nindja 128 - derek finegan - poslednji ronin (panoramiks & emeri)(3.7 mb)
DESCRIPTION
Lesli Eldridz, american ninjaTRANSCRIPT
CENA 2 DINARA
POSLEDNJI RONIN
BÎF.RÏ'K í ' lN i 'Í Í A N
POSLEDNJI RONIN
Derek Finegan POSLEDNJI RONIN
Izdavač:NIP »Dečje novine«,
Gornji Mlanovac
Za izdavača:Miroslav Petrović, generalni direktor
Glavni i odgovorni urednik; Borivoje M. Lošić
Urednik:Mirjana Sterijevski
Lektor;Mirjana Jakovljević
Korektor;Nada Maksimović
© 1994, DEN PRESS
Izdaje NIP »D^je novine«, Tihomira Matijeviđa 4, 32300 Gor- nji Miianovac. Telefoni: (032) 712-246, lokal 28, uredništvo (032) 714-250 prodaja i (032) 710-529 pretplata. Telex: 13731. ®roj tekućeg računa kod SBK u Gornjem Milancif’CTi: 41320-603-7-1263. Štampa »Litopapir« — Cačak.
DEREK FINEGAN
POSLEDNJI RONINRestoran »Blck hok« u Ulici
Patrik Džons spolja je izgledao kao obična krčma, sa naherenom firmom i krezubom reklamom iznad ulaza. Međutim, unutrašnjost jc prc ličila na snobovsko gnezdo, nego na obično svralište. Postojao jc i dobar razlog za to. »Blck hok« jc bio restoran u kome su se okupljali najuspcšniji i, naravno, najbogatiji advokati, pravni zastupnici, savetnici i svi drugi stručnjaci iz oblasti prava koji su svoje honorare merili sa barem četiri nule iza glavne cifre. Iako zvanično to nije bio »Blck hok« je radio kao zatvo* rcni klub samo za advokate. U to mesto se nije moglo uči tek tako ...
Kada se Sumiko, vitka, gotovo krhka Japanka savršenog lica i tela, obučena u pripijenu crnu haljinu do peta, ukrašena samo smernim istočnjačkim osmehom, našla na vra
tima tog pravničnog hrama zbunjeno je zastala zaustavljena licem čoveka koji joj se očigledno sa namerom isprečio.
— Koga tražiš, lepojko? — upitao je čovek. Imao je oko pedeset godina, nešto iznad dvesta funti težine, ogromne pesnice, ćelavu glavu i umrljanu kccelju preko karirane košulje i farmerki.
— Bojim se da mi je ovde zakazan sastanak — odgovorila je dcvojka kosih očiju. — Poznajete li nekoga po imenu Dženi Asano?
Grmalj se namršti kao da se priseča, a zatim ublaži lice i klimnu glavom. Bez reči je otpratio Sumiko do jednog udaljenog stola, u dnu velike sale. Za stolom je sedela mlada žena obučena u strogi, sivkasti kostim. Njeno lice je imalo iz- vesne sličnosti sa licem gošće— na njemu su se videli tragovi gena koji su bez sumnje pri
NINĐA m . 128
padali istom narodu od. kojeg je potekla i Sumiko. Dženi Asano je bila veoma uspcšan advokat. Radila je u velikoj, poznatoj advokatskoj kancelariji braće Blejn. Njena uža specijalnost bile su ostavinske rasprave, testamenti i tome slično. Svojoj firmi je donosila ogroman novac, a i sama je zarađivala toliko da je već odavno sebi mogla da priušti udoban i lagodan život u velikoj vili na obroncima Montega.
Od ogromnog tela čoveka u kecelji, koji je bio sasvim slučajno lično vlasnik »Blek boka«, Dženi Asano nije videla svoju gošću. Upravo kada je krupni vlasnik restorana stao ispred njenog stola, Dženi je pogledala na ručni časovnik i pomislila: »Sumiko kasn i...«Misao joj je prekinuo glas vlasnika restorana:
— Izgleda da tebe traže, Dženi.
Dženi Asano podiže glavu i preko lica joj se razli osmeh radosti i olakšanja. Ustala je i pružila ruke prema Sumiko više ne obraćajući pažnju na domaćina lokala, koji se tiho udalji.
— Mislila sam da ćeš zakasniti reče Dženi. — Znaš, nemam baš previše vremena. Možda jedva dvadesetak minuta, a tvoja pomoć mi je neophodna.
— I/glcdaš slojno reče Sumiko scdajući.
— I/glcdam onuko kako milo nalaže prol'csijiv - odvrati Dženi i u/.dahnu. — Vcruj mi da bih najradije nuviikla farmerke i majicu i tucala biciklom naokolo. Međutim, ovaj oklop je deo posla kojim se bavim.
— Taj tvoj posao jc, čini se, toliko dinamičan da se tako retko viđamo — reče Sumiko.— Mislim da se nismo videle tri godine. A pre toga još samo na proslavi petogodišnjice mature.
— Nemoj misliti da i meni nije žao zbog toga — reče Dženi. — A, sa d ... Da ti kažem zašto sam te pozvala.
— Ne smem reći da sam nestrpljiva, ali preko telefona si zvučala lako da moram priznali da me izjeda znatiželja.
— V idiš.. . — reče Dženi i istovremeno izvuče iz svoje skupoccnc torbe od krokodilske kože jednu ružičastu fasciklu na kojoj je pisalo krupnim slovima: NINIGI. — Vodijn jedan slučaj koji se toliko zapetljao da mi je potrebna pomoć.
Misliš li da ti ja mogu po- upita Sumiko.
— Ne znam — uzdahnu Dženi. — U stvari, hvatam sc za slamku. Radi se o nasicdstvu.
moći?
NINĐA BR. 128
Velikom nasicdstvu, u stvari. Izvcsni Sengen Ninigi je označen n jednom testamentu kao naslednik svega toga, ali pod jednim uslovom: da dokažeda potiče iz samurajske porodice. Sad, Sengen živi ovde, LI l'risku. Mlad je čovek, uspe- san hiztiismcn. Bavi .sc konst- l u i s a n j c m muzičkih insti’mnc- ua!a, onih clcklronskih. Nije siiomašan, ali živi .skromno. Nije Ili imao pojma da bi mu ucko mogao ostaviti bilo ,šla u nasledstvo, najmanje toliko toga. Međutim, mojoj Firmi sc obratio advokat nekog Hakuina Ninigija. On nam jc donco testament i ja sam dobila u zadatak da to obiadim. Ako sc dokaže da Sengen Ninigi potiče od nekog si'cdnjovckovnog samuraja, dobiče, sve u svemu, ncsto preko osamdeset miliona dolara. Ncvcjlja jc u tome što postoji još jedan potencijalni naslednik. Okimi Ninigi. . .
— Oh! — ote sc iz grla Dženi nc go.ščc. — Okuni! Zar to nije ona osoba za koju tvrde da se nalazi na čelu jedne ma- fijaškc grupe ili tako nečega?
— Zloglasni Okuni Mesar ■— Dženi je klimnula glavom.Tako su ga nazvali ne samo zato što je započeo svoju gangstersku karijeru švercujuči meso na veliko, ako možeš da mi veruješ. Znam samo da ga FBI
prati već godinama i nikako ne mogu da mu dokažu mnoge stvari. Sada mi sc on mcša u čitav slučaj. Njegovi advokati nisu mačji kašalj. Uostalom, možda su ovde. Plaća ih groznim novccm i, bogami, ako ne uspcm da dokažcm da Jc Sengen nekakav samuraj, oni silni milion i se lako mogu preseliti LI Okrmijcv džep.
— Nc vidim kako bih ii ja mogla pomoći — reče Sumiko.
— Nadala san:i sc da možeš— reče Dženi. — Ja od smrti mog oca, od prc dvanaest godina, nisam ni nogom kročila LI .lapan, a ti tamo, koliko znam, odlaziš češće. Ja sam i (jno malo japanskcjg jezika što sam ga znala kao dcvojčica odavno zaboiavila, a ti ga još uvek govoriš, koliko znam.
— Još uvek nc razLnnem — Sumiko jc, u stvari, već počela da stvara sliku, ali jc htcla da čuje šta Dženi ima da kaže.
— Resila sara da čitav slučaj odugovlačim do krajnjih granica. U međuvremenu se nadam da, ćeš ti ići u Tokio?
— Verovatno — reče Sumiko.
— U tom slučaju bi ti moja firma platila put i troškove boravka sa zadatkom da u arhivi Buši-muzeja u Kjotu potražiš rodoslov porodice Ninigi.
NINĐA BR 128
On može biti ključ svega. Znam da bi se mnogo lakše tamo snašla od mene. . . Jesi li još uvek sa onim tajanstvenim i lepim tipom? Kako se ono zove?
— Lesli — odgovori Sumiko. — Da, još uvek sam sa njim. Ili zauvek, ako ti je tako lakše da računaš.
Obe se osmehnuše. Za Dženi Lo je bio pomalo setan osmeh, uz pi'iličnu dozu zavisti, jer je iskreno i čistog srca zavidela svojoj prijateljici na toj dugoj i nožnoj vezi.
— I on se bavi orijentalistikom, zar nc? Mogao bi ti biti od koristi. Spremna sam da jircdložim mojoj firmi da vas oboje angažuje — reče Dženi Asano. — Možeš li da mi po- mogncš ?
Jesi li pokušala da od Buši-muzeja dobiješ pismeno in- fomacije koje su ti potrebne?— upita Sumiko.
— Jesam — odvrati Dženi.— Čak sam nekoliko puta razgovarala telefonom sa njihovim direktorom. Međutim, njihova pravila ne dozvoljavaju bilo kakvu vrstu iznošenja dokumenata van muzeja, što podrazu- meva i zabranu slanja kopija telefaksom. Jedini način je neposredni uvid. Moji šefovi su mi predlagali da tamo odem ja, ali postoji niz ograničenja koja me sputavaju. Prvo, slu
čaj nasledstva Nlnlgl nije jedini koji radim. Uvek radim na desetak ra/nih slučnjcva i ne bih sebi mogla dn clo/vtjlim da ostali slučajevi lii)c zbog mog angažovanja ok«> samo jednog. Jednostavno nemam vremena. Drugo, moje ncjiozna- vanje jezika moglo bi dali iz- vesnu prednost Okuniju. . . Razumeš ?
— Mislim da shvatam u čemu je stvar — reče Sumiko.— Okuni je sigurno sposoban da prati tvoj rad i već zna da si dobila zadatak da dođeš u kontakt sa Buši-muzejom. . .
— Upravo to — potvrdi Dženi Asano. Najjednostavnija stvar koju bi trebalo da učini da bi me onemogućio bila bi da mi podmetne svog čoveka za prevodi oca. Kada bi li poš- ki, ili Lesli i Li, uradili • bismo l(j Lako da uklonimo sve Ira- govc koji spajaju moju firmu, (xlnosno mene sa vama. . .
— Tajni zadaLak? — Sumiko načini mangupsku grimasu.— Čini sc da si sprem na da nam daš posao dostojan Dže- msa Bonda.
— Tako nešto — reče Dženi. — Sa dokumentima iz Kjo- ta mogla bih na sudu glatko da zbrišem Kuonijeve advokate. I, na kraju krajeva, Sengen Ninigi bi dobio svoje nasledstvo, a ja i m oja firma veliki ho
NINĐA BR. 128
norar. Da ne pominjem da biste i Lesli i ti imali prilične koristi od toga.
— Pa, D/cni. . . moram da pri/nam da je predlog zanim- ljiv. I više od toga. Izazovan je — osmehnu se Sumiko. — Međutim, prosto nisam u stanju da ti ovog trenutka odgovorim da li ga prihvalam ili nc. Razumeš li me?
