nindja 125 - derek finegan - duh ukletog samuraja (panoramiks & emeri)(3.6 mb)
DESCRIPTION
Ninja epic storyTRANSCRIPT
BROJ 125 CENA 2 DINARA
NiNm
DUH UKLETOG SAMURAJA
1
DEREK FINEGAN
DUH UKLETOG SAMURAJA
Derek Finegan DUH UKLETOG SAMURAJA
Izdavač:NIP »Dečje novine«,
Gornji Mlanovac
Za izdavača:Miroslav Petrović, generalni direktor
Glavni i odgovorni urednik: Borivoje M. Lošić
Urednik:Mirjana Šterijevski
Lektor:Mirjana Jakovljević
Korektor:Dobrila Mićović
© 1994. DEN PRESS
Izdaje NIP »Dečje novine«, Tihomira Matijevića 4, 32300 Gornji Milanovac. Telefoni: (032) 712-246, lokal 28, uredništvo (032) 714-250 prodaja i (032) 710'529 pretplata. Telex: 13731. Broj tekućeg računa kcxl SDK u Gornjem Milanovcu: 41320-603-7-1263. Štampa »Litqpapir« — Cačak.
DEREK FINEGAN
DUH UKLETOG SAMURAJANoć. Teški, crni oblaci nago
milavali su se ogromnom brzinom čineći mrak još strasnijim. Mesec je sve duže nestajao iza oblaka dok njegovo svetio nije zamenilo kratkotrajno svetio sve većih mimja. Potmula tutnjava postajala je sve bliža, sve glasnija.
Nagomilana energija zla postala je gotovo opipljiva.
Vrhovi stoletnih stabala počeše da popuštaju pod naleti- nia vetra i nepoznatih sila. Je dan stari hrast prepolovi se usled udara groma i, iiz gotovo ljudski krik, tresnu na kamenito tle.
Još jedan udar groma natera ninđu da se sasvim stopi sa stenom uz koju je njegovo snažno telo bilo pripijeno poslednjih desetak minuta. Manastir ka kome je krenuo nalazio se tek nekoliko m etara dalje, ali je sad, u mraku i kovit
lacu elemenata, bio nedohvatljiv.
Grom, koji je đoleteo vertikalno s nebeskog svoda, za trenutak osvetli nešto što je ljilo mračnije od noći, crnje od same boje mraka. To »nešto« kao da je počelo da niče iz zemlje.
Ninđa je bio siguran da je sam. Ali, da li je još uvek tako?
Ono »nešto« poče da dobija obličje; široka ramena, glava pod kacigom koja se polako diže prema nebu, snažne ruke koje se polako šire i, konačno, čitava, snažna, visoka spodoba ispravi se u svojoj veličini.
Ogromna, zmijolika munja krvavocrvene boje zapara nebo najavljujući udar groma, ali nešto mnogo glasnije, mnogo strasnije zapara vazduh olujne noći.
NINĐA 125
Bio je to krik koji je dopro iz spodobe.
Bio je to nadljudski krik.Krik nekog ogromnog zla ko
je pokušava da se otrgne samo sebi. Bio je to krik koji parališe.
Prvi put u životu ninđa oseti kako ledeni kristali kreću njegovim venama, kako mu neobjašnjiva, vanzemaljska hladnoća klizi niz vrat, kičm u...
No i pored svega, haragei je mirovao!
To ga je i zbunjivalo. On je video opasnost — a haragei, taj najsigurniji vesnik opasnosti je mirovao.
Ono Nešto i dalje je urlalo, povijalo se pod naletima vetra, pokušavajući da krene s mesta.
Zver, d iv ... m agija...?Ponovo beskrajno duga mu
nja zakrivuda tamnim svodom osvetlivši na trenutak spodobu.
— N e.., to nije moguće...— prošaputa ninđa.
Pred njim se, tek za treptaj oka, ukaza prilika ratnika u oklopu samuraja. Ratnik još jednom kriknu. Ovog puta ninđa u tom kriku, pored besa i nemoći, nasluti i eho nekakve nedokučive tuge.
Ratnik uzmahnu rukom u pravcu ninđe.
Nagli priliv adrenalina u krvi oslobodi ninđu trenutne paralize. Njegova desnica sunu ka dršci mača zakačenog u koricama na leđima. Ali, istog trena, ninđa shvati da ga ruka ne sluša!
Koja ga je to sila ščepala? Šta je to što tako jezivo vrišti na nekoliko metara od njega pokušavajući da ga dosegne?
Ninđa uloži gotovo natčove- čansku snagu ne bi li pokrenuo ruku i dohvatio dršku mača.
Uzalud!Teška kao planina, ruka je
nemoćno ostala da visi kraj tela.
KIIIIIAAIII!!!Ratnički poklič koji je znao
da skameni protivnika, da ga natera u ludilo, u bekstvo — polete iz ninđinog grla.
Bar tako se njemu učinilo.Istog časa, kao da dolazi s
druge strane vremena i života, do njega dopre tihi, jedva čujni ženski glas.
— Lesli, m ili.. . probudi se! Sanjaš nešto ružno... Lesli!!!
Slika ratnika u oklopu samuraja poče iznenada da se povija, bledi, nestaje. Tutnjava se, međutim, i dalje čula.
— Lesli, probudi se — javi se ženski glas ponovo, ovog puta bliže i jasnije.
NINĐA 125
Lesli otvori oči. Celo mu je bilo orošeno znojem. Pokuša da šakom obriše znoj i tad shvati da mu je ruka zarobljena telom devojke koja je ležala tik pored njega, drmajući ga za rame.
On pokuša pnovo da povuče utrnulu ruku.
— Oh, Les, izvini... Nisam primetila da spavam na tvojoj ruci. Evo, izvuci je — brzo reče Sumiko podigavši se sa njegove utrnule desnice.
Prepoznavši najdraži lik, Lesli Eldridž se osmehnu.
— Je li sad bolje, ha? Nešto si strašno sanjao. Ne sećam se da si se ikada tako ponašao u snu. Šta je to bilo? — navaljivala je Sumiko.
— Ah, n iš ta ... ništa važno. U svakom slučaju bio je to samo ružan san — uzvrati Lesli. Spavaj, devojčice, daleko je do jutra.
— A ti?— Sad ću i ja. Idem malo
na terasu da se nadišem vaz- duha.
Istog časa iskoči iz kreveta i, onako nag, izađe na terasu. Sa ovog mesta mogao je da baci pogled na donji deo grada, sve do luke, pa i dalje, prema pučini, sve do ivice horizonta.
Nebo nad San Franciskom komešalo se najavljujući jednu od onih, iznenadnih, letnjih oluja sa grmljavinom.
Crni, teški oblaci gomilali su se menjajući iz trena u tren oblik, veličinu i boju.
Samuraj u oklopu?Da li je onaj udaljeni oblak
podsetio Leslija na tek sneva- ni san, ili je to bilo nešto drugo?
Šta sve to znači? Da li uopšte treba nešto da znači? Hajde, čoveče, pa to je bio samo san— uveravao je Lesli samog sebe.
Ipak, istovremeno, negde duboko u duši, kao jeka ponavljala se jedna ista misao;
»Da, ninđo, možda je to zaista samo san. A — možda i nije. Razmisli, n inđo ... seti s e . .. seti s e ...«
Taj glas koji je odzvanjao negde iz dubine ninđinog duha nije ličio ni na jedan glas koji je ninđa poznavao. I l i . . . ipak... m ožda... samo k ad a ... gde i KO???
Svestan da odgovor neće naći ni na terasi, ni te noći, on udahnu nekoliko puta ispuštajući lagano vazduh kroz zube i konačno se vrati u sobu.
I, dok je on spuštao svoje snažno telo kraj usnule devoj- ke — teški vodonosni oblaci
NINĐA 125
izručiše svoj tovar gotovo u jednom dahu da bi, potom, oslobođeni, gonjeni vetrom, odjurili dalje, put istoka, preko uzburkanih voda nepreglednog okeana. Kao da su hitali na sastanak sa drugim obalama, drugim vremenima. Jurili su u susret suncu, tom svedoku stvaranja planeta i svetova, svedoku prohujalih vekova i događaja.
Istom onom suncu koje je 5re dva veka bilo svedok priče coja još uvek nije bila okon čana...
U zamku velikaša Ašikage čitavog dana vladala je gotovo nestvarna tišina. Raz og tome bila je odluka vođe četrdeseto- rice samuraja da najmlađi među njima, zbog greške u ponašanju, mora da izvrši sepuku. Iako su svi smatrali da je kazna preoštra, bez obzira što je mladić prekršio norme propisanog ponašanja udvarajući se sestri svoga gospodara, niko nije ni pomišljao da se suprotstavi odluci vođe, najstarijem po činu, učitelju mačevanja gospodara Ašikage — gorostasnom Seiđuru Kanabeu.
Ovaj samuraj bio je u službi porodice Ašikage čitavog svog života. Stariji od svog gospodara gotovo dvadeset godina, bio je i njegov sluga i uči telj, verna senka, spreman da u svakom trenu bez razmišljanja položi svoj život za čast ili korist mladog Ašikage. Zato se mladi vlastelin nije mnogo ni mešao u odluke svog učitelja mačevanja.
Samuraji su sedeli u svojim odajama, pili sake i spremali se da pred sam zalazak sunca pođu na plato ispred glavne kuće gde će mladi samuraj izvršiti ceremonijalno samoubi- stvo. Za svog sekundanta mladić je — što mnogi nisu ume- ]i da protumače, izabrao baš Seiđura.
Sunce se već nalazilo iznad zapadnog bedema zamka kada se na tremu pojavio mladi gospodar Ašikage Moto u pratnji svoje sestre, i nekoliko članova porodice. Levo i desno od njega, za stepenik niže, stalo je po pet najboljih samuraja dok su Ostali bili u dvorištu. Sepuki su prisustvovali svi osim stražara na glavnoj kapiji i osmatrača na najvišoj kuli.
Bled kao i kimono koji je imao na sebi, pred vlastelina stupi momak ne stariji od dvadeset godina. Nije pogledao čo-
NINĐA 125
i'
veka kome je tek pre nepunih godinu dana počeo da služi. Samo za delić sekunde bacio je pogled na uplakanu devoj- vu koja je sedela pognute glave pored Ašikage, a onda se duboko poklonio.
Prostrvši na kamenito tle asuru od pirinčane slame, mladić izvadi katana i vakizaši, postavi ih ispred sebe, a onda lagano izvuče tanto oštrice brit- kije od brijača. Oštrica sevnu krvavo — narandžastim sjajem pod zracima sunca. Mladić uhvati dršku sa obe ruke i prisloni vrh noža između revera kimona. Tek tada je uperio pogled svojih kao noć crnih očiju u gospodara. Ovaj je sedeo miran kao kip.
Mladić udahnu vazduh, stisnu usne i odlučno sjuri nož u sopstvenu utrobu. Tog trenutka devojka kraj vlastelina je knu i prevrte se na stranu. Niko se, međutim, nije ni pomerio da joj pomogne. Čak ni njen brat, mladi vlastelin, nije je udostojio pogleda.
Mladi samuraj okrete sečivo, ne vadeći ga iz rane, i povuče ga prvo levo, pa desno. Samo zahvaljujući kimonu prisutni nisu mogli da vide utrobu koja je pokuljala napolje.
Trebalo je da samoubica načini i onaj, poslednji, potez na-
dole, pa da tek onda očekuje pomoć svog sekundanta koji je trebalo da mu skrati muke.
Gotovo dva metra visoki ‘Seiđuro Kanabe stajao je iza mladićevih leđa sa leve strane. Sečivo njegovog dai-katane bilo je okrenuto ka zemlji. Prsti stisnuše dršku baš u trenu kada jc mladi samuraj povukao poslednji potez.
Iako su svi budno motrili na svaki potez najboljeg mače- \aoca u tri pokrajine, gotovo niko nije sa sigurnošću mogao da kaže kasnije u kom trenu je Seiđuro podigao mač i jednim udarcem odsekao glavu osuđenom samuraju.
Glava se lagano prevali na stranu, a zatim preko grudi tela koje je još uvek bilo u se- dećem položaju pade u krilo da bi se najzad zaustavila na maloj asuri udarivši u drške vakizašija i katane. Mrtve oči ostale su zagledane u Seiđura koji je već brisao oštricu mača ranije pripremljenim komadom svile.
I, dok je vlastelin napuštao trem u pratnji svoje svite, nekoliko slugu pohita da odnese obezglavljeno telo i odsečenu glavu. Ono malo krvi koja je dospela do kamenom popločanog dvorišta vešte ruke brzo ukloniše i više ništa nije pod-
NINĐA 125
sécalo na čin koji se tu odigrao.
Nekih pola sata kasnije bi prekinuta i tišina. SlaAmj, skriven negde među krošnjama drveća, zapeva tiho, setno...
Njegovu pesmu najjasnije čuo je sam Seiđuro koji je sedeo na svom omiljenom mestu u bašti pored malog izvora okruženog odabranim kamenjem i šljunkom.
U mislima je prevrtao razgovor od prethodnog dana, u sobi njegovog gospodara u koju je jedino on smeo da zalazi.
— Seiđuro, mislim da si suviše strog prema momku. Pa zar je to toliko strašno što je uputio mojoj sestri ono pismo sa pesmom. Mlad j e . ..
Seiđuro Kanabe načini gest koji prekide govor mladog vlastelina.
— Gospodaru, to što je učinio nema veze sa njegovim gO’ dinama. Samuraj zna šta mu je dozvoljeno, a Šta ne. Buši- do je jasan. Samuraj ne sme da pogreši NIKADA!!!
Mladi vlastelin pomirljivo raširi ruke.
— Ali, moja sestra je priznala da je ona, u stvari, kriva. Ona se prva obratila mladiću kad je pratio u Kjoto. Ona je njega izazivala na njoj svoj
stven, gotovo dečji način. Pa j ona ima tek šesnaest godina...
Još jednom Ašikaga prekide govor, jer je njegov sagovornik zaklimao glavom. Samo, ovog puta nije ništa rekao.
— Želiš nešto da kažeš, Seiđuro? Reci.. . Ti znaš da meni možeš sve da kažeš. Ti nisi samo zapovednik mojih samuraja i moj učitelj mačevanja. Ti s i . .. i moj prijatelj. Zar nije tako?
Tek tada Seiđuro podiže pogled i poče da govori.
— Gospodaru, devojku možeš samo ti da kazniš. O njoj odlučuješ ti. Ona je tvoja odgovornost. Ja sam mog čoveka kaznio.
Ašikage se trže. Njemu nije ni na kraj pameti bilo da kažnjava svoju sestru. Bez obzira na svu surovost vaspitanja kroz koje je prošao, na svu krutost kodeksa ponašanja na feudalnim imanjima, on je osećao da tu nešto nije u redu; da ne mora baš uvek svako jravilo da se ispoštuje do craja,
— Ali, Seiđuro, pa ona je još uvek de te ... Šta ona zna?
— Ona nije gospodar. Čast ove kuće leži na tvojoj glavi, gospodaru, Šta će biti sutra kad neko od posluge ispriča šta se danas događalo i zašto?
NINĐA 125
Kako će reagovati klan Tođo čiju sestru nameravaš da uzmeš za ženu. Razmisli!
Seiđurov glas bio je neumoljiv i pogađao je baš u ono što je Ašikage želeo da potisne.
Tišina u sobi potraj a nekoliko minuta. Najzad, uz dubok uzdah, Ašikage progovori drhtavim i od uzbuđenja hrapavim glasom.
— Šta predlažeš?— Manastir!Ta jedna jedina reč zviznu
kroz sobu kao da je neko uz- mahnuo mačem. Ašikage se strese. Njegova šesnaestogodišnja sestra nije, tako reći, ni počela da živi, a onaj čovek pred njim nagovara ga da je osudi na samoću manastira. Na težak život pun patnji i odrican a.
Ašikage odjednom oseti želju da bude sam i jednim pokretom ruke odpusti svog učitelja mačevanja. Seiđuro se nakloni iz sedećeg položaja, gotovo dodirnuvši tatami čelom, a onda za njegovu visinu i težinu, neverovatnom lakoćom skoči na noge i nečujnim korakom napusti odaje svog gospodara.
I isada, dok je sedeći ispod krošnje razgranatog drveta slušao žubor izvora i poj slavuja, Seiđuro se pitao kakvu Ii će
odluku doneti njegov mladi gospodar. Voleo je on mladog vlastelina, ali mu je zamerao i mekoću srca i neodlučnost u donošeiiju važnih odluka. Sin nije bio ni nalik ocu — sećao se Seiđuro svog pokojnog gospodara. Stari Ašikage bio je surov plemić. On je svoje ime i status na dvoru zaradio boreći se u mnogim bitkam a braneći slavu šoguna i cara. Bio je izvanredan mačevalac i neustrašivi borac. Voleo je i žene i piće, i znao je noćima posle boja da banči. Iako mu je Seiđuro bio samo telohranitelj, on ga je veoma poštovao i ce- nio kao borca. Seiđuro je bio jedini živi stvor koji je sa njim mogao, pa i «meo, da ukrsti mačeve u dođon.
Mladi Ašikage Moto nije bio ni senka svoga oca. O, da, jnač mu je prirodno ležao u ruci i znao je sasvim pristojno da barata njime, ali u njegovim pokretima nije bilo elana, u očima nije imao onaj žar toliko svojstven njegovom ocu ...
Seiđuro odmahnu rukom. Bilo kak® bilo, on je tu da nadoknadi sve slabosti svog gospodara, da pazi — kako je to obećao na samrti starom AŠikagi — da čast kuće nikada ne bude okrnjena i da ime po
10 NINĐA 125
rodice Ašikage nikada ne bude osramoćeno.
— Ići će ona u m anastir... d a . .. da — promrmlja Seiđuro.
Nedelju dana kasnije, u sam cik zore, skrivena u nosiljci bez prozora jedina sestra Ašikage Motoa, napustila je zauvek brata i roditeljsku kuću. Samo dva para očiju ispratila su je kroz kapiju zamka. Ne skrivajući stize u očima. Moto Ašikage mahnu iako je bio siguran da ga sestra ne vidi.
Iz svoje sobe, koja je bila na drugom kraju zamka, Seiđuro je mutnim i od pića zakrvavljenim očima posmatrao istu scenu.
Priđe ormanu — jedinom komadu nameštaja u njegovoj sobi i iz fioke izvadi dve daščice privezane svilenom trakom. Odveza povez i rastavi pločice. Na jednoj od njih ukaza se slika sedokosog muškarca oštrog, orlovskog pogleda koji je vešta ruka m ajstora kičice nepogrešivo uhvatila za sva vre- menia.
— Gospodaru, tvoje ime i ovog puta ostalo je časno. Uradio sam ono što bi i ti sam uradio. Nadam se da si zadovoljan — reče Seiđuro šapatom.
U polutami sobe smeo je da se zakune da su mu oči sa slike žmirnule u znak odobravanja. Dugo je zatim stajao kraj Drozora držeći u ruci sliku po- cojnog gospodara zagledan ne- tud daleko kroz zatvorenu kapiju zamka.
Negde oko podneva, Ašikage ga pozva sebi.
Kada je progovorio, glas mu je bio grub. Gotovo da nije ni pogledao u svog najvernijeg samuraja. Pružajući mu smotuljak papira na kome se jasno isticao pečat porodice Ašikage reče;
— Pođi u pokrajinu Soumi, do klana Tođo. Kući je potrebna gospodarica — a meni društvo. Ovde sve piše. Skupi ljude i kreni već danas. Moja sestra je još pre nekoliko dana sve pripremila.
To je bilo sve.Seiđuro se nakloni i napusti
odaje.— Promenio s e .. . zakleo
bih se da me gotovo mrzi — mrmljao je sebi u bradu. — Ako je to cena zakletve koju sam položio starom gospodaru, neka tako bude.
Istog popodneva povorka od deset konjanika, na čijem čelu je jahao Seiđuro kanabe, napustio dvorište zamka i zaputi se prema severnoj provin
NINĐA 125 11
ciji Soumi. Za dva dana i noći stići će na cilj. Za povratak će im biti potreban dan više, jer nosiljka sa budućom gospodaricom zamka Ašikage neće moći da prati tempo samuraja.
Dva dana i dve noći kasnije grupa jahača, prekrivena blatom i prašinom, zaustavila se u selu podnu zamka klana Tođo. Krčmar gostionice u koju su zašli polomio se da dočeka, očigledno, važne goste. Njegovom iskusnom oku nije promaklo o kakvim se gostima radi i zato naredi da se odmah isprazne sve sobe u krčmi, bez obzira ko se u njim a nalazi, da se odmah pripremi bogata večera i da se nova količina sakea stavi na kraj peći i zag- reje. Za to vreme njegova žena je, uz pomoć nekoliko uposlenih devojaka, požurila da pripremi kupatilo za umorne putnike.
Posle dugog boravka u sed lu topla voda i vešti i istovre meno nežni prsti devojaka bi li su pravi dar s neba za umor ne samuraje. Bogata večera topli sake povratiše im i sna gu i raspoloženje. Međutim nikome nije ni na kraj pometi bilo da se napi je ili potraži društvo slobodnih devojaka i žena. Znali su da tako nešto
Seiđuro neće dopustiti, pogotovu ne pred sutrašnji pohod u zamak klana Tođo.
Pošto su rano izutra najavili svoj dolazak i sačekali poziv, Seiđuro i njegovi samuraji, obučeni u svečana odela, sa blistavim oružjem za pojasom i na otimarenim i dobro nahra- njenim konjima, prođoše kroz kapiju zamka. Kako je Seiđuro bio najbolji mačevalac u tri pokrajine i kako je ime Ašikage bilo staro i cenjeno, ispred glavne zgrade dočeka ih glava klana Tođo, sedokosi Akura sa svih pet sinova i brojnim vazalima. Pošto je ceremonijal obavljen Seiđuro predade poruku svoga gospodara, a zatim krenu za domaćinom.
Čitav dan proveli su kao poštovani gosti, strogo se pridržavajući propisanih ceremonija. Seiđuro u pogodnom mom entu predade darove koje je njegov vlastelin poslao, primi uzdarje i tek tada upita domaćina kada može da krene nazad.
Odgovor je glasio za dva dana, dok se njegova najmlađa kći priprem i da napusti roditeljski dom.
Seiđuro nije morao da brine da će mu biti dosadno. Pošto je sada sve znao, on dozvoli svojim pratiocima da se za
12 NINĐA 125
bave kako ko želi, a sam se odazva pozivu Tođovih sinova da sa njima vežba u velikoj dvorani za borilačke veštine. Svih pet sinova klana Tođo bili su m ajstori u borilačkim ve- štinama. Najvažnije oružje, po tradiciji njihove porodice, bilo je koplje na čijem vrhu je umesto uobičajenog šiljka blistalo sečivo tanto noža! Tim oružjem su mogli da barataju samo zaista vrhimski majstori. Nosili su oni i vešto koristili i mačeve, ali su s dužnim poštovanjem zagledali Seiđurov dai-katana sečiva dugog više od m etar i bogato ukrašene drške koja bi za običnog čoveka predstavljala samo smetnju.
Zamolili su majstora Seiđura da im pokaže nekoliko udaraca, izbegavajući da traže da im pokaže »Seiđura krug« — udarac koji su mnogi pokušavali da oponašaju, ^ i nikada nisu shvatili u čemu je veština i umeće pri tom, naoko, toliko jednostavnom potezu.
Desilo se pri kraju vežbanja da je kod jednog od sinova starog Tođoa sujeta i lični ponos nadvladao pravila lepog ponašanja i mladić neoprezno primeti da je protiv koplja njegovog klana teško ići i sa najboljim mačem.
Prisutni se trgoše na te njegove reči i brzo pogledaše u Seiđura. On je naoko bio miran. U stvari, od samog ulaska u đođo on je nešto tako očekivao — a možda i priželjkivao.
Pošto se naklonio mladiću, on reče glasom koji nije odavao nikakvo raspoloženje.
— Sve zavisi ko drži mač, a ko koplje!
Mladić porumene, ali skoči na noge i dohvati koplje naslonjeno na zid.
— Da li bi veliki učitelj mačevanja udostojio mene, tek početnika, da mi pokaže šta misli? — reče vidno uzbuđen.
Seiđuro ustade bez reči i vrati katana u korice. Pokaza momku da stane naspram njega i, kad momak posluša, on reče.
— Napadni!Pošto skrsti ruke na grudi
ma, nogu tek malo raširenih, oslonjen na prste leve noge, a ukopan u tatam i desnom petom, on prosto zari pogled u oči suparnika.
Momak poče da pokazuje znake nesigurnosti i Seiđuro ublaži pogled. Cak se blago osmehnu.
Koplje se podiže, a onda munjevito krete ravno prema grudima m ajstora mačevanja. Tada su prisutni videli »seiđuro
NINĐA 125 13
krug« u punom svetlu. Ogromno telo sam uraja Seiđura Kanabea naglo se pognu. Desna ruka dohvati dršku mača i jednim potezom glatko ga izvuče iz korica. Još dok je telo pravilo polukrug i leva ruka, koja je doletela negde odozgo, prihvati dršku i mač kao da je oživeo. Onog trena kada je oštro sečivo tanto noža sa vrha koplja trebalo da se po svim pravilima zari je u samurajeve grudi, dugo sečivo katana jednostavno odseče taj deo oružja, izbaci napadača iz ravnoteže da bi gotovo u istom pokretu nastavilo da seče tvrdo drvo koplja sve dok nije stiglo do čvrsto stisnutih šaka. Seiđuro okrete mač i drvo puče kao da je grančica. Sledećeg trena dođoom odjeknu uzdah neverice.
Sečivo dai-katane sada je poletelo prema temenu zapanjenog napadača, ali se zaustavi tik iznad crne, u rep svezane kose. Tu se zadrža tek delić sekunde, a onda suknu nazad u korice.
Dok se napadač, kao i prisutni, osvestio — Seiđuro je već sedeo na mestu sa kojeg je ustao pre nekoliko trenutaka zagledan u pod. Nije se osvrnuo ni kada dođoom odjek- nuše uzvici divljenja i odobra
vanja. Podigao je pogled tek kada je mladi pripadnik klana Tođo prišao i duboko mu se poklonio.
Sve do onog trenutka dok nije ugledao lice devojke koja će uskoro postati gospodarica zamka Ašikage, Seiđuro nije ni razmišljao o njoj. Ali, onog časa kada se njegov uvek natmureni pogled susreo sa, pomalo, prestrašenim pogledom Asumi Tođo — Seiđuro uzdrh- ta kao stabljika trske pod naletom vetra. Nešto u njemu, u onome što se zove duša, kriknu i steže mu grlo.
Tog časa^ mada to ni sam nije shvatio, počeo je njegov pakao. Pakao koji će tra ja ti duže od života.
Duže od smrti.Pakao koji će izmeniti mno
ge živote, srušiti mnoge sne i isprepletati mnoge sudbine.
Jedna za drugom četiri eksplozije poremetiše noćni m ir u jugozapadnom delu grada. Visoki plamen začas zahvati prostrane magacine »Korporacije za promet drvenom građom i građevinskim materijalom«.
Tako je bar pisalo na velikoj žičanoj kapiji. Malo ko je.
14 NINĐA 125
međutim, znao da je pravi promet ove Korporacije oružje. Na nesreću njenih vlasnika to je znao ON!
Ninđa!!!Čovek mraka, sin noći, ne
kada najbolji najmljeniji špijun i ubica — danas, nekoliko vekova kasnije, smrtni neprijatelj sila zla i mraka, vojske podzemlja. Usamljeni borac za pravdu, čovek koji je sprovo- dio svoje zakone i donosio presude. Zakon je bio borba protiv svih onih kojima je tuđa smrt i propast donosila milio- ne dolara, a presuda je uvek bila ista: SMRT.
Kada je odjeknula prva eksplozija, tamna senka, dotle nevidljiva, odlepi se od zida zgrade dva bloka dalje. Kod druge eksplozije, onako u hodu, senka poče da dobija određeni oblik. Kada je odjeknula treća detonacija, senka se preobratila u čoveka visokog i vitkog stasa. Čovek, Lesli Eldridž, nosio je pamučnu majcu tam- nosive boje i izbledele plave farmerke. Preko levog ramena visila mu je duguljasta torba koja je skrivala oružje basnoslovne vrednosti i mnoštvo sitnica koje drugome nisu vrede- le ništa, ali su u rukama ninđe postajale smrtonosno oružje.
Kako kod ninđe nikada nije bilo mesta nedoumici, on odluči da u najskorije vreme pro- veri pošiljaoca.
Rumenilo zore negde iznad visokih zgrada San Franciska najavljivalo je novi dan.
Ninđa se brzo istušira i gotovo nečujno uvuče u krevet zagrejan mladim, nagim telom lepe Sumiko. On je pogleda s puno ljubavi i nežno poljubi u gustu, mirisnu, crnu kosu. Taman je hteo da se okrene kad devojka prebaci preko njega svoju toplu, vitku butinu. Grle- ći ga, pomalo sanjivo, tiho prošapta:
— čoveče noći, valjda i ja imam neko pravo. To što je noć na izmaku ne znači da smeš da zaspiš.
Posljednje reči izgubiše se u dugom, strasnom poljupcu.
Ninđa se osmehnu i obema rukama povuče devojku na svoje snažne grudi. Njeni poljupci začas mu prekriše usne, oči, lice, g rud i... Nije propustila da ga ugrize svojim sitnim, belim zubima za bradavice, a kad on uzviknu ona brzo kliznu niz njegov stomak. Pogleda ga vragolasto crnim, krupnim očima, sada još tamnijim zbog navale strasti, a onda se okomi na njegovu muškost. Radila mu je to bezbroj puta.
NINĐA 125 15
ali uvek na neki novi način. Uvek je umela da unese nešto novo, nešto što bi ga nateralo da se napregne iz sve snage kako ne bi u trenu doživeo vrhunac.
Pokušao je nekoliko puta da je prekine, da je dozove, povlačeći je uvis, ali je ona nešto mrmljala negodujući i navaljivala još strastvenije. Konačno, nije više mogao da izdrži. Iz dubine utrobe oseti kako kreće erupcija koja će sekund kasnije kroz vrh njegove muško- sti izbiti kao vulkan. Kada se to desilo, devojka tek malo pomeri glavu puštajući da joj uz obraz sukne njegovo seme. Ječala je od zadovoljstva istiskujući svojpm šakom poslednje kapi iz njegovih testisa ...
— Taaako, sada možeš i da spavaš. Ja sam uradila ono što sam htela — reče i otrča u kupatilo.
Lesli htede da je zaustavi, da joj nešto kaže, ali za to više nije imao snage. Uzdahnu duboko i prući se potrbuške na poluvlažni čarŠav uzalud tra žeći jastuk koji je završio negde na podu. Zaspao je gotovo istog trena.
Kada se probudio, prvo je začuo veselo pevanje iz kuhinje. Ustade i krete ka kupatilu. Sumiko ga nije čxola. On se
prikrade vratima. Obučena samo u majicu koja je više otkrivala nego što je skrivala, kose duže od same majice, devojka se njihala u ritmu neke davno upamćene melodije. Nešto joj ispade iz ruke i ona se savi ne prekidajući da se njiše.
Iako je nebrojeno puta video nagu u svim mogućim položajima, Lesli oseti kako mu krv navire u sve delove tela. Duge noge, obla, zategnuta zadnjica i crni žbun koji se ukaza na mestu gde se butine razdvajaju gotovo ga izbezumiše.
U dva koraka našao se iza devojke i bez ikakve najave ili pripreme podigao je i prodro u nju. Uz dug uzdah koji je više ličio na krik, devojka zabaci ruke i zari mu prste u gustu kosu.
— O h .. . t i . .. t i . .. voli m e ... jače ... ta k o ... do k ra ja ... aahhhhhh.
Kao da je želeo da joj se re- vanšira za uživanje koje mu je priredila istog jutra, Lesli se usredsredi na to da je izludi pre nego što u njoj eksplodira orgazam. Eksplodirao je uskoro, i to ne samo jedan.
Nijedno od njih nije se oba- ziralo na dim koji je počeo da se diže sa šporeta, ni na miris mesa koje je sve više li
16 NINĐA 125
čilo na ugalj. Oni su se pekli na drugoj vatri, sagorevali na jednom drukčijem plamenu, ne manje žestokom.
Tek posle izvesnog vremena, kada su krenuli pod tuš, Sumiko prinese šake ustima.
— T i... prokleti, sada smo ostali bez doručka. A baš sam se trudila da ti spremim nešto posebno. T i...
— Da li se vi to na nešto žalite, mlada damo?
Sumiko ga prvo pogleda m rko, a onda prasnu u smeli.
— Ionako isam planirao da te povedem na jedan dobar doručak negde na obali. Malo ribe, salate od morskih plodova i neku školjku za mene, da povratim snagu...
Devojka mu ponovo skoči u zagrljaj, ali istom brzinom, pošto mu utisnu kratak poljubac na usne, pobeže.
— Aaaa, nećeš da me prevariš. Idem da se obučem.
Osveženi i vedri posle pola sata napustiše kuću.
Tabasko Pit je uzalud čekao da mu neko odgovori na telefonski poziv. Kad najzad shvati da njegovih najdražih prijatelja nema u kući, on samo os
tavi poruku da ima informaciju za Leslija, dodajući:
— Golupčići, zaboravljate da ovaj usamljeni momak jedva čeka da vas zagrli. Zar ne znate da se nismo videli već dva dana!
Gorostasni momak se zaista vezao za Leslija i Sumiko kao ni za koga u životu. Oca i m ajku izguWo je davno, još kao dečak, dole na kraju sveta, na Novom Zelandu. Bio je jedi- nac tako da nije imao nikog svog na svetu. Susret sa Leslijem, a kasnije i Sumiko, za njega je bio božji dar. Trudio se da ih ne ometa u njihovoj vezi, ali, s druge strane, kada ga ne bi bilo dan ili dva, Lesli i Sumiko bi ga zvali i nijhovo druženje se nastavljalo.
Protekle noći, dok je u društvu raskošne riđokose lepoti- ce, čije su grudi pretile da iskoče iz tesne, poluprovidne majice, sedeo u separeu jednog od stotinak restorana duž obale okeana, čuo je odlomak razgovora dvojice nevidljivih sagovornika. Iako su bili u pitanju Japanci, uspeo je da razume o čemu su nakratko razgovarali. To što je čuo njemu lično nije mnogo značilo, ali za Leslija, ninđu — bila je to prava vest.
NINĐA 125 17
Nije želeo da takvu vest^ao- pštava telefonom i zato je sada morao da čeka da se Lesli javi njemu.
A baš o toj vesti, nekoliko hiljada kilometara dalje, u Tokiju, vodila se žučna rasprava.
Jakuiia, nekada ime za posebnu vrstu ljudi van zakona, ljudi čiji je glavni zanat bila kocka i prostitucija, danas na pragu dvadeset prvog veka bio je zajednički izraz za moćno podzemlje koje je, zahvaljujući jednom čoveku, Jakumi Šindo, postalo međunarodno i koje je počelo da obavlja velike, legalne poslove širom sveta. Posle nekoliko neuspešnih pokušaja Jakuza je sada pretila da se sasvim učvrsti i u SAD. To joj je pošlo za rukom u Los Anđe- iesu i Njujorku.
Na žalost svojih sledbenika, Šindo je iznenada um ro i to prirodnom smrću.
Njegova dva sina ostala su na čelu moćnog Šindo-gumija, ili kako bi to italijanski gangsteri nazvali »Šindo — porodice».
Stariji, Seiko, bio je pravi predstavnik stare tradicionalne škole Jakuza. On se nije slagao
sa ocem o ideji da se prošire po ćelom svetu, da se ubace u najmoćnije privrede na svetu, pre svega američke, i da je potom unište preuzimajući uz ekonomsku i svaku drugu vlast. Ne, SeikO' nije želeo da lupa glavu tako dalekosežnim planovima. On je želeo da bude vrhovni ojabun svih jakuza- -gumija, tu u Japanu, i da, eventualno, štrpne malo teritorije u Hongkongu. Sve ostalo nije ga interesovalo.
Grešio je.Njegov mlađi brat, koji je
inače sve što je znao naučio za očevim stolom, prateći ga širom sveta, prisustvujttci svim sastancima koje je stari gangster organizovao— želeo je po- što-poto da nastavi plan svog oca.
Ali, toj želji isprečila se tradicija.
Ojabuna nasleđuje najstariji sin.
— Ako ti se na putu pojavi prepreka koja ugrožava tvoj plan, moraš po svaku cenu da je ukloniš. Nema milosti, nema nepremostive prepreke — govorio je stari Jakumi Šindo.
Dakle prepreka, Seiko Šindo, m ora da nestane. Bez razm išljanja Hiroši Šindo doneo je odluku da ubije rođenog brata.
18 NINĐA 125
Izvršilac je došao iz sever- nih provincija, angažovan preko trećeg čoveka, tako da nikome nije mogao da kaže ko mu je nalogodavac.
Seiko Šindo odmarao se u jednom od paviljona porodične kuće na periferiji Tokija. Ležao je na golom tatamiju uživajući u njegovoj prijatnoj hladnoći. Veče je odavno palo, ali svetla još nisu bila upaljena. Ni u kući, ni u prostranom vrtu. Tako je želeo on, ojabun Seiko Šindo.
Ležao je i čekao da se pojavi jedna od njegovih stalnih ljubavnica. On je voleo starije, zrele ž^ e . Razlog je po njemu bio veoma prost i bitan: one po pravilu nisu mnogo izvolje- vale, a u ljubavnoj igri pružale su mnogo više od mladih - devojaka, ne ustručavajući se od najčudnijih želja svog partnera.
Ona koju je očekivao, Micu, iako u poznim tridesetim, bila je još uvek prava lepotica. Imala je, za Japanku, velike i čvrste, zaobljene grudi, široke kukove i duge noge, opet za razliku od većine Japanki potpuno prave.
Iščekujući da se žena pojavi, Seiko oseti kako mu se muškost kruti do bola. Jedva je
čekao da žena stigne i ugasi sve veću navalu strasti.
Iznenada, začu kako se vrata gotovo bešumno pomeraju i osmeh mu kreplavi lice,
— Požuri, vidi šta te čeka — reče glasom promuklim od iščekivanja.
Senka koja mu je dolazila iznad glave postajala je sve veća. U poslednjem trenu Seiko shvati da nešto nije u redu. Brzo posegnu rukom prc: ma bačenom kimonu ispod koga je ležao njegov »dezert igl«, ali sve je ostalo samo u pokušaju. Krik užasa i straha ispuni polumračnu sobu u kojoj je ipak bilo dovoljno svetla da osvetli oštricu mača. Za tili čas sečivo nađe put između rebara i neumoljivo se zari u uspaničeno srce ojabuna Šindo- -gumija. Iako je smrt nastupila trenutno, ubica istrže sečivo i sjuri ga dva puta brzo u trbuh već mrtvog tela.
Svesna da već nekoliko mi- nvita kasni na sastanak sa svojim ljubavnikom, Micu je prosto utrčala u polumračnu sobu. Ugleda senku čoveka i pokuša da se osmehne. Međutim ubrzo shvati da za to nema nikakvog razloga. Umrla je u
NINĐA 125 19
trenutku kada je ugledala lice nepoznatog muškarca.
Jedan po jedan član Šindo- -gumija prilazio je Hiroši Šin- clu izražavajući mu saučešće zbog gubitka brata. Momak natprosečne visine, uskog lica izraženih jagodica i malo uvučenih očiju primao ih je bez bilo kakvog izraza na licu. Ono što niko od prisutnih nije mogao da nasluti bilo je nestrpljenje poslednjeg od Šindo klana da se ova ceremonija konačno završi i da im kaže ko
.je sada pravi gospodar, ko je ojabun Šinđo-guipiija!
Za to je imao prilike već iste večeri.
— Sada, kada više nema starog ojabuna — izbegao je da kaže mog oca, ili da pomene njegovo ime — na nama je da odlučimo šta i kako dalje — počeo je svoj govor okupljenim pomoćnicima, takozvanim poručnicima i ratnicima sa ulice — kobunima. Možemo da sedimo skrštenih ruku i čekamo da nas ostali klanovi napadaju, čerupaju našu teritoriju, dok na kraju ne ostanemo praznih šaka.
Niko u velikoj sali nije reagovao. Svi su čekali da čuju šta će novi ojabun da kaže do kraja.
— Ko će da vam garantu je sigurnost i da zadrži sve neprijatelje po strani? Nije reč samo o klanovima ovde u Japanu. Tu su i stranci. Oni su već stekli pozicije u Hongkongu, a odatle do nas nije daleko. Moj otac — sada je prvi put pome- nuo oca — moj otac je bio taj bedem, on je pružao sigurnost, Moramo da nastavimo tu tradiciju.
Tihi žamor prvi put prohuja među prisutnima. Hiroši se osmehnu svestan da je na pravom putu.
— Mi moramo još da jačamo, da nam stisak bude neumoljiv, moramo da nastavimo prodor u Ameriku. Tamo smo se već ubacili kroz trgovinu oružjem, ali to je tek početak. Mi smo jakuze i kao pravi ponosni potomci Jakuze moramo da nađemo svoje pravo mesto u svetu, a ono može da bude samo u vrhu. A ja, vaš ojabun, Hiroši Šindo, mogu tam o da vas dovedem — reče podižući glas.
Uzvici odobravanja ispuniše salu.
— Ja, Hiroši Šindo, postaću šogun jakuza! Znam, reći će
20 NINĐA 125
neko da mi nismo samuraji, naš put nije zapisan u Bušidu. Pa šta? Utoliko bolje po nas. Biću šogun jakuze zato što ću da ujedinim sve gumi je. Biće posla i prostora za sve. Ujedinjeni bićemo jaki kao što je jak bio Japan pod najvećim šogunom u istoriji Japana; Ije- jasu Tokugava...
Gromki poklič i aplauzi pre- kinuše govornika. Pominjanje najčuvenijeg šoguna koji je pre toliko vekova ujedinio zavađene i zaraćene velikaše i tako stvorio snažnu državu otvori mesta za maštanje među jakuzama.
— Tako je. Postaću šogun jakuza. Zauzećemo najveće korporacije u Japanu. Motornu industriju i elektronsku opremu. Diktiraćemo cene i us- love trgovine. Amerikanci su načeti, privreda im je sve slabija. Naš udar biće nezadrživ. Kad ih stisnemo našim proizvodima. . . dalje će sve biti lako ...
Još dugo, opijen aplauzima i sopstvenim planovima koji su uglavnom bili na granici, ili s one strane mašte, Hiroši je još dugo ubeđivao i svoje ljude i sebe da im je budućnost osigurana i da je svet nadohvat njihovih ruku.
San o slavi starog Japana poče da se uvlači u svest svih prisutnih.
Dvadesetak kilometara dalje od poslednje periferije Tokija počinjale su divlje i strme planine pod nazivom Japanski Alpi. Na jednom od bezbrojnih obronaka, daleko od svih pu- teva, nalazio se polusrušeni manastir. Malo ko je znao njegovu istoriju, a samo jedan čovek znao je ono što o manastiru nije pamtio niko više. Taj čovek, devedesetosmogo- dišnji Karasumaru Micohito, bio je poslednji iz reda sveŠ- tenika — ratnika koji su u manastiru živeli gotovo trista pedeset godina. Taj red svešteni- ka-ratnika morao je da pređe u ilegalu kada je šogun Tokugava zabranio da sveštenici nose oružje i učestvuju u međusobnim okršajima feudalaca.
Starac se te letnje večeri sporo kretao ka stenama iznad zamka. Tu je dolazio svakodnevno, bez obzira na vremenske uslove, da se pomoli, a i da, kad mu se ukaže prilika, uživa u zalasku sunca.
Te večeri molio se duže nego obično, pa je na kraju i
NINĐA 125 21
zadremao. Tek kada je krenuo nazad u m anastir, osetio je da se nešto u okolini menja. Ogroman naboj elektriciteta ili neke energije bio je gotovo opipljiv. Starac diže pogled ka nebu, ali ono je bilo vedro i osuto zvezdama. Dakle, o nepogodi nije moglo da bude ni reči.
Starac se zaustavi i, naslonjen na jednu stenu još toplu od sunca, poče da osluškuje. Nije čuo ništa, iako m u je sluh i pored pozamašnih godina bio izvanredan. Ipak, nešto se kretalo oko njega, pritiskalo ga, gotovo guralo. Nekoliko puta učini mu se da se zmijolika svetlost pom alja ispod stena, da klizi uzbrdo i završava daleko gore na vrhu planine, gde su se nalazile nepregledne pećine.
Onda, iznenada, sve presta- de. Starac zbunjen odahnu i poče da se spušta ka m anastiru. Došavši do svoje ćelije, potraži neki stari svitak pergam enta i poče da ga čita. Što je više odmicao u Čitanju, sve je češće bacao pogled kroz mali prozor ka vrhu planine odmahujući glavom kao u neve- rici. Najzad smota pergament i vrati ga na dno sanduka na kome je i spavao.
Odluči da koliko sutra, ako smogne snage, krene ka vrhu planine i proveri navode u pergamentu. Ugasi lelujavi plamen lojanice i leže na tvrdi drveni sanduk na kome je jedina prostirka bila tanka asu- ra od pirinčane slame.
Petorica probisveta sa periferije Tokija, koji su po svaku cenu želeli da postanu kobuni nekog od jakuza klanova, pri- krali su se te večeri polusruše- nom m anastiru.
— Ako si nas slagao u vezi starca i blaga, sam ću da ti slomim vrat —: javi se momak rošavog lica i neuredne kose koja je, povezana preko čela i potiljka, štrčala uvis.
Suvonjavi mladić duge, kose koja je u bičevima padala preko ram ena i sa šiškama ko e su mu gotovo sasvim skrivale oči, obrisa nos dlanom i reče.
— Misuno, siguran sam šta sam Čuo pre dve nedelje u onom drugom m anastiru iz kojeg sam ukrao stare slike. Kaluđer je lepo pomenuo ovaj manastir, starca koga si i sam video — i blago. Ostaje nam da uhvatimo starca i blage? je naše — brzo je govorio momak.
Ostala trojica ne rekoše ni reči. N ajstariji među njim a proveri da Ii m u je stari »kolt«
22 NINĐA 125
pun i vrati ga za pojas na le* dima,
— Dabome, niko se nije setio da ponese bar neki sendvič. Ovako ćemo gladovati do sutra — ponovo se javi momak sa povezom oko čela.
— Evo, Misuno, ja imam čokoladu. Nije bog zna šta, ali poslužiće do sutra — ponudi najmlađi član grupe.
Misuno samo frknu, ali ipak dograbi čokoladu, ,odmota sta- niol sa nje i prožderaje u nekoliko zalogaja.
Šćućureni jedan uz drugog, uskoro su zaspali. Ko zna, da ih hladnoća nije probudila, verovatno bi im starčev izlazak iz manastira promakao. Ovako, drhteći od hladnoće koju je dónela noć, poskakali su pokušavajući da se zagreju. Misuno, koji je prvi ugledao starog kaluđera, naredi im da ćute, pokaza im u pravcu kapije manastira i ubrzo svi krenuše za starcem.
— Ide u planinu — dobaci momak duge kose. Eno, nosi torbu. Sigurno ide da bere le- kovito bilje.
— Mnogo ti znaš šta će on da radi. Idemo za njim. Hoću čistinu kad ga budemo zaskočili — brecnuo se Misuno.
Ne sluteći, ili bar ničim ne pokazujući, da ga neko prati,
starac je laganim korakom grabio put vrha planine još uvek skriven maglom.
Sat kasnije, psujući i opipavajući noge, petorica probisveta dobro zaduvanih, postajali su sve nestrpljiviji.
— Što ga već jednom ne na- padnemo? Šta čekaš, Misuno, da stigne na vrh planine? — javi se jedan od momaka.
— Idioti, ništa ne vidite, ništa ne razumete! Šta radi stari, ha? Bere lekovito bilje — dodade posprdno. Ide u goste? Zar ne vidite, slepci jedni, da matori ide pravo ka jednom cilju. Siguran sam da je ono blago o kome si čuo negde gore i stari ide da ga obiđe — oglasi se samozvani vođa.
Momci se umiriše i nastavi- še. Na jednoj krivini umalo ne natrčaše na starca koji je sedeo naslonjen na gromom prepolovljeno deblo nekog drveta. Žvakao je. neki korep mrke boje i povremeno otpi jao kratke gutljaje vode iz kožom presvučene čuture.
To podseti momke na glad i oni počeše da stiskaju stomake koji su se sve više grčili.
— Da ga napadnemo i ot- memo mu hranu i vodu. Ja više ne mogu da izdržim — javi se momak u belim farmerkama.
NINĐA 125 23
— Ućuti, proklet bio. Zar da ispadne da sam se dovde džabe pentrao. Umukni i siđi dole niz padinu. Vidi možeš li da nađeš neko voće da utolimo glad. I požuri. Krećemo čim krene stari — naredi mu Misuno.
Tek kasno popodne, u sam sumrak, stigli su do cilja. U to su bili uvereni, jer starac je u međuvremeno prošao pored nekoliko pećina da bi se zaustavio pred ulazom u najveću od njih. Sablasna okolina i tišina nateraše petorici nabeđe- nih siledžija strah u kosti. Uplašio se i Misuno, ali on ne bi bio vođa bande kad ne bi 3okazao kako je bar za klasu Dolji od ostalih.
— Sad je vreme. Dok je starac okrenut leđima, ja ću da ga napadnem. Prići ćete kad vam budem dao znak.
Starac im je bio okrenut leđima i nešto je tiho mrmljao. Neznalice kakve su bili dotični besposličari, nisu pojma imali da se starac moli, i to starim bogovima Šinto religije.
Nije prekinuo ni kada ga je Misuno grubo oslovio. Iznerviran, siledžija ga grubo drmnu za rame. Starac ga nije udostojio ni pogleda. Misuno mu ponovo položi ruku na rame nameravajući da ga grubo, je
dnim pote^zom digne sa zemlje i prodrma. Ne gledajući ga, stari kaluđer, ga dohvati košča- tim prstim a kao kandžama i jednostavno ga zavitla preko svog ramena. Misuno teško tresnu o kamenje i zajauka.
Starac izgovori još nekoliko rečenica molitve, a zatim se na kolenima okrete prema prido- šlicama.
— Šta tražite ovde? — reče tiho, ali dovoljno glasno da ga jasno čuju.
Opet se prvi javi Misuno koji je jedva ustao trljajući po- vređeno rame i leđa.
— Znaš ti šta tražim o... matori. Kaži nam odmah gde je blago? Ovde. .. u ovoj pećini? Ne vredi da lažeš. Zašto bi, inače, došao ovde i bajao?
Starac nije ni trepnuo. Za trenutak njegove oči lukavo zasijaše i on odluči da iskoristi ove bezvredne momke da se uveri u ono u šta je sumnjao. Ipak, moraće nešto prvo sam da vidi.
Njegovo ćutanje protumačeno je kod petorice momaka na različite načine. Ipak, niko ni reč. Starac ustade, prebaci torbu preko ramena i zakorači prema pećini.
— Stani, nisam ti rekao da se pomeraš! — pokuša Misu-
24 NINĐA 125
no, ali odustade kacT shvati da ga starac ignoriše.
Kad starac nestade na ulazu u mračnu pećinu, on brzo dobaci svojim sledbeniciraa.
— Neka ga, neka uđe prvi. Možda će da ukloni i neku zamku ako je ima. U svakom slučaju sačekaćemo pet minuta, a onda krećemo za njim.
Nije prošlo ni pet minuta, a starac se vrati. Lice mu je bilo bledo, a oči zagledane preko vrha planine negde daleko u neko drugo vreme.
Naime, napravio je samo nekoliko koraka kad je bukvalno naleteo na nevidljivu barijeru. Bila je to ista ona energija koju je osetio prošle večeri, samo je sada bila udese- tostručena i isprečila ae pred njim kao zid. Osetio je vrelinu energije na sopstvenom licu, a kada je ispružio ruke da opipa nepoznatu silu pred sobom, osetio je strahoviti bol, kao da je strpao ruke u rastopljeni metal. Brzo se vratio pred ulaz praćen nekim potmulim mum- lanjem.
— Predomislio si se, znači? U redu momci, idemo. Ciro, spremi pucaljku, za svaki slučaj. Ostali za mnom — naredi Misuno.
Ne razmišljajući, ostali pojuriše za njim. Niko nije želeo
da ostane bez svog dela blago, a, opet, svak je hteo da u detalje kasnije ispriča kako su i šta radili od samog početka.
Starac se udalji kojih dvadesetak metara i sede iza stene visine čoveka.
Nije prošlo više od dva minuta kad iz pećine počeše da izleću raskomadana tela uljeza. Umrli su u tišini ne shvatajući ni šta im se desilo, ni ko ih je napao.
Starac samo ugleda sablasno zelenkasto-plavo svetio, kao da su unutar pećine sevale munje, ali se uskoro i to izgubi.
— Znači, istina je. On je tu. Još luta. Sasaki... Sasaki Kobuke. .. javi s e ... posao te još čeka. Sasake!!!
Gotovo krikom stari kaluđer je izgovorio ove reči upućene vedrom nebu kao da u neslućenim visinama i dubinama kosmosa traži pomoć.
— Halo, Pit, upravo sam našao tvoju poruku. Sumiko i ja smo išli do obale na doručak, a posle smo se malo kupali. Mislio sam da pozovemo i tebe, ali kada sam te pre neki dan video sa onom riđoko- som ... pa, poznavajući te, mislio sam da ti uz nju nas dvoje nismo bili potrebni.
Lesli morade da odmakne slušalicu zbog bujice psovki i
NINĐA 125 25
prekora koje je Tabasko Pit izručio.
— De, de, u re d u ... znam da smo ti nas dvoje najpreči, ali ni ona riđa nije bila za zanemarivanje. Gde hočeš da se nađemo? Ovde, kod teb e ... ne-
tde u gradu? U redu, hajde. Ce- amo te nas dvoje i tuce lede
nog piva, TVOG piva. Požuri!Nije morao da insistira na
onome »požuri«. Reskirajući da ga zaustave i kazne zbog prebrze vožnje. Pit je gotovo prohujao onih pet kilometara koliko je bilo rastojanje od njegovog momačkog stana do kuće u kojoj su, povučeni od gradske vreve, živeli Sumiko i Lesli.
Tek pošto je zbacio sa leđa mokru m ajicu i ispio drugu konzervu piva, Pit reče o čemu se radi.
— Možda to ni tebi neće ništa da znači, ali kada sam ju tros na televiziji video ona skladišta koja su eksplodirala. .. hm, ko zna, možda će ti ova informacija ipak nešto značiti.
Lesli je ćutao. Ako se japansko podzemlje umešalo na tle SAD, ako jakuza — <sa kojom se već jednom sukobio u San Francisku — odluči da proširi svoje interese i s ove strane okeana...
Nije ni završio misao. Sve je bilo jasno. Biće krvi na sve strane, špijtmaža će da se um- nogostruči, ubistva iz koristoljublja i mito dostićiće svoj maksimum.
Sumiko gotovo prekorno pogleda Pita, ali znala je da bi Lesli na ovaj ili onaj način i sam došao do ovakvih podataka.
Konačno, Tabasko Pit progovori otvarajući treću konzervu piva.
— Sta misliš da uradiš. Les?Lesli se zagleda u prijatelje
ve bistre i poštene oči. Koliko će ovakvih, poštenih i nevinih ljudi da strada kada Jakuza krene da osvaja Ameriku? Koliko će ljudi ostati na ulici, bez posla kada jakuza, uz pomoć moćne japanske industrije, bude počela da zasipa američko tržište jeftinom robom?
— Ne znam. P ite .,. Zaista ne znam. To je mnogo komp- leksnije nego što znaju i tvoji nepoznati »prijatelji« Japanci iz restorana. Najverovatnije ću moći samo da vest prenesem prijatelju u Vašington, CIA ima svoje ljude u Japanu, pa neka ispitaju stvari. U svakom slučaju obračun treba preneti na njihovu teritoriju, i to što pre — uzvrati Lesli vidno zamišljen.
26 NINĐA 125
Mahnuo je Sumiko i Pitu i otišao u svoju radnu sobu. Uključio je kompjuter, ukucao potrebne podatke i sačekao nekoliko trenutaka. Zelenkas- to-plavičasti ekran neko vreme je bio prazan, ali onda se pojavi niz brojki i slovq, naoko nabacanih bez reda. Lesli otkuca još jednu reč. Ekran ostade prazan da bi ponovo, tek za tren, na njemu bila ispisana rečenica.
»Kaži, prijatelju. Nemaš pojma koliko sam srečah da te bar ovako čujem«.
Tu rečenicu ispisao je pukovnik Pol Skofild, stari Leslijev prijatelj koji je i te kako imao razloga da mu bude večito zahvalan. On je u Vašingtonu imap specijalan zadatak da koordinira rad vojne obaveštajne službe, i to onog dela koji je pratio industriju, sa direkcijom CIA-e.
Lesli u najkraćim crtama otkuca informaciju koju je dobio od Pita.
Neko vreme ekran je bio prazan. Najzad se pukovnik Skofild javi.
»Ne treb^ ni da te pitam odakle ti informacija i da li je pouzdana. Jednostavno sam zbunjen. Znam da nas sa ostr- va sve više pritiskaju svojom robom i niskim cenama.
Znam, .ovo je samo za tvoje oči, da naši pregovaraju sa velikom firmom Jamamoto oko ,i projekta novog mlaznog aviona i da tu može da bude svaš- ■ ta. Ah, ako jakuza umeša svoje p rste ...«
Posle kraće pauze pukovnik Skofild nastavi.
»Bio bih ti beskrajno zahvalan ako bi mogao da pođeš i sam osmotriš situaciju. Imamo mi tamo ljude, i to veoma sposobne. Samo, prijatelju moj, čini mi se da OVAJ posao jedino ti možeš da uradiš na pravi način. Pristaješ?«
Lesli je neko vreme ćutao, mada je znao odgovor.
»Moja mala je ionako već nekoliko puta molila da pođemo na Istok i obiđemo njene rođake. Biće joj drago ako joj ispunim želju«, bio je kratak odgovor.
Kada je jednom doneo odluku, Lesli odahnu. Vratio se do prijatelja i počeo veselo da čavrlja. Uspeo je, da ih obmane, ili se bar Sumiko pravila da veruje u tu njegovu bezbri- žnost.
— Nemaš pojma koliko sam srećan kad vidim da si raspoložen i da se smeješ. U to ime vodim vas na večeru! — grm- nu Pit.
NINĐA 125 27
Krajem večeri, pošto su se zasladili hladnim voćnim, kremom sa seckanim breskvama, Lesli oslovi Sumiko.
— Devojčice, šta kažeš za jedan let do Japana? Pite, poziv važi i za tebe.
Devoj čine oči sinuše punim sjajem i ona, bez obzira na prepun restoran, ciknu i obis- nu Lesliju oko vrata.
Lesli pogleda Pita i ovaj poče da se vrpolji.
— Lesli, znaš da bih sa vama i na kraj sveta, ali ovog puta moraćete bez mene. Japan mi baš mnogo ne leži, a moram i ovde da okončam neke poslove. Moje novčane rezerve su pri kraju, pa moram malo da ioradim na tome — reče ko- os gotovo tužnim glasom.
Lesli ga potapša po ramenu.— Lesli, k a d ... planiraš da
krenemo? — upita Sumiko još uvek ne veruj ući u ono što je čula.
— Pa, ne znam ... Ima tu dosta p osla ... Šta kažeš da uzmemo karte za sutra u podne?
Devojka ga još jednom zvučno poljubi, a onda iskapi čašu konjaka koju je kelner upravo, stavio pred nju. Ona, koja gotovo uopšte nije pila, prvi put popi piće na ovakav način i zagrcnu se, na šta i Lesli i Pit prasniiše u smeh.
Narednog dana sa, nešto m alo neophodnih stvari spakova- nih u dve torbe, njih dvoje ob- reše se na aerodromu. Kad je avion konačno uhvatio visinu, Sumiko stavi slušalice na uši, pronađe tihu muziku, nasloni se na Leslija i predade se uživanju u letu.
Daleko dole ispod njih, desetak hiljada m etara niže, presijavala se površina Pacifika.
Kako je let odmicao, Lesli je razmišljao o prošlosti,o danima kada je učio buduću i ninđicu, kada je od starog senseija upijao svu m udrost i poznavanje života, načina razm išljanja Japanaca, istoriju. ..
A onda, iznenada, seti se sna od pre nekoliko noći. Neka neobjašnjiva jeza uvuče mu se duboko u dušu. Bilo je to nešto nepoznato, nešto što dotle nije doživeo. Čak ni onda kada se susreo sa ljudima sa ostrva izgubljenih i poslednjim potomkom čuvenog šoguna Ijejasu Tokugava.
Mogao je do detalja da se seti čitavog sna.
Nad svim je dominirao lik u oklopu samuraja. Njegova snažna figura, energija koja je izbijala iz njega i, iznad svega, onaj krik nemoći i bola.
28 NINĐA 125
Kakvo je značenje tog sna? Otkud da se seča svih detalja? Ko je bio čovek u oklopu — i da li je uopšte reč o Čoveku?
Zanet tim mislima Lesli utonu u dremež.
Seiđuro Kanabe jahao je na čelu povorke. Izbegavao je čak i da pogleda u pravcu nosiljke u kojoj je putovala prelepa Asumi. Ipak, naredio je da jedan od samuraja jaše tik uz nosiljku kako bi u svakom momentu mogao da bude na usluzi budućoj gospodarici.
Bura koju je osetio u duši pri susretu sa dubokim tamnim očima lepe devojke polako je jenjavala.
On je bio samuraj!Mora da poštuje Bušido, da
sledi Put.On je imao gospodara, a že
na koju je pratio uskoro će postati gospodareva supruga.
Mora da je istisne iz svojih misli.
Da je zaboravi. Izbriše. Po- smatraće je kao stvar. Da, baš tako. Nije on bilo koji čovek. On je Seiđuro Kanabe, veliki ratnik, majstor mačevanja, najbolji borac u tri pokrajine.
čovek o čijem se poimanju časti priča sa ushićenjem.
No, i pored svega, jedna iskra ostala je da tdnja duboko u srcu čoveka koji nikada nije doživeo ljubav — jer je nije ni tražio. On je žene uzimao kad bi osetio potrebu i odbacivao ih čim bi ugasio telesnu strast. Njegova ljubav bila je poklonjena maču, a duša Putu. On je mogao da bude veran samo gospodaru kome je služio.
Putovanje je bilo usporeno zbog nosača koji su jedva pratili konjanike. Seiđuro je svaka dva sata zaustavljao grupu dopuštajući nosačima da se iz- duvaju. Asano je izašla samo jednom, i to nakratko, da ispravi leđa i udahne vazduh. Seiđuro se nije ni osvrnuo da je pogleda.
Prvu noć proveli su u nekoj krčmi. Seiđuro je poslao jednog od samuraja kao prethodnicu, naredivši mu da obezbedi sve što je neophodno kako bi se gospodarica udobno smes- tila.
Bilo je malo čudno to što je putovala bez ženske pratnje, ali takva je bila odluka njenog oca. Zato, kada su stigli u krčmu, gostioničar naredi svojoj ženi i kćeri da se stave na raspolaganje mladoj plem-
NINĐA 125 29
kinji i da joj u svemu udovolje.
Siđuro te večeri nije imao kud. Morao je da se obrati devojci i da je pita ima li kakvih želja i kada mogu da nastave put.
— Seiđuro-san, nemam nikakvih želja. Ješću što i ostali, a put možemo da nastavimo kad vi to budete želeli.
Samuraj samo klimnu glavom, pokloni se i napusti odaje svoje buduće gospodarice.
Tih nekoliko minuta koliko je proveo u njenoj blizini, njen miris i opojna lepota koja je, onako izbliza bila još izražaj- nija, ponovo m u poremetiše ravnotežu. To ga dovede do besa. Nije znao kako da se smiri. Sake? Neka devojka u krčmi? Da nekoga izgrdi ili prebije?
Da, to bi uradio neki prostak. On ne. On je samuraj.
Povukao se bez jela u svoju sobu, skinuo oružje, raskomo- tio se i seo u lotos položaj. Počeo je sa vežbama diszuija. Nisu to bile obične vežbe disanja kojih je bilo bezbroj.
On je odabrao vežbu „šuđi šuriken« — presecanje devet izraza. To se, u stvari, odnosilo na izgovaranje devet magičnih reči, a prvi su počeli da ih upražnjavaju sveštenici —
ratnici, oni koji su se bavili mačevanjem i ninđucuom. Bile su to reči samozaštite, reči koje nije bilo dovoljno samo izgovoriti, već ih osetiti duboko u sebi, kao sastavni deo duha.
Seiđuro je ponavljao devet reči bezbroj puta, sve dok nije postao svestan da mu reči same od sebe odzvanjaju u mislima.
Potpuno se smirio. Čitavo telo bilo mu je mokro od znoja. Potom je ustao, ogrnuo kimono i izašao iz sobe koja je gledala na poljanu iz zadnjeg dela krčme. Začu žubor vode i krete na tu stranu. Dubok zdenac ispreči mu se na putu. Bez razmišljanja Seiđuro zbaci odeću sa sebe i zagazi u duboku, gotovo ledenu vodu. Koračao je sve dok mu nivo vode nije dosegao bradu.
Svežina hladne vode bila je pravi melem za njegovo telo i dušu očišćenu dugotrajnom molitvom. Stajao je u vodi ne- jomično sve dok nije osetio cako mu trnu prsti. Onda je izašao i počeo da vežba samo njemu znane telesne vežbe. Čitavim telom krv poče da juri nabijajući snagu u njegove mišice. Kada je završio vežbe on se okupa u zdencu i vrati u sobu.
30 NINĐA 125
Zaspao je istog trena, čim je dodirnuo namirisani tatami. Poslednji svestan pokret bio je polaganje šake na dršku dai- -katane.
Krenuli su ispraćeni pojem ptica i mirisom japanskih kedrova kojih je bila čitava šuma na obroncima oko krčme.
Kada su nekoliko sati kasnije zastali da se odmore na jednom proplanku sve većeg uspona, Seiđuro odjednom oseti neku uznemirenost. Samuraji, koji su pratili svaki mig svog vođe, odmah poskakaše hvatajući se za mačeve.
Tridesetak ronina i drumskih razbojnika uz urnebesnu dreku sjuri se niz strmu padinu. Seiđuro se u tri skoka nađe pored nosiljke. Izdade nekoliko kratkih naređenja i njegovi ljudi zauzeše odbrambeni stav.
Dvojica su zašla s druge strane nosiljke, kao poslednja odbrana, a ostali napraviše krug oko njih.
Iako brojniji, napadači nisu bili dorasli mačevaocima koje je obučio najbolji među njima— Seiđuro Kanabe. Napadači kao da su naleteli na bedem od granita. Na njihovu nesreću, taj »bedem« imao je oštre mačeve koji su nepogrešivo sekli. U prvom naletu deseto
rica napadača nađe se na zemlji, neki obezglavljeni, neki probodeni, neki s prosutim utrobama. Povukli su se tek koliko da se pregrupišu.
Trojica ronina koji su, za razliku od razbojnika, znali sasvim pristojno da se služe mačevima, iskoristiše povoljnu priliku da se probiju kroz prvi krug odbrane i sada su se našli licem u lice sa Seiđurom.
Njegovi momci s druge strane nosiljke htedoše da pohitaju učitelju u pomoć, ali ih on jednom rečju natera da ostanu tamo gde su se nalazili.
Ronini se rasporediše u polukrug. Bilo je očigledno da su uvežbani trio. Kidisali su istovremeno napadajući tri glavne mete na telu gorostasnog samuraja.
Noge, grudi i glavu!Takav napad teško se odbi
jao i najveći broj mačevalaca bi verovatno iz tog napada izašao raiijen bar na dva mesta.
Seiđuro u prvi mah kao da je bio zaleđen — i ta varka uspori napadače za onaj fatalni delić vremena koji razdvaja život i smrt. Samuraj polete u vazduh da bi onako, još u letu, polomio mač ronina koji je ciljao u glavu. Drugim potezom on prepolovi lobanju zapanjenog napadača. Ponovo’
NINĐA 125 31
je skočio, ovog pu ta u stranu, izbegavši tako i napad onoga koji je želeo da ga probode i onog prvog ronina koji je sada pokušao da mu iseče noge iznad kolena.
»Seiduro-krug« i ovog puta izveden besprekorno posla u carstvo senki obojicu napadača. Dok su oni pomislili da se njihova žrtva okliznula, a zatim shvatili da gledaju potez za koji nisu ni čuli, ni znali da postoji, dai-katana jednom odseče glavu, a drugome iseče rame i prekroji mu grudni koš do polovine.
Treptaj oka kasnije Seiđuro je ponovo stajao kraj nosiljke.
Uspaničeni i desetkovani napadači počeše da se povlače.
Seiđuro naredi napad i njegovi momci uz bojni poklik stuštiše se na preplašene napadače. Još petorica razbojnika pade obezg avljeno dok ostali zamakoše u gustiš urlajući od straha i grabeći duboko u šumu.
Vođa samuraja oštro zviznu; dva puta kratko i jednom dugo i njegovi samuraji uskoro se vratiše brišući oružje. Niko od njih nije bio čak ni ogre- ban. Seiđuro ih pogleda s ponosom, ali ne izreče ni reč pohvale. Nije se obratio devojci, je r za to nije bilo potrebe. Opa
snost je prošla, a ako se i bila uplašila do sada se svakako umirila. Zato naredi pokret.
Noć i sledeći dan proveli su bez ikakvih uzbuđenja.
Kada su se približili zamku Ašikage, Seiđuro upita Asumi da li želi da svrate u obližnju krčmu kako bi se odmorila i doterala, i sveža izašla pred budućeg supruga. Ona to primi sa zahvalnošću.
Najzad, u sam smiraj dana, prošli su kapiju zamka i Seiđuro odmah ode do gospodara da mu saopšti da je misija okončana.
Ženski deo posluge požuri da prihvati novu gospodaricu, a sluge prihvatiše njene stvari. Seiđuro raspusti pratioce, a sam sede na trem ispred odaja mladog Moto Ašikage.
— Da li je lepa kao što sam čuo? — začu iznenada glas mladog Ašikage iza svojih leđa.
Brzo se okrete na kolenima i kratko klimnu glavom.
— Da.— Da li je bilo problema?— Ne.Iako je navikao na to da Sei
đuro uglavnom malo govori, ovi kratki, gotovo odsečni, odgovori nateraše Ašikage Motoa da se zagleda u svog učitelja mačevanja i prijatelja.
32 NINĐA 125
— Reci mi — poče blagim glasom — šta nije u redu?
— Sve je u redu, gospodaru— uzvrati Seiđuro nekako suviše brzo.
Ašikage sede pored svog samuraja. Imao je običaj da tako sedne pored njega i popriča o svemu: mačevanju, samurajima, posedu, čarkama ili pravim ratovima između suse- dnih feudalaca...
— Seiđuro, ti nisi samo moj glavni samuraj i moj učitelj mačevanja. Ti si i moj prijatelj. To si uvek bio. Oprosti što sam bio grub prema teb i...
— Gospodaru, ne izvinjavaj se. Ja sam tvoj do smrti. Sve što ti uradiš ili kažeš mene ne može da povredi. Ja pripadam tebi — reče Seiđuro promuklim glasom.
— Znam, Seiđuro. Ja se i ne izvinjavam Seiđuru mačevao- cu. Izvinjavam se Seiđuru prijatelju. Bio si u pravu i sa presudom i u odnosu na moju sestru. Tradicija mora da se poštuje bez obzira na cenu, a čast porodice je iznad svega. Svaki častan čovek mora da drži do tradicije, inače ne zaslužuje ni da izvrši sepuku.
Seiđurove oči sinuše. Ipak, uzdrža se da kaže bilo šta. Samo se duboko nakloni stavlja
jući ruke ispred sebe, dodirujući čelom drveni pod trema.
— Cim ceremonija venčanja bude obavljena, povešću buduću gospodaricu u obilazak imanja. Imaćemo šta da joj pokažemo.
Ceremoniji venčanja prisustvovali su svi članovi klana Ašigake i svi samuraji. Mladi velikaš podelio je svojim se- Ijanima znatne količine pirin- ča i dovoljne količine ribe i sakea, tako da je slavlje zaista ostalo u prijatnom sećanju.
Seiđuro je neprekidno bio u blizini svog gospodara, ali se trudio da što manje gleda u prelepu Asumi. Bio je miran. Tek kada se mladi par povukao u svoje odaje, specijalno pripremljene i ukrašene za tu priliku, on oseti nešto što do tada nije znao ni da postoji: ljubomoru.
Naredio je da mu osedlaju konja, ostavio zamenika i odjurio u noć. Jahao je gotovo tri sata pre nego što se zaustavio pored neugledne kolibe na kraju nekakvog polja pirinča. Pred njega izađe žena tridesetih godina, začuđujuće lepa i
NINĐA 125 33
sveža za uslove u kojima je živela.
Bila je sama.Prvi pogled na odeću i oruž
je koje je nosio visoki i snažni muškarac, kao i konj i op-
I rem a na njemu, brzo joj stavi-I še do znanja sa kim ima pos-I la. Uzdrh,ta pri pogledu na sna-I žno telo sam uraja dok je ska
kao iz sedla. Njen muž, goto- I vo dvostruko stariji od. nje,' otišao je u grad i znala je da
se neće vratiti bar dva dana. Ako snažni muškarac prijat-
I nih, iako grubih, crta lica bude želeo...Duboko se naklonila, smerno
obarajući pogled.Seiđuro bez reči gurnu vra
ta kolibe i uđe u nisku prostoriju. Glavom je gotovo doticao tavanicu od nabijene trske.
Tek što je seo na tatam i žena stavi pred njega flašu od porcelana sa toplim sakeom i krete da donese posude za priprem anje čaja, ali je Seiđuro zaustavi.
— Sama si?Bila je to više konstatacija
nego pitanje.Žena klimnu glavom. Seiđu
ro brzo ispi ponuđeni sake i zatraži jos> Ovaj put ponudi i ženi da mu se pridruži i ova uz osmeh pristade. Seiđuro je pozva da sedne kraj njega i
uskoro, nešto zbog sakea nešto zbog blizine lepe žene, čiji su pogledi ohrabrivali a telo podrhtavalo od podatnosti, njegova ruka sve češće poče da se zaustavlja na ženinoj butini. Kao nekom čarolijom, njen kimono se odveza i Seiđuro, pomalo m utnim pogledom od pića, ugleda i podkimono jar- korumene boje. Smejući se, on poče nešto nerazgovetno da m rm lja, a žena se nagnu da m u sipa novo piće. Tog časa iz kimona joj na svetlost, koja je dopirala iz nekoliko zapaljenih svetiljki, izroni dojka, obla i čvrsta. Nije se ni pomerila kad je samuraj dohvati svojim snažnim rukama. Gotovo čitava dojka nestade u njegovim ustim a i žena jeknu. Seiđuro požuri da joj drhtavim prstima razgrne podkimono i skine donji veš, ali se samo strese kad napipa gusti vreli žbun koji se već orosio od želje.
Žena je ispod kimona bila naga.
Sada je ona bila ta koja je kidisala na dar koji su joj bo-« govi poslali te noći. Dohvativši bezobrazno obema rukam a najosetljiviji deo samurajevog tela, ona kriknu od ushićenja. Takav komad nije nikada ni videla, a kamoli uživala u njemu.
34 NINĐA 125
Duga crna i gusta kosa oslobođena drvenih češljeva i igala od koske prosu joj se niz naga leđa. Ona se baci na tatami izdižući zadnjicu i poče da vrti u bokovima isprva lagano, a zatim sve brže. Rastavljene butine otvarale su put ka centru zadovoljstva.
Seiđuro zbaci i poslednji komad odeće sa sebe i prosto se sruši na ženu koja ga je sada već glasno pozivala. Prekrio je čitavu svojim ogromnim telom, preteći da je zgnječi, da joj provali utrobu. Žena samo jednom kriknu a onda visoko podiže noge obavijajući ih oko struka svog ljubavnika.
Samuraj nije dugo izdržao pre nego što je bujica izbila iz njegovog strašću zapaljenog tela. Klonuo je kraj žene. On^, međutim, još nije želela da prekida. Dozvolila je svom ljubavniku tek toliko vremena da uspostavi normalan dah, a onda počela da ga obrađuje. Njeni prsti, usta i nadasve šiljati, dugi, jezik počeše da prave ču-
• da. Seiđuro ubrzo konstatova kako mu se sa sve tvrđim udom javlja i sve jača želja ,da ponovo uroni u to divno i iskusno telo. Žena odluči da ovog puta igru malo produži. Brzo mu je sela na grudi primičući se polako dok je njena vrela
zadnjica budila svaki damar na njegovom telu. Zaustavila se tek kada mu je tik pred licem punim sjajem zasijala njena intima. Crne dlačice činile su se još crnjim u poređe- nju sa belinom zategnute kože na unutrašnjoj strani butina.
Seiđuro, ne znajući ni sam šta radi, zaroni lice u te guste, crne dlačice i poče da ih ljubi.
Žena zadrhta od uživanja i, nagnuvši se u luku, izbaci venerin brežuljak sasvim visoko. Tog časa sva je bila u tom delu te la ...
Kada je Seiđuro kasnije, mnogo, mnogo kasnije napuštao kuću, žena je ostala usnula s osmehom na usnama. U stisnutoj šaci ostao joj je komad srebrnog novca koji joj je Seiđuro poklonio.
Burna noć dónela mu je izvesno olakšanje, ali, kako se približavao zamku, tako je i ono osećanje neke praznine u grudima i pritiska u grlu postajalo sve jače.
Narednog dana Ašikage odluči da u pratnji Seiđura i nekolicine samuraja krene u obilazak imanja. Činio je to najmanje tri puta godišnje, ali, iako je od prošlog obilaska prošlo tek nešto više od mesec
NINĐA 125 35
dana, zbog svoje žene krenuo je u ponovni obilazak.
Asumi je bila zadovoljna mužem koji joj je porodica odabrala. Ne samo što je bio prijatne spoljašnosti i veoma obrazovan, nego je bio i nežan i veoma uviđavan. Mislila je da će već prve bračne noči iskoristiti svoje pravo muža i navaliti na nju kao bik — pa je zato njeno iznenađenje bilo utoliko veće što je Ašikage bio diskretan i pažljiv.
Imanje je bilo prostrano i različite konfiguracije. Gotovo nepregledna pirinčana polja naglo bi se završavala pod obroncima strmih planina. Ogo- leli pašnjaci na kojima su pas- la goveda odjednom bi prelazila u kamenito tle obraslo gustim rastinjem, japanskim ked- rovima ili stoletnim hrastovima. U tim planinama mladi Ašikage voleo je da lovi.
Posle odmora i zakuske na jednom prostranom proplanku, on odluči da povede suprugu do vrha obližnjeg brda i pokaže joj prelepu prirodu koja se pružala svud unaokolo. Tu, samom ivicom strmine, tekla je reka bujnog toka. Divlja, nepredvidiva, puna opasnih virova i brzaka. Huk njene zape- nušave vode, koja se valjala
kojih petnaestak metara ispod puta, prosto je hipnotisao.
Ko zna čime preplašen konj kojeg je jahala Asumi odjednom zanjišta, prope se i pokuša da odjuri. Međutim, zemlja pod njegovim kopitama poče da se osipa i životinja se za tren oka nađe na samoj ivici strme obale.
Moto Ašikage kriknu, samuraji poskakaše iz sedla, ali svi su zakasnili. Konj isa jahačem nestade iz vidnog polja. Čulo se samo njištanje i prestrašeni vrisak devojke.
Seiđuro Kanabe skide pojas sa mačevima, odbaci kimono i, ne razmišljajući da li će da se razbije o neku stenu na obaliili pod vodom, zalete se i skoči u reku. Uspeo je da vidi kako se iz zapenušanih talasa pomalja konjska glava a zatim i sapi da bi sve to vodena struja ponovo povukla u dubinu. Tek za tren ugleda dugu crnu kosu kako pliva zapenušanom površinom reke i nežnu ruku koja kao da je zvala u pomoć.
Ogromno telo snažnog samuraja potonu do samog dna. Seiđuro to iskoristi i snažno se obema nogama odbaci uvis. Oči su mu bile otvorene i pod vodom. Zahvaljujući čistoj vo- di mogao je da vidi nekoliko metara oko sebe. Izbeže pod
36 NINĐA 125
vodni greben prema kome ga je ponela matica i izbi na površinu. Pet metara dalje ugleda bledo lice devojke. Oči su joj bile zatvorene. Bila je u ne- svesti. Seiđuro pomisli da je verovatno povređena i zamah- nu svom snagom. Njegove ogromne šake zahvatale su vodu kao veliko veslo neke džunke. Uspeo je da dohvati pramen guste crne kose pre no što je pomahnitala reka uspela da povuče devojku na dno. Jedan talas, koji je dojurio Seiđuru s leđa, gurnu ga napred i začas prekri. Međutim samuraj nije ispuštao kosu. Povukao je sebi, a onda dohvatio drugom rukom kimono koji je više napipao nego što ga je video.
Sada je držao devojku čvrsto ispod ruke i pogledom pretraživao uzburkanu površinu zeleno-plave vode. Kad mu se učini da iza obližnje okuke nailazi miran tok, on odahnu. I zaista, reka se na tom delu naglo širila gubeći snagu.
Doplivao je do plićaka, podigao onesvešćenu Asumi i izašao na obalu. Iako je borba sa bujicom trajala tek koji minut, Seiđuro shvati da ih je reka odnela gotovo sto metara nizvodno. Sa obale na kojoj se nalazio nije video ni put, ni svoje ljude.
Odneo je devojku nekoliko koraka dalje i spustio je na gustu travu. Kako joj je bujica otkinula pojas na kimonu i iskidala dobar deo odeće, pred njegovim očima ukazaše se duge, bele butine izgrebane na nekoliko mesta. On pokuša da joj popravi odeću i sakrije golotinju, ali samo mu pođe za rukom da razvezani kimono još više razlabavi. Pojaviše se male, zaokrugljene grudi. Bile su naježene od ledene vode kao i sočne, tamne bradavice.
Seiđuro zadrhta kao nikad u životu. Želeo je da okrene glavu, ali vrat kao da mu se ukočio. Oseti kako mu snažna drhtavica zahvata čitavo telo. Devojka zaječa i pomeri glavu. Tanak mlaz vode izbi joj između poluotvorenih usana.
Samuraj joj konačno priđe, okrete je potrbuške i nekoliko puta obema šakama pritisnu joj leđa. Devojka jeknu, ali se oslobodi velike količine vode. Još nekoliko jecaja i njena pluća konačno udahnuše punom snagom. Otvorila je oči i kroz kosu, koja joj je prekrivala gotovo čitavo lice, ona ugleda Seiđurovo zabrinuto lice, raščupanu kosu i gole izubijane i izgrebane grudi.
— Sei'đuro-san... znači... živa sam. V i... vi ste m e ...
NINĐA 125 37
Nije završila jer je spopade kašalj.
Seiđuro se brzo odmače dva koraka. Nije se usudio da i dalje posniatra polugolu gospodaricu, sada, kada je bila sve- sna. Okrenuo je glavu na drugu stranu pružajući joj priliku da se pokrije. Kada ga je ponovo oslovila, kimono je bio čvrsto obavijen oko tela i samo joj je jedna noga provirivala do pola butine.
— Hvala Seiđuro-san... vaš sam dužnik — reče tihim, još uvek drhtavim glasom.
Seiđuro nije ništa rekao. Cupkao je u mestu vraćajući snagu u mišiće. .Kada se oporavio reče:
— Moramo na drugu stranu reke. Mogu da vas prenesem na leđima dok plivam, a možemo pešice nekoliko stotina metara niže na gaz. Samo taj deo puta mnogo je dalji od puta kojim su se kretali. Gospodar će da brine.
— Odlučite vi. Spasili ste me jednom. Verujem u vas — uzvrati Asumi podarivši mu najlepši osmeh koji je ikada video.
Iako je u srcu osetio lupanje hiljadu bubnjeva i vrtoglavicu, on se namršti. Nije smeo taj osmeh da primi čak ni kao zahvalnost. Zato se okrete i
pođe do vode. Zagazio je do članaka a onda sačekao da mu devojka priđe. Cim je obavila svoje nežne male ruke oko njegovog vrata, on odlučno zagazj u hladnu vodu i uskoro zapli- va sekući relativno mirnu površinu kao pramac nekog velikog čamca.
Svaki dodir malih šaka koji je osetio, bockanje čvrstih dojki na leđima, golicanje kose po obrazima — sve je to za njega predstavljalo paklene muke. Stezao je zube, ječao u sebi i nastavljao još snažnim zamasima. Konačno su stigli na obalu i Asumi se odvoji od njega.
— Tamo možete da iscedite kimono. Ja ću da se popnem do puta. Možda je gospodar već stigao — reče ne gledajući je.
I dok je Asumi skidala natopljeni kimono i podkimono, Seiđuro je grabio klizajući se uz strmi obronak.
Nekoliko minuta kasnije začu topot konja u trku i ubrzo ugleda dvojicu svojih ljudi. Povikaše oduševljeno kad su videli da im je vođa živ. Za njima se uskoro pojaviše i ostali samuraji koji su pratili Ašika- ge Motoa.
— O na... je I i. .. živa? —
38 NINĐA 125
Seiđuro klimnu glavom i isprekidanog daha, gotovo sa strahom povika mladi plemić, kratko reče: »Da«.
Tek tada Ašikage primati da je njegov učitelj mačevanja sav izubijan i izgreban. Zahvalnost vernom prijatelju zasja u mladićevim očima.
— Gde je Asumi, Seiđuro. Gde je tvoja gospodarica?
Seiđuro pokaza rukom u pravcu iz kojeg je došao i Ašikage bez reči, odbijajući tuđu pomoć, jednostavno kliznuo niz strminu. Ugledao je svoju mladu suprugu u trenutku kada je sa sebe skidala i posled- nji deo odeće. Zastali su i jedno i drugo. Asumi brzo diže ruke pokrivajući jednom dojke, a drugom pokušavajući da sakrije čuperke nežne crne dlake između butina. Ašikage je ipak uspeo da je vidi sasvim golu i samo obliznu usne. Odmah zatim skide svoj gornji kimovo i priđe pružajući ga Asumi. Ona ga zahvalno pogleda i brzo ogrnu preveliki kimono. Sada se osećala i udobno i bezbedno.
Kada su, prekinuvši dalju ekspediciju, nešto kasnije krenuli put zamka, jahala je na istom konju sa svojim mužem naslonjena na njegove grudi.
Prvu noć po povratku u za- mak Seiđuro je proveo u bunilu. Uzalud je pokušavao da zaboravi slike sa obale, razgo- lićene butine, nežne, male dojke. .. Uzalud je rukom trljao' mesta na kojima je osetio do- i dir nežnih ruku, bockanje tvrdih bradavica...
Zario je glavu u kimono bačen na tatami i kriknuo koliko je mogao.
Ljubav koja se tog dana rodila u njemu otvorila je istovremeno vrata pakla, vrata beznađa, ponor bez dna.
Te noći Seiđuro se zauvek promenio.
Kada su ga narednog jutra videli, njegovi samuraji ustuk- nuše pred njegovim podbulim, namrštenim pogledom. Ispod očiju su mu bili vidljivi tamni podočnjaci. Glas mu je bio prozukao, a naređenja oštra, gotovo neprijateljska. Samuraji se nisu usudili čak ni poglede da izmenjaju.
Tog dana vežbe su bile žešće nego ikada do tada; a u borbi sa bokenima, dvojca samuraja padoše polomljenih ruku. Seiđuro ih nije udostojio nijednom reči, nijednim pog c- dom. Bacio je boken i naredio im da dalje vežbaju. On sam, vratio se u svoju sobu i počeo da pije. On, koji je pio samo
NINĐA 125 39
kada je bila svetkovina, ili, ponekad, kasno noću, u društvu neke od žena. Sada je usred dana iskapio nekoliko malih porcelanskih flaša ...
Kao roj pčela na Leslija navališe uspomene na davne dane provedene u Japanu, nedaleko od Tokija, zatim u Kjotu, u manastirima po planinama na ostimi Kju-Šu. Taksi je le- njo krčio put kroz sve veću gradsku vrevu, Tokio je postao jedna od svetskih presto- nica. Padalo je u oči da je na ulici bilo malo mladog sveta, pre svega ženskog, koji je nosio tradicionalni kimono. Na sve strane Lesli je mogao da gleda u mlade, vitke noge ispod bezobrazno kratkih suknjica. Muškarci su mahom nosili »džins« i pamučne majice, osim onih koji su zbog prirode posla na sebi imali odela od svile ili drugih lakih tkanina.
On uzdahnu setno sećajući se Tokija koji je on upoznao kao mladić.
— Šta je, Les — zadirkivala ga je Sumiko — uzdišeš zbog onih mini suknjica, ha?
Lesli se samo osmehnu i zagrli voljenu devojku.
Svratili su u jednu malu pro- davnicu starina i Sumiko brzo odabra ukusne i vredne poklone za svoje rođake. Tačno je znala šta kome od njih treba da kupi kako bi poklon bio pristojan pored toga što je bio i znak pažnje. To je bila jedna od tradicija koju čak ni amerikanizacija Japana nije mogla da uništi.
Susi'et Sumiko sa rođacima, stricem i sestrama od strica bio je veoma srdačan, gotovo dirljiv. Kako se nisu videli nekoliko godina devojke su imale puno toga da pričaju, a se- dokosi gospodin Šigeru Jošida Dozva Leslija da uz hladan ze- eni čaj proćaskaju o svemu i
svačemu.Šigeru Jošida bio je veoma
cenjeni inženjer elektronike i zauzimao je jedno od tri pot- predsedničkih mesta u »Korporaciji Nakađima«. Ova Korporacija odavno je savladala tehnologiju proizvodnje naj- savremenijih čipova, kao i opreme za satelite i svemirske letilice.
Iako se tm dio da bude vedar, Jošida je pokazivao znake uznemirenosti koji nisu proma- kli iskusnom oku ninđe. Ipak,
- osnovni zakoni lepog vaspita-
40 NINĐA 125
nj a nisu mu dozvoljavali da upita domaćina kakve ga brige more. No, sat i po kasnije čuo je ponešto o tome od Sumiko.
Došla je sva razdragana posle razgovora sa sestrama koje su je jedva pustile da se ras- premi i odmori od dugog puta. Bile su mlađe i želele su da saznaju sve o njoj i njenoj vezi sa Leslijem, koga su gledale kao božanstvo.
Pošto se presvukla i istušira- la, Sumiko leže pored Leslija.
— Divni su, zar ne? Samo, prema rečima mojih sestara, čika Jošida ima nekih problema. Devojke tvrde da su 'pre nas ovde bili pdipadnici jaJku- ze, ali ih je čika Jošida grubo oterao. Stari je nekada bio poznati aikido majstor i ne boji se nikoga.
Pri pomenu jakuze Lesli oseti kako mu nešto gamiže uz kičmu. Nije mogao da poveioi- je da je već na prvom koraku naišao na trag. »Korporacija Nakađima«, jakuza... prodor u svet biznisa... elektronika.
— Siguran sam da Jošida-san zna šta radi i, što je još hitnije, s kim ima posla — uzvrati Lesli.
I brže nego što je i sanjao, imao je prilike da upozna pripadnike Šindo-gumija, jedne od
najmoćnijih klanova jakuze, iste one koji su tog prepod- neva posetili njegovog domaćina.
Došli su tiho, gotovo nečujno. Niko ih nije primetio.
Niko?Niko od ukućana. Ali jedan
čovek, skriven u senci žbunja u prekrasnom vrtu koji je okruživao vilu Šigeru Jošide, osetio ih je još dok su preskakali visoki zid iz sporedne ulice.
Šestorica mračnih tipova, naoružanih motkama i pištoljima, brzo se razmileše po vrtu. Po tome kako su zauzimali busije, kako su napredovali prema kući motreći na, eventualne, stražare ili alarme — ninđa zaključi da je reč o iskusnim ljudima.
Ko zna kako bi se proveli članovi porodice Jošida da te noći u njihovom domu nije boravio ninđa.
Prva dva uljeza sredio je brzo i nečujno. Nije ih ubio. Stisnuvši ih čeličnim prstima između vrata i ramena, jednostavno ih je paralisao za sledećih sat vremena.
Sledeći napadač ga je ugledao. U stvari, video je senku koja je krenula ka njemu, ali kada se bolje zagledao — po- verovao je da je senka bila privid. Okrenuo se i tiho jeknuo.
NINĐA 125 41
Uhvativši ga jednom rukom za bradu, a drugom za vrh teme- na, ninđa napravi kratak snažan trzaj i vratni pršljen napadača puče kao suva grana. Istog trena zviždanje nekog predmeta kroz vazduh opomenu ni- nđu. On se baci unazad i svom snagom zabi ramena u napadača visoko podignutih ruku u kojima se nalazio boken od kuvanog hrasta. To oružje, kojim je nekada baratao i pobe- đivao najvećeg od svih mačeva- laca, Mijamoto Musaši, moglo je bez po muke da prepolovi lobanju, otkine ruku iz ramena ili polomi žrtvi rebra.
Samo, ovog puta žrtva nije bila tamo gde je napadač video. Čovek samo huknu ispuštajući vazduh. Kad je pokušao da udahne, strahoviti bol pogodi ga u mozak. Polomljena rebra, zarivena u pluća iza- zvaše navalu krvi i čovek se sruši ugušen sopstvenom krvlju.
Petog napadača eliminisao je smrskavši mu grkljan.
Kao da je osetio da nešto nije u redu, preostali uljez, koji je već stajao opkoračivši tek otvoreni prozor, vrati se u vrt.
Nije se oglašavao. Nisko priljubljen uz travnjak krenu putem kojim je došao. Njegove nozdrve osetiše miris tek pro
livene krvi i odmah izvuče »be- retu 92 F«. Ukopao se u mestu pokušavajući da pogledom prodre kroz polutamu u vrtu.
Nigde nikog. Samo drvena skulptura na pet metara od njega. Neobična, od crnog drveta, podsećala je na čoveka uhvaćenog u trenu kada se zaustavio raširenih nogu i ruku. Uljez se osvrte na drugu stranu. Opet ništa. Pogleda ponovo u pravcu one skulpture i— skameni se.
Skulptura se više nije nalazila na istom mestu.
Uspaničen, napadač stisnu dršku moćnog pištolja.
Tihi, jedva čujni zvižduk dopre mu do uha. Okrenuo se brzo kao kobra spremna da ugrize — ali to je bilo sve što je uspeo da uradi. Oštrim udarcem korenom šake ninđa ga pogodi u sam koren nosa lomeći kosti i sabijajući ih u mozak. Zgrčeni prsti nisu više imali snage da povuku obarač, a širom otvorene oči uzalud su pokušavale da dopru do onoga što je trebalo da bude lice smrti.
Ninđa brzo uhvati tek ubijenog napadača za noge i poče da ga vuče prema zidu. Uradio je to i sa ostalima. Dvojicu onesvešćenih je pokupio posle- dnje. Mrtva tela zatim prebaci
42 NINĐA 125
preko zida u mračnu i praznu uličicu, preskoči zid i odvuče tela kojih pedesetak metara dalje među kontejnere za đubre.
Vratio se do onesvešćenih i veštom tehnikom, poznatom samo njemu, os vesti jednog od njih. Čovek je zurio u dva oka koja su ga paralisala.
— Zašto ste napali? — glasilo je kratko pitanje.
Momak drsko pijunu u stranu.
Lesli mu jednim potezom is- cepa duks i majicu. Na ble- doj mesečini spazi irezumi — tatuažu Jakuze.
— Kojem klanu pripadaš? Ko je tvoj ojabun?
Momak mu uzvrati pogled. Dug izdisaj najavi ninđi šta se sprema, ali nije se potrudio da interveniše. Jakuza istog trena sam sebi slomi vrat i klonu na stranu.
Drugi ratnik ulice koia-bun — video je šta se odigralo, ali kad ga Lesli pogleda on brzo sklopi oči,
— Biraj: odgovor ili ćuta-nje. Život ili smrt — reče mu ninđa uhvativši ga kao klešti- ma za ono mesto gde se mišica odvaja od grudnog koša.
Momak htede da vrisne, ali mu ninđa drugom* rukom zapuši usta.
— Dakle?Čupanje mesa nastavi se još
jače. Graške znoja obliše ,lice kojabuna. Poče naglo da klima glavom. Ninđa olabavi stisak na ustima.
— Šindo... gum i... — promuca.
Ninđa ustade. Dok je jno- mak posmatrao bolno mesto, Lesli je nestao u tami. Izbezumljen od straha i bola pripadnik Sindo-gumija nije više bio siguran ni šta je, ni koga video. Šta da kaže svom poručniku kada ga bude video? Ko ih je sprečio da obave posao? Šta je sa ostalim članovima tima? Njegov drug je mrtav, a gde su ostala četvorica, gde?! Zaključi da je najbolje da se za izvesno vreme izgubi, a kasnije će da odluči da li da napusti Tokio ili smisli neku dobru priču i vrati se u kjan.
Niko, čak ni Sumiko, nije znao da je Lesli deo noći proveo van sobe, da je sprečio šestoricu uljeza da nanesu Štetu porodici Šigeru Jošide. Lesli je već skinuo svoj crni kostim, vratio ga u duguljastu torbu, a potom se kao perce spusti pored Sumiko.
Ponovi nekoliko puta ime Šindo, kao da želi da ga ureže u najdublje sećanje, pa se prepusti okrepljujućem snu.
NINĐA 125 43
Znao je da će sledeći dani, a naročito noći, doneti mnogo posla i nesanice i zato odluči da maksimalna iskoristi ostatak noći za san.
Sutradan su Sumiko i on krenuli do hrama Međi Đinđi, podignut 1921. godine u čast cara. Tamo je Sumiko htela da zapali štapiće za dušu svojih roditelja koji su u blizini hrama, s druge strane Jojogi parka nekada, dok je ona još bila devojčica, imali svoj dom.
Hram Međi Đinđi bio je u neku ruku simbol Japana. Podignut 1921. godine bio je za vreme drugog svetskog rata gotovo do temelja razrušen, da bi tri decenije kasnije bio obnovljen. Ličio je nsL Japan koji se brzo oporavljao posle atomske kataklizme i uništenja pri kraju rata.
Novi simbol Zemlje izlaze- ćeg sunca, brz preporod i zauzimanje visokog mesta u svet- skoj privredi doneli su Japanu i nova zla. Pored jakxize, koja je poštovala giri-kodeks časti i obaveze — tu su bile i nebrojene bande maloletnika i onih drugih, kojima nije ništa predstavljalo da nekoga ubiju za šaku jena ili vredne stvari.
Tokijska policija je imala pune ruke posla, a nije bio redak slučaj da je i vojska mo
rala da interveniše u očuvanju reda u mnogomilionskom gradu.
Udubljeni u molitvu, Lesli i Sumiko nisu obraćali pažnju na trojicu momaka koji pose- daše nedaleko od njih. Izgledali su pristojno, a lica im nisu odavala šta su i ko su. Ipak, ninđa oseti lagano treperenje harageia. Okrznu pogledom trojicu mladića i, pošto u trenu oceni s kim može da ima posla, on im okrete leđa.
Trojka je, međutim, bila samo izvidnica.
Pošto Lesli odbi jednog od njih ne želeći da mu da koji dolar, momak opsova i snažno zviznu u prste. Istog trena iza obližnjeg zida pojavi se pet drugih momaka noseći u rukama lance i bezbol palice.
Sumiko samo uzdahnu i pomeri se malo u stranu.
— Stranče, bolje da si mi dao nekoliko dolara. Sada ćeš morati da mi daš sve što imaš: i novčanik i sat — a možda i žensku. Vidiš, mislio si da smo niko i ništa — nadobudno je govorio dvadesetogodišnji vođa jedne od uličnih bandi.
Činilo se da je dvorište hrama pusto i da dvoje turista mogu da očekuju samo najgore.
44 NINĐA 125 i
Međutim, ni jedna ni druga konstatacija nije bila tačna.
U dvorištu hrama, samo kojih dvadesetak metara dalje, nalazio se mladi inspektor to- kijske policije, iz odreda za borbu protv uličnih bandi, Ta- kuan Soho. Mladi policajac upravo je završio smenu i svratio je do hrama da zapali štapiće svojoj nesrećno nastradalo j ženi.
Drugo, »turisti« koje su sile- džije napali bili su sve drugo samo ne bespomoćni, a od ove šake huligana nije im pretila baš nikakva opasnost.
Lesli pokuša mirnim putem da reši sukob, ali njegove reči su pogrešno protumačene.
— Džabe cviliš stranče. Imao si šansu. Sada daj sve što imaš. Brzo... nemam ceo dan! Sve nervoznije govorio je vođa bande bacajući svaki čas pogled i proveravajući da li su mu ortaci dovoljno blizu.
Lesli tobože pomirljivo izvadi novčanik i pruži ga momku. Ovaj se pobednički isceri, dobaci osmeh pajtašima i pruži ruku. Sledećeg trenutka kao da je izleteo iz katapulta i odlete visoko preko glava svojih pomagača.
Povici besa ispuniše dvorište. To privuče i pažnju inspektora Takuana. Brzo se podi
gao i krenuo na onu stranu sa | koje je doprla vika. Kada se‘;i približio, imao je šta da vidi.'il
Iako se, za neiskusno oko, f uopšte nije kretao, Lesli je s lakoćom otimao oružje napada-/ čima, udarao ih po telu nano- I šeći im bolne ali ne i mnogo f opasne povrede.
Kada je inspektor stigao do njih, potegavši revolver — shvatio je da je obračun, u stva- i ri, već okončan. Bolno ječeći f napadači su gmizali po kame- j nim pločama dvorišta pokušavajući da se što više udalje od ovog đavolskog turiste.
— Da li ste u redu, gospodine? — upita inspektor shvativši istog trena da pitanje uopšte nije potrebno.
Lesli se nasmeši.— Ma to su samo nestašni
momci — dobaci bezbrižno.— Varate se, gospodine. To
je jedna od opasnijih bandi u ovom delu grada. Imaju na du ši bezbroj pljački, teških tuča, pa čak i nekoliko ubistava — nastavi inspektor Takuan vezujući vođu bande za ruku jednog istetoviranog momka. — Ova dvojica su najgori. Molim vas, pripazite na njdh. Evo, uzmite moj revolver, dok iz kola pozovem »maricu«.
Lesli odbi oružje i pristade da se nađe pri ruci mladom
NINĐA 125 45
policajcu. Desetak minuta kasnije, pošto je Sumiko obavila molitve prema ceremonijalu, a policija pokupila napadače, inspektor upita Leslja da li želi da podnese prijavu, na šta ovaj odmahnu glavom.
— Znam da i kod kuće s tim ima mnogo posla, mnogo papira, siguran -sam da vi već imate dosta prijava koje će ih smestiti iza rešetaka. Nema potrebe da vam i ja pravim posla — reče veselim glasom.
Inspektor ih pozdravi i ode svojim poslom.
Međutim, još istog popod- neva, ponovo su se sreli. Ovog juta u vili Šigeru Jošide. Raz- og su bila tela pobijenih ja- cuza nedaleko od usamljene porodične kuće Jošida.
Takuan Soho ovog puta mnogo pažljivije pogleda stranca koga je video na delu u dvorištu hrama Među Đinđi. Da li je snažno građeni stranac imao veze sa mrtvim telima bačenim između kontejnera?
To pitanje zakuca se poput klina u mozak mladog inspektora. Međutim, kako je došao samo kao pomoćnik starijeg inspektora, prepustio je njemu da ispituje ukućane i njihove goste.
Ne, niko ništa nije čuo u toku noći.
Ne, niko nije prepoznao likove sa fotografija koje su im pokazivali.
Stari Jušida — to je primetio samo Lesli — malo duže zadrža pogled na jednoj od fotografija, ali ne reče ni reči. Istu sliku dobro je zagledao i Lesli. Bila je to fotografija momka koji je samom sebi polomio vrat.
— To su pripadnici jakuze. Sigurni smo da je reč o Šindo klanu — reče im stariji inspektor Kunoći. Ovaj ovde — njega smo našli slomljenog vrata — bio je poručnik u jakuzi. Jedan od telohranitelja novog ojabuna Hiroši Šinda. Opasan ubica. Najzad je i sam platio ono što zakon nije mogao da mu naplati.
Pošto su otišli neobavljenog posla, inspektori se duboko nakloniše, zamoliše za izvinje- nje starog Jošidu i napustiše vilu. Mladi inspektor Takuan u prolazu još jednom odmeri Leslija, a onda mu pruži ruku. Zeleo je da vidi kakve šake ima stranac. Osetio je snažni stisak i ugledao karakteristične uvećane zglobove kakve imaju svi oni koji upražnjava- ju karate, kung-fu i ostale veš- tine.
Lesli shvati šta interesuje policajca i reče osmehnuvši se.
46 NINĐA 125
— Uspomene na studentske dane. Nekada sam mnogo trenirao, ali to je bilo davno — reče kako bi ga samo inspektor čuo.
Međutim, bio je siguran da mu mala prevara nije uspela.
Takuan, vajspitan u tradiciji starog Japana, i sam prilično dobar stručnjak za buđucu, nije naseo. Znao je dobro da ovaj stranac i dan danas vežba, i to mnogo, i da je svakako opasan borac.
Iste večeri, pošto više nije mogao da izdrži zabrinut pogled i potpunu odsutnost svog domaćina, Lesli iskoristi priliku kada su šetali prostranim vrtom da ga, uz sva dužna iz- vinjenja, upita šta je to što ga muči.
— Jošida-san, vi ste najbliži rođak moje Sumiko što znači da za vas nisam stranac, bez obzira na moje poreklo. Mi smo u neku ruku porodica. Zato vas molim da mi se poveri- te. Možda mogu da pomognem!
Stari gospodin sa zahvalnošću pogleda momka koji je još pre nekoliko godina stekao njegove simpatije, ali nije se lako odlučivao da mu se po- veri. Nastavili su još gotovo pola sata da šetaju po vrtu. Tek kada su seli na malu klupu napravljenu od polovine de
bla nekog drveta, stari Jošida otvori srce.
— I tako, neki novi gospodari jakuze žele da preuzmu našu, zatim još neke» od veli-
, kih korporacija kako bi kont- i'olisali i proizvodnju i prodaju. Mislim da slutim šta im je cilj, ali to je bezumno kao i onaj rat pre gotovo pet decenija. ..
Zaćutao je. On lično učestvovao je u ratu. Tu je izgubio prvu ženu, rodite(lje, decu... Svi su izgoreli u Hirošimi pod naletom sablasne atomske eksplozije. Mnogo mu je trebalo da donese odluku da i dalje živi. Promenio je grad, poznanike, sve. Ostao mu je samo najmlađi brat, otac Sumiko, a i on je došao u Tokio tek dvadeset godina kasnije,
— Jakuza je veoma jaka u Tokiju. Bojim se da su već kupili pojedine činovnike iz vlade kao i nekolicinu ministara. U igri su velike pare. Stvarno velike. Ne radi se o par desetina miliona dolara. Reč je o mnogo, mnogo većim parama...
Lasliju je slika bila jasna. Uz preuzimanje legalnih poslova jakuza bi postala odlučujuća snaga Japana. Desilo hi se kao i sa Mafijom u Americi.
— Šta ćete preduzeti? — upita nešto kasnije.
NINĐA 125 47
— Ja ću se boriti. Verovatno i oistali.
Tog časa mlađa ćerka pozva oca na hitan telefonski poziv. Dva minuta kasnije, bledog lica, Jošida pozva Leslija u svoju radnu sobu.
— Napali su mog prijatelja— drugog predsednika Naka- đime — Šiega Nakađimu. U pucnjavi mu je stradala žena i petnaestogodišnja unuka. Njega su o te li... s?id mi se javio njegov najstariji sin. Moram odmah u Icancelariju. Ja- viće se.
Lesli samo mahnu Sumiko i ne pitajući za dozvolu uđe ti kola sa Jošidom koji ga samo zahvalno pogleda.
Te noći Takuan Soho po treći put srete Leslija. Nije ništa rekao. Sedeli su i čekali da se otmičari jave.
— Da li se zna ko stoji iza otmice? Koji klan?
Ovo pitanje postavio je najstariji sin Šiega Nakađime. Iako je znao odgovor, stari Jošida je ćutao. Momak je bio uzbuđen i njegove reakcije mogle bi više da štete nego da koriste. Jošida zato pozva inspektora Kunoći ja i reče mu sve o poiseti članova jakuze njegovoj kući. Jedino nije znao iz kojeg su klana. Ali, to su znali i Lesli i mladi Takuan Soho.
Inspektor Takuan obavesti svog starijeg kolegu o svom saznanju,
— Njihovi ljudi posećuju kupatilo Furokan, Ovih dana ću malo da se promuvam tamo — reče tiho, ali ga je čuo i Lesli.
Ninđa ničim nije pokazivao da izvanredno govori japanski, pa je tako mogao da sazna sve što ga je interesovalo. Iste večeri već je bio u Furokanu.
Jakuze su se ovde očigledno osećalc kao kod kuće, jer je Lesli ugledao najmanje desetak njih tela išaranih irezumi- jem. Devojke su im prilazile kao starim poznanicima, što je bio još jedan dokaz ko je ko u kupatilu.
Stranca su pogledali samo za tren, a jedna od devojaka povede ga malo dalje u kadu koja se nalazila u separeu. Na dosta dobrom engleskom jeziku devojka reče Lesli ju šta da radi i on se povinovao, iako je u detalje znao sve o ponašanju u japanskim javnim kupatilima.
Te večeri u Furokan je došao i inspektor Takuan. Njegov dolazak za trenutak poremeti uobičajenu živost. Policijski inspektor se pravio kao da nepri- mećuje ubitačne poglede jakuza. Ogrnut peškirom oko be
48 NINĐA 125
dara, on se smesti na prazno mesto i sačeka da ga devojka usluži. Cak ni ona nije prime- tila da inspektor ispod peški- ra, sasvim nisko na trbuhu, drži pištolj.
— Tu je onaj policijski skot. Mislim da nam je sam došao na nišan. Ja bih ga sredio čim izađe iz kade — dopre do Leslija glas tik iza njegovog paravana.
Devojka koja ga je upravo sapunjala trže se vidno i pre- blede. Lesli se, međutim, pravio da nema pojma o čemu je reč.
— Što se mene tiče, ja bih ga izrešetao još dok je vodi. Samo, ne smem zbog Hirošija. On voli ovo mesto i ne dozvoljava da se ovde dogodi bilo šta što bi narušilo mir — začu se i drugi glas. — Zato ćemo sačekati da krene. Napašćemo ga, onesposobiti, a posle ćemo ga već lako ubiti i baciti u vodu.
Lesli bez dvoumljenja zaključi da se razgovor odnosio na inspektora Takuana. Želeo je da se ceremonija kupanja što pre završi kako bi mogao da motri na inspektora. Na njegovo zadovoljstvo i preplašena devojka je želela da se što pre izvuče iz ovog dela kupatila,
jer se zadnji izlaz nalazio baš u njenoj neposrednoj blizini.
Nešto kasnije Lesli napusti kupatilo naizgled bezbrižno šetkajući, ali uskoro šmugnu za prvi ugao. Još dok je napuštao kupatilo, ugledao je Takuana na stolu za masažu. Sada je, skriven u senci, motrio na zadnji izlaz.
Kada su napadači krenuli, krete i on za njima. Plan za napad bio je dobro smišljen. Dok je Takuan zastao da nekoj prolaznici nešto objasni — devojka koja ga je zaustavila bila je deo plana — dvojica jakuza ga napadoše s leđa i udarcem po glavi oboriše ga na tlo. Gotovo istog trena gume plavo obojene »tojote« uz škripu se ukopaše na metar od poprišta napada. Napadači s trpaše onesvešćenog inspektora na zadnje sedište, poskaka- še u kola i ova istog časa, uz stravičnu škripu, jurnuše ti noć.
Niko nije primetio da je jedna senka brzinom misli izlete- la iz pomrčine i kao pauk se priljubila uz zadnji deo kola držeći se za branik i ukrasne lajisne.
Možda bi neko od prolaznika uspeo da vidi neobičnog putnika, ali jaikuze su izbegava- le glavne ulice grabeći ka pred
NINĐA 125 49
građu Tokija, a zatim dalje u susret planinama. Dvadesetak kilometara dalje, na strmim obroncima planine, nalazilo se skrovište koje je klanu Šindo služilo za tajne sastanke, čuvanje kidnapovanih ili ispitivanje i egzekuciju zarobljenih protivnika. U skrovištu se već nalazio jedan »gost« — prvi čovek Nakađimi korporacije.
Neko čudno uzbuđenje, ako je to prava reč, obuze Leslija kada se neprimetno odlepio od kola i nestao u noći. Ni sam nije mogao da opiše šta je osetio. Njegov duh odjednom kao da je krenuo van tela. Za trenutak ninđa oseti prazninu duboko u sebi. Pogled mu odlu- ta put vrha planine.
Zašto?Šta je krila ta planina?Haragei se javljao čas nevi
đenom snagom, čas je nestajao ostavljajući u mozgu samo odjeke treperenja.
Bilo je to stanje koje ninđa nikada do sada nije osetio. Znao je da treba da krene za jakuzama, znao je da je inspektor Takuan u smrtnoj opasnosti — ali još uvek nije mogao da se pokrene. Nešto opasno lebdelo je gore, visoko, pod samim vrhom mračne planine.
Nešto opasno — i poznato!— Ali kako — gotovo polu
glasno upita ninđa noć — kako kada nikada ranije, u životu, nis£im bio ovde. Šta je to što me zove, što mi se čini poznatim???
Iznenada ovakvo stanje se prekide i ninđa se gotovo za- nese oslobođen teškog mentalnog pritiska. Obrisa znojem orošeno čelo i l ožuri za otmičarima.
Iako nije poneo svoju opremu, ninđa je krenuo bez dvoumljenja. Znao je da su jakuze ovde u skrovištu manje oprezni. Prvo, nisu nikog očekivali, a, drugo, smatrali su da niko ne zna za ovo mesto. Niko ko nije iz klana. Zato je i stražar pred malom kapijom ugrađenom u debelom zidu više tu stajao iz navike, nego iz neke preke potrebe. Jedini prolaznici u ovom kraju bili su, i to veoma retko, kaluđeri iz obližnjeg manastira. Ali, oni su bili slepi i gluvi za sve što je pripadalo sadašnjosti. Dakle, bili su bezopasni.
Jednim jedinim udarcem prstiju desne ruke ninđa probi grudne mišiće stražara i smrtno mu povredi srce. Prihvati ga i namesti uz dovratak kapije, obesi mu pušku o rame —i nestade put kuće.
50 NINĐA 125
Građevina je bila kombinacija utvrđenja i klasične japan^ ske kuće, odnosno delom je bila sagrađena od kamena, a delom od drveta i pirinčanog papira, Teli kada je kliznuo kroz jedan od malih prozora pri samom tlu, ninđa shvati da je donji deo kuće, u stvari, ostatak ko zna kada podignutog objekta. I tu, u mraku prilično dubokog podiTima, ninđa ponovo oseti one nepoznate, gotovo bolne vibracije. Samo za tren. Kada je ponovo uspostavio psihičku ravnotežu on, naviknut da vidi i u najgušćem mraku, lagano nastavi da istražuje. Ubrzo je ugledao trag svetlosti.
Vrata! Svetio je dopiralo ispod donjeg dela vrata. Začu i glasove.
— Šigeo-san, bolje je za vas da potpišete ovaj papir pre nego što se ojabun Hiroši pojavi. Sa mnom još i možete da sc dogovarate. Sa njim nema dogovora. Verujte mi. Ja to najbolje znam.
Čovek koji se obraćao Šigeu Nakađimi pokaza levu šaku na kojoj je nedostajao mali prst.
Šigeo Nakađima, koji je još bio pod utiskom smrti žene i unuke koju je prosto obožavao, nije udostojio govornika čak ni pogleda.
azila su se sa oi iza drvenih
— Kako želite. Vreme prolazi. Čim budem okrenuo jedan telefonski broj, Hiroši Šindo će doći... Posle toga..,
Nije završio započetu rečenicu,
Ninđa se sav pretvorio u uho. Uskoro je po kretanju, razgovoru, pa čak i disanju uspeo da prebroji protivnike.
Trojica njih na Nakađimom u so vrata. Ninđa opipa tle pod nogama. Bilo je vlažno. On brzo šakama nakupi dovoljno prašine i premaza lice i kosu. Znao je da u pnim kratkim trenucima niko neće uspeti da zapamti njegov lik. Tek tada poče da opipava vrata. Nisu imala ni kvake, ni brave. On vešto dohvati ivicu tvrdog drveta i laganim pokretom pokuša da ih otvori. Vrata su bila debela gotovo dvadeset santimetara i bila su veoma teška. Ninđa ipak uspe da ih pomeri taman toliko koliko mu je bilo potrebno da baci pogled u prostoriju.
Na stolici, vezan lisicama, ruku savijenih iza leđa, sedeo je sedokosi čovek dostojanstvenih crta lica i pored vidnih modrica- i posekotine ispod le- vog oka.
Trojica jakuza stajali su naspram njega udaljeni 'nepuna dva metra.
NINĐA 125 51
Ninđa zadovoljno klimnu glavom. Imao je dosta prostora za napad. Istog trena kada su videli kako se teška vrata širom otvaraju, trojica jakuza shvati še da ogromno đule leti pravo na njih. Udarac je bio strahovit. Pogođeni petama po- sr-ed lica, dvojica ljudi teško tresnuše o suprotni zid dok treći zakrklja kad ga koren ninđine desne šake dohvati ispod same brade. Koža na pred- ’ njem delu vrata puče, vratni mišići zategoše se do krajnjih granica, ali ne izdržaše silinu udarca. Tupi zvuk najavi lomljenje vratnog pršljena i čovek se sroza sa stolice na kojoj je do tada sedeo. ”
Šigeo Nakađima nije još mogao da reprodukuje u sopstve- nim mislima ono što je upravo video kad nepoznati napa- dač-senka nestade na suprotnim vratima.
Inspektor, Takuan Soho došao je svesti još dok su kola bila u pokretu. Pokušao je da pogledam potraži neki orijentir napolju, ali ga nečija noga grubo potisnu nazad na pod automobila. Mogao je jasno da vidi gde se nalazi tek kada su ga uveli u jednu slabo osvetlje- nu prostoriju. Prisutni zagra- jaše kad su videli ko je njihov zarobljenik.
— Večeras će da plati zbog gonjenja naših regruta — reče gorostasni jakuza koji je na golom telu imao samo donji deo kimona. Grudi, ruke i leđa bila su mu prekrivena slikama zmajeva koji bljuju vatru u međusobnoj borbi. — Ja ću da ga ubijem. Golim rukama. Jasno?
Niko se nije usudio da mu protivreči, a bilo im je i svejedno ko će da ubije omraženog policajca.
— Prvo da zalijemo uspešan lov, a posle ćeš nam pokazati svoju veštinu — javi se momak iz kupatila koji je uhvatio Takuana.
Njegov predlog naišao je na odobravanje i nekoliko flaša viskija i votke začas se stvori- še u rukama jakuza.
Zahvaljujući neobuzdanoj galami, ninđa is lakoćom otkri gde se gangsteri nalaze. Trebalo je sada naći i neko oružje. Na svoju sreću, ninđa u prvoj od soba u koju je kročio ugleda na zidu katana i vakizaši. Za tren oka oba mača napustiše korice i ninđa sa zadovoljstvom konstatova da oružje dobro leži i da su mu oštrice u punom sjaju.
Smrt je bila spremna đa pokupi svoj danak među otpadnicima društva.
52 NINĐA 125
Gorostasni Kendo ustade i priđe Takuanu.
— Hajde, popij malo, tako ćeš lakše da otputuješ na onaj svet — reče grubo ga potegnu- vši za kosu i gurajući mu grlić flaše između usana.
Inspektor ga samo besno pogleda i uspe da ga pljune.
— Ho, h o ... ho, hooooo — 5a on se buni. Odlično. Ne vo- im da ih ubijam kad se une
rede od straha ili kukaju. Ovaj je ono pravo!
Poslednju reč Kendo prop- rati žestokim šamarom svoje goleme šake. Inspektor Takuan odlete zajedno sa stolicom za koju je bio vezan, udari o zid i utonu u nesvest.
— Hej, K endo... polako. Pokvarićeš zabavu — opome- nuše ga već podnapiti prijatelji.
— U pravu ste, do đavola. Stalno zaboravljam da ovaj moj malj nema kočnicu — uzvrati grdosija i isprazni trećinu flaše, a zatim ispražnjenu bocu zavitla kroz prozor.
Sa treskom razbijene flaše tresnuše i vrata na sobi. Vitlajući sa oba mača istovremeno, ninđa napravi pravi pokolj među jakuzama. Posle prvog naleta na nogama je stajao još samo ogromni Kendo. Sitnim,
svinjskim očima, krvavim od pića, zagleda se u napadača.
— K o... s i . .. t i . .. do jada? Kako si uspeo da ih . . • — vrteći glavom s nevericom pokaza na posečene drugare..
Ninđa je ćutao. Odbaci vakizaši, a vrh katane obori prema prljavom podu. Čekao je. Znao je da Kendo neće dugo izdržati. I zaista, uz životinjski urlik, dok se pod tresao pod njegovim nojgama, on se stusti prema ninđi. Nije ni osetio kada ga je oštrica starog oružja prekrojila preko struka. Saplićući se o sopstvena creva grunuo je u suprotni zid i sa najvećim delom drvene građe uleteo u susednu prostoriju. Ninđa zabi oštricu katane u pod, a zatim požuri da oslobodi onesvešćenog inspektora.
Desetak minuta kasnije, plava »tojota« grabila je ka Tokiju. Iza nje, u plamenu, ostalo je skrovište Šindo-gumija. Na zadnjem sedištu »tojote« u polusvesnom stanju, gotovo su ležala tela Nakađime i inspektora Takuana.
Kada je automobil stigao do predgrađa Tokija, ninđa napusti vozilo i požuri prema nekoj od većih saobraćajnica. Usput je skinuo najveći deo prljav- štine s lica kako ne bi prestrašio taksistu.
NINĐA 125 53
Zavalio se udobno i dao adresu vile svog domaćina Šigeru Jošide.
— To je na sasvim drugom kraju grada, stranče i koštace m n ...
Vozač ućuta kad mu Lesli tu- tnu pod nos pozamašan smotu- Ijak jena.
Dani u zamku Ašikage više nisu bili kao nekad. Samuraji su izbegavali da se sretnu sa svojim vođom, a on je, pak, na svaki način izbegavao da se nađe u blizini mladog bračnog para. No, s vremena na vreme, morao je da im se pridruži jer ga je mladi gospodar pozivao. Iako je promena njegovog odnosa prema gospodaru i gotovo vidljiva netrpeljivost prema gospodarevoj ženi bila gotovo opipljiva, to kao da niko nije primećivao.
Ipak, jedna osoba je to dobro uočila.
Bio je to upravnik imanja, Ašikagin dalji rođak, čovek koji nije imao nigde nikoga. To mu, međutim nije smetalo da bude gramziv, gomila blago i krade gde god je mogao.
I još nešto.
Isto taj rođak, Oći Šunođi, počeo je odskora, nešto pre Ašikagine ženidbe, da šuruje sa susednim velikašem oko toga kako da se domogne imanja mladog plemića.
Oći je danima i noćima tražio slabu tačku u organizaciji svog rođaka, ispitivao njegove ljude, izokola jasno, ali sve je bilo uzaludno...
Sve do onog dana kada se u zamku pojavila prelepa Asumi i kada je lukavi i nadasve lucidni Oći shvatio šta se zbiva u duši najodanijeg i istovremeno najopasnijeg među samurajima.
Istog trena pakleni plan začeo se u. njegovom mozgu.
On, koji čak nije ni zalazio u deo zamka u kome su se kretali samuraji, a još manje u deo paviljona u kome su vež- bali, počeo je sve češće da zalazi na tu stranu. Počeo je i da razgovara sa samurajima sve više se približavajući Seiđuru.
Učitelj mačevanja Moto Ašikage postajao je sve tmurni- ji i sve češće pijan već od ranog jutra. Takvo jedno jutro, prateći ga u stopu, iskoristio je Oći da se približi Seiđuru.
Zatekao ga je kako sedi is- 3od hrasta, uz sam zdenac, i 'cako uzalud nateže omanju flašu. Shvativši da je prazna, sa
54 NINĐA 125
muraj je tresnu o zid udaljen kojih dvadesetak metara.
Oći bez reči sede i izvadi punu flašu negde iz nedara svog kao noć crnog kimona. Seiđuro zgrabi ponuđeno piće, pa tek onda podiže pogled da od- meri darodavca. Nije rekao ni reč. Tek posle drugog ih trećeg otpijanja iz flaše on kratko klimnu glavom u znak nekakve zahvalnosti.
— Zadovoljstvo je uslužiti takvog junaka, Seiđuro — san snishodljivim glasom požuri Oći da mu se dodvori.
Seiđuro podrignu i nateže flašu.
— Junak, ha!— Da, junak. Najveći. Naj
bolji u tri provincije — požuri Oći kako ne bi izgubio tek uspostavljeni kontakt. Bio bih srećan kada bi me takav junak kao što je Seiđuro-san smatrao svojim poštovaocem, a jednog d an a ... i prijateljem.
Seiđuro pogleda upravitelja imanja očima mtitnim od pića.
— Kome treba ovakav prijatelj? Ni svom gospodaru više nisam potreban. On sad ima NJU. Mene zove samo iz navike, da pita za sam uraje ... ONA je sada za njega sve. O na... ehhhh!!!
Oći je znao da je stigao do najopasnije tačke razgovora.
Pošto je brzo razmislio on odluči da ćuti.
I to mu je bio najbolji potez.
U Seiđurovoj glavi za tren zasvetle svest i on se gotovo pokaja što se poverava tom ljigavom činovniku. No, kako se Oći pravio kao da ništa nije čuo, Seiđuro pristade na taj privid, a utehu potraži u flaši.
Oći ga pozdravi i ode svojim putem, iako je bio siguran da zapovednik samuraja nije ni registrovao njegov odlazak.
Nekoliko dana kasnije, sreli su se na istom mestu, samo sada je bilo kasna popodne i sunce je svojim zracima milovalo još samo visoke kule zamka i najviše kedrove gore iz- | nad zamka. , ■>
— Gospodar je u opasnosti J— reče bez ikakvog uvoda. Zapustio je mnoge svoje obavezei po susedstvu se pronose glasovi kako smo slabi i kako bilo ko može da nas savlada.
Seiđuro se trže, gotovo poskoči sa svog mesta.
— Neka samo p ro b a ju .. . ja ću da ih . ..
Zatetura i pade na mesto.— Znam, hrabri moj prija
telju, da ćeš se ti boriti, pa i poginuti braneći zamak i ime našeg pokojnog gospodara... ali, da li novi gospodar, koji
NINĐA 125 55
gleda samo svoju ženu i.ne izlazi iz njenih odaja, da li takav gospodar zaslužuje da se za njega gine? — dodade Oći lukavo posmatrajući Seiđura.
Gotovo se zagrcnu kad ga samuraj dohvati snažnim šakama za kimono na grudima i podiže uvis.
— Sta si rekao ... Štaaaa???Oći zakoluta očima. Bio je
siguran da je sasvim dobro procenio duševno stanje ovog gorostasnog ratnika i zato se više iznenadio no što se uplašio. Jedan pogled duboko kroz zamućene oči Saidura Kana- bea uveriše ga da je, ipak, bio u pravu.
— Znam da su moje reči po- vredile tvoje pošteno, hrabro srce, moj samuraju, a li... pogledaj istinu u oči. Ti imaš hrabrosti za TO!
Stisak polako popusti a iz Seidurovih grudi ote se dug uzdah. Oći požuri da mu ponudi piće. Posle dugog gut jaja, koji bi svakog drugog bacio na zemlju, ili bar dobro zagrcnuo, Seiđuro pogleda u Oćija. '
— Ona je pravi đavo... po- ludeo sam zbog nje. T i... ne znaš... njene butine... grudi... te oči, ahhh, taj pogled... on prži mozak. Ja ne mogu više— gotovo jeknu.
Oći uskliknu od radosti. Postigao je cilj. Seiđuro se otvorio. Sasvim, do dna duše. Sad je njegov.
— Siroti moj prijatelju. Znam kako je to kad voliš, a * ljubav nije uzvraćena. Kad želiš nešto što ti, u stvari, pripada, a to nešto jc kod drugog.Ko kaže da nemamo prava dato i uzmemo? Ko sme da se ispreči pred tom željom, tim pravom?!
Njegove reči padoše kao melem. na iskomadano srce sirovog ratnika.
— Možda si u pravu... ja sam nemoćan — promuca.
— Ha! Nemoćno je dete, ili starac, ili neka baba. Ali, Seiđuro Kanabe, najbolji mačeva- lac i ratnik koji nikada nije pokleknuo, nije nemoćan. On je samo veran. Veran do groba, a onaj kome je ta vernost poklonjena i ne primećuje ga— nastavi Oći da sipa otrov.
Seiđuro ga odjednom pogleda bistrim pogledom.
— Šta predlažeš?— Šta može prijatelj prijate
lju da predloži? Ne znam. Nudim ti svoje usluge. U stvari... možda nešto i može tu da se uradi. Daj mi nekoliko dana vremena. Javiću ti ako nešto ismislim — lukavo reče Oći os-
56 NINĐA 125
tavljajući Seiđura da se peče na tek potpaljenoj vatri.
Znao je on odmah šta je valjalo činiti, ali nije želeo da brza. Sada je prvo morao da vidi šta mu nudi druga strana.
Iste noći, dok su u zamku svi, osim stražara, spavali, on izađe na terasu ispred svoje sobe iznad severnog bedema. U ruci je držao upaljenu lojanicu. Samo zakratko, a onda je ugasi. Nekoliko minuta kasnije senka sva u crnom, sa kapuljačom iz koje su provirivale samo oči, kao da izniknu na terasi.
Ninđa!— Nosi ovo gospodaru Ku-
rosavi — reče pruživši ninđi smotuljak papira.
Istog časa senka se prebaci areko ivice terase i nestade cao lagani nalet povetarca.
Sledećeg ju tra u zamku sre- dovečnog velikaša Kurosave Nagi ja, oko gospodara sedeli su okupljeni njegovi naj- poverljiviji ljudi. Među njima se istcao i jedan čovek obučen sav u crno, sa kapuljačom na glavi. Prisutni su jedva uspe- vali da vide njegove kao noć crne oči.
— Oći javlja da je teren spreman. Predlažem da Zen krene prvi sa svojim ninđama. Ako ne uspe, mi smo na redu. Ako uspe, nas niko meće kriviti, a mi ćemo čaik »odbraniti« zamak, kasnije, od nepoznatih ninđi — reče smejući se svom lukavom planu.
Svi zagrajaše odobravajući i on im dade znak da mogu da se povuku. Samo rukom zadrža ninđu.
— Koliko ljudi možeš da sakupiš za dva dana?
— Dovoljno — glasio je kratki odgovor.
— Onda je u redu. Idi. Po- bijte sve samuraje i gospodara Ašikagu. Ženu prepuštam vama. Ovo je tvoja nagrada — dodade i baci pred ninđu pozamašnu kesu u kojoj potmulo zvecnu gomila zlatnika.
Dve noći kasnije, trideset crnih senki naoružanih kratkim ninđa-to mačevima, konopcima sa kukama, mnoštvom šurikena, šakena i eksplozivnih bombica, tiho se pela uz strme zidove spoljnog bedema zamka Ašikage. I te noći, ništa ne sluteći, stanovnici zamka spavali su mirnim snom. Stra- žari ispred kapije i na bedemu lenjo su šetali uljuljkani noćnim mirom. Oni na bedemu su umrli ne shvatajući ni šta im
NINĐA 125 57
se dogodilo. Njihova mesta odmah zauzeše ninđe kako stra- žari na kapiji ne bi nešto po: sumnjali.
Kada je i poslednji ninđa bio u dvorištu, njihov zapovednik Zen poče rukom da im pokazuje određene tačke napada. U tom času u dvorište izađe Seiđuro. Klatio se na nogama i nešto govorio u noć. Zen se nasmeja ispod maske i pokaza u pravcu čuvenog mačevaoca. Dvojica ninđi, gotovo srasli sa zemljom, počeše brzo da puze na tu stranu.
Iako je bio prilično pijan, Seiđuro je ipak bio veliki ratnik. Njegovi instinkti nisu bili uspavani. Primetio je ninđe na zemlji i jednog ritnu nogom po glavi. Njegov bojni poklič razbudi samuraje u paviljonu. Za tren oka hrabri ratnici iz juriše s isukanim katanama u šakama.
Razvila se žestoka borba. Onaj drugi ninđa uspeo je da zaseče Seiđura po slabini, ali ovaj je ipak uspeo da izbegne silinu napada i uleti u sobu. Ninđa je bukvalno natrčao na dai-katanu kada se Seiđuro okrenuo.
Prve eksplozije počeše da odjekuju dvorištem.
Moto Ašikage, ' koji je tek pre dva sata napustio Asumi
prepuštajući je noćnom miru, skoči iz kreveta.
— Seiđuro!!!Njegov glas ličio je na poziv
u pomoć, na molbu. Dopro je čak do dvorišta, do Seiđura koji je jurišao neustrašivo u najveću gužvu.
Njegov veliki dai-katana se- kao je bespoštedno na sve strane. Ninđe ustuknuše i to Seiđuru dade priliku da vidi kako se nekoliko napadača uputilo u glavnu zgradu. On pojuri na tu stranu ne obazrući se na nekoliko šurikena koji su mu se zabili u leđa. Jurio je kao letnja oluja, ko uragan koji diže talase do neba i uništava sve pred sobom.
Bio je slep za sve.Pred očima je imao samo
sliku: preplašenu Asumi koja bespomoćna, samo u tankoj, noćnoj košulji zuri u napadače koji se spremaju da je siluju, isp rlja ju ... unište.
Seiđuro kriknu i prosto pregazi čoveka koji je pokušao da ga saseče ninđa-toom.
Uleteo je u paviljon mlade Asumi istovremeno kad je, s druge strane, stigao i Zen sa trojicom svojih ljudi. Brojčano nadmoćniji, a videvši da je samuraj na nekoliko mesta ranjen, ninđe su bile uverene u laku pobedu.
58 NINĐA 125
Seiđuro naredi Asumi da stane iza njega, a potom iskorači ispruživši vrh okrvavljenog mača prema napadačima. Zen posla dvojicu ljudi u napad. Jedan od ninđi hitnu šuriken dok je drugi zavitlao kratkim mačem. Seiđuro odbi šuriken i u istom pokretu svom snagom spusti mač na rame drugog napadača. Ninđa kriknu kad mu odsečena ruka zajedno sa mačem pade na tatami. Pojuri iz sobe i njegovi jauci iz- gubiše se u žagoru.
Tog trena u sobu ulete i Ašikage držeći u ruci maČ. Napao je bez razmišljanja. Iako je bio dobar mačevalac, zbog brige za bezbednost Asumi nije mogao da dostigne potrebnu koncentraciju.
To je i te kako uticalo na kvalitet njegove borbe. Ninđa koji ga je napao lako poče da ga potiskuje prema hodniku. Uskoro nestadoše s vidika preostalih u prostoriji.
Seiđuro se nije obazirao na vrisku devojke iza sebe. On je motrio na napadače. Još uvek su bila trojica protiv njega. Najopasniji, procenio je, bio je visoki momak koji se uopšte nije hvatao za oružje. Dvojica ninđi ovog puta navališe istovremeno. Bili su brzi i opasni. Sama činjenica da su nji
hovi ninđa-to mačevi b ili.' znatno kraći od dai-katane davala je Seiđuru onu neophodnu premoć. Inače, ko zna ka- , ko bi najbolji mačevalac, kome je krv tekla iz nekoliko rana, izašao nakraj sa upornim protivnicima. U trenu kada je, opisavši svoj čuveni »Seiđuro krug« i sasekao obojicu napadača gotovo jednim zamahom, dogodilo se nekoliko stvari odjednom.
Ašikage je upao u sobu držeći levom rukom desno rame koje je obilato krvarilo. Mač je još držao čvrsto u desnoj šaci. Asumi kriknu i htede da poleti prema mužu.
Zen poteže mač iz korica na leđima i sjuri ga AŠikagi u grudi. Okrete sečivo, a potom ga sjuri još jednom posred stomaka. Asumi kriknu i pade na sredini prostorije. Seiđuro urliknu i skoči prema Zenu, ali ovaj nestade u oblaku koji podiže snažna eksplozija. Seiđuro se zanese, ali to što je odmah zatvorio oči spasilo' mu je vid. Čim se dim razišao, on pruži ruku po podu i uhvati Asumi za nogu. Odahnu kad shvati da je ninđa jednostavno pobegao. Asumi se povratila i sada je na kolenima nastavila da puzi prema Moto AŠikagi koji je izdisao. Pogled
NINĐA 125 59
koji je Asumi uputila voljenom čoveku zari se u Seiđurovo srce kao otrovni trn. Jeknuo je i okrenuo glavu. Tek kada devojka kriknu i brižnu u plač, on se okrete.
Njegov gospodar bio je mrtav. Asumu izvuče ispod njegovih ramena okrvavljene šake. Na usnama joj je bio vidljiv trag krvi sa usana tek ubijenog muža.
Odjeci borbe u dvorištu bili su sve tiši.
Preživeli samuraji, tek njih nekoliko, bili su prepušteni na milost i nemilost brojnijim ninđama. Možda bi ishod borbe bio drukčiji da ninđe nisu koristile sva ona oružja na koja samuraji nisu navikli, pre svega eksplozivne kuglice koje su i ubijale i, što je još. gore, zaslepljivale samuraje.
Zen, koji je napustio paviljon, naredi svojima da pobiju preostale samuraje. Njegov posao bio je okončan.
Dok je pomagao Asumi da ustane i napusti poprište žestokog obračuna, Seiđuro ugleda Oćija.
— U redu -je, sam uraju... iako se nisi baš pridržavao onoga što smo se sporazume- li. Devojka je tvoja — reče Oći dovoljno glasno da ga i Asumi čuje.
Ona se zagleda u gorostasnog samuraja, kriknu odgur- nuvši ga s prezirom, a onda pojuri prema terasi. Seiđuro još nije uspeo da se pokrene kad njeno nežno telo nestade preko ograde. Mogao je samo da zamisli šta će od tog krhkog tela ostati kada bude udarilo o oštre stene nekoliko desetina metara niže.
Krik koji je označavao potpuno ludilo sledi krv u žilama Očiju i svima do kojih je dopro. Upravitelj imanja velikaša Ašikage podiže ruke pokušavajući besmisleno da se odbrani kad dugački mač polete uvis, da bi se potom nadljudskom snagom sručio na njegovo teme. Oštrica se zaustavila tek blizu Oćijevog struka. No, poludeo od bola, Seiđuro ga više nije gledao. Izleteo je u dvorište i pojurio prema ninđama. Prvi na udaru bio mu je Zen, koji se upravo spremao da napusti zamak.
Okršaj, ili bolje reći, uragan zvani Seiđuro Kanabe, načini pravu pokoru među ninđama. Tek dvojica-trojica uspeli su da podignu oružje, ali i to je bilo uzalud. Samo dvojica pre- živelih pobegoše kroz kapiju zamka ostavljajući poludelog Seiđura samog među mrtvim
60 NINĐA 125
telesiona da urla i vitla do balčaka krvavim mačem.
Kurosava Nagi « nevericom je slušao izveštaj dvojice pre- živelih ninđi. Pognutih glava čekali su njegov odgovor. Gospodar Kurosava nije brinuo zbog gubitka Zena i njegovih ninđi. Njih je mogao da unajmi koliko god je želeo. Oni su bili najamnici, ljudi za koje je smrt bila način života. Nije jednostavno mogao da poveru- je u ono što je Seiđuro sam uradiO'.
Međutim, nije želeo da gubi vreme. Vest o napadu na Ašikage zamak i pogibiju njegovog vlasnika i žene isvakako će brzo da se proširi provincijom. On će da bude prvi koji će da uđe u zamak, »očisti« ga od osvajača i zatim uipiše među svoje posede. Naredi svojim zapovednicitna samuraja da ise spreme i kolona od četrdeset konjanika uskoro krete na put.
Kada su u smiraj dana stigli na brdo u blizini nekadašnjeg zamka Ašikage, mogli su samo da posmatraju ogromni stub dima kroz koji su prdbi- jali plameni ježiti hrleći put oblaka.. Jednog trena ugledaše
na bedemu gorostaisnu figuru samuraja u crnom oklopu, ali već sledećeg trena oblak dima ga zakloni.
— Proklet bio, zapalio je za- malk — prosikta Kurosava.— Platićeš mi to proklet bio zauvek! — poče da kune podižući pesnicu u pravcu mesta na kome je ugledao crnog ok- lopnika.
Nije ni znao da je njegova kletva zakaisnila.
Seiđuro Kanabe, ponosni samuraj, ratnik l^ez mane, sam sebe je zbog nesrećne ljubavi prokleo za sva vrem ena...
I, dok se Kurosava vraćao sa najvećim brojem svojih ratnika putem kojim je došao, Seiđuro Kanabe se spuštao putem s druge strane zamka ni sam neznajući na koju stranu da krene. Išao je jednostavno tamo 'kuda su ga noge noisile.
Mesec dana kasnije bio je oko stotinak kilometara daleko prema severu, daleko od zamca u kome je proživeo naj- lepše i najcrnje dane. Nije ni slutio da je velikaš Kurosava raspisao nagradu za njegovu glavu, kao što jiije znao da glas o tome ide pred njim kao kobna prethodnica. No, i da je znao, Seiđuro, koji je nadvladao napad ludila, ne bi o tome vodio račima. Za sebe i u sebi
NINĐA 125 61
on je bio duh koji hoda. Čak je i priželjkivao smrt, ali mačevalac i borac u njemu nije želeo da se preda. Njega su morali da POBEDE!
Prvi put naleteo je na plaćenike u nekoj neuglednoj krčmi, Napala su ga tri ronina, samuraji bez gospodara. Na to ih je naterala glad i pozamašna nagrada za glavu koju je trebalo da odnesu gospodaru Kurosavi.
Seiđuro je gledao napadače ležeći na futonu. U njegovim očima se ništa nije očitavalo. Bile su to prazne oči.
Ronini, znajući ko je pred njima, pokazaše, i pored svog jadnog izgleda i pohabane odeće, potrebno poštovanje. U duši, oni su bili samuraji.
Seiđuro nije uzvratio na pažnju. Ustao je i gotovo bezvoljno izvukao iz korica dai- katanu. Prošao je ipored trojice izazivača i krenuo prema obali reke kraj koje je bila podignuta krčma. Napolju je bilo više mesta, a on je želeo da umre pod nebeskom kapom, a ne pod nekakvim krovom od trske ili nagorelih greda.
Noć je bila tiha. Čuli su se samo cvrčci i šum reke koja je hitala ka moru. Seiđuro dozvoli roninima da ga okruže. Čak je dozvolio prvom da ki-
diše ne podižući dugo sečivo dainkatane. Samo se pomerio u stranu osetivši kako oštrica mača gotovo dodiruje oklop na njegovom ramenu. Glave malo iskošene, iz očnih uglova, posmatrao je drugu dvojicu napadača. Tražio je onog najopasnijeg među njima. I, našao ga je. Ronin srednjeg rasta držao je svoj katana nekako čudno okrenut u stranu. Bio je to znak da mačevalac vlada nekim sopstvenim udarcem u koji će uložiti sve znanje, veštinu i snagu.
Tako je i bilo. Istog časa kada je i drugi napadač samo naznačio napad, onaj najopais- niji mačevalac izvede svoj udarac. Šaka mu se vešto iskrete u zglobu i oštrica mača jednostavno sunu naviše, a da se borac nije ni pokrenuo. No i to je bila varka. Raskoračivši se polusavijenih kolena, on sad dohvati dršku katane s obe ruke i snažno načini polukružni zamah mačem. Sudar dve oštrice odjeknu kroz tihu noć. Napadač malo pokleknu, ali brzo povrati ravnotežu ne skidajući pogled :sa vrha dai-katane.
Činilo se da Seiđuro ne obraća pažnju na protivnike iza leđa, ali to je bio privid. Ono šesto Čulo bilo je budnije čak i od njegovih očiju. Kada, vi
62 NINĐA 125
soko podignutih rulku s mačem iznad glave, jedan od ronina krenu u napad, Seiđuro naglo okrete dugi mač unazad i sečivo koje mu prođe sa strane, u visini bedra, zari se svom silinom u grudi zahuktalog napadača. Korak u stranu, oštar potez i katana je ponovo stajao ispred njega. Lagano, gotovo kao da «e predomišlja dali da padne ili ostane bar još koji tren uspravno, telo ubijenog ronina pade pored njega.
Drugog napadača napao je Seiđuro ne dajući mu vremena čak ni da se pripremi. Jednim »Seiđuro krugom« razbi mu stav i odseče glavu.
Najopasniji mačevalac odskoči nekoliko koraka. Najradije bi pobegao i to bi svakako i učinio da je bio običan drumski razbojnik. No, on je poštovao Put, poštovao je svoju karmu. Njegova karma, u to je bio ubeđen, bila je da te noći ili pobedi ili ostane na obali reke.
Doživeo je ovo drugo.Seiđuro baci pogled na obo
rene protivnike, obrisa katanao njihovu odeču, vrati sjajni mač u korice, pa krete niz drum.
Još nekoliko meseci i bezbroj puta sukobljavao se sa raznim plaćenicima, ninđama.
ljudima željnim i slave i para. Niko od njih nije stekao ni jedno ni drugo. Kao uteha, možda, ostalo im je saiznanje u po'slednjim trenucima života da ih je ubio mnogo bolji protivnik.
Konačno, gospodar Kurosava saznade za ime Sasaki Kobu- kea, samuraja koji je .stekao sopstveno imanje i birao za koga će da potegne mač. Momak je živeo u južnim provincijama — i njegov mač bio je veoma skup. Samo jedna činjenica mogla je da utiče da ne bude tako. Ako bi se namerio na dobrog mačevaoca — borio bi se besplatno.
Sasaki Kobulke pročitao je sve što je ostalo iza najboljeg mačevaoca svih vremena Mijamoto Musašija. Danima, nede- Ijama, mesecima i godinama, od najranije mladosti vežbao je mačevanje isve dok mu mač ne bi postajao težak kao sto letni japanski kedar. Tako je u dvadeset petoj godini katana jostao njegova produžena ruča, njegov duh, njegova misao.
Doveo je svoju veštinu do savršenstva.
Kada je čuo koga treba da nađe i sukobi se sa njim, nije se dvoumio ni časa. Odmah je krenuo na put. Traganje je bilo dugo i naporno. Meseci su
NINĐA 125 63
sroiazili, a Seiđuro je još uvek Mo negde ispred njega. Stigao
je čak do Eda (daiiašnjeg Tokija). No i tu se trag gubio. Grad je bio prepun samuraja lutalica, mračnih ljudi koji su živeli od mača iU noža, sumnjivih ratnika mračne prošlosti.
Tek posle nekoliko dana* kada je već počeo da sumnja u to da je izgubio trag, saznao je od nekog kaluđera da je čudni samuraj u crnom, pomalo izlizanom oklopu, s dugim mačem za pojasom, pre nekoliko dana prošao kraj njihovog manastira i zaputio se ka planinskom vrhu.
Bila je duboka jesen i sneg je već počeo da promiče kroz vazduh u sve dužim noćima. Gore u planini vrhovi su se već bele i. No to nije sprečilo Sasekija da krene put manastira. Tu ga i starešina obavesti o neobičnom samuraju koji je, ili ranjen ili bolestan, prošao kraj kapije manastira odbijajući pomoć i nastavio prema vrhu.
— Gde vodi put sa vrha? — pitao je Saiseki.
— Nikud. S druge strane su strme litice. Čovek je mogao jedino da se zavuče u neku od pećina — glasio je odgovor.
Saseki je jedva dočekao da svane pa da po polumraku, s mukom se probijajući kroz sve jaču mećavu, nastavi opasni uspon. Nekoliko sati kasnije mećava je postala još jača, ali Saseki nije odustajao. Najzad se našao pred nizom pećina koje su se ocrtavale na različitim visinama. Stao je da povrati dah pomno pokušavajući da kroz uskovitlani sneg ugleda dim, pokret, bilo šta što bi posvedočilo prisustvo čoveka. U trenutku kad je mećava izgubila snagu, on više oseti miris dima no što je mogao da primeti njegovu lwju. Miris je dopirao iz najveće pećine, udaljene od mesta na kome je stajao kojih dvadesetak-tridesetak metara.
Zakoračio je tamo spreman da se suoči sa onim koga je tako dugo pratio. Zastao je na samom ulazu u pećinu sačekavši da mu se oči naviknu na tamu.
»Ne uzdaj se u oči i uši kad tragaš za neprijateljem. Prepusti se Tendu, Duhu nebeskog ratnika! On će te odvesti do cilja. Taj duh je u tebi i bolje vidi nego tvoje oči, bolje čuje nego tvoje uši«, seti se Saseki reči svoga učitelja.
Smiren, jedva dišući, prepusti se sopstvenom duhu. Iz pe-
64 NINĐA 125
čine je tek za tren nešto za- treperilo, nešto se s mukom izvlačilo iz sopstvenog oklopa. Nešto kao jecaj dopre do Sa- sekijevog duha.
Otvorio či i slobodno zakorači u pećinu.
Teik nekoliko koraka od sebe ugleda ratnika u crnom oklopu sa šlemom na glavi. Sedeo je na povećem kamenu, leđa naslonjenih na zid pećine.
Dai-katana, oboren vrhom nadóle i zariven u kamenito tle, stajao je uspravo tik uz nogu ratnika. Desna šaka čvrsto je stiskala moćnu dršku katane.
Izgledao je opasno i zastrašujuće, ali Saseki je odmah shvatio da je to samo privid.
Moćni ratnik Seiđuro Kanabe bio je mrtav.
Ono treperenje koje je Saseki oisetio stojeći'pred ulazom u pećinu, ono izvlačenje iz »oklopa«, onaj jecaj — bili su šumovi koje je proizvela ukleta duša nekada moćnog samuraja bežeći iz namučenog tela koje je živelo samo zato što nije imao ko da ga savlada.
Iako mrtav, Seiđuro Kanabe nije našao svoj mir.
Ostao je zarobljen između dva vremena, dva prostora u kosmosu, osuđen da luta dok se bogovi ne smiluju da mu
pošalju čoveka koji će imati smeloisti i snage da mu se suprotstavi i pobedi ga.
Sve do tog dana njegov duh će, uklet još za života, lutati prostorom!
Saseki je dugo gledao u crni oklop pred sobom, u sjajnu oštricu dai-ikatane koji je sijao mutnim sjajem pitajući se ko je bio ratnik pred njim, čime je zaslužio ovakav kraj.
Pitao se još nešto.Kakav bi bio sukob među
njima?Ko bi izašao kao pobednik?No ta pitanja^ ostala su bez
odgovora.Ostala je nedoumica.Nekoliko sati kasnije, kada
je ponovo došao do manastira, nije ništa rekao kaluđerima.
Čitavu noć je probdeo očiju uprtih u pravcu vrha planine, ka mestu na kom je ostalo telo ukletog samuraja.
Kada je narednog jutra nastavio put, njegov katana ostao je na uskom ležaju.
Prvi put u životu Saseki nije obavio svoj zadatak.
Prvi put njegov katana nije se ukrstio sa onim za kojim je tragao. Saseki je smatrao da je to bila karma. I njegova i njegovog mača. Ostavio je mač da počiva u manastirskoj tišini, a on se zauvek izgubio iz
NINĐA 125 65
Edoa, napustio je ostrvo i povukao se u osamu nekog bezimenog ribarskog naselja na jednom malom ostrvu.
— Kažem vam, to je pravo čudo. Šigeo Nakađima nije čovek sklon preterivanju. Video je NEŠTO, Čak ne zna ni šta ili koga, kako kao pomahnitala bujica uleče među jakuze, imi- štava ih i nestaje iz sobe. Siguran je da je isti nepoznati spasio i njega i inspektora Takuana i dovezaO' ih do predgra- •đa. Policija sada ispituje svaki detalj. Na žalost, vatra je sasvim uništila skrovište jakuze, ali rana koju im je nepoznati naneo prilično je duboka — brzo je govorio sedokosi Jošida svojim kćerima, bratanici i Lesliju.
Sumiko je nekoliko puta bacala pogled prema Lesliju, ali ovaj se pravio da to ne primećuje.
— Ne znam šta bih dao da stisnem ruku tom neznancu— nastavi Jošida. — Nekoliko takvih momaka platio bih su- vim zlatom, i ne samo ja. Oni bi uništili jakuzu pre i efikasnije nego policija.
»Eh, čika Jošida, šta bi rekao kada bih ti pokazala tog nezinanca, kada bi shvatio da (si mu već toliko puta stegao ruku«, pomisli Sumiko smeš- kajući se u sebi dok je zamišljala iznenađenje koje bi obu- zelo njenog strica. Znala je, međutim, da će Leslijeva tajna njorati da ostane ono što i jeste — tajna.- Istovremeno, inspektor Ta-
kuan Soho uzalud je pokušavao da objasni svom pretpostavljenom šta se sve dogodilo od trenutka kada je uhvaćen i odvučen u skrovište Jakuze.
— Kako je taj, tvoj osvetnik, znao za skrovište, ha? Kako je dospeo tamo? Najpre će biti da su se oni međusobom poubijali...
Odmahujući glavom, Takuan je pokušavao da se priseti bar nekog detalja. Uzalud.
— Ali, ko je onda gospodina Nakađimu i mene dovezao do predgrađa, ko? Jakuze sigurno nisu — uzvrati malo oštrijim tonom.
— Šta ja znam ko je to uradio. To je, uostalom, tvoj slučaj. Idi i saznaj sve. Za dva dana čekam tvoj izveštaj. Ah, da. Javljeno je da su tamo, na obroncama planine, kod manastira. .. već sam zaboravio kako se zove, daće ti kartu, da
66 NINĐA 125
kle nađena su tela nekih dri- paca. Moraću tebe da pošaljerai da i to ispitaš — odbrusi mu šef i otpusti ga pokretom ruke.
Mladi pohcajac samo uzdahnu dok je išao ka izlazu iz zgrade gradske policije. Mish su mu bile obuzete nepoznatim spasiocem. Ko je on? Odakle se pojavio? Da li ga poznaje...?
Pitanja je, kao i obično, bilo više nego zadovoljavajućih odgovora.
Druga grupa pitanja odnosila se na jakuzu. Sada, kada su znali da je reč o Šindo-gumiju, treibalo je da naprave plan kako da ščepaju ojabuna ovog klana Hiroši Šinda, a da se u čitavu stvar ne umešaju njegovi zaštitnici, podmićeni vladini činovnici ili ministri. Taj posao trebalo je da obavii sam šef, ali je Takuan iz iskustva znao da će se čitav posao sručiti na njegova pleća.
Ni sam ne znajući kako, okrenuo je automobil prema onom delu grada gde se, podalje od gradske vreve i prenaseljenih ulica, nalazila vila Šigeru Jošide.
Tek kada je zaustavio vozilo liispred drvene kapije shvati da je, u stvari, došao zbog Joši- dinih gostiju. Kako je namera- vao da pođe do manastira u planini, koji se nalazio kojih
pet”šest kilometara dalje od mesta njegovog zatočeništva, odlučio je da pozove Amerikanca i mladu zemljakinju da krenu s njim i upoznaju stari manastir, čija je istorija bila bogata i koja će, verovao je, za- interesovati dvoje mladih.
Nije se iznenadio kada Lesli i Sumiko odmah pristadoše.
Put do manastira proveli su u prijatnom ćaskanju kao da se dugo poznaju. Svratili su < do jednog restorana iz kog Ta- kuaji donese koipu punu odabranih jela 1 flašu dobrog francuskog vina. Kad Lesli zviznu iznenađen, Takuan objasni.
— Restoran je vlasništvo brata moje pokojne žene. Još održavam veze sa njenim a...
Naglo je prekinuo postiđen što su ga osećanja odjednom obuzela. Sumiko i Lesli su ću- tali poštujući Takuanov mir. No mladi policajac se brzo povratio.
— Navikavam se da moje Miko više nema. Poginula je od bombe koja je bila name- njena meni. Njen brat i ja nekada smo zajedno studirali i radili. Posle njene smrti on je napustio policiju i otvorio taj restoran. Ja sam nastavio da da ise borim ...
Neko vreme su ćutali uživajući u pejzažu kojim su prola
NINĐA 125 67
zili. Iako je put bio prilično loš, »micubiši« je brzo grabio napred izbegavajući rupe ili kamenje koje se odronilo sa sve strmijih padina.
Najzad, kroz šumu stoletnih japanskih kedrova, ugledaše tamne obrise kamenih zidova vremenom oštećenog manastira.
— Evo nas, stigli smo. Za vašu informaciju, o tome vam niko u manastiru neće pričati, ovde su pre gotovo dva ve- ka živeli čuveni sveštenici—ratnici. Sogun Tokugava ih je rasterao, ali su oni još dugo, u potaji, vežbali borilačke veš- tine. Hajdemo unutra, Videćete, ima šta da se vidi.
Ono nepoznato treperenje u sredini utrobe, neka čudna ma- glina koja mu se navlačila i ipre neko veče u podrumu skro- vištu jakuze — uznemiri Leslija. On prinese šaku čelu.
— Nešto, nije u redu, Le??— upita Sumiko, ali shvati da je Lesli nije ni čuo. Nastavio je prema ulazu u manastir.
Nešto kasnije dočeka ih starešina manastira.
Starac, povijenih leđa i duge, sede kose i brade koja mu je dopirala do pojasa, gustih, potpuno belih obrva, ali oštrog i bistrog pogleda, pođseti Leslija na neku davno viđenu sli
ku. Jednu od onih minijatura za koje su Japinci bili nenad- mašnj. majstori. Čim ga ugleda, starac krenu pravo prema njemu. Prosto je upio / pogled u strančeve oči, Pruži ruku smežurane, kao stari pergament suve kože, i dohvati Le- slijevu desnicu.
Trgao se kao da ga je pro- tresla istruja od 220 volti. Oči mu dobiše neki čudan sjaj. Otvori usta da nešto kaže, ali se predomisli i okrete, inspektoru.■ Mladić se tičtivo nakloni i
poče da se raspituje o telima koje je neko našao u blizini manastira.
— Verovatno ih je napala neka zver. Današnja mladež je neoprezna i prosto si’lja u opasnost. A, zveri isu svuda oko nas. ., ovde u planini naročito— reče starac zvonkim glasom.
Sve vreme je posmatrao Leslija.
— Kakve zveri pominjete? Zar ovde ima vukova ili mod- veda? — začudi se Takuan. Pa Tokio je tek tridesetak kilometara udaljen odavde.
— Zveri ne poznaju granice— uzvrati starac i povede ih u oveću prostoriju. Ovde leži naše blago — reče dok su troje mladih zauzimali mesta.
68 NINĐA 125
Uskoro se pred njihovim očima pojaviše stari spisi brižljivo uvijeni u specijalno namaš- čenu tkaninu. Bilo je tu i gravara od pre stotinak godina, a Lesli uskliknu kad ugleda i nekoliko crteža ždralova koje je nacrtao niko drugi do Mijamoto Musaši.
— Vidim da vam se ovo dopalo. Znate li ko je autor? — činilo se da starac testira gosta sa Zapada,
— Kako ne bih znao, to je delo velikog majstora mača Musašija. Ovo je jednostavno predivno — dodade obraćajući se Sumiiko.
Devojka nije mogla da se seti kada je poslednji put vi- dela da se Lesli nečim tako iskrena oduševljava.
—Znači.. , znate ko je Mijamoto Musaši. Šta još znate0 nama? — upita starac lukavo zagledavši LesHja.
Nešto slično harageiu natera Leslija da se uzdrži.
— Pa, znam ponešto. Inte- resovala me je istorija Japana1 dosta sam čitao — reče oprezno.
— Samo čitao?Ne čekajući odgovor, starac
ga uhvati za ruku i samo njega povede u jednu sporednu prostoriju.
Ono osećanje već viđenog i preživljenog gotovo zapljusnu Leslija. Automatski priđe malom prozo.m i zagleda se put planinskog vrha.' — Nešto ti je poznato...
Starčev glas dopre do ne- govog bića direktno kroz g a- vu. Samo se stresao. Neki magnet vukao ga je ka prozoru. Napolju je bio lep sunčan dan. Pogled se pružao daleko. Čak gore do samog vrha...
Do pećine.Gotovo nesvestan svojih re
či, Lesli tiho reče jedno ime:— Seiđuro Kanabe!!!Starac se strese. Osetio je
da ga nešto hvata za gušu, pre- ti da ga uguši. Pa ipak, to mu je prijalo.
— Pogledaj ovamo... Saseki Kobuke... pogledaj pozva starac tihim glasom.
I dalje nesvestan svojih pokreta, Lesli se okrete.
Na korak od njega stajao je isedokosi starešina manastii'a držeći u rukama stari- katana mač. Lagano ga pddiže pružajući ga Lesliju.
— Setio si se Seiđura... Se- ćaš li se ovoga?
Neka čudna svetlost ispunjavala je malu prostoriju. Gotovo da je moglo da se čuje ko- mešanje energije sadašnjosti i davne, davne prošlosti. Sve je
NINĐA 125 69
bilo obasjano nekakvim plavi- často-ljubičasto-zelenkastim tonovima koji su stvarali blagu izmaglicu.
Lesli dodirnu mač ali se trže kao da ga je opalio grom. Jeknu i povuče se do uskog ležaja.
— U redu j e . .. u redu je. Sve je ovo tako naglo, čak i za mene koji sam živeo za ovaj trenutak. Odmori se ... stranče. Biće još vremena za tvoj zadatak — govorio je starac tiho dok je Lesli, teš-ko dišući, kretao prema izlazu iz male sobe.
Međutim, čim je ' napustio sobu sve se promenilo. psećao se sasvim normalno i ne sećajući se onog što je maločas doživeo. Starac ga pogleda i os- mehnu mu se zaverenički, sre- ćam što je stranac povratio ravnotežu.
Nije se osvrtao <ni na upitni pogled koji mu uputi Sumiko, ni na čuđenje koje je ispolja- vao Takuan.
Nešto kaisnije seđeli su u se- novitom dvorištu i gledali kako starac veštim pokretima sprema tamnozeleni čaj. Starac više nijednom reči nije pomi- njao prošlost, čak nije pričao ni 0 blagu koje im je pre pola sata pokazao. Odgovorio je kratko na nekoliko Takuanovih
pitanja, a potom su govorilio sadašnjosti, o Japanu, o zbivanjima u svetu.'..
Vreme je brzo proletelo i oni odlučiše da se vrate.
I, dok je njihov automobil zamicao iza jedne od brojnih okuka, gore, u pećini u kojoj je umro Seiđuro Kanabe, začu se potmula tutnjava, a neka nepoznata energija poče da isijava plavičasto-narandžastim sjajem.
— Strpi ise, Seiđuro... još m alo... Samo još malo. On je ponovo došao. On će te osloboditi prokletstva — mrmljao je stari starešina manastira posmatrajući sjajnim očima treperenje nepoznate energije.
Hiroši Šindo, zavaljen duboko na zadnje sedište svoje nove, američke limuzine marke »linkoln«, nije se obazirao na zadivljene poglede prolaznika dok je vozilo klizilo s mukom se probijajući kroz sam centar Tokija. Njegove misli bile su usredsređene na predstojeći tajni sastanak u hotelu »Hil- ton«.
Dvojica proćelavih ljudi, obučenih u stroga, crna odela š obaveznim sivim kravatama i
70 NINĐA 125 a
krutim, belitn kragnama na košuljama, nestipljivo ,su bacali poglede prema vratima apartmana.
Bili su to visoki činovnici ministarstva trgovine. Čekali su da ,se pojavi njihov novi poslovni partner — ojabun najmoćnijeg jakuza klana, pa da najzad čuju njegov plan.
Hiroši je znao da ga očekuju, ali nije brinuo. Naprotiv. Ti uštogljeni birokrati moraju odmah da shvate s kim imaju posla i ko će ubuduće da diktira šta će i kako će da se radi.
Kada je ušao u apartman, njegovi pratioci, očigledno^ naoružani, ostadoše s one strane vrata,
Hiroši je bio daleko mlađi od dvojice činovnika, ali se nije potrudio da im ukaže dužno poštovanje. Doduše, naklonio ise, ali je i to bila tek puka forma,
— Šindo-san, molim vas da budete kratki i određeni, jer nas čeka još mnogo posla, pa„,
Hiroši podiže ruku i ućutka govornika.
- — Svi poslovi sada više nisu važni'. Ovo o čemu treba da ,se dogovorimo je najvažnije. Vi želite nove teritorije, nova tržišta. Ja ću vam ih dati. To na samom početku razgovora
pokazuje ko je ko u našem sa-.i vezu. Vi meni garantujete sigurnost pred policijom i vojskom — ja vama nove prostore Koliko isutra stiže naš glavni »argument«. A naš treći partner, gospodin As'aši, vice-pred- sednik »Nakađima korporacije« treba upravo da stigne — obavesti ih bacajući pogled na zlatni »rolex«.
I zaista, kao da je videO’ kroz zatvorena vrata, Hiroši u se- kund pogodi dolazak suvonja- vog čoveka koji je nosio nao- čari velike dioptrije optočene debelim ramom od kornjačinog oklopa.
Asaši, koji je prosto utrčao u sobu, pozdravi prisutne duboko im se klanjajući i, pošto predade Hiroši ju podeblji smeđi koverat, ode do bara.
Hiroši je neko vreme prelistavao papire i, očigledno zadovoljan onim što je video, nastavi:
— Dakle, gosipodo, i pored određenih nepredviđenih događaja koje držimo pod kontrolom, sve se odvija na najbolji mogući način.
— Mi smo saznali da nije baš sve tako — oštro mu uzvrati jedan od činovnika. — Veliki tovar oružja, prvi koji smo poslali u SAD — uništen je. Niko ne zna ko je to uradio.
NINĐA 125 71
Vaši ljudi su pobijeni, a Nakađima je na slobodi. To ne može da se ...
Hiroši besno .skoči s mesta.— Vi zaboravljate s kim ra
zgovarate! Ja sam ojabun najmoćnijeg klana jakuze! Bez mene ne možete ništa. Znam sve to o čemu pričate, ali isto tako znam da ću ščepati te koji su nam se i'sprečili na putu!
Drhtao je od besa. Ne toliko zbog prebacivanja koje se osećalo u glasu visokog vladinog činovnika- koliko zbog saznanja da mu se nekO ipak is- prečio na putu, a, što je još crnje, taj neko bio je nepoznat. Bio je nevidljiv. Ta činjenica pekla ga je više nego gubitak tuceta ljudi.
Kada sc malo povratio, on pozva Asaši ja da kaže prisutnima ono što je imao,
— Povratak gospodina Nakađime malo nam je poremetio akciju, ali ljudi koji .rade sa mnom i pod mojom dire-' ktnom kontrolom i dalje su lojalni, Završili smo svu opremu za letelicu i ona može u roku od nekoliko časova da se ugradi u bilo koji avion. Gospodin Hiroši je preuzeo na sebe da obezbedi avion, a moje je da ga osposobim za let i pre- nos »tovara« — dodade ne ob
jašnjavajući o kakvom je tovaru reč.
Dvojica vladinih ljudi pogledaše u Hirošija. •
— Avion je već spreman. Dajem svoj »iir-džet«. On je neupadljiv, a može daleko da doleti i ponese, hm, »tovar« — reče ojabun.
— Mislite na — bombu — usudi se da izgovori tu fatalnu reč mlađi od dvojice činovnika.
— Da, gospodo. Mislim na bombu. I to ne bilo kakvu. Naša ATOMSKA bomba stiže sutra u toku noći u pristanište Takašiba i biče smeštena u naš podzemni magacin. Sve je već sređeno.
Nastade pravi tajac među prisutnima. Iako su znali o čemu će biti reći, šta je njihov pakleni plan predviđao, sada, kada je to konačno i glasno izrečeno i kada je bilo nadomak— zvučalo je drukčije nego ranije, u pričama.
Plan je bio jednostavan.Najbliža Japanu bila je Ki
na. Prostrana, u odnosu na Ja- ?an beskrajna. Jakuza je že- ela taj prostor, ili bar njegov
dobar deo. Jedna bomba bačena na Peking — bila bi sasvim dovoljna za dalje pregovore i sa Rusima i sa Amerikancima koji bi, mislio je Hiroši, lako
72 NINĐA 125
pristali da Japanu podare deo tuđe zemlje u ime mira i sop- stvene bezbednosti. Jer, ako Jakuza ima jednu atomsku bombu i ako uspe da je prebaci do željenog cilja avionom koji ne može da se »uhvati« radaroim — ko sme da reskira pomisao da je to bila samo jedna bomba i samo jedan udar?
Na toj činjenici Hiroši je u svom, megalomanijom i ludilom za vlašću, poremećenom umu zasnovao čitav plan. Plan0 kome ni njegovi najbliži sa- radnici u klanu nisu imali pojma.
Vladini činovnici, ova dvojica, bili su samo izaslanici jedne veće, tajne grupe, militaristi po vaspitanju i ubeđenju. Već su videli Japan kao, ako ne dominantnu, ono bar ravnopravnu silu sa Amerikancima1 Rusima.
— Hiroši-san — progovori posle duže pauze stariji činovnik duboko se klanjajući oja- bunu — imate našu reč i naše živote kao garanciju naše zaštite i saradnje.
Ojabun klana Šindo ispravi ise do poslednjeg milimetra svoje visine. Međutim, sam sebi izgledao je daleko veći.
Sedokosi Šigeru Jošida zagleda se u Leslijeve bistre oči. Osećao Je da pred ovim momkom, iako je reč o strancu, može da otvori dušu, da kaže sve što mu padne na um i da će to da ostane na sigurnom. Nadao se, uz to, da će možda Lesli moći i da pomogne, makar nekom idejom.
— Bojim se da Nakađima nije do kraja svestaii. šta se događa u Korporaciji. Projekat koji smo, navodno, radili za vladu, bio je, u stvari, moj eksperiment. Međutim, iznenada sam dobio druge poslove, a Asaši, vice-predsednik Korporacije, preuzeo je čitav istraživački tim zajedno sa svim mojim nalazima. Bojim se da se nešto kuva, nešto mnogo veće i od Korporacije, i od samog eiksperimenta. Reč je — nastavi sedokosi gotspodin ne čekajući da ga Lesli zapitkuje— o energetskom štitu koji može za izvesno vreme da »izbriše« avion srednje veličine čak i sa najjačeg radara. Pretpostavljam da znate kako to može da se zloupotrebi...
Lesli odmah shvati da stra- ■ hovanja njegovog domaćina nisu bezrazložna.
NINĐA 125 73
— Vi sumnjate, Šigerunsan, da je Asaši u vezi sa jakuzom?— upita bez okolišanja.
Stari Jošida se trže. Odmah zatim potvrdno klimnu glavom.
— Da, bojim se da je tako. Nakađima im se suprotstavio ubeđen da su hteli samo da preuzmu kontrolu nad Korporacijom. On nema pojma šta Asaši radi sa jakuzom.
— Možda je i on umešan? Možda je njegova otmica bila samo igra da zavara ostale?
— Ne. Ne. Za Nakađimu ga- rantujem sopstvenim životom. Nas dvojica znamo se još iz detinjstva. On je častan čovek. On se nikada ne bi udružio sa jakuzom — požuri da objasni Jošida kao da je njegova lična čast u pitanju.
— Zašto ne obavestite policiju 0 svemu? Onaj mladi inspektor Takuan Soho izgleda mi sasvim pošteno i, što je isto tako važno, sposoban je da istera stvar na čistinu — reče Lesli posle izvesne pam e u kojoj su obojica bili zaokupljeni svako svojim mislima i planovima.
— Možda ste u pravu. I meni se čini da je Takuan-san sposoban mladić. Bojim se jedino da li će njegova sposobnost biti dovoljna za ono u šta
ću ga uvaliti. Ko zna... možda su i neke visoke ličnosti umešane u sve. Ne verujem da je jakuza sve sama smislila — uzvrati Jošida.
Bilo kako bilo, Jošida je odlučio da sutradan prvo pozove inspektora Takuana i sve mu potanko objasni, a potom, među svojim prijateljim a u vladi i vojsci, ispita čitavu stvar.
Njegov gost ostavio ga je da o tome razmišlja, a sam se povukao na počinak,
Sumiko, koja je već godinama disala Leslijevim dahom, čije je srce hvatalo' svaku pro- menu u radu srca njenog voljenog čoveka, upita čim se Lesli spustio kraj nje.
— Ideš u akciju?Lesli samo k iranu glavom.
Nije imao šta da krije od žene koju je nadasve voleo.
— Mislim da smo uhvatili tigra za rep — reče. Tvoj stric mi je dao važne podatke. Oba- vestiće o tome i policiju — uju- tru. Taman dovoljno da ja noćas vidim izbliza o čemu se radi.
Kada je noć odmakla'; Lesli se neopaženo izvukao iz sobe, a malo potom i iz vrta. Lako je uhvatio taksi nekoliko ulica dalje i dao adresu blizu zgrade, u poslovnom centru, u kojoj se nalazilo i sedište »Kor
74 NINĐA 125
poracije Nakađima«. Dok se automobil udaljavao, a retki prolaznici, mahom noćni lovci i noćne ptice, promicali trotoarom, Lesli zađe u senku visoke zgrade. Znao je da se prostorije Korporacije nalaze na desetom spratu. U trenvitku kada se portir saže da nešto dohvati ispod visokog pulta, Lesli šmugnu kroz vrata i bacivši se na uglačani mermerni pod otkliza kojih desetak metara dalje. Kada se, kamera montirana u jednom od uglova prostranog predvorja okrenula ka njemu, on se prosto stopi sa senkom koju je bacala obližnja skulptura.
Kako je bio obučen u tamne džins pantalone i crnu pamučnu majicu sa rol kragnom, Le-. sli samo odmota kragnu i iz nje se u nastavku pojavi kapuljača. On je navuče na glavu. Bio je sada čak i za oko kamere samo tamna senka koja se premcšta duž hodnika.
Kada se lift, u koji je ušao dva sprata više, zaustavio na jedanaestom spratu, ninđa proviri. Kad se uverio da je hodnik prazan, brzo krenu na desnu stranu. Malim stepeništem spusti se sprat niže. Ponovo ode do samog kraja hodnika, otvori prozor i odmah ugleda ono što je tražio: po
žarne stepenice. Zatvori pro- zor i vrati se u glavni hodnik. Znak »Korporacije Nakađima« i bio je vidljiv na svim vratima. Ninđa se zaustavi kraj onih na kojima pročita ime inženje- ra Asašija. Trag svetlosti probijao se ispod 'samih vrata. Ninđa prisloni uvo na vrata. Jasno je čuo štampač računara kako brzo ispisuje nizove b rojki i reči'. Onda začu i tihi razgovor .nekolicine ljudi. Lagano, bez ijcdnog šuma, on stisnu kvaku. Istog časa začu se zavijanje alarma. Ninđa brzinom misli napusti mesto na kome je stajao i odjuri u sporedni hodnik. Na njegovu sreću, ovde nije bilo kamera. Začas je nestao kroz prozor i p r i- ' ljubio se ispod požarnih stepenica.
Asaši se preplašeno trže. Njegovi pomagači povadiše skriveno oružje i izleteše u hodnik. Ni levo ni desno u dugačkom hodniku nije bilo nikoga. Ipak, dvojica ljudi krete na onu stranu na koju je, tek tren-dva pre njih, odjurio ninđa. Međutim, i taj sporedni hodnik bio je pust. Prozor na njegovom kraju bio je zatvoren.
— Mora da je promaja otvorila vrata. Hodnici su prazni. Jedino ako se pojavio ne
NINĐA 125 75
ki duh — nasmeja ise jedan od Asašijevih pomagača.
Nije ni znao da je bio u pravu.
U njihovoj blizini nalazio se čovek sličan duhu: nevidljiv i neuhvatljiv.
Kada je Asaši nekoliko minuta kasnije objasnio kako će montirati potrebnu opremu u »lirndžet«, niko nije ni sanjao da ninđa sve pomno posmatra viseći iznad prozora udaljenog od njihovih glava ne pun metar.
— U redu. Ponesite papire. Idemo. Sutra nas čeka važan posao — naredi Asaši isključujući kompjuter.
Međutim, načinio je grešku. Zaboravio je da izvadi i disketu, što nije promaklo ninđi.
Dok se uvlačio u propust ispod prozora, ne širi od dvadeset pet santimetara, ninđa je još u mislima prebirao nekoliko poslednjih rečenica ko e je Asaši uputio svojim saradnici- ma.
One su glasile;— Avion daje ojabun klana
Sindo, gospodin Hiroši, a sutra, tokom noći, bomba stiže u pristanište Takašiba i biće smeštena u podzemlju njegovog glavnog magacina. Kad se javimo sa napuštenog vojnog aerodroma, njegovi ljudi pre-
vešće bombu do aviona i naše je da je samo prikačimo za držače. O nda...
Ostatak rečenice nije bio važan r ninđa je već izbrisao iz memorije. Brzo je pritisnuo štampač i slova velikom brzinom počeše da ispunjavaju papir. Bilo je tu mnoštvo brojki, formula, jednačina, ali i sasvim jasnih rečenica koje su nedvosmisleno govorile o čemu se radi, Ninđa ponovo isključi kompjuter, otcepi podugačak odštampani papir, spa- kova ga u nedra, a potom izvadi i disketu, pa i nju zavuče u zadnji džep pantalona.
Asaši se seti diskete tek kada je njegov »ševrolet« bio čitavih nekoliko kilometara dalje od poslovne zgrade. »No, nije ni važno«, pomisli. Papir je kod njega, ako bude potreban neki podatak tokom montaže, i takO' samo on ima ključ od prostorije u kojoj se nalazi kompjuter sa disketom. Uzeće je sutra ujutru.
Takuan Soho se vidno iznenadio kada je čuo glais uvaženog Šigeru Jošide, Svakako, doći će odmah do njega. Gde? Da, u redu, neka to bude čaj-
76 NINĐA 125
džinica u južnom delu grada, blizu pristaništa.
Vidno uzbuđen, brzo je pokrenuo motor »micubišija« bez policijiskih oznaka i pojurio prema mestu sastanka. Stigao je pre ugovorenog vremena. Zauzeo je mali sto u dnu čaj- džinice i naručio šolju ledenog čaja bez šećera.
Nekoliko puta je nervozno pogledao na časovnik na suprotnom zidu male čajdžinice. Njegov sagovornik se još nije pojavljivao. Prošlo je čak dvadeset minuta od dogovorenog vremena i Takuan se potpuno unervozi. Već je pomišljao da ode do telefona i pozove rezidenciju Šigeru Jošide — kad mu priđe devojka u tradicionalnom kimonu i zamoli ga da pođe za njom. Provede ga kroz mala vrata u dnu čajdžinice, a zatim levo strmim, zavojitim stepenicama. Posle samo pet-' naestak stepenica stade i, po kazujući mu vrata na vrhu stepenica, pomeri se u stranu propuštajući ga.
Sedokosi Šigeru Jošida sedeo je na tatam.iju kraj malog čajnog stočića od ružinog drveta. On mu bez reči pokaza da sedne preko puta, a zatim mu ponudi šolju čaja koji se još pušio. Pošto se izvinio zbog zakašnjenja, on objasni da je
to bila neophodna predostrož-’ nost, a onda mu . detaljno is-:’ priča sve svoje sumnje i miš-' ljenja.Takuan ga je posmatrao raz- rogačenih očiju. Nije mogao odjednom da shvati sve ono što je čuo. Konačno duboko uzdahnu i upita.
— Da li imate i neki dokaz pored svih sumnji? Nemojte se uvrediti, uz sva dužna poštovanja, i moje poverenje u vas— sve su to za zakon, ipak, samo sumnje.
— Ne, zasad nemam nikakvih dokaza, a li...
Ućutao je. Shvatio je da, u stvari, nema ni jedan jedini čvrst dokaz. Sve se svelo na njegovu intuiciju. Osetio je da se nalazi u ćorsokaku. Dokazi su kod Asašija i jakuze. Učini mu se da bi isto tako bilo da ,se nalaze i na Mesecu.
— Izgleda da sam vas uzalud maltretirao — reče izvinja- vajući se.
— Ne, ne. Zahvalan sam vam zbog informacija koje ste mi pružili s toliko poverenja. Uči- niću sve da nađem dokaze za vaše tvrdnje — poče da ga uve- rava Takuan ni sam ne znajući otkud mu tolika samouve- renoist.
Niko od ove dvojice poštenih ljudi nije znao da su im
NINĐA 125 77
dokazi, ili bar najveći deo, već pripremljeni i da ninđa nepogrešivo ide tragom jakuze i njene paklene zamisli.
Šigeru Jošida je kasno tog popodneva na svom pisaćem stolu našao tamnosmeđi koverat sa papirom odštampanim na kompjuteru u »Nakađimi«. Najveći deo onog što je pročitao znao je i sam. Ono što nije znao bilo je sada jasno ispisano pred njim. Bio je tu čak i nacrt ugradnje njegovog izuma u »lir-džet«. Zadrhta kad je shvatio da Asaši i jakuza prelaze na izvršenje plana. Odmah je pozvao mladog inspektora. Kad je spustio slušalicu shvati da neće znati da objasni odkud mu ovi dokazi.
Ko je mogao da uđe u kuću i Ostavi koverat, a da ga niko ne primeti? Odmah pozva poslugu. Ne, riiko sa strane nije dolazio. Ni poštar nije dolazio tokom popodneva...
Uzalud je Jošida Iviipao glavu. Jedina uteha bila je to da, ma ko da je ostavio koverat, nije bio neprijatelj. Naprotiv.
Još jedna noć spustila se nađ Tokijom.
U luci Takašiba vladala je uobičajena živost. Za razliku od evropskih luka, ovde se iskrcavanje iz velikih prekooke- anskih brodova, pa i onih manjih, lokalnih, obavljalo noću. Hiljadu dokera muvalo se na sve strane vozeći viljuškare svih veličina. Kranovi velikih dizalica s lakoćom su premeš- tali kontejnere sa brodova do određenih skladišta.
Po strani od najveće gužve nalazili su se magacini koje je klan Šindo koristio već dvadesetak godina. U te magacine carinici su retko zalazili. Njih su interesovali dobro nabijeni koverti koji su uredno stizali svakog meseca. A, kako je roba iz pomenutih magacina uglavnom bila namenjena Hong- kongu ili nekoj još udaljenijoj destinaciji — savest im je bila mirna.
Hiroši Šindo se već nalazio na visokoj platformi u kancelariji svog čoveka od povere- nja.
Uskoro ugledaše desetak ljudi obučenih u, za ovakvo mesto, neobična odela. Visoke čizme debelih donova dosezale su do kolena. Široke kabanice padale su gotovo do zemlje, a ljudi su na glavama imali čudne kapuljače na kojima se ,s
78 NINĐA 125
prednje strane uočavao prozor- čič od pleksiglasa.
Bilo je očigledno da su obučeni tako zbog rukovanja opasnim materijalom. Jedan od njih podiže ruku s glomaznom rukavicom i mahnu ljudima na platformi.
Priđoše sasvim uz ivicu omanjeg doka čekajući da se oveći čamac zaustavi. Dizalica na sredini čamca lako podiže sanduk od olova težak više od dvesta kilograma i spusti ga na pripremljena kolica. Kolica su stajala na šinama i čim sanduk bupnu na kolica, specijalno odeveni radnici ih poguraše dublje u unutrašnjost magacina.
Oči nekolicine jakuza naoružanih automatskim puškama velike vatrene moći pomno su pratile sve ono što se kretalo u okolini od dvadesetak metara. Svi osim jednog.
On je slomljene kičme ležao u žlebu ispod isamog krova magacina, a na mestu na kome je trebalo da se nalazi i budno motri nazirala se senka sva u crnom.
Ninđa je Iako pratio čudnu povorku pomerajući se uskim ispustom pod samim krovom magacina. Kada je čitava povorka nestala na ulazu u veliki teretni lift, ninđa brzo po
traži put kojim će stići do lifta. Imao je sreće, jer čim je povorka nestala — nestadoše i stražari koji su dotle budno pratili svaki pokret u velikoj hali magacina.
Ninđa kliznu niz visoki gvozdeni stub i brzo se nađe u prizemlju. Neda.leko od lifta ugleda strme stepenice. Nije bilo dvoumljenja gde vode. Stepenice su bile spiralne i nepregledne. Tako se i dogodilo da ninđa nije mogaO' da izbegne jednog jakuzu. Reagovao je brzinom misli. Jakuza nije do» bro ni snimio oisobu koja mu se isprečila na putu, kad ga strahovit udarac bridom stopala pogodi posred lica mrveći mu kosti. Umro je pre nego što je njegovo telo krenulo u sunovrat. Ninđa mu priskoči i dohvati ga za košulju, Pomeri telo u stranu, rizikujući svesno da, ga neko otkrije, ali niti je imao vremena, niti je bilo mesta na kome bi mogao da ga sakrije.
Žagor razgovora negde ispod istepenica bio je najbolji znak da mu povorka nije mnogo izmakla. Iznenada se nađe u podnožju stepenica na prostranom platou pretrpanom sanducima. Ugura ;se između njih i poče sve više da se primiče
NINĐA 125 79
mestu na kom je stajao Hiroši sa svojim ljudima.
Poklopac na olovnom sanduku bio je uklonjen i snažne ruke radnika počeše na svet- lo'st neonskih cevi da izvlače srebrnasto _ telo bombe. ,
— Ko bi rekao da je toliko jaka. Uopšte nije velika — ne izdrža Hiroši da prokomenta- riše.
— Varate se. Veoma je ja ka — upozori ga čovek u zaštitnom odelu. Dovoljna je da sravni dve trećine Pekinga, da u trenu donese smrt hiljadama ljudi, da još nekoliko dana kasnije ubija po predgrađima i da još dugo posle toga seje bolest i stradanja.
H iroši zadovoljno protrlja ruke.
— Koliko vam' treba da ovu lepoticu i vaš instrument montirate na moj mlažnjak? — obrati se Hiroši Asašiju.
— Pet sati, maksimum.. —■ U redu. Sutra uveče sve će biti spremno na napuštenom vojnom aerodromu.
Poslednja faza operacije Hiroši Šinda mogla je da počne.
Šigeru Jošida i gospodin Nakađima već ,su se nalazili u radnoj sobi Jošidine vile kada se na v ra t im a pojavio mladi inspektor Takuan, On se pozdravi sa obojicom seddkosih Iju-
di i zauze ponuđeno mesto za niskim stolom.
— Sećate se da smo juče razgovarali o dokazima. Evo, nešto već imamo u n.ikama — reče Šigeru pružajući mladiću ui’edno spakovane listove.
Takuan brzo prelete one de- love na kojima su bile ispisane rečenice i vidno uznemiren pogleda dvojicu inžinjera.
— Ovo znači...Nije završio jer Jošida us
tade.— To znači da jakuza mo
že sa ovim da uradi svašta. Da nanese neviđeno zlo i Japanu i drugima. To moramo da spre- čimo. Samo da se dogovorimo kako — reče Jošida.
— Klan Šindo je veoma jak. Sada su moje sumnje u n, iho- vu vezu sa vladinim ljudima dokazane. Pitanje je koliko graidska policija može da ide daleko — kao da je ispitivao samog sebe mladi inspektor.
Mi možemo da potegnemo neke stare prijatelje iz vojske i državne bezbednosti. Jošida- -san je već razgovarao sa za- povednikom antiterorističke brigade, pukovnikom Mifune- om. On je spreman đa pomo- gn^ jer u nas ima neograni^ čeno poverenje. Samo kad bi naš prvi udar pogodio u sam centar. Bojim se da ne napad-
80 NINĐA 125
nema na periferiji i tako opo- menemo neprijatelja — brzo je govorio Nakađima.
Za tren prostorijom zavlada tišina. Utoliko je glaisnije bilo zvonjenje telefona na radnom stolu Sigeru Jošide. On prosto posikoči i dograbi slušalicu. Taj broj znalo je malo ljudi i ko- rišćen je zaista isamo kada je reč o nečem izuzetno važnom.
— Da, ja sam.Sledećih nekoliko trenutaka
Takuan i Nakađima su mogli samo da poismatraju Jošidu koji je bio sve bleđi u licu dok su mu oči prestrašeno šarale. Nije nijednom reči prekidao nepoznatog sagovornika. Kao da se plašio da ovaj ne uouti usred tako važnih reči koje su se u mozak sedokosog Šigera zabadale kao najoštriji bodeži.
Držao je sluša icu i nekoliko trenutaka pošto je veza bila prekinuta. Tek kada mu Nakađima priđe i dodirnu ga po ramenu, on ise trže i vrati u stvarnost.
— To je užasno... ako zakasnimo. .. užas . . .
— Šigeru-san, polako, sabe- ri se. Sedi i pdkušaj da nam objasniš o čemu se radi — pozva Nakađima prijatelja. "
Sigeru Jošida konačno zauze mesto za niskim stolom, a za
tim, pogledavši prijatelja i mladog inspektora, reče:
~ Nebo nam je naklonjeno, prijatedji. Neko mi je -upravo javio vest koja će vas baciti na leđa.
Zaistao je za tren kao da sktiiplja snagu za ono što treba da im saopšti.
— Isti onaj čovek koji mi je poslao ove papire sada javlja o monstruoznom planu našeg prijatelja Asašija i njegovih ortaka: ojabuna klana Šindo — Hiroši Šinda i nekolicine ljudi iz vlade.
Jo-š jedna pauza, a potom bujica reči.poteče iz usta cenje- noig inženjera »Korporacije Nakađima« .
— Imaju atomsku bombu i spremaju se da je bace na Peking! !!
Takuan i Nakađima skočiše sa svojih mesta.
—Atomsku bom bu... ?— Na Pćking... ?!— Da, prijatelji moji. Ko
zna kako, Hiroši Šindo nabavio je atomsku bombu dovoljno snažnu da uništi dobar deo kineske prestonice kako bi na- terao Amerikance i Ruse da udovolje japanskim teritorijalnim zahtevima. Sledeći na redu bili bi Rusija, a svakako i SAD! Polako, sve ćete čuti. Iskoristili su moj eksperiment
NINĐA 125 81
sa »skrivačem«, Asaši ga je dovršio sa ekipom Nakađiminih inženjera i ponudio ga jakuzi, kao što ste videli iz ovih papira. Noćas treba da montiraju opremu, i atomsku bombu, na avion Hiroši Šinda i da pod okriljem noći — i našeg »skrivača« polete prema obali.
Tajac koji je zavladao prosto je urlao u mozgovima trojice ljudi.
Konačno inspektor Takuan ustade.
— Da li je nepoznati reikao gde će se sve to odigrati?
— Jeste. Napušteni aerodrom zapadno od Tokija, prema naselju Susumi. Piste su još uvek dovoljno očuvane da sa njih mogu da poleću manjii srednji avioni. Znam to jer smo planirali' da ga kupimo od vojske i napravimo na njem\i trkalište za »formulu 2« — objasni Sigeru Jošida.
Nekoliko minuta kasnije, pošto je okrenuo dva telefonska broja, Šigeru saopišti svojim prijateljima da će pripadnici antiterorističke brigade "pod okriljem mraka zauzeti položaje oko, i na samom aerodromu.
— Onda nema potrebe da alarmiram policiju. Reći ću šefu da za svaki slučaj poša
lje ljude u sedište Šindo-gumi- ja.
Nešto kasnije, pošto su jedan drugom stiisli ruke, oni se rastadoše čekajući da padne mrak i da okončaju plan koji su skovali. Pružila im se prilika da unište najjači klan jakuze i' da spreče izbijanje rata neslućenih razmera.
Kada je Lesli nekih sat vremena kasnije sreo svog domaćina, Sigeru Jošida odavao je čoveka krajnje napetog, ali n^ neki način i odlučnog. Znao je dobro šta je razlog takvom stanju i zato nije ništa zapitkivao. Sada, kada je video da su Jošida i njegova dva prijatelja preduzeli sve ono što je on želeo da urade, mogao je da se i sam pripremi za akciju.
Hiroši Šindo stigao je u pratnji petorice svojih telohranitelja u sam sumrak na napušteni aerodrom. Srebrnasta figura njegovog mlažnjaka presijavala se na rumenilu koje je sunce ostavilo ža sobom.
Nedaleko od aviona, petnaestak minuta kasnije, kada je mrak počeo da se spušta, zaustavio se sivi »toj ota kombi«i iz njega izađoše četvorica mu
82 NINĐA 125
škaraca u belim mantilima. Počeli su da iznose različite instrumente i opremu, i unoise je u avion. Deo opreme, nešto što je ličilo na tanjiraste TV antene, ostaviše ispod trupa aviona.
Asaši je stigao sam, zasebnim automobilom. Pozdravio je Hirošija i pridružio ,se svojim ljudima.
Radili su brzo i u tišini. Hiroši je sedeo u svom automo- l^ilu i povremeno bacao pogled na sat.
Tačno tri sata i četrdeset pet minuta kasnije, priđe mu Asaši'. Lice mu je sijalo od zadovoljstva.
— Još samo da pr^vrstim o odašiljače i možete da pozovete vaše ljude da donesu »tovar« .
Hiroši samo klimmu glavom. Dohvati telefon iz naislona prednjeg sedišta automobila i otkuca određeni broj. Telefon je tri puta zazvonio pre nego što je neko podigao slušalicu.
— Krenite za petnaest minuta — reče i prekide vezu.
Na aerodromu i oko njega vladala je gotovo savršeoaa tišina. Na aerodromskoj piisti samo su još bila upaljena sve- tla ispod trupa letelice na koji su dvojica inženjera upravo stezali poslednje šrafove. Ko
načno, kada su se odmakli, avion je bio spreman da poleti prkoseći svim radarima od aerodroma do Pekinga.
U šumarku koji je rastao nedaleko od aerodroraskih pista, jedan onizak čovek, obučen u crnu uniformu koja je mnogo podsećala na legendarnu odeću srednjovekovnih ninđi, izdavao je tihim glasom naređenja isto tako obučenim sledbe- nicima. Mikrofon, koji mu se nalazio tik isipred usana omogućavao je da nečujno koman- duje.
Pedeset momaka, naoružanih pre svega oštrim taaito-noževi- ma i lakim, automatskim puškama, ležalo je kraj piste, skriveno nepokošenom travom, spremnih da na mig ¡svog zapo- vednika jurnu preko brisanog prostora i za minut opkole avion i ljude oko njega.
Hiroši je postajao sve ne- strpljiviji. Odjednom, a da ni sam nije znao zašto, podiže telefon i okrete još''jedan telefonski broj. Čim je začuo glas sa druge strane, on jcratko naredi. “
Da li se u njemu probudio tigar, ili ga je baš preterana tišina opomenula da je predo- strožnost jedan od najvažnijih Uislova da neka akcija uspe — tćk u zadnji čas odlučio je da
NINĐA 125 83
pozove udarni tim jakuze istreniran da upadne u borbu u svako doba dana ili noći.
Sada je bio miran.Da je samo mogao da pogle
dom prodre kroz noć i nedaleko od svog automobila uoči u crno obučenu senku, svakako da bi taj m ir nestao kao dim na veti'u.
Ninđa, koji je stigao na aerodrom minut-dva pošto je na njega sleteo Hirosijev mlažnjak, od samog početka pratio je čitavu operaciju. Njemu nije promakao ni dolazak an- titerorističke brigade, iako su momci bili gotovo nečujni. Ali, Domeranje trave u trenucima ;ada nigde nije bilo vetra, uz- etanje jata ptica na pojedinim
delovima poljane — sve su to za ninđa bili isto toliko jasni znaci kao da je ugledao i mo- torizovanu kolonu vojnika.
Nije se mnogo uzbudio ni kada je čuo kako Hiroši poziva pojačanj'e. Znao je da će dobro istrenirani vojnici uspeti da savladaju svakog ko im se bude suprotstavio.
Sada je svima ostalo da sačekaju da se pojavi i vozilo sa atomskom bombom, pa da započne poslednji čin drame koji je režirao ojabim klana Sindo uz pomoć neza!jaždjivog Asašija i njegovih pomoćnika, kao '
i militaristički nastrojenih članova vlade.
Tačno kada je časovnik na Hirošijevoj ruci pokazao da je prošlo petnaest minuta od kada je okrenuo prvi broj — na ulazu u aerodrom pojavi se kamionet bez prozora. Brzo je okrenuo prema mestu na kome ,se nalazio avion.
Hiroši izađe iz automobila. Dade znak vozaču i kamionet se zaustavi kojih desetak metara od aviona.
Tog trenutka ninđa kliznu poput ogromne zmije i, skriven senkama, nađe se ispod aviona zaklonjen stepenicama koje su vodile u letelicu.
Snažni reflektori skriveni ispod prednje linije pripadnika antigang brigade sinuse svom jačinom. Još dok su ljudi koji su poslovali oko valjkastog tela atomske bombe pokušavali da zaštite oči od jake svetlosti, vojnici pojuriše prema avionu.
Sa druge strane piste javiše se automatske puške jakuza sikćući kroz glomazne prigušivače. Nekoliko vojnika pade ranjeno, ali ostali odmah uz- vratiše vatm bacajući se na betonsku pistu.
Pilot aviona pojavi se na vratima da vidi šta se dešava— i nalete na čelične pnste
84 NINĐA 125
ninđine leve šake. Izgubi dah, pokuša da se uhvati za dovratak, ah za to više nije imao snage. Ninđa ga snažno povuče i jednim tidarcem posla ga u carstvo snova.
Hiroši shvati da je njegov plan pukao i da san o vehkoj vlasti, o Japanu koji će se pružati čak na susednom kontinentu, nestaje kao sneg na sve jačem prolećnom suncu. Besno opsova, dohvati katana mač koji je uvek ležao iza zadnjeg sedišta limuzine i pojuri prema avionu. Ako ništa drugo, pole- teće sa svojim pilotom i ipak baciti bombu, makar kao poslednji čin svog života.
Gotovo se sapleo o beživotno telo pilota na samim stepenicama. Odmah je istrgao katana iz korica i, odbacivši korice kao suvišne, krenu u avion. Ninđa je video taj potez i u magnovenju se setio borbe Mijamoto Musašija sa najopasnijim protivnikom. Kada je ovaj, iisto kao sada Hiroši, odbacio korice svog mača, Musaši mu je rekao:
»Izgubio si bitku pre nego što je počela, jer smatraš da ti korice više neće koristiti...«
Njegov protivnik još nije ni shvatio o čemu veliki majstor mačevanja govori, a našao se
na obah reke raspolućene glave.
Ninđa je znao da se i Hiroši nalazi u bezizlaznom položaju i da su sve njegove misli okrenute samo trenu u kom se kreće. Pustio ga je da uđe u avion svestan da će mu prostor za baratanje mačem biti više nego skučen.
To je shvatio i Hiroši, ali bilo je kasno.
Pred njim je stajala prepreka. Ogi'omna. Neprelazna.
Pred njim je stajao ninđa. Goloruk.
— N inđa... — ■ ote se Hiro- šiju iz usta više kao neverica nego kao konstatacija.
Ninđa je ćutao. Njegov pogled bio je zakopan u ženice ojabuna Sindo-gumija.
— N inđo... mrtav si — vri- isnu Hiroši i vrh njegovog katana jurnu brzinom munje prema grudima ninđe.
Umesto da za trenutak oseti otpor koji mišići i koža pružaju oštrici mača, Hiroši shvati kako njegov mač nezamislivo lako nastavlja put probijajući ustajali vazduh u avionu.
Ninđa je već bio korak bliže. Njegova levica zgrabi zglob šake koja je stiskala dršku mača, a prsti desne šaike snažno pogodiše ojabuna Hirošija
NINĐA 125 85
ispad leve sise. Bol — strahovit, razarajući — pomuti svest Hiroši Sinda, pokazujući mu put u nepovrat.
Jedna senka pojavi se na ulazu u avion. Ninđa začu uzvik iznenađenja, a odmah potom čitav roj usijanih kuršuma polete put njegovih grudi. Jednim potezom on istrže katana iz mrtve šake Hiroši Sinda i istim pokretom hitnu ga prema čoveku s automatom.
Stežući sečivo koje mu je skroz probilo grudni koš, napadač ispade iz aviona, tresnuo stepenice i otkotrlja se na pistu.‘ Borba na aerodromu bližila
se kraju.Vojnici su brzo otkrili Jaku
ze, osvetlili ih reflektorima i sada su ih gađali kao na strelištu. Kada je i poslednjem među jakuzama postalo jasno da je svaki dalji otpor uzaludan, oni pobacaše oružje i sa rukama sklopljenim iznad temena počeše da se dižu sa svojih mesta.
Asaši je nekako uspeo da iskoristi gužvu i da sedne za volan svog automobila, čudio se što i pored upaljenih farova ne vidi kroz šoferšajbnu. Uključi brisače, ali automat samo tužno zacvile jer su me
tlice brisača o nešto zapele. Asaši besno izađe iz kola i zi- nu od straha. Ogromna, crna senka stajala je ispred njega.
— T i... j a . .. pusti m e ... ja m oram .. .
Nije izrekao šta to mora, jer ga ninđa tresnu i on jednostavno ulete nazad u kola. Nin đa zatvori vrata i, čučnuvši iza zadnjeg točka, baci pogled na poprište.
Neko od jakuza, ko još nije nameravao da ,se preda, greškom ili namerno, ispali dug rafal iz teške automatske puške prema avionu.
Predoisećajući blisku katastrofu, ninđa polete ka kabini kamiona u kome se još uvek nalazila atom'ska bomba. Trčao je brže nego ikada u životu. Ubacio je ručicu menjača u »rikverc« skoro istog trena u kome je avion eksplodirao. Gume na kamionetu su se zadimile cvileći, dok su točkovi odnosili van domašaja smrtonosni tovar. Čim je kamionet sleteo s piste i zaustavio se u plitkom jarku zaraslom u travu, ninđa iskoči iz vozačke kabine, napravi nekoliko koluto- va i nestade u visokoj travi.
Njegov posao bio je okončan.
86 NINĐA 125
Pet minuta kasnije, Lesli Eldridž grabio je dugim koracima prema obližnjem auto- -putu nadajući se da će ' bar neiko imati srca da primi okas- nelog auto-stopera...
Sneg je padao sve jače. Mećava je proisto gušila. On, Lesli Eldridž, uporno je grabio put planinskog vrha. Bio je čudno obučen, ali to mu se činilo nekako normalno. Najzad je stigao do cilja.
Bio je pod samim vrhom planine.
Pred njim su zjapili otvori nekoliko pećina. U jednoj od njih nalazio se čovek koga je jurio nekoliko meseci.
Sada je konačno kucnuo čas da se sukobe.
Lesli se povijao pod sve jačim naletima veti'a. Gušio se. Pokušavao je da kimonom zaštiti usta i tako bar zakratko udahne. Naslutio je nekakvo kretanje u najvećoj od pećinai počeo da ječi u želji da kri- kne besan na vetar koji ga guši...
— Lesli... Les... okreni s e , ,. uigušićeš se — zvala ga je Sumiko nežno ga vukući za mišicu.
Skočio je okupan znojem. Nekoliko trenutaka gledao je devojku kraj sebe kao da se pita šta će ona tu? Onda mu se pogled razbistri. Osmehnu joj se i pomilova njenu dugu, sjajnu i meku kosu.
— Sve je u redu, devojčice. Izgleda da sam ružno sanjao. Za sve je kriva večera. Pojeo sam više nego što je trebalo ,..
— Šta pričaš?! Sinoć si jedva progutao nekoliko zalogaja. Reci mi, šta te to muči? Tako si se ponašao... pre našeg dolaska u Japan. Sećaš se one noći kad si imao košmar?
Sećao se, i te kako. Ovaj san bio je nastavak onog istog sna. Znao je to. Bio je siguran u to. Samo, ovog puta moraće da sazna i značenje sna.
Ovog puta znao je i gde da nađe odgovor.
I, dok su ser ukućani radovali slušajući vesti na TV-pri- jemniku, dok je Šigeru Jošida primao čestitke od svog prijatelja Nakađime i mladog polici j:skog inspektora Takuana — Lesli je sedeo po strani gotovo nezainteresovan.
Iskoristio je trenutak kada ga niko nije gledao, a Sumiko bila sa sestrama, i nestao iz sobe. Minut-dva kasnije već je
NINĐA 125 87
bio na ulici, a desetak minuta posle toga sedeo je u taksiju. Sofer zadovoljno protrlja ruike kad je čuo da će vožnja da potraje. Pričao je nešto pokazujući predeo kojim su prolazili, ali ga Lesli nije slušao.
Sat kasnije, taksista zaustavi vozilo pravdajući se sve gorim drumom i pokaza Lesliju zidine manastira koje su se nazirale između krošnji stogodišnjih japanskih kedrova. Lesli ga bogato nagradi i otpusti.
Nastavio je pešice kao u transu.' Starešina manastira ugledao
ga je još izdaleka. Posle nekoliko reči on posla kaliuđere dalje od glavne zgrade, a zatiim se uputi u hram.
— Seiđuro... tvoja duša najzad će se smiriti. ON 'je došao. Prepoznao je Put. Strpi se još malo. Još samo malo — ti-o je govorio sveštenik baca
jući pogled prema vrhu planine.
Lesh uđe u. hram. Na samom ulazu on dohvati rukom ispleteni kanap tamnocrvene boje i povuče ga jednom, pa još jednom. ..
Nekud iz dubine hrama začu sć prijatan zvuk malih zvona. Ta zvona imala su dve svrhe: da najave posetioca i da
i
probude duhove koji su boravili unutra manastira.
Još dok je zvuk zvona odjekivao između zidina, Lesli nastavi put do središta hrama. Dohvati šaku đos štapića i zapali ih. Seo je u položaj lotosa, smestio šake u kiilo i zatvorio oči.
U pećini na vrhu planine polako poče da se diže ona čudna Ijubičasto-zelenkasta izmaglica. Na sve strane počeše da vrcaju varnice prelazeći tu i tamo u kratke munje. Iz utrobe planine, kao da dolazi iz dubine svemira, čulo se potmulo udaranje starinskih ratnih bubnjeva.
Starac u ćeliji klečao je ispred gomile đos štapića i glasno izgovarao reči neke molitve. Bila je to molitva upućena Sinto bogovima. Molitva koja je tražila milost za ukletog...
Prošlo je sat, dva.. . Nekoliko sati.
Lesli se nije pomerao.Mrak je već sasvim prekrio
okolinu. Zvezde su zasule nebeski svod i sve je nagovešta- valo mirnu noć.
Nešto natera Leslija da otvori oči.
Na dva metra od njega klečao je stari kaluđer. Seda, du
88 NINĐA 125
ga kosa bila je zamršena. Brada je raščupana ležala na grudima. Oči su mu gorele u iščekivanju.
Tek kada je ovaj podigao obe ruke, Lesli shvati da starac u šakama drži ko zna kad sašiveni kimono, a na njemu u bogato ukrašenim koricama dugi katana.
— Uzmi ove stvari... Nekada su bile tvo je ... Nekada, kada si bio u ovoj zem lji... kada si se zvao SASAKI KOBUKE!!!
Pogled na katana i tek izgovoreno ime ošinuše Leslijev duh. Mozak poče grozničavo da mu radi, ali su se sve misli okretale u mestu, kao točkovi vozila zaglavljeni u rastresitom pesku.
Znoj poče da ga obliva. Hladan. Leden kao zimska mećava.
K atana... Sasaki Kobuke... katana... vrh planine . . . starac.
■— Shvatam tvoje uzbuđenje. Teško je shvatiti kosmos, igre bogova, ljudsku dušu. Sve je to teško, bar običnom smrtniku. Ipak, veruj mi, JA ZNAM ko si. Ja sam te čekao. Moj život je bio posvećen tvom dolasku i onome što će se noćas dogoditi.
Ove starčeve reči urairiše Leslijev duh.
Ninđa u njemu zauze svoje mesto.
Ninđa ili samuraj?Svejedno. Obojica su bili deo
njega. Znao je to ovog trenutka sasvim pouzdano.
Znao je to još više kada je ,Jdesetaik minuta kasnije obukao ponuđeni kimono i za pojas zadenuo veličanstveni katana mač.
— Pođi... Sasaki... pođi i dovrši ono što si započeo onda, davno — isprati ga starac tihim rečima kada su stigli do početka staze koja se naglo uspinjala ka vrhu planine.
Crni kao najcrnja noć, oblaci odjednom počeše da jurišaju sa svih strana ka planinskom vrhu. Gomilali su se kao da ih nečija džinovska ruka sakuplja u nameri da zatrpa čitavu planinu.
Lesli je koračao mimo. Nije osećao tvrdu podlogu pod nogama, nije čak ni gledao u put ispred sebe.
On je taj put već poznavao.Jednom davno prešao ga je
po snažnoj mećavi.
NINĐA 125 89
Nije se obazirao na sve jači nalet vetra, ni na prve munje koje počeše da paraju nebeski svod.
Išao je prema cilju koji mu je nekada davno, u jednom prošlom životu izmakao.
Ovog'puta, znao je to, sve će biti drukčije.
*■k *
Uzalud se Sumiko raspitivala kod ukućana gde je Le«li. Niko nije znao da joj od ri. Svi su do maločas g.
govo-edali
u njega — a sada je nestao.Možda je u vrtu — poku
ša da je uveri stric-ali devojka odmahnu glavom.
— Upravo' dolazim iz vrta. Cak i da je ptica i da se sakrio u nekoj od krošnji, videla bih ga.
— Možda je izašao da pro- šeta — pokuša i Takuan ni sam neverujući u ono što govori. Lesli je bio kulturan čovek i svakako bi se javio svom domaćinu pre nego što bi napustio kuću.
Sumiko odjednom jeknu. Ona nije imala razvijen hara-
gei kao Lesli, ali to osećanje je i ona delimično posedovala.
Osetila ga je svom silinom, skoro fizički.
— Sumiko, šta je bilo?! — Dovika Šigeru Jošida prestrav- ’ jen devojćinim stanjem.— Sta se desilo? Nešto te boli?
Devojka ga pogleda širom otvorenih očiju.
— O n... je u . .. opasnosti... velikoj. Znam to. OSECAM!!!
Poslednja reč bila je vrisak.Još jednom haragei se javi
gotovo je udarivši ispod dijafragme.
— Moram da ga nađem ... da mu pomognem — jecala je Sumiko.
Muškarci se zgledaše. Najzad, Takuan skoči i priđe joj.
— Idem sa vama, samo recite gde?
Šigeru Jošida i njegov prijatelj Nakađima takođe se po- nudiše, ali ih Takuan zaustavi.
— Aho bude neophodno, po- zvaću policiju — reče i, uhvativši devojku pod mišku, napusti vilu.
Na ulicama je već vladao mrak i neonske reklame su počele da boje zgrade. Takuan je vešto pronalazio izlaz iz saob
90 NINĐA 125
raćajne gužve osvrćući se svaki ćas ne bi li od devojke dobio znak na koju stranai da krene.
Kada su se posle kojih pola sata našli nadomak periferije, Sumiko se zagleda iznad nis- skih krovova zgrada. Daleko, čak na horizontu, učini joj se da je ugledala gomilanje crnih oblaka.
Haragei poče da je krši. Odjednom je znala na koju stranu.
— Tam o... brzo! — pokazivala je Takuanu put planine.
— Ali . . . tamo su planine... tamo je manastir. Mislite da je tam o... ?
— Molim vas, brzo! ZNAM da je tamo! — povika devojka.
Takuan u mestu okrete automobil ne obazirući se na treštanje sirena i cviljenje kočnica onih koji isu jedva uspeli da ,se uklone ili zaustave svoja vozila. Morao je da se vrati skoro do samog centra kako bi se našao na drumu koji je vodio na sever.
Nekoliko puta je nervozno stiiskao gas, iako su stajali u mestu, dok je čekao promenu svetla na semaforu. Najzad su
se našli na prohodnom drumui om dade gas.
Sada je i sam mogao da gleda kako se nebo naoblačilo samo na jednom mestu — na vrhu planine ispod koje se nalazi stari manastir. Jasno je video i sve češće sevanje. Nije mogao da se ne divi prelepim bojama kojima su munje ,se- vale.
Velikom brzinom nastavio je da vozi i, kada su se našli na uzanom kamenitom putu koji je vodio prema manastiru, osetio je kako vetar kidiše na »micubiši« i on svom snagom stisnu volan.
Najzad je morao da uspori, jer jc pretila opasnost da ih vetar oduva s puta.
Negde, daleko gore, iznad crnih oblaka odjeknu grom.
Sumiko poče da plače.— Les... nisi sam ... dola
zim — poče đa muca.Još jedan grom, ovaj put
nekoliko metara ispred vozila tresnu i odvali poveći komad stene. Takuan zaustavi vozilo u mestu i iskoči napolje.
Pred njim je zjapila velika rupa.
Automobil dalje nisu mogli da koriste. '
NINĐA 125 91
Sumiko takođe izađe, ali se nije mnogo dvoumila. Prođe ivicom kratera i nastavi da se kreće povijajući se pod naletom vetra.
Kada su dvadesetak minuta kasnije, teško dišući, ugledali zidine manastira, Takuan je sledio pokušavajući da joj pomogne i istovremeno se boreći sa vetrom koji je pretio da ga oduva.
— Gde je o n ...? — jedvž je Vispela da progovori devojka kada se srušila kraj starca.
Izgledalo je, n;ieđutim, da je on uopšte ne čuje.
Pevušio je neku njoj nepoznatu molitvu držeći u rukama dva nezapaljena đos štapića.
— Gde je Lesli? Molim vas!— pokuša Sumiko još jednom.
Takuan je dotače po ramenu.— Ne vredi. Ne čuje vas. On
je u transu — reče joj na samo uho kako bi nadjačao urlanje vetra.
Sumiko pogleda prema vrhu planine koji je sada bio sasvim zaklonjen crnim, gustim oblacima.
— Idem ... gore. On je tam o... znam — reče jedva čujno i pojuri napred.
Takuan uzalud pokuša da je zaustavi, ali kad shvati da je devojika već odmakla, on potr- ča za njom.
Posle čitave večnosti, boreći se za svaki pređeni santime- tar, Simiiko nalete na neku nevidljivu prepreku. Oseti nešto kao udar struje i pade na leđa.
Takuan je sustiže i podiže.— Šta je bilo? Na šta ste
naleteli? — Drvo, stena?— Ne znam .. . boli... stra
šno — uzvrati devojka.Takuan krete oprezno, ispru
ženih ruku. Nekoliko metara kasnije oseti prvo hladnu površinu nečega, a odmah zatim vrelinu koja mu gotovo oprlji šake. Kriknu i uzmače.
Prirodni elementi — ili nešto van prirode koju poznajemo — isprečilo se pred dvoje mladih. Iza te barijere čulo se mahnitanje nepoznatih sila.
Lesli kao da nije osećao nalete vetra. Njegovo snažno telo, povijeno unapred, savlađivalo je metar za metrom. Munje su pogađale drveće kraj
92 NINĐA 125
kojeg je prolazio, mrvilo ste- nje pokraj puta — ali on nije zastajkivao.
Stigao je do poslednjih džinovskih kedrova kad mu urlik koji dopre iz pećine zaustavi dah i u trenu isledi krv u venama. To što je čuo nije pripadalo ovoj planeti.
To nije bio krik čoveka.Nije bio ni urlik zveri koja
se sprema da napadne.Bilo je to nešto bezimeno.
Nešto Što nije moglo da se ponovi. Lesli se strese, udahnu duboko i htede da krene dalje.
Kao da je izronila iz samog kamenitog tla, kao da se. formirala od uskovitlanih crnih oblaka i sjajnih plavo-naran- džastih munja — pred njim poče da se izdiže silueta.
Tamna, visoka, preteča. U prvii mah bezoblična, polako poče da dobij a određenije konture.
Vetar pojača svoje nalete, a gromovi učestaše.
Silueta najzad dobi formu.Lesli ugleda kojih desetak
metara ispred sebe gorostasmi .siluetu ratnika u tamnom, lakiranom oklopu. Šlem na glavi imao je s prednje strane je
zivu masku koja je oduzimala dah protivniku.
Novi urlik ote se negde iz dubine te spodobe.- Bila je to mešaviina besa, nemoći, pret- nje i — molbe.
Lesli nesvesno izvuče katana iz korica i postavi ga ispred lica tek malo izbacivši vrh mača tmapred.
Istog trena i spodoba pred njim podiže ruke put neba. Muinja koja sevnu pogodi vrh dugog dai-katane osvetlivši mu ošti-o sečivo čitavom dužinom, kliznu niz oštricu i nestade nfi- gde ispod crnog oklopa.
Lesli je bio miran. Samuraj iz davnih vremena probudi se u njemu. Ninđa iz današnjih dana pokrete ga na akciju.
Samurajski ratnički »KII- -AIIII« zapara olujnu noć.
Spodoba s visoko podignutim mačem kao da je oklevala za tren, a odmah zatim dugački mač sunu u napad.
Sudar dve oštrice odjeknu kao grom koji je istog časa ralspolutio japanski kedar desno od Leslija. Zmijolika munja rascepi se i nestade pod nogama dvojice boraca.
Ledeni dah koji kao da je dolazio iz najdubljeg kosmosa
NINĐA 125 93
izlete ispod maske i pogodi Leslija u lice. Nije se ni pomerio.
Spodoba u crnom oklopu ponovo diže mač visoko iznad glave i Lesli iskoristi trenutak da zada udarac vazduh-more. Bio je to udarac koji je pre mnogo vekova smislio i proslavio Mijamoto Musaši. Oštrica prođe čitavom širinom preko struka spodobe koja samo urliknu, ali uzvrati napad. Lesli u poslednji tren uspe da postavi sečivo svog katane ispred glave i tako, iako je pokleknuo, sačuva glavu na ramenima. Nije, međutim, imao vremena ni da se uspravi, a novi udarac koji pade na sjajno sečivo natera mu trnce u riike. Osećao je kako mu snaga napušta rame, a potom kao da curi niz ruku.
Znao je da se bliži onaj trenutak kada ratnik i Duh ratnika više nemaju šta da učine. U tom kratkom trenu sve znanje i veština, čitav Put, postaju besmisleni.
U tom kratkom trenu kad ratnik shvati da više nema šta da izgubi, jer u sledećem trenu gubi sam život, probudi u
Lesliju — ili Sasakiju, svejedno, onu potrebnu energiju koja donosi spas.
Treći i najžešći napad crnog oklopnika, Seiđura Kanabea, odlete u prazno. Stena koju oštrica dai-katane pogodi pretvori se u pesak.
Skočivši u stranu, Lesli napade s boka. Ovaj put oštrica njegovog mača pogodi mesto između šlema i oklopa.
Glava zajedno sa šlemom i strašnom maskom odlete u stranu i otkotrlja se niz strmu padinu.
Obezglavljena spodoba zavitla još jednom mačem.
Iz otvora na vratu, umesto krvi, put mračnog neba sunu plavičasto-ljubičasta svetlost.
Čitav vodoskok.Urlik koji je i dalje dolazio
iz dubine oklopa preseče olujnu noć nadjačavajući i gromove i grmljavinu.
Lesli pade na kolena. Osetio je kako ga snaga napušta, kako deo njega od lazi nekud prateći onaj vodoskok nepoznate energije.
Da li je umirao?Ko je pobedio? I šta je to
sa čime se borio?
94 NINĐA 125
Kako se uopšte našao ovde?Dok mu se mrak navlačio
na oči, pitanja su i dalje odzvanjala u njegovom sve od- sutnijem duhu.
Takuan je prvi primetio da se nešto menja.
Oluja je odjednom utihnula. Nije se više čulo ni urlanje sa vrha planine, niti su odjekivali gromovi.
Crni oblaci velikom brzinom .počeše da se gube negde ka neslućenim visinama nebeskog svoda.
Nežno pozva devojku. Tek posle dužeg vremena uspeo je da je vrati u stvarnost. Sumiko je zbunjeno gledala čas nasme- šeno lice mladog inspektora, čas nebo koje je, sada preplavljeno zvezdama, bilo tako le- po, tako prijateljsko.
— Š ta .. . 'š ta . .. je bilo? — upita jedva čujnim glasom dok je uz pomoć Takuana ustajala sa zemlje.
— Ne znam. Ne smem ni da verujem da je sve ono što smo videli i doživeli stvarno i bilo— uzvrati iskreno.
— Ipak, bila je o lu ja... i gromovi... i ona prepreka... tamo — nastavi Sumiko pokazujući ispred njih.
— Da, bilo je. Osetili smo to oboje. Sad je prestalo. Nestalo. ..
Sumiko oprezno krenu napred. Obasjana mesečinom, staza je sada izgledala čak romantično.
Stotinak metara dalje prva je ugledala ljudsko telo naslonjeno na deblo koje se još pu- šilo.
Bio je to Lesli. Njen Lesli. I Ona kriknu i polete ka njemu, i Pala je na kolena i jecajući | prešla poslednjih nekoliko me- | tara.
— Lesli, reci nešto... Ti si živ. .. Ti MORAŠ da budeš živ — govorila je ljubeći ga po licu, kosi, rukam a...
Posle nekog vremena težak uzdah ote se iz Lesli jevih grudi. Lagano otvori oči i, s čuđenjem, kao da je ne prepoznaje, pogleda u Sumiko. Odmah zatim zagleda se u vrh planine kao da traži nekog ili nešto.
NINĐA 125 95
— Lesli, to sam J«, Sumiko. . .
Kao kroz debeli /.Id vremena do mozga počcSe dn mu dopiru reči devojke koja Jc klečala kraj njcgH.
Lesli.. . Susnki,.. Scidmo... Lesli... Sasnki... Lesli!
— D a... u redu je, Sumiko... Ja sam, Lesli!!!
Devojka ga pogleda začuđeno, ali snažna ljubav koju je osečala prema ovom čoveku izbrisa sve neverice iz njene glave.
Uz pomoć Takuana i Sumiko — Lesli ustade. Ubrzo je povratio snagu. Takuan mu pruži katana. On ga prihvati bez reči i vrati u korice koje su mu još stajale za pojasom.
Tak tada i Sumiko i Takuan spaziše kimono u koji je Lesli bio obučen. Međutim, ni jedno od njih nije ništa pitalo.
Krenuli su natrag, ka mana- >i(iru.
Sedokosi kaluđer još je stajao na istom mestu. Činilo se da poslednji atomi snage ističu iz njegovog tela. Ipak, kad ugleda troje ljudi koji su mu se približavali, on ustade.
Lesli mu pruži mač, ali ga starac s osmehom odbi.
— On pripada teb i.. . samuraju. Nosi ga s ponosom — reče tiho tako da su ga Sumikoi Takuan jedva razumeli.
Još jedan tren gledao je Leslija duboko u oči, a onda laganim korakom krenu put planinskog vrha. I, dok su Lesli, Sumiko i Takuan žurili prema automobilu, starac nastavi sve brže da korača ka velkoj pećini. Stigao je tamo u trenutku kada Je Lesli zakoračio da uđe u automobil.
Ninđa baci još jedan, poslednji pogled ka vrhu planine. Učini mu se da na ulasku u veliku pećinu vidi crnog oklopnika kako stoji rame uz rame sa sedokosim kaluđerom. Samo za tren. Onda glas koji ga pozva izbrisa i tu viziju. Ušao je u kola i više se nijednom nije osvrnuo.
Stari kluđer ušao je u pećinu.
Tamo gde je više od dva ve- ka stajalo mumificirano telo nekada časnog samuraja, Sei-
96 NINĐA 125
đura Kanabea, sada se nalazila samo gomila pepela i nekoliko većih kostiju. Starac sede pokraj te gomile i poče da pevu-
ši neku molitvu. Bila je to molitva zahvalnosti.
Zahvalnosti za duh ukletog samuraja.
K R A J
POČETKOM SEPTEMBRA POJAVIĆE SE NOVI BROJ VAŠEG OMILJENOG JUNAKA
N I N Đ A broj 126
DEREK FINEGAN
Samo je katana sudija
NE ZABORAVITE ĐA NA VREME NABAVITE NOVI BROJ N I N Đ E .
ČOVEK ODREĐEN I PREDODREĐEN ZA SPAS ČOVEČANSTVA f UNIŠTENJA ZLIH SILA
RATNIK ZALASKA SUNCARONINnezavisni mačonoša majstor borilačkih veštins
Ronin živi u svetu podzemlja gde vlada zakon borbe. Jednog dana saznaje da je on sanr>o jedan bedan dec sveta koji je nekad postojao. Ako uspe da izađe na površinu naći će neki sasvim drugačiji svet.
„RATNIK ZALASKA SUNCA“ je prva knjiga2 letraioaije Erika Van LUSTBADERA.
Ovu kao I ostale knjige ovog najtiražmjeg pisca, možete nabaviti u prostorijama KLUBA KNJIGE - Kolarćeva $, 11000 8E0G R 4D , naručiti poštom ii: telefonom3226~822
U prodaji od istofl autora-• PLICACI NOC^• DAI SAN• POD BLEDIM MESECOlnastavak tetraloglje i već poznate:« NINĐA• MIKO• CRNO SflCE• ĐIAN• NULA
ERIKlN LUSTBAĐEli
ncA 1 ,