sačini svojeručno zavještanje, npr. olovkom na vojnoj mapi koju je imalo pri ruci.15 V.: L. Marković, Nasljedno pravo, Beograd 1930, 194; V. Nedeljković, “Testament nepismenih“, GlasnikAdvokatske komore Vojvodine (GAKV), 8/1957, 14; B. Blagojević, Nasledno pravo, Beograd 1960, 240; \.Kreč, M. Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju, Zagreb 1984, 203; D. Bago et al., Osnovi nasljednog prava,Sarajevo 1991, 77.16 V.: I. Babić, Nasledno pravo, Službeni list SRJ, Beograd 20072, 113.17 § 429 SGZ-a.18 § 52, t. 5 Zakona o javnim beležnicima, od 11. 9. 1930. god., kao i čl. 103 Zakona o mjenici, od 12. 12.1946. god. – Navedeno prema: V. Nedeljković, 14.19 Slično, v.: S. Svorcan, Nasledno pravo, Kragujevac 20065, 206.20 O ništavosti zavještanja zbog odsustva aktivne zavještajne sposobnosti, više vidjeti u: D. \urđević, Apsolutnaništavost zaveštanja, doktorska disertacija, odbranjena na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu2004, 243–272.39sastavljanja testamenta (prim. aut.).21 Zbog toga, mislimo da bi zakonopiscitrebalo više računa da povedu o terminologiji kojom se služe.

Pored pomenutih prednosti, ova forma testamenta ima i izvijesne nedostatke.S obzirom na to da u postupku sačinjavanja ne učestvuju ni svjedocini organi sa javnim ovlašćenjima, mogući su nedozvoljeni uticaji na zavještaoca(mane volje) od strane trećih lica.22 Takođe, moguće je da se zbogpravničkog neobrazovanja, što je najčešći slučaj, testator neprecizno izraziopa se njegova stvarna volja nije mogla ostvariti. Iste pravne posljedice postojei u slučaju da se usljed nečitkog rukopisa testament nije mogao pročitati.Nedostatak je i to što se olografski testament može lako falsifikovatijer nema svjedoka o njegovom sačinjavanju. Isto tako, nisu rijetki slučajevi ikada se se za testament nikada nije saznalo jer niko nije znao da je sačinjeno,ni gdje je ostavljeno.23U nekim pravima, olografski testament mogu sačinjavati samo punoljetnalica. Za punovažno raspolaganje mortis causa, maloljetna zavještajnosposobna lica moraju se koristiti javnim oblicima zavještanja.24 Pojedini autorismatraju da bi i u našim pravima trebalo prihvatiti ovakvu koncepciju,obrazlažući to pomirenjem dviju suprotstavljenih težnji: slobode zavještajnograspolaganja i pravne sigurnosti.25 Čini nam se, da bi prije uvođenjaovog ograničenja, trebalo razmisliti o njegovom stvarnom domašaju. Testamentarnoraspolaganje je ionako rijetko u našoj pravnoj praksi, pogotovokada je riječ o maloljetnicima. Pomenuto zakonsko rješenje u stranimpravima postoji odranije i nastalo je u vremenu i poretku različitom odnašeg današnjeg. Propisivanjem obaveze odlaska maloljetnika pred nekiovlašćeni organ, mogli bismo spriječiti nastanak i ono malo zavještanja kojasačinjavaju takve osobe. Mnogo formalizma bi ih moglo odgovoriti od zavještajnograspolaganja. Takođe, šta bismo sa slučajevima iznenadne životneugroženosti u kojima je realno očekivati sačinjvanje svojeručnog testamentaod strane maloljetnika.21 V.: D. Ćeranić, Sudski testament u ZON-u i ZVP-u Republike Srpske, Pravna riječ, 20/2009, 360–361.22 Uvijek treba voditi računa o tome koliki su dozvoljeni uticaji trećih lica na zavještaoca prilikom sačinjavanjatestamenta. – “Okolnost da je jedan od testamentarnih naslednika (...) štampanim slovima prepisao testament

trećeg lica kao obrazac, govoreći zaveštaocu da treba da na sličan način unese svoje podatke, ne oduzimaspornom testamentu autentičnost svojeručnog zaveštanja...“ – Odluka Vrhovnog suda Vojvodine, Rev.276/82. Navedeno prema: N. Stojanović, Praktikum za nasledno pravo, Pravni fakultet, Niš 2004, 90.23 Isto, v.: N. Stojanović, “Oblici zaveštanja u srpskom pravu nekada i sada“, Srpsko pravo – nekad i sad,Kragujevac 2007, 47.24 U njemačkom pravu, maloljetnici ne mogu sačinjavati svojeručno zavještanje, nego neki od javnih oblikaizuzev testamenta koji se u vidu zatvorenog pismena predaje notaru. – V. § 2247 st. 4 i § 2232 i 2233 st. 1BGB-a.25 V.: L. Marković, 193; D. \urđević, 254.D. Ćeranić: Svojeručni testament40 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici4. PISANJE TESTAMENTASvojeručno zavještanje, kao što smo rekli, mora da bude od početka dokraja napisano zavještaočevim rukopisom. Prilikom pisanja, testator nekimsredstvom prenosi pokrete ruke na materijal na koji se zapisuje tekst zavještanja.To mogu biti različita sredstva: olovka, pero, kist, kreda i sl. Pritom,autentičnost testatorovog rukopisa ne smije se dovesti u pitanje. Korišćenjemehaničkih sredstava kojima bi se unosio tekst, a ne ispisivao tekst ima zaposljedicu nevažnost zavještanja. Služenje nekim sredstvom kojim se “piše“je dozvoljeno, ali korišćenje sredstvom kojim se “unosi“ tekst nije. To zato,jer se time gubi vjernost zavještaočevog rukopisa. Ukoliko je zavještanjenačinjeno, npr. na kucaćoj mašini, štampaču, putem šablona i sl., neće bitipunovažno. Naravno, ukoliko bi bili ispunjeni drugi uslovi, takav testamentbio bi punovažan kao neki drugi oblik (konverzija formi).26Pojedini pravni teoretičari smatraju da je zakonsko rješenje nepreciznojer se njime dozvoljava da svojeručni testament bude napisan i mehaničkimsredstvom poput pisaće mašine jer se i tada zavještalac koristi svojomrukom.27 Mislimo da ovi autori nisu u pravu jer obraćaju pažnju na dio zakonskeodredbe. U zakonima se pominje “svojeručnost“, ali se ujedno tražii da je testament “napisan“. Pod pojmom “napisan“ ne podrazumijeva seunošenje teksta putem mehaničkog sredstva. Kucanje, štampanje, unošenjeteksta putem šablona ne predstavlja “pisanje“.

Činjenica da se zavještalac redovno služio nekim mehaničkim pomagalom(npr., proteza), kako bi prevladao nedostatak nekog dijela tijela, nevodi nevažnosti svojeručnog zavještanja sačinjenog putem takvih pomagala.Isto tako, pod zakonskim izrazom “svojom rukom“, ne podrazumijeva sesamo ruka zavještaoca. To zato, što postoje lica koja u redovnom pravnomprometu pišu i potpisuju se nogom, ustima ili nekim drugim dijelom tijelajer nisu u mogućnosti da se služe rukom. U pravima nekih zemalja, kao štosu pojedine države SAD-a, svojeručno zavještanje ne mora u potpunosti dabude ispisano rukom testatora. Traži se samo da materijalna sadržina zavještanjabude napisana svojeručno.28Kada je u pitanju materijal na kome je sačinjeno zavještanje, treba rećida u tom pogledu nema nikakvih ograničenja. Ipak, treba voditi računa ookolnostima u kojima je zavještalac zapisivao posljednju volju. Najčešće26 O konverziji, više vidjeti u: O. Stanković, V. Vodinelić, Uvod u građansko pravo, Nomos, Beograd 1996,172.27 V.: M. Mitić, “Svojeručni testament“, Pravni život, 3-4/1960, 4; N. Stojanović (2007), 48.28 Uniform Probate Code Section 2–502(b) only requires that “material portions of the document be in thetestator’s handwriting“. – L. H. Averill, Wills, Trusts, and Future Interests, West Group, St. Paul, Minn. 2000,208.41se testament sastavlja na hartiji. U određenim slučajevima, punovažno jei zavještanje koje je ispisano na podu, platnu, kamenu, drvetu, limu, stolu,staklu... S obzirom na savremena dostignuća nauke i tehnologije, broj i vrsteovih materijala se svakim danom povećavaju, te je neopravdano ograničavanjena hartiju ili pergament.Zapis koji ostaje kao trag saopštavanja posljednje volje, takođe je nebitan,uz vođenje računa o okolnostima u kojima je došlo do sačinjavanjazavještanja.29 U redovnim prilikama, to će biti zapis od tinte, grafita, ili nekeslične supstance koju sadrže sredstva za pisanje (grafitna ili hemijska olovka,naliv pero i sl.). Zavještanje će biti punovažno i ako je ispisano temperama,ugljenom, kredom, vodenim bojama, krvlju itd. Testament može bitizapisan i u vidu traga u nekom tvrdom materijalu, poput uklesanog teksta

na kamenu ili drvetu, zaparotine na staklu ili metalu, traga u pijesku ili nazemlji i sl. Sve ovo, pod uslovom da se bez sumnje može ustanoviti zavještaočevanamjera za sačinjavanje zavještanja i da nema sumnje u ozbiljnost islobodu njegove izjavljene volje i njegovu sposobnost za rasuđivanje.Ukoliko je zavještalac pronađen mrtav u kancelariji sa hartijom i olovkomispred sebe, a zavještanje je urezano na stolu, postojanje animus-atestandi i sposobnosti za rasuđivanje je veoma sporno. Takođe, ovdje bi semoglo postaviti i pitanje da li je to uopšte on učinio, ili neko drugi.30 Zavještanjekoje je testator, npr. napisao krvlju na podu, biće punovažno samoako su postojale vanredne prilike u kojima se to dogodilo. Primjera radi,ako mu je iznenada pozlilo zbog pada ili povišenja šećera u krvi, udario jegrom u kuću i sl. Ako je ostavilac pronađen mrtav na obali nakon brodolomasa prstom zarivenim u pijesak u kome je ispisao zavještanje i potpisaose, takvo zavještanje biće punovažno pod uslovom da se može ustanovitiautentičnost njegovog rukopisa i potpisa.31U teoriji se raspravljalo da li zavještanje treba da bude od početka do krajanapisano istim sredstvom i na istom materijalu. Neki teoretičari smatrajuda su ovakva zavještanja punovažna.32 Iako se načelno slažemo sa ovakvimmišljenjem, nešto bismo još dodali. Takvi testamenti će biti punovažni poduslovom da okolnosti slučaja ne dovode u sumnju postojanje animus-a isposobnosti za rasuđivanje. Ako je, recimo, u testatorovom džepu pronađenaolovka kojom je prvi dio testamenta ispisan, a njome se i dalje možeslužiti (ispravna je), dok je drugi dio testamenta napisan drugim sredstvom,29 Zavještanje može biti ispisano i nevidljivim (bijelim, tajnim) mastilom. Naravno, pod uslovom da ga nekonekada na valjan način pročita.30 Slično, v.: O. Antić, Nasledno pravo, Beograd 20098, 285.31 I, naravno, pod uslovom da se priroda (plimni talasi i vjetar) nije poigrala sa pravom (tragom u pijesku). Makoliko se trudili, uvijek će fakticitet biti kreativniji od prava.32 V.: S. Svorcan, Komentar Zakona o nasleđivanju Srbije, Kragujevac 2004, 206.D. Ćeranić: Svojeručni testament42 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenicipostoji sumnja u autentičnost takvog pismena, animus testandi i aktivnuzavještajnu sposobnost.Neki autori predlažu da se zbog masovne upotrebe tehničkih sredstavakojima se olakšava pisanje, predvidi i podoblik olografskog testamenta koji

bi nastajao korišćenjem računara, uz obavezan svojeručni potpis i navođenjeličnih podataka.33 Mislimo, da ovaj prijedlog nije dobar jer bi se njimeučinilo više štete nego koristi. Svojeručni testament je zbog pristupačnosti ijednostavnosti izuzetno podložan zloupotrebama. Dodatno liberalizovanjezakonskih rješenja to bi samo pogoršalo. Savremena tehnološka dostignućaomogućuju da se vještačenjem utvrdi porijeklo papira, otiska štampača,pa u krajnjem slučaju i računara na kome je testament sačinjen, ali sve ovone utiče na sigurnost pravnog prometa kao jedno od osnovnih načela nakome počiva pravni sistem. Pored ovih razloga, moramo primijetiti da jebilo kakvo restrukturiranje zahtjeva kod olografskog testamenta u vidu podoblika,praktično nemoguće. Svaka izmjena, u suštini vodi nekom novomobliku, bitno različitom u odnosu na postojeći.Kada je riječ o jeziku na kome je saopštena posljednja volja, treba rećida je on potpuno nebitan. Jedini uslov, je to da se zavještalac tim jezikomaktivno služio u trenutku sačinjavanja zavještanja, kao i da je kod zavještaocapostojala namjera sačinjavanja takvog testamenta. Činjenica da jeposljednja volja saopštena na jeziku kojim se zavještalac nije redovno služiomože povećati sumnju u zavještaočev animus testandi. Primjera radi,zavještanje je moglo biti sačinjeno u šali.34 Zapisivanje testamenta na stranomjeziku omogućuje veću tajnost i privatnost. Posljednja volja može bitiizražena i na “mrtvim“ jezicima – latinskom, starogrčkom, sve pod uslovomda se zavještalac njima zaista služio.U teoriji i praksi postavilo se pitanje punovažnosti zavještanja koje jestenografski napisano. S obzirom na cilj stenografskog bilježenja (brzo pisanje),mišljenja smo da, u načelu, ovako sastavljena pismena treba smatratinacrtima zavještanja (kojima nedostaje namjera za sačinjavanje zavještanjada bi proizvodila pravna dejstva), a ne završenim zavještanjima.35 Okolnostiu kojima se preduzima ovakvo bilježenje mogu da upute na postojanje animus-a testandi, što bi imalo za posljedicu punovažnost takvih pismena kaosvojeručnih zavještanja. Na primjer, zavještalac je u strahu od skore smrtiodlučio ubrzati pisanje zavještanja tako što ga je stenografski zabilježio. Takođe,nisu rijetke ni situacije u kojima je ostavilac želio spriječiti saznanjeprisutnih lica o sadržini zavještanja pa ga je stenografski zapisao.33 N. Stojanović (2007), 48.

34 Isto, v.: O. Antić, Z. Balinovac, Komentar Zakona o nasleđivanju, Nomos, Beograd 1996, 322.35 Isto, v.: O. Antić (2009), 284.43Neki teoretičari se opredjeljuju za nekritičko prihvatanje potpisane stenografskezabilješke kojom se vrši raspolaganje imovinom za slučaj smrtikao olografskog zavještanja – “svaki stenogram nosi lično obeležje svogaautora“.36 Mislimo, da iznijeto stanovište po kome treba voditi računa da li jeu pitanju nacrt ili gotovo zavještanje daje potpuniji i tačniji odgovor.Nasuprot ovakvim mišljenjima o prihvatanju ili uslovnom prihvatanjumogućnosti stenografskog zapisivanja zavještanja, pojedini teoretičari smatrajuda se testament ni u kom slučaju ne može stenografski zabilježiti.37Ovi autori ističu da se u stenografskim znacima ne može prepoznati autentičnosttestatorevog rukopisa i upoređuju to sa upotrebom štampanihslova. Slažemo se sa konstatacijom ovih pravnih pisaca da u slučaju sporaoko autentičnosti rukopisa treba utvrđivati činjeničko stanje, ali to nije ni ukakvoj vezi sa stenografisanjem. Pitanje autentičnosti rukopisa je jedno, astenografsko bilježenje je nešto sasvim drugo.U praksi se postavljalo pitanje da li svojeručni testament treba da nosioznaku da je to zavještanje. I u teoriji, i pred sudovima zauzet je stav da seposljednja volja može izjaviti u vidu pisma upućenog trećim licima, akosadržina pisma upućuje na to da se radi o testamentu.38U pogledu sitnijih (običnih) izmjena, dopuna i popravki teksta zavještanja(ispravljanje grešaka u pisanju, precrtavanje slova i sl.), važi pravilo dasu punovažni ukoliko nije došlo do bitnijih promjena zavještajnog raspolaganja.Pitanje trenutka unošenja promjena je bitno. Ukoliko su promjeneučinjene prilikom prvobitnog sačinjavanja zavještanja, nije ništa sporno.Međutim, ukoliko su promjene činjene kasnije, treba cijeniti zavještajnusposobnost u tim trenucima. U svakom slučaju, poželjno je da svaku intervencijuu tekstu, testator posebno potpiše ili barem parafira. Ako su izvršeneznačajnije izmjene, takve ispravke se obavezno moraju potpisati.U francuskom pravu sve kasnije izmjene, dopune, ili pojašnjenja učinjenana marginama ili između redova nisu punovažna ukoliko nisu svojeručnopotpisana i datirana od strane zavještaoca.39

Kada već govorimo o ovome, možemo postaviti pitanje pravnih dejstavarečenica ili riječi koje su umetnute u tekst zavještanja u vidu štampanih iliotkucanih slova i sl. Ovakve umetnute odredbe su ništave. Međutim, njihovanevažnost ne povlači za sobom ništavost cijelog testamenta ako on može36 V.: L. Marković, 194; B. Blagojević, 240; I. Babić, 113; D. Bago et. al., 77.37 V.: S. Svorcan (2004), 206.38 “Nije nužno da testament sadrži oznaku da se radi o posljednjoj volji ostavioca. Nije bitno što pismo nesadrži u tekstu i riječ testament, s obzirom na to da sadržina pisma jasno ukazuje da se radi o posljednjoj voljizavještaoca.“ – Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 1277/04, od 23. 12. 2004, Bilten Okružnog suda uBeogradu, 74/2006, 100.39 I. Babić (1996), 202.D. Ćeranić: Svojeručni testament44 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zeniciopstati bez ništave odredbe, ili ako ta odredba nije bila odlučujuća pobudazbog koje je zaveštanje sačinjeno.40Na kraju, ipak, da napomenemo da se originalnim zavještanjem možesmatrati samo zavještanje koje je napisano i potpisano od strane zavještaoca,a ne i kopija tog testamenta.41 Naravno, ovim se ne dira u pravila o dokazivanjuslučajno uništenog, izgubljenog ili sakrivenog zavještanja.5. POTPISIVANJE TESTAMENTAZavještalac je obavezan da sačinjeni olografski testament svojeručnopotpiše. U suprotnom, zavještanje je nevažno. Zavještaočev potpis, u principu,čini njegovo lično ime (ime i prezime), a može to biti i potpis kojimse zavještalac služio u pravnom prometu, kao i pseudonim. Sve to, poduslovom postojanja namjere testatora za sačinjavanjem testamenta. Podpotpisom se ne mogu smatrati inicijali zavještaoca.42 U pojedinim pravima,dozvoljeno je potpisivanje inicijalima ako se iz toga vidi očiglednanamjera da se time željelo sačiniti zavještanje.43 Svojeručno zavještanjese ne može potpisati faksimilom, svejedno što se testator njime koristiou redovnom pravnom prometu.44 To zato, jer se može desiti da je tekstpismena autentičan, ali zavještalac nije želio potpisati pismeno jer nijehtio da mu dâ svojstvo zavještanja, pa je neko naknadno stavio faksimilnjegovog potpisa.Kada je svojeručno zavještanje sačinjeno u vidu oproštajnog pisma45

(upućenog nasljednicima ili trećim licima), ono će biti punovažno i akose na kraju, umjesto imena i prezimena, zavještalac potpisao tako što jeoznačio svoj odnos prema licima kojima je upućeno oproštajno pismo, alisamo pod uslovom da je na početku (mada ne mora biti uvijek na početku)pisma naveo svoje ime i prezime. Primjera radi: “Ja, Marko Marković, oficiru penziji ... u potpisu: Vaš otac!“4640 Čl. 158 ZON-a Srbije.41 V. odluku Okružnog suda u Splitu, Gž 1959/86, od 19. 9. 1986, Pregled sudske prakse, 32/1987, 116.42 Na istom stanovištu je i francuska doktrina i praksa, mada je bilo slučajeva kada je u praksi priznavanozavještanje koje je bilo potpisano inicijalima zavještaoca. – Vidjeti: primjer Massillion, naveden u: I. Babić,“Svojeručni testament u francuskom pravu“, Strani pravni život, 1-3/1996, 203.43 “A testator may sign just his initials, or part of his signature, provided in every case that the actual markhe did make was intended to be his signature. – A. R. Mellows, 73.44 Slično, v.: L. Marković, 196.45 “Punovažan je testament sačinjen u obliku pisma zaveštaoca bez obzira što ono ne sadrži oznaku da seradi o testamentu, ako sadržina pisma jasno ukazuje da je reč o poslednjoj volji zaveštaoca.“ – V. PresuduVrhovnog suda Srbije, Rev. br. 1227/04, od 23. 12. 2004. god., Bilten Okružnog suda u Beogradu, br.74/2006, 100.46 O. Antić, Z. Balinovac, 322–323.45Ako se zavještanje sastoji od više listova, poželjno je da zavještalac potpišeili parafira svaki od njih, kako bi se izbjegli eventualni sporovi oko sadržinezavještanja i kako bi se nesavjesna lica odgovorila od pokušaja naknadnogumetanja teksta u zavještanje. Međutim, to nije obaveza testatora izavještanje će biti punovažno i ako je potpisano samo na kraju. U slučaju dazbog starosti, ili iznemoglosti ili neke druge fizičke nemogućnosti, ostavilacnije u stanju da sam, bez pridržavanja stavi potpis47, dozvoljeno je pridržavanjenjegove ruke od strane drugog lica.48 Ovako se izjašnjavala i naša starijadoktrina.49Potpis treba da stoji na kraju zavještanja i sve što je napisano ispod potpisanema pravnog dejstva. Samo se datum i mjesto sačinjavanja zavještanja

mogu nalaziti ispod potpisa. U Engleskoj je dugo vođena rasprava u vezisa položajem zavještaočevog potpisa.50 Prvobitna odredba, predviđena u s.9 Wills Act-a 183751, prvo se pokušala pojasniti amandmanima iz Wills ActAmendment Act-a 185252, da bi na kraju bila zamijenjena normom iz Administrationof Justice Act-a 1982.53 Danas, u engleskom pravu, testator morapotpisati zavještanje tako da se u tome ogleda njegova namjera da timesačinjava zavještanje.Neki autori smatraju da se može priznati pravna valjanost odredbamau testamentu koje se nalaze ispod potpisa. To, pod uslovom da se autentičnostrukopisa ne dovodi u pitanje, i da odredbe po sadržini predstavljajudopunu zavještanja. Međutim, ukoliko se ovim odredbama opoziva dio ilicijelo zavještanje, onda se one smatraju nevažećim jer im nedostaje bitanelemenat forme – potpis.54 Mislimo, da ovakvo shvatanje i pored svoje pragmatičnostinije u skladu sa pravom. Sadržinu zavještanja čini samo ono štoje napisano iznad potpisa. U pojedinim slučajevima može se čak postaviti ipitanje važnosti datuma koji se nalazi ispod potpisa, a nekamoli odredabakojima se dopunjava testament.47 “Testament vođene ruke“ – fr. testament á main quidée.48 “Na pravovaljanost svojeručne oporuke ne utiče okolnost što je prilikom pisanja testamenta treće licedržalo ruku testatora, ako se radilo samo o pomoći testatoru da oporuku napiše.“ – Vidjeti odluku Višeg sudau Subotici, Gž 715/81. Navedeno prema: R. Ćosić, T. Krsmanović, Aktuelna sudska praksa iz građanskogmaterijalnog prava, Poslovni biro, Beograd 2000, 200.49 V.: A. Rušnov, Tumač Obćemu austrijskomu građanskomu zakoniku, knjiga druga, Zagreb 1891, 50.50 Više o reformi pozitivnog prava u Engleskoj u vezi sa potpisivanjem testamenta od strane testatora, vidjeti u:A. Borkowski, Textbook on Succession, Oxford University Press, second edition, New York 2002, 98–123.51 ”At the foot or end of the will.“52 ”Testator’s signature was valid if it shall be so placed at or after, or following, or under, or beside, or oppositeto the End of the Will, that it shall be apparent on the Face of the Will that the Testator intented to giveEffect by such his signature to the Writing signed as his Will.“

53 ”It appears that the testator intended by his signature to give effect to the will.“54 S. Svorcan (2006), 207–208.D. Ćeranić: Svojeručni testament46 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u ZeniciU teoriji su iznesena mišljenja da ako je zavještanje pisano u vidu deklaracije(primjera radi: “Ja, Marko Marković...“), onda nije neophodno da sepotpis stavlja ispod teksta jer potpis postoji već u samom tekstu.55 Mislimo,da potpis ili naznačenje nekog svojstva (npr., tvoj suprug, vaš djed, zavještalaci sl.) mora postojati na kraju testamenta. To zato, jer nepostojanjeneke vrste zaključivanja teksta upućuje na to da je testament nedovršen, asamim tim animus se dovodi u pitanje. Možda je testator želio vježbati pisanjetestamenta, ili je u posljednjem trenutku odustao od njega pa ga nijepotpisao. Na ove razloge ukazuju čak i autori koji zagovaraju mogućnostnepotpisivanja testamenta na kraju.56 Na obavezu stavljanja potpisa na krajtestamenta upućuje se i u zakonskim odredbama. Redoslijed riječi je nedvosmislen– prvo treba napisati testament pa ga tek onda potpisati.Umjesto potpisa, zavještalac na testament ne može da stavi rukoznakili neki drugi znak (krstić, zvjezdicu i sl.). U suprotnom, zavještanje će bitinevažeće. Ukoliko se na pismenu nazvanom testament ne nalazi potpiszavještaoca, i u slučaju da se neka od stranaka u ostavinskom postupkupoziva na autentičnost takvog zavještanja, sud neće prekidati postupak i tolice neće upućivati na parnicu jer se punovažnost, odnosno nepunovažnostzavještanja može procijeniti na osnovu same isprave.57Ne postoji nikakva prepreka da ostavilac svoj potpis na svojeručnomzavještanju ovjeri u sudu pred sudskim službenikom, s tim da se tako nemijenja privatni karakter svojeručnog zavještanja. Jedina prednost ovakvogovjeravanja jeste u sprečavanju eventualnih sporova u vezi sa autentičnostizavještaočevog rukopisa i potpisa.58 S istim ciljem, pojedini teoretičaripredlažu da zavještalac pored potpisa navede i podatke sadržane uličnoj ispravi.59Neki autori su iznijeli mišljenje da postoje slučajevi kada svojeručno zavještanjene mora biti potpisano. Iako se ne slažemo sa njihovim stavovima,zbog zanimljive argumentacije, zaslužuju da ih napomenemo.60Jednom prilikom, zavještalac je pred dvojicom sinova sastavljao svojeručno

zavještanje, saopštivši im šta čini. Odjednom, zavještalac je uz krikepovikao da umire i da neće uspjeti da potpiše testament, što se nekolikotrenutaka kasnije i dogodilo. Jedan od sinova, koji je u pismenu naslov-55 Ibid., 207.56 Ibid.57 Isto, v.: B. Kašćelan, Odnos parničnog i ostavinskog postupka, magistarski rad, odbranjen na Pravnomfakultetu Univerziteta u Begradu, 2005, 85.58 Isto, v.: O. Antić (2009), 285.59 N. Stojanović (2007), 48.60 V.: D. P. Mišić, “Da li okolnosti mogu zamenuti potpis na testamentu“, GAKV, 12/1956, 13–17.47ljenom zavještanje bio označen kao nasljednik manjeg dijela ostaviočeveimovine, istakao je prigovor nepunovažnosti testamenta. Ostavinski sud jeprihvatio prigovor i drugog sina je uputio na parnicu da dokazuje punovažnost“zavještanja“.Ne znamo kako se pomenuti slučaj okončao pred sreskim sudom, aliznamo argumentaciju našeg autora. On je tvrdio da je Zakon o nasljeđivanjuu osnovi “elastičan“ pa svojeručno zavještanje može nastati i bezpotpisa ukoliko postoje drugi dokazi da bi zavještalac testament potpisaoda ga samrtničke muke nisu omele u tome. Ostaviočeva posljednja voljane može se promijeniti u tako kratkom vremenu i njenom “zaokruživanju“samo nedostaje potpis. Argument u odbrani ovakvog stava je pronađen i upravljenju paralele sa pravilima koja važe za slučajno uništeno, izgubljenoili sakriveno zavještanje. Za dokazivanje ovakvog testamenta potrebni sudokazi manje snage nego što postoje u konkretnom slučaju. Poređenje ječinjeno i sa pretpostavljenom formom svojeručnog zavještanja za koje nijepotreban potpis ukoliko je napisano pred svjedocima. U slučaju da negdjeu svijetu postoji ovakva forma testamenta, takvo zavještanje stranog državljaninabi bilo punovažno za razliku od istog zavještanja našeg državljanina,a što nije pravedno.Kao protivargument tvrdnji da je ZON elastičan i da se ne treba strogodržati slova Zakona, treba samo reći – sudovi sude i presuđuju na osnovuustava i zakona. Što je svima jasno, tumača ne treba. Razlika između pismena,koje autor naziva zavještanjem, i slučajno uništenog, izgubljenog ilisakrivenog testamenta jeste u tome što se u drugom slučaju može utvrditi

da je testament nekada nastao. U prvom slučaju, zavještanje nikada nije sačinjeno– nedostaje mu potpis kao bitan elemenat. Tvrdnja da u nekoj stranojdržavi pod navedenim uslovima može nastati testament, ništa nam neznači. Takvih slučajeva može biti nebrojeno mnogo. Svaki pravni poredakobilježavaju i određene karakteristike, koje ga čine takvim kakav jeste. Podjavnim poretkom, prinudnim propisima i dobrim običajima podrazumijevase različita sadržina u vremenu i prostoru, i za različite situacije vezuju se irazličite pravne posljedice.6. DATUM SAČINJAVANJA TESTAMENTAU pravu Republike Srpske i nekim pravnim sistemima, datum na olografskomtestamentu je obavezan elemenat forme.61 Isto normativno rješenjepostojalo je u starom srpskom pravu.62 U pojedinim pravima datum nije61 Čl. 68 ZON-a RS; čl. 970 CCF-a; § 2247(1) BGB-a; čl. 602 IGZ-a.62 § 430 SGZ-a. O datumu sačinjavanja zavještanja u srpskom pravu, vidjeti u: K. \etvai, “Pismo bez datumakao testament“, GAKV, 12/1953, 4–9.D. Ćeranić: Svojeručni testament48 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenicineophodan63, dok u nekima takođe nije neophodan, ali je poželjan.64U većini zakonodavstava sa prostora SFRJ, sa izuzetkom RS, kao i unekim stranim pravima ne traži se označenje datuma na svojeručnom zavještanju.Čini nam se, da je obaveza navođenja datuma bolje normativnorješenje zbog nekoliko razloga.65 Olografski testament je najprivatniji oblikzavještanja jer ga bez ičijeg učešća sačinjava sam zavještalac. Zavještajnasposobnost se cijeni u trenucima nastanka testamenta. Godine života i sposobnostza rasuđivanje ne mogu se tačno utvrditi ukoliko se ne zna momenatsačinjavanja. Takođe, odsustvo datiranja, uzrok je otežanom utvrđivanjustvarne volje ostavioca. U slučaju kolizije više testamenata, ne zna se kojije od njih nastao kasnije i time opozvao raniji. Označenje datuma na zavještanjupomaže nam i u slučajevima kada postoji sumnja da li je određenopismeno posljednja volja zavještaoca, ili koncept posljednje volje.66Svi ovi razlozi su bili dovoljni da zakonopisac u Republici Srpskoj propišeobavezu unošenja datuma u olografski testament. Međutim, pitanje je kolikoje dobar način na koji je to učinjeno. U prelaznim i završnim odredbamaZakona o nasljeđivanju Republike Srpske, rečeno je da se na zavještanja67

koja su sačinjena do dana stupanja na snagu zakona68, primjenjuju propisikoji su važili u vrijeme njihovog sačinjavanja.69 To znači, da olografski testamentiu kojima nije naveden datum, a koji su nastali prije 13. januara2009. god., proizvode pravna dejstva, dok su kasnija nedatirana svojeručnazavještanja ništava.63 Čl. 63, st. 2 ZON-a Slovenije.64 Čl. 66, st. 2 ZON-a SR BiH; čl. 84, st. 2 ZON-a Srbije; čl. 66, st. 2 ZON-a Makedonije; čl. 30, st. 2 ZON-aHrvatske; čl. 66, st. 2 ZON-a CG; § 578 ABGB-a. Jednoobraznim zakonom o nasljeđivanju SAD, datum nijepredviđen kao uslov punovažnosti svojeručnog testamenta. Zakonima nekih država datiranje se ipak zahtijeva:“Some statutes require the will to be dated, this requierement has been found to be for juxtapose purposesonly and the date need not be valid.“ – L. H. Averill, 209.65 Isto, v.: L. Marković, 196–198; O. Antić (2009), 283.66 Isto, v.: L. Marković, 196–198; O. Antić, Z. Balinovac, 323.67 Iako smo zagovornici prioritetne upotrebe pojma zavještanje u odnosu na pojam testament, moramoistaći da je zakonopisac u Republici Srpskoj napravio nomotehničku grešku kada se u prelaznim odredbamaposlužio terminom zavještanje. S obzirom na to da se u zakonu isključivo pominje testament, ovaj termin semorao koristiti i u završnim odredbama.68 U čl. 172 ZON-a RS, kaže se da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da ”važi“ Zakon o nasljeđivanju SRBiH. O (be)smislu i domašaju ove sistemske norme, mučno je govoriti jer se tiče elementarnih nomotehničkihznanja. Zakon o nasljeđivanju SR BiH se primjenjivao u Republici Srpskoj na osnovu čl. 12 Ustavnog zakonaza sprovođenje Ustava Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 3/92), pa bi trebalo navesti da ZON SR BiHprestaje da se “primjenjuje“, a ne da prestaje da “važi“. Narodna skupština Republike Srpske niti je usvojilaZON SR BiH, niti može da ga ukida. Uostalom, ZON SR BiH i dalje se primjenjuje u Federaciji BiH i BrčkoDistriktu BiH. Međutim, ovakve pravno-sistemske greške nisu ništa novo, štaviše! O nedostacima zakonskog

rješenja predviđenog u Ustavnom zakonu, više vidjeti u: I. Babić, “Građansko zakonodavstvo u RS – delege lata i de lege ferenda“, Izgradnja i funkcionisanje pravnog sistema Republike Srpske, Banja Luka 1997,239–248.69 Čl. 171, st. 2 ZON-a RS.49Neki razlozi koje smo naveli kao argumente za uvođenje obaveze datiranjasvojeručnog zavještanja, mogu se navesti i kao argument za osporavanjenačina na koji je to učinio zakonopisac u RS. Kao što se ne može znatikoji testament je ranije, a koji kasnije sačinjen, isto tako se ne može znatikoja zavještanja su nastala prije stupanja na snagu zakona, a koja poslije –ukoliko nema datuma na njima. Prilikom izrade Nacrta Zakona o nasleđivanjuSrbije iz 1995. god., identično pitanje se postavljalo pred članovima zakonodavnekomisije. Pojedini članovi (sudije, praktičari), smatrali su da biunošenje datuma kao bitnog elementa kod svojeručnog zaveštanja dovelodo njegove ništavosti u brojnim slučajevima.70 Nasuprot njima, neki članovikomisije (profesori, teoretičari), zagovarali su obavezno datiranje.Pravna sigurnost je jedno od osnovnih načela na kojima se temelji svakipravni sistem. Kao što smo vidjeli, nepostojanje obaveze navođenja datumakod olografskih testamenata može dovesti do primjene nekih zavještanjakoja su nevažeća. Isto tako, obaveza stavljanja datuma može biti uzrok pogrešnepredstave o ništavosti zavještanja koja su u stvari punovažna. Izlaziz ovog pravno-sistemskog problema mogao bi se iznaći u konstituisanjupravne pretpostavke o punovažnosti. U zakonu bi se mogla propisati normau kojoj bi se reklo da u slučaju postojanja sumnje u vezi sa trenutkomnastanka nedatiranog zavještanja (da li je ono nastalo prije ili poslije stupanjana snagu zakona kojim se datiranje zahtijeva), treba smatrati da jeono sačinjeno prije stupanja na snagu zakona.71 Ovim bi se postigla većapravna sigurnost jer bi se obezbijedila punovažnost zavještanja koja su ranijenastala, a time se ne bi diralo u obavezu datiranja budućih olografskihtestamenata.S obzirom na to da je obaveza navođenja datuma na svojeručnim testamentimau francuskom pravu odavno prisutna, iskustva iz njihove teorijei prakse mogu nam itekako poslužiti. U francuskoj doktrini i praksi, smatra

se da datum mora ispunjavati tri pretpostavke kako bi zavještanje bilopunovažno.72 Dan sačinjavanja testamenta mora biti određen ili odrediv.U slučaju potpunog ili djelimičnog propuštanja datiranja, zavještanje nijepunovažno. Izuzetak postoji u slučaju da je datum odrediv na osnovu unutrašnjihili spoljašnih elemenata zavještanja. Drugi zahtjev tiče se ispisivanjadatuma. Zavještalac mora svojeručno obaviti datiranje i to u cjelosti. U slu-70 O. Antić, “Prvi Zakon o nasleđivanju Republike Srpske“, Zbornik radova Pravnog fakulteta Univerziteta uIstočnom Sarajevu, Pale 2009, 28.71 Ovim se ne dira u pravila u vezi sa testamentarnom sposobnosti. Ukoliko zavještalac u trenutku stupanja nasnagu zakona nije imao najmanje onoliko godina koliko se traži kao donja granica za sticanje aktivne zavještajnesposobnosti, jasno je da nema nikakve sumnje oko punovažnosti testamenta. Zavještanje je ništavo.72 O stavovima u francuskoj doktrini i praksi u vezi sa datumom na olografskom testamentu, više vidjeti u: I.Babić (1996), 204–206.D. Ćeranić: Svojeručni testament50 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenicičaju da to bilo ko drugi učini, testament je ništav. Na kraju, navedeni datumse mora podudarati sa stvarnim danom sačinjavanja testamenta. Netačandatum uzrokuje nevažnost zavještanja, s tim da je dozvoljeno utvrđivanjetačnog datuma, pod uslovom da nije postojala namjera u navođenju pogrešnogdatuma.73 Mislimo, da bi se mutatis mutandis, sve navedeno mogloprimijeniti i u našem pravu.7. ZAKLJUČAKSvojeručni testament kao redovan, privatni i pisani oblik je jedan od najkorišćenijihoblika testamenta u našoj pravnoj praksi. O njemu se mnogopisalo, kako u domaćoj, tako i u stranoj literaturi iz prostog razloga što jeregulisan u skoro svim pravnim sistemima današnjice. Međutim, i danaspostoje mnoge nedoumice u vezi sa ovom formom izjavljivanja posljednjevolje. Analizirajući dostupnu pravnu građu, došli smo do nekoliko zaključakakoji bi se mogli primijeniti u našoj zakonodavnoj i sudskoj praksi.U pogledu određivanja pojma olografskog testamenta, mišljenja smo dane bi bilo loše kada bi se postojeće norme dopunile odrednicom “zavještalac

koji zna da čita i piše“. Ovakvo zakonsko rješenje postoji u nekim pravimai omogućuje jednostavniju primjenu na slučajeve u kojima testator znada čita, ali u trenutku sastavljanja testamenta to nije u stanju da učini. Kadaje riječ o terminologiji i značenju upotrijebljenih riječi u zakonu, trebalo biviše računa povesti o razgraničenju pojmova sastavljanja i sačinjavanja, odnosnopisanja i unošenja teksta zavještanja.Iako postoje razlozi za uvođenje ograničenja mogućnosti sačinjavanjaolografskog testamenta od strane maloljetnih, a zavještajno sposobnih lica,mislimo da bi se o ovome trebalo još razmisliti. Prednosti i nedostaci ovogoblika izražavanja posljednje volje (pa i od strane maloljetnika), toliko subrojni da ne dozvoljavaju jednostranu ocjenu. Vezano za sredstva pisanja,materijale na kojima se piše, kao i zapis koji ostaje kao trag testamentarnograspolaganja, primijetili smo da se njihov broj svakim danom sve više povećava,što je sasvim opravdano. Predviđanje podoblika olografskog testamenta,čini nam se bespotrebnim, ali i strukturalno nemogućim jer bi svakoodstupanje od postojećeg modela zadiralo u karakter svojeručnog saopštavanjaposljednje volje, pa bi to predstavljalo novi oblik, a ne podoblik.Potpisivanje i datiranje svojom rukom sačinjenog zavještanja izazivamnogo nevolja i u teoriji i u praksi. Smatramo, da se testamentarno raspolaganjemora zaključiti nekom vrstom potpisa iz koga se može otkriti animus73 I. Babić (1996), 202–208.51testandi, ali to ne mora biti učinjeno u vidu navođenja imena i prezimena.Sve što se nalazi ispod potpisa nema nikakvog pravnog značaja i ne predstavljadio testamenta. Uvođenje obaveze stavljanja datuma na olografskitestament je opravdano. Prilikom propisivanja zakonske obaveze datiranjatreba voditi računa o sistemskom, prostornom i vremenskom važenju takvepravne norme, o čemu nije brinuo zakonopisac u Republici Srpskoj.Sve u svemu, mišljenja smo da olografski testament ima svoje mjesto iulogu u našem pravnom sistemu i treba ga dodatno usavršavati. Ipak, trebalobi više poraditi na praktičnoj primjeni kako ovog oblika zavještanja, takouopšte testamentarnog raspolaganja koje je neopravdano zapostavljeno.