— Shvatam! Morala hi da govoriš sa Lcslijem, zar nc?
Sumiko lagano klimnu gla- vom. Dženi je gledala u Sumiko sa mešavinom nade i nedoumice, a onda, kao da se pre- nula, uzdahnu nekako brzo i pogleda na časovnik. . .
— UiriTfff! Izgleda đa mi vrcmc ističe — piasnula jc službenim glasom, — Za deset minuta imam sastanak sa jav- nim tužiocem. Moraš mi oprostiti sto sada moiam da odem. Ti razmisli! Razgovaraj sa Lcslijem. Kada doneseš odluku jednostavno mi telefoniraj i dogovoričemo sc gde ćemo sc sresti da mi saopštiš šta si odlučila. Nemoj telefonom govorili nikakve detalje. . . Sh- vataš li?
— Bubice, a?! — upita Sumiko.
— Možda — reče Dženi većustajući od stola: —■ Možeš
račun ovde. .. Očekujem da se čujemo uskoro! Ćao!
Odjurila jc prc nego što je Sumiko i mogla da izgovori svoj pozdrav. . .
Nije popila ponuđeno piće. Napustila jc »Blck hok« i osetila olakšanje kada se našla na ulici. Mogla jc da diše punim plućima, ako jc u San Fiancis- ku lako nešto uopšte bilo moguće. II svakom slučaju mogla jc bistrije glave da razmisli o svemu onome što joj jc Dženi Asano rekla.
Kada je ušla u svoj automobil, neko vrcmc jc samo scdc- la nc uključujući molor, a onda jc podigla slušalicu bežičnog iclcfijna. Okrenula jc broj. Sa điugc sirane veze javio ,sc dob ro poznali, muževni, spokojni i sigurni glas Leslija RI- điitlža:
— Ui^ravo sam mislio na tebe — rekao jc Lesli nc provc- ravajući ko zove. — Pi ipre- mam »susi okoganava« i mislim đa mi jc ispao prilično podnošljivo. Uz malo jabukovače sve bi to moglo bili pristojan ručak. Dolaziš?
— Naravno da dolazim, mili— odgovorila je Sumiko. — Idonosim izvesne novosti koje će ti se, verujem, svideti.
— Možeš li bar da mi nago-popiti još jedno piće na moj vestiš o čemu se radi?
NINĐA BR. 128
— Naravno da mogu — re- Icla je Sumiko i napravila malu pauzu da bi pojačala Leslijevo iščekivanje. — Izgleda da imaš šansu da se imiešaš u lov na čoveka koga najviše m rziš u cclom Frišku!
— Hoćeš da kažeš... — Lesli je malo oklevao. — Radi seo Okuniju Mesaru, zar ne?
— Objasniću ti sve detalje uz »susi okoganava«, OKEJ!
— Požuri, molim te. Takvo jelo nije kompletno bez pričeo Okuniju — rekao je Lesli sa izvesnom žestinom.
Na ulaznim vratima velike garaže, koja je Sengenu Ninigi služila kao radionica, bio je nacrtan veliki znak mira. Uz to je stajao i natpis: »Muzika je večna!« Ispred tog ulaza sc zaustavio »Linkoln« sa šestoro vrata i vozač u krutoj uniformi je hitro izašao tla bi otvorio ostala vrata. Tz automobila su izašla prvo dva ogromna crnca zlokobnog izgleda i očigledno neuporedive snage, a zatim i jedan visoki mladić uskog lica sa tamnim naočari- ma iza kojih su hitre oči pre- meravale prostor kao da traže potencijalnog neprijatelja. Tek cada su ta trojica dobro osmo
trila okolinu vozač Jc otvorio i poslednja vrata. Iz njih je izašao čovek bledog lica i kosih očiju. Njegovo široko telo i kratak vrat su ociavali osobu koja ne drži mnogo do elegancije, ali po količini zlatnog nakita moglo se lako zaključiti da je čovek bogat i da u tom bogatstvu uživa mnogo više od bilo kog prosečnog stanovnika San Franciska.
— Ovo je to mesto, gospodine Okuni — rekao je visoki mladić. — Koliko sam mogao da utvrdim, ne postoji nikakvo obezbeđenje. U ovo može da uđe ko hoće. Stražara nema čak ni noću.
— Budala koja ovde radi ili suviše veru je ljudima ili smatra da te njegove stvarčice unutra ništa nc vrcdi — proko- mcntiu'isao jc gospođin Okuni, dodajući: — U redu, hajde da sc upoznamo sa mojim navodnim rođakom.
U času kada sli s c vrata radionice otvorila, Sengen Ninigi jc bio zaoknpljen nekim sitnim brojevima na ekranu kom pjutera, a iza njega je, sa istom pažnjom, sve to pratila plavokosa devojka lepog lica i zgodnog tela sakrivenog izble- delim radničkim kombinezonom koji joj je bio nekoliko brojeva preveliki. Oboje su bili toliko koncentrisani na ono
NINĐA BR. 128
šio se događalo na ekranu kom pjulera da nisu ni čuli škripu vi'ala. Tek kada su osetili prisuslvo dva velika crna Icla pored sebe, slcrcnuli su pogled na priđoslicc. 13cvojka jc rca- govaki prva uspravivši sc i upi- (avši hladnokrvnim glasom:
— Mo/erno h. znati zašto nas uzncmiravalc?
Crnci su ćulali. Umcslo njih jc pi’ogovorio gospođin Okuni:
— Žao nam jc što vas prekidamo u poslu, ali m orate mi vcrovati đa je ova poseta veoma važna. Pretpostavljam da si ti Sengen?
Okuni jc prišao vitkom čoveku pitomog lica. Nisu bili mnogo slični, osim što su obojica bili čistokrvni Japanci, obojica državljani Sjedinjenih Di žava i obojica, za razliku od svojih ]ircdaka, nisu znali da sklope čak ni najjednostavniju i'cčcnicu na jeziku naroda od kojeg su potekli. Okuni je prezrivo frknuo ođrncrivši Sengena:
— Očekivao sam nekoga ko ima telo. Ovo ovde ne može biti u srodstvu sa Ninigima.
— Oprostite, da li vi to govorite o meni? — upitao je mirno ali tiho Sengen.
Umesto odgovora dobio je Još jedan prezriv pogled. Sengen nije bio čovek koji je smatrao da živom čoveku uopšte
i treba telo, i sa te tačke gledišta taj ki'upni Japanac koji je ušao u njegovu radionicu u pratnji tclohranitelja, jer ništa drugo nisu mogli biti, bio Je apsolutna u pravu. Sengen Ninigi Jc bio čovek uma. U srednjoj školi su m u »merili« inlcligcnciju i sa zaprepašće- iijcm otkrili da poseduje 195 IQ, što se uistinu moglo graničili sa genijalnošću. Na univerzitetu su mu predviđali blistavu karijeru m atem atičara ili atomskog fizičara, ali on je od toga više voleo muziku. Na žalost, otkriće da nema dovoljno sluha da bi zaista bio muzičar donekle ga jc razočaralo. Zato je spojio svoje ogromno znanje iz oblasti elektronike sa muzikom i počeo je da pravi elektronske komponente za sinlisaJzcrc i druge elektronske muzičke instrumente, što mu jc veoma brzo stvorilo reputaciju velemajstora u tom poslu. Privatno, bio je povučena, senzibilna osoba, sentimenta- lac i nostalgičar za vremenima bipi-pokreta, ljubitelj prirode, poezije, melodrame boli- vudskog tip a .. . U njemu nije bilo ni trunke samurajskog duha.
— Možete li mi objasniti ko ste vi i šta tražite? — upitao Je Sengen Još jednom, takođe sasvim spokojno. Nikada mu
10 NINĐA BR. 128
se u životu nije dogodilo da stupi u sukob ma sa kim, pa ni sada nije osećao da mu čak ni ovako mračna grupa ljudi može biti neprijateljska.
-— Naivčina, a! — procedio je kroz zube visoki mladić koji uopšte nije skidao tamne naočari.
— Neka. . . — rekao je Okuni i rukom dao rezak znak mladiću da se ne meša u razgovor. Zatim je prišao Sengenu toliko blizu da su se gotovo dodirivali telima i rekao: — Moje ime je Okuni Ninigi. Zar to nije smešna koincidencija?
— Po prezimenu bi trebalo da mi vaša prisutnost ovde nešto znači? — izgovorio je Sengen pomalo iznenađeno.
— Neki tvrde da smo rođaci, mada bih se ja kladio u svoju desnu ruku da nismo — rekao je Okuni. — Uostalom, vi znate da nismo.
— Bojim se da nemam pri- medbu na vašu tvrdnju — rekao je mirno Sengen. — Naime, koliko ja znam, moji najbliži rođaci žive negde u Japanu i toliko su mi bliski da im ne znam ni imena. Sva bliža rodbina mi se odavno nalazi među pokojnicima. Ipak, ako me uverite da smo ipak u nekakvim odnosim a.. .
— Recimo da smo od ovog časa u poslovnom odnosu —
prekinuo ga je Okuni. Poput ljudi koji radije govore silom nego rečima uljudan rcčnik Sengena Ninige ga Je iritirao i Okuni jc satno žclco da što pre završi ono /bog čega je došao, pa da napusti to mesto.
— Mogu li /nali na kakav posao mislite? — upitao je Sengen.
— Meni se ovo ne sviđa — reklaje plavokosa dcvojka i istog časa bila sasečena kao žilet oštrim pogledima oba crnca, visokog mladića, pa čak i samog Okunija. Bila je ne samo asistentkinja Sengena Ninige već i njegova ljubavnica, već nekoliko godina. Njihova veza Je bila vrlo čvrsta i uzajam no odana, bez obzira što Je Alisa Vajzer imala uredno venčanog muža.
— Mladoj dami bi pametnije bilo da se ne meša u sve ovo!— britko jc rekao Okuni. — Ovo sc tiče samo tebe i mene, Sengen.
— N c lazumcm još uvek št;a očckujelc od mene?!? — rekao je Sengen i pogledom zamolio Alisu da ostane po strani.
— Razumevanje svega i svačega ponekad nije zdravo, čo- veče — iskezio se visoki mladić i opet dobio znak rukom da ćuti.
NINĐA BR. 128 11
— Moj mladi saradnik malo prctem jc — rekao jc Okuni.— Međutim, rekao bih da je u priivu. Kako ono kažu: radoznalost je ubila mačku!
Nasmejao se grohotom, gr- cavo, tresući se cei im telom. Da jc Sengen Ninigi imao bilo kakvih iskustava sa ljudima tog kova, mogao bi salakocont da primeti da Okuni ispod odela nosi neprolx)jni pisluk i verovatno bi se upitao čemu to slu/i. Međutim, Sengen Ninigi je po prirodi bio krajnje be/azlen čovek i samo je zbunjeno gledao to što se dešava i iski'cno nije razumeo baš ništa. Kada je uspeo da stiša smeh Okuni Ninigi jc rekao sasvim ozbiljno, gotovo nnač- nim glasom:
— Momče, ja sam došao da ti nešto ponudim i da nešto tražim od tebe. Stvar je prosta, kao trgovina na pijaci. Dajem sto hiljada dolara za tvoj potpis na jednom dokumentu koji tebi ne znači ništa, a meni može da znači mnogo. Savetujem ti da ne budeš mnogo radoznao. Takođe li savelu- jem da prihvataš ponudu, jer bi se moglo dogoditi da je više nikada ne ponovim u ovom oblikvi.
