Albertu Schweitzeru,svetom Franji našega doba

Uvodna napomena

Urednika američkog izdanja (Loyola Press, Chicago, Illinois)Sveti Franjo Ašiški jedan je od najštovanijih likova u kršćanstvu, a priče o njegovu preobraćenju, vjernosti Evanđelju i poštivanju nazočnosti Božje u svakom stvorenju, kao i o njegovim patnjama, privlače, nadahnjuju i potiču jednako vjernike i one koji to nisu. Među mnogim umjetnicima riječi koji su istraživali njegov životopis i svetost i tri su vrlo međusobno različite književničke osobnosti dvadesetog stoljeća: oštrouman britanski katolik, pisac i polemičar G. K. Chesterton (St. Francis of Assisi - Sv. Franjo Asiški), francuski romanopisac američkog porijekla Julien Green (Frere Francois -

Brat Franjo) i znamenit grčki ikonoklasički filozof i pisac Nikos Kazantzakis ( Siromah u Boga).

Putujući Amerikom kao franjevac-pustinjak, Kazantzakisovu sam knjigu prvi put imao u rukama za boravka u Phoenixu, Arizona; našao sam ju na polici u kući obitelji koja mi je pružila utočište, pročitao u onih nekoliko dana koliko sam se ondje zadržao... i ostao njom zauvijek očaran. Po meni, riječ je o najsnažnijem djelu o svetom Franji, premda se ne radi o striktnoj biografiji nego fikciji - ali krcatoj povijesnim činjenicama i predajom, tako da čitatelju jednako pomaže popuniti praznine u poznavanju sveca koji je živio na dalekoj razmeđi 12. i 13. stoljeća, kao i proširiti spoznaje o njegovom primjeru i nauku značajno preko općenito znanih.Kazantzakisovo djelo posebice je uvjerljivo u potonjem aspektu: njegova ponekad i radikalna tumačenja potiču čitateljada se otisne izvan pukih biografskih podataka i popularnih tumačenja Franjinih vizija - premda se autor vjerno drži činjenica, oplemenjujući ih, a ne zamagljujući svojim filozofskim promišljanjima. Bjelodano je ovdje zamjetan utjecaj Kazantzakisova obrazovanja - premda rođenjem grčki pravoslavac, značajnu je ranu poduku stekao u gimnaziji francuskih franjevaca (Male braće) u rodnom Heraklionu na Kreti, a svakako je značajno i to što se, nakon završetka studija prava u Ateni, otisnuo u Pariz, gdje je studirao filozofiju pod mentorstvom glasovitog Henrija Bergsona. Tako je, tijekom intelektualnog dozrijevanja, došao u dodir s baštinom vrlo raznolikih pisaca i mislilaca, od Homera i antičkih grčkih fi-lozofa do Nietzschea i Buddhe, pa i svetoga Franje.

Za razumijevanje pristupa grčkog autora fenomenu Fra- njine svetosti izvanredno je važno spomenuti da je on, još u atenskim studentskim danima, napustio pravoslavlje, kao i svaku drugu religiju u smislu "praktičnog vjerništva" - ali se nikada nije odrekao Boga. Za Njim je tragao u svojim intelektualnim pustolovinama u potrazi za smislom ljudskog života, ustrajnosti u stvaralaštvu, esenciji ljepote i dosega čovječje duhovnosti, smatrajući da je ljudsko postojanje neprekidna bitka za otkrivanje tog duha i okrepu njime, kako bi se čovjek mogao oduprijeti premnogim izazovima, posebice onima puti i neumitne smrti. Tako je u svojim esejima zapisao da je život "križarski pohod u slavu Božju, jer - bili svjesni toga ili ne, pa i ne želeći - rođenjem polazimo u bitku svrha koje nije oslobođenje Svetoga groba, nego Boga zarobljenog u materiji i u našim dušama". Teolog Carnegie Samuel Calian stoga piše kako je Kazantzakisovo iskanje Boga "njegova duboka i obve- zujuća posvećenost čovječjem duhu - jer je bit Boga zaista u neprestanom sukobu što bjesni u ljudskom umu".Sveti Franjo svojom je životnom pričom nedvojbeno izazvao snažan odjek u Kazantzakisovu biću. Tako on, za boravka u Assisiju, piše prijatelju da ondje živi s velikim mučenikom i herojem kojega tako voli - bivajući sve obuzetiji mišljuda napiše knjigu o njemu... za koju još nije siguran da će ju ispisati, jer čeka znak. "A, kao što znaš, stalna je nit vodilja moga života i djela bitka čovjeka i Boga, sraz tvari i duše..."

Ta se njegova misao itekako prepoznaje u ovom djelu: Kazantzakisov je sveti Franjo usred poprišta boja između duha i tijela, sukoba što ga

premnogi i ne naslućuju, jer su - bili vjernici ili laici, svejedno - robovi tjelesnoga. Štoviše, autor se ponekad ne ustručava posegnuti i za vlastitim spoznajama; tako njegov sveti Franjo kaže bratu Leu - Akcijskom naratoru u romanu - da mora "nadići glib, što čovjek jedino jest", dok se na drugomu mjestu naslućuje odjek Kazantzakisovih svojedobnih budističko-egzistencijalističkih nagnuća po kojima "posvemašnje siromaštvo zahtijeva da se odustane čak i od ufanja u susret s Bogom... jer je konačni asketizam najviši oblik svetosti".

Međutim, Kazantzakisov jedinstven pristup češće pomaže suvremenom čitatelju da jasnije vidi elemente priče što smo ju dobrim dijelom zaboravili: silno trpljenje što ga je sveti Franjo proživio, njegovu žrtvu i odista radikalnu prirodu njegova života. Kazantzakisovo djelo govori o čovječjoj žudnji za životom ispunjenim i potpunim - tako da, premda na posve drugačiji način, njegov sveti Franjo svjedoči isti ideal što ga živi i drugi njegov znameniti lik, Grk Zorba. U jednom trenutku Franjo priča bratu Leu o uprizorenju muke Gospodinove u Assisiju, odnosno o svomu djetinjem razočaranju kada doznaje da je onaj koji tumači Isusa samo glumac i da uopće ne biva raspet: "Sada, brate Leo, kad sam ostario... a jesam ostario... umjesto da bivam razapet, jedino mislim o razapinjanju. Je li moguće, brate Leo, da smo i mi samo glumci?..."Priča o svetom Franji sadrži univerzalan i gotovo arhetipski paradoks: iako je bio vjeran sin rimskog katoličanstva u razdoblju burnih sukoba i reforma, on uživa podjednaku ljubav svih kršćana, koji katolici jesu i onih koji nisu... pa i pripadnika drugih konfesija. Protestantima je blizak po njegovojvjernosti Evanđelju, dok budisti kažu kako im je Franjo - kao utemeljitelj prosjačkoga reda putujućih isposnika-propovjednika - bliži i od cistercita, s kojima dijele zavjet šutnje i druga odricanja. Jednako se čuje od hinduista sanjasina i konfucijevaca-taoista, dok ga sufistički i židovski mistici jednostavno obožavaju. Tako radikalan rimokatolik iz ranoga 13. stoljeća uživa ugled najvoljenijega sveca svoje crkve u cijelom svijetu.

Većina nas nikada ne osjeti poziv da se doslovce svega odrekne i zaputi u svijet s prosjačkim štapom u ruci - jer je većini životno poslanje da "rastu ondje gdje su ponikli", u svijetu i vremenu u kojem žive... da zasnuju obitelj, podignu potomstvo i grade zajednicu poštenim radom i moralnim življenjem. Stoga većina takav izbor ne doživljava samo kao neumitan, nego i kao poželjan način da se izvrši svrha našeg dolaska na ovaj svijet. Ali, sveti Franjo i likovi poput njega trajno nam zaokuplja(ju) pažnju i pokreću naša duboka vjerska nagnuća. Malo tko od nas ne mašta ponekad o odricanju od svega materijalnog, odijevanju isposničke halje i okretanju leđa poludjelom svijetu u kojem živimo... premda golema većina nas neće nikad učiniti ništa ni slično tomu. Ipak, sveti nas Franjo snažno nadahnjuje i poziva da se usred kaosa suvremenoga konzumerističkog društva okrenemo Bogu, te da težimo jednostavnosti na razini vanjskog ponašanja i promišljanja u sebi samima, da se sjetimo trajnih vrijednosti i onoga što je vječno.

Franjo nas priziva, iz povijesnih zapisa i Kazantzakisova romana, da zarazi potrošačkog društva uzvratimo skromnošću, a pogubi seksualnog promiskuiteta čednošću - kao i da razornom individualizmu odgovorimo

podređivanjem osobnih interesa općemu dobru. Njegov je nauk također moćan simbol skrbi za život u svim pojavnim oblicima u našem vremenu nasilja nad okolišom i zaziv za mirom u svijetu beskrajnog nasilja i permanentnog rata. Premda mu glas dopire s vremenske distance od osam stoljeća, Franjo itekako snažno i uvjerljivo progovara o svim tim suvremenim pitanjima, kao i o mnogima još.

Za Franju, međutim, tu nije riječ o "pitanjima", nego o odrazima njegove neizmjerne ljubavi spram Isusa Krista, Duha Svetog i Boga Oca, stvaratelja iz ljubavi. Neki su rekli ili zapisali da je Franjo bio do ludila obuzet ljubavlju spram Boga - stoga i u ovom romanu on poziva mnoštvo da priđe i poču- je o "novom bezumlju", ali njegova je ljubav tako svebuhvat- na i preduboka da zahtijeva posvemašnje odricanje... koje će, uzda se on, cijeli svijet nahadnuti da se opije takvom ljubavlju kao ludilom. Po meni, u prikazu toga Franjinog ultimativnog određenja Kazantzakis i jest najjači: njegov svetac moćan je upravo po ljubavi i tajni, a ne uzvišenosti intelektualne rasprave - po mističnoj opsjednutosti, a ne uvjerljivosti razuma i logici uma.

Nikos Kazantzakis ovim nam djelom snažno i vjerodostojno približava utemeljitelja franjevačkoga reda poniklog u burnomu 13. vijeku kao čovjeka koji je na izazove svoga vremena i društva u kojem je živio i djelovao odgovorio snagom duha i patnjom, poručivši da "želite li otkriti posvećene tajne, utječite se milosti Božjoj, a ne doktrini - žudnji za spoznajom, a ne logičnu tumačenju - molitvi a ne izučavanju spisa... slušajte bližnjega svoga, a ne nadobudna propovjednika, slijedite više Boga u sebi negoli čovjeka; ne tragajte za svjetlom, nego ognjem što će vam um obuzeti vrućicom ljubavi prema Bogu - jer Bog je oganj što ga je Krist zapalio svojom strašnom mukom; onaj tko razumije njegovu žrtvu ugledati će lice Gospodinovo i njegova smrt na zemlji neće značiti nestanak u tmini..."

Kazantzakisov sveti Franjo utjelovljenje je takve mistične ljubavi spram Svevišnjega, pa ovo djelo toplo preporučujem svima koji trebaju ohrabrenja u življenju Evanđelja i potrazi za Bogom u svojim životima - kao što je meni pomogao i nadahnuo moje molitve za svakoga i sve koji ištu spasenja u Gospodinu.

John Michael Talbot

Ako sam ispustio mnoge Franjine izreke i djela, a mnoge druge izmijenio, kao i dodao one kojih nije bilo - premda ih jest moglo biti - nisam to učinio iz neznanja, nepoštovanja ili drskosti, nego jedino iz potrebe da svečev život uskladim s mitom o njemu, prikazujući njegov život što sukladnije bitnomu. Umjetnost uživa to pravo - štoviše, to joj je i dužnost - da sve svede na bitno; pritom se ona hrani pričom, postupno ju usvaja i potom oprezno pretače u legendu.

Dok sam ispisivao ovu legendu, istinitiju od istine same, bio sam preplavljen osjećajem ljubavi, poštovanja i divljenja spram Franje, heroja i velikog mučenika. Često su mi krupne suze vlažile rukopis - često je preda mnom u zraku lebdjela ruka s vječno obnavljajućom ranom; kao da ju je netko probijao čavlom... probijajući ju neprestance vječnost cijelu.

Dok sam pisao, posvuda sam oko sebe osjećao svečevu nevidljivu nazočnost, jer je sveti Franjo meni uzor čovjeka posvećena dužnosti, onoga koji neprekidnom, uzvišeno- okrutnom bitkom uspijeva ispuniti svoju najuzvišeniju obavezu - onu čak ponad morala, istine i ljepote: obavezu da tvar što ju nam je Bog povjerio pretvorimo u duh.

Prolog

1Oče Franjo, ja koji se danas laćam pera da opišem tvoj život i djela, nedostojan kakav jesam - kad si me prvom susreo, sjećaš li se, bjeh ponizan prosjak, rugoba obraza bradom i glave kosurinom obraslih. Od obrva do potiljka ne bjeh do li runo samo, a oči mi bezazlene i pune straha. Drhturio sam, mekećući poput janjeta - a ti me, da bi se narugao mojoj ružnoći i poniženosti, nazva bratom Leom, lavom! Ali, kad sam ti kazao moju životnu priču, zaplakao si, obgrlio me rukama, poljubio i rekao "Brate Leo, oprosti... Nazvah te lavom iz poruge, ali sad vidim da jesi pravi lav, jer samo lav ima hrabrosti slijediti ono što ti slijediš".

Išao sam od samostana do samostana, od sela do sela, od divljine do divljine, tragajući za Bogom. Nisam se oženio, djece nisam imao - jer sam tragao za Bogom. Znao sam držati krišku kruha u jednoj ruci, a pregršt maslina u drugoj - pa iako sam izgladnio bio, redovito bih zaboravljao jesti, jer bjeh u potrazi za Bogom.

Toliko sam pješačio da bi mi noge natekle - ponavljajući jedno te isto pitanje dok mi po jeziku nije dlaka nikla! Na kraju, umorih se kucajući na vrata i pružajući ruku, prvo da bih isprosio kruha, zatim radi lijepe riječi, nakon toga spasa išteći. Svi su mi se smijali, nazivali me čovjekom priviđenjima obuzetim i tjerali me s praga - potiskujući me tako dok ne dospjeh na rub ambisa. Umorio sam se, pa počeo huliti; i ja sam samo čovjek, rekoh, iscrpljen pješačenjem... gladan i prozebao... tumaranjem i kucanjem na nebeske dveri, a vi- deći kako mi zatvorene ostaju. A tada, kad sam bio na rubu očaja, jedne me noći Bog uzeo za ruku - kad i tebe, oče Franjo, za ruku primi - te nas tako sastavi.

Sjedim sad u svojoj ćeliji i promatram proljetne oblake kroz njezin prozorčić, a dolje - u samostansko dvorište - nebesa siđoše: sitna kiša rominja i zemlja miriše. Stabalca limuna osula su se cvatom, u daljini se kukavica čuje, a svekoliko lišće kao da se smije... Bog se kišom stvorio i zalijeva svijet. Gospodine, koje li radosti! Koje li sreće! Vidi kako se zemlja, kiša, vonj balege i limuna stapaju i postaju jedno sa čovječjim srcem! Odista, čovjek je zemlja - stoga on i uživa toliko, baš kao i tlo, u smirujućem milovanju proljetnoga dažda. Srce se moje vodom napaja - rastvara se, klica iz njeg' izbija... i ti se, oče Franjo, pojavljuješ!

Sva je ilovača u meni procvala, oče Franjo. Sjećanja naviru, vrijeme se odvija unatrag... sve do iznova oživljenih posvećenih ura što smo ih proveli putujući skupa licem zemlje - ti preda mnom, ja slijedeći te doslovce u stopu. Sjećaš li se gdje smo se prvom susreli? Tako sam gladan

bio te noći da sam se sav tresao ulazeći u slavni grad Assisi. Kolovoz je bio, golem mjesec na nebu, pa premda sam taj plemeniti grad posjetio mnogo puta dotad, te mi je noći posve drugačije izgledao - prepoznat ga se nije moglo. Kakvo li to čudo bješe? Gdje se zatekoh?...Jer kuće, tvrđava, crkve, tornjevi - sve kao da je lebdjelo u zraku, plovilo djevičanski bijelim morem pod purpurnim nebom. Bilo je vrijeme večere kad sam stupio u grad, kroz novosagrađena vrata Svetoga Petra. Mjesec je upravo izlazio - pun, blistavo crven. Bješe blag poput milostiva sunca, pa se od visova utvrde Rocca blještav vodopad slijevao na zvonike i krovove palača, ispunjavajući prolaze među njima svojim mlijekom sve do ruba, te se razlijevajući dalje uskim ulicama što su se doimale poput rječica... a i lica stanovnika Assisija tako su ozarena bila da se činilo kako svi i svatko samo na Boga misli. Zastao sam, zatravljen prizorom pred sobom. Je li to zaista Assisi? - neprestance sam se pitao ponavljajući znak križa. Jesu li to odista kuće, ljudi i tornjevi... ili je moguće da sam još za života u raj ušao? Pružio sam ruke: dlanovi mi se ispuniše mjesečinom gustom poput meda. Osjetio sam da milost Gospodinova teče mojim usnama, mojim sljepoočnicama... i onda sam shvatio, te uskliknuo: neki je svetac - jest, nesumnjivo - kročio ovim putem. Njegov se miris osjećao u zraku!

Probijajući se mjesečinom, uspinjao sam se zavojitim stazama dok nisam izbio na Trg svetoga Jurja. Subotnja večer bješe, pa se ondje skupilo veliko mnoštvo. Pjevanje i promukla dernjava miješali su se sa zvukom mandolina i neodoljivim mirisima pržene ribe, jasmina, ruža i mesa pečena na ugljevlju - pa se moja glad pojačala preko svih granica.

— Hej, dobri kršćani — povikao sam približavajući se skupini sudionika slavlja. — Tko mi u ovomu znamenitom gradu Assisiju može udijeliti milostinju? Samo bih pojeo nešto, prilegao i ujutro otišao.

Osmotrili su me od glave do pete, cerekajući se.— A tko ti, ljepotane, misliš da jesi? — odgovoriše mi grohotom se

nasmijavši. — Priđi bliže da ti se divimo.— Možda sam Krist — kazah kako bi ih zaplašio. — Ponekad se on

ovako na zemlji ukazuje, kao prosjak.— Bolje ti je da to ne ponoviš, ako ti je do vlastita dobra, jadniče —

reče jedan od njih. — Ne damo nikom da nam kvari zabavu... zato brzo, gubi se! Inače bismo se mogli die na noge, svi do jednoga, pa te razapeti!

Opet su se nasmijali - ali onda jedan od njih, najmlađi u grupi, pokaza da suosjeća sa mnom.

— Franjo, sin Pietra Bernardonea, zvan Propusne Šake... on će ti milostinju dati. A imaš sreće, jer se upravo jučer vratio iz Spoleta... i to podvijena repa. Idi i potraži ga.U tom trenutku neki je ružan i smeten gorostas istupio iz skupine; lika bješe štakorskog, žut u licu... a imenom Sabbatino. Sreli smo se ponovo nekoliko godina kasnije, kad je i on postao jedan od Franjinih učenika, te bosi putovali skupa po bijelom svijetu. Te noći, međutim, spomen Franjinog imena potaknuo ga je da zlobno zagrakće:— Zašto misliš da se išao tući u Spoleto, sav u zlatu i pod perjanicom? Izgleda da mu je bilo do velikih djela, da se prikaže vitezom i onda se vrati

ovamo da bi se šepurio. Ali, zna Svemogući za koga je što... pa mu je dao po tikvi i naš se drčni pijevac operušan vratio doma.Poskočio je potom i pljesnuo rukama.— Pjesmu smo o njemu spjevali — nastavio je iskesivši se. — Hajd'mo, momci - svi zajedno!I zaista, najednom svi počeše pljeskati rukama i pjevati koliko su ih grla nosila:

U Spoleto pođe, a-joj-a-joj-a-jojGdje se novci množeIz Spoleta dođe, pobratime mojObrijan do kože!...

Od pogleda na njihovo vino i zalogaje umalo se ne onesvijestili, pa sam se naslonio na nekakav dovratak, boreći se da dođem do daha.— A gdje je taj propusnih šaka, taj Franjo... Bog neka ga čuva! Gdje ga mogu naći da mu se pred noge bacim?— Pođi na gornji grad — onaj me mladić uputi. — Vidjet ćeš ga tamo pod jednim prozorom kako pjeva serenadu svojoj gospi.Krenuo sam, skapavajući od gladi, te se počeo uspinjati gore-dolje uskim uličicama. Vidio sam dim iz dimnjaka - u kućama se pristojna svijeta kuhalo i otamo su dopirali mirisi hrane, a moja utroba bješe sparušena kao peteljka grozda s koga su ptice i miševi počistili svako zrno. Kako nisam više mogao izdržati, počeh kleti: "O, da se samo nisam dao u potragu za Bogom", mrmljao sam u bijesu, "da ne krenuhBoga iskati, kako bih se baškario u krilu nehata! Koje bi to veselje bilo... Ništa ne bih činio, nego žderao goleme kriške bijela hljeba i pečenu prasetinu, što ju toliko volim... ili kunića marinirana u ulju s ljutikom, lovorom i kimom. A utrobu bih hladio punim vrčem rumena umbrijskog vina, te potom posjetio kakvu udovu da me utopli... jer kažu ljudi da je udovičina vrelina najslađa na cijelom svijetu. Nikakva peć da joj nije ravna... ali, što da radim kad sam u potrazi za Bogom!"

Koračao sam što sam brže mogao, u nastojanju da se zagrijem, a gonjen iznenadnim porivom i potrčah ne bih li udahnuo svježega zraka i tako se spasio od iskušenja, mirisa hrane i udovica. Konačno samo stigao do vrha slavne citadele zvane Rocca. Ponosni joj zidovi bjehu srušeni, a vrata pougljenjena - ništa ne bješe ostalo osim dviju ruševnih kula. Korov se već uspinjao uz njihove ostatke i prodirao kroz procjepe među kamenovima.

Nekoliko godina ranije svjetina se bješe pobunila, ne mo- gavši više trpjeti svoje gospodare, pa je napala to sokolovo gnijezdo i razorila ga. Dojmilo me se kao da obilazim ruševine eda bih uživao u nesreći vladara koji su se bahatih biranim jelima i vinom - dok nije nastupilo naše vrijeme - ali je puhao neugodan i britak vjetar, pa osjetih studen. Trkom sam sišao - ali svjetla u kućama već bjehu pogašena... ljudi su hrkali. Eto, dobro su se najeli i napili - pa hrču, jer su ti poštovani kućevlasnici našli Boga kojeg su tražili; našli su ga na zemlji, upravo onakvoga kakvog su htjeli: po svojoj mjeri, skupa sa ženama i djecom, te svime najboljim u životu - dok se ja, zatočenik vizija, bos klatarim ulicama Assisija, gladan i tresući se od

studi kucam na vrata nebeska, čas psujući, a čas ponavljajući Kyrie eleison, ne bih li se ugrijao.

Pred ponoć, začuo sam gitare i lutnje u blizini stolne crkve - vjerojatno su neki mladići izvodili podoknice svojim draganama. Jedan je među njima pjevao. Primakao sam im se na prstima i skrio u vratima, prilijepivši se uza zid. Petorica ili šestorica ih bjehu pred palačom grofa Scifija, a jedan od njih - zamjetno niži od ostalih, s kapom ukrašenom dugačkim perom - stajao je prekriženih ruku, glave zabačene unatrag i očiju usmjerenih prema velikom prozoru. Pjevao je, a oni oko njega, očarani njegovim glasom, pratili su ga na svojim glazbalima.

A kakav li glas to bješe! O, Bože, kako umilan, kako strastven... koji preklinje i nalaže u isti mah. Ne sjećam se te pjesme i ne mogu ju ovdje prenijeti radi očuvanja od zaborava, ali dobro pamtim da je bila o bijeloj golubici koju jastreb proganja - a taj je momak dozivao golubicu da dođe i nađe pribježište na njegovim grudima...

Pjevao je nježno i staloženo, kao da se boji da bi mogao probuditi djevojku koja je vjerojatno spavala za oknom zaštićenim kamenim uresom. Nisam se mogao oteti dojmu da ne pjeva djevojčinu tijelu, utonulu u san, nego njezinoj duši koja je netremice bdjela. Oči mi se ispuniše suzama - nelagoda me spopade: gdje li sam već čuo taj glas... tu mekoću, tu molećivost, tu moć da plijeni? Kad sam i gdje začuo taj zaziv o jastrebu u nesmiljenoj potjeri i golubici ustreptaloj od straha... i daleko, daleko - slatki glas što priziva spasenje?

Prebacivši gitare i lutnje preko ramena, mladići su se spremali poći.— Hajdemo, Franjo! — pozvali su pjevača kroza smijeh. — Što još

čekaš? Misliš da će ti tvoja mala grofica dobaciti ružu, zar ne? A nije ni prozor otvorila, niti noćas uopće hoće!

Pjevač se na to, ništa ne odgovorivši, zaputi pred svima da bi, skrenuvši za ugao, sišao na trg kojim su se još razlijegale pjesme iz okolnih otvorenih gostionica. Prestraših se od pomisli da ću ga izgubiti, jer sam najednom osjetio da je moja duša golubica, Sotona jastreb, a taj mladić one grudi na kojima bih mogao naći utočište. Skinuvši moju iznošenu i poderanu halju, prostro sam ju pred njegove noge da bi zagazio njom.S tijela mu se širio miris nalik onomu meda, voska, ruže... udahnuo sam ga i shvatio: bio je to miris svetosti - kao što svetačke moći zamirišu kad se otvori srebrni relikvijarij.Okrenuo se prema meni i nasmiješio se.— Zašto si to učinio? — upitao je tiho.— Ne znam, gospodine. Kako možeš očekivati da ja to znam...? Halja mi je spuznula s ramena svojom voljom i sama se prostrla po tlu da kročiš njome.Ostao je kao ukopan - nestade mu osmijeha s lica.— Vidje li kakva znaka u zraku? — upitao je, nagnuvši se put mene.— Ne znam, gospodine. Sve je znak - moja glad, mjesečina, tvoj glas... Bolje me ništa ne pitaj: počet' ću plakati.— Sve je znak... — promrmljao je, ogledajući se uokolo u nelagodi.

Pružio je ruku, a punašne mu se usne pokrenuše kao da htjede nešto upitati, ali se ne može odlučiti da to i učini. Lice mu se rastapalo pod blještavom mjesečinom, a ruke mu po- stadoše providne. Zakoraknuo je prilazeći mi, pa se nagnuh da čujem što mi kani kazati... i osjetih vonj alkohola kojim me zapahnuo u lice.— Ne gledaj me tako — ljutitim će šapatom. — Nemam ti ja što reći. Baš ništa!Opet je krenuo ubrzavajući korak - potičući me da ga slijedim. Koračao sam za njim pod mjesečevim svjetlom, promatrajući ga cijelo vrijeme. Bio je odjeven u svilu, veliko pero bješe zataknuto u njegovu kapu od velura, a za uhom je nosio karanfil. Ne traga taj čovjek za Gospodom, rekoh si u sebi - njegova je duša zatočena tjelesnim. Odjednom osjetih u srcu sažaljenje prema njemu, pa pružih ruku i dotaknuh mu lakat.— Oprosti, gospodine — rekoh — ali nešto bih te htio pitati... a to je: jedeš, piješ, u svilu se odijevaš, pjevaš pod prozorima... život ti je neprekidna svetkovina. Znači li to da ti ništa ne nedostaje?Mladić se nato trgnuo i naglo povukao ruku kako bi spriječio da ga dodirnem.— Tako je, ništa mi ne manjka — uzrujano je odgovorio. — A zašto pitaš? Ne volim kad me ljudi ispituju...— Jer mi te je žao, gospodine — odvratih mu tvrda srca.Čuvši to, momak je bahato uzdigao glavu.— Ti... ti žališ mene!Nasmijao se potom, ali će - trenutak kasnije - tihim uzrujanim glasom: — A zašto me žališ, zašto?Nisam odgovorio.— Zašto?! — ponovo je upitao, nagnuvši se i uperivši pogled u moje oči. — Tko ti jesi... tako odjeven, kao prosjak? I tko je poslao da me nađeš na ulici Assisija usred noći?Bijes ga je obuzimao...— Istinu zbori! Netko te je poslao... Tko?Zatim, ne dobivši odgovora, u ljutnji je udario nogom o tlo.— Ništa mi ne manjka! Ne želim ni da me se žali, a niti da mi se zavidi... Baš mi ništa ne nedostaje, kažem ti!— Ništa? — upitao sam ga. — Ni nebesa?Pognuo je glavu i zašutio, a nakon časak-dva mi reče:— Previsoko su nebesa za me.., a zemlja mi je dobra, i više nego dobra. I blizu!— Ništa nam nije bliže od nebesa. Zemlja nam je pod nogama i po njoj gazimo, al' su nebesa u nama samima.Mjesec je polako zalazio, a i svega se još nekoliko zvijezda vidjelo na nebu. Zvuči strastvenih podoknica jedva su se čuli iz udaljenih četvrti, dok je pred nama, na trgu, sve još brujalo glasovima ljetne noći krcate mirisima i ljubavlju.— Nebesa su u nama, moj mladi gospodaru — ponovio sam.— Otkud ti to znaš? — upitao je, pogledavši me uznemireno.— Napatio sam se, hodeći gladan i žedan... pa spoznao.Primio me za ruku...

— Dođi sa mnom, mom domu. Nahranit' ću te i postelju ti dati da se naspavaš. Ali, ne govori mi o nebesima - možda u tebi jesu, ali u meni ne...Oči su mu ustreptale od muke, a glas postao hrapav.Krenuli smo prema tržnici, oko koje su gostionice bile još pune svijeta. Pijani su mladići u buljucima ulazili u neku onižu kuću pred kojom je gorjelo crveno svjetlo i jednako kuljali iz nje, a iz pokrajnjih ulica pristizali su magarci natovareni voćem i povrćem iz okolnih sela. Neki su muškarci podizali klupe i nizali po njima butelje s vinom, rakijom i prošekom, a dvojica hodača po užetu učvršćivali su motke među kojima će razapeti konopac... Pripreme za nedjeljni sajam bile su u punom jeku.Dva pijanca prepoznaše Franju po mjesečini i potajice se nasmijaše. Jedan od njih se maši gitare s ramena, te počne pjevati, izazovno ga gledajući:

Sagradi gnijezdo na visokoj graniMa zalud bjehu svi tvoji trudiPtičicu onu ti ne namamiOsta u boli - uze ju drugi...

Franjo ga je slušao okamenjen, pognute glave.— U pravu je... pravo imade — promrmljao je.Pristojnost je nalagala da se ne oglasim, ali - tikvan kakav jesam - otvorih usta i lanuh:— Kakva ptičica?Franjo se okrenu i pogleda me tako tugaljivo da nisam odolio, nego mu uzeo ruku i poljubio ju.— Oprosti! — šapnuh.— Kakva ptičica?... Zar misliš da znam? — potom će smekšana izraza lica, uz dubok uzdah. — Ne znam... zaista ne znam. Ali, prestani me zapitkivati! Idemo!Primio je moju ruku i tako ju čvrsto stisnuo kao da se boji da bih ga mogao napustiti. Ali, kako bih smio - kamo bih otišao? Od tog sam trena neprekidno uza nj bio...

Oče Franjo, jesam li ja to tebe tražio godinu za godinom? Jesam li zato rođen - da te slijedim i slušam? Jer, ušiju sam imao - ali ne i jezika, pa sam samo slušao, a ti si mi govorio ono što nikomu drugom nisi. Uzeo si me za ruku i zašli smo u šume, uspinjali se planinama, a ti si zborio. Znao si mi reći: "Brate Leo, da nisi ti sa mnom, obraćao bih se kamenju, mravima, nježnu maslininu lišću - jer mi je srce prepuno, pa bi se, da ga ne otvorim i oduška mu dadem, moglo rasprsnuti u tisuće komada."

Stoga o tebi znam ono što nitko drugi ne znade - pa i da si počinio više grijeha nego što ljudi i pomišljaju, kao i učinio više čuda nego što vjeruju. Da bi se na nebo uspeo, krenuo si sa samoga dna pakla... kako bi uzeo valjan zalet. "Što iz nižega zalet uzmeš", često si mi govorio, "veće ćeš visove moći dosegnuti... jer nije vrlina najveća vrijednost gorljiva kršćanina, nego njegova ustrajna borba da u vrlinu pretvori bestidnost i beščašće, nevjeru i zlo u sebi. Jednoga će dana Lucifer biti najslavniji arhanđel - ne Mihovil, Gabrijel ili Rafael, nego upravo on, jer će uz Boga stati pošto konačno pretvori svoju strašnu tminu u svjetlo."

Slušao sam te, usta širom otvorenih od čuda, misleći kakvih li divnih riječi i pitajući se znači li to da grijeh, čak i on, može utrti put što nas vodi Bogu; može li se i grešnik, stoga, nadati spasenju.

Jedini sam također koji zna i za tvoju tjelesnu ljubav spram Klare, kćeri grofa Favorinija Scifija. Svi ostali, bojeći se vlastite sjene, vjeruju da si joj ljubio samo dušu - ali si joj ponajprije tijelo ljubio... od žudnje za njim si počeo. Potom, nakon boja s đavoljim opsjenama, uz Božju si pomoć mogao posegnuti za njezinom dušom. Volio si tu dušu, ali ne niječući joj tijelo - premda ga nikada nisi dotaknuo. Ali, tjelesna ljubav prema Klari nije te omela u dosezanju Boga, štoviše, itekako ti je pomogla, jer ti je upravo ta ljubav otkrila veliku tajnu: kako i kroz koje bitke tijelo duhom postaje.

Ljubav je jedna i jednaka, bilo da je prema ženi, sinu, majci, postojbini, ideji... ili Bogu, a pobjeda - čak i na najnižoj razini ljubavi - pomaže nam da izgradimo put koji će nas Bogu odvesti. Stoga si se žestoko nosio s tjelesnim, nemilosrdno se trapio, natopio ga svojom krvlju i suzama, te ga - nakon strašne višegodišnje borbe - pretvorio u duhovno. A zar ne učini jednako sa svim svojim vrlinama i svim porocima svojim? I oni tjelesno bjehu - bjehu Klara - ali si ih smijehom i plačem, cijepanjem srca nadvoje, u duhovno preobrazio. To je pravi put, nema drugoga - njime me vodi, a ja ću, teško dahćući, za tobom.

Jednoga dana, gledajući te kako se stenjući podižeš s okrvavljena stijenja, tijela sva u jednoj velikoj rani, srcem sam se na te sažalio, pa sam ti pritrčao i spustio ti dlanove na koljena pitajući: "Brate Franjo, zašto li toliko mučiš svoje tijelo? Zar nije i ono među onima od Boga stvorenih, te stoga vrijedno poštovanja... nije li ti žao krvi, tvoje krvi, što biva proljevena?"

Niječno si odmahnuo glavom i rekao mi: "Brate Leo, u svijetu u današnjem stanju, tko god vrline ima, mora je imati do praga svetosti, pa i preko njega - a tko je grešnik, mora to biti do praga bestijalnosti, pa i preko njega. Nema ti danas više sredine!"

Drugom prigodom, kada si očajan svrnuo pogled na zemlju koja te proždrijeti htjela, te na nebo - koje ti ne htjede pomoći - opet si mi se obratio... a ja sam se stresao čuvši tvoje riječi:

— Slušaj, brate Leo... — kazao si — ...reći ću ti nešto vrlo teško. Ne možeš li podnijeti, jaganjče Božji, zaboravi. Slušaš li me?

— Slušam, oče Franjo — odgovorio sam i odmah uzdrhtao, a ti si mi stavio ruku na rame kao da me želiš poduprijeti kako se ne bih srušio.

— Brate Leo, biti svetac znači odbaciti ne samo sve zemaljsko, nego i sve božansko.

Ali, čim si izgovorio te bogohulne riječi, silno si se prestrašio. Sagnuo si se, dohvatio pregršt blata i njime si začepio vlastita usta. Potom, položivši prst preko usana, užasnut si me pogledao... i trenutak-dva potom uzviknuo:

— Što sam to rekao? Jesam li uopće zborio? Umukao.!Zatim si briznuo u plač.

XSvake sam se večeri, pod svjetlom svijeće, usredotočavao na svaku

tvoju riječ, svaki tvoj čin, i bilježio prilježno sve jedno za drugim kako se ne bi izgubilo - jer samo jedna riječ iz tvojih usta, rekoh sebi, može spasiti neku dušu. Da ju propustim zapisati, pak, ne uspijem ju otkriti čovječanstvu - ta duša ne bi bila spašena... a bruka moja bi bila.

Laćao sam se pera i počinjao pisati mnogo puta prije sadašnjeg pokušaja, ali sam uvijek i brzo posustajao - svaki put nadvladan strahom. Da, neka mi Bog oprosti, slova alfabeta užasno su me strašila: ona su lukavi i besramni zlodusi - opasna nadasve! Otvoriš tintarnicu i pustiš ih, a ona se razbježe - pa kako ćeš ikad više uspostavit nadzor nad njima! Ožive, pa se spajaju i razdvajaju, oglušuju se na tvoje naredbe, raspoređuju se po papiru kako je njima potaman... crna, repata i rogata. Vičeš na njih i preklinješ ih, sve uzalud - ona će po svomu samo. Šepure se, bestidno pare pred tobom, prijetvorno otkrivaju ono što nisi htio objelodaniti, a odbijaju prenijeti ono sa čim se nosiš duboko u svojoj nutri-ni da bi to iznio na svjetlo dana i obznanio čovječanstvu.

Te sam se prošle nedjelje vraćao iz crkve silno ohrabren: zar nije Gospod stisnuo iste demone, pa - bilo im drago ili ne - njima Evanđelje ispisao? Stoga rekoh sebi: "Osokoli se, moja dušo! Ne boj ih se! Uzmi svoje pero i piši!..." Ali, odmah sam iznova i klonuo. Jer, Evanđelje su zapisali sveti apostoli - a jedan je od njih imao svog anđela, drugi lava, treći vola, a posljednji orla. Oni su im zborili, apostoli su pisali. A ja...?

I stoga sam tako mnogih godina neodlučan bio, noseći posvuda tvoja kazivanja vjerno upisana jedno za drugim na listove pergamene, komadiće papira, koru drveta - i ponavljao u sebi: "O, kad li ću ostarjeti... pa da se, kad više ne budem mogao pješačiti, skrasim u nekom samostanu i u miru me ćelije Bog obdari snagom da, oče Franjo, tvoje riječi i djela prenesem na papir kao svetačku legendu, radi spasenja svijeta!"

U stisci sam bio, jer sam osjećao kako mi riječi naviru i na- guravaju se po tim okrajcima kože, listićima papira, ulom- cima kore drveta - uzrujane i na pragu pobune u nastojanju da pobjegnu. I Franju sam ćutio, osjećao ga kako se prikrada mom samostanu, poput iscrpljena beskućnika prosjački pružene ruke; osjećao sam da se, ni od koga zamijećen, ušu- Ijava u samostanski atrij i u ćeliju mi ulazi. Eto, neku večer - dok sam, sagnut nad prastarom pergamenom, izučavao živote svetaca - osjetih da mi je netko za leđima. Sjeverac je puhao, hladno je bilo, pa sam naložio zemljanu pećicu... časni mi je otac, naime, dopustio da držim malo ognja u ćeliji, jer sam ostario i izgubio otpornost na studen. Svečeva čuda bjehu me okružila, dodirivala me poput plamenih jezika - nisam više tlo dodirivao, lebdio sam u zraku... a tada osjetih nekoga za sobom. Okrenuvši se, vidjeh Franju nagnutog nad peć.

"Oče Franjo, zar si raj napustio?" uskliknuh skočivši na noge."Hladno mi je, gladan sam..." odgovorio je, "...a nemam gdje ni glavu

nasloniti."Bilo je kruha i meda u kutu ćelije, pa pohitah da mu ih dadem kako bi

utažio glad... ali, kad se okrenuh - nikoga ne vidjeh.Bio je to znak od Boga, jasna poruka: Franjo luta zemljom bez krova nad glavom - sagradi mu dom!... Ali, opet me strahovi obuzeše - dugo sam se

u sebi borio, te onda, umorom svladan, naslonio glavu na pergamenu... i zaspao. San sam usnio: ležim pod stablom u cvatu, a Bog me zapahnjuje poput svježa povjetarca. Rajsko to drvo bješe - ono se rascvalo! Zagledah se u nebo, kroz to granje cvijećem osuto, a onda najednom vidjeh jato sićušnih ptica - nalik upravo slovima abecede... kako sjedaju na ono stablo, po jedna na svaku grančicu. Cvrkutat počeše, najprije svaka za se, potom u parovima, onda sve zajedno. Zatim su, skakućući s grane na granu, oblikovale skupine od dviju, triju, pet... cijelo to vrijeme zanosno pjevajući, pa cijelo ono stablo jedna pjesma postade, nježan poj pun strasti, žudnje i žalosti. Dojmilo me se kao da sam već zakopan duboko u proljetnu zemlju, s rukama na prsima prekriženim... a da se to procvjetalo drvo diže iz moje nutrine, da njegovo korijenje prodire u cijelo mi tijelo i crpi ga, dok sve tuge i radosti mog života one raspjevane ptičice postaju.

Razbudio sam se s njihovim cvrkutom još u mojem biću - i Bog me još lahorom oblijevao.

Zora već bješe - cijelu sam noć prespavao s glavom na pergameni. Ustao sam, umio se i obukao čistu halju. Zvono je zvalo na jutarnju molitvu, pa učinih znak križa pred sobom i pohod u kapelu gdje sam se ničice na pod bacio, dodirujući ga čelom, ustima i grudima, te primio sveti sakrament. Kad je prošla sveta misa, potrčao sam natrag u svoju izbu, ne prozborivši ni s kim i jedva dolazeći do daha... jer sam letio- anđeli su me u zrak dizali. Nisam ih vidio, ali sam čuo šum njihovih krila lijevo i desno od sebe. Maših se pera, prekrižili se... i otpočeh, oče Franjo, zapisivati tvoj život i djela. Neka mi Gospod na pomoći bude i moju ruku vodi!

2Kunem se, istinu ću reći, a ti, Gospode, osvježi mi pamćenje i um mi prosvijetli, ne dopusti da izreknem ijednu riječ zbog koje bih požalio truda. Ustajte i priđite svjedoci, brda i ravni Umbrije; ustajte stijene poprskane njegovom mučeničkom krvlju, vi prašnjavi i pusti puti Italije, mračne špilje i snijegom zameteni vrhovi planina; ustajte lađe što ste ga nosile put divljeg Istoka, ustajte gubavci, haramije i vuci... i vi, ptičice, koje ste čule njegove propovijedi - ustajte svi, brat Leo vas treba! Dođite, stanite uza me desno i lijevo, pa mi pomognite istinu kazat', istinu svu, jer o njoj ovisi spas moje duše.

Drhtim, jer mnogo se puta zatekoh da ne mogu razlikovati što je istina, a što laž. Franjo u mojem umu poput žive vode teče i lik svoj mijenja - nikako da ga primirim. Bješe li niska rasta ili izrazito visok... ni to, s rukom na srcu, ne mogu pouzdano reći. Često mi se zgrčen činio, kost i koža sav, lica što svjedok bješe njegove neimaštine - rijetke kestenjaste brade, punih napućenih usana, velikih dlakavih ušiju uzdignutih kao u zeca, kojima je pažljivo osluškivao zvuke vidljivih i nevidljivih svjetova. Ruke mu, pak, bjehu nježne, a prsti tanki - znaci porijekla iz plemenite loze... Ali, kad god bi govorio, molio ili pomišljao da je sam, iz njegova bi se zgurena tijela izvijali plamenovi što su dosezali nebo: postajao bi arhanđel ognjenih krila kojima mlatara zrakom. Ako bi se to desilo noću, pa plameni jezici vidljivi bili, ustuknuo bih u strahu da će izgorjeti.

— Smiri se, brate Franjo — povikao bih tada. — Primiri se prije nego što ne užežeš cijeli svijet.

A tada, dižući pogled, gledao sam ga kako mi prilazi, smiren i nasmijan, lica opet osjenćena ljudskom radošću, gorčinom i siromaštvom.

Sjećam se da sam ga jednom pitao kako mu se Bog ukazuje kad je sam u mraku; odgovorio mi je:

"Kao čaša studene vode, brate Leo... kao čaša vode iz izvora vječne mladosti. Žedan li sam, napijem se i žeđ mi je zauvijek utažena."

"Bog kao čaša hladne vode?!" uzviknuo sam zapanjen."A što si mislio, brate Leo? Zašto si usplahiren? Ničega nema prostijeg

od Boga, ničega okrepljivijeg, ugodnijeg ustima čovječjim."Ali, nekoliko godina kasnije, kada od Franje ne bješe ostalo ništa do li

kostiju i kose, jer bješe toliko smršavio da je jedva disao, sagnuo se - da ga fratri ne bi čuli - pa mi rekao drhtavim glasom:

"Bog je požar, brate Leo. On plamti, a mi gorimo s njim..."Koliko god se prisjećao njegova stasa, jedino što sa sigurnošću mogu

reći jest: od tla kojim je kročio, pa do njegove glave, uzrasta niska bješe, ali od njegova tjemena nagore - golema. Međutim, dvaju se dijelova njegova tijela savršeno jasno sjećam - njegovih stopala i oči. Prosjak sam bio, pa mi cijeli život među prosjacima prođe, te vidjeh na tisuće stopala kako svakoga dana svog postojanja kroče bosa kamenjem, prašinom, glibom i snijegom... ali nikada, svih mojih dana, ne ugledah tako bolne noge - jadne i nejake, ispaćene putima i pune otvorenih rana - poput njegovih. Ponekad, kada bi otac Franjo spavao, kradomice bih se prignuo pa mu ih poljubio, osjećajući se kao da ljubim svekoliko trpeće čovječanstvo.A tko je mogao zaboraviti njegove oči, taman da ih je samo jednom ugledao? Krupne mu bjehu, bademasta oblika, a crne kao noć. Natjerale bi čeljade da usklikne kako nikad ne vidje pitomijih, nježnijih... ali jedva da se itko uspio sastati s tom pomišlju, a te su oči odjednom postajale okna kroz koja mu se nutrina vidjela - srce, bubrezi, pluća - otkrivajući se sva u ognju. Često je znao piljiti u nekog, a ne videći ga... što li je gledao? Ni kožu ni tkivo, pa ni glavu u čovjeka, nego samo lubanju. Jednom me tako polako pomilovao dlanom po obrazu, a oči mu se ispuniše blagom sućuti, te reče:

"Sviđaš mi se, brate Leo. Drag si mi, jer puštaš crve da slobodno gmižu po tvojim ustima i ušima... ne tjeraš ih." "Kakve crve, oče Franjo?! Ne vidim nijednog..." "Sigurno ih vidiš dok moliš, kada spiš ili sanjaš o raju. Vi-diš ih, ali ih ne tjeraš jer dobro znaš, brate Leo, da su oni izaslanici Božji, poklisari Velikoga Kralja... a Bog slavi svadbu na nebesima, pa nam ih šalje s pozivom: 'Veliki Kralj vas pozdravlja, onaj koji vas čeka - dođite!"'

Kad bi se Franjo našao među ljudima, smijao bi se i šalio - iznenada bi u zrak skočio ili počeo plesati, pa dvama štapovima oponašao sviranje viole i pjevao duhovne pjesme što ih je sam skladao. Nesumnjivo je to činio da osokoli svoje drugove, shvaćajući besprijekorno da im duše pate, tijela gladuju, a izdržljivost gasne. Kada bi se, pak, sam zatekao, suze bi mu potekle, po grudima se udarao, po trnju i koprivi valjao, te dizao ruke nebu i vapio:

"Cijeloga te dana uzalud očajnički ištem, Gospode... a cijele noći, dok spim, ti mene tražiš. Kad li ćemo se, Gospodine, susresti... noć dok uzmiče pred danom?" Drugom ga začuh kako jeca, očima netremice k nebu: "Ne želim živjeti više. Odriješi me, Gospode, oslobodi me tijela mojega. Uzmi me...!"Svake zore, kad bi se ptičice iznova pijevom oglasile, ili u podne, kada bi se sklonio u svježinu sjenovite šume, ili noći pak, dok bi sjedio pod mjesečinom ili zvijezdama, ustreperio bi od neizreciva veselja, te bi me pogledao očima punih suza. "Kakva su to čuda, brate Leo!" znao je reći. "Tko li stvori takvu ljepotu - tko li on mora da jest? Kako ga nazvat' mo-žemo?"

"Bogom, brate Franjo", odgovorio bih."Ne, ne Bogom... ne Bogom", uzviknuo bi. "Teško je to ime, kosti pod

njim pucaju... Ne Bogom - nego Ocem!"Jedne je noći Franjo tumarao poljanama Assisija. Pun mjesec posve

okrugao bješe, kao da visješe nasred neba, a zemlja kao da plovi plutajući u zraku. Osvrtao se, ali ne vidje nigdje nikog na vratima da uživa u tom golemu čudu. Pojurio je u crkvu, uspeo se u toranj i počeo zvoniti kao da se nekakva nevolja zbila. Zastrašen svijet se budio s užasom pomišljajući da je požar, pa mnogi polunagi dotrčaše u dvor Svetog Ruffina - da bi vidjeli Franju kako zvoni svom žestinom.

"Zašto si se o zvono objesio?" povikali su na nj. "Što se dogodilo?""Dignite pogled nebu, prijatelji", odgovorio im je s vrha zvonika. "K

nebu oči... mjesec pogledajte!"Takav čovjek blaženi Franjo bješe - barem se meni takvim učinio.

Kažem to, naime, jer nisam siguran, jer kako ću ikada znati kakav je ustinu bio... i tko je bio? Je li moguće da to ni sam nije znao? Pamtim jedan vjetrovit dan u Portiunculi*, kad je sjedio na pragu crkvice sunčajući se. Neki je mladić dotrčao, sav bez daha, i stao preda nj.

"Gdje je Franjo, Bernardoneov sin?" upitao je isplažena jezika. "Gdje mogu naći toga novog sveca da mu se pred noge bacim? Četiri mjeseca lutam ulicama ne bih li ga našao... Za ljubav Kristovu, brate, reci mi gdje je."

* Portiuncula (na latinskom) ili Porziuncola, crkvica danas unutar bazilike Santa Maria degli Angeli, oko 4 km od Assisija, u kojoj je sveti Franjo utemeljio red Male braće. Po le-gendi, sagradili su ju, za pape Liberija (352.-366.), pustinjaci koji su u nju donijeli relikvije iz groba Blažene Djevice Marije, a oko godine 1208. svetom ju je Franji prepustio gvardijan benediktinskog samostana na Monte Subasiju, kako bi postala izvorište novoga reda. Oronolu skromnu kapelicu, tlocrta svega 6,60x3,90 m, sveti je Franjo obnovio vlastitim rukama.

"Gdje je Franjo, Bernadoneov sin?" ponovio je Franjo, klimajući glavom. "Gdje je Franjo, Bernadoneov sin?... Što je taj Franjo? Tko je on? I ja ga također tražim, brate... ištem ga godinama već. Ruku mi daj, pa da ga pođemo naći!"

Ustao je, primio momka za ruku i odoše tako obojica.

XOne noći kada smo prvom istodobno stigli u Assisi, kako sam mogao

znati što je taj mladić sudbinom trebao postati - momak s dugačkim crvenim perom u kapu zataknutim, kojeg zatekoh kako pjeva podoknicu svojoj gospi. Čvrsto me držao za ruku dok smo žurno prolazili gradom... sve dok nismo došli do Bernardoneove kuće.

Ušli smo zadržavajući dah kako nas zmaj ne bi čuo. Franjo mi jela dade i nasitio sam se - postelju mi je pripremio i za- spah. Probudivši se u samu zoru, nečujno sam otvorio vrata i iskrao se van; nedjelja je bila, u crkvi Svetog Ruffina slavila se svečana euharistija, pa sam krenuo tamo da bih prosio.

Sjeo sam na leđa kamenu lavu, lijevom kad se gleda sučelice hramu, te čekao kršćansko mnoštvo da se pojavi. Nedjelja i u njihovim dušama bješe: nebesa i pakao strujali su im mislima, prožeti bjehu strahom i ufanjima - te stoga spremni odriješiti kese i udijeliti siromasima.

Stavio sam kapu preda se, pa bi s vremena na vrijeme novčić znao pasti u nju, svaki zveckajući. Poluluda postarija gospa aristokratskog izgleda nagnula se nada me i upitala tko sam, odakle dolazim i jesam li vidio njezina sina; sijenska konjica - prokleta bila! - zarobila ga je za posljednjeg rata.

Upravo kada zaustih da joj odgovorim, ispred mene naiđe gospar Bernardone, Franjin otac. Znao sam ga godinama, a nikada mi za života ništa dao nije. "Imaš ruke i noge...", izderao bi se na me svaki put, "...pa radi!"

"Boga ja ištem", odvratih mu jednoga dana."Đavo nek' te nosi!" zagrmio je, našto njegova posluga prasnu u

grohotan smijeh.Pratila ga je supruga, gospa Pica, pa su oboje, polaganim i

dostojanstvenim korakom prilazili crkvi da nazoče službi Božjoj. Gospode blagi, kakva li opaka zvijer on bješe! Nosio je dugačak svileni haljetak, tamnocrven sa srebrenim obrubom, kapu od crna baršuna i crne cipele s dugačkim šiljatim vršcima - s lijevom rukom podignutom do grudi, držeći među prstima križ na besprijekorno izrađenu zlatnom lancu. Dobro držeć on bješe, energičan i krupan, visok toliko da je glavom stropove dirao, a imao je jake vilične kosti, dvostruk podbradak, debeo povijen nos i oči studeno- sive kao u sokola.

Čim sam ga zamijetio, sklupčao sam se da me ne bi spazio. Za njim su petorica mazgara gonili jednako toliko životinja pretovarenih do ruba padanja s nogu, a sve ponajskupljom robom: svilom i velurom, te zlatnom pređom i prelijepim vezom. Vodiči im naoružani bjehu, jer se po putima prijetilo sve više razbojnika. Drugim riječima, Bernardone je misi pristupio zajedno sa svojom robom, kako bi ju izložio očima kipa svetog Ruffina - ne bi li je se taj sjetio ako se trgovče- va karavana u pogibelji nađe. Kao što mu navada bješe prije svakog putovanja, Bernardone je kanio kleknuti pred sveca i pogoditi se s njim: ti meni toliko-i-toliko, ja tebi toliko-i- toliko zauzvrat... zaštiti moje blago, pa ću ti donijeti srebrenu svjetiljku iz

Firenze, bogato urešenu, tako da će izazvati zavist onih svetaca pred kojima vise samo mala staklena kandila.

Njemu uz bok, kročeći gospodski s rukama prekriženim nad trbuhom, smjerno oborena pogleda i kose prekrivene svilenim velom morsko-plave boje, bješe gospođa Pica*,

* Majka Giovannija Frencesca Bernardonea, kasnijega svetog Franje, bile je francuska plemkinja Pica de Bourlemont, u Assisiju zvana i donna Pia. Njezino ime - izvornog značenja svraka - davalo se djevojčicama roditelji kojih su željeli tiho i ponizno dijete, u skladu s tradicijom da se odabirom imena suprotna značenja (Pica dolazi od latinskog picare, podbadati) djetetu "načaraju" željena karakterna svojstva. U ranoj mladosti sklona vjerskom misticizmu, za Franjina oca je udana da bi ju se sklonilo izvan utjecaja patarena (katara). Porodivši za muževa odsustva, sinu je dala ime Giovanni, kojem je Pietro Bernardone kasnije dodao Francesco, bjelodano izvedeno iz etničke pripadnosti dječakove majke. (U nekim hrvatskim franjevačkim izvorima za nju se navodi ime Ivana, ali za to nema nikakva temelja.)

supruga mu, francuskoga roda. Lijepa je bila, vedrina i umilnost sama - lika od onih koji udjeljuju milostinju. Ispružio sam ruku, ali me nije opazila - ili me nije zamijetila, ili se toliko bojala nemani uza se da mi se ništa nije usudila dati. Muž i žena tako stupiše u crkvu kroz velika središnja vrata i nestadoše u njoj.

Nekoliko godina kasnije, kad smo se jednog jutra pripremali u pohod selima da bismo propovijedali ljubav, Franjo se prisjetio svojih roditelja i rekao s uzdahom:

"Nažalost, još ih uvijek nisam uspio pomiriti...""Koga? O komu govoriš, brate Franjo?""O mojima... majci i ocu, brate Leo. Njihov dvoje se u meni 'rvu cijelu

vječnost, bitka njihova traje cijeloga mog života - želio bih da to razumiješ. Jer, kako god se zvali - Bog i Vrag, tijelo i duša, dobro i zlo, svjetlost i tama... - oni vazda ostaju moji mati i ćaća. Tako moj otac u meni urla: 'Novac stekni, obogati se... upotrijebi svoje zlato i grb si kupi, plemić postani, jer samo plemeniti i bogati zaslužuju da žive na ovom svijetu. Ne budi dobar: budeš li bio - propast' ćeš! Ako ti netko jedan zub izbije, slomij mu cijelu vilicu zauzvrat. Ne trudi se da te ljudi vole - trsi se da te se boje. Ne opraštaj, nego uzvraćaj!'... A moja majka, njezin mi drhtav glas u meni, nježno i bojažljivo, da ju moj otac ne čuje, zbori: 'Dobar budi, Franjo, i moj ćeš blagoslov uživati. Moraš voljeti siromašne, skromne i potlačene. Povrijedi li te netko, oprosti mu!' Tako se moja mati i otac mi biju u meni, a ja se cijelog života borim da ih pomirim. Ali, brate Leo, oni se ne žele pomiriti, odbijaju pomirenje... i stoga patim."

Uistinu, gospar Bernardone i gospa Pica bjehu u koštac uhvaćeni u Franjinim grudima, silno ga mučeći. Ali, izvan sinovljeva bića, njih su dvoje imali zasebna tijela u kojima su te nedjelje, jedno uz drugo, ušli u hram da se pomole Bogu.

Zatvorio sam oči: iz unutrašnjosti zdanja začuo sam zvonke glasove dječaka u zboru što su se izdvajali iz slapova orgulja, zvuči kojih su se razlijevali s visina kora uskovitlavajući zrak. Božji je to glas, pomislio sam: glas Boga i žestok, moćan glas mnoštva... pa sam tako slušao, sretan i zatvorenih oči, te mi se učini da ne jašem više na mramornu lavu, nego da sam konjanik koji ulazi u raj. Jer, što li raj može biti ako li ne plemenito

sazvučje, miomirisan tamjan... i prosjačka torba puna hljeba, maslina i vina? Što drugo - jer ja, neka mi Bog oprosti što tako kažem, ne razumijem baš ništa od onoga što mudri bogoslovi tumače o krilima, duhu i dušama bez tjelesa. Padne li makar i mrva na tlo, pregnem se i pokupim ju - te poljubim, jer znadem da je i ta mrvica djelić raja. Ali, to samo prosjaci razumjeti mogu, pa se stoga prosjacima i obraćam.

Dok sam tako - jašući mramorna lava - jezdio rajem, neka sjena pade na me. Otvorih oči i vidjeh Franju kako preda mnom stoji. Misa bješe završila, valjda sam u san utonuo... i mazge sa skupocjenom robom bjehu nestale s trga pred crkvom.

Franjo je bio olovno-siv u licu, zebnjom obuzet, uzdrh- talih usana i očiju ispunjenih vizijom; začuh njegov hrapav glas:

— Dođi, trebam te.Krenuo je vodeći me, pomažući se štapom s drškom od slonovače.

Povremeno bi mu koljena poklekla, pa se morao osloniti o zid.— Nije mi dobro — reče mi osvrnuvši se. — Podupri me da mogu stići

do kuće i leći... i ostani uza me. Nešto te pitati hoću.Na trgu su hodači po užetu dovršili podizanje jarbola i razapinjanje konopa; u šarenoj odjeći bjehu, na glavama im šiljate crvene kukuljice s praporcima - i te su nedjelje kanili prikazati svoje umijeće i potom zaći sa šeširima među svjetinu. Starci i priproste seljakinje sjedili su na zemlji prekriženih nogu, s košarama pred sobom ili u krilu, prodajući pilad i jaja, sir i ljekovito bilje, meleme za rane i amajlije protiv uroka... a neki je stasit sjedobrad čovjek nudio kazivanje sudbe s pomoću bijelog miša u kavezu.— Stani da ti sudbinu prorekne, gosparu Franjo — rekoh mu. — Čuo sam da ti miševi iz raja potječu... znaš, i tamo ih ima, a samo su rajski bijeli. Znaju oni mnoge tajne.Franjo se, međutim, primio nekog stupa, teško dišući; dao sam da se osloni na moju ruku i tako smo se nekako domogli kuće gospara Bernardonea.Bože mili, kako li bogataši mogu smrt podnijeti! Kakvih li mramornih stubišta, kakvih odaja s pozlaćenim stropovima, kakvih plahta od svile i lana! Položio sam ga na postelju i odmah je oči sklopio, sav iznuren.Kad sam se nadanj nagnuo, vidjeh kako mu se lice naizmjence svjetlošću ozračuje i u sjenu tone, a kapci su mu treperili kao da mu oči pogađa nekakvo snažno svjetlo. Obuzeo me predosjećaj da se nad njim ukazuje nešto strašno... samo njemu vidljivo.Uto je kriknuo, otvorio oči i uspravio se u sjedeći položaj, kanda zebnjom skoljen. Brzo sam dohvatio jastuk od perja 1 postavio mu ga straga, da mu podupire leđa. Htjedoh usta otvoriti da ga upitam što mu je, čega se toliko prestrašio, ali on pruži ruku i na njih mi ju stavi.— Šuti... — prošaptao je zavaljujući se na jastuk. Sav se tresao, a očne mu zjenice nestadoše: jabučicama posve nadolje posuvraćenim kao da je u strahu zurio u vlastitu utrobu, žestoko cvokoćući vilicom.— Boga si vidio! — usklinuo sam odjednom razumijevši. — Vidio si Boga!— Kako znaš? Tko ti je rekao? — upitao je za ruku me zgrabivši, mukom sapet.— Nije nitko... znam po tom što te vidim kako se treseš, a kada čeljade tako silno drhti, ili je lava pred sobom ugledalo, ili Boga vidi.

Trzajem je pridigao glavu s jastuka, promrmljavši:— Ne... nisam ga vidio. Čuo sam ga.Ogledao se potom očima punim jeze, te mi rekao:— Sjedi tu... ali ne stavljaj ruke na mene, ne dodiruj me!— Ni taknuti te neću, strah me je. Da te samo na tren dodirnem, ruka bi mi se u prah i pepeo pretvorila...Potvrdno je kimnuo glavom i namiješio se, a zjenice mu se pojaviše na staromu mjestu.— Nešto bih te pitao... — reče mi — ...je li mi se mati vratila s mise?— Nije još. Valjda razgovara s prijateljicama.— Tim bolje. Zatvori vrata... imam te nešto pitati — ponovio je nakon kratke šutnje.— Na raspolaganju sam ti, gosparu. Samo pitaj.— Kazao si da cijelog života za Bogom tragaš... A kako si to činio? Zazivajući ga, naričući, pjesme pjevajući, poste- ći...? Mora biti da svaki čovjek ima zaseban put što ga Bogu vodi... A koji si ti slijedio? Eto, to je moje pitanje.Pognuo sam glavu, duboko se zamislivši: da mu kažem... ili ne? Jer, mnogo sam puta o tom dumao i dobro znao koji je moj put, ali me sram bješe otkriti. Zapravo, tada sam se još stidio pred ljudima, jer još nisam imao srama pred Bogom.— Zašto ne odgovaraš? — opomenuo me je. — Prolazim teške trenutke i tvoju pomoć tražim. Pa pomagaj!Žao mi ga bješe, te uzrujana srca odlučih da mu sve ispripovijedam:— Moj put, gosparu Franjo... nek' te ne iznenadi kada to čuješ... moj put kojim sam krenuo Boga naći... je... ljenčarenje. Da, lijenost. Jer, da nisam lijen, bio bih krenuo putem uglednih i dobrostojećih ljudi. Kao i svatko, bio bih nekakav zanat izučio... stolarski, tkalački, zidarski... pa radionicu otvorio. Radio bih po cijeli dan, a kako bih onda našao vremena da tragam za Bogom? Isto bi mi bilo kao da iglu u plastu sijena ištem, pa bih to tako i predstavio samu sebi. Sve bi mi misli zaokupila nastojanja da si za život priskrbim, djecu nahranim, ženu čvrsto na uzdama držim... a uz takve brige, proklete da su, kako bih imao vremena, volje ili čisto će u srcu na Svemogućeg uopće i pomišljati?

— Ali... — nastavio sam ispovijed — ...milošću se Božjom lijen rodih. Rad, ženidba, djeca, teškoće sa samim sobom... sve mi to muka pregolema bješe. Samo sam se izležavao, zimi na suncu, u hladu ljeti, dok bih noću, opružen leđima na krovu kuće, mjesec i zvijezde promatrao... a kada u mjesec i zvijezde zuriš, kako možeš očekivati da ti se misao u Bogu ne skrasi? Zaspat' više nisam mogao, pitajući se tko li sve to stvori... i zašto? Tko li mene stvori... i zašto? Gdje da Boga nađem, pa da ga to upitam? Pobožnost lijenost zahtijeva, znaš... za nju se lijenosti hoće i ne slušaj što ti drugi o tom kažu. Radnik koji se trudom izdržava dolazi svake večeri doma iscrpljen i izgladnio, pa se baca na večeru, gutajući svoj obrok u tren oka, a onda se svađa sa ženom, mlati djecu bez povoda i razloga samo stoga što je umoran i uzrujan, a potom sklopi ruke i usne. Probudi li se u nekom trenu, zatekne ženu uza se, pa se pari s njom, te opet sklopi šake i još dublje zaspi... Kako bi on našao vremena za Boga? Ali, čovjek bez posla, djece i žene... pomišlja na Boga najprije iz znatiželje,

potom iz tjeskobe. Ne odmahuj glavom, gosparu Franjo. Pitao si me i odgovorio sam ti. Oprosti, ali tako ti je to.

— Govori, brate Leo! Govori, ne sustaj. Istina je, dakle, da Sotona obmanjuje Boga, da lijenost Boga zavarava? Itekako me ohrabruješ, brate Leo, samo nastavi...

— Što bih ti još mogao reći, gosparu Franjo?... Ostalo i sam znaš. Roditelji su mi nešto malo namrli, proćerdao sam to i onda se otisnuo cestom s vrećom na plećima, počeo hodit od vrata do vrata, od samostana do samostana, od sela do sela... za Bogom tragajuć i sveudilj pitajući "Gdje li je on?... Tko ga vidje?... Gdje bih ga nać' mogao?..." - baš kao da krenuh u lov na zvijer opaku. Neki su mi se smijali, neki se kamenjem na me nabacivali, a neki me i udarcima na tlo rušili i namrtvo prebijali... ali bih svaki put opet na noge skočio i iznova se upuštao u potragu za Bogom.

— I... jesi li ga našao, nađe li ga? — upitao je Franjo uzdišući tako snažno da sam njegov vreli dah osjetio na koži.— Kako bih ga ja mogao naći, gospodaru? A jesam pitao svakakve ljude: mudrace i svece, luđake i crkvene oce, trubadure i vojnike-plaćenike... ma mi je svatko od njih, govoreći "Ove se staze drži, pa ćeš ga naći!" - drugačiji put pokazivao. Pa koji odabrati...? To me odista izbezumljivalo. Eto, neki mi mudar čovjek u Bologni reče: "Put što Bogu vodi onaj je preko žene i djece. Obitelj zasnuj!" Drugi, pak, neki pomračena um, iz Gubbija, kaza: "Hoćeš li Boga naći, ne išti ga. Želiš li ga vidjeti, oči svoje zatvori, a kaniš li ga čuti, uši začepi. Tako ja činim." Rekavši mi to, zatvorio je oči, začepio uši kučinom, te prekrižio ruke i plakat' počeo... A neka žena, koja je pustinjački živjela u šumi, trčala je, gola kao od majke rođena, pod borovima, u grudi se udarajući i vičući "Ljubavi! Ljubavi! Ljubavi!"... Bješe to jedini njezin odgovor što ga je znala.— Drugom prigodom, pak, naiđoh na svetog čovjeka u pećini. Od silna je plača bio posve slijep, a sva mu koža u krastama bješe... od svetosti i prljavštine. Taj mi je dao savjet najtočniji i najstrašniji... kad mi proleti mislima, svaka mi se vlas na glavi digne.— Kakav savjet? Hoću ga čuti! — Franjo će primivši me za ruku, uzdrhtao sav.— Poklonio sam mu se, pao ničice preda nj i zavapio: "Sveti trapljeniče, pođoh ne bih li Boga našao. Put mi pokaži."— Nema ga... puta — odgovorio je udarajući štapom po tlu.— Čega ima... onda? — upitao sam zebnjom obuzet.— Provalije samo. Skoči!— Provalije! — prenerazio sam se. — Zar je ponor put?— Da, provalija... Jer svi putevi vode zemljom, a samo te ponor Bogu vodi. Skači!— Ne mogu, oče...— Onda se ženi i zaboravi svoje muke — reče mi i pruži ruku kao u kostura mršavu, pokazujući mi da se udaljim.Dok sam odlazio, čuo sam ga kako bogoradi.

— Zar svi plaču... svi - oni koji nađu Boga, kao i oni koji se s njim ne sastanu? — tiho će Franjo, riječima punim straha.

— Da. Svi...

— Ali, zašto, brate Leo?— Ne znam. Ali plaču... svi.Zašutjeli smo - Franjo glave zarivene u jastuk, dišući u grču.— Počujte, gosparu Franjo... čini mi se da sam jednom ili dvaput

nazreo njegov tračak — rekoh da bih mu ugodio. — Jednom, kad pijan bjeh, na tren ga s leđa zamijetih. Bilo je to u krčmi u kojoj sam se razonodio s prijateljima, a on je upravo otvorio vrata da izađe. Drugom, kroza šumu sam išao, kiša je padala i sijevalo je, a uspjeh spaziti rub njegove halje osvijetljen bljeskom munje... ali onda nestade i tijela i halje. Ili je to možda sama munja njegova odora bila?... Još jednom, baš prošle zime, vidjeh mu otisak stopa u snijegu na vrh visoke planine. Pastir neki naiđe, pa mu rekoh "Gle, Božji tragovi!", ali mi on odgovori podsmijehom: "Skrenuo si ti s uma, jadniče. Vučji je to trag, vuk je tuda prošao." Umuknuo sam, jer što bih ja mogao reći tomu tupoglavu tikvanu kojem je mozak pun kurjaka i brava? Kako bi on mogao ikad razumjeti išta povrh toga! A što se mene tiče, siguran bjeh da su ono Božje stope u snijegu bile. Dvanaest godina ga ištem, gosparu Franjo, a to su jedini znaci na koje naiđoh. Oprosti...

Pognuvši glavu, Franjo je utonuo u duboke misli.— Ne uzdiši tako, brate Leo — prošaptao je nakon nekoliko trenutaka.

— Tko zna, možda je Bog jednostavno potraga za njim.Te su me riječi uplašile, a vidjeh da su i Franju - jer je sakrio lice

dlanovima.— Kakav to zloduh iz mene zbori? — promrmljao je sav očajan.

Ja - ni da bih jedne izustio, stojeći ondje potresen. Potraga za Bogom... zar je Bog sam? Ako je tako, jadni li smo ti ga mi!Nitko od nas opet ni riječi, a Franjine se oči iznova posu- novratiše u dupljama - samo su mu se bjeloočnice vidjele. Obrazi su mu gorjeli, a zubi cvokotali; kad sam prebacio preko njega debeo vuneni pokrivač, odgurnuo ga je ustranu.— Neka mi bude hladno — rekao je. — Ostavi me na miru! Ne bulji u mene... gledaj nekamo drugdje!Ja, ustajući da ću otići - kad li će on ljutito:— Kamo si krenuo? Sjedi! Kaniš me ostaviti samog... ovakvog, u pogibelji? Ti si pričao, pa se olakšao... a sada ja hoću pričati da se i ja razbremenim. Na što misliš - na hranu? Pa najedi se, pođi u smočnicu i zasiti se... i vina se napij. Jer, ono što ti kazat' hoću vrlo je neugodno. Okrijepi se da bi mogao slušati, ali ne pokušavaj me tješiti!— Nemam potrebe za jelom ni pićem — odvratio sam povrijeđeno. — Što misliš da sam, sama trbušina? Slušati... za to sam rođen, htio bih da znaš: upravo za to, da slušam. Dakle, nastavi... govori, a štogod kažeš, sve ću moć' podnijeti.— Čašu mi vode daj. Žedan sam...Otpio je, pa se opet zavalio na jastuk, pročačkao uši i pažljivo osluhnuo poluotvorenih usta. U kući tiho bješe, prazna je bila - samo se pijetao u dvorištu čuo.— Mislim da nitko na svijetu ne ostade, osim nas dvojice, brate Leo. Čuješ li ikog u kući ili izvan nje? Svijet je uništen i samo smo nas dvojica ostali.

Zašutio je na tren, a onda nastavio:— Slava Bogu... Blagoslovi me, brate Leo. Ti si mi ispovjednik... ispovjedit' se hoću — reče križajući se, gledajući me tako da sam osjetio kako mi svojim pogledom duboko u dušu prodire; u nastaloj tišini pružio je ruku i zgrabio me za koljeno.Videći da oklijevam, kaza mi zapovjedničkim tonom:— Položi mi ruku na glavu, brate Leo, i reci "Franjo, sine Bernardoneov, zgriješio si, ispovijedam te u Božje ime; srceti je puno grijeha, isprazni ga da možeš utjehe naći!"

Bez riječi ostadoh, a on će ponovo - i to ljutito:— Učini kako ti kažem!Stavio sam ruku na njegovu glavu - gorjela je poput užarena ugljena.— Franjo, sine Bernardoneov... — nekako sam promrmljao

— ...zgriješio si, ispovijedi se u ime Gospodnje. Srce ti je grijesima krcato, očisti ga da smirenje nađeš!

Potom, u početku sabran, ali kako je ispovijed tekla sve uzbuđeniji... na kraju jedva do daha dolazeći, Franjo je počeo svoje kazivanje:

— Moj su život dosada bile gozbe i bančenja, lutnje i crvena pera, odjeća od svile... i poslovi povazdan. Rezao sam kraće od izmjerenog, varao kupce, gomilao novac... a onda ga rasipao objema rukama - zato me i nazvaše Propusne Šake. Trgovina danju, vino i pjesma po noći... to je bio moj život. Ali sinoć, kad smo ušli u kuću usred noći, pa se ti bacio na postelju i zaspao, golemo me breme pritiskat počne. Kuća mi pretijesna postade, osjetih da me guši... pa sam tiho sišao niza stube, iskrao se u vrt, otvorio dvorišna vrata i poput lupeža klisnuo na ulicu. Mjesec je upravo zalazio, njegovo svjetlo iščezlo bješe, nigdje ni glasa... nit' svjetiljke da gori - grad bješe usnio na grudima Božjim.

— Raširio sam ruke i duboko uzdahnuo... od čega se bolje osjetih. Onda sam se, prolazeći ulicama jednom za drugom, počeo uspinjati, tako da sam - kad sam stigao do Svetog Ruffina - umoran bio, pa sjedoh na mramorna lava koji čuva ulaz u crkvu, baš kao što si ti sjedio proseći kad sam ti jutros prišao. Lagano sam prešao dlanom po njemu te, kad sam mu do ralja dospio, napipao čovječuljka kojeg proždire. Prestrašilo me to... Kakav je to lav, što je on? - upitao sam se. Zašto su ga tu stavili da čuva crkvene dveri, a budući da čovjeka ždere, što je: Bog ili Sotona?... Kako bih mogao saznati? Tko bi mi reći mogao jel' je taj lav Svevišnji ili Vrag?... Onda odjednom osjetih provaliju zdesna, te bezdan i slijeva... pa se nađoh između dvaju ponora, na krpici tla ne većoj od otiska stopala. Slabost me snađe, zavrtio mi se svijet oko mene... i moj život s njim. "Zar nema nikoga da me čuje?" - kriknuo sam. "Zar sam sam na cijelom svijetu? Gdje je Bog? Zar me ne čuje... zar nema ruku da ju pruži nad moju glavu? Muti mi se... past' ću!"

Pričajući, Franjo je sve više širio ruke... gušio se, dah gubio. Pogled podigao bješe, pa je kroz prozor put neba gledao. Trgnuh se da ga za ruku primim ne bih li ga smirio, ali on ustuknu i zareža uzbuđenim glasom:

— Ostavi me se! Ne želim utjehe...Potom se skutrio u kutu postelje, teško dišući, da bi nastavio iz hrapava

grla:

— Zazvah... prvo Boga, pa onda Sotonu, ne mareći koji će mi se od njih prvi ukazati... samo da osjetim kako više nisam sam. Zašto li me tako iznenada snađe taj osjećaj samoće?... U tom sam trenu bio spreman predati dušu bilo kom od njih, ne berući brige kojemu - tako sam silno želio sudruga, da sam ne budem. A tada, dok sam očajnički čekao, u nebo zureći... glas začuh...

Zastao je, boreći se da dođe do daha.— Glas začuh... — ponovio je dok mu se znoj najednom počeo u

krupnim graškama slijevati niz lice.— Glas? — upitao sam. — Kakav glas, Franjo? Što ti je rekao?— Nisam razaznao riječi... jer to i ne bješe glas, nego rika divlje zvijeri -

lavlja! Je li mogla biti onoga mramornog lava, koji čovjeka proždire, a na kojem sam sjedio?... Skočih na noge, prvo se blago svjetlo zore probijalo, a glas je onaj i nadalje grmio oko mene, razliježući se poput odjeka groma od moga srca do bubrega, od jedne šupljine moje utrobe do druge. Zvona se začuše, na zornicu pozivajući, a ja krenuh dalje prema visovima utvrde. Uskoro trčati počeh, te se tako jureći gore nađoh, sav okupan hladnim znojem. Čuo sam tada kako me netko za mojim leđima zove: "Kamo trčiš,Franjo?... Franjo, kamo trčiš? A pobjeć' ne možeš!" Okrenuo sam se, ali nikog ne vidjeh - pa se opet u trk dadoh. Časak potom opet začuh onaj glas: "Franjo, Franjo... za to li si se rodio - da pjevaš, veseliš se, djevojke zavodiš?"

— Tog puta me strah bilo osvrnut' se, pa nastavih bježati ne bih li umakao onom glasu... ali onda kamen preda mnom poviče: "Franjo, Franjo... za to li si se rodio - da pjevaš, veseliš se, djevojke zavodiš?"

— Kosa mi se na glavi diže... potrčao sam i trčao, ali je onaj glas hitao sa mnom. Tada, konačno, razumjeh jasno: taj glas ne bješe izvan mene, nego u meni. Koliko god trčao, nikad mu pobjegao ne bih, jer je iz mene dolazio... netko je u meni to vikao. Ne Bernardoneov sin, raspuštenik, ne ja... nego netko drugi, a i taj, bolji od mene, u meni jednako. Tko?... Ne znam. Kako bih i znao?... Jednostavno, netko drugi to bješe.

— Naprežući se da do daha dođem, konačno sam se domogao tvrđe. Sunce se u tom času pojavilo za planinom i ugrijalo me, a i svijet oko mene bješe obasjan i obasut toplinom. Netko je u meni opet progovorio, ali sada vrlo blago, šapatom, kao da mi povjerava nekakvu tajnu. Spustio sam glavu na grudi i osluškivao - oče Leo, kunem ti se da istinu i samo istinu kazujem. "Franjo, Franjo..." začuh, "...duša je tvoja golubica, a So-tona je jastreb što ju progoni. Dođi na moje grudi..." Bile su to one moje riječi što sam ih složio uz glazbu na lutnji! Svake sam ponoći odlazio pod onaj prozor i pjevao ih, ali tada, po prvi put, brate Leo, razumjeh zašto sam upravo te stihove spjevao i koje im je skriveno značenje bilo.

Odšutio je časak-dva, s osmijehom na usnama, a onda je - kao u transu - pognute glave šapatom ponovio:

— Franjo, Franjo... golubica je duša tvoja, a jastreb što ju progoni Sotona jest. Na moje grudi dođi.

Opet je utihnuo, a i smirio se - osjetio sam da bih ga smio dodirnuti a da se ne opečem. Sagnuh se stoga, pa mu ruku poljubih.

— Brate Franjo — rekoh mu — svaki čovjek, pa i najveći

neznabožac, nosi Boga u sebi, duboko u srcu, pod slojevima mišića i sala... a Bog u tebi razgrnuo je mišiće i salo, pa te pozvao.Franjo je zatvorio oči - kako je probdjeo cijelu prošlo noć, pospan bješe.— Zaspi, Franjo — rekoh mu pažljivo. — San je jedan od anđela Božjih, možeš mu se predati s povjerenjem.Međutim, trgnuo se i opet uspravio.— Što mi je sad činiti? — upitao je gubeći dah, očiju izbu- ljenih kao da će mu iz duplja iskočiti. — Svjetuj me...Žao mi ga bješe - zar nisam i sam tolika ljeta jednako tumarao, isti savjet išteći.— Spusti glavu na grudi i poslušaj svoje srce — rekoh mu. — Taj "Netko Drugi" u tvom biću svakako će opet progovoriti... a kada to učini, postupi kako ti kaže.U tom sam trenu čuo da se ulična vrata tiho otvaraju, a potom odjeknuše i čvrsti koraci dvorištem. Gospa Pica vraćala se s mise - sama. Odahnuo sam s olakšanjem, pomislivši da je gospar Bernardone vjerojatno pojašio konja i da je već na putu prema Firenzi.— Majka ti se vratila, Franjo — rekoh mu. — Spavaj... idem ja.— Nemoj ići! Stari je otišao, ovdje ćeš spavati. Ne ostavljaj me samoga, velim ti...— Ne napuštaj me u opasnosti! — uskliknuo je hvatajući me za ruku.— Nisi više sam, Franjo... i ti to znaš. Moćan je pratilac uza te, čuo si njegov glas... pa čega se onda plašiš?— Ali... zar ne shvaćaš, brate Leo. Upravo se njega bojim! Ne odlazi...Spustio sam ruku na njegovo čelo: opet je gorjelo. Njegova mati uđe smješkajući se:— Pozdrave ti nosim od Gospina kipa, dijete moje. Neka budu potpora i utjeha tvojoj duši.Rekavši to, spustila mu je grančicu bosiljka na dlan.

3Koliko li je dana, koliko noći, potrajalo Franjino bolovanje? Sve umijem mjeriti - osim vremena... pa jedino čega se sjećam jesu mjesečeve mijene: bješe se na krnjatak sveo, narastao do puna kruga, pa se opet smanjio... a Franjo još ne bješe postelje napustio. Vidjelo se kako u bunilu boj bije - u nekom bi trenu urlao od bijesa i pokušavao se pridići, u sljedećem bi se zgrčio u kutu ležaja, sav dršćući. Kasnije, kad je prizdravio, ispričao nam je da se tijekom cijele bolesti zaista tukao: najprije sa, Saracenima - jer vidje sebe sama kako ulazi u Jeruzalem i navaljuje si križ na rame, a onda demoni pokuljaše iz zemlje, popadaše s drveća, iskočiše iz okrilja noći i dadoše se u potjeru za njim.

Mati mu i ja bili smo jedini koji su ostali uz njegovu postelju. Gospa Pica s vremena na vrijeme bi ustala, osamila se u kutu i plakala, a onda bi obrisala suze bijelim rupčićem i opet sjela, te lepezom od paunovih pera hladila sina koji je gorio u vrućici.Jedne je noći bolesnik usnio san što nam je prenio sutradan - ali ne ujutro, jer mu je nemir još harao umom - nego predvečer, pošto se spustila studena tama, te bili upaljeni brončani svijećnjaci i prostorija se oblila

nježnim svjetlom. Sanjao je da umire, da se - dok on leži u smrtnoj agoniji - vrata otvaraju i ulazi Smrt. Nije kosu nosila, kao što ju Franjo vidje naslikanu na umjetničkim platnima, nego par dugačkih željeznih kliješta, nalik onima kakvima živoderi bijesne pse love."Ustani, sine Bernardoneov", da mu je rekla prilazeći postelji. "Idemo!""Kamo?!""Kamo? Treba li pitati! Bješe ti dano zemaljsko vrijeme, ma si ga ulupao na terevenke, šepurenje u ekstravagantnoj odjeći i podokničarenju. Došao je čas svođenja računa..."Smrt da je potom pružila kliješta prema njemu, a on da se grčevito primio jastuka, tresući se od jeze."Samo mi godinu dana još daj... samo godinu... za iskupljenje", da je zavapio.Smrt mu se tako nasmijala da su joj zubi poispadali i rasuli se po lanenim i svilenim plahtama na ležaju."Prekasno! Odživio si život, jedini što si ga imao. Kockao si se - i izgubio. Idemo sad...""Tri mjeseca samo... mjesec dana... tri dana... samo dan!"Na to Smrt nije ni odgovorila: onim ga je kliještima stegnula oko vrata - a tada se on, kriknuvši kao da mu se srce cijepa, probudio. Ogledao se oko sebe: kanarinac, kojeg je gospa Pica donijela iz svoje odaje da mu pravi društvo pjevajući u krletci kraj prozora, bio je ondje, kljuna podignuta put neba.— Slava Bogu budi! — uskliknuo je Franjo od sreće, čela obljevena znojem. Baš kao da se tog trena probudio, opipao je pokrivač i željezni okvir kreveta, a potom dodirnuo materina koljena.— Istina li je? — prošaptao je meni se okrenuvši, očima punim sjaja. — Istina je?... Živ sam?— Ne strahuj, mladi moj gospodaru — umirio sam ga. — Živ si i ništa ti nije.Pljesnuo je rukama, iznova blistava lica.— Drugim riječima, imam vremena. Hvaljen neka je Gospod! — nasmiješen, počeo je ljubiti majčine ruke.— Sanjao si, sine... nadam se, san povoljna značenja...— Imam vremena — uzvratio je tiho, ponesen emocijama. — Slavljen budi, Gospodine... vremena imam! Nije progovorio ni riječi tijekom ostatka tog dana, sve do kasne noći - zapao je u dubok san, a vrat i cijelo lice bjehu mu ozareni svjetlošću. Gospa Pica hladila ga je lepezom od paunovih pera, da bi iznenada otvorila usta i - sjetivši se kako ga je uspavljivala kad je djetešce bio - počela pjevati na materinskom jeziku, tiho i nježno...

Snu, što uzmeš svako čedo Predajem ti moje radoDajem ti ga malo maloVrati mi ga već stasalo

Dugo je tako pjevušila mašući lepezom nad njegovim licem - dok sam ga ja, nagnut nada nj, netremice motrio. Kako li ozaren bješe! Malo pomalo

nestade bora oko njegovih usta i među obrvama, koža mu se izglačala kao u novorođenčeta, pa mu cijeli lik poprimi sjaj žala oplakana svježim i mirnim morem.Oči je otvorio već u dubokoj noći. Odmoran i spokojan, uspravio se u sjedeći položaj i osvrnuo se pogledom uokolo kao da sve vidi po prvi put. Ugledavši nas, nasmiješio se i ponovo počeo o svom snu, pa ga i stari strah snađe, a oči mu se ispuniše tminom. Majka mu ruku uze, te ju pomilova - našto se smirio.— Mati... — zausti potom — ...sada, dok sam spavao, činilo mi se da sam djetešce, da me zibaš i pjevaš mi uspavanku. Uistinu, majko, pričinja mi se kao da si me ponovo rodila! Potom je uzeo njezinu ruku i poljubio ju, a glas mu postade dječji... glas djeteta željna milovanja.— Majko... mama draga, ispričaj mi priču. Tepati je počeo, a i cijelo mu lice najednom postade kao u dojenčeta. Gospa Pica silno se uplašila; naime, jedan od njezine braće - slavni avignonski trubadur, spadalo i raspikuća poput Franje - od silna pića i ludovanja razum bješe izgubio, pa je, uvjeren da je jaganjac, puzao četveronoške iblejao, te odlazio u polje travu pasti... - a sada bi njezin sin, koji kao da se u najmlađu dob vratio, da mu ona priču kaže! Zar je moguće, upitala se - moleći Boga da joj oprosti takvu prepostavku - da je njezina krv nečista, ukleta?— Koju priču, dijete moje? — upitala je, dodirnuvši mu čelo da ga rashladi.— Koju god hoćeš... iz tvoje domaje - onu o Petru, divljemu bosonogom redovniku.— Kojem Petru?— Heretiku iz Lyona.— Ali... nije to legenda, nego istina!— Često si mi ju pripovijedala dok sam dječak bio, pa sam uvijek mislio daje legenda... i bojao se toga svetog čudovišta kao i šumskog čovjeka. Kad god bih nešto nevaljalo učinio - pamtiš li? - prijetila bi mi govoreći: "Fratar će doć' i odnijeti te!"... a ja bih se zavukao pod naslonjač, bez riječi i daha, u strahu da me ne nađe i ne odnese.— Pričali ste mu legende o Petru iz Lyona, slavnom redovniku? — umiješah se u tom trenutku. — Jeste li ga znali, gospo Pica? Toliko se toga o njemu govori... nevjerojatnog i zadivljujućeg. Molim Vas, gospo, ja... prosjak ponizan, kakav odista jesam, kažite nam jeste li ga ikad vidjeli ili sreli. Kakav je bio? Naime, i ja se jednom zaputih da ga nađem, ali sam prekasno stigao... mrtav bješe.Franjo se uto nasmiješio:— Sandale je bila odbacila — reče zadirkujući mater. — Očito ga je slijediti htjela, bosonoga i tako to... ali joj ne dadoše. Umjesto toga, u kuću su ju zatvorili i udali, a kad je i sina rodila, sve je s uma smetnula. Vidiš, sina je htjela, a nije Boga iskala.Nasmijao se potom - što je gospu Picu zamjetno uzrujalo.— Nisam ga zaboravila... nikad. Samo sad imam druge brige - rekla je uzdahnuvši. — Kako bih ga mogla zaboraviti...? Još ga i sad često sanjam.

— Kaži nam, majko, kako si ga prvom sastala — reče Franjo podupirući se jastucima; kako je prespavao cijeli dan, tijelo mu bješe valjano odmoreno.— Slušam... — objavio je sklapajući oči.Gospa Pica zarumenjela se poput ognja. Neko je vrijeme odšutjela, glave oborene prema grudima, dok su joj očni kapci treperili poput krila ranjene ptice. Bjelodano je taj redovnik još bio duboko u njezinom biću, pohranjen u tami njezinog srca, a nije ga se ni usuđivala, niti željela izdići na i svjetlo dana. Konačno je upitala sina molećivim glasom:— Zar ne bi da ti ispričam pravu priču, moje dijete?Franjo je nato širom otvorio oči.— Ne! O Petru nam kazuj — reče mršteći se. — Neću nikakvu drugu... nego pričaj kako si ga prvi put susrela, kada i gdje, te što ti je rekao i kako si pobjegla. Mnogo sam toga o njemu čuo, ali ne vjerujem u sve... Sad je čas - želim istinu znati!Potom će, meni se okrenuvši:— Svatko ima zatajeno životno razdoblje... Ovo je takvo moje majke.— Dobro, sine, sve ću ti kazati — gospa Pica će glasom koji je otkrivao silno njezino uzbuđenje. — Tiho sad...Spustila je ruke u krilo - njeni se prsti, dugački i nježni kao i u sina joj, počeše nervozno poigravati bijelim rupčićem što ga je držala među dlanovima.— Večer bješe, subotnja večer... — počela je polako, kao da se s naporom prisjeća. — Hodala sam po vrtu oko naše kuće, zalijevajući bilje... bosiljak, mažuran, kadifu. Crvene geranije bjehu procvale baš tog popodneva, pa sam zastala pred njima, diveći im se, kadli netko snažno gurnu dvorišna vrata i uđe. Okrenula sam se, prestrašena, i vidjela fratra divljeg izgleda... upravo preda mnom. Halja mu bješe dro- njava i umazana, mjesto uzice oko pasa mu debeo konopac, a noge bose...— Otvorila sam usta da ću vrisnuti, ali mi on stavi ruku preko njih i reče "Mir kući ovoj!"... te potom, digavši mi ruku s usana, učini znak križa i blagoslovi naš dom. Glas mu je bio grub, divlji... ali sam u njemu prepoznala neopisivu blagost. Htjedoh ga pitati tko je i što hoće, zašto je tako zadihan i tko li ga goni, ali mi se grlo bješe tako stisnulo da nikakva glasa ne pustih...

— Rekao je "Jest, progone me", pročitavši pitanje iz pokreta mojih usana. "Kristovi me dušmani progone... Zar nisi čula za me, fra Petra? Onoga koji je podigao poderan stijeg s bijelim ljiljanima - Kristov barjak... onoga koji obilazi sela i gradove, gladan i bosonog, koji se mašio biča iz ruku Isusovih i koji sada njime progoni preljubnike i lažove, istjerujući ih iz hrama Gospodinova..."

— Još je govorio kada začuh silnu halabuku na ulici: golemo je mnoštvo prolazilo lupajući po vratima, bučeći i prijeteći. Oglasilo se i zvono naše župne crkve - netko ga je sumanuto povlačio. Stisnutih pesnica, redovnik se okrenuo prema uličnim vratima i sarkastično procijedio kroz gotovo stisnute usne: "Nanjušili su ga u zraku... Krista su nanjušili, svoga ljutog neprijatelja, pa sada hitaju kao ludi ne bi li ga iznova razapeli. Hej, vi... Pilati i Kaife, on dolazi, primiče se! Sudnji je dan na vidiku!"

— Rulja je prošla, ne usudivši se ni pokucati na naša vrata, a onda je nastavila prema mostu i izgubila se. Ostadoh sama s fratrom u vrtu... promatrao me je sa čudnom mješavinom bijesa i nježnosti u pogledu. Ja, pak, sva drhteći, zagledah se u crvene geranije... jer je takva sila zračila iz toga mahnitog fratra da ju nisam mogla podnijeti. Odjednom iščupa on cijeli grmić i protrese ga u ruci, tako da su sve latice na zemlju popadale - ja kriknuh i oči mi se suzama ispuniše, a on će, samo nabravši svoje guste obrve: "Zar se ne sramiš što ćeš dušu izgubiti cijeneći stvoreno umjesto Stvaratelja? Jer, sve lijepo na svijetu samo nas priječi da Nevidljivo vidimo i stoga mora nestati!"

Franjo, koji ju je dotad slušao oborene glave, odjednom se uspravi zažarenih obraza.

— Ne, ne, ne...! — povikao je, a zatim će, meni s okrenuv- ši: — Što ti o tom misliš, brate Leo?

— A što ja mogu kazat'... priprosto čeljade, kakvo jesam. Vjerujem u sve što vidim, što dodirnem, pa Nevidljivo mogu zamisliti jedino pošto vidljivo vidim. Da ničega vidljivog nema, jadan bih i proklet bio.

— Ljepota je kći Božja — reče Franjo gledajući kroz otvoren prozor prema vrtu, sjenici pod lozom i bijelim oblacima što su raspršeni krstarili nebom. — Božja je kći ljepota, siguran sam... jer je jedini način divljenja licu Gospodinovu upravo promatranje lijepih stvari. Geranije što ih je taj tvoj redovnik lišio latica bacile su ga, majko, u pakao.

— Ali, on je to učinio da moju dušu spasi — pobunila se gospa Pica. — Što je geranija u usporedbi s ljudskom dušom? Moj fratar, kako ga ti nazivaš, u raj će sa crvenim geranijama u ruci upravo stoga što mi je dušu spasio.

— Što?! Dušu ti je spasio? — Franjo će gledajući majku iznenađeno. — Zar nije tvoj otac naišao, pa ga izbacio, okončavši vaš susret? Tako si mi uvijek govorila, a sad... Zašto mi istinu nisi kazala?

— Jer ju ne bi bio razumio dok si dijete bio, a da sam ti ju rekla kad si odrastao, smijao bi mi se bio. Ali, sada... kad si obolio i žestina u tvom se biću donekle prigušila, možeš, dijete moje, tajne Božje poruke saslušati ne rugajući im se. Zato sam odlučila sada ti ih reći.

— Govori, mama, govori — reče Franjo uzbuđeno. — Ne, neću ti se smijati... možda ću i zaplakati. Jest, došao je čas, u pravu si, majko... trenutak je da ih čujem.

Ne bješe ni dovršio rečenicu - kad li mu suze potekoše.— Zašto plačeš, moje dijete? Zašto tako drhtiš? — upitala ga je brižno,

zagrlivši ga.— Jer tvoju krv ćutim u sebi, mama, tvoju krv...

Gospa Pica rupčićem je obrisala znoj sa svojih sljepoočnica i vrata. Bacila je oko na me, oklijevajući na tren - kao dane želi govoriti preda mnom, pa se pridigoh.— Biste li da odem, gospođo? Idem ja...Međutim, Franjo zapovjednički ispruži ruku:— Ostani! Nikamo ti ne ideš... Ne srami se, majko. Kazuj...Pogledah gospu Picu - bješe nabrala obrve, motreći me ispitivački: očito me odmjeravala u mislima.

— Ostani — konačno će. — Nemam se čega stidjeti, moje srce j e čisto... pa ću kazati...— Dakle? — nestrpljivo će Franjo, zagledan u nju.— Taj mi je fratar stavio ruku na tjeme... osjetila sam kako mi plamen silazi u mozak, niz grlo... sažižući mi utrobu. Kakav li oganj to bješe?... Od njega se u isti mah rasplakat' htjedoh, zaplesati nasred ceste, istrčati na ulicu odbacujući moje sandale i polazeći na put da se nikad više ne vratim očevoj kući. Gorjela sam sva... A koji to plamen bješe? Bog mora da je to bio... Oganj Božji! uskliknuh... jer mora da se tako Bog objavljuje ljudima i u njih ulazi.Obrazi i grlo gospe Pice baš kao da u vatri bjehu. Ustala je, posegla za kristalnim vrčem s vodom, što je stajao na prozorskom pragu, nalila si čašu i ispila ju... pa tako još jednu, kao da hoće ugasiti požar što u njoj bukti.— A onda? — Franjo nije mogao obuzdati znatiželju.— Onda... dijete moje, razum me napusti. Očeva mi kuća ne bješe više dovoljno prostrana, pa kad je onaj redovnik otvorio vrata, stao ondje i mahnuo mi da ga slijedim, odbacila sam obuću nasred dvorišta i potrčala za njim.Franjo ju je zapanjeno pogledao, očima što prodiru kroz tijelo. Pokušao je nešto reći, ali nije mogao. Radoznalo sam ga promatrao, bezuspješno nastojeći ustvrditi što ga je toliko uzbudilo da mu se lice izobličilo. Bješe li to strah, radost, ljutnja... ili sve, jedno za drugim? Ili u isti mah, pa mu se obrazi u jednom trenu životnošću ozariše, a oganj u njima ustuknu, te u sljedećemu opet zažariše, crveni poput plama?Konačno je uspio pokrenuti usne i prozboriti:

— Otišla si? S njim si pošla, dom svoj napustivši?— Jesam — odvratila je gospa Pica staložena glasa, s očitim

olakšanjem. — Šesnaest mi je godina tada bilo, srce otvore- , no i spremno prihvatiti sva čudesa, a te mi se večeri Bog objavio... stupio preda me u liku u kojem je htio. Nekim se mladim djevojkama objavljuje u obliku lijepa mlada plemića, a meni se ukazao kao redovnik-prosjak, divlji i bosonog. Slijedila sam ga u žurnu obilasku sela, dok mi je govorio o siromaštvu i kreposti, nebesima i paklu... tako da mi je tlo izmicalo ispod bosih tabana - kao da sam poskočila i s tim se monahom na nebo uspela.

— Uspinjali smo se na planine i s njih silazili, zalazili u Sela... nas dvoje... poput velikih osvajača. On bi stao na seoski trg, popeo se na kakav kamen, digao ruke i osuo kletve po glavama svih bezvjernika, prevaranata i svjetskih vladara, a kad bi se noć spustila, ja bih stajala pred njim i bakljom osvjetljavala njegov strašan lik, kako bi ga seljaci vidjeli i bili obuzeti strahom.

— U međuvremenu je moj otac odaslao oružnike koji su pročešljavali sela i gore u svim smjerovima ne bi li me našli. I moj brat među njima bješe, pa kad me nađoše, dograbio me je, digao na konjske sapi i ponio kući.

Gospa Pica na tren je zastala, pogledala sina i nasmiješila mu se. — Nekoliko dana kasnije... eto mene udane.

Franjo je sklopio oči - a nitko od nas ne zausti da išta kaže; u dubokoj smo tišini začuli kanarinca kako prodorno pjeva, glave zabačene unatrag,

kljunom prema nebu. Vjerojatno je cvrkutao cijelo vrijeme dok je njegova gospodarica pričala, ali ga nismo čuli, jer nam misli bjehu zaokupljene slikom bosonoge djevojke koja, jedva se s dahom sastajući, trči za pobješnjelim fratrom.

Odjednom otvorivši oči, Franjo će grubim i osornim glasom:— Odlazite... oboje! Sam hoću biti.

Ne šapnuvši cigle riječi, njegova se mati i ja digosmo, otvorismo vrata te izađosmo.Cijele te noći Franjo nije nikog u sobu pripustio - a čuli smo ga kako uzdiše, te se povremeno diže i otvara prozor da dođe do svježeg zraka. Tek ujutro začuh ga kako me doziva:— Brate Leo!Dotrčao sam i zatekao ga opružena na leđima, preko pokrivača, kako se u grču napinje... lica voštane boje.— Propast' ću, brate Leo — reče ne okrenuvši se da bi me pogledao. — Zdesna mi je ponor Božji, slijeva Đavolov. Ne izrastu li mi krila, zlo i naopako... padam!— Ma, što je s tobom, Franjo? — upitao sam ga primajući ga u naručje. — Zašto se tako treseš?— Krv moje majke... — promrmljao je — ...matere moje krv... zar nisi čuo? Ludilo!— Nije nju ludilo spopalo bilo, Franjo. Bog ju bješe potakao.— Ludilo! Cijelu bogovetnu noć sanjam da sam i ja skinuo sandale u očevu dvorištu i stuštio se nizbrdo... pa pružam ruku da nešto dohvatim, ali sve što grabim samo je rijedak zrak!Pritom je digao ruke iznad glave, te ih širio i prinosio jednu drugoj - zrak grleći. Pomilovao sam mu čelo i lagano ga protrljao. Postupno se smirivao, spuštajući glavu na prsa poput ptice na izdisaju... i uskoro zaspao.Promatrao sam ga nastojeći dokučiti što li ulazi u njegovo srce i izlazi iz njega - sada, kad mu je san otvorio sva vrata. Zašto mu se lice iz časa u čas mijenja?... Jer, povremeno je dizao obrve kao u čudu, u nekom bi mu se trenu usne zgrčile kao od neizreciva čemera, a ponekad bi mu se nekakav sjaj razlio licem pa bi mu očni kapci treperili kanda više ne može izdržati takvo blještavilo.Odjednom je pružio ruke - primivši se moje desnice, u strahu.— Brate Leo, ti si to?... Jesi li ga vidio?— Koga!?— U zraku se rastvorio... ali je još u sobi!— Ali, tko, gospodine? Mora da si sanjao...— Ne, nije to u snu bilo! Brate Leo, postoji li nešto istinije od same istine? To je... to nešto... bilo!Ustao je i počeo si trljati oči.— Misliš da sam spavao, zar ne? Ali nisam... Premda su vrata bila zatvorena, on je ušao... kročeći s ispruženim rukama i pipajući naslijepo, poput čeljadeta lišena vida. U dronjama bješe, halji s tisuću zakrpa... a vonjao je po trulu mesu. Došao mi je do postelje, te me pipajući našao:"Jesi li ti gospara Bernardonea raskalašeni sin?""Jesam..." odgovorio sam ustresavši se.

"Hajde onda, diži se... svući mi halju i operi me, daj mi nešto da pojedem", reče mi ne moleći, nego naređujući."Tko si...?""Prvo me skini, operi i nahrani", kaza mi, te se digoh i počeh mu halju svlačiti. Kakvih li dronjaka, Bože, kakvih zakrpa... kakva smrada! Kada gol bješe, tijelo mu vidjeh... o, kako li izmrcvareno bješe! A tek stopala, natečena i prekrivena stotinama rana. Glava mu pod kapuljačom bila, a kad sam ju skinuo, ukazaše mu se sljepoočnice izbrazdane ožiljcima od užarena željeza. Na čelu mu bješe krvava rana oblika križa, a od svega me najviše preneraziše velike krvave rupe u njegovim dlanovima i stopalima."Tko si...?", opet sam ga pitao, promatrajući ga s gađenjem i strahom."Okupaj me!", odgovorio je, pa odoh ugrijati vodu, te ga oprah. Potom je sjeo na škrinju, istu na kojoj ti sada sjediš, te mi reče:"Sad bih pojeo nešto!"Donio sam mu velik tanjur krcat jelom, a on se sagnuo, uzeo šaku pepela s ognjišta, prosuo ga po hrani i zatim počeo jesti. Kad je završio, ustao je i ruku mi stisnuo; lice mu bješe smireno, promatrao me nježno, sa suosjećanjem.

"Sad si mi brat", reče, "pa ćeš, nagneš li se nada me, svoje lice ugledati, a ja ću, nagnem li se nada te, svoje vidjeti. Jer, brat si mi... Zbogom!"

"Kamo polaziš?""Onamo kamo ćeš i ti! Zbogom... dok se opet ne sretnemo.

Franjo na tren zašutje, pa će uzbuđeno:— Eto... kada mi to reče, nestade ga. Rasplinu se... ali mu je vonj još u

sobi! Tko li je bio... što misliš, brate Leo?Ništa mu ne kazujući, pomaknuo sam se na poklopcu škrinje kako ne

bih dodirnuo nevidljivog posjetitelja. Tko je on mogao biti - glasnik mračnih demona... ili snaga svjetla? Jedino sam siguran mogao biti da se u zraku oko toga mladića iz bogate kuće teški boj bije.

Prošla su još tri dana - krv je počela pritjecati u Franjine blijede obraze, zglobovi su mu očvrsli, usne se zarumenjele, a tijelo počelo osjećati glad i hranu zahtijevati. A kako mu se tijelo ponovo na noge dizalo, tako mu se i duša vraćala... s njom i sve oko njega. Dvorište, zdenac u njemu, lozje na odrini, pokućstvo u sobi, glasovi što su dopirali s ulice, zvijezde na noćnom nebu - sve se obnovilo i vratilo na mjesta zadana vremenom i Bogom. Svijet se, zajedno s Franjinom krvlju, vraćao u svoj ustaljeni poredak.

Četvrtoga dana u zoru, kad su se oglasila zvona Svetoga Ruffina, gospa Pica krenula je u crkvu u pratnji stare dadilje, jer se gospar Bernardone još ne bješe vratio s puta. Zvona su svečano odjekivala, jer bješe 23. rujna, blagdan Svetog Damjana, sveca voljenog u Assisiju; njemu posvećena crkvica nalazila se izvan grada, na padini prema okolnoj ravnici. Već se godinama urušavala i bila bezmalo svedena na ruinu, ali mu je nekoć slavi služila - dok se oko nje održavala godišnja svetkovina, kada bi svečev kip bio prekriven zlatnim i srebrenim milodarima.Jedino što je ostalo nedirnuto bilo je raspelo, veliki bizantski križ s Kristom sivozelena tijela i krvavih rana - Kristom u kojem bješe neobične blagosti, jer njegova žalobnost nije bila božanska nego ljudska. Vjernici koji bi mu prišli osjetili bi da Sin Božji plače na umoru kao ljudsko biće, pa bi kleknuli

preda nj potreseni prizorom kao da sami bjehu na križ razapeti, svladani bolom.

Ušao sam u Franjinu sobu u rano jutro; naime, gospa Pica bješe mi za odsustva svoga muža uredila pokrajnji sobičak u kojem sam mogao spavati u blizini njezina sina, jer jer on tijekom bolesti htio da mu budem blizu, da se ne udalju- jem. Zatekao sam ga kako sjedi na postelji - sav sretan, očiju uperenih prema vratima, jer je čekao da se pojavim.

— Ulazi... dođi, lave Gospodinov — pozvao me čim me je zamijetio. — Vidim da si danas grivu počešljao i zasukao brkove na izrazito lavlji način... a i oblizuješ se. Pretpostavljam da si nešto jeo...

— Tvoja majka, Bog ju blagoslovio, poslala mi je po dadilji kruha, sira i mlijeka, prije nego što su otišle u crkvu... Jest, moj mladi gospodaru - kako da ti najbolje opišem kako se osjećam?... - da, u lava se pretvaram, tako mi Bog pomogao.

Nasmijao se, a tada će - pokazujući mi rukom prema krasno izrezbarenoj škrinji uz njegov krevet:

— Sjedi...Kanarinac se opet raspjevao - čim ga je sunce obasjalo, grlo i sićušne

grudi ispuniše mu se pjevom. Franjo ga je dugo promatrao poluotvorenih usta, ništa ne zboreći, dok su mu se oči orošavale suzama.

— Kanarinac je poput čovječje duše — šapnuo je konačno. — Premda vidi rešetke oko sebe, mjesto da očajava, on pjeva. Pjeva, brate Leo, i vidjet ćeš: jednoga će dana svojom pjesmom rešetke skršiti!

Nasmijao sam se... zar se one tako lako slamaju! Franjo, pak, vidjevši da se smijem, progovori sa zamjetnom gorčinom:

— Što je? Ne vjeruješ mi?... Drugim riječima, nikada ti se nije dogodilo da se upitaš da li tijelo - kosti, kosa, meso... - zaista postoji, ili je možda sve duša?

— Nikada, Franjo, nikada... Oprosti mi, ali, kažem ti opet, priprosta sam ja sorta, kratka je u mene pamet.

— Nije ni mene ta sumnja pohodila, brate Leo, dosad... do bolesti. Bog je tebe poticao i vodio u svoju blizinu lijenošću - a u mom slučaju, vjerujem, bolešću, i to ne danju, nego noću, dok sam spavao... kada mu se nisam mogao odupira- ti. U snovima sam se stalno pitao da možda i nema nečega poput tijela, da možebit samo duša postoji, a da je ono što nazivamo tijelom jednostavno onaj dio duše što ga možemo vidjeti i opipati. Svake sam noći u bolesti, čim bih počeo u san padati, osjećao kako mi duša, laka i smirena, nad posteljom lebdi. Polazio sam tako njom kroz prozor, šetao dvorom, uspinjao se navrh lozja, a onda... njišući se zrakom naprijed-natrag... letio nad krovovima Assisija. Upravo sam tada otkrio veliku tajnu: ne postoji tijelo! Brate Leo, nema ga... ničega takvog... ničega nema osim duše!

Uspravio se u postelji, ozarena lica.— A, ako nema ničega osim duše — uskliknuo je razgaljen — ako

jedino dušu imamo, zamisli, brate Leo, kako li daleko možemo! Ako nas tijelo više ne obuzdava, eto nas jednim skokom na nebesima!

Šutio sam, jer moj um nije baš posve razumio njegove riječi - premda srce jest. Nastavio je:

— A ja sam u mojim snima učinio taj iskorak... gle, ovako! - reče zamahnuvši snažno rukama uvis kao da mu krila bjehu. — Kad sanjaš, ničega lakšeg nema, ničega jednostavnijeg. Ali, ja ću isto učiniti - vidjet ćeš da hoću, odlučio sam, jer to priziva krv moje majke u meni - i u budnu stanju. Teško će biti, vrlo teško, brate Leo, pa stoga trebam tvoju pomoć!

— Hoću ti pomoći, brate Franjo, sa zadovoljstvom ću to učiniti - ali kako? Naobrazba moja nije spomena vrijedna, a ni mozak mi nije bogzna kakav. Jedino što odista imam jest srce, ali što se s njime može?... Siroto, po prirodi mi je nesputano, a i poput pijevca ponosno... ma ipak je bijedan prosjak ono! Bolje je nemat' u nj vjere... a kako bih ti onda mogao pomoći?— Možeš, možeš... i to uskoro. Slušaj me: sutra ću moći ustati, a hoću da me za ruku primiš i podupreš da ne bih pao. Otići ćemo do crkve Svetoga Damjana.— Do Svetog Damjana! — uskliknuo sam u čudu. — A danas je blagdan Svetog Damjana. Zar nisi zvona čuo?— Danas! — uzviknuo je Franjo pljesnuvši rukama. — A zato...— Što misliš... zato?— Zato sam ga sanjao, u snu ga vidio. Prošle mi noći u snu dođe, u dronjcima i bosonog, na štake se oslanjajući, uplakan... Prestrašio sam se i skočio da ga pridržim."Ne plači, sveče Božji", rekoh, ruke mu ljubeći. "Što ti se zbilo? Na nebu si, zar ne...? Znači li to da i ondje ima plača?"Potvrdno je klimnuo. "Da, i na nebu se plače...", odgovorio mi je, "...ali zbog onih koji još po zemlji gaze. Vidjeh te mirno opružena na bogatim perinama, pa se sažalih na te. Zašto spiš, Franjo, sram da te je... Crkva je u opasnosti!""Crkva je u opasnosti? Ali, što ja mogu učiniti? Što bi ti da učinim?""Ruke pruži i pleća podmetni - ne daj joj da se sruši!""Ja?!... Bernardoneov sin?""Ti, Franjo iz Assisija. Svijet se u ruševine pretvara, Krist je u pogibelji. Ustaj, svijet kao svoje breme prihvati da se ne uruši. Crkva je spala na stanje moje kapelice... sva je klimava ruševina. Iznova ju izgradi!"— Na ramena mi je ruke spustio i dobro me prodrmao. U silnu se strahu probudih...Gola mi leđa pokazujući, potom reče:— Pogledaj, još ćeš vidjeti otiske njegovih prsta na mojim ramenima. Priđi...

Koraknuh prema njemu, ali u istom času i užasnut ustuknuli, spontano učinivši znak križa.

— Anđeli Božji, sačuvajte nas! — promrmljao sam dršćući, jer se na Franjinim leđima jasno moglo vidjeti nekoliko crno-modrih znakova nalik otiscima prsta.

— To su prsti svetog Damjana. Ne boj se — reče Franjo, te nastavi nakon kratka predaha:

— Razumiješ sad zašto ćemo u crkvu? Samo što se nije posve urušila... ali ćemo ju nas dvojica, brate Leo, obnoviti kamenom i mortom, a u njezino ćemo ugašeno kandilo ulja naliti da svečev lik iznova osvijetli.

— Je li to sve što je htio, Franjo, sve što te je uputio da učiniš? Ili je možda...

— Ne, nije! To je sve bilo — Franjo će položivši mi ruku na usta, kao da se bojao da bih mogao nastaviti. — Šuti! Započnimo time.

Jesam umuknuo, ali mije srce žestoko lupalo. Osjetio sam da mu je Bog taj san poslao, skupa sa strašnom skrivenom porukom. Jer, znao sam da kada Svevišnji čovjeka obuzme da milosti više nema, nego da žrtvu baca iz iskušenja u iskušenje taman da Ju polomi u tisuću komada... i stoga me, koliko god sam s radošću gledao Franju kako se s ležaja prodiže, silan strah spopade.

Sljedećeg sam ga jutra zatekao već na nogama: oslonjen na majčinu ruku, činio je prve oprezne korake po kući. Prodornim očima punim radosti ogledao se prostranim sobama kao da ih prvom vidi - jednako kao i škrinje u duborezu i slike svetaca na triptihu... a u času kada ga vidjeh stajao je na pragu vrata prema dvorištu, diveći se kamenoj statui u kutu kraj uličnih vrata: bila je to replika Djevice iz Avignona s djetešcem Bogom na rukama - a do nje bunar s mramornom krunom okruženom mirisnim biljkama u sudovima, bosiljkom, mažuranom i kadifom, što su gospu Picu podsjećale na njezinu voljenu, suncem okupanu postojbinu.— Dobrodošao, lave Božji — reče i nasmija mi se čim me je ugledao. — Eto lava koji janjcima prilazi, pa, umjesto da ih pojede, milostinju ište.— Majko, koji je od evanđelista s lavom drugovao? — upita ju. — Luka?— Ne, dijete moje, Marko to bješe — odgovorila je" gospa Pica uzdahnuvši. — Kako bih i mogla očekivati da znađeš kada tako rijetko ideš u crkvu!— Izvrsno, dakle! Ja sam Marko, a evo mi lava — Franjo će prilazeći mi i oslanjajući se na me. — Idemo!— Ma, kamo ćete, dijete moje? — zavapi mati mu. — Zar ne shvaćaš da si još jedva u stanju stajati na nogama?— Ne strahuj, majko. Lava imam uza me, zar ne vidiš?— U ime Božje! — reče primajući se moje ruke, te učini znak križa i krenu prema vratima na ulicu.— Majko, koji je dan danas?— Nedjelja, dijete moje.— A koji datum, mjesec...?— Dvadesetčetvrti rujna. Zašto pitaš?— Hajde unutra, majko, uzmi triptih, pa zapiši na poleđini slike Raspetoga: "U nedjelju, 24. rujna 1206. godine po rođenju Gospodina našega, moj se sin Franjo ponovo rodio.

4Kako li smo krenuli onog jutra! Kakva li su nas krila nosila uskim ulicama Assisija... Došli smo do Trga Svetoga Jurja, prošli kroz tvrđavska vrata i nastavili putem koji nas je poveo u dolinu.

Bilo je prekrasno jesensko jutro: blaga je izmaglica lebdjela nad maslinicima i vinogradima - grožđe je visjelo čekajući berače, a neki grozdovi bjehu sve do tla. Posljednje Su smokve dozrijevale - i prezrijevale, med postajući - na stablima nad kojima su kružile gladne zlaćane žune. Slabla maslina povijala su se od roda, a po kapljica svjetlosti treperila je na svakomu njihovom listiću. U nizini, ravan je još spavala: ne

bješe se digla nježna jutarnja magla. Polja su se zlatila žitnim strništima, a među zaostalim klasjem crvenjeli su se posljednji makovi, purpurni poput kraljeva sa crnim križem u srcu.

Koje li radosti! Kako su nam srca udarala - i ne samo ona, nego bila cijeloga svijeta. Franju se nije poznati moglo - odakle li mu samo takva snaga, takvo veselje! Nije više trebao moje potpore, nego je sam kročio, vodeći on nas, pjevajući trubadurske pjesme na materinskom jeziku svoje majke. Vedar i razdragan, promatrao je svijet kao da ga prvi put vidi.

Dva obredna vola prođoše, njišući svoje sjajne vratine oprezno desno-lijevo i oblizujući si vlažne nozdrve svojim hrapavim jezicima. Besprijekorno bijeli bjehu, jakih i tustih vratova, okrunjeni vijencima od žita. Franjo zadivljen bijaše - zastao je da im se nadivi i pružio im ruku na pozdrav.— Kako su plemeniti! — tiho je rekao. — Koji su to žestoki borci... ti suradnici Božji!Prišavši im, pomilovao ih je po širokim sniježnobijelim sapima, a volovi mu se okrenuše - gledajući ga mirno i dobroćudno, poput ljudi.— Kad bih Svemogući bio — reče mi uz osmijeh — i volove bih na nebo ustoličio, zajedno sa svecima. Možeš li, brate Leo, zamisliti nebesa bez magaradi, volova i ptica? Ja ne mogu. Anđeli i sveci nisu dovoljni... na nebesima mora biti i tovara, volova i ptica!Nasmijao sam se - što bih drugo...— I lavova! Ti tamo moraš, brate Leo!— I trubadura poput tebe, Franjo — rekoh i počistih nekakvu dugačku dlaku koja mu je padala preko ramena.Krenuli smo dalje, a kako nam je strmina olakšavala hod, potrčali smo niza nju.— Kamo idemo? Zašto trčimo...? — iznenađeno će on, najednom zastavši.— Ali, mladi moj gospodaru, zar nismo krenuli do Svetog Damjana? Nisi zaboravio valjda?...Franjo odmahnu glavom, pa će gorkim tugaljivim glasom:— A ja pomislio da smo potrčali jer smo krenuli osloboditi Sveti Grob...— Sami... nas dvojica? — upitao sam podrugljivo.— Ali, nismo samo dvojica nas! — pobunio se Franjo, lica odjednom u ognju. — Nismo dvojica... trojica smo!Stresao sam se: istina je bila - trojica bijasmo, a zato i jesmo osjećali toliko radosti i samopouzdanja. Time je bio objašnjen i naš pohod - jer, tako mi Bog pomogao, naša ekspedicija nije miroljubiva bila; baš naprotiv, činilo se da je rat izbio, pa da smo vojska mi - bogati mladi gospodin, prosjak i Bog koji nas trkom vodi u napad.

Koliko li je godina odnonda prošlo! Franjo se u nebesa uzdigao, a ja se još ne pokazah toliko vrijednim da okončam svoj život. Ostario sam: kosa i zubi mi ispadoše, koljena natekoše, a krvne žile okameniše. Ovoga trena ruka mi drhti pero držeći, a list preda mnom sav je poškropljen i natopljen suzama što mi se iz oči teku. Pa i takav, kad se sjetim polaska onoga jutra, dođe mi da skočim na noge, uzmem štap i uspnem se na brijeg, zazvonim i svijet uzbunim... Uistinu, Franjo, pravo si imao: nema tijela. Jedino što postoji duša jest - ona nama vlada. Priberi se, stoga, moja dušo, sjeti se

onoga jutra kad smo poletjeli put Svetog Damjana i sve prikupi, sve... na strahujuć' od kukavica nevjernih!

Dok smo tako hitali, iznenada začusmo smijeh i kikot djevojački, pa smo ubrzali korak i ubrzo stiglo do ruševina Damjanove crkvice. Zidovi joj se bjehu opasno nagnuli, žuti zvjezdan bješe im posve obrastao kamenove izvaljujući ga iz ležišta, a mali se toranj odavno srušio, pa su mu dijelovi ležali razbacani po dvoru... i malo nijemo zvono među njima. I dalje smo čuli smijeh i vrisak onih djevojčica, ali nigdje ni traga ljudskom stvoru. Franjo me pogleda u čudu:

— Cijela se ruševina smije! Mora da su anđeli u njoj.— A što ako su vragovi? — upitao sam, nelagodom obuzet. — Ajdemo

natrag.— Ne smiju se đavoli tako, brate Leo. Kažem ti, anđeli su... Čekaj me

tu, idem sam u crkvu ako je tebe strah.— Ma ne... Idem s tobom — rekoh posramljen. — Ne ima- de brat Leo

straha!Vrata, rastvorena, visjela su o okovima - prekoračili smo prag u travu

zarastao i ušli. Dva goluba prhnuše kroz uske prozorčiće i nestadoše... U početku ništa nismo vidjeli u polumraku, ali ubrzo spazimo veliko starinsko raspelo obješeno nad oltarom, a na njem smo više zamišljali nego uistinu vidjeli beskrvno tijelo kako lebdi poput duha. Njemu uz noge bješe slika svetog Damjana, do nje kandilo - bez plamička.Napredovali smo polako i teško, a zrak kao da bješe ispunjeni šumom krila.— Sad će se sveti Damjan ukazati na svojim štakama — Franjo će šapatom; htio se pokazati neustrašivim, ali mu je glas zamjetno treperio.Zašli smo još korak-dva, pa kroz usko okno na stražnjoj stijeni svetišta vidjesmo zelenilo za njim - malena je bila crkvena priprata. Osjetili smo miris ružmarina i lozice narančastih cvjetova.— Hajdemo u vrt — reče Franjo. — Zagušit' ćemo se ako ovdje ostanemo.Ali, upravo kad smo htjeli preko praga, začusmo komeša- nje za oltarom - šuškanje svile i... učini mi se... šum krila. Franjo me grčevito dohvatio za ruku.— Jesi li čuo?! Jesi li? Meni je to nalik...Ali, prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, tri djevojčice u bijelom iskočiše iz stražnjeg dijela svetišta - gdje su se dotad skrivale - protrčaše pored nas poput blještavih munja i izjuriše kroz vrata u dvorište... glasno cičeći! Zatim su se počele grohotom smijati - razumjele su koliko su nas popla- šile, pa su nam se još i rugati htjele.To je Franju tako uznemirilo da je i sam istrčao u dvor - i ja za njim. Djevojke su nas vidjele, ali ne bjehu zaplašene - očito su poznavale Franju, jer se najstarija i zarumenje. On, pak, naslonjen na dovratak, počeo je brisati znoj s lica.Ona mu djevojka priđe; vesela bijaše, uzbuđena, kose ukrašene vjenčićem od maslinove grane s plodovima. Franjo ustuknu korak natraške, kao da zaplašen bješe.— Poznaješ li ju? — upitao sam ga šapatom.— Šuti! — odgovorio mi je zamjetno posivio u licu.

Djevojka je, pak, konačno smogla smjelosti:— Dobrodošao u naš skromni dom, gosparu Franjo — reče mu izazivački.Franjo ju je gledao uskraćujući joj odgovor, dok mu se donja vilica počela tresti.— Ovo je kuća svetog Damjana, gospođice — rekoh da prikrijem Franjin muk. — Otkad ste ju vi zaposjele?I ostale dvije djevojke priđoše polako, s rukama preko usta da priguše kikotanje; nešto mlađe bjehu, u dobi od oko trinaest-četrnaest godina.— Od jutros — reče najstarija. — Cijeli ćemo dan ovdje provesti... Ovo je moja sestra Agneza, a ovo nam je susjeda Ermelinda. Donijele smo sobom košaru hrane, kao i nešto voća.Ponovo se obratila Franji:— Ako bi gospar Franjo bio tako ljubazan da pojede nešto s nama, bio bi vrlo dobrodošao. U našu je kuću stupio, gostoprimstvo mu nudimo.— Drago mi je da te vidim, Klara... — Franjo će tiho, bez osmijeha i glasom lišenim razdraganosti, koji je očito dolazio iz njegova srca uznemirena pojavom mlade djevojke.— Došle smo se igrati — reče ona nastojeći mu se približiti blagim prijekorom što im je svojim dolaskom pokvario zadovoljstvo.— Ja se nisam došao igrati... nego stoga što sam nešto sanjao.— Bolestan si bio? — upitala je djevojka; u glasu joj se sad osjetila prikrivena nježnost.— Bolestan sam bio prije nego što se razboljeh — odgovorio joj je Franjo.— Ne razumijem...— Neka ti Bog dade da jednom razumiješ.— Slušala sam te ponekad kako pjevaš... noću — nastavila je Klara, ne znajući što bi više rekla ili čime bi produljila njihov slučajan susret.— Mnoge si me noći mogla čuti, Klara. Ali, nećeš više...Djevojka je zabacila glavu unatrag, tako da joj se dugakosa rasula po ramenima, te razvezala vrpca što ju je držala na okupu.— Zašto? — upitala je oborivši pogled prema tlu.— Ne znam još, Klara... i ne pitaj me. Možda ću pjevati pod nekim drugim prozorom.— Nekim drugim prozorom? Kojim?... Čijim?— Božjim... — šapnuo je Franjo pognuvši glavu, ali tako tiho da ga djevojka nije čula.— Čijim? — ponovila je, pristupivši mu korak bliže. — Kojim oknom?...Franjo joj sada ništa ne odgovori.— Dođi, Klara... igrati se idemo — kaza joj jedna od djevojaka; obje su ju pritom povukle za ruke da im se pridruži. — Ne pričaj s njim... Zašto s njim razgovaraš?Klara je, međutim, stajala kao ukopana, igrajući se zelenom vrpcom što joj se razvezala s kose. Povisoka i vitka bješe, sva u bijelo odjevena i bez nakita - osim sitna zlatnoga križa, dara o krštenju, koji joj je visio oko vrata, te amajlije u obliku srebrenog ljiljana, što je visjela među njenim jedva zamjetnim, još nedozrelim grudima. U te su djevojke najdojmljivije bile njezine obrve: nad očnim kapcima tanke i ravne poput strijele, a na

kraju povijene oštro prema čelu, tako da su njenim crnim očima oblika badema stalno davale strog i ljutit izraz.U nelagodi se latila svoje raspuštene kose - kao da se na nju ljuti - te ju čvrsto skupila i povezala onom vrpcom od zelene svile. Potom se obratila drugama:— Idemo! — reče prkosno. — Otići ćemo dolje do druge crkvice, Portiuncule, a gospara Franju ostaviti ovdje da čini što hoće. Nešto je usnio, čini se!Ermelinda je podigla koš negodujući, dok je Agneza, mlađa od dviju sestara, uzela svoj s voćem - pa, s Klarom na čelu njihove male povorke, djevojke odoše kroz maslinike prema dolini pod njima.— Spašeni smo... — promrmljao je Franjo duboko udahnuvši, kao daje izbjegao neku golemu opasnost.Srušio se na prag i pogledom ispratio tri djevojke, koje su - koračajući između stabala - čas blještale svojim bijelim opravama, a čas tonule u sjenu, sve dok nam nisu nestale s vidika.— Spašeni smo... — ponovio je i ustao.Vjerojatno se već podne bilo primaklo - kad me je pogledao, vidjeh da su s njegova lica iščezli svi znaci straha.— Brate Leo... — rekao mi izmijenjenim glasom, ozbiljnim i odlučnim — ...zar nismo rekli da smo nas dvojica vojska koja je krenula osloboditi Sveti Grob? Ne smij se - hoću da vjeruješ u to! Počet' ćemo malim, lakim djelima... a onda, malo pomalo, iskušati naše ruke na velikima. A zatim, kad poobavljamo i velike stvari, poduzet' ćemo nemoguće. Razumiješ li što ti govorim, ili vjeruješ da sam još prikovan za postelju u Bernardoneovoj kući, pa da u bunilu zborim?— Poduzeti nemoguće, brate Franjo? — upitao sam užasnut. — Na što misliš? Koliko daleko kaniš ići?— Brate Leo, zar mi nisi upravo ti pričao kako si jednom otišao znamenitom isposniku koji se toliko samoobuzdavao da je živio na drvetu? "Svjetuj me, Sveti Oče!", zavapio si, a on ti je odvratio "Idi onoliko daleko koliko možeš!" "Još mi nekakvu uputu daj, Sveti Oče!" ponovo si uskliknuo, a njegov je odgovor bio "Idi dalje nego što možeš!"... Vidiš, brate Leo, ići ćemo dalje nego što možemo! Sad ćemo, pak, ruševine Svetog Damjana upotrijebiti da nam daju zamah. Razumiješ li što ti govorim?— Ne postavljaj mi pitanja, Franjo — odvratio sam. — Ne razumijem ništa... i sve razumijem. Samo naređuj!Srce mi bješe zahvatio takav oganj da je mogao progutati cijelu šumu.— Prikupit ćemo kamenje, a kako imam još nešto Bernar- doneova novca u kesi, nabavit ćemo vapna i zidarskog alata, pa ćemo se nas dvojica baciti na posao i učvrstiti zidove. I crijepa ćemo kupiti za krov, da voda ne prodire unutra kada daždi... a trebat' će i ulja za svečevo kandilo. Koliko li je godina bez svijeće?... Ali mi ćemo ga osvijetliti. Slažeš se?Zakukao sam rukave - njegove su mi riječi uzburkale krv.— Kad počinjemo?— Odmah! Sveti Damjan prokišnjava, u ruševinu se pretvara... u tminu tone i ne može čekati. A naše duše, brate Leo... što misliš, mogu li one? I one su kiši izložene, i one se urušavaju, u mrak propadaju. Naprijed, drugaru moj - u ime Božje!

Zbacio je svoj baršunasti plašt s pleća i počeo izdvajati veliko ugaono kamenje što je popadalo uokolo, zakrčivši cijeli dvor oko crkvice, a ja sam prikupio rubove svoje halje i tako oblikovao vreću u koju sam skupljao kamene ulomke i istresao ih na jedno mjesto. Radeći, Franjo je opet zapjevao trubadurske pjesme što ih je naučio kao dijete. Govorile su o ljubavi... prema komu? Trubaduri su slavili vrline voljenih gospa - dok je Franjo, sada pjevajući, nedvojbeno mislio na Blaženu Djevu Mariju.

Večer je već bila kad smo se vratili kući. Cijelim smo putem zaneseno pričali o kamenu, vapnu, zidarskim pomagalima - kao dvojica građevinskih radnika... a jednako misleći na Boga i na spasenje svijeta kojem je prijetilo urušavanje. Te sam večeri prvi put shvatio da je sve na svijetu jedno - da je i najskromniji čin tijekom dana dio čovječje sudbine. I Franjo je bio snažno uzbuđen: i on je spoznao da nema velikih i malih djela, da je zatvoriti pukotinu u zidu jednim jedinim kamenčićem isto što i poduprijeti cijelu zemlju da ne padne - isto što i osnažiti dušu da se ne bi urušila.

Kad smo se primakli nadomak kući, gospa Pica je sjedila uza svoj prozor nestrpljivo pogledavajući niz cestu. Mrak se još ne bješe spustio - vani se dobro vidjelo - pa kad nas je još udaljene zamijetila, sišla je niza stube da nam sama otvori vrata. Namjeravala je prekoriti sina što kasni i umara se, još posve nezaliječen, ali kad je stupila preda nj i vidjela mu lice - riječ nije izustiti mogla. Promatrala ga je u čudu trenutak-dva, a onda konačno prozbori:

— Tvoje lice... zašto je tako ozareno, sine?— Ako misliš da sada zračim, majko... pričekaj samo! — 'odgovorio joj je uz osmjeh. — To je samo početak, na prvoj smo stepenici, a ima ih sedamdeset i sedam tisuća. Zatim je primio majku za ruku i nagnuo se da bi joj šapnuo u uho:— Večeras će brat Leo s nama jesti... za istim stolom!

Sljedećega smo se jutra zorom iskrali iz kuće kao dvojicalupeža i otišli na tržnicu. Nakupovali smo alata - dva čekića i dvije zidarske lopatice, boja za zidove i stolariju, kao i četaka, te naručili crijep i vapno za miješanje morta. Potom smo žurno krenuli putem prema Svetom Damjanu.Nebom su plovili rastrgani oblaci, prohladno bješe, jer je s planina puhao povjetarac što je štipao za obraze. U dvorištima su se čuli jutarnji pijetli - budili su se ljudi i životinje - a među maslinama blještava lišća zaprežni su volovi polazili na svoj posvećen svagdašnji trud.— Ovako se duša budi — Franjo će iznenada mi se obrativši. — I ona ima svoje volove, pet njih... pa ih jutrom upregne u jaram i počinje orat' i sijat'.— Sijati... što? — upitao sam, ne razumjevši.— Carstvo nebesko. Ili nebesko kraljevstvo... ili pakao — odgovorio je Franjo, zastavši da ubere krasan žuti maslačak iznikao pokraj puta. Ali, kad je već bio pružio ruku prema njemu - odjednom se predomislio i odustao.— Bog ga je dao da uresi put, a ne smijemo sprečavati Božja stvorenja da ispune svoju dužnost — rekao je i mahnuo rukom cvjetiću kao da odmahuje zbogom voljenom bratu.

Kad smo konačno došli do oronule kapelice, zatekli smo njezinog čuvara kako se sunča na pragu. Bješe to starac po- grbljen od godina, poharan siromaštvom kao i crkvica Svetog Damjana. Kad mu se našao u blizini, Franjo je zastao na trenutak... preneražen:— Da nisi ti sveti Damjan? — tiho će, ali je potom učinio još nekoliko koraka, prišao tom čovjeku i prepoznao ga.— Stari otac Antun... crkovnjak. Znam ga.S olakšanjem je pristupio svećeniku koji je, nemajući župe, spao na čuvara ruševine, te mu poljubio ruku.— S tvojim dopuštenjem, starino, popravit' ćemo crkvu.Naime, svetac mi se u snu javio i riječ sam mu dao...Svećenik živahno pridignu glavu: tijelo mu jest bilo oronulo, ali njegove oči još bjehu dva živa plama.— Zašto meni nije u san došao? — upitao je ljutito i posramljeno. — Ostario sam služeći mu, zar ne? Lišio me doma i kućišta... koliko sam potrošio na ulje da mu kandilo upaljeno držim, na metle za čišćenje poda, na tamjan da ga okadim... vino da mu kip operem. A je li mi se ikad u snu ukazao ili mi bilo što ugodno rekao? Nikad! A sad - eto... ukaza se tebi. Nisi li ti onaj raskalašeni i kvarni sin gospara Bernardonea? Onaj koji po cijele noći lunja ulicama sa svojom gitarom?— Jesam, oče, taj sam... raskalašeno gosparsko čudovište.— A što onda može Bog od tebe očekivati?— Ništa — odgovorio je Franjo. — Baš ništa. Ali, ja od njega očekujem... sve.— Što podrazumijevaš pod tim sve?— Spas moje duše.Stari je svećenik oborio glavu i ušutio žestoko posramljen, držeći ruku nad obrvama kako bi zaštitio oči od sunca. Franjo i ja, zasukavši rukave, dali smo se na posao - i malo-po- malo, ne kaneći to svjesno, obojica zapjevali. Najprije smo se motali tamo-amo, prikupljajući kamenje, a kad je pristiglo vapno, latili smo se zidarskih žlica i lopatica - poput dviju ptica koje gnijezdo grade.— Na što li ti sličimo, Franjo? — upitao sam iznenada mog drugara, a on je odgovorio sa smijehom:— Na dvije ptice koje u proljeće gnijezdo svoje svijaju.Stari se svećenik pridigao i zagledao u našem smjeru, ništane govoreći. Svako malo krišom je bacao pogled na Franju - i križao se. Oko podneva, pak, ode prema svojoj kućici, koja bješe uza samu crkvu, da bi se ubrzo vratio noseći drveni pladanj s dvjema ječmenim pogačicama, dvjema pregrštima crnih maslina, glavicom luka i malenim vrčem vina na njemu.— Kada Čovjek radi, nahrani ga... naredio je apostol Pavao - kaza nam s osmijehom.

Tek smo tada postali svjesni gladi - pa smo posjedali na zemlju ukrštenih nogu i otpočeli obrok.

— Jesi li ikada jeo masline tečnije od ovih, ili tako ukusan kruh? — upitao me Franjo, žvačući slasno svoju ječmenicu.— A jesi li se ikada napio izvrsnijega vina?

— Jednom i samo tada — odgovorio sam — ali to u mojem snu bješe... (sjetio sam se kako gladan čovjek često kruh sanja) ...a u tom snu na nebesima sam bio, pa mi anđeo priđe s upravo takvim pladnjem, također s ječmenim hljebom, maslinama, lukom i peharčićem vina. "Dalek si put prešao, mora da si izgladnio", rekao mi je. "Sjedi, pojedi i popij malo prije nego što pred Boga stupiš." Tako se bjeh opružio nebeskom tratinom i počeo blagovati, a svaki se zalogaj što mi je niz grlo silazio u dušu pretvarao. Kruh, vino, kapula... sve se dušom stvori - baš kao i sad.

Opet smo se bacili na posao: lomeći kamen, mort miješajući, sve napjeve što smo ih znali pjevajući... Ugrađivali smo krhotine i žbukom zatvarali naprsline u zidovima crkve. Noć se počela spuštati, a u tomu mi se trenu pričini da se sveti Damjan pojavio iz njezine unutrašnjosti, stao na prag te odatle nas osmotrio sav zadovoljan. Ali, ostarjeli crkov- njak to bješe - premda i on nasmijan.

— Tko bi znao, možda je on ipak sveti Damjan — tiho će Franjo, promatrajući sparušena starčića na pragu hrama.— Moguće je da su se, nakon toliko godina u molitvi i siromaštvu, njih dvojica stopili u jedno.

I zaista, kad je mrak pao i mi konačno prestali s radom, te pošli da mu poželimo laku noć, njegovo je lice blistalo kao da je svečevo.

X

Neću navoditi koliko smo dana i tjedana tako radili - kako bih se i mogao sjećati! Vrijeme je protjecalo poput zapjenjena potoka - a mi smo tekli zajedno s njim, krečeći zidove,

slažući crijep na krovu, rukujući našim čekićima, zidarskim žlicama i soboslikarskim četkama. Svakoga je jutra sunce izlazilo, uspinjalo se prema središtu neba i potom zalazilo, večernje zvijezde pojavljivale se na zapadnom nebu, noć padala... dok bismo se mi presretni uspinjali prema Assisiju, ruku oblijepljenih mortom. Jedino što sa sigurnošću mogu reći jest da smo tijekom svakog od onih posvećenih dana i tjedana obojica iskusili osjećaj radosti, hitnje i ljubavi baš kao u ptica kada gnijezdo grade; da, tada smo po prvi put shvatili stvarno značenje "gnijezda", "ptice" i ushita spoznajom da nam je nutrina ispunjena "jajima"! U ostacima naših života ti će nam dani sjati, blagi i milošću okupani, kao da bjehu razdoblje zavještanja... zavještanja naših duša Bogu.

— Što se to dogodilo, što se zbilo, brate Leo? — upitao me Franjo jednoga jutra dok smo počinjali djelati. — Je li se svijet promijenio... ili mi? Plačem, pa se smijem - a plač i smijeh isto mi bivaju. Kao da kročim nad zemljom za visinu čovjeka, zrakom da hodam!... A ti, brate Leo?

— Ja?... Ja vjerujem da sam gusjenica ukopana duboko u zemlju. Cijela je ona nada mnom, pritišće me, a ja se počinjem probijati kroz ilovaču, nalazeći si puta prema površini kako bih prolomio skoreni sloj i domogao se svjetla. Teško je to kopanje prolaza cijelom dubinom tla, ali sam u stanju trpeljiv biti jer imam snažan predosjećaj da ću se, čim se svjetlosti dokopam, u leptira preobraziti.

— To! To nam se zbiva! — uskliknuo je Franjo radosno. — Sad razumijem... Bog te blagoslovio, brate Leo! Mi smo dvije gusjenice koje će

leptiri postati. Stoga... na posao! Miješaj mort, donosi kamenje, žlicu mi dodaj!

Upravo kada smo konačno trebali dovršiti obnovu Svetog Damjana, stari se Bernardone vratio s puta - zapanjivši se kad nije sina zatekao u dućanu. Jer, Franjo više nije odlazio tamo da bi pomagao u poslu, nego je jutrom kretao od kuće, a navečer se vraćao, sam se i hraneći: Bernardone ga više nije imao prilike vidjeti.— Kamo tvoj ljubimac odlazi svakoga jutra... umjesto da brine o trgovini? — upitao je ženu, zamjetno razdražen.Spustila je pogled, nemajući smjelosti da mu to u lice kaže.— San je usnio... — odvratila je. — Sveti Damjan - velika je milost njegova - došao mu i naredio da njegovu crkvicu popravi.— I...?— Ide stoga svakoga jutra onamo i gradi.— Sam!? Svojim dvjema rukama?— Svojim dvjema rukama.— Zaista sam?— Ne baš... S prijateljem, prosjakom.Gospar Bernardone se namrštio i stisnuo šake.— Sin ti je krenuo pogrešnim putem, gospo Pica... — reče joj — ...a to je tvoja sramota.— Moja?— Da, tvoja. Tvoja krv je kriva! U krvi vam je da budete trubaduri, vjetropiri i luđaci... znaš ti to.Majčine se oči napuniše suzama...Bernardone dohvati svoj štap, pa će gnjevno:— Idem ga potražiti. Nema on samo tvoje krvi, nego i moje... pa još uvijek ima nade za nj.Pred Svetim se Damjanom pojavio nešto prije podneva - lika mračna, dok su mu se grudi napinjale od zadihanosti pješačenjem. Franjo se zatekao na krovu crkvice, gdje je polagao crijep - a kako smo toga dana trebali okončati posao, pjevao je trubadurske napjeve na majčinu materinskom jeziku s još većim užitkom nego inače.Bernardone podiže štap, te mu dovikne:— Hej ti, meštre!... Silazi, trebam te.— Dobrodošao, gosparu Bernardone — Franjo će sa sljemena krova. — Što hoćeš?— I moj se dućan urušava. Siđi, idi ga popraviti!— Žao mi je, gosparu Bernardone, ali ja ne popravljamprodavaonice... njih razvaljujem.Bernardone je ispustio gromki urlik i u bijesu stao udarati štapom po oblutcima u dvoru. Htio je nešto kazati, ali nije mogao naći prave riječi, pa je samo nabirao i uvrtao usne.— Silazi ovamo istoga trena! — povikao je konačno. — Naređujem ti da siđeš! Zar ne znaš tko sam?... Otac sam ti.— Oprosti, gosparu Bernardone, ali Bog je moj otac. Bog i nitko više.— Pa tko sam ti ja onda? — upitao je Bernardone s pjenom na ustima; dok je onako stajao na suncu, s kose kao da mu se dim dizao.— Tko sam ti ja onda? — opet je uzviknuo. — Tko sam ja... tko?

— Ti si gospar Bernardone, onaj koji ima veliki dućan na glavnom trgu u Assisiju... koji gomila zlato u svojim kovčezima, koji ljude oko sebe svlači do gola, umjesto da ih odijeva.Stari je svećenik čuo viku i izašao iz svoga kućerka. Čim je spazio Bernardonea, razumio je što se događa. Zastrašen, stupio je naprijed, posegnuo rukom pod mantiju i izvadio kesu s novcem što mu ga je Franjo bio dao da kupi ulje za svečevo kandilo.— Ovo je tvoj novac, gosparu Bernardone — reče. — Oprosti mi... tvoj sin mi ga je dao, ali ga ni taknuo nisam.Bernardone je pograbio kesu i ne pogledavši crkovnjaka, te ju spremio u džep, pa će tada - opet vitlajući štapom put krova:— Proklet bio!... Silazi odatle da te premlatim kako zaslužuješ.— Dolazim — odvratio je Franjo i počeo se spuštati.Spustio sam mistriju i čekao da vidim što će se dogoditi.Otresajući prašinu i osušen mort s odjeće, Franjo se primicao ocu - iz Bernardoneovih očiju sijevali su plamenovi. Stajao je ondje poprijeko ga gledajući, spreman da spali pobunjenog momka. Nije se micao, ništa nije govorio – samo je, s podignutim štapom, čekao sina da mu priđe. Franjo mu je pristupio, a kada se - s rukama prekrštenim na prsima - naklonio da pozdravi oca, stari je Bernardone digao svoju tešku ručetinu i odvalio mu žestoku pljusku po desnom obrazu... našto mu je Franjo okrenuo lijevi.

— Udri i po drugomu, gosparu Bernardone — staloženo je rekao. — Pljusni me i po drugom, inače bi se mogao uvrijediti.

Priskočio sam da pomognem prijatelju, ali će on, ispruživši ruku:— Ne miješaj se u Božja posla, brate Leo. Gospar Bernardone pomaže

sinu da spasa nađe... Udri, gosparu Bernardone!U tom je trenu Bernardone pobjesnio - digao je štap da bi udario njime

sina posred glave, ali mu ruka zastade nepokretna u zraku. Franjo ga je u čudu pogledao: niz Bernar- doneovo čelo slijevale su se krupne graške znoja, a usne su mu pomodrjele. Lice mu se izobličilo od straha, jer koliko god se činilo da se upinje ne bi li Franju tresnuo štapom po lubanji - ruka kao da mu se skamenila.

Franjo je vidio da njegov otac bulji u zrak pred sobom, prodornim pogledom, a tresući se od užasa. Mora da se neki razljućen anđeo obrušio na starca i zadržao mu ruku - a premda ga Franjo, kao ni ja, ne vidje, obojica smo začuli krila kako žestoko mlate zrakom.

— Ništa to nije, oče, ništa... — reče Franjo. - Nemaj straha.Srcem se sažalio na nj, pa pružio ruku da bi ga primio za nadlakticu, ali

se stari Bernardone naprasno zanjihao i u jednom pokretu složio na kaldrmu od oblutaka. Kad je došao sebi, sunce je bilo u zenitu, stari je svećenik još držao u rukama vrč s vodom kojom je škropio sljepoočnice onesviještenoga, dok je Franjo, glave među dlanovima, sjedio uz oca prekriživši noge, zagledan u daleke suncem okupane padine Monte Subasija.

Stari se Bernardone pridigao u sjedeći položaj i potražio svoj štap. Priskočio sam kako bih mu pomogao da se pridigne na noge, ali je odbio potporu, odmahnuvši rukom. Ustao je potom, silno iscrpljen, obrisao znoj te - ne izustivši ni riječi, ne uputivši ni pogleda sinu koji je još sjedio na tlu, a ni sitnom svećeniku s vrčem vode u rukama - otresao odjeću, oslonio se

svom težinom na štap i krenuo polako uza stranu. Ubrzo nam je nestao za okukom na putu.

X

Te se noći Franjo nije vratio domu, samo sam ja ostao uza nj. Pretražujući okoliš Svetog Damjana, nekoliko je dana ranije našao u blizini pećinu u koju se potom, napuštajući zidarski posao, znao satima povući. Mora da je ondje provodio vrijeme u molitvi, jer bi - kada god se vraćao da bi se ponovo latio posla - oko njegova lica treperio oblak svjetlosti što mu je okruživao glavu baš poput oreola na slikama svetaca: plamen molitve sterao se i oko njegove.

Pošli smo u onu špilju i zavukli se u nju - bila je ispunjena vonj em vlažne zemlje. Položivši dva kamena da nam služe kao jastuci, legli smo bez večere i ne razmijenivši ijedne riječi. Bio sam iscrpljen i odmah zaspao, a mora da je već zora bila kada sam, probudivši se, spazio Franju na ulazu u pećinu, lica zarivena među koljena. Začuo sam neprekidno mrmljanje bez razgovjetne riječi - učini mi se da tiho plače, nastojeći da me ne probudi. Sudba mi je namijenila da mnogo puta u godinama što su slijedile čujem Franju kako plače, ali toga jutra njegovi su jecaji bili kao u djeteta koje bi da ga se njeguje, a matere mu nema.

Dopuzao sam do ulaza i kleknuo uza nj, zagledavši se u nebo. Zvijezde su već blijedjele, samo nekoliko njih još se vidjelo na mliječnoplavičastoj pozadini, dok se jedna, najveća od svih, bljeskala zelenim, crvenim i modrim sjajem.

— Koja je ono zvijezda, brate Franjo? — upitao sam ga, ne bih li mu odvukao misli od uzroka plača. — Znadeš li?...— Bit' će da je to neki arhanđel — rekao je, zadržavajući suze. — Tko zna... možda arhanđel Gabrijel. Takav je, blistav i sjajan, sišao jednoga jutra s neba i prozborio "Zdravo, Marijo!".Umuknuo je potom na trenutak, a onda će:— A ona zvijezda istočnije, što blješti trepereći... koju će uskoro skriti sunčevo svjetlo - ona je Lucifer!— Lucifer?! — uskliknuo sam u čudu. — Kako? Zašto?... Nije to pošteno. Tisuću je puta blještaviji od arhanđela Gabrijela! Zar ga tako Bog kažnjava?— Upravo tako — odgovorio je Franjo prigušenim glasom. — Nema goreg načina kažnjavanja, brate Leo, nego što je na zlonamjernost odgovoriti milošću.— Zašto si iznenađen? — nastavio je nakon trenutka šutnje. — Zar nije Bog tako sa mnom postupio - bijednim, prljavim i beskorisnim Luciferom što jedino jesam? Umjesto da sune munjom i u pepeo me pretvori one noći kada sam pjevao - krcat hrane i pića, moralno kvaran - što je učinio? Poslao mi je svetog Damjana u snu i svjetovao me da podmetnem leđa pod njegovu crkvu. "U pogibelji je", reče, "učvrsti ju, imam u te

povjerenja." Tada sam držao da govori o urušenoj kapelici, pa sam ju obnovio. Ali sada...Uzdahnuo je, raširio ruke i duboko udahnuo.— Sada? — upitao sam, gledajući ga pun strepnje.— Sad mi srce još nije mirno. Ne, nije on govorio o crkvici... to mije na umu cijele noći, brate Leo. Počinjem razumijevati strašno skriveno značenje njegovih riječi.Utihnuo je potom.— Mogu li ga i ja znati, brate Franjo? Kaži mi, da se mogu radovati s tobom.— Nećeš se radovati, jadni brate Leo. Ne, prestrašit' ćeš se, a ne razveseliti. Ali, strpljiv budi... dođi sa mnom, vjeruj mi. Malo po malo ćeš razumijevati, a tada ćeš počet' plakati - možda ćeš se i vratiti htjeti. Odista je težak put uzbrdicom, ali... tko zna - možda će ti tada biti prekasno da se vratiš.

Ruku mu uzeh, htijući ju poljubiti, ali mi nije dao.— Kamo god kreneš, i ja ću tamo, brate Franjo. I ništa te više pitati

neću... samo vodi!Zašutjeli smo promatrajući krajolik obasjan sve jačom svjetlošću.

Planinski su se obronci, u svitanje pupurni, postupno zaodijevali rumenilom, a zatim blještavo bijelim svjetlom - na što su stijene, maslinova stabla i zemlja među njima uzvraćali klicanjem. Sunce se pomolilo za kamenim grebenom - a mi, na vratima mračne špilje, digosmo prema njemu ruke u znak pozdrava.

Ustao sam kako bih krenuo prema Svetom Damjanu da skupim naš alat, pometem crkvicu i sve dovedem u red.

— Daj alatke starom kuratoru — reče mi Franjo — ali ih najprije, jednu po jednu, poljubi, jer su nam dobro poslužile. Mi ih više ne trebamo, jer se ona crkva što ćemo ju osnaživati ne može obnoviti zidarskim pomagalima ni mortom.

Zaustio sam da upitam zašto, ali odmah i zatvorih usta; razumjet' ću jednoga dana, rekoh sam sebi - ^alja pokušati... i strpljen biti.

— Idi i neka je Bog s tobom — kaza mi Franjo. — Ja ću provesti dan u pećini, Boga moleći... mnogo mu toga imam reći... preklinjat' ću ga da mi snage da. Ponor je preda mnom - kako da ga preskočim? A ne skočim li, kako ću ikada moći Boga doseći?

Pošao sam - a tek mnogo godina kasnije, kad je Franjo bio već jednom nogom u grobu i spremao se sa životom rastati, saznao sam što se onoga dana u špilji zbilo. Ležao je na goloj zemlji pred Portiunculom - sjećam se, bjehu ga napali šumski miševi koji su mu htjeli požderati ono malo mesa što mu bješe ostalo. Nije mogao zaspati, pa me pozvao da sjednem uza nj i tjeram ih, kao i da mu društvo budem. Tada mi je, kada sam prosjedio tu noć s njim, otkrio što se onda dogodilo u pećini.

Čim je sam ostao, bacio se ničice na zemlju i stao ljubiti tlo - Boga zazivajući. "Znam da si posvuda", govorio je, "pod svakim ću te kamenom što ga podignem naći; u svakom zdencu u kojeg pogledam tvoje ću vidjeti lice; na svakoj kukuljici u koju se zagledam, ondje gdje se naziru buduća krila, tvoje ću ime upisano naći. Stoga si i sada ovdje, u ovoj špilji, kao i u

grudi zemlje što ju u ovom trenu ustima priti- šćem. Vidiš me i čuješ... i sažalijevaš se nada mnom."

"Stoga, Oče, počuj što ti kazati hoću. Prošle sam noći u ovoj pećini radosno uskliknuo: 'Učinio sam ono što si me potaknuo da učinim: obnovio sam Svetog Damjana, učvrstio ga!' A ti si mi odgovorio: 'Nije dovoljno!' 'Nije dovoljno? Što još hoćeš da učinim? Naredi mi!' - kazao sam... a onda sam opet začuo tvoj glas: 'Franju - Franju učvrsti, sina Bernardoneovog pregradi!'"

"Kako njega da utvrdim, Gospode? Toliko je putova... a koji je moj? Kako ću pobijediti zloduhe u sebi? Jer, mnogo ih je - ne priskočiš li mi upomoć, izgubljen sam! Kako da potisnem tjelesno, Gospodine, da se ne umiješa među nas i ne razdvoji nas? I sam si vidio, Gospode, kako mi se srce uznemirilo kad se nađoh licem u lice s onom djevojkom pred Svetim Damjanom, kako li sam uzrujan bio kada se s ocem suočih. Kako da se sačuvam od njega i majke mi, od žena i prijatelja, od lagodna življenja, gordosti i žudnje za slavom, od sreće same?... Sedam je smrtnih grijeha, a svih mi sedam srce nagriza. Kako da se, Gospode, od Franje spasim?"

Vapio je i trapio se tako cijeloga dana, opružen tlom u pećini, žestoko dršćući. Predvečer, pak, dok sam ja još tumarao Assisijem milodare proseći, Franjo je začuo njegov glas nad sobom:

"Franjo!""Evo me, Gospode! Zapovijedaj.""Franjo, možeš li otići u Assisi - mjesto u kojem si rođen i gdje te svatko

poznaje - možeš li tamo poći, pa stati pred kuću svoga oca i, početi pjevati, plesati i ruke sklopiti, izvikujući moje ime?"Franjo ga je slušao, tresući se sav - ne odgovarajući... a tada opet začu onaj glas nad sobom, ali sad izbližega, u samo uho: "Možeš li ovoga Franju pod noge baciti? Možeš li ga poniziti?... Jer taj Franjo priječi naše sjedinjenje - pa ga uništi! Dječurlija će za tobom trčati i kamenjem te zasuti, mlade će gospe na prozore izaći i u smijeh prasnuti, a ti ćeš se, u silnu zanosu, premda krvav od kamenovanja, uspraviti i povikati 'Tko jedan kamen na mene baci, neka je jednom od Boga blagoslovljen; tko dva kamena baci, neka ga Bog dva puta blagoslovi; tko se triput na me kamenom baci, triput neka i od Boga blagoslovljen bude...' Možeš li to? Možeš li? Zašto ne kazuješ?"Franjo je slušao, tresući se kao šiba na vodi. Ne mogu, ne mogu... ponavljao je u sebi - ali ga je sram bilo otkriti svoje misli. Konačno je prozborio:"Gospode, ako moram plesati nasred trga i uzvikivati tvoje ime, ne bi li me mogao poslati u neki drugi grad?"Ali, onaj glas bješe pun žestine i prijezira: "Ne! U Assisi!"Franjine se oči napuniše suzama. Zagrizao je zemlju što ju dotada cjelivaše. "Smiluj mi se, Gospodine", zavapio je. "Vremena mi daj da dušu pripremim, da pripremim tijelo... Tri dana ištem od tebe, tri dana i tri noći, ni časka više."Glas onaj iznova je zagrmio, ali ne više u Franjino uho, nego u njegovoj utrobi:"Ne, nego sad!""Ali čemu takva hitnja, Gospode? Zašto me tako kažnja- vas?

"Jer te volim...", glas će Gospodinov, nježan i blag sada, dolazeći iz Franjina srca.Sva mu gorčina odjednom grudi napusti i on se snagom ispuni - ne svojom, nego svemogućom. Ustao je, lice mu se ozarilo, a koljena čvrsta postala. Trenutak je zastao na vratima špilje - sunce se upravo spremalo na počinak."Idem...", rekao je i prekrižio se.Upravo sam se u tom času ja vratio iz prošnje, torba mi bješe puna pljesniva kruha. Vidjeh ga kako stoji u otvoruulaza, lica sjajna poput izlazećega sunca - bljesak tako snažan bješe da sam morao rukom zasjeniti oči. Kanio sam mu reći: Hljeba sam donio, Franjo, mora da si gladan... ništa nisi jeo cijeloga dana, sjedni pa da blagujemo. Ali, bilo me sram to mu reći, jer sam u času kada ga spazih spoznao da on kruha ne treba.Kad je on mene ugledao, podigao je ruku i rekao:— Idemo!— Kamo?— Skočiti!Opet sam bio suviše bojažljiv da bih zatražio objašnjenje. Skočiti?... Preko čega - i zašto? Nisam razumio, nego - kad je on krenuo, žurno gazeći tvrdom zemljom i kamenjem - pošao za njim, u stopu prema Assisiju.

5Noć je već padala, pa nebo na zapadu bješe tamno, boje prezrele rašeljke; oblaci čudnih oblika, milostivi spram zemlje jer su ju svježinom darivali, uzdizali su se nad tlom još vrelim od zapare dana. Plodna je umbrijska ravan ponirala u spokoj - nakon što je ispunila dužnost darujući ljudima žito, vino i maslinovo ulje. Sada, smirena, ležala je pod nebom s vjerom u kišu, kako bi sjemenje pod njezinom površinom iznova urodilo plodom.Težaci su se vraćali kućama, a pred njima su se, spora i dostojanstvena koraka, kretali uhranjeni dobroćudni volovi. Na tren su nas pogledali svojim blagim, nimalo začuđenim očima - kao da i sami bjesmo volovi, premda drugačije vrste, koji su se također vraćali u Assisi nakon dnevne tlake, privučeni zovom staje pune sijena i zobi.Franjo je hitao prvi, duboko zamišljen. Povremeno bi zastao, pogledavajući u nebo kao da očekuje kako će mu se netko otamo obratiti. Ali, ništa se nije čulo osim blaga šuma vjetra u krošnjama i daleka laveža pasa u Assisiju, pa bi on - uzdahnuvši svaki put - nastavljao uspon.U nekom je trenu zastao da me pričeka.— Znaš li plesati, brate Leo? — tiho me je upitao, kao u povjerenju.— Plesati!? — nasmijao sam se. — Pa ne idemo na svadbu, valjda?— Idemo, baš na svadbu... tamo idemo, brate Leo - i ne smij mi se. Sluga se Božja vjenčava.

— Koja sluga Božja?— Duša. Udaje se za velikoga Ljubljenog.— Na Boga misliš, brate Franjo?— Da, na Boga, brate Leo, pa moramo zaplesati pred Ber-

nardoneovom kućom, nasred trga, brate Leo... jer će se tamo vjenčanje

zbiti. Pljeskat' ćemo rukama i pjevati, brate Leo, pa će se ljudi skupiti, ali će nas, umjesto da nas ponude kolačima od badema i kažu "Poživjeli sretni dovijeka!", obasuti kamenjem i limunovim korama.

— A zašto ne kolačima od badema... lovorovim lišćem i limunovim cvijećem? Zašto kamenjem i korama, brate Franjo?

Nastavio se uspinjati ne odgovorivši mi. Pred očima mi bjehu njegove mršave potkoljenice i stopala bosa i krvava, jer se stalno o nešto spoticao i posrtao. Ubrzao je korak, gotovo trčeći stalno, zagledan u Assisi - kao da ga je odjednom spopao poriv za hitnjom, žudnjom golemom. Ali, kad smo se domogli gradskih zidina, koljena su mu zaklecala i on stade.

— Brate Leo... — reče dašćući, skrušenim glasom, primajući se moje ruke — ...sjećaš li se kako je one noći na Maslinskoj gori Krist digao ruke put nebesa i zavapio "Oče, može li me mimoići ova čaša?" Znoj mu se sa čela cijedio, brate Leo, sav se tresao... a ja ga vidjeh, brate Leo, jer sam ondje bio - i vidio ga! Silno je drhtao.

— Smiri se, smiri se... Franjo, ne tresi se tako. Dođi, poći ćemo u našu pećinu, pa ćeš provoditi dane u molitvi. Ja ću, pak, moje proseći... te ćemo s večeri sjesti s ulomkom hljeba pred sobom i razgovarati o Bogu.

Govorio sam mu blago i umilno, bojeći se žestine u njegovim očima. On je, međutim, daleko bio - na gori Maslinskoj... i nije me čuo.

— Da, tresao se... — promrmljao je — sav se tresao, ali je prihvatio kalež i ispio ga u jednom gutljaju, sve dok mu dno ne vidje!

Oslobodivši se moje ruke, odlučno je nastavio kroz gradske dveri, a onda se okrenuo i pogledao me podigavši ruku.

— Hajdemo — rekao je glasno, a odmah zatim dodao šapatom: — Kriste, pomozi mi!

Slijedio sam ga trkom - jer sam bio opčinjen njegovom žrtvom i stoga mu htjedoh što bliže biti, kako bi je sa mnom podijelio. Čemu li je ljudska duša nalik? - pitao sam se razmišljajući o Franjinu samrtnu bljedilu i drhtajima što su mu prolazili tijelom. Na što li je duša u čovjeka nalik?... Na gnijezdo s jajima? Na žednu zemlju koja put neba gleda kišu čekajući? Ili je duša ljudska samo uzdah... hropac što se u nebo diže?

Franjo se okrenuo, pogledao me, te kazao:— Možeš se vratiti, brate Leo... ako hoćeš.— Ne idem natrag — odvratio sam. — Ostajem i ako ti odeš.— O, kad bih samo mogao... kad bih imao snage uzmaći! Ali nemam.Digao je pogled put neba:— Tvoj lik je u vodi, u kruhu, u svakom poljupcu... obraz je tvoj u žeđi i

u gladi, u kreposti. Pa, kako onda, Gospode, da te izbjegnem?Skok po skok, prepreke izbjegavajući, vratio se na usku stazu i uskoro

smo izbili na Trg svetoga Jurja - gdje je stao skakutati, rukama plješćući i uzvikujući: "Dođite! Pristupite svi! Priđite da čujete o novom bezumlju!"

Bila je to ura kad su se težaci, s natovarenim magarcima, vraćali iz svojih vinograda i nasada dinja. Trgovci i obrtnici zatvarali su dućane i skupljali se po krčmama da popiju po četvrt litre vina i ugodno porazgovaraju s prijateljima. Starice su sjedile na kućnim pragovima - mutna vida, ali ne mareći ni za što, jer su ih odavno prestali zanimati ulica, čeljad i asiška magarad. Djevojke i mladići, pak, oprani i u čistoj odjeći, prikladnoj za subotnju večer, šetali su gore -dolje dugačkom i

uskom glavnom ulicom. Oblaci se bjehu razišli, svjež je vjetar zapuhao, pa su vrpce u djevojačkoj kosi lepršale izazivajući uzbuđenje mladih muškaraca koji su ih promatrali očima punim strasti i požude. U gostionicama se začuše i prve lutnje...

Odjednom nastade smijeh, povika, poruga - pa se svi okrenuše da vide što je: Franjo, na rubu trga, poskakivao je zadignute dolame!

— Priđite, hodite svi! Pristupite, braćo, da čujete o novom ludilu!Za njim je trčao čopor dječurlije kreveljeći se - deriščad ga je gađala

kamenjem.Naganjao sam ih i prijetio im štapom, ali sve ih je više kuljalo iz svake

pokrajnje ulice, skupljajući se u hordu i napadajući Franju. On, smiren i nasmiješen, povremeno se osvrtao, pružao ruke put djece i uzvikivao: "Tko se jednim kamenom na me baci, neka ga Bog jednom i blagoslovi; tko li baci dva kamena, neka je dvaput od Boga blagoslovljen; onaj, pak, tko se trima kamenima na me hitne, neka triput i blagoslovljen bude..." a po njem je pljuštala neprekidna kiša kamenja.

Krvarilo mu je čelo, ubrzo i jagodica - a građani istrčaše iz gostionica, grohotom se smijući. Čak se i asiški psi uzbu- niše: okupljeni u čopor, bijesno su lajali na Franju. Stap sam preda nj kako bih primio moj dio kamenja, ali me odgurnuo ustranu i nastavio mahnito skakati - već sav u krvi.

— Počujte, braćo... o novom bezumlju!Nije ga bilo tko se nije smijao, a mladići su mu i zviždali, lajali poput

kučadi i mijaukali kao mačke u veljači, ne bi li ga nadglasali - dok su djevojke, natiskane oko stupova drevnoga hrama, vrištale i cičale. Netko je, iz krčme na drugoj strani trga, posprdno doviknuo:

— Čuj, nisi li ti onaj Franjo, Bernardoneov sin, sklon lagodnu životu? Pa reci nam u čem' je to novo ludilo... da vidimo što to jest!

— Kaži nam, kaži! — začulo se sa svih strana, pomiješano s uzvicima poruge.Franjo se popeo na stubište hrama, pružio ruke prema bučnoj rulji i povikao:— Ljubav! Ljubav! Ljubav!Zatim se rastrčao od jednoga do drugog kraja trga, skačući, plešući i uzvikujući.Naslonjena na ogradu blistave palače, jedna ga je djevojka gledala - gledala i plakala.— Klara! — otelo mu se iz grudi. — Klara...Djevojka se, međutim, nije ni pomaknula.Odjednom - krv mi se sledila: začulo se nečije gromoglasno negodovanje, a mnoštvo - naglo se utišavši - razma- knulo se da propusti gorostasa koji je se probio naprijed i dograbio Franju za ovratnik. Bio je to gospar Bernardone, njegov otac.— Idemo... Sa mnom ideš! — zagrmio je drmusajući sina u bijesu.— Kamo? — Franjo će, grčevito se držeći stupa što ga se u posljednjem trenu primio. — Nikamo ja ne idem!— Ideš! Kući.— Moj dom je ovdje... na trgu, a ovi muškarci i žene koji mi huču moji su otac i majka.

Stari je Bernardone podivljao: nastojao je sina otrgnuti od stupa, zgrabivši ga objema rukama oko struka.— Ne idem! — vikao je Franjo, svom snagom grleći stup.— Nemam ja oca ni majke, a jedini dom imam... u Bogu!Na tren je zašutio, a onda će opet, još glasnije:— Samo Boga imam! Samo Boga!Svjetinom se smijeh prolomio.— Budaletina nam je manjkala da nam pomogne ubijat' vrijeme — reče netko štakorskog lika. (Sabbatino je to bio- prepoznao sam ga.) — A sada, Bogu hvala, imamo Ber- nardoneova sina!... Hej, Franjo, Božji cirkuski medo! Poskoči, zapleši nam!Svi se grohotom nasmijaše.

U tom je trenu asiški biskup naišao preko trga. Bješe to častan starac, dobra i jednostavna duša blaga glasa, čovjek koji bi se ustresao čim bi pomislio na pakao - kao što bi uzdrhtao i kad bi na nebesa pomislio; taj je neprestance Sotonu preklinjao da se pokaje i ponizno se u raj vrati, skrušeno i ne pomišljajući više na otpor.

Te je večeri bio u uobičajenu obilasku sirotinjskih dijelova grada, pa je za njim kročio crkvenjak koji je nosio sada praznu košaru, što ju biskup bješe napunio hranom za podjelu siromasima. Koračajući s dugačkim, slonovačom optočenim biskupskim štapom u ruci, začuo je povike, te stao - upravo kad je Franjo uzviknuo "Nemam drugoga doma - osim u Bogu! U Bogu!", a svjetina se previjala od smijeha.

Biskupu se učinilo da je netko u pogibelji, pa da treba pomoć njegovu - Božjeg zastupnika u Assisiju; ubrzao je korak što je više mogao, te se primakao Franji, prepoznavši ga u posljednjim odbljescima neba Sa zapada, jer se mrak još ne bješe posve spustio. Videći starog Bernardonea kako se hrve sa sinom, nastojeći odvojiti ga od stupa, podigao je svoj pastirski štap i rekao oštrim tonom:

— Sramotno je, gosparu Bernardone, da jedan od vodećih muževa u gradu i pokrajini izvodi predstavu pred očima puka. Ako imaš kakvih prijepora sa sinom, dođite obojica u moj dvor da nađemo pravorijek.

Potom se obratio Franji:— Ne odupiri se, dijete moje... Boga si zazivao, a ja sam njegov

predstavnik u Assisiju. Pođi sa mnom!Franjo se nato odvojio od stupa, te - vidjevši me uza nj - tiho rekao:— I ti dođi, brate Leo. Uzašašće počinje...Biskup je kročio pred svima, Franjo i ja za njim, za nama stari

Bernardone - gnjevno mrmljajući - a za njim, na odstojanju, uzbuđeno mnoštvo, posramljeno u zemlju gledajući.

Franjo mi se u nekom trenu okrenuo:— Brate Leo, je li te strah... sramiš li se? — upitao je jedva čujno. —

Opet ti velim: ako se hoćeš vratiti, samo idi. Zašto bi u ovom sudjelovao?... Idi!

— Dok sam uza te, brate Franjo, nije me strah, a sram i manje. Neću te ostavit' sve dok živim.

— Još ti nije kasno — ustrajao je. — Žao mi te je... Odlazi!U tom se času više nisam mogao suzdržati - briznuo sam u plač. Franjo

me nježno dirnuo po ramenu:

— Dobro, dobro... mali lave Božji. Možeš ostati.Stigli smo uto do biskupske palače i kročili u mračan dvor. Za nama se

tiskalo mnoštvo građana, nastojeći ući, kao i nekoliko uglednika koji su pohitali da bi se zgražali nad stanjem na koje se srozao Bernardoneov sin.

Posluga je užegla svijeće, osvijetlivši veliku dvoranu. Nad biskupskim tronom bješe raspelo s Kristom lijepim i uhranjenim, ružičastih obraza. Prekriživši se, biskup je zasjeo na svoj stolac - dok mu gospar Bernardone i Franjo priđoše ostajući na nogama, sin na lijevoj, a otac na desnoj strani. Za njima, na pristojnoj udaljenosti, zastalo je petoro ili šestoro uglednih ljudi, dok se običan svijet natiskao uza zid, u dnu prostorije.

Svega se sjećam što je rečeno te noći, savršeno se sjećam biskupovih riječi, Franjine blagosti i sjaja, Bernardoneova gnjeva. Ali, ukratko ću o tomu, kako bih se usredotočio na bitno - onaj veličanstveni tren kad je Franjo stao gol pred Boga i ljude.

Kao što rekoh, biskup je sjeo na prijestolje i prekrižio se, te će:— Gosparu Pietro Bernardone, slušam te u ime Božje... Kakve pritužbe

imaš protiv svoga sina?— Uzoriti biskupe — stari je Bernardone odgovorio glasom grubim i

uzrujanim — sin moj nije više pri zdravoj pameti. Sanja sulude snove, čuje glasove u zraku, uzima mi zlato iz škrinje i harči ga. Upropaštava me! Donedavno ga

je trošio zabavljajući se, a ja tada rekoh - mlad je, pa će ga proći... Ali, sad sam izgubio svaku nadu, jer skiće uokolo s propalicama, spava po špiljama, smije se i plače bez valjana razloga i povoda, a u posljednje je vrijeme obuzet obnovom urušenih crkava. Večeras, međutim, njegova je bolest uznapredovala predaleko - došao je u Assisi, pa počeo pjevati i plesati nasred trga... da mu se svi smiju. Bruka je on mojoj krvi - ne želim ga više!— I onda...? — upitao je biskup, videći da se Bernardone koleba.— Onda... — reče stari Bernardone, položivši ruku na sinovljevu glavu —...odričem ga se pred Bogom i ljudima. Razbaštinjujem ga, nije mi više sin.Prigušen se šapat pronio među uglednicima i mnoštvom, ali je biskup uspostavio mir pukim pokretom ruke. Potom se obratio Franji, koji je oca saslušao oborene glave.— Što imaš reći u svoju obranu, Franjo, sine Kristov?Franjo podignu glavu.— Ništa — odgovorio je. — Osim...Rekavši to, prije nego ga je itko od nas mogao spriječiti, naglim je pokretom zbacio sa sebe odjeću od baršuna što ju je dotad nosio, te ju smotao u svežanj i staloženo, bez ijedne riječi, spustio Bernardoneu pred noge. Potom je, gol kao onoga dana kad ga je mati rodila, prišao biskupskom tronu.— Biskupe — reče — i ova je odjeća njegova, pa mu ju vraćam. Nema on više sina, kao ni ja oca... izmirili smo račune.Svi smo zinuli od čuda, a mnogima se oči suzama ispuniše. Bernardone se prignuo, dohvatio smotuljak i stavio ga pod mišku.Biskup je sišao s prijestolja: vlažnih je očiju skinuo svoj plašt, te ga ovio oko Franje, pokrivši njegovu nagost.

— Zašto si to učinio, dijete moje? — upitao je glasom punim tuge i tjeskobe. — Nije li te stid bilo pred ovom čeljadi?— Nije, biskupe... samo me Boga sram — odvratio je Franjo ponizno. — Samo se pred Bogom stidim. Oprosti mi, biskupe...Potom se obratio uglednicima i mnoštvu:— Počujte, braćo, što mi je Bog naredio da učinim. Dosad sam gospara Pietra Bernardonea ocem zvao, a odsad ću govoriti samo "Oče naš, koji jesi na nebesima." Prekidam spone što me sa zemljom vežu i zalet uzimam da se svom domu na nebesima vratim. To je, braćo - počujte me - to moje novo bezumlje.Stari se Bernardone više nije mogao obuzdati - zapjenjenih usta, ustremio se na Franju uzdignute pesnice, ali ga je biskup navrijeme zadržao.— Nemaš više vlasti nad njim... — kaza mu — ...pa primiri svoj bijes, gosparu Bernardone!Trgovac se u gnjevu ogledao dvoranom - kao da mu se para s glave dizala, koliko je kiptio od ljutnje. Potom, ugri- zavši se za usnu da ne bi opsovao, zgrabi onaj svežanj i ode, gnjevno tresnuvši vratima.Biskup se potom meni obrati:— Hodi vrtlaru, neka ti dade njegovu staru halju... da Franjo pokrije svoju golotinju.Pohitao sam van i za nekoliko se časaka vratio sa starim ogrtačem koji bješe krpljen i zašivan tisućama puta. Franjo mu je na leđima vapnom narisao križ i potom ga obukao. Zatim se naklonio, poljubio biskupa u ruku, te se obratio časnim građanima i svjetini:— Zbogom, braćo. Neka se Bog smiluje dušama vašim!Biskup je Franju ispratio do sredine dvorišta, gdje mu je - sagnuvši se - tiho rekao:— Pazi se, Franjo. Pretjeruješ...— Tako se s Bogom sastaje — odgovorio mu je ovaj.— I u vrlini se umjerenosti hoće — biskup će klimajući glavom. — Inače se u bahatost izrodi.— Čovjek je omeđen umjerenošću, Bog je izvan njenihgranica... a ja Bogu težim, biskupe — reče Franjo nastavljajući žurno put dvorišnih vrata; nije on imao vremena za dangubu.Biskup je zdvojno sklopio ruke...— Ne žuri pretjerano, dijete moje. Vidim da ti se oko glave bojevi roje, nevolje i krv. Ne upuštaj se u bitku, dijete moje, prije nego mi u posjet dođeš. Star sam, iskusio sam premno- go tegoba... i ja sam prošao ono što ti sad prolaziš. Mislim, stoga, da ti mogu od pomoći biti.— Doći ću zatražiti tvoj blagoslov, biskupe — reče Franjo 4 zakorači preko praga.Pohitao sam za njim, te tako stupismo na ulicu. Mjesec još ne bješe izašao - vani je bilo mračno kao u rogu. Nebo bješe zastrto oblacima, a puhao je vlažan vjetar - očito je kiša bila pala u gorju.Ulica je pusta bila, dok su po kućama bile upaljene svijeće - čeljad je sjedala za večeru. Stajali smo tako neko vrijeme obojica posred puta: na koju li bismo stranu? Kamo - prema ravnici ili u brda, u divljinu ili put ljudskih staništa? Jer, Bog nam bješe slijeva i zdesna, jednako u nizini i u planinama, svaki je put posvećen bio.

Franjo ga još ne bješe odabrao - stajao je nepomično nasred ulice.— A kamo ćemo sad, brate Franjo? — upitao sam ga.— U nebesa — odgovorio je tiho se nasmijavši, pomalo djetinjasto. — Zar ne shvaćaš?... Mahnuli smo zbogom zemlji, učinili skok. Stoga naprijed, brate Leo... u ime Božje!Krenuo je desno, prema masivu Monte Subasija.Izašavši kroza sjeverna gradska vrata, zašli smo u divlje i pusto područje, te započeli uspon. Franjo dugo nije progovarao - koračao je preda mnom, njegovo vitko tijelo u iami bješe nalik maču koji rasijeca put nadvoje, dok mu je dronjava halja lepršala na vjetru poput para krila.Umoran sam i gladan bio, pa sam zastao i čeznutljivo se osvrnuo prema Assisiju; svjetla su se još vidjela, čuo se žagor ljudi i pseći lavež, a na rubu neba pojavio se uzak mjesečev krnjatak, pun slutnje patnje i boli.Čim nije više čuo moje korake za sobom, Franjo se okrenuo, te mi - videći me pogleda prikovan za grad što smo ga ostavili u noći - reče:— Zašto oklijevaš, brate Leo? Zašto se osvrćeš?... Zar se ne sjećaš Kristove upute? Otresi prašinu Assisija sa svojih stopala... prašinu svojih oca i majke, prašinu ljudi!— Ne brini, brate Franjo. Upravo to i činim, prašinu stresam — odgovorih.Nažalost, Bog me ne učini ni junakom, ni kukaveljem, pa se moja duša stalno praćakala između tih dvaju stanja.Iznova smo krenuli - Franjo sretan i zadovoljan, tako da je počeo tiho pjevušiti, opet na majčinu materinskom. Jer, još jednom je ispunio Božju naredbu: zapjevao je i zaplesao usred Assisija, napustio je oca i majku, raskinuo lance što su ga vezivali pri zemlju... i spasio se. Zar nije jednako pjevao i pošto je ispunio prvu zapovijed od Boga, obnovivši crkvicu Svetog Damjana?... A druga mu zadaća teža bješe, pa stoga i njegova radost veća.Zašli smo u hrastovu šumu. Mjesec je bacao žalobnu svjetlost po granju i kamenju, a s vremena na vrijeme sova bi nečujno proletjela iznad naših glava. Odjednom, usred Fra- njina poja, začusmo teške korake i dahtaje ljudskih bića za drvećem. Franjo prestade pjevati - stadosmo kao ukopani.— Razbojnici imaju ovdje svoja skrovišta — rekoh. — Izgubljeni smo!— Kako možemo biti izgubljeni kad nemamo što izgubiti?— Franjo će nato. — Ne boj se.Dok smo tako razgovarali, začulo se pucketanje grančica - ti su nam se koraci približavali... a onda se odjednom pred nama ukaza pet-šest muškaraca s podignutim bodežima. Dvojica me dohvatiše i baciše na tlo, a ostali se okomiše na Franju.— Tko si!? — povikali su na nj, škrgućući zubima.— Poklisar Velikoga Kralja — odgovorio je Franjo staloženo.— A što radiš ovdje?— Došao sam pozvati moju braću haramije da priđu domu nebeskom. Veliki Kralj svadbu priređuje, sin mu se ženi, pa vas Kralj zove da sudjelujete u svetkovini.Jedan od bandita primakao je upaljenu baklju Franji i zagledao se u njegovo blijedo lice gladna čovjeka, njegove noge bose i krvave, njegov iskrpljen ogrtač... pa se svi nasmijaše.

— Ti si izaslanik Velikoga Kralja? Ti... bosonogi prosjak, odrpanac! — povikali su podrugljivo, te ga počeli pretraživati ne bi li mu kesu našli.Pošto ništa ne nađoše, zaviriše i u torbu na mojim leđima - u kojoj također ničega ne bješe, pa ni korice hljeba. Opet se zagledaše u Franju, u svjetlu baklje.— Taj mora da je lud — reče jedan od njih. — Samo vrijeme gubimo.— Namlatimo ih dobro i bacimo u jamu — kaza drugi.— Učinimo li tako, barem nismo posve potraćili vrijeme. Latiše se potom žile bikove, te nas počeše nemilosrdno tući. Ja sam tulio od boli, dok bi se Franjo, svaki put kada bi dobio udarac bičem, prekrižio i promrmljao: "Slava Bogu!" Razbojnici su se grohotom smijali.— Bože blagi, pa ovaj nije luđak, nego svetac — jedan će od njih.— K'o da to nije isto, zar ne? — oglasi se drugi, za koga mi se učinilo da je vođa družine. — Lijepo smo ih prebili. Dignite ih sad i bacite u grabu.Pograbiše nas potom za noge i ramena, te nas baciše u nekakvu udubinu - i odoše, cerekajući se i nižući uvrede na naš račun.Franjo je ispružio ruku i dodirnuo me po leđima.— Boli li te, brate Leo?— A što da pomislim, brate Franjo, da tebe ne boli...? — odgovorio sam ozlojeđeno. — Imam na leđima nešto mesa, znaš... pa ponekad...

— Ne huli protiv tijela, brate Leo. Sjećaš li se što smo onoga dana rekli - da će ono kad-tad duhom postati... i vidiš da je postalo! Ja ne osjećam ni najmanju bol, brate Leo, nikakvu - kunem ti se.

Ona jama duboka bješe, pa koliko god smo se upinjali da se iz nje ispnemo, samo smo se otklizavali i stropoštavali natrag sve do njezina dna.

— Nije ovo mjesto ništa gore od drugih, brate Leo — uto će Franjo. — Zar ne bismo ionako potražili sklonište da prenoćimo? Pa, eto... imamo ga - Bog nam ga posla u svojoj golemoj milosti. Zaspimo stoga ovdje, a ujutro će Bog poslati sunce da nam pokaže put odavde.

Stisnuti jedan uz drugog, jer se studen bješe spustila, sklo- pismo oči, pa premda me po plećima bolno probadalo, iscrpljen bjeh i brzo sam usnio. Je li i Franjo spavao? Ne znam... a sumnjam da jest, jer sam povremeno u snu čuo nekakav glas - koji je pjevao.

Kad je jutro svanulo, četveronoške smo ispuzali iz tog ule- knuća i nastavili tumaranje Umbrijom. Ponekad bismo šutjeli neko vrijeme, ponekad progovorili o Bogu, vremenu, zimi što se primicala... a svaki put kada bismo ugledali selo u daljini, Franjo bi me radosno povukao za rukav.

— Hajd'mo, brate Leo — govorio bi — hajd'mo, ne oteži. U tim kućicama mora biti duša koje žude za spasenjem. Hajd'mo ih naći!

Ušli bismo tako u selo, pa bi Franjo - baš kao da bješe seoski telal - povikao:

— Hej, seljani! Dođite i pogledajte! Novu vam robu donosim da bih vam ju besplatno dijelio. Tko prvi, prvi i dobije... Badava! Badava! Badava!

Bjesmo našli veliko ovnovsko zvono na putu, pa je Franjo njime zvonio dok je tako izvikivao po seoskim ulicama - a stanovnici su, čuvši ga, hitali... muškarci, žene, djeca... da vide što smo to donijeli i što se besplatno dijeli. Onda bi se

Franjo popeo na kakav kamen i počeo im zboriti o ljubavi: kako treba voljeti Boga i ljude, prijatelje i dušmane, životinje i ptice... i samu zemlju kojom gazimo. Zanesen tako, sveudilj je o ljubavi govorio, a kad bi mu ponestalo riječi da se valjano izrazi, u plač bi briznuo.Poslušavši ga, mnogi su mu se smijali, neki bi se i razljutili, a djeca su ga redovito kamenjem gađala. Malobrojni, pak, potajice bi mu prišli i ruku mu cjelivali... Potom bismo brzo zašli od vrata do vrata s ispruženim rukama, proseći. Ljudi bi nam obično dali po ulomak pljesniva kruha, a tada bismo - napivši se vode na seoskom bunaru - polazili prema sljedećem selu. Ne mogu se ja sjetiti koliko nam je dana ili tjedana tako prošlo - jer, vrijeme je okruglo, brzo se kotrlja.U nekom smo gradiću - zaboravih mu ime - susreli staroga Franjinog prijatelja koji ga je nekoć pratio za njegovih pjančevanja. Kad je ugledao Franju kako stoji nasred trga i sprema se plesati, pjevati i ponuditi svoju novu "robu", zapanjen mu je prišao.— Franjo, prijatelju stari! — uskliknuo je. — Kako na to nadođe?... Tko te je doveo u takvo stanje?— Bog! — odgovorio je Franjo s osmijehom.— A tvoje svilene halje, crveno pero na šeširu... zlatno prstenje - gdje li su sad?— Sotona mi ih bješe pozajmio... pa mu ih vratih.Prijatelj ga je potom promotrio od glave do pete, opipavšimu ogrtač što bješe krpan i zašivan tisućama puta, zagledavši se u bosa mu stopala, nepokrivenu glavu... i nadalje zaprepašten.— Odakle dolaziš, Franjo? — upitao gaje na kraju, glasom punim suosjećanja.— S drugoga svijeta — odgovorio mu je.— A kamo si naumio?— Na drugi svijet.— A pjevaš!... Zašto?— Da ne skrenem s puta.Taj mladić kimnu glavom silno snužden - te, jer mora da je milostiva srca bio, uze Franju za ruku i dade mi znak da ih slijedim; požurio sam, dakako, za njima dvojicom.— Ako te dobro razumijem, Franjo, stari moj drugaru, ti bi da svijet spasiš. Ali, poslušaj me, molim te... zima ide, dođi mojoj kući da ti dadem toplu halju. Inače ćeš umrijeti od studeni - a kako bi onda mogao svijet spasiti?— Boga sam odjenuo... — reče Franjo — ...pa mi nije hladno.Njegov se prijatelj nasmija.— Boga si odjenuo — sažaljivo će. — Ali, ne bih rekao da je to dovoljno... i topao ti ogrtač treba. Crva ti je žao, pa nastojiš ne stati na nj... a neka ti onda i tvoja tijela žao bude. I ono je crv, haljom ga ovij... i, ne zaboravi — dometnu videći da se Franjo skanjiva — kako ti tijelo odista treba, ako si nakanio svijet spašavati. Bez tijela...— Pravo imaš — popustio je Franjo. — To ti je od naobrazbe, oštrouman si momak!... Da, još se ne može bez tijela. Pa, hajd'mo!

Došli smo do kuće toga njegova prijatelja, bjelodano bogata čovjeka. Ode on u neku prostoriju, pa se vrati s debelim vunenim ogrtačem, parom sandala - kakve čobani nose - a i pastirskim štapom s kukom na vrhu.— To je odjeća mojih ovčara — reče. — Obuci se i obuj.Franjo je razgledao vunenu halju i prislonio ju uza se da odmjeri odgovara li mu veličinom - bila mu je do stopala. Probao je i kapuljaču, pa ju potom skinuo s glave, smijući se poput djeteta.— Sviđa mi se... — reče konačno — ...osobito što je iste boje kao i uzorano polje u jesen, posjeća me na zemlju. Ru- ffino, u ime Kristovo, podaj nešto slično ovomu mom drugaru, bratu Leu.Njegov je prijatelj bio oduševljen onim što je čuo.— Kako će to lijepo biti — kazao je — budem li živio u sjećanjima čovječanstva kao onaj koji ti dade ogrtač što si ga ti pretvorio u monašku halju! Kaniš li red utemeljiti, kao sveti Benedikt?— Namjeravam li... ja, ili to Bog kani? Njega bi trebao pitati - kao što ga i ja pitam.Povukao se postrance, te se preodjenuo u novu halju, upotrijebivši kao pojas komad konopca što ga je našao u dvorištu. U međuvremenu je njegov prijatelj i meni donio jednaku halju, te ju odjenuh, također ju vezujući užetom oko struka. Odmah sam osjetio toplinu niz leđa... Franjin nekadašnji pajdaš, pak, uze moju torbu i pođe u smočnicu da bi ju napunio namirnicama.Kad se vratio, Franjo mu pruži ruku govoreći:— Rukuj se s ovom šakom od ilovače!Ruffino se nato nasmijao i stisnuo prijateljevu desnicu.— Prijatelju dragi, brate Ruffino, neka Bog dade da ti odjeća što si nam ju darovao jednom osigura ulaz u kraljevstvo nebesko... Dok se opet ne susretnemo!— Gdje... u carstvu nebeskom? — Ruffino će nasmijavši se.— Ne, nego u ovosvjetskomu. Jer neka dade Bog da i ti jednoga dana kročiš putima beskrajne radosti.Opet smo se našli na cesti - i studeni, pod nebom posve zastrtim oblacima.— Vidiš... — reče Franjo uz osmijeh — ...kad ni u primisli nemaš što bi pojeo ili odjenuo, Bog pomisli na tebe i pošalje ti Ruffina s torbom punom hrane i dvjema toplim haljama od vune.Nastavili smo put istoka, radujući se novoj odjeći poput dvojice dječaka. Da nas je netko promatrao, pomislio bi da smo navukli ratničke odore i da u boj hitamo.— Brate Leo, jedino je veselje na ovom svijetu izvršavati Božju volju... a znaš li zašto?— Kako bih ja to mogao znati, brate Franjo?... Prosvijetli me.— Jer ono što Bog hoće, i samo to, jest ono što mi hoće-mo... premda ne znajući. Bog dolazi i duše nam razbuđuje, otkrivajući im njihove stvarne, premda neznane, želje. U tom je tajna, brate Leo: ispuniti Božju volju znači izvršiti svoju vlastitu, a najdublje skrivenu želju. Ima sluge Božjega i u najnevrjednijem čovjeku, samo usnula.

— Jesi li stoga popravio Svetog Damjana? Je li to bila tvoja želja o kojoj ništa nisi znao, dok ti ju Bog nije otkrio kada ti je u san došao? Jesi li zato oca i mater napustio?...— Upravo stoga! Kao što si i ti zato sve napustio i za mnom krenuo.— Ali, brate Franjo... ponekad mnogo toga poželimo, a što je od svega po Božjoj volji? — prigovorio sam.— Ono najteže! — uzvratio mi je s uzdahom.U daljini se prolomila grmljavina - zaprijetio je dažd.— A što ti, brate Franjo, sada želiš u dubini svoga bića? Možeš li to otkriti prije nego što ti Bog kaže?Pognuo je glavu kao da nešto osluškuje, pa će nakon nekoliko trenutaka, opet uzdahnuvši:— Ne mogu... premda, duboko u sebi, znam što ne želim... i kad ne znam što hoću.— Što to ne želiš, brate Franjo? Što najviše mrziš... čega se bojiš više nego ičega drugog? Oprosti što te to pitam...Oklijevao je časak-dva - zinuo kao da će nešto reći, pa zatvorio usta; konačno je ipak odlučio progovoriti.— Gubavci... njih se užasavam. Ne mogu podnijeti ni da ih pogledam. Dok su mi još daleko, čim začujem zvonca kojima upozoravaju namjernike da se drže podalje do njih... onesvijestim se. Oprosti mi, Bože, ali nema ničega na svijetu što mi izaziva takvo gađenje k'o oboljeli od lepre.Pljunuo je, osjetivši odjednom slabost i nesvjesticu, pa se naslonio na stablo da se pribere.— Slaba je ljudska duša... bijedna i nevaljala... da, bijedna, nevaljala i slaba... — mrmljao je. — Kad ćeš joj se smilovati, Gospode, i spas joj podariti?Uto je počelo kišiti, pa smo stavili kapuljače na glave i požurili kako bismo se domogli sljedećega sela. Neka nam djevojka, vrlo mlada, dođe ususret.— Blagoslov mi udijelite, sveei Božji — reče pozdravljajući nas.Franjo je položio ruku na srce i uzvratio joj pozdrav, ali ne dižući oči da bi ju pogledao - jer lijepa bješe, već bujna i žustra.— Zašto si u zemlju gledao? — nisam odolio da ga upitam.— A kako bih mogao podići oči i pogledati u lice nevjestu Kristovu? — odvratio je šapatom.Pješačili smo tako i pješačili, ali nigdje traga ljudskoj naseobini - cijeli taj kraj pustopoljina bješe. Uskoro se i tama spustila, a i kiša nas je sve jače zalijevala.— Trebali bismo naći kakvu špilju da se zavučemo u nju — rekoh. — Bog očito ne želi da dalje idemo.— U pravu si, brate Leo. Bog ne želi da idemo dalje... drugim riječima, mi ne bismo dalje išli!Tragajući za skrovištem uzduž cijelog oboda brda, konačno smo našli nekakvu pećinu i skrasili se u njoj. Franjo je prilegao, vrlo zadovoljan.— Bog šalje dažd — reče — ali nam je i kapuljače dao, a kad je kiša pojačala i na špilju nas je uputio.— Velika je to mudrost — kazao sam, ali me on odmah ispravio:— Ne, velika je to milost.

Otvorio sam torbu i podijelio među nama ponešto od onoga što nam je, onako obilato, Franjin prijatelj Ruffino dao kad smo se rastajali. Blagovali smo, te potom, onako umorni, sklopili oči da bismo zaspali. Ja sam odmah usnuo, lakomislen kakav jesam; nažalost, nije u mene bilo briga dostatnih da me održe budnim. Franjo, mislim da uopće nije spavao - dok je pred zoru uskliknuo i skočio na noge.— Budi se, brate Leo! — doviknuo mi je, gurkajući me nožnim prstima. — Razbuđuj se, novi je dan počeo.

— Ali... još je mračno vani, brate Franjo — odgovorio sam pospano. — Zašto toliko žuriš?

— Ne žurim ja, brate Leo, nego on. Bog nas požuruje, budi se!— Opet si nešto usnio? — upitao sam ga ustajući.— Nisam... jer nisam ni zaspao cijele noći. U zoru, pak, sklopio sam oči

i pomolio se: "Oče", rekoh, "daj mi da snom se okrijepim... jer sam radnik, radnik u tvojoj službi. Činim što mi narediš - popravio sam Svetog Damjana, plesao i bio na sprdnju mnoštvu u Assisiju, majku i oca napustio. Zašto- mi onda ne daš da zaspim? Što još od mene hoćeš, zar to nije dovoljno bilo?" A onda sam začuo glas nad sobom - ne, u sebi: "Nije to dovoljno bilo!"

— Kunem ti se da nisam spavao, brate Leo. Nije to bio san... Možda sve ostalo jest: ti i ja, ova pećina i dažd - ali, onaj glas nije san bio. "Nije dovoljno?" uzviknuo sam u strahu. "A što još hoćeš od mene?" "Dan je svanuo... ustani i kreni, a ja ću kišu zaustaviti, upravo zbog tebe. Kreni svojim putem i ubrzo ćeš začuti zvonca - bit će to gubavac kojeg ti ja šaljem. Potrči mu ususret, zagrli ga i poljubi... Čuješ li me? Praviš se da me ne čuješ - zašto ne odgovaraš?"

— Nisam se više mogao suzdržati. "Nisi ti Otac", zavapio sam, "ne voliš ti čovječanstvo. Svemoćan si i nemilosrdan, poigravaš se nama. Eto, čuo si kako sam mojem pratitelju, dok smo put gazili, kazao da ne mogu podnijeti da dodirnem gubavca, pa si me odmah poželio baciti od lepre oboljelom u zagrljaj. Znači li to da nema drugoga puta, lakšega, pod- nošljivijeg sirotu i nevoljnu čeljadetu, da tebe nađe?" Nato se netko u mojoj nutrini nasmijao, nadvoje me cijepajući. "Nema", reče onaj glas časak-dva potom, te naglo zašutje...

Dovršivši kazivanje, Franjo se u nelagodi uspravio uz ulaz u špilju, zagledan u strahu kroz otvor. Njegove su mi riječi potjerale srsi cijelim tijelom.

— A sad? — upitao sam, promatrajući ga s dubokim suosjećanjem; nije me čuo, te ponovih:— A sad?Ovoga se puta okrenuo.— Ne spominji sad! Ne postoji sad, nego se diži da ga potražimo.— Koga!?— Gubavca — odgovorio je tiho; osjetio sam da njegov jedva čujan glas dolazi iz tijela mučena posvemašnjom uznemirenošću.Izašli smo iz pećine - vani je svitalo, a kiša prestala bješe. Oblaci su se nebom valjali i uzmicali kao da ih Božji dah tjera. Sa svakog je listića visjela po blistava kap vode - u svakoj od njih cijela duga bješe.

Dohvativši se puta, krenuli smo niz ravnicu još usnulu, prekrivenu jutarnjom izmaglicom. Franjo je gazio preda mnom krupnim koracima, jer u žurbi bješe.Sunce se dizalo nad planinama, zemlja se zagrijavala - a i mi s njom. Daleko dolje, za borovim drvećem, naziralo se veliko naselje.— Koji je ono grad, brate Leo? — upitao me Franjo.— Zbunjen sam, brate Franjo... osjećam se kao da sve vidim po prvi put. Ravenna je ono, barem mislim.Franjo najednom zastade i zgrabi me za ruku - nasmrt problijedivši.— Jesi li čuo? — upitao me šapatom.— Ne. Što...?— Zvonca...Odista, kad on to reče, začuo sam odnekud iz ravnice zvuk zvončića, još nam poprilično dalekih. Obojica smo zastali, Franji se stade tresti donja vilica - a ona zvonca neprestance nam bliže bjehu.— Eto ga... — promrljao je, oslonivši se na me da bih ga podupro, jer se sada tresao cijelim tijelom.— Bjež'mo, maknimo mu se s puta! — povikao sam, dohvativši Franju rukama oko struka kako bih ga ponio na sigurno.

— A kamo možemo? Pobjeći - Bogu pobjeći?... Ali, kako bismo, jadni i zlosretni brate Leo, kako?

— Udarit' ćemo drugim putem, brate Franjo.— Naći će se gubavac na svakomu kojim krenemo. Vidjet' ćeš, ulice će

ih pune biti. Neće nestati... dok im se ne bacimo u naručje. Stoga, brate Leo, samo smjelo - idemo naprijed!

Zvonca su se sad čula blizu nas, za samim drvećem.— Hrabro, Franjo, brate moj! — osokolio sam ga. — Bog će ti dati

snage da izdržiš.On je, pak, već pohitao naprijed - ususret gubavcu koji se pojavio iza

skupine stabala. U ruci je držao štap s povješanim zvoncima, tako da bi - čim bi njime o zemlju udario - zvonjavom upozoravao prolaznike da bježe. Kad je ugledao Franju kako trči prema njemu raširenih ruku, piskutavo je vrisnuo - valjda od straha - te zastao, jer su ga koljena izdala kao da mu je iscrpljenost iznenada onemogućila da krene dalje. Prišao sam i osmotrio ga užasnuvši se: polovica raspadnuta nosa bješe mu otpala, na rukama nije prste imao, nego same patrljke, a usta mu bjehu jedna gnojna rana.

Obgrlivši ga, Franjo ga je privio uza se, a potom se sagnuo i poljubio mu... usta. Zatim je podigao gubavca u naručje, te - prihvativši ga svojom haljom kao pregačom - nastavio spora i teška koraka prema gradu. Pomislio sam da mora negdje u blizini biti lazaret gdje bi ga mogao ostaviti.

Hodao je i hodao, ja za njim - očiju punih suza. Okrutan je Bog, pade mi na um, krajnje surov - nema taj milosti prema ljudskomu rodu. Što li mi je ono Franjo posljednje kazao: da pretpostavlja kako je Božja volja ona naša najdublja, samima nam neznana? Ne, ne! Bog ište od nas ono što mi ne bismo, kazujući nam "To hoću!" Govori nam ono što mrzimo i kaže "To ja volim. Učini ono što ti se gadi, jer meni godi!" Eto, stoga jadni Franjo nosi gubavca u naručju, nakon što ga je u usta poljubio!

Sunce se diglo gotovo do sredine neba, a po nama se spustiše velike rijetke kapi jesenske kiše što pada i kad ono sija.Grad, sve veći pred nama, odjednom se ukazao blistav u sunčevu svjetlu, sjajnih tornjeva, crkava i kuća. Primicali smo mu se...

Odjednom vidjeh da je Franjo naglo zastao: sagnuo se i povukao halju da otkrije gubavca - a tada glasno kriknu, jer mu 'pregača' prazna bješe! Okrenuo se i pogledao me, otvarajući i zatvarajući usta u uzaludnu naporu da progovori. Lice mu, pak, ozareno - uprav' ognjeno - bješe! Njegovi brkovi, zalisci, nos, usta... sve se bješe izgubilo u plamenu.

Suze mu potekoše, po tlu se opružio i počeo zemlju cjelivati. Ostao sam stojećke nad njim, dršćući sav. Nije ono gubavac bio: sam je Krist bio na zemlju sišao da bi, u gubav- čevu liku, Franju iskušao.

Neki seljak naiđe, pa zastade videći Franju kako potrbuške leži i plače.— Što mu se dogodilo? — upitao je. — Zašto je ucviljen? Da ga nisu

razbojnici napali i prebili... je li to?— Ne — odgovorih mu. — Maločas je Krist ovuda naišao, vidje ga pa

plače od veselja.Seljak je nato slegnuo ramenima, nasmijao se i nastavio žurno mimo

nas.Franjo je otvorio oči, pa se zagledao u oblačno nebo i u rastrgane

zastore dažda što su zrak ispunjavali sumaglicom. Spustivši pogled, mene ugleda, ali mi još nije mogao ništa reći. Nasmiješio mi se, a ja se bacih na tlo uza nj, posred puta, te ga počeh ljubiti i nježno milovati po licu, nastojeći ublažiti posljedice božje munje što ga bješe pogodila. S tijela mu se još para dizala...

Ne mogu reći koliko smo dugo - koliko ura - ostali tako ondje, opruženi nasred puta, ni riječi ne kazujući; ali, kada smo ustali i ogledali se uokolo, sunce na zalasku bješe. Franji se povratila moć govora:

— Vidje li, brate Leo? Jesi li razumio?— Vidio jesam, brate Franjo, ali jedino što sam razumio jest da se Bog

poigrava nama.— A ono što sam ja, brate Leo razumio jest: svi gubavci, bogalji, grešnici, poljubiš li ih u usta...Tu stade, bojeći se dovršiti misao.— Prosvijetli me, brate Franjo, prosvijetli... ne ostavljaj me u mraku.Konačno, nakon duga muka, promrmlja drhtavim glasom:— Svi oni, poljubiš li ih u usta... o, Bože, oprosti mi što ću to reći... svi oni - Krist postaju.

X

Noć je već bila kad smo se konačno domogli velikoga grada. Vidjesmo njegove visoke borove gustih krošanja, obiđosmo okrugle kule prepoznatljive i u polumraku, a svuda osjetismo neopisivi dah mora. Udišući slani zrak dobrano smo se osvježili - bjesmo, dakle, stigli u slavni grad Ravennu.— Dojmio me se — reče Franjo. — Veličanstven je ovo grad palača i crkava, stare slave...

— Mogli bismo prezimiti ovdje — predložih mu. — Dolazi razdoblje kiša, rijeke su već nabujale, pa kamo bismo mogli u takvim uvjetima? A i ovdje, kao i svugdje, mora biti duša koje na te čekaju, brate Franjo.Umorni smo bili, pa kako nismo mogli dalje, zastali smo izvan grada, kraj znamenitog samostana Svetog Apolinara. Vrata bjehu zabravljena, jer noć već bješe - prekasno da bi ikoga više pustili unutra... a kiša stade lijevati kao iz kabla.— Prespavat' ćemo ovdje, pred vratima, a ujutro, dat' će Bog, ući ćemo da se pomolimo.Najednom je spoznao da je gladan, pa me upitao:— Je li još išta ostalo u vreći, brate Leo?— Nije. Ničega u njoj... osim ovnovskog zvona, jer danas ni kroz jedno selo ne prođosmo. Gladan si?— Ne mari, sutra... Velik je ovo grad, pa će negdje, u nekoj kući, domaćica ispeći i za nas komad kruha - a taj će nas čekati.

Prekrižili smo se i legli, prilijepljeni uz dveri kao dvije pijavice. Pokisli do gole kože i promrzli, stisnuli smo se jedan uz drugoga, ruke si ukrstivši.

— Brate Franjo — rekoh — cijeloga me života nešto zbunjuje, zaprepašćuje štoviše... pa me prosvijetli: neki ljudi ne prose, a ako im se milodar i ponudi, odbiju ga primiti. Neki prihvate milostinju, premda ju ne isprose... dok neki itekako prose. Što je od toga valjano?

— Sveta poniznost zahtijeva da pružiš ruku i prosiš, kao i da primiš ono što ti se dadne, brate Leo. Sve drugo je bahatost. Bogati imaju obavezu spram siromašnih, pa im treba dati i da ju ispune... Toliko zasad. Ne pitaj ništa više, zaspati nastoj, jer si umoran kao i ja. Laka ti noć.

Shvatio sam da Franjo žudi da ostane nasamo s Bogom, pa sam prestao brbljati i sklopio oči - a cijele mi se noći činilo da ga kroza san čujem kako priča, pa čas plače, a čas se smije.

Sljedećega smo jutra, stojeći pred vratima, čekali da ključar dode i otvori ih, a gledajući kroza željeznu rešetku u dvorište - koje sada bješe osvijetljeno - vidjesmo vrt s lovorom i čempresima, te mramornim zdencem u sredini i nizovima ćelija, na svod zidanih, uza sve strane dvora, dok u pozadini stajaše glasovita crkva koju su nekoć sagradili i ukrasili stranci, vješti umjetnici s Istoka.

Sunce je izašlo i pojavio se vratar s ključevima u ruci. Bješe mršav, sumorna lika i bosonog, s kovrčavom bijelom bradicom... nešto je žvakao među svojim bezubim desnima. Čim nas je ugledao, lice mu poprimi divlji izraz.

— Prosjaci? — Ijutito je upitao. — Nema samostan hljeba da nahrani takve poput vas, protuhe neradničke...!

— Nismo mi neradnici, oče upravitelju — odvratio mu je Franjo umilno. — Radimo mi, baš kao i ti. I mi imamo ključeve, pa otključavamo i zaključavamo.

— Zaključavate i otključavate... što? Vi, prevaranti! — Pakao.

— Pakao?— Da, pakao: naša srca.Vratar je zarežao poput opaka psa, ali ništa ne reče, nego se mašio

ključa, okrenuo ga u bravi, povukao zasun i pustio nas da uđemo.

Redovnici ne bjehu u svojim ćelijama - upravo je počinjala jutarnja misa... začuli smo skladno pjevanje psalama. Dnevno je svjetlo sad oblijevalo cijeli samostanski vrt, ptice su se razbudile, a neki je mladi monah zahva-ćao vodu iz bunara, nagnut preko njegove krune. Poput arhanđela, sa strana crkve stajala su dva visoka čempresa, vitka i ravna poput mačeva, a u sredini dvorišta, kupajući se u svomu mirisu, rastao je bujan lovor.

Franjo je otrgnuo jedan list i poljubio ga, te - noseći ga u ruci kao upaljenu svijeću - otvorio crkvena vrata i stupio u hram. Budući da sam žedan bio, pričekao sam dok onaj momak nije izvukao vjedro kako bih se mogao napiti. Kad sam se osvježio, učinio sam znak križa zahvaljujući Bogu što mi je dao i žeđ i vodu, te kročio preko praga.

Redovnici su, sjedeći u korskim sjedalima, skladno pjevali, zrak je mirisao tamjanom, dok je sunce, prodirući kroz okna od vitraja, bojilo unutrašnjost crkve crvenim, zelenim i modrim zracima. Zamijetih Franju kako kleči na kamenim pločama, pogleda u zanosu usmjerena prema svodu nad oltarom.

I ja digoh pogled - a koje li čudo vidjeh? Raj li to bješe? Ugledao sam golem mozaik u zelenoj, bijeloj i zlatnoj boji, sa svetim Apolinarom u sredini, sa zlatnom stolom i ruku uzdignutih u molitvi. Oko njega bjehu čempresi, anđeli, sniježnobijele ovce i stabla krcata plodovima. O, Bože, što li bješe ono zelenilo, ona svježina, ona blagost?... Kojeg li nedirnuta i besmrtna spokoja, koje li zelene tratine da duša na njoj pase do kraja vremena! Čak se ni ja, seljak prost kakav jesam, nisam uspijevao oduprijeti uzvišenim osjećajima - kleknuo sam do Franje i počeo jecati.

— Tiho! — šapnu mi Franjo. — Ne plači, ne smij se, ne govori... samo se ganuću prepusti.

Čini mi se da nitko od nas nije riječi izustio cijeloga tog dana. Ne pamtim kako smo otišli iz crkve, jesu li nam fratri dali komad hljeba, a ni kada smo ušli u grad... Jedino čega se sjećam - dok smo tumarali ulicama gore-dolje, promatrajući ljude, zvonike, palače... - jest da ništa nisam vidio osim one zelene livade nasred koje bješe svetac kojem su bijele ovčice hrlile da ga sretne pozdrave, a nad kojim je golem križ širio krake kao da hoće zagrliti zrak iznad svih.

Predvečer smo zastali na prostranu trgu, onom na sredini koga je Kristov kip s mladom ovcom na plećima - izgubljenom ovčicom koju on vraća u stado. Borci za kruh svagdašnji zatvarali su svoje radionice, a momci i djevojke iz raznih su se četvrti slijegali na trg - da bi vidjeli i bili viđeni. Dažd bješe prestao, pa se svježe okupanim zrakom širio miris bo-rovine. Franjo se latio zvona, kao da htjede sazvati čeljad eda bi počula o novom bezumlju, ali se najednom predomislio - mora da su mu misli drugdje bile. Objesio je zvono o uže s uzlovima, koje mu bješe vezano oko pojasa, pa sjeo na zemlju kako bi promatrao žitelje Ravenne dok prolaze pored nas.

Čučnuo sam uza nj - a on mi se iznenada obrati:— Brate Leo, vidio sam ja onu tratinu već negdje... onu livadu sa

svetim Apolinarom i pastirima koji napasaju svoje ovce. Ali gdje?... I kad? Boj bijem da bih se dosjetio, ali ne mogu. Da to u snu ne bješe?

Nakratko je zašutio, ali ubrzo pljesnu rukama, sav razgaljen.

— Našao sam ju! — uskliknuo je. — Našao sam ju, slavljen neka je Gospod! Satima me morila ta nedoumica gdje i kada li ju vidjeh... a sad sam našao odgovor.

Dok je to govorio, lice mu se naglo ozarilo, a oči zasjale poput smaragda.

— U sebi! - izustio je blistajući od sreće.Mrak je padao, a kako je noć napredovala, sve smo jasniječuli mnogobrojne glasove Ravenne. Grad se bješe raspro- stro pomrčinom kao sita zvijer s bezbroj glava - koje su se smijale, njištale, lajale, pjevale... bezbrojnim ljudskim ustima, psećim i konjskim gubicama, nebrojenim grlima lutnja i gitara. A kako nas je noć preplavljivala, u nekomu mi se trenu učinilo da onaj Krist, nasred trga, ne vraća ovčicu natrag u stado, nego cijelu Ravennu.

— O čemu razmišljaš? — upitao me Franjo, vidjevši da mi je pogled prikovan pri kamenog Isusa.

— Mislio sam, brate Franjo, kako ne nosi on janje na plećima, nego Ravennu...

— Ne Ravennu, brate Leo, ne... nije Ravenna na njegovim ramenima, nego svijet - cijeli svijet.

Opet smo ušutjeli, a onda nam priđe neki starac sa žestinom u očima i stade pred nas. Krupan bješe, izbrijanih brkova, a duge bijele brade u zasukanim pramenovima. U odsjaju svjetiljke iz obližnje krčme vidjesmo da mu je suncem opaljeno lice prošarano ožiljcima od mača.

Sjeo je, ukrstivši noge, pored nas - prečuvši naše posljednje riječi.— Oprostite... — reče — ...ma vidjeh vas kako lunjate bez riječi, s

praznom vrećom, pa kao da prosjaci jeste i niste u isti mah. Časak ranije, konačno sam čuo vaš razgovor, a svidjelo mi se ono što ste kazali. I stoga, već se neko vrijeme pitam što ste li: prosjaci, lijene protuhe, bogalji, sveci...? Ne mogu se domisliti što zaista jeste.

Franjo se nasmijao; potom je podigao prst i uperio ga u Kristov kip nad nama.

— Vidiš... mi smo izgubljene ovčice, blejimo i posvuda Krista ištemo. Ne traži Krist nas, oče, nego mi njega tražimo.

— Pa ste došli da biste ga našli ovdje, u Ravenni? — upitao je starac gorko-podrugljivo.

— Milostivi je Gospod naš posvuda... — uzvratio je Franjo — ...i nikad ne možemo znati gdje će se udostojati da nam se ukaže. Možda čak i u Ravenni.

Starac je kimnuo sijedom glavom kao da tjera sumorne misli.— Jednom sam ga i ja tražio — reče tihim glasom, gladeći bradu

polaganim pokretima ruke. — I našao ga... daleko odavde, na drugom kraju svijeta, i to u ratnom metežu... a da bi mi se objavio, bješe uzeo čovječji lik - i to velikoga kralja.

Zatim je uzdahnuo - kao da mu se srce nadvoje cijepa. Franjo mu se suosjećajno primakao i položio ruku na starčevo koljeno.

— Oče — kaza mu — zaklinjem te u ime Krista koji je tu, nad nama: reci nam kako i gdje... pomozi nam da ga i mi nađemo.

Starac je pognuo glavu i neko vrijeme šutio - osjetili smo da u tišini prebire što bi nam kazao i odakle da počne, jer je nekoliko puta otvarao usta, ali ih i zatvarao, ostajući uronjen u muk.

— Bilo je to na Istoku, prije dobrih dvadesetak godina — počeo je najzad — u svetom gradu Jeruzalemu, u čudnomu orijentalnom svijetu punom mirisa i smrada. Ima tamo palma što datuljama rađaju, onakvih kakve viđamo na slikama svetaca, a i drugoga, još neobičnijeg drveća, te vinove loze što do visine čovjeka raste. Žene su im pokrivene od glave do pete poput duhova, a ako im ikad i ugledaš nožne prste, nokti su im crveno obojeni, jednako kao i dlanovi... kao i tabani. To znam, jer smo u ratu bili uhvatili nekoliko njih, živih, pa ih otkrili i vidjeli... A muškarci, saracenski nevjernici, kada konja pojašu s njim jedno tijelo postaju - ne možeš prepoznati gdje završava konj, a gdje čovjek počinje. Dvije glave, šest nogu, a jedna duša! Sultan Saladin, pak, njihov kralj, silna je ljudina kakve bilo nije. Sav u zlatu i bi- serju, baci se na konja dok je taj u punom trku. Palača mu je puna žena, posvuda česme, jatagani... a on sjedi ukrštenih nogu na samomu Svetom Grobu, suče brk i prijeti cijelomkršćanstvu.

— A mi... — Franjo će s uzdahom. — O, Bože, sram nas ima biti! Sjedimo jalovi ovdje u Ravenni, lunjamo ulicama i prosimo, umjesto da se dignemo i oslobodimo Sveti Grob! Na noge, brate Leo! Još sjediš?... Dušu bi htio osloboditi? Onda oslobodi Sveti Grob!

— Onaj komu je do oslobađanja Svetoga Groba — usprotivio sam se — mora najprije dušu svoju osloboditi!

Onaj čovjek potvrdno kimnu glavom, pa će Franji:— Mladost iz tebe zbori... jer drži da može, digne li se na oružje, svijet

pokoriti. I ja sam jednom to učinio... Bio sam ugledan građanin, ovdje u Ravenni, djecu imao, polja i stada ovaca - i bijelu kobilu, koju sam volio baš kao i rođeno dijete... pa sam sve ostavio, osim nje. Odrezao sam dvije trake crvene tkanine i prišio ih na leđa, križ da tvore, te krenuo osloboditi Sveti Grob.

Zastao je na tren, odmahnuvši rukom.— Odakle da počnem?... — reče u nedoumici. — U glavi mi bjehu mora,

pustinje, silne utvrde s bastionima... a u središtu svega Sveti Jeruzalem. Putovao sam tako, dugo i naporno, što brodom, a što na konju... susrećući mnoštvo divljeg i opasnog svijeta, ljudi svake vrste koji su govorili svim zamislivim jezicima. Put me vodio i kroza slavni grad Konstantin'opol, koji se proteže dvjema golemim kopnenim područjima, na europskoj i maloazijskoj strani. Izbezumio sam se vidjevši ga!... Što su snovi u usporedbi s njim? Premalen je ljudski um da pojmi takvo čudo - a noć nema moći da bi nam takav san prizvala. Prošao sam njime, nezasitna oka promatrajući palače i crkve, svetkovine i žene... Neka mi Bog oprosti, ali potpuno bjeh s uma smetnuo Sveti Grob, a kad sam dospio do Jeruzalema, već je bio pao u kršćanske ruke... a kralj mu bješe...

Starac je u tom trenutku posuvratio rukama bradu i pokrio njom lice. Dugo mu je trebalo da se opet s glasom sastane:

— ...kralj mu bješe dvadesetogodišnje momče. Zvali su ga Baudouin, ali mi nije trebalo mnogo vremena da shvatim kako ne bješe on obično ljudsko biće, nego nešto posve drugo. Je li on, pitao sam se... Boga moleći

da mi oprosti na takvoj smjelosti... Onaj koga tražim? Kad sam ga prvom vidio, sav sam uzdrhtao. Saraceni su iznova napadali, na konjima i devama, u pokušaju da povrate Jeruzalem... a kralj se oglasio ratničkim usklikom, trube zaječaše i bojni se stijeg podiže. Oklope smo navukli i okupili se na zaravni izvan grada - tisuće pješaka i konjanika, iščekujući da se kralj pojavi.

— A tada... kako bih se mogao na to podsjetiti, a da mi se srce nadvoje ne raspukne... tada sam ga prvi put vidio - i shvatio da je duša čovječja svemoguća, da je Bog... Bog u cjelosti svojoj... u čovjeku samom, te da nema potrebe da hrlimo na kraj svijeta u potrazi za njim. Sve što moramo učiniti jest da zavirimo u vlastita srca.

— Jer, u nosiljci su ga donijeli. Lice mu bješe sagnjilo... ni pola ga nije bilo ostalo, prste više nije imao, a niti stopala. Nosili su ga, jer nije hodati mogao... ta, kako bi onakav? Guba mu bješe i oči požderala, oslijepila ga. U blizini mu se zatekoh, te sam se nagnuo da ga vidim... a nos sam začepiti morao, jer smrad strašan bješe.

— Eto, kralj ne bje' do li šaka gnjila mesa, ali je u toj pregršti truleži njegova duša bila uspravna i besmrtna. Kako se Bog nije gadio nad svojim utjelovljenjem u takvoj gnjileži? Strašni je sultan opsjedao neosvojivu tvrđavu Crac u Moabskoj pustinji, s druge strane Mrtvoga mora, pa nas je kralj poveo... prešao pustinju po nesnosnoj žezi, a mi za njim, jedva dolazeći do daha. Silna je moć, poput plamena, sukta- la iz njegove nosiljke - u zraku je pucketalo kao kada borovo stablo oganj zahvati...

Starac je zastao, kanda nije želio više pričati - ili nije mogao - a ja položih dlan na drugo koljeno oronulog ratnika, moleći ga da nastavi; on se, međutim, primio rukama za podbradak, bjelodano da bi presjekao jecaje što su mu iz grla navirali.— Kada se toga sjetim — kaza konačno — krv mi uzavrije, a žestina um obuzme. Nikad nisam otajstvo Božje tako jasno ugledao, tako opipljivo... Bio sam u Jeruzalemu i kad je kralj umro, dvadeset i četiri mu bjehu. U velikoj sam se palači zatekao u kojoj je dušu ispustio. Bjehu nad njim nezasitna mu i već ishlapjela mati, te sestra Sybila, lijepa, ali isprazna djevojka, predana tjelesnim užicima. Ostatak prostorije bješe ispunjen krvožednim plemićima - barunima, grofovima, markizima... a svi u iščekivanju, kao bez daha, da kralj zadnjom zahropi kako bi se, poput izgladnjelih pasa, bacili na Jeruzalemsko kraljevstvo i razbucali ga, da svaki u gubici po dronjak odnese... i to još dok dvadesetčetvorogodišnji kralj, taj uzor plemenite vrline, u tišini dušu Bogu predaje, s trnovom krunom na sagnjiloj glavi.

Stari je bojovnik zagrizao brk, a krupne mu se suze sko- trljaše niza suncem opaljene obraze. I Franjo se, spustivši glavu među koljena, predade tugovanju.

Starac ljutito otra suze, posramljen što se rasplakao, a tada se - oduprijevši se rukama o zemlju - osovi na noge... stare mu kosti zaškripaše. Niti nam se naklonio u znak oproštaja, ni riječi rekao, nego se samo izgubio.

Franjo je i dalje plakao.

— Vidiš što ti je duša... — reče konačno dižući glavu — ...i što ti je Bog, i što zapravo znači biti čovjek. Odsad će nas gubavac predvoditi i put nam kazivati. Diži se, brate Leo - idemo!

— Kamo sad, u ime Božje?— Natrag u Assisi. Tamo ćemo hvatati zalet za veliki skok. Hajde,

lijenčino Božja, ustani!— Sad... usred noći?— Sad! Zar misliš da Gospod može jutro čekati?

6Kralj gubavac poveo nas je i vodio tijekom cijelog putovanja u povratku. Daždilo je kao iz kabla, rijeke su se razlile i poplavile putove, pa smo zapadali u blato do koljena. Studen nas je morila, a i glad, jer smo u mnogim selima u kojima bismo se zatekli bivali dočekani kišom kamenja i grubo potjerani. Štoviše, kad bi Franjo uskliknuo "Ljubav! Ljubav! Ljubav!", seljaci su napujdavali na nas pse, koji bi nas kadšto i izujedali.

— Što su ove beznačajne nevolje što ih doživljavamo zarad Krista? — govorio je Franjo kako bi me utješio. — Igrarija! Sjeti se gubavoga kralja.

Jedne noći, kad bjesmo pokisli do kosti i gotovo spali s nogu od gladi i hladnoće, u daljini ugledasmo svjetla nekog samostana. Potrčali smo... misleći da će nas monasi možda, potaknuti samilošću, pustiti unutra, dati nam koricu hljeba da pojedemo i dozvoliti nam da se ogrijemo uz blaženi oganj. Mračno kao u rogu bješe, kiša je lijevala, a mi smo, onako hitajući, gazili u kaljuže na putu i padali, te se pridizali i dalje trčali. Ja sam proklinjao dažd, studen i mrak, dok je Franjo - kročeći preda mnom - smišljao u glavi stihove i odmah ih pjevao.

— Kakvu li čudu nazočimo! — pojao je. — Pogle! Krila u blatu, a Bog u zraku! Čim gusjenice na tebe pomisle, Gospode, u leptire se preobrazuju!

Neprestano šireći ruke, radosno je grlio kišu i zrak, kličući - dok smo posrtali preko rupetina:— Sestro zemljo glibava! Brate studen-vjetre!...Onda je zastao kako bi me pričekao, jer bjeh iznova pao u jarak, pa sam se hramljući vukao.— Upravo sam dovršio skladanje jedne pjesmice, brate Leo — reče mi. — Bi li ju htio čuti?— E, jes' ti vrijeme za pjesmu... — odgovorio sam razdra- ženo.— Ako sad ne složimo pjesmu, brate Leo, kad ćemo uopće? Počuj: prva životinja koja se pojavila na nebeskim vratima bio je puž. Petar se sagnuo, dirnuo ga štapom i upitao:"Što išteš ovdje, pužiću dragi?""Besmrtnost", odgovorio je puž."Besmrtnost!?", sveti se Petar grohotom nasmijao. "A što bi tebi besmrtnost?""Ne smij mi se", jetko će puž. "Zar nisam i ja jedno od Božjih stvorenja? Nisam li i ja sin Božji jednako kao i arhanđel Mihovil? Arhanđel Puž, eto tko sam!""A gdje su ti zlatna krila, sablja iz Damaska i skrletno crvene sandale, znaci kraljevske uznositosti?

"U meni, usnuli čekaju.""Čekaju... što?""Veliki Čas.""Veliki Čas...?""Da, ovaj - sad!"— I tako, jedva da je i stigao reći "Sad!", puž skoči kao da je krila naglo rastvorio, te uđe u raj... Razumiješ li? — upita me Franjo nasmijavši se, te će odmah potom:— Brate Leo, mi smo puževi... a krila i damaskinja su u nama, pa želimo li u raj, skočiti moramo. Stoga, radi spasenja duša naših, u pregnuću sudruže, skoči!Dograbio me je za nadlakticu, pa smo zajedno potrčali- te, nekoliko minuta potom, stali, ostavši bez daha.— Brate Leo, dobro poslušaj što ću ti reći. Uši naćuli... slušaš li me? Nekako imam dojam da baš ne voliš život kakavprovodimo. Kao da te nešto tišti, nujan si...

— Nije tako, brate Franjo, nije mi tegoban... Nego, samo smo ljudi, što ti zaboravljaš, a ja ne. Jednostavno; o tom je riječ.

— Brate Leo, znaš li što je nama najveće veselje?Nisam odgovorio - a znao sam što bi nam najveće veselje u tom času

bilo: da stignemo do onog samostana, da nam se ključar smiluje i otvori vrata, da nam naloži dobar oganj u kaminu i pristavi lonac kako bi nam pripremio obilat obrok topla jela... a neki od fratara da siđe u samostanski podrum i donese nam velik vrč odležala vina da se napijemo! Ali, kako sam Franji smio takvo nešto kazati?... Njemu ljubav spram Boga bješe posve izokrenula potrebe: glad bješe uzela mjesto kruhu, žeđ nadomjestila vino i vodu, pa kako bi on mogao razumjeti nekoga gladna i žedna? Zadržao sam, stoga, jezik za zubima.

— Da smo i najsvetiji ljudi na svijetu, oni koje Bog najviše voli - dobro upamti, brate Leo, ovo što ti kažem: ne bi to bila besprijekorna radost.

Nastavili smo blatom i tminom, a onda Franjo opet zastade.— Brate Leo! — doviknuo mi je, ne nazirući me u mraku. — Brate Leo,

sve da slijepcu vid vratim, vraga iz čeljadeta istjeram, mrtve iz grobova dignem... upamti dobro što ti kažem: ni to ne bi bila savršena radost.

Ni na to ništa ne rekoh - ta, kako bih se prepirao sa svecem? S nečastivim se možeš sporiti, ali sa svetim čovjekom ne... pa stoga i ne progovorih.

Produžili smo put samostana, spotičući se preko kamenja i granja što ga vodurina bješe na put nanijela. Franjo je opet zastao.

— Brate Leo, čak i da govorimo sve jezike anđela i ljudi, pa da, propovijedajući riječ Božju, preobratimo sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti dobro, brate Leo... velim ti: ni to ne bi bilo veselje beskrajno.

Strpljenje mi je zaista popuštalo - jer sam bio i promrzao i gladan, a noge su me tako boljele da više koračat' nisam mogao.

— No, onda... što jest potpuna radost? — upitao sam ga nevoljko.— Vidjet ćeš... za koji čas — odgovorio je Franjo i ubrzao korak.Stigli smo konačno do samostana - zatvoreno bješe, ali su u ćelijama

još gorjele svijeće, pa Franjo povuče zvonce. Ja sam se skutrio u kutu uz vrata, nazebao do kosti.

Napregli smo sluh da čujemo hoće li - ili neće - vratar doći da nam otvori... a, premda se sramim priznati - ali, priznati grijeh grijehom biti prestaje - u tom sam času tiho proklinjao sudbinu što me vezala uz tu strašnu i divlju zvijer Božju... Franju. Iako nije bio toga svjestan, bješe on baš poput gubava kralja jeruzalemskog - šaka kostiju i kože, a s Bogom, cijelim-cjelcatim, u svojoj nutrini. Stoga je on mogao sve izdržati, zato nikad ne bješe gladan, žedan ni promrzao, zato mu kamenje kojim su ga ljudi zasipali bješe poput slapa limunova cvijeta... Ja sam, pak, čovjek bio, trezven i bijedan. Glad sam ćutio, a kamenje mi - kamenje bješe.

Uto se otvoriše neka unutrašnja vrata i teški se koraci za- čuše dvorištem. Ključar ide, rekoh sam sebi - smilovao nam se, slava Bogu!

— 'Ko je tamo... u ovu uru? — zarežao je netko srditim glasom.— Otvori vrata, brate ključaru — odgovorio je Franjo, blago i umilno. —

Dvojica smo poniznih slugu Kristovih, na- zeblih i gladnih... koji večeras ištu utočišta u ovomu svetom samostanu.

— I'te vi svojim poslom! — nabusito će onaj. — Vi... sluge Božji? A zašto onda lunjate putima u ova doba? Haramije ste vi, oni koji čeljad u zasjedi dočekuju i ubijaju... samostane spaljuju. Gubite se!

— Zar nema u tebe milosrđa, brate ključaru? — zavapio sam. — Ostavit' ćeš nas da umremo od studeni? Ako u Krista vjeruješ, otvaraj vrata, podaj nam kakav kutak da se zaštitimo od kiše, komad kruha nam pruži. Kršćani smo... smiluj nam se!Začuli smo potom udarce štapa po kamenim pločama dvora.— Ištete, pa ćete i dobit', bijednici! Eto me da vas obojicu naprašim — onaj će prijetećim glasom, našto se začu škripa ključa u bravi.— Podnesi to junački, brate Leo. Ne odupiri se — Franjo će okrenuvši mi se.Vrata se doista otvoriše i na njima se ukaza golem fratar s debelom batinom u ruci - u hipu je pograbio Franju za vrat.— Nitkovi, ubojice, pljačkaši! Samostan ste orobit' došli, jel'da? Evo ti na! I još!... — zaurlao je i stao mlatiti batinom po Franjinu slabu i boležljivu tijelu.Skočio sam da ga spasim, ali me Franjo zaustavi ispruživši ruku:— Ne protivi se Božjoj volji, brate Leo!... Samo udri, brate vrataru. Ti mi spas donosiš.Ključar potom, podrugljivo se cerekajući, mene dohvati za šiju.— Sad je tvoj red, ništarijo!Ja podigoh štap i htjedoh zamahnuti da se obranim, ali Franjo u očaju poviče iz svega glasa:— Brate Leo, u Kristovo te ime preklinjem, ne opiri se!— Trebam pustit' da me ubije... drugim riječima? — sad sam se ja proderao. — Hoću, oduprijet' ću se - i primi to na znanje!— Brate Leo! Brate... ako me voliš, ne pružaj otpora. Dopusti bratu vrataru da obavi dužnost, jer ako mu je Bog za- povijedio da nas premlati, batine dobiti moramo.Bacio sam nato štap na zemlju i prekrižio ruke na prsima.— Udri, brate vrataru! — rekoh dok su mi usnice drhtale od srdžbe. — Osini i neka je bijes Božji s tobom!

Vratar se na naše riječi samo nasmijao. Osjetio sam njegov zadah po češnjaku i vinu, dok me je mlatio toljagom pod kojom se čulo krckanje mojih kostiju. Franjo, sjedeći u blatu, upućivao mi je riječi ohrabrenja:— Ne jauči, brate Leo... i ne psuj, nit' ruku u obranu ne diži. Sjeti se gubavoga kralja, pomisli na Krista dok su ga raspinjali. Osnaži svoje srce.Ključar je u nekom času zaključio kako je obavio posao, te nam svakom uputio još po udarac, a zatim zaključao vrata i zasun navukao.Stisnuo sam se u svom kutu pod nadvratkom, shrvan bolovima i proklinjući u sebi - usta se nisam usuđivao otvoriti. Franjo se nekako dovukao do mene, suosjećajno me primio za ruku i protrljao mi bolno rame. Stisnuo se uza me, pa smo se zagrlili da se nekako ugrijemo.— Ovo je, brate Leo... — šapnuo mi je tako tiho kao da se boji da bi još netko mogao čuti — ...ovo je savršena radost.E, sad ga je pretjerao, pomislio sam i jeknuo bolno, dok mi se bijes razbuktavao:— Savršena radost!? Oprosti ti meni, brate Franjo, ali se meni ovo prije čini kao savršeno bahata bestidnost. Odista, nema srama u čovječjeg srca kada s veseljem ne prima ništa osim onoga što je neprijatno. Bog nam govori "Hranu sam vam dao da ju blagujete, vino da ga uživate, oganj da vas grije...", a ljudsko srce, da drskije ne može, uzvraća "Šteta, ne želim ništa od tog!"... A kad će reći "Da!", ta drska hudala!— Onda kada Bog raširi ruke, brate Leo, i kaže da je čas. A srce uzvikuje Ne! Ne! i Ne! sitnim, beznačajnim radostima... što misliš, zašto? Zato da se sačuva kako bi dosegnulo veliko Da!— Ne bi li ga moglo i bez toga dosegnuti?— Ne bi. Veliko Da! ne nastaje drugačije osim mnogima malim Ne!— Ako je tako, zašto je Bog stvorio tolika blaga zemaljska?Zašto je pred nas prostro tako sjajnu trpezu?— Da na kušnju stavi snagu naše volje, brate Leo.— Nikakve vajde od prijepora s tobom, brate Franjo... Pusti me da zaspim. Drijemež je milosrdniji od Boga - možda ću hljeb usnit', mnogo hljeba.Zgrčio sam se u klupko, sklopio oči i milostiv me san - blagoslovio ga Bog! - ubrzo shrvao.Sljedećeg jutra, u samo praskozorje, osjetio sam kako me netko gurka - Franjo je to bio... probudih se.— Čuješ li, brate Leo? Dolazi...Odista, iz dvorišta su se čuli vratarevi koraci - prilazio je, zveckajući ključevima o pojasu. Vrata se otvoriše...— Slava Bogu — promrmljao sam. — Nevoljama je našim kraj.Počeo sam se pridizati kako bih zakoračio preko praga, ali me Franjo pogleda trepćući očima punim svetačke dosljednosti.— Hoćemo li ući? — upitao me. — Što misliš, mali lave Božji, hoćemo li unutra?Razumio sam: htio me staviti na muke, znajući da sam gladan i da se ne mogu oduprijeti zovu želuca. Ali, samopo- štovanje mi je ipak nadvladalo glad!— Ne — odgovorio sam. — Nećemo... ja neću unutra!

— Svaka čast, brate Leo! — Franjo će u zagrljaj mi padajući. — Takvog te želim - ljudina budi!Okrenuo se potom samostanu:— Zbogom, negostoljubiva kućo. Brat Leo te ne treba, neće u te zaći!Prekrižili smo se zatim, pa iznova put pod noge; Franjo je tako sretan bio da samo što nije poletio.Sunce je izlazilo, kiša posustajala, pa se drveće i stijenje ozarilo svjetlom, vedro i svježe oprano. Dva su kosa pred nama stala otresati krila, gledajući nas i zviždućući kao da nas izazivaju. Odista, i jesu to činili: dražili nas - pa im Franjo domahnu rukom i pozdravi ih.— Oni su fratri u ptičjem svijetu — reče. — Pogle' kako su odjeveni!— Pravo imaš, brate Franjo — odobrio sam mu sa smijehom. — Zaista, u samostanu kraj Peruggie jednom sam vidio kosa kojeg su naučili da pjeva Kyrie eleison! kao pravi fratar.Franjo će nato, uzdahnuvši:— Eh, kad bi netko mogao naučiti sve ptice... goveda i ovce, pse i vukove, divljeg medvjeda... da kažu samo te dvije riječi: Kyrie eleison! Kad bi se sve živo svakoga jutra uz njih budilo, tako da se iz dubine šume, sa svakog stabla, iz svake staje i obora čuje kako životinje Gospoda slave kličući Kyrie eleison!— Naučimo mi najprije ljude da kažu te dvije riječi — ot- povrnuh mu. — Ne vidim baš zašto bi ih ptice i druge život- nje trebale naučiti... jer one ne griješe.Franjo me pogledao pronicljivim okom:— Da, uistinu je tako kako zboriš, brate Leo. Od svih živih stvorenja jedini čovjek griješi.— Točno, brate Franjo... ali je, u isti mah, čovjek i jedini koji može nadvladati svoju prirodu i ući u kraljevstvo nebesko. Zvjerad, domaće životinje i ptice to ne mogu!— Ne budi tako uvjeren — pobunio se Franjo. — Nitko ne zna dokle zaista seže milost Njegova...Tako smo, razgovarajući o Bogu, pticama i ljudima, jednog jutra prispjeli pod naš voljeni Assisi. Njegovi zvonici, kule, stara utvrda, maslinici, čempresi... darovaše sjaj našim očima.— Ja sam od ovog tla načinjen — reče Franjo ovlaženih očiju. — Gruda sam gline iz njeg izvađena.Potom se sagnuo, skupio šaku zemlje i poljubio ju.— Dužan sam pregršt ilovače Assisiju, pa ću mu ju i vratiti. Bilo gdje da umrem, brate Leo, želim da me doneseš i ovdje pokopaš.Skrenuli smo u uzak nadsvođen prolaz. Nedjelja je bila, zvona su označavala kraj svete mise, a Franjo upravo bješe dovršio ono što mi je govorio - pa je naglo stao i oslonio se o zid, dišući teško kao da se guši. Hitao sam u tom trenu za njim, a i meni se dah oduže kada vidjeh pred njim - kćer grofa Scifija. Sva je u bijelo odjevena bila, osim što je imala crvenu ružu na prsima - a kako blijeda bješe i tužna, s dubokim tamnim podočnjacima!... Koliko lije noći plačući prob- djela odonda kad ju vidjesmo kraj crkvice Svetog Damjana! Djevojčica onoga dana, odjednom je ženom postala.

Stara je dadilja ponosno koračala za njom - a kad vidje da joj je gospodarica zastala, i ona stade, čekajući... Jutro bješe suncem okupano, pa su njih dvije iz crkve udarile najduljim mogućim putem, kako bi se velikoj grofovoj kući što kasnije vratile, odgađajući tako zatočeništvo u njoj.

Čim je Klara spazila Franju, koljena joj se posjekoše. Htjela se vratiti, ali ju sram bješe, pa je - sokoleći samu sebe - digla oči i zagledala se pravo u njegove, pogledom odlučnim, ali i melankoničnim. Prišla mu je još korak, pa promotrila njegove prnje, ranjava stopala u doderanim sandalama, nje-govo ispijeno lice... te zatim srdito kimnula glavom.

— Zar te sram nije? — upitala ga je glasom što se gušio od očaja.— Sram? Koga?— Oca, majke, mene... Zašto tako tumaraš od mjesta do mjesta? Zašto

izvikuješ to što vičeš? Zašto igraš nasred ulice kao mesopusni blesan?Franjo ju je slušao pognute glave, njišući se gornjim dijelom tijela, a

lagano pokleklih koljena... ništa ne govoreći. Klara mu se još primakla, unijevši mu se u lice - sva u suzama.

— Zaista mi te je žao— reče mu glasom punim žuči. — Kad pomislim na tebe, srce mi se cijepa.

— I moje... — prošapta Franjo tako tiho da sam te riječi jedino ja, priskačući da ga pridržim kako ne bi pao, mogao čuti.Klara se, međutim ozari i lice joj zablista, jer ih je pročitala s njegovih usana.— Franjo... i ti na me pomišljaš? — upitala je ustreptalih grudi.— Nikada! — prostenjao je i pružio ruku kao da joj pokazuje da se skloni ustranu, kako bi on prošao dalje.Djevojka je vrisnula iz puna grla, dadilja priskoči da ju podrži, ali Klara odgurnu staricu natrag. Trepčuči, očima punim čudna bljeska, digla je ruku i kazala mu glasom punim žestine:— Omrazu zaziva onaj tko djeluje suprotno volji Božjoj! Omražen biva tko propovijeda da se ne trebamo vjenčavati, djecu imati i dom si zasnivati, onaj tko zagovara da muškarci ne budu ono što jesu... da rado ratuju, vole vino, žene i slavu. Proklet je onaj tko bi da žene ne budu ono što jesu, da ne žude za ljubavlju, da ne vole lijepe haljine i lagodan život... Oprosti mi, dragi moj Franjo, što ti to kažem, ali meni tako živjeti znači biti valjano ljudsko stvorenje.Da, da... to znači biti pravo ljudsko stvorenje, jadni moj brate Leo, i oprosti mi što ti to govorim, ponavljao sam u sebi, za se, a uživajući u djevojčinim umnim riječima, njezinoj oštrini i ljepoti.Dadilja joj uto priđe i primi ju rukom oko struka, te će blago:— Hajdemo, dijete moje. Još bi te ljudi mogli vidjeti.Djevojka nato spusti glavu na staričine grudi i brižnu u plač. Samo Bog zna koliko li je mjeseci prebirala te riječi u srcu i žudjela da vidi Franju kako bi mu ih izrekla - da si dušu olakša. A sada, kad mu ih je najzad kazala... ne samo što ne nađe nikakva olakšanja, nego joj se srce uzlupalo kao da će se rasprsnuti.Dadilja ju je polako i nježno povela, ali - u trenu kad su trebali skrenuti u drugu ulicu - Klara stade, te, izvukavši pribadaču kojom je ona crvena ruža

bila na njezina prsa pričvršćena, uze cvijet u ruku, pogleda Franju kako se još lagano njiše naprijed nagnut, te mu ga dobaci.— Uzmi ju... — reče — ...uzmi, jadni i bijedni Franjo, kao uspomenu na me... i na ovaj svijet!Ruža pade pred Franjine noge.— Idemo... — djevojka će dadilji. — Sad je svršeno!Franjo se ni pomakao nije, pogleda pri pločnik prikovana.Potom, polako pridižući glavu i ogledavajući se oko sebe u strahu, primi me grčevito za ruku i upita jedva čujno:— Je li otišla?— Otišla je — odgovorih mu saginjući se da bih dohvatio ružu.— Ne diraj ju! — Franjo će užasnuto. — Samo ju gurni nogom ustranu da ju netko ne nagazi... Hajdemo, ne osvrćući se!— Kamo? Po Assisiju? Ovaj mi se susret čini lošim znakom, brate Franjo. A da promijenimo nakane...— Po Assisiju! — rekao je odlučno i požurio u grad. — Primi se zvona i zvoni! Dobri Bože... da se ženim, djecu rađam, dom si gradim - pljujem ja na sve to!— Žalosna li dana, brate Franjo... Ali, neka mi Bog oprosti što tako mislim, vjerujem daje ona djevojka u pravu. Valjano čeljade...— Valjano čeljade je ono ljudsko biće koje je nadišlo čovječje u sebi - to ti ja kažem! I, preklinjem te, brate Leo, umukni!Ostade mi jezik za zubima - ta, što sam mogao odgovoriti? Što sam duže s Franjom bivao, sve sam jasnije osjećao da dva puta Bogu vode: jedan pravocrtan, bez velikih uspona i padova, kojim se Bogu kroči ženidbom, rađanjem djece, lica izbrijana i trbuha puna, po vinu vonjajući - i drugi strm, svecima namijenjen, kojim se Bogu stiže u dronjavim haljama, na kost i kožu spavši, a vonjajući po nečistu tijelu i tamjanu. Meni se onaj prvi priličnijim činio, ali tko me ikad za mišljenje pitao! Krenuh, stoga, uzbrdicom - i neka mi Bog snage da izdržim poda!

Stigli smo tako u središte grada - ja pred Franjom kročeći, zvoneći i izvikujući "Priđite, dođite svatko i svi... o novom bezumlju počujte!" Ljudi koji su se ondje zatekli stadoše - sad će se kamenja mašiti i njime nas zasuti, pomislio sam... sad će dječetina pokuljati iz okolnih ulica i kreveljiti mi se iz punih grla - ali se ne dogodi ništa od tog! Tišina... od koje me strah spopade. Zar će nas odsad tako dočekivati, bez poruge i halabučenja?

Nitko ruku ne diže da nas zaustavi, pa nastavismo dalje. Bernardone je stajao pred svojim dućanom - ramena spuštenih od onemoćalosti, starački zaobljen i žut u licu. Kad ga je ugledao, Franjo se na tren pokoleba, pa krenu natrag da bi odabrao drugi put, ali mu ja - primivši ga za nadlakticu - rekoh blago, ma odlučno:

—- Smjelo, brate Franjo. Sad ćeš nam svima pokazati koliko si neustrašiv.

Bernardone se uto okrenuo i spazio nas. Najprije se stresao od jada, a onda uđe u dućan i brzo se vrati, te se uputi sa štapom put nas, grozeći se. Franjo iskorači prema njemu, pa će - na mene pokazujući:

— Evo mog oca, gosparu Bernardone. On mi blagoslov udjeljuje, a ti si me prokleo. On je moj otac!

Franjo mi potom uze ruku, te ju poljubi.Bernardoneove se oči ispuniše suzana; obrisao ih rubom svoga širokog

posuvraćenog rukava. Nekolicina prolaznika zastade promatrajući, nimalo naklono, bogatog trgovca i njegova sina - odrpanca. Naiđe i otac Silvestar, župnik u Svetog Nikole, u prvi mah s nakanom da se umiješa kako bi pomirio oca i sina, ali se istom i predomisli.

— Neka oni sami rješavaju svoja posla... — promrmljao je, zamičući prema svojoj crkvi.Bernardone klonu glavom na grudi - ni riječi iz njegovih usta, ali mu se lice naglo osu dubokim borama. Kao da su ga koljena izdala, naslonio se na štap i tako neko vrijeme promatrao sina, i dalje u muku. Najzad ga, optužujućim glasom, tiho upita:— Zar ni spram majke milosti nemaš?Franjo je naglo problijedio, te otvorio usta kao da će nešto reći, ali mu samo vilica drhtati počne.— Zar nemaš milosrđa ni prema rođenoj majci? — upitao gaje Bernardone ponovo. — Plače, po cijelu noć i cijeli dan. Kući dođi, daj da te vidi.— Moram najprije Boga pitati — nekako je promucao Franjo.— Bog koji bi ti priječio da majku vidiš... kakav bi to Bog bio? — Bernardone će, promatrajući sina zaklinjućim pogledom.— Ne znam — odvratio je Franjo. — Pusti mi da ga pitam.Krenuo je prema gonjem dijelu grada, uz tvrđavu. Osvrnuo sam se na tren i vidio Bernardonea kako još stoji nasred ulice, kao u kamen pretvoren, a držeći si lijevu šaku na grlu kako bi prigušio jecaje... ili kletve.Odista, kakav li je Bog zapravo? - upitao sam se sjetivši se moga sirotog i zlosretnog oca, odavno mrtvog. Koji je Bog u stanju odvojiti sina od matere?Pratio sam pogledom Franju dok je hitao uza stranu, već nadomak tvrđi. Ćutio sam da se u njegovu slabašnu i polumrtvu tijelu krije nemilosrdna i neljudska sila kojoj nije bilo stalo do oca ni majke, koja je možda čak i likovala nad njihovim odbacivanjem. Kakav li to Bog bješe - zaista? Ja to nisam razumio... pa mi sinu da bih mogao skrenuti u neku pokrajnju ulicu i pobjeći. Ili, ah, zaći u krčmu, sjesti za stol, pljesnuti rukama i naručiti: "Konobaru, kruha mi daj... i vina, mesa - jerbo skapavam! Udvostruči obrok, sit sam gladovanja! A naiđe li Franjo, sin Bernardoneov, pa upita vidje li brata Lea, kaži mu - ma nit' jednim okom!"Franjo je znao za duboku špilju u brdskoj kosi, pa se u nju zavukao.— Brate Leo — kazao je, pozdravljajući me na odlasku—moram tu sam tri dana ostati. Zbogom budi. Mnogo toga moram Svevišnjega pitati, pa moramo sami biti... nas dvojica. Zbogom, za tri ćemo se dana opet sastati.Dok mi je to govorio, sve je mršaviji i mršaviji bivao - kao da se rastapa i stapa s polumračnom pećinom, da bi posve nestao, zrak se u zrak pretvorio. Klečeći na ulazu, raširio je ruke prema nebu i ispustio krik što srce na dvoje cijepa: kanda Boga zaziva da se pojavi. Prostajao sam ondje još neko vrijeme, promatrajući ga u tišini i šapćući "Zbogom..."- a pitajući se hoće li tu molitvu živ okončati. Predosjećao sam, naime, kako je borba što slijedi tako strašna da je Franjo u životnoj pogibelji.

Tri sam dana lunjao Assisijem, proseći - kako bih svake večeri milodare što bi mi ih dobro kršćani udijelili mogao spustiti na kamen pred onom pećinom. Čim bih to obavio, brzo bih se udaljio da me Franjo ne vidi, pa da mu se medi- tiranje ne sruši u prah i pepeo. Ali, svakoga sam narednog dana tu hranu nalazio na kamenu... nedirnutu.Jednom sam, u to vrijeme, prošao i kraj Bernardoneove kuće. Gospa Pica spazila me s prozora, pa sišla niza stube i uvela me unutra - htjede razgovarati sa mnom, pitati me mnogo toga, ali ju suze svladaše, te je mogla samo gledati me bez ijedne riječi.Kako li se promijenila bješe, naglo ostarjela! Rumeni joj obrazi izblijedjeli, bore oko usta se produbile, a oči pocrve- njele od plača.— Gdje je on? — jedva je uspjela reći, brišući obraze malenim rupcem. — Što radi?— U pećini je, gospo Pica. Moli.— A ne bi li mu Gospod mogao dopustiti da dođe... da ga vidim?— Ne znam, gospo. Zato i moli, da bi ga pitao. Ali nema još nikakva odgovora.— Stolac si uzmi. Sjedi, sve mi ispričaj. Golema je majčina bol - tako velika... oprosti mi, Gospode... kao sam Bog. Smiluj mi se i kazuj.Sve sam joj potanko prenio, počevši od dana kad se njezin sin pred biskupom razodjenuo i onog susreta, na putu za Ravennu, s gubavcem koji Krist bješe, do razgovora sa starim ratnikom i noći uz vrata samostana pred kojim smo sljedećega jutra prebijeni bili... i, na kraju, susreta s plemenitaškom kćeri Klarom i njezinom žalošću.Gospa Pica slušala me je bez riječi, samo su joj suze tekle niz obraze, kapljući na bijeli ovratnik. Kad sam završio, ustala je, prišla prozoru i duboko uzdahnula. Strašno joj pitanje bješe na vrh jezika, ali ga se nije usuđivala izreći. Razumio sam ju i silno sažalijevao.— Gospo... — rekoh oprezno, naslućujući što bi me pitala — Vaš se sin penje stubama, savlađujući ih, jednu po jednu, čvrstim i sigurnim koracima. Bogu se uspinje... a premda u njemu možda vulkan bukti, izazivajući urušavanje njegova tijela, njegov je um - zaklinjem Vam se, gospo Pica, dušom svojom koju ću jedinu Bogu podastrijeti - bistar i nedir-nut.Čuvši to, gospa Pica živahno je podigla glavu - a oči joj zablistaše kao da se iznenada pomladila.— Slava tebi Bože! — prošaptala je, prekriživši se — Od tebe drugoga dara i ne ištem.Potom je pozvala sluškinju:— Uzmi njegovu vreću i napuni ju.Obrativši mi se opet, nakon kratke šutnje, zabrinuto je upitala:— A je li mu hladno... tamo? Da ti dadem nešto vunene odjeće, bi li ju on obukao?— Ne bi, gospo — odgovorio sam.— Zar mu nije hladno?— Nije. Kaže da je Bogom odjenut, da ga on grije.— A tebi... je li tebi hladno? Dat' ću ti nešto toplo da obučeš.

— Jest, gospo, premda me sram priznati... meni jest hladno. Ali, sram bi me bilo i nositi odjeću što biste mi ju dali.

— Sram... od koga?— Ne bih znao, gospo. Možda od Franje, možda od mene sama... od

Boga, možebit. Nažalost, put kojim sam krenuo ne podnosi nikakve ugode.Uzdahnuo sam pritom - jer sam itekako priželjkivao toplu pamučnu

potkošulju, debele vunene bječve i dobre sandale... da više ne ozljeđujem stopala... kao i dolamu, od teške tkanine, a barem s manje rupa od one na meni!

Uto se služavka vratila s mojom torbom do vrha punom.— Idi sad, neka Bog s vama bude obojicom — reče mi gospa Pica

ustajući. — A momu sinu reci kako silno želim da uspije u onom što čini... a što sam ja jednom pokušala, ali nisam mogla. Reci mu da ima moj blagoslov!

X

Istekoše tako ona tri dana. Četvrtoga sam se ispeo do špilje već rano ujutro i stao čekati pred njom - odloživši uza se vreću što je, zahvaljujući dobrom srcu i bogatoj smočnici gospe Pice, bila krcata delicija od kojih voda na usta navire. Ali, više nego njima bio sam ushićen mišlju da ću vidjeti Franju - a itekako sam se stresao pri pomisli da se trodnevnim razgovorom sa Svevišnjim nedvojbeno izvrgnuo silnoj opasnosti. Jer, Bog uvede čeljade u strašne patnje koje on, dakako, može preživjeti, ali čeljade ne. Pomislih, štoviše, da bi takav trodnevni dijalog čak i u mene prosta patnje izazvao! Hrabrosti, stoga, moja dušo! - neprestance sam po-navljao, odlučan da se držim Franjina skuta... pa tko mari ako i posrnem.Dok sam tako premetao svakojake misli umom, sve uzdrh- talijega tijela - Franjo se odjednom pojavio iz špilje. Kako je zračio - poput užarene glavnje! Molitva mu bješe potrošila i ono malo tijela, ali ono što je od njega ostalo bješe blistalo kao čista duša. Pružio mi je ruku - vidjeh da mu je lice ozareno osobitom radošću.— Onda, brate Leo, jesi li spreman? — zazvao me je. — Jesi li navukao svoj ratnički oklop i žičanu košulju, zaštitio noge željeznim navlakama, a lice vizirom spuštenim s brončane kacige... plavim perom urešene?U silnom je zanosu bio, a očiju tako užarenih da sam - kad mi je prišao - nazreo anđele i demone u njegovim zjenicama. Itekako se prestraših... Da nije možda skrenuo pameću?Razumio je moju strepnju, pa se nasmijao, ali se oganj u njemu nije primirio.— Ljudi su dosad smislili bezbroj izraza da počaste Gospoda — reče mi — ali sam se ja još mnogih dosjetio. Počuj kako ću ga zvati: Ponor Bezdani, Nezasitni, Nemilosrdni, Neumorni, Nezadovoljni... onaj koji nikada ne kaza jadnu i zlosretnu čovječanstvu: "Dosta!"Još mi se primaknuvši, s ustima tik uz moje uho - uzviknuo je gromskim glasom:— Nije dosta!... Eto, to je on meni vikao. Ako me pitaš, brate Leo, što Bog naređuje bez ustupka i odgode, kazat' ću ti, jer sam to spoznao u tri dana i tri noći u pećini... Slušaj: "Nije dosta! Nije dosta!" To on viče bijednu čeljadetu svakoga dana, svih njegovih ura... da nije dovoljno, nikada

dosta! "Ne mogu dalje!", stenje čovjek, a Gospod uzvraća "Možeš!"... "Nadvoje ću pući!" vapi čovjek opet, a Bog mu odgovara "Pukni!"Franju je počeo izdavati glas - krupna mu se suza skotr- ljala niz obraz.Mene, pak, ljutnja obuze: golema nepravda bješe počinjena! Osjetio sam beskrajnu sućut spram Franje.— Pa kako može od tebe još iskati? — negodovao sam. — Zar nisi obnovio Svetog Damjana?— Nije dosta!— Nisi li oca i majku ostavio?— Nije dosta!

— Nisi li gubavca poljubio?— Ni to nije dosta!— A što onda još očekuje?— Pitao sam ga, brate Leo, baš tako... "Što još od mene očekuješ,

Gospode?"... a odgovorio mi je: "Idi u hram moj Portiunculu - ondje ću ti reći." Stoga, brate Leo, pođimo tamo da vidimo što to hoće. Prekriži se, pritegni uzicu oko svog pasa... s Bogom imamo posla, a njemu se ne može uteći!

Trkom smo sišli niz brdo, prošli Assisijem bez zaustavljanja i dohvatili se ravni. Veljača bješe: studen što ljuto ujeda, drveće ogoljelo, tlo prekriveno jutarnjim mrazom... kao da je snijegom posuto.

Prošli smo Svetog Damjana, ostavili maslinike za sobom i zašli u borov šumarak s ponekim stablom hrasta pod kojim bješe obilje žira. Sunce je upravo obasjalo borove iglice, miris kojih se proširio zrakom. Franjo je zastao i duboko udahnuo.

— Kakve li osame! — promrmljao je sav sretan. — Kojeg li mirisa... i mira!

Dok je to izgovarao, sitan je kunić iskočio iz rupe u tlu i zagledao se u nas naćuljenih ušiju. Vidjelo se da nas se ne boji, nego da nas mirno promatra - uspravljen na stražnje noge kao da zaplesati hoće. Trenutak potom, nestade u grmlju.

— Vidje li ga, brate Leo? — Franjo će, krajnje dirnut. — Malom je bratu kuniću bilo drago što nas je ugledao. Kao da je mahnuo šapicama da nas pozdravi... Dobar je to znak! Dobar predosjećaj imam, brate Leo, da smo ondje gdje smo trebali doći.Još smo nekoliko koraka napredovali, a tada ju vidjesmo: među dubovima, usamljena i dražesna, stajala je malešna crkva Svete Marije od anđela - Portiuncula. Bila je sagrađena od vremeiiom načeta kamena, a uokolo bjehu dvije-tri oronule ćelije, ovijene bršljanom i divljom lozicom. A onda, iznenada - kao da je iz crkvice izašlo da nas dočeka - na čistini vidjesmo mlado bademovo stablo u punom cvatu.

— To je Sveta Marija od anđela — tiho je kazao Franjo, dok nam se obojici oči suzama orosiše; prekrižismo se potom.

— Slatki brate bademe, dragi naš mali brate — Franjo će zatim, raširivši ruke put stabalca — kako si se lijepo odjenuo, halju svoju obukao! A, eto nas - sretnih što te vidimo.

Prišao je potom drvetu i obgrlio deblo.— Blažena ruka koja te je zasadila, blagoslovljen bademov plod iz koga

si ponikao. Ti neustrašivo prednjačiš, mali moj brate: prvi se usuđuješ

usprotiviti se zimi, prvi procvjetaš. Jednoga će dana, Božjom voljom, prva braća doći da posjedaju ovdje pod tvojim rascvalim granama.

Rinuli smo vrata i ušli - crkvica je vonjala zemljom i plijesnima. Maleni je prozor visio izvaljen iz ležišta, sa stropa bjehu pootpadali komadići žbuke i drveta, a pauci bjehu izatkali guste i savršeno razvedene mreže oko Marijina kipa.

Otklonili smo paučinu i prišli da se pomolimo. Nad nama vidjesmo fresku na kojoj se razaznavala Blažena Djevica, u plavoj halji, kako stoji bosim nogama na tanku polumjesecu. Rojevi pretilih anđela snažnih ruku i obraza osutih crnim maljama podupirali su ju i nosili u nebo.

Na oltaru, rastvoreno je ležalo Evanđelje - prastaro, stranica zamašćenih nebrojenim prelistavanjima, nagriženo crvima i zeleno od plijesni.

Franjo me uzbuđeno primi za ruku:— Gle, brate Leo! Božji je to znak... idi, pa pročitaj retke na otvorenoj

strani. Bog ju nam nije slučajno izložio - objava je na njoj. Čitaj glasno, kako bi Sveta Marija od anđela, nakon toliko godina, opet odjekivala radošću njegove riječi.

U tom je trenu sunčana zraka, ušavši kroz ruševan prozor, upravo na Evanđelje pala - nagnuo sam se i glasno pročitao:— Pođite i propovijedajte, svima kazujte: Kraljevstvo nebesko se bliži... a ne ušivajte zlata, srebra ni bakra u pojaseve vaše - ni torbe na rame ne mećite, ni do dviju halja ne uzimajte, ni sandala, ni štapa svojega...Odjednom - začuh krik za sobom; okrenuvši se, vidjeh Franju kako kleči na prljavu podu, među komadima otpale žbuke. Stao je uzvikivati prodornim glasom, nalik kliktanju sokola:— Ništa! Ništa! Ništa!... Ništa sobom nositi nećemo, Gospode. Tvoja će se vršiti! Ništa... samo oči naše, ruke, noge i usta iz kojih će se oriti: "Kraljevstvo nebesko se bliži!"Potom me na silu povukao iz crkvice - odbacujući usput štap i sandale.— I ti svoje baci — naredio mi je. — Zar nisi čuo: "Ni sandala, ni štapa!"— I ovo? — upitao sam nevoljko, držeći punu torbu u naručju.— I vreću! Zar nisi čuo "Ni torbe na rame!"— Mnogo toga Bog od čovjeka očekuje... — negodovao sam u tjeskobi, zbacujući remen moje torbe s ramena. — Zašto li se tako neljudski odnosi prema nama?— Jer nas voli — odgovorio mi je. — I prestani rogoboriti.— Ne rogoborim, brate Franjo, nego sam gladan... a baš nam je danas vreća puna poslastica. Da ih ipak prvo pojedemo?Franjo me sažaljivo pogledao, te će, osmjehnuvši se:— Jedi ti, brate Leo. Ja mogu pričekati.Kleknuo sam na oba koljena, otvorio vreću, pa navalio na hranu. Bješe i vrčić vina u njoj - ispio sam ga do dna. Odista sam se do sita najeo, pa i preko toga - poput deve koja se sprema pustinju prijeći.Za to mi je vrijeme, klečeći uza me, Franjo ustrajno govorio.— Ti, brate Leo, shvaćaš... naravno... da je Bog u pravu.Dosad smo vodili računa samo o sebi, o našim dragocjenim nam osobnostima, samo našim dušama... brinući jedino o tomu kako bismo sami bili spašeni. Ali, nije to dovoljno! Moramo se boriti da i druge

spasimo, brate Leo, jer... ne spasimo li njih, kako ćemo sebe? 'Kako ćemo se boriti?' - upitao sam Gospoda, a on mi odgovori: "Idi u hram moj Por- tiunculu, pa ću ti reći. Ondje ćeš čuti naredbu moju." A sad sam ju čuo - i ti si ju čuo, brate Leo, na vlastite uši: "Pođite i propovijedajte kazujući: Kraljevstvo se nebesko bliži!" Eto naše nove dužnosti, brate moj i subojovniče: da propovijedamo! Da okupimo uz nas što više braće, što je moguće više usta koje će propovijedati , što više srdaca koja će voljeti, stopa koje je izdržati duge pohode... da postanu novi križari i da se svi zajedno zaputimo osloboditi Sveti Grob. Ali, koji Sveti Grob, brate Leo? Dušu čovječju!

Zašutio je na trenutak, pa će opet:— Ona je pravi Sveti Grob, brate Leo. Raspeti je Krist u ljudskom tijelu,

a mi polazimo do duša doprijeti, brate Leo - ne samo do naših, nego duša cijeloga ljudskog roda. Naprijed! Nahranio si se, žeđ ugasio - hajd'mo sad odabrati nove druge. Nismo nas dvojica dostatni, na tisuće nas treba. Naprijed, u ime Božje!

Okrenuo se put Assisija upravo kada se sunce diglo nad tvrđavu, a grad pod njim zablistao poput rascvjetale ruže. Franjo se prekrižio, te me primio za ruku.

— Hajd'mo — reče, a potom će u oči me gledajući: — Znaš tko me dosad priječio da se približim Bogu? Franjo! Ali sam ga odgurno... pa i ti isto učini: potisni brata Lea. Nova se bitka začinje!

Zadržah jezik za zubima, misleći za se kako nova provalija zijeva... ma se maših Franjine halje.

Uspeli smo se u Assisi i stali nasred trga - Franjo je odvezao ovnovsko zvono s pojasa i počeo zvoniti, pozivajući narod da nam pristupi. Stanovit broj prolaznika zastao je i uspostavio krug oko njega, a pridružiše im se i mnogi još, hitajući iz gostionica u kojima su - jer nedjelja bješe - provodili jutarnju dokolicu pijuckajući vino. Franjo ih je pozdravljao raširenih ruku.

— Mir s tobom! — govorio je svakom koji bi prišao. — Mir s tobom!Kad se poveliko mnoštvo okupilo i trg pun bio, stao je i iznova raširio

ruke:— Mir... — uskliknuo je — ...mir u srcima vašim, mir domovima vašim, i

vašim neprijateljima mir. Cijelomu svijetu mir - jer kraljevstvo nebesko dolazi!

Glas mu je pucao od uzbuđenja, ponavljao je jedno te isto sveudilj, a kad više ne bi mogao govoriti, u plač bi briznuo. "Mir, mir!" kliktao je, upućujući slušatelje da sklope mir s Bogom, s ljudima, s vlastitim srcima. A kako? Samo jedan je put do mira: ljubav.

— Ljubav! Ljubav! — uzviknuo bi, pa se opet rasplakao.Žene se počeše pojavljivati na vratima svojih dvorišta, neke se i na

kućne krovove ispeše, da bi ga slušale - a svjetina ga više nije ismijavala niti mu se rugala, iako je, prolazeći iz dana u dan ulicama Assisija, jedno te isto propovijedao, uvijek istim riječima, redovito uz provale plača. Stajao sam neprestance uza nj, a i plakao s njim - dok propovijedao nisam: samo bih ranim jutrom, zvoneći ovnovskim zvonom, prošao ulicama Assisija uzvikujući: "Dođite, pristupite svi - Franjo će zboriti!"

Jedne večeri, pošto je propovijed završila i mi se spremali uspeti se do naše špilje na noćenje, trgovac imenom Bernard de Quintavalle priđe

Franji; taj čovjek tkaninama je trgovao, kao i gospar Bernardone, nešto stariji od Franje bješe, a crte njegova lica i plave mu oči otkrivale su muža razborita i pomalo sjetna. Taj nikad nije pratio Franju u onim cjelo- noćnim ludovanjima, nego je - kako mi se jednom kasnije povjerio - znao sjediti dugo u noć izučavajući Sveto pismo. Strašila ga je Jahvina žestina u Starom zavjetu, a kad je Isusa otkrio, srce mu se ispunilo mješavinom tuge i radosti.

Čuo je o Franji, pa se i sam u početku smijao misleći kako je to krečenje crkava, ljubljenje gubavca, javno zbacivanje odjeće i njezino vraćanje ocu bio samo novi niz nepodopština Bernardoneova raskalašenog sina - a eto njega sad, sa zvonom u rukama, kako kruži ulicama propovijedajući o, kako reče, novom ludilu. Bernard baš nije razumio u čemu se to "novo bezumlje" sastoji - znao je samo da Franju svakodnevno viđa kako uzvikuje svoje poruke i plače na trgu, govoreći da se bori ne bi li ljude spasio od grijeha. Ali, kako ikoga može od grijeha spasiti onaj koji je donedavno provodio noći u bučnu pjančevanju?

Bezumlje je Franjino, međutim, potrajalo duže nego što je itko očekivao... pa se trgovac upitao da mu ipak Bog ne daje snage da se othrve gladi, studeni što s golotinjom ide, himbi? Da ga ne bješe stid, priznao je Bernard samom sebi, već bi bio prišao Franji i razgovarao s njim - jer već noćima nije usniti mogao, stalno s Franjom na pameti... kako mu nešto dojavljuje, a što?

Naposljetku, ne mogavši se više suzdržati, odlučno mu je pristupio.— Sjećaš li me se, gosparu Franjo? Ja sam Bernard de Quintavalle... Bi li

se udostojio prespavati noćas u mojoj kući?Franjo ga je pogledao - zamijetivši veliku patnju i žudnju u Bernardovim

očima.— Kakvo li je ovo čudo, brate Bernarde? A prošle si mi noći u san

došao. Bog te poslao, brate moj - dobro mi došao! Ima u tvom dolasku skrivena značenja. Prihvaćam, vodi nas!

Kimnuvši glavom u Bernardovu smjeru, odlučno mi reče:— Brate Leo, i ti dođi. Ti i ja se ne razdvajamo!

Pošli smo tako Bernardovim dvorima, gdje nam je posluga priredila obrok, a potom - naslonjena na vrata - netremice slušala dok je Franjo govorio o Bogu, ljubavi i ljudskoj duši. Zrak se ispunio anđelima, kroz otvorene su prozore sluge nebesa vidjele - raskošno zelenilo blistavo osvijetljeno, sve-ce i anđele kako šeću tom besmrtnom otavom s rukom pod ruku, dok se nad njima kerubini i serafini iskre poput zvijezda.

Ali, čim je Franjo prestao govoriti - sve se vratilo u prijašnje stanje. Tako se kroz prozor opet vidjelo samo dvorište sa cvijećem u loncima nanizanim oko krune bunara, pa jedna mlada sluškinja brižnu u plač; jer, dok je na tren bila u raj zašla - sad se na zemlji obrela, te iznova postala sluga.

Ponoć se bližila, a Bernard - koji je Franju slušao pognute glave, oduševljen riječima svog posjetitelja - premda ovaj bješe zašutio, osjećao je njegovu nazočnost u sebi: bos, u dronjke odjeven, pjevajući je koračao naprijed, dajući glavom onima za sobom znak da ga slijede.

— Gosparu Franjo — reče mu, podigavši glavu — cijelo vrijeme dok sam te slušao kako zboriš, svijet nestao bješe, a ništa ne ostade osim

duša nad ponorom, ponorom Bogom zvanim... i to raspjevanih. Ali, sad ne mogu reći što je san bio, a što java. Kaže se, gosparu Franjo, da je noć najvoljeni- ji Božji glasnik. Hajd'mo vidjeti kakvu će mi poruku noćas donijeti.

Potom je, ustajući, dometnuo - sve sa smješkom, ne bi li prikrio osjećaje:

— Gosparu Franjo, noćas ćemo ti i ja spavati u istoj sobi. Kažu ljudi da je svetost zarazna bolest... pa da vidimo je li!

Bernard je, međutim, nešto drugo imao na umu: htio je iskušati Franju, pa je, čim su legli, zahrkao, pretvarajući se da je zaspao. Prijevara mu je uspjela: kad je pomislio da Bernard čvrsto spava, Franjo je kliznuo iz postelje, kleknuo na pod, prekrižio ruke i počeo šapatom moliti. Koliko god je napinjao sluh, Bernard nije čuo ništa osim:

"Moj Bog i moje sve! Moj Bog i moje sve!"To je tako potrajalo do zore, kad se Franjo uvukao u krevet i sada on

hinio da spi. Bernard, pak, kojem su suze tekle cijele noći dok je Franju slušao, digao se i došao u dvorište - gdje sam ja već vadio vodu iz bunara. Okrenuo sam se, čuvši korake, i pogledao ga: oči mu upaljene bjehu.— Što se zbilo, gosparu Bernarde? — upitao sam ga. — Oči su Vam posve crvene.— Franjo nije spavao cijele noći, molio je, a veliki mu je plamen lizao lice.— Nije to plamen bio, gosparu Bernarde, nego Bog.Uto se Franjo pojavio, a Bernard mu se odmah pred noge baci.— Jedna me misao mučila, gosparu Franjo — reče. — Smi- luj mi se i udovolji mom srcu...Franjo obujmi Bernardove ruke i natjera ga da se pridigne.— Slušam te, brate Bernarde. Neću ja, nego će Bog dati spokoja tvom srcu. Kaži, što te muči?— Moćan mi je plemić povjerio veliko blago da mu ga čuvam... što i jesam, mnoge godine. Ali, sad se spremam na dug i opasan put - pa što da učinim s njegovom imovinom?— Vrati ju čovjeku koji ti ju je povjerio, brate Bernarde. Tko je taj velmoža?— Krist, jer cjelokupno bogatstvo što ga imam njemu dugujem... njegovo jest. A kako da mu vratim?Franjo se prvo duboko zamislio, te će potom:— Krajnje je teško to pitanje, brate Bernarde. Stoga ti ja sam odgovor ne mogu dati. Ali, hajdemo u crkvu, upitati samoga Krista.Nas trojica da ćemo put uličnih vrata, kadli netko pokuca na njih. Bernard je potrčao da vidi tko je - i odmah radosno uskliknuo:— Zar si ti to, gosparu Pietro? Čemu tako rano? Čovječe, kao leš si blijed...Gospar Pietro bio je slavan profesor prava na Sveučilištu u Bologni, a kako je bio rodom iz Assisija, povremeno je dolazio kući na odmor. Ovoga puta, međutim, otišao je iz Bologne zbog smrti svoga najdražeg studenta, nekolikodana ranije. Nemoćan da se odupre tuzi, bješe se povukao u roditeljski dom i odbijao vidjeti bilo koga.

— Jesi li sam, Bernarde? — upitao je.— Nisam. Franjo, sin gospara Bernardonea je također ovdje... i jedan

njegov prijatelj.— Ne mari, pred njima ću govoriti — Pietro će stupajući u dvor.Bješe on krupan čovjek plemenitaškog izgleda, sivkastih očiju oštra

pogleda i kratke kovrčave brade. Duge su noćne ure uz knjigu učinile njegove obraze upalima, a kožu na licu suhom i žutom poput skupocjene pergamene što ju monasi upotrebljavaju da bi opisivali muku Kristovu.

Srušio se na stolac, teško dišući - dok smo ga nas trojica okružili, nagnuvši se kako bismo čuli što ga tišti. Duboko je uzdahnuo, te počeo:

— Oprostite mi što ću od samog početka... Imao sam, naime, studenta, Guido mu ime bješe, koga sam volio kao vlastita sina. Taj nikad nije dizao glave s knjige, pa je u dvadesetoj bilo u njega razboritosti i erudicije kao u stara čovjeka. A u taj blistav um bješe utkano nešto što se odista rijetko nađe: strast, ognjena strast... Zato ga i jesam toliko volio - ali, prije nekoliko dana, umrije.

Stisnuo je usne kako bi zadržao jecaj, ali mu se dvije krupne suze oteše iz očiju. Bernard mu ponudi vrč vode - do dna ga je ispio.

— Na dan njegove predsmrtne agonije, sagnuo sam se nada nj, te mu rekao: "Guido, dijete moje... ako Bog odluči da te pozove sebi, nešto bih te zamolio." "A što, oče?" - odgovorio mi je. "Učinit' ću sve što poželiš." Rekoh mu tada kako bih želio da me jedne noći u snu posjeti i kaže mi kako je na drugom svijetu... "Doći ću ti", prošaptao je, položio ruku na moj dlan i u istomu trenu dušu ispustio.

Gosparu Pietru tada glas puče - morao je zastati - a kad se pribrao, još nam kaza:

— Otišao sam stoga iz Bologne i došao ovamo... kako bih sam bio, dok čekam da mi on u snu dođe. I došao je - jutros, pred zoru.

Bernard je tada čučnuo uza nj i primio ga za podlakticu.— Samo hrabro, Pietro — tiho mu reče. — Odahni, zraka uzmi, pa nam

ispričaj što ti je kazao.Franjo se sagnuo prema njemu, željan da sve čuje.— U čudno ruho odjeven bješe. Zapravo, nije to bila nekakva odjeća,

nego stotine papirnatih traka, međusobno prišivenih i ovijenih oko njegova tijela - a bjehu to svi rukopisi što ih je ispisao tijekom studija, sa svim zadacima i pitanjima, zamršenim filozofskim i pravnim problemima, teološkim prijeporima: kako se spasiti, kako paklu pobjeći, kako se iz njega u čistilište izdići, a odatle u raj... Tako je papirima pritisnut bio da nije ni pomišljao kako bi mogao hodati. Vjetar je puhao, oni su se rukopisi vijorili... pa kad bi se razmakli, mladićev se kostur vidio, cijeli blatom oblijepljen, a djelomice i travom pokriven. "Guido, dijete moje", uskliknuo sam, "kakve su to listine oko tebe, ti papirnati rezanci što ti ne daju da koračaš?"

"Upravo sam iz pakla prispio", odvratio mi je, "pa se upi- njem ne bih li se uspeo do čistilišta... ali ne mogu. Težina ovih papira me priječi." Kad je to rekao, jedno mu se oko u suzu premetnulo, a ta mi pade na dlan i opeče me. Evo, pogledajte!

Ispružio je desnu ruku - na njoj vidjesmo krvavu ranu, savršeno okruglu, poput očne jabučice. Bernarda i mene užas spopade, dok se Franjo samo nasmiješio.

— Gotovo je stoga... sa svim — gospar Pietro će ustajući. — Prije nego što sam krenuo ovamo, sve sam svoje rukopise u oganj bacio - spalio ih sve, kao i moje knjige. I spasih se! Blagoslovljen neka je moj voljeni učenik koji mi je donio poruku s donjega svijeta... jer u novi život krećem, slava Bogu!

— A koji ćeš sada put slijediti, dragi Pietro? — upitao ga je Bernard. — Kakav to novi život otpočinješ?— Ne znam još, ne znam... — odgovorio je taj učeni čovjek zamišljeno.— Znam ja! — umiješa se Franjo; potom je otvorio vrata prema ulici i ponovio: — Ja znam! Pođite sa mnom. Obojica!Franjo je krenuo prvi, predvodeći nas, dvojica prijatelja - s rukom pod ruku - za njim, a ja posljednji. Ove su dvije duše spremne, pomislio sam, da počnu svoje uzašašće.Prošli smo kraj Svetog Ruffina - misa je bila u tijeku, te crkva puna, ali nismo tu zastali: umjesto toga, skrenuvši za ugao pošli smo prema maloj crkvi Svetog Nikole, posve pustoj. Franjo je rinuo vrata, te ih otvorio, pa uđosmo. Nad oltarom je visjelo raspelo, osvijetljeno malenim kandilom, a na zidu pocrnjelu od čađe svijeća bjehu naslikani prizori iz svečeva života - sveti Nikola u sredini, a uokolo ribe i ribari, pomorci i brodovi na beskrajnu moru.— Brate Bernarde, ti si me nešto pitao... — reče Franjo—...pa sada klekni da ti Krist odgovor kaže.Proslijedio je potom do oltara, kleknuo i prekrižio se, te uzeo u ruke teško Evanđelje, srebrom okovanih korica.— Ovo su usta Kristova — kazao je, otvorio knjigu, upro prstom na stanovit redak, te ga glasno pročitao:"Ako želiš biti savršen, prodaj sve što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš steći golemo blago na nebu!"Zatvorio je zatim Evanđelje, te ga otvorio na drugomu mjestu:"Tkone uzme svoga križa ine pođe zamnom,nijemenedo- stojan. Neka se odrekne sama sebe, neka uzme svoj križ i krene za mnom."Franjo se potom obratio Bernardu, koji ga je slušao klečeći, u gorku plaču.— Sumnjaš li još uvijek, brate Bernarde? — upitao ga je.— Hoćeš li da Krist još jednom otvori usta?— Ne, ne! — uzviknuo je ovaj, ponesen osjećajima; potom će, skočivši na noge, odlučnim glasom: — Spreman sam!— I ja sam — začu se glas za njim; bio je to gospar Pietro, koji je sve to slušao ležeći licem na kamenim pločama.

— Idemo, onda! — radosno će Franjo, stupivši među dvojicu obraćenika i prihvaćajući ih oko struka.

— Ti si, gosparu Pietro, već učinio kako nas Krist uči: spalio si svoje blago - rukopise, pera, knjige... svu si tintu prolio i dosegnuo rasterećenje. Sad je na tebe red, brate Bernarde! Otvori svoj dućan pa pozovi sirotinju, te joj razdijeli platna što si ih dosad prodavao - odjeni gole! Prelomi svoj metar, škrinje otvori, pa sve podijeli, razdavaj... breme si zbaci. Jer, brate Bernarde, našoj siromašnoj braći moramo, budući da smo joj nesumnjivo

dužni, vratiti ono što smo uzajmili. Zadrži li netko čak i tanašan zlatni lančić, osjetit' će kako mu dušu obremenjuje, priječeći joj da se uzdigne i poleti!

Okrenuo se zatim prema oltaru - Raspetomu.— Kriste, Gospodine moj, kako li nam jeftino svoja dobra prodaješ! Mi ti

dajemo sadržaj nevelika dućana, a njime kupujemo kraljevstvo nebesko. Spaljujemo hrpu starog papira, a stječemo život vječni!

— Hajd'mo! Časa ne časimo — reče Bernard, odrješujući ključ prodavaonice s pojasa - našto se u trk dade.

Vjernici su upravo izlazili s mise - crkve su se zatvarale, a otvarale krčme. Svjetina je pokuljala prema trgu.

Uto su se i oblaci razišli, te je jarko sunce zasjalo: sirota je veljača, sa svojih pukih dvadeset i osam dana, bila topla poput lipnja, pa je drveće počelo razvijati prve smotane listiće.

Koliko li sam puta u svom vijeku vidio dolazak proljeća! Međutim, tada sam prvi put bio svjestan njegova značenja - te sam godine prvom, jer me Franjo tomu podučio, znao da sve čini jednu cjelinu, da drveće, jednako kao i duša čovječja, kao i sve ostalo... slijedi isti zakon Gospodinov. Pa tako i duša ima svoje proljeće, pupa i lista baš kao i drveće.

Čim smo došli na Trg svetoga Jurja, Bernard je gurnuo ključ u bravu i otvorio svoj dućan. Zatim je, na pragu stojeći, povikao iz puna grla:— Tko god je siromašan, komu god odjeće manjka - neka priđe! U ime Kristovo, svu moju robu dijelim.Franjo mu je stao zdesna, a gospar Pietro slijeva, dok sam ja donosio bale platna iz stražnjega dijela trgovine i slagao ih na hrpu pred njima.Kako li je narod samo pohitao! Žene i djevojke, stariji muškarci, odrpana čeljad... užagrenih očiju žudno su pružali ruke pod nedjeljnim nebom. Bernard, pak, smijući se i uživajući, s nekim bi se našalio, drugoga bocnuo... dok je velikim škarama rasijecao tkanine i dijelo svoje bogatstvo. Povremeno, kad bi se Franjo prema njemu okrenuo, oteo bi mu se uzdah olakšanja, pa bi kazao:— Kakvo je ovo veselje, brate Franjo! Kakvo rasterećenje!Zbilo se da je otac Silvestar naišao onuda; prizor razvlačenja Bernardove imovine i njezine razdiobe slomio mu je srce.— Kakve li bruke da se takvo blago upropaštava! — promrmljao je. — Nema sumnje, onaj mu je luđak Franjo utuvio tu zamisao u glavu.Stao je i promatrao što se zbiva, a Franjo je naslutio što li misli, te mu dobaci:— Oče Silvestre, pamtiš kako Krist reče, zar ne? Oprosti što te podsjećam: "Ako želiš biti savršen, podijeli svoju imovinu siromasima, pa ćeš steći golemo blago na nebu!" Dakle, zašto tako odmahuješ glavom?Otac Silvestar nato se nakašljao, pocrvenio od bijesa i nastavio svojim putem. Franjo se uznemirio, jer ga bjelodano bješe uzrujao, te poviče za njim:— Oče Silvestre! Oče Silvestre!Svećenik se, začudo, okrenuo...— Podsjetio sam te na Kristove riječi. Oprosti mi, jer ih ti, svećenik njegov, svakako bolje znaš od mene grešnika.

Da mu se Franjo bliže našao, bio bi vidio dvije suze kako naviru u svećenikove oči.Kad se večer spustila, dućan bjehu samo četiri gola zida.Na kraju je Bernard skršio krojački metar u iverje i bacio ga u jarak. Hitnuvši potom i škare, prekrižio se i prošaptao odahnuvši:

— Slava tebi, Bože... da olakšanje nađoh.Položio je potom šaku gosparu Pietru na rame, te njih dvojica pođoše

za Franjom.Cijeli je Assisi odmah zabrujao o čudnim postupcima bogatog i

smjernog trgovca i učenoga profesora prava. Doznali smo da se iste noći velika skupina postarijih uglednika - svi bjehu zamjetno potreseni - skupila u kući jednog od Bernardovih ujaka, eda bi ustvrdila kako da suzbije novu pošast. Jer, bolest očito priljepčiva bješe, a zahvaćala je ponajprije mlade ljude. Pobrinimo se, tako su promišljali, da ne zavrti glavama naših sinova i ne uvede ih u napast da bosonogima i gologuzima porazmeću bogatstva što smo ih stjecali mi i naši očevi, tolike godine i u znoju lica svog. Jer, eto toga novog bezumnika koji kojekakve zamisli ljudima u glave meće i naše domove podriva. Prognimo ga - otjerajmo ga izvan granica našega grada - i neka ga vrag nosi! Stoga su, na kraju, odlučili obratiti se biskupu, a potom i vijeću gradskih starješina, te zahtijevati da se vinovnika bruke izgna iz Assisija!

Istodobno je u skromnu stanu udove Giovanne - sam uz Oganj, grijući se - sjedio gorostas čvrste građe i suncem opaljena vedra lika: promatrao je svoju ostarjelu tetku kako se križa i blagosilja ime novoga sveca, onoga koga ljudi odne- davno počeše Franjom zvati. Kako nam je priznao nekoliko dana kasnije, smijao joj se i zadirkivao ju govoreći "Jest! Baš će vjetropir samo tako svecem postati! Naći ću ja toga tvog Franju, svetog čovjeka... ili se Giles ne zvao, a ponijet' ću butelju vina i malo valjano pečene prasetine da mu apetit otvorim... pa ćeš vidjet' kako ću ti ga mrtva-pijana dovesti. A onda ću mu namaknut' omču oko vrata i povesti ga na trg, pa će, čim rukama zaplješćem, igrat' stati k'o naučen medo!"

Nekoliko dana prođe. Naša skupina, sada sastavljena od četvorice redovnika, napustila je Assisi i našla utočište u napuštenoj kapelici, Portiunculi. Pred onim smo bademovim stablom i kolibu podigli, sagradivši je od pruća oblijepljena zemljom - tako smo posvetili naš prvi samostan.

Satima smo ondje klečali u molitvi, očima put neba, a Franjo nam je govorio o ljubavi, siromaštvu i nadasve miru - miru u duši svakog čeljadeta i miru u cijelom svijetu. Ja, pak, koji dotada nisam nego zapitkivao i sve propitkivao, s dolaskom nove braće naučio sam se - šutjeti.

Jednoga je dana gospar Pietro rekao nešto čega ću se sjećati dok živim: "Um ništa nego priča, pitanja postavlja i značenja ište; srce ne govori niti išta pita, a ni za značenjima ne traga. Stoga se polako približava Bogu i priklanja mu se. Um je Sotonin odvjetnik - srce je sluga u Boga: ono se klanja pred Gospodom i kaže 'Neka se vrši volja tvoja!"'

Franjo je poslušao te riječi i nasmiješio se.— Gosparu Pietro (uvijek ga je, iz poštovanja, tako oslovljavao), posve

si u pravu. Kad sam mlad učenik bio, dođe o Božiću neki učen bogoslov u Assisi. Uspeo se na propovjedaonicu u Svetog Ruffina, te otpočeo

govoranciju što je potrajala satima i satima... o rođenju Kristovu, spasenju svijeta i strašnoj tajni bezgrešnog začeća. Um mi se zamutio, glava klonula, te, budući da nisam više mogao izdržati, podviknuh "Učitelju, umuknite da čujemo Krista kako plače u jaslama!" Kad smo se vratili doma, otac me namlatio po guzici i zatvorio u sobu, ali me mati kradomice izvela i udijelila mi blagoslov.

Brat Bernard rijetko je progovarao, nego se svakoga jutra, u cik zore; bacao na koljena pod onim drvetom i ponirao u molitve; po treptanju njegovih spuštenih kapaka, upalim obrazima i drhtanju usana vidjelo se da razgovara s Bogom. Kada bi nam, s vremena na vrijeme, uputio poneku riječ, čim bi spomenuo Kristovo ime, oblizao bi usne kao da mu bjehu medom namazane.

Obično bismo se raspršili čim bi se sunce počelo dizati: jedan bi pošao po vodu, drugi po drva, treći u prošnju, dok je Franjo obilazio ulice Assisija i obližnja sela propovijedajući o ljubavi - "novom bezumlju". Vrlo bi često ponio metlu sa sobom, kako bi počistio neku seosku crkvicu; "One su Božji domovi", govorio je, "a ja sam im čuvar, te stoga i odgovaram za njih."

Jednoga jutra, dok smo izgovarali svoje molitve klečeći u kolibi - bilo je to na blagdan svetoga Jurja - spazih krupna čovjeka kako nam se polako i oprezno prikrada, očito uhodeći nas. Pod miškom mu bješe golema butelja vina, a i još nešto zamotano u limunovo lišće - moj je nos nanjušio miris pečena mesa.

Bješe visok poput tornja, suncem opaljen i teške građe. Prišavši našoj nastambi nečujnim koracima, prislonio je lice uza zid i stao nas promatrati kroz rupicu među prućem. Motrio sam i ja njega - krajičkom oka.

Franjo nam je upravo, kao i svakoga jutra, počeo pričati o tom što je tijekom noći rekao Bogu i što je Bog njemu kazao, a onaj je skriveni div naćulio uši i slušao ga zinuvši od čuda. Odjednom se okrenuo, otišao do ruba šumarka, te se učas vratio - praznih ruku - da bi se opet "zalijepio" uza zid naše kolibe i nastavio slušati.

— Gospode — rekao je Franjo u tom trenu — ako držiš da te volim jer žudim da me u raj posadiš, pošalji anđela svoga s bojnim mlatom neka preda mnom dveri zatvori. Ako te volim pakla se bojeći, baci me u plamene vječne... Ali, ako te volim zbog tebe sama, samo tebe radi, onda raširi ruke svoje i prihvati me.

Čovjek onaj koji je to potajice slušao tada zakorači put vrata i stade na njima - a lica blijeda, s dvjema krupnim suzama na obrazima. Bacivši se ničice pred Franjine noge, zavapio je:

— 'Prosti mi, Franjo brate... Ja sam Giles, iz Assisija, onaj koji ti se rugao i kladio se da će doći ovamo i napiti te, pa tiomču namaknuti i povesti te na Trg svetoga Jurja da ondje, kako ja budem rukama pljeskao, poput medvjeda plešeš.— A zašto ne bismo, brate Gile... pošli upravo tamo, na Trg svetoga Jurja? — upita ga Franjo kroza smijeh. — Sigurno se ondje danas mnoštvo svijeta skupilo, pa ti plješći rukama, a ja ću igrati. Ne želim da izgubiš okladu.Zatim će, primajući gorostasa za ruke da se digne s tla:— Hajd'mo! Ljudi čekaju.

I odoše oni tako - a nas trojica, Bernard, Pietro i ja, sve smo do večeri prosjedili pred kolibom, čekajući.— Kasni nam brat Franjo... — rekoh, kao za sebe — ...pa se pitam, zar još uvijek pleše.— Da, vjerojatno — tiho će gospar Pietro, te potom, nakon kratke šutnje, dometnu: — Ja, nažalost, za nešto takvo nemam hrabrosti. Još me sram pred ljudima, a to znači da još nisam naučito posramiti se pred Bogom.Dok smo tako razgovarali, Franjo se konačno pojavi - a za njim onaj krupan čovjek, kročeći lagano kao da krila ima- de... Giles!Franjo ga primi za ruku i stade s njim pred nas.— Zaista me natjerao da zaigram — reče sa smijehom — ali jesam i ja njega! U početku sam sam skakao pred očima Božjim, a on je pljeskao rukama... ma mi je ubrzo brat Giles zavidjet' počeo, te je prestao pljeskati, položio mi ruku na rame i tako se obojica u kolo uhvatismo. Činilo nam se da se sve živo na naša ramena nadovezalo i da s nama pred Bogom pleše!— A kakvo to kolo bješe, braćo! — Franjo će jedva pre- dahnuvši. — Jedno je kad čovjek sam igra, a posve drugo kad ih je više u kolu... prvo dvojica, pa trojica, pa trideset i trojica, pa stotinu tisuća i trojica, cijelo čovječanstvo potom... a onda i životinje, ptice, drveće i oceani, planine... sve što je stvorio pred Stvoriteljem pleše. Je li tako, brate Gile?— Nikakva mi drugog posla ne zadavaj! — odgovorio je div gromko se nasmijavši. — Koja je divota kolo! S rukom na tvom ramenu, brate Franjo, igrat' ću dovijeka.— Iskažimo dobrodošlicu novom subratu — reče Franjo šireći ruke prema nama trojici.— Dobro nam došao! — uskliknuli smo kao jedan i skočili da zagrlimo ljudeskaru Gilesa.Ovaj se pritom nenadano zarumenio - kao da nešto kazati htjede, ali mu manjka smjelosti; konačno se odvažio:— Brate Franjo, nešto sam jela donio... i bocu vina.— I neka si, jer danas tvoj rođendan slavimo — dočekao je Franjo njegovo priznanje, pljesnuvši ga po širokim plećima.— Popit' ćemo u tvoje zdravlje, malo nam vina neće škoditi, oprostit' će nam Bog ako tu i tamo iznevjerimo posvećenu glad i žeđ. Ovamo s tim uzrocima grijeha!U dva skoka Giles je pohitao put grmlja i otamo izvukao pečeno prase i staklenku vina.— Za brata Gila! — uskliknuo je Franjo podigavši sud.— Jer, danas se rodi - neka ga uspjeh prati! I vjenča se danas—i otac postade... svu mu sreću poželimo, jer sinu je njegovu Siromaštvo ime!

X

Ne prođe mnogo dana, a otac se Silvestar pojavio na vratima Portiuncule - upravo kad smo se spremali poći za svagdašnjim poslima. Prišao nam je pognute glave, nasmrt posramljen, oči mu crvene bjehu od neprestalna plača, a pod drhatvim je rukama nekakav svežanj nosio.

— Divota je vidjeti te, oče Silvestre — Franjo ga je pozdravio široko raskriljenim rukama. — Kakav li te vjetar nanese k našoj udžerici?— Božji vjetar — odgovorio je svećenik. — Ukorio si me onomad, Franjo, a tvoje su riječi bile oganj što mi je opekao i pročistio srce.— Nisu ono bile moje riječi, oče Silvestre, nego Kristove.— Da, Kristove bjehu, ali način kojim si ih izrekao, brate Franjo, učinio je da ih čujem k'o da mi je prvi put... k'o danikad ne pročitah Evanđelja. A čitao sam ga, svaki dan, ali sve mi dotada riječi Kristove ne bjehu do li nebrojena slova, žagor golemi... a nikad oganj. Prvom sam onda - tebi, brate Franjo, zahvaljujući - spoznao značenje siromaštva, ljubavi, same Božje volje... i stoga dođoh.

— A što ti je u tom smotuljku?— Roba za presvlaku, dobre moje sandale i još neke stvarčice uz koje

sam osobito vezan.Franjo se od srca nasmijao, te će mu:— Bijaše nekoć pustinjak koji se godinama i godinama upinjao da Boga

vidi, ali bezuspješno... svaki bi put nešto iskrslo pred njim i zamutilo mu vid, spriječilo ga. Nesretnik je cvilio, preklinjao, zapomagao - sve utaman! Nikako nije mogao shvatiti što ga to priječi da Boga ugleda... Jednoga jutra, međutim, skočio je iz postelje sav presretan: spoznao je što! Imao je malen, bogato ukrašen vrč - jedino što je zadržao od svekolike negdašnje imovine, jer ga je silno volio. A tada, uze ga i skrši u hiljadu komada! Potom, digavši pogled - Boga ugleda... po prvi put. Dakle, oče Silvestre, želiš li Boga vidjeti, odbaci svoj svežanj.

Zamijetivši da svećenik oklijeva, on ga nježno primi za ruku i reče:— Hajd'mo... nas dvojica. Na put ćemo izaći, pa ćeš taj smotuljak, iz

ljubavi prema Kristu, dati prvom siromahu koga sretnemo. Nitko se sa svežnjem u raj ne uspinje, oče Silvestre!

— Mogu li sandale zadržat', samo njih...? — svećenik se još jogunio.— Jedino bos u raj možeš — nepopustljivo će Franjo. — Ne pogađaj se,

brate moj, nego kreći!Tako, držeći ga za ruku kao što vuk janje zubima zgrabi, Franjo dograbi

Silvestra - da ga put nebesa porine.Milost je tvoja, Gospodine, velika, golema štoviše... obilata, a u nje je dči kao na paunovu repu. Obuhvaća svijet s kraja na kraj, razlijeva se da stigne i do najudaljenijih duša, kako bi ih ispunila sjajem. Svjedoči o tom i da ne prođe mnogo dana, a dvije protuhe, zgubidani koji su cijelom Assisiju za sprdnju služili, dođoše i Franji ruku poljubiše - pitajući da budu kao braća primljeni. Jedan bješe Sabbatino, a drugi čovjek zvan Capella - Pokrivalo - jer je vazda, pa i u postelji, nosio visok šešir od zelena baršuna ukrašen crvenom vrpcom. Sabbatina sam se odmah sjetio, kao jednog od onih koji su se rugali Franji one noći kada dođoh u Assisi, isteći smjerne kršćane koji bi mi milodar udijelili. Koštunjav je i žučljiva držanja bio, štakorske fizionomije, s dlakavom kvrgom na nosu, dok je Capella bio visok i raskliman, duga obješena brka, čudovišno šiljata nosa i zečjih usana. Mucao je i zatezao u govoru, sav bi se spetljao dok bi nešto kazao.

— Spat' ne mogu više, brate Franjo — počeo je Sabbatino. — Ružne sam stvari o tebi zborio, zavidio ti što si bogat bio, a ja siromah, ti lijep, a ja rugoba, ti u lijepoj robi, a ja vazda u dronjama. U zadnje vrijeme, svake

noći kad bi' legao spat', znao sam da će mi zalud biti. A kad bi se i zbilo da zaspim na nekoliko časaka, ti si mi u san dolazi, sveudilj zboreći "Ne mari, brate Sabbatino, ništa ti ja ne zamjeram... samo spavaj" - ma mi je baš ta tvoja blagost srce cijepala. I tako, nisam više izdržat' mogao, nego došao. Čini sa mnom što hoćeš, a ja ću tvoje stope do smrti slijediti!

— I ja — oglasio se Pokrivalo. — I ja ću s tobom, brate Franjo, sve do smrti. Zlo je meni od ovoga svijeta, a i njemu od mene... pa ostade li mi ikakva pribježišta osim u Bogu? Ali, poći ću za tobom samo pod jednim uvjetom: da mi dopustiš nositi moj šešir. Ti ćeš reći da je to ludost, da sam pošemeren... ali sam svikao na nj. Zapravo, ćutim ga k'o i glavu, pa ako mi ga skineš, to će bit' k'o da si mi glavu odsjekao.

Franjo se najprije nasmijao, ali mu onda lice poprimi odlučan izraz.— Pripazi se ti, brate — posve će ozbiljno Capellu — jer nije

nezamislivo da se vrag u šešir pretvorio i na glavu ti zasjeo. Pazi da te ne gurne nizbrdicom... jer sljedeća može biti

odjeća: reći ćeš "Ne želim fratarsku!" Pa zatim braća - reći ćeš: "Ne želim s njima!" Onda će ljubav doći na red, pa ćeš kazati: "Ne treba mi!"... I tako, sve do Boga, jer ćeš reći: "Ne želim ni njega!"Zašutio je na trenutak, u misli uronjen, pa će opet:— Put uzbrdo, pak, vodi prema vrhu: Bogu... a onaj nizbrdo prema dnu, u pakao. Taj te šešir, sine moj, u nj može strovaliti.Zagledao se potom u Pokrivalove oči - novi je obraćenik, ne mogavši se suzdržati, u plač briznuo.— Ako mi ne dopustiš ono što sam te molio — reče boreći se sam sa sobom -— ostavit' ću te... a onda sam izgubljen.Franjo osjeti sažaljenje spram nesretnika - položio mu je ruku na rame i rekao:— Ostani! Ufam se u Boga.

Kolike li duše na ovom svijetu žude za spasenjem, spremne naglavce se baciti u zagrljaj Gospodu u času kad začuju glas koji ih njemu zove! Bili poštovani kućevlasnici ili skitnice bez imalo ugleda, svi ti ljudi jedne noći čuju kako ih netko u tišini priziva, pa na noge skoče i srca im zatrepere - jer im se učini jalovim i beskorisnim sve što su dotad stvorili. Osjete da ih je Prijetvorni snom na lijepak namamio, pa se ničice bace pred noge onomu tko ih je pozvao i zavape "Uzmi me, spasi me - ti si onaj na koga sam čekao!"Ne bi stoga dan prošao, a da se netko ne bi pojavio iz šu- maraka oko Portiuncule i kleknuo pred Franju.— Primi me, spasi me... ti si onaj koga sam toliko čekao! — govorili su mu, zbacujući sa sebe halje što su ih dotad nosili i kostrijet navlačeći.Jednoga je dana tako došao jednostavan, ali rječit i pokrupan seljak od tridesetak godina - noseći krčag na kojem je naslikao alegorije sedam smrtnih grijeha; pod svakom bješe ispisao na što se odnosi: Oholost, Škrtost, Zavist, Bludnost, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost i Lijenost.

— Brate Franjo, počuj što ti imam kazati — reče pred noge mu se bacajući. — Živio sam mirno i staloženo u mom selu, vinograd obrađujući i lozom se izdržavajući. Nisam žene ni djece imao, pa ni briga... tako

mišljah. Ali, čim sam tvoj glas čuo, spoznao sam kakav sam bijednik: u srce se pogledah - za koje sam vjerovao da je čedno - ma svih sedam smrtnih grijeha u njemu vidjeh. Uzeh, stoga, ovaj vrč, pa naslikah njihove prikaze, ispod kojih im imena ispisah... pa ću ga sada - gle! - razbiti pred tvojim nogama, uzdajući se da će svih sedam kvragu otići!

Tresnuo je zatim krčagom o kamen i odista ga razbio u tisuću krhotina.— Nek'mi se i srce ovako skrši i smrtni se grijesi stijenjem rasprše!— Kako je tebi ime, brate?— Borovnica...— Borovnice, tako se umili Bogu da na tvojim granama tisuće duša

svoja gnijezda sviju!

7Adam i Eva sjedili su u raju, razgovarajući: — Da nam je nekako otvoriti dveri, pa otići — rečeEva.— Otići., ali kamo, najdraža?— O, da nam je rajske dveri otvoriti... pa otići!— Vani su bolesti, boli, smrt...— Da nam ih je nekako otvoriti... pa otići!Oprosti mi Bože, ali obaju tih glasova svjestan sam bio... u sebi. Jer, dok bih Franju slušao, u raju sam bio - glad i golotinju zaboravljao, kao i draži vanjskoga svijeta. Iznenada, pak, čuo bih buntovnički povik: "Otiđi!"Jednog me dana Franjo zatekao kako plačem.— Čemu suze, brate Leo? — upitao me, nagnuvši se nada me i položivši mi ruku na rame.— Sjetih se, brate Franjo... sjetih se...— Čega si se sjetio?— Onoga jutra kad sam ruku pružio i ubrao smokvu s moga stabla.— Ničega više?— Ne, ničega više, brate Franjo... al' mi je i to za plač dovoljno.Sjeo je na zemlju do mene i uzeo me za obje ruke.— Brate Leo, poslušaj što ću ti kazati... ma nemoj to ni pred kim ponoviti.— Slušam te, brate Franjo — rekoh osjetivši njegovu toplinu - ali ne njegova tijela, nego duše, kojom je dušu moju grijao.— Slušam te... — ponovio sam, jer je on neočekivano zašutio.Pustio mi je ruke i podigao se, a onda će iz tjeskobom stisnuta grla:— Vrlina, brate Leo, stoji sama na vrhu puste hridi. Kroz misli joj prolaze sva zabranjena zadovoljstva što ih nikad okusila nije - pa plače.Rekavši mi to, udaljio se pognute glave, te mi nestao za drvećem.Kažu da, padne li kap meda negdje, pčele sa svih strana - osjetivši miris u zraku - požure da ju posišu. Jednako tako, ljudske su se duše - namirisavši Franjinu, tu kap meda- počele okupljati oko Portiuncule, a tko li nam dođe

jednoga dana, u vrijeme zalaska sunca, nego onaj koji nam dade halje što smo ih otada nosili: stari naš prijatelj Ruffino!— Zima ide — reče, pa će onda smješkajući se: — Ne može vas samo Bog utopliti... i valjane se odjeće hoće!Dade mi potom, za Franju i mene, po dolamu kakve su nosili njegovi čobani, te po sandale i štap.Franjo, čim ga je spazio, srdačno mu se nasmijao i uskliknuo:— Gle, gle... stari prijatelju, vidim ja da ni topla odjeća sama nije dovoljna - i Bog ti treba!Ruffino je nato oborio pogled.— Oprosti mi, brate Franjo, ali slijep sam onda bio. Mislim, znao sam za vidljivi svijet... a ništa o onomu za njim. Ali, kad si moj dom posjetio, te ostao ondje časak-dva, zrak se u njemu promijenio - ispunio se glasovima što mame i zovu, rukama koje su me poticale da odem. Na kraju, dan je došao da im se više nisam mogao odupirati, vrata sam ostavio širom otvorena, ključe u rijeku bacio... i došao!— Težak je život naš ovdje, najdraži prijatelju, krajnje težak. Kako ćeš ti to sve podnijeti? Žalim ja čovjeka koji je odrastao naviknut na dobru hranu, udobnu odjeću i toplinu žene...

— Ali, brate Franjo, više ja žalim onoga tko se ne može lišiti dobra jela, ugodne odjeće i ženske topline. Ne odbijaj me, brate Franjo - primi me!

— Ima još nešto, prijatelju Ruffino: ti si, koliko znam, polazio škole u Bologni... pa ti je um nastanjen mnogim pitanjima. Ovdje, pak, ništa se više ne pitamo: već smo dosegnuli stanje izvjesnosti. Dakle, uspjet' ćeš podnijeti glad i golotinju, bez žene biti - ali, hoće li se tvoja pamet moći nositi s našom zadanošću, a da ne podigne buntovnički stijeg? To je, prijatelju Ruffino, najveća kušnja svakom nesretniku koji je sjedio podno drva saznanja i pustio zmiju da mu oblizuje uši, usta i oči.

Ništa Ruffino na to ne reče.— Onda... što misliš? — Franjo će, nakon nekoliko trenutaka,

suosjećajno ga motreći.— Ne, brate Franjo — konačno odgovori Ruffino, tihim glasom

bespomoćna čovjeka. — Neću to moći... neću.Franjo, na te njegove riječi, skoči na noge te spusti šaku na prijateljeve

grudi.— Hoćeš, itekako hoćeš! Upravo tvoja hrabrost da kažeš kako nećeš

znači da hoćeš moći. Srce je bliže Bogu nego um, stoga zanemari misao i srce slijedi: a ono, i samo ono, put u raj znade. A sada svlači to u čem' si došao i habit odijevaj! Sjećaš se onih pastirskih dolama što si nam ih onda dao, zar ne? Onih kakve su tvoji čobani nosili... E, pa mi smo naše mantije po njima skrojili - i to od tkanine jednake boje. Brate Ruffino, odjeni i ti habit u boji zemlje!

Drugom nekom zgodom, Franjo je - selom prolazeći - susreo junošu pod svijetlim oružjem, od mamuza i mača do odijela od baršuna i pera zadjenuta u šešir nad njegovom kovrčavom, svježe opranom kosom... još mirisnom po finu sapunu.

— Pomozbog, ljudino! — pozdravio ga je Franjo. — Nisi li se umorio, sam se sebi diveći i brk sučući? Vrijeme ti je da svežeš uže oko pasa,

staviš kapuljaču na glavu i staneš bos glib gaziti. Pođi za mnom, pa ću te rukopoložiti u Boga vitezom.

Haramija si čupnu brk, zagleda se u odrpanca koji mu se obratio, te se grohotom nasmija:

— Hoću, ali pričekaj... da me razum ne napusti!Samo tri dana kasnije, eto njega pred Portiunculom! Ošamućen poput

ptice što ju je zmija pogledala - Angelo je Tancredi došao i pao u Božje gnijezdo.

— Evo mene — reče kleknuvši da bi Franji ruku poljubio. — Dodijalo mi da se ruhom resim, sam se sebi divim i brkove sučem. Primi me!

Ali, tek se nekoliko dana kasnije u Božjoj mreži pojavio čudovišan morski pas opakih ralja... Franjo i ja sjedili smo na pragu Portiuncule, sunce još ne bješe zašlo, pa se ni braća vratila iz prošnje. Od svih je njih samo Bernard bio ostao u kapelici, ali se kasnije i on nekamo djenuo - ne prije, pak, nego što je pao ničice pred Franju i zatražio odrješenje grijeha. Činio je to svaki put kad bi se zapućivao nekamo na osami moliti, jer nije znao hoće li se živ vratiti.

Franjo bješe bez riječi zagledan u svoje otvorene šake i stopala preko njih, zadubljen u promišljanje. Potrajalo je tako dok mi se nije, duboko uzdahnuvši, obratio odista čudnim pitanjem:

— Brate Leo, kad mislim o Kristovoj muci, stopala i dlanovi me bole kao da su probijeni... ali, gdje su čavli, gdje krv - gdje je križ? Sjećam se, jednom sam se zatekao na Veliki petak u dvorištu Svetog Ruffina, kad su u Assisi došli putujući glumci koji bi u Velikom tjednu uprizorili Pasiju... pa je čovjek koji je predstavljao Krista, stenjući i dahćući pod križem, dok su ga vodili da ga razapnu, bio po rukama sav umazan crvenom bojom što je trebala biti njegova krv. Meni, pak, kad bi ispustio vapaj "Eloi, Eloi, lama sabahthani", onaj što srca razdire, suze bi potekle... a kako se bližio kraj predstave, muškarci su sve glasnije što negodovali, što ridali, dok su žene vrištale i žalobno pojale. Taj glumac kasnije je došao u našu kuću, gdje mu je moja mati priredila večeru... pa ga čuh kako se šali i smije dok je mlakom vodom spirao onu boju s ruku. Premalen sam bio da to ra-zumijem, pa sam ga upitao: "Ali, jesi bio razapet, zar ne?" "Neee, dječače moj. Sve je to bila predstava - razumiješ li sad? Igra... Samo sam se pretvarao da sam raspet." Bijesno sam povikao na nj: "Drugim riječima, ti si varalica!" Majka me nato posadila na koljena i rekla: "Smiri se, sine... još si suviše malen da bi to shvatio." A sada, brate Leo, kad sam itekako odrastao, itekako i shvaćam - umjesto da razapet budem, ja samo razmišljam o razapinjanju. Zar je moguće, brate Leo, da smo i mi glumci?

Uzdahnuo je zatim, te će ponovo:— Pogledaj mi ruke, noge moje pogledaj... gdje su čavli? Drugim

riječima, sva je ta muka samo igra?U tom se trenu odista gorostasna ljudeskara pojavila među drvećem.

Taj nam je (otprilike) tridesetogodišnjak pristupio teškim koracima, gologlav i čvrste građe, visoka čela i lavlje grive nad njim. Stupio je pred Franju, stavio ruku na srce i pozdravio ga.

— Franju iz Assisija ištem, onoga koji skuplja fratre da red utemelji. Ja sam Elijas Bombarone, rodom iz Cortone, a završio sam studije na

Sveučilištu u Bologni. Nađoh, međutim, da me knjige previše sputavaju... a želim se upustiti u velika djela.

— Ja sam onaj koga tražiš, prijatelju — odgovorio je Franjo — ali ne okupljam braću da bih red osnovao, nego da se zajedno borimo kako bismo spasili svoje duše. Jednostavna smo, mahom nepismena čeljad... pa što bi ti među nama, tako obrazovan?

— I ja bih da dušu svoju spasim, brate Franjo, ali to ne ide samim obrazovanjem. Poprilično sam toga čuo o tvom životu, a sviđa mi se to što sam doznao. Ponekad skroman, neuk čovjek, srce slijedeći dođe do onoga što umom nikad ne bi dosegao. Ali, i uma nam treba, brate Franjo, jer je i on božanstven dar što ga Bog dade čovjeku, njegovu najvoljeni- jem stvoru. Tko je onda savršen čovjek? Onaj u koga su srce i razum u harmoniji. A što je savršen poredak? Onaj u koga je srce temelj na kojem razum slobodno gradi.

— Sjajno se izražavaš, nenadani prijatelju — Franjo će u zamjetnoj nelagodi. — Um tvoj tka svoje argumente nepogrešivom vještinom... ukratko, bojim te se! Potraži, molim te, spasenje negdje drugdje.

— Ali, brate Franjo, nemaš prava otjerati dušu koja hoće nastaviti putem spasenja što si ga ti zacrtao. Za koga si sve to pokrenuo? Samo za nepismene? Učeni - nisi li i sam tako kazao? - imaju još veću potrebu za spasenjem. Um ih je zaveo na stranputicu, jer toliko toga hoće, toliko im puteva otvara da ne znaju kojim bi udarili. Brate Franjo, ja se pouzdavam u tvoj.

Franjo ništa na to ne reče - desnim je stopalom zemlju pod njim gnječio, rupu dubeći. Elijas, premda nepozvan, sjede do njega na Portiunculin prag, pa će zadivljeno:

— Koje li samoće! Kakva li mira!...Sunce se uto primaklo zalasku, osvijetlivši debla svojim rumenilom.

Ptičice su slijetale u gnijezda na noćenje, braća se počeše vraćati iz prošnje. Borovnica, čučeći pred ognjištem, vatru je naložio da nam pripravi večeru - latio se kuharskog posla još prvoga dana, odmah nakon dolaska. Bernard se pojavio među stablima, vraćajući se nakon što je još jednom uspio preživjeti molitvu. Oči su mu, međutim, bile tako upale i pogled prazan da je koračao poput slijepca; pogledao je prema nama, ali nas vidio nije - potom uđe u kolibu.

— Kakve li osame, koje tišine... — ponovo se oglasio Elijas, promatrajući zalazak sunca.Franjo se okrenuo i ispitivački ga promotrio. Osjetio sam da se velika bitka u njemu bije - činilo se da ima predosjećaj kako bi ovaj teški gorostas mogao unijeti pomutnju u mirno bratstvo.Zavladao je dug muk, a onda se Borovnica - digavši se na noge i pljesnuvši dlanom - radosno oglasio:— Leća je kuhana, braćo! Priđite i blagujte, u ime Gospodinovo!Franjo je napokon ustao i pružio ruku pridošlici:— Drago nam je da si nam prišao, brate Elijase — reče, primi ga za ruku, te ga povede među ostale, gdje ga je predstavio: — Braćo, Bog nam je poslao novu snagu, novoga brata - Elijasa Bombaronea iz Cortone. Ustanite i pozdravite ga.

Potom smo kleknuli jedan do drugoga, Franjo najbliže ognjištu, pa nam je Borovnica donio i poslužio obrok. Gladni smo bili, te počeli jesti s velikim tekom - a onda Franjo odjednom spusti žlicu.— Braćo moja — reče — ova je leća previše slasna, tijelo u njoj uživa preko svake mjere, a grijeh je to golem. Dodat' ću joj stoga šaku pepela.Odista, rekavši to, skupio je nešto pepela s ruba ognjišta, bacio ga u svoj čanak i počeo iznova jesti.— Oprostite mi, braćo moja — kaza nam pritom — nije riječ o tom da bih ja bolji od vas bio... to nikako. Nego, tijelo je moje grešnije, pa mu ne smijem dopustiti da i buntovnije bude.— Zašto bismo se tako tijela bojali, brate Franjo? — oglasio se Elijas. — Znači li to da nemamo dovoljno vjere u našu duhovnu snagu?— Tako je, brate Elijase, nemamo! — odvratio je Franjo - i bacio još šaku pepela u svoju leću.

X

— Množe se usta koja propovijedaju riječ Božju — kaza mi Franjo, sav sretan, sljedećeg dana.— Množe se i usta koja hoće jesti, brate Franjo — dometnuo sam. — Kako ih misliš hraniti?

Uistinu, stanovnici Assisija bjehu počeli gunđati: dodijalo im izdržavati toliko fratara-prosjaka. Jednoga jutra dođe glasnik Franji - da biskup hoće razgovarati s njim i neka svakako dođe.

— Sluga sam njegov! — uzvratio je Franjo tekliću, te se prekrižio, a potom se meni obratio:

— Imam osjećaj da me hoće ukoriti, brate Leo. Hajde i ti...

Biskupa smo zatekli kako, zavaljen u naslonjač, prebire crna zrna svoje krunice. Pritisnut brigama za nebesko i zemaljsko, dužnostima što su mu dušu nadvoje cijepale, ponajprije bješe ljudima pastir. Stoga je oštrim okom pazio na ovčice koje mu je Bog povjerio - a šuga je zarazna, pa ako ju jedna ovca dobije, njegovo je paziti da se i druge ne razbole. Ali, povremeno se morao usredotočiti na vlastitu dušu, jer je i on, bjelodano, bio jedna od Božjih ovčica - dužnost koje bješe slijediti Velikog Pastira.

Kad je ugledao Franju, pokušao se namrštiti, ali mu nije uspjelo - zaista je volio toga posvećenog buntovnika, koji je napustio ono što ljudi na ovom svijetu najviše cijene i prigrlio ono što najviše mrze i od čega najviše strahuju: siromaštvo i samoću. Nadvladao je čak i mrzovolju vlastitih sudruga, pa nastavio hodati bos, ljubav propovijedajući.

Pružio je tustu biskupsku ruku, Franjo je kleknuo i cjelivao ju, a zatim ustao, prekrižio ruke na prsima... čekajući.

— Razloga imam upozoriti te, Franjo, sine moj — reče velikodostojnik trseći se da mu glas zvuči prijekorno. — Čuo jesam mnogo tog o tebi, i samo dobra... ali ima nešto, jedino to, što me srdi.

— Dajte da čujem, Vaša Uzoritosti, pa ako je Božja volja da se Vaša vrši, i vršit' će se. Sveta je poslušnost dragocjena kći Božja.

Biskup se nakašljao, oklijevajući kako bi što pažljivije sročio ono što ima reći, te time ne rasrdio Franju.

— Rečeno mi je — počeo je konačno — da je vjernika koji kroče tvojim stopama iz dana u dan sve više, da samo kuljaju u ovaj grad i okolna sela... kucajući ljudima na vrata i milodare proseći. Nije to dobro! Nema u nas nego siromašnih, pa koliko misliš da će još naša čeljad imati hljeba i za udijelit' tebi i tvojim sljedbenicima?

Franjo je pognuo glavu, bez odgovora - dok je biskup ispružio desnu ruku i potom ju teško spustio na Bibliju što otvorena ležaše pred njim, bezmalo lupivši po Svetom pismu, te će ljutitim glasom:

— Osim toga, zaboravljaš kako apostoli kažu: "Ako nitko ne bude radio - nitko ni jesti neće."

— Mi se molimo, propovijedamo... i to je rad — promrmljao je Franjo, ali ga biskup nije čuo.

— Stoga, kao tvoj biskup i otac koji te zaista voli... — nastavio je — ...zahtijevam od tebe dvoje: prvo, da sve tvoje sljedbenike uposliš, kako ne bi više ni očekivali da će živjeti od tuđega znoja; drugo, da si stvorite nekakvu imovinu... mali komad zemlje, polje, vinograd ili maslinik... pa da to obrađujete i uprihodite svake godine onako kao što bog seljacima daje. Ne kažem da trebate raditi da biste se obogatili - sačuvaj Bože! - nego da trebate tako postupiti eda ne biste bili na teret braći našoj koja imaju domove i djecu, a koja, sve da i hoće udijeliti milostinju prosjacima, nemaju viška koji bi im omogućio da tako i učine. Potpuno siromaštvo, sine moj, protivno je Bogu i čovjeku... To sam ti kazat' htio i stoga te pozvao. A sad, dobro promisli o svemu što si čuo, pa mi odgovori.

Sricanje tako delikatne poruke starca je zamjetno iscrpilo: sklopio je oči i klonuo, zavalivši se leđimice u naslonjač, te oborio glavu na grudi. Krunica mu je ispala iz ruke, pa sam se sagnuo da mu ju dodam - zamijetih pritom da su mu šake bijele i nježne, da tamjanom mirišu.

Uto Franjo podiže glavu...— S Vašim dopuštenjem, odgovorio bih.— Slušam te, Franjo, dijete moje. Slobodno zbori.— One noći kada sam plačući preklinjao Gospoda da mi um prosvijetli

eda bih valjano procijenio treba li nam nešto za dane oskudice, ili ne... nevelika njiva, kućica kakva, kesa s neophodnom svoticom novca, bilo što u što bismo mogli prstom uprijeti i reći "To je naše!" - Bog mi ovako kaza: "Franjo, Franjo... onaj tko kuću ima, vrata njezina i prozor postaje; onaj tko polje imade, zemljom biva; onaj, pak, tko vrijedan zlatni prsten stekne, ubrzo shvati da mu je on oko vrata omča što ga neprestance guši!" Tako, biskupe, meni Bog reče.

Biskup pocrvenje od bijesa! Htjede mu nešto odvratiti, ali mu se riječi zauzlaše u bezubim ustima, vratne mu žile nabreknuše, pa mladi svećenik, koji je dotada nijem u kutu stajao, priskoči sa čašom vode u ruci. Povrativši se, biskup će srdito Franji:

— Tko ti jamči da Bog bješe onaj koji ti je to rekao? Mnogo puta u molitvi čujemo vlastiti glas, a pomislimo kako je Božji... Mnogo puta i onaj koji nas na kušnju meće preuzme Božji lik i glas, ne bi li nam duše stranputicom poveo. Možeš li položit' ruku na Evanđelje, pa mi kazat' koje su riječi, od onih što ih za molitve čuješ, tvoje vlastite, a koje od Boga jesu?

Franjo je zamjetno problijedio, a usne mu zadrhtaše.

— Ne, ne mogu... — šapnuo je jedva čujno.U tom su ga trenu koljena izdala: složio se na pod bez jauka. Pokrivši

lice rukama, zapao je u jadikovanje:— Dopusti mi, biskupe... ne mogu nego plakat' i naricat', jer mi tvoje

riječi dopriješe do srca poput bodeža. Kako ću odsele Boga od Franje lučiti, Franju od Sotone razlikovat'?

Sažalivši se, biskup se - premda ne ustajuć' iz naslonjača - sagnuo, te prihvatio Franju pod oba pazuha i podigao ga.

— Donesi pehar vina našem posjetitelju — reče onomu mladom svećeniku. — Ne jedan, nego tri, da svi popijemo u njegovo zdravlje!Franjo se potom srušio na obližnji stolac, pribrao, te obrisao suze s obraza i brade.— Oprosti mi, biskupe... jače je to od mene.Mladi je svećenik donio tri kaleža vina na drvenom pladnju, pa biskup podiže svoj:— Vino je blaženo piće, dijete moje. Kada ga svećenik posveti, krv Kristova postaje. U tvoje zdravlje pijem, Franjo... pođi sad i neka te Bog blagoslovi. Ne moraš mi odmah odgovoriti, razmisli o onom što sam ti rekao, dobro promisli... pa mi onda kaži što si odlučio. Siromaštvo je plemenito, ali do neke točke; i bogatstvo je poželjno, opet do neke točke... a umjerenosti se hoće u svemu, sine moj, pa i u dobroti, sućuti... da i ne govorim koliko je treba u žudnji za blagom zemaljskim. Dok, što smo u nečem neumjereniji, sve je veća opasnost da Sotoni dopadnemo šaka - čuvaj se stoga! Zbogom ti sad... i dobra sreća.Franjo u prvi mah htjede prići da mu opet ruku poljubi i pozdravi se, ali se suzdržao - jer u sebi glas začu: "Ne idi! Ne boj ga se... odmah mu odgovori!"— Biskupe — reče stoga — neki mi unutarnji glas ne dopušta da pođem.— Glas, dijete moje?... Pobunjenički možda, Luciferov. A što ti kaže?— Govori da se vrag raduje kad vidi ljude koji se boje siromaštva. Ništa nemati, apsolutno ništa - to je put koji Bogu vodi. Nema drugoga.Biskupa su te riječi žestoko razjarile - svom je snagom udario pesnicom po Evanđelju.— Đavli likuju, Franjo, nazočeći tvom protivljenju mojoj volji! Ni riječi da nisi više kazao. Odlazi! I neka ti se Bog smiluje, pa pruži ruku nada te... da te izliječi. Jer si bolestan! Franjo je potom bez riječi kleknuo, ovlaš poljubio biskupovu ruku, a zatim odosmo.

Izašli smo iz Assisija, prošli pored Svetog Damjana i nastavili put Portiuncule - a cijelim putem ni šapnuli da bismo. Franjo je zastao tek kad se nađosmo na mjestu gdje se put račvao u dva smjera.

— Grube su bile biskupove riječi... Brate Leo, malo bih sam bio. Idem ja lijevo, pa ću uz riječnu obalu sve do prvoga sela, onog u šumi.

— Ljudi su u njem divlji i nasilni, brate Franjo. Napast' će te, bojim se za tvoju sigurnost.

— Zato i idem tamo, jaganjče Božji. Ne mogu više podnijeti ovakav život... lagodan postade.

Sam sam se vratio u Portiunculu, osjećajući kako mi gasne volja za prošenjem. I meni su se biskupove riječi grubim učinile... grubim, ali - Bog

neka mi oprosti - na mjestu. Odista, pomislih, ne bude li itko radio, nitko ni jesti neće. Moramo prionuti radu kao i svatko drugi, pa zarađivati kruh u znoju lica svog - kao što Bog zapovijeda.

Umoran sam se spustio na prag crkvice, te stao čekati dolazak noći, kad će se braća - pa i Franjo -vraćat' početi. Zabrinut sam bio, oko srca mi tegobno postade, jer sam znao da ga nisam smio pustiti samog onamo - divlja čeljad u seocu kojem se zaputio ni Krista ne priznaje. Ti ga mogu nasmrt isprebijati...

Skočih na noge - sunce ne bješe još ni blizu zalasku - te pohitah uz rijeku, pa u ono selo... i bez okolišanja među kuće. Ulice u koje sam zašao prazne su bile, ali sam ubrzo začuo lavež pasa i buran grohot pomiješan s povicima. Potrčao sam onamo otkud je graja dopirala, kadli imam što i vidjeti: mnoštvo muškaraca, žena, djece... pritjeralo Franju do ruba bunara, nemilice ga zasipajući kamenjem. Stajao je ondje prekriženih ruku, krvareći iz rana na glavi, s vremena na vrijeme šireći ruke i šapćući "Hvala vam, djeco, Bog vas sve blagoslovio...", a potom bi ih opet ukrstio na grudima.

Upravo kad sam kanio pojuriti da stanem preda nj i obranim ga, za ruljom se začu srdito režanje - svi se okrenuše... a golema se ljudina probi kroz mnoštvo i diže Franju u naručje poput djeteta.— Kamo bi da te odvezem, jadni i bijedni Franjo? — upitao ga je taj čovjek, saginjući se nada nj.— A tko si ti?— Masseo mi je ime, kočijaš sam. Svatko me znade... Kamo ćeš da te povezem?— U Portiunculu — odgovorio je Franjo, te dodao: — Znaš, brate Masseo, i ja sam kirijaš... ma prevozim ljude sa zemlje na nebesa.Masseo posadi Franju uza se na kola, a ja potrčah za njima. Dok smo stigli u Portiunculu sunce već bijaše zašlo - Bernard je molio u kutu kapelice, a Capella i Angelo upravo bjehu pristigli iz prošnje. Masseo je položio Franju na prag, pa čučnuo uza nj... dok su se, u blaženoj tišini, vraćali i ostali fratri: bosonogi, izgladnjeli, s užetom oko pasa, ma lica blistavih od sreće.Po okolnom su se drveću spuštale sjene, ptičice su cvrkutom pozdravljale svjetlost na odlasku, Večernjica se ukazala na sve tamnijem nebu. Giles je šutke promatrao kako vodom perem Franjine rane, dok je brat Borovnica među dvama kamenovima slagao drvca kako bi upalio vatru. Ruffino i gospar Pietro bjehu nabrali lovorova lišća uz rijeku, pa su sada u crkvici njime ukrašavali kip Svete Marije od anđela.— Pir ćemo upriličiti večeras — uskliknu Franjo iznenada. — Masseo, bi li kum bio?Svi se u čudu okrenuše, a Capella - koji je upravo otresao prašinu sa svoga šešira - veselo poskoči što je više mogao.— Pir, brate Franjo? — zbunjeno ćexkočijaš. — Tko se ženi?— Nabasah na udovicu na putu — odgovorio je Franjo smješkajući se. — Godinama lunja naokolo bosa, u ritama i gladna, a nitko da vrata otvori i milostinju joj udijeli. Mi ćemo joj, braćo, naša vrata otvoriti.— Za ime Boga, Franjo, govori razumno — povikaše braća. Kakva sad udovica... čija?

— Kristova, braćo moja. Ne buljite tako u mene, oči će vam iz glava poiskakati. Kristova udovica - Siromaština. Zarad prvoga joj muža, ja ću ju sad za nevjestu uzeti.Ustao je, pa se pogledao.— I jesam odjeven kao mladoženja, nema potrebe ni za kakvom promjenom: halja u zakrpama, grubo uže s uzlovima oko pasa, glibava stopala, prazan želudac... ništa mi ne manjka. A ni mlada! Stoga, zašto ne bismo počeli? Hajde, kume - povedi me oltaru.Franjo je ipak prvi krenuo, još uvijek zbunjeni Masseo za njim, a zatim mi ostali - posve ispunivši crkvicu.— Gdje je otac Silvestar? — upita Franjo, tražeći svećenika pogledom. — Neka priđe da blagoslovi mladence.— A nevjesta gdje je? — rekoh ja. — Ne vidim ju.— Ne vidiš ju, brate Leo, jer su ti oči otvorene. Zatvori ih, pa ćeš ju vidjeti.Kleknuo je pred oltar i počeo tronutim glasom, udesno gledajući:— Sestro Neimaštino... predraga, časna i najvoljenija Kristova družice, ti koja si mu ostala vjerna cijeloga njegovog života, hrabra mu saveznice u svim bitkama... ti koja si ga pratila do podnožja križa, potom do groba - ruku ti pružam, odvodim te s ulice i za nevjestu uzimam. Gospo moja, ruku mi svoju podaj!Pružio je pritom ruku udesno, u prazno...Na koljenima, natiskani pred oltarom, zapanjeni smo slušali te čudne mladoženjine riječi i pratili Franjinu ruku kako se pruža prema nevidljivoj mladenki.Zatvorio sam oči - i onda ju vidjeh: blijedu ženu, uz Fra- njino desno rame. Pognute glave bješe, u crnim prnjama, ali plemenita i uzvišena - poput obudovjele kraljice. Masseo, pred njima, svakomu njegovu trnovu krunu na glavu stavljaše... dok je otac Silvestar, s upaljenom svijećom u jednoj ruci, drugom samomii sebi "dirigirao" pri pojanju trijumfalne svadbene himne.

Otvorio sam oči, te braću vidjeh - ozarenih lica bjehu, a iz očiju su im sijevali sveti plamenovi. Odjednom smo svi na noge skočili, za ruke se primili i oblikovali kolo - pa počeli pjevati i plesati oko Franje i nevidljive nevjeste. Brat Bernard u suze je briznuo, brat Capella bješe skinuo svoj slavni šešir i njime vitlao po zraku, dok je Giles - stojeći uza nj - neumorno pljeskao dlanovima. Uto se i Masseo osmjelio, pa je iz njedara izvadio sviralu kojom je sama sebe sokolio dok bi putovao po noći - kleknuo je pred Franju, na oba koljena, te zasvirao vedre pastirske melodije.

Skromna se kapelica orila poput tora za ovčarskog vjenčanja, a Sveta je Marija od anđela - začuđena kao i svaki od nas - promatrala tu nesvakidašnju svadbu i smiješila se sinu kao da mu želi reći: "Dijete moje, prevelika je ljubav raspametila tvoje prijatelje. Pogledaj ih samo - napiše se bez vina, bez nevjeste svatovi postadoše, glad ih prezasićuje, a siromaštvo bogatima čini. Prelaze ograničenja, sine moj, prekoračuju međe čovjeku namijenjene... još malo, pa će anđeli postati. A onaj u sredini - vidite li ga svi? - ono je naš prijatelj Franjo, luda u Boga."

Kad smo izašli iz crkvice, nebo bješe osuto zvijezdama. Franjo je nastavio nekamo u mrak - sam je želio biti - dok smo mi ostali polijegali uokolo, očarani zvucima noći.

Nitko ni riječi da kaže - ono nam je čudnovato vjenčanje iznova prolazilo mislima. U početku, neki od braće bjehu na rubu grohota, ali smo malo pomalo shvaćali njegovo tajno značenje... te se smijeh postupno povuče pred suzama, a one pred ushitom. Tako mora da duše u raju plaču, tako da se i smiju - od same sreće, jer je ona povrh svega. Te su nam večeri duše bile nakratko oslobođene uma i tijela, nisu osjećale nikakvu potrebu za prizemnim istinama, onima što se mogu osjetiti ili vidjeti. Umjesto toga, svaka je od naših duša postala mladim galebom na Božjem oceanu - pa se dizala i spuštala u savršenu skladu s njegovom milostivom voljom.

Franjo se nije vratio te noći, a ni sljedećega dana. Nemir nam je ovio srca, ali nitko da išta kaže - pa smo tako, kad je večer pala, bez njega posjedali pred Portiunculom da bismo blagovali od onoga što je svaki od nas tog dana isprosio, a što se među svima dijelilo. Zalogajih se hljebom, ali mi ne htjede niz grlo.— Idem ja potražiti brata Franju — rekoh ustajući, te krenuh prema Assisiju, a obronkom brda Subasija, jer mi je nešto govorilo da bih ga mogao naći u nekoj od tamošnjih špilja u koje je rado zalazio. Spoznao sam da su ga opet snašle nemale tegobe - mora da mu je novi nemir razarao srce, kad se htio osamiti s Bogom da zaište njegovu pomoć i milosrđe.

Bješe već ponoć kad sam onamo prispio - zašao sam u dvije-tri pećine, ali ga ne nađoh. Odjednom sam plač začuo: ujednačeno i tiho jecanje, kao kad malo dijete cmizdri. Prišavši pećini iz koje se ta jadikovka čula, teško prodirući očima kroz tminu konačno ugledah njegovo blijedo lice i podignute ruke kako se, s gornjim dijelom tijela, njišu na- prijed-natrag... Zadržao sam dah i osluhnuo: učinilo mi se da čujem nečiji glas - kad da Franjo s nekim razgovara.

— Hoću vršiti tvoju volju — zborio je kroz plač — ja to zaista želim... ali ne mogu!

Potom - muk. Čuli su se samo Franjini jecaji i udarci stisnutom šakom u grudi; onda opet njegov glas:

— Kako druge spasiti mogu, ja... grešnik proklet i odbačen? Nitko ne shvaća - nitko osim tebe, Gospode - kakav je pakao, kakva tmina, kakav glib... u nutrini mojoj!

Opet je tišina nastupila - Franjo kao da je odgovor slušao.Budući da mi bješe na rubu dosega sluha, pomislih kako je krajnje

drsko i prosto primaknuti se da poslušam što jedan drugom kazuju... iz prikrajka prisluškivati njihove tajne riječi - ali, rekoh u sebi, ta ja i nisam nego seljačina! Legao sam stoga potrbuške na zemlju i napregnuo uši kako bih čuo svaku riječ.Uto se Franjin glas iznova začuo - zamjetno obojen trpkošću.— Opraštaš li mi grijehe moje? To hoću znati: odrješuješ li me od njih? Ako mi ih ne opraštaš, kako da otpočnem, Gospode? Jer ja nemam vjere u ovu grudu blata što ju čeljad Franjom zove.

Potom neko vrijeme ništa nisam čuo - ni glasa, ni jecaja; ne vidjeh ni Franjine ruke kako se kreću naprijed-natrag u mraku pećine.Ali, Franjo se odjednom oglasio bolnim jaukom:— Kad ćeš jednom kazati "Dosta"? Kad? Kad?...Na noge je skočio - upravo u trenu kada je zora zarudjela; prvi su njeni zraci pali po stijenju, osvijetlivši kameniti okoliš špilje. Franjo je zatim zakoraknuo, ali samo da bi udario glavom o hrid! Krv mu je šiknula iz posjekotine na čelu - spontano sam kriknuo i potrčao prema njemu.— Ne boj se, brate Franjo! Ja sam to, brat Leo.Podigao je oči i zagledao se u me - ali dugo me ne videći; prepoznao me je tek pošto je odista progledao.— Hrvao sam se... hrvao, brate Leo. Strašno sam umoran—prošaptao je teško dolazeći do daha.Izveo sam ga iz pećine, pridržavajući ga ispod ruke da ne bi pao.Jutarnja svjetlost najprije je obasjala vrhove planina, a zatim se počela spuštati prema njihovim podnožjima - svijet se budio. Franjo odjednom stade, te me upita:— Kamo idemo? Kamo me vodiš?... Dobro je meni tu gdje jesam... samo sam umoran, brate Leo, umoran.Pogledao je put vrhunaca Subasija s kojih je sunce silazilo prema padinama, blještavu stijenju, nazubljenim hridima i ponikvama. Prepelica je prhnula, lepećući krilima i kriješteći proletjela je ispred nas, a s istočnog nas je neba pozdravila još uvijek blještava Danica.

— Dobro nam je tu gdje jesmo — ponovio je. — Neka je samo noć prošla, a jest... slavljen budi Gospode!

Bolno uzdišući, sjeo je na kamen i pružio ruke prema suncu da ih ugrije. Zatim podiže glavu, te mi dade znak da sjednem pored njega - a potom se ogledao uokolo kao da se boji nekoga u blizini... tko bi nas mogao čuti.

— Brate Leo — reče mi poluglasno, stavljajući mi ruku na koljeno — Bog je najblještavije lice Ufanja, ali nema, od njegova, ni jarosnijega lica Očaja. A naše duše plove i posrću među tim dvjema hridima.

Ništa ne rekoh - što sam i mogao? Osjetio sam da se Franjo vratio s udaljenih, vrlo dalekih i divljih vrhunaca, te s tih visova donio poruku što bješe žestoka i gruba.

— Imaš li gvozdene sandale, brate Leo? — upitao me trenutak potom. — Takve moraš nazuti, vjerni moj pratitelju, jer... jadni i zlosretni brate Leo, pred nama je put jednako težak i dug.

— Stopala moja imam — odvratio sam — a ona su tvrđa od željeza. Kamo god me povedeš, ona će me tamo i ponijeti.

— Ne hvali se, brate Leo — Franjo će nasmiješivši se. — Izdaleka sam došao, iz daljine silne, a čuh i vidjeh stvari strašne. Počuj me: da se strah može na tržnici kupiti, trebali bismo prodati sve što imamo kako bismo ga pribavili.

— To baš i ne razumijem — promrmljao sam.— Tim bolje! — reče Franjo, te opet utonu u muk.

X

Planina bješe već sva preplavljena svjetlom - a pred nama se veliki grm brnistre, sav u cvatu, ovio oblakom opojna mirisa. U visini, raščupani su oblačići polako plovili jedain za drugim dok se ne bi postupno rasplinuli od sunčeve topline i nestali -u modrini svoda. Ptičica crvena tjemena sletje na stijenu nama nasuprot, "trepne" repićem, ogleda se glavicom posvuda uokolo, te se u nas zagleda - nisam se mogaooteti dojmu da znade tko smo - ohrabri se i počne pjevati. U prvi je mah oprezno zviždukala, ali ubrzo zabaci glavu, nadme grudi i - zagledana u visine, pramenaste oblake, sunce - počne cvrkutati sva zanosno predana poju. Nama dvojici cijeloga svijeta nestade, a ostadoše samo Bog i taj raspjevan ptić s kljunom prema nebu.Franjo ga je slušao zatvorenih očiju. Licem mu se jest i nemir razlio, ali i neizrecivo ushićenje, dok mu je donja usna zamjetno uzdrhtala. Ptičica naglo zašutje, raširi krila i odletje - a Franjo tada otvori oči.— Oprosti mi Bože... zanio sam se na tren. Idemo, brate Leo — kaza mi ustajući, pun briga, te tako krenusmo nizbrdo.— Koliko god bilo staloženo i odlučno čovječje srce — promrmljao je kada smo sišli u dolinu — dovoljno je da čuje ptičicu kako pjeva i posve se izgubi!Udarivši naokolo, kako bismo izbjegli Assisi, došli smo do Portiuncule - i zatekli ju praznu: fratri se bjehu razišli uokolo, da bi se vratili tek navečer.— Donesi tintarnicu i pero — reče mi Franjo.Donio sam pribor i kleknuo na oba koljena pred njim.— Piši! — naredio mi je, protežući ruke.Šutio je potom neko vrijeme... a ja sam čekao, s perom u ruci.— Piši: "Dosta je dosta! Umorih se kročeći pod drvećem u cvatu, umoriše me divlje zvijeri dolazeći da me poližu, rijeke koje me zvahu da ih prijeđem, plamenovi kroz koje neo- prljen prođoh! Ostanem li ovdje, zahirit' ću od bezbrižnosti, lijenosti i lagodna života. Otvori vrata i pusti me van!""Adame, Adame, ti stvore od ilovače - ne budi bahat.""Anđeo nisam, ali ni majmun - čovjek sam, a to znači biti ratnik, radnik, buntovnik. Snažno osjećam da su vani zvijeri koje ujedaju, rijeke u kojima utapanje prijeti, oganj koji sve spaljuje. Ali, izaći ću da se borim - otvori vrata i pusti me!"Franjo je obrisao znoj sa čela i ogledao se uokolo kako biprovjerio da nema koga tko bi ga mogao čuti.

— Jesi li zapisao?— Jesam, brate Franjo, ali... oprosti mi... ne razumijem što smjeraš.— Nije važno. Uzmi sad drugi list papira i piši: "U pravu biskup bješe - i

mi trebamo kruh naš stjecati u znoju lica svog. Raditi moramo, Božja je to volja. Ali, vjenčasmo se s Neimaštinom, pa - koliko god te poštovali, biskupe - nećemo ju napustiti."

— Piši dalje: "Svaki fratar koji kakav zanat znade, tim će se zanatom i baviti, pod uvjetom da je častan i da ne priječi spas duše njegove. Fratre će se plaćati isključivo onim što im za život treba, nikada novcem. Do novca će držati koliko i do pijeska ili pljeve. Ne bude li ih, pak, njihov obrt mogao prehraniti, neće se smjeti sramiti da pokucaju na vrata i prose, jer je udjeljivanje milostinje siromasima propisana obaveza svakog od nas: ni

Krist se nije stidio svoga siromaštva, a niti - kad bi zašao ondje gdje je stranac bio - od milostinje živjeti."

"Vodite računa, braćo moja, da ne izgubimo naše mjesto na nebesima zbog stvari prolaznih i beznačajnih, kao što su posjedovanje zemaljskih dobara. Ponizni morate biti i dobra srca, te se radovati kad se nađete sa skromnima i prezrenima: među sirotinjom, bolesnicima, gubavcima i prosjacima."

— Zapisuj, brate Leo: "Siromaštvo, Poslušnost, Poštenje i - nadasve - Ljubav suputnici su nam na našem putu. A onaj jedini koji mora koračati pred nama danju i noću i koga nikad ne smijemo ispustiti iz vida jest Krist. On je gladovao - gladujmo i mi; On je patio - i mi ćemo patiti; On je raza-pet bio - neka i nas razapnu. On je iz mrtvih ustao - i mi ćemo, jednoga dana, iz mrtvih ustati."

Pisao sam i pisao, ispunjavajući list za listom. Na kraju, Franjo je uzeo pero i na dnu napisao svoje ime nespretno oblikovanim slovima: "Franjo, siromah u Boga."

— To su naša Pravila... — reče zatim — ...a sada na vrhu prvoga lista naslovi: "Našemu Najsvetijem Ocu, papi Inocentu."

— Ovo ćemo papi poslati? — upitao sam, gledajući ga u čudu.— Ne, brate Leo. To ćemo mu osobno odnijeti... ti i ja. Tabani su ti od

gvožđa, zar ne? I moji su, pa ćemo pješke put Svetoga Grada, kao siromašni hodočasnici, te ćemo mu ih sami predstaviti. Bude li htio, potvrdit' će ih svojim pečatom podno posljednjeg retka - ne bude li, Bog će poda njih svoj žig utisnuti. Riječ mi je zadao!

— I... kada krećemo?— Noćas!— Tako brzo, brate Franjo?— Koliko ti to puta moram kazati, brate Leo: Bog čekat' ne može.Dok smo se mi tako rječkali, fratri su počeli pristizati - bacajući se, kako

bi koji stigao, na zemlju mrtvi-umorni.— Vrijeme traćimo - drugim riječima, svoje duše - lutajući povazdan

naokolo i na vrata ljudima kucajući — brat Bernard će šapatom onomu do sebe. — Umjesto toga, miro- vat' bismo trebali, na koljenima moleći... Dokle ćemo ovako, brate Pietro, dokle?

— Dokle budemo usta gladna imali, dragi Bernarde. Str- pljen-spašen...U tom su se trenu svi okrenuli prema Franji, jer se bješe na noge

podigao - s očitom namjerom da nešto kaže. Neko je vrijeme pogledavao braću, jednog za drugim, očima punim tjeskobe i tuge. Znao je koliko je krajnje podmukao onaj koji nas iskušava, koliko je lakovjerno ljudsko srce, a koliko primamljive i moćne draži tjelesnoga.

— Braćo moja — obratio nam se konačno — primih od Boga poruku, pa ću morati otputovati na neko vrijeme. Na- množilo nas se, postali smo cijelo bratstvo, pa sada moramo ustanovit' Pravila. Idem, stoga, da se bacim pred noge Kristovu namjesniku na zemlji, kako bi nam udijelio svoj blagoslov. Ne budite potišteni - ne ostajete sami, ja ću biti među vama, danju i noću, premda nevidljiv. A onaj tko je nevidljiv mnogo jasnije vidi, bolje čuje, može pouzdanije pročitati što ljudi misle... Ali, pripazite! Ne zaboravite što smo kazali za naših bdijenja: Poslušnost, Poštenje, Siromaštvo i, nadasve, Ljubav! I, kao završnu preporuku, djeco moja,

ostavljam vam ovu: Prestanite prositi. Svatko će se od vas odsada latiti nekog posla - neki će služiti u bolnici, neki sjeći drva u šumi i prodavati ih; radit' ćemo kao nosači, košare ćemo plesti i sandale izrađivati, zemlju obrađivati, pa žeti i grožđe trgati - činiti ono u što nas Bog uputi. Ne zaboravite, međutim, da smo se vjenčali s Neimaštinom - a nju nitko iznevjeriti neće. Imat' ćete u ruci onoliko koliko ustima treba, u jednom danu stvoriti samo koliko vam tog dana ustreba. Sve preko toga samo je Sotonino...

— Neimaština, djeco moja, Pokornost, Čast i Odanost! Oni među vama koji su nadareni da se obraćaju puku, neka se prekriže i tomu posvete, a putujte po dvojica, da možete jedan drugom pomoći; stanite kadgod ugledate bližnjega svoga - stanite i Ljubav propovijedajte... ljubav beskrajnu, jednako spram dušmanina kao i prijatelja, siromašna i bogata, pokvarena i pravedna; jer, svi su oni Božja djeca, svaki od njih naš je brat.

— Ostavljam oca Silvestra da me zamjenjuje tijekom odsustva. Slušajte ga! On je svećenik u Boga, slavi euharistiju pred svetim oltarom, pretvara vino u krv Kristovu, kruh u Kristovo tijelo. Od svih nas, on je najbliži Bogu.

— Oče Silvestre, ostavljam fratre u tvojim rukama. Pazi na njih, jer je, ako ovca oboli, pastir barem dijelom za to kriv; skoči li ovca preko ograde i pobjegne iz stada, i to je djelomice pastirova krivja. Čuvaj ih, oče Silvestre!

Šireći ruke, potom je izgrlio monahe jednog po jednog.— Zbogom, braćo moja. Ovaj će me jaganjac Božji, brat Leo, pratiti, a

kako je mjesečina noćas i put prema Rimu sav se srebren blista - polazimo odmah. Prekriži se, brate Leo, u ime Božje!Giles, Masseo i Bernard u plač sutriznuli, a ostali poljubili Franji ruku bez ijedne riječi. Ruffino mu je prišao i nešto šapnuo u uho, ali je Franjo odrečno kimnuo glavom.

— Ne, nikako, brate Ruffino — rekao mu je. — Ne trebamo sandala, štapa ni hljeba. Bog će nam štap, hljeb i sandale biti. Zbogom, djeco moja!

Učinio je nekoliko koraka, pa se okrenuo - oči mu pune suza bjehu:— Vi:., svi... meni ste otac, braća i majka. Sotona je stijeg svoj digao, a

Bog nam dovikuje: "Priđite vjerni!" Počujte njegov poziv i povičite složno: "Eto nas, Gospode, prilazimo ti!"... Odvažno, braćo - Bog se sa zlom hrve, ali, dobro će pobijediti. Nemajte straha, braćo, ne mislite na glad, žeđ, bolest ni smrt. Jedino što postoji Bog jest.

Zatim me je primio za ruku.— Hajde, idemo... — reče mi već nestrpljivo žudeći za putem.

X

Koliko li je godina proteklo od one noći kad smo se prekrižili i krenuli na naše putovanje! Sjedim sad u svojoj ćeliji, pa mislim zatvorenih očiju: koliko mjesečevih mijena, koliko ljeta i jeseni, koliko suza! Franjo mora da u ovom trenu sjedi Bogu uz noge, vjerojatno se naginje i gleda dolje na zemlju - išteći Portiunculu, ali ju ne može naći. Golema se crkva nad nju nadvila, pa ju pritišće svojim tornjevima, zvonima, kipovima, svijećnjacima... i zlatom! A fratri... oni više ne hodaju bosonogi, nego nose

sandale i toplu odjeću, a u nekih je - neka mi Gospod oprosti - uzica o pasu od svile upredena!

Sjećam se kad smo jednom nekamo po mjesečini krenuli - pa se Franjo naglo okrenuo i užasnut pogledao unatrag. Učinilo mu se da čuje zvona i vidi ogromnu baziliku visoku poput trokatnice; kriknuo je, prekrižio se i zdanje se ono rasplinu u mjesečevu svjetlu.

— Priviđenje bješe... — prošaptao je — ...hvala Bogu!Nažalost, Franjo, nije nego najava stvarnosti. Hoće li ikada itko

obuzdati ljudsku taštinu i bahatost?... Kako Čistunstvo može zemljom kročiti, a da ne umrlja stopala glibom?

Putovanje je ono potrajalo mnogo dana i noći. Da nismo Usput pjevali Boga slaveći, da ne vodismo duge rasprave o Gospodinu, da nismo osjećali kako Krist pred nama korača i s vremena na vrijeme nam se osmjehuje... sumnjam da bismo bili u stanju izdržati onakav umor, onu glad, onu studen tijekom noći!

Kad bismo ušli u kakvo selo, gladni bismo pokucali na nečija vrata milostinju išteći, pa bi nam ponekad ljudi dali zalogaj hljeba, a ponekad bi nam i kamen ili mrtva miša u ruku pružili - previjajući se od smijeha; ali, na odlasku, mi bismo i dom takve čeljadi blagoslovili.

Proljeće bješe, prekrasno vrijeme - voćke počele cvjetati, na lozi pupovi nabrekli, a na smokovim stablima razvilo se prvo nježno lišće.

— Ovako će izgledati Drugi dolazak, brate Leo — stalno mi je govorio Franjo. — Kao proljeće, a mrtvi će na svjetlo dana izlaziti kao klice.

Jedne večeri prispjeli smo u veliko trgovište upravo kad su mladići i djevojke pripremali znamenitu svetkovinu: spaljivanje karnevalske lutke, oličenja zime. Stupili smo na seoski trg i vidjeli figuru Mesopusta točno na sredini poljane, pred crkvom - napravljenu od granja, slame i stare odjeće, a s velikom vunenom bradom. Momci i djevojke, s bakljama u rukama, plesali su oko njega, pjevajući bestidne napjeve - zamjetno uzbuđeni, jer mladi, neženjeni i neudate, bjehu; proljeće, a i vino što su ga itekako ispijali, bješe im unijelo nemir u grudi i prepone, krv im uzavrela bijaše.

Oženjeni muškarci, udane žene i starija čeljad stajali su u krugu oko njih, a i Franjo - oslonjen leđima o stablo, jedno od onih što su omeđivala trg - ozaren ih je gledao. Očekivao sam da će se sablazniti i otići, vukući me za sobom, ali je on i nadalje promatrao prizor - širom "otvorenim, nezasitnim očima.

— Neuništiv je ljudski rod, brate Leo — reče mi. — Pogledaj te mladiće i cure, gle im žara u obrazima, sjaja u očima... Vidi kako se gledaju kao da govore: "Ne brini, čak i da samo nas dvoje ostanemo jedini ljudi na zemlji, brzo bismo ju napučili našim sinovima i kćerima!" I oni, brate Leo, slijede svoj put, onaj što će ih Bogu odvesti. Mi njime kročimo siromaštvom i čednošću, a oni obiljem hrane i parenjem.

Dok smo tako razgovarali, mladić koji kolovođa bješe istupio je i utisnuo zapaljenu baklju Mesopustu u stomak - slamnati se "čovjek" u tren užegao. Diže se plamen put neba, ali za kratko: uskoro od njega ne ostade ništa osim šačice pepela. Momci i djevojke pobacaše dogorjele baklje na lomaču, te se, vrišteći i dovikujući se, rastrčaše jedno za drugim po ulicama ovijenim tamom. Cijelo je selo odjekivalo smijehom i cikom.

Franjo me primi za ruku i povede prema crkvi na suprotnoj strani trga; ondje smo čučnuli uz njezina vrata, pod veliki luk.

— Dobar je dan za nama, brate Leo — kaza mi naslanjajući se na vratnice i pripremajući se na počinak. — Odista, lijep dan to bješe... vidjesmo još jedno lice čovječje bitke za opstanak. Nek' je i ono blagoslovljeno!

X

Otišli smo otamo ranom zorom.— Kakvu li mi slobodu uživamo! — uskliknuo je Franjo radosno. —

Najslobodniji smo ljudi na svijetu, jer smo i najsiromašniji. Neimaština, običnost i sloboda jedno su te isto!

Opet smo zapjevali - da smetnemo s uma glad i zamor. Međutim, Franjo je ćutio da mu je svakoga dana u srcu sve više gorčine. Jer, u svakom selu, u svakomu gradu u kojeg bismo ušli - Sotona bješe svoj šator podigao. Ljudi su bogohulili, svađali se i tukli, a većina njih nikad nije kročila nogom u hram Božji niti se prekrižila.

— Čovječja se duša uzoholila, ne boji se više Boga, brate Leo — stalno mi je govorio. — Sotona na raskršćima stoji, uzima si lik po svojoj volji, pa iskušava čovječanstvo. Ponekad se pojavljuje kao monah, drugom kao lijep mladić, kao žena... kad mu tako odgovara.

Jednoga dana, već nadomak Svetomu Gradu, zastali smo - vjerojatno bješe podne - da predahnemo, te se opružili pod bujnim čempresom. Tabani nam krvavi bjehu, a potkoljenice i tjemena posve prašnjavi; od ranoga jutra raspravljali smo o muci Kristovoj, pa nam oči bjehu natečene i upaljene od silna plača. Ali, upravo kad smo već počeli žmiriti, ufajući se da će nam se san smilovati - tko li će se pojaviti među čempresima negoli debeo i prpošan fratar sa crvenim sandalama na nogama i crvenim šeširom široka oboda na glavi. Svježe izbrijan i namirisan bješe - prizor odista... ili mi možda bijasmo zaspali, pa nam se samo činilo da ga vi-dimo?

Prišao nam je, teatralno nas pozdravio, te prostro svilen rupčić na kamen i sjeo.— Sudeći po vašim bosim nogama i haljama punim rupa i zakrpa, vi mora da ste članovi nekakva novog reda, izvanredno stroga i dosljedna. Pretpostavljam da hodočastite u Rim...

— Mi smo siromašni fratri — odgovorio mu je Franjo— grešnici i čeljad prosta, talog ljudskoga roda... a idemo u Rim da se bacimo ničice pred papom, kako bismo u njega povlasticu isprosili.

— Kakvu povlasticu!?— Povlasticu apsolutnog siromaštva, da ništa ne posjedujemo, ama

baš ništa.Debeli se monah grohotom nasmijao.— Vidim ja da bahatost curi kroza sve buže na vašim ha- bitima — reče

podrugljivo. — Ništa i sve jedno su te isto, pa onaj tko kaže da ne želi ništa imati - zapravo ište sve... što vi itekako dobro znate, lisci lukavi. Hinite da ste siromasi, bi

jedni nesretnici - zato da možete zariti kandže u sve, a da ne naiđete ni na kakav otpor i da nitko ne shvati za čim zaista težite... ni sam Bog.Drhtaj prođe Franjinim tijelom - pridigao se u sjedeći položaj, naslonjen na onaj čempres, odjednom u silnu strahu.— Sve?... — šapnuo je ustreptalim usnama.— Sve. A sve ti već i posjeduješ, licemjeru! Najbogatiji si čovjek na zemlji.— Ja!?— Da, ti... jednostavno stoga što si sve nade u Boga polo- žio.Ovako ja to vidim: da bi bijedan bio koliko kažeš, morao bi se odreći čak i ufanja da ćeš jednoga dana Boga vidjeti. A možeš li to? Možeš li? Jer, to je savršeno siromaštvo, to znači biti potpuni asket. To je najviši oblik svetosti... A jesi li za nj spreman?— Tko si ti? — sav će uzrujan Franjo. — Odbij, Sotono!Pritom je učinio znak križa po zraku - a onoga fratra odjednom nestade kao da se rastopio na suncu; samo smo cerekanje i podrugljiv smijeh čuli među čempresima... sve tiši, sve iz daljega... a za njim ostade vonj sumpora i smole.— Požuri, idemo... — reče Franjo dižući se na noge. — Sjedenjem u čempresovoj sjeni smrt se priziva. Vidje li ga, brate Leo? Jesi li ga čuo?— Jesam, brate Franjo, i vidio i čuo. Hajdemo.Kad smo ponovo krenuli, obojici srca usplahirena bjehu. Franjo nije mogao do daha doći cijelog popodneva, a kako je hitao preda mnom, čuo sam - s naporom ga sustižući - kako teško dahće i svako malo duboko uzdiše. Kada mi se, predvečer, okrenuo - zaprepastio sam se: lice mu je bilo posve posivjelo.— Misliš li da u pravu bješe? — upitao me kroz uzdah. — Držiš li da je onaj triput prokleti fratar pravo imao? Nema li nade, nema nam ni spasa!— Riječi su vražje oruđe — nastojao sam ga utješiti. — One su stupice što nam ih Iskušavatelj podmeće. Ne daj se u njih uloviti, Franjo.

— Riječi onoga koji nas iskušenjima izvrgava i riječi Božje često su posve jednake, brate Leo — odvratio mi je odmahujući glavom u posvemašnjem očaju. — Štoviše, kada nas Bog hoće izvijestiti o svojoj uzvišenoj volji, ponekad nam upravo Iskušavača šalje.

Na tren je utihnuo, pa nastavio turobnim glasom:— Pravo reče onaj monah, bogata je naša neimaština: imućna jer drži

nebesa duboko na dnu svoje škrinje. Pravo siromaštvo, pak, ono je, brate Leo, u koga je kovčeg prazan sve do dna - ničega u njem nema, ni nebesa, a ni besmrtnosti. Ništa i ničega, ama baš...

Časak se zamislio, pa uzdahnuo kao da htjede nešto reći, ali mu te strašne riječi u grlu zastadoše. Konačno ih je ipak uspio izustiti:

— Gospode — prošaptao je — daj mi snage da jednoga dana uzmognem i nadu odbaciti... ufanje, Gospode, da ću tebe ugledati. Tko zna, možda se u tomu, i jedino u tomu, posvemašnja neimaština sastoji.

.Suze se mu prigušile glas, tresti se počeo i bio bi pao da ga nisam u posljednjem trenu nekako zadržao.

— Ne govori tako, brate Franjo. Time tražiš da nadmašiš snagu podarenu čovjeku.

— Da, jadni brate Leo... upravo tako: to zahtijeva da se premaše moći čovjeku podarene, ali to je upravo ono što Bog od nas očekuje. Točno to! Kako to još nisi uspio razumjeti, siroti i zlosretni moj suputniče?

Nisam, a niti ikad hoću. Zar ljudska priroda ne poznaje svoje granice - i zar nam te granice nije sam Bog odredio? Zašto bi onda Svevišnji od nas očekivao da ih prijeđemo? Ako nam nije krila dao, zašto nas potiče da letimo?... Krila nam je trebao dati!Naišli smo na borovo stablo dugih grana, gusto obraslih iglicama, a bjehu povijene prema zemlji, tvoreći prirodno sklonište. Kako se cijeloga dana na suncu peklo, iz debla mu je curila mirisna smola. Obojica se srušismo na tlo, eda bismo tu proveli noć, pa iako u mojoj vreći bješe ostalo još ne-koliko korica kruha, nismo imali teka niti da ga okusimo.Ni od koga od nas ni riječi. Nisam bio pospan, ali zaklopili oči jer nisam više mogao Franju gledati - nikada ranije ne vidjeh toliku zebnju na njegovu licu. Iako je grizao usne, trseći se da suzbije osjećaje, iz njegovih se grudi čulo režanje ranjene zvijeri.Zvijezde se pojaviše na nebu, pa se odasvud začuše noćni glasovi zemaljskih bića; osjetio sam kako me blagost noći prožima i polako se ovija oko mojih udova.Nebom najednom bijesnu zvijezda u padu.— Vidje li ju, brate Leo? — prodrmao me Franjo, pokazujući drugom rukom prema tamnu svodu. — Suza se skotrljala niz Božji obraz... Je li onda čovjek jedini koji plače? Zar i ti plačeš, Gospode? Zar i ti patiš, Oče, jednako kao i ja?Naslonio se leđima na borovo deblo, posve iznuren. Opet sam zatvorio oči i već osjetio smirenje što najavljuje približavanje sna, kadli se Franjo opet oglasio - grcajući ustraše- no i jedva razgovjetno:— Preklinjem te, brate Leo, ne spavaj... ne ostavljaj me samog! Užasna se misao uspinje iz dubina moga bića, nikako ne želim biti ostavljen nasamo s njom.Otvorio sam oči, uplašen strašnim prizvukom u njegovom glasu.— Kakva misao, brate Franjo? Iskušavatelj opet?... Kaži mi, pa ćeš se bolje osjećati.Primakao mi se i položio dlan na moje koljeno.— Znaš, brate Leo... čovjek se drži tanke vlati trave, a vragovi i anđeli navlače ga ne bi li ga od nje odvojili. Gladan je i žedan, znoj mu se sa čela cijedi, krvari, plače i proklinje - ma ne popušta. Neće da pusti tu tanašnu vlat, da se od zemlje odvoji. A, brate Leo, i nebesa su vlat trave!Zašutio je - osjetio sam da sav drhti.— Nije Franjo onaj koji mi to kaže — uzviknuo sam stresavši se. — Ne govori to Franjo, nego Iskušavatelj!— Nije to Franjo — uzvratio je — a ni Iskušavatelj... niti Bog. Taj glas što se u meni valja, brate Leo, pripada ranjenoj zvijeri.Zaustih da ću nešto reći, ali mi on stavi ruku na usta.— Ništa da nisi kazao! — zavapio je. — Spavaj...Kad sam se sljedećeg jutra probudio, sunce već bješe dobrano izašlo. Ne zatekavši Franju uza se, prokrstario sam uokolo, od bora do bora, uzvikujući njegovo ime. U nekom trenu, pak, podignuh pogled i vidjeh ga - kako čuči na visokoj grani. Nazirao sam ga kroz iglice dviju susjednih: pro-

matrao je cvrkutave sjenice kako dolijeću i odlijeću, donoseći svaki put u kljunu slamku, konjsku dlaku što bješe pala na put ili grudicu blata - eda bi gnijezdo sagradile.— Silazi, brate Franjo! — doviknuo sam mu. — Sunce se odavno svodom zaputilo, pa i mi moramo krenuti.— Baš mi je dobro, ovdje gore — odgovorio je. — Da krenemo? A kamo? Rim je ovdje, a i papa. Ovdje ću dobiti dopuštenje da propovijedam.. Zadržah jezik za zubima - ne bješe to prvom da me strah obuzeo kako je moj učitelj možda sišao s uma. Sjeo sam na jednu od debelih borovih žila i stao čekati.— Nikamo ja ne idem — ponovio je. — Ptičice su mi odobrile da propovijedam, te stoga nema više potrebe da papi idemo.Opet me ostavio bez riječi; ostade mi čekati da Božji oganj u njem posustane. Nakon duge šutnje, konačno začuh njegov glas po treći put, sada staložen i pun suosjećanja:— Zašto ništa ne kazuješ, brate Leo?— Čekam da Božji plamen u tebi zgasne — odgovorih mu.Iz granja je do mojih uši dopro njegov veseo i zvonak, gotovo dječji, smijeh.— Mala ti vajda od čekanja, brate Leo! Dok je na mojim kostima mesa, ta se vatra primiriti neće. Štoviše, najprije će spaliti kosti i meso, onda će mi i dušu progutati, pa se tek onda ugasiti. Stoga, brate Leo, mala ti korist od ufanja!... Ali, eto me, silazim.

Razmaknuo je omanje grane i počeo se spuštati s bora, govoreći mi usput staložena i blistava lica:

— Mislim da sam jutros počeo razumijevati ptičji jezik. Jesi li ih čuo - govore o Božjoj ljubavi baš kao i mi.

— Tko to, brate Franjo?— Sjenice.Nasmijat' sam se htio, ali mi istoga trena sinu da - dok svatko od nas

ima samo vanjske oči i uši - Franjo ima i unutarnje. Stoga, kada ptice pjevaju, mi samo poj čujemo, a on melodiju i riječ.

Kleknuli smo zatim pod borovima, izmolili jutarnju i nastavili naše putovanje.

X

Srce mi je zaigralo kao u novorođenčeta. Godinama sam žudio za posjetom Svetomu Gradu, kako bih hodočastio na grobove apostola i stao uz podnožje jednog od stupova katedrale Svetoga Petra, te vidio trostruko sveti lik Božjeg zastupnika na zemlji. Bjeh čuo da nitko ne može u njeg po-gledati a da ne digne ruku i zaštiti si oči od zasljepljujuća blještavila.

U svakom slučaju, primicali smo mu se. Što smo mu bliže bili, sve smo jasnije čuli potmuli huk Vječnoga Grada - njegovo ječanje, nalik onom krave kad se teli ili divlje zvijeri izmučene glađu. S vremena na vrijeme, povjetarac bi raznio ljudske glasove, zvuk truba, zvona... a kad smo krenuli nekom dugačkom i širokom ulicom, vidjesmo plemiće pod oružjem i bogate dame na crnim i bijelim konjima kako prolaze, ostavljajući oblake

prašine za sobom. Vrućina nas je pritiskala, a zrak je smrdio izmetom konja, ljudi i goveda.

— Ulazimo u dom apostola Petra — reče mi Franjo. — Sve što odsad vidiš i čuješ ima i skriveno značenje... čuvaj se, stoga! Jesi li zamijetio plemenite gospe koje su kraj nas pro- jahale na crnim i bijelim konjima? Vrline i poroci kreću se ovdje istim putima kao i te moćne plemenite dame.

—Poroci... ovdje, brate Franjo? U domu apostola Petra? '—zgranuo sam se.

— Naivan li si, prostodušan... brate Leo. Neiskusan nadasve — Franjo će uz grohotan smijeh. — A baš te stoga volim! Što misliš, gdje bi se poroka inače moglo naći? Ovdje, naravno, u Svetom Gradu! Sotona je tu ugroženiji nego igdje, pa je stoga ovdje i skupio svoje legije. Prekriži se i naprijed... eto nas!

Ušli smo u još jednu široku ulicu, a nesvikle na zvukove velikoga grada, zaglušili su nas povici, buka kolskih kotača, lavež pasa i njištanje konja. Trgovci su hvalili svoju robu derući se iz sveg glasa, biskupi su prolazili šušteći svilenim ornatom - pratnja je trčala pred njima da im otvori put - uličarke su se klatarile posvuda, miris mošusa miješao se s onima jasmina... "Poroka... na svakom koraku", mrmljao sam sebi u bradu, spuštajući pogled pred njima. , Odjednom se Franji i meni ote spontan uzvik: čudna se povorka pojavila na drugom kraju ulice. Prvi joj je dio činilo pet-šest glasnika u crnom, s dugačkim brončanim trubama. Zaustavljali su konje svako malo, a onda bi izvikivač - koji je jašio na devi - zagrmio: "Kršćani, kršćani! Sveti Grob ide! Pogledajte ga - i sramite se! Dokad će nevjernici njime gospodariti i oskvrnjivati ga? Na oružje, braćo, u Kristovo ime! Ujedinimo se da oslobodimo Sveti Grob!"Čim bi taj čovjek umuknuo, trube bi se opet oglasile. Za njima, krećući se vrlo sporo, četiri su ujarmljena vola vukla kola s replikom Svetoga Groba izrađenom od drva, željeza i platna u raznim bojama. Povrh njega bješe drveni konj s nakaznim Saracenom u sedlu, koji je držao stijeg - zeleni barjak s polumjesecom - što je lepršao zrakom, dok je konj, podignuta repa, prosipao izmet po Svetom Grobu. Za tim je kolima koračala skupina žena odjevenih u žalobnu crninu - raspuštenih kosa bjehu, a neprekidno su se u grudi tukle i gorko naricale.Povorka ta prođe pored nas, skrenu iza ugla, te nam nestade s vidika. Ali, nije nestala iz naših očiju - u kojima ostade njezina slika kako plazi, spora i beskrajna. Suze su nam potekle, grad poprimio nejasne obrise, nismo vidjeli ništa osim oskvrnjena Svetoga Groba - naših oskvrnjenih duša.— Mnogo posla moramo obaviti, brate Leo — Franjo će, suze otirući. — Kratak je život... hoćemo li imati vremena? Što ti o tom misliš, brate moj?— Usprkos svemu, život naš na zemlji ima stanovite vrijednosti — odgovorio sam. — Stoga, zašto ga se odricati?Franjo ništa ne reče - zamislio se, a meni bješe drago da sam ga na razmišljanje ponukao. Jer, ja sam volio život - tu tanku vlat trave - i nisam htio olabaviti stisak kojim sam se nje držao.

X

Sumrak se spuštao, pa kako smo spadali s nogu, zašavši u nekakve uske ulice, svako malo smo zastajali išteći prenoćište. Sitan bosonog čovjek, kratke bijele brade klinasta oblika, neko nas je vrijeme pratio, a onda nam konačno priđe.— Oprostite — kaza — čini mi se da ste stranci ovdje... a siromašni kao i ja. Poput Krista, ni vi nemate gdje glavu spustiti. Dođite sa mnom.— Sam te Bog šalje — reče Franjo. — Idemo kamo god nas povedeš.Prošli smo prljavim sporednim prolazima u kojima se sirotinja tiskala poput mrava, gola djeca puzala po glibu, žene prale rublje i kuhale nasred ulice, a muškarci čučeći kocku bacali. Naš je vodič žurno grabio pred nama, mi bez riječi za njim.Odjednom mi se Franjo nagnu na uho.— Tko bi on mogao biti? — šapnuo mi je. — Možda Krist... pa nam se smilovao.— A može i Sotona bit' — odvratih mu. — Bolje da na oprezu budemo.Naše je odredište bila napola urušena krčma s prostranim dvorištem i bunarom u njegovoj sredini. Postrance, svuda uokolo, zijevale su oronule ćelije, bez vrata, pećinicama nalik. Starac je stao, uveo nas u jednu od njih i upalio svijeću.— Ovdje možete na sigurnom prenoćiti, braćo. Kvaran je ovo grad, opasan noću... neka vam se Bog smiluje.— A tko si ti, brate? — upitao je Franjo, pažljivo ga promatrajući.— Naći ćete tu dva stolca i krčag vode — nastavio je taj čovjek ne odgovorivši mu. — Idem vam sad donijeti nešto kruha i maslina, pa ćemo onda razgovarati. Činite mi se bogobojaznim siromasima, a bogobojazan sam siromah i ja sam... dakle, imamo o čemu pričati. Eto mene za čas!Kad je nestao u tmini dvorišta, pogledah Franju, te ću mu oprezno:— Taj mi se starac ni najmanje ne sviđa. Mora biti neke skrivene nakane za njegovom ljubaznošću.— Po očima, meni se čini da vrijedi povjerenja — reče Franjo. — Vjerujmo čovjeku, brate Leo.Razmotali smo slamarice i razvukli ih po podu. Mrak poodmakle noći potpun bješe - samo je svjetlo rijetkih zvijezda prodiralo kroz visok prozorčić u obliku križa.Uto se onaj starac vratio s kruhom i maslinama, a bješe donio i dva nara.— Evo, braćo... kako se kaže u kraju iz kojeg potječem, "Malo toga, al' od srca!" Dobrodošli!Prekrižili smo se i stali blagovati, a naš je domaćin kleknuo u kut i zagledao se u nas. Čim je završio s jelom i Bogu zahvalio, Franjo je otpočeo - na dajući starcu prigode da ga išta pita:— Nas dvojica siromašni smo fratri, a imamo još braće koja, kao i mi, žive da bi Boga slavila... prošnjom se izdržavajući. Ništa ne posjedujemo, a u Sveti Grad smo došli da bi nam glasnogovornik Isusa Krista zajamčio veliku povlasticu: privilegij posvemašnje neimaštine. Eto, sada sve o nama znaš, kao da smo ti se ispovidjeli. Pa ti nama kaži...

Onaj se čovjek najprije nakašljao, potom je neko vrijeme šutke mrsio bradu, te naposljetku progovori:

— Vi ste se meni povjerili, pa ću i ja vama... a Bog mi je svjedok da ću samu istinu kazat'. Iz Provanse sam, pripadnik sekte pravih kršćana, katara - vjerojatno ste čuli za nas. Vi držite do siromaštva, i mi također. Ali, nadasve cijenimo čednost, duhovnu čistoću, kao i tjelesnu, te nas stoga i zovu katarima. Preziremo užitke, žene, sve materijalno - ne sje-damo na stolac na kojem je žena sjedila, ne jedemo kruha što ga je žena umijesila. Ne ženimo se, djecu ne rađamo, ni meso ne jedemo jer su se mužjak i ženka sjedinili da bi se začelo. Ne pijemo vino, krv ne prolijevamo, te stoga ne ubijamo niti u rat idemo. Gadimo se ovoga svijeta - nepoštena, lažljiva, preljubničkog, stupice što ju nečastivi zapnu... Zar je moguće da ga je Bog ovakvim stvorio? Ne, nije on od Boga, svijet je Sotonino djelo. Bog je stvorio samo duhovni svijet, a Sotona materijalni - u koji su naše duše pale i u kojem se sad utapaju. Stoga, da bi se spasile, napustit' ga moraju. A kako? Dobročinstvima i uz pomoć arhanđela spasa - Smrti.

Obrisi starčeva lica zaiskrili su u tami, a zrak se oko njegove glave zarumenio od vreline. Franjo je svoje lice skrio dlanovima.

— Što je Smrt? — nastavio je starac, nošen osjećajima. — Što Smrt jest?... Anđeoski vratar, onaj koji nam otvara dveri kroz koja ulazimo u život vječni.

Franjo u tom trenu podignu glavu, a lice mu potamnje kao da krila Smrti proletješe iznad njega.

— Oprosti mi, starino, ali mi se čini da previše prezireš ovaj svijet... a on je borilište u kojem se hrvemo kako bismo tjelesno pretvorili u duhovno. Dakle, svijet nam neće više trebati tek pošto sve tjelesno duhom postane - pa onda nekaSmrt nastupi, ne prije. Stoga moramo u Boga isprositi dovoljno vremena da se tjelesnoga riješimo.— Samo je smrću to moguće — tvrdoglavo se usprotivio starac.— Ako je tako, kakva korist od čovjeka? — upitao ga je Franjo. — Naše je to poslanje, a ne Smrti.Potom je ustao, skinuo svijeću s klina na zidu i prinio ju starčevom licu.— Tko ti zaista jesi? — upitao ga je glasom punim zebnje.— Riječi su ti zavodljive, opasne. Tako Iskušavatelj zbori. Idemo mi odavde... Brate Leo, diži se, odlazimo.Jest mi svoje riječi potvrdio i ozbiljnim pokretom glave, ali se ni pomakao nisam - umoran i preveć pospan.— Ne čini mi se baš muškim pobjeći, brate Franjo — rekoh nevoljko. — Zašto ne bismo ostali? Nemaš ga se razloga bojati, neka nam opiše put što ga je izabrao da ga Bogu povede. Mnogo je tih puteva...Franjo je izašao na vrata ćelije i zagledao se u noć. Gradska vreva bješe posustala - na nebu su treperile zvijezde, a iz ruševnog dijela svratišta tiho se oglasila sova.Franjo se vratio na prostirku i sjeo, naslonivši se leđima na zid.— Da, mnogo je puteva... mnogo — tiho je promrmljao, a zatim ušutio.— Moje su riječi ušle kroz vaše uši — reče starac ustajući.— Odsad će, htjeli vi to ili ne, putovati vašom nutrinom, polako ali sigurno, dok vam do srdaca ne dođu. Ja kazah svoje, sjeme posijah, a ostalo je u Božjim rukama!

Rekavši to, nestao je u mraku dvorišta. Kad smo ostali sami, ugasili smo svijeću i neko vrijeme sjedili u tišini. Sklopio sam oči i kanio zaspati, a onda mi se Franjo obratio staloženim i blagim glasom:— Brate Leo, vjerujem u tvoje srce. Govori!— Ne slušaj starog Iskušavača — odgovorio sam. — Dobro je na zemlji... pa, što se mene tiče, da mi se nekako ukornjaču pretvoriti, da bih njom što duže kročio. A zašto? Jer volim zemlju! 'Prosti mi, Bože, ne sumnjam da je lijepo na nebesima, ali - kad se sjetim mirisa bademova cvijeta u proljeće...

— Odbij, Sotono! — uzviknuo je Franjo, odmičući se od mene. — Eto moje duše večeras između dvaju iskušenja. 'Ajd' spavaj!

Nije mi mogao bolje udovoljiti! Zatvorio sam oči i istoga trena usnuo. Kad sam se sljedećega jutra probudio, zatekao sam Franju kako kleči na pragu - zanosno osluškujući zvukove svijeta što se razbuđuje.

8I nakon tolikih godina, muti mi se u glavi kad se sjetim Svetoga Grada. Još uvijek vidim Franju kako sjedni na nisku stolcu u papinom predvorju, čekajući da ga puste ući. Od jutra smo do večeri čekali, nas dvojica skupa: dan, dva, tri... bosonogi, gladni, umorni. Kardinali u blještavim opravama paradirali su unutra-van, kao i plemenite gospođe, dok je Franjo, sjedeći na tomu jednostavnom stolcu, molio i čekao.

— Lakše bismo do samoga Krista — rekoh mu, ojađen, trećega dana.— Papa je onim što jest visoko iznad nas... dalek nam, vrlo dalek —

odvratio mi je. — Tri mu se dana uspinjemo, a sutra ćemo mu pred lice stati. Znam to jer sam usnio nešto... Strpljenja, brate Leo!

I zaista, četvrtoga nam je dana mladi svećenik, koji je ondje kao vratar služio, kimnuo glavom i goleme se dveri otvoriše. Franjo se prekrižio, oklijevajući na tren - klecavih koljena.

— Hrabro, brate Franjo — rekoh mu blago. — Ne zaboravi da te Krist šalje... prestani se tresti.

— Ne tresem se, brate Leo — promrmljao je i odlučno zakoračio preko praga.

Ušli smo u dugačku usku dvoranu, posvuda zlatom ukrašenu, zidova oslikanih prizorima Muke Kristove i s kipovima dvanaestorice apostola, raspoređenim na objema stranama.Na daleku njezinom kraju, sjedeći na visoku prijestolju, pozamašan je starac meditirao - glavu na šaku oslonivši, zatvorivši oči. Činilo se kako nije čuo da smo ušli, jer se ni pomakao nije. Ja sam ostao kraj vrata, dok je Franjo zakoračio naprijed nesigurna koraka, pristupio prijestolju, kleknuo i naklonio se čelom do poda.Na tren je zavladala tišina. Čuli smo starčevo teško isprekidano disanje - udisaje nalik uzdasima; je li spavao, molio... ili nas potajice promatrao samo napola zatvorenim očima? Dojmio me se kao opasna zvijer koja se pravi da spava, sprema ustremiti se na nas svakoga časa.— Sveti Oče... — Franjo će tiho, suzdržano i skrušeno. — Sveti Oče...Papa je polako podigao glavu, pogledao zatim nadolje i vidio Franju. Nosnice mu zadrhtaše...

— Kojeg li smrada! — uskliknuo je, obrva nabranih od ljutnje. — Čemu te prnje, te bose noge! Što misliš, tko si?— Ponizan sam sluga Božji iz Assisija, Sveti Oče — odgovorio je Franjo, još uvijek licem prema podu.— Iz kojeg si ti svinjca došao? Pretpostavljam kako misliš da širiš rajski vonj - zar ne? Nisi li se mogao oprati i pristojno odjenuti za izlazak preda me? No, dobro... što hoćeš?Tijekom tolikih besanih noći, Franjo je pohranjivao u pamćenje što će sve reći papi. Cijeli je govor sročio, izvanredno umješno, s valjanim uvodom, sredinom i krajem... kako papa ne bi pomislio da on ne zna što je odista nakanio. Ali, sada, kad se našao pred Božjom sjenom, um gaje izdao: dva ili tri puta je usta otvorio, ali nije bio u stanju ljudski progovoriti, nego je zameketao poput jaganjca.— Zar ne umiješ govoriti? Kaži to što hoćeš — namrštio se papa.— Došao sam ti se pred noge bacit', Sveti Oče, kako bih od tebe dobročinstvo zatražio.— Kakvo dobročinstvo?— Jednu povlasticu.

— Ti... pa povlasticu? Kakvu povlasticu?— Privilegij posvemašnjeg siromaštva, Sveti Oče.— Dobro ti tražiš!— Mi smo nekolicina monaha koji hoće da se na Neimaštinu obavežu,

pa sam došao, Sveti Oče, moliti te da blagosloviš to naše vjenčanje... i zajamčiš nam dopuštenje da propovijedamo.

— Da propovijedate... a što?— Potpuno Siromaštvo, potpunu Pokornost, potpunu Ljubav.— A što ćete nam vi, kad i mi sami to već propovijedamo? Budi dobar

pa idi!Franjo diže lice s poda, te na noge skoči.— Oprosti mi, Sveti Oče — čvrstim će glasom — ali neću otići. Bog mi

je zapovijedio da odem na ovaj put kako bih ti se obratio - stoga sam i došao. Molim te da me saslušaš... Mi smo siromašni i neuki, mahom nepismeni, a kad idemo ulicama, odjeveni u naše dronjke, zasipaju nas kamenjem i limunovim korama. Ljudi istrče iz kuća i radionica da bi nam se rugali... Tako je, slava budi Gospodu, počelo naše putovanje. Ali, zar na ovoj zemlji, svaka velika nada ne počinje jednako? Cjelokupno je naše uzdanje u našem siromaštvu, neukosti i našim srcima, ognjem zahvaćenima. Prije nego što sam se otisnuo da bih ovamo došao i do tebe dopro, Sveti Oče, u mislima sam jasno zacrtao što sam ti htio podastrijeti da mi odobriš i na to pečat svoj staviš... ali sad sam sve zaboravio. Gledam tebe, a za tobom vidim raspetoga Krista, za Kristom raspetim vidim Uskrsnuće Gospodina Našega, a za Uskrsnućem Gospodinovim - uskrsnuće cijeloga prezrenog, isključenog i odbačenog svijeta. Kakvu li radost vidim pred sobom, Sveti Oče. Kako ne bi bio zatravljen um čovječji? Moj zadivljen jest, smeten sam i ne znam odakle da počnem, a ni što jest početak, što sredina, što kraj... Sve mi se u jedno stopilo, sve jedan je uzdah, Sveti Oče, jedno kolo, veliki krik... očajan, a ipak ufanja pun. Sveti Oče, kad bi mi samo dopustio da zapjevam - onda bih ti mogao prenijeti što zaista ištem od tebe!

Promatrao sam Franju iz moga kuta i zadrhtao kad sam čuo te njegove riječi. Vidjeh kako se od nestrpljenja vrpoljiti počinje, pa iskoračuje naprijed-natrag i desno-lijevo - ponekad sporije, ponekad brže, poput iskusnih plesača koji uspostavljaju vlastiti ritam prije nego što se srcem i dušom predaju posvećenoj zarazi plesa. Svakog je trena mogao početi pljeskati rukama i plesati, a tada bi nas papa obojicu izbacio van.I zaista, dok mi je ta misao prolazila umom, Franjo podiže ruke!— Nemojte ovo krivo shvatiti, Sveti Oče — kazao je — jednostavno me spopala silna želja da uskliknem, pljesnem dlanovima i plesati počnem. Bog me zapuhuje sa svih strana - odozgo, odozdo, zdesna, slijeva - vrteći me k'o osušen list.Primaknuo sam mu se na vršcima prsta, te mu šapnuo:— Franjo, brate moj... pred papom si. Gdje ti je osjećaj poštovanja?— Pred Bogom sam! — egzaltirano će on. — A kako misliš da mu mogu pristupiti, ako ne plesom i pjesmom? Mjesta!... Zaplesat' ću.Nagnuo je glavu ustranu, raširio ruke, iskoračio jednom, pa zatim drugom nogom... čučnuo, pa se vinuo uvis, opet savio u koljenima, pa polako spustio u čučanj sve do poda, a kad ga je dodirnuo pristima, propeo se u zrak i ruke raširio - pa nam se učinilo da razapet čovjek pred nama pleše.Pao sam ničice pred papu, te zavapio:— Oprosti mu, Sveti Oče. Opijen je Bogom i ne zna za se, a niti gdje se nalazi. On uvijek plešući moli.Papa je skočio sa svog prijestolja, teškom mukom obuzdavajući bijes.— Dosta je bilo! — izderao se na Franju, zgrabivši ga za rame. — Nije Bog vino, pa da se njime opijaš. Idi u konobu, ako ti se pleše!Franjo je stao i naslonio se na zid, ubrzano dahćući. Ogledao se zatim prostorijom i nekako došao sebi.— Odlazite! — zapovijedio je papa, pružajući ruku prema zvoncu kako bi dozvao vratara.Ali, odmičući se od zida i obnavljajući prisebnost, Franjo mu odlučno reče:— Strpljiv budi, Sveti Oče. Bih ja otišao, ali ne smijem. Još ti nešto moram reći: prošle sam noći san usnio...— San? Gledaj, monaše, goleme su moje brige... Cijeli svijet mojim plećima podupirem, nemam ja vremena slušati o tvojim snima.— Štujem ja Vašu Svetost i klanjam joj se, ali je ovaj san možda poruka s neba. Noć je veliki Božji glasnik, udostoji me i poslušaj.— Jest, noć je veliki Božji navjestitelj — reče papa. — Govori.Zasjeo je opet na svoje prijestolje, zamišljena izraza na licu.— Kao da sam stajao na visokoj i goloj stijeni, promatrajući Lateransku baziliku, majku svih crkava. A, dok sam ju tako gledao, odjednom vidjeh da se ljulja. Zvonici joj se nagnuli, zidovi pucat' počeli... a onda začuh iz visine glas: "Franjo, upomoć!"Papa se grčevito primio naslona za ruke na svom tronu, te se gornjim dijelom tijela nagnuo prema Franji, sav napet kao da će se baciti na nj.— A onda, što je bilo potom? Nemoj stati! — glas mu bješe hrapav, kao da se guši.— To je bilo sve, Sveti Oče. San me napusti i ja se probu- dih...Papa je skočio s prijestolja, te - nagnuvši se nada nj - pograbio Franju za šiju.

— Ne skrivaj lice! Gore glavu, da te vidim — naredio mu je.— Stid me je, Sveti Oče. Ja sam samo crv ponizan.— Skini kapuljaču i licem gore... da te dobro vidim! — ponovo će papa.— Evo, Sveti Oče... — reče Franjo, zabacujući kapuljaču na leđa i izlažući se papinu pogledu.Sunčeva zraka u tom je trenu, prošavši kroz prozor, obasjala njegove sparušene obraze, ispucala usta i krupne, suza pune oči.— Ti! — kriknuo je papa. — Ti?... Ne, ne, ne pristajem na to! Kada si usnio taj san?— Jutros. U zoru.— I ja... i ja. Jutros, u svitanje — papa će poluglasno, iz dubine grla.Otišao je zatim do prozora i otvorio ga - očito se gušio. Kako je kroz okno navrlo brujanje grada, odmah ga je i zatvorio, pa se vratio k Franji žurnim koracima.— Ti... vidje li ikada Boga? — upitao ga je ljutito, gnjevno pače, drmajući ga rukom spuštenom na rame.— Da... oprosti mi, Sveti Oče. Noćas.— Je li ti išta rekao?— Cijelu smo noć zajedno proveli, ali ne razgovarajući. Samo sam ja njemu povremeno govorio "Oče!", a on mi uzvraćao "Dijete moje." Ništa više... a pred zoru sam onaj san usnio.Papa se nagnuo nad Franju, potanko proučavajući njegovo lice, te će silno uznemiren:— Nacrti Najuzvišenijega provalija su prava, bezdan... Jutros, u zoru, kada je taj san tebe napustio, monaše, mene nađe i dođe mi. I ja vidjeh crkvu kako se ljulja, rušit' se počinje. Ali, vidjeh ja i nešto drugo, ono što ti nisi: monaha ispijena lica, svog u prnjama.Zastao je na tren, teško dolazeći do daha, a zatim je zagrmio:— Ne, ne! Preveliko je to poniženje! Znači li to da papa nije prikladan? Ja, koji držim oba ključa... nebesa i zemlje? Bože, zašto mi tako nažao činiš? Nisam li upravo ja uništio one divlje heretike, nepokorne katare, te učvrstio vjeru u Pro- vansi? Zar nisam ja do temelja poharao to prokleto osinje gnijezdo, Konstantinov grad, odvukavši njegova neopisiva blaga - zlato, ornate, ikone, rukopise, robove... muškarce i žene - na tvoj dvor? Nisam li ja pribio križ na svaku tvrđu diljem Italije? Tko je, ako ne ja, ustrajao u dizanju kršćanstva da oslobodi Sveti Grob?... Zašto nisi onda mene, nego ovoga odrpanog fratra nakazna lika, pozvao da se naslonim na zidove poljuljane crkve i poduprem ih?

Opet je zgrabio Franju za vrat i povukao ga prema prozoru, na svjetlo, a zatim se odmaknuo - zapanjeno ga motreći.

— Je li moguće da si ti taj? — upitao je preneraženim glasom. — Lice onoga fratra u poderanu habitu bješe uprav' poput tvoga! Znači li to da si ti onaj koji će spasiti crkvu?... Ne, ne - neće to ići! Bože, tvoj sam namjesnik na zemlji, ne ponižavaj me!

Prodrmao je žestoko Franju, za šiju ga držeći, a onda mu pokaza put vrata:

— Gubi se!— Sveti Oče — Franjo će nepokolebljivo — čujem glas u meni koji mi

kaže: "Ne idi!"

— Sotonin je to glas, buntovniče!— Ja ga kao Kristov prepoznajem, Sveti Oče. Naređuje mi da ne odem,

kaže mi: "Otvori srce prvosvećeniku mom na zemlji. Srce je njegovo milosti puno, pomoći će ti."

Papa je pognuo svoju pozamašnu glavu, sporim se korakom vratio do trona i sjeo. Nad njegovim tjemenom, na naslonu prijestolja, blistala su dva ogromna naslikana ključa, od zlata jedan, drugi od srebra.

— Govori — izustio je više nimalo grubim glasom. — Ne mogu još odlučiti... Slušam te, kaži mi što želiš.

— Ne znam odakle bih počeo, Sveti Oče, a ni što da kažem... kako da položim srce pod blažene tabane tvojih noga. Ja sam luda Božja, skačem i plešem, pjevam... sve kako bih na tren izmamio osmijeh na Njegova usta. Nisam ja ništa drugo, a ništa drugo ni u stanju nisam biti. Sveti Oče, izdaj mi dopuštenje da igram i pjevam po gradovima i selima, da budem dronjav i bosonog, da nemam ništa za jelo...

— A otkuda ti tolika žudnja za propovijedanjem?— Jer osjećam da smo stigli do ruba ponora. Bog mi je stoga dozvolio

da vičem "Survavamo se!" To jedino i od tebe ištem: da mi dopustiš grmjeti: "Stropoštavamo se!"

— I vjeruješ, fratre, da ćeš tim povicima Crkvu spasiti?— Sakloni Bože! Tko sam ja da Crkvu spašavam? Zar ona nema papu

da ju brani, kardinale i biskupe, Krista samoga? Što se mene tiče, kao što znaš - samo jedno zahtijevam: da mi se dopusti vapiti: "Strmoglavljujemo se!"

Posegnuo je zatim rukom pod mantiju, izvadio iz njedara Pravila što sam ih napisao po njegovu diktatu, te s njima otpuzao prema tronu.

— Podno tvoga prijestolja, Sveto Oče, polažem Pravila po kojima ćemo se braća i ja sam upravljati. Molim te, udostoji nas tvoga posvećenog pečata na njima.

— Franjo Asiški... — papa će polako, glasom savjetničkim i ohrabrujućim, a netremice ga gledajući. — Franjo iz Assisija, plamenove naslućujem oko tvoga lika... a je lito rajski oganj, ili su vatre paklene? Nemam povjerenja u vizionare koji zahtijevaju nemoguće: neograničenu ljubav, savršenu krepost, neizmjerno siromaštvo. Zašto ti je do nadilaženja ljudskih granica? Kako se usuđuješ stremiti visinama što ih je samo Krist dosegnuo, vrhuncu na kojem on jedini stoji, bez takmaca?... Drskost, eto što je, bestidnost beskrajna! Pazi se, Franjo Asiški: uprav' je bahatost Sotonino pravo lice. Kako možeš biti siguran da te vrag ne podbada kako bi se izgurao pred tolike druge - da bi zagovarao nemoguće?

— Sveti Oče — Franjo će ponizno pognuvši glavu — dopusti mi da se izrazim prispodobama.

— Eto još tvojih drskosti!— zagrmio je papa. — Tako je Krist govorio...— Oprosti mi, Sveti Oče, ali ne umijem drugačije. Bez ikakve moje svjesne želje, moje se misli - i ne misli samo, nego i najveće ufanje i najveće beznađe - pretvaraju u priče, pošto ih neko vrijeme nosim u sebi. Da mi srce otvoriš, Sveti Oče, u njem' bi samo ples i priče našao... ništa drugo.Prekrižio je ruke i zašutio, a i papa je zurio u nj bez riječi. Franjo je čekao ne bi li čuo njegov glas, a kad se taj nije javio, on podiže pogled i upita:

— Da nastavim, Sveti Oče?— Slušam.— Kada se bademovo stablo još usred zime cvatom ospe, sva mu se okolna podruguju. "Kakve li taštine!", vrište, "Koje li bestidnosti! Ma, pomisli samo, misli da može tako donijeti proljeće!" Svaki cvjetić na cijelomu bademovom drvetu stoga se od srama zarumeni. "Oprostite mi, sestre i braćo", kaže to drvo, "kunem vam se da ne htjedoh procvasti, ali odjednom osjetih topao proljetni povjetarac u srcu."Ovoga se puta papa nije mogao obuzdati.— Dosta! — urliknuo je, na noge skočivši. — Tvoj bezobrazluk nema granica... kao ni tvoja poniznost. U tebi su se Bog i Sotona opako dohvatili, a ti to znaš.— Da, znam, Sveti Oče, zato i jesam došao da od tebe spasa zaištem. Pruži mi ruku, pomogni mi! Zar nisi ti poglavar kršćanstva? A ja, nisam li duša u pogibelji? Pomaži!— Govorit' ću s Bogom i odluku donijeti. Zbogom sad!Franjo se nato prvo ničice bacio, a zatim - natraške kroče-ći - izašao kroz one dveri... ja za njim.

X

Tumarali smo ulicama, lebdeći nad zemljom kao dva pijanca. Široke rimske ceste otvarale su nam se i zatvarale kao nabrano palmino lišće, kuće se njihale, tornjevi se nakrivljavali, zrak prepun bijelih krila bio... Da bismo se probili kroz mnoštvo, morali smo stalno ruke pružati i razmicati čeljad kao da plivamo. Ponekad bi nam se učinilo da nas netko imenom zove, ali kad bismo se okrenuli - nikoga ne bismo vidjeli. Krasne su gospođe koračale pred nama - poput galija tjeranih povoljnim vjetrom, sa svim jedrima razvijenim - a za nama smo čuli ljudsko more, galamu krčme i njištanje konja. S kućnih su pročelja visjeli veliki grozdovi crnoga grožđa, a drevna je Lateranska bazilika Svetog Ivana Krstitelja bila tisućljetni trs čije su vitice grlile vrata, prozore, balkone, cijeli grad... gubeći se u nebu, plodom bremenite.

Kad smo stigli do rijeke, sišli smo niz njezinu obalu, zaronili glave u vodu i osvježili se. Umom smo se pribrali - a i svijet oko nas, pa u hipu nestade i onih grozdova. Franjo me u čudu pogledao, baš kao da me prvi put vidi!

— Tko si ti? — bojažljivo me upitao... ali je istom i došao sebi, pa mi se bacio u zagrljaj. — Oprosti mi, brate Leo, sve što vidim kao da prvom gledam. Kakvo je to brujanje što nas okružuje sa svih strana? Je li to grad, Rim?... A gdje su apostoli, gdje je Krist? Hajde, odlazimo mi odavde!

Potom se osvrnuo oko sebe, pa će mi tihim glasom:— Jesi li čuo papu? Naravno da jesi, bio si ondje, čuo si ga... Kako li

mudro zbori, kako samouvjereno, s osjećajem nadmoći! Onaj tko njega slijedi nikada neće biti proklet, osuđen da mu se duša zatre, ali neće ni iskočiti iz gliba zvanog čovjek. A, što se nas tiče, brate Leo - naše jest da se otmemo tom blatu!

— Možemo li mi to? — osmjelio sam se upitati... i požalio svaku riječ čim sam ju izrekao.

— Što si rekao? — Franjo će preneraženo.— Ništa, brate Franjo — povukao sam se. — Ništa ja nisam kazao, to se

Iskušavatelj iz mene javio.— A dokle će se, brate Leo, Iskušavatelj iz tvojih grudi oglašavati?— Dok ne umrem, brate Franjo. Sa mnom će i on umrijeti.— Vjeruj duši u čovjeka, brate Leo, ne slušaj savjete mudrošću krcate.

Samo duša može postići nemoguće.Produžio je žurno riječnom obalom, šljapkajući stopalima po blatu.

Najednom je stao i pričekao me - kad sam prišao, položio mi je ruku na rame, te će zamišljeno:

— Brate Leo, otvori um i duboko si u nj ureži ovo što ću ti sad kazati. Čovječje tijelo je luk, Bog je strijelac, a duša je strijela. Jesi li razumio?

— I jesam i nisam, brate Franjo. Što mi pokušavaš reći? Spusti ti tu misao bliže zemlji... da bi ju moj mozak mogao dosegnuti.

— Evo što mislim, brate Leo: Molitve su tri vrste:Prva glasi: "Bože, zategni me ili ću zahiriti."Druga glasi: "Bože, ne napinji me prejako, jer ću se slomiti."Treća je, brate Leo, naša molitva: "Bože, savij me svom snagom - pa

makar i pukao!" A jednako kao što postoje tri vrste molitve, i ljudi su tri vrste. Utuvi to dobro u pamet i ne tresi se od straha... Ne znam koliko sam ti puta dosad kazao, ali ti opet govorim: i sad se imaš vremena vratiti, pobjeći - poštedjeti se loma!

Posegnuh za Franjinom rukom i poljubih ju.— Samo ti mene zapinji, brate Franjo — rekoh — makar i pukao!Produžili smo neko vrijeme u tišini. Gazio sam Franjinim stopama,

radostan zbog te časti, ali i dršćući pri pomisli koliko sam bezvrijedan - ja koji bih trebao slijediti ovoga blijedog i opasnog čovjeka koji Boga moli da ga napne - makar ga polomio.... Ali, što mi je preostalo? Zatekao sam satma sebe kako izgovaram istu molitvu, s jedinom razlikom što je Franjo pritom bio u zanosu, a ja se tresao od straha. Jest mi rekao da se okrenem i vratim - ali, kako sam mogao? Anđeoski kruh kojim me hranio previše je slastan bio.Sjećam se kako su jedne noći fratri rogoborili da gladuju. Franjo se prenerazio i razljutio. "Gladni ste", rekao im je, "jer ne vidite anđeoski hljeb koji pred vama leži, kao mlinski kamen velik. Ne vidite ga, pa stoga i ne pružate ruke da si odrežete po krišku i blagujete ono što će vam utažiti glad dovijeka!"

Iznenada začusmo poznat glas za svojim leđima:— Brate Franjo! Brate Franjo!Obojica smo se okrenuli - zadihan je fratar trčao kako bi nas sustigao.— To je otac Silvestar! — uskliknuo je Franjo, pohitavši da ga pozdravi,

te ga obasuo pitanjima: — Što radiš ovdje? Zašto si napustio svoje stado?Silvestar, u njegovom zagrljaju, premda bez daha i uplakan, odmah je

počeo:— Loše vijesti, brate Franjo! — jedva je izustio, boreći se da dođe do

daha. — Jer, dok si ti s nama bio, Iskušavatelj se šunjao oko tora... škrgutao zubima i zavijao, ali se nije usuđivao preskočiti ogradu i zaći

među nas. Tvoj dah je njušio, brate Franjo, i drhtao je od njega. Ali, kad si ti otišao...

— Preskočio je plot i ušao?— Jest, brate Franjo, preskočio i među nas upao. Umiješao se i šaptao

na uho Sabbatinu, Angelu, Ruffinu... napao i drugu braću dok su spavali, duša neštićenih, te im pričao o mekim posteljama, slasnoj hrani, ženama. Sljedećega su se jutra svi probudili teško dišući i natmureni, te se - bez ra-zloga i povoda - ustremili jedan na drugog ružnim riječima i svađati se stali. Nedugo potom padoše i udarci... uzalud sam se umiješao među njih vičući "Mir, braćo, u slozi živimo! Gdje vam je od Boga strah? Zar se ne sramite ovako se ponijeti pred Franjom? Jer, među nama je on, vidi nas i čuje!"... Ali, mali bjehu izgledi da me poslušaju. "Skapavamo od gladi!" vikao je Sabbatino. "Reci Franji da njegovi uvježbani medvjedi ne plešu ako ih se ne hrani! Jesti hoćemo, jesti!" Iskušavač je zario kandže u njihove trbuhe i u pakao ih vuče.

— A Bernardo? Pietro? — upitao je Franjo užasnut.— Bernard i Pietro su se izdvojili, povazdan zajedno, uvijek u molitvi.— Elijas?— Elijas hoće tvoja Pravila mijenjati, brate Franjo... da su previše

stroga, neljudska. Govori kako je potpuna Neimaština nasilna, kao i da ljudska narav ne može dosegnuti savršenu Ljubav, a ni besprijekornu Krepost. Ode nekamo pa se vrati, razgovara s braćom pred svima i u potaji, po cijele noći smišlja nova Pravila... Antun mu je pisar. Ima čudo-višne ciljeve na umu: kaže da će sagraditi crkve, samostane, sveučilišta... razaslati misionare cijelim svijetom uzduž i poprijeko, da ga osvoje. Jer, veli on, svatko - doslovce svatko na svijetu - treba staviti kapuljaču na glavu i takav pred Boga izaći.

Franjo je duboko udahnuo, te će ožalošćeno:— Što mi još imaš kazati, oče Silvestre? Ničeg me ne poštedi, govori

samo...— I Capella je od onih što su svoj stijeg razvili. Kaže da su Pravila

premekana i da će te slijediti u Rim, da bi dobio papino odobrenje za novi red što bi ga sam ustanovio. Kaže da bismo meso smjeli jesti samo jednom godišnje, na Uskrs, a ostalih dana samo mekinje i vodu... s tim što bismo nedjeljom smjeli dodati i zrno soli. Također, jer je i razgovor luksuz, ne bismo smjeli razgovarati među sobom, nego samo s Bogom. Bacio je onaj svoj zeleni šešir s vrpcom - nogom ga nabijao po dvorištu i izgazio vičući: "Nema šešira! Nema ni kapuljače! Gologlavi ćemo hodat', ljeti i zimi!"

— Ne prestaj, sve mi kaži, oče Silvestre — poticao ga je Franjo. — Duboke su to rane odista... ali kazuj.

— Nova braća stalno pristižu, ma učena i bistra. Stalno čitaju debele rukopise što ih nose sobom, a i sama pišu, u crkvi raspravljaju. Ti pridošlice nose kožne sandale i halje bez zakrpa, a nama starima se smiju čim nas vide. Kako bismo im se suprotstavili, mi koji smo tvoja početna... izvorna braća? Ne možemo im se oduprijeti bez tebe, brate Franjo, snage nam manjka. Još nešto, jednom su dvojica mlađe braće provela noć u kući užitaka... "Gdje ste bili cijelu bogovetnu noć?" upitao sam ih kad su se

ujutro vratili, iscrpljeni i s dušom u nosu. Nisu mi odgovorili, ali se od njih širio čudan gorak vonj... brat Bernard se onesvijestio.

Franjo se na me naslonio, inače bi se bio srušio.—Početna se skupina braće rasula — nastavio je otac Silvestar. —

Sama sam sebe uvjerio da moram strpljiv biti, govoreći si kako ćeš se ti brzo vratiti, istjerati Iskušavatelj a i uspostaviti negdašnji red. Ali, tada se nešto strašno zbilo, brate Franjo! Veliki je Petak bio, a kad su se fratri navečer okupili, ustvrdili smo da nemamo ništa za jelo - dobrim je ljudima u Assisiju dodijalo da nas hrane. Počeo sam braći govoriti o muci Kristovoj i hvaliti Boga što nam je podario da taj dan, dan raspeća Sina njegova, provedemo u molitvi i posvemašnjem odricanju. "Pun bi želudac opteretio naše molitve", rekao sam im, "u olovo ih pretvorio i spriječio da se put nebesa uzdignu. Vrag likuje kad vidi čeljade koje se gladi boji..."

— Ali, dok sam tako zborio - prenerazila me pojava crna, dobro uhranjena jarca na vratima. Povijene je rogove imao, svijetlozelene oči su mu se sjajile u mraku, a kratka šiljata brada kao da plamen bješe. Petorica-šestorica braće uskli- knuše od radosti kada ga vidješe, na noge skočiše... jedan se lati dugačka noža, a ostali odriješiše svoje uzice i povezaše ih da životnju svladaju omčom nabačenom joj oko vrata. Ali, jarac se diže na stražnje noge, kao da je zaplesao na tren - pa skokom u šumu, a braća u potjeru za njim. I ja sam potrčao, ali vičući "Stanite, braćo! OČi otvorite! Nije to jarac, Sotona je to! Strašan grijeh činite!"— Ali — nastavio je otac Silvestar, dahćući uzrujano — tko bi i očekivao da me poslušaju? Bjehu pomahnitali od gladi, pa zavitlaše ono uže, a onaj brat s nožinom baci se u mrak, zabadajući sječivo u nešto što je mislio da je onaj jarac... koji im je, međutim, stalno izmicao. Štoviše, povremeno bi zastao i gledao ih iz tmine onim smaragdnim očima nalik plamičcima. "Vrag je to!" kričao sam, "Zar ne viditeda ognjem blista? U ime raspetoga Krista vas pozivam - stanite!" Nekolicina braće se uplašila i zastala, a stade i jarac - kao da se pobojao da bi fratri mogli odustati od potjere - a onda se onaj brat s nožem baci na životinju... boreći se neko vrijeme da ju obori s nogu. U nekom mu je trenu zario bodež u trbuh, pa crni jarac popusti - sretno mekećući! Ostala braća, nesvjesna što to znači, u hipu ga raskomadaše i u ustima svakog od njih nađe se po komad mesa iz koga se krv cijedila. Kao sumanuti su žvakali i gutali, grabeći nove zalogaje - a onda, kao da su se opili, počeše plesati oko odrubljene glave s povijenim rogovima, dok su im kapi jarčeve krvi, sjajne poput žeravice, iz usta curile. Cijelo to vrijeme u grudi sam se udarao i gorko plakao, videći gusti sumporni dim kako kulja oko nas. Odjednom onda - o Bože, odista si velik! - svojim očima vidjeh kako se ona odsječena glava miče, kako se s tla podiže... kako se dijelovi rasječena tijela s prerezanim vratom sastavljaju, osovljavajući se na sve četiri jarčeve noge s papcima na zemlji. Podugljiv meket začuh, a onda - življi nego ikada jarac taj nestade u noći. Ali, fratri su nastavili nehajno plesati i jesti: Iskušavatelj im bješe začarao oči, pa ništa vidjeli nisu. Stoga se nisam vratio u Portiunculu, nego pravo za Rim... da se preda te ničice bacim, brate Franjo, i zavapim: Bratstvo je u pogibelji, u opasnosti su duše naše - dolazi!

— Teška je pastirska zadaća, odista teška — poluglasno će Franjo, zagledan u nabujalu muljevitu rijeku što je polako tekla prema moru. — Ja sam pogriješio... zaokupljen brigama u vezi s ovim hodočašćem. Duša mi se na tren osamila i prestala nadzirati moje stado. Braća su ostala bez skrbnika, zato se i jesu razasula. Moja je to greška! Dolazim, brate Sil-vestre, a ti ih dotada prikupi i naredi im da trpeći budu. Idi sad, neka je Bog s tobom, a i ja ću uskoro!

Otac Silvestar poljubio je Franji ruku, izustio tiho "Zbogom!" i časa ne časeći krenuo prema sjeveru.

— To je moja greška — ponovio je, meni se okrenuvši.— Ja sam, i nitko drugi, grijeh počinio, za ženom žudio, jelom i posteljom mekom... ja sam im usta jarčjim mesom napunio!

Počeo se svom snagom u prsa udarati i gorko jecati.Primio sam ga rukom oko struka, pa smo nastavili uz riječnu obalu -

bacivši se konačno na zemlju podno gusto izlistale topole. Franjo je sklopio oči, posve icrpljen: ponašanje braće bjelodano mu ne bješe izašlo iz glave, jer je stalno uzdisao. U nekom je trenu otvorio oči...

— Snovi — reče mi — Božje su noćne ptičice, one što poruke nose. Prije nego što smo krenuli put Svetoga Grada, crnu sam kokoš usnio, tako mršavu i tako zakržljalih krila da, koliko god ih širila, nije mogla pokriti svu svoju pilad. Daždilo je, a mnogi od tih pilića, još goluždravi, ostadoše izvan njih, kisnući... Trebao sam razumjeti tu poruku i odlučiti da ne odem.

Dok je to govorio, neki nas je monah čudna izgleda vidio i zastao. U bijeloj halji bješe, s kožnim remenom o pasu, stopala mu bjehu zaštićena sandalama od svinjske kože s debelim potplatima, a na glavi izbrijana tjemena nosio je crnu vunenu kapu. Lice mu je bilo grubo i zračilo žestinom, dok su mu oči sijevale kao dvije žeravice. Vidjevši Franju, stao je kao ukopan i zagledao se u nj u čudu. U početku kao da se uznemirio, a zatim ushićen bješe; naposljetku je raširio ruke i uskliknuo:

— Brate moj, tko si?— Zašto me tako uporno promatraš? — upitao ga je Franjo. — Jesi li me

već negdje vidio?— Jesam! Jesam... u snu prošle noći. Krist mi je na san došao, srdit...

ruku podignutih, riješen da smrvi svijet. Odjednom je, pak, Blažena Djevica Marija stupila preda nj i zavapila: "Smiluj se, sine moj. Pogledaj, eno dvojice tvojih vjernih slugu - oni će ga poduprijeti." Jedan sam od njih ja bio, nevrijedan kakav jesam... a drugi: mislim da si ti bio, brate moj. Tvoje lice, tvoje držanje, tvoja odjeća što ju imašna sebi, kapuljača - sve jednako! Tko si, zaboga... kad nas je već Bog sastavio?— Franjo mi je ime, iz Assisija sam. Zovu me i milim siromaškom u Boga, a i njegovom ludom — Franjo reče, pomičući se kako bi stranac mogao sjesti pored nas. — A ti?— Fratar sam iz Španjolske. S kraja sam svijeta došao kako bih pribavio papino dopuštenje da utemeljim red koji će zaratiti protiv krivovjernika i bezvjernika. Dominik mi je ime.— I ja po papino odobrenje dođoh, red da osnujem, ali propovijedanja radi.— Propovijedanja... čega, brate Franjo?

— Potpunog Siromaštva i beskrajne Ljubavi.— A... ti ne bi usred svakog sela lomaču zapalio i spalio heretike, grešnike i nevjernike?— Ne, ne... — stresao se Franjo. — Ne kanim ja iskorjenjivati grijeh grešnike mdreći, neću ja protiv zlotvora ni nevjernih rat povesti. Ljubav ću propovijedati i ljubav svjedočiti, te slogu zagovarati i s bratskom se ljubavlju odnositi prema svakom u svijetu. Oprosti mi, brate Dominiče, ali to je put što sam ga odabrao.— Ljudska je narav zla... zla, prijetvorna i vražja — onaj u bijelom habitu ljutito je uzviknuo. — Blagost o kojoj zboriš nije dostatna - sile se hoće! Ako ti se tijelo ispriječi na putu, moraš ga bez traga uništiti da se duša spasi. Ja ću u Španjolskoj itekako lomače potpaljivati, pa će duše napuštati svoja tijela na zemlji u pepeo pretvorena, uzdižući se potom u nebo.!Ceniza y nada! !Ceniza y nada! — počeo je vikati taj fratar, pesnice stišćući. — Pepeo i ništa! Rat!...— Ljubav!— Sila!— Milost!— Brate Franjo, život nije šetalište po kojem parovi kroče za ruke se držeći i pjevajući ljubavne pjesme. Život je bitka, tlaka, nasilje! Je li sunce izašlo? Dakle, ustajmo onda! Bunar iskopaj, ako se hoćeš vode napiti, udri zlotvore pravo u glavu ako se hoćeš zla riješiti, a kad umreš - sjekiricu ponesi da skršiš rajska vrata ako želiš unutra ući. Nema raj ključa ni brave, ni vratara nema... sjekirica je jedini ključ kojim se u nj ulazi. Ne gledaj me tako užasnuto, siroti dragi mali monaše - zar i u Svetom pismu ne stoji: "Nasilnici silom zaposjednuše kraljevstvo nebesko."Nato će Franjo s uzdahom:— Nisam znao da je i nasilje od Boga... Proširio si mi vidike, ali moje srce i dalje ustrajno kliče "Ljubavi! Ljubavi!" Ali, tko zna - možda se naši suprotni putevi spoje, pa se iznenada susretnemo na uzlaznom putu prema Svemogućemu.— Dao Bog... — uzvratio je stranac. — Ali, bojim se da si janje koje je palo među ljude kao među vukove. Oprosti mi na iskrenosti, reći ću ti što mi je na umu: ti o ljubavi sve znaš, ali ti to nije dovoljno. Morao bi naučiti da i mržnja također dolazi od Boga, da je i ona u službi Gospodinovoj. A u vremenima kakva su današnja, u svijetu srozanu na stanje u kakvom jest, mržnja bolje Bogu služi nego ljubav.— Jedino što mrzim, brate Dominiče, jest Vrag — odgovorio je Franjo. Ali, čim je to izrekao, treptaj prođe njegovim tijelom - kao da ga strah spopade stoga što je izrekao tako grube riječi.— Ne, ne... — odrečno je kimnuo glavom — čak ni njega ne mrzim. Često padnem ničice na zemlju i molim Boga da oprosti našemu zabludjelom bratu.— Na koga misliš?— Na Sotonu, brate Dominiče.— Janješce Božje! — nasmijao se Dominik. — Ja, da mi je birati, lav bih u Boga bio. A lavovi i janjad se ne miješaju - zbogom stoga!Pridigao se u nakani da ode.

— Zbogom, brate Dominiče... ali znaj, lavovi i janjad, ljubav i sila, oganj i svjetlost, dobro i zlo - sve se to, htio bih da znaš, uspinje istom planinom, istim Božjim strminama, premda ne znajući da je tako. Mržnja to ne zna, to je sigurno; ljubav znade - što je također izvjesno... a sada, kad odlaziš, otkrivam ti, brate, jednu divnu tajnu: jednoga će se dana sve to susresti na vrhuncu gdje Bog prebiva, i to s raširenim rukama. Neka Boga našega razveseli to što ćemo se, lave Božji, i nas dvojica tamo gore sresti, a kad se to dogodi nećeš požderati ovoga malog janjca!

Nasmijavši se pritom, Franjo je mašući rukom pozdravio žestokog fratra na odlasku.

Promatrali smo bijelu mantiju kako leprša na vjetru i nestaje nam iza riječne okuke. Franjo mi se tad okrenuo - nasmiješen od uha do uha.

— Brat Dominik bi nas pojeo — reče mi — ali ne zna, a kako bi i mogao znati, da se Sudnji dan primakao, a tada će se janjci i lavovi stopiti i jedno postati.

X

Nagnut nad pergamenu na koju ovo upisujem, povremeno se nakratko odmorim, zatičući pero za moje ostarjelo uho. Zatvorim oči, pa vraćam u sjećanje sve dane i noći što smo ih proveli u Svetomu Gradu. Pamtim crkve i prelate kako euharistiju slave, djecu kako treperavim glasićima pjevaju himne Bogu, sunce koje nas je iz zenita peklo i žestoku oluju što je jednoga dana osvježila zemlju spečenu suncem, a s njom i naša srca. Sjećam se Franje kako, stojeći uza me podno portala crkve Svetih Apostola, širom razrogačenih očiju u zanosu promatra dažd, udišući uzdrhtalim nosnicama miris zemlje, onaj osobiti vonj natopljena tla, dok mu se suze radosnice niz obraze slijevaju.

— Nebo se sa zemljom sjedinjuje, Bog se s čovječjom dušom stapa — rekao mi je. — Brate Leo, zar u tvojoj ovozemaljskoj utrobi ne osjećaš kako se evanđeoske riječi poput sjemena vlaže, zar ne osjećaš da klijaju? Ja, pak, osjećam da mi je srce prekriveno novoizraslom otavom, a um da mi se makovima puni.Onoga dana kad smo, nakon toliko strepnje, konačno dobili Pravila potvrđena velikim papinim pečatom s dvama ključevima, koji je visio na svilenoj vrpci pričvršćenoj na rub pergamene, sjećam se da smo otrčali do trga pred papinskom katedralom, Lateranskom crkvom, te ondje počeli skakati, naganjati se i igrati kao dva pijanca. Štoviše, Franjo je stavio prste u usta i zazviždao - kao pastir koji doziva svoje nevidljivo stado.Kakva li to radost bješe! Kakvu li snagu ljudsko srce može posvjedočiti, i stvaranja - i razaranja.— Eto nas u raju! — rekoh Franji u oduševljenju. — U pravu je Krist bio kad je rekao da je u nama kraljevstvo nebesko. Glad, žeđ, bijeda... ničega od tog nema - jedino postoji čovječje srce, a ono komeša ništavilo poput vira, stvarajući kruh, vodu i blaženstvo.Dok smo tako plesali i zviždali, jedna nam začuđena mlada plemkinja priđe, te upita smijući nam se:— Što vam se dogodilo? Tko li vas napi tolikim vinom da ste se opili?

— Bog! — odgovorio je Franjo, pljesnuvši dlanovima. — Krist, u koga je mnogo bačava. Priključi nam se, pij!— Odakle ste?— Iz ništavila, gospo.— A kamo idete?— Bogu! A na putu od ništavila do Boga... plešemo i plačemo.Mlada se žena prestala smijati. Njezina je haljina bila otvorena pod ovratnikom, pa nas - položivši desni dlan preko otkrivena dijela grla - upita s uzdahom:— Zato li se rađamo?— Da, gospo, da bismo plesali i plakali na putu prema Bogu.— Ja sam Jacopa, supruga plemića Gratiana Frangipanija. U životu sam izvanredno sretna, a to u mene sram izaziva; da, ta izuzetna sreća pobuđuje mi zebnje... Ali, ne mogu razgovarati s vama tu pred svima. Obradujte me dolaskom u moj dom.

Povela nas je, a mi smo ju slijedili.Tko bi onda bio rekao da će ta dražesna plemkinja postati Franjina

najvjernija i najdragocjenija pratiteljica od svih žena, odmah za sestrom Klarom? A tko je mogao reći da i prekomjerna sreća može poštenu dušu uvesti u stanje grižnje i na suze natjerati?

— Sram me je — reče Jacopa kad smo ušli u njezinu palaču — što posjedujem sve, dok bezbrojne žene ništa nemaju. Nepravedno je to, nepošteno! Da je Bog pravedan, poslao bi mi nekakvu veliku nevolju. Ištite od njeg' da to učini. Da sam slobodna, izašla bih bosa na ulicu i stala prositi od vrata do vrata, ali imam muža i djecu... u okovima sam.

Franjo ju je najprije zadivljeno promatrao, a onda joj reče:— Imate silnu, mušku dušu, gospođo, a muški i razmišljate. Dopustite

mi stoga da Vas bratom zovem, a ne sestrom... Brate Jacopa, strpljiva budite, doći će dan kada ćete bosih nogu ulicama u prošnji koračati. Velik je Bog, on suosjeća sa ženama, pa će se i Vama smilovati... Zbogom sada, dok se opet ne sretnemo!

— Kada? Gdje?— Brate Jacopa, moj mi unutarnji glas kaže: u strašnom času moje

smrti. Dotad!... — Franjo će dižući ruku i blagoslov joj udjeljujući.— Zašto o smrti govoriš, brate Franjo? — upitao sam ga čim smo

napustili Jacopine dvore i krenuli na put kući. — Kuga ju pomela! Nismo još završili naš posao na zemlji.

Franjo je, međutim, čudno trznuo glavom.— Dok smo plesali i zviždali, brate Leo, upravo kad smo bili na vrhuncu

našeg oduševljenja, vidjeh crnog arhanđela kako silazi s nebesa. "Čekaj!", pokazao sam mu dlan dižući, "Još počekaj glasniče Smrti." Nasmijao mi se i zastao u zraku. Ne boj se, brate Leo, umrijet' ću kad mi pravo vrijeme dođe - ni prije, ni kasnije. Kad kucne čas...

X

Napredujući prema sjeveru, žurno putujući poput konja što se staji svojoj vraćaju, otresali smo rimsku prašinu s naših stopala. Povremeno, kad bismo na živu vodu naišli, zastali bismo, sagnuli se i napili, a onda

bismo otpočinuli sjedeći na kakvu kamenu - pogleda uperena neodređeno u daljinu, put Assisija. Kako smo mu se približavali, Franjo je sve nujniji bivao i sve mu je teže bilo otvoriti usta da išta kaže. Razvedrio se jedino kad bismo susreli neko dijete, naišli na krasan divlji cvijet ili vidjeli ptičicu kako sjedi na grani i cvrkuće.

Jednom mi reče:— Dok je cvijeća, djece i ptičica na svijetu, nemaj straha, brate Leo -

sve će dobro biti.Danima smo tako hodali, stopala pokrivenih krvavim ranama, jedva se

na nogama držeći. Povrh svega, bili smo neprestalno gladni, a noću se i smrzavali. O, što bih dao za pladanj pečene janjetine i pehar vina, ponavljao sam u sebi oblizujući se - a još da mi je nakon toga i u mekoj postelji zaspat'... s kakvim bih žarom onda pjevao zahvalnice Bogu! Nije pomagalo ni udaranje šakom u glavu, nisam mogao odagnati iskušenje: onaj pladanj, pehar i postelja neumitno su mi se vraćali i lebdjeli preda mnom u zraku.

Franjo je naslutio o čemu mislim, pa mi je - preplavljen naklonošću - nježno položio ruku na rame.

— Dragi brate Leo, ne znam zašto, ali sam upravo sad pomislio na velikog pustinjaka koji je jednom rekao nešto što nikada neću moći zaboraviti. Želiš li čuti?

— Slušam te, brate Franjo — rekoh pognute glave, bojeći se da bi on mogao vidjeti pladanj, pehar i postelju u mojim zjenicama.

— Jednoga dana neki namjernik, koji je čuo kako taj sveti čovjek uzdiše, zastade i upita ga "Sveče Božji, što toliko želiš da ti uzdahe izmamljuje?" "Vrč hladne vode, dijete moje", odgovori pustinjak. "Ništa lakše - ostavi vrč preko noći pred pećinom, ujutro će ti biti pun studene vode." "Učinio sam to jednom, dijete moje, ali sam te noći san usnio: da sam došao do nebeskih dveri i da kucam na njih... a da me neki glas iznutra pita 'Tko je to?', pa odgovaram 'Ja sam to, Pachomi- us iz Tebe'... a onaj će glas nato 'Odlazi! Nisu nebesa namijenjena onima koji noću ostavljaju vrč da bi im se hladnom vodom napunio?'

Bacio sam se na koljena preda nj.— Oprosti mi, brate Franjo, ali ja još nisam uspio pobijediti tjelesno. I

dalje osjećam glad, umor, studen... Idem s tobom kamo god i ti kreneš, ali te moj um ponekad ne prati - umjesto toga, sve se prkosnije opire. Pred vratima sam neba, ali mi se ne otvaraju.

— Ne smiješ klonuti, brate Leo — uzvratio mi je, pomilo- vavši me po glavi. — Ustani... ako te je Iskušavatelj i skolio, ne boj se: otvorit' će ti se dveri nebeske, pa ćete obojica ući!

— I on?! Iskušavatelj... Kako on može ući, odnosno - kako ti to znaš, brate Franjo?

— Znam jer je srce moje otvoreno, sve prihvaća, a i riaj mora da je takav.

X

Došli smo tako i do gradića podignuta na strminama stjenovite planine šiljatih vrhunaca. Pri samom podnožju kuće bjehu ruševne, oronule od

kiše, sunca i starosti - a na vrhu dvorac s tornjevima s kojih su vijorili plamenci oblika lasti- na repa. Cijeli je grad bio okružen vinogradima, dok su se pod njim, u dolini, sterali maslinici.

— Zastat' ćemo ovdje na tri dana, da se odmorimo — reče Franjo, očito iz samilosti prema meni. — Vidim malen samostan, ondje među maslinama... Bog ti se smilovao, brate Leo.Ušli smo u grad u zalazak sunca, upravo kad su se seljaci vraćali s rada. Sjeli smo u vrt ruševne crkve, sa svih strana okružene čempresima. Podivljala živica bješe osuta mirisnim crvenim cvjetovima, a na sredini je rasla joha nježna tamnozelenog lišća što se upravo razvijalo. Tekuća je voda izvirala uz njezino korijenje.

— Mora da je ovako u raju — reče Franjo, osvrnuvši se uokolo i duboko uzdahnuvši. — Ne traži ništa povrh, jer je ovo za ljudsku dušu dovoljno... i više nego dovoljno.

Začuvši silan cvrkut nad sobom, pogledao je gore: cijelo je jato vrabaca sletjelo na johu - bjelodano su se u njezinoj krošnji gnijezdili i stoga doletjeli tamo na noćenje. Spustili su se po njenim granama, neki i drugdje po dvorištu, virkajući iz svojih malih legla, a potom zavlačeći glavice pod krila i tonući u san.

Franjo se polako primakao onom vrelu, oko kojega je također sletjelo mnogo ptičica - te pružio ruke i pozdravio ih.

— Ostani gdje jesi, brate Leo — tiho mi je kazao. — ne miči se da ih ne poplašiš... a kako nemam žita da im bacim, nahranit ću ih riječju Božjom, da ju čuju, te da, kao i ljudi, na nebesa uzmognu.

Okrenuvši se pticama, raširio je ruke i započeo propovijed:— Ptičice, sestre... Bog, otac ptica i ljudi, silno vas voli i vi ste toga

svjesne. Zato, kad vodu pijete, dižete uza svaki gutljaj glavice prema nebu i zahvaljujete mu; stoga i ujutro, kad vam sunce ogrije malene grudi, zapjevate i letite s grane na granu slaveći ime njegovo, ime Gospodina našega, koji nam šalje sunce, zeleno drveće i pjesmu. Letite potom visoko nebom, kako biste mu se što više približile, da vas on može čuti. A kad se vaša gnijezda napune jajima i majke medu vama sjede na njima da bi se mladi izlegli, Bog postaje mužjak koji sjedi na grančici nasuprot nje i pjeva da bi joj olakšao trud.

Jato golubova nadletjelo je Franju dok je tako govorio: čuvši njegov umilan glas, sletjeli su i posjedali oko njegovih nogu, a jedna se mala golubica spustila na njegovo desno rame, gugućući. Franjo se sve više saginjao prema naprijed, vitlajući svojom haljom kao da su krila, a glas mu je prešao u poj umilan poput slavujeva. Činilo se da bi se priključio pticama oko sebe - da se stoga trsi kako bi i sam pticom, velikim vrapcem, postao.

— Braćo vrapci, sestre golubice, pomislite kakvim vas je umijećem Bog obdario: imate krila, tako da možete putovati zrakom, kao i perje što zimi vas grije; po tlu i drveću posijao je mnogo hrane, tako da nikad ne budete gladni, a nadasve vam je grudi i grla pjesmom ispunio.

I lastavice uto doletješe, nanizavši se po šipražju nasuprot nama i rubom crkvenoga krova. Sklopivši krila, ispružile su glavice prema Franji i stale ga pažljivo slušati - a on se okrenuo da ih pozdravi.

— Dobro nam došle, sestre lastavice, vi koje na vašim vitkim krilcima svake godine proljeće donosite. Iako je još hladno, a i daždi često, iako je kratka sunčeva zlatna griva, vi osjećate toplinu u vašim srcima - punim ljeta. Sjednete na još snijegom pokriven crijep, lijećete od jedne gole grančice do druge i kljucate zimu svojim šiljatim kljunićima, tjerajući ju da ode. Na Sudnji dan, vi ćete - drage moje laste - prije svih krilatih bića, čak i prije anđela s njihovim trubljama, odletjeti do grobalja i zacvrkutati nad grobnim pločama, objavljujući vijest o uskrsnuću. Mrtvi će vas čuti i ustati iz svojih grobova, po krizantemama kročiti i pozdraviti vječno proljeće!

Lastavice su ushićeno zaklepetale krilima, golubovi zagu- gutali, a vrapci se toliko primakli Franji da su počeli kljuc- kati njegovu halju. Rukom ispruženom nad njihovim glavama, Franjo je učinio znak križa i blagoslovio ih, a onda je mahnuo pticama u svim smjerovima, pozdravljajući ih.

— Večer je pala, braćo vrapci i golubovi, sestre lastavice, večer je... idite na spavanje sad. Ako li vas je, pak, Bog obdario i sposobnošću da sanjate, neka vam dade da noćas u snu vidite Našu Gospu od Lastavica kako leti nad vašim gnijezdima kao velika lasta.Dok je Franjo zborio pticama, priđe neki čovjek na konju te stane, jedva se suzdržavajući da se ne nasmije monahu koji se obraća pernatim stvorenjima. Sredovječan bješe, naoko plemić, debela kukasta nosa i punih obješenih usana, a odjeven u baršun, te s krunom od lovorova lišća na glavi i zlatnim lancem oko pojasa - s kojega je visio krpeni maj- munčić, njegov talisman. O ramenu mu je lutnja visjela.Slijedila ga je skupina mladih muškaraca i žena, svi bjehu okićeni krunama od bršljana i cvijećem, a kad vidješe da je njihov vođa zastao, stadoše i oni - prasnuvši u silan smijeh. Jahačevo lice blistalo je u posljednjim zracima večernjega sunca, pretvorivši u plamen njegovu svijetlu kosu.Ja se nagnuh preko žbunja i rukom dozvah nekog mladića koji mi priđe, te ga upitah:— Tko je ovaj gospodin na konju? Doima se poput kralja...— Ime mu je Gulielmus Divini, a i jest pravi kralj. Zar niste čuli za nj? Upravo je bio u Rimu, gdje su ga na Capitolu lovorom okrunili i proglasili kraljem pjesme.— O čemu pjeva?— O ljubavi, fratre, o ljubavi. Pretpostavljam da nisi nikad čuo za njega, jel' da?Vratio se potom svom društvu, od srca se smijući.Jahač je u međuvremenu pritegnuo konju uzde i zaustavio se - slušajući najprije golubove, a potom lastavice. Iznenada se okrenuo svojoj nasmijanoj pratnji - doviknuvši momcima i curama da zašute.Kad je Franjo rekao pticama "Laku noć!" i okrenuo se da se vrati poprijeko dvorištem, kralj pjesme sjašio je i pao na koljena pred njim.— Sveti oče — ganuto je rekao, ljubeći Franjina raskrvavljena stopala — slijep sam bio, a sad mi se vid povratio; mrtav sam bio, sada sam iz groba ustao. Povedi me, odvoji me od svijeta ljudi kakvi jesu, dušu mi spasi! Cijeloga života pjevam

o krasoti žena i divoti vina... zamorilo me to. Uzmi me sobom da mogu pjevati o slavi Božjoj. Ja sam Gulielmus Divini, a oni su me idioti u Rimu upravo kraljem pjesme okrunili.

Rekavši to, bez okolišanja je skinuo krunu s glave, svu ju rastrgao i pobacao lovorovo lišće po tlu.

— Sad se smiren osjećam — reče — a i baršun ću odbaciti. Mantiju mi podaj, Sveti oče. I ovaj ću zlatni lanac oko pojasa odriješiti, veži mi uzicu s uzlima.

Franjo se sagnuo, pokazao mu da se digne na noge i u čelo ga poljubio.— Ustaj, brate Pacifico. Tim ću te imenom zvati, brate moj, jer si

upravo stekao mir Božji. U čelo sam te poljubio - u njem' je još pjesme. Dosad si pjevao o divotama svijeta, odsad ćeš o njegovu Stvoritelju. Zadrži lutnju, kako bi i ona stupila u službu Božju, pa posvećena bila. A kada dođe čas, Pacifico, brate moj, hoću da znaš kako ćeš u raj ući s njom o ramenu... pa će se anđeli skupiti oko tebe tražeći da ih naučiš nove pjesme.

One djevojke i mladići potrčali su da pokupe pobacano lovorovo lišće - zagledani u slavnog trubadura, ne znajući je li to neka njegova nova igrarija ili je zaista sišao s uma pa hoće monah postati.

Brat Pacifico, međutim, mahnuo im je na pozdrav govoreći:— Zbogom drugari iz moga bivšeg života... Gulielmus Divini je mrtav,

pokopajte ga, a s njim i ovog majmunčića - u lijes mu ga stavite!Dobacio im je potom svoj zlatni lanac s majmunčićem od krpe,

ponavljajući "Zbogom! Zbogom... nikad se više nećemo sresti!"Zapanjena se mladež razišla, ostavljajući nas trojicu same. S Franjom

na čelu, produžili smo prema onom samostanu usred maslinika. Brat Pacifico pjevao je cijelim putem.

— Moje srce je ptica, slavuj... brate Franjo — reče za jedne stanke. — S drugim te je pticama došlo čuti, pa kada te počulo, diglo je kljun prema nebu da otpočne novu pjesmu.Franjo se nasmijao kao rijetko kada, te će:— Ja svijetu donosim novo bezumlje, a ti novu pjesmu - pjesmu o novom bezumlju! Brate Pacifico, zaista je sjajno da smo ujedinili snage. Dobrodošao u naše bratstvo.Tri smo dana proveli u tomu malom samostanu, oporavljajući se od umora. Inače, kad su nas ugledali, fratri su se prenerazili: Franjo se smijao - Pacifico svirao lutnju - ja pratio novoga brata mojim hrapavim glasom!— Dakle, što mislite gdje ste? — izderao se prior na nas.- Ovo je samostan, kuća Gospodinova.— A kako ti, brate prioru, očekuješ da ćemo ući u dom Gospodinov... plačući? — odvratio je Franjo. — Bog klikće: "Dosta mi je plača, ne volim uzdahe, umoran sam od obješenih lica. Žudim za smijehom na zemlji!"... Brate Pacifico, zasviraj na svojoj lutnji, ugodi Božjemu srcu.Fratri su se malo-pomalo navikli na nas, a Franjo bi ih svake večeri okupio u dvorištu i govorio im o ljubavi, siromaštvu i nebesima.— Što mislite, kakva su nebesa? — pitao ih je. — Poput velikoga dvorca s mramornim stubištima, krcatog zlatom i razvedenih krila. Ne, ne!... Jedne sam ih noći u snu vidio: Raj je selo, maleno selo okruženo zelenim

livadama, a usred tog sela, tik do izvora, krajnje je skromna kolibica i u njoj duša čovječja - u liku Djevice Marije, kako sinčića doji...Dok bi Franjo govorio, noć bi lagano padala na nas, zrak bi se ispunio modrim krilima, a fratri bi sretni sklopili oči i ušli u raj.

X

Kad su ta tri dana istekla, nastavili smo naše putovanje prema sjeveru. Brat Pacifico svojom nam je pjesmom prekraćivao vrijeme, pa smo - prije nego što smo očekivali- jedne večeri ugledali tvrđavu i tornjeve našega voljenog Assisija.— Evo nas tebi, najdraži grade — uskliknuo je Franjo, dižući ruke da ga blagoslovi, dodajući potom zabrinuto:— Daj, Gospode, da braću zateknem u miru.Sunce je zašlo kad smo se obreli pred Portiunculom. Tiho smo joj prišli, Franjo pred nama, a Pacifico i ja zaostajući, posve icrpljeni. Franjo je, naime, htio iznenaditi braću- htio je vidjeti što rade i čuti što govore. Ali, čim je prišao crkvici, stao je kao ukopan, a i mi smo čuli povike i smijeh. Dim se dizao kroz crijep na krovu - braća bjelodano bjehu navikla unutra oganj ložiti - a onda nam do nozdrva dopre i miris pečena mesa: tu se jelo spravljalo!— Oni nešto slave — prošaptao je Franjo. — Meso se jede...U tom se trenu odnekud stari prosjak tu stvorio, valjda je izdaleka namirisao pečenje, pa požurio ne bi li dobio zalogaj kao milostinju.— Bi li mi uslugu učinio, brate? — upita ga Franjo. — Daj mi, molim te, tvoju kapu, štap i vreću, da prerušen odem pozdraviti fratre. Odmah ti sve vraćam... a Bog će te nagraditi što mi to činiš.— Nisi li ti onaj što ga zovu Franjo Asiški?— Jesam, brate.— Evo ti, uzmi sve!Franjo je navukao prosjakovu kapu preko ušiju, prebacio njegovu vreću preko ramena i pogrbljen, poštapajući se, pokucao na vrata Portiuncule.— U ime Kristovo, braćo — zavapio je promijenjenim glasom — smilujte se siromašnu i bolesnu starcu... gladnu povrh svega.— Ulazi, starče — odgovoriše mu braća. — Sjedi uz oganj i najedi se!Franjo je ušao, pognute glave i pogurenih ramena, tako da mu se nije mogli vidjeti lice. Sjeo je uz oganj, leđima okrenut fratrima, a neki mu je novak donio čanak juhe i ulomak kruha. Sagnuvši se, Franjo je prikupio šačicu pepelas ognjišta, usuo ga u zdjelicu i počeo jesti. Braća su ga po tom odmah prepoznala, ali se nijedan ne usudi priznati - jer bjehu silno posramljeni što ih je Franjo zatekao kako meso jedu i svetkuju. Zalogaji im u grlu zastadoše, nitko od njih nije mogao nastaviti s jelom - čekali su, nagnuti nad svoje čanke, osjećajući da će oluja početi svakoga trena.

Franjo se založio juhom dva ili tri puta, a zatim - spuštajući zdjelicu - reče:

— Oprostite mi, braćo... ali, kad sam ušao i vidio vas posjedale oko tako bogate trpeze, nisam mogao vjerovati svojim očima. Jesu li to oni neimaštinom obilježeni fratri koji hodaju uokolo, na vrata ljudima kucajući

i hranu proseći, oni koje svatko svetima smatra? Ako jesu, zašto ne bih pristupio njihovom redu, pa uživao u lagodnu životu?... Stoga, za ljubav Kristovu, recite mi jeste li - ili niste - ponizna braća onoga milog siromaška, Franje Asiškog.

Fratri se više nisu mogli suzdržati. Neki su briznuli u plač, neki se krišom iskrali i pobjegli u silnu strahu, a neki i bacili Franji pod noge, za oprost moleći. Franjo, pak, ukrstio je ruke na prsima - nije ih raširio da zagrli braću, kao što mu bješe običaj. Elijas mu priđe; taj nije ni suzu pustio, a još manje oprost zamolio.

— Ne prepoznaješ braću? — upitao ga je. — Mnoga su došla dok te nije bilo, digni ruku i blagoslovi ih.

Franjo, međutim, spusti glavu na grudi, ništa ne govoreći; fratri ga okružiše, gledajući ga u nelagodi.

Opet se Elijas oglasio:— Vidje li papu, brate Franjo? Je li stavio svoj pečat?S dlanom na srcu, Franjo mu trpko odgovori:— Tu je pečat s dvama ključevima, brate Elijase. Ne budi nestrpljiv,

sutra ću vam - uz Božju pomoć - o tom govoriti... a sad, pođimo oltaru da nam i Gospod svoj pečat udijeli.Sljedećega su se dana fratri okupili na čistini u šumi. Elijas je hodao tamo-amo, skupljajući ih u krug oko sebe, šapatom im se obraćajući - očito im je nešto krišom govorio. Uza nj onako golema, najvišeg medu braćom, Franjo je izgledao sitniji nego što je uistinu bio - jednostavno ga je nestalo. Oprosti mi, Gospode, ali taj mi čovjek - Elijas - nikada ne bješe prirastao srcu: zračio je gordošću i preuzetnošću, Por- tiuncula pretijesna bješe njegovoj duši, a Neimaština i Ljubav zamjetno su ga sputavale. Taj je htio širiti nauk i svijet osvajati ne samo nebeskim sredstvima, nego i silom, pa ući u kraljevstvo nebesko kao vitez na konju. Trebao je on biti sljedbenik Dominikov, onoga žestokog španjolskog misionara, a ne blagog siromaška iz Assisija. Zašto li ga je Bog nama poslao? Kakva je u tom bila tajna nakana Gospodinova? Je li moglo biti da htjede tako spariti nesparivo?...

Jednoga sam se dana drznuo kazati Franji za moje osjećaje spram brata Elijasa.

— Svako bratstvo ima svoje Jude — rekoh mu. — Neka me Bog i lašcem prokaže, ali svejedno... držim da je taj čovjek naš Juda.

— Ali, i Juda valja, brate Leo — odvratio mi je. — I on je sluga Kristov, pa ako mu je Bog namijenio da bude izdajnik, on je svoju zadaću upravo izdajom obavio.

Zamislio se potom časak-dva, te će mi tiho:— Sjećaš li se vuka iz Gubbija? Taj je upadao u torove i ovce klao, silno

škodeći selu. Bješe mi žao njegovih stanovnika, pa pođoh u šumu da ga u Božje ime prekorim i nagovorim da više ne napada ovce. Dozvao sam ga, prišao mi je - i znaš što mi je odgovorio? "Franjo, Franjo...", kaza mi, "ne narušavaj red od Boga ustanovljen. Ovce se hrane travom, a vuk ovcama - tako je to Bog odredio. Ne pitaj zašto, nego se prikloni volji Gospodinovoj i pusti me da slobodno upadam u torove kadgod me glad na to natjera. I ja molitve kazujem, baš kao i Tvoja Svetost: 'Oče naš, koji vladaš šumama i koji si mi naredio da se mesom hranim, volja tvoja budi. Daj mi danas ovcu moju svagdašnju da mi želudac pun bude i ja ću slaviti ime tvoje.

Velik si ti, Gospodine, koji stvori ovce tako slasnima, a kada dođe čas smrti moje, Gospode, obećaj mi da ćeš onda, kad mene uskrisiš iz mrtvih, dići i sve ovce koje sam požderao - tako da ih mogu opet proždrijeti!'"... Tako ti meni, brate Leo, vuk odvrati, pa odoh otamo pokunjene glave. Zašto li je Bog odobrio vukovima da ovce kolju? Nije li drsko, brate Leo, uopće se to zapitati?

Ali, otkud bi meni srce poput Franjina, tako u stanju sve podnijeti i sve oprostiti! Videći Elijasa Bombaronea onoga dana kako u potaji s braćom muti - uzdrhtao sam od ljutnje i straha.

Kada smo se konačno svi okupili, Franjo je ustao, po navici prekrižio ruke na grudima i otpočeo govor. Glas mu staložen bješe, prigušen i tužan, a s vremena na vrijeme pružao je ruku put braće onako kao što se ruka ispruži kad se milodar prosi. Jednostavnim je riječima opisao kako je ušao u Sveti Grad, kako je uspio vidjeti Svetoga Oca, što je on rekao papi i što mu je ovaj odgovorio, te kako je kleknuo i podastro Pravila pred njegove noge. Tri dana potom, nedvojbeno po zapovijesti Božjoj, papa ih je providio svojim pečatom - "Evo ga, pogledajte!", reče vadeći posvećenu pergamenu iz njedara i čitajući odredbe Pravila polako, slog po slog, dok su ga fratri slušali, na koljena pavši. Kad je završio, pružio je ruke nad njih te izrekao još toga - ali sada ne o njima, nego molitvu:

— Sveta Ljubovce Neimaštino, ti si naše blago. Ne ostavljaj nas! Obećaj nam da ćemo uvijek biti gladni, da će nam hladno biti i da nećemo imati gdje glavu spustiti!

— Sveta Ljubovce Kreposti, očisti nam um, srca naša očisti, pročisti zrak što ga udišemo! Pomozi nam da nadvladamo iskušenja što se šuljaju oko Portiuncule - oko naših srdaca - poput lava u noći.

— Sveta Ljubovce Ljubavi, obožavana prvorođena kćeri Božja, prema tebi dižem ruke, počuj me i usliši molitvu moju. Proširi naša srca da mogu prihvatiti sve ljude, dobre i zle; da mogu prihvatiti sve životinje, divlje i pitome; svo drveće, plodno i neplodno; svo kamenje, rijeke i mora... jer svi smo mi braća. Svi istog Oca imamo i svi smo krenuli putem što nas vodi natrag domu roditeljskomu!

Zastao je - možda je htio još nešto reći, ali je u tom trenu brat Elijas na noge skočio, sav zajapuren... znoj mu se slijevao niz sljepoočnice.

— Pusti i druge fratre da govore, brate Franjo — zahtijevao je gromkim glasom. — Svi smo pred Bogom jednaki, svatko ima pravo slobodno reći što mu je na umu... Braćo, čuli ste Pravila što nam ih je brat Franjo donio iz papine ruke. Jesu li vam dobra ili nisu? Neka se svaki od vas digne i govori bez ustručavanja.

Trenutak se nitko nije oglasio - premda neki jesu imali primjedaba, ali su i osjećali preveliko poštovanje prema Franji/Drugi nisu imali što kazati; nisu ni razumjeli posve ono što je Franjo pročitao, pa zadržaše jezik za zubima - kao i ja... budući da, premda sam se slagao s Pravilima, nisam znao ni kako njihovo prihvaćanje izraziti.

Naposljetku se otac Silvestar pridigao.— Braćo — započe, tjeskobno uzdahnuvši. — Najstariji sam ovdje, te

sam stoga toliko drzak da se usuđujem prvi ustati i zboriti. Počujte me, braćo: svijet je gnjio, kraj mu je blizu. Raspršimo se na sve četiri strane

zemlje i proglašujmo propast svijeta, tako da se ljudi u strahu pokaju, te tako spase. Tako ja mislim... a vi djelujte kako vas Bog prosvjetljuje.

Sabbatino je potom istupio, problijedio od gorčine:— Nije svijet truo, nego su, gospoda pokvarena! — uzviknuo je pun

gnjeva. — Od glave riba smrdi! Dići se trebamo, narod pobuniti i gospodu napasti: spaliti plemenitaške dvorce, njihovu svilenu odjeću i pera što ih gizdavo na glavama nose. To je jedini pravi križarski pohod, jedini način da se ikada oslobodi Sveti Grob. Jer, što je Sveti Grob?... On je bijedan puk, njega se razapinje. Uskrsnuće naroda, to je pravo značenje Kristova uskrsnuća!

— Ljudi su gladni! — povikao je Borovnica, sav u ognju. — Nemaju snage da se drže na nogama, pa ih treba najprije nahraniti da životnost povrate. Nemaju oči da vide kako su potlačeni, otvorimo im ih stoga najprije! Brate Franjo, zašto ne bismo na tren zaboravili kraljevstvo nebesko, pa obratili pažnju na ovo na zemlji - te od njega počeli?... Čuo si moje mišljenje, a trebali bismo i pisara da sve rečeno zabilježi!

Bernard se sljedeći digao.— Braćo — počeo je, plavih očiju blistavih od suza — ostavimo se mi

čovječjega svijeta. Kako bismo se mogli nositi s današnjim vladarima?... Otiđimo nekamo, nađimo si pribježište u divljini, te posvetimo dane i noći molitvama. Svemoćna je molitva, braćo moja. Onaj tko moli na vrh je planine, a njegova se molitva kotrlja nizbrdo, prodire u gradove, dira u srca svih prijestupnika... uzdižući se istodobno do Božjih nogu i noseći svjedočanstvo o patnji čovječanstva. Braćo moja, samo molitvom - ni bogatstvom, niti silom - svijet ćemo ovaj spasiti.

U tom sam se trenutku i ja digao - ali, umjesto da suvislo progovorim, promucao sam nekoliko riječi i potom se posve zbunio i u plač brizniio, te skrio lice dlanovima. Neki od braće su me smijehom ispratili, ali me je Franjo zagrlio i posadio me uza nj, desno od sebe.

— Nitko nije govorio tako umješno, tako snažno — rekao je potom. — Brate Leo, blagoslov ti udjeljujem.

Ustao je potom i raširio ruke, kako mu običaj bješe.— Ljubav! Ljubav! — uzviknuo je. — Ni rat, ni nasilje... a, brate

Bernarde, ni sama molitva nije dostatna, dobrih se djela hoće. Teško je i opasno među svijetom živjeti, ali se mora! Lako bi bilo povući se u divljinu i tamo moliti, suviše bi to lagodno bilo, a dok molitva polako urodi čudima, djela njima urode izvjesnije, premda i teže. Gdje god čovjeka nađete, naći ćete i patnju, bolest, grijeh... ali, tu nam je mjesto, braćo: s gubavcima, grešnicima, onima na umoru. Duboko u nutrini svakoga ljudskog bića, pa i najsvetijeg pustinjaka, usnula je larva, strašna i nečista, a nagnete li se nad nju i kažete joj "Volim te!" - krila će ispružiti i leptir postati... Ljubavi, tebi se klanjam i slavim svemoć tvoju. Dođi i udijeli cjelov fratrima našim, učini čudo svoje!

Cijelo vrijeme dok je Franjo govorio, brat Elijas sjedio je vrpoljeći se na obližnjem kamenu i silno uznemiren glavom davao znakove svojoj sljedbi. Konačno, ne mogavši se više suzdržati, skočio je na noge i povikao:

— Ne slušajte ga, braćo! Ljubav nije dovoljna - rata se hoće! Naš red mora bojovnički biti, a braća neustrašivi ratnici s križem u jednoj i bojnom sjekirom u drugoj ruci. Kao što Evanđelje kaže, sjekirom po korijenu treba,

pa svako gnjilo drvo sasjeći i u oganj baciti. Samo jedan način postoji da se na koljena baci moćnike ovoga svijeta: da budemo moćniji od njih! Odbacimo siromaštvo, posebice besprijekornu neimaštinu! Otkud u tebe toliko preuzetnosti, brate Franjo!?... Zar nije i sam Krist dopuštao svojim apostolima da nose sandale, štap i nešto novca za nuždu? Zar nije jedan od apostola bio zadužen za kesu i nastojao ju imati punu kako bi mogao hraniti cijelu skupinu? A ti, brate Franjo, kao da si se odvažio samoga Krsta nadmašiti?... Imanje je svemoćan mač, ne možemo si priuštiti da budemo nenaoružani u odvratnom i krvoločnom svijetu! Naš vođa treba lav biti, a ne jaganjac; umjesto da nam u ruci bude škropilica, bič držati moramo. Ili si, brate Franjo, zaboravio daje Krist bičem potjerao iz hrama Božjega sve koji su ondje prodavali ili kupovali?... Rekao sam jednom, braćo, i opet vam kažem: Rat!

Petorica ili šestorica mlađih fratara skočiše na noge, te - uz uzvike odobravanja - digoše Elijasa na svoja ramena.

— Ti si lav! — zaorilo se iz njihovih grla. — Na čelo nam stani i vodi nas!

Blijed i iscrpljen, Franjo se odupro rukom o moje rame i digao se na noge.

— Mir, braćo moja — zavapio je glasom onoga koji ponizno preklinje, punim boli. — Kako ćemo svijetu mir donijeti, ako nema mira u našim srcima? Jedan rat drugi zaziva, a taj i naredni... pa nikad kraja prolijevanju ljudske krvi. Mir! Mir!... Zar si zaboravio, brate Elijase, da je Krist janje bio i da je na se preuzeo grijehe svijeta?

— Krist je lav bio, brate Franjo — odvratio je Elijas. — Točno je ovako rekao: "Nisam došao mir vam noseći, nego mač!

Zatim će, fratrima se okrenuvši:— Jeste li čuli? Kristove su to riječi bile, Kristove a ne moje: "Nisam

došao mir vam noseći, nego mač!"Braća su uznemirenih srdaca poskakala sa svojih mjesta, te se

podijelila u dvije grupe. Manjina se okupila oko Franje, gorko plačući, dok je većina, okruživši Elijasa, u smijeh prasnula. Svi počeše govoriti u jedan glas i uzbuđeno vikati, dok otac Silvestar nije stao među njih, govoreći:

— Braćo, Sotona... crni jarac... opet je među nama. Vidim njegove zelene oči u zraku!

Franjo se probio iz kruga fratara oko sebe, prišao Elijasu i primio ga rukom oko struka.

— Brate Elijase, svi vi... počujte — reče. — Naše je bratstvo u velikim teškoćama. Pustite da se razlozi za i protiv, što ste ih čuli za trajanja ovoga skupa, mirno u vama slegnu. Rat? Mir? Molitva u potpunoj osami?... Vrijeme, vjerni Božji vodič, pokazat' će nam ispravan put. U međuvremenu, braćo, ne zanemarite svoje zadaće! Sveti Otac udijelio nam je povlasticu propovijedanja, svi se zemaljski putevi pružaju pred nama - podijelimo ih bratski i krenimo na naša putovanja. Naš dom ovdje suviše nas ograničava. Malena je Portiuncu- la, živimo ramenom uz rame jedan drugomu, preskačemo jedan drugoga, pa postajemo mrzovoljni i srditi - i eto Iskušavača. Pod vedrim nebom se raziđite, uzduž glavnih puteva, po dvojica putujte da jedan drugoga ohrabrivat' možete i na pomoći bit' jedan drugomu. Gdjegod, pak, vidite ljude na okupu, stanite i

razaspite pred njih Riječ Božju - hranu besmrtnu. Ja ću, s milošću Božjom, krenuti u Afriku. Naći ću brodicu, more prijeći i, Božjom voljom, doseći daleke nevjerničke zemlje u kojima bezbrojne duše nikada nisu ni čule ime Kristovo. Božjom voljom, njemu ću ih privesti!Naprijed, braćo, u ime Gospodinovo. Raspršimo se do svih krajeva svijeta, pa se potom vratimo u Portiunculu, kolijevku u kojoj smo rođeni, da bismo izvijestili jedan drugoga o tom što smo vidjeli, propatili i ostvarili na tomu prvom našemu apostolskom pohodu.

— Raziđite se sada, braćo moja, djeco moja... uputite se s mojim blagoslovom na sve četiri strane svijeta. Cijeli je on jedna Božja njiva - uzorite je i zasijte zagovorom siromaštva, ljubavi i mira. Osnažite svijet koji se zaljuljao i kojemu propast prijeti, osnažite svoje duše. Uzdignite svoja srca iznad bijesa, ambicije i jala - ne govorite "Ja! Ja!", nego svoje biće, tu opasnu i nezasitnu zvijer, podvrgnite ljubavi Božjoj. To "ja", upamtite, neće raja vidjeti, nego ostati cvileći pred vratima. Poslušajte prispodobu što ću vam ju kazat' prije rastanka; dobro ju zapamtite, djeco moja, i neka vam bude na me uspomena.

— Bješe jednom pustinjak koji se cijeloga života borio da savršenstvo postigne. Svu je imovinu siromasima podijelio, u pustinju se povukao i danonoćno se Bogu molio. Naposljetku, dan mu smrti dođe - pa je na nebo uzašao i na rajske dveri pokucao.

"Tko je to?", čulo se iznutra."Ja sam!", pustinjak će."Nema ovdje mjesta za dvojicu", isti će glas. "Odlazi!"Vrati se pustinjak na zemlju, te započne svoju bitku ispočetka:

siromaštvom, postom, molitvom neprekidnom, plaćom... Dođe mu tako smrtna ura po drugi put, umrije on, pa opet pokuca na rajska vrata.

"Tko je tamo?", upita opet isti glas."Ja!""Nema ovdje mjesta za dvojicu. Odlazi!"Asketa se vrati na zemlju i iznova otpočne boj da spasenje zasluži...

sada još žešće nego ranije. Kada je, navršivši više od stotinu godina, ponovo umro, eto njega pred dverima rajskim."Tko je tamo?", onaj će glas, kad je pokucao. "Ti, Gospode, ti!"Vrata se nato odmah otvoriše i on u raj uđe.

9Ljeto. Sunce prži, more se iskri - a nama slijeva grčki I otoci. Brod krcat ratnika u oklopu: momaka, ljudi zrele dobi, sjedobradih staraca... svi krenuše, kao i mnogi drugi još, da oslobode Sveti Grob. Križari već mjesecima opsjedaju Damiettu, ali sultan Melek-el-Kamil, sposoban vladar i hrabar bojovnik, ne dopušta da grad padne.

Kod rta Malea zapadamo u žestoko olujno more. Sve se njegove bezbrojne glave s nebrojenim raljama digle da nas požderu, pa i najotpornije ljudine na palubi najprije pro- blijedješe, a potom pozelenješe - žudeći za obalnom crtom u daljini. Da im je samo moći jednim skokom do nekakve grane na čvrstu tlu, pa iskočiti i povratiti muško dostojanstvo! Nekolicina žena, koje su s nama putovale, nadale su se u vrisku - a samo

je Franjo, idući od muškarca do muškarca, od žene do žene, staloženo o Bogu zborio... pa su ga slušali i utješeni bili.

Noć je pala, crno se oblačno nebo nadvilo nad samo more, te se brod - između vode i niska svoda - propinjao i posrtao, škripao i cvilio kao da će se svakoga trena raspasti. Franjo je otišao na pramac, kleknuo ondje među ubrana jedra i moliti počeo.

Prišao sam mu, ali me nije vidio ni čuo. Nagnut nad valove, pojao je jednolično prigušenim treperavim glasom, kao da čara.— O, more, more... sine Božji, smiluj se ovim ljudima, braći svojoj. Nisu oni trgovci ni gusari, cilj je njihov plemenit - polaze prema Svetomu Grobu. Zar ne vidiš crveni križ na njihovim grudima? Križari su oni, Božji ratnici. Milostivo im budi, Krista se sjećajući koji te je jednom pozvao da se smiriš, pa si ga poslušalo. U Kristovo ime, ja - njegov sluga ponizan - preklinjem te da se primiriš.

Pao sam licem na složena jedra i ostao tako ležati, slušajući riku mora, kuknjavu ljudi u brodskoj utrobi - i Franju kako, između putnika i pobješnjele vode, blagim glasom preklinje i zaklinje more da se stiša. Tada sam po prvi put shvatio osobitu vrijednost tog čovjeka: on je molio u trenutku očaja, kada se svijet oko njega urušavao. Posve je izvjesno da ga je more čulo, kao i Bog, kao i Smrt - svi su uši naćulili ne bi li ga čuli - jer se tada, zaklinjem se svojom dušom što ću ju Bogu predati, dogodilo čudo: zapravo, nije to kao čudo izgledalo, nego najjednostavnija prirodna pojava... more se smirilo.

Najprije je samo donekle popustilo, ali još zamjetno bjesneći - kao da se uzjogunilo pred jarmom, odupirući se pokoravanju. Ali, malo-pomalo, popustilo je i postalo milosrdnije, pa je do ponoći prestalo luđački mlatiti po brodu, prostirući se pred njim sve mirnije i poniznije. Nevjernici mogu opovrgavati moju da duša umije i moru govoriti, naređivati mu, ali ja sam - Franji zahvaljujući - spoznao tajnu: duša jest od mora jača, jača je i od smrti. Ona odista može, izvirući iz čovječjeg tijela, poduprijeti svijet koji se ruši.

Dopuzao sam do Franje i poljubio mu noge prekrivene krvavim ranama. Nije me bio svjestan - sva je njegova duša lebdjela nad mračnom vodom, budna i na oprezu, ako more iznova pridigne svoju buntovničku glavu.

Sljedećega jutra voda i nebo blistali su radošću - baš kao i ljudi na brodu. Franjo, požutio i iscrpljen svojom mukom, još je sjedio skutren na pramcu, zatvorenih očiju. Pošto je valjano obavio svoje djelo, dopustio je snu da se nada nj spusti.Prolazili su dani i noći. Mjesec je bio tanašan srp kad smo isplovili iz Ancone, rastao je i rastao sve do punoga kruga, pa se počeo topiti i nestajati... a svatko od nas bješe pogleda prikovana za južni obzor, u potrazi za obrisima mrske obale u muslimanskoj vlasti. Voda oko lađe postupno je poprimala zelenkastu boju...— More se miješa s vodama Nila — objasnio nam je zapovjednik. — Još malo pa smo stigli.Odista, već smo narednoga jutra ugledali rub kopna, točno posred horizonta; obala bješe niska i pješčana, rumena pod prvim zracima sunca. Bacili smo sidro u pustoj uvali. Franjo, sišavši na sprud, ničice se bacio na pijesak, povukao na njemu znak križa i molitvu izrekao. Ratnici su odmah

krenuli da se priključe ostalim Kristovim legijama, ostavljajući nas na pustom žalu. U daljini smo nazreli kule i minarete, pa Franjo - gledajući me suosjećajno - reče:— Brate Leo, jaganjče Božji, zašli smo u lavlje ralje. Bojiš li se?— Da, brate Franjo. Strah me je — odgovorio sam — ali se pretvaram da nije... pa, kamo god ti kreneš, i ja ću.— Čak i u raj, brate Leo? — upitao me, smijući se.— Čak i u raj!— Hajdemo onda... onamo je raj — reče pokazujući mi rukom put dalekih minareta.Krenuo je, ja za njim - po pijesku tako užarenu da nam je odmah tabane opekao; pjevali smo da zaboravimo na bol. Povremeno je Franjo zastajkivao i čvrsto me primao za nadlakticu da me osokoli, a onda smo kretali dalje, nastavljajući pjesmu.— Eh, da nam je brat Pacifico ovdje sa svojom lutnjom, pa da se pred sultanom pojavimo kao trojica pijanih fratara... braće ošamućene od prevelikog uživanja Boga!— Gladan sam, brate Franjo — požalih se, jer se više nisam mogao obuzdavati.— Strpljenja, brate Leo. Pogle', minareti nam se čine sve veći, još malo pa ćemo stići. Ne brini, sultan će, čim nas vidi, naredit' da se lonci na oganj pristave!Dok smo tako razgovarali, začusmo divljačke krike - dvojica crnaca iskočiše pred nas s isukanim sabljama.— Sultan! Sultan! — poviče Franjo, pokazujući put minareta.Najprije su nas dobro isprašili, a onda gurnuli među se, te nas - previjajući se od smijeha - odveli do sultanove palače i ondje bacili njemu pred noge. Dotad je već i mrak pao.I sultan se zacenio od smijeha kad nas je vidio - džarkaju- ći nas nogom, upitao je (dobro govoreći naš jezik):— Pa, tko li ste vi, fratri koji vino ljubite? Što vam bi da zađete u lavlju jazbinu? Što hoćete?Digao sam oči i pogledao ga: lijep čovjek bješe, kovrčave crne brade i uska kukasta nosa, te krupnih crnih očiju. Na glavi mu golem turban, zelene boje, s pribodenim polumjesecom od koralja izrađenim. Ogroman je crnac stajao uza nj s isukanim jataganom - očito krvnik-tjelohranitelj.— Tko ste i što hoćete? — opet će sultan. — Ustanite!— Kršćani smo — reče Franjo dižući se i križajući; ja za njim. — Krist nas je poslao, jer ti se smilovao, svijetli sultane. Hoće da dušu svoju spasiš.— Da dušu spasim! — uskliknuo je sultan, boreći se s navalom smijeha. — A kako bih je spasio, fratre?— Posvemašnjom neimaštinom, beskrajnom ljubavlju i besprijekornom čednošću, časni sultane.— Jesi li ti pri zdravoj pameti? — podviknuo je sultan, prodorno ga motreći. — O kakvim to besmislicama pričaš, monaše? Hoćeš reći da bih trebao ostaviti moje bogatstvo, dvorce, žene... i postati odrpanac poput tebe, proseći ljudima na vrata kucati? Misliš da više nikad ne bih smio taknuti ženu? A koje bi onda svrhe moj život imao - možeš li ti to meni

reć'? Zašto nam je onda Bog dao ključ što ženu otvara i u nju nas pušta? Drugim riječima, trebao bih eunuh postati - to li hoćeš?— Žene su... — zaustio je Franjo, ali mu sultan ljutito dade rukom znak da umukne.— Zaveži gubicu, monaše. Ništa loše o ženama da nisi rekao - ili ću ti jezik iščupati! Pomisli na svoju majku, na sestru svoju pomisli... ako je imaš, a nadasve, ti, kao kršćanin, pomisli na Mariju, majku Kristovu!Franjo se pokunjio i ništa na to ne reče.— A kaži mi, ako ti nije teško, što podrazumijevaš pod beskrajnom ljubavlju? — upita sultan, dajući znak onom krvniku da se primakne.— Da volimo i naše neprijatelje, sultanu, gospodaru.— Da volim i neprijatelje moje! — uskliknu sultan pra- snuvši u smijeh; potom će tjelohranitelju: — Vrati jatagan u korice. Bezumni su oni jadnici, posve ludi. Nećemo ih poklati.Zatim se opet obratio Franji, sada suosjećajno zboreći - kao da se obraća nekomu bolesnu:— Ta vaša nebesa, kakva su? Da vidimo vrijede li mog odlaska tamo...— Nebesa su naša puna anđela i duhova svetaca, a Bog nad svima stoluje.— A što se tamo blaguje i pije? S kim se u postelju liježe?— Ne huli! Stanovnici raja ne jedu niti piju, a i ne pare se... Duhovi su oni.— Duhovi? Drugim riječima - zrak... to hoćeš reći? — sultan se opet grohotom nasmijao. — Naša su nebesa, onda, tisuću puta bolja. Brda pilava, rijeke meda i mlijeka, da ne govorim o prelijepim djevojkama koje redovito opet djevice bivaju nakon što legneš s njima. Lud bih trebao biti, monaše, da odem u tvoj raj... Ostavi ti mene na miru.Franju se nato razljutio, pa je - zaboravivši gdje je i da bi ga sultan, jednim migom, mogao glave lišiti - počeo neustrašivo propovijedati o Kristovoj muci i uskrsnuću, Drugom dolasku... i paklu u kojem će muslimani gorjeti dovijeka. Tako ponesen propovijedanjem riječi Gospodinove, njom se opio te počeo pljeskati rukama, pjevati i smijati se, plesati, zviždati čak; nema sumnje, na tren ga bješe razum napustio. Smijuljeći se, sultan ga je najprije promatrao, a tada i sam stade pljeskati, zviždati i podvikivati, kako bi fratra u vrućici ohrabrio da nastavi.

Franjo, međutim, odjednom stane; znoj mu se slijevao s pregrijana tijela.

— Blagoslovljen da si, monaše — reče sultan. — Nisam se tako nasmijao otkad sebe pamtim. A sad, primiri se, jer je na meni red da ti svoju kažem. Naš je Prorok volio mirise, žene, cvijeće... za pašom je nosio ogledalce i češalj da bi mogao kosu urediti, a silno je volio i lijepu odjeću. Tvoj prorok, tako mi rekoše, bos je hodao, nije se prao ni češljao, a halja mu bješe od tisuća krpa. Govore da mu je svaki siromah kojeg bi susreo po zakrpu dao. Je li to istina?

— Istina je! On je na se preuzeo patnju svakog siromaha na ovom svijetu — Franjo će, opet ponešen.

Sultan se pogladio po bradi, a zatim izvadio malo zrcalo iza pojasa, usukao brk i dohvatio dugačak čibuk s usnikom od jantara. Neki dječačić

je kleknuo i pripalio mu ga - sultan je potom povukao nekoliko dimova i smiren sklopio oči.

— Savršen trenutak da nas pobiju, brate Leo — šapnuo je Franjo, okrenuvši mi se. — Jesi li spreman? Već čujem rajske dveri kako se otvaraju.

— Zašto bi nas već pobili, brate Franjo? — odvratio sam. — Čekaj malo.— Muhamed... — sultan će otvorivši oči — ...nije bio samo veliki prorok

- slava imenu njegovu! - nego i veliki čovjek. Volio je ono što muškarci vole, mrzio ono što muškarci mrze. Stoga mu se ja klanjam i štujem ga, stoga se trsim što mu sličniji biti. Vaš je prorok bio od kamena i zraka - ne marim za nj ni najmanje!

Zatim se meni okrenuo:— A što je s tobom, fratre? Zar nećeš ništa reći? Kaži nešto, da i tvoj

glas čujemo.— Gladan sam! — otelo mi se.Sultan se nasmijao, te pljesnuo dlanovima - ona dvojica tamnoputih,

koji su nas zarobili, stupiše preda nj.— Dignite kazan s ognja i dajte im nešto za jelo — naredio je. — Potom

ih odvedite i pustite neka potraže svoje suvjernike koji se ikonama klanjaju. Nisu nesretnici pri zdravoj pameti, a u nas se takve ne dira.

Grad bješe pregazila vojska s istoka - zrak je bio zasićen smradom leševa vojnika i rasporenih konja koji su ležali ne- pokopani ulicama. Derviši, plešući pred mošejama, dugačkim su se noževima udarali po glavama dok im krv ne bi potekla niz bijele dželabije. U kavanama su gojazni dječaci pjevali beskonačne istočnjačke napjeve, prateći se na tam-burama, čudnim glazbalima zaobljena tijela, a žene u prolazu, zaodjenute haljama od glave do pete, u smrdljivu su zraku za sobom ostavljale miris mošusa.

Stisnuta nosa, da se obranimo od užasna vonja, slijedili smo onu dvojicu crnaca uskim ulicama, sve dok ne dođosmo do ruba grada. Tu su naši vodiči zastali, pokazali nam prema nekomu mjestu u daljini - nevidljivu nam za niskim pješčanim dinama - te, otkrivajući na suncu blještavo bijele zube, bijesno procijedili:

— Tamo su kršćani!Uputili su nam zatim po par žestokih udaraca nogom u stražnjicu, u

znak ispraćaja, te se trkom vratili po svom tragu.Pošli smo onamo, pješačeći bez riječi. Šuteći kao da su mu se usta

slijepila, Franjo je kročio u zemlju gledajući, duboko uronjen u svoje misli. Ja sam, pak, iskolačenih očiju promatrao svijet oko nas - nevjerojatno prostran, ponajprije. Pomislih kako ovdje, tisućama milja od Assisija, bezbrojne duše žive u grijehu - nikad nisu ni čule ime Kristovo. Kako ćemo im, tolikima, propovijedati riječ Božju... u ovako kratku životu? Niti ćemo imati vremena, a u tako bezgraničnu svijetu, otkuda da počnemo?...

Pred nama se pružao samo pijesak. Čudne neke ptice - crvene, a bijelih trbuha - proletjele su iznad nas. Za leđima nam ostade metež muslimanskoga grada, a ispred nas - za pješčanim dinama - trublje i njištanje konja: konačno smo se primakli položajima kršćanske vojske, koja je mjesecima i mjesecima držala u okruženju nevjerničko uporište.

Franjo iznenada zastade:

— Brate Leo, kada se... i ako se... vratimo u našu domovinu — kaza mi — u svakoga ću siromaška koga susretnem isprositi po krpu za moj habit. Pravo je imao sultan.

— Bogme smo se jedva izvukli, brate Franjo!— Po meni, propade još jedna prigoda da raja vidimo — odgovorio je.Uto smo se ispeli na posljednju dinu na putu, pa se pred nama ukazala

- u svim mogućim bojama i u silnu komeša- nju - pregolema vojska Kristova.

X

Nerado se sjećam onih dana i mjeseci - halabuka mi ona još odjekuje u glavi, izazivajući stanje nalik vrtoglavici. O prljavštini, pak, prostačkim pjesmama, kletvama... što smo ih čuli kad smo dospjeli do zaravni gdje križari bjehu podigli svoje šatore - šteta riječi! Jadni je Franjo stalno čepio uši, pitajući se kakvi su to Kristovi vojnici. Ni o čemu nisu govorili, nego o pljački što ju smjeraju, ženama koje će zarobiti, Saracenima koje će pobiti... dok se Kristovo ime nikada nije omaklo s njihovih usana. Ne mogu se sad sjetiti koliko smo tjedana ondje ostali, znam samo da se Franjo svakodnevno uspinjao na kakav kamen i propovijedao o Svetom Grobu i Božjoj milosti, a da su križari samo prolazili pored njega, neki ne udostojivši ga niti pogleda, dok bi neki zastali, ali samo da mu se narugaju i zaspu ga šakom pijeska.Bitka se iznova rasplamsala: kršćani su napali kule i zidine, uspjeli se uspeti na njih i prodrijeti u grad - a onda su počeli pljačka i klanje! Franjo je trčao među Kristovim ratnicima i suznih očiju zahtijevao da milosrdni budu, ali su ga odguravali, sprdali se s njim i razvaljivali kućna vrata jedna za drugim. Kako bih ikada mogao zaboraviti krikove žena i hropac muškaraca koje su ubijali! Krv je potocima tekla— kamo god bi čovjek krenuo, spoticao se preko odsječenih glava - a posvuda su se čuli kuknjava, zapomaganje i plač.Nebo nad gradom zamračilo se od dima zapaljenih kuća u kojim su gorjeli i leševi pobijenih. Gušili smo se od vrućine, na zemlji je vladao metež. Kristov se barjak zavijorio nad sultanovom palačom, ali je on sam uspio skočiti na konja i pobjeći, ostavljajući za sobom žene i cjelokupnu imovinu. Franjo je kleknuo pred vrata sultanova dvora i preklinjao Boga da odvrati svoj pogled od Damiette, kako ne bi vidio što njegovi vojnici na zemlji čine.— Gospode — vapio je, dok su mu suze niz obraze tekle— čovjek u ratnom klanju zvijer postaje, krvožedna neman. Izgubi lik što si mu ga ti dao i vuk postane, prljava svinja. Smiluj mu se, Gospodine, vrati mu lik ljudski - tvoj lik!Stari i nemoćni bjehu se natiskali u džamiju; Franjo je ostao među njima, smirujući ih riječima utjehe. Mnogi od njih bjehu oslijepljeli od neke bolesti

- krv i gnoj cijedili su im se iz očiju - a Franjo je spuštao ruke na njihove očne kapke, tražeći od Boga da ih ozdravi.— I oni su ljudi, tvoja djeca — tiho je zborio. — Smiluj im se!I svojim dahom ih je liječiti pokušao, upućujući im usput riječi utjehe i ljubavi - sve dok se nije i sam zarazio, pa su mu se oči upalile i počele ga strašno peći. Vid mu se zamutio, nije više valjano ni hodati vidio, pa sam ga morao voditi za ruku ga držeći.Stoga mu rekoh jednoga dana:— Brate Franjo, nisam li ti rekao da će ta boleština i tebe napasti, ako im priđeš.— Izvanredno si ti mudar, brate Leo — odgovorio mi je.— Razumno je to što kažeš, ali i pogrešno. Drugim riječima,ti još ne možeš skočiti, zar ne? Hoćeš li dovijeka kročiti s objema nogama na zemlji?— Kako skočiti, kamo, brate Franjo?— Skočiti iznad vlastite glave... uvis!Ne, za takav skok još nisam bio sposoban, a neću nikad ni biti. Samo sam jednom odista takvo nešto učinio - to je bilo onda kad sam odlučio Franju slijediti. Još jedan skok... meni je to previše bilo. Svaki put kad bih se sjetio onoga što ga jesam učinio - i radost bi me obuzela što sam tako učinio, a i požalio bih istom. Nažalost, nisam ja za sveca bio.— Svijet je zastrašujuće golem, brate Leo — reče mi Franjo nekom drugom prigodom. — Za saracenskim zemljama žive crnci, dalje od njih divlja ljudožderska plemena, još dalje bezgranični je ocean... po dijelu koga se hodati može, jer je zaleđen. Kako ćemo ikad uspjeti, ikada smoći vremena, da posvuda propovijedamo objavu Božju, vijest da je Krist na svijet došao?— Ne strahuj, brate Franjo. Vrijeme će učiniti svoje... ima vrijeme vremena za sve.— Vrijeme, vrijeme... — promrljao je Franjo. — Da, bit' će njega, ali nas biti neće.— Ti ćeš to s nebesa promatrati, brate Franjo. Djelovati ćeš zauzdavši vrijeme...— Brate Leo — Franjo će, uz težak uzdah — bješe jednom neki pustinjak, koji, kad je na nebo uzašao, Bogu u zagrljaj pade... postigavši potpuno blaženstvo. Ali, jednog se dana nagnuo tako da vidje zemlju, pa pritom zeleni list spazi. "Gospode," ote mu se, "pusti me odavde, Gospode, da onaj zeleni list iznova dodirnem!"... Razumiješ li ti to, brate Leo?Njegove su me riječi tako prenerazile da mu nisam odgovorio. Ali, koje li žalosti - istina je: moć je zelenog lista odista takva!Prođe ljeto, jesen dođe.— Kad ćemo odavde, brate Franjo? — upitao sam ga. — Eto nam jeseni, a ja žudim za povratkom kolijevci u kojoj smo rođeni. Drugi je ovo svijet, možda je i drugi Bog ovdje... Hajd'mo mi.

— Brate Leo — odgovorio mi je — kad su dva puta pred tobom, a birati moraš, znaš li koji je bolji, koji će te Bogu odvesti?

— Ne, brate Franjo. Kaži mi.— Najteži, onaj najstrmiji. Život nam je ovdje težak, ostanimo stoga.

Po cijele je dane hodao okolo propovijedajući, ali nikomu ne bješe do toga da ga sluša - svima su misli bile usmjerene na izglede za pljačku Jeruzalema.

— A zar, braćo moja, na Krista ne mislite... Krista? — vikao je sav očajan. — Zar niste s drugoga kraja svijeta stigli da njegov grob oslobodite, Sveti Grob?!

Nije mu pomagalo: već su se dugo samo sprdali s njim. Netko bi ga povukao za mantiju, drugi gađao kamenom... a svi su se smijali kad bi se na ulici pojavio zvoneći onim ovnovskim zvonom; njemu, međutim, ne bješe većeg veselja nego kad bi ga ljudi ponižavali - smijao bi se zajedno s njima, te plesao i propovijedao nasred puta.

— Ja sam Božja luda, a i luda za ljude. Dođite i smijte se, braćo! Rugajte mi se!

Jednog smo dana, oko podneva, sjedili u sjeni nekakvog ulaza - sunce je peklo svom silinom, a kako smo umorni bili, brzo sam zaspao. Odjednom me iz sna prenu Franjin vrisak - vidjeh i da je skočio sa svoga mjesta. Kad sam posve otvorio oči, i sam sam vrisnuo, jer dvojica križara bjehu polegla golu prostitku uz Franju - zabave radi. U trenuku kad je ta prostakuša sklopila ruke oko njegova vrata, Franjo se trgnuo i skočio na noge, sav se tresući. Bestidnica je i nadalje širila ruke prema njemu, izazivački mu se nudeći.

— Dođi, dođi... — gugutala je maznim glasom. — Ja sam raj u koga trebaš ući.

Franjo je najprije pokrio oči rukama, kako ju ne bi gledao, a onda ga odjednom obuzme samilost prema toj ženi.

— Sestro moja — kaza joj — sestro Bludnice, zašto ne želiš spasiti svoju dušu? Ne suosjećaš s njom? A spram tvoga tijela, koje se godinama muškarcima podaje, zar ni prema njemu milosrđa ne ćutiš? Dopusti mi da spustim ruke na tvoju glavu i Boga zamolim da ti se smiluje.

— Dobro... položi mi ruke na glavu i počni svoj zaziv — reče ona gušeći se od smijeha. — Pozovi svog Boga da siđe i čudo učini.

Franjo je odista stavio ruke na njezinu raspuštenu kosu i digao oči prema nebu.

— Kriste, — otpočeo je šapatom — ti koji si na svijet sišao radi siromaha, grešnika, bludnica... smiluj se ovoj ženi, nesretnici razodjevenoj. Njezino srce, duboko u njoj, dobro je, ali je odabrala rđav put. Pruži svoju ruku i povedi ju putem spasenja.

Ta je žena oči zatvorila, a onda joj lice malo-pomalo poprimi blag izraz: nedvojbeno je ćutila kako joj Franjina svetost silazi iz njegovih ruku u mozak, potom u srce, utrobu... sve do peta. Odjednom, plakati počne! Franjo povuče ruke i učini znak križa nad njenim obnaženim tijelom.

— Ne plači, sestro — reče joj. — Dobar je Bog, oprašta. Sjeti se što je sam Krist rekao onoj djevojčuri dok je zemljom kročio: "Grijesi su tvoji otpisani, jer si mnogo voljela."

Ona dvojica ratnika za to su vrijeme stajala postrance, grohotom se smijući, a sada počeše zviždati toj ženi i izazivati ju. Ali, ona je žurno prikupila odjeću s tla, ovila se njom oko cijeloga tijela i bacila se na koljena pred Franjom.

— Oprosti mi što sam griješila — zavapila je. — Imate li negdje samostan za ovakve poput mene? Sobom me povedi!

— Sestro moja, cijeli je svijet samostan. Možeš u njemu čedno živjeti baš kao i odvojena od njega. Idi, u kuću se zatvori i nemaj straha. Gospodin s tobom!

I zima dođe, pa je vojska raspremila tabor i krenula prema Jeruzalemu. Na nebu se pojaviše usamljeni oblaci. Božju su falangu danju pratila jata vrana, a noću čopori hijena - dok smo se mi kretali za njom. Vodio sam Franju za ruku, jer su mu se oči - od one bolesti - najprije smanjivale dok se nisu svele na dva sitna upaljena procjepa, a onda se mrena na njih navukla, tako da mu je svijet u mrak potonuo.

U zoru, trećega dana puta, srušio se na zemlju, jedva dolazeći do daha.— Ne mogu dalje, brate Leo. Htio bih, do krajnjih granica... ali ne

mogu. Gle!Pokazao mi je svoja stopala: osim što su krvarila, sad se iz njih i

žućkast gnoj cijedio.— A, brate Leo — reče mi jedva dahćući — kao da te rane nisu

dovoljne, u me se novi zlodusi useliše!Nisam se usuđivao ništa ga pitati; jer, premda sam imao predosjećaj

kakvi bi to demoni mogli biti, zadržao sam jezik za zubima.Bilo smo okruženi beskrajnim pijeskom. Vojska nam bješe nestala s

vidika, a na rubu pustinje oblaci su se tako zgusnuli da su zamračili sunce. More nam bješe slijeva, ljeskalo se u daljini. Sagnuvši se, uzeo sam Franju na pleća - onesvijestio se bio - i krenuo prema obali, teško se boreći za svaki udisaj. Sredina dana bješe kad smo se konačno domogli mora. Ondje bješe usidrena brodica sa crnim križem nacrtanim na krmi - jedra su joj, bez vjetra, beskorisna visjela s jarbola. Na žalu, dvojica-trojica ribara vukli su mrežu na kraj, a vidjeh i nekoliko koliba sagrađenih od opeke umiješene od slame i goveđe balege - uz rub modrozelena beskrajnog mora. Položio sam Franju na sprud i poprskao ga slanom vodom.

— More? More?... — čeznutljivo je upitao, pokušavajući podići kapke.— Da, brate Franjo, more. Kući idemo.Ništa nije rekao, prigovorio još manje. Ostavivši ga ondje, pošao sam

do onoga brodića i potražio zapovjednika - čim se pojavio, bacio sam se ničice preda nj i noge mu obgrlio.

— Ako plovite u našu zemlju, uzmite nas sobom! Nemamo vam čime platiti prijevoz, ali će vas Bog nagraditi!— A kad?— Na onomu svijetu. Pravomu...— Eh, da mi je to dočekat'! — reče kapetan nasmijavši se.— Slabo se s Bogom posluje. Već mi mnogo duguje, a nikako da ga vidim kako se kese laća.— Uzmi nas sa sobom — ponovio sam. — Pomisli na pakao, pomisli na raj... dva su puta pred tobom, pa biraj!— Slušaj ti mene, monaše — brodovlasnik će ljutito se češući po bradi. — Tri dana i tri noći utaman čekam vjetar... kojega nema. Ti i tvoj drugar ste u stalnoj vezi s Bogom - pa možete li ga nekako namoliti da mi jedra nadme? Ako mi pribavite povoljan vjetar, primit' ću vas na brod i nema da brinete ni za kakvo plaćanje. 'Odi ti tvom kompanjonu i počnite čarati!

Otrčao sam do Franje - bude li on voljan molitvu kazat', znao sam, Bog će ga svakako čuti.— Brate Franjo, brodić iz naše zemlje usidren je tu, upravo pred nama. Kaže kapetan da će nas primiti, ako namolimo Boga da mu pošalje povoljan vjetar. Diži ruke put nebesa i počinji moliti!— Jedina čuda u koja vjerujem su ona što ih pokreće ljudsko srce, brate Leo — odgovorio mi je. — Ne mogu ja postići ništa preko toga, pa to od mene i ne traži.— Zavapi prema nebu — ustrajao sam. — Bog će te čuti.Franjo se razgoropadio: čovjek koji bješe dogurao do ruba groba odjednom je na noge skočio i dograbio me za šiju.— Ne gnjavi me, brate Leo — podviknuo je. — Prestani svako malo zanovijetati "Daj ovo! Daj ono!" Zar misliš da Bog nema pametnijeg posla nego da nam pribavlja hljeb, toplu odjeću, povoljan vjetar?... Bacio nas je u ovu pustaru, pa ako su svi naši napori da se iz nje izvučemo uzaludni, upravo tako on hoće. Razvio je crno krilo nada mnom, vid mi zamutio - jer je upravo tako on htio. Doveo je brod, točno ga pred nas priveo, a sad odbija poslati i dobar vjetar - jer tako on hoće. Ili misliš da nam duguje objašnjenje za svoje postupke?... A sad, eto tvoga gospodstva koje mi kaže kako mu se trebam obratiti ne bi li promijenio svoju volju! Drži jezik za zubima, brate Leo, prekriži ruke i s Bogom se pomiri. Pusti ga da nam se ukaže kako god on hoće - kao glad, kao povoljan vjetar... ili kao kuga!Preneražen što Franjo tako zbori, sagnuo sam se i poljubio mu ruku... ništa ne odgovorivši. Shvatio je da me povrijedio svojim riječima, pa je požalio što su mu se omakle.— Oprosti mi, brate Leo... Novi zlodusi u meni srce su mi i jezik zatrovali.Nastavio je nešto govoriti, ali se ne sjećam što - suznih sam očiju promatrao more. Odjednom vidjeh da se površina vode nabire, mreškati se počinje: topli je povjetarac zapuhao s juga. Pojaviše se i valići, a upravo kad je Franjo prestao zboriti, diže sezamjetan vjetar i vidjeh kako se jedra onoga brodića nadimaju i lamatati počinju.— Hej, fratri! — dopre do nas vedar kapetanov glas.Sagnuo sam se i dohvatio Franju ispod ruku...— Dobar je vjetar zapuhao, brate Franjo. Kapetan nas zove... Hajdemo!— Zaišteš nešto od njega — mrsio je Franjo sebi u bradu - ali ti ne da; ništa ne tražiš, a on ti da... Ali, dao il' ne dao, slavljeno nek' je njegovo ime. Hajd'mo!Kad smo se nekako ukrcali i posjedali, nogu ukrštenih, na krmu, te zamijetili kako nam afrička obala nestaje u daljini, Franjo će, položivši mi ruku na koljeno:— Brate Leo, kad Boga molimo, ne smijemo ništa tražiti, baš ništa. Jer, kako vrijeme protječe, počinjem razumijevati da on ni najmanje ne mari za naše kuknjave ni bogorađenje. Mislim da smo previše jadikovali i milost prosili, brate Leo. Danas mi unutarnji glas reče - glas što sam ga prvom začuo - da nisam na pravom putu. Ali, koji je put pravi, brate Leo? E, to još ne mogu kazati... pričekat' ćemo pa vidjeti!More je mirisalo svježinom, a brodica je njime klizila pod svim svojim jedrima. Putovanje kući odista lijepo bješe - dani i noći prolazili su nam kao bljeskovi crnog i bijelog što su se brzo smjenjivali. Sjedio sam na krmi,

leđima oslonjen na užad, predavši se mislima. Da, u pravu Franjo bješe: sve naše muke nizašto bjehu. Sultan ne postade kršćanin, a jednako su nedjelotvorne bile i gorke Franjine riječi križarima. Tko bi i očekivao da će ga ti oklopljeni kršćani slušati - oni su besramno ubijali, pljačkali i otimali, zaboravljajući zašto su tamo pošli i kamo uopće idu. Drugim riječima, je li i to bila volja Božja - a, ako jest, zašto?

Postavljao sam samom sebi ta pitanja, ponavljajući ih u očaju, ali odgovora nisam nalazio. Nisam se usuđivao ni okrenuti se, pa Franju pitati, premda je sjedio na mojoj strani brodice, jer sam se sjetio one noći kada samo začuli slavuja kako pjeva na mjesečini. Stali smo i slušali ga, dah zadržavajući.

— Bog je u grlu te ptičice i iz njeg poje, brate Leo — šapnuo mi je tada, a čim je izgovorio te riječi, ptica se stro- poštala niz granje i pala na tlo. Franjo se sagnuo i podigao slavuja u svojoj ruci - kljun mu je krvav bio.

— Uginuo je od prekomjerna poja - reče Franjo, te poljubi slavujevo sićušno grlo, koje još toplo bješe.

Ja sam se, međutim, rasrdio i razgalamio.— Zašto je trebao uginuti? Zašto je moralo zamuknuti njegovo malo

toplo grlo? Zašto se ljudske oči u šačicu zemlje pretvaraju? Zašto...?— A zašto je čovjek tako drzak, pa stalno postavlja pitanja? — povikao

je Franjo, digavši obrve. Možda bi htio da ti Bog podastre svoje razloge? Jel' da?... Začepi svoju bezobraznu gubicu!

Sada, na brodu, sjetio sam se tih njegovih riječi, pa iako mi se um iznova pobunio i počeo nizati pitanja - odlučio sam da ih ne izreknem.

Jednoga jutra, kad su se već vidjele obale naše postojbine, Franjo mi je prišao, zamjetno uznemiren.— San sam usnio, brate Leo, vrlo loš san. Da Bog dadne pa da se ne ostvari!— Nisu svi snovi od Boga — rekoh mu. — Ne strahuj, brate Franjo.— Sanjao sam da sam kokoš... ona s pilićima, kao i jednom ranije, pa da sam pokrio pilad krilima, kad li se odjednom jastreb s neba stušti na nas. Ja u strahu skoćih, ostavljajući piliće nezaštićene, a jastreb ih zgrabi kandžama i nestade.Nisam ni zucnuo - ali sam se itekako stresao i rekao u sebi: Elijas! Elijas je taj jastreb!Franj o j e duboko uzdahnuo...— Nisam trebao tako daleko ići. Greška je bila napustiti djecu i ostaviti ih bez zaštite. Tko bi mogao taj jastreb biti, brate Leo?— Pa... doći ćemo u Portiunculu za nekoliko dana, brate Franjo. Tad ćemo doznati.

X

Konačno smo se primakli obali. Naslonjeni na pramčanu ogradu, čeznutljivo smo promatrali kopno na vidiku - pre- poznavajući postupno kuće, maslinike, stabla smokava i vinograde. Početak proljeća bješe, pa su se livade zelenjele, a kako je zrak bio pun mirisa, pomislih da su vjerojatno već procvali čubar i timijan.

— Ne mogu vidjeti naš kraj jasno — požalio se Franjo — ali ga osjećam, baš kao svoje dijete na rukama.Skočili smo na obalu. Koje li radosti vratiti se rodnom kraju u proljeće, kad je sve u cvatu! Franjo i ja sagnuli smo se i poljubili zemlju, a tada - prekriživši se - žurno krenuli, Franjo oslanjajući se na moju ruku da ne bi posrnuo. Obojica bjesmo utonuli duboko u misli. S vremena na vrijeme, Franjo bi zastao, te digao ruku prema sjeveru, put Portiuncule, čineći znak križa po zraku - kao da je blagosiljao malenu crkvu i pokušavao istjerati zloduhe što se u njoj bjehu nastanili.

Jednoga me dana probudio u cik zore; inače smo bili zanoćili u plastu sijena.

— Opet sam nešto usnio, brate Leo — reče mi gotovo vičući, silno prestrašenim glasom. — Ali, ne... nije to san bio: Portiunculu sam vidio, svojim očima, onako među dr- većem. Tri su je demona napadala, mlateći krilima nalik šišmiševima, rogata i s kandžama... a zavijeni im se repovi omotali oko crkvice i naših ćelija. Ali, kad sam učinio znak križa i povikao "Gubite se, sile nečiste... u Kristovo ime!" - nestadoše.

— Dobar je nagovještaj taj tvoj san, brate Franjo — kazah mu. — Bog je pobijedio.

Silno obradovan, Franjo je skočio na noge i počeo plesati po sijenu. Ali, odjednom mu užas licem prođe: srušio-se, čelom prema zemlji, teško dahćući; očito je u polumraku svoga vida prepoznao nekakav zastrašujući prizor.

— Što je bilo, brate Franjo? — povikao sam, golemim strahom obuzet. — Vidio si nešto u zraku?

— Smiluj mi se, brate Leo — prošaptao je primivši me za ruku, još se tresući. — Pomogni mi da nađem put iz pakla... hajdemo moliti na vrh snijegom pokrivenih planina. Moramo se ispeti tamo! Prije nego što vidim fratre, moram Boga vidjeti i očistiti se.

Prenerazio me tom zamišlju - nisam dvojio da nas tamo čeka smrt od studeni.

— Nije zima još gotova, u brdima ima snijega do visine čovjeka...Franjo je, dakako, odrečno odmahnuo:— Ako u tebi vjere nema, brate Leo, da... smrznut' ćeš se, nesumnjivo.

Ali, ako je u tebi vjere, znoj će se s tebe slijevati, a svaka će ti se dlaka na glavi pušiti. Svanulo je, prekriži se i put pod noge.Krenuli smo uzbrdo, a kako smo se uspinjali, zrak je sve ledeniji bio. Drhtao sam od studeni, posebice pošto smo do snijega doprli - najprije su nam u nj utonula bosa stopala, zatim ga je bilo do članaka, potom do sredine potkoljenica... tek smo se predvečer domogli vrha.— Je li ti hladno, brate Leo? — upitao me Franjo.Usta mi bjehu pomodrjela, sav sam se ukočio - tako da mu nisam ni odgovoriti mogao; Franjo me suosjećajno dodirnuo po ramenu:—Na Boga misli, jadni i kukavni brate Leo, na Boga... pa će ti toplo biti.Nije da nisam ja na nj mislio, itekako jesam - ali me to bjelodano nije ugrijati moglo: sav sam se sledio! Povrh svega, još sam pospan i gladan bio, pa rekoh samom sebi da mi je samo leći tu u snijeg, zaspati i nikad se više ne probuditi - samo da mi se ove patnje lišiti. Svega mi je dosta bilo! Nisam ja bio ni za junaka, ni za sveca... O, kako sam sama sebe

obmanuo pošavši za čovjekom koji je bio to oboje! Meni bi po mjeri lijeno bilo motati se među običnim ljudima, potucati se od vrata do vrata, povremeno navraćati u krčme: u potrazi za Bogom, svakako, ali lagodnoj.Franjo je, pak, kleknuo na snijeg i počeo moliti. I noć pade, nebo se ispuni zvijezdama - nikad ih ne vidjeh tako krupne i sjajne, tako blizu čovjeku. Odjednom me prenu Franjin glas:— Gdje si, brate Leo? Ne vidim te.— Ovdje, brate Franjo. Uza te... i tebi odan.— Govore da pustinjaci koji žive visoko u gorjima svuku svu odjeću sa sebe i zavuku se u duboku jamu što ju iskopaju u snijegu, a da im se tada svejedno znoj iz pazuha cijedi.— E, pa ja nisam pustinjak — odvratio sam ljutito — a tebi, ako je do svlačenja, nitko ti ga ne brani.Nato se on i jest razodjenuo, te se gol povaljao po snijegu -pjevajući, da se sve ori, nekakvu baladu o troje djece u užarenoj peći. Zatim se ovio haljom, skupio hrpicu snijega i od njega jastuk napravio, te legao na počinak.— Sva me sila novih demona muči, brate Leo... pa sam se gol u snijeg bacio ne bih li ih zastrašio i natjerao da me ostave na miru.Malo mi je nedostajalo da kažem: a zašto bih se ja zato trebao smrzavati?... ali sam se suzdržao. Onda, odjednom, Franjo iskolači svoje bolesne oči: dršćući od užasa, najprije je na noge skočio, a potom počeo uzmicati.— Eno ga! — prošaptao je užasnut. — Opet je došao!Pogledao sam onamo kako je rukom pokazivao, ali nikogne vidjeh - sami studen zrak - pa sam i ja u nelagodi vrisnuo:— Koga to vidiš, brate Franjo?— Prosjaka, onog s kapuljačom i rupama na dlanovima i stopalima. Pogle mu ranu na čelu, oblika križa... krvari! Eno ga tamo, tu je!Franjo se sav tresao, pa sam ga obujmio rukama i blagim ga glasom nastojao primiriti.— Eno ga! Eno ga! — povikao je opet. — Srdito me gleda i prijekorno glavom klima...Shvatio sam u tom času da se Franjo ne trese od hladnoće, nego od straha. Netremice je gledao u prazninu pred sobom - a onda je još žešće uzdrhtao.— Upomoć! Prilazi mi! — kriknuo je cvokoćući zubima.Čvrsto sam ga obujmio da ne bi pao, vičuči:— Boga zazivaj, brate Franjo! Boga zazivaj da ga otjera!Franjo je, međutim, odrečno klimnuo glavom...— A što ako ga Bog šalje? — promrmljao je saginjući se da uzme pregršt snijega i baci ju na prikazu, ali je istom i odustao, te smjelo istupio prema priviđenju.— Zapovijedaj, brate moj!Nikakva odgovora... pa će, spoznavši da uzalud čeka:— Zašto mi ništa ne kažeš? Tko si...? Tko te šalje? Čemu to prijekorno klimanje glavom?Nakon toga, kao daje pažljivo slušao nekoga tko mu nešto kazuje, da bi, trenutak kasnije, iznova kriknuo:

— Odlazi, na miru me pusti! Zar ne uživam slobodu 'rvanja s vrazima, ako mi se hoće? A hoće mi se! Nisam ja arhanđel, čovjek sam... svi su zlodusi u meni i s njima se bi- jem. Bog je na mojoj strani, pa te ne trebam. Odlazi! Uzalud mi pokazuješ svoje čavlom probijene dlanove, odlazi kad ti kažem! Hoću ih nadvladati vlastitim snagama, bez tuđe po-moći...

Zamahnuo je potom onom rukom u kojoj je držao grudu, te prasnuo u mahnit smijeh:

— Posred lica sam ga zgodio! Nestade, uništen...Pao je zatim u snijeg, te - zgrabivši me za ruku - i mene povukao. Neko

se vrijeme nije javljao - uzeo je šaku snijega i njime trljao svoje pregrijane sljepoočnice - a zatim će, okrenuvši mi se:

— Nešto bih ti kazao, brate Leo, zapravo... pitao te, ali te preklinjem - nemoj se uplašiti. Jer, ne govorim ti ja to, nego zlodusi u meni.

— Slušam te, brate Franjo — rekoh mu, osjećajući kako i meni vilica drhti.

— Možeš li ti meni rec zašto Bog ženu stvori, zašto uze muškarcu rebro da je načini, pa odonda svaki muškarac cijeli život potroši u nastojanju da se sjedini s tim svojim odvojenim rebrom?... Govori li to iz mene Božji glas, ili đavolov? Što misliš, brate Leo, jesu li vjenčanje, porod djeteta, rađanje sinova - sveti sakramenti... ili nisu?

Njegove su me riječi itekako uzrujale, a zamijetio sam da je i on drhtao dok ih je izgovarao - te da mu se znoj sa čela slijeva. Kako sam mogao i pomisliti da su takvi demoni u njemu, da mu tako po utrobi ruju?

— Govori, brate Leo — nastavio je glasom punim zebnje. — Nemoj šutjeti... Je li moguće da samo krenuli zlim putem, suprotnim Božjoj volji? Jer, Gospod reče "Idite i množite se, neka vas bude kao pijeska u moru", zar ne?

— Brate Franjo, — odgovorio sam — bacam se preda te i oprost molim što ću tako reći, ali jest zloduh, onaj tjelesnoga, koji sad progovara na tvoja usta: vrag s golemim sisama!Kriknuo je kao da mu se srce cijepa i bacio se u snijeg, odbacivši ruke i noge neprirodno od sebe, te potom odvezao čvornovato monaško uže s pojasa - cijele sam noći slušao kako stenje, ječi i njime se divljački udara po cijelom tijelu. Sa snijega se digao tek u zoru, nag, modar od studeni i prošaran podljevima od bičevanja kojem sama sebe bješe podvrgnuo. Zatim, na moje golemo čuđenje, počeo je valjati velike grude i oblikovati od njih niz pred sobom.

— Zašto to radiš, brate Franjo, zaboga? — upitao sam ga, stresavši se od pomisli da je sišao s uma.

— Vidjet' ćeš za tren — odgovorio mi je, oblikujući ljudske figure od sedam nakupina snijega što ih je postavio jednu do druge. — Za čas ćeš vidjeti, brate Leo, za čas...

Odista, u trenu sam raspoznao sedam nespretno oblikovanih, ali ipak prepoznatljivih likova: debelu ženu ogromnih obješenih grudi, desno od nje dva dječaka, a lijevo dvije djevojčice, te - malo povučene, za njom - muža i ženu pognutih glava.

Franjo ih je promatrao i dorađivao - te, iznenada obuzet smijehom, počeo glasom punim gorčine:

— Pogle', gosparu Franjo, sine Bernardoneov... to je tvoja žena, to su vaša djeca, a ono dvoje su vam sluge. Cijela obitelj krenula u šetnju... a ti, muž, otac i gazda... kročiš pred svima.

Smijeh mu je odjednom prešao u srdito režanje; podigao je glavu prema nebu, a u tom se trenu sunce pojavilo - sva je planina sjajem bljesnula, dok je u daljini Assisi lebdio nad izmaglicom, nestvaran kao da je sazdan od mašte i jutarnjeg mraza.

— Gospode, Gospode — zavapio je Franjo glasom očajnika — naredi suncu da udari toplinom na moju obitelj i rastopi ju. Da mi iz misli iščili!

Bacio se potom na zasniježenu strminu i plakati stao, a ja sam ga onda nekako odjenuo, omotavši ga habitom, te mu monaški konop s uzlovima - sav okrvavljen - privezao oko struka.

— Idemo, brate Franjo — rekoh pružajući mu ruku da se pridigne. — U Portiunculi nas čekaju, braća će oganj naložiti da se ugriješ... da se obojica ugrijemo. Pomrli bismo od studeni da još ovdje ostanemo... a, kao što i sam vidiš, za izlazak pred Boga još nismo spremni.

Krenuo je, korak ispred mene, stalno se spotičući i grčevito se - onako uzdrhtao - držeći moje ruke, bez riječi kao i ja. Sunce je sve jače sjalo, suosjećajno nas grijući - kao da bješe Božje oko koje nas je ugledalo i odlučilo nam se smilovati. Omamljen njime, na tren sam se izgubio i pustio Fra- njinu ruku da mi klizne iz moje - nije se uspio održati na nogama više od dva-tri koraka, nego je pao koliko je dug i širok. Priskočio sam i podigao ga: krvario je iz duboke rane na glavi, nastale udarcem glavom o oštar kamen - koji mu je na čelu urezao znak križa! Podigao je ruku da opipa ozljedu i zadrhtao, obuzet silnim strahom.

— Što je, brate Franjo? Što si se tako ustresao?— Kakvog mi je oblika posjekotina na čelu?— Križa...— Križa!Svladala ga je žestoka drhtavica, u jednom je trenutku otvorio usta da

nešto kaže, ali nije mogao - nije ni morao, sve sam razumio.— Šuti, brate Franjo! — podviknuo sam. — Šuti! Jasno mi je.Njegovi su drhtaji i na me prešli čim sam ga za ruku primio, kako bismo

- sve bez riječi - nastavili silaziti s planine.Dobri Bože, kako smo uopće uspjeli prijeći onoliki put s vrha brda, te

zatim podnožjem i ravnicom, a jedva se vukući od studeni, gladi i beznađa - pravo je čudo da se nismo nemoćni na zemlju srušili! Gdje li samo snage nađosmo?...Assisi, nasred obzora, postupno je bivao sve veći i stvarniji u našim očima. Spoznali smo da ne bješe od snova i fantazije, nego sazdan od kamena i morta, a već smo jasno raspoznavali tvrđu i tornjeve njegovih crkava. Vjerujem da nam je upravo taj pogled na Assisi kojem smo se primicali davao snage da ustrajemo. Franjo ga nije mogao jasno vidjeti - oči mu i dalje bolesne bjehu, boljele su ga i iz njih je neprekidno iscjedak curio - ali sam mu ja, svakih nekoliko časaka, govorio gdje smo i što vidim.

— Eto nas nadomak, zvonici se prepoznaju, vidim i kupolu Svetoga Ruffina...

Franjo me slušao i - ohrabren mojim riječima - ubrzavao korak.

— U takvom sam strahu... — ponavljao je neprestance. — Sjećaš se moga sna, brate Leo?... U kakvom li ćemo stanju braću zateći? Kolike nam je onaj jastreb već oteo? Hitam, vidiš, jer mi je da što prije do njih stignem... a u isti mah u sebi govorim: O, da mi je nikad tamo i ne doći!

Kad smo se konačno domogli Portiuncule, sunce je na zalasku bilo. Srca su nam divlje udarala - osjećali smo se kao da smo izbivali bezbrojne godine i kao da se vraćamo živom biću, našoj majci... Polako se primičući, bez riječi, nečujno smo razmicali grane i približavali joj se. Vrata crkvice bjehu otvorena, dvorište pusto - ni glasa čuti, pa nas tjeskoba obuze. Što se dogodilo fratrima?... Jer, večer je već bila, morali su se vratiti.

Ušli smo unutra. Svijeća je gorjela u jednom kutu, a u njenom svjetlu vidjeh brata Massea kako - čučeći pred ognjištem - puše u žar ne bi li raspirio vatru. Drva što ih bješe naložio vlažna su bila, pa se razvio dim od kojeg je Franjo zakašljao - te se Masseo okrenuo, ugledao ga i u zagrljaj mu se bacio.

— Brate Franjo!... Dobrodošao, dobrodošao! — uskliknuo je, ljubeći mu koljena, ruke i ramena. — A rekoše nam da si umro, daleko u Africi, pa se braća isposvađala, dodijao im zajednički život, te se raspršila. Većina - svi mladi među njima - ode s Elijasom. Ti sada pročešljavaju sela skupljajući zlato za veliku crkvu, koju bi da podignu... Bernard i Pietro žive samotnjački u šumi, moleći, a otac Silvestar poveo je izvornu grupu, pa s njima propovijeda po okolici. Vrate se ovamo s vremena na vrijeme, te opet odu, tako da sam ja jedini koju tu stalno pribiva, paleći oganj svake večeri, tebe čekajući. Da si mi tisuću puta dobrodošao, brate Franjo!

Iznova ga je cijelog izljubio i izmilovao.Ni riječi ne kazavši, Franjo je kleknuo uz vatru, promatrajući kako

plamen guta cjepanice i pruživši dlanove da ih ugrije. Povremeno bi samo jedva čujno šapnuo "Brate ognju, ognju brate...", a zatim opet potonuo u muk.

— Pa, hoćeš li mi išta kazat', brate Franjo? — upitao je Masseo, potičući ga da progovori. — Hoćeš li da odem prikupiti svu braću i dovesti ih preda te? Umori me nerad, samo naredi!

— Što da ti kažem, brate Masseo? Što da ti naredim? Samo ću sjedit' ovdje pred ognjem i čekati. Tako mi unutarnji glas nalaže.

I sam čučnuvši uz ognjište, zagrijao sam malo vode i oprao Franjina stopala, a zatim sam mu - namačući čistu krpicu u mlaku vodu - i oči očistio, tijekom dana posve zatvorene gnojnim iscjetkom.

Nije nam bilo do razgovora. Masseo i ja osjećali smo duboki mir u srcima, sigurnost što ju nam je davala Franjina nazočnost u našoj kući. Vani se za to vrijeme silan vjetar digao - stabla su se, uza strašnju škripu, do zemlje povijala... u daljini se lavež čuo.Masseo bješe stavio lonac na vatru da nam priredi nekakvu skromnu večericu. Za našeg odsustva on je prodavao košare i torbe što ih je pleo od pruća rakite, trstike i rogožine, što je sve brao na riječnoj obali, pa se uzdržavao tim radom. Franjo je i nadalje držao ruke put ognja, kao da moli, a po licu mu se moglo vidjeti da bješe potonuo u stanje neizreciva blaženstva: koliko je bio nesvjestan zemaljskih stvari, na trenutke mi se činilo da odista lebdi u zraku nad tlom. Sjetih se stoga kako sam često

slušao da sveci, obdareni Božjom milošću, nadvladaju težinu tijela i uzdignu se u zrak.Vidjeh onda kako se spušta i polako vraća u raniji položaj, blago se naginjući prema plamenu. I dalje nismo ništa govorili - sretni, u potpunoj tišini, dok je noć odmicala. Ali, Masseo i ja u nekom se trenu okrenusmo istodobno vratima -kao da je netko pokucao...— Mora da je neki od braće, idem otvoriti — reče dižući se, onako golem, glave gotovo do stropa od povezane trstike.Otvorio je vrata, ali istom i zapanjeno uzviknuo iz puna grla:— Oh! Što hoćeš? Nijedna žena ne smije ovamo... Ovo je posvećeno područje, moja gospo.Ustao sam - i više nego zapanjen: neka je žena stajala na pragu, tako šalom ovijena da su joj se samo oči vidjele.— Pusti me da udem, brate — rekla je umilnim glasom. - Želim vidjeti brata Franju - nasušno mi je važno da ga vidim.Boja toga glasa izazvala je u Franje strašan nemir. Zario je lice u dlanove kao da se skriti hoće. I ja sam prepoznao glas žene na pragu, te mu prišao i blago rekao:— Klara je ovdje, brate Franjo.— Ne želim ju vidjeti! — protisnuo je iz grla, stišćući mi ruku u golemu strahu. — Smiluj mi se, brate Leo - ne želim ju vidjeti!... Rastopite ju, plamenovi braćo. Od snijega je ona - otopite ju! Neka se vodom stvori i oteče, odlije se u Božji ocean!Mlada je žena, međutim, već stupila preko praga i kleknu- la pred Franjine noge. Skinula je pokrivalo s glave i otkrila se, ali je Franjo i nadalje držao lice skriveno među šakama, ne okrećući se da bi ju pogledao.— Smiluj mi se, oče Franjo — reče djevojka glasom u kojem su se miješali blagost i tuga. — Dignu glavu, pogledaj me.— Ako si ti odista Klara, plemenita kći grofa Scifija, i ako voliš Boga, ako se Boga bojiš... odlazi!

Pritom je, spuštajući dlanove, otkrio svoje lice - unakaže- no i sparušeno, prekriveno skorenom krvlju što mu se cijedila iz očiju.

— Pogledaj me... ako ti se ne gadi — reče joj. — Ja... slijep... tebe ne mogu vidjeti - slava Bogu!

— Oče Franjo — djevojka će, oborivši lice do njegovih nogu — ne boj se: niti ću dići oči da te pogledam, niti bih da ti mene vidiš. Jedino hoću da me poslušaš... molim te!

— U ime raspetoga Krista — Franjo će križajući se — slušam te.— Oče Franjo — započela je djevojka, glasom staloženim i

samouvjerenim — sjećaš li se dana kad sam te susrela, dok si bosonog i u prnjama kročio onom ulicom u Assisiju? Sve otada, tijelo je pretijesno mojoj duši, suviše ju sputava, otet' bi mu se htjela. Nestajem poput svijeće... prestrašio bi se, oče Franjo, da me možeš vidjeti. Ali, da mi dušu vidiš, radost bi te obuzela, jer i ona nosi habit s kukuljicom, s užetom sa zavjetnim uzlovima oko pasa, i ona je bosih nogu. Život s roditeljima i prijateljicama ne ispunja me više nikakvim zadovoljstvom. Želim napustiti svijet ljudi, pretijesan mi je postao, premalen za me. Kosu mi ošišaj, oče Franjo, u oganj ju baci, vašom me haljom zaodjeni i uže sa čvorovima mi o

pojasu sveži. Pusti me da odem u divljinu, da se nastanim u stjenovitim hridima kao čiopa. Letjeti hoću, iznad zemlje se dići!

Da potvrdi svoje riječi, pritom je i cvrkutati stala - baš kao čiopa. Masseo i ja oborismo pogled, rasplakali smo se nad tolikom žudnjom ljudske duše da se sjedini s Bogom! Franjo, lica bezizražajna kao da mu od kamena bješe, slušao je njezine riječi - nepokretan i kad se ona posula po glavi pepelom s ognja, zastajući u obraćanju i očito očekujući njegov odgovor, čekala je ona tako i čekala, ali nijem on bijaše - a crte mu lica sve tvrde i tvrđe.

— Ne okreći se od mene, oče Franjo — vapila je — ne srdi se. Zar i sam ne kročiš bos putima, igraš i pjevaš, zovući duše da ti priđu? Zar ne kličeš "Ja sam vaš put što Bogu vodi, slijedite me"? Poslušala sam te, napustila roditelje i dom, imanje i mladost svoju, zapustila ljepotu i odbacila nadu da ću djecu imati - i došla. Odgovoran si za to i zato ćeš me slušati htio il' ne htio. Počuj: danas sam rekla zbogom svijetu. Obukla sam svoju najskuplju odjeću, posljednji put počešljala moju plavu kosu, stavila zlatne naušnice i narukvice, ogrlicu od krupnih bisera... i u crkvu pošla. Htjela sam da me takvu vidi svijet kojem je do sjaja, da vidi moju ljepotu - i da se s njim oprostim - a, što se mene tiče, htjela sam posljednjom vidjeti ružnoću ovoga svijeta. Nakon toga sam posjetila svoje prijateljice, također posljednji put. Skakala sam od radosti i smijala se, pa su me u čudu pitale "Što ti se dogodilo, da si tako sretna, Klara? Da se ne udaješ?" "Da, udajem se", odgovorila sam im, "a moj je mladoženja ljepši od sunca, moćniji od kralja." "A kad je, po milosti Božjoj, to tvoje vjenčanje?" "Noćas", odvratila sam im, smijući se, "noćas!"

— Onda sam se doma vratila i u tišini se nagledala oca, majke i sestara... promatrajući ih dugo posljednji put, upućujući im nijem oproštajni pozdrav. Već čujem kuknjavu i žalopojke što će, za nekoliko sati, odjeknuti iz kuće, kad shvate da sam otišla, da me nema i da me ne mogu naći. A kako bi me našli kad sam već u Božjem naručju! Tako, čim se smračilo, tiho sam sišla iz svoje sobe, te krenula putem ovamo... prošla maslinicima i pored Svetog Damjana, te stigla do tvoga svetog skloništa. Pozvao si me i došla sam ti...— Ja? Ja sam te pozvao?

— Jesi, oče Franjo, nitko nego ti - prošle noći, dok sam spavala. Dobro znaš da nam, kad u postelju liježemo, samo tijelo spava, dok duša budna ostaje. Prošle sam noći čula kako me imenom zoveš... ti si to bio, oče Franjo. Opet si stajao pod mojim prozorom i zvao me: "Dođi! Dođi!..." I, evo, došla sam ti.

Franjo je nato kriknuo i pridigao se kao da pobjeći kani, ali je i odmah sjeo natrag. Napipavajući rukama, nekakvu je cjepanicu našao i u vatru ju gurnuo, a onda je opet zario lice u dlanove i ostao tako poprilično dugo, bez ijedne riječi.Djevojka je čekala i čekala, ali - kad se on nije oglašavao - strpljenje ju je izdalo, razljutila se i naglim se pokretom uspravila, sjela podvijenih nogu i uspravljena gornjega dijela tijela, stisnutih pesnica.— Oče Franjo, ja sam svoje rekla, podastrla srce pred tvoje noge. Zašto mi ne odgovaraš? Dužnost ti je odgovoriti mi!

U crkvici tišina, vani vjetar divlja i vratima drma. Franjo je u nekom trenu raširio ruke, osvrnuo se uokolo - nazreo nas - te povikao kao da je u pogibelji i da spas ište:— Brate Leo! Brate Masseo! Priđite mi.Istodobno se zasuo šakama pepela po kosi i licu - pepeo mu i u oči uđe.— Zar ti je nije žao, brate Franjo? — upitao sam ga, nastojeći mu pobuditi osjećaje. — Smiluj se ovoj djevojci.— Neću! — uskliknuo je - po prvi mi put otkrivajući takvu tvrdoću i ogorčenje u glasu.— Ne, neću! Neću! — ponovio je, odguravajući mi ruku što mu ju bjeh na rame spustio, ne bih li ga omekšao.Klara je skočila na noge, namrštivši se - lice joj je otkrivalo krajnju ljutnju; bjelodano je, u njezinoj nutrini, bio ranjen od oca joj baštinjen ponos.— Neću ja tebe preklinjati — rekla je jetko — a niti pred tobom ponizno puzati! Glavu gore i slušaj me! Besmrtna sam duša, jednako kao i ti, a u pogibelji. Obilaziš gradove i sela, oglašavajući da ćeš svijet spasiti. E, pa spasi mene! Obaveza ti je to, jer će ti se - ne učiniš li tako, odbiješ li me - duša moja objesiti oko vrata i u pakao te povući. Ustani, velim ti, podaj mi odjeću što sam ju zatražila, te mi kosu odreži i u vatru ju baci, kao i ostalo što lako gori. Onda položi ruku na moju ostriženu glavu, blagoslovi ju i oslovi me kao sestru Klaru!Skočivši na noge, Franjo je put vrata pogledao - i zakoračio onamo, očito pokušavajući pobjeći. Ali, Masseo i ja smo mu prepriječili put, pa je zastao. Ustresao se silno, kao i uvijek kada bi mogao donijeti neku tešku odluku protiv svoje volje. Pokunjivši se, vratio se do ognja i ondje se naslonio na stranicu ložišta; odrazi plamenova razigrali su se po njegovom habitu, a lice kao da mu sama vatra bješe. Odjednom smo začuli njegov glas, bolan i prkosan, izazivački... sve u isti mah:— Možeš li ti, mlada konteso, kćeri velikoga plemenitaša Favorina Scifija... možeš li bosonoga hodati?— Mogu — odgovorila je čvrstim, ponosnim glasom.— Možeš li glad trpjeti, te kucati na vrata ljudima i hranu prositi?— Mogu.— Možeš li prati gubavce i brisati ih, u usta ih ljubiti?— Mogu.— Možeš li se ti, tako krasna, pomiriti s tim da poružniš? Pa da se, kada djeca budu ulicom za tobom trčala i vikala "Grbava! Krivonoga vještice!", raduješ tomu... ti koja si, lijepa nekoć, tako propala da si se svela na grbavu krivonogu babetinu - a sve Krista radi?— Mogu, mogu — ponavljala je djevojka, svaki put ruku dižući kao da priseže.— Ne možeš!— Mogu! Kći grofa Scifija u stanju je podnijeti ne samo teret obilja, nego i tegobe siromaštva, golotinje i poruge. Sve ona može što i drugi mogu.— Ne vjerujem ti ženo. Evina ti zmija oblizuje uho i usne toliko stoljeća, ne dovodi me u napast. I druge će se gospe okupiti oko tebe, pa ćete se sve ispeti na krov samostana i zavodnički gledati braću, a i oni će se popeti na krov svoga da bi u vas buljili - pa će se ubrzo tust i snažan vrag

tjelesnosti prometati tamo-amo medu samostanima. Stoga, okreni se i doma se vrati... ne želimo mi žene!— Žene su Božja stvorenja baš kao i muškarci, i one imaju dušu - i spasiti ju hoće.

— Žene moraju drugim putem krenuti, ako žele Boga doseći. Moraju se udati i djecu rađati, dati da vrlina njihova procvjeta i ploda donese usred ljudskoga svijeta, a ne u pustinjskoj osami.

— Uzaludno ti je što pokušavaš odrediti granice vrlini, jer ona može procvasti i ploda donijeti gdje god hoće - a samoća joj je osobito mio odabir.

— Inteligencija je u žena znak drskosti! Tko te je samo podučio da uzvratiš na svaku koju ti kažem?

— Moje srce.Najednom se Franjo odlijepio od zida na kojeg se naslanjao i počeo

hodati tamo-amo, spotičući se svakih nekoliko koraka. Priskočio sam da ga za ruku primim.

— Pusti me, mogu sam — obrecnuo se na me. — Ne diraj me!Zatim se naglo okrenuo, te u jednom skoku prišao ognjištu - čučnuo

ondje i zgrabio pregršt pepela, te ga žestokom gestom sasuo djevojci na glavu. Natrljao joj je potom pepelom cijelu glavu, rasuo joj ga po licu i vratu, utisnuvši joj dio i u usta. Nešto je mrmljao pritom - vidjeli smo da miče usnama, ali nitko od nas nije razabirao njegove riječi. Režao je pritom i stenjao, čas blejao kao janje, a onda zavijao poput vuka. Postupno, nakon duga i teška obuzdavanja, glas mu je opet poprimio ljudske značajke, pa smo u mučnoj tišini čuli dvije njegove riječi - samo dvije:

— Sestra Klara... Sestra Klara...Oganj se u tom trenu razgorio, pa su se odbljesci plamenova razigrali

po njihovim licima; Franjo i Klara bjehu oboje od glave do pete naprašeni pepelom.

Svjetiljka je uto počela treperiti, očito dogorjela i spremna zgasnuti, ali se nitko nije pridigao da dolije ulja: svi se bjesmo okamenili... a kad se utrnula i mi ostali osvijetljeni samo odsjajem vatre, opet se začuo Franjin glas, ali sada staložen i plemenit, blag, posve ljudski:

— Sestro Klara, dobrodošla u naš red!

X

Vijest da se Franjo vratio u trenu se pronijela Assisijem i okolnim selima - iz Egipta, govorilo se, gdje je znamenja iščitao i čuda učinio: sultana krstio i na pravu vjeru obratio, tako da je grad Damiettu križarima bez bitke predao. Među onima koji su čuli te dobre vijesti bili su i raspršeni fratri - koji su se, odasvud dolazeći teško posramljeni, iskupili u svomu ranijem toru. Franjo ih je dočekivao raširenih ruku.

Odista su svi prispjeli, pa je Portiuncula krcata bila, a trebalo je i granja nanijeti da se posvud uokolo načine nova skloništa. Došli su Bernard i

Pietro, poluzatvorenih očiju - duboko u kontemplaciji; Capella je bio neobično tih - i gologlav; Pacifico s lutnjom o ramenu... a posljednji priđe Elijas, smrknut i žestok, onako krupan i čupavih obrva - te izbrijana brka. Pratili su ga njegovi sljedbenici, a u ruci je nosio debelu knjigu.

— Velika je ljubav u Boga spram tebe, brate Franjo — reče mu. — Sačuvao te je, pustio te da traješ na zemlji, kako bi imao vremena postići svoje uzvišene ciljeve. Rekao bih da je pred tvojim nogama još podosta uspona.

— Vrijeme ti je da shvatiš, brate Elijase, da je jedini ljudski cilj sjedinjenje s Bogom, a taj vrhunac možemo doseći jedino smrću.

— Oprosti mi — primijetio je Elijas — ali ja sam mišljenja da je jedini put kojim možemo ispuniti svoju svrhu život.

Nemir se osjećao u zraku - svi smo u tišini čekali da bukne prijepor.Tri je dana Franjo obilazi frate, ispitivao ih i razgovarao s njima, nastojeći utvrditi kojim je putem koji od njih krenuo za njegova izbivanja u Egiptu. Neki su bili otišli u znamenitu Bolognu da bi ondje propovijedali, ali su učeni bogoslovi brzo ispoljili otvorenu aroganciju, pa su teško ponižena braća morala uzmaknuti da spase svoj mir. Ipak, tvrdoglavo odbijajući da budu obeshrabreni, ti su fratri u tomu negostoljubivom gradu otvorili učilište u koje su mnoga nova braća došla izučavati Sveto Pismo. Nakupovali su silne knjige i proučavali ih do duboko u noć, pa tako nisu ni propovijedali, ni molili, ni radili - samo naukovali.Kad je čuo sve to, Franjino su srce obuzeli žalost i prijezir.— Propadamo, brate Leo, propadamo... — sveudilj mi je govorio. — Žito smo sijali, a vidi... polje nam je sada prekriveno divljim makom i koprivom. Kakvi su to učeni ljudi, ti vukovi koji su upali u naš mrganj? Nema koristi od znanja ni naobrazbe. Sotona u umu pribiva, Bog je u srcu... a ono je nepismeno, nikad knjigu otvorilo nije. Što će biti s nama, brate Leo? Kamo idemo?... U ponor!Sljedećega je dana naišao na novaka kojeg nije poznavao. Taj mladić bješe neobično blijed, upalih obraza i krupnih očiju. Nagnut je nad knjigu bio - gutao je retke, držeći libar u rukama. Nije on znao u tom trenu za Boga ni fratre, svega pučanstva svekolika svijeta bješe mu nestalo iz pamćenja: između neba i zemlje taj mladi čovjek bješe sa samom knjigom ostao.Franjo mu je prišao i potapšao ga po ramenu - od čega je momak sav protrnuo.— Kako ti je ime?— Antun.— A odakle si?— Iz Portugala.— Tko ti je dopustio da imaš knjigu?— Brat Elijas — odgovorio je novak, stišćući libar na grudi.— Ali nemaš od mene dozvolu! — srdito je uzviknuo Franjo otimajući mu knjigu; potom ju je zavitlao u oganj vičući: "U pepeo! U pepeo!"Ali, kad je vidio kako taj mladić zuri u plamen suznih očiju, smilovao mu se te reče:— Počuj, dijete moje... svake sam godine, o Uskrsu, proživljavao uskrsnuće Kristovo. Vjernici bi se okupili u ckrvi kao na njegovu grobu i

plakali, neutješno ridali, udarajući nogama po podu da se otvori. I gle! Usred našeg bi se žalovanja grobna ploča zdrobila u stotine komada i Krist bi uzletio iz zemlje, te na nebo uzašao, mašući nam bijelim barjakom. Samo jedne godine ne vidjeh da je uzašao - kad nam je došao neki značajan bogoslov, svršeni diplomant sveučilišta u Bologni. Uspeo se na propovjedaonicu i stao nam tumačiti uzašašće na dugo i široko. Objašnjavao je i objašnjavao dok nam nisu glave počele padati - a te se godine grobna ploča nije zdrobila, kunem ti se da nitko onda uzašašća ne vidje.

Onaj se momak, međutim, osmjelio pa mu uzvratio:— Ja, brate Franjo... za razliku od tebe, ne mogu vidjeti uzašašće ako

mi u umu nije jasno kako je i zašto Krist ustao iz mrtvih. Svu vjeru polažem u um čovječji.

— Upravo zato i jesi proklet — okomio se Franjo na nj, s pjenom od bijesa na ustima. — Nikada, dok živiš, nećeš ti uzašašća vidjeti! Da "kako i zašto"!?... Koje li drskosti! Proklet je um čovječji, sinko!

Brat Giles bješe zastao da počuje prepirku; silno su ga obradovale Franjine riječi - toliko da je morao šakom usta pokriti kako ne bi naglas likovao. Čim sam uzeo Franju za ruku da bih ga poveo dalje, eto Gilesa za nama.

— Bog na tvoja usta progovara, brate Franjo — reče. — Kad ti govoriš, u meni se svaka tvoja riječ odmah u djelo, radnju, sliku... pretvara. Jedne nedjelje, kada tebe nije bilo, dođe meni ovaj isti novak, Antun, sa svitkom zamrljana papira pod miškom... dopuštenje pitajuć' da ode u crkvu Svetog Ruffina, u Assisi, propovijed kazat'. "Rado ću ti je dat', ali pod jednim uvjetom", kazao sam mu, "a to je da s propovjedaonice samo blejiš... bleeee, bleeee... kao ovca. Ni riječi da ne kažeš, nego samo bleeee!" Mislio on da mu se rugam, pa se razljutio, te napisanu propovijed strpao pod halju. "Nisam ja ovca, brate Gile," rekao mi je srdito, "čovjek sam, pa ne blejim, nego govorim. Bog mi povlasticu dade... dar govora."

— A što si mu nato rekao, brate Gile? — upitao je Franjo,zamijetivši kako ovaj oklijeva s nastavkom.

— Iskreno da ti velim, brate Franjo, bio sam posve zbunjen. Samo sam se nakašljat' mogao - nisam pojma imao što bih mu odvratio. U tom trenu, srećom, vidjeh brata Borovnicu kako se vraća iz šume s naramkom drva, pa sam mu pomogao da spusti breme... i tako izbjegao odgovor.

— Ima i boljeg odgovora od tog, brate Gile — Franjo će sa smijehom. — Odmah ćeš vidjeti! Brate Leo, dođi!

— Kamo ćemo sad? — upitao sam, stresavši se pri pomisli da bi me mogao opet odvući na vrh nekakve planine pod snijegom.

— Sotoninoj dojilji: gradu Bologni.Na tren je pošutio, a onda će gorko:— Naš brod vodu pušta, brate Leo! Bojim se da bi i potonuti mogao...

O, Bologna, Bologna, ti bi da progutaš našu Portiunculu!Krenuli smo - ne, nismo hodali, trčali smo, po toplu i prekrasnu

vremenu. Kruške i jabuke bjehu se rascvale, prvi su se makovi zacrvenjeli po poljima, a livade se osule žutim maslačkom i bijelim tratinčicama. Topli je povjetarac puhao, onaj što pupove rastvara - a kao da je stigao i do moga srca, pa se i ono otvorilo. Ne znam zašto, ali sam svih tih proljetnih

dana razmišljao o sestri Klari, radostan što je Franjo posredovao kod biskupa njoj u prilog i nagovorio ga da joj prepusti pustinju Svetog Damjana.Jednog smo jutra stigli u Bolognu, golem i veličanstven grad ulica krcatih ljudima, tržnica s hrpama voća i povrća, lijepih žena koje su prolazile jašući na konjima... kose ukrašene raznobojnim perjem. Skrenuvši u neku usku ulicu, izbili smo na trg oivičen drvoredom, pomalo zabačen u odnosu na središte grada. Franjo se osvrtao neko vrijeme uokolo, a zatim produžio put Bogoslovije što ju brat Elijas bješe utemeljio s nekolicinom nove braće. Pokucao je na vrata, žurno ušao i zatekao se u prostranoj dvorani u kojoj je, za dugačkim uskim stolom, sjedilo petoro ili šestoro braće, čitajući. Zidovi te prostorije bjehu prekriveni kartama i policama krcatim knjigama.— Otpadnici! — proderao se Franjo. — Otpadnička braćo, što radite ovdje, među ovim đavoljim alatima? Sram vas budi!Preneraženi fratri poskakali su na noge, dok je Franjo - hodajući gore-dolje — gnjevno zatvarao knjige što su ih čitali i vikao:— Jadi vas snašli, otpadnička braćo! Zaboravili ste Kristove riječi: "Blaženi duhom siromašni!"... Bog je meni naredio da prost i neuk budem, kad me za ruku uze i reče: "Dođi, odvest ću te na nebesa najkraćim putem... a ti, zauzvrat, primi svoju braću za ruke i vodi ih onim putem što ću ga ja tebi pokazati!" Primih ja stoga za ruke sve vas, ali vi mi se oteste i počeste slijediti široki put što Sotoni vodi. Ustajte sad, sve te knjižurine maknite s polica i u dvorište, na gomilu s njima. Ti, brate Leo, brzo da si mi baklju pribavio! Vi ostali: odlazite istoga časa, vratite se što možete brže Portiunculi, majci svojoj. U ime svete Poslušnosti - idite!Nagomilao je knjige, zemljovide i drevne rukopise nasred dvorišta, a uto mu ja priskočih baklju noseći.— Ovamo... brata Ognja mi daj — reče kad me je spazio, uze glavnju, kleknu te ju gurnu u sredinu, pri dnu hrpe; potom se prekrižio i dodao: — U ime svete Poniznosti i svete Neimaštine!Zatim se obratio braći koja bjehu došla ondje studirati:— Koliko vas je?— Sedmorica.— Šestoricu vas vidim, gdje je preostali?— U ćeliji. Bolestan je.— Neka se digne. Uzmite ga na pleća i krenite. Ja ću naći ključ i zaključati.Kad je sve bilo sređeno po njegovoj volji i ona šestorica, noseći bolesnog drugara, otišla, a od pergamena i papira ne ostade ništa osim hrpice pepela nasred dvorišta, Franjo se sagnuo, uzeo nešto onog pepela u ruku i protrljao ga među dlanovima.— Pogledaj, brate Leo. Čitaj... što ti ova knjiga govori?— Kaže da čovjekovo znanje nije ništa drugo do li pepeo, brate Franjo. jCeniza y nada! jCeniza y nada! Kako je vikao čudni fratar u bijeloj mantiji, onaj kojeg smo u Rimu sastali.— To je sve? Zar ti ne kaže drugo nešto? Pogle - ovdje, na dnu druge stranice. Što vidiš?

Nagnuo sam se preko njegove ruke i pročitao: "Bog pogleda dolje, zemlju vidje, te povika svom sinu Ognju: 'Ognju, sine - tako mu reče - 'zemlja je kvarna, njezin se smrad do nebesa diže. Siđi i u pepeo ju pretvori!'"— Ne, ne kaže tako — energično se usprotivi Franjo. — Ne piše "Siđi i u pepeo ju pretvori", nego "Siđi i očisti ju!"

X

Franjo se tako žarko želio vratiti u Portiunculu, da je postao nervozan i mučaljiv: očito je bilo da se bori bi li, ili ne bi, donio neku tešku odluku. Kad sam se probudio narednoga jutra - noć smo proveli u pećini nadomak Portiuncule - vidjeh ga kako užasnut na noge skače.— Strašan sam san usnio, brate Leo! Diži se brzo.— Što si sanjao, brate Franjo?— Drugačiji se pastir pojavio. Ovce mu silaze u dolinu, na bogate pašnjake, pa su pretile i punih trbuha.— Ne razumijem, brate Franjo...— Ovce u dolinu silaze, ali mi, brate Leo, ne želimo pretili postat'. Mi ćemo ostat' u planinama i napasati se na kamenjaru.— Oprosti mi, brate Franjo, ali ja te ništa ne razumijem, velim ti...— I plesat' ćemo, rukama pljeskati, a Bog će ugodno doko- ličariti promatrajući nas iz visina. Slažeš li se, brate Leo?Krenuo je zatim brzim korakom, želeći što prije stići - dok sam ja šepesao za njim, dobrano hramljući.

U Portiunculu smo stigli upravo u vrijeme paljenja svijeća - braća se bjehu skupila, a Elijas im je držao govor. Zadržavajući dah, sakrili smo se za drvećem i naćulili uši kako bismo ulovili njegove završne riječi.

— Braćo moja — zborio im je — rekao sam vam jednom i opet vam kažem: naš red nije više novorođenče. Odrastao je, pa mu dječja robica tijesna postade - treba nove i komotnije halje, odjeću odrasla čovjeka. Posvemašnja Neimaština valjala je onda kad su nam dvojica-trojica braće put utirala. Bosonoga su ta braća hodala - korica hljeba, kao milodar isprošena, bila je dovoljna da im utaži glad, a oronula koliba dostatna bješe da im zaklon pruži. Ali sada, slavljen budi Gospodine, vojska smo postali, pa je potpuno Siromaštvo prepreka na našem putu... nećemo ga više. Moramo sagraditi crkve i samostane, odaslati misionare nakraj svijeta, te nahraniti, odjenuti i osigurati sklonište za tisuće braće. Kako bismo to mogli u potpunoj Neimaštini!

Spustio sam ruku na Franjinu: sav se tresao.— Čuješ li ti to? Jesi li ga čuo, brate Leo? — šapnuo mi je.

— Žele izbaciti Siromaštvo iz njegova doma!Oči su mu se suzama napunile - bio je spreman izletjeti iz zaklona i

razvikati se, ali sam ga uspio zadržati.— Tiho, brate Franjo, tiho... Počujmo što još hoće reći. Strpljenja!Elijasov glas sve je više sličio grmljavini:— I besprijekorna je Ljubav zapreka. Prva su braća pjevala i igrala kolo

na ulici, djeca su ih gađala kamenjem i limunovim korama, muškarci ih nemilice mlatili, a ti su fratri ipak ljubili ruke koje su ih zlostavljale. To je, po njima, bila beskrajna Ljubav. Dijete, pak, možeš isprašiti - ali ne i

vojsku! Naša inačica savršene Ljubavi ne nosi rubac da otare suze, nego vitla mačem da obrani pravedne i pobije iskvarene. Naša je Ljubav naoružana do zuba! Živimo među vukovima, te stoga moramo lavovi postati, a ne janjad. I Krist je lav bio.

— Toliko, prijatelji, o bezgraničnoj Ljubavi. Ni savršena nam Običnost, Jednostavnost... više ne odgovara. Um je veliki Božji dar čovječanstvu - upravo se razumom čovjek izdvaja od životinja. Obaveza nam je stoga da obogaćujemo naš um, da uspostavimo škole u kojima će braća moći nauk stjecati, kako bi prestala služiti za sprdnju svima i svakomu. Valjano je srce, i ono je dar od Boga; ali, nijemo je - ili šuti, ili prezire riječ. Um, dotle, Riječju upravlja kao svojim mačem, a Riječ je, braćo moja, Božja kći. Moramo biti Kristovi ratnici, a ne Kristove lude - a naše je najpouzdanije, oružje prvog izbora, upravo Riječ. Klanjamo se pred bratom Franjom i ruku mu ljubimo - on je dosad svoju dužnost sjajno obavljao. Podojio je naš red dok je novorođenče bio, ali je on sad odrastao: klanja se i ljubi roditeljsku ruku - ali polazi na svoje putovanje, ostavlja ga za sobom. Zbogom, brate Franjo, mi odlazimo!

Franjo se vrpoljio tijekom cijeloga Elijasova govora - htio je utrčati među braću, ali sam ga čvrsto držao za ruku.

— Strpljiv budi, brate Franjo — govorio sam mu. — Neka završi, da vidimo dokle će ići.

— San... onaj san — mrmljao je Franjo. — O, kad bi nam Bog priskočio u pomoć!

Čuli smo potom fratre kako plješću i oduševljeno kliču. Pretpostavio sam da mnogi nedvojbeno grle Elijasa, a drugi da mu ruku ljube. U tom se času Franjo nije više mogao obuzdati - jednim se impulzivnim skokom našao na vratima crkvice. Slijedio sam ga...

Kad su ga braća ugledala, odmaknuše se od Elijasa koji na sredini sam ostade - a svi umukli kao okamenjeni. Elijas je držao pastirski štap dulji od njegove visine... Franjo se ustremio na njega.

— Gdje si taj štap našao, brate Elijase? — upitao ga je drhtavim glasom.

— S braćom sam razgovarao — Elijas je otvoreno izbjegao odgovor.— Čuo sam, sve sam čuo. Ali, o štapu sam te pitao. Gdje si ga našao?— Ne znam. Da kažem kako je riječ o čudu?... Dok sam jutros kunjao,

počivajući glavom na kamenu, priđe mi fratar koga nikad ranije nisam vidio, ali izvanredno tebi nalik, brate Franjo, zabi ovaj kolac u zemlju kraj mene i istoga trena nestade. Da nisi ti to, kojim slučajem, bio, brate Franjo?

— Jesam, ja sam to bio... neka mi je ruka prokleta! I ja sam kunjao, baš kao i ti — procijedio je Franjo, stišćući šake. — Jest, baš sam ja to bio, brate Elijase.

Zatim, posve neočekivano, kao da sama sebe ispravlja, reče:— Ne, nisam ja to bio... mora da ti je netko drugi taj štap donio -

blagoslovljena mu ruka bila!Elijas je promatrao smušenog Franju smješkajući se blagonaklono - dok

su se mnogi fratri potajice cerekali; dvojicu sam, za mojim leđima, čuo kako šapću:

— Sišao jadnik s uma... — reče prvi.

— Šuti — drugi će. — Trebao bi sažalijevati siromaška.Bernard, Pietro i otac Silvestar prvi su prišli Franji, a potom i ostali od

izvorne braće pohitaše da mu ruku poljube. Elijas i njegova sljedba izdvojiše se na drugom kraju, dok su za tom braćom novaci stajali u šutnji i nelagodi, usne si grizući - bjelodano se tako s plaćom boreći - dok im je Franjo prilazio, jednomu po jednomu, blagosiljajući ih podignutom rukom, a blijeda lica osjenčena gorčinom. Kad ih je sve blagoslovio, stolac je zatražio da bi mogao sjesti, jer je umoran bio, dok je ipak želio uputiti braći nekoliko riječi.

Masseo je otrčao i ubrzo se vratio sa stolcem, Franjo se doslovce srušio na nj, te potom dugo ostao pognut, licem među dlanovima, bez ijedne riječi. Stojeći tik uza nj, zamijetio sam kako mu se žile na sljepoočnicama napinju - dao sam znak Borovnici da mu donese pehar vode... otpio je dva gutljaja, promrmljavši "Blagoslovljena, sestro Vodo", potom duboko uzdahnuo, ustao i širom raskrilio ruke.

— Braćo moja — reče jedva čujnim glasom, gušeći se— braćo... Bog mi je povjerio pregršt sjemena, pa sam ga posijao. Digao sam ruke prema nebu, molio Gospodina da kišu pošalje, pa je kiše bilo. Molio sam ga da sunce pošalje, tako da moje klice mogu rasti - pa je sunce poslao, klice su izrasle i polje se zelenim žitom prekrilo. Sagnuo sam se da vidim kakvo mi je to sjemenje Bog povjerio, pa vidjeh: posvećeno žito - ali i divlje makove. Takva je volja Božja, pomislio sam... Tko zna, lijepi su makovi u žitu, crni je križ u njihovu crvenom srcu - možda ljepota čovjeka hrani baš kao i pšenica. Blagoslovljeni i makovi, dakle! Stoga, braćo moja - vi koji ste klasje i vi koji ste makovi - počujte me: večeras ću vam nešto tegobno kazati.

— Vjerujem, naime, da je brat Elijas u pravu. Da, ja sam svoju dužnost obavio. Kad je trebalo sijati, sijao sam... a neka sada drugi natapaju, žanju i žetvu pobiru. Ja nisam bio rođen da berem, plodove uživam... nego da uzorem, posi- jem i da onda odem. A kunem vam se, ne želim otići. Silno vas volim, braćo moja, obožavam naše bratstvo - pa kako bih vas mogao ostaviti? Ali, čini se da mi je prošle noći Bog u san došao... Nisam ga vidio, samo sam mu glas čuo: "Franjo", kazao mi je, "učinio si što si mogao, ti više ne možeš. Pođi sada do Portiuncule, ondje jedan brat drži štap što mu iznad glave seže..."

Tada mu je glas pukao. Dok smo svi zinuli čekajući što će se zbiti, Elijas je koraknuo naprijed, ali ga je Franjo presjekao oštrim pogledom, pa je zastao kao ukopan.

— Kunem vam se — nastavio je — da bi to Elijas mogao biti... ta mi misao nikad nije u glavu došla. Oprosti mi, Bože, što to kažem - ali on je opasan: vrline što ih zagovara suprotne su onima na kojima je naš red utemeljen i učvršćen. Posvemašnja Neimaština, beskrajna Ljubav i savršena Jednostavnost nisu za njega! On je za osvajača rođen, a te vrline osvajaču ne priliče... Ja sam imao Bernarda na umu, ljubitelja samoće, ili gospara Pietra, ili oca Silvestra. Oni bi vodili Kristovo stado pašnjacima koji mu odgovaraju - sušnu tlu, posvećenu kamenjaru, grmlju što se upali ali ne sagori. Te sam ja bio odabrao, ali Bog je izabrao drugoga - pa nek' se njegova i vrši!... Ne prilazi mi, kapetane Elijase. Pozvat' ću te kad mi bol splasne i srce se omekša, kada mi ruke koje ću na tvoju glavu spustiti ne

budu drhtale, ni dlanovi bridjeli od groze, nego kad budu mirni kao ljubav sama.

Prekrižio je ruke na prsima i digao glavu. Iscjedak iz očiju opet mu se počeo slijevati niz obraze, prekrivajući mu brkove i bradu krvlju i gnojem. Bol je trpio, ali je usne grizao i nikom nije otkrivao koliko pati.

— Iako ne razumijem, Gospode — nastavio je šapatom— ništa ne pitam... ta, tko sam ja da postavljam pitanja? I ne opirem se - tko sam ja da otpor pružim? Tvoje su nakane zdenci bezdani, kako bih se ja mogao u takav bunar spustiti i dubinu mu provjeriti? Ti gledaš tisućama godina unaprijed, pa tako i prosuđuješ. Ono što se danas čini nepravdom u sitnu čovječjem mozgu, tisućama godina kasnije bit' će majka čovječjeg spasenja. Kad ne bi bilo onoga što danas nepravdom nazivamo, čovječanstvo možda nikada ne bi doživjelo istinsku pravdu...

Dok je to govorio, Franjin lik sve vedriji bješe - bjelodano, te su mu misli bile posve svježe, kao da nikad ranije nije na njih naišao, pa mu se srce zamjetno smirilo. Okrenuvši se sa smješkom Elijasu, kimnuo mu je da priđe; ovaj mu i dođe, čvrsto držeći pastirski štap u ruci.

— Sagni glavu, brate Elijase — rekao mu je blagim tonom.— Blagoslov ću ti moj udijeliti... mirnom rukom, vidiš da mi više ne drhti.

Položio je zatim obje na Elijasovu glavu, te će svečano, dubokim glasom:

— Bog je tajanstven, nedokučiv. On svoju božansku milost među ljudima po svojoj dijeli, njegove mjere nisu kao naše. Misao je njegova takva da joj se čovjek svojim umom ne može ni približiti, a da ne bude pretvoren u pepeo. Daj mi tvoj štap!

Elijas je neko vrijeme oklijevao, a tada odmače štap, čvrsto ga stišćući u ruci. Franjo je, međutim, pružio ruku i ponovio zapovjedničkim tonom:

— Daj mi taj štap!Naposljetku, pognuvši glavu, Elijas mu je predao štap, na- što je Franjo

nastavio jednakim dubokim glasom:— Bog je izdao naredbu, brate Elijase, a ja ga slušam. Gospode, ako

sam pogrešno protumačio tvoju riječ, daj mi nekakav znak. Daj da začujem grom iz vedra neba, ili udari u vrata da se u treščice polome... ili mi ruku odsijeci prije nego što ju položim ovom čovjeku na glavu da bih mu blagoslov udijelio.

Čekao je u tišini, ali se ništa dogodilo nije. Onda je digao ruku žestokim pokretom i uzviknuo:

— Brate Elijase, polažem ruku na glavu tvoju, pogni ju. Brate moj, predajem moje stado tebi na brigu. Vodi ga kamo ti Bog pokaže, napasaj ga kako ti Bog svjetuje. Ne moraš više meni račune polagati, nego samo Bogu. U mojoj je moći još jedino da ti blagoslov dadem... i blagosiljam te, brate Elijase. Uzmi ovaj štap, stupi naprijed i stado povedi!

Suze su mu navrle iz očiju, s krvlju se miješajući; premda ih nije vidio, osvrtao se uokolo fratre tražeći, kao da se hoće sa svakim pojedinačno oprostiti.

— Oprostite mi što plačem, braćo — reče otirući oči rukavom svoje halje. — Nisam pojmio da je rastanak tako bolan. Sretan vam put! Ne tugujte, neću vas napustiti, zauvijek ću s vama ostati, nevidljiv i nijem. Viđat' ćete me samo noću, u vašim snima... A vi, tri divne i nerazdvojne

sestre - sveta, trostruko plemenita Gospo Neimaštino, suprugo moja, sva u dronjcima, bosonoga i gladna; sveta i također trostruko plemenita Ljubavi, Marijo koja ne nosiš rupca da suze svoje brišeš, ni mača da ubijaš njime, nego mjesto njega djetešce Boga koje dojiš; i ti, sveta i trostruko plemenita Jednostavnosti, koja na sva pitanja uzvraćaš "Ne znam, ne znam", ali se potom sveznajući smješkaš - sve vas tri preklinjem da ne napustite braću moju, nego da ostanete uz njih u svim nedaćama. Trčite oko stada kao uvijek budni psi čuvari i ne dopustite nijednoj ovčici da zabludi.

Umuknuo je zatim, prošao obnevidjelim očima još jednom preko naših lica i nasmiješio se; nije njegovo srce još bilo ispražnjeno.

— Kada bih birao pticu koja bi trebala biti urezana u pečat našega reda, koja bi to bila, djeco moja? Ne bi to bio orao - brat Elijas, a niti paun - brat Capella; ne bi ni slavuj - brat Pacifico; ne bi ni divlji golub, koji tako ljubi samoću - brat Bernard, a niti zlatna vuga - brat Leo... nego ševa kukuvija.

Nasmijan kao rijetko kad, počeo je nizati pohvale toj ptičici:— Sestra Kukuvija nosi kapuljaču baš kao i mi, perje joj je zemljane

boje, gotovo kao i naše mantije, a jednako je obična i skromna. Liječe od polja do polja, s grane na granu, u potrazi za zrnom žita da ga kljucne, a jutrom - svakoga jutra, ne sustajući - uzlijeće visoko u nebo, te pjeva opije-na svjetlom. Na tren ti nestane s vidika, a onda se ustremi prema tlu... baš kao grudica ilovače. Tako sestra Kukuvija izgovara svoju jutarnju molitvu: uspinje se Bogu i zatim se na zemlju vraća.

Nato je Elijas digao ruku, najavljujući da bi govorio.— Onaj tko sije, brate Franjo, u istoj radnji i žanje, jer mu je na umu

okus budućeg uroda. Blagoslovljen si ti, brate Franjo, budući da si savršeno proveo zadaću što ti ju je Bog povjerio - sjetvene radove. Sada, mirna srca i jasne svijesti, prepuštaš predvodnički štap drugoj ruci. A kad se pred Bogom pojaviš, brate Franjo, ruke će ti biti pune žitnih klasova. Dižem ovaj štap i prisežem ti da ću put što si ga ti utro, dovoljno širok samo za trojicu-četvoricu braće da usporedo kroče, pretvoriti u poljane kojima će se kretati tisuće njih. I vrline na kojim si ti utemeljio naš red nadogradit' ću tako da zadovolje ne trojicu-četvoricu braće, nego tisuće njih. I ovu ću skromnu Portiunculu - prisegu ti moju dajem - preobli

kovati u moćnu tvrđu i Božju palaču.Posto to reče, naredio je da se dva stolca stave uz ognjište, te je -

povevši Franju za ruku - njega posadio na jedan, a sam na drugi sjeo. Potom smo, najprije braća a zatim novaci, svi poljubili najprije Franjinu, a onda i Elijasovu ruku. Fra- njino je lice pritom bilo spokojno i snuždeno, dok je Elijas zračio trijumfom - njegove oči, usta i dojmljiva donja vilica svjedočile su o snazi autoriteta.

10

Narednoga se dana Franjo sagnuo i poljubio prag Por- tiuncule, a zatim je - primivši se moje ruke, pošto me dugo tražio pružajući svoju naslijepo po zraku - gorko rekao:— Idemo, brate Leo. Iz svoga smo doma izbačeni.Krenuli smo stazom kroza šumu - spoticao se svakih nekoliko koraka, pa sam ga morao čvrsto držati da se ne sudara s drvećem. Kad smo se domogli kolibe od granja, što ju je jednom podigao svojim rukama, sjeo je na tlo i učinio pokret glavom kao da se osvrće uokolo.— Zamračio mi se svijet, brate Leo — zavapio je. — Zar sam posve oslijepio? Ništa ne vidim, brate Leo, ništa baš!— Otac Silvestar upućen je u mnoge tajne načine liječenja — rekoh mu. — Govori se da, između ostalog, i oči liječi... Idem ga pozvati.— Nemoj, brate Leo, nek' mi bude kako jest. Zapravo, dobra mi je ova tmina: ne vidim svijet oko sebe, ali zato bolje vidim njegova Stvoritelja.Zašutio je potom; vidjelo se da ga muče sve teži bolovi, pa je - da bi ih smetnuo s uma - misli usmjeravao bilo kamo drugdje. Tako me jednom, pokazujući mi da priđem bliže jer nije mogao glasnije govoriti, upita:— Kako je sestra Klara? Kako je ona? Umalo sam je zaboravio... zaista, odavno je ne vidjeh. Ali, siguran sam da je Bog nije zaboravio. Kaži mi, što je s njom?

— Poslušala je tvoje upute, brate Franjo, i otišla u Svetog Damjana da ondje živi asketskim životom. Čim su asiške gospe dočule za to, počele su hrliti onamo da bi je mnogo toga pitale, a neke se nakon toga nisu rado ni vračale doma, jer im se Klarin život učinio izvanredno bogougodnim. Sve je poštuju, a prva koja je trajno ostala uza nju bila je sestra joj Agneza: ušla je u samostan, ostrigla kosu i halju odjenula. I mnoge još blagonaklono gledaju na njezino sestrinstvo, većinom joj djevojke prilaze, ali su ondje i dvije-tri udane žene. Klara ti je poput kaplje meda: pčelice dolijeću sa svih strana, razdjeljujući usput imovinu sirotinji i opraštajući se od svijeta u previranju, te nalazeći potom u Svetom Damja- nu mir Gospodnji.

— Neka joj Bog bude na pomoći — reče Franjo. — Žene su divlja, neukrotiva stvorenja. Samo ih Bog može obuzdati, samo on!

— Budi uvjeren, brate Franjo, da Klara kroči tvojim stopama - korak po korak. Kao i ti svojedobno, i ona obilazi gubavce, pere ih i hrani; kao i ti sipa pepeo u jelo kako joj ne bi okusom previše godilo tjelesnomu... Po cijele je noći budna, samo moli, pa je tijelom već starica, obrazio su joj upali, a oči zamagljene od suza. Tako se ona sprema pred Boga izaći. Otac Silvestar, jedini od svih fratara, povremeno ide tamo da vidi što se događa u njihovom samostanu, a ako se neka od sestara hoće pričestiti, on je ispovijedi.

Trenutak sam se pokolebao, ali sam onda odlučio nastaviti:— Brate Franjo, ako mi dopustiš... još bih ti nešto rekao: u Svetom se

Damjanu svetačkije živi nego u Portiunculi. Zašto? Zato jer sestra Klara čvrsto drži uzde u rukama, a ti si svoje prepustio... i to komu - Elijasu!

— Nisam ja — pobunio se Franjo. — Nisam mu ih ja u ruke dao, nego Bog. Tako mi je naredio, njegov sam glas čuo.

— Ti dobro znaš, brate Franjo, da je Sotona u stanju krivotvoriti glas Božji, kako bi čovječanstvo smutio — rekoh ne štedeći ga.

— Umukni! — odvratio je, zamjetno se stresavši. — Srce mi nadvoje cijepaš... A, ako ono nije bio glas Gospodinov, onda sam odista pokojni!Iscjedak iz očiju opet mu je jače potekao, a i strašni su se bolovi vratili. Silno ga žaleći, sjeo sam uza nj i zagrlio ga.— Oprosti mi, brate Franjo. Jesi, Božji si glas čuo... ne plači.Ništa mi nije na to rekao; pokrio je oči dlanovima i zari- dao od boli.Te noći nije zaspati mogao. Svako malo je izlazio iz kolibice, kako me ne bi budio svojim jaucima - ali, kako sam uopće mogao sklopiti oči?... Srce mi se slamalo, pa sam - čim je svanulo - otišao potražiti oca Silvestra.— Vrati se i oganj naloži — dao mi je upute — a ja ću brzo doći s priborom za paljenje rana... pa neka nam Bog bude na pomoći!Zatekao sam Franju kako sjedi pred ulazom, s glavom među koljenima - kako mu običaj bješe - te s rukama ovijenim oko nogu. Spavao je, pa sam se na prstima provukao da bih potpalio vatru. Zatim sam sjeo do njega, čekajući oca Silvestra. Franjo je s vremena na vrijeme duboko uzdisao - valjda je nešto sanjao - a kako su mu koljena drhtala, glava mu je padala sve niže... uskoro bi mu bila pala do tla, ali su ga koraci oca Silvestra, koji je dolazio kroz šumarak, uznemirili, pa se probudio. Pružio je ruku i napipao me.— To si ti, brate Leo?— Jesam, brate Franjo. Smiri se, zašto tako drhćeš?— Klekni, brate Leo. Klekni i pridruži mi se u zazivanju sestre Smrti da dođe po mene. Ne mogu više...Dok je on tako jadikovao, otac Silvestar pojavio se noseći dugačak komad željeza u ruci.— Tko si ti? — pitao je Franjo bojažljivo.— Ja sam, otac Silvestar. Došao sam ti oči izliječiti... uz Božju pomoć. Odagnat' ću bol da se opet možeš posvetiti molitvi.

— I bol je molitva, oče Silvestre, i ona je molitva... — reče s uzdahom, liježući leđimice na zemlju.

Otac Silvestar se prekrižio i utisnuo ono željezo u oganj, te ga držao ondje dok se nije užarilo. Zatim ga je uzeo i primaknuo se Franji - koji ga je nazirao kao sjenu nad sobom; razaznavao je i užareno gvožđe - u bolnu iščekivanju, ruku odbačenih od tijela.

— Brate Željezo — zavapio je — nemoj da previše patim, molim te. Jer, ja sam od mesa i krvi, a ne od gvožđa kao ti, ne mogu mnogo otrpjeti.

— Zazivaj Boga da ti hrabrosti dade, brate Franjo — reče mu otac Silvestar. — Stisni zube i njima se za život drži. Ka- uterizacija opako boli.

Ali, prije nego što je Franjo stigao Boga u pomoć pozvati, otac Silvestar pritisnuo mu je užarenim metalom krvne žile na sljepoočnicama - bolesnik je strašno kriknuo i onesvijestio se. Zalili smo mu lice vodom, te ga podigli i unijeli na prostirku u kolibi; kad se povratio, počeo se od bolova previjati i grčiti, preklinjući sestru Smrt da dođe i njih ga oslobodi.

Otac Silvestar ostao je uza nj, moleći, dok sam se ja niči- ce bacio i briznuo u plač. Kad se Franjo pribrao i podigao glavu, sav sam protrnuo: na sljepoočnicama mu bjehu dvije duboke rane, a iz očiju - dva ćurka krvi. Pružio je ruku da moju napipa, pa kad ju je našao, očajnički ju je stisnuo.

— Brate Leo, brate Leo... — kazao mi je stenjući — reci, zar nije Bog beskrajno milostiv... inače bih već bio umom u kaos potonuo. Zar njegova milost nije bezgranična... kad mi daje snage da se održim!

— Pomisli na Krista na križu — rekoh mu. — Misli na čavle zabijene kroz njegove ruke i noge, krv što mu je tekla iz rane na boku.

— Mislim. Ali on je Bog bio, a ja sam sama glina — odvratio je klimajući glavom.

Uspravio se zatim u sjedeći položaj, naslonio bradu na koljena i ostao tako cijeli dan - bez ijedne riječi.

Predvečer sam otrčao do Portiuncule da od braće izmolim koji ulomak kruha. Strašna to večer bješe: užareno nebesko tijelo*, što se naziralo kroz krošnje drveća, ne bješe sunce na zalasku, nego golema ognjena kugla što je zapalila šumu ondje gdje je prohujala - šumoviti obronci, kamenjar, visoke utvrde Assisija u daljini... sve bješe obasjano ognjem. To vatreno tijelo, šuma u požaru, moje uznemireno srce - sve kao da bješe istim ognjem zahvaćeno, pa sam pohitao da me stihija ne proguta. Smirio sam se tek kad sam dospio pred Portiunculu, ali me pogled na voljenu, a sada sirotu kolijevku našega reda ispunio tužnim sjećanjem na ondje provedeno vrijeme, na sate neopisive ljepote: molitve, posvećene razgovore, blažene večere kad nam je kora suha kruha bila dovoljna da utažimo glad... one ure kad nas je Franjo obasjavao poput blaga sunca.

Zastao sam na tren da dođem do daha - i začuo kako se unutra fratri grohotom smiju: jedan od njih podrugljivo je oponašao Franjin glas, a drugi su se valjali od smijeha. Ali, čim sam ušao, vidješe me i utihnuše. Nije bilo nikoga od stare braće - kasnije pridošla večerala su, jedući svoje obroke s tla.

— Što se dogodilo s dragim siromaškom? — upitao je jedan od njih ironično. — Zar više ne pjeva i ne pleše?

— I ovdje smo čuli njegove vriske — drugi će grubo. — Je li mu to otac Silvestar oči vadio?

Ništa im nisam odvratio - iako mi se srce bilo usplahirilo, šišteći u grudima poput guje pune otrova; znao sam da bi,

* Početkom 13. stoljeća, a osobito u listopadu 1202. godine, velik je broj golemih meteo- rita nekoliko mjeseci osvjetljavao nebo nad velikim prostorom od Mezopotamije do Zapadnog Sredozemtja; iscrpne opise tog fenomena ostavili su arapski astronomi, koju su - kao što se smatralo mnogo stoljeća prije i nakon njih - ostavili svjedočanstva o "zvijezdama koje se prolijevaju s noćnoga neba".

ako otvorima usta, samo uvrede i psovke iz njih pokuljale, a kako sam se Boga bojao, zadržao sam svoj mir. Uzeo sam ulomčić kruha što mi ga dadoše i otišao odande.

X

Zbog Franjine bolesti nismo mogli ni pomišljati da nekamo odemo. Otac Silvestar svakodnevno nam je dolazio, pa je tako jednoga jutra donio i poruku iz Svetog Damjana.

— Sestra Klara ti ruku ljubi, brate Franjo, i moli te da je posjetiš. Kaže kako još nisi bio u njezinu samostanu ni sestre joj blagoslovio, te da stoga nisu imale prigodu vidjeti te ni čuti utješnu riječ s tvojih usana. A žene su one, premda sigurne u Božjim njedrima, ipak pažnje željne... Sestra ti Kla-ra, preko mojih usta, šalje ovu poruku: "Udostoji se darovati nam tvoju nazočnost u Svetom Damjanu, brate Franjo, da te vidimo, čujemo te i utješimo se."

— Što ti misliš, oče Silvestre? Da odem? — upitao ga je Franjo, neodređeno klimajući glavom.

— Svakako, brate Franjo. Žene su one, smiluj im se.— Oče Silvestre, još ću se jednom izraziti parabolom. Brate Leo, i ti

počuj. Eh, kad bi i ostala braća bila ovdje da poslušaju... Jednoga je dana prior nekog samostana otjerao jednog od monaha, jer je dodirnuo žensku ruku. "Ali, vjeri je ona odana i ruka joj je čista", prosvjedovao je taj fratar, na što mu nadstojnik odgovori: "I kiša je čista, baš kao i zemlja, ali kada se spoje blato nastaje. Tako je i kada muška ruka žensku dotakne."

— Teške su to riječi, brate Franjo — reče otac Silvestar. — Posebice je ženama teško takvo nešto čuti.

— Ma, tvrđe su one od muškaraca — rekoh, u strahu se sjećajući mladih gospa koje sam vidio u životu... svih onih ruku koje sam želio dodirnuti. Na tisuće!

— Pomisli na Blaženu Djevicu — podsjetio ga je otac Silvestar.— Nitko njezinu ruku nije taknuo, čak ni Josip — uzvratioje Franjo, koji se cijelo to vrijeme križao. — Čini se da si zaboravio Evu!

— Dakle, što da odgovorim sestri Klari? Čekat' će me na vratima Svetog Damjana... što da joj kažem?— Reci joj da ću doći kada put od Portiuncule do Svetog Damjana bude pokriven bijelim cvijećem.— Drugim riječima, nikad - jesi li to mislio?— Nikad i uvijek, oče Silvestre, dvije su riječi što ih samo Bog smije izgovoriti. Moguće je da je baš sad, dok mi razgovaramo, Bog bijelim cvijećem put prekrio. Brate Leo, hajde pogledaj!Otac Silvestar u nevjerici je kimnu glavom, ali sam ja ustao i pohitao van - srce mi je žestoko lupalo. Krenuo sam stazom kroza šumu, jutro još bješe, a tako hladno da je čovjek mogao pomisliti kako je tlo pod snijegom. Otkucaji srca kao da su mi se uz grlo uspinjali - siguran sam bio da neko čudo predstoji, u zraku je mirisalo. Naime, Franjino se lice - premda pod usirenom krvlju - ozarilo dok mi je govorio: "Brate Leo, hajde pogledaj!" - jer je u njegovim mislima put već pod cvijećem bio.Potrčao sam, izbio na seoski put i uskliknuo od ushita: cijela je cesta - blatnjava njezina sredina, okolno kamenje, živica - bila pokrivena bijelim cvjetovima... i to sve dok ju se moglo okom pratiti! Pavši na koljena, zahvalio sam Nevidljivomu, a zatim ubrao kiticu tog cvijeća i pohitao natrag u kolibu... ušavši ubrzo u nju bez daha od napora i radosti.— Brate Franjo — povikao sam s vrata — cijeli je put pod bijelim cvatom. Pogle', donio sam ti stručak.Otac Silvestar bacio mu se pred noge i cjelivao ih:— Oprosti mi, brate Franjo, što sam sumnjičavo odmahnuo glavom; nisam vjerovao...

Uzevši cvijeće, Franjo ga je stavio na svoje krvave kapke i rane na sljepoočnicama, mrmljajući "Oče... Oče...", ljubeći latice i suze lijući.— Zašto ste iznenađeni? — upitao je okrenuvši se premanama. — Sve je čudo! Što je voda koju pijemo, zemlja po kojoj kročimo, noć što se na nas svake večeri spušta i zvijezde donosi? Što je sunce, mjesec?... Čuda su sve to! Pogledaj samo najjadniji list na drvetu, pogledaj ga u svjetlu - kojeg li čuda! Raspeće naslikano na jednoj strani - okreneš ga i što vidiš na drugoj: Uskrsnuće! Nije stvar u listu, braćo moja, nego u našim srcima.

— Brate Franjo — otac će Silvestar, ruku mu ljubeći — htio si znak od Boga i dao ti ga je: Gospod ti je put cvijećem posuo. Da odem i kažem sestri Klari da te očekuje?

— Da, kaži joj da stižem. Reci joj da to nije stoga što sam ja htio, nego zato jer mi je Bog zapovijedio. Ponesi joj ovo cvijeće što je s neba palo... pa se, kad je zemlju dotaklo, cijelo krvlju prekrilo.

Tako govoreći, dao je ocu Silvestru okrvavljene cvjetove što ih je držao u ruci.

X

Nakon što je otac Silvestar otišao, kleknuo sam da raspirim oganj, te zatim ugrijao vode i umio Franji lice, oprao mu ruke i noge, a i kosu mu u red doveo, služeći se mojim prstima kao češljem. Raširenih ruku, dopustio mi je da se bavim njime kao da je malo dijete. Kad sam dovršio posao, uzeo sam ga za obje ruke i podigao - ali su ga koljena izdala, nije se mogao na noge osoviti.

— Kako ćemo, brate Franjo? — upitao sam ga u očaju. — Koljena te ne drže.

— Zanemari ti moja koljena, brate Leo, o mojoj duši brini. Ona će me poduprijeti... samo kreni!

Za usne se grizući i napinjući se iz sve snage, izašao je iz kolibe i nekako pođosmo stazom.

— Brate Leo, koliko ti puta moram kazati da je ljudska duša božanska iskra — reče mi kad smo poodmakli — da je, drugim riječima, svemoćna. Ali, slabo mi to znamo, pri- tišćući ju tijelom, pod našim ju salom držeći. Eh, da nam je

nekako ju osloboditi!Trenutak kao da se skanjivao, a onda će:— Ti misliš da ne mogu hodati, jel'? Misliš da mi duša ne može tijelo podnijeti? E, pa sad ćeš vidjeti!Stao je zatim gaziti putem čvrstih koljena, ni najmanje klimavih! Kad smo izašli na cestu, pogledom potražih ono cvijeće - ali bješe nestalo, baš kao da je bilo samo zimski mraz što ga je otopilo izlazeće sunce. Franjo se prekrižio, pa će ganuto:— I to je čudo. Ono se cvijeće spustilo s neba, prenijelo poruku i u nebo se vratilo. Nije htjelo da ljudske stope njime kroče.Zašutjevši potom, nastavio je put Svetog Damjana, hodajući oprezno samim rubom puta. Sestra Klara, s dvjema sestrama u pratnji, već bješe krenula iz samostana da mu izađe ususret, a kad ga je spazila, stala je,

prekrižila ruke i čekala ga oborenih očiju - ali, kad joj je prišao toliko da mu je već mogla korake čuti, podigla je pogled i zacrvenjela se do korijena kose.— Bog s tobom, sestro Klara, Bog s vama, sestre moje — reče Franjo pozdravljajući ih, te ih blagosiljajući ispruženom rukom.— Dobrodošao u naš dom, oče Franjo — uzvratila je Klara. — Očekujemo te tisućama godina.Potom se pred njim ničice bacila i poljubila mu noge.— Ne žali se, sestro Klara — rekao joj je. — Redovno sam ti slao poruke po ocu Silvestru.Klara se nato još jednom naklonila, zatraživši dopuštenje da govori.— Poruke nam nisu dovoljne, oče Franjo. Riječi što izdaleka dolaze nisu više od vjetra, zraka... rasprše se. A mi smo žene, pa nam se, za utjehu, hoće da vidimo micanje usana koje nam se obraćaju, moramo na svojim glavama osjetiti ruku koja se na njih spušta blagoslov udjeljujući. Žene smo, velim ti... ako odbiješ doći nam i utješiti nas svojim riječima, oče Franjo, izgubit' ćemo se.

Tako su njih dvoje krenuli naprijed, razgovarajući, a mi ostali polako za njima. Kad je Franjo došao do samostanskih vrata, stao je zatravljen prizorom pred osobom: kakva li krasna malog vrta - kakva li raja! Kako li je samo mirisalo cvijeće u njemu!

— Što ste to sve posadile, sestro Klara? Ne vidim jasno.— Ljiljane i ruže, brate Franjo. A imamo i ljubica... to je sve.Franjo je pružio ruku i blagoslovio vrt, šapćući dirnut:— Braćo Ljiljani i sestre Ruže, tako sam razgaljen što sam ovdje s

vama! Neka vam se Gospod smiluje da se na Sudnji dan i vi sa zemlje uzdignete i uzađete na nebesa sa sestrom Klarom.

Zatim je zakoračio unutra. Zidovi su bili okrečeni, a kip Blažene Djevice prikazivao je Gospu nasmijanu, sa Sinom privijenim na grudi. Sestre su pale ničice pred Franjom, noge mu ljubeći, a on je svakoj od njih ruku na glavu položio, te ih redom blagoslovio. Nosile su bijela pokrivala, pa su u hodu nalikovale golubicama.

Franji stolac doniješe, dok je Klara kleknula na pod kraj njega, a ostale sestre stale iza nje, sa sklopljenim rukama. Neko vrijeme - ni od koga glasa, a sve oči uprte u posvećenog posjetitelja. Kakva je to umilna tišina bila, kako smo se svi osjećali sigurni! Bio sam uvjeren da je cijelo mnoštvo anđela sletjelo u crkvicu Svetoga Damjana i da sada lebde nevidljivi u zraku, čekajući - kao i mi ostali - da Franjo progovori. Njemu se, međutim, nije žurilo - po izrazu na njegovom licu vidjelo se da bješe u neizrecivu ganuću.

— Kako čist, kako mirisan zrak ondje bješe... — rekao mi je kasnije — ...kako me podsjetio da je premnogo vremena prošlo otkako nisam osjetio svježinu upravo oprana rublja ni škrinje iz koje se, kada se otvori, prostorijom proširi miris metvice i lovora.

— Smiluj nam se, oče Franjo, htjele bismo čuti tvoj glas— sestra Klara će najzad, ljubeći porub njegove halje.Franjo je podigao glavu trznuvši, kada je probuđen bio, raširio ruke, te počeo:

— Drago mi je da sam s vama, sestre moje. Što drugo očekujete da vam kažem? Dok sam pripadao onom svijetu, kad bih priredio gozbu za prijatelje, dočekivao sam ih pjevajući:

Tisuću pozdrava, drugari mojiKol'ko u polju kapljica roseNikada nitko nek' ne izbrojiŽelje što danas meni vas nose

Eto, sestre moje, sad ista ta pjesma iz moga srca odzvanja: tisuću pozdrava, tisuću lijepih želja.Krajnje je dirnut bio - ne vidjeh ga tako sretna godinama. Očito mu je takav ugođaj drag bio: obilježen čednošću, čistoćom i mirisima... a nadasve bijelim pokrivalima. Zatim je nastavio:— Počujte me, sestre... i oprostite što ću vam pričati o pukoj gusjenici, ali mi ona upravo pade na um. Nije to bajka, nego čista istina - istinitija od istine same. Dakle, bijaše nekoć gusjenica koja je gmizala i gmizala, pa tek u dubokoj starosti stigla pred rajska vrata. Pokucala je, ali će neki glas iznutra: "Nema ovdje mjesta gusjenicama! Previše si požurila, odista uranila, čini mi se." "A što da činim, Gospode? Naredi mi!", reče gusjenica, smotavši se u kolutić od straha. "Napati se, namuči se... u leptira se pretvori!" Gusjenica se stoga na zemlju vratila, sestre moje, pa krenula iznova svojim životnim putem... sve od početka.— Reci nam, oče Franjo, tko je ta gusjenica — Klara će molećivim glasom. — Mi smo proste, neobrazovane žene, prosvijetli nas.— Ja sam ta gusjenica, sestro Klara, i ti, i sve sestre koje me slušaju... i svaki ljudski stvor koji zemljom gmiže. A, dobri Bože, kakvo znamenito djelo mora gusjenica učiniti prije nego što se preobrazi u leptira! Boriti se mora, sestre moje, mukotrpno se uspinjati strmim putem, silno pateći - jer se sve od nje zahtijeva: i čednost, i ljubav, i gladovanje, i golotinja, i suze... Sotona je svuda posijao svoje stupice: samo čekaju da u njih upadnete. Ako se sagnete da cvijet pomiri- šete, sestre moje, tamo ćete ga naći; podignete li kamen, ispod njega će biti - čekajući vas; ugledate li bademovo stablo u cvatu, na grani će čučati, spreman da se na vas baci. On je u vodi što ju pijemo, u kruhu što ga jedemo, u postelji u koju liježemo na počinak odlazeći: Sotona je posvuda skriven, sestre moje - posvuda... pritajen čeka. A što čeka? Da naše duše budu na trenutak umorne i pospane, čeka onaj trenutak kada one prestaju biti budni stražari... omogućujući mu tako da nas zaskoči i povuče u pakao. Sestre moje, na vas ja mislim, vas sažalijevam - mnogo više nego muškarce - upravo stoga jer ste žene i što se vaša srca ne opiru lako ljepotama svijeta. Bacate poglede na njih i ugodu vam stvaraju. Cvijeće, djeca, muškarci, naušnice, svilene haljine, ukrasna pera... moj Bože, kakvih li stupica! Koliko ih žena uopće može izbjeći?

— Jutrom i večerom, sestre moje, molite stoga za sve one žene na svijetu koje se uljepšavaju pripravcima i nakitom ukrašavaju, za one žene koje se lakomisleno smiju. Na nebu, Blažena Djevica ponavlja te vaše molitve poput jeke. Zar ne čujete noću duboku božansku tišinu nad vašim glavama, a usred te tišine zvuk nalik šuštanju topolina lišća: zvuk ne-

vidljivih usana koje mole i preklinju? Djeva Marija je to, ona moli za sve žene, bilo gdje.

— A vi, sestre moje, posebno budne budite. Nemojte si govoriti: "Otišle smo u samostan, okrenule leđa svijetu i sada kročimo nebu." I taje misao Sotonina zamka! Počujte što ću vam reći... Svi smo mi jedno - kunem vam se da je tako. Ako samo jedna žena, negdje na kraju svijeta, namaže svoje usnice, ta se sramotna boja razmaže i po usnicama vašim! Što je sažetak nebesa? Posvemašnja sreća. Ali, kako itko može biti posvema sretan ako, pogledavši s nebesa, vidi svoju braću i sestre paklom kažnjene? Može li biti raja - ako pakao postoji? To vam govorim - i neka vam to, sestre moje, duboko u umove sjedne: da ćemo ili svi zajedno spašeni biti, ili ćemo svi biti prokleti. Kada netko biva ubijen, na bilo kojem kraju svijeta, svi bivamo ubijeni; bude li netko spašen - svi bivamo spašeni.

Franjine su mi riječi ispunile srce zapanjenošću, jer to bješe prvi put da sam ga čuo kako cijeli svijet obuhvaća tako pregolemom ljubavlju. Njegovo se srce raskošno rascvalo u tomu ženskom ambijentu, pa je - dok je sestre promatrao - njegova sućut pružila grane da prekrije cijelu zemlju.

Dumne su popadale na koljena, te ga zatim - pomičući se polako naprijed dok nisu okružile Franju - u zanosu gledale dok su im se lica ozarila kao da ih je sunce obasjalo.

Franjo je osjetio na sebi toplinu njihova daha, pa je iznova progovorio:— Svijest o vašoj nazočnosti oko mene širi mi srce, sestre moje, rada u

njemu želju da svakoga primi - baš svakoga, iskvarene kao i one pune vrlina, kako bi se okončalo jadi- kovanje i tugovanje na ovomu i na onomu svijetu. O, Bože, buntovnička mi se misao sa srca do usta uspela. Dopusti mi da je otkrijem ovim ženama, jer su one sestre moje, njihova su srca ženska, puna ljubavi i sućuti - pa će je razumjeti. Poslušajte, sestre moje: sada, u ovom trenutku - oprosti mi, Bože! - i Sotone mi je žao. Nema, naime, nesretnijega i jadnijeg bića nego što je on, jer nekoć uz Boga bješe, ali ga je napustio, zanijekao... pa otada neutješan luta. A zašto je neutješan? Jer mu je Bog dopustio da sačuva sjećanje. Kako bi se onda, pamteći divote raja, mogao ikada utješiti? Stoga, sestre moje, i za Sotonu moramo moliti - moliti moramo kako bi mu se milostivi naš Gospod smilovao i oprostio mu, te mu dopustio da se vrati i zauzme svoje mjesto među arhanđelima.

— Ljubav, Bog je blagoslovio! - ženina je sudbinska uloga.Sotona je ružna krvožedna zvijer, ali, ako ga se u usta poljubi, opet arhanđel postaje. To je, sestre moje, neizmjerna Ljubav. Stoga neka Ljubav beskrajna poljubi Sotonu da mu povrati njegovo izvorno, blistavo lice.

— Ljubav!... Ljubav!... — kliktao je Franjo dok mu se glas nije ugušio u jecajima. Onda je zario lice u šake i predao se plaču.

Suze potekoše i iz Klarinih očiju, a i ostale joj se sestre ubrzo pridružiše, pa je tugovanje odjeknulo cijelim samostanom. Kad je to Franjo začuo, digao je glavu, raširio ruke i rekao uznemirenim glasom:

— Nisam vas htio rasplakati, sestre moje. Oprostite mi... jer sam došao da vam o nebesima zborim, a ne o paklu. Htio sam da i vi meni o raju govorite, pa da se svi utješimo. Ali, život je muka: da nema sestre Smrti, koja nam otvori vrata i pusti nas da odemo - o, Bože! kakva bi

nepodnošljiva tamnica svijet bio, a kakva bi nepodnošljiva tamnica bila i tijela naša! Duša, pak... koje li radosti - koga li nepogrešiva ufanja, izvjesnosti pače! - ipak može, limunovim cvijećem okrunjena, kročiti zemaljskim bespućima i kamenjarima kličući "O, voljeni moj mladoženjo, mužu voljeni, ti - Gospodine!"

Jedna se od sestara onesvijestila, pa je sestra Klara naredila da otvore prozor prema vrtu - miris ljiljana i ruža ispunio je zrak. Tada, ohrabrivši se, dodirnula je Franjino koljeno i tiho mu rekla:

— Oče Franjo, kada te pogledam, osjećam da Adam nije zgriješio.— A ja, videći tebe, sestro Klara, osjećam da Eva nikada nije zgriješila

— odvratio je dodirnuvši joj lagano bijelo pokrivalo.Dugo je potrajala tišina kojom su se razlijevali blagost i suosjećanje, kao da Franjo nije ni prestao zboriti: sestre su, ne prestajući tugovati, nastavile slušati i njegove neizgovorene riječi. Činilo im se da Franjo još raspravlja o ženinoj sudbi, oljubavi, o poljupcu što Sotonu u arhanđela preobražava. Po prvi su put tada osjetile kakav je to beskrajan božanski dar ženom biti - i kolika je to odgovornost u isti mah.Iznenada, usred toga posvećenog mira, začusmo snažan tresak dvorišnih vrata: ona se naglo otvoriše, a u dvor na- hrupiše fratri iz Portiuncule - tresući se od užasa.— Što se dogodilo? Zašto ste prolomili naša vrata, braćo? - Klara će na noge skočivši.— Oprosti nam, sestro Klara — odgovorio je Borovnica, brišući znoj s obrva — ali smo iz Portiuncule vidjeli plamenove kako se dižu put neba, pa pomislili da vaš samostan gori!— Vatra! Vatra! Spašavajte se, sestro Klara! — vikali su ostali monasi utrčavajući u samostansko dvorište.— Nije vatra, nema plamena, braćo moja — Klara ih je smirila nasmijavši se. — To nam je samo otac Franjo zborio.Kako se sunce spremalo na počinak, Franjo je ustao, te se oprostio od Klare i sestara, još jednom ih blagoslivljajući polaganjem ruke na glavu svakoj od njih.— Divnu si stvar za nas učinio, oče Franjo — kazala mu je Klara. — Utješio si žensko neutješno srce... a što mi možemo za tebe učiniti?— Da, zaista bih vas molio da mi nešto učinite, sestro. Veliku uslugu...— Zapovijedi nam, oče Franjo — rekoše časne sestre u zboru.— Htio bih da od svakog siromaha kojeg susretnete zatražite po krpu, pa da mi od tih komadića, što ih tako prikupite, mantiju sašijete. Eto, to vas molim.— Ma, da tražiš i da ti moj život dam, oče Franjo! — Klara će ljubeći mu ruku. — Sljedeće ćemo ti nedjelje, bude li volja Božja, poslati halju kakvu hoćeš po ocu Silvestru, on će ti ju donijeti.Otišli smo tako, Franjo - čvrstih koljena - pred nama, otacSilvestar, fratri i ja za njim, zadivljeno razgovarajući o čudu Što se zbilo. Za nama, Klara i sestre ostale su pred dvorišnim vratima ispraćajući nas pogledima - a mnoge bjehu suze iz njihovih očiju što su ih obrisat' morale.

X

Franjo nije progovorio cijeloga sljedećeg dana. Skutrio se pred kolibom, ne mičući se odande, uživajući na suncu. Toplo je bilo, nježan je lahor ćarlijao u granju - a povremeno bi nam došao neki od fratara donoseći vodu, nacijepana drva ili pregršt divlje cikorije. Kos nam je znao proletjeti iznad glava, oglašavajući se dva-tri puta cvrkutom, te nestajući potom u šumi. Kako je Franjo slabo vidio, sve se više upinjao spoznavati svijet oko sebe sluhom. Zamijetivši da je u dubokom zanosu, nisam se usudio približiti mu se cijeloga dana - tek predvečer, kad mu je vrućica popustila, prišao sam i sjeo na prag pored njega.

"Vidio" me je napipavši me rukom, te uskliknu:— Koje li je čudo ovaj svijet, brate Leo! Otkako slabije vidim, zvuči što

ih čujem sve su mi čudesniji. O, kakve li divote u šuštanju lišća na drveću, lepetu krila ptičjega jata u zraku!

Trenutak-dva je pošutio, pa će opet:— Tako ti ja, brate Leo, otkad vid gubim, nevidljivo vidim kao da mi se

unutarnje oko otvorilo. Eto danas, cijeloga dana, njegov se vidik širi. Na početku, mogao sam odavde - s praga na kojem sjedim - vidjeti do Portiuncule, jasno raspoznajući braću koja se tamo jedan s drugim prepiru ili mole, a mogao sam vidjeti i oca Silvestra kako stoji izdvojen od ostalih, plačući pokunjene glave. Potom mi se krug proširio, pa sam vidio Assisi s njegovim kulama, zvonicima i kućama, njegove ulice ljudima zakrčene, djevojke kako sjede na pragu s vezom u rukama... i majku moju vidjeh kako kleči za prozorom, dok joj se suze niz obraze slijevaju. Zatim mi se osvijetljena pozornica još povećala, te Rim vidjeh: njegove široke ulice, namirisanu gospodu i urešene gospe, papu kako razmišlja o stanju kršćanstva, plemenite glave oslonjene na dlanove... a i onoga divljeg fratra u bijeloj mantiji kako, na obali rijeke, u svojoj mašti pali lomače na kojima će skončati nevjernici i krivokletnici. Nakon toga sam i dalje vidio - modro more; bijele otoke, surovu Kre- tu, Egipat potom sa sultanom kako bježi na hitru konju, još uvijek u galop ga tjerajući da umakne križu koji ga proganja. Na kraju, brate Leo: vedrina beskrajna, ogromne zvijezde i sedam nebeskih sfera sa svecima, arhanđelima, anđelima, kerubinima i serafinima - a onda mi se vid opet muti, slijep postajem, pa mi se čini da sam se onesvijestio. Bjelodano sam prišao Bogu više nego što mi on dopušta.

Ništa mu ne rekoh, sretan što mu duša može tako putovati nebom i zemljom, omogućujući mu da vizijama potisne svoje jade. Jer, iako su mu oči cijeloga dana krvarile i curak se iscjetka niz bradu spuštao na tlo gdje se barica stvorila, daleko on bješe, vrlo daleko od svoga tijela, ne ćuteći ni najmanju bol.

Neko je vrijeme šutio, a onda mi - pažljivo odmjeravajući riječi - reče:— Brate Leo, čovječje je tijelo arka Staroga zavjeta, a Bog njome

putuje.Uto se mračit počelo: cvrkut ptičica zamijenilo je glasanje šturaka - s

okolnih se su stabala začuli prvi zvuči noći. Dva su šišmiša u nisku letu promicala strelovito tamo-amo pred našim očima, a u nekom se trenu jedan od njih umalo za- pleo u Franjine uvojke.

— Što je to bilo? — upitao me naglo trznuvši glavom. — Kao da me nekakvo krilce dodirnulo po čelu.

— Vražji slijepi miš, brate Franjo. Kuga ga pomela!— Svako živo biće svoju svrhu ima, brate Leo... ne smiješ ružno

govoriti ni o jednom od njih. U trenu kad spoznaš zašto su i kako nastali... čovjek, divlja životinja, ptičica... tvoji će se loši dojmovi o njima u ljubav pretvoriti. Što znaš opostanju šišmiša?— Ništa, ali ti ćeš me podučiti, brate Franjo.— Svakako, počuj. Slijepi je miš nekoć običan miš bio, a živio je u crkvenom podrumu. Jedne je noći izmigoljio iz svoje rupe, popeo se na oltar i počeo grickati posvećenu hostiju. Kako ju je jeo, tako su mu krila na leđima rasla, te naš brat Šišmiš postade.Uto je sitni krilati svat opet proletio ispred nas, komarce loveći.— Oprosti mi, brate Šišmišu — rekoh pozdravljajući ga rukom — nisam znao da su ti krila od svete hostije nastala.Franjo je, za to vrijeme - s rukama na ušnim školjkama - osluškivao rijeku što je tekla ispod nas.— Počuj, brate Leo... rijeku poslušaj što podzemljem šumi, počuj kako je nestrpljiva u želji da oteče u more. I naše su duše jednako nestrpljive, brate Leo - natječu se da bi se u nebo slile. O, Gospode, kad li će moja tamo stići?— Polako, brate Franjo, još te na zemlji trebamo. Ne vidje li koliko si dobra učinio jučer časnim sestrama u Svetom Damjanu? Nisu se mogle svladati da ne zajecaju, koliku si im radost podario.— A što sam tamo rekao? Pijan sam bio! — Franjo će s uzdahom. — O, Gospode, oprosti mi.— Što da ti oprosti? Što si osjetio sažaljenje spram Sotone? Zato što si, brate Franjo, Boga preklinjao da mu oprosti?— Ne, ne zato... — odgovorio mi je glasom punim boli — ...nego stoga što mije nazočnost onih žena izazvala komešanje u srcu. O, Gospode, zašto li je tjelesno tako moćno, tako uvjerljivo neuništivo? Uzalud je izgladnjivati ga, bičevati, nesnom ga trapiti - jednako utaman i u snijeg zatrpavati da se nasmrt smrzne, jalovo je i svesti ga na lopatu blata. Sve to prođe a ono neukroćeno ostane, nepokoreno; drži i nadalje svoj stijeg crveni, sveudilj glasa od sebe daje.Zamjetno bješe da ga je oganj obuzimao; ustao je i naredio mi:— Diži se, brate Leo! U ime svete Pokornosti, zapovijedam ti da ponoviš svaku riječ što ti ju kažem, točno da ju ponoviš, ni slovca ne mijenjajući. Hoćeš li?— Davno prisegnuh da nikad neću neposlušan biti, brate Franjo. Naređuj samo.— Dobro, počnimo onda. Ja ću reći "Jadi te snašli, Franjo! Toliko si grijeha u životu počinio da se nećeš spasiti, nego otići na samo dna pakla!" A ti ćeš nato reći "Istina je, istina: toliko si grijeha u životu počinio da se nećeš spasiti, nego otići na samo dna pakla!" Jesi li spreman?— Spreman, brate Franjo.— Pa ponovi onda!

— Veseo mi i radostan budi, brate Franjo! Toliko si dobrih djela za života počinio da ćeš u raj otići i na sam njegov vrh zasjesti!Franjo me u čudu pogledao, premda ne videći me zapravo.— Zašto me ne slušaš, brate Leo? Čuo si što sam rekao, zar ne? A kakve to riječi čujem?... U ime svete Poslušnosti iznova ti naređujem da moje riječi ponavljaš točno kako te upućujem.— Sa zadovoljstvom, brate Franjo. Govori, poslušat' ću te.— Dobro... evo govorim: "Kvarni Franjo, zar zaista imaš drskosti očekivati milost nakon svih grijeha što si ih za života počinio. Ne, ne... prokleti grešniče, Bog će te u pakao baciti!"... A sada ti, brate Leo. Slušaj dobro kako mi trebaš kazati: "Da, da... Bog će te u pakao baciti!"... Govori sad!— Ne, ne... blagoslovljeni Franjo, milost je Božja nemjerljivo veća od tvojih grijeha. Sve će ti se oprostiti i u raj ćeš ući.Franjo se tada razljutio: zgrabio me za ramena i žestoko protresao.— Kako se usuđuješ protiviti se mojoj volji!? Zašto uporno odgovaraš suprotno onom što ti ja kažem?... Posljednji put, u ime svete Poniznosti, naređujem ti da me poslušaš.— Bez daljnjega, brate Franjo. Kunem se da ću ponoviti točno kako ti kažeš, ne mijenjajući niti riječi.Nato se Franjo počeo u grudi tući, strah mu je osjenčao lice, kaznom se samoponiziti htio, plačući i govoreći sam sebi:— Pogani, prokleti Franjo, nema ti spasa! Nema za te milosti! Pakao je svoje ždrijelo otvorio da te proguta...— Brate Franjo — kriknuo sam, sad i ja u suzama — veliki sveče i mučeniče, Bog je beskrajno milosrdan, a tri velike svetice, Neimaština, Ljubav i Krepost, stoje na rajskomu zlatnom pragu, čekajući da te prihvate... sveta Krepost, štoviše, s trnovom krunom u ruci.Franjo se srušio pred moje noge - uplašen... i ja padoh do njega.— Brate Franjo, zašto mi koljena grliš?— Zašto me tako mučiš, brate Leo? Zar moraš stalno prkositi mojoj volji? — zavapio je od muke plačući.— Brate Franjo, ruke ti ljubim i za oprost molim. Ali, nije moja greška: kunem ti se kako u času kad otvorim usta da bih kazao što si mi naredio da ponovim, nad mojim jezikom - mimo moje volje i znanja kako se to događa - jednostavno nadzor izgubim. Čujem u sebi glas snažniji od tvoga, pa ono što on meni kaže i ja tebi kazujem. Taj glas mora da je Božji, brate...— Sotonin je, htio si reći? — prekinuo me ogorčeno. — Vrag bi dušu da mi uspava, hoće da me straže liši kako bi u me ušao. Ali, neću mu ja to dati!Ustajući, odriješio je uže oko pasa i dobacio mi ga.— Uzmi ovaj konopac i tuci me njime. Jesi li čuo: mlati me njime dok ne prokrvarim!Čim je to rekao, svukao je gornji dio mantije - a pogled na njegovo jadno tijelo ispunio me golemim sažaljenjem. Po čemu se tu imalo tući? Ništa nego kost i koža - sva šarena od nebrojenih bičevanja, posvud pokrivena krastama i ožilj- cima.

— Zar nemaš milosti prema meni, brate Franjo? — zava- pio sam. — Kako mogu na te dić' ruku?Kao da mu je bilo svega dosta, bijesno je na me podviknuo: .— Opominjem te, brate Leo... upozoravam te da, ako ne učiniš kako ti velim, možeš otići! Da, rastat' ćemo se, brate Leo... tako mi nebesa nad nama, razdvojit' ćemo se!Okrenuo mi je zatim leđa i srdito dobacio:— Ili bičuj, ili zbogom!Silan me strah obuzeo jer sam shvatio da doista bješe tako odlučio, pa da će tako i biti.— Brate Franjo, može... — rekoh svlačeći halju s vlastitih leđa — ali ako za svaki udarac po tebi sebe dvaput udarim. Preklinjem te da mi ne odbij eš tu molbu!Pognuo se bez riječi, te ga tako počeh bičevati onim čvor- novatim užetom - šibajući i sebe. U početku sam njega lakše udarao, ali ga je to samo razbjesnilo.— Jače! Jače! — povikao je. — Kako možeš sažalijevati ovo tijelo, ovog kurvara!Počeo sam nas stoga jače mlatiti, Franju jednom, a sebe dva puta - a kako sam šibao po nama, tako mi je i ljutnja bujala. Bilo je to nešto protiv moje volje: ponijelo me, poput čudna pijanstva, pa iako je bol bila žestoka, što sam više patio, više bješe i radosti u meni. Ispuštao sam divlje krike, na neočekivan način sretan - osjećao sam da se konačno osvećujem zvijeri koja mi je zlo nanijela, a sada mi pala šaka. Uzlovi na užetu bjehu crveni od Franjine i moje krvi, ali sam ja - daleko od pomisli da prestanem - i dalje nemilice biče- vao obojicu nas.— Dosta bi bilo, brate Leo — reče Franjo u nekom času, posve smiren.Pretvarao sam se da ne čujem - bio sam uhvatio zamah, pa se nastavio tući po prsima i plećima, čak i žešće nego prije. Od boli sam se previjao i trzao - kao da plešem. Mnogo sam lošeg u životu učinio, a sad mi se činilo da sam počeoplaćati za te prijestupe i zbacivati ih sa sebe... Sjećaš li se žene što si ju naganjao vrbikom, one koja ti je jedva uma- kla? Pamtiš li kako si iz one peći hljeb ukrao? Evo ti sad! Lažljivče, kukavico, oblaporniče, preljubnice, pjančino... eto ti! Tako, nastavljajući mlatiti sama sebe, osjetih začudnu radost i dosegnuh olakšanje.

— Dosta! — Franjo mi je ponovo naredio te, istrgnuvši mi okrvavljeno uže iz ruke, sveza ga oko svog pojasa. — Dosta je bilo, brate Leo. Moramo sačuvati malo snage da bismo mogli opet, sutra ujutro.

— Baš mi je dobro bilo, brate Franjo — rekoh mu, padajući na zemlju od iscrpljenosti.

— Nije ti dobro bilo, nego si patio... a to je ponekad jedno te isto.Ušli smo u kolibicu. Upalio sam vatru, sklupčao se uz ognjište i nakon

nekoliko trenutaka zaspao. U snu vidjeh sebe kako držim pečena odojka u naručju, ližući sok s kožice.

X

Jednog su nas jutra došli posjetiti Bernard i gospar Pietro. Poljubivši Franji ruku, sjeli su uza nj, svaki sa svoje strane, a kako je prohladno bilo, sva trojica okrenuli su se licem prema rasplamsalu ognju. Nitko od njih ništa da kaže - samo je Franjo povremeno pružao ruke da dodirne Bernarda, sebi desnoga, ili Pietra, s lijeve mu strane, kao da se želi uvjeriti kako su još uza nj. Potom bi opet sklopio ruke kao da moli, lica ozarena radošću.Ja sam stajao u stražnjem kutu i promatrao ih: sličili su mi trojici starih ratnika koji su se iznova susreli hladna dana, nakon godina razdvojenosti, te naložili oganj da se ugriju. Uši sam naćulio da mi ne promakne ono što će reći, ali nijedan od njih da usta otvori! Osjećao sam, međutim, da zrak među njima treperi - kao da im se pređa neizgovorenih riječi odvija od usta do usta, pa mi pade na um da tako nesumnjivo anđeli na nebu među sobom razgovaraju. Koliko je ta tišina potrajala - koliko ura?... Učinilo mi se da je vrijeme stalo, da su sat i stoljeće jednake duljine; takva mora da je i vječnost, pomislio sam, nepomična i nijema.

Oganj se u neko doba ugasio, a sunce sišlo na koplje visine nad obzorom. Bernard i Pietro se pridigoše, prignuli su se i poljubili mu koljena, ruke i ramena - kadli Franjo plakati počne, a oni za njim. Sva trojica pali su jedan drugom u zagrljaj i tako ostali, nepokretni, produljujući grljenje koliko god je moguće bilo. Zatim se polako, i nadalje bez riječi, raz- dvojiše, pa ona dvojica fratara prekoračiše prag i nestadoše među drvećem.

Čim sam ostao nasamo s Franjom, sjeo sam uza nj - jezik me svrbio, morao sam progovoriti.

— Zašto nitko od vas riječi ne izusti, brate Franjo? — upitao sam ga. — Niste se tako dugo nasamo vidjeli, pa mi je čudno bilo što nijedan od vas nije imao što kazati.

— Ali jesmo, brate Leo — Franjo me iznenadio odgovorom. — Pričali smo cijelo vrijeme, sve kazali jedan drugomu, pa se rastali kad više nismo imali što reći.

— Ni riječi ja čuo nisam, brate Franjo.— A kojim si nas ušima slušao? — upitao me nasmiješivši se. — Trebao

si nas slušati unutarnjim ušima, a ne tim dvama klempavim od ilovače, što ti tako daleko strše na objema stranama glave.

— Ti, naravno, znaš da čovjek ima unutarnje uši, kao i oči, jezik... koji nisu od zemlje, nego od plamena — reče potapšavši me po ramenu. — Njima treba slušati, gledati, govoriti... brate Leo!

Rano u nedjeljno jutro otac je Silvestar donio Franji halju što su mu ju časne sestre sašile od krpa isprošenih od siromaha: svaki je siromašak priložio po komad staroga platna na dar Neimaštininoj mladoženji. Franjo je pritisnuo tu čudnu mantiju na grudi, jednu po jednu poljubio svaku krpu na njoj - mnoge bjehu dobrano blatnjave - i potom blagoslovio svetu Neimaštinu, svoju družicu.

— Bogat je onaj koji za bogatstvom ne žudi; ako je bogat, a i dalje za bogatstvom žudi, siromašan je. Ja sam, slavljen budi Gospod, najbogatiji kralj na zemlji, brate Leo, a ova je halja moj kraljevski plašt.

— U dobru ga zdravlju uživao, brate Franjo. To ti je i vjenčani plašt, tvoja ti ga mladenka Neimaština posla.

Obukao je novu mantiju i stao se veselo diviti sam sebi - a zakrpa bješe svakojakih, crnih i modrih, zelenih... svake za- mislive boje, pa dok se Franjo u njoj šepurio na studenu povjetarcu, sličio je nekakvoj čudnoj šarenoj ptici koja je uzela po pero od svake sestre u pernatom carstvu.

— Brate Leo — rekao mi je tada — silno želim vidjeti fratre, a žudim i da oni mene vide. Možda su još u crkvi, hajde da poslušamo misu s njima.

Inače, u posljednjih nekoliko dana stanje očiju bješe mu se donekle popravilo, a i na koljenima je čvršći bio. Krenuo je prvi, razmičući grančice, a ja sam ga slijedio - odista sretan. Franjo je poput djeteta, pomislio sam, zaista djetinjast - i zato ga toliko volim. Eto, sad se ide pokazati braći u "novoj" mantiji!

Nebo nam je, međutim, nevremenom prijetilo, a jedna mi topla kaplja bješe već pala na usta. Franjo je digao glavu i pogledao uvis, te ispružio ruku kao da moli nebo neka i njemu kap dažda pošalje.

— Koju li golemu radost ćutim, brate Leo! — uskliknuo je prema meni se okrenuvši. — Kao da sam svu neimaštinu ovoga svijeta, sve siromahe na zemlji, na svoja pleća digao i krenuo na put pod njima. A kamo? Kamo da ih odnesem? Neka Bog dade - na nebesa!... Da, brate Leo, neimaština nam savršeno pristaje - stoji nam tako primjereno kao crvena svilena vrpca u kosi dražesne djevojčice!

Odjednom, još za drvećem, začusmo Elijasov gromoglasan govor: propovijed je kazivao. Franjo je zastao oklijevajući, kao da se htio vratiti natrag.

— Brat Elijas zbori... — prošaptao je. — Euharistija je gotova, čini se da im tumači Evanđelje.

— Nesumnjivo prikazujući Kristovu poruku onako kako odgovara njegovim potrebama — rekoh zločesto; naime, zaista nisam mogao "probaviti" tog brata. U mislima sam ga - 'prosti mi, Bože - umjesto Elijasom, Judom zvao.

— Brate Leo, sedam je razina zemlje i sedam sfera na nebu, a sve je to zajedno pretijesno Bogu — Franjo će oštro me pogledavši. — Ali, srce mu čovječje nije premaleno: Gospod naš u njem' se lako smjesti. Pazi, stoga, da ne raniš čovječje srce, jer ćeš, učiniš li to, i Boga u njemu raniti.

Rekavši to, nastavio je put Portiuncule, pognute glave.U crkvici je brujalo kao u košnici: Elijas - s onim dugačkim štapom u

ruci - stajao je na sredini, govoreći braći koja su se natiskala svuda oko njega. Nikad nisam upoznao čovjeka tako snažne volje kao što bješe taj Elijas, muž tako nezasitne žudnje, koji je uspijevao zračiti snagom cijelim svojim tijelom - možda još jedino Franjin otac, gospar Bernardone, takav bješe.

Kad je Franjo ušao, nekolicina se fratara okrenula i zamijetila ga, ali se nitko ne pomače - samo se neki nasmiješiše videći njegovu halju. Elijas, premda ga je vidio, također nije ni pokušao sići sa stolca da mu poželi dobrodošlicu. Franjo se stoga malo-pomalo provukao uza zid, dok nije našao kutak u kojem se stisnuo. Pognuo je glavu i stao slušati...

Elijas je govorio o novim Pravilima što su ih se fratri odsad trebali pridržavati; prije toga, od oca sam Silvestra saznao da je tjedan dana noću

i danju na njima radio, nezadovoljan starima. Navodno ih je smatrao suviše naivnima, ograničavajućim... sputavala su ga.

— Vremena su se promijenila — grmio je. — Promijenila su se vremena, promijenili su se ljudi, a s njima i predodžbe o zemlji i nebesima. Stare su se istina pokazale obmanama, stare vrline pelenama u kojima je naš red bio zaštićen dok je novorođenče bio, ali sada, kad je odrastao, te mu povoje nužno treba odmotati kako bi nam se omogućilo da slobodno dišemo. Nova Pravila, braćo moja, donose vam te nove istine i nove vrline.

Podigao je zatim pastirsku palicu i upustio kratak oštar pogled prema Franji.

— Onaj tko se s tim ne slaže — uzviknuo je — neka se digne i ode. Stega je najkraća od novih vrlina - u našem bratstvu nema mjesta nego za jedno mišljenje. Nismo mi banda, nego vojnici stajaće vojske koja se u rat sprema, a nova su Pravila naš general.

Pritom je razmotao dugačak svitak ispisan crnim i crvenim slovima.— Ovdje sam vam objasnio sve nove zapovijedi, kao i što će

Neimaština, Ljubav, Krepost i Poniznost značiti od ovoga trena nadalje. Dignite ruke i uzviknite "Da!"

Sva braća digoše ruke i povikaše "Da! Da!" - osim Franje i mene, koji jedini ostadosmo prekriženih ruku. Elijasov gromski glas iznova je odjeknuo:

— Sretan je brat i sretno je bratstvo koje drže korak s ritmom vremena, a teško onima - pritom je iznova uputio kratak i oštar pogled prema Franji - koji zaostaju!

Okrenuo se zatim prema poniznu fratru koji ga je slušao bez riječi, skutren u svom zakutku.

— Dobrodošao, brate Franjo! Zašto odmahuješ glavom?... Ne slažeš se? Imaš li primjedaba što bi ih iznio?

— Braćo moja — odgovorio je Franjo, ruke pružajući — djeco moja i brate Elijase, oprostite mi, ali imam nešto reći, jednu malu primjedbu, pa ću ju i kazati. Danas je tako mnogo, odista golema većina ljudi koji teže bogatstvu, moći i nauci da ne mogu nego kazati - blažen bio onaj koji želi ostati siromah, ponizan i neuk!

— A sad je na meni da ti nešto kažem, brate Franjo — Elijas će uz posprdan smijeh. — Dužnost je čovjeka koji odista živi svoj život da se prilagodi vremenu kojem se na zemlji zatekao.

— Dužnost je slobodna čovjeka — odvratio je Franjo — usprotiviti se vremenu u kojem živi! Bog me uze za ruku i reče mi "Franjo, iskorači - nepismen, priglup i bosonog kakav jesi; istupi i povedi stado koje ti povjeravam, slijedi svoj put i naći ćeš me..." Put o kojem je riječ, brate Elijase, Poniznost se zove.

— Budući da ustraješ u izražavanju prispodobama, brate Franjo, dobro... i mene Bog za ruku uze, širok mi put pokaza, te reče "Ovim putem kreni i naći ćeš me!" Put se taj, brate Franjo, Bitka zove.

Franjo je međutim, odbijajući da se pokori, snažno odmahnuo glavom i obratio se Elijasu što je glasnije mogao, glasom očajnika:

— Brate Elijase, bojim se da ovce Kristove stranputicom vodiš. Put o kojem govoriš ne zove se Bitka, nego Obilje. Nema široka puta koji Bogu vodi - njegovoj kući, raju, samo uske staze vode, brate Elijase. Široki put

Sotonin jest! Vidim zašto me je Bog danas poslao na ovaj vaš skup - zato da povičem "Stanite! Ne idite dalje, braćo moja. Vratite se! Povratite se staroj, uskoj stazi!"

— Sunce se ne vraća, brate Franjo — zaurlao je Elijas. — Ni rijeka ne teče prema izvoru, pa se ni ljudska duša na staro ne povraća, nego slijedi zamah što joj ga Bog daje. Ne slušajte ga, braćo. Klanjamo ti se i ruku ti ljubimo, brate Franjo, a tada polazimo dalje nego što nas ti možeš povesti. Zbogom!

— Zbogom, brate Franjo! Zbogom! — odjeknu sa svih strana.Franjo podiže skute da suze obriše.— Bi li još nešto htio kazati, brate Franjo?— Ne, ništa... — odvratio je, a zatim se, silno rastužen, bezglasno

spustio na pod. Sagnuo sam se kako bih mu pomogao da se na noge osovi.

— Pusti me tu gdje jesam, brate Leo — zacvilio je. — Zar ne vidiš... sve je propalo!

Neki su se fratri - Sabbatino, Borovnica, Pacifico, Ruffino... - nagurali oko njega da mu izraze privrženost, dok su se ostala izvorna braća udaljila s ocem Silvestrom, kako ne bi više slušala Elijasa. I tako, svi koji ostadoše vjerni starom poretku - pobunjenici postadoše.

Elijas je uto pristupio Franji i pred njim razvio pergame- nu; Antun, onaj mladi novak, stajao je za njim s perom i tintarnicom.

— Ovo je naša nova povelja, brate Franjo — reče saginjući se nada nj. — Stavi na nju svoj znak, nemoj nam se protiviti. Nekolika su nas buntovnička braća već napustila, nesloga se javlja u našemu redu. Otisni ovdje svoj pečat tako da možemo svi u slozi živjeti.

— Mrtvaci ne otiskuju žiga, brate Elijase — reče Franjo očajnički se boreći da dođe do daha; odgurno je zatim povelju kojom mu je Elijas pred očima mahao i procijedio:- Zbogom!

Podigao sam ga, poduhvativši ga rukama oko struka, te ga izveo iz Portiuncule i tako krenusmo stazom, ali nije imao snage koračati - unatoč mojoj potpori, svako malo je padao na koljena i na zemlju se rušio. Konačno sam ga morao u naručje podići - o, kako li lagan bješe, kao da nosim prazne smotane dronjke.

Kad smo stigli do kolibe, osjetih da se onesvijestio. Položio sam ga na slamaricu i prskao vodom dok se nije konačno povratio. Pogledao me neizrecivo tužno, zatvorio oči i- učinilo mi se - iznova potonuo u nesvjesticu.

X

Četiri dana i četiri noći nije usta otvorio ni da progovori, niti da pojede nešto. Nestajao je, topio se poput svijeće. Kad sam se petog jutra probudio i pogledao ga, silan me strah obuzeo: glava mu ne bješe doli lubanja bez imalo mesa- sljepoočnice, obrazi, usta... bjehu mu posve upali, a ruke se svele na same kosti.

— Brate Franjo — pozvao sam ga, usta mu na samo uho prislonivši. — Brate Franjo!Nije me čuo.— Najdraži Franjo — ponovo sam ga zazvao. — Oče!Ni pomakao se nije. Pokušao sam ga dići: halja mu prazna vreća bješe - pri dnu koje su njegove noge virile kao dva komada suha drva. Nije bilo druge: ostavio sam ga ondje i otrčao do Portiuncule.— Upomoć! — povikao sam izdaleka još. — Brat Franjo umire. Za ljubav Božju - pomozite!Elijas je podigao glavu s pergamene po kojoj je nešto pisao, te upitao:— Umire, veliš?— Ništa nije četiri dana i četiri noći u usta stavio, ni hljeba, ni vode... a danas mi se čini kako nema snage ni da diše. Dođite svi - spasiti ga moramo!— Mi... Kako ga mi možemo spasiti? — Elijas će spuštajući pero. — Ako je Bog odlučio uzeti ga, ne smijemo mu stajati na putu... a niti možemo.— Možete, možete! — zavapio sam očajnički. — On svojom voljom kroči prema grobu, umrijeti hoće, brate Elijase, jer si ti napisao nova Pravila koja odstupaju od puta što je on utro. Njima si mu nož u srce zario, stoga umrijeti hoće... a umre li, brate Elijase - kažem ti to pred svom braćom - ti ćeš odgovoran biti.Elijas se diže, pa razgnjevljen upita:— A što hoćeš da učinim? Govori!— Uzmi povelju što si ju napisao, pođi Franji i poderi ju pred njegovim očima. To on očekuje, to ga jedino može vratiti životu. Ne učiniš li to - i ovo kažem pred svom braćom - ako tako ne postupiš, brate Elijase, naš će otac Franjo umrijeti, a ti ćeš mu ubojica biti!Petorica-šestorica braće, koja se ondje zatekoše, okružiše me očiju prikovanih pri Elijasa - u iščekivanju. Osjećaj da su na mojoj strani ponukao me da se razvičem glasnije nego prije.— Dobro, dobro! Prestani se derati — podviknuo je Elijas, te smotao svitak i čvrsto ga stisnuo lijevom šakom, nazuo sandale i uzeo štap u desnu ruku; zatim će mi, izrazito mrzovoljnim tonom: — Idemo!— Neka mi nitko ne dira stvari na stolu! Antune, ti pazi - doviknuo je braći kad smo već napuštali Portiunculino dvorište.Mladi mu je novak nato pritrčao i tiho, da ga drugi ne čuju - ali ja ipak jesam - šapnuo:— Što to činiš, brate Elijase? Nećeš valjda poderati Pravila?Elijas mu se nasmiješio i blago ga pogledao.— Ne brini, dijete, znam ja što radim.Kad smo stigli u kolibu i nagnuli se nad slamaricu na kojoj je Franjo ležao i podigli njegovu halju, obojica smo se stresli od jeze: to što smo pred sobom vidjeli nije bilo čovječje tijelo, nego svežanj kostiju s lubanjom na gornjem kraju. Oči su mu se već bile uvukle u duplje, a od lica ne bješe ostalo ništa osim brkova, brade i obrva - krvlju prekrivenih.Stisnuta srca, primakao sam usta Franjinom uhu i povikao:— Brate Franjo, Elijas je došao... čuješ li me? Došao je da pred tobom pocijepa povelju, nova Pravila. Otvori oči, brate Franjo, otvori ih... da vidiš to!

Neznatno se pomakao i ispustio kratak oštar krik, ali ne digavši očne kapke. Onda se brat Elijas nada nj nagnuo:— Ja sam to, brate Franjo, Elijas... Otvori oči, čuješ li me? Poderat' ću povelju da udovoljim tvom srcu!Napokon, uz mnogo muke, Franjo je uspio otvoriti oči -tako teško kao da mu kapci zašiveni bjehu. Pogledao je Elijasa bez riječi i čekao.Elijas je zatim izvadio svitak iz njedara, te ga razmotao i počeo polako trgati u sitne komadiće. Na Franjinim se jagodicama i usnama pojavilo nešto boje.— Baci te komadiće u oganj, brate Leo — reče mi.

Onda se okrenuo Elijasu:— Ruku mi daj, brate Elijase.Zgrabio mu je pruženu ruku i dugo ju zadržao u svojoj, a potom je

briznuo u plač.— Brate Leo — pozvao me je — ako ima malo mlijeka, molim te daj mi.

X

Franjo se u život vraćao polako i vrlo teško, ali je ipak svakoga dana sve živahniji bio. Počeo je uzimati hranu, a i pomalo govoriti - znao se, za sunčana vremena, sam do praga dovući kako bi se ugrijao, a kad bi oluje divljale skutrio bi se uz ognjište i tako zadivljeno slušao šum kiše po krovu kao da ju nikada ranije čuo nije, kao da se tako osušio bio, posve lišio tijelo tekućine, pa sada osjećao da kiša pada kako bi i njega natopila... i to ne samo njegovo tijelo, nego i dušu.

— Brate Leo — kazao mi je jednoga dana — zemlja i čovječja duša jedno su ti te isto: obje žeđaju i obje čekaju da se nebesa otvore kako bi im žeđ utažila.

Drugom je zgodom navratio k nama brat Giles, koga je Franjo silno volio; došao je po obilasku dalekih sela. Franjo ga je cijenio jer je Giles - kako reče - stalno držao oči prema nebu. Kleknuvši na pod, posjetitelj nam je - neprestalno se smijući - napričao što je sve vidio i što mu se zbilo dok je išao od grada do grada. Neki su ga seljaci, smatrajući ga ludom, dočekivali obijesnim cerekanjem, a drugi mu - videći u njemu sveca - padali ničice pred noge. On, pak, da im je svima ponavljao "Nisam ni luđak, ni svetac, nego grešnik kojem je otac Franjo pokazao put spasenja, te koji je stoga odbacio sandale i krenuo za njim".

— U svako sam selo ulazio noseći košaricu smokava ili oraha... — ispričao nam je — ...ili barem divljega cvijeća, kad ne bih drugo imao. Onda bih povikao "Tko me pljusne, smokvu ću mu dati - a onomu tko me dvaput pljusne dvije." Onda bi se cijelo selo sleglo da me šamara i mlati, sve dok ne bih napola mrtav bio. I tako, kad bih ispraznio košaricu, otišao bih sretan i zadovoljan da ju negdje napunim... pa produžio u sljedeće selo.

— Brate Gile, baš te volim! Primi moj blagoslov — rekao mu je Franjo.— Naišao sam i na svetog Bonaventuru, brate Franjo. On je drugačiji

put odabrao: vjeruje kako učenje pomaže spasenju. Prišao sam mu i upitao ga: "Oče, mogu li se spasiti pismeni i nepismeni?" "Naravno, brate moj", odgovorio mi je. "A mogu li obrazovani i neuki jednako Boga

voljeti?..." Što misliš da mi je odvratio? Počuj, brate Franjo, od ovoga će ti biti toplo oko srca! "Stara i nepismena babetina", kazao mi je, "u stanju je više Boga voljeti nego učeni bogoslov."... Kad sam čuo te riječi, brate Franjo, rastrčao sam se ulicama vičući kao gradski izvikivač: "Počujte! Počujte! Učeni Bo- naventura kaže da je neuka baba u stanju voljeti Boga više nego učeni Bonaventura!"

— Primi moj blagoslov, brate Gile — ponavljao je Franjo, smješkajući se od zadovoljstva. — Ako ti itko srce otvori, naći će u njemu prava Pravila napisana velikim crvenim slovima - samo velikima!

Njegovi raniji sudruzi u bitkama dolazili su ga također povremeno vidjeti, a njihovi su mu posjeti značili više i hranili ga bolje od kruha i mlijeka. Nekom je prigodom tako naišao i brat Masseo, noseći snop krasna zrela klasja - htio je ispeći zrnje nad ognjem i dati Franji da jede.

— Gdje si našao to klasje, brate Masseo? — upitao ga je Franjo sumnjičavo. — Znam da tebi nije teško i nešto loše radi nečega dobra učiniti... pa se pitam u čije si polje ugazio da bi meni te klasove nabrao.

— Ne budi staro gunđalo — Masseo će nasmijavši se od srca. — Ne, nisam ih ukrao, nego sam na putu ovamo susreo seljanku pod bremenom snoplja... te upita ona mene "Kamo ideš, monaše? Jes li ti jedan od onih?" "Kojih onih?" pitam ja nju, a ona će "Mislim, onih sljedbenika dragoga malog siromaha?" "Bogme, sjajno si pogodila, moja gospo... nego, kako si me prepoznala?" "Zato jer ti je na mantiji hiljadu rupa i dvije zakrpa, bos hodiš i vazda se smiješ baš k'o da te netko škaklja!" "Bog me škaklja", tako ja njoj, "priđi bliže Bogu, pa ćeš se i ti smijati!" "Nemam kad... muža i djecu imam", reče mi, "a ne mogu ni bosa po kamenju, pa se ti mene ostavi. Ali, htjela bih da nešto učiniš za mene...", kaza ona spuštajući ono breme s leda, te izvuče ovaj snop i dade mi ga govoreći "Čujem da on gladuje... I ja sam siromašna, ali mu podaj ovo žito - uz pozdrave od sirotice."

Franjo mu se na grudi prislonio, te će zamjetno dirnut:— Isprošen kruh odista je kruh anđeoski, brate Masseo. Neka Bog

stoga bude dobrostiv i tu tvoju seljanku pripusti u raj, žitnim klasjem okrunjenu!

Masseo se zatim primakao ognjištu, te počeo prljiti klasove i potom ih trljati među dlanovima da mlado zrnje očisti od pljeve.

— Još ti nešto imam kazati, brate Franjo — reče. — Ali, molim te da krivo ne shvatiš. Smijem li...?

— Kaži slobodno, brate Masseo.— Ma, mislim da sam jednu ludost učinio... Naljutit' ćeš se.— Ludost je, brate Masseo, sol koja priječi zdrav razum da zahrda. I ja

sam, zar si zaboravio, išao ulicama vičući "Počujte! O novom bezumlju počujte!" Govori, dakle.

— Kamo god krenem, brate Franjo, susrećem tvoje ime na svačijim usnama. Mnogi od tih ljudi rado bi pješke ovamo da ti ruku poljube... pa mi neki bahati grof jednom reče "Kako je to moguće? Vidjeh ja nekom zgodom toga slavnog Franju... nit' je učen, niti mača nosi, a bogme ni iz velikaške obitelji ne potječe. Povrh svega, sitan je i kržljav, ružna obraza u bradurinu zarasla... pa kako to da ga svatko vidjeti hoće? Ne razumijem, bogme!"

— I što si mu odgovorio? — upitao je Franjo osmjehnuvši se.— E, tako smo došli do ludosti, brate Franjo! Naime, rekoh ti ja tom

grofu: "Znaš zašto ga svatko hoće vidjeti? Zato što se od njega širi miris kao od šumske zvijeri: čudan neki vonj što te omami čim ga udahneš." "Kakav vonj, zaboga?" onaj će plemenitaš u čudu. "Vonj svetosti!" otpovrnuh ja njemu. Jesam li mu dobro rekao, brate Franjo?

— Ne, ne! — žestoko se usprotivio Franjo. — Nikad više da to nisi rekao, brate Masseo! Hoćeš me u pakao sunovratiti?

— A što da kažem onda? Svi me to pitaju...— Evo što trebaš reći: "Želite saznati zašto svi trče za njim, zašto ga

svatko hoće vidjeti? To je stoga što ove oči nikad nisu vidjele, niti će ikad na cijelom svijetu vidjeti, toliko izgledom ružna čovjeka, nekoga tako ogrezla u grijehe i nevaljala. A tomu je tako upravo zato što je Bog njega odabrao da bi posramio ljepotu, mudrost i plemenito porijeklo!"... Tako ti njima trebaš govoriti, brate Masseo, ako hoćeš moj blagoslov.

Masseo se počeškao po glavi i pogledao me krajičkom oka kao da pita: "Dal' da zaista tako kažem?"

— Reci im štogod ti navrh jezika bude... — posavjetovao sam ga — ...i prestani se grebati po glavi!

— O, da... još ti jednu stvar hoću spomenuti, brate Franjo, pa idem. Ja zaista oko tebe osjećam nekakav miris... nalik mošusu ili mirisu ruže - nisam siguran kakav, ali se osjeća milju daleko. Tako te i nalazim, pa i sad u ovoj kolibi - po vonju.

X

Konačno smo se spremali napustiti to mjesto u blizini Portiuncule. Franjo se, naime, umorio od trvenja s ljudima i htio se opet zakopati u nekakvu planinsku pećinu gdje bi s Bogom razgovarao na potpunoj osami.

— Rođen sam da živim sam i odvojen kao divlja životinja — uvijek je govorio. — Zato mi Bog i jest naredio da se izdvojim, istupim i propovijedam ljudima... a, dobri moj Gospode, što im ja to imam reći? Znade Bog i da ne umijem govoriti, da sam rođen za pjesmu i plač.

Otac Silvestar pojavio se na vratima kolibe nekoliko dana prije našeg polaska, zajedno s petoricom stare, odane braće: Bernardom, Pietrom, Sabbatinom, Ruffinom i Pacificom. Neki je stari seljak upravo - prolazeći s magarcem natovarenim grožđem, što ga je nosio na prodaju u Assisi - darovao grozd Franji, pa ga je ovaj držao u rukama i zadivljeno promatrao, baš kao da ne vidje grožđe nikada prije.

— Kako li je ovo čudo, brate Leo! — uskliknuo je. — Koje li tuge što slijepci ne mogu vidjeti svagdašnje mirakule! A ove slatke bobice - kakve li tajne u njima! Možeš ih pojesti, pa se osvježiti, a ako ih zgnječiš, dat' će ti vino. Popiješ vino, pa razum izgubiš... a onda ti se ponekad Bog raširi cijelim bićem, pa širiš ruke i zagrlio bi cijelo čovječanstvo, a ponekad te srdžba svlada, pa trgneš nož i ubiješ!

Upravo u tom su trenu otac Silvestar i braća zakoračili preko praga, te kleknuli da Franji poljube ruku.

— Došli smo po tvoj blagoslov — rekao je otac Silvestar — jer idemo propovijedati riječ Kristovu onako kako si nam ju ti otkrio.

— A kamo, Božjom voljom, kanite poći?— Kamo god nas put odvede, brate Franjo. Kamo god nas Bog

usmjeri... Cijela je zemlja polje Kristovo, zar ne? Po cijeloj ćemo i sijati.Franjo je svakom od njih položio ruku na glavu.— Idite, braćo, s mojim blagoslovom. Propovijedajte riječima se služeći,

onoliko koliko možete, ali ponajprije svjedočite vjeru životom i djelima vašim. Što je iznad riječi? Djelo. Što je iznad djela? Tišina. Braćo moja, podignite cijele ljestve što Bogu vode: propovijedajte riječima, svojedočite djelom, a zatim, u samoći, uronite u posvećeni mir što Gospoda okružuje.Zašutjevši, dugo je dugo s ljubavlju promatrao svakog od braće - baš kao da u rat kreću, pa da ne zna hoće li ih ikada više vidjeti.

— Tvrda su ljudska srca, kamena su ona — reče uzdah- nuvši. — Ali, Bog je s vama, pa se ne bojte. Svaki put kada vas osude kažite: "Na ovaj smo svijet došli patiti, ubijeni biti i pobijediti!" Čega se imate plašiti? Ničega. Od koga imate strahovati? Ni od koga baš. Zašto - zato jer svatko onaj tko svoje snage s Božjim udruži stječe tri velike povlastice: svemoć bez vlasti, opijenost bez vina i život bez smrti.

Braća su stajala kao okamenjena, pažljivo ga slušajući; opraštala su se s njim usta ne otvorivši.

— I ja odlazim, braćo moja — nastavio je Franjo. — Idem navještavati spasenje stijenju, divljem cvijeću i gorskom timijanu. Sudnji se dan bliži, braćo moja, požurimo stoga. Kada dođe, mora zateći sve - ljude, životinje, ptice, kamenje... - pripravne. Sve što okom vidite, sve na zemlji i ona sama, treba biti spfemno na nebo uzaći. Jer što su nebesa, braćo moja, ako ne cijela zemlja, ista ova što ju oko sebe gledamo - ali besprijekorna, od samih vrlina!

— Bogu hvala pa naš red može uvijek slijediti pravocrtan i uzak put, tvoj put, brate Franjo — reče Bernard.

Gospar Pietro ničice se bacio i dodirnuo Franjino koljeno, te će:— Jedno me pitanje muči dugo vremena, brate Franjo, a nisam želio

otići prije nego što dobijem odgovor izravno s tvojih usana. Dokle će naš red nastaviti tim pravocrtnim i uskim putem?

— Dok fratri budu bosonogi hodali — odgovorio je Franjo; zatim je umuknuo, kao i svi mi.

— Sunce je već cijelim krugom iznad obzora — reče otac Silvestar prekidajući šutnju. Digao se potom, ostali za njim. — U pravu si, brate Franjo, moramo požuriti... Zbogom nam ostaj!

— Neka je Bog s vama! — uzvratio je Franjo, isprativši ih znakom križa rukom nad njihovim glavama.

11Pošto se oprostio s braćom, Franjo se sagnuo i poljubio prag crkvice, a zatim se ogledao uokolo zamućenim očima i pozdravio se s pticama, drvećem, trnovitim žbunjem, metvicom, timijanom i divljim biljem po rubu

dvorišta - tim skromnim biljkama što su svake godine bujale oko naše ostarjele majke Portiuncule.

— U ime Božje, brate Leo — reče prekriživši se i tako krenusmo na put.— Znaš li uopće kamo idemo? — upitao sam ga.— Zašto bih trebao znati? Bog zna i to je dovoljno. Zar nikad nisi vidio

suncokret, veliki okrugli žuti cvijet, tako nalik suncu? On gleda brata Sunce pravo u oko i poslušno mu okreće svoje lice, put njegov slijedeći. Postupimo jednako, brate Leo: držimo oči Bogu usmjerene.

Ljeto je bilo na izmaku: zemlja se predavala opuštanju, zadovoljna kao majka nakon poroda djeteta. Plodovi polja bili su požnjeveni i pokupljeni, grožđe pobrano, među lišćem naranača sjajili su se maleni, još tamnozeleni zametci. Lastavice su čekale rode da dolete i ponesu ih na svojim moćnim krilima, a nebo je zastrla tanka i nježna naoblaka - kiše su se primicale s planina, zemlja je mirisala.

Franjo je duboko disao - odista ga već dugo ne vidjeh tako opuštenog. Ispevši se na vrh oniska zaobljena brijega na trenutak smo se naslonili na oronuo zid neke stare utvrde. Pogledao sam put doline pod nama: koje li blagosti, kojeg li melema! Osjećalo se da je zemlja obavila svoju zadaću i da se sad izležava, posve zadovoljna.

— Podsjeća me na posvećenu ikonu što je jednom vidjeh u Ravenni — reče Franjo okrenuvši mi se. — Donijeli je križari, kao plijen iz Anatolije. Išli osloboditi Sveti Grob, ali kad su vidjeli Konstantinopol, zapanjeni njegovim blagom i ljepotom zaboravili na Krista i okomili se na grad. Spalili ga, pobili njegove žitelje, opljačkali bogatstva i vratili se doma s plijenom. Tako je i ta izvanredna ikona, Uzašašće Blažene Djevice Marije, dospjela u Ravennu... a kakvo je to čudesno djelo, brate Leo! Majka Božja na svojoj postelji, s prekriženim rukama, lice joj ozareno smješkom zadovoljstva, na glavi joj purpuno pokrivalo, ruke ogrubjele od kućnih poslova, obrazi upali, a stopala izranavljena hodanjem po kamenju i trnju. Ali, iz njezinog se bića osmijeh širi usnama, razlijeva čelom, sljepoočnicama i očnim kapcima. Obavila je svoju dužnost i dosegla mir. Koju dužnost? Porodila je Spasitelja svijeta... Pa sada, brate Leo, dok promatramo ovu ravnicu zaodjenutu mirom, sam sebi kažem: u jesen tlo - Djevica Zemlja - na jednak način počiva.

Putovali smo danima, mnogim tjednima - a kamo smo išli? Kamo je Bog htio, jer Franjo bješe odbio odrediti vrijeme i mjesto: baš kao suncokretu, dovoljno mu je bilo slijediti lice Gospodinovo.

— Kakva je to sreća, kakva radost — govorio mi je — nemati nikakve osobne volje, zaboraviti potpuno tko si, kako ti je ime... i s povjerenjem se predati naletima Božjega vjetra! To je prava sloboda! Ako te netko upita, brate Leo, tko je slobodan, što ćeš mu odgovoriti? Samo onaj tko je rob Božji - svaka je drugačija sloboda uzništvo.

Jednog smo se dana zaustavili u nekomu malenom selu. Franjo je zazvonio onim ovnovskim zvonom, pa su se seljaci i seljanke okupili da ga počuju. Znali su tko je taj bosonogi stranac, jer je glas o njegovim čudima i ljubavi spram plemenite Gospe Neimaštine bio daleko dopro. I oni siromašni bjehu, i oni su, premda to nisu svjesno htjeli, njegovi učenici bili.

— Nema potrebe da vam propovijedam, braćo moja — reče im, pošto se na nekakav kamen popeo — nema potrebe da vam pokazujem put što

u raj vodi... jer ste vi već krenuli tim putem, budući da ste siromašni, ponizni i nepismeni, a marljivi ste radnici, kao što, da Bogu ugodite, i trebate biti.

Zašutio je zatim - a jato se nemirnih lastavica okupilo oko njega, posjedavši i po svim okolnim krovovima, te po oronuloj kuli. Valjda su se na put spremale, pa samo čekale povoljan vjetar. Franjo je nastavio govoriti seljanima, ali su lastavice polijetale i slijetale - povremeno se i cijelo jato na njega spuštalo - zaglušujući ga svojim cvrkutanjem.

— Braćo moja — dizao je glas, nastojeći da ga se čuje usprkos ptičjem "žagoru" oko njega i iznad njegove glave —braćo moja, život je naš ovdje na zemlji varljiv san. Pravi život, koji je vječan, očekuje nas na nebu. Stoga ne obraćajte pažnju na tlo kojim gazite, nego uvis dignite oči, braćo moja, otvorite krletku u kojoj vam se duša trapi, krvlju si ispisujući svoj životni račun - i pustite ju da prhne!

Franjo se sve više naprezao, ali lastavicama nije bilo ni na kraj uma da ga ostave na miru! Baš nasuprot, nova su se jata okupljala oko njega, neprestalno cičeći, cvrkućući, zvižde- ći... i odbijajući da odu. Naposljetku im se obratio, glasom molećivim i umilnim:

— Male moje sestre lastavice, umoljavam vas da me pustite govoriti! Vi koje donosite proljeće svijetu - vi sitne i dražesne Božje prijenosnice - sklopite krila na trenutak, mirno se okupite uokolo, po kućnim krovovima, te počujte. Ovdje o Bogu zborimo, stvoritelju lastavica i ljudi, našemu zajedničkom Ocu. Ako ga volite, ako volite mene - brata svoga - onda umuknite! Vidim da ste spremne za veliko putovanje u Afriku - neka Gospodin bude s vama! Ali, prije nego što krenete, prikladno je da čujete riječ Božju.Čim su laste čule te njegove riječi, sklopile su krila i u tišini se nanizale oko Franje. Neke su mu i na ramena sletjele, a sve uperile svoje sitne okrugle oči u Božjeg izvikivača i smirile se - osim što bi, u silnoj radosti, s vremena na vrijemezatreperile krilima kao da žude da se otisnu nebom koju uru prije utanačena vremena. Gledajući to čudo, seljaci - žene i muškarci podjednako - baciše se Franji pred noge.— Što će nam više naši domovi i muževi - kraljevstvo nebesko hoćemo! Izut' ćemo sandale, redovničke halje obući i slijediti te do smrti!Muškarci pak, ljubeći Franjina stopala i u grudi se udarajući, zavapiše:— Što će nam naša polja i žene - i mi hoćemo u kraljevstvo nebesko. Povedi nas, brate Franjo, sa sobom nas vodi!Strah Franju obuze: što bi s njima - kamo da ih povede, kako da ih hrani? A što bi bilo sa svim pukom kad bi svatko fratar ili časna sestra postao?— Čekajte, braćo! — uzviknuo je. — Krivo ste me razumjeli... Ne vodi samo jedan put na nebo. Monah - bez žene, doma, kruha u ruci i ognjišta - jedan put slijedi, a običan skrušeni vjernik drugi. Ženi se, djecu porađa, osigurava opstanak roda. Ne bi valjalo - niti je Božja volja - da zemlja ostane nepoorana, da ju vi ne zasijete, a ni da vi, žene, prestanete djecu rađati. Vama, koji u ovom svijetu živite, Bog je namijenio ugodne razgovore, kruh, ognjište i pošten suživot... a ja vam se kunem da ćete i životom kakav vam sada jest doseći dveri rajske!Međutim, mnogi su se od tih orača razljutili.

— Prvo raspiriš plamen u nama, a onda činiš sve što možeš da ga utrneš. Je li, dakle, točno ono što si nam prvo rekao, da se moramo odreći ovoga svijeta kako bismo bili spašeni - ili nije? Ako nije, ostavi ti nas, prijatelju, na miru. Pođi nekamo drugdje propovijedati!— Nije pošteno to što si nam učinio, monaše - nije pošteno! — zavrištale su žene, još bješnje od njihovih muževa.— Idemo mi s tobom sviđalo ti se ili ne! I ženama je mjesto na nebesima kao i muškarcima, nije li tako? Kako se za Blaženu Djevicu našlo?... Nećeš nas ti bogme spriječiti!Franjo je u očaju lamatao rukama.

— Čekajte... čekajte, vratit' ću se. Prvo razdijelite imovinu sirotinji; vjenčani parovi neka žive čedno; ne hulite i ne dopuštajte da vama srdžba ovlada; triput dnevno skupa se na koljena bacite i molite. Duga se priprema hoće, djeco moja, pa se pripremajte... a ja ću doći!

— Doći ću, vratit' ću se! — ponavljao je napuštajući selo dugim koracima. Ja sam trčao za njim, a za mnom desetak žena - koje su ga ispraćale sve ogorčenijim povicima:

— Prevarante! Smutljivče! Protuho! Varalico!...I kamenje je poletjelo, ali smo tada već uspjeli umaknu- ti daleko izvan

sela. Zastali smo, da predahnemo, tek kada nam više nije bilo na vidiku.— Mislim da smo pogriješili, brate Franjo — drznuo sam se kazati. —

Moraš ljudima, svakomu ponaosob, reći ono što može podnijeti. Sve preko toga je iskušenje.

Franjo je sjeo na neki kamen, izgubljen u mislima - ništa mi nije odgovorio. Znao sam da mu se um uskomešao, jer su mu - kao i uvijek u takvim trenucima - vene na sljepoočnicama pulsirale. Sjeo sam mu nasuprot i čekao. U selu bje- smo dobili nekoliko ulomaka staroga kruha, šačicu maslina i dva grozda grožđa... a ja sam skapavao od gladi.

— Da se prekrižimo i blagujemo, brate Franjo... — preklinjao sam ga. — Zar ti nisi gladan?

Duboko utonuo u misli, ni čuo me nije.— Brate Leo — rekao mi je nakon duge šutnje — koliko god

sažalijevam selo u kojem nitko nije svetac, toliko mi je žao i onoga u kom su sami sveci!

Ja sam u međuvremenu počeo jesti, sam, istodobno razmišljajući o onom što sam vidio i čuo u tom selu. Mora biti da je Iskušavatelj u me ušao, jer sam uskoro počeo sam sa sobom govoriti, oporo i ogorčeno.Naime, brate Franjo - zaključio sam - ako je tako kako kažeš, da se Boga može doseći i lakšim putem, bez uzbrdica, zašto se onda toliko patimo svladavajući sve te uspone? Oženjen čovjek s djecom, kolibom, svojim poljem, poštenom hranom - može li on do Boga? Ti kažeš da može. Pa, hajd'mo se onda poženiti, uspostaviti kućanstvo kao i svi drugi i živjeti kao ljudi. Jedna nam je svrha: dosegnuti Boga... a zašto ne bismo uzašli do njega valjano uhranjeni, nego ovako onemoćali i iscrpljeni? A, brate Franjo, kako se uopće misliš pojaviti pred Bogom u tako strašno jadnom stanju... kol'ko preksutra? Sjećaš se što papa reče, jel' da? "Kakav smrad! Iz kojeg li to svinjca dolazite?" I Bog bi ti mogao isto reći!...

Tako sam ja promišljao trpajući u se velike zalogaje; na kraju sam smazao ne samo cijeli jedan grozd, nego i dobar dio drugoga, a Bogom se

kunem da. ne bješe Franje ondje - baš me zasmetao! - da bih se bio istoga časa vratio u ono selo i oženio se na licu mjesta. Naime, vidjeh tamo curu koja mi je opako zapela za oko, a nema zbora da bih bio bogobojazan muž i redovito se triput dnevno na koljena bacao i molio, za nju i trinaest - ako treba! Pa bih tako napredovao prema Gospodu razumnim korakom, ugodno štoviše, vodeći sa sobom ženu i djecu, tako da bismo zajedno u raj ušli!

Franjo je promijenio položaj, pa ga - oči dižući - pogledah,.. i pretrnuh: osjećao sam se kao da sam grijeh počinio.

On mi se, međutim, blago nasmiješio.— Imaš pravo, brate Leo, tegoban je monaški život. Nisu ga svi ljudi u

stanju podnijeti, a i ne trebaju, jer, kada bi svi mogli, svijet bi se urušio. Počuj kako me Bog prosvijetlio dok sjedim na ovomu blaženom kamenu: ustrojit' ćemo još jedan red, osim ovoga našeg strogog... s mekšim pravili-ma, prikladno sročenim, da ne isključimo predane kršćane koji odaberu, život u svakodnevnom svijetu. Braća u tomu umjerenom redu moći će se ženiti, baviti se svojim poslom, umjereno jesti i piti. Neće morati bosi hodati ni nositi mantiju, nego će se zahtijevati samo da žive u skladu s vrlinama, ljube i neprijatelje svoje, daju milostinju siromašnima i ne skreću pogled s nebesa... Što misliš o tom, brate Leo? Slažemo li se?

Htjedoh ga upitati zašto i mi ne bismo ušli u taj red, ali sam se sramio, uplašen bio, te stoga - nemajući što drugo reći - kazah nevoljko:

— To je vrlo dobra zamisao.A što sam drugo mogao? Kako sam prostro, tako mi leći bješe. Iskao

sam ja Boga i prije nego što sam Franju sreo, ali mi to nikad nije smetalo da uživam u hrani. I tako, otkako sam mu prišao, nisam više brinuo o tom hoći li naći put Bogu - jednostavno sam slijedio Franjine stope, umiren spoznajom da sam na savršenu putu - ali me manjak jela, vina i drugih ugoda neprekidno mučio. I, premda me je to sram priznati - žene su mi nedostajale također.

— O čem razmišljaš, brate Leo? — upitao me Franjo, videći me zamišljena.

— O Bogu... — otpovrnuo sam, naprežući se ne bih li smetnuo s uma ono o čemu sam zaista mislio.

— Sjećaš li se godina kad si ga tražio posvud po zemlji? I nisi ga našao... Nisi, brate Leo, jednostavno stoga što ti nije u srcu bio. Bio si poput čeljadeta koje posvuda ište svoj zlatni prsten, danju i noći ga traži po cijeloj kući - a ne može ga naći jer ga na prstu nosi!

Jedne smo večeri, već u sumrak, došli do slavnoga dvorca Montefeltro. S vrhova kula vijorili su raznobojni barjaci, trube se čule kroz otvore u njegovim utvrdama, a s prozora su visjele skupocjene tapiserije, dok su velika utvrđena ulazna vrata bila ukrašena slavolukom od mirte i lovora. Plemenita gospoda i dame kročili su preko pokretnog mosta, ljepuškasti su paževi pomagali gospama da siđu s konja - a cijelim strmim prilaznim putem iz doline tiskale su se plemenitaške pod blistavim nakitom i vitezovi u sjajnim oklopima. Među već prispjelima trčkarali su poslužitelji, dječaci i djevojčice u novim kariranim livrejama, raznoseći srebrne pladnjeve s pićem i delicijama.

— Mora biti da upravo ovako raj izgleda — otelo mi se s uzdahom; posve sam zbunjen bio tim bogatstvom i ljepotom.— Mnogo je skromnije u njemu, brate Leo — reče Franjo, premda zadivljen prizorom gospode, dama, cvijeća i zastava. — Ima biti da se nešto slavi... Idemo se i mi priključiti slavlju, što kažeš na to, brate Leo?— S najvećim zadovoljstvom, brate Franjo! — oduševljeno sam uskliknuo; odista, što li sam više mogao poželjeti!Franjo je zakoračio preko pokretnog mosta, staložen i sigurna hoda baš kao da ga pozvali bjehu - dok sam se ja sramežljivo držao.— Ali, nismo pozvani, brate Franjo. Potjerat' će nas...— Nemaj straha, jaganjče Božji. Ovo je slavlje u našu čast - zar još nisi shvatio? Zbiva se da bismo mogli ući u ovu suru tvrđu i otpočeti ribolov.— Ribolov!? — upitao sam u čudu. — Ali, ne vidim ja ovdje nikakva jezera, rijeke ni mora. Same stijene!— Zaboravio si, dakle, kakvi smo mi ribari, jel' da? — nasmijao se Franjo. — Da, 'mjesto riba, duše lovimo. Nebrojeni su puti Gospodnji... možda je, tko bi znao, i ovdje neka duša koja se guši u svomu lijepom tijelu i svilenoj odjeći, ona koja hoće pobjeći i spasenje naći. Možebit je, zaradi vrhunskoga dobra te duše, Bog ponukao gospodara ovih dvora da slavlje priredi - kako bismo mi mogli ovamo ući... što, kako vidiš, upravo činimo!To mi kazujući, zakoračio je preko praga i pored željezom okovanih vratnica.Veliko unutrašnje dvorište bilo je zakrčeno konjima, a u okolnim su kuhinjama plamsali ognji na kojima se u golemim kotlovima kuhalo ili na ražnjevima cvrčalo meso, ispunjavajući zrak čudesnim mirisima. Nosnice mi zadrhtaše -malo je u mene bilo volje da ikamo dalje produžimo.— Što se događa, brate? Tko i što slavi? — upitao sam nekog kuhara koji prođe mimo nas.— Gospodareva sina vitezom proglašavaju — odgovorio mi je. — Sad su svi u kapeli, biskup će blagosloviti novog oklopnika.Zatim me je odmjerio od glave do pete, dakako vidjevši da sam bos i da mi je halja puna rupa - bjelodano mu se nisam osobito svidio.— Da se objasnimo... — reče mršteći se — Kaži ti meni: jeste li vas dvojica pozvani?— Naravno — odvratio sam. — Nego što si mislio?— A tko vas je pozvao?- Bog!— Hajde, najedite se, nesretnici jadni... Zato i jeste došli, nema to nikakve veze s Bogom — odbrusio mi je nasmijavši se, te produžio prema kuhinjama.Franjo se za to vrijeme divio veličanstvenom grbu nad dverima: gordi je lav držao srce nad kojim su stajale riječi: Nikoga se ne bojim.— Ovaj se plemeniti grof očito nikoga ne boji, ni Boga možebit — Franjo će pokazujući mi ures na obrambenom zidu. Preuzetna je budala čovječje srce, brate Leo - ne obraćaj pažnju na to što kaže, nego mu oprosti i idi dalje. A da mi imamo grb, što bi ti htio da na njemu bude?— Janje... janje koje proždire lava — rekoh nasmijavši se.— Ne, Božji jaganjče. Razumijem, glad te muči pa bi sad i lava pojeo, ali, doći će dan kad će lavovi i janjci skupa u miru živjeti, pa se ne brusi tako

opako. Da mene pitaš, ja bih dao na platnu izvesti malu skromnu pticu koja se svakoga jutra pjevajući put neba diže.— Ševu? — upitao sam, sjetivši se Franjinih riječi braći u Portiunculi. — Ptičicu s kapuljačom.— Točno! Blagoslovljen da si, brate Leo... Nego, čujem po- janje iz kapele, hajde, idemo i mi na službu Božju.

Ušli smo u crkvicu, uređenu u prizemnom dijelu dvorca - a, dobri Bože, kako li lijepa bijaše! Sva okupana svjetlošću svijeća, krcata je bila plemenitom gospodom u oklopima, s mačevima i zlatnim uresima, koji su došli pozdraviti novogviteza. Na drugoj su strani stajale dame u dugim svečanim opravama, vrlo skupocjenim, pod raznobojnim velovima i visokim, zlatom optočenim, te perima ukrašenim šeširima, a s niskama biserja oko vrata i zlatnim narukvicama. Bože moj, kako li su samo mirisale - nije ondje manjkalo niti jednog arapskog mirisa!Štogod Franjo o tom rekao, ja sam još uvijek raj upravo tako zamišljao - sa svecima i sveticama; zašto im Bog ne bi dao takve odore i oprave, pa i bolje? Zar oni nisu plemstvo - Božje plemstvo? Zar nebesa nisu Okrugli stol za kojim svi odličnici sjede - nije li Krist... kralj Artur?Previše je to bilo za mene. Zadivljen koliko sam samo mogao biti, skrio sam se za neki stup i razrogačio oči od čuda. Odjednom vidjeh kako se Franjo probija kroz plemenitaško mnoštvo i prilazi oltaru, gdje je biskup upravo blagoslivljao novoga viteza, plavokosa, nasmrt problijedjela mladića. Franjo je pričekao da blagoslov prođe, pa je onda kleknuo pred velikodostojnika i rekao:— Vaša Uzoritosti, u Kristovo ime Vas molim da mi dopustite govoriti.Neki su ga od gospode prepoznali - čuo sam kako šapuću između sebe: "To je Franjo Asiški! Novi pustinjak!"Biskup ga je udostojio prezriva pogleda:— A o čemu bi ti?— Ne znam, biskupe. Što mi Bog u usta stavi... imaj povjerenja.— A tko si ti?Postariji dvorjanik je stupio naprijed i rekao prelatu:— Udostojite mu se dopuštenje dati, on je Franjo iz Assisija.— Kratak budi — biskup će nevoljko dižući ruke. — Gozba je već spremna...— Gozba je već spremna... na nebesima! — Franjo se nadovezao na biskupove riječi. — Sprema se gozba, braćo moja: Sudnji se dan bliži. Malo je vremena ostalo, ali se i sad možemo spasiti - možemo na nebo uzaći i zauzeti mjesta za besmrtnim Božjim stolom. Ali, u željeznu oklopu, sa zlat-nim kolutovima i svilenim velovima, s razuzdanih zabava i iz života ispunjena ugodama... raju se ne uspinje. Uzašašće je to naporno, braćo moja, ište znoja i boja, krvavo jest.

Vitezovi i dame su se namrštili, biskup je počeo nervozno vrtjeti svoj pastirski štap s uresima od slonovače; razumjevši što se zbiva, Franjo je nastavio pomirljivijim glasom:

— Oprostite mi... Vitezovima se obraćam, pa mi je dužnost govoriti njihovim jezikom. Molim vas da počujete što sam vam došao reći. Ako

vitez hoće steći naklonost svoje gospe, koja djela mora učiniti, koje li bitke proći, s kojim se vidljivim i nevidljivim silama - morem, divljim zvijerima, zlim ljudima i gorim duhovima - nositi i pobijediti ih da bi ga njegova odabranica dočekala raširenih ruku! Poći će da oslobodi Sveti Grob, potjerat' će konja preko mosta užeg od njezine vlasi, ispest' će se na ruševnu kulu usred noći i istje- rat' demona vrškom svoga mača - i nikada se neće kukavički ponijeti. Ako otvorite srce gospodara ovoga dvorca, vidjet ćete nad njim upisane riječi: "Nikoga se ne bojim." Zašto? Zato jer mu s uma ne silaze one dvije raširene mirisne ruke.

— Sve to, dragi gospari i gospođe, vi znate bolje od mene. Ali, ima nešto vam neznano, ili možda znate pa zaboravljate: da postoji drugačija Gospa, ne zemaljska, nego nebeska - ona koja pripada drugačijemu viteškom redu i drugačiju bitku bije. Tko je ta Gospa? Ona je kraljevna nebeska! U čemu se njezin boj sastoji? U odbacivanju dobara prolaznih, a prihvaćanju Neimaštine, Kreposti, Molitve i beskrajne Ljubavi - koje su vrline vječne. Ako se odupremo opasnosti, strahu i smrti da bismo nadvladali prolazno tijelo, kakve li kušnje moramo podnijeti da bismo osvojili vječnu Gospu?

Plemenitaši su počeli mrzovoljno gunđati i negodovati zbog krajnje drskosti bosonoga fratra, pa se Franjo - uzdižući se ponad njihova rogoborenja - popeo uza stube do oltara i tako se našao posred njih.

— Ne srdite se, oklopljena gospodo — nastavio je. — Govorim vam kao vitez vitezovima, pri čemu nije važno što ste vi plemenita roda, jer ni ja nisam rob nikomu osim Bogu, a još manje mari što mi je ova krpljena i prekrajana mantija jedini viteški oklop. Jer, i ja sam kušnje prošao: išao svijetom gladan i promrzao, trapio se, borio - sve zarad ljepote moje Gospe. A moja je Gospa tisuću puta bolja od vaše. O njoj vam govorim: njezino me postojanje potiče da vas opomenem kako vam je krenuti u boj dok ima vremena...

— A vi, mladi moji junaci i ti plavokosi, dobro njegovani momče - poslušajte što vam Bog, na moja usta, naređuje da učinite. Tvoj gospodin otac, mladiću moj, hvasta se "Nikoga se ne bojim" - a ti, sine, nad svojim srcem ispiši "Ne bojim se nikoga - osim Boga". Možda me je upravo zato, da vam to svima kažem, a posebice tebi mladiću, Svevišnji i poslao u ovaj dvorac večeras, upravo kad si prihvaćao viteški zavjet... da ti ovu poruku prenesem, sinko moj!

Franjo je zatim poljubio biskupu ruku, te mi domahnuo da izađem - pa se probismo van. Noć bješe već pala i nebo se ispunilo zvijezdama. U dvorištu smo, među konjima i poslugom, prostajali dok su vitezovi i dame u tišini iz kapele prešli u veliku dvoranu u kojoj su ih čekali krcati stolovi. Momčići - trčkarala i mlade služavke žurili su od kuhinja do blagovaonice, a svaki put kad bi se otvorila njezina golema vrata iznutra bi se začuo silan žagor i smijeh - u neko doba i gusle ciliknuše.

Franjo se udobno smjestio u kut dvorišta - na golu zemlju, dakako - naslonivši se na zid, te iscrpljen sklopio oči, dok sam ja itekako gladan bio. Promuvao sam se stoga kroz kuhinju, gdje sam uspio naprositi hljeba, mesa i peharčić vina, te, sa svime tim, sretan otrčao Franji.

— Probudi se — rekoh mu, gurkajući ga. — Razbuđuj se, hajd'mo jesti.— Samo daj... — nevoljko mi je odvratio. — Nahrani magare u sebi.

Povukao sam svojski vina i veselo se latio jela.— I tvoga magarca treba hraniti, Franjo. Znaš što se dogodilo seljaku koji je pokušati priviknuti tovara da živi bez hrane? Krepao mu je - upravo kad se umalo navikao!Franjo se nasmijao, te će mi, iznova zatvarajući oči:— Samo ti brini o svom tovaru, brate Leo. Podaj mu još gutljaj vina, da revati počne... i ne brini za tuđu magarad.Otpočeo sam blagovati, a dok sam se tako gostio i zahvaljivao Bogu što učini meso tako slasnim, prišao nam je mlad plemenitaš s bogato perjem ukrašenim šeširom. Sagnuvši se, prepoznao je Franju, pa me tiho upitao:— Jel' spava?— Ne. Nikad on ne spava. Samo ga imenom pozovi.— Oče Franjo! Oče Franjo! — nato će onaj momak.— Pozdrav tebi, mladi gosparu! Što te natjeralo da odeš s gozbe i napustiš one prelijepe gospe... pa k meni dođeš? Sigurno te Bog šalje — reče Franjo s naporom otvarajući oči, smješkajući se blistavo odjevenu momku pred sobom.— Tvoje riječi, tamo u kapeli, do samoga su mi srca prodrle, oče Franjo — momak će ozaren snažnim osjećajima.— Cijeloga života slušam svećenike po crkvama, ali nikada ništa slično nisam čuo... odnosno, večeras prvom jesam čuo. Došao sam te zamoliti da mi jedno dobro učiniš, oče Franjo. Ja sam grof Orlando dei Cattani, vlasnik dvorca Chiusi u Casentinu.— A što, kakvo dobro, moje dijete? — upitao je Franjo.— Za spas tvoje duše učinit' ću sve što mogu.— Posjedujem u Toskani cijelo pusto brdo, Alvernia se zove. Zabačeno je, mirno, bez traga ljudske noge... na njem žive samo sokolovi i jarebice. Darujem ti ga, oče Franjo, za spasenje duše moje.— Upravo to i tražim! — uskliknuo je Franjo, pljesnuvši rukama od radosti. — Sada znam zašto sam napustio Portiunculu: da bih otišao na tu goru. Moje će se molitve s njenih pustih vrhova, usprkos bremenu grijeha, nesumnjivo uzdići do nogu Svevišnjemu. U Kristovo ti ime zahvaljujem, mladi moj gosparu, i prihvaćam tvoju ponudu.— Za moju dušu moli — reče plemenitaš poljubivši Franji ruku. — A sad mi dopusti da se vratim ostalima i uživam u društvu krasnih gospođa.— Bog s tobom bio — kaza mu Franjo blagoslivljajući ga. — Uživaj sve dok trublje ne začuješ.— Kakve trublje!?— One Sudnjega dana.— A, neće se te još dugo dugo oglasiti! — reče mladi grof nasmijavši se, te trkom ode, pun želje da se priključi proslavi.Franjo je u tom trenutku zamijetio da ja još jedem.— Dobro ti nahrani svoje magare, brate Leo. Pred nama je uspon na negostoljubivu i nepristupačnu planinu. Stalno me zapitkuješ kamo to idemo... Na Alverniju, moj sudruže penjački, na Alverniju! Imam predosjećaj da nas tamo, u snijegu njenih visokih vrhunaca, Gospod naš čeka.— Na studeni, po snijegu i daždu! — uzviknuo sam zastrašen. — Zašto nam nije poslao poziv da ga potražimo negdje u ravnici?

— Boga se jedino nalazi na kiši, snijegu i studeni, brate Leo... stoga, prestani gnjaviti. U ravnici ćeš naći samo bogatu gospodu i lijepe raskalašene žene - kao i Smrt, koja je kaštelan toga svijeta... kao i svoga jadnog starog tovara, brate Leo. Ali, onaj pravi brat Leo na planine se penje.Ništa nisam nato rekao... a što sam pomislio - ah, što sam pomislio: kad bi nekako bilo moguće ostaviti magarca u sebi da pase na bogatim livadama u ravnici, a da se sama duša, bez težine i neosjetljiva na glad i hladnoću, uz brda uspinje!

X

Dopustili su nam da prespavamo u jednoj od staja - zrak je vonjao gnojem i konjskim znojem. Digavši ruku, Franjo je blagoslovio svoju četveronožnu braću:

— Provest' ćemo noć s vama, braćo konji — rekao im je. — Ne njištite i ne ritajte se, molim vas, jer smo umorni i pospani. Laku vam noć.

Prostrli smo nešto sijena po podu i legli, a kako smo zaista bili iscrpljeni, umor nas je svladao istoga trena. Kroza san, s vremena na vrijeme čuo sam pjevanje i cilik glazbala, ženski smijeh... pa mi se učinilo da je nestalo neba nad mojoj glavom, te da se raj spušta k nama skupa sa svim anđelima. Ali, istoga sam trena sve i zaboravljao, pa su se anđeli sa svojim lutnjama i smijehom izgubili u nebu.

Franjo se probudio pun zanosa; u šali me upitao:— Jesi li nazuo željezne sandale? Dugačak je uspon pred nama.— Naravno, evo ih! — pokazao sam mu moje bose noge, obje u

ranama. — Kad bi nam se Bog najzad smilovao...Digao sam se sa sijena i prekrižio - tako je počelo naše putovanje

prema novoj obraćenici, planini.Franjo bješe u misli utonuo, bez riječi smo silazili iz dvorca - ni travka

nije treperila, a barjaci su s jarbola visjeli kao raznobojne krpe. Nebo je bilo prekriveno jednoličnom naoblakom, sunce se - poput bjeličasta diska - uspinjalo za tom sivom koprenom, jedva bacajući nešto svjetla po nepomičnu lišću. Tu i tamo ljeskala se poneka kap noćašnje kiše, a jedino što se čulo u vlažnu zraku bilo je sve nam udaljenije kukurijekanje pjetlova iz seoca podno dvorca.

— Bit' će promjene vremena, brate Franjo, čim se pijevci još oglašavaju. Ali, i još kiše prije toga.

— Brate Leo — rekao mi je nakon dobrih četvrt sata; njegove su misli očito negdje daleko bludjele — kao da se krug napokon zatvara, odnosno kraj približava... Bogu hvala. Na početku sam Svemogućega molio da me pusti samog u divljinu, kako bih mu se mogao otamo obraćati. Najprije je udovoljio tom zahtjevu, ali me onda pograbio za šiju i bacio među ljude. "Okani se samoće!", vikao je na mene."Samomu ti je suviše ugodno, tebi potaman - ali meni se to ne sviđa. Nego, idi ti po selima i gradovima, propovijedaj i proberi si istomišljenike, red utemelji i uputi ga da oslobađa Sveti Grob: srce čovječje!" Tako sam napustio osamu... ali ne bez tuge, brate Leo, pa fratre odabrao i onda smo krenuli. U kakvoj smo svetačkoj neimaštini uživali onih dana! Koliko

ljubavi, sloge i kreposti bješe! Sjećaš li se kako bi nas. naša nesputana radost toliko ganula da bi nam odjednom suze potekle?... Drveće, ptice, stijenje, vodotoci... ljudi - sve kao da je upravo stiglo iz Božjih ruku. I Krist je bio s nama; nismo ga vidjeli, ali smo osjećali njegov sveti dah u zraku, njegove dlanove na našim glavama. Viđali smo ga samo noću, kad bi nam tijela usnula i duše nam otvarale oči. Ali, potom... potom...

Glas mu je najednom utihnuo - pogledao me, a krupne mu se suze zacakliše u očima.

— Potom su vuci upali u naš tor i ovce se raspršiše — rekoh.— Izbacili su me, brate Leo — Franjo će duboko uzdišući. — Odbacili

me... A sada - krug se zatvara: velim ti, u samoću se vraćam, na vrhu te samotne gore u osami ću zavijati, tuliti kao divlja zvijer. Mnogi su zlodusi još u meni, tijelo mi i nadalje dušu okiva. Oh, kad bi mi Bog samo dao da ga se riješim, da ga se otarasim kako bi mi duša mogla na slobodu uteći. Pobjeći, brate Leo, pobjeći!

Snažno je mahao rukama po zraku, pa na čas odista pomislih da će mu se u krila pretvoriti i da će odletjeti - tako ogromna njegova radost bješe. Štoviše, u strahu da me ne napusti, za mantiju sam ga zgrabio i držao ga se u hodu!

Uto se neki seljak pojavio na putu; vukao je magarca na ularu, a na tovaru je sjedila mlada žena, dijete dojeći - nije se libila izložiti golu sisu. Franjo je zastao i promotrio ih zapanjenim očima.

— Blagoslov nam udijelite, oče — kazao je seljak, stavljajući ruku na srce. — Ovo je moja žena, a djetešce na njenim rukama moj je sin. Blagoslovi nas.

— Bog nek' je s vama — uzvratio je Franjo. — Sretan vam put, Josipe!Seljak se onaj silno začudio Franjinim riječima i nasmijao se grohotom,

ali u žurbi bjehu, pa nije zastao da išta kaže.— Josip?... Kako si mu ime znao, brate Franjo?— Ti baš ništa ne razumiješ, jaganjče Božji! Onaj čovjek Josip bješe,

žena njegova Djevica Marija, a djetešce na njezinoj sisi - Isus. U Egipat hitaju... Koliko sam ti puta rekao da rabiš svoj unutarnji vid jednako kao i vanjski?

Ništa mu nisam mogao odgovoriti, pa smo nastavili bez riječi, da bi se on - nakon nekoliko trenutaka - opet oglasio:

— Tvoje oči od ilovače vidješe-seljaka sa ženom i djetetom, ali one druge - oči tvoje duše - čudo su trebale vidjeti! Blažena Majka Božja sjedi na magarcu Krista dojeći, a Josip ih vodi - prođoše i odoše još jednom, kao što će nastaviti tako, brate Leo, dok je svijeta i vijeka!

Uzdahnuo sam u nelagodi - jer je bjelodano moje srce bilo pod predebelim naslagama sala daje moglo takvo nešto prepoznati. Hoću li ikada moći potisnuti ovaj, pa ugledati qnaj svijet za njim, svijet vječni?

Uto su pale prve kapi, otkidajući posljednje listove s ogoljelih smokovih stabala. Večer se spuštala, pa se obradovasmo napuštenoj crkvici na stjenovitu gorskom grebenu, blještavo bijeloj na pozadini tmastih kišnih oblaka.

— Voli nas Bog! Eto nam crkvu posla u kojoj prenoćit' možemo — rekoh s golemim olakšanjem.

Gurnuli smo vratnice i ušli, a kako je kroz vrata za nama prodrlo i večernje svjetlo, vidjeli smo da zidovi te crkvice bjehu od poda do stropa gusto oslikani - živim bojama izvedenim freskama o iskušenjima svetog Antuna Pustinjaka. Svetac se u tim prizorima borio sa cijelom vojskom demona: neki su ga navlačili za bradu, drugi škakljali ispod pazuha, treći mu mantiju trgali, a četvrti za pojas vukli, za noge ga kandžama hvatali...

Nad njim, dva su vraga pekla janje na ražnju, a pustinjak, svenuo od gladi i ustitralih nosnica, pogledom ga je proždi- rao - dok su ga vrazi draškali da im se primakne. Na suprotnom Zidu bila je naslikana mlada zlatokosa žena, gola i očiju punih požude, kako se svojim ogromnim sisama trlja o pu- stinjakovo koljeno. On ju je promatrao plamteći od želje, a iz usta mu se izvijala vrpca - pravo prema nebu - na kojoj je crnim slovima pisalo: "Gospode, Gospode, pomozi!"

Žestoko sam se uznemirio - odjednom me spopala đavolska želja da pružim ruku i dodirnem prokleto tijelo te žene. Tako mi snažna ta žudnja bješe da sam se počeo sav tresti, pa se Franjo okrenuo i upitno me pogledao. Tako sam, skupivši svu snagu, zadržao ruku u zraku - na pola - ukočenu u boli.

Franjo je uzeo žižak iz kandila, te njime upalio svijeću pred Kristovom ikonom, te zatim krenuo od slike do slike. Ništa nije govorio, ali mu se ruka u kojoj je nosio svijeću itekako tresla. Pratio sam ga i zajedno s njim promatrao slikarije osvijetljene titravom svjećicom; odjednom ga čuh kako mrmlja: "Gospode, o Gospode, zašto si kušnju učinio tako lijepom? Zar nemaš milosti spram ljudske duše? A ja je, crv ponizni, imam."

Još smo imali nešto kruha i mesa od onoga što sam isprosio u dvorcu, pa sam sjeo na kameni pod i rasprostro našu trpezu. Fanjo mi je sjeo sučelice i nagnuo se da ugasi svijeću.

— Bolje će biti ako ne budemo gledali — reče.Puhnuo je, ali mu je ruka tako drhtala da mu je svijeća

pala na mantiju i zapalila ju. Bacio sam se put njega da ju ugasim, ali se Franjo odupro.

— Ne gasi! Ne gasi! — vikao je na mene.Ali, sada u stanju i nazrijeti nevidljivi svijet za vidljivim, vidjeh kako mu

oganj zahvaća kožu, te navalih rub moje halje na zapaljen dio njegove i tako ju utrnuh.

— Nisio to smio učiniti, ne... nisi trebao ubiti brata Plamena — prekorio me je. — Jer, što je on htio? Progutati, požderati moje meso... dakle, upravo ono što i ja želim, brate Leo. Da ga se oslobodim!

Ne uzevši ni zalogaja, legao je i sklopio oči. Ja sam se, međutim, do sita najeo i zatim opružio uza nj, te u trenu zaspao. Oko ponoći, pak, probudio me Franjin vrisak - otvorio sam oči i vidio u svjetlu kandila s oltara da on žestoko lamata rukama po zraku... kao da se s nekim, ili nečim, žestoko bije.

— Brate Franjo! Brate Franjo! — povikao sam.Nije bilo nikakvih izgleda da me čuje - očito je bio usred strašne more,

jer je mlatarao rukama posvuda uokolo, pa i po podu udarao, strašno vrišteći i krkljajući. Nagnuo sam se i dodirnuo mu čelo: znoj mu se slijevao potocima, kosa mu je sva natopljena bila. Pograbio sam ga za ramena i snažno prodrmao. Konačno je otvorio oči.

— Ne boj se, brate Franjo — rekoh držeći ga za drhtave ruke. — Ne boj se, to je samo san bio... kuga ga pomela!

Ustao je i pokušao mi nešto reći, ali mu je uspjelo samo nerazgovjetno mucati.

— Smiri se, brate Franjo. Uskoro će jutro... dan će svanuti i rastjerati noćne prikaze.

— Nisu to prikaze bile, brate Leo, ne... nisu utvare bile. Ove slike - sve su žive! Čim su vidjele da sam sklopio oči, sišle su sa zidova, a u isto su vrijeme demoni u meni navrli van, pa su me skupa napali. O, Bože... nepodnošljivo je to bilo!

Rukavom svoje halje obrisao je oči, koje su mu opet prokrvarile, sav je drhtao, a i zubima je cvokotao. Vani je jak vjetar zviždao kroz granje borova oko crkvice, a s vremena na vrijeme bi se bljesak munje probio kroz okno iznad oltara, osvjetljavajući Franjino okrvavljeno lice poput odbljeska sablje. Naglo je sakrio obraz rukavima halje - sjetio sam se kako mi je jednom kazao da su munje pogledi Svevišnjega, pa se očito sramio da ga Gospod sada vidi - ali su se isparenja kušnje još dizala s njegova tijela.

Obojica smo željno čekali zoru - a cijelo to vrijeme nitko od nas riječi ne reče. I mene je strah hvatao: ta crkvica kao da se i na me ustremila, puna opasnih nevidljivih utvara - pa kad bi munja obasjala njezine oslikane zidove, pokrivao sam lice haljom kako ne bih vidio slikarije ni one mene, da se ne bi okomile na me jadnika. Stisnut uz Franju, kao da sam počeo - baš poput njega - umom šemeriti... ili se to moje unutarnje oko otvaralo, omogućujući mi da nevidljivo vidim?

Franjo je malo-pomalo dolazio sebi. U nekom je trenu položio ruku na moju, očito me htio smiriti.

— Ne budi usplahiren, brate Leo. I strah pomaže spasenju, i on je svet, i on je čovjekov prijatelj.

Grmljavina nam se sve više primicala, a onda je - u nekom trenu - silna oluja grunula i strašan se pljusak stuštio na zemlju. Čuli smo kako dažd praši po krovu crkvice. Baš dobro, rekoh u sebi: Franjo je iscrpljen bitkom sa zlodusima, pa će sada ležati nešto duže, kako bi obnovio snagu - omogućujući i meni da se naspavam.

Kad se prvo slabašno svjetlo probilo kroz uske prozorči- će vidjeh da na slikama blista pustinjakovo lice uokvireno dugom bijelom bradom - ali i kako se sjaje rogovi, repovi, kandže i razjapljene gubice čudovišta oko njega. Međutim, dan se budio - Božje je svjetlo nadiralo i više me nije bilo strah. Začuli smo neku pticu kako pijuče - zemlja se budila, premda pod kišom i sva pretvorena u kaljužu. Franjo je kunjao sklopljenih očiju, osluškujući šum kapi s neba što ga je uvijek ispunjavao osobitim ushićenjem.

— Brate Leo, zar ti ne osjećaš radost - kao što ju zemlja ćuti - kada se otvore nebeske ustave? Oh, da mi je biti gruda zemlje što se rastvara pod nebeskom vodom! Duša, međutim, jer nije od blata, drži tijelo čvrsto na okupu i ne dopušta mu da se rastopi.

— A zašto ga tako drži, brate Franjo? Trebala bi ga pustiti da ide kamo hoće, da nestane... i ona spašena bude.

— Hoće ona da se otme tijelu, brate Leo. Bi ona, nema sumnje, nekamo htjela, ali nema drugog magarca da ju nosi. Stoga ona to magare hrani i poji dok ne dosegne odredište - a tada radosno sjaši, dade životinji posljednji udarac i ostavi ju na zemlji, da se zemlji vrati.Dvije su ptičice pred crkvom zanosno cvrkutale - radujući se posustajanju dažda.— Hajdemo... kiša samo što nije stala — reče Franjo. — U ime Božje!Pokušao je ustati, ali su ga koljena izdala - skljokao se na pod.— Umorio se tvoj tovar, brate Franjo. Pusti jadnu beštiju da se malo odmori, kako bi te mogla još neko vrijeme nositi.— Ne smijemo mi našim magarcima dopustiti da čine ono što se njima hoće, brate Leo. Da sam ja svoga slušao, još bih živio u kući gospara Bernardonea i pjevao serenade pod oknima. Dođi, pomogni mi... da životnju na noge dignemo.Poduhvatio sam Franju ispod pazuha, digao ga na noge i slijedio ga kad je krenuo prema vratima - krajnje klimavim koracima.

X

Krajolik je bio temeljito okupan kišom: stijenje se blistalo, tlo se u živo blato pretvorilo, a nebo nad nama prijetilo teškim olovno-sivim oblacima. Oprana kišurinom, borova su stabla mirisala smolom poput meda.— Opet će dažd, brate Franjo.— Neka će. Neda duša tijelu da se tek tako rastvori, ništa se ne boj, brate Leo. Idemo!Krenuli smo svojski pješačiti, gacajući ljepljivim glibom do članaka. Ubrzo su nam stopala bila teža od olova - jedva smo ih uspijevali dizati. Jedan ili dva sata tako smo gazili blatom, kad li se Franjo sruši kao pokošen - licem pravo umulj. Očajnički sam potrčao da ga podignem prije nego što se uguši. Digao sam ga na ramena i ponio - što sam brže mogao - proklinjući njegovu svojeglavost i moju blesavu navadu da postupam suprotno mojoj prirodi. Uto je i kišiti počelo. Nastavio sam tako pod bremenom oko pola sata, kad li - neka je hvaljen Gospod! - vidjeh nekoliko kućica među borovima. Iako sam padao s nogu, to što smo im nadomak bili dalo mi je snage da nastavim hodati, pa konačno dođoh onamo, zablaćen od glave do pete.

Franjo je još u nesvijesti bio. Vidjevši otvorena neka dvorišna vrata, ušao sam - a u istom trenu preda me istrčaše postariji seljak i žena mu, koščata stvorenja naborana kao osušene bobice grožđa.

— Zdravi bili, dobri kršćani — rekoh im. — Moj se prijatelj onesvijestio od iscrpljenosti. U ime Krista, dajte da ga položim negdje u vašoj kolibi... dok ne dođe sebi.

Starac se skanjivao - nije mu baš bilo pravo da ga se uzne- mirava - ali nam se njegova žena smilovala. Poduhvativši Franjine noge, dok sam ga ja nosio za ramena, pomogla mi je da ga unesem. Položili smo ga na postelju, našto je ona donijela ružina octa i namazala mu njime

sljepoočnice, a stavila mu je i octom natopljenu krpicu pod nos kako bi ga udahnuo. Konačno je otvorio oči.

— Mir kući ovoj, braćo moja — reče on seljacima, znatiželjno nagnutim nada nj.

— Tko je ovaj fratar? Negdje sam ga vidio — reče mi seljak, primivši me za ruku.

— Otac Franjo iz Assisija. Franjo Asiški.— Onaj svetac?— Da, svetac.Stari seljak nato grčevito stisnu Franjinu ruku.— Ako si ti zaista Franjo Asiški, svetac kao što govore, imam ti reći

nešto za tvoje dobro: Živi u skladu sa svojim ugledom čovjeka poštena i dobra, jer su se mnoge duše, koje vjeruju da jesi dobar i pošten, tvojim rukama prepustile.Suze navriješe u Franjine oči.— Brate moj, nikada neću zaboraviti to što si mi kazao. Borit' ću se koliko god uzmognem da budem pošten i dobar, tako da me se one duše koje su se svojom voljom mojoj brizi prepustile neće sramiti. Blagoslovljen budi, brate moj, što si me na to podsjetio.Kad je to rekao, htjede tom čovjeku ruku poljubiti - ali ga je ovaj preduhitrio: cjelivao je blato na Franjinim stopalima.Kad sam vidio koliko taj stari seljak poštuje Franju, ohrabrio sam se da mu kažem:— Brate moj, dug je put pred nama. Idemo na goru Alverniju, a moj subrat ne može pješačiti. Za ljubav Kristovu, bi li nam mogao dati svoje magare da brat Franjo na njem jaše?— Sa zadovoljstvom, monaše, sa zadovoljstvom. Da nemam tovara, ja bih ga onamo ponio... radi spasenja duše moje. Mnoge sam grijehe u životu počinio, kao što vam je lako zamisliti, a sad je došlo vrijeme da se iskupim.Potom se ženi okrenuo:— Zakolji kokoš i skuhaj juhu bolesnom fratru, ne bi li uzmogao pridići glavu. Prvo ćemo se najesti, pa onda na put krenuti. Ja ću s vama, monaše.Oduševljen sam bio jer sam oduvijek silno volio piletinu. A kad sam nešto kasnije počeo kusati vrelu mirisnu juhu i pružio ruku za velikim komadom posna bijelog mesa, uzevši usput i kokinu jetricu - tko da opiše to blaženstvo? Oprosti mi Bože, ali mi i danas, kad se toga sjetim, navre voda na usta... pa daj Gospode neka bude kako Franjo kaže - da i kokoši mogu u raj. Ako zaista jest tako, priklat' ćemo po jednu svake nedjelje i uveličati slavu tvoju.Podigli smo Franju, posadili ga magaretu na leđa i krenuli opet na put.— Je li daleko ta Alvernia? — upitao sam našeg vodiča.— Daleko i još dalje, u vražjoj materi! A što ćete vas dvojica... takvi... na toj divljoj gori? Drago mi je da nisam na vašemu mjestu! Govore, naime, da se tamo krije kapetan Vuk, vođa razbojničke družine, biva da mu je skrovište negdje pod vrhom... Nije vas strah?

—Zašto bismo ga se mi bojali, brate dragi? Ništa neraa- " mo, mi ti pripadamo redu svete Neimaštine.

— Nesretnici Božji, pogrešan ste red odabrali! Ako mislite da ste se nagladovali dosad, samo čekajte - najgore vam tek slijedi. Što se mene tiče — seljak će iscerivši se — ja ti pripadam redu u se, na se i poda se.

—Jes', ali mi, gladni i bosonogi kakvi jesmo, imamo izgleda ući u kraljevstvo nebesko.

—Možebit, fratre, možebit... ne kažem da nemate. Ali, ni ja nisam bez izgleda da uđem u kraljevstvo nebesko - budem li imao sreće primiti posljednji sveti sakrament. Stoga, budući da se obojica cijeloga života napajamo tim utješnim izgledima, zar nije čovjeku u najboljem interesu da jede, pije i ljubi, eda bi siguran bio kako neće izgubiti barem ovaj život... ako mu već vječni nije suđen? Što me tako gledaš?... Ne odem li na nebesa, izgubit' ću samo jedan život - a Tvoja Svetost, ako u raj ne uniđe, bogme bez oba ostade!

Nakašljao sam se - umjesto odgovora, jer mu nikakav nisam ni mogao pružiti; naime, i moja je računica - i to koliko puta - jednaka ispala, pa još jednom zaključih: jadni brate Leo, jesi li mogao drugačije... kada te Franjo povede, a tebi ne bješe nego za njim!

Gazili smo pute svakojake sve do noći, kada se sklonismo u neku špilju. Naš je vodič naskubao trave i nahranio magare, a onda otvorio svoju torbu i podijelio nam ostatak onog pileta. I krčažić je vina iz nje izvadio, najprije se sam napojio - zabacivši glavu unatrag - a onda i meni dade. Ali, taman kad sam počeo uživati u grgoljenju u grliću krčaga - k'o da prepelica pućpuriče! - uze mi ga govoreći:

— Oprosti, monaše, ma sam ja odabrao ugodan život... sjećaš se?Tako on opet prinese sud ustima i isprazni ga do posijednje kapi. Našao je potom nekakav kamen za pod glavu, na brzu se brzinu prekrižio i potonuo u san.

Sljedećega jutra dočekalo nas je božanstveno vrijeme: potpuno vedro nebo, a drveće i stijenje blistavo na suncu čije su mi zrake nalikovale raskošnoj zlatnoj kosi. Digli smo Franju na tovara i krenuli odatle.

Ubrzo smo stigli do sela, ime koga mi je nekako isparilo. Franjo je htio da zastanemo kako bi propovijedao, ali se našem seljaku žurilo.

— Ako počneš propovijedati očekujući da ćeš te balvane uvjeriti kako trebaju znati Božje zapovijedi i pridržavati ih se, dok zaista utuve išta u svoje tupe tikve proći će toliko vremena da Alverniju sigurno nećeš vidjet' ove, a možda ni sljedeće godine. Oprostite vi meni, ali ja bi' što prije natrag u svoje selo... jer, za razliku od vas fratara, ja nisam besposlen. Itekako se patim dok zemlji ne utuvim da mi rodi nešto žita kako bi' mogao imat' kruha svagdašnjega. I lozi se trsim utuvit' da mi grožđe dade, kako bi' ga mogao pretvoriti u vino... da se napijem, razveselim i slavim Gospoda svemogućega.

— Ma samo nekoliko trenutaka — molio je Franjo. — Koliko mi treba da im kažem dvije riječi, dvije samo...

— Govorancija o Bogu ne imade kraja. Ne'š ti mene prevarit'! Počneš ti tako, pa se opiješ svojom rječitošću, onda Evanđelje načneš... a 'ko bi te onda fermat' mogao!

Rekavši to, seljak diže štap i udari magarca po sapima - ži- votnja je prvo krenula, a onda stala kao ukopana, glave uprte u zemlju; dlaka je manjkala pa da jahač ne odleti magarcu preko ušiju na blatnjavo tlo.

— Dakle, što sad kažeš? — seljak će posprdno me gledajući; koliko god bujni, sijedi mu brci nisu mogli skriti podsmijeh. — Oprosti što ti to ja tako, bez okolišanja... ali, nastavite li ovako, pričajuć' čas jednomu čas drugomu kako da se spasi, neće, uz tvrdoglava tovara, vama vremena ostat'! Imam ti ja susjedu u selu, Carolina joj je ime, Bog je blagoslovio. Dobro je građena, žestoka bogme sprijeda i straga, a čopordječurlije ima. Znaš što mi reče onomad? Dođi 'vamo da ti na uho kažem, da svetac ne čuje.Svidio mi se taj krupan i srdačan starac: znao je što je život, a imućan bješe k tomu, nadasve pak zavoljeh ga stoga što su mu vene još bile pune ognja.— Što je rekla? — tiho sam ga upitao, motreći jednim okom Franju. — Šapatom kaži.— Sad jednom ugađajuć, sad drugomu, moj Marino - eto, zaboravih ti kazat' da mi je Marino ime - ne nađo' vremena s mojim mužem barem jedno začet'.Nato je prasnuo u srdačan smijeh:— Tako i s vama biva, sirotani moji! — zaključio je.Pričajući, vrijeme nam je brže prolazilo, a milosti Božjoj hvala, pa kiše nije bilo. Borovina je mirisala, sunce ugodno grijalo, a i u staroga bješe još nešto hrane u torbi... premda ne zadugo.— Okonča se naše lijepo življenje, monaše — reče pošto je izvrnuo vreću i opet ju natrag prevrnuo. — Usput, kako ti je ime, onako... da se znamo.— Brat Leo.— Da, to je kraj našega ugodnog življenja, jadni moj stari Leo. Jer, kad vas ostavim u podnožju planine, vi se vraćate svomu siromaškom redu. Neimaštinu svetom zovete, ako ne griješim.— Da, svetom Neimaštinom.— Kuga nju pomela, prijatelju! Ništa mi je ne spominji, svaka mi se dlaka nakostriješi.

Kada je sunce toga dugog dana zalaziti počelo, pošto smo prošli zavoj na putu, pred nama se iznenada ukazala golema nepristupačna planina.— Eto, to vam je Alvernia — reče stari Marino, pokazujući goru rukom. — Ufam se da ćete uživat'!Franjo se najprije prekrižio, a potom je digao ruku i blagoslovio brdo:— Sestro Alvernijo, raduje me da te vidim — rekao je. —Pozdravljam tvoje stijene i divlje životinje koje te nastanjuju, pozdravljam ptice i anđele koji oko tebe zrakom lijeću! Moja dušo - pogledaj ju, to je sestra Alvernia; ne plaši je se.Ne procijedivši ni riječi, ja sam užasnut promatrao divlju i nenastanjenu goru. Uglavnom bješe golo stijenje, s nešto borovih šumaraka razbacanih tu i tamo, te nekoliko usamljenih hrastova. Dva sokola, koji su dotad sjedili na kamenitu grebenu, otisnuše se uvis i počeše opisivati krugove u zraku nad našim glavama.— Baš dobro da nismo kokoši — reče starac. — Pojeli bi nas i onda zbogom! kraljevstvo nebesko.Posve neočekivano, neki je seljak prošao pored nas brza koraka, ali ga je Marino zviždukom pozvao da stane. Budući da taj jest zastao, ali ne i

prišao nam, naš je vodič učinio nekoliko koraka do njega, pa su neko vrijeme tiho razgovarali, stojeći nasred puta.— Ja dodavde — kaza nam kad se vratio. — I ni koraka dalje!— A što je, Marino? Ostavljaš nas na početku uspona, baš kada te najviše trebamo. Što ti onaj prijan reče?— Kaže da je kapetan Vuk, vođa zloglasne družbe, sišao iz svoga skrovišta i da hara podnožjem planine. Valjda je gore skapao od gladi...Zatim je digao Franju s magarca i odnio ga pod jedno od obližnjih borovih stabala, pa ga ondje na kamen spustio.— Zbogom, sveci Božji — reče nam zatim. — Vi nemate imovine, a ni djece... pa se ne bojite pljačkaša. Sa mnom je drugačije.Okrenuvši se, dao mi je znak da mu priđem.— A ti, ne bi li...? — zašištao mi je u uho, pokazajući palcem put natrag.— Ne, Marino. Ne ostavljam ja svoju dužnost. Idi ti samo... i nek' je Bog s tobom!Slegnuo je ramenima, jednim korakom zajašio svoga magarca i brzo se udaljio.

X

Sjeo sam do Franje. Nije bio hladan dan, ali sam se sav tresao. Odjednom začuh silan cvrkut i šum ptičjih krila: digao sam pogled i ugledao jata vrabaca, ševa, žuna, češljugara, ' kosova, zelenaca... čak i jednu jarebicu - kako lijeću nad našim glavama, kao da nam žele dobrodošlicu u njihovo stanište. Bivajući postupno sve smjelije, ptičice su nam prilazile - približavajući se sve dok se nisu ponosno natiskale pred Franjinim nogama.— Sestre Ptice, sestre Ptice — šapatom im je uzvratio — da, da... ja sam to, vaš brat, koji vam se vratio nakon boravka u dalekim i neobičnim zemljama. Došao sam, jesam... i sad ćemo konačno skupa živjeti na ovoj svetoj gori. Trebate li štogod, samo mi kažite, pa ću ja u Boga, Oca našega, posredovati u vašu korist.Jarebica ga je nježno promatrala, stojeći na jednoj nozi, glave nagnute ustranu - kao ljudsko biće. Ali, dok smo tako sjedili ondje posve zaokupljeni tim čudom, dvojica seljaka naiđoše - u strahu vičući:— Što ste zasjeli tu, jadne budale!? Ide Vuk!— Otkuda... kamo?— Baš ovamo! Ovuda će naić'.— Hajd'mo i mi, maknimo mu se s puta, brate Franjo!— skočio sam s dušom u nosu.— Samo stani tu, ti... čovječe s tako malo vjere u sebi. Pusti mene da pričam s kapetanom. Ništa se ne boj: svemoguć je Bog, posve je izgledno da će tog Vuka u janje pretvoriti.Ustao je i nesigurna koraka krenuo u smjeru što ga po- kazaše ona dvojica. Ja sam, pak, skrio lice rukavom halje i čekao - posve sam. Jesam znao da je Bog svemoguć, ali nekako i nisam imao vjere u to. Koliko li je puta dopustio da pravovjerne požderu divlje zvijeri ili da ih nevjernici pobiju! Najbolje bi bilo da smo dali petama vjetra - zar ne kaže poslovica da Bog pomaže onima koji i sami sebi pomažu!

Ali, naiđe neko čobanče, te mi dade vrčić mlijeka - i srce se moje vratilo na mjesto. Sram me bješe moga straha, pa sam odlučio potražiti Franju, kako ga ne bih ostavio sama u pogibelji. Ali, baš kad sam kanio ustati, zemlja mi guzicu privuče: po njoj, sigurnije mi bješe tu ostati... a ja se složih.

Naćulio sam uši, za slučaj da me Franjo bude zvao, ali sve uokolo tiho bješe, milina jedna. Mrak je, pak, počeo padati dolinom, uskoro mi zakrivši maslinike i vinograde, a zatim je počeo i brdo osvajati: razinu po razinu, svijet mi se gubio pred očima.

Najednom se netko oglasio grozomornim divljim krikom - učinilo mi se da dolazi sa stijena za mojim leđima. Glasina je ta sve mi iz bližeg dolazila, po čemu sam zaključio da mi taj netko prilazi - a zatim razaznah da ne bješe jedan glas posrijedi, nego dva: prvi grub i divlji, a drugi nježan i slab... Franjin poj, shvatio sam i na noge skočio.

Kad su mi ti glasovi još bliže prišli, razumio sam i riječi: pjevali su psalam "Krist iz mrtvih ustade - smrću on smrt pobijedi". Susreli su se, sinulo mi je, sastali i sprijateljili, pa se obojica vraćaju Božjem stadu. I odista, uskoro sam u polumraku nazreo Franju kako mi se približava s nekim čovjekom opasna izgleda, zaraslim u kosurinu, bradurinu, brčine... Hodali su ruku-pod-ruku, a kad su mi prišli, Franjo radosno uskliknu:

— Evo našega slavnog kapetana Vuka! Nije više vuk, nego jaganjac.— Jaganjac, brate, ali onaj koji vukove ždere — zagrmio je razbojnički

vođa. — Ne smijem smetnuti s uma ono čime se bavim.— Da, zasad... Ali kasnije, kad se približiš Bogu, prestat' ćeš i vukove

proždirati.Rekavši to, Franjo je naglo umuknuo: otkrio je srebrni amulet na

kapetanovim kršnim runjavim grudima. Neke su riječi bile na njem ugravirane, ali ih on, svojim oštećenim očima, nije mogao pročitati.

— Što to imaš na grudima, brate moj? Što piše na tomu što nosiš sa sobom?Banditski vođa zacrvenje se od srama - jednim je pokretom strgao amulet s vrata.— Stari grijesi! Ne čitaj to! — reče bacivši srebrnu kolajnu " u grmlje.— Baš hoću, brate Jaganjče, jer su svi tvoji grijesi oprošteni. Vuk je mrtav, živjelo janje!Franjo je zatim potražio onu amajlijicu, našao ju i prinio očima: "Neprijatelj Boga i čovjeka"... pročitao je.Kapetan Vuk nato ju je istrgnuo Franji iz ruke, bacio pod noge i zgazio, vičući:— Prijatelj Boga i čovjeka! To sam sad i to ću si dati ugravirati na novi amulet. A sada - doviđenja do sutra. Prvo što ću učinit' ujutro bit' će da vama dvojici sagradim sklonište od zemlje i granja, a onda ću na svoju osmatračnicu - pa nebo neka bude na pomoći onom koji pokuša proći ovuda bez mog dopuštenja.Potom se na tren zamislio.— Čekajte, bolje će biti da pođem s vama. Ja ću vas voditi do prikladna mjesta, jer na planini nema nikakvih staza... izgubili biste se.Onda je Franju u šali pljesnuo po stražnjici i podigao ga kao dijete:— Eto! Brate Franjo, ovdje ti ni magarac ne treba.

Uru vremena kasnije izbili smo na ponikvu nasred koje je stajao veliki hrast, još pokriven gustim lišćem. Franjo će tada našem vodiču:— Brate Jaganjče - tako ću te odsad zvati - molim te da sutra moju kolibicu podigneš tu, pod ovim dubom, a da sklonište za brata Lea sagradiš podalje... dovoljno daleko da ne vidimo jedan drugoga, a i da me ne može čuti čak i ako ga budem najglasnije zvao. Posve sam moram biti na ovoj gori, brate moj.— Bez daljnjega, moj oče Franjo. Sutra ću vam kruha donijeti, maslina... ili nešto drugo, što god nađem. Neću da mi nijedan od vas umre od gladi, jer nisam nikad čuo da je netko mrtav molio. Stoga ću vam s vremena na vrijeme donositi koliko treba da ne prdnete u čabar... hraniti siromaške otimajući bogatima, dakako. A zašto ne? Zar to nije pravedno? Zašto odmahuješ glavom, brate Franjo?... Po meni, nikakve sumnje nema da nije Bog dijelio dobra na ovom svijetu, nego Sotona - jedino se tako može objasniti njihova nepravedna razdioba. Ja, dakle, jednostavno nastojim po-staviti stvari na pravo mjesto.

Rekavši to, razbojnik je poljubio Franji ruku i nestao u mraku.

12ana što smo ih proživjeli na Alverniji sjećam se s užaDana što smo ih proživjeli na Alverniji sjećam se s užasom i neopisivom

radošću u isti mah - a bjehu li to dani, mjeseci ili godine? Vrijeme je, naime, lebdjelo nad nama kao sokol, tako brzo mašući krilima da se činilo kako ih uopće ne miče. Mjesec je izlazio i zalazio, ponekad tanak poput srpa, ponekad pun srebreni krug. Kad bi se snijeg počeo topiti, vode su se slijevale padinama Alvernije i natapale ravnicu baš kao i Franjine molitve; drugom bi napadao i zadržao se, ružičast pod jutarnjim suncem, blještavo bijel o podnevu, plavičast predvečer. Tiho bi nam se prikrao i čvrsto ovio bjelinom obje naše kolibe. Svakoga bi jutra Franjo zagazio tim bijelim pokrivačem i razasipao mrvice kruha što nam ga je brat Janje (Bog ga blagoslovio!) redovito donosio kako ne bismo pomrli od gladi. Ptice su dolazile i posve se navikle na taj obrok - toliko da bi u zoru okružile Franjinu kolibu, požurujući ga da se pojavi. Jedan se rusi svračak osobitoj drskosti dovinuo: svakoga bi praskozorja kružio oko njegove kolibe glasno cičeći - kako bi ga probudio.Studen je bila strašna, a kako su naše mantije odavno bile spale na dronjke, vjetar je zviždao kroz rupe u doderanoj tkanini pa nam je koža modrjela od hladnoće. Odista je čudo što sam preživio takve patnje i izbjegao da se pridružim zboru nevidljivih! Možda je pravo imao Franjo kad je rekao da onomu tko na Boga misli zimi nije hladno, a niti ljeti vruće. Moram reći da sam izvanredno često pomišljaona Boga na toj neljudskoj planini, ali sam - s druge strane - također vrlo često mislio na uzavreli lonac nad raspirenim ognjem, te obilato zapapreno kuhano vino što kosti ugrije, kao i postavljen stol i cijeli moj svijet ispunjen mirisom pečene prasetine. Tko bi onda mario da snijega napada i čeljadetu preko glave? Lijepo bih zabravio vrata, pa snijeg, studen ni glad ne bi mogli unutra. O sigurnosti žuđena!... Ni Bog ne bi bio

zaboravljen, jer tko ne bi - nakon što se najede i napije - digao ruke put stropa, pa lijepo u svojoj kući zahvalio Svemogućemu što je stvorio vatru, svinjče, vrata...

Ako je itko tada na Franju pomišljao, nije taj patio ni od gladi, ni od hladnoće, jer je Bog - oganj neugasivi - tinjao u njemu danju i noću, a i kruh mu je anđeoski stalno na usnama bio, mirisan, od bijeloga brašna, vruć. Usprkos tomu, s vremena na vrijeme mučila me briga za nj, pa sam izlazio iz moga zaklona i odlazio vidjeti što se s njim događa. Zamijetio sam tako da jutrom, o podnevu i predvečer odlazi do nedaleke mračne pećine koja mu bješe ustaljeno mjesto za molitvu. I kakvo li čudo vidjeh! Kad bi odlazio onamo razgovarati s Bogom njegovo su držanje i način hoda bili posve drugačiji nego pošto bi završio molitve i krenuo natrag prema kolibici: polazio je pogrbljen, nemoćan i sav oronuo, tako da bi se jedva probijao kroza snijeg, stalno padajući i teškom se mukom dižući na noge - a nakon što bi izmolio koliko mu je duša htjela, te se vraćati počeo... kakva li držanja bješe! Kakav je div izlazio iz one mračne jame! Uspravan i sigurna koraka gazio je snijeg kao da ga i nema, a nad glavom mu se iskrio ognjeni stup deset puta viši od njegova stasa.

Oprosti mi, Bože, ali sam zavist osjećao kad bih ga takvog vidio. Od čega li on bješe - kaljena čelika? prekaljena duha? -kada mu nikad ne bješe hladno, a niti ga je glad mučila... pa stoga nikad i ne kaza dosta tom trapljenju. A ja, cvokotao sam danonoćno, nasmrt izgladnio, pa nije u mene bilo ni sklonosti, a još manje snage da molim - ponajmanje ustraj-nosti, jer kad bih i digao ruke i oči prema nebu, mislima bih ostao dolje na zemlji, izrazito nisko štoviše, tako da riječi što sam ih Bogu upućivao ne bjehu do li mjehurići duginih boja... ma jedino zrakom ispunjeni.Tri ili četiri dana otkako sam posljednji put digao ruke nebu, brat Janje dođe kao i obično s nešto milodara za nas: hljeba, maslina, kozjega sira... što li bi već uspio pribaviti.— Da ti oganj naložim? — upitao me.— Nemoj — rekoh s uzdahom. — Ne da brat Franjo da se vatra užiže?— A zašto?— Jer je studen, tako veli.— Ali, upravo zato vam i treba oganj, blesane.— Upravo zato ga mi ne trebamo.— Hm, dobro... a čime se grijete?— Bogom.Kapetan Vuk slegnuo je ramenima.— Samo vi sve naglavce okrečite... ako baš hoćete. Vaša stvar. A što se mene tiče, idem ja u moju pećinu gdje sam navalio hrpu debelih cjepanica da mi se žare na ognjištu. Lonac je već na vatri, brate Leo. Jučer sam ulovio dvije prepelice, pa ih pripremam s rižom. Hoćeš doc prigrist, brate Leo - da malo podmažeš trbuh i ugriješ kosti, jadniče nevoljni?O, kako mi je navrla voda na usta!— Bih rado, brate moj, rado... samo da me nije strah od brata Franje!— Ne mora on to doznat'.— Ali, dužan sam reći mu...— Pa da mu i priznaš, što bi ti učinio?— Ništa. Uzdahnuo bi, ništa više... ali bi to meni bilo kao nožem u srce.

— Kako hoćeš, brate Leo. Ali, zamisli prepelice... u dobru rižotu, pa vina u izobilju, a sve to uz razgorjelu vatru. Ponavljaj u sebi kao da bajaš: prepelice, rižot što se puši, vina kol'ko 'oćeš, a oganj pucketa - pa ćeš možda doći. A dotad...

Protrljao je ruke, te se digao da krene.— Nije te Boga strah, brate moj? — upitao sam.— Nije mene ni ljudi strah, pa kako onda očekuješ da bih se mogao

Boga bojati?Krenuo je uza stranu - planina je odjekivala njegovim smijehom.Sam ostadoh - u divljini u kojoj mi se samoća nikada ranije nije učinila

tako nepodnošljivom. Prepelice, rižot s koga se para diže, vina do mile volje, vatra što plamti... ustao sam i krenuo prema vratima - i pred njima stao. "Sram te bilo, zlosretni Leo! Kada brat Franjo dozna, kako ćeš otrpjeti njegove uzdahe? U svojoj kolibi stoj - i suhi je kruh dobar, a i hladnoća. Drugima pripada pravo da se najedu do mile volje i ugriju se, tebi ne! Ti druga prava imaš, mnogo značajnija." "Primjerice...?" "Još pitaš! Svojim ćeš životom drugima pokazati put spasenja." "A što ako prije umrem?" "Tim bolje! U tom ćeš slučaju drugima pokazat' put spasenja smrću svojom. Obukao si anđeosko ruho, fratarsku halju - nisi više čovjek, ali ni anđeo još... stojiš negdje po sredini. Kazah li 'stojiš'? Ne, ne stojiš ti, nego napreduješ prema anđeoskom, malo-pomalo, svakim svojim dobrim djelom." "Ali, još sam uvijek čovjek, meni se štoviše čini - sve više čovjek... pa te molim da mi dadeš dozvolu još samo ovaj put; nakon toga, anđeo ću postati, pravi anđeo, kunem ti se!" "Čini kako hoćeš, slobodan si. Pođi slobodno i u pakao, ako ti je volja - neću ti na putu stajati. I sretan ti put!"

Pomutnja mi u glavi! Vratio sam se prema sredini kolibe i čučnuo, na rubu plača. A tada, osjetih kako me srdžba nosi. Anđeo, reče on... anđeo! Lako ti je bit' anđeo kad nemaš trbuha - ali pokušaj s trbuhom anđeo biti! Samo probaj! Baš bih te rado vidio bi li izdržao da ti slina ne pocuri kad bi ti dvije prepelice u vrelom rižotu pod nosom zamirisale. Neiskusni rado propovijedaju! A ja sam čovjek: kapetan Vukme pozvao da se najedem - i idem!

Izjurio sam van - snijeg je prestao, naoblaka se kidala, pa se među ostacima oblaka ukazalo nebo boje oksidirana bakra. Pratio sam duboke i velike tragove stopa kapetana Vuka, te gazio po njima - nisam koračao, letio sam. U toj silnoj žurbi, hitajući koliko su me noge nosile, dva sam ili tri puta pao, tako da mi se brada napunila snijega. Konačno sam se domogao pećine novog obraćenika. Utrčao sam unutra, jedva dolazeći do daha. Vatra je veselo plamtjela, miris rižota od prepelica bješe ispunio svaku stopu nastambe kapetana Vuka, koji je klečao pred ognjištem, miješajući jelo u loncu.

— Zdrav mi budi! — pozdravio sam ga s ulaza.— O, dobrodošao fratre! — reče mi okrenuvši se; dakako, grohotom se

nasmijao pritom. — Uđi, uđi! Večera je upravo gotova. Otpusti pojas!Prišao sam ognjištu, razvezujući usput moju fratarsku uzicu i čučnuo tik

do vatre. O, Gospodine Bože Svemogući, koje li radosti! Nikad u životu nisam osjećao toliku zahvalnost Bogu, toliku ljubav, tako duboku i divnu potrebu za molitvom... u kojoj bih ga Ocem nazvao! Odista, tko li je veći otac, onaj koji baci djecu na ulicu ne dajući im zalogaja ni odjeće da si

guzicu pokriju - ili onaj koji im oganj užeže, pristavi lonac da večeru skuha i razdijeli im obroke da se zasite?

Oprali smo ruke snijegom, prostrli ovčju kožu po zemlji pred ognjištem i stavili zdjelu među nas; zatim, odrezavši si po veliku krišku hljeba, sjeli smo ukrštenih nogu jedan nasuprot drugomu - banditski vođa pokajnik i takozvani lav Gospodinov. Pružili smo šape prema loncu, kapetan Vuk zgrabio je jednu prepelicu, ja drugu, pa se neko vrijeme nije čulo ništa osim mljackanja naših vilica i klokotanje vina iz drvenih bukara.

Koje li divote! Kojeg li raja! Neka mi Bog oprosti, ali tako sam ja nebesa zamišljao - neka Franjo priča štogod hoće. O, da, u pravu bješe sultan...

Dan je bio na izmaku, pa sam fizionomiju našega dragog razbojničkog zapovjednika, njegove izrazito koščate jagodice, greben obrva i donju vilicu, uskoro vidio u crvenim odsjajima vatre. Bjeh popio i više nego što je trebalo, pa sam - prosti mi, Gospode - vidio povrh njegova čela i dva uvrnuta sjajna roga kako presijecaju zrak. Stoga me na tren obuzela pomisao - sav sam se naježio od nje - da se možebit Iskušavatelj prerušio uzevši oblik kapetana Vuka. Možda je taj čovjek meni nasuprot sam vrag: namamio me prepelicom - i eto me, ulovljena u njegovu mrežu!...

Kad smo smazali obje ptice i rižu, te ispraznili božanstvenu butelju, dodali smo drva na oganj, a ja sam - u sedmom nebu - počeo pjevati psalam "Krist ustade"; kapetan Vuk, ne znajući napjev, davao mi je takt plješćući rukama, te iskazujući oduševljenje povremenim divljim kricima što su odjekivali dubinom pećine.

— Brate moj, brate moj! — uzvikivao je, grleći me u provali ljubavi. — Nešto ću ti reći, ali ne bih želio da mi za zlo uzmeš: zaklinjem se prepelicom što sam je upravo pojeo da vino bolje zbližava ljude i braćom ih čini nego Evanđelje. Oprosti mi što tako mislim... ali gle! popih gutljaj-dva vina i oči mi se otvoriše - vidim da si rođeni mi brat!

Iznova smo se izgrlili i izljubili.— Brate Vuče, a ja bih htio da možeš i bez pomoći vina vidjeti da su ti

svi ljudi braća. Jer, čim se istrijezniš, što se događa? Svatko ti opet dušmanin postaje, a osjećaj bratstva nestaje k'o da ga ni bilo nije.

— Kad je tako, trebali bismo se moć' opijat' cijeloga života! — uskliknuo je kapetan Vuk posrkavši zadnju kap iz butelje.

— Slažem se, brate Vuče-Janjče! O, da je meni moći pa da izvedem čudo po svom ukusu: ustanovio bih pravilo da braća svakoga jutra najprije moraju popit' po veliku bocu vina, a onda se kao furija rastrčat' selima i gradovima radi prodika. Zamisli samo kako bi grlili i ljubili svakoga na koga

bi naišli, kako bi pjevali i kolo igrali u slavu Gospodinovu! I njihovo bi uzašašće bilo jednostavno da ne može jednostavnije bit', a kladim se i čist užitak, jer bi se osjećaja podgrijanih vinom lako unaprijedili u one koji kroče Bogu, a odatle do nebesa... koliko je treptaj oka!

— Upisuj ti mene, brate Leo, odma' u taj tvoj red! — kapetan Vuk nije se samo razvalio od smijeha, nego umalo i mene doslovce sorio, pljesnuvši me u zanosu žestoko šakom po plećima. — Što veliš na ovo: prebacit' ću oko vrata golem vijenac kobasica, a u ruku krčag vina, pa idemo nać' Franju da mu kažemo za novo pravilo.

Namah me strah spopao! Okrenuvši se prema ulazu u pećinu, u mrak sam blenuo - učinilo mi se da se Franjina silueta šulja tminom, a i kao da dubok uzdah čuh. Skočio sam kao oparen.

— Vrijeme mi je da krenem. Što ako Franjo navrne u moju kolibu, pa me ne nađe u njoj?

— Kaži mu da si molio, brate Leo. A po pravilima novoga reda, što je ovo - prepelice, riža, toplina vatre... - i bilo drugo nego molitva Gospodinu rečena? Istinu mu pripovjedi... sjeti se, jesi li se ikad ćutio bliže Bogu nego večeras, a nije li to smisao molitve?

Kako sam, u tom času, mogao razbojniku objasniti da je molitva nešto posve drugo - kad ni sam nikada nisam otkrio što ustvari jest?

Kapetan Vuk ispratio me dobar dio puta - odlično raspoložen, nije prestao pričati ni trena.

— Znaš, dok sam haramija bio... Ma, ovaj, još jesam, ali nemoj to Franji kazat', moglo bi ga uzrujat - on ti je malo prostodušan, znaš... Dakle, k'o što reko', onda dok sam još razbojnik bio, dođe ti meni nekakav jadničak od popa, da bi on mene ispovidio. "Moliš li?" pita ti on mene. "Naravno! Ma na moj način", otpovrnu' ja. "A to bi bilo...?" "Pljačkom." "I nemaš se namjere pokajati, jadu i nesrećo?" "Ima vremena. Tek mi je trideset i peta, pokajat' ću se kad budem onemoćao sjedobrad starac, kad me noge više ne budu držale. Sve u svoje vrijeme, prijane moj. Kad si mlad kradi, a kaj se kad ostariš." Onaj svećenik pobješnje načisto! "Polako, starino", ja ću ti njemu, "zar ti nije jasno da sam bliže Kristu nego Tvoja Svetost?" "Ti?!" izbeči se on na me. "Ja, nego 'ko. Ja sam ti onaj lupež što je bio razapet do Krista, s njegove desne strane."

— U tom ti je, dragi moj brate Leo, sva mudrost... i nemoj to nikad smetnuti s uma. U posljednjem času, kada ti se smrt bude bližila, moraš nać' načina da se nađeš desno uz Krista, nikako lijevo. Samo desno, jadni moj brate Leo, inače si ga nagrabusio!

Hitao sam umaknuti što prije i što dalje od toga hajdučkog vođe - neki je vrag u meni, naime, silno uživao u svakoj njegovoj riječi. Bog, Sotona, Franjo, lagodan život... sve mi se ispremiješalo bilo. O, hoću li ikad biti toliko priseban da sve u red vratim!

— Zbogom, bfate moj. Neka te Gospod nagradi za dobro što si mi ga učinio, a sve ti loše oprosti.

Stisnuo mi je ruku, bezmalo ju zdrobivši.— Ne zaboravi napisat' nova pravila — doviknuo je za mnom. — Nemoj

zaboravit' nikako... i ne smetni s uma da je to za tvoje dobro!

X

Razgovarao sam sa samim sobom i žestoko gestikulirao cijelim putem natrag. Duboka je noć već bila kad sam se vratio u svoju kolibu - a kakva li je studen u njoj vladala i kako sam se sam osjećao... Bože moj! Eto, odletjeh iz raja i u pakao se vratih. Legao sam, omotavši mantiju tijesno oko sebe - vjetar je zviždao u granju okolnih stabala, u daljini su vukovi zavijali, pa mi se nije dalo oka sklopiti, a ni srce mi ne bješe dovoljno čisto da sam moliti mogao. Konačno, nedugo pred svitanje, svladao me težak

san, prava mora: od trenutka kad sam u mrak potonuo usnio sam da se nalazim

u Egiptu, kraj Tebe, gdje znameniti pustinjaci bjehu podigli svoje kolibice. I ja sam pustinjak bio - imenom Arsenije - a dok sam klečao u molitvi, razmišljajući o mom ocu Nilusu, stogodišnjem iskušeniku čija nastamba bješe oko pet milja od moje, neki monah k meni dotrča: "Pohitaj, brate Arsenije" - povikao je s vrata - "otac te zove. Na samrti je i poručio ti je da dođeš što brže, kako bi ti mogao blagoslov udijeliti."

Skočio sam na noge i požurio koliko god sam mogao, plačući u trku. Sunce je strašno peklo, glavnim se putem kretala karavana deva, ali u takvoj daljini da nisam mogao čuti jednolične pjesme njihovih goniča. Najzad, oko podneva, stigao sam do očeva skloništa: zatekao sam ga položena na pijesak, okružena petoricom-šestoricom monaha koji su ga svlačili i prali mu tijelo sporim pokretima, pojući tužbalicu cijelo to vrijeme. Jedan od njih mi se okrenuo: "Časak prije predao je dušu Bogu," a drugi mi reče "Neprekidno je spominjao tvoje ime i zazivao te... ma si zakasnio". Ali, kao da ih je mrtvac čuo kako govore - odjednom se pokrenuo. Monasi, u silnu strahu, dadoše petama vjetra, a moj otac otvorio je oči i u me se zagledao; štoviše, i usne su mu zadrhtale - "Sagni se, sine moj", promrmljao je. "Može li nas itko čuti?" Oči su mu bile pune straha, a njegova brada, uši, usta, kosa... sve je već bilo zemljom pokriveno.

"Ne može nitko, oče. Sami smo.""Prigni se... strašnu ću ti tajnu povjeriti. Još se sagni." I jesam -

prislonivši uho na sama njegova usta. Glas mu je bio posve slab, isprekidan i mukao kao iz velike daljine dolazi, ili se do mene diže iz duboka prazna bunara. "Arsenije, sine moj... prevareni smo. Obmanuti smo, a sad je kasno! Nema nebesa, ni pakla nema."

"Što je onda tamo... posvemašnji nered?"Ne, čak ni kaosa nema.""Nego čega onda?""Ničega!"Pokušao se pridići, ščepao me za vrat - umalo me i ugušio - a onda je

naglo klonuo na pijesak...Prodorno sam vrisnuo i probudio se, stišćući glavu među rukama u

strahu da mi se ne rasprsne. Pustinjakove sam usne još osjećao na mom uhu, a njegove su mi riječi odzvanjale utrobom, odbijajući se od srca prema bubrezima, od bubrega do pluća, od pluća prema grlu - gušeći me. "Prevareni smo..." Ako je istina to, a što sad? "Brate Franjo", povikao sam, "brate Franjo, upomoć! Upomoć!"

Ustao sam, prišao vratima i stao - zagledavši se u sniježnu bjelinu. Zora se probijala s obzora, i ona posrćući po snijegu - baš kao čeljade, padala je i ustajala, negdje je bila zamjetna, drugdje ni traga od nje, dok je tako kročila sa slabašnom svjetiljkom, nastojeći obasjati svijet. Nije mi se dalo oči otvoriti, srce mi toli bolno bijaše. Kleknuo sam, smotao se u uzdrhtalo klupko i stao tući glavom o kameni pod. Lice mi se ubrzo krvlju oblilo, ali 'mjesto da mi donese patnju, bol me unekoliko smirivala. Digao sam se... rekavši samom sebi da će mi se neki znak javiti, uputa nekakva što će mi pomoći da razumijem: neka poruka od Boga - ptica, udar groma,

kakav glas - tko bi mogao znati? Božji je jezik bogat i raznolik, a on će mi se svakako obratiti i pružiti mi objašnjenje moje patnje.

Danima već nisam bio vidio Franju, pa sam se zaputio prema njegovom skloništu. Počeo sam se uspinjati, zapadajući bosim nogama duboko u snijeg - svom sam se silom morao obuzdavati da ne počnem psovati. "I to se zove život?" - na- glas sam uzviknuo. Čak se i divlje životinje nečim brane: imaju svoja krzna - dok smo nas dvojica puževi golaći, jadnici bez kućice...Tako sam gunđao sebi u bradu dok nisam stigao do grebena s koga se mogla vidjeti Franjina kolibica, pa sam pogledao u tom smjeru - i tako vidjeh Franju na vrh stijene, široko raširenih ruku, pa mi se učinilo da je crni križ nasađen na hrid okruženu snijegom. U strahu da bi se on tamo mogao nasmrt smrznuti, potrčao sam koliko su me noge nosile kako bih se uspeo do njega, uzeo ga u naručje, ponio u nastambu i ondje - slagao se on ili ne - naložio vatru da ga vratim u život. Ali, prije nego što sam svladao i polovicu uspona uza stijenu, glasan mi se krik oteo: Franjo je lebdio, dobar hvat nad grebenom - stojeći u zraku miran i staložen, ruku ispruženih tako da su križ tvorile. Zgranut pomišlju da bi mogao odletjeti, napregnuo sam sve snage, uspeo se hitro na vrh i pružio ruku da ga dohvatim za donji rub mantije, ali se on tada sam, jednako kao što je lebdio, bez napora spustio i sjeo na kamen.Pogledao me kao da ne znade tko sam, kanda se čudi otkuda tu ljudsko biće. Poduhvatio sam ga na ruke i ponio niz hridinu, posrćući i padajući po zasniježenoj nizbrdici dok ne bjeh posve iscrpljen. Ipak, uspio sam ga donijeti do skloništa- upalio zatim oganj i položio Franju tik uz ložište, te ga počeo snažno masirati da mu ugrijem krvotok. Malo-pomalo vraćao se u svjesno stanje, otvorio oči i prepoznao me.— Zašto si me spustio, brate Leo? — oglasio se mrmljajući. — Bolje mi je bilo tamo gore.— Oprosti mi, brate Franjo, ali bio bi umro.— Ali, zar ne vidje kako sam se u zrak uzdizao? Bjeh umirat' počeo... zašto si me vratio na zemlju?Bacio je pogled na svoje krvave ruke, te okrvavljena i natečena stopala.— Bole me! — kazao je teško se boreći da dođe do zraka.— Bole, brate Leo, dlanovi i stopala me bole kao da mi ih je netko čavlima probio. Ne mogu noću oči sklopiti koliko bole.Pošutio je časak-dva, pa će potom:— Oprosti mi, vjerni moj magarčiću. Ali, nisu tvoje muke pri kraju... nismo još stigli, premda se jesmo primakli. Slijedi me, ne gubeći srca!Položio mi je ruku na glavu:— Blagoslovljen da si, mali Božji lave. Pođi sad u svoju kolibu, htio bih sam biti.

Vratio sam se u moj zaklon, ne znajući što bih pomislio: je li to onaj znak što sam ga od Boga tražio - upitao sam se. Franjo kako lebdi...? Da - Bog mi je, raspolažući beskrajno bogatim jezikom, odgovorio tom vizijom. Tako mi je Gospod one noći poslao san kojim me je uzrujao, a sljedećega dana ukazanje kojim me učvrstio u vjeri. Igra se nama kao malom djecom koju želi podučiti da pate, ljube i mnogo toga izdrže... pomislio sam. Kad

sam konačno stupio u osamljenu i studenu kolibu, moj um je bio posve smiren.

Jedan mi je grijeh, međutim, još stajao poput kamena na srcu: one prepelice u rižotu, vino, toplina ognja... - pa sam se prekrižio i odlučio otići sljedećega jutra Franji i ispovi- djeti mu se, kako bi mi i tog bremena nestalo s duše. Jer, zima će uskoro proći pa moram bezbrižan zakoračiti u novo proljeće - čist, s lastavicama u srcu.

Tako sam se narednoga dana bacio na koljena pred Franjom. Ispovijedio sam mu moje prijestupe, a zatim spustio čelo na zemlju pred njegovim nogama i čekao - a Franjo ni da progovori, niti da uzdahne. Ničega nisam bio svjestan osim tremora u njegovim stopalima... pa sam tako čekao i čekao, ne mogavši na kraju izdržati muk; upitao sam ga sto-ga:

— Onda... brate Franjo, kakvu ćeš mi pokoru zadati?— Težak je tvoj grijeh, dijete moje. Tri dana i tri noći neću okusiti

hljeba ni vode.— Ali, nisi ti zgriješio — pobunio sam se — nego ja. Mene trebaš

kazniti!— U čemu je razlika, brate Leo? Zar nismo jedno?... Ja sam s tobom

griješio, ti si sa mnom postio. Već dugo zajedno živimo, kako da to još nisi shvatio? Pođi sad, s Božjim blagoslovom!

Dodirnuo me je po ramenu, pokazujući mi da ustanem. Poljubio sam mu ruku - i odjednom me suze svladaše.

— Neću nikad više — procijedio sam jecajući. — Kunem ti se, brate Franjo, nikad više.

— Jednom sam ti rekao, nisam li... da riječi "nikad" i "uvijek" pripadaju Bogu. Samo ih on smije izgovoriti... Idi sad, ali pazi se, jaganjče Božji: za dlaku te nije vuk progutao!

X

Snijeg se počeo topiti, nebo se razvedrilo, a niz planinu su se slijevali bezbrojni potočići, hrleći prema nizini. Grmlje se pupovima radovalo svjetlu, a na svaki dah vjetrića na tlo su padale i posljednje krpice snijega što su se još vidjele po granama. U šumi su se začule prve kukavice - tjerale su zimu svojim dozivanjem; čovječje je srce uzvraćalo tom zovu s najvećom radošću, iz najdubljega svog kutka; bjelodano su oboje pripadali istom redu - redu Proljeća.

Nebo i zemlja blagi postadoše, ne mučeći više ljudski rod onako okrutno; štoviše, ponekad kada bih otišao ostaviti Franji njegov dnevni obrok pred vrata zakloništa, ugledao bih jedva zamjetan smješak i na njegovim sparušenim usnama.

— Proljeće stiže, brate Leo — ponavljao bi mi radosnim glasom — proljeće, blaženo i milosrdno doba po zemlju. Upamti, gdje ono stopom stane snijeg se topi.

— U dolini su vjerojatno već bademi procvali — odgovorio sam jednoga dana.

— Ako hoćeš moj blagoslov, brate Leo, ne misli na bademova stabla u cvatu, jer Iskušavatelj čuči na njihovim granama namigujući nam. Umjesto

toga usmjeri oči prema unutra i promatraj badem u sebi - dušu svoju - kako cvjeta.

Običavao sam satima sjediti na vratima kolibe, promatrajući proljeće kako se budi; taj sam čin doživljavao kao molitvu bez riječi - zahvalnicu Gospodu upućenu. S promjenom vremena počeo sam silaziti u podnožje brda kako bih sjekao trstiku i vrbovo pruće za pletenje košara. Danju sam znao satima tako plesti, osjećajući kako mi se - dok radim - misli brže i temeljitije usmjeravaju Bogu, nego kada bih kleknuo s izričitom nakanom da molim. Radovalo me što sam tako mogao povezati fizički posao i molitvu.Dok sam jednoga dana sjedio pred kolibom i ispreplitao pruće, začuh kako netko tegobno korača kamenjarom, s naporom dahćući. Znao sam da to ne može biti brat Vuk, jer taj nikada nije teško disao, a i prikradao bi se nečujna koraka. Ustao sam i potrčao prema tomu nekomu - i koga sam ugledao: oca Silvestra!— Dobrodošao! Dobrodošao! — uskliknuo sam; odista, srce mi je htjelo iskočiti od radosti što nakon toliko mjeseci vidim nekog od braće. Zagrlio sam ga i posjeo uza me.— Nemam te ničim ponuditi, brate moj, osim hljebom i vodom.— Kako je brat Franjo? — upitao je bojažljivim glasom; ocu Silvestru hrana nije bila ni na kraj uma.— Živ je, ali se strašno pati. Ne vjerujem da ćeš ga prepoznati, toliko ga je nestalo od posta i molitve. Svakoga jutra, prije praskozorja - upravo kada na trenutak usne - dolijeće rusi svračak i budi ga. Da pomisliš kako je Bog i toj ptici naredio da ga muči.— Otac mu umire, brate Leo, pa me je poslao da kažem Franji neka dođe što prije, da ga još može vidjeti... ako ne bude prekasno. Čini se kako mu je žao zbog svega, možda hoće zamoliti sina da mu oprosti.Pomislio sam na one prve dane pune nadahnuća, kada smo otresli prašinu ovoga svijeta s naših nogu i zagazili u oganj Božji. Koliko li je godina, koliko stoljeća, Gospode, odonda prošlo!— Gdje mu je skrovište, brate Leo?— Ja ću s tobom. Gore je, među stijenjem... Ufajmo se da ne moli, jer inače neće moći razgovarati s nama.Uspentrali smo se do kolibe - i zatekli ju praznu.— Mora biti da moli u svojoj pećini — rekoh. — Hajdemo tamo, ali što tiše možemo. Ne smijemo ga uznemiriti.Zastali smo na ulazu u špilju; u početku nismo ništa vidjeli, ali smo mogli čuti duboke jecaje i zaklinjući glas: "O, jadna moja na križ razapeta Nado, moja tužna razapeta Ljubavi! O Kriste!..." Nakon kratke stanke isti se glas opet čuo, još žalobniji, još očajniji: "O, jadna moja na križ razapeta Nado, moja tužna razapeta Ljubavi! O Kriste!..."

Otac Silvestar zakoračio je da uđe, ali sam ga zgrabio za halju.— Za Boga miloga, ne prilazi mu — šapnuo sam mu na uho. — Strogo

mi je naredio da ga ne zovem niti diram dok moli. Reče mi da će se, taknem li ga samo, raspasti u tisuću komada.

Ostali smo tako izvan pećine, jedan lijevo, a drugi desno od ulaza, čekajući da Franjo okonča molitvu i pojavi se, kako bismo mogli razgovarati s njim. Sunce je, na svom putu, dosegnulo zenit, pa krenulo

silaznom putanjom, zalasku se primičući... a on je, nepomično klečeći raširenih ruku, sveudilj ponavljao jedne te iste riječi. Tek smo u sumrak konačno začuli dubok uzdah, pun očaja. Franjo se digao i izašao, teturajući kao da pijan bješe, očiju crvenih od suza i krvi. Ruke smo mu pružili, ali nas ne vidje - očne su mu jabučice bile posuvraćene unatrag: gledale su u unutrašnjost njegova tijela. Učinio je nekoliko koraka, posrćući jer ništa nije vidio, a zatim je stao; učinilo mi se kao da se nastoji sjetiti u kojem smjera treba krenuti da bi našao svoju kolibu. Digao je ruke k sljepoočnicama - kao da mu se na trenutak zamutilo u glavi - ali se ubrzo pribrao i nastavio hodati.

Slijedili smo ga na prstima kako ga ne bismo prestrašili. Ali, kad je već bio nadomak nastambe, čuo je kako se kamenčić zakotrljao nekom od nas pod nogom i okrenuo se. U prvi mah nas nije prepoznao, ali se, kako smo mu prilazili, njegovo lice ozarilo, a usnice uzdrhtale - nasmiješio nam se. Raširio je ruke, prihvaćajući oca Silvestra u zagrljaj.

— Brate Franjo, brate Franjo, tako si mi nedostajao! O, kako mi je drago što te vidim...

Franjo ništa ne reče - zanjihao se da će pasti, pa smo ga obojica prihvatili pod pazuha, unijeli u sklonište i posjeh ga na ovčje runo što mu ga brat Vuk bješe donio.

— Što se s braćom zbilo? — bojažljivo je upitao oca Silvestra, konačno prozborivši.

Stari je svećenik pognuo glavu i uskratio mu odgovor.— Što se dogodilo s braćom? — Franjo je ponovio pitanje, zamjetno

turobnim glasom i primivši oca Silvestra za ruku. — Istinu mi kaži, nemoj me štedjeti.

— Drugim su putem pošla, brate Franjo. Odoše braća u nizinu, napasati tvoje stado na izdašnim pašnjacima.

— A što je ostalo od svete Neimaštine?— Hoće da je odjenu i nahrane, da je udebljaju i sandale joj na noge

obuju. I Portiuncula im je suviše bijedna i tijesna da bi se udostojili u njoj boraviti. Obilaze gradove i sela zlato skupljajući, a brat Elijas upravo je položio temelje goleme crkve, visoke poput trokatnice, te poslao po slavne kipare i slikare da je ukrase. Veli on da posvemašnja Neimaština mora u palači stanovati, pa da je upravo za nju i grade.

— A sveta Ljubav?— Braća su se podijelila, neka bi ovako, neka onako. Stari, prva

četvorica, odbijaju poslušnost novim pastirima, a kada ih ti novi susretnu na putu, rugaju se njihovim poderanim mantijama i bosim nogama... Tako, umjesto da im se kao braći obrate, podrugljivo ih zovu bosonogima.

— A sveta Jednostavnost?— I ona je mrtva, brate Franjo. Otvorili su nove škole, a neki od njih

otišli su i u Bolognu, drugi u Pariz, pa tamo studiraju dok ne postanu tako strašno pametni da mogu buhu potkovati. Skupljaju goleme knjižurine i s predikaonica se natječu u slatkorječivosti i učenu govorništvu - sve da bi dokazali kako je Krist Bog, da je bio razapet na križu i trećega dana ustao iz mrtvih. Toliko se zanesu i sve ispremiješaju da se čovjeku pamet smuti i srce u led pretvori. Onaj dan kad je mudrac o tom progovorio bio je posljednji u kojem je Krist još mogao na nebo uzaći.

Iznenada - prije nego što smo ga mogli spriječiti - Franjo je pao licem prema zemlji; ostao je tako, nepokretan i bez riječi... samo smo povremeno čuli kako mrmlja u silnu jadu: "Bože, o Bože... zašto? Zašto? To je moj grijeh!" Kada ni to ne bismo od njega čuli, udarao je čelom o kamen - tako da smo ga morali nasilu podići.— Brate Leo! — oslovio me, prema meni se okrenuvši.— Evo me, brate Franjo... samo kaži.— Otvori Evanđelje, spusti prst nasumce na bilo koji stih, pa ga pročitaj.Uzeo sam Evanđelje, otvorio ga i položio prst po sredini slučajno otvorene stranice, te se primakao vratima jer je ondje bilo više svjetla.— Čitaj!— Evo dolazi čas, uistinu je već došao, raspršiti ćete se svatko na svoju stranu, a mene samog ostaviti — pročitao sam nagnut nad libar.— još čitaj! — naredio mi je glasom punim jada. — Što još kaže?— Ali, nisam ja sam, jer Otac je moj uza me.— Dosta!— Čuo si Kristov glas, brate moj — reče primivši oca Silvestra za ruku. — Iako su se fratri raspršili, ne smiješ tugovati. I ja sam u jednom trenu dopustio da me bol nadvlada, ali - kao što vidiš - nismo sami. Otac je naš s nama, zašto bismo onda strahovali? On će opet povesti ovčice uzbrdicom, on će opet stado glađu nahraniti.Duga je šutnja nastala. Franjo jest bio potonuo u beznađe, ali ne i potpuni gubitak samopouzdanja. Mogli smo osjetiti da je daleko od nas - u dalekoj budućnosti. Povremeno bi se javljao čudnim glasovima, što je u muku oko nas nalikovalo lavežu koji dolazi iz udaljena zakutka zemlje - baš kao kad ovčarski pas laje na skupinu što se odvojila da ju skupi i potjera glavnini stada. U nekom je času nakratko zaspao, ali ubrzo i otvorio oči te nas pogledao smješkajući se.— Upravo sam usnio vrlo čudan san, braćo moja. Počujte: fratri se skupili u Portiunculi, a Elijas im svijet dijeli. Uto nailazi monah u ritama, bos... videći ih - glavom vrti. Jednog od braće to razljuti, pa će mu "Što činiš ovdje... zašto tako buljiš u nas i odmahuješ glavom?" "Zašto hodaš uokolo bosonog i u mantiji punoj rupa, neošišan i neopran, tijela umrljana blatom? Zar ne znaš da je naš novi general izbacio Neimaštinu iz reda? Idi u svoj samostan, okupaj se, uzmi si sandale i čistu halju, da ne sramotiš nas ostale," dobaci mu drugi. "Odbijam!" "Odbijaš, jel'?" izderao se Elijas na nj, na noge skočivši. "Bičevat' ću te dati - četrdeset udaraca"... Pošto monaha u dronjcima izbičevaše da sav krvlju obljeven bješe, opet će Elijas: "Sad nam kaži svoje ime." "Franjo", odgovorio je ovaj, "Franjo Asiški."Pogledao nas je; osmijeh mu bješe nestao s lica.— Tako su me u snu izbatinali... i izbacili — tiho je rekao. — Slava Bogu.Zatim je sklopio oči - razumjeli smo da je već na putu, daleko daleko od nas. Otac Silvestar u nekomu me trenu pogledao kao da traži ohrabrenja da se obrati Franji.— Brate Franjo — rekoh stoga — gdje si da jesi, vrati se i počuj. Otac Silvestar ima poruku za tebe, reci mu da ti ju kaže.Franjo je na to naćulio uši, kao da se bori ne bi li me čuo.— Što si rekao, brate Leo? Poruka?... Kakva poruka?

— Silvestra pitaj, on će ti ju isporučiti.— Silvestre, brate moj — kazao je položivši ruku preko svećenikove — moje srce može podnijeti svaku koju mi do- neseš. O kakvoj se poruci radi, od koga?— Od tvog oca je, brate Franjo, gospara Bernardonea.Franjo je prekrižio ruke i pognuo glavu, ništa ne rekavši.— Od tvoga oca — ponovio je otac Silvestar. — Poslao me da ti kažem da dođeš, kako bi te mogao vidjeti i govoriti s tobom prije nego što preda dušu Bogu.Franjo se ni pomakao nije.— Majka ti je neutješna. Kleči kraj njegove postelje, na njegov jastuk naslonjena, plače i jadikuje. Čeka te, brate Franjo, samo tebe... čeka da dođeš i da te vidi i da je to umiri. Pođi!Franjo opet ni da se makne, niti da progovori.— Jesi li čuo...? Što da im odgovorim?Franjo je najednom ustao, okrenuo se u smjeru Assisija i raširio ruke, te zatim učinio znak križa po zraku.— Zbogom, oče — šapnuo je. — Oprosti mi!Zatim se okrenuo Silvestru:— Ako ga zatekneš živog, kaži mu, brate moj, da ja s ove planine ne mogu. Znaš kako lav zgrabi plijen pa njime, u igri, o zemlju udara, zar ne? Dakle, Bog je mene upravo tako zgrabio. Ne mogu pobjeći, previjam se u Božjim kandžama, a otet' im se ne mogu... Kaži mom ocu da ćemo se opet sresti.— A majci?— Isto: Do ponovnog susreta!— Zar ne osjećaš sažaljenja prema njima? — otac Silvestar upitao je oklijevajući. — Ta, roditelji su ti! Traži u Boga dopuštenje... neizmjerna je dobrota njegova, odobrit' će tvoj zahtjev.— Već sam ga jednom pitao.— I što je odgovorio?— Ja sam ti otac i majka - to je bio njegov odgovor.Otac Silvestar se nato naklonio i poljubio Franji ruku.— Zbogom, brate Franjo. Čini kako te Bog vodi...— Dok se opet ne sretnemo, brate moj — odvratio je Franjo i sklopio oči.Želio je sam ostati, pa smo ga nas dvojica napustili i otišli do moje kolibe. Zastavši pred njom, otac Silvestar ogledao se uokolo: stijene, sure hridi, tu i tamo grm sparušene kupine... bilo je sve što je mogao na zemlji vidjeti - a u zraku dva sokola kako kruže.— Bog se drugačijim čini dolje u nizini — tiho je izustio. — Jahve na vrhuncima boravi, a Krist u ravnici gdje poljanama kroči. Kako možeš izdržati ovdje, brate Leo?— Nikako, ali Franjo izdržava za obojicu — rekoh mu nevoljko, a tada uđoh u skrovište da mu nađem ulomak hljeba.

— Za po putu... ogladnjet' ćeš.Zagrlili smo se potom.— Dobro pazi na Franju — napomenuo mi je polazeći. — Bog ga trga u

paramparčad... izjest' će ga. Zar ne vidiš, samo su mu još ona dva bolesna

oka živa - ništa više. Kad se i ona ugase, brate Leo, nestat' će svjetla na svijetu.

X

Iznova je mjesec izlazio i zalazio, izlazio, zalazio... prvo proljeće, a zatim i ljeto, dođe i prođe. S naših smo visova promatrali promjene na licu zemlje - kako su se zelena žitna polja zazlatila pa onda požnjevena bila, kako su se u vinogradima kvrgavi crni trsovi prvo osuli pupoljcima, zatim lišćem, te onda grozjem što je za jematve pobrano. Naša je planina cijelo to vrijeme jednaka ostala: pusta i bez ijednoga cvijeta. Rujan je došao, jesen s njom i Franjin omiljeni blagdan; pripremajući se za nj, sva mu hrana bješe zalogaj kruha i gutljaj vode - toliko se suzdržavao poradi Svetoga Križa.

Slavljenje križa otpočeo je godinama prije, još je u Pravilima reda svojom rukom dopisao: "Štujemo te, Gospode, jer si se žrtvom na križu udostojio iskupiti grijehe svijeta." A kako se bližio 14. rujna, blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, Franjo bješe poput svijeće što se brzo topi pred raspelom. Više nije zaspati mogao, danju i noću držao je oči uperene prema nebu - kao da očekuje trostruko-sveti simbol da se pojavi praćen sijevanjem munja i anđeoskim krilima. Jednom me tako primio za ruku i pokazao drugom put nebesa:

— I ti gledaj, brate Leo, možda ćeš ga vidjeti. Sveto pismo kaže da će se križ ukazati na nebu kada Gospod suditi dođe. Brate Leo, imam osjećaj da on stiže... upravo sad!

Svrnuo je pogled na svoje ruke i noge.— Čovječje je tijelo križ, brate Leo. Raširi ruke pa ćeš vidjeti... a na tom

je križu Bog razapet.Digao je ruke prema nebu.— Kriste moj voljeni... — zavapio je poluglasno — ...jedno milosrdno

djelo ištem od tebe, samo jedno, prije nego umrem: daj mi da u svom tijelu i duši iskusim tvoju patnju i muku. Daj mi da ih osjetim onoliko koliko je smrtnu greš- niku moguće. Tvoju patnju i svetu muku, Gospode... — po-navljao je kao u deliriju.

Omotao je ruke i stopala mantijom.— Bole me — reče mi šapatom. — Odlazi, brate Leo. Ostavi me samog

s mojim bolom. Blagoslov ti udjelujem...Otišao sam, ali obuzet krajnjom nelagodom. Gospode, hoće li se oganj

u njemu ikako primiriti, može li on izbjeći da ga u pepeo pretvori?... Odista sam, s približavanjem Uzvišenja Svetoga Križa, iz dana u dan nazočio kako Franjo nestaje u svojim smjenama radosti, straha i boli. Nastojao je prikriti patnju, ali sam bio svjestan da su mu boli u rukama i stopama nepodnošljive - borio se da svojim krhkim i iscrpljenim tijelom oživi Kristovu muku, da podnese nadljudsko stradanje. Može li čovječje tijelo podnijeti takvo iskušenje?

Tjeran zebnjom, svakoga sam se jutra prikradao velikoj stijeni nasuprot njegovoj kolibi, te da ga odande nezamijećen promatrao. Nije više odlazio u onu pećinu, nego se uspinjao na hrid ponad skrovišta, pa ondje provodio cijeli dan ruku podignutih u molitvi, nijem i nepomičan, kao da okamenjen

bješe. Predvečer bi se oko njegova tijela ukazala svjetlost, a kosa kanda mu je bila ognjem zahvaćena.Za bdijenja uoči blagdana Uzvišenja silan me nemir obuzeo. Nešto prije ponoći kleknuo sam da bih molio, ali mi je Franjo stalno bio na umu. U zraku sam osjetio vonj po paljevini - kao da je strašna munja udarila u Franjinu glavu. Ustao sam i izašao: nebo nada mnom cijelo je u plamenu bilo: zvijezde su se rojile kao iskre i sunovraćivale prema zemlji, Kumovska je slama blistala, a u toj su se noći u danpretvorenoj i stijene Alvernije sjale kao užarene. Legnji su letjeli od drveta do drveta puštajući prodorne krike, a puhao je blag i topao povjetarac, nalik proljetnom razvigor- cu što pupove budi. Nisam mogao razumjeti otkuda takva divota i smirenje, pa sam se ukipio i samo gledao oko sebe - začuđen time što se nebom tragovi zvijezda ukrštaju poput mačeva, dok je zemlja pod njima umilna i poslušna kao predana žena.

Krenuo sam put Franjine kolibe, a što sam joj bliže bio, to mi je srce ustreptalije bilo: upravo se takvih noći, kada nebo bjesni a zemlja mu se podaje, kada puše vjetar proljetnom nalik - čuda događaju. Skutrio sam se iza one stijene i uskoro ugledao Franju kako kleči u sjeni skloništa, molitvi predan. U nekom su se trenu oko njegova lica i ruku ukazali treperavi plameni jezici, a zatim - blještave poput munja- svjetlosne su mu zrake obasjale ruke i stopala... i to ne osvjetljavajući ih, nego spaljujući!

Dugo sam ga promatrao, nepomično zgrčen za stijenom. Lahor je u nekom trenu nestao, ni list više treperio nije, a na istočnom se obzoru ukazala plavičasta svjetlost. Krupnije zvijezde još su titrale i ljeskale se kao da plešu - u daljini se začuo prvi cvrkut dnevne ptice. Noć kao da je prikupljala svoje nebeske svjetiljke i tamu, spremajući se otići, kad se odjednom blistavo-crven bljesak ukazao na nebu. Podigao sam pogled: serafin sa šestorim ognjenim krilima silazio je iz visina - a usred vatre, ovijen plamenim jezicima, bješe Razapeti Krist.Dvama mu je krilima bila glava obgrljena, dva su mu tijelo nosila, a preostala dva bjehu mu rukama priljubljena. Cijela je Alvernia bila okružena ognjenim prstenovima, sjaj kojih je, dok su se spuštali, dopro i do nizine u njenom podnožju. Krilata figura Razapetoga šumeći se spustila do Franje i dodirnula ga u trenu kratku kao udar groma. Franjo je strašno kriknuo - kao da ga čavlima probijaju - i raširenih se ruku, poput raspela, digao u zrak. Potom sam začuo kako onaj šesterokrili serafin izgovara nekoliko riječi, brzo i melodiozno, poput ptice. Nisam mogao razabrati koje su to riječi bile, ali sam čuo razgovjetne Franjine uzvike "Još! Još! Još hoću!"- a zatim je onaj božanski glas odgovorio: "Ne zahtijevaj da dalje ideš. Tu, na Raspelu, čovječjem je uzašašću kraj."

Franjo je onda iznova zavapio: "Hoću još, više hoću - uskrsnuće!" Kristov mu je glas, dopirući između serafinovih krila, uzvratio: "Voljeni Franjo, otvori oči i pogledaj: raspeće i uskrsnuće su jedno te isto." "A raj?" kriknuo je Franjo. "Raspeće, uskrsnuće i raj su jedno te isto," odgovorio je onaj glas, a čim je izgovorio te posljednje riječi čula se grmljavina u visinama, kao da neki drugi glas naređuje viziji da se vrati u Božje naručje.

U istom se hipu šesterokrilo ukazanje, kao bljesak crveno-zelene munje, uza silan huk diglo put nebesa.

Franjo je ostao ležati licem prema zemlji, u žestokim grčevima. Iskočio sam iz svoga zaklona i pohitao prema njemu. Noge i ruke obilato su mu krvarile, a kad sam ga podigao i rastvorio mu halju, vidjeh da mu krv teče i iz duboke rane na boku - koja kao da bješe kopljem nanešena.

— Oče Franjo, najdraži oče Franjo... — mrmljao sam, škropeći ga vodom da se povrati. Nisam ga više smio bratom osloviti - ne bih se to bio usudio, jer je on sada bio daleko iznad glava svekolike braće, a daleko nad glavama i cijeloga ljudskog roda.

Utonuo u duboku nesvjesticu, nije me mogao čuti - samo mu se lice grčilo od silnoga straha. Oprao sam mu rane, ali su se one odmah iznova otvorile i krv mu nastavila istjecati. Počeo sam plakati - pomislio sam da će posve iskrvariti, izgubiti svu krv i umrijeti. Bog se nemilice na njega obrušio - pregolema njegova milost bješe... izdahnut' će.

Ali, odjednom je otvorio oči i prepoznao me.— Jesi li išta vidio, brate Leo? — upitao me dah gubeći.— Jesam, oče.— Jesi li čuo išta?

— Jesam.— Ne otkrij nikom tajnu, brate Leo. Zakuni se!— Zaklinjem se... Kako si se osjećao, oče Franjo?— Ustrašeno!— Nisi bio radošću ispunjen?— Ne, prestrašio sam se!Dodirnuo me potom po ramenu:— Spremi se za polazak. Odmah ujutro, brate Leo. Putovanju je kraj, vraćamo se u Portiunculu. Umrijet' ću ondje gdje sam rođen.— Ne govori o smrti, oče Franjo.— A o čemu bi drugom ljudi pričali, brate Leo? O životu?... Smiri se i ne plači. Polazimo za tren, brate moj, a onda ćemo se sjediniti za cijelu vječnost. Neka Bog blagoslovi sestru Smrt!Stavio sam ga leći i zavio mu rane trakama otparanim s moje halje. Pošto sam se poklonio pred njegovim rukama i stopalima, napustio sam njegovo sklonište nezadrživo plačući. Dan je upravo svitao.Sjeo sam pred moju kolibu, i dalje u suzama. Putovanju je kraj, mrmljao sam sam sa sobom - Franjo je doživio najviši vrhunac uzašašća: dosegnuo je Raspeće. Čovjek više od toga ne može, pa mu sada tijelo više nije potrebno. On je dotle stigao, sada silazi... Da, on je stigao - a što će sa mnom biti? Kamo ću ja poći? Propao sam!Kapetan Vuk pojavio se sa svagdašnjim milodarom - iznenadio se kad me je zatekao da plačem.— Što je, što ti je...? — upitao me.- Franjo će hoće vratiti u rodno mjesto. Bojim se, brate moj, da ide tamo umrijeti.Lice razbojničkoga vođe se smrknulo.— Loš znak, nesumnjivo loš. Znam pasminu ovaca koje su, kad osjete da im se smrt bliži, u stanju pokidat' svako uže i preskočit' svaku ogradu tora da bi otrčale do mjesta na kojem su se okotile... Jadni brat Franjo!

— Ne tuguj, brate moj. Franjo se smrti ne boji. On kaže da ona nije kraj, nego početak, a da čovjekov pravi život počinje tek pošto umre.

— Možebit je ona početak njemu, ali je tebi i meni kraj. Eto, navikao sam dolazit' do vaših skrovišta i donosit' vam ulomke 'ljeba. Sretnim me to činilo, jer sam osjećao da dobro djelo činim, a sad...

Obrisao je oči vršcima prsta.— A, dobro... — reče zatim s gvaljom u grlu. — Idem mu nać' magare

da jaše na njemu i pokrivač da ga samar ne žulja. Ti ga pripremi, eto mene natrag!

Nevoljko se na peti okrenuo i pošao niza stranu - dugo sam čuo kako se kotrljaju kamenčići pod njegovim nogama.

Niti uru potom, magarčić je bio pred Franjinom kolibom, s debelim crvenim gunjem položenim preko samara. Kako on sav shrvan bijaše, podigli smo ga što smo pažljivije umjeli. Usput vidjeh da je krv probila zavoje što sam mu ih bio omotao oko rana, te da ih i nadalje namače.

— Brate Jaganjče — reče Franjo polažući krvavu ruku Vuku na glavu — dat' će Bog, pa ćete jednoga dana ti, ovaj tovar i crveni pokrivač što si ga donio da me samar ne na- žulja skupa u raj ući.

Krenuli smo nizbrdo, vrlo sporo napredujući. Kad smo bili na pola puta do nizine, Franjo pokaza rukom kapetanu Vuku da stanu: okrenuo se zatim, digao ruke i uputio zbogom Alverniji.

— Voljena goro, planino kojom Bog korača, hvala ti za sva dobra što si mi ih darovala, za rane što si mi ih podarila, za besane noći, strahove i krv! Govori se, kad je Krist razapet, da si se jedina ti od svih planina zatresla i da ti je srce pre- puklo, a jarebice, kćeri tvoje, da su si perje čupale i tužbalicu pojale, očima put Jeruzalema okrenute. I moje je srce jarebica, i ono nariče i jadikuje. Krist, razapet u zraku nad tvojim stijenjem, donio mi je tajnu poruku i ja sad odlazim, idem

najdraža Alvernijo. Zbogom, zbogom voljena. Nikad se više nećemo sresti, zbogom zanavijek!

Nastavili smo silaziti u tišini. Čak su se i kapetanu Vuku oči zamutile od suza, pa se neuobičajeno često spoticao.

U okolnim selima, seljani su u zoru poskakali iz postelja uznemireni silnim svjetlom što se vidjelo prije svitanja. Zvona su se oglasila, a mnoštvo vidje Alverniju svu u plamenu. Vičući "Franjo svetim postade, Franjo svetim postade!" muškarci su, žene i djeca pohitali da ga nađu, pa nasta potraga za njim, a povedoše i bolesne i nemoćne, uvjereni da će od dodira novoga sveca ozdraviti.

U trenutku kad su spazili da im se približavamo, pojurili su da dotaknu Franjine ruke, stopala i koljena, ali je on šake i noge držao omotane haljom, skrivajući ih da mu čeljad ne vidi rane.

— Dodirni nas, sveti oče — zapomagali su bolesnici. — Pogledaj nas, pruži ruku... izliječi nas!

Zaboravivši se na tren, Franjo je izvukao ruku ispod mantije da bi blagoslovio puk - a kada ljudi vidješe rane, prolo- miše se strašni krici. Žene su se progurale i prostrle ogrtače po tlu da pokupe svaku kap njegove krvi, a muškarci su ih prihvaćali rukama i razmazivali ih po licu. Lica se seljaka divlje izobličiše, a pobješnjeli bjehu i u dušama: činilo se da bi najradije rastrgali sveca, ud po ud, kako bi svakom pripao zalogaj

njegova mesa - nedvojbeno nakanili bjehu prisvojiti ga i barbarski u se unijeti, kako bi se, sjedinjenjem sa svecem, i sami posvetili. Slijepa ih jagma bješe posve obuzela, oči im ledene bjehu, a na ustima im se pojavila pjena. Osjetivši opasnost, stupio sam pred gomilu.

— U Božje ime, braćo kršćani — povikao sam — pustite nas da nastavimo svojim putem. Svecu se silno žuri da se vrati rodnom tlu, pa - ako hoćete njegov blagoslov - učinite mjesta!

— Ne ide on nikamo! Ne damo mu! — razjareni se glasovi začuše sa svih strana. — Ovdje će on kosti ostaviti, ovdje...da njima posveti naše selo.— Crkvu ćemo mu podići, pa će ljudi iz cijeloga svijeta hodočastiti amo!— Drž'te ga! Ne dajte mu da ode! Naš je on! Naš! Naš!Obratio sam se kapetanu Vuku:— Brate moj, strava me hvata. Oni nam ga otet' hoće. Po- mozi!Franjo bješe opet skrio krvave ruke pod halju, čekajući rasplet oborene glave - znoj mu se sa čela cijedio, a oči mu opet dvije otvorene rane bjehu.— Smilujte mu se! — iznova sam povikao. — Zar ne vidite u kakvom je stanju? Iskrvarit' će!Međutim, vidjevši kako Franjo sve više krvari - i rulja se više razjarila.— Naš je! On je naš! Naš!— Naše selo nikad nije imalo sveca, a zar ćemo sad, kad nam ga je Bog poslao, pustiti da umakne?— Užadi dajte! Vezat' ćemo ga!Kapetanu je Vuku to previše bilo - dograbio je batinu od nekog starca i stupio naprijed, držeći magarčev povodac u ruci.— Mičite se s puta, mičite se! — povikao je. — Mičite se ili ću vam lubanje polomiti! Zar ste zaboravili da sam ja kapetan Vuk? Mjesta!...Muškarcima je hrabrost smjesta splasnula, ali ne i ženama: bacile su se na Franju, pjeneći se od bijesa, te mu začas rastrgaše mantiju, razgolitivši mu tijelo izbrazdano ožiljcima i mršavo poput kostura.— Djeco moja, djeco moja... — šaptao je kroz plač.Uto su magarčića izdale prednje noge, pa je pokleknuo i bio bi pao da ga kapetan Vuk nije potjerao udarcem šakom po sapima. Gomila se nato obrušila na nj - uzvratio je vitlajući kolcem i čulo se kako nečija glava puče.— Odbijte, odbijte, svetogrdnici! — razvikao se mlateći onom batinom oko sebe, te nam tako otvarajući put.

Kad su bolesni i nemoćni shvatili da im svetac izmiče, na- dadoše se u kuknjavu i plač.

— Kako nas možeš ovakve ostaviti, sveče Božji? Zar nema u tebe milosrđa? Uzvikivao si "Ljubavi! Ljubavi!" - a gdje ti je sad ljubav. Dodirni nas, ozdravi nas!

Franjo bješe glavu put njih okrenuo, ali ih nije vidio: krvave suze tekle su mu iz očiju - jedino je uspijevao promr- mljati "Bože... Bože..."

Gospodu konačno bje po volji da umaknemo; dohvatili smo se ravnice i slobodno prodisali.

— Htjeli su te živa požderati, brate Franjo — reče kapetan Vuk smijući se. — Ali nisu, zahvaljujući ovoj blaženoj toljazi. Blagoslovljena nek' je... S tvojim ću je dopuštenjem, skupa s drugim stvarima, na nebo ponijeti.

U neko smo doba došli do naselja u kojem smo odlučili odmoriti se. Trebalo je previti Franjine rane, pa sam morao naći čistih traka platna da mu ih zavijem. Zastali smo kraj česme u sredini sela, a dok sam se ja Franjom bavio, kapetan Vuk je pošao u prošnju. Ubrzo se vratio s komadom plahte - rasparao sam ga u vrpce i njima omotao Franjine ruke, stopala i desnu stranu grudi.

— Boli li te, oče Franjo?Pogledao me iznenađeno.— Boli li me? Što bi me boljelo? Ne razumijem na što misliš, brate Leo.Odista - tada sam to prvom zamijetio - njegovo se lice bješe posve

promijenilo. Zračilo je smirenošću i blaženstvom, bješe okrunjen oblakom svjetlosti, a ruke i noge su mu se iskrile.

Sjeo sam na rub zdenca i promatrao Franju kako se gubi, odlazi i ne gledajući me. Bog, samo Bog bješe u njegovom srcu. Tako se i moje putovanje svrši - bio sam ostavljen na pol puta. Jasno mi bješe da ga nikada neću moći dostići, da se nikada više sresti nećemo i da nikada više neću putovati njemu uz bok.Uzdahnuo sam - Franjo se okrenuo prema meni i dugo tako ostao; gorak osmijeh titrao mu je oko usana.— Brate Leo — prozborio je napokon — možeš li naći list papira i pero?Otrčao sam do seoskog svećenika i vratio se s perom, tintom i papirom.— Donio sam... oče Franjo.— Piši!Nagnuo sam se nad papir, s namočenim perom u ruci.— Jesi li spreman, brate Leo?— Spreman.— Piši!

Ti si svet, Gospodine, Bog nad bogovima, jedini koji čudesa stvaraš.Ti si jak, ti si velik, ti si Svevišnji!Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro.Ti si ljubav, mudrost, poniznost i strpljenje.Ti si ljepota, spokoj, mir i radost.Ti si naše ufanje, ti si pravda, ti si svo naše bogatstvo.Ti si naš zaštitnik, naš čuvar i branitelj.Ti si najveća naslada dušama našim!

Dok mi je u pero govorio, sve se više gubio. Prvo je počeo pljeskati rukama i udarati stopalima po tlu - da bi najednom pokušao ustati i zaplesati, ali ga noge nisu držale, pa je klonuo na zemlju.— Koje li sreće, koje radosti! — uskliknuo je. — Nebesa se na zemlju spustiše, ova bića oko mene nisu ljudi nego zvijezde... Jesi li sve zapisao, brate Leo? Baš sve?— Jesam, oče Franjo, baš sve — odgovorio sam, a kada to rekoh kao da me guja za srce ujela; duša mi gorka bješe, jer nisam ćutio sreću o kojoj je Franjo govorio. Ogledah se oko sebe - ali nikoga ne vidjeh: čak me i on bješe napustio, otišao daleko daleko... zauvijek.

— Još nešto zapiši, brate Leo. Ispod toga, velikim slovima: "Neka Bog svrati svoj pogled na te, da ti se lice očisti i zablista, brate Leo. Neka Gospod spusti svoje ruke na tvoje srce, brate Leo... i mir ti podari." Jesi li i to zapisao?— Jesam, oče Franjo — rekoh dok su mi se oči punile suzama.— Daj mi sada taj papir i pero. Nešto ću sam dodati...Pokušao je prihvatiti pero, ali nije mogao stisnuti prste;tek je uz najveći napor uspio pri dnu lista narisati lubanju, ponad nje križ, a nad križem zvijezdu.— Uzmi ovaj papir i uvijek ga imaj uza se, brate Leo... pa kadgod te tuga svlada, izvadi ga iz njedara i pročitaj da se mene sjetiš. Da te podsjeti koliko sam te volio.

13 Što se češće sjećam dana našeg putovanja natrag rodnoj grudi, sve sam sigurniji da je Masseo imao pravo: svetac zaista otpušta miris što nalazi puta do domova ljudi. Šireći se planinama i šumama, iznenađuje čeljad, oblijevajući sve i svakoga strahom i tjeskobom, jer vraća u sjećanje ku- kaveljstva i zlodjela, ona posrtanja duše što se činilo da su zaboravljena, izbrisana vremenom. Čovjeku iznenada pod nogama širom zijevaju ralje pakla, pa on - uzrujana srca - njuši zrak, okreće se u smjeru iz koga vonj dolazi i drhtavih koljena kreće da mu pronađe izvor.

Fratri - svi koji bjehu ostali Franji vjerni - sjatili su se u Portiunculu. Kako je na putu gotovo posve iskrvario, polegli smo ga na zemlju u njegovoj kolibi, a braća su se natiskala oko njega, ljubeći ga naizmjence i moleći bez prestanka da im opiše kako je stekao rane, kako blistav bješe Kristov lik prikovan pri ona krila, te da im otkrije koje mu je tajne riječi Sin Božji povjerio. Držeći ruke i stopala skrivene, on je čas plakao, čas se smijao - toliko je razgaljen bio. Bol pobijedio bješe: osjećao je da nekoga nešto boli - ali nekoga drugog, ne njega. Jer, on je već bio napustio ovaj svijet, pa je nas koji još nismo promatrao sa zamjetnim suosjećanjem.

Hodočasnici iz okolnih gradova, pa i udaljenih sela, stalno su pristizali - do naše ih je kolibe vodio vonj svetosti. Neki bjehu bolesna duha, drugi tijela, dodirnuli bi Franju, poljubili mu noge, a on im se obraćao riječima jednostavnim, alionima što ih zaboravili bjehu: ljubav, sloga, poniznost, ufanje, siromaština... Te su, pak, obične riječi - silazeći s njegovih usana - po prvi put poprimale duboko značenje, puno tajanstvenosti i izvjesnosti. Bjehu oni stoga iznenađeni otkrove- njem da je svetost prosta i tako im bliska, pa se mnogi vratiše kućama posve promijenjeni, tako blaga držanja da ih familije nisu prepoznati mogle. Stoga je sve više i više čeljadi hrlilo da srkne kap vode besmrtnosti što je tekla iz svečevih usta.Jednoga je dana Franjo zaklopio oči - silno iscrpljen bješe. Strašno je vruće bilo, pa sam ga - sjedeći uza nj prekriženih nogu - hladio lepezom od smokvina lišća, kad li uđe postarija gospa u plemenitaškoj odjeći, hodajući na prstima da ga ne probudi. Kleknula mu je uz bok, te se - ni riječi ne rekavši - prignula da mu poljubi ruke i noge, da bi mu na kraju brižno ovlaš dodirnula kosu posve natopljenu znojem.

Tako nježna bješe njezina ruka da sam se zagledao u nju, nastojeći otkriti tko je ta uzvišena gospoda - posve mi skrivena crnim pokrivalom. Promatrala je Franju, ne skidajući očiju s njega, a onda joj se usne pomaknuše:— Dijete moje... — šapnula je i briznula u plač.Skočio sam na noge - shvatio sam!— Gospo Pica, plemenita gospođo Pica — izustio sam jedva i samom sebi čujno.Neznatno je otklonila veo, otkrivši mi lice: ostarjelo bješe, puno bora, samrtno blijedo. Kimnula mi je glavom.— O, brate Leo, predala sam ti sina na brigu... a pogle' kakvog mi ga vraćaš!— Nisam ja, gospo Pica... Bog.— Da... — promrmljala je — Bog.Oborila je glavu i opet prikovala suzne oči pri svoga sina.Uistinu, taj njezin voljeni sin nije više bio do li podrtina, jedna velika rana, opružena na zemlji u lokvi vlastite krvi.— Je li to moj dječak?... — nastavila je šapatom. — Je li to moj Franjo?Ponavljala je te riječi gledajući ga kroza suze, kao da se upinje ne bi li ga poznala. Franjo je čuo njezine riječi - otvorio je oči, ugledao mater i u istom ju trenu prepoznao.

— Majko, majko... došla si! — pružio je ruku i položio ju na njezinu.— Sine moj... oče - ne znam više kako bih te zvala - ljubim svih pet

rana što ti ih je Gospod podario. Došla sam te nešto zamoliti... Sjeti se mlijeka što si ga se iz mojih prsa napio i ne odbij mi to.

— Neću, neću, majko. Svega se sjećam i sve ću moje uspomene ponijeti sobom Bogu da bi ih posvetiti mogao. Što tražiš od mene?

— Kosu mi ostriži, nazovi me sestrom Picom; dopusti mi da se skrasim u Svetom Damjanu. Izgubila sam muža, izgubila sina... nemam što više tražit' u ovom svijetu.

— Nemati što više tražit' u ovom svijetu nije dovoljno, majko. Moraš imati što Bogu učiniti... trebaš reći "Izgubila sam muža. Izgubila sina - slavljen neka je Bog! Jer Boga nisam izgubila, pa stoga sve još posjedujem, te ne želim otići u Svetog Damjana stoga što mrzim ovaj svijet, nego zato jer volim Boga svemogućega."

— Želim otići u Svetog Damjana jer volim Boga svemogućega — ponovila je gospa Pica, boreći se da suzbije jecaje. — Blagoslov mi daj, oče Franjo!

On se nato s mukom pridigao, te se - uz moju pomoć - naslonio na kamen što mu je služio umjesto jastuka.

— Jesi li razdijelila imovinu sirotinji? Jesi li se poklonila, ničice pala, pred našom plemenitom gospom Neimaštinom? Jesi li napustila svoju veličanstvenu kuću s osjećajem olakšanja i radosti, onako kao da si se oporavila od teške bolesti? Jesi li se svega toga odrekla?

— Jesam... svega, oče Franjo.— Onda imaš moj blagoslov, sestro Pica — rekao je spustivši ruku na

majčinu glavu. — Otiđi sestri Klari, ostrići će ti kosu i mantiju ti dati. I zbogom! Nikad se više nećemo vidjeti.

Gospa Pica pala je u suzama na sinovljeve grudi i poljubila ih s pregolemim poštovanjem. Raširivši ruke, podigla ga je, te zagrlila čvrsto i nježno kao da dijete bješe, a zatim se opet do neprepoznatljivosti ovila onim crnim šalom i krenula put Svetog Damjana.

Franjo mi se okrenuo...— Brate Leo, kako oni koji ne vjeruju u Boga mogu ostaviti svoje

majke, zauvijek ih napustiti, a da im se srca nadvoje ne raspuknu? Kako mogu podnijeti tugu, nesavladivu žalost rastanka? A čak je i prizor obične svijeće što trepće prije nego što će se ugasiti dovoljan da čovjeka srce zaboli... Što misliš o tom, brate Leo?

Bio sam posve zbunjen. Jer, što sam mogao reći - kad onaj koji Boga ljubi ne voli nikoga i ništa drugo, niti sažalijeva ikoga na svijetu? Duša mu gori, pa ti plamenovi zahvaćaju majku i oca, braću i sestre - gutaju ih kao i radost, patnju, bogatstvo, sve...

— Sjećam se one noći u Assisiju — rekoh umjesto odgovora — kada su se zduri uzvikali "Vatra!" Ponoć je bila, zvona se oglasila, polugola čeljad pokuljala na ulice... ali nigdje nije gorjelo, nego tvoja duša užarena bijaše. Tvoja duša, oče Franjo, a ona je progutala sve na zemlji stvoreno. Vidje li kako ti je mati na pepeo spala?

Ništa nije odgovorio: smrtno problijedio, samo je promatrao svoje dlanove i stopala, neprestance se za usnu grizući.

— Boli li te, oče Franjo?— Da... nekoga boli, brate Leo — odgovorio je.Pridigao se, svu snagu prikupivši.— Neka pati, neka urla u plamenu - a mi, mi ćemo uspravno držati

glave! Pamtiš li pjesmu što su ju troje djece, Hananiah, Mishael i Azariah, pjevali kad ih je babilonski tiranin bacio u užarenu peć? Spreman budi, mali Božji lave, hajd'mo zapljeskat' rukama i zapjevati ju. O, kad bih samo mogao ustati i zaplesati... Ja ću početi, ti drži ritam.Udarajući dlanom o dlan, počeo je pjevati glasom čvrstim i punim veselja:

Svi vi, djela Gospodinova: hvalite ga i slavite navijeke.O, sve vi vode nad nebesima i sve vi sile od Boga dane: hvalite ga i slavite navijeke.O, vi sunce, mjesece i zvijezde nebeske, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, ti svjetlo i tamo, vi noći i dani, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, svaka kišo i roso i svi duhovi Božji, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, ti ognju i vrućino, ti studeni i toplino, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, vi rose i snjegovi, vi ledovi i hladnoće, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, ti mrazu i snijegu, vi munje i oblaci, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, neka zemlja blagoslovi Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.O, vi planine, brijezi i sve što na zemlji raste, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.

O, vi izvori, mora i rijeke, kitovi i sve što se u vodi giba, blagoslovite Gospoda: hvalite ga i slavite navijeke.

Dok je pljeskao rukama, njegove su se uzdrhtale noge micale naprijed i natrag po svom ritmu, mimo njegove volje. Htio je zaplesati, ali nije mogao - pa ipak, nikada ga sretnijeg ne vidjeh. Plamen što mu je oblizivao lice i gutao ga u svjetlost se pretvorio; posve se rasterećen osjećao otkako je Krist s neba na nj sišao, a sad mu se srce žarilo potpunom uvjerenošću.

Bio sam neprestance uza nj, noću i danju, pa tako - jednoga jutra, kada sam u zoru oči otvorio - ugledah kako se smiješi, oslonjen na njegov kameni jastuk.

— Lice ti je ozareno, oče Franjo; jesi li nešto lijepo sanjao?— Kako možeš očekivati da bi mi san osmijeh izmamio, brate Leo, kad

vidiš kako krv iz mene otječe? Dosad sam plakao, u grudi se udarao i kricima priopćavao moje grijehe Bogu... ali sad razumijem: Bog spužvu imade. Odista, kad bi netko htio da mu naslikam Boga ljubavi i milosrđa, prikazao bih ga sa spužvom u ruci - kojom sve grijehe briše, brate Leo. Jer, svi će grešnici biti spašeni - i Sotona sam, brate Leo, budući da, pakao nije ništa drugo do li predvorje raja.

— Pa onda... — zaustio sam, ali Franjo pruži ruku i stavi mi ju na usta.— Šuti! — reče mi prijekorno. — Ne umanjuj veličinu Gospodinovu.

X

Zemaljsko se kolo nastavilo okretati: kiše su počele, pa je Franjo sklapao oči kako bi uživao u šumu vode što se s nebesa spuštala na zemlju. Lica blistava kao daždom ispran kamen, zatražio je da ga odnesem do vrata kolibe kako bi mogao pružiti dlanove da mu kapi po njima škrope.

— Ovo su posljednji milodari što ću ih isprositi — rekao je gledajući svoju šaku punu vode; nagnuvši se, ispio ju je s radošću i zahvalnošću.

Dok mu duša bješe u stanju neprekidne ushićenosti, njegovo je tijelo i dalje kopnjelo - kao da polovica njega svakodnevno sve dublje u zemlju tone, a druga se polovica u nebesa diže. Odista, jasno se vidjelo kako se dva elementa što su ga tvorila razdvajat' počinju.

— Ne napuštaj nas, oče Franjo — zakukao sam jednog jutra. — Tvoj se krug još nije zatvorio. Uvijek si žudio da odeš slaviti Gospoda na Svetom Grobu, a nisi otišao.

— Da, brate Leo — nasmiješio mi se — nisam se smatrao vrijednim odlaska na Sveti Grob. Ali, nije više važno... jer Sveti Grob meni dolazi, bijednu grešniku kakav jesam.

Stara voljena braća neprestance su mu dolazila odasvud da bi se oprostila od svog učitelja i donijela mu novosti o krajevima u koje su polazila propovijedati Ljubav i Siromaštinu. Mnogi su fratri bili zlostavljani i mučeni u divljoj i šumovitoj Njemačkoj, u Francuskoj su ih proglasili krivovjernicima i nemilosrdno premlaćivali, u Ugarskoj su pastiri napujdali na njih ovčarske pse, a seljaci ih boli zašiljenim štapovima kojima volove tjeraju, dok su ih ponegdje znali do gola svući i ostaviti da se tresu od studeni na snijegu i ledu.

Franjo je o svemu tomu slušao ozarena lica, cijeneći osobito blagoslovljenom braću koja su upoznala progone i osjetila prijezir.

— Koji je najbolji put u raj? — pitao bi i sam odgovarao: — Onaj posut prijezirom čovječjeg roda. A koji je najkraći? Umrijećem.

Dolazio mu je Bernard, kao i otac Silvestar, Masseo, Borovnica, gospar Pietro, Ruffino, Angelo, Pacifico... a sestra Klara mu je poslala poruku: "Oče Franjo, sva je milost Božja na tebe sišla. Dopusti mi da dođem slaviti znake što ih je upisala na tvoje tijelo." Odgovorio joj je: "Sestro Klara, nema ni najmanje potrebe da ih dođeš vidjeti ili dodirnuti kako bi vjerovala. Zatvori oči, sestro moja, pa ćeš me vidjeti."

— Zašto joj nisi dao da dođe? — upitao sam ga. — Zar ju ne sažalijevaš? Njoj bi to veliko dobro značilo.

— Osjećam sućut spram nje i upravo zato sam ju i odbio. Mora se naviknuti da me vidi ne gledajući mi tijelo, brate Leo, a tako trebaš i ti... i svi koji me vole.

Skrenuo sam pogled da mi ne vidi suze; nevidljiva nazočnost meni ne bješe dovoljna - čim ne bih vidio Franju, osjećao sam se izgubljeno.

Vjerujem da mi je naslutio misli: počeo je otvarati usta da bi me utješio, kad li u tom trenu - posljednji od braće - Elijas dođe da bi pozdravio Franju i oprostio se od njega. Upravo se vratio s duga puta na kojem je prikupio golemu količinu zlata. U Assisiju već bjehu položeni temelji velikog samostana, koji se trebao sastojati od impozantne crkve sa slikarijama, srebrenim svijećnjacima i bogato izrezbarenim korskim sjedalima, te prstena ćelija i velike knjižnice u kojoj će braća moći naukovati, raspravljati ili držati predavanja.

Franjo je položio ruku na glavu poduzetnoga brata.— Neka mi Bog oprosti što tako govorim, brate Elijase, ali mi se čini da

si naše bratstvo stranputicom poveo. Protjerao si Neimaštinu, naše najveće blago, te dopustio opasne otklone ostalim vrlinama koje su bile izvorni gradbeni kamenovi našega reda. Zahtjevne bjehu, čiste, nesklone nagodbi s ugodom i obiljem. Sada, čujem tako, skupljaš novac za gradnju samostana, a braći si stopala sandalama obuo - više ne kroče bosih tabana po goloj zemlji. Vuk je u tor ušao dok sam ja, kao pas na lancu, sjedio pred Portiunculom i lajao. Kamo nas vodiš, brate Elijase?

— Kamo me Bog usmjerava. Ti znaš, kao što i ja znadem, da se sve zbiva samo po Božjoj volji. A vremena su se promijenila, s njima i ljudsko srce, pa ni vrline nisu koje su bile. Ti, pak, možeš mirno počivati u spoznaji da naš red vodim k duhovnoj dominaciji svijetom. Vjeruj mi - krv naše braće već se prolijevat' počela, a njom se zalijeva sjeme što smo ga posijali.

— Vjerujem ja u Boga i ne treba mi utjehe povrh toga. Prost sam ja, brate Elijase, neuk... pa cijeloga života nisam znao ništa osim plača, plesa i zapijevanja u slavu Gospodinovu. A sada ni to ne mogu... Sada sam, kažem ti, samo pas koji laje privezan izvan našega reda. Neka se Bog uplete i uspostavi reda! Niti se osjećam nelagodno, niti te se bojim, brate Elijase, jer sam uvjeren da će on to upravo i učiniti.Elijas je poljubio Franji ruku i krenuo žurno u Assisi, da bi nadgledao zidare pri gradnji novog samostana. Čim je on otišao, Pacifico - koji bješe ondje pa je sve vidio i čuo - priđe Franji, te mu kaza:

— Srca su naša vrlo prostrana, oče Franjo, dok su riječi tijesne, pretijesne da bi obuhvatile ljudske osjećaje. Koja je, onda, svrha od govora? Dopusti mi da ti zasviram na lutnji, jer je ona pravi glasnogovornik, oče Franjo. Lutnjom bi se trebao obraćati ljudima. Ne umiješ svirati? E, pa daj da te naučim.

Čučnuvši uza nj, pokazao mu je strune i kako, njihovim pritiskanjem na pragovima gore-dolje, nastaju visoki i duboki tonovi; Franjo, nagnuvši se prema njemu, pažljivo je slušao svog podučitelja.

— Svaki dan dođi i davaj mi upute, brate Pacifico. Oh, kad bih mogao, prije smrti, barem moju posljednju molitvu lutnjom izreći! A sad mi pjevaj, veselu pjesmu da me obrađuješ.

Pacifico se nadnio nad svoje glazbalo pa počeo svirati i pjevati. Nekoć je skladao pjesme u počast krasoti njegovih gospa - sad je njima slavio ljepotu Blažene Djevice Marije. Melodija je ostala ista, kao i riječi pohvale: samo je gospa druga bila. Franjo ga je slušao, tiho pjevušeći s njim - a onaj oblačić svjetlosti oko njegova lica jače je zasjao, dok su mu se upale sljepoočnice i obrazi ognjem ispunili.

Tako su nam dani prolazili: Pacifico je dolazio svake večeri, a Franjo bi ga, kao dječarac-učenik, pozorno slušao i pokušavao uvježbati prste na strunama. Bio je oduševljen ustvrdivši da napreduje; vjerovao je kako će se uskoro moći lutnjom obraćati ljudima i Bogu.

Jednog mu je dana divlji zec pritrčao i skrio se pod njegovom haljom! Znali smo da zastrašeni stvor mora da bježi kako bi život spasio, možda stoga što je čuo prodorno glasanje lisca u daljini.

Franjo je zečića pogladio i stao mu pričati tako blago da sam se zapanjio - jer nikada nije toliko nježno zborio nekomu ljudskom biću.

— Stavi mu ruku na srdašce, brate Leo, da osjetiš kako jadno stvorenje drhti. Cijelim se tijelom trese... Žao mi je, brate Lišče, ali ti ne dam da pojedeš ovoga zeca. Bog ga je na me uputio da bih ga spasit' mogao.

Od tog je trena zeko uza nj ostao, a kad je Franjo hropio posljednje udisaje, čučao je na stražnjim nogama odbijajući hranu. Životinje, a osobito ptice, voljele su ga neizmjerno - činilo se da osjećaju koliko on njih voli. Jednoga nam dana darovaše fazana: nikada mu ne bješe dosta divljenja njegovoj ljepoti.

— Digni glavu, brate Fazane. Zahvali Bogu što te učinio tako krasnim —govorio mu je, našto bi fazan raširio krila i šepurio se na suncu poput velikog plemenitaša.

Drugom nekom zgodom - da ne vidjeh svojim očima, nikad ne bih povjerovao - izgladnjeli je vuk iskočio pred nas dok smo šetali pod dubovima Alvernije. Zima bješe, pa je vuk doslovce skapavao - a Franjo je krenuo put njega, govoreći mu blago i nježno kao da bješe ljudsko biće, drag mu prijatelj.

— Brate Vuče, veliki vladaru šume, dopusti nam da malo prošećemo pod tvojim drvećem. Ovaj moj pratilac, koji se trese od straha pred tobom jer te ne poznaje, brat je Leo, a ja sam Franjo Asiški... O Bogu razgovaramo, koji je naš Otac kao i tvoj, brate Vuče. Molim te da ne prekidaš našu posvećenu raspravu.

Kad je vuk čuo njegov bratski staložen glas, ljubazno se maknuo ustranu i pustio nas da prodemo - a Franjo je zatim mirno nastavio ono o čemu smo dotad razgovarali.

Ali, više od ičega, Franjo je volio svjetlost, oganj i vodu.— Velika li je milost Gospodinova, brate Leo — često mi je znao reći. —

Kakva li nas čuda okružuju! Jesi li zamijetio kako ptičice sretno cvrkuću kada se jutrom sunce digne i dan donese, kako se nama srca u grudima nadimaju i kako se stijenje i vode vedro Smiju? A večer kad padne, kako nam dobrodušno brat Oganj dođe. Ponekad se uspne u naše svijeće i postoriju nam osvijetli, a ponekad čuči na ognjištu,

hranu nam kuha i zimi nas grije. A voda - kakvo je tek ona čudo, brate Leo! Kako teče i grgolji, kako potoke i rijeke stvara i onda otječe u ocean - sve pjevajući! Kako li sve pere, spire, pročišćuje... a kad ožednimo, kako nas osvježava dok nam se niz grlo u utrobu slijeva! I kako su, brate Leo, čovječje tijelo i priroda čvrsto povezani, baš kao i ljudska duša i Bog. Eto, kad o tim čudima mislim, ne mogu ja više govoriti ni hodati - pjevat' mi se i plesati hoće.

Od svih je velikih blagdana Franjo najviše volio Božić. Jedne je godine ta svetkovina pala u petak, pa jedan od nove braće - Morico mu ime bješe - ne htjede okusit' mesa; Franjo ga je nato pozvao da sjedne za stol pored njega.

— Kad je Božić, brate Morico — kazao mu je — onda nema petka. Da zidovi mogu mesa jesti, i njima bih ga toga dana dao kako bi i oni proslavili rođenje Kristovo. Ali, budući da ga ne mogu jesti, njime ću ih pomazati.

Rekavši to, uzeo je komad mesa i omastio sva četiri zida Portiuncule njegovim sokom - te potom zadovoljan sjeo natrag na svoje mjesto.

— Da mi je kralj prijatelj — reče istom prigodom — zahtijevao bih da naredi da na Božić svatko uzme šaku žita i ra- zaspe ga po dvoru i ulici za našu pernatu braću, jer je zima i zemlja je snijegom prekrivena, pa ptice ne mogu hrane naći. Jednako tako, tko god posjeduje volove, magarad ili druge domaće životinje, trebao bi ih oprati toplom vodom i dati im dvostruk obrok poradi ljubavi prema Kristu, jer je on rođen u štalici. Bogati bi, nadalje, u danima Božića trebali otvoriti vrata siromašnima i pozvati ih da se najedu - jer je na ovaj dan Krist porođen, a s njim i sva radost, ples i spas!

X

Prosinac bješe počeo - Božić se približavao. Franjo je brojao dane, pa čak i sate, željno čekajući taj veliki kršćanski dan, kako bi opet mogao vidjeti Krista kao novorođenče.

— Ovaj Božić posljednji će mi biti — stalno mi je govorio.— Zadnjom ću vidjeti djetešce Krista kako, položen u jaslice, miče nožicama, pa ga stoga moram proslaviti s najvećom predanošću... jer ću mu zauvijek zbogom reći.

Imao je dobrog prijatelja u gradu, skrušena čovjeka imenom gospar Belita, pa posla po njega - a ovaj dođe hitro i s najboljom voljom, te mu poljubi svete ranjene ruke.— Brate moj — kaza mu Franjo — silno bi me radovalo kada bismo svetu božičnu noć ove godine mogli skupa proslaviti. Stoga počuj što mi je na umu. Tu nedaleko, u šumi, naći ćeš veliku pećinu... pa bi li bio tako ljubazan da na Badnju večer u nju uvedeš jednog vola i magarčića, onako kao što bješe u Betlehemu? Ovo je moj posljednji Božić, a htio bih vidjeti kako je Krist ponizno u štalici rođen, premda da bi spasio cijeli svijet... s njim i mene, grešnika kakav jesam.— Na raspolaganju sam ti, oče Franjo — odgovorio je prijatelj. — Sve će biti učinjeno točno kako želiš.Onda je opet Franji poljubio ruke i otišao.— Vidjet' ću Kristovo rođenje — rekao mi je sav sretan— te zatim razapinjanje na križ i uskrsnuće... a, nakog toga, umrijeti. Slavljen budi Gospode što mi snage daješ da uži-. vam u cijelom krugu: Rođenju, Raspeću i Uzašašću!Od toga trena, zaboravivši bolove i sve druge brige, Franjo se dao na pripreme za uprizorenje Porođenja.— Brate Leo — kazao mi je — moraš mi svojski pomoći da moj posljednji Božić proslavim radosno i s duboko skrušenim osjećajima.Onda je pozvao Gilla.— Brate Gille, ti ćeš biti Josip. Izradi si bijelu bradu od pamuka i nađi kolac kojim ćeš se poštapati.Borovnicu je pak poslao u brda da dovede dvojicu pastira; dođoše oni, jedan robustan starac, niska stasa i opaljen suncem, a drugi mladić, obraza obraslih zlatnom mahovinom.— Braćo pastiri — uputio ih je — na Badnju ćete večer doći s gosparom Belitom u pećinu što će vam je on pokazati, a povedite sobom i nekoliko jaganjaca. Ne bojte se: ništa nećete morati raditi - samo ćete stajati na ulazu u špilju, naslonjeni na svoje štapine, te promatrati što se unutra zbiva. To je sve... Naime, vi ćete biti pastiri koji su prvi ugledali Krista.

I Klari je poslao poruku: "Zamoli tvoju sestru Agnezu da dođe do mene. Imam još nešto reći."

— Ona će bit' Djeva Marija — reče mi. — Nju sam odabrao, jer joj je ime Janja.

Zatim me poslao u Portiunculu da dovedem nekoliko mladih novaka; oni su trebali glumiti anđele - zaodjenuti platnom povezanim vrpcama, pjevajući "Hvala Bogu na visini, a na zemlji - mir ljudima dobre volje." S njima će biti brat Pacifico, koji će ih pratili na lutnji, dok će otac Silvestar predvoditi misno slavlje.

Na Badnjak uvečer gospar Belita javio je da je sve spremno i kako trebamo doći. Krenuli smo usred noći, u pratnji nekolicine fratara - Bernarda, gospara Pietra, Massea, oca Silvestra... dok je Pacifico koračao Franji uz bok, s lutnjom o ramenu.

Cijelo nebo vedro bijaše, zrak leden, a noć mirna - sa zvijezdama tako niskim da se činilo kako će se na zemlju spustiti. Svakomu od nas po jedna je nad glavom blještala! Franjo je kročio poletno kao da pleše; u nekomu nam se trenu okrenuo:

— Kojeg li veselja, braćo moja! Kakva li je sreća ljudima podarena! Shvaćate li što ćemo vidjeti? Boga kao novorođenče! Djevicu Mariju kako ga doji, njega - Boga! Anđele kako slijeću na zemlju kličući "Hosanna!"... Brate Pacifico, ako ti je do mog blagoslova, skidaj lutnju s ramena i pjevaj: "Slava Bogu na visini, a na zemlji - mir ljudima dobre volje!"

Nedugo zatim nagnuo se i na uho mi šapnuo:— Brate Leo, ne mogu se suzdržati od veselja! Pogle' kako hodam -

noge me više ne bole. Prošle sam noći usnio kako mi je Djevica Majka predala svoje djetešce u naručje.Seljaci iz svih okolnih sela došli su s upaljenim bakljama - cijela je šuma bila blistavo osvijetljena. Kada smo došli do pećine, u kojoj već bješe mnoštvo svijeta, Franjo je pognuo glavu i stupio unutra - braća, slijedeći ga, za njim. Jasle bjehu u najdaljem kutu, napunjene slamom. Magarčić i vol stajali su mirno postrance - rogonja se najeo bješe, pa je preživao. Otac Silvestar stao je pred kotac i otpočeo euharistiju baš kao da je pred oltarom, dok je Franjo kružio štalicon na sve četiri, blejeći poput jaganjca.

Kad je otac Silvestar, čitajući Evanđelje, došao do mjesta na kojem se kaže "I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i u jasle položi..." plavičasto se zračenje rasprostrlo pećinom, a svatko vidje kako se Franjo sagnuo i potom uspravio s novorođenčetom na rukama.

Seljaci su počeli vrištati i mahnito mahati bakljama, a mi se svi bacismo ničice na zemlju, nemajući snage podnijeti čudo. Na tren sam podigao glavu i vidjeh djetešce kako pruža ručice i dira Franjinu bradu i obraze, te mu se zatim smije, batrgajući se nožicama. Franjo, podigavši novorođenče iznad glave, prinio ga je bakljama i uzviknuo:

— Braćo, pogledajte Spasitelja svijeta!Seljaci bjehu izvan sebe - naguravali su se prema njemu da bi dodirnuli

sveto čedo, ali najednom one plavičaste svjetlosti nestade, tama se nadvi nad jaslice, a nitko više ni Franju ne vidje... pobjegao bješe, odnijevši djetešce sa sobom.

Seljani su potrčali iz pećine i sa svojim se bakljama raštrkali po šumi - tražili su ga i tražili, ali ga nisu mogli naći. Uto se nebo ozarilo plavo-mliječnim svjetlom, zvijezda Danica, usamljena na istočnom dijelu neba, blještala je i kao da se njihala - novi se dan rađao.

Zatekao sam Franju pred njegovom kolibom: klečao je, licem okrenutim put Betlehema.

X

Kada sam ga sljedećeg jutra vidio, odista sam se prenera- zio: ono što sam vidio nije više tijelo bilo, nego hrpa kostijuprekrivenih dronjavom haljom. Usne mu bjehu pomodrjele od hladnoće.— Oče Franjo — rekoh, ruku mu ljubeći — dopusti mi da skupim drva i oganj ti naložim.— Pođi, brate Leo, po svijetu — odgovorio je — i ako nađeš da vatra gori ama baš u svakoj kući, pa i najbjednijoj kolibi, onda se vrati pa zapali vatru i na mom ognjištu. Ali, ako se jedan jedini čovjek na svijetu trese od studeni, ja se moram tresti s njim.

Kako je vrijeme protjecalo, rane su mu zadavale sve više bolova. Često sam ga viđao kako zgrčen, stišćući usne, nastoji odoljeti agoniji, a kad bi zamijetio da ga promatram, zagledao bi se u me, uvijek s jednakim izrazom blaženstva na licu.— On pati — kazao bi mi tada. — Pati se on...— A tko?— On! — odgovorio bi, pokazujući na vlastite grudi, noge, ruke...Jedne noći, pak, kada se šumski miš provukao kroz dotrajala vrata kolibe, te počeo prvo lizati Franjino krvavo stopalo, a zatim ga i grickati, prestrašen se probudio, da bih ga onda čuo kako govori blago kao da se djetetu obraća:— Brate Mišiću, ja ti patim! Za ljubav Božju, odlazi... Na mukama sam!Drugog sam ga jutra zatekao golog na slamarici - sav je drhtio od zime.— Studen je strašna, oče Franjo! — povikao sam. — Što ti bi da si se svukao?— Pomislio sam na braću diljem svijeta koja jednako od studeni drhte — kazao je cvokoćući zubima. — Zagrijat' ih ne mogu, pa sam stoga odlučio da im se pridružim u patnji od hladnoće.Dan potom reče mi zabrinuto:— Pitam se što li je s fratrima koji su otišli naokolo propovijedati. Na pameti su mi danju i noću. Samo mi je onaj miš, jedan od mnoge naše braće u šumi, neku noć nakratko skrenuo misli s njih, ali dobar on mišić bješe - rekoh mu da ode, pa je i otišao. I sada tako ovdje sjedim... čekajući. A što čekam? Da mi netko dođe i vijesti donese...

Jedva da je dovršio rečenicu, kad eto Borovnice na prag - bos bješe, sav u ogrebotinama, silno uznemiren. Bio je on jedan od naše najprostodušnije braće, pa nas je u onim ranim herojskim godinama znao silno nasmijati svojim šalama. Tako je jednom neki brat, zapavši u delirij, samo nesuvislo mrmljao "O, da mi je svinjsku koljenicu!" Kad je Borovnica to čuo, otrčao je u šumu i našao nečije svinjče kako se hrani žirom, te mu odrezao koljenicu! Vrativši se u Portiunculu, ispekao ju je i dao bolesniku da ju pojede. Kad je Franjo za to doznao, žestoko ga je ukorio: "Zar ne znaš da ne smiješ taknuti imovinu drugih ljudi? Zašto si to učinio?"

"Zato jer je svinjska koljenica pomogla našemu bratu. Ne bi' osjetio najmanjeg tereta na duši ni da odrežem koljenice stotinama svinja."

"Ali jadni svinjar sada tuži i nariče, tražeći prijestupnika po cijeloj šumi.""Kad je tako, brate Franjo, idem sam tamo... Naći ću ga, pa ćeš vidjet'

da ćemo uskoro biti najbolji prijatelji."Zatim je pohitao u šumu, našao tog čovjeka i kazao mu: "Brate moj, ja

sam onaj koji je uhvatio tvoje svinjče i koljenicu mu odrezao. Ali, prije nego što se razljutiš, poslušaj me: Bog je poslao svinje na svijet da bi ih ljudi jeli. Netko koga znam razbolio se i stalno vrištao kako neće nikad ozdraviti ako ne pojede praseću koljenicu... a meni bješe žao čovjeka, te sam mu je pribavio i ispekao. Čim ju je smazao, ozdravio je i eno sad moli za dušu vlasnika svinjčeta i prosi u Boga oprost za njegove grijehe. Ne jedi se, stoga, nego daj da se zagrlimo: svi smo mi braća, djeca Božja. Učinio si nešto da umiliš Bogu - čestitam ti na tomu! - a ja sam ti pripomogao. Dođi, poljubimo se!"

Seljak, koji u početku biješe problijedio od bijesa, osjeti kako mu srdžba splašnjava, te na kraju pade Borovnici u zagrljaj i izljubi se s njim.

"Opraštam ti", kaza mu, "ali te Bogom kumim, nemoj to više činiti!"Kad je Franjo čuo Borovničinu storiju o dogodovštini sa svinjarom, od

srca se nasmijao. "Koje li štete", uskliknuo je, "što nemamo cijeli šumarak grmova borovnice poput ovoga!

Sada, pošto je obrisao usta zapešćem - po čemu smo razumjeli da mora imati nekakvu važnu poruku za nas - gledajući nas blistavim očima, otpočeo je novu priču:

— Eto mene uprav' iz Riminija, oče Franjo... a ono što sam vidio i doživio na putu i tamo gotovo se ne da opisati. Seljaci me očito za tebe zamijenili, jer mi pritrča staro i mlado, muško i žensko... oko mene se gomila stvori, jedno se preko drugog naguravalo da mi ruku poljubi! Doniješe bolesne da ih ozdravim - a kako bi' ja to mogao? Jesam im položio ruku na glavu, kao i ti što činiš, ali mi misli drugdje bjehu: kako pobjeći od uznemirene rulje koja viče "Živio svetac!" i gnječi se oko mene da bi mi noge ljubila. Ali, jednoga se dana dosjetih... što misliš čemu? Dok sam se približavao Rimini- ju, doznadoh da je mnoštvo svijeta izašlo iz grada i ususret mi krenulo - a znaš što sam ja učinio? Vidjeh ti ja ondje dva vesela dječačića kako se ljuljaju: stavili dasku preko nekakve grede, pa jedan dolje - drugi gore! Otrčah ti ja k njima, te velim: "Djeco, igrao bih se vama... ajdete vas dvojica na jednu stranu, ja ću na drugu, pa ćemo se ljuljati!" Pristali oni i tako se nas trojica klackali neumorno, zacenivši se od smijeha. Uto, eto ti onih hodočasnika, predvodi ih svećenik sa škropionicom u jednoj i Evanđeljem u drugoj ruci! Vidjevši me kako se igram i smijem s onim dječacima, popustilo njihovo oduševljenje... ali, ostadoše čekati strpljivo da se ja naljuljam, kako bi ih blagoslovio i također izliječio bolne što su ih sobom doveli ili donijeli. Čekali oni i čekali - a misliš da sam se ja prestao klackati? Taman posla! Uto netko od njih poviče: "Nije ovaj čovjek svetac, nego luđak! 'Aj'mo mi doma!" Odoše oni tako, baš kao što sam i htio, te ja odmah s klackalice, pa nastavih put Riminija.

Franjo se glasno nasmijao, te mu reče:— Blagoslovljen da si, brate Borovnico! I ja bih radije da nas smatraju

luđacima nego svecima. To i jest pravo značenje svete Poniznosti.— A što si radio u Riminiju, brate Borovnico? — upitao sam ga. —

Pretpostavljam da nam imaš mnogo toga još kazat'.— O, da! Mnogo toga, mnogo... brate moj. O čudu nad čudima! Ne bi'

vjerovao da ne vidje' vlastitim očima. Sjećate li se onoga bljedunjavog novaka što je nekoć bio kod nas u Portiunculi, momka imenom Antun? Dakle, Bog neka mi 'prosti, ali taj svetac postade. Da, da, svetac koji čuda čini! Pamtiš li, oče Franjo, kad si ono propovijedao pticama?... E, pa taj je u Riminiju jednako tako ribama zborio! Ne smijte mi se, na svoje oči sam vidio. Antun stajaše na mjestu gdje rijeka u more utječe - ne bi' ga prepoznali: izduljio se i smršavio, obrazi mu upali, a oči k'o crne rupe, misle ljudi da je slijepac. A ruke! Gospode Svemogući, nikad u životu ne vidjeh tako dugačke prste, spretne k tomu. Štap držaše kad ga vidjeh, a dvaput ga prstima obujmio!... Stajao je, kako kazah, na riječnom ušću, za njim mnoštvo golemo - krivo- vjernici kojima se Antun uzalud često obraćao, pa im onda reče "Slijedite me na obalu, pa ću vam dokazat' da je

Bog o kojem propovijedam jedini pravi. Svojim ćete očima vidjet', pa ćete vjerovati."

— Dakle, toga dana i ja ga slijedih, pođoh s onom svjetinom. Antun, pak, nagnuo se nad more i prste umočio, te učinio znak križa. Ugazio potom u vodu do koljena, pa će naglas: "Braćo i sestre, ribe riječne i morske, prizivam vas u ime našega nebeskog Oca da priđete i počujete riječ pravoga Boga!"

— A kad on to reče, uzburka se more, uzavri rijeka, silne se ribe skupljat' počeše. Neke izdaleka dođoše, druge se s dna podigoše: sve mile vrste njih - arbuni i zubaci, pagri i špari, glavoči i ugori, murine i kirnje, bugve i šaruni, ušate i komarče, pa skuše, palamide, srdele, inćuni... one iz boča- tih voda, cipli i lubini, kao i one iz slatkih: štuke i somovi, šarani i linjaci, deverike i jegulje, smuđevi i mrene... tko bi ih sve znao! Rijeka kao da teći prestade, more se umiri, a ribe postrojiše - male naprijed, srednje za njima, velike straga... a sve digle glave iz vode da mogu bolje čuti. Kad su se sve skupile, Antun pruži ruku i blagoslovi ih, zatim otpoče propovijed zvonkim glasom: "Sestre ribe, sazvao sam vas da bismo mogli zajedno slaviti oca našega nebeskog. Kakve li radosti u vas, kakva li dara, u kojem bogatstvu uživate! Jer, voda je trostruko plemenit element: svježa je, bistra i čista. Kada ju sunce obasjava, vi se dižete do površine i igrate se u pjeni, a kad oluja bjesni, spustite se na dno gdje je sve mirno, pa ste opet sretne. Koju vam je raskoš, koje čudesne boje, kakvu ljepotu Gospod udijelio, sestre ribe! Kad je Veliki potop nastao, pa se sve kopnene životinje utopile, samo ste vi bezbrižno i mirno plivale nabujalim vodama, a kad je prorok Jona dospio u more, pribježište ste mu pružile i tri ga dana potom iznijela natrag na obalu. Vi ste najveći ures voda. Bog vas silno voli i ne želi da vaše vrste izumru, te ste stoga, jer polažete tisuće i tisuće jajašaca, besmrtne. Dignite glave i zahvalite Bogu! Moj blagoslov imate... a sad idite, nek' je Gospodin s vama."

— Ribe otvoriše usta i počeše micati usne, možebit su htjele psalam zapjevati, ali nisam mogao čuti... te potom veselo zamlataraše repovima po zraku i vodi te odoše, burkajući more i rijeku da se sve zapjenilo. Ona svjetina u strahu mu se pred noge pobacala, sveudilj vičući: "Pravo si imao. I ribe su tvoj glas poslušale, a kamoli te ne bismo mi trebali slušati, stvorenja ljudska! Stani preda nas i povedi nas." Tada Antun izađe na čelo povorke i puni radosti krenusmo natrag u Rimirii, gdje smo ušli u stolnicu i Gospoda slavit' stali.Dok je iznio svoju priču, Borovnica se sav preznojio - tijelo mu je blistalo i presijavalo se baš kanda bješe riba upravo iz mora izvađena.Franjo ruke podiže - bio je izvanredno dirnut.— Sva slava u Božje ime! Ja umirem, drugi se rađa. Besmrtno je sjeme Božje na zemlji. Iscrpljen sam, beskorisan postadoh. Vid mi se posve zamutio... ja sam sunce na zalasku. On je, pak, mlad, pun snage, žara i vedrine; on je sunce koje se upravo diže. Svi ga trebate pozdraviti.Mahnuo je rukom u smjeru Riminija.— Dobro nam došao, brate Antune. Blagoslov ti moj udjeljujem i želim da dosegneš vrhunce koje ja nisam bio u stanju doseći.U muk smo utonuli - a ja sklopih oči, te vidjeh kako jedno sunce zalazi, a drugo izlazi. Mješavina tuge i ushita preplavila mi je srce. Otvorivši opet

oči, pogledao sam Franju s neizrecivom nježnošću: on bješe zanosom zahvaćen - glave među koljenima, niti je vidio, a ni čuo što se oko njega zbiva. Napustio nas bješe.Borovnica mi uto namignu.— Idem ja donijeti drva, pa oganj naložiti — reče mi šapatom, uhu mi se primaknuvši.— Ne dopušta on, brate Borovnico. Posljednjih dana neće da mu se tijelo grije -zapališ li vatru, prekorit' će nas.— Pusti ti njega. Dotad će mu se ugrijati kosti.Rekavši to, pohitao je van i ubrzo se vratio s naramkom drva, te složio hrpicu na ognjištu i potpalio ju. Plamenovi su liznuli uvis, koliba se osvijetlila rumenim odrazima. Žudeći -za toplinom, primakao sam se vatri te ogrijao redom leđa, pa trbuh i grudi, zatim ruke i noge, dok mi se nije cijelo tijelo zgrijalo - i kosti, imao sam osjećaj, sve do srži. Zatim smo Borovnica i ja zasjeli uz oganj i prigušeno se smijuljili - itekako zadovoljni, a birajući svjesni prijestupa, pogledavali smo Franju da vidimo je li i on osjetio toplinu i neće li se na nas obrušiti prijekorom.— Moraš se malo i prisilom poslužiti, brate Leo — uputio me Borovnica. — Natjeraj ga da jede, pravi se da nisi razumio kad se opire, oganj naloži noću, kad on spava, pokrpi mu halju kad ne vidi. Nedaj da umre... Zar i tebi nije jasno da takvoga vođu više nećemo naći, predvodnika koji nas može ravno na nebesa odvesti?— Ne mogu ja to, brate Borovnica. Ne bi mi dao... pa se smrzavam i gladujem skupa s njim.— Divim se ja tebi, brate Leo, što podnosiš tako tegoban život. Onkraj je to ljudskih moći... Kako uopće možeš?— Ne mogu, brate Borovnico. Činim više nego što mogu, to ti je stvar ponosa. Ne sažaljevanja, nego baš gordosti. Eto, zato se u ovomu trenu sramim ustuknuti.— Sramiš se?... Ma, pred kim?— Pred svima: Bogom, Franjom, ljudima oko nas, samim sobom...— Zar ne bi tu i tamo pojeo pošten obrok, blagdanom primjerice, ili popio gutljaj vina... ili se naspavao na meku madracu? Bog je, znaj, sve to za čovjeka stvorio, pa je grijeh ne uzeti. Što se mene tiče - čemu da ti ne priznam? - ja živim poprilično ugodno, slava Svevišnjemu, pa stoga, kada god molim i zahvaljujem Bogu, molitve mi ne izviru samo iz srca, nego i iz stomka, mojih ugrijanih ruku i nogu, cijeloga tijela. Sva ti je tajna, brate Leo, u tom da uskladiš ono što je svima dobro s onim što je najbolje za tebe sama.Osmijeh mi je izmamio.— Jadni bismo ti ga mi bili da si nam ti vođa, brate Borovnico. Svi bismo, valjano uhranjeni, u paklu cvrčali!Borovnica bješe zaustio da mi nešto kaže, ali se Franjo u tom trenu promeškoljio; zadržali samo dah, ustreptalih srdaca. Okrenuo nam se:— Što je ovo? — gnjevno će, na vatru pokazujući. — Tko je ovo užegao? Donesite vode i smjesta gasite!— Oče Franjo, apostole Ljubavi — Borovnica će nato, koljena mu obgrlivši. — Vatra je sestra naša, zašto je ubiti hoćeš? Zar ti je nije žao, tebi koji žališ i samu zemlju po kojoj gaziš? I ona je Božja kći, pomoći nam

hoće - zašto i jest došla i skrasila se na vašem ognjištu. Poslušaj kako cvili, zar je ne čuješ? "Brate Franjo", poručuje ti, "i ja sam jedna od Božjih tvorevina. Nemoj me ubiti!"Franjo ništa ne uzvrati - Borovničine su mu riječi doprle do srca.— Brate Borovnico, staro spadalo — najzad se s osmijehom oglasio. — Dođe ti nama okrenut' stvari naglavce svojim prijetvornim izmotavanjima.Ognjištu se zatim okrenuo:— Sestro Vatro, oprosti mi... Neću te više proganjat' iz moje kolibe; baš naprotiv, zahtijevam da opet navratiš.Kazavši to, ustao je i otišao put vrata - što je dalje mogao od ognja - te ondje sjeo.

X

Rano sljedećeg jutra Franjo me gurnuo nogom.— Diži se, brate Leo. Pretopio je u ovoj kolibi, suviše nam je ugodno u njoj. Hajde, idemo do Svetog Damjana. Ondje je, izvan samostana, jedno sklonište od granja, tamo želim boraviti. Ali, što ćemo s tobom: hoćeš li ti to moći izdržati? Procijeni svoje snage, brate Leo... možeš otići, kadgod poželiš odustati možeš. Oprosti mi, mali Božji lave, što te tako silno zlostavljam.Da, istina bješe da me je zlostavljao, ali je to činio stoga što je tako golema bila njegova ljubav prema meni.— Kamo god kreneš, idem i ja, oče Franjo — uskliknuo sam na noge skočivši. — Popalio sam mostove za sobom, sad se više ne mogu vratiti.— Kad je tako, hajd'mo onda, brate Leo. I ja sam moje mostove spalio, nema povratka! Pridrži me malo rukom oko struka da ne padnem... Nije se još posve razdanilo.Studen je doslovce ujedala, a nebo tamnomodro bijaše - premda se cijeli roj zvijezda već bio povukao pred slabašnim danjim svjetlom. Samo je Danica, još neugasiva, veselo iščekivala sunce koje će ju utrnuti svojim zracima. Ptičice ne bjehu počele cvrkutati, samo smo u daljini čuli pijetla kako kukuriče.

— Ptičice mora da su gladne zimi — rekoh — pa stoga ne pjevaju. Možebit je i s ljudima tako, oče Franjo, možda moramo jesti da bismo hranu pretočili u molitvu i pjesmu?

Franjo se nasmijao:— Stalno li ti je hrana na umu, brate Leo! To što kažeš stoji za one koji

ne vjeruju u Boga, ali je u onih koji vjeruju upravo suprotno: njima se molitva pretvara u hranu, ona im želudac puni.

Dok smo tako hodali i razgovarali, sve je svjetlije bivalo, nebo se na istoku zarumenjelo, a kad smo zašli pod grane borova pokrivene gustim iglicama, neka se ptica pjevica, osjetivši bljesak svjetlosti na sklopljenim kapcima, probudila i cvrkutati stala.

— Dobro jutro, sestro Ševo! — pozdravio ju je Franjo. — Eto nas na putu k Svetom Damjanu, pridruži nam se!

Ševa je prhnula proletjevši među granjem kako bi razgibala krila, te se naglo usmjerila prema nebu veselo pjevajući.

— Nebo je njezin Sveti Damjan — kaza Franjo. — Zbogom dok se opet ne sretnemo!

Kad smo doprili do samostana, sestre bjehu na jutarnjoj molitvi - svijeće su gorjele u crkvici. Približivši se na prstima, došli smo do prozorčića u zidu svetišta i ostali ondje slušajući visoke ženske glasove kako skrušeno pjevaju Gospodinu.

— Koje li radosti, brate Leo! — tiho će Franjo, dok su mu suze navirale u oči. — Sunce, ševa, jutarnja, Kristove nevjeste koje se prije svih bude da bi slavile Voljenoga - kakva li ganuća!... Čujem glas sestre Klare poviše ostalih.

Kad je služba završila, sestre su krenule prema samostanu, zaodjenute svojim bijelim pokrivalima - a u trenu kad su zamijetile Franju veselo uskliknuše poput golubica što su žito spazile. Sestra Klara prva nam je prišla, uzela Franjinu krvavu ruku i oblila ju suzama.

— Oče Franjo... oče Franjo... — šapnula je glasom sapetim osjećajima.— Sestro Klaro, ostao bih tu kraj tebe i ostalih sestara nekoliko dana.

Pozdravljam te i opraštam se s tobom, jer odlazim... Sveta časna majko, dopusti mi da prebivam u onom skloništu od granja izvan tvog samostana.

Sestra Klara pogledala ga je očima krcatim suza.— Oče Franjo, to sklonište ili samostan... i sve sestre, sve ti je na

raspolaganju, samo nam zapovijedaj.Uto se Franjina ostarjela mati pojavila: zamjetno smršavila bješe, a od

bdijenja i posta smrtno blijeda bijaše - dok joj je lice zračilo ispunjenjem. Prišla je da poljubi sinovljevu ruku, a on joj položi dlan na sijede vlasi na čelu te ju blagoslovi.

— Majko... — izustio je jedva čujno. — Majko... sestro Pica...Dvije sestre htjedoše pohitati da onu kolibicu u red dovedu, ali ih je

Klara spriječila:— To ću ja sama učiniti. Metlu mi donesite, vjedro vode i ono cvijeće u

posudama iz moje ćelije. Da, donesite i svijeću, kao i krletku sa češljugarom što mi ga biskup onomad dade.

Franjo je bio silno zamoren - spustio se na zemlju pod oknom kapelice i stao čekati, dok ga je majka, povukavši se u kut dvorišta, promatrala srca puna boli i ponosa u isti mah. Usnice, ruke i stopala ubrzo su mu pomodrjeli od studeni, pa sestre donesoše debeo vuneni pokrivač da ga njime ogrnu, ali ih je odgurno, te pokušao ustati - da bi shvatio kako za to više nema snage. Dvije mu sestre nato priskočiše, te ga - držeći ga za podlaktice, svaka sa svoje strane - polako povedoše put kolibice. Ondje Klara već bješe položila dobro napunjenu slamaricu i mekan jastuk, pa ga sestre spustiše na ležaj i odoše - ostavljajući nas dvojicu još jednom nasamo.

— Treba li ti još išta, oče Franjo? — upitao sam ga, k uhu mu se riagnuvši.

— Što bih još mogao poželjeti, brate Leo? Što bih još htio?Sve imam!Sklopio je zatim oči, mahnuvši mi rukom kao da mi poručuje zbogom.Te noći nije ni trena usnuo - stalno se trzao u deliriju, dok su mu čelo, ruke, cijelo tijelo... plamenovi oblizivali. Otvorio je oči tek drugoga dana popodne.

— Brate Leo, reci sestrama da me više ne obilaze. Kaži im da sam hoću biti i da ni za čim nemam potrebe. Samo mi mira treba, ničega više. Ni ognja, ni jela... samo tišine.Dohvatio je potom onaj Klarin jastuk, pa da odgurnuo od sebe.— Uzmi ga i van izbaci, brate Leo. Vrag je u njemu... nije mi dao zaspat' cijele noći. Donesi mi kamen za pod glavu.Položio mi je svoju goruću ruku na dlan.— Brate Leo, moj suputniče, moj subojovniče... oprosti mi.Zatim je sklopio oči.Izašao sam pred sklonište, sjeo ondje i rasplakao se, nastojeći prigušiti jecaje da me on ne čuje. Sestra Klara mi je prišla.— Što možemo učiniti, brate Leo? Kako da ga održimo na životu?— Ne želi on više živjeti, sestro Klara. Kaže da je uzašašće završeno. Razapinjanje mu je vrhunac, a razapet je bio, pa sada nestrpljivo čeka još samo jedno: uskrsnuće.— A to zapravo znači smrt, jel' da, brate Leo?— Da, to znači smrt.Sestra Klara sagnula je glavu i duboko uzdahnula.— Možda će mu češljugar nešto produljiti život. Je li pjevao jučer?— Nije, sestro Klara. Mislim da ga je uplašila promjena okoliša.— Kad prevlada strah i počne pjevati, možda će otac Franjo poželjeti da ne umre tako brzo.Ništa ne rekoh, ali sam itekako dobro znao da Franjo može čuti njemu mnogo draži pjev, besmrtne glasove što dolaze iz daljina povrh oblaka, iznad zvijezda... a koji ga pozivaju. Njegova duša već bješe otvorila krletku iz koje se spremala prhnuti - uzletjeti da se priključi nebeskom zboru.Trećega dana vrućica mu je dosegla vrhunac. Njegovi se blijedi obrazi zacrvenješe, a usne osušiše od ognja. U vrućici se stalno trzao i bacao, videći jedino njemu zamjetljive prikaze. Odjednom me pozvao - u samo svitanje.— Brate Leo, gdje si? Ne vidim te.— Tu sam, uza te, oče Franjo. Samo kaži...— Imaš li pero i tinte uza se?— Kao i vazda, oče Franjo. Reci samo...— Piši!Zagledan nekamo u meni neznano, žurio je u pero mi kazivati prije nego što ga vizija napusti.— Slušam, oče Franjo.— Zapisuj: "Trska sam što na Božjem se povija vjetru. Smrt čekam, Velikog Trubadura, do dođe i pokosi me, da u meni rupice provrti i sviralom me učini. Tada, među usnama njenim, glasat' ću se besmrtnim trstikom Božjim."Klonuo je na slamaricu i ostao ležati na leđima, zatvorenih očiju. Ali, upravo kad sam htio ustati da utrnem svijeću, kako mu ne bi smetala očima, iznenada se opet uspravio i sjeo.— Brate Leo! — zazvao me što je glasnije mogao, kao da upomoć vapi. — Piši, brate Leo... "Crni me arhanđel za ruku uze. 'Kamo idemo?' - upitah ga. 'Zemlju za sobom ostavljamo. Zatvori oči da ju ne vidiš, kako proplakao ne bi."'

"Jedra dižem", nastavio je, "zelena zemlja za mnom, preda mnom beskrajno crno more, a nada mnom, na nebu, Sjeverna zvijezda prolijeće kao meteor. Gospode, srce ti je moje u ruci - put mu pokaži, pa će ono otplovit' tamo. Već prva se rajska nazire ptica."Oči su mu se ozarile, cijelo tijelo u jednom drhtaju bilo - čekao sam s perom nad papirom.

— Piši! Gdje si, brate Leo? Zapisuj: "Kad arhanđel Adama i Evu iz raja istjera, dvoje naših praroditelja sjedoše na zemljani humak, nitko od njih ni riječi... Sunce je zašlo, noć navrla iz njihovih srdaca punih straha, spustila se i s neba, također užasa puna... studen vjetar zapuhao, pa se Eva privila na muževljeve grudi da se ugrije. Čim se donekle pribrala, šaku je stisnula, usta otvorila, te reče: 'Neće se tvoja vršiti, prestrašni starče!'"

Franjo se nasmijao pritom: nedvojbeno je vidio prva ljudska bića u zraku pred sobom - Evu stisnute šake kako prijeti. Ali, usred tog smijeha suze ga svladaše.

— Jesi li još tu, brate Leo?... Piši: "Proljeće bješe kad je arhanđel Gabrijel na zemlju sišao. Ono što vidje prestravilo ga je: zemlja prelijepa bijaše - bestidnica! Reče on sebi: Bolje da ne ostanem tu dugo!... Uto stolar istrči iz radionice. 'Na- zaret je ovo, sinko', kaza mu. 'Što išteš?' 'Marijin dom.' Drvodjelac zadrhti sav. A što će ti taj križ u ruci, ti čavli, krv...?' 'Nije to križ, nego ljiljan.' 'A tko te šalje?' 'Bog.' Drvodjeljino srce kao da je netko nožem probio. Svemu je kraj!, reče sam sebi otvarajući vrata kroz koja se vidje maleno dvorište, bunar, bosiljak u lonac posađen, a pored zdenca djevojka kako dječju opravu šije. Arhanđel je trenutak oklijevao na pragu, oči mu se ispuniše suzama."

I Franjine se oči, baš kao arhanđelove, suzama napuniše. Uzdahnuo je, srce mu se nadvoje cijepalo.

"Jadna, jadna Marijo..." mrmljao je "sirota blaga majčice čije je voljeno čedo smrt zarobila. Gospode, kada bi sve suze što ih ljudi u godini dana isplaču najednom potekle, nastala bi rijeka što bi se razlila oko tvoje kuće. Ali, sveznajući si ti, pa ne dopuštaš da teku nego jedna po jedna."

Te su ga riječi prenerazile, te me je - čim ih je izrekao - za- klinjat' stao da ih ne zapišem.

— Sotonine su to riječi. Ako si ih zabilježio, brate Leo, precrtaj ih odmah... molim te!

Zašutio je na nekoliko časaka, pa opet nastavio kazivati:— Imam još jednu pjesmicu u srcu, brate Leo. Ne bih da sa mnom u grob ode, lati se stoga pera i piši: "Kad je Bog najzad dovršio stvaranje svijeta i sprao blato sa svojih šaka, sjeo je pod jedno od rajskih stabala i sklopio oči. 'Umoran sam', prošaptao je. 'Zašto ne bih otpočinuo trenutak-dva?' Naredio je zatim snu da mu dođe, ali u tom času češljugar doletje, primi se nožicama za grančicu nad njegovom glavom i cvrkutati počne: 'Nema odmora, nema počinka - ne spavaj!... Danju i noću ovako ću ti nad glavom cvrkutati: Nema odmora, nema počinka - ne spavaj!... i neću ti zaspati dati, jer sam ja srce čovječje.'"Franjo se zatim svalio na leđa, teško dahćući.— Kako ti se svidjela, brate Leo? — jedva će čujno.Posve sam zbunjen bio: što da mu kažem? Smije li čovječjesrce tako prkosno Bogu zboriti?

Naslutio je što mislim, te mi se osmjehnuo:— Ne strahuj, laviću Božji. Jest, čovječja je drskost beskrajna, ali nam je upravo Bog takva srca darovao. To je i htio od njih - da mu se protive i vječno se opiru!

14 Onih dana u kolibici kraj Svetog Damjana njegovo je tijelo patilo više nego ikada prije, ali njegova duša ne bješe nikad ranije uronila u onako duboko blaženstvo. Premda više nije krvarila nijedna od njegovih pet rana, bolovi su mu se zavjerenički proširili cijelim tijelom, a iz očiju mu je i na-dalje tekla krv pomiješana sa suzama.

Provodio sam noći podno njegovih nogu, ležao budan uza nj, očajnički nastojeći spriječiti ga da ode s ovoga svijeta. Jednoga mu je dana prestalo šumjeti u ušima, pa je čuo češljugara - dugo ga je slušao, otvorenih usta i okrenut prema krletci, dok mu je lice govorilo koliko je njime zaokupljen.

— Koju to ptičicu čujem, kakva je to rajska glazba? — upitao me. — Zar smo već na nebesima?

Naćulio je uši i nastavio ga pažljivo slušati ozarena lica.— O, brate Leo, da mi je samo znati što govori! — radosno je

uskliknuo. — Kakvo li je čudo skriveno u tim sićušnim pernatim grudima?...

Češljugar se bio posve sviknuo na nas - svakoga je jutra počinjao cvrkutati u samo praskozorje. Napuhnuo bi prsa i sitnim okruglim očima pratio kako se vani svjetlost širi, a ponekad bi mu kljun prokrvario, koliko je žestine taj stvor unosio u svoje pjevanje - baš kao da je opijen pojem. Znao je i naglo ušutjeti, pa se pentrati šipkama svoje krletke u silnoj žudnji za bijegom, posebice ako bi spazio vrapca kako slobodan sjedi vani na grančici... kao da mu se želio pridružiti. Ali, nedugo potom opet bi sjeo na prutić od trstike što je visio na sredini kaveza i nastavio svoju pjesmu.

Gospa Pica potajice je dolazila da bi promatrala sina kroz procjepe u stijeni od pletera; dugo bi ga gledala, s rukom na usnama, a zatim u tišini odlazila u svoju ćeliju. I sestra Klara mnoge je noći provela bdijući na pragu kolibe, ne usuđujući se ući. Slušala je samrtnikove radosne stihove, jer se Franjo u posljednje vrijeme bješe posvetio pjesmi. Duša mu je bila puna ushita baš kao u češljugara, pa su mu opet na usne došli drevni trubadurski napjevi, što ih je nekoć pod prozorima pjevao, dok je u mladosti provodio noći tulumareći gradom s prijateljima.

— Da mi je sada brat Pacifico ovdje, da mi lutnju zasvira— stalno je ponavljao. — Ima on pravo kad veli da je lutnja čovjeku isto što i anđeoska usta, jer anđeli, dok lete zrakom, i nemogu drugačije razgovarati negoli pjesmom.

Jednog se jutra u postelji pridigao u sjedeći položaj i počeo predano pljeskati rukama.

— Znaš o čemu sam razmišljao cijele noći, brate Leo? — doviknuo mi je. — Da je svaki komad drva lutnja ili violina, da ima glas kojim slavi Gospoda... Ako ti je do moga blagoslova, dodaj mi dva komada drva.

Donio sam mu ih: jedan je prislonio ramenu, a drugi počeo prevlačiti po njemu kao da gudi. Tako je, sjedeći na sla- marici, pjevao i svirao u

beskraj, izvan sebe od radosti. Oči je zatvorio, glavu unatrag zabacio - u ekstazi bijaše.

— Čuješ li ti ove komade drva, čuješ li ih kako pjevaju?— upitao me. — Poslušaj!

U početku nisam čuo ništa nego kako dva ulomka pruta grebu i stružu jedan po drugomu, ali mi se uho postupno počelo ugađati i duša buditi, te počeh čuti beskrajno dirljivu melodiju kako dopire iz dviju suhih grančica. U Franjinim je rukama nijemo drvo postalo milozvučna viola!

— Čuješ li, brate Leo? Čuješ li? Odbaci svoj trezven um i oslobodi srce da sluša. Kad čeljade u Boga vjeruje, nema nečega takvog kao što je komad nijema drva, ni boli koja ne bi bila praćena ushićenjem, a niti svakidašnjeg života bez čuda!

Jednoga dana, dok je svirao na svojoj violi, lice mu se najednom smračilo, kao da je neka teška sjena na nj pala. Netremice se zagledao put otvorenih vrata i kriknuo - radosno ili tjeskobno, nisam mogao raspoznati, jer u tom kriku bjehu sve radosti i tuge čovječanstva. Skočio sam da otkrijem koga je to vidio, čija mu je pojava potakla taj usklik; vani, pak, nikoga nije bilo - u opustjelu samostanskom vrtu samo je posljednje lišće padalo na zemlju, otkidano s grana naletima žestoka vjetra. Časne su se sestre skupljale da poslušaju misu - nalikovale su ptičjem jatu, kada bi svojim nježnim glasovima zapjevale u slavu Gospodinovu - a jedino se u daljini, od svake seoske kuće, čuo lavež preplašenih pasa.

— Što si vidio, oče Franjo? — upitao sam ga. — Ili koga? Zašto si onako kriknuo?

Potrajalo je dok mi nije odgovorio. Ona je dva komada drva odložio na postelju i još uvijek zurio van razrogačenim očima.

— Tko je to bio? — opet sam pitao. — Jel' još vidiš... to nešto?Konačno su mu se usne pomakle:— O sestro Smrti... sestro Smrti... — stao je ponavljati, raširivši ruke

kao da hoće zagrliti priviđenje.Ništa mu nato ne rekoh - razumio sam: bješe ugledao crnog arhanđela.

I psi su ga vidjeli, zato se i jesu onako uplašili. Izašavši van da suze skrijem, obišao sam kolibu, ali nikoga nisam zatekao. Zimsko se sunce tog jutra oslobodilo oblaka, pa je otapalo mraz što bješe pao po ravnici - dan je bio vedar poput proljetnoga. Sestre se pojaviše iz kapelice te se raspršiše po samostanu, da bi se skupile u blagovaonici radi zajedničkog doručka: zalogaja hljeba i čaše vode. Kad me je sestra Klara ugledala, prišla mi je i u zebnji upitala:

— Zašto plačeš, brate Leo? Otac Franjo...— Otac Franjo vidje crnog arhanđela. Kriknuo je, a onda raširio ruke da

ga zagrli...Sestra Klara zagrizla je rub svoga pokrivala da suzbije suze.— Što je rekao? Radostan li bješe?— Ne znam, sestro Klara. Samo je mrmljao 'O, sestro Smrti, o sestro

Smrti...' Samo to.— Čuj me, brate Leo — tiho mi je potom rekla — još se nečega bojim.

Na oprezu budi, jer se nekoliko posljednjih dana neki znatiželjni, a nimalo dobronamjerni ljudi šuljaju oko samostana. Opaka čeljad! Jedna od sestara ih je prepoznala: kaže da su to razbojnici iz Peruggie. Tamo se pročulo da

je otac Franjo teško bolestan, pa su poslali te ljude da nam ga otmu. Nema potrebe da ti govorim što nekom gradu znači posjedovati sveca, u svrhu bogaćenja. Stoga, brate Leo, dobro pazi!

Sakrivši lice, u žurbi me napustila i nestala u crkvi.Obavijestit' ću biskupa, rekoh sam sebi; neka pošalje asiš- ke oružnike

da čuvaju Franju.Kad sam ušao u kolibu, zatekao sam Franju kako sjedi na ležaju, leđima

oslonjen na zid - lica mirna i zadovoljna.— Pera se lati, brate Leo — reče mi, sretan što sam se vratio. — Hoću

da zabilježiš moje posljednje upute, pastoralno pismo što će se čitati svoj braći i sestrama, ma gdje bili. Kada ga dovršiš, ovjerit' ću ga mojim pečatom - križem.

Uzeo sam pero i kleknuo preda nj; počeo mi je diktirati staloženo i polako, važući svaku riječ:

— Moja braćo, sestre moje - Bog je danas poslao crnog arhanđela da mi donese veliki poziv. Odlazim, a ne bih podnio misao da pođem daleko od vas ne ostavljajući vam prije toga moje zadnje naputke. Djeco moja, neka četiri velike Božje kćeri - Siromaština, Ljubav, Čednost i Poslušnost - s vama budu danas i navijeke vjekova! Ne smijete s uma smetnuti, ama ni na tren, da je crni arhanđel uz vas, da stoji pored vas sve od dana vašega rođenja - i čeka! Zato u svakom času morate reći "Ovo mi je posljednja ura - neka me ne zatekne nespremna ili nespremnu". I pazite - neka nikad u središtu vaše vjere ne bude čovjek, nego Bog. Ovom ću vam prispo-dobom to pojasniti. Tijelo oboljelo, smrt se približila, pa se prijatelji i rođaci nagnuli nad bolesnika i govore mu "Dovedi u red domaćinstvo, razdijeli imovinu svoju, jer umireš". A nesretnikova žena, djeca, prijatelji i susjedi, oko njega natiskani, hine da tuguju - pa on, zaveden njihovim naricanjem i kuknjavom, skuplja svu preostalu snagu, te im govori "Da, predao sam se, tijelom i dušom u vaše odane ruke, zajedno s imovinom mojom". Onda, časa ne časeći, prijatelji i rodbina zovu svećenika da mu dade posljednju pomast. "Hoćeš li pokoru izvršiti za sve svoje grijehe?" pita svećenik. "Hoću", odgovara ovaj na samrti. "Hoćeš li vratiti sve što si za života nezakonito prigrabio?" "Ne, ne mogu to učiniti!" "A zašto?" "Jer sam sve podijelio obitelji i prijateljima." U tom trenu izgubi on moć govora i umre ne iskupivši grijeha. Onda vrag, koji je cijelo to vrijeme lebdio nad nesretnikovim jastukom, grohotom se smijući, grabi njegovu dušu i baca ju u pakao, a svi darovi - sva moć, bogatstvo, ljepota, mudrost i ostalo na što tako ponosan bješe - također u propast odoše, survavši se u ponor s njim. U isto vrijeme, familija i prijatelji razbucaše dobra njegova, proklinjući ga i govoreći "Dabogda mu kosti u sumporu i smoli istrunule! Trebao je više steći da nam više i ostavi." I tako bi on lišen zemlje i nebesa... a što mu ostade? Pakao - da u njem', u vrelu katranu, zanavijek ispašta.

— Ja, brat Franjo, sluga vaš ponizan i veliki grešnik, molim vas i zaklinjem, braćo i sestre moji, u ime Ljubavi koja je Bog sam, te vam stope ljubim, zazivajući vas da prihvatite Kristove riječi s poniznošću i ljubavlju. Neka za vječita vremena budu blagoslovljeni svi koji prihvate te svete riječi i'u djelo ih pretvore, bivajući drugima na primjer!

— A tebi, brate Leo, suputniče moj - od tvoga brata Franje pozdravi! Želiš li moj blagoslov, brate moj, ne zaboravi sve ono što smo kazali jedan drugom dok smo skupa putovali. Nastoj koliko god možeš, onako kako ti najbolje odgovara, udovoljiti Kristu i kročiti stazama njegovim - a također slijedeći naše plemenite gospe Neimaštinu i Poniznost. Sve što me želiš pitati, pitaj sad, slobodno... dok još imam usta kojima ti odgovorit' mogu. Zbogom, moji braćo i sestre, djeco moja. Zbogom, brate Leo, moj sudruže na putima, moj pratitelju u bitkama!

Zamorio se bješe, pa se, oči sklopivši, skupčao na ležaju. Mora da su ga bolovi strašni spopali, jer mu se lice najednom posve izobličilo.

— Boli te, oče Franjo?... — bojažljivo sam upitao.— Samo u jedno sam siguran, brate Leo — odgovorio je, na tren

otvorivši oči — a to je da sam sretan, ushićen pače. Pobjedom! Pobjedom, brate Leo... jer jesmo pobijedili. Od dana moga rođenja u meni uvijek bješe netko tko je mrzio Boga, a sada - kako da ne budem preradostan? - njega nestade.

— Koga, oče Franjo?— Tijela. Tjelesnoga... — odvratio mi je, opet zatvarajući oči od silna

umora.

X

Cijele je noći bio u deliriju: viđao je arhanđela i razgovarao s njim, kazujući mu prijekorno kako je predugo oklijevao s dolaskom, budući da ga on - Franjo - čeka već godinama. Što ga je toliko zadržalo pa da ne dođe? Zar ne znade da je zemlja ljudima zavodljivo privlačna... da su vlat trave, češljugar, upaljena svijeća, neki ugodan miris - dovoljni da nikad ne poželimo napustiti ovaj svijet od blata? Franjo je nizao prijekor za prijekorom, a mora biti da mu je Smrt nešto odgovarala, jer se povremeno smirivao, posustajao s optužbama i čak se smijao.Narednoga mu jutra sljepoočnice u ognju bijahu, u posvemašnju je apatiju upao - nije mogao dići očne kapke, a tijelo mu je bilo posve ukočeno. Prestrašen, otrčao sam do sestre Klare; zatekao sam ju u kuhinji.— Neki nam dobar kršćanin kokoš pokloni — reče mi.- Doznao je da Franjo boluje, pa ju nam je poslao na dar... te mu upravo čorbicu pripremam da mu malo snage dade.— Ali, korizma je počela, sestro Klara. Neće on ukaljati usta mesom.— Ako je Bog odlučio da ga ne uzme ovoga časa, brate Leo, onda će pojesti malo guste juhe kako bi nešto dulje s nama ostao. Pričekaj tren da mu ju možeš ponijeti, pa neka nam Bog bude na pomoći!Srknuo sam zdjelicu čorbe dok je sestra Klara umutila žumanjak u onu za Franju, pa sam ju zatim ponio, s nešto kuhana mesa. Franju sam zatekao ispružena na leđima kako se bori za svaki udisaj.— Oče Franjo — rekoh, prilazeći mu — sestra Klara ti se pred noge baca i preklinje te u ime svete Ljubavi da popiješ malo čorbice i još ne daš duši da tijelo napusti... Ako me voliš, oče Franjo, otvori usta.— U ime svete Ljubavi... u ime svete Ljubavi... — šaptao je.

Otvorio je usta, još sklopljenih očiju, te srknuo gutljaj - prijao mu je - pa još jedan, te drugi, treći... dok nije sve ispio. Onda mu počeh davati komadić po komadić mesa- budući da u mislima drugdje bijaše, nije bio svjestan što jede, pa je gutao bez otpora.Ali, dok sam ga tako hranio, nekakav čudan namjernik kao bez daha uletje u kolibu, osvrćući se po njoj kanda je tu nešto izgubio pa traži.— Hej, glupane, što išteš ovdje? — srdito sam povikao na nj. — Gdje su ti oči, zar ne vidiš da je bolesnik tu?— 'Prosti mi, oče fratre — sumanuti će. — Zar nije ovo Jeruzalem? Osjetio sam vonj svetosti, pa si kazah Jeruzalem je ovo, uđi i pomoli se... Ali, gdje je? Ne vidim ga.Franjo ga je čuo i otvorio oči.— Poremećen si ti, brate moj — kaza mu osmjehnuvši se.— Ništa poremećeniji od tebe — neobični je posjetitelj spremno uzvratio. — Ne, zaista nisam luđi od tebe koji bi u raj htio, a slastiš se piletom u danima korizme.Franjo je kriknuo i onesvijestio se, a ja se pridigoh da bi otjerao drska neznanca - taj je, međutim, netragom nestao.Sljedećega me dana Franjo prijekorno pogledao:— Prevario si me, brate Leo. Naveo si me da smrtni grijeh počinim.— Neka na moju dušu padne, oče Franjo. Neka Bog mene kazni, a ne tebe.— Ne možeš ti... nitko ne može tuđe grijehe na se preuzeti - samo Bog to može. Mi, ljudska bića, možemo samo za svoje odgovarati.— Velika je milost Gospodinova, neizmjerna ljubav njegova, oče Franjo — odgovorio sam, prisjetivši se kako mije on jednom kazao "U Boga su ljubav i milost veći od pravde; stoga se u njih ufati trebamo."— Jest, u pravu si — Franjo će zamišljeno. — U Božju se ljubav i milosrđe ufati moramo. Jadni bismo ti mi bili da je on pravedan samo!

X

Dani su tako prolazili, a Franjo sveudilj između života i smrti. Braća su ga često dolazila vidjeti, a s vremena na vrijeme i biskup je slao đakona da se raspita o stanju Franjina zdravlja; također mu je uputio zahtjev da prijeđe u Assisi. "Dođi, dijete moje", napisao mu je u poruci, "pa ćeš boraviti u mojem domu. Čovječje je tijelo dar od Boga posvećen, a ti ga, čineći kako činiš, u beskraj mrcvariš. Jest, Franjo, dijete moje, ti počinjavaš samoumorstvo, kršeći ponajveću zapovijed Gospodinovu: Ne ubij!"Franjo je vazda držao do biskupovih poruka, ali nije na njih odgovarao. Ali, jednoga dana, pošto đakon dođe da ga još jednom pozove, obratio mi se i kazao:— Ima pravo biskup, to jest umorstvo. Proslavit' ću Uskrs u Svetom Damjanu, a nakon toga ću prijeći u biskupsku palaču. Želim još jednom vidjeti Assisi, da se oprostim s njim.

Veliki tjedan dođe, pa se Franjo posvetio sjećanju na muku Kristovu: htio je da svakoga dana sjednem uza nj i čitam mu iz Evanđelja. Slijedio je Isusove stope, kročio tik za njim, bio izdan, osuđen, bičevan i na križ s

njim razapet. Na Veliki petak njegovih se pet rana, koje bjehu neko vrijeme zarasle, iznova otvoriše - i ono malo krvi što još u njemu bješe istjecat' je počelo. Ali, na Veliku se subotu oporavio.

— Brate Leo — kazao mi je, za ruku me zgrabivši — da sam ja, bijedni grešnik kakav jesam, bio vrijedan da evanđelist budem, ne bih imao uza se ni vola, ni orla, ni anđela... Ne, moj bi pratitelj bilo janje sa crvenom vrpcom oko vrata, a na njoj bi stajalo: "Kad li će Uskrs, Gospode, da me zaklati možeš?"

Na sam Uskrs, nakon Uskrsnuća, sestre su s bijelim svijećama došle da mu poljube ruku. Uspravio se na ležaju i blagoslovio ih, pruživši ruke nad njihove glave.

— Sestre moje — šaptao je krajnje dirnut — sestre moje i majke, mudre djevice, nevjeste Kristove...

Zaplakao je, a sestra Klara, sestra Pica i ostale časne s njim. Blistavo osvijetljena koliba ispunila se plačem.

— Sad očekujemo tvoje uskrsnuće, oče Franjo! — rekla mu je sestra Klara; ali, kako je glasno jecao, nije ju čuo.

Iz Assisija - hvaljen budi, Gospode! - darovi stigoše, pa sam se dobro najeo i zaista osjetio da je Krist toga dana ustao iz mrtvih. Otišavši rano na počinak, zaspao sam istoga časa.

— Nemoj nam noćas gasiti svijeću — naredio je Franjo. — Neka gori cijele noći, i ona se mora radovati uskrsnuću Kristovu.Spavao sam, potpunoma namiren, a u snu sam nastavio osjećati kako se uskrsnuće i duboko u meni zbiva. Ćutio sam da svaka duša na ovom svijetu mora slijediti Kristove stope - što bolje može, u skladu sa svojim mogućnostimasudjelovati u muci, raspeću i, na kraju, uskrsnuću, jer - po- čeh razumijevati, a što sam dulje s Franjom živio i bivajući sve uvjereniji - da je konačan ishod smrti besmrtnost.Još sam spavao i kad je Gospod povratio svjetlo svijetu. Češljugar se probudio i pjevat' počeo - ali ja, posve predan snivanju, nisam otvarao oči. Odjednom, još u duboku snu, začuh Franjin glas. Skočio sam na noge i zatekao ga kako sjedi na slamarici - i pjeva, "gudeći" onima dvama ulom- cima grane kao violom. Nikad neću zaboraviti te stihove, a i manje nego njih - predivnu melodiju, punu trijumfa i divote. Toliko je godina odonda prošlo, a savršeno pamtim svaki stih; stoga ih sada, sjedeći star i onemoćao u ovomu mirnom samostanu, prilježno zapisujem:

Svevišnji, svemoćni, Gospode dobri,tvoja je hvala i slava i časti blagoslov svaki.Tebi to jedinom, Najuzvišeniji, pripada,dok čovjek nijedan dostojan nijeni da ti sveto spominje ime.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,sa svim stvorenjima svojim,napose s gosparom bratom Suncem:

ono nam donosi dani njime nam daruješ svjetlo.Ono je lijepo i blistave svjetlosti puno,slika je tvoja, Najuzvišeniji!

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama;Njih si sjajne, dragocjene i lijepepo nebu prosuo svojem.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po bratu našemu Vjetru,po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,i po svakom vremenu tvojemšto si ga darovo nama.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po sestrici Vodi,ona je korisna, ponizna i čista.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po bratu našem Ognju, koji nam rasvjetljuje noć.On je lijep i ugodan, silan i jak.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po sestri i majci nam Zemlji.Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,cvijeće i drveće daje.

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po onima koji opraštaju iz ljubavi tvojei služe ponizno, krotko.

Dopuzao sam do njega što sam pažljivije mogao, bojeći se da bi me mogao čuti pa prekinuti poj, te ga nastavio slušati obgrlivši mu rukama noge. Nad nama, češljugar je prestao cičati i također ga slušao, a sunce, mjesec, oganj i voda ušli su u naše skromno utočište, okružili Franju i u uho se pretvorili; činilo se da je i Smrt, ušavši s njima - kao posljednja - slušala zaustavljena daha. Ali, Franjo nije više nikoga vidio: pjevao je zabacivši glavu unatrag - zatvorske rešetke bjehu popustile i njegova se duša spremala na uzlet.Bog je još jednom podario svjetlo svijetu, a dan što je upravo svitao zatekao je Franju naslonjena na zid, s osmijehom na usnama, posve je iznuren bio: baš kao mu je pjesma krv bila, pa mu pjevajući do kraja istekla.Oko podneva me pozvao i kazao:

— Brate Leo, čeznem da opet ugledam Assisi. Zovi dvojicu snažne braće, Borovnicu i Massea, da dođu i na rukama me ponesu. Preslabe su mi noge, ja sam već posljednjom njima gazio.Izašao sam i poručio Masseu i Borovnici - u Portiunculi su bili - da dođu, a uputio sam i čovjeka da izvijesti biskupa kako Franjo stiže, pa da nam treba odaslati pratnju pod oružjem, jer posvuda bješe bandita iz Peruggie, divljaka koji su samo čekali kad će se domoći Franje i odnijeti ga.Kad sam se vratio u kolibu, zatekao sam Franju kako opet svira svoju "violu" i zaneseno pjeva, još glasnije nego prethodne noći. Taman je završio, pa se sjetio kako nije zahvalio Bogu na sestri Bolesti; spustio je ona dva komada drva na tlo, digao ruke put nebesa, te će:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po sestri Bolesti; teška je ona al' dobrajer se smiluje čovjekui duši pomaže da tijela se riješi.

Slušao sam, jedva se suzdržavajući da ne plačem. O, dušo moja... ponavljao sam u sebi - O, dušo moja... zbogom mu kaži, jer ga više nikada vidjeti nećeš. Zbogom, zbogom, zbogom...Borovnica i Masse došli su predvečer, te sjeli bez riječi uz Franjine noge. I sestra Klara dođe, kleknula je, poljubila mu ruke i stopala, te sjeda desno od njega, također u tišini. Na kraju, sestra Pica uđe, jedva se na nogama držeći. Posve joj se sijeda kosa bješe probila izvan pokrivala, pa ju je pažljivo prikupila, te se zatim ničice bacila pred sinom i onda mu sjela slijeva. Franjo, potonuo u potpun zanos, nije ništa čuo ni vidio: ležao je leđimice, ruku prekriženih na grudima, lica ozarena posvemašnjom srećom.Odjednom je glasan jecaj razbio tišinu - sestra Pica za usnu se ugrizla i opet nasta muk.— Spava — Borovnica će tiho. — Probudit' bi' ga trebali, noć pada.Nitko mu ne odgovori.Proljetni je lahor prostrujao kroz vrata. U dvorištu je cvijeće otvaralo čaške, pa je miris ispunio malenu kolibu. Od- nekuda se janje pojavi na pragu, žalosno blejeći - pa brzo odskakuta, valjda majku tražeći. Od nikog od nas ni riječi, a sve oči u Franju uprte. Najednom mi se učinio poput mr-tvoga Krista: kao da smo ga upravo skinuli s križa i položili na zemlju prekrivenu proljetnim cvijećem, te stali žalovati nad njegovim beživotnim tijelom.Kad se smrklo, sestra Klara se pridigla.— Idemo — reče sestri Pici. — Oprostile smo se... a braća će ga sad ponijeti. Ovo je dobar čas, jer pada noć, pa neće biti onih divljaka iz Peruggie na putu da nam ga otmu.Sestra Pica ustade, oči brišući.— Dijete moje... — zaustila je, ali ju je sestra Klara prihvatila oko pojasa i tako njih dvije, nesigurnim koracima, krenuše preko praga. Istom se začu glasna tužbalica iz dvorišta: dvije su se žene glasno odale svojoj žalosti.Franjo se probudio - i nasmijao videći dvojicu braće.— Jesmo li to pristigli? — upitao je.

— Nismo još ni krenuli, oče Franjo — odgovorio je Borovnica.— A ja uprav' bio u Assisiju — s uzdahom će Franjo. — Divio sam se šarenim vitrajima u Svetom Ruffinu, učinilo mi se daje ondje izveden Kristov životopis... vidjeh Spasitelja našega kako odgurava grobni kamen i u nebo se uzdiže noseći u ruci bijelu vrpcu na kojoj, ažurnim slovima, stoje riječi Pax et bonum!— Pođimo, u ime Gospodinovo! — rekoh ustajući.Masseo i Borovnica ukrstili su ruke tako su oblikovali sjedalo na koje postaviše Franju, a on je prebacio po ruku svakom od njih iza vrata - i tako krenusmo.— Je li to noć pala? — upitao je.— Jest, oče Franjo. Zvijezde se vide.— Predivna li mirisa u zraku! Gdje smo to?— U vrtu Svetog Damjana, oče Franjo, a proljeće je — odgovorio mu je Masseo. — Bi li se pozdravio sa sestrama?— Rastanci su gorki, brate Masseo, izuzetno teški... Bolje će biti da se iskrademo poput lupeža.Počeli smo se uspinjati put Assisija. Dvije su žene stajale izvan samostana, pod drvetom; kad su nas vidjele, jedna potrča prema nama raširenih ruku, ali ju je druga zadržala. Iz sjene drveta krik se začu, a onda tišina nastade. Pošli smo dalje, a ja sam bojažljivo gledao u svim smjerovima, kako bih spazio plaćenike iz Peruggie ako su negdje u mraku.Na zavoju, odjednom nam se ispriječilo pet-šest sjena - oružje zasvjetluca pod sjajem zvijezda. Stradali smo! bila mi je prva misao. Potrčao sam put tih ljudi da vidim tko su i ustvrdio, hvala Bogu, da bjehu vojnici koje nam je biskup poslao. Pritrčali su i poljubili Franji ruku.— Čemu oružje? — zapanjeno je upitao. — Prokleto bilo!— Bojali smo se da bi te razbojnici iz Peruggie mogli šče- pati, oče Franjo — reče jedan od njih, predvodnik skupine.— Ščepati mene? A što bi sa mnom, za Boga miloga?— Zar ne znadeš? — vođa će nasmijavši se tiho. — Veliko je blago svetac. Zamisli samo: svetkovine, svijeće i tamjan, tisuće hodočasnika!— Brate Leo — usplahireno je kriknuo Franjo, kao da upomoć zove. — Gdje si, brate Leo? Jesi li čuo što ovaj kaže?... Je li to istina?— Na svašta su ljudi" spremni — odvratio sam mu. — Od Sotone se još možeš spasiti, oče Franjo, ali od ljudi... nikada!— O, Bože, uzimaj me! — zavapio je u očaju; nije više otvorio usta dok nismo stigli u Assisi.

X

Biskup je stajao u vratima svoje palače, čekao nas je. Prvo nam je pomogao da ga spustimo sa sjedala od Masseovih i Borovničinih šaka, a onda se sagnuo i poljubio ga u čelo.

— Dobrodošao, dijete moje — reče mu. — Ufanje svoje Bogu usmjeri, nije još kucnuo tvoj čas.

— U Boga se i uzdam, u njega samo — odvratio mu je Franjo — a meni ura jest došla.

Soba u koju polegoše Franju imala je veliki prozor kroz koji su se vidjeli krovovi Assisija. Cijeli mu grad kao na dlanu bijaše, sve do maslinika i valjano obrađene ravnice za njima, vinograda i rijeke što je poput zmije vijugala između livada. Po osjećaju, odatle se moglo znati gdje leži Sveti Damjan, na pola puta do doline, te, još dalje, Portiuncula.

Kad se Franjo sljedećega jutra pridigao na postelji, pa ugledao vidik što ga je silno volio još od djetinjstva, u plač je briznuo.

— Roditelji... roditelji moji... — promrmljao je — divni Assisiju i najdraža Umbrijo...

Meni bješe rekao da prostrem slamaricu u kutu iste sobe, pa smo se tako zajedno budili i na počinak išli. Par je lastavica svio gnijezdo pod strehom, uza sam prozor, pa smo jutrom viđali mužjaka kako liječe naokolo cvrkućući - ženkica je nedvojbeno na jajima sjedila, grijući ih tijelom, a on ju je ohrabrivao pjevanjem.

— Jel' da čeljade ne može oči otvoriti ni uši naćuliti, brate Leo, a da ne vidi ili ne čuje čudo? — upitao me je. — Eto, kamen podigni, pa ćeš vidjeti neuništiv djelić života kako u vlažnoj tmini služi Gospodu: sitnu i skromnu gusjenicu koja se sprema zakukuljiti, te potom raširiti krila, leptir postati i prema suncu poletjeti. A što mi, ljudska bića, na zemlji činimo nego to isto!

Dok mi je tako govorio, začuli smo graju i psovke na ulici pred biskupskom palačom. Mora da se bila skupila velika gomila: silna se halabuka čula, praćena žestokim lupanjem po vratima. Čini se da je netko i govornicu podigao s koje je započeo zboriti mnoštvu... Biskupov đakon dođe u našu sobu.— Neka te to ništa ne smeta, oče Franjo — kazao je. — Asiški knez ti je s biskupom na krv i nož, pa svakodnevno skuplja rulju i dovodi ju ovamo da nam prijeti. Zabranio je narodu da stupi nogom u crkvu.— Pa to je bruka! Sramota strašna! — Franjo će snažno uznemiren. — Mira valja uspostaviti...Kad je đakon otišao, okrenuo mi se i rekao:— Brate Leo, ona moja himna Gospodu nikada neće biti završena. Uzmi pero, molim te, piši...Hitro sam potražio pisaći pribor i zabilježio kako mi je rekao:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po svima koji svojim dušmanima praštajuiz pregoleme ljubavi spram tebe.Blagoslovljeni su koji nepravdu trpei mirno podnose progon - a zaradvelike ljubavi tvoje.Blagoslovljeni su mirotvorci,jer ti ćeš ih okruniti,o, Gospodine.

Prekrižio se zatim, te mi reče:— Dođi, brate Leo, pomogni mi... da se na te oslonim. Izaći ću na vrata i obratiti se toj svjetini. Ne, neću im govoriti, nego ćemo nas dvojica stati

tamo, jedan uz drugoga, i zapjevati riječi koje su nam upravo iz srca potekle.Prihvatio sam ga rukom oko pasa, pa smo tako prešli dvorište i ja otvorih vrata. Pobješnjela je rulja navalila, pokušavajući ući, ali zastade čim vidje Franju.— Djeco moja — prozborio je, blagoslivljajući mnoštvo — djeco... Bog mi je naložio da vam nešto kažem, nekoliko lijepih riječi. Za ljubav Kristovu, dopustite da ih izgovorim.Kimnuo mi je glavom, pa smo nato zajedno - naslonjeni na vrata i za ruke se držeći - glasno zapjevali:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po svima koji svojim dušmanima praštajuiz pregoleme ljubavi spram tebe.Blagoslovljeni su koji nepravdu trpei mirno podnose progon - a zaradvelike ljubavi tvoje.Blagoslovljeni su mirotvorci,jer ti ćeš ih okruniti,o, Gospodine.

Uto se i biskup pojavio na pragu; častan on starac bješe koji je građane promatrao blagim očima. Časak potom i on pjevati stade, poduprijevši svojim glasom naše - a onda se čudo dogodilo: gradski se knez progurao kroz gomilu i kleknuo preda nj.— Zarad ljubavi Kristove — reče — i sluge njegova Franje, potirem naše neprijateljstvo, biskupe, i stojim ti spreman i pokoran uvažiti tvoje želje.Biskup bješe krajnje dirnut - sagnuo se, podigao svoga dotadašnjeg suparnika, te ga zagrlio i poljubio mu obraz.— Moj mi položaj nalaže da budem ponizan, dobar i mirotvoran — kazao je. — Ali, nažalost, po prirodi lako planem. Preklinjem te da mi oprostiš.Svjetina je prvo kleknula i stala Boga hvaliti, a onda svi pritrčaše Franji, kako bi poljubili ruke i noge mirotvorcu.Kad smo ušli natrag u palaču, sretan on bješe i sav ozaren - štoviše, od preobilne radosti zaboravio je na svoje patnje, pa je hodao ne osjećajući bol.— Znadeš li pripovijest o kraljeviću i čarobnici, brate Leo? Bješe jednom prelijep kraljević, a zla vještica baci čini na nj i pretvori ga u strašnu neman koja je čeljad proždirala.Ljudi ga prezreše i naoružaše se, te se u potjeru dadoše da ga nađu i ubiju. On sve opasniji bijaše... ali, jednoga dana neka se suosjećajna djevojčica sažali na nesretnika, te ga poljubi u usta. Odjednom njegova užasnog lika nestade, a divlja se zvijer pretvori u kraljevića lijepog kakav je i bio... Svjetina ti je, brate Leo, baš poput ukleta princa.Ali, Franju je njegovo najnovije djelo silno zamorilo: kako je sve snage napregnuo u jednomu kratkom trenu, eda bi čudo učinio, kad smo se vratili u sobu pao je u postelju i istog se časa onesvijestio. Pozvao sam đakona, koji otrča po ružin ocat, pa smo povratili Franju, a onda biskup dođe.

— Pozvat' ću ja liječnika da o tebi brine, Franjo, sine moj. U mojoj si kući, pa sam i odgovoran za te.Franjo je, međutim, niječno odmahnuo glavom, odbijajući pomoć.— Moraš poštovati život, brate Franjo — ustrajao je biskup — i to ne samo onaj crva i drugih ljudi, nego i vlastiti. Život je dah Božji, nemaš ga prava ugušiti. U ime svete Poslušnosti - poslušaj!Franjo je prekrižio ruke na grudima, ništa ne odgovorivši. Uto liječnik dođe - šutljiv starac žut u licu, a s ognjem u očima. Svukao je bolesniku halju, pregledao ga okrenuvši ga prvo potrbuške, pa na leđa, srce mu pažljivo osluhnuvši...— Uz Božju pomoć, moglo bi mu bolje biti — rekao je.— A bez Božje pomoći? — Franjo će pridigavši glavu.— Mislim da bi mogao poživjeti do jeseni, oče Franjo. Nakon toga, budućnost ti je samo u Božjim rukama.Franjo je nekoliko časaka pošutio, a onda diže ruke put neba:— U tom slučaju, sestro Smrti, zaželjet' ću ti dobrodošlicu s prvim jesenskim kišama!Onda će s osmijehom, meni se okrenuvši:— Jel' da bi valjalo, brate Leo, da Bogu zahvalimo i na sestri Smrti? Slažeš se, zar ne? Uzima stoga još jednom ono svoje pero, moj pregnjavljeni sudruže, pa zapiši:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po sestri tjelesnoj nam Smrti,kojoj nijedan živ čovjek umaći neće.Nesretni su oni koji u smrtnom umiru grijehu;a blaženi koji se drže Deset zapovijedni tvojih.Ti se ne boje smrti - oni ju, štoviše, vole.

Prepisao sam učisto cijelu pohvalu na jedan list i dao ju Franji kako bi ju mogao ovjeriti svojim pečatom, znakom križa. Uzeo je papir, pogledao ga i zavrtio glavom.— O, Bože, toliko sam toga još htio reći... — promrmljao je — toliko toga tebi u pohvalu. Ali, ti poznaješ moje srce i biće cijelo... pa budi stoga za sve hvaljen.Uzevši pero, dopisao je HVALJEN BUDI, Gospode moj, za sve!, a zatim na margini, pri dnu papira, utisnuo veliki križ Tau.— Gotovo! — uskliknuo je. — Zahvaljujem Svemogućemu što mi dade dovoljno vremena... A sada, jaganjče Božji, pošalji čovjeka u Portiunculu: neka kaže bratu Pacificu da dođe sa svojom lutnjom. Bogu se bližim i iznuren sam teško - samo jedno još činiti hoću: pjevati.Uputio sam čovjeka i predvečer Pacifico dođe sa svojom lutnjom. Franjo ga je pozdravio širom raskriljenim rukama.— Dobrodošlica Božjem trubaduru, dobrodošlica pravim ustima čovječjim! Skidaj lutnju s ramena - i pjevaj pjesmu napisanu na ovom papiru. I ja ću pjevati, kao i ovaj Božji lavić uza me... kao i sva četiri zida naše ćelije: kamen, žbuka, slikarije... svi ćemo skupa pjevati!Ubrzo je naša ćelija odjekivala radosnom, štoviše bučnom pjesmom. Prozor je otvoren bio, sunce na zalasku, njegova svjetlost ljeskala se na

mladom lišću, a kad su i zvona Svetog Ruffina počela pozivati na večernju molitvu, sav se zrak ispunio beskrajno milozvučnom glazbom. Franjo je pak pjevao sve glasnije i glasnije - i rukama pljeskao; pod njegovom je mantijom plesalo cijelo mu izranjavljeno i izmučeno tijelo.Usred svega, vrata se otvoriše i biskup banu - s teškim prijekorom na licu.— Ako ti je do Kristova blagoslova, Franjo, sine, moj - ne pjevaj. Prolazi čeljad, zastaju ljudi slušajući vaše glasove, pa im se proste riječi omiču... Vele, napio se biskup, porazio gradskoga kneza, pa se odao bučnoj proslavi.Franjo, međutim, još bješe u zanosu divotom pjesme.— Biskupe, ako ti je moja nazočnost u kući na teret — kaza mu — otići ću. Pjevam, jer je to sve što sad mogu. Bogu na istinu idem, pa kako možeš očekivati da se i pjevajući ne radujem što ću se s njim sresti?— U pravu si ti, dijete moje — odgovori biskup — ali se drugi ne primiču Bogu, pa te ne razumiju. Njima je ovo neprilično. Pjevajte, stoga, tiše, tako da vas ne čuju.Rekavši to, biskup ode, a Franjo će pomirljivo:— Vidiš, brate Pacifico, svatko je na svoj način u pravu, i biskup i mi. Hajd'mo stoga tiho pjevati, da nikog ne uzrujavamo. Daj mi lutnju, učitelju, i ja bih svirao.Uzevši glazbalo, počeo je polako trzati bolnim prstima, dok smo mi - posve prigušenim glasovima - nastavili pjevanu pohvalu Bogu. Kad smo završili, Franjo je vratio lutnju Pacificu i sklopio oči - pjevanje ga je zamorilo. Brat Pacifico krenuo je prema vratima, na prstima hodajući.—Ne odlazi iz Assisija, Franjo bi te mogao opet sutra zvati — kazao sam mu. — Vidiš da je sav u kraljevstvu pjesme.Međutim, Franju je sutradan nešto drugo zaokupilo.— Ne smijemo gubiti vrijeme — rekao mi je odmah ujutro. — Prije nego što umrem želim napisati oporuku braći i sestrama; hoću se otvoriti pred svima njima, ispovidjeti im moje grijehe. Možda će neka duša, doznavši što sam istrpio, koliko sam se borio, biti ohrabrena da nastavi uzbrdicom... Naoštri, stoga, pero, brate Leo, pa zapisuj.Cijeli sam dan slušao Franju i revno bilježio... itekako dir-nut, ponekad tako da sam morao prekinuti da bih oči obrisao. Drugi put bi Franjo zastao - riječi su bile pretijesne za njegove osjećaje, pa se i on predavao suzama.

Prvo je opisao mladost - kako je, u svilu i baršun odjeven, sa crvenim perom u kapi, provodio noći lunjajući s prijateljima s jedne zabave na drugu, kako je podokničario sad ovoj, sad onoj svojoj gospi. Zatim je ispričao kako ga bješe bahatost spopala, pa se odmetnuo u ratove ne bi li stekao slavu ubijajući neprijatelje i u Assisi se vratio ovjenčan slavom, pa da vitezom proglašen bude. A onda, jedne noći, začuo je glas Božji i silno se prestrašio. "Bog se ponizio da bi me spasio", u pero mi je kazao, "mene da spasi, grešnoga Franju iz Assisija, i to ovako: Dok sam još bio u grijehu ogrezao,osjećao sam nesavladivu odvratnost spram gubavaca... a Bog se oglasio i među njih me gurnuo, zapovijedivši mi da ih grlim i ljubim, presvlačim i čistim njihove rane. A kad sam ih zagrlio, izljubio, rane im očistio... svijet kao da mi se promijenio. Ono što mi je ranije tako gorko bilo, posve se promijenilo - slatko postalo poput meda."

"Nedugo pošto sam ostavio za sobom svijet taštine i sva njegova dobra, da bih srce i dušu Bogu posvetio, Bog mi braću dade i ukaza mi - preko Svetog Evanđelja - kakvim Pravilima da uredim svoj i njihov život. Oni koji su htjeli sa mnom poći morali su, prije svega drugog, svu imovinu sirotinji razdijeliti. Ništa nismo posjedovali osim po jednu jedinu mantiji, krpljenu i prekrajanu, te uzicu s uzlovima... a hodali smo bosi. Prosti smo bili, mahom nepismeni, ma poslušni jedan spram drugoga. Svojim sam rukama radio i iskreno želio da se sva braća nauče nekom zanatu i da pri-vređuju, ali ne da stječu dobit, nego dobrog primjera radi... kao i da odagnaju dokolicu. Prositi od vrata do vrata trebali bismo ići samo ako nismo u stanju steći si za život vlastitim radom. Bog mi je otkrio i pozdrav što ga vazda moramo izgovarati: Pax et bonum. Mir i dobro!Cijeloga tog dana i onog za njim Franjo mi je, sjedeći zatvorenih očiju, prepričavao svoj život: svaki njegov korak, strašne uspone koje je izveo krvavih stopala, jedva do daha dolazeći... Govorio je o svom ocu, koji je umro neutješen, o svojoj plemenitoj majci, koja je časna sestra postala, o sestri Klari, zatim redom o svoj braći - onda o Dominiku, žestoku španjolskom misionaru kojeg je susreo u Rimu, te, na kraju,o "bratu" Jacopi, kako je nazvao onu plemenitašicu koja se bacila preda nj u Vječnom Gradu i odjenula franjevački habit, noseći ga ispod haljine, prvi do kože.

Sjetio se i događaja s janjetom u istom Rimu: mesar ga je nosio na ramenu, kaneći ga zaklati, a Franjo - koji je za njim hodao - vidje kako ga janje užasnuto gleda i bleji kao da pomoć zaziva. Franjino se srce raznježilo, potrčao je i sustigao mesara, zagrlio ga te zavapio: "U ime Kristovo, brate, molim te da ne zakolješ to janje!" Mesar, žestoka ljudina, prezrivo se nasmijao: "A što bi ti da s njim učinim?" "Daj mi ga, brate. Bog će ti to u svoj libar kao dobročinstvo upisati i na onomu ti svijetu darovati cijelo besmrtno stado." "O, o...," mesar će s uzdahom, "da nisi ti onaj Franjo o kojem se priča? Onaj iz Assisija, čudotvorac?" "Ja sam grešnik Franjo Asiški... gdje bih ja čudesa činio? Grešnik sam ti ja, brate moj... koji te preklinje da ne zakolješ ovo janje." "Uzmi ga", mesar će prestrašivši se, "evo ti ga... besplatno. Eto, učinio si još jedno čudo!"

Zbacio je janjca s ramena, a Franjo ga je uzeo u naručje i odnio na dar bratu Jacopi. Priča se da se od toga dana nije ta životinja od nje odvajala - da ju je čak u crkvu pratila i klečala pred ikonama kao i svatko drugi...

Franji se cijeli život pred očima odmotavao, a kada mu je divlja i sveta planina Alvernija iznova izronila iz sjećanja, pa se prisjetio kako se Krist spustio na nj u obliku šesterokrile munje, kriknuo je glasom što srce para: "Gospode, Gospode - ja sam lopov, razapeti lopov. Stavi me uza svoju desnu stranu!"

Predvečer je dovršio svoju posljednju volju i otvorio oči.— Brate Leo — rekao je, blago me gledajući — e, jesam te namučio itekako, dijete moje, odista sam te izmorio. Pošteno je, stoga, da dodam sljedeće riječi himni što smo ju spjevali Gospodinu u čast:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,po Božjem janješcu, po laviću Božjembratu Leu - poslušnu i strpljivu,

koji svaki uspon, mene prateći, svlada;vredniji je on i od mene, Gospode,jer se, da bi postupio tako, nositi moraosa samom prirodom svojom -pobijedit' ju, kao što i jest!

Bacio sam se ničice preda nj i noge mu poljubio. Htjedoh nešto kazati, ali mi se glas izgubio u jecajima.— Upravo sam iznio cijeli moj život — reče Franjo — proživljavajući opet sve patnje, brate Leo, pa sam krajnje iznuren. Pozovi brata Pacifica... da nas trojica skupa zapjevamo, kako bih rasteretio srce.— Biskup će nas opet ukoriti — opomenuo sam ga.— Njegovo je da nas kori, a naše da pjevamo. Samo ti zovi Pacifica.Fratar-trubadur učas je stigao.— Jesi li spreman, slavuju u Boga? — veselo će Franjo. — Hajd'mo sad!U početku je lutnja bila tiha, a i mi pjevali ispod glasa, kako nas prolaznici ne bi čuli. Ali, malo-pomalo žar nas je obuzimao - zaboravivši ljude na ulici i biskupa, pjevali smo Franjine himne pohvalnice iz svega grla, glasovima punim trijumfa. Kakva to radost bješe! Smrt stoji iz vrata, a mi - bezbrižni i bez imalo straha - pojemo glava unatrag zabačenih poput rascvrkutanih ptica, pretvarajući život i smrtnost u besmrtnu pjesmu.Ali, upravo u času kada samo nas trojica bili u sedmom nebu - brat Elijas pojavio se na vratima. Mrka lika, zlovoljan, vraćao se s još jednoga plodnog obilaska sela radi skupljanja novca, pa je došao u Assisi da isplati radnike koji su gradili golem novi samostan; prolazeći pored biskupske palače, pjesmu je čuo - te među glasovima prepoznao Franjin. Inače se na ulici već bilo okupilo mnoštvo prolaznika koji su nas slušali; u nekih je naše pjevanje smijeh izazvalo, u nekih ljutnju.

— Ništa se nego pjesma u posljednje vrijeme čuje iz biskupskog dvora — dobaci neki od njih Elijasu. — Da pomisliš: krčma!

Elijas je stoga nabrušen ušao - a Franjo, vidjevši ga, odmah presječe poj.

— Brate Franjo, oprosti što ti to kažem — Elijas će teškom mukom svladavajući srdžbu — ali ne priliči tvojoj slavi ni svetosti da sviraš lutnju i pjevaš... da te svatko tko naiđe može čuti. Što će ljudi kazati? Što će reći o tebi, a što o redu? Je li to strog svetački život kakav zagovaramo? Hoćemo li ovako voditi duše u raj?

— A kako drugačije, brate Elijase? — upitao je Franjo, glasom bojažljivim kao u djeteta koje je učitelj upravo prekorio.

— Pjevajući? Bojim se da je ovaj trubadur odgovoran! — Elijas će pokazujući ljutito na Pacifica, koji je uzalud pokušavao skriti lutnju iza leđa.

Ali, najednom Franji krv navrije u obraze:— Ja sam odgovoran! Odgovoran sam i za to što brat Pacifico čini!

Odgovoran sam i za brata Lea, pa i za tebe, brate Elijase, za cijeli red! Ja ću Bogu podastrijeti račune za sve vas, a ako pjevam, pjevam zato jer mi je Bog naredio. "Franjo", kazao mi je, "nema od tebe više nikakve vajde: Elijas ti je oduzeo ovlasti, iz bratstva te izbacio. Stoga, lutnju uzmi, u osamu se povuci i pjevaj!"

— O, da... Bog ti je naredio da u osami pjevaš - tojest, sam si sebi tako odredio! — odvratio je Elijas. — Pa dobro, pjevaj, ali u osami, a ne ovdje, u srcu Assisija, zapravo nasred ulice. Žalim, brate Franjo, ja sam general reda i imam odgovornosti...Franjo je najprije raširio ruke, a onda ih nevoljko spustio uz bokove; odvratit' mu je htio, ali ga je težina riječi gušila. Naposljetku se meni okrenuo:— Brate Leo, i odavde nas tjeraju... čak i odavde. Kamo možemo poći? Što će s nama biti?... Hajde, ustani. Idemo...— Ali, kamo, oče Franjo? Smrklo se već.— Tjera nas se... i odavde nas se tjera... — ponavljao je mrmljajući, u očaju kršeći ruke.— Ostani do jutra, brate Franjo — reče Elijas. — A, inače te nitko ne goni, samo bi trebao prestati s pjesmom. Sutra ujutro... učini kako te Bog nadahne.Poklonio se zatim, poljubio Franji ruku i otišao. U međuvremenu je i Pacifico, prestrašen Elijasovim nastupom, kradom zbrisao, pa samo nas dvojica ostadosmo.— Što si ti ono rekao, brate Leo?— Ništa, oče Franjo. Ni zucnuo nisam.— Jesi, jesi. Jednom... da onaj tko s vukovima obitava - vuk mora biti, a ne janje. To si kazao, brate Leo, a tako bi i svatko razuman rekao. Ali, mene je Bog obdario ludošću, novim bezumljem, pa ja velim da tko god s vucima živi janje mora biti, i to ne štedjeti radosti ako ga požderu!... Kako se zove onaj naš besmrtni dio, brate Leo?— Duša.— Točno, brate Leo... a nju nam nitko ne može pojesti!Sljedećeg se jutra Franjo probudio vedro raspoložen.— Čuj, brate Leo, ne trebam više Pacifica ni njegovu lutnju — reče mi — a ni ona dva komada drva što si mi ih ti donio. Prošle sam noći, naime, prvom shvatio pravo značenje pjevanja i glazbe... Ti si spavao, hrkao pače, a ova je podrtina od čovjeka, koju Franjom zovu, bila budna od silnih bolova. Od nesretnikove krvi opet nastaju lokvice na slamarici, odista pati... Tako sam čuo zadnje prolaznike ulicom, zatim pse kako laju, vrata i prozore kako se zatvaraju... a onda: tišina, divota bez ikakva pokreta, radost neizreciva! Odjednom je netko pod mojim prozorom zasvirao gitaru. Dugo je ta glazba potrajala, ponekad kao da mi je posve blizu, zatim iz nevelike udaljenosti, onda izdaleka... kao da taj gitarist ide od jednoga kraja grada do drugog. Nikad u životu, brate Leo, ne osjetih veće radosti... zapravo, ne veselja, nego blaženstva. Više i od blaženstva! Činilo mi se da sam privijen Gospodu na grudi, da sam mu se posvema predao.

Zastao je na tren, te će zatim:— Da je ta muzika samo malo dulje potrajala, bio bih... brate Leo... bio

bih umro od sreće.Opet je predahnuo, pa onda uz osmijeh kaza:— Elijas mi nije dao da sviram lutnju ni da pjevam... Sad mi je Bog

poslao anđela da mi podoknicu poje. Što mi sad možeš, Elijase!Pokušao se pridići na noge, ali ne nađe dovoljno snage.

— Dođi, pomogni mi... brate Leo — pozvao me je. — Idemo odavde, idemo onamo gdje ćemo moći slobodno pjevati - u našu kolibicu kraj Portiuncule.

Dozvao sam Pacifica, pa smo digli Franju na ruke i ponijeli ga do uličnih vrata. Biskup odsutan bješe - sela je obilazio - a vijest da svetac odlazi, da se vraća u Portiunculu, proširila se od usta do usta brzinom munje, dok ne bješe znana svakom u gradu. Stoga, kada smo krenuli uskim poljanama, muškarci su istrčali iz kuća i radionica, žene pohitale da im se pridruže, a djeca, mašući grančicama mirte i lovora, jurila pored nas kako bi stala na čelo povorke.

Prošli smo utvrđena gradska vrata, prošli prečacem kroz maslinike i počeli silaziti u nizinu. Kolovoz bješe, krajnje vreo; grane smokava svijale su se pod težinom plodova, grozdovi su visjeli sa trsja, a zrakom se širili mirisi strništa, sparušene trave i smokova lišća požutjela pod suncem zre-log ljeta.

— Polako hodajte, bez žurbe — zamolio je Franjo. — Vi ćete ovu voljenu zemlju još vidjeti, ja neću. Samo polako, ako vam je do mog blagoslova.

Trudio se da svojim zamagljenim očima vidi Assisi, maslinike, vinograde... sve, kako bi ih ponio sa sobom u nebesa. Kad je njegov voljeni grad umalo nestao za nama, gotovo je krinuo:

— Stanite! Dajte da ga zadnjom vidim i kažem mu zbogom.Zastali smo, pa se svi okrenuli prema gradu. Stao je i narod koji je za

nama išao, čekajući u tišini. Franjo se zagledao u kuće, crkve, tornjeve... dugo promatrao ruševnu gradsku tvrdu što, poput krune, stajaše nad njima. U tom se trenu zvona oglasiše posmrtnim klecanjem.

— Zašto klecaju? — upitao je u nedoumici.— Ne znamo... ne znamo... — spontano smo mu odgovorili.Ali, itekako smo znali - kao i svatko drugi - da ispraćaju Franju na putu

prema smrti. On je, pak, hitro obrisao svoje onemoćale oči kako mu ne bi u njima zgasnula slika Assisija, te - iza grada - maslinicima prekriveni obronci Monte Subasija s pećinama u kojima je našao prvo utočište kad je stao prizivat' Gospoda.

Polako digavši ruku, učinio je znak križa nad voljenim gradom.— Zbogom, Assisi roditelju — tiho je rekao. — Slavljen budi, Gospodine

moj, po ovomu lijepom gradu s njegovim kućama i ljudima, lozom na odrinama i loncima s bosiljkom i mažuranom na njegovim prozorima... i s gosparom Pietrom Bernardoneom, gospom Picom i njihovim sinom Franjom, tvojim siromaškom. O, Assisi, kad bih te cijelog mogao na ruke uzeti i spustiti Gospodu pred noge! Ali, ne mogu... ne mogu, voljeni grade - stoga: Zbogom!

Suze mu iz očiju potekoše, a glava na prsa pade - posve iscrpljen bješe.— Zbogom... Zbogom... — ponavljao je sve tišim šapatom.Za nama, uplakan je narod počeo pojati ukopne tužbalice. Ubrzali smo

korak, želeći što prije stići, pa tako - u žurbi - nismo ni zamijetili da se Franjo na našim rukama onesvijestio; spoznali smo to tek pošto smo stigli u našu kolibu i u njoj ga na zemlju položili. Mnoštvo se raspršilo, a braća koja se zatekoše u Portiunculi - Borovnica, Ruffino, Masseo, Giles i Bernard

- pritrčaše da ga poljube; on, međutim, u nesvijesti, nije osjećao njihove usne na svojim rukama.

Tjedan proteče, dva, tri... jematva dođe i prođe, lozovo se lišće zarumenje, iz smokava sladak sok poteče, na maslinama sjajan se plod vidje. Prve su rode preletjele našu kolibu leteći prema jugu, lastavice se na polazak spremale.

Kad ih je Franjo začuo u visini, oči je otvorio i šapnuo:— Rode odlaze, noseći laste sa sobom. Sretan vam put, lastavice,

sestrice moje... Ubrzo će velika roda po mene doći, da i ja mogu na put — rekao je digavši ruke put neba.

Ponekad bi otvorio oči, ostajući mirno ležati - ruka bi mu u mojoj počivala - a drugom bih mu pomogao da se digne u sjedeći položaj, pa bi zborio o Neimaštini, Miru i Ljubavi, svojim vječitim vrlinama, promatrajući nježno nas petori- cu-šestoricu braće koji smo stalno sjedili uza nj, nastojeći da nam ne promakne nijedna riječ. To su zadnji njegovi naputci, rekli smo sami sebi - a nisu namijenjeni samo nama, nego i svim odsutnim fratrima, kao i svoj braći i sestrama koji će se tek roditi. Naša je dužnost stoga bila da ih ureže- mo duboko u naše umove, kako ne bi izgubljeni bili.

— Što je ljubav, braćo moja? — upitao je, raširivši ruke kao da nas želi zagrliti. — Što je ljubav? To nije samo suosjećanje, nije puka blagost. Jer, u suosjećanju dvije su strane: ona koja trpi i ona koja osjeća sućut. I u blagosti su dvoje: onaj tko ju pruža i onaj tko ju prima. Ali, u ljubavi - samo je jedno, jer se dvoje spajaju, sjedinjuju, nerazdvojni postaju. Nema više "ja" i "ti" - voljeti znači izgubiti sebe u voljenoj osobi.Jednoga mi je dana pružio ruku na dlan...— Brate Leo, htio bih vidjeti brata Jacopu, prije nego što umrem, da joj zbogom kažem. Učini mi uslugu, molim te, uzmi papir i napiši: "Brat Franjo, siromah u Boga, bratu Jacopi: Obavještavam te, najdraža Jacopa, da se primakao kraj moga života. Stoga, ako me želiš još jednom vidjeti ovdje na zemlji, ne časi časa, nego hitaj k Portiunculi čim primiš ovu poruku. Ako makar malo zakasniš, nećeš doći navrijeme da me zatekneš živog. Ponesi grubo tkan pokrov da ga oviju oko moga tijela, kao i svijeće za moj pogreb."Okrenuo se zatim bratu koji je klečao uza nj - vidjevši da je to Borovnica.— Brate Borovnica, ovo je zadnja usluga što ju od tebe ištem. Odnesi ovu poruku...U tom je trenu najednom zašutio; podigao je glavu kao da nešto osluškuje. Onda mu se blažen osmijeh razlio licem.— Nemaš više potrebe u Rim ići, brate Borovnico... slava Bogu! Svejedno, hvala ti.Kazavši te riječi, okrenuo se prema ulazu - a i mi svi usmjerismo oči onamo, kao da smo nekog očekivali.Tada se vani začuše koraci. Skočio sam da vidim tko to ide, ali mi se, prije nego što sam do vrata stigao, oteo usklik - brat Jacopa je stajala preda mnom! Plemkinja je ušla, pala ničice Franji pred noge i počela mu ljubiti rane.— Oče Franjo... Oče Franjo... — u suzama je šaptala, milujući mu ruke.Franjo joj je položio dlan na kosu:

— Dobrodošla, dobrodošla... brate Jacopa. O, kako mi je drago da si stigla. Tko ti je javio?— Blažena Djevica u san mi dođe. "Franjo umire", rekla mi je. "Pohitaj k njemu i ponesi pokrov što si ga izatkala, kao i svijeće za njegov pogreb."Položila je pokrov uz njegove noge.— Izatkala sam ga svojim rukama, od vune onog janjeta što si mi ga ti dao.Franjo se pridigao, bacio pogled na svoje ruke i noge, dodirnuo prstom upale i okrvavljene grudi, te uzdahnuo.— Oprosti mi, brate Magarče... oprosti mi, tijelo moje oronulo, što sam te toliko izmučio — kazao je gorko se nasmi- ješivši; zatim će pokajnički:— I ti, velečasna majko Zemljo, također mi oprosti: dala si mi čilo i krepko tijelo, a pogle kakav ti glib i prljavštinu vraćam!Ali, dok je tako zborio, oči mu se odjednom razrogačiše kao da će iz dupalja iskočiti; pruživši ruku, put vrata je pokazao.— Gledajte, eno ga!— Koga?— Prosjaka! Prosjaka, brate Leo! Na pragu je... upravo diže ruku čavlom probijenu da bi me pozdravio. Sad kapuljaču s glave smiče... o, ne! Ne!...— Oče Franjo... ne strahuj, ne drhti, oče Franjo!— Ja sam to... ja, ja!... Moj lik vidim, križ na čelu, ožiljke od užarena željeza na sljepoočnicama... On mi prilazi, primiče se...U tom je trenu sakrio oči, prekrivši lice rukavom halje.— Eto ga... ide k meni... — i dalje je mrmljao, žestoko drhteći. — Gle! Sretan mi se smiješi i ruke mi pruža!Zakrio je oči i drugim rukavom, ali je i nadalje vidio.— Tu je, evo ga! — vrisnuo je. — Liježe uza me, na moju slamaricu. Tu je, brate Leo!... Upomoć! Upomoć!Pružio je ruke i grčevito me zagrlio - a onda me pustio, te opipao prostor desno i lijevo od sebe, pa za mojim leđima.— Nema ga! — zapanjeno je šapnuo. — Nikoga nema...Pošutio je trenutak, duboko se zamislivši, pa će onda:— Spojili smo se, jedno postali. Putovanju je kraj...Kraj se odista bližio. Fratri su odasvud dolazili da mu kažu zbogom, a Elijas je išao od sela do sela skupljajući ljude kako bi im javio da svetac umire, pa da svatko treba pripremiti svijeću da ju zapali u času ukopa. Također se pobrinuo dabiskup naredi zvonaru Svetog Ruffina da ne prestane klecati zvonima cijele noći. U Svetom Damjanu sestre su klečale pred raspelom, moleći Boga da im još ne uzima Franju - a i kapetan Vuk sišao je sa svoje gore, doputovao u Portiunculu, te, prišavši Franji na prstima, spustio uz njegov odar košaricu grožđa i smokava. Franjo je otvorio oči i prepoznao ga:

— Brate Jaganjče! Dobrodošao! Mora biti da su ti divlji sokolovi Alvernije prenijeli poruku da umirem. Zbogom, brate moj.

— Ne umireš ti, oče Franjo — odgovorio mu je divlji brat - nego mi. Oprosti mi sve što sam počinio.

— Bog će ti oprostiti, brate Jaganjče, ne ja. Ako se spasiš, sve će se spasiti s tobom, pa i janjci što si ih požderao dok si kurjak bio.

Zatim je brat Vuk uzeo košaricu što ju je donio i položio ju Franji u ruke.

— Evo ti nekoliko smokava i malo grožđa, donio sam da i njima možeš zbogom reći, oče Franjo. Možeš ih pojesti mirne savjesti: nisam ukrao!

Franjo je položio ruku na zrelo voće, radujući se njegovoj svježini, a zatim je otkinuo bobu s grozda i stavio ju u usta. Onda je i jednu smokvu uzeo, te posisao nektar što je iz nje procurio.

— Zbogom smokve i grožđe, braćo moja. Posljednje zbogom... nikad vas više neću vidjeti!

X

Rujan je prošao, listopad dođe: jednoga se dana, početkom mjeseca, nebo smračilo i počela je padati prva jesenska rosulja. Tanašna se nježna maglica nadvila nad maslinike i borja - neizrecivo je blaženstvo preplavilo svijet, zemlja se protegla, plodna i namirena u vlažnu ozračju.Franjo je otvorio oči: koliba je bila puna braće koja su, od rana jutra, pristizala sa svih strana - neka su posjedala po tlu, druga stajala, a sva zagledana u nj; nitko se nije usuđivao prekinuti posvećeni mir. S vremena na vrijeme fratri bi otrali oči i izlazili da udahnu zraka - Franjo ih je sve po-zdravljao ruke im pružajući.— Odlaziš nam, oče Franjo — reče Bernard kleknuvši i ruku mu poljubivši. — Napuštaš nas i uskoro ćeš na nebo uzaći... pa otvori usta i nešto nam posljednjom kaži.Franjo je odmahnuo glavom.— Djeco moja, braćo moja, očevi moji - već sam kazao sve što sam vam imao reći. Svu sam vam krv što sam ju u srcu imao također dao... pa sad nemam više ni riječi, ni krvi. Da imam, Bog bi me dulje zadržao na zemlji.— Zar nam zaista nemaš baš ništa... ništa reći? — Gilles se oglasio iz kuta u kojem je stajao i plakao.— Mir, Ljubav, Siromaštvo - ništa osim toga, braćo moja... Siromaština, Ljubav, Mir.Pokušao je sjesti, ali nije mogao.— Svucite me, braćo. Položite me gola na zemlju da ju dodirnem i da ona može mene dotaknuti.Plačući, razodjenuli smo ga i polegli na tlo, te kleknuli oko njega - svi osjećajući nazočnost arhanđelovu nad njim.I sestra Klara bješe došla - nezamijećena je stala uz dovratak i slušala što se unutra zbiva; začuli smo njezin iznenadan jecaj i ugledali ju na pragu, uplakanu, lica tijesno ovijena pokrivalom. Nakon toga svi počesmo glasno naricati i tužiti.— Zašto plačete, braćo moja? — upitao nas je Franjo iznenađeno.Nitko mu ne odgovori.— Zar zaista vjerujete da je zemaljski život tako lijep? Gdje vam je vjera u vječni život, braćo moja? Zar vam je tako slaba?... Sestro Smrti, ti koja stojiš tik za vratima: oprosti čovječjem rodu. Ne znaju ljudi tvoju uzvišenu poruku, pa te se stoga boje.Ogledao se uokolo.— Gdje si, brate Pacifico? Zasviraj svoju lutnju i zapjevajmo svi himnu pohvalnicu:

HVALJEN BUDI, Gospode moj,sa svim stvorenjima svojim,napose s gosparom bratom Suncem...

Priključio sam se ostalima, ali je moj um, dok sam pjevao, putovat' počeo. Nestade kolibe, kao i Portiuncule, Assisija - svega... a nađoh se na neznanu prostranstvu, blistavo zelenu i neomeđenu. Franjo je u sredini ležao, na golu tlu, licem nebu okrenut... posljednji dah udišući. Tiha je i nježna rosulja padala, a planinski vrhunci u daljini bjehu pokriveni sumaglicom. Božanstven se miris dizao iz svježe uzorane zemlje. Negdje u daljini šumio je ocean. Franjo je bio sam - nikoga uza nj; ali, onda odjednom zrak kao da se zaledio i dvanaestorica izvorne braće pojavila su se u krugu oko njega, nagnuta nada nj, glava pokrivenih kapuljačama. Nikakav se zvuk nije čuo - osim njihova tuženja i naricanja. I ja sam bio među njima, a kada sam podigao glavu i pogledao preko te dvanaestorice, vidjeh stotine i tisuće fratara izbrijanih tjemena, s tonzurama i spuštenim kapuljačama - poj ali su posmrtni napjev. Propeo sam se na prste i pogle-dao još dalje, vidjevši volove, konje, pse, stada ovaca... kako nam prilaze, glasno tugujući. Stali su iza fratara, nanizavši se pognutih glava.

Onda se iz šume pojaviše divlje životinje - vukovi, medvjedi, lisice, čagljevi - poredavši se iza svoje pitome braće, također žalobno se glasajući... a potom začuh nad sobom tisuće krilatih bića. Digao sam pogled i vidio jata ptica svake vrste: slijetale su tužno kričeći i sjedajući oko Franje; jarebica, čupajući vlastito perje, prva se oglasila žalobnim pojem.

— Voljeni moj Franjo, voljeni moj Franjo... — mrmljao sam — sve su ti životinje i ptice došle, plaču... svi dođoše na tvoju sahranu, sva tvoja braća...Odjednom se nebesa ispuniše bljeskovima modrim, zelenim, zlatnim, purpurnim... glavu podigoh: u zraku se sama krila vidjehu. Na tisuće i tisuće anđela sletjeli su i poredali se uz čovjeka na samrti, te čekali sklopljenih krila i nasmijanih lica da ponesu njegovu dušu...

Bolni krici najednom presjekoše moju maštariju: tri su se žene bacile na Franju u nastojanju da spriječe njegov odlazak. Sestra Pica primila je objema rukama njegovu glavu, sestra Klara zagrlila mu je i stala ljubiti stopala, a brat Jacopa obrglila mu je grudi. Uto je sunce zašlo, a kiša ponovo počela,. lagano natapajući zemlju. U istom časku, svi smo nad Franjom vidjeli par crnih krila...

Lice mu se ozarilo, širom otvorenim očima zagledao se u zrak. Najednom je uzdrhtao: pribravši svu snagu, promotrio je svakog od nas, jednog po jednog. Usne su mu se pokrenule - kao da nam htjede uputiti posljednju riječ. Primakao sam mu se...

— Siromaštvo, Mir, Ljubav...Glas mu je bio prigušen i slab, kao da dolazi iz velike daljine - s druge

obale. Zadržao sam dah ne bih li čuo još nešto, ali ničeg ne bješe.Potom, u jednom hipu, svi se bacismo na njegovo tijelo, ljubeći ga i

tužbalice pojeći.

X

Točno u času kad sam zapisao ove posljednje riječi, zgrčen nad stolom u ćeliji i svladan suzama pri uspomeni na moga voljenog oca, malen je vrabac doletio na prozor i stao mi kuckati po oknu. Krila su mu bila kišom natopljena, promrzao bješe. Ustao sam i pustio ga unutra.

Da, ti si to bio, oče Franjo; ti mi, kao vrapčić, dođe.

O piscu i njegovom djelu

Nikos Kazantzakis , rođenje 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa, premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film "Grk Zorba". Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.

"Grčki Servantes" posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako - kao neupitan klasik - zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih naroda na obalama Sredozemnoga mora.

Prvo književno djelo bilo mu je Zmija i ljiljan, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku Komedija, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!)naslovljena Odisej: Suvremeni nastavak; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine.

Slijedili su Grk Zorba (1946), Grčka pasija, na Zapadu prevedena kao Krist ponovo razapet (1948), zatim Kapetan Mihalis (Sloboda ili smrt, 1950), Posljednje Kristovo iskušenje (1951), Sveti Franjo siromah u Boga (1956), te, posmrtno objavljeno djelo Izvještaj (El) Grecu (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarno-filozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti. Između ostalog, preveo je Danteovu Bo-žansku komediju na novogrčki, sastavio izvrstan francusko- novogrčki rječnik, te odradio značajan posao za UNESCO, u godinama neposredno po osnutku te specijalizirane agencije UN.

KRAJ