~,\ ,-

~:l'

rIj!r

lr"

l

,i'i:-;

~.I,l,I·1~

'~l" ':ii ~.~~

I')L

,

I

~i

l.,!,,,

L I l,,l

Ilj ,"

nim napa'liajima, koji su trajali cijeli mjesec dana.Preko noći ih nestalo! tada Smo opet počeli izlazitina šetnju i ljudi su dolazili u samostan ipripovi­jedali, da ih nema. Mi smo razgledali boksitne ja­ruge i dupe, ali nismo mogli nigdje opaziti mrtveni ranjene partizane. Tada p.am seljaci iz Mokrogarekoše, da su svaki dan morale njihove djevojke no­siti te ranjenike i mrtvace dolje na čitluk u Brot­njo, niže Mostara. Iz čitluka bi ih druge nosile učapljinu. što su dalje radili s njima, ne znamo, jerje Capijina bila u njihovim rukama.

• • •

Početkom prosinca te godine opet se razvijala žes­toka bitka s partizanima za Široki Brijeg. Došlo ihveliko mnoštvo sa strojnic(!ma, bacačima i obić­nim puškll;ffia. Svake noći pred zoru. huk!l: i b~a,vriska VOJske, kao da su na svadbl! NlJemcl sesamo čude bezobzirnosti i ustaša i partizana, jer ijedni i drugi navalj~j~ .pjev~juć.i i vrište~i, ~ao. daidu u svatove! Ostatl ill pogmutl, kao da lm Je Jed­nako. Došla su tri generala iz Mostara sa svojimčetama da upravljaju bitkom za posjed širokoga'.Brijega.

U najvećem jeku borbe, stigla je jedna parti­zanska brigada iz Dalmacije na Trn polje, te sa za­padne strane puca topovima na samostan i crkvu. U 1crkvi je nešto čeljadi, koje izpovijeda fra StankoKraljević. Divan je čovjek. To je stara japija, ka-ko su svi govorili. Povisok je, razrastao, uspravankao štap, visoko čelo, oči plave, lice poširoko, mla­denačko, rumeno, nijedne bore na njemu, iako jefra Stanko u 72. godini života! Tjeme je velike glavećelavo, ali se sijedo-bijela kosa još dobrano drži poostalom dijelu glave. Ide uspravno, kao da mu je tekpedeset godina. U mladim godinama bio je profe-

102

sor u sjemeništu i odgojitelj mladeži, kasnije župnikpo raznim župama i gvardijan (starješina samos­tana) na Širokom Brijegu 14 godina uz prekide.On je rodjen u Mokromu, a stric mu je bio fraAndjeo Kraljević, koji je doveo fratre iz Kreševa1844 na Široki Brijeg, i poslije postao biskupom uMostaru. Fra Stanko je bio neobično trijezan, bis­tar i duhovit čovjek. Bio je eto 14 godina starješinau velikoj samostanskoj obitelji i u vrijeme rata i uvrijeme mira; bilo je i gladovanja i svakojakih po­težkoća, ali ga nisam nikada vidio ljutita, potištena,klonula ili srdita. Resila ga je prirodna dobrotai redovnička samozataja, bio je vječito raspolo­žen i nasmijan, ozbiljan, ali i šaljiv prema potrebii društvu. Bio je točan kao sat od mladosti. Išao jeredovito spavati u devet sati naveče, a ustajao bijutrom u četiri sata. Prvi je čitao svetu misu sva­ko jutro, pomolio se i sjeo u izpovjedaonicu. Onje najviše izpovijedao. Nedjeljom i svetkovinamadolazilo bi veliko mnoštvo svijeta na svetu izpovi­jed, pa bi on ostajao u izpovijedaonici po šest doosam sati. Izpovijedali su i drugi svećenici, aliipak ne toliko koliko on. On je svako jutro bio u iz­povjedaonici.

Jednoga dana razgovarali smo u zbornici o težininašega položaja. On nam je govorio, da će nasbombardirati saveznici, kad ih naruči Tito. Može­mo jednoga dana ili jedne noći ostati svi mrtvi.Bombe će nam porušiti ove velike i divne zgrade,kojI! su plod franjevačkoga rada i aktivnosti krozsto godina. Nijemci su nepošteno učinili, što su sesmjestili baš u naše zgrade i izvrgli nas tolikoj po­gibli. Tada su ga neki pitali:

- što ćemo sada, oče fra Stanko?- Fra Oton se dopisuje s Poglavnikom, piše

članke u novine, on bi morao kapu u šaku i tražitispas. Mogli bi se razići i drugi mladji kojekuda posjevernim župama ili dalje. Ostat ćemo ovdje mi

103

iILij."t:I.

.i!

[

. , I. I,,

: -i

, l' I,

;1

i,

. ,iI

105

• • •

šić kao predsjednik države Srba, Hrvata i Slo­venaca izjaviti u Sarajevu 1922. ovo: «Bosna iHercegovina jesu dve srpske klasične zemlje, dvenajčistije srpske zemlje bre, i nitko lie može bitiu njima činovnik, tko nije radikal ni Velikosrbin! I

- Srbi mogu govoriti sve, ali mi ne smijemoni pisnuti! veli mi fra Tadija Kožul, mladi pro-fesor klasičnih jezika.

- Ali ja smijem bogme i ja sam mu odgovo­rio člankom «čija je Herceg - Bosna?». Odgovo-rio sam mu onako, kako je zaslužio! \

- E, pa sad put pod noge, sokole moj, veli mifra Martin Sopta, filozof.

Dok mi tako razgovaramo. bane u zbornicu mla­domisnik fra Bosiljko Kordić. Doš•.o od kuće izsela Grljevići, koje je nasred puta izmedju Siro­koga Brijega i Vitine kod Ljubuškoga. Veli nam:

- Poštovani oci! Bio sam kod kuće u GrIje­vićima nekoliko dana. Jučer mi je došao u rodi­teljsku kuću neki rodjak partizan. On je krasani mlad momak, i nitko živ ne zna, kako je on oti­šao medju partizane. Ne govori ni on, da ga ne bimožda ubili. Možda su ga negdje zarobili i prisi­lili, da ostane kod njih. Ne smije ih izdati; jer ćega ubiti danas sjutra! On mi kaže: «Fra Bosiljko.molim te, otidji odmalr na Siroki Brijeg i recifratrima, neka bježe kud kamo! Ja sam čuo nekidan na Posušju, kako se ti partizani razgovara­ju medju sobom: «E, bre nijedno mesto u Jugosla­vije ne će tako grdno nastradati kao Siroki Breg!»Oni će sigurno poubijati fratre, kao što su poubi­jali i tolike druge naše svećenike! Leti i kažiim, neka bježe bilo kuda!» - Takva je poruka,a vi poštovani oci, kako znate.

rI

tI

\

104

starci, gvardijan, župnik i pomoćni<;i, pa što namBog dadne.'

Fra Didak Burić veli mu:- Za fra Otona ne govorim ništa, ali mi ostali

nismo nikomu krivi ništa. Ne znam, zašto bismo lIjO­rali bježati. Fr a Didak jE' visok, crn0J!l~jast. mr­šav i boležljiv profesor francuskoga JezIka. Skoleje svršio na Sorboni u Parizu. čovjek je na svommjestu i obćenito zvan «Dobričina.».

- Vi niste krivi nikomu ništa, rekoh. Molim,što sam ja kriv? _ . . ,. . .

- Ne srdi se, fra Otone, sto cu tr recI. ~I SI.žegaran čovjek. Dobar si i svatko te h~all, ahbrzo planeš, jer si temperamentan. ~eknes sy-ako­mu istinu u lice i nemaš dlake na .JezIku lli bIS­kupu, ni provincijalu.ni ~.istrinr<;t ni insp~kto~u!Ti imaš pravo redovIto ~YIJek, ali drugo Je pI~a­nje, je li baš zgodno recI svakomu sve ono, stomisliš o njemu! Dobro ti je rekao fra Stanko: ka-pu u šaku i bjež! .

- Ja se ne osjećam kriv ni u čemu. Pa llisamtoliko ni pisao za vrijeme rata. ~ ja ~am gov~­rio i privatno i u crkvi .s propovJedaomce p~.otrvsvih, koji krše Božje i ljudske zakgne: OsudJ.lvaosam i izgrede pojedinaca na ustaskoJ stram. .

- Baš radi toga, što si pisao i govorio p;rotIvsvakoga, bježi, ako ti je draga glava! dOVIkuJemi gvardijan fra Andrija J~lč!ć.. M?j ~eš~r~, neće oni pitati nikoga od nas, JesI II krrv ilI mSl, ne-go jesi li svećenik i H~vat.. ... . .

- Pa svi smo fratrr svecemcI I HrvatI ovdje!A ne možemo svi bježati!

- Fra Otone, mi te ne gonimo, nego mi ti sav- \jetujemo, da bježiš, jer bi n~s .mo~li P5lubijati. sveradi tebe! veli mi fra MarIOfil SlvdlC, mladi YI­kar samostana. Znadu Srbi, da si ti dao Pašiću iAleksandru bosanski grb! Ne će oni tebi to nikadazaboraviti ni oprostiti\ Srbi su to!

- Pa ja sam imao pravo! Kako je mogao Pa-

,

!, It \, lif.l

:j

l

L

L

I '

L

LL

i' ,~

.. .1-,'. ~,.c·,,

'I•I

;

· ~,.11: .

t1,.~,"\ I-,

) .,I,

Fra Stanko izišao na crkvena vrata i u isti gačas pogodilo top~vsk~ tane u juna~ko čelo,. probil~se unutra, oštetilo Jedan crkveru kameru stup Isrušilo kip na oltaru sv. Ante! Partizani opalilitop s Trna u crkvu. Nekoliko topovskih hitaca po­godilo je krov, toranj i veliki prozor na crkvi.

Medju nama nastala strava. Žao nam fra Stan- Ika iz duše. Kud će sudbina baš na nj, kad nam Ije valjao svojim mudrim i očins~m savjetima 'toliko! Otisli .SI!!O u crkvu. po~olili se Bogu za lnjegovu dušu I sJutra ga pokopali.

Fratri se smeli i nc znadu. sto će. Jedan ma­čekovac i desna ruka dra Bariše Smoljana imao yvezu s partizanima već duže. da se osigura na fvrijeme. Parti7ani poručivali PlJ njemu: «Nekase fratri ne lJoje ništa. "l'jkomu nc će pasti ni vlas ,s glave, osim. tko .ie bio ustaša zločinac. No i nie-mu će suditi narodni sud, pa što mu bude~! T~onam je poručivao i jedan partizan iz Mostara, smnekoga fijakerdžije Ernesta, koji je bio Talijaniz Trsta, ali se pohrvatio u Mostaru.

• • •

Dr. fra Marko Dragičević. fra Nevenko Man·dić i fra Bono Andačić otišli na sjever u brda užupu fra Metoda Puljića Izbično. U slijedeću ne­djelju fra Marko držao pučku misu u Izbičnu, afra Metod se vratio u Mostar. Baš kod pre~vorbestignu neki partizani s pušk~a i samokreslffi~ ukapelicu. svuku fra Marka I odvedu svu trOJICUnekuda. Fra Marko reče narodu. da bude miran.da se pomoli za njib, jer je njibova sudbina pozna­ta. Nikada o njima ni traga ni glasa. čobani supretraživali jame i pečine u brdima, ali ništa!

Bivši provincijali dr. fra Krešimir Pan~!~} pro­fesor fra Augustin Zubac. fra Zvonko GrublSIC I ne-

106

ki klerici otišli u drugu susjednu župu MostarskiGradac. da se zaklone od bombardiranja samosta­na. Neki otišli opet u Mostarsko Blato k župniku,ali većina fratara i klerika ostala u samostanu.

• • •

Jedne noći navalili odmah s večera partizani navarošicu Lišticu. Dakle obkolili su Siroki Brijeg stri strane.otvorena je još samo istočna strana premaMostaru. Nijemci dovukli pojačanja iz Mostara,skupila se seljačka i ustaška milicija, koju Nijemcivježbaju i šalju u prve redove. Moraju braniti Si·roki Brijeg pod svaku cijenu. dok se njibova vojskane povuče iz Crne Gore, istočne Hercegovine i za­padne Srbije. koja graniči s Crnom Gorom.

Borba se vodi dan i noć! Stigla partizanska po­jačanja iz Dalmacije. Tito ljut, zašto se tako odu­govlači osvojenje ustaške kule na Sirokom Brijegu.Došli topovi, tankovi, borna kola iz Dalmacije i tisu­ću partizana iz Dalmacije, većinom bez pušaka iikakva oružja. Moraju navaljivati na kulu hrvats­tva i katolicizma u Hercegovini! Moraju razaratigimnaziju i konvikt, gdje su uglavnom njibovi si­novi učili i stanovali. Oni katolici i Hrvati! Pa jnšgolim šakama, da ib izgine što više! Takova.ie d.ia­volska srbska taktika i kod četnika i kod partizana I

Kad se radi o propasti i što jačem poniženju Hrvata,pnda su jednaki i isti.

Topovi gruvaju, bacači zuje, strojnice štekću,

puške cijuču, pogadjaju ljude i zgrade, a saveznič­

ki bombarderi siplju bombe. Jedna je pala na cr­kveni krov. Druga je udarila u središte gimnazije i

107

ll-,j

i

, i

,

. ,

lllII

,

()r Fra OTON KNEZOViĆ

VALENCIA 1967.

Naklada Editorial DRINAApartada 5024

M a d r i d - Espanal

Predgovor:Prof Dr M. Dabo-Peranić

,_....•....~.~ ..,