Tek tada je Sengen Ninigi osetio da mu posetilac ne misli ništa dobi'o. Naprotiv, imao
je osećaj da se ovde radi o stvarima koje su mu bile strane. Osetio je agresivnost. Mnogo veću nego šio je mogao i slutiti da može da posloji između dva odrasla čoveka. Nije se uplašio. Sengen jc bio osoba koja kroz svoj život nije stigla da upozna strah i lo osećanje mu nije bilo blisko. Ipak, najednom jc, na sopslvcno čuđenje, osetio da u njemu raste neka nova vrsta opreznosti, Rekao je:
— Nisam baš navikao na ovu vrstu trgovine i možda bi bilo u obostranom interesu da ipak doznam o čemu se radi.
Ne zaleži, čoveče! — odbrusio je Okuni jetko. — Nemam vremena da se pogađam. Rekao sam ti da ćc sledeća ponuda biti mnogo neprijatnija. Znam sigurno da bi ta druga ponuda za tebe bila mučna. Najblaže rečeno. . .
Ponovo se nasmejao. Sada još jače. I smejao se dugo, skoro se grčeći. Crnci i dugajlija se, međutim, nisu smejali, i ta činjenica je nagnala Sengena na još veću opreznost. Pogledao je u Alisino lice i nije se mnogo iznenadio kada je na njenom licu ugledao strah. Veliki strah. I želja da ti ljudi odu što pre. Počeo je da misli da se ovakve stvari mogu dešavati samo u ružnom
12 NINĐA BR. 128
snu ili u lošem kriminalističkom filmu. Međutim, to se dešavalo baš tada, baš tu i baš njemu. . .
— Mogu li bar da znam kakav je dokument koji treba da potpišem? — upitao je sa mnogo opreznosti Sengen Ninigi.
— Čim sam te video znao sam da si jedan od onih sitničavih, dosadnih tipova — namrštio se Okuni. — Uostalom. .. Zašto da ti ne kažem!? Treba da potpišeš izjavu da si usvojeno dete, odnosno da te nisu pravili tvoji navodni mama i tata. To je sve! Tebi sto hiljada dolara, u gotovom, na ruke, bez taksi i poreza, a meni izjava koja će potvrditi da nismo u srodstvu.
Sengen nije razumevao. Nije ni mogao. Po želji čoveka koji je napisao jedan testament o kome je Okuni Ninigi znao sve, Sengen naprosto nije smeo znati da je potencijalni naslednik, sve dok se ne dokaže ili opovrgne njegovo neposredno poreklo. Sengen je bio veoma zbunjen.
— Čemu bi vama to moglo služiti? — upitala je Alisa pre nego što se Sengen sabrao.
— Zar nisam rekao da se ona ne meša?! — zarežao je Okuni Ninigi uopšte ne gledajući prema ženi plave kose.—
Zar nisam rekao da preterana radoznalost može da pokvari ovaj posao i to u tolikoj nieri da načisto propadne? Hoćeš li ti da trguješ ili nećeš, Sengen?
Izravno pitanje je protreslo Sengena poput udara struje. Nije voleo stvari koje nije razumeo. Ovu stvar uopšte nije razumeo. Imao je samo osećaj da je taj čovek koji se predstavio kao Ninigi spreman na mnoge i^užne i grube stvari da dobije to što tra ž i.. . A šta bi se moglo dogoditi ako ne dobije — takva misao nije Sengenu padala na pamet. Gore od ovog razgovora po njegovom osećanju nije moglo da se dogodi. Verovao je da je ovaj razgovor najneprijatni] i događaj u i’;egovom životu.Njegova bczazlenost kao danije imala granica i njegovo verovanje da .su svi ljudi u suštini dobri i pošteni kao da mu nije dozvoljavalo da pretpostavi da se nalazi u pravoj, živoL- noj opasnosti.
— Zaista ne znam šta da vam kažem — rekao je ljubazno Sengen. — Priznajem da nisam navikao na ovakvu vrstu razgovora i plašim se da se ne snalazim najbolje.
— Oh! Blagi Bože! ■— uzviknuo je mladić sa tamnim naočarima. — Imamo posla sa idiotom!
NINĐA BR. 128 13
— Zaveži, Trigere! —■ odsc- kao je Okuni. Počutao je malo prc nego što je izgovorio veoma .sporo, naglašavajući svaku reč; — Ako baš moraš da /naš, reći ču ti! Danas li nudim slo hiljada dolara. Imaš tri dana za razmišljanje. Odbi- ješ li noviic, moja sledeća ponuda ćc biti tvoj kukavni život u zamenu za potpis na tom usranom dokumentu! Ra/umeš li to?
— Scn. . . — zaustila jcAli.sa Vajzer, ali je pregrizla uzvik jer se na nju ustremio jedan od crnaca, ćutke ali sa toliko zamaha da je mlada žena pomislila da će je jednostavno pi’egaziti.
Sengen sc načas ukočio. Osećao je kako bledi i kako mu se sva krv iz organizma sliva u noge. Potnislio je: »Ako je ovo strah, onda je baš neprijatno osećanje!« Nije znao šta da kaže. Nije znao ni šta da pomisli. To što je čuo zvučalo je kao sečivo giljotine koje juri prema njegovom vratu. Zurio je u hladne, tamne, ukočene oči Okunija Ninige. U njima je video ledenu odlučnost čoveka koji je spreman bukvalno na sve da dobije ono što želi. U ovom slučaju je želeo nekakav glupi potpis, ali Sengen uopšte nije znao zašto.
— Isto se odnosi i na ovu ribu ovde — dodao je Okuni hladno. — Razmisli, Sengenu! Dva života za jedan bezvezni potpis!
— Ne znam. .. Ne znam šta da kiižem — priznao je u ispre- secanom dahu Sengen Ninigi.
— (¡ubimo vrcmc, gospodine Okuni — izgovorio je Tr iger namcštajnći svoje lamne naočari dublje .na licc. — Ovaj Icrclcn nema pojma o životu i očigledno jc da mu isti i ne Ir'cba.
Okuni nije reagovao na reći svog tclohranitelja. Znao je da bez njegove reči Triger neće izvući »beretu« sa prigušivačem, kao što je to činio bezbroj puta cio sada. Takođe je znao da od mrtvog čoveka neće moći dobiti potpis na dokument do koga mu je bilo slalo. Znao je, konačno, i to da u testamentu o kome se radilo stoji klauzula da nijedan oti polencijalnih nasleđnika ne smc da umre nasilnom smrću, je r će sve one divne i basnoslovno vredne stvari koje testament pominje otići na račun dobrotvornih organizacija širom, sveta. Advokati gospodina Okunija Ninige obavili su svoj posao vrlo temeljno — Okuni je znao sve. Sengen Ninigi nije znao ništa. . .
14 NINĐA BR. 128
Osim da prvi put u životu oseća strah!
Strah nije prošao . dugo nakon što su Okuni i njegove gorile napustile Segnenovu radionicu. Pomagala je jedino uz- drhtala ruka Alise Vajzer koja jc dodirivala Sengenovo čelo orošeno krupnim kapima čudnog, hladnog znoja. ..
Od nekoliko hiljada Amerikanaca japanskog porekla koji su sc u San Francisku i okolini tradicionalno bavili poslovima sa mesom, jedino je Okuni Ninigi postao čuven. Po zlu. Sa sedamnaest godina je započeo karijeru prosto kradući meso iz skladišta u kome je bio zaposlen. Sa dvadeset dve jc već trgovao pokvarenim mesom, a dve godine kasnije, baš nekako u vreme kada su »De- ca cvcća« počela da hrle prema San Francisku, zamenio je meso marihuanom, heroinom, kokainom, LSD-om. U dvadeset osmoj njegov imetak se samo mogao naslućivati, ali njegova moć sc znala — pod. svojom čvrstom rukom, uz pomoć okrutnih ljudi koji ne prezaju ni od čega, imao je tužioce, sudi je, visoke policijske funkcio- nere, bankare, carinike, dire
ktore velikih avio-prevoznika... Što nije mogao podmićivanjem postizao je ucenama, pretnja- ma, ranjavanjima, ubistvim a...
Nikada niko nije uspeo da dozna kakvim se sve poslovima Okuni bavi, niti koliko zlo- čina ima na duši. Nekoliko puta hapšen uvek je puštan uz veliku kauciju, a potom je istraga obustavljana, što zbog nedostatka dokaza i svedoka, što iz naoko nepoznatih razloga, što je moglo samo da znači da je neko »odozgo« povukao konce i smirio Okuninu aferu. Odavno je napustio Ni- honmači, japanski kvart San Franciska, i uselio se u nešto slično dvorcu, van grada, pretvorivši to zdanje u neosvojivu tvrđavu. Ipak, u duši je ostao sitan kriminalac, jer jc gotovo sve poslove vodio sam, zaobilazeći brojne udvorice i pomoćnike koji su to mogli obaviti umesto njega. Smatrali su ga neokrunjenim kraljem podzemlja velikog građa. I, dok su drugi krupni kriminalci »padali«, on je opstajao i jačao, smejući se velikom Ćor- donu Petru i Luki Điđiniju i Maksu Hodlumu, koji su tru- nvili u zatvorima, dok je on preuzimao njihove prljave poslove, uvećavajući i svoje bogatstvo i svoju moć.
NINĐA BR. 128 15
Lesli Eldridž je sve to znao. I mnogo više od prostih, su- vih činjenica. Veliki dosije sa gresima Okmiija Ninige bio jc pohranjen u memoriju LcsMjc- vog kompjutera, stalno otvo- rcn kako bi sc mogle dodati nove gnusobe tog okrutnog čoveka.
Dok su preko ekrana [ircle- tala slova i brojke, Lesli l-.l- dridž, visok i vitak, kiatkc, o.štre kose i čcličnomodf ili očiju, nai/gled hladnokrvno jc sve to ponavljao u sebi, znajući da mu kom pjuter nije ni potreban. Sve što je trebalo da zna o Okuniju imao je u glavi.
— Tvoja prijateljica se na- merila na čoveka koji joj može ziigorčati život — Lesli sc obratio Sumiko, koja je sedcia uz njega takođe pažljivo proučavajući Okunijev dosije.
— Nc verujem da je ona sasvim svesna koliko je čitava stvar opasna — rekla je Sumiko.
Oboje su znali da će prihvatiti mali zadatak koji im je nudila Dženi Asano. Takođe su prećutno znali i da će, možda i bez Dženinog znanja, taj zadatak proširiti nekim novim sadržajima koji se sigurno ne bi svideli Okuniju Ninigi.
— Ako Okuni proceni da mu opasnost dolazi od Dženi Asano — govorio je Lesli — neće
prezati da je napadne, učeni, a možda i organizuje nekakav nesrećni slučaj u kome bi ona mogla stradati. Moraš je upozorili na lo. Učini to bez svedoka, negde gde ne postoji mogućnost da vas prisluškuju.
— Jednostavno — osmehnula se Sumiko. — Pozvaću je da dođe ovamo.
Lesli Je klimnuo glavom. Bilo jc lo dobro rešenje. Upitao
— Koliko se tvojoj prijateljici može verovati?
Stoproeentno! jasno |c izjavila Sumiko.
— Onda ćemo joj prilikom njene pósete pokazati i ovaj dosije. Tada će joj možda bili jasnije u šta se, ne svojom voljom, uplela. Da li li je rekla nešto bliže o tom mogućem nasledniku, Sengenu?
— Nc. Kao da nije imala vremena. Ili možda nije smatrala da bi mi to pomoglo da se odlučim — odgovorila je Sumiko. — Verovatno je imala na umu da mi podatke o njemu da tek kada prihvatimo zadatak.
— Biće da je tako — rekao je Lesli i isključio kompjuter.
Ostao je da sedi u stolici, ne pomerajući nijedan mišić na lepo izvajanom telu. Lice mu je bilo bez grča, ali savršeno
16 NINĐA BR. 128
ukočeno, a pogled kao zaboden nekuda u nigdinu. Kao da je gledao kroz zidove, pa možda i dalje — kroz prostor i vrcmc. Sumiko je znala da jelo njegov način razmišljanja.
Lcsii je progovorio posle nepunih četiri minuta:
— Za početak češ pozvati D/.cni da dođe kod nas, na večeru. Recimo u muškom društvu, kako bi ličilo na običnu večeru među prijateljim a. Ne smemo rizikovati ništa, a ukoliko Okuni zna za njen angaž- num u čitavom slučaju tog nasledstva onda nije neverova- tno da plača nekoga da je prati. Ti češ obaviti razgovor sa njom i reči ćeš joj da ne pristajemo na zadatak ...
— Ne pristajemo?! — zapanjila se Sumiko. — Ali, stekla sam utisak da želiš da to učinimo!
— Saslušaj me do k raja — osmchnuo se um irujuće Lesli.— Njoj ćeš reći da jednostav-, no nc možemo. Izmisli razlog... Recimo, reci da sara zauzet pravljenjem reportaže o krizi u Iraku. Ona kao i ostali ve- rujc da sam novinar, zar ne?!
— Uvek se držim te priče, Les ■— klimnula je glavom Sumiko.
Ali, ostavi utisak kao dabi se moglo dogoditi da ipak t! i ja obavimo taj m ali pos
lić za nju čim se ja, kao, vratim sa puta. Ne želimo da angažuje nekoga ko nc bi bio dovoljno pouzdan, zar ne?! — nastavio je Lesli. — U međuvremenu ćemo zadužiti Pita da na ulicama proveri kretanje Okunija Ninige. On će to znati. On poznaje pola San Franciska, i to onu donju polovinu...
Sumiko se kratko, ali od srca nasmejala. Njihov zajednički prijatelj, Tabasko Pit, dobroćudna ljudina velike snage, duge kose i izražene ljubavi prem a ženskom polu, bio jc od onih nemirnih duhova koji su u stanju da pronađu prijatelje i u najzabitijim uglovima velikog grada. Sumiko je bila sigurna da će Pit biti oduševljen zadatkom.
— U međuvremenu ja ću od- leteti u Tokio — konačno jc izgovorio ključnu stvar Lesli.
— Kada? Ne razumem! — začudila se Sumiko.
— Večeras, ako ima slobodnih mesta u bilo kom avionu prem a Japanu — rekao je Lesli. — U svakom slučaju pre nego što Dženi dođe na tu večeru kod nas. Poznajem kustosa u Buši-nuizeju i neće mi biti teško da pronađem rodoslov i sve ostalo što se tiče porodice Ninigi. Dženi uopšte ne m ora da zna da mi posedu- jemo dokument koji nju toli
NINĐA BR. 128 17
ko interesujc. Kod nas će u svakom slučaju biti sigurniji nego kod nje. Jesam li u pravu?
Umesto odgovora Sumiko mu pritle. Tačno je znala da Lesli zell iie samo da pomogne Dženi Asano već i da jc zaštiti, ujedno tražeći put da snažno ugrize zver zvanu Okuni Ninigi, terajući je da reaguje pogrešno, da se otvori, cki načini pogrešan korak. . . Ona nežno zagrli Leslija, dodirujući ga na poseban način vršcima prstiju iza uha. Njen poljubac je ličio na dodir južnog vetra posle suše. On se osm ehnu...
— Laskavlce — šapnuo je.— Uvek kada te pitam da li sam u pravu ti me poljubiš. Mislim da naprosto ne želiš da izgovoriš kako sam zaista u pravu.
Ona ponovi poljubac. On uzvrati, nežno poput leptira koji preleće površinu mirne vode. Njegovi dlanovi ovlaš prctloše preko njenih oblih, dugih bedara, gotovo ih ne dodiru ¡ući. U tom času Sumiko šapnu:
— Mogu li da pogađam kako se zove kustos Buši-muzeja?
Lesli trepnu. Čarolija trenutka morala je biti odložena za neki drugi put. Sumiko nasta-
;— Onidi, zar ne?! — upita
Sumiko sa šeretskim osme
hom. — Onidi Isigavi. Ćelav je, grbav, krivih nogu i ima sedamdeset godina, zar ne?!
Lesli se nasmeja prostoduš- no. . .
— Varalice moja mala — rekao je. — I sama znaš da Onidi ima dvadeset osam i da Je Jedna od najlepših devojaka LI .Japanu. Pre neg(j što je završila i magistrirala ¡storiju starog Japana hila jc maneken na glasu. A li...
— Znam, Les šapnula je Sumiko.
Više nisu govorili. Oboje su znali sve što je možda trebalo izgovoriti. Sumiko nikada nije bila ljubomorna. Ona je odlično znala za staru japansku poslovicu: »Muškai'čevo telopripada svim ženama i zemlji, ali njegovo srce može da pripadne samo jednoj ženi.. . i zemlji!« Sinniko je bila sigurna da će Leslijevo srce pi'ipadati njoj dok god u n jemu ima daha, i nije marila šta se dešava sa njegovim telom.
Usledio je još jedan, dug poljubac kojim su jedno drugom govorili da se žele, da žele da osete jedno drugo u sebi. Taj poljubac je sadržao u sebi koliko ljubavi toliko i strasti, koliko poverenja toliko i prijateljstva, koliko požude toliko i nežnosti...
Kroz poljubac Lesh šapnu:
18 NINĐA BR. 128
— Još nešto, pre nego š to ... dok ja budem u Japanu, potrudi se da upoznaš Sengena N inigu...
— Koga? — odvratila je mangupskim šapatom Sumiko.
Potom su oboje zaboravili da za njih uopšte postoji stvarni svet, prepun opasnosti i problema, dilema i nedoumica. .. Prepustili su se oblacima Ikibavi...
— Ovaj grad so I/.menio, mnogo sc i/.mcnio. Prepun jc nekog novog šljama — to jc izgovorio čičica uvijen u neku vrstu izanđalog ponča sa neve- rovatno velikim zakrpama na nemogućim mestima. Ipak, njegovo istrošeno lice je više od njegove odeće govorilo da mu jc na društvenoj lestvici mesto u poslednjem redu. — Okej, i ja sam bio šljam kad sam bio mlad, a Bog mi je sve- dok da sam predugo bio mlad i predugo bio šljam, ali tada je i šljam imao neki svoj po nos, pravila, etiku ili kako se već takve stvari zovu...
— Boni, ne živi se u prošlosti — reče njegov sagovornik i drug u piću, čovek krupnog, visokog tela i duge plave kose koja mu je padala na ramena.
Njegovo lice je odražavalo iz- vesnu vedrinu pokvarenu sa malo gorke sete.
— Pite, dečko! Meni je sedamdeset tri godine, ja nemam ništa drugo osim prošlosti — reče starac po imenu Boni.
— Hajde, ne zezaj se, m atori! I sam znaš da si neuništiv— reče Tabasko Pit. — Znam sigurno da ćeš već negde pronaći način da ukradeš hrizaii- temu i doneseš je na moj grob.
Sedeli su u krčmi koja nije zasluživala čak ni to ime. Ob jekat se nalazio u najzabitijoj slepoj ulici u lučkom kraju San Franciska, a posećivali su ga samo klošari, oni koji nisu imali više od pet ili deset centi za konzervu piva kome jc istekao rok upotrebe ili čašicu viskija ili džina ili bilo čega što sc pravilo u tajnim pecarama po garažama i napuštenim skladištima. Boni je bio domaćin. Domaćin koji jc velikodušno dopuštao gostu da plaća p ivo ...
— Pite, momče, poznajem tc od rođenja — reče Boni. — I nije fer da me zezaš tako. Suviše sam star da bih progutao limunadu o tome kako ću ži- veti sto pedeset godina. O tome ti p ričam ... Samo, zaista se grad izmenio. Ulice su pune klinaca spremnih da zahodu nož u leđa, da žicom od
NINĐA BR. 128 19
gitare obese neposlušnu kurvu na đubrištu, da puste krv iz arterije momku koji ih popreko pogleda u bihjar-sah. . . Takve stvari sc nisu radile u moje vreme. Među nama se znalo šta ko radi i zašto. Ko je dže- pario nije smeo ni da pomisli da se bakće sa kurvama. Ko je predvodio krdo uhčarki nije imao pojma o drogi. Ko se bavio učenom nikada nije nosio nikakvo oružje sa sobom, to su radili specijalci, uvežbani za taj posao. . . Vidi, u moje vreme kada bi neko morao da se olađi nestao bi preko noći i nikada ga više nisu mogli pronaći, osim ako nisu ribe iz zahva. Lepo bi čoveka upako- vah u betonsko odelo i pohranili na dno moia. Takav je bio red. Čist posao. . . Danas, ovi novi klinci ukokaju dasu i jednostavno ga ostave na ulici, izbušenog, u hcktolitrama krvi, pred očima decc i žena! Fuj! Odvratno! Da se čoveku povraća kad vidi tako nešto.
— Sadašnjost nc mora da bude leper, Boni. Ne verujem da u tvoje vreme m atori momci nisu govorili isto to za tebe i tvoje ortake — reče Pit.— Bojim se đa ću i ja imati sličnu priču za dečake koji mi, kroz jedno trideset ili četrdeset godina, dođu na čašicu razgovora.
— Ako na ovoj planeti u to doba bude živih stvorova, Pite! — starac proročanski ispruži kosčati, iskrivljeni i prljavi p rst prem a gore kao da želi da upozori čitav svet na opasnosti koje je sam stvorio. — Prvo atomska bomba, pa droga, pa rak, pa SIDA! Uskoro će ovaj svet naprosto pojesti sara sebe od tih silnih boleština i ostalih gluposti. Osećaš li da i ovo pivo ima otrova u sebi?
U tom trenutku je u prčvarnicu ušao čovek prem a kome su se svi okrenuli zijajući u njega kao u čudo. Bio je obučen u besprekorno tamno odelo, sa bleštećom kravatom oko vr-ata, a izbrijano lice i sveža fr izura govorili su da ni u ludilu nc pripada tom mestu. Žagor sc preseče kao u kau- bojskirn filmovima kada glavni junak zvecne mamuzama ulazeći u salun. Boni neprime- tno dodirnu Tabasko Pita nogom ispod stola. Izmenjali su značajne poglede. Pridošlica stade u vrata zaklanjajući i ono malo svetla i poče vrlo pažljivo da pogledom prebira po licima prisutnih. Bilo je sasvim očigledno da traži nekoga.
Neki od prisutnih se osmeli- še da nastave razgovor, ili su
20 NINĐA BR. 128
to činili da bi prikrili svoj strah.
— Znaš li ko je ovo? — pro- cedi kroz zube tiho Boni.
— Nemam pojm a — reče iskreno i ne naročito tiho Tabasko Pit. — J e T bi trebalo da se prepadnem?
— Ne verujem da si ti sposoban da se prepadneš — osmeh starog kriminalca ličio je na sm rskanu usnu harmoniku.— Ali, ovo je jedan od Okunijevih ljudi. On kontroliše ovaj kraj. Ko zna šta sada traži ovde?!
— Ne znam šta on traži ■— reče Tabasko Pit — ali ti i ja bismo mogli da potražimo još po jednu konzervu piva, pa m akar i otrovanog, a?. — Hej! Trasti! Donesi Boni-
ju i meni još jioneku konzervu piva! — viknuo je Tabasko Pit.
—- Dečko, šta to pokušavaš?— upita tiho Boni. — Želiš da .se upoznaš sa Okunijevim čo- vekom ?
— Nečeš mi vei'ovati, Boni, stari druže, ali baš mi je to namera — veselo reče Tabasko Pit.
Nije gledao u napirlitanog tipa, ali je znao da ovaj gleda u njega i da, u stvari, već kreće prem a njegovom i Bonijevom stolu. To je mogao da pročita i u očima starog Bonija, kada
je pogledao u njih. Boni se nije bojao, jer jednostavno više nije imao čega da se boji, osim možda, da će zaista živeti dugo ti bcdi, gladi i žeđi, ali jc odavno već bio sit i presit gužve, nevolje, tuče, bilo čega što nije podrazumevalo izležavanje na suncu ili sedenje u savršenom m iru uz poneku konzervu piva. To je Pit pročitao u njegovim očima — ta čudna, pitom a ravnoteža ostarelog ćo veka sada je očito bila pore m ecena...
— Šta si se ti razvikao? ~ upitao je uštogljeni kada jc stigao do Bonijevog i Pitovog stola. Pitanje je trebalo da izgleda upozoravajuće. — Zar no znaš da je ovo ilegalan lokal i da jc ovde zabranjeno točiti piće?!
Pit se zagrcnuo od smeha. Reči koje je čuo značile su da tip pokušava da na posredan način dozna da li je on, Pit, slučajno policajac. Takođe jc trebalo da Pit pomisli kako jc taj čovek u besprekornom oclc- lu policajac, i to je Tabasko Pit sm atrao vrhunskom komikom.
— Opa! — uzviknu Pit razdragano. — Zar nisi mogao ništa bolje da smisliš?!
Budući da se našao veoma zbunjen već i samim time što se Pit zasmejao, Okunijev čo-
NINĐA BR. 128 21
vek zaslade skupljajući usne, spreman na psovku. Nije stigao da jc izgovori, je r Tabasko Pit ustade od nazovi stola i ukaza se čoveku u svoj svojoj visini.
— Ne lazumem zašto uzne- miravaš pristojne građane dok piju — reče Pit još uvek vedro. — Ili tražiš nevolju, ili si toliko blesav da takvim glupostima sebi popunjavaš prazno vreme!
Te roči su bile sasvim dovoljne Boniju da namigne ostalim gostima u toj bednoj rupi i svi su znali šta taj mig znači. Jedan po jedan su tiho krenuli ka izlazu. Samo je onaj koji jc izigravao gazdu lokala ostao gde je, uhvativši se za glavu, jer je pretpostavljao šta će se dogodili.. .
— Koje si (i kopile? — upita cedeći reči kroz zube uštogljeni i gledajući Pita šio je oštrije mogao.
— Ja sam kopile koje nc tro ši reči na idiotizme — odgovorio je hladnokrvno Tabasko Pit i savršenim aperkatom pogodio čoveka u sam vrh brade.
Okunijev saradnik, međutim, na Pitovo zaprepašćenje, izdr- ža udarac na nogama. Samo je otresao glavom i hitro, na način na koji to rade profesionalci, posegnuo rukom ka unutrašnjosti svog skupog sakoa.
Pit nije bio naivan. — još kada je čovek ušao procenio je da će imati posla sa dobro nao- T’užanim tipom. No, nije mu dozvolio da izvuče o ružje ...
Sledeći udarac jc bio mnogo manje dženllmenski. Pito- va čizma se zari među noge n jegovog protivnika, i to svom silinom!
Začu se nešto nalik na me- šavlnu uzdaha i stenjanja, ali nekoliko oktava niže nego što bi to ispustilo ljudsko biće, a povređeni se zgrči, hvatajući mužjačku aparaturu među nogama sa obe ruke. Spustio se na kolena pokušavajući da udahne dovoljno vazduha, kao da će vazduh moći da mu ublaži bol. Pit je stajao iznad njega nekoliko trenutaka pomislivši u trenu: »Čova je uvežban bokser, čim jc izdržao aperkat, ali mi sc čini da ne vežba redovno primanje udaraca u mo- šnicc!«
— Nije zdravo oslovljavati nepoznate muškarce na ulici, dečko — reče Pit mirno. — Od toga stradaju jaja!
Pristupio je čoveku na način na koji dreser pristupa pripitomljenoj kravi. Izvukao mu je iz futrole ispod pazuha »beretu« kalibra 9 mm i usput ga pretresao od glave do pete, ne Čudeći se što momak nosi i »koltovu« »korbu« u
22 NINĐA BR. 128
maloj futroli vezanoj za članak na nozi. Pit oružje strpa u svoj džep, a onda reče:
— Zar ti ovo gvožđe ne otežava kretanje, mamlaze? Sada češ lakše hodati, ako uskoro uspeš da ustaneš!
U tom trenutku je stari Boni stajao na vratima i gledao u Pita ne bez divljenja, kao da ga dobri, stari Tabasko podse- ča na njegovu sopstvenu mladost. Starac mahnu rukom Pitu želeći da mu stavi do znanja da je bolje da krene, jer mu se činilo da je obavljeno sve što treba obaviti...
Pit se prevario — krenuo je ka izlazu osmehujući se starcu. Načinio jc jedva dva koraka kada je razoružani tip skočio na njega, pogađajući ga uvež- banim udarcem noge sa desne strane, ispod rebara, u jcLru. Bol natera Tabasko Pila tla ustukne i poklekne. Sledeći uda-. rac, takođe nogom, razbuca mu arkadu iznad desnog oka!
Bilo je sasvim jasno da to više nije šala. Pitov protivnik je znao trikove i izvodio ih je veoma dobro. Upravo se spremao da tresne Pita u slepoočnicu kada se plavokosom divu razbistri mozak . . .
Eskivirao je munjevito, ose- tivši fijuk protivnikove pesnice pored lica. Istovremeno je izveo sasvim pristojan mae-ge-
ri, cemu ga je naučio njegov prijatelj Lesli, i od tog udarca, budući da ga je zatekao u raskoraku, čovek u lepom odelu odlete čak na suprotan kraj nazovi krčme, udarivši svom snagom u zid koji se u/, strašan prasak i oblak prašine sruči ravno na njega!
Obrisavši krv sa lica Pit os m otri situaciju — izgubivši jedan od zidova krčma se opasnij ljuljala, spremna da se svaki čas složi kao kula od karata. Pitov protivnik je pokušavao da se iskobelja ispod gomile polomljenih dasaka i kartona, svi ostali su se već bili udaljili na pristojnu razdaljinu ... Bio je pravi čas da se pretl- stava završi i to jejbilo ono što je Pit upravo i nameravao.
Priskočio je uštogljenku i sačekao da ovaj pomoli glavu i/, rušcvne gomile, a onda ga je počastio jednim prostim, gotovo primitivnim udarcem noge — ravno među oči!
Zenice zaprepašćenih očiju pogođenog krenuše nesvesno jedna prema drugoj kao da žele da se spoje negde iza ko- rena nosa. Sa takvim, beskrajno smešnim licem čovek pade u prašinu, ostajući tako, nekako čudno iskrivljen, u dubokoj nes vesti!
NINĐA BR. 128 23
— Bio je tvrd, pasji sin — bilo jc sve što je Pit rekao Zatim jc izašao iz krčm e.‘ ,1 / /
Nekoliko trenutaka pošto se Tabasko Pil pridružio Boniju stara, bcdna građevina sc uistinu složiki kao kula od karata. Pila nije zanimalo da to vidi. Nije ni Bonija. Ostavili su ostalak društva da sc naslađuje lim ptizoi'om, a oni se udaljišc. . .
— Nc znaš koga si sredio, Pite, momče, mada moram da priznam da čvrsto verujem da od tebe nema boljeg — reče starac u hodu, a oči su mu se zadivljeno sijale. — Okuni Ninigi je opasan čovek i ne voli kada njegovi ljudi stradaju.
— Ti kao da znaš mnogo o tom Okuniju, a?! — reče Pit trudeći sc da mu pitanje zvuči nehajno.
— Više nego što jc to zdravo — priznadc starac.
— U lom slučaju te vodim u jedan od onih restorana koji se teško ruše — predloži Tabasko. — Pićemo pravo, rashlađeno pivo i ti ćeš mi pričati o tora tipu. Znaš i sam da volim uzbudljive priče. Važi?
Stari Boni nije bio od onih koji ne vole rashlađeno pivo, naročito ako se uzme u obzir činjenica da je rashlađeno pivo pio tek nekoliko puta u nekoliko godina. ..
— Ti baš znaš da čoveku razvežeš jezik — nasmeja se starac.
Stan Sengena Ninige nalazio se u potkrovlju jedne nevelike zgrade u Ulici San Fernando, u kr£\ju koji jc važio za prilično ugledan. U tom kvarlu su stanovali muzičari, pisci, novinari, uglavnom inteligencija. Ipak, Sumiko sc dobro pomučila dok nije saznala adresu. U radionici, za koju je saznala prilično lako, nije bilo nikoga, pa je morala da potraži kućnu adresu — ona nije bila u telefonskom imeniku, pa je Sumiko gotovo celo jedno prepodne m orala da okreće telefon ., . Konačno, nalazila se ispred zg- rtide.
Pritisnula jc dugme interfo- na i sačekala. Posle gotovo punog m inuta ponovila jc pritisak. I već joj se učinilo da gore, u potkrovlju, nema nikoga kada se iz interfona začuo po spani glas:
— Ko jc dole?Sumiko je izgovorila izmiš
ljeno ime, predstavljajući se kao novinar. Taj trik je uglavnom uvek palio.
— Kako ste p ronašli...? — zaustio je da kaže muški glas, a onda je promenio mišljenje i rekao: — Sačekajte!
Nekoliko m inuta kasnije na vratim a se pojavio Sengen Ni-
24 NINĐA BR. 128
nigi u izbledelira farmericama i sa suviše širokom majicom na kojoj se nalazio znak »Lej- kersa«. Mladi čovek je sa čuđenjem gledao u Sumiko.
— Gospodine Ninigi — rekla jc Sumiko trudeći se da zvuči proiesionalno novinarski — zaista mi je žao što vas ovako uznemiravam, ali mi je veoma stalo do razgovora sa vama. Nisam mogla da pronađem bi’oj vašeg telefona... Shvatatc li?
U suštini, Sumiko je bila iznenađena. Ne toliko krhkošću Sengenovog tela, već nekim posebnim izrazom lica i m utnim sjajem u očima. Ni sama nije znala zašto je očekivala da sretne čoveka koji u sebi ima onu čvrstinu i snagu kakvu tradicionalno im aju buši samuraji. Pred sobom je videla mladog čcjveka koji u sebi nije imao ni traga od ratničkih gena svojih, predaka.
— P a ... Ja, u stvari, i ne /nam Sta bih mogao da kažem— zbunjeno je izgovorio Sengen. — Ip a k ... kad ste se već toliko tru d ili... Mogli biste da popijete malo kafe, zar ne?!
Bio je to plahovit poziv za koji Sumiko nije mogla biti sigurna da li je samo nagoveštaj odbijanja svakog razgovora ili, možda, pokušaj da se sagovornik izazove da odbije poziv.
Ona se osmehnu praveći tako pauzu za koju je očekivala da će naterati Sengena da kaže još nešto.
— Uđite — reče on konačno, pomerajući se da propusti gošću. — Nije mi jasno zašto bih ja interesovao novine. . . Ipak... O vuda... Žalim, ali lift ne postoji u ovakvim zgradam a...
Dok su se uspinjali uz uske i strm e stepenice, Sumiko je slušala nekakvo šaputanje kojim je Sengen Ninigi pred samim sobom hteo da prikrije nesigurnost, zbunjenost, nelagodnost. Sumiko je procenji- vala način na koji se on kreće i ponovo došla do zaključka da se takav čov6k jednostavno ne može svrstati u tip »mačo« muškarca, m ada nije bio ni feminiziran. Naprosto, Sengen Ninigi je bio jedno osetijivo, sentimentalno možda, ljudsko biće, koje se kroz život kretalo osećanjima. »Pesnik«, pomislila je Šumiko. »Pesnik koji se izražava stvarajući elektronske muzičke instrumente!« Takva misao joj je bila čudna, ali ne neshvatljiva i svakako ne nerazumljiva. Na nekakav poseban način Sengen Ninigi joj se svideo.
— Vi svakako ne dolazite iz Japana? — upitao je Sengen dok je otvarao vrata svog sta
NINĐA BR. 128 25
na. — Mislim. . . Vaš engleski. . .
— Rođena sam u Frišku — reče Sumiko. — Moja porodica je ovde vcč čclvrtu generaciju.
— Oli! — u/dahnu smiišcno Sengen. — Uvek mi takva pitanja padaju na pamet kada sretnem nekoga kao. . . mislim. . . poput nas. . .
— Razumem vas — reče Sumiko. — Izgleda da čak ni nama, koji ne znamo japanski, krv ne dozvoljava da se zauvek otkačimo od obala tih dalekih ostrva.
Iako je zaista želela da navede razgovor na Japan i poreklo Ninigijeve porodice, Sumiko je samu sebe prekorcvala što je dopustila da baš time započne kontakt između nje i Sengena. Poželela jc da se dogodi nešto što će promeniti temu.
Dogodilo se lo da im jc u susret, čim su kročili u stan, krenula plavokosa, lepa mlada žena sa osmehom na licu koji kao da je iščekivao nešto. Upitnici u njenim očima su rekli sve, i Sengenu i Sumiko.
— Nije mi jasno zašto bih ja bio interesantan za novine — reče Sengen mladoj ženi kao da se izvinjava. Zatim je ponovio ime koje mu je rekla Sumiko.
— Drago mi je — reče plavokosa. — Ja sam Alisa.
Rukovale su se bez mnogo srdačnosti, ali i bez odbojnosti.
—- Za koji list radite? — upitala je Alisa. Delovala je neu- poredivo samouvcrcnije nego Sengen.
Sumiko izgovori ime časopisa i napomenu da izlazi u At- lanti. Dodala je kako je glas o instrumentim a koje pravi Sengen stigao do istočne obale ...
— Kada su me angažovali za ovaj razgovor — nastavila je Sumiko nadajući se da dobro igra ulogu koju su ona i Lesli smislili, — prvo što ih je in- teresovalo bilo je da li je taj gospodin Sengen zaista Japanac iz Japana, kada pravi ta čarobnjaštva sa elektronikom. Znate, mnogi ljudi odavno poi- stovećuju mala elektronska čuda sa Tokijom. Bojim se da su tome krivi'SONI, PANASONIK i ostale krupne firme sa one strane Pacifika. Na žalost, malo njih zna da osnovne komponente za ta čuda, mikročipovi, dolaze upravo iz Kalif orni je. Zar nije tako, gospodine Ninigi?
— Moglo bi se tako reći — odgovorio je usplahireno Sengen. Načas je Sumiko osetila izvesnu odbojnost u njemu.
—- Ne očekujete valjda da vam Sengen detaljno ispriča
26 NINĐA BR. 128
kako stvara?! — osmehnula se Alisa. — Znate, postoje detalji koji spadaju u poslovnu tajnu.
Nije morala više da kaže. Sumiko je shvatila o čemu se radi. I Sengen i Alisa su se bojali da se iza novinarke kosih očiju krije, što nije moralo^ biti neverovatno, agent neke od vehkih firmi koje bi i te kako rado htele da im aju Sengenove recepte za masovnu proizvodnju muzičkih instrumenata. ..
— Mohm vas, nemojte smatrati moju profesionalnu drskost pictcranom radoznalošču— potrudila sc da ih razuveri Sumiko. — Po mojoj zamisli okosnica razgovora bi sc odnosila na udeo rada gospodina Ninige u stvaranju muzičke umetnosti. Ne samo što sc nc razumem u tehničke detalje več oni nc interesuju ni mene ni čitaoce mog lista.
— Koliko če to vremena oduzeti? — upitala je Alisa. Sumiko oseti da Sengen svojevoljno prepušta toj lepoj ženi da vodi njegove poslove.
— Ne želim da vam oduzimam mnogo vremena — reče Sumiko. — IViožda dvadesetak minuta. I, ako nemate ništa protiv, snimaču kasetofonom.
Alisa pogleda u Sengena, koji samo sleže ramenima. Potom plavokosa žena reče:
— Doneču kafu. Vi možete snimati.
Bio je to znak za Sumiko da iz svoje torbice izvuče mali, reporterski kasetofon. Bila jc to spravica koja se u svakoj prodavnici u San Francisku mogla kupiti za dvadesetak dolara. Međutim, ispod banalnog izgleda krilo se nešto što Sengen Ninigi nije mogao znati, kao što nije mogao ni znati da je Sumiko vrhunski strtič- njak za e lek troniku .. . Možda ne toliko kao on, ali svakako stručnjak koji može da u običan, reporterski kasetofon ugradi m inijaturni prijem nik radio talasa određene frekvencije — uprošteno, u kutiji kase- tofona se nalazila spravica koja jc mogla nepogrešivo da odredi da li u stanu Sengena Ninige ima skrivenih prisluš- nih »bubica«.
Priiveči se đa namešta traku prilično nespretno, Sum iko jc brzo i vcšto uključila skriveni aparat. Zatim je uključila i kasetofon. Traka je počela da se okreće, ali nije snimala ono što su Sengen i Sumiko govorili, već radio-talase, one nevidljive i neopipljive stvari kojih je prepun vazduh naš nasušni, vrebajući one sa posebnom
NINĐA BR. 128 27
frekvencijom. Smniko se nadala da njen mali tragač neće pronaći ništa, ali sc i bojala da hoće. No, nije mogla ništa sa sigurnošću da kaže dok nc dođe kući i pomoću specijabiog reproduktora presluša traku.
Razgovor je u p(.)čctku tekao napeto i Sumiko jc sa mukom uspevala da dobije odgovore na svoja, unapred spremljena pitanja. Tek kada sc zagrejao i kada jc priča krenula o upotrebi elektronike u muzici, Sengen Ninigi se rastopio kao sladoled u avgustu i počeo da govori kao navijen.
Kada je iscrpela pitanja, Sum iko izgovori;
— Kako to da ovih dana ne radite? Nekoliko puta sam vas tražila tamo, u radionici, ali sve je bilo zaključano. . .
U tom času kao da sc Sengen Ninigi na tren ukočio. Nervozno i prebrzo jc pogledao prem a vratima kroz koja jc u prostoriju trebalo da uđe Alisa. Ne samo da nije znao šta da odgovori, već nije ni želeo da odgovori, a istovremeno je, b a r kako je Sumiko zaključila, panično tražio izgovor koji bi na sagovornika ostavio utisak da je sasvim norm alna pojava š to danima ne radi svoj posao bez vidljivog razloga.
Sum iko predoseti da je, sasvim slučajno, pogodila cilj,
m ada nije mogla ni da pretpostavi šta je toliko uznemirilo Sengena. Ulazak Alise malo ot- kravi Sengena, koji izreče:
— Ovih dana imam jednu važnu posctu. Moji rođaci iz Japana.
Po načinu na koji je Alisa izašla iz sobe istog trena kada jc čula šta jc Sengen rekao, Sumiko je sasvim lako zaključila da to što je on rekao ne samo da ne odgovara istini već i prikriva nešto prilično krupno. Sengen se crveneo od uha do uha.
— Uostalom, kreativni rad ne podrazumeva ono klasično od devet do pet, zar ne?! —• reče Sumiko, želeći da malo smiri sagovornika.
— Pa. .. da — zaklima neu- verljivo glavom Sengen.
Ispivši kafu do kraja Sumiko, stade da sc zahvaljuje, možda pretciano upadljivo, ali dovoljno atraktivno da Sengen i ne primeti da je uklonila kasetofon sa stola. U stvari, Sumiko je strepela da Sengen ne poželi da presluša traku. Na sreću, on je bio suviše zbunjen i iznerviran sopstvenim postupcima da bi mu to moglo pasti na pamet. Stalno se osvrtao oko sebe po stanu tražeći pogledom Alisu. Ona je, zaključila je Sumiko, bila suvi.ie uv- ređena ili iznervirana nečim i
28 NINĐA BR. 128
naprosto jiijc želela da se pokaže.
— Sada bih morala da pođem ■— reče Sumiko. — Nemam leči kojima bih vam se zahvalila. Želim vam svaku sreću ...
Izgovorila je još mnogo kon- veneionalnosti, gotovo na način na koji to čine originalni japanski Japanci. Činila je to namerno ne bi li Sengen ponovo do.šao na ideju da pomene Japan i te svoje, i najverovat- nije nepostojeće rođake. Međutim, on je samo, sa priličnom nesprelnošću, ncmo pokušavao da stavi Sumiko do znanja da je najbolje da je isprati do i/.laza iz zgrade. Konačno, kao da je odalinuo kada .su izašli iz stana, a po brzini sa kojom je iza Sumiko zatvorio ulazna vrata u zgradu Sumiko je znala da nije reč o malom nesporazumu, več o nečemu prilično krupnom. Nečemu što su Sengen, a naročito Alisa, pokušali da sakriju čak i od »bezazlene« novinarke.
»Sva sreća što je on toliko smušen«, pomislila je Sumiko odlazeći niz Ulicu Šan Fernando »Mogla sam nesmetano da postavim čak tri bubice u njegov stan i jednu u interfon. Ako se u stanu Sengena Ninige događa nešto neubičajeno,
uskoro ćemo moći i Lesli i ja da čujemo o čemu se zapravo r a d i ...«
Park oko Buši-muzeja u Kjotu bio je oličenje japanske tradicionalne pedantnosti i osećaja za lepotu prirode. Čiste, jednostavne forme zgrade uklapale su se u travnate i po.š- Ijunčane površine kao da ih Jc stvorila zaista piiioda, a ne ljudska ruka, a čitav prostor bio je oplemenjen veoma paž- ljivo negovanim stablima nipa- -palme, tikovine, tre šan ja ...
Parking koji Je pripadao muzeju nalazio se gotovo pola milje dalje, na raskršću dve ulice koje su se činile puste, jer se Buši-muzej nalazio u predgrađu Kjota u kome, za razliku od ostalog dela grada, nije bilo onog gustog, nemogućeg saobraćaja tako karakterističnog za velike gradove na japanskim ostrvima. Službenici muzeja su, sa radošću ili ne, bili primorani da do parkinga dođu peške, šetnjom na kojoj bi im sigurno pozavideli stanovnici Njujorka, Pariza ili Londona. I, upravo je bilo vreme kada je muzej zatvarao vrata za posetioce, a otvarao ona druga kroz koja je pokuljala
NINĐA BR. 128 29
gomila službenika, na čelu sa direktorom muzeja. Među n jima sc nalazila i Onidi Isigavi, mlada žena oblog, privlačnog tela, veoma tamnih kosih očiju i kose uvezane u neku vrs tu punđe. I^ravila se da ne pri- mečujc brze, skrovite poglede svojih nniških kolega. Istini za volju, medu ono malo žena koje su iiutile u Muzeju posvećenom samurajskoj tradiciji Japana, ona je bila ncuporedi- vo najprivlačnija.
Njoj šetnja do parkinga nije predstavljala teškoću. Naprotiv, činilo joj se da je lo pešačenje osvcžava posle napornog dana sa mnogo scdc nja za radnim stolom za kojim je već mcsccima sređivala rukopise iz šesnaestog i sedamnaestog veka. Po prirodi je bila živahna osoba, bivša odbojkašica i seden je u zatvorenoj prostori ji joj jc bilo mno go teže nego .šeln ja od pola mi lje do aulomobiia. Zato nije žurila poput ostalih. Išla jc lagano, urednim, ravnomcrnim koracima, uživajući u svakom od njih, osećajući kako joj se mišići na skladnim nogama zatežu i kako joj telom struji nova i sveža energija, energija kretanja.
Kada je stigla do parkinga, većina vozila već se nalazila na ulicama. Njen »nišan« je bio
obično parkiran na mestu određenom za mlađe saradnike muzeja, daleko od ulaza. Približavajući sc kolima, vadila je ključeve iz torbice. Kada se našla na desetak koraka od automobila pritisnula je dugme elektronske brave — kola zapištaše, isključivši alarm i otvarajući vrata. Onidi skliznu na udobno sedište uzdahnuvši— predstojala joj je vožnja od tridesetak milja, je r je stanovala na sasvim drugom kraju Kjota. U stvari, to je bilo ono što joj se nije sviđalo u vezi ]iosla u muzeju.
Startovala je m otor i ubacila ;,ailomatski menjač u određeni pt)l(ižaj, pogledavši u retrovizor, po vozačkoj navici. . .
Na tren se ukočila! U retrovizoru je ugledala licc m uškarca! Evropljanina! Lepo lice na kome su sc isticale čelične oči i brižljivo podšišana, kratka i oštra kosa .. . Osmeh tog muška ica ju je umirio pre nego saznanje da ga poznaje — po dobru!
— Nemaš pojm a kako si me uplašio! — jeknula je Onidi na japanskom. — Zašto se tako uvlačiš u moj automobil?
— Nisam hteo da te uznemiravam dok radiš — odvratio je mirno Lesli Eldridž osmehnu vši se malo šire. — A i imam razloga da pokušam da ovaj
30 NINĐA BR. 128
naš susret protekne bez radoznalih očiju.
Onidi brže-bolje isključi motor, međutim Lesli se veštinom mačke prcbaci na prednje sedište i ponovo uključi m otor i ubaci menjač u određeni položaj.
— Samo vozi — reče. Njegov japanski je bio gotovo bez naglaska i tome se Onidi uvek divila. — Sve treba da izgleda kao i svakog dana, kao da mene nema sa tobom. Sreća je što imaš ova /atam njena stakla na automobilu, pa spolja ne mogu da primctc da sam i ja unutra.
— Zvučiš kao lik iz loših američkih špijunskih filmova, Les — nasmeja sc Onidi. — Čemu tolika tajanstvenost?
— Ne zbog tebe -— on se na- žc prema njoj i poljubi jc u koren kose iznad čela, istovremeno spustivši na čas svoj dlan na njenu divno izvajanu butinu. — Jednostavno ne smem da rizikujem, jer ima ljudi koji m oraju do srži da ve- ru ju da sam još uvek tamo, u Državama, u Frišku. Kada bi znali da sam u Kjotu, moglo bi se dogoditi da neko strada, ali to je već priča u kojoj ne bi uživala.
— Kako si uopšte mogao da uđeš neprimećen u m oja kola?— upita mlada žena vozeći ni
suviše brzo ni suviše sporo. — Tamo su dva čuvara, a kola imaju alarm. ..
— Otkud /.naš da nisam duh?! — nasmejao se Lesli.
— Duhovi nc znaju tako lepo da mi m iluju noge dok vozim — uzvratila jc pomalo ras- kalašnim smehom Onidi.
Poznavali su sc iz vremena kada je Lesliju bila potrebna krupna usluga vezana za jedan važan podatak iz arhive toki- jske policije, gde je Onidi radila privremeno, još dok jc studirala. Kasnije su se sretali još nekoliko puta, na obostrano zadovoljstvo, jer je Lesli znao da dobre veze treba održavati. Iskustvo ga je učilo da ohlađeni odnosi nikada ne mo gu biti pouzdani kao oni koji se, s vremena na vreme pod grevaju.
Dok je vozila i osećala na svojim nogama Leslijeve prste, Onidi je mislila samo na one divne, nezaboravne trenutke strasti koju joj je Lesli pružao u prošlosti. Sama sebi je m orala priznati da je nijedan m uškarac nije umeo tako uz- neti u nebesa zadovoljstva kao Lesli i već je čeznula, nestrpljivo do bola, da se ti žestoki trenuci ljubavi ponove i sada, kada je on već t u . . .
— U stvari, ne bih želeo da te zavaravam — reče jednosta
NINĐA BR. 128 31
vno Lesli. — Došao sam kod tebe jer mi treba jedna usluga. Ne mnogo velika za tebe, ali to što tražim je nekome tamo u Državama veoma bitno. Bitno gotovo kao sam život, ako možeš da me razumeš.
— Znaš da tebi ne mogu ništa da odbijem, Les — reče Onidi skoro mazao. — U pitanju je samo da Ii mogu da učinim to što tražiš od mene. Reci mi u čemu jc stvar!
— Istražujem rodoslov jednog Japanca rođenog u Državama — reče Lesli sasvim spokojno. — Zove se Sengen Ninigi. Postoji vcrovatnoča đa jc on potomak slarc sam uiajske porodice. . .
— Čekaj! — ]irckide ga Oni- ni. — Prc izvesnog vremena jedna žena, takođe japanskog porekla, advokat, tražila je pismeno od mene da joj poša- Ijem nešto o tome, ali ja to nisam smela da učinim bez odobrenja direktora muzeja. Na žalost, pravila muzeja nisu dozvolila da se dokumenta na bilo koji način iznose. Da li govoriš o istoj stvari?
— Dobro je što već donekle znaš o čemu se radi —■ reče Lesli. ~ Međutim, u međuvremenu se taj slučaj prilično is- komplikovao i sada je dospeo već dotle da je pomenuti Ninigi u izvesnoj opasnosti. Za
to sam ovako tajanstven. Ne bi morala da zapamtiš šta ću ti reći, ali znaj da jc njegov život u opasnosti ako neko dozna da se njegov rodoslov traži po Buši-muzcju.
— Nisam znala da se još uvek baviš opasnim stvarima.
Onidi je, kao i mnogi drugi, znala da je Lesli novinar i da ponekad istražuje stvari sa one strane zakona, što može biti opasno. Stoga se nije zapanjila zbog njegove konspiracije unapred je već bila odlučila da mu pomogne, jer je znala da može.
— Mislim đa neće biti nikakvih problema da iz arhive mu- zuja pokupim sve što se odnosi na porodicu Ninigi. Da bih to lakše iznela iz muzeja pres- nimiću na mikro-film. Imaćeš to već sutra, ako ti je hitno.
— Nc toliko hitno da ne bih mogao sa tobom da provedem današnje i sutrašnje veče — reče Lcsii. — Rezervisao sam apartm an i naručio večeru. Imaš li smelosti da je podeliš sa mnom?
—- Smelosti?! — nasmeja se Onidi. —- Jedva čekam!
— Onda vozi ravno kući —reče Lesli. — Mene ćeš iskrcati nekoliko ulica ranije, a onda ćeš se presvući i uzeti taksi. Kada stigneš u hotel »Mija- moto — internaconal«, potraži
32 NINĐA BR. 128
gospodina Klejtona. Ja ću već biti tam o da te dočekam. Sutra ćeš učiniti isto i doneti mi taj mikro-film. Ali, sakrij ga dobro. Recimo, u dršku lepeze koju ćeš mi pokloniti. Znaš, ja volim da dobijam sitne poklone od tebe.
— U redu, gospodine Klejtone! — Onidi se zvonko nasm ejala. Već je sebe zam išljala u Leslijevom zagrljaju, tam o u tom apartm anu. Na večeru nije ni mislila. . .
Lcsii ,ic izašao iz Onidinog autom obila nekoliko ulica pre ulice u kojoj jc ona stanovala. Pažljivo jc osm otrio okolinu i lako uslanovio da m u ne jircti nikakva opasnost. Zatim jc uzeo taksi i odvezao se u hotel »Mijamoto«, Taksista je bio zbunjcii što njegov klijent želi da ga dovczc do ulaza za kuhinju, a!i nije postavljao glupa pitanja. Japanski taksisti su bili mnogo bolje vaspitani nego američki — to je i sam L.csli dobro znao.
Izašavši iz taksija, Lesli nije odmah ušao u hotel. Skrenuo je prem a niskoj građevini, sa icve strane službenog ulaza, u kojoj jc bilo smešteno skladište butan-boca za potrebe kuhinje. Dobro je poznavao tu građevinu i znao je da se odm ah pored odlično zaključanog ulaza u skladište gasa na
lazi mala p rostorija namenjc- na garderobi. Ta garderoba nije bila korivšćena, ali je Lesliju dobro poskižila da tu zastane, izvuče usku torbicu iz unutrašnjeg džepa sakoa i otvori jc. U njoj sc nalazio komplet pozorišne šm inke...
Čitava operacija nije tj'ajala duže od sedam ili osam m inuta, i kada jc napustio taj pro sto r Lesli više nije ličio na sc be. Kosa mu jc bila duža i valovita, brkovi prosedi i ncuic- dni, a nos lako nakrivljen na jednu stranu. Čak se promcui- ia i boja njegovih očiju, pom oću kontaktnih sočiva u boji. Sada su njegove oči bile smc đe, što im nije um anjilo moć da vide sve i svuda. H itro i vrlo precizno je osm atrao oko sc be dok je ulazio na glavna vrata hotela. Prišao je recepciji, zatražio ključ apartm ana rezc- rvisanog na ime Klej ton i po sle nekoliko trenutaka već bi<j u l if tu ...
Apartman koji je iznajmio bio je, po njegovoj želji, oprem ljen faksom, telefonskom sekretaricom, malim poslovnim kom pjuterom i još nekim sitnicama koje su trebale da ostave utisak kao da je on, gos podin Klejton, biznismen koji radi dvadeset četiri časa dnevno. No, «postojanje tih sprava imalo je i svoju praktičnu st
NINĐA BR. 128 33
ranu. U lo sc Les!I uvcrio čira Je ušao u prostor sa faksom— tamo ga jc čekala poruka, pristigla, kako jc stajalo u zaglavlju faksimila, negde oko dva posle podne, po vremenu američke zapatlnc obale. Tekst je bio naslovl jen na ime Klejton i govorio je, na prvi pogled, o dconicaina nekih naftnih kompanija i/, jugoistočne A/.ije. No, Lesli se lako osmehnuo na sve to.
Bila je to, u .stvari, ¿jfro\'ana poruka koju mu je poslala Sumiko. Lesliju nije trebalo mnogo vremena da dešifruje tekst. Kada je to obavio shvatio je da mu se najetlnoin vrcmc /a akciju skraćuje, .lei', portika je sadržavala činjenice koje su govorile da Okuni Ninigi sasvim dob]’o zna o čemu se radi u slučaju Sengena, da je več bio Sengenu u ]K)scli i da je spreman na sve. . . Ono što je pomalo iznenadilo Leslija bilo je to što mu Je Sumiko javljala da sam Sengen, činilo se, nc zna ništa o nasledslvu, koje je bilo tako dobar razlog da Okuni krene na njega sa zločinačkim namerama.
Leslijevo lice nije izrazilo zabrinutost, ali je njegov um znao da za tako nešto postoje razlozi. Razmišljao je brzo i efikasno, kao i uvek, i zaključio da če mnoge stvari biti
ncuporedivo jasnije kada mu Onidi donese mikro-film sa dokumentima porodice Ninigi. Tek tada če moči da nastavi ono što je započeo, ili što je započela Dženi Asano. Dotle, bilo je bespredm etno brinuti. Umesto toga valjalo sc priprem iti za divno, rom antično veče sa Onidi Isigavi...
Samo što je to pomislio, zazvonio je telefon — sa recepciji' su obaveštavali gospodina i le i I ona da ima posetu mladedarne. . . f
X /
Za stolom u Lcslijevoj kuči, prck(j puta Sumiko, sedeo jc čovek u plitkim četrdesetim godinama, lica pomalo zgrčenog, sa vidljivim borama između očiju i u uglovima usana, kao da mu inteligencija ili iskustvo nisu dozvoljavali da se ikada u životu opusti. Zvao se Vernon Blejn i bio je jedan od braće Blejn, vlasnika advokatske agencije za koju je radila Dženi Asano. Sumiko nije na- meravala da upita Dženi zašto je baš njega izabrala da joj bude pratilac na večeri na koju je Dženi bila pozvana. U svakom slučaju, Sumiko nije smatrala Vernona Blejna dovoljno zanimljivom osobom, sposob
34 NINĐA BR. 128
nom da bude u prisnijim odnosima sa D/eni. Ponašanje Dže- ninog pratioca kao da je to pokazivalo, je r se činilo da uop- stc ne obraća pažnju na Dženi, a f kada bi kroz razgovor bio prim oian da joj se obrati ili je pogleda to je uvek ličilo na odnos između nadređenih i podređenih službenika iste firme, šio je u stvari i bilo.
Oženi Je bila, kao i uvek, u nekakvoj žurbi. Jela je brzo, ne obraćajući pažnju na vrstu i kvaliici jela, m ada se Sumi- ko prilično trudila da zgotovi specijaliietc, uglavnom japanske, za koje je znala da će se svideli gostima. Dženi je čak ]irečeslo gledala i na časovnik, mada je bila subota uveče i mada je bilo gotovo nemoguće da te noći ili sledećeg ju tra ima važnije obaveze. T.esti, koji se lokom večere držao veoma uz- ciržano, sto je Sumiko iznenadilo, nije odoleo a da ne upita:
— Dženi, sličem utisak da nekuda žuri.š. Za.što? Zar ti ov- de kod nas nije prijatno?
— ()h! — uzdahnula je Dženi. — Daleko od toga da mi nije prijatno. Naprotiv. Ali. . . šta znam! Već sam toliko navikla da uvek patim od nedostatka vremena da se tog ose- ćaja ne mogu ni sada osloboditi.
— Bojim se da ćeš m orali da promeniš ritam života — rekla je Sumiko. — Ta tvoja žurba prelazi lagano u opsesiju i pre nego što se snađeš ¡maces velikih problema.
— To mi je rekao i moj psihoanalitičar — osmehnula .se Dženi kao da želi da se našali, m ada je i sama osećala da je stvar daleko od šale.
Od početka večere nisu ni pomenuli slučaj Ninigi, ćaskajući uglavnom o nevažnim siva lim a, vremenu, novim fibnovi- ma, pozorištu, izborima koji su se primicali. Tek kada su bili kod deserta, pijuckajući blago belo vino, Dženi Asanc) najednom , odloživši čašu, reče:
— Dakle, Sumiko, da ii si odlučila?
— Šta? — upita Sumiko praveći se da nema pojma o čemu govori Dženi.
— Znaš već . . . Ponudila sam ti jedan mali posao u Japanu— osmehnula se Dženi. — Možeš li da odvojiš malo vrem ena za to. Vernon se složio.
Nije trebalo više ništa, objašnjavati. I Sumiko i Lesli su shvatili da je Vernon Blejn u- poznat sa slučajem Ninigi. Sam Vernon je samo ovlaš preleteo pogledom preko Dženi dok je ona govorila:
— Firm a mi je dala još samo šest nedelja da okončam
NINĐA BR. 128 35
lćxj slučaj i ja bih volela da (.o i)bavim u roku. Ti bi to mogla .. . Oprostile! Vi biste to mogli lako da uradite, zar ne, Lesli. Novinari /¡laju kako da se to uradi brzo i bezbolno.
— Ni.šLa manje od advokata— reče Jieoclretieno Lesli. Celo veče je krišoni posiuatrao Ver- iiona. Nešto mu sr nije dopadalo na tom čovcku. Nešto sasvim neodredciio. Ali nešto šio mu nije dozvoljavale^ da natc- ra sebe da pred Dženi govori otvoreno o Sengenu Ninigi, mada je to želeo. Leslijevo šesto čulo je titralo upozoravajući ga da pred Vcrnonom Blej- nom ne sine l)iti iski’cn i bio je gotovo siguran da jc samo pitanje vremena kada će doznati pravi razlog za svoju sire- pnju.
— Lioslalom, ako sve ispadne dobro sa lim slučajem, tobi mogla biti dobra osnova za jednu reportažu — reče Dženi ciljajući na Leslijevu navodnu profesiju. — To bi za vas bila dvostruka korist.
— Kako uopšte stoji stvar za tog, kako si rekla da se zove .. . — reče naoko nemarno Sumiko.
— Pa, očekujemo da će Dženi uspeti da dobavi tu dokum entaciju iz Japana, a onda možemo izaći pred sud — odgovori naglo Vernon Blejn,
kao da želi da dokaže da za njega nema tajni u slučaju Ninigi.
— Možda to sve i nije Lako nezanimljivo — umeša se Lesli, procenivši da je vreme za prava pitanja. — Volco bih samo da saznam nešto više o čoveku koji je napravio taj testament. Sumiko mi je rekla nešto, ali mi se čini da nc mogu da stvorim pravu sliku samo na osnovu toga.
— Hakuin N in ig i. . . — Dženi se osmehnu profesionalnim osmehom. — Pa, koliko sam ja uspela da saznam, taj čiči- ca je celog života trgovao egzotičnim akvarijum skim ribicama. Ne nešto nasitno. Mislim, nije imao radnjicu u nekakvoj uličici niti bilo šta slično. On je bio čovek koji je pasioniranim ljubiteljim a akvaristike nabavljao najređe i najskuplje prim erke ribica iz svih krajeva sveta. Ne razumem se baš u to, ali mi je jedan poznavalac rekao da postoje primerci za koje pravi kolekcionari plaćaju i po nekoliko desetina hiljada dolara. Doduše, pokojnik je uvek živeo skromno i niko nije ni slutio da posedu- je toliko bogatstvo. No, čini se da je za blizu devedeset godina života skupio pravo blago. Naravno, nije sve zaradio na ribicama. Novac je ulagao
36 NINĐA BR. 128
LI dconicc i Lo sa velikom ume- .šnošću. Njegov advokat je iskreno bio zapanjen kada je doki.imcnlovano utvrdio da ima nje Hakuina Ninige iznosi baš toliko.
— Da li je taj Hakuin uisti- ui: u srodstvu sa Sengenom Ninigom? — upita Lesli.
— Moja istraživanja .su pokazala čudnu stvar — uzdaliiiu Dženi ne primečujuči da je Vernon Blejn gleda oštro iskosa. — Čini se da u Kalifom i ji posloji tri šii'e porodice sa pre- zinu'nom Ninigi, a nijedna sa druge dve nije u očiglednom srodstvu, bar koliko na.ša, američka dokumenta pokazuju. Ha kuin Ninigi je bio poslednji potomak porodice naseljene ovde još krajem sedamnaestog veka. Sa Sengenom je još čud nije. Ono što sam uspela da dtjznani gotovo da je sum njivo. Jer, dokumenta nisu sa- •svim jasna. Hoču da kažem da se na osnovu tih dokumenata ne može čak ni dokazati da je on rođeni sin svojih roditelja, koji, međutim, jesu potomci jedne diaige porodice Ninigi.
— Kako to? — upita iznenađeno Sumiko.
— Verujem da vam je poznata ona ružna epizoda sa Japancima za vreme II svet- skog rata — Dženi se malo na- m ršti govoreći to, je r su se ne
ke ružne stvari o kojim a je go- i vorila dogodile i njenim rodi-^' teljima. — Znate da su Amerikance japanskog porekla za vreme tog glupog, velikog rala bili gotovo zatvorili u neke vrste logora. Bilo je tu i lokalnih nevolja sa bolesnim patriotima, pa čak i kriminala. IJ- glavnom, roditelji Sengena Ninige su izvukli deblji kraj u toj epizodi. Kuca im je opljačkana, otac toliko pretučen dn je od posledica svega toga umro nekoliko godina posle rala Kasnije mu je um rla i majka. Nevolja je u tome što se neki luđak u adm inistraciji ovog lepog grada tih godina potrudio da uništi neka dokumeiUa vezana za građane japanskog porekla koji su, silom prilika, tražili da im se nadoknadi iz gubljena imovina. Kažem, bilo je tih godina svega i svačega, 'i’ako su uništena dokumenta j koja bi, administrativno, mogla dokazati da je Sengen Ninigi rođen u braku između Ben- keia i Ođine Ninigi. Od svega je ostala samo potvrda o le- dovnoj vakcinaciji, na kojoj jc kao m ajka navedena Ođin Ninigi i to je jedini dokument na koji možemo stoproeentno da se oslonimo.
— SuŽ je spreman da potvrdi taj dokument, ako se ne pronađu drugi, koji ga opovr
NINĐA BR. 128 37
gavaju, i ako dostavimo dokaze da sam Benkci Ninigi, Sen- genov otac ili navodni otac, potiče 17. nekakve srednjove- kovne sam urajske porodice— dodao je Vernon Blejn. — Takođe se lim (.lokumentima iz Japana in(M-a doka/ati i veza starih, dobrih sam uraja sa Hakuinom Ninigom. 'l’ada bi bilo sve u redu.
U tom Irenulku jc I.cs1i bio okrenut leđima prema Verno- nu, ali je snažno osetio vibracije nečega zloslutnog. Nešto u dubini Vernonovog glasa mu je govorilo da laj čovek nešto krije i da to šio krije nije bezazleno. Ostajući okrcnul leđima, Lesli upila;
— Kakve veze sa svim tim stvarima ifna Okuni Ninigi?
Lesli jc snažno predosećao da mu neće odgovoriti Vernon, već Dženi Asano . . .
— On je van priče, bar za ovaj slučaj — reče Dženi m irno. — Dokumenta o njemu i njegovoj ' porodici su jasna. Njegovi preci su se doselili u Ameriku početkom veka i ta da su nosili porodično ime De- kubisi. Prozvali su se Ninigi po jednom od uglednih članova porodice, koji je nosio to lično ime. Znate r sami kako stoji stvar sa imenima u Japanu . ..
— Znači, Okuni Ninigi nema nikakvog osnova da se u- meša u lov na to nasledstvo?— upita Sumiko.
— Ne — reče Dženi Asano, mada je Lesli primciio da je Vernon Blejn bio spreman da odgovori na to pilan je.— Međutim, uvek postoji ne- izvesnost u svemu tome. Razmotrila sam sve mogućnosti i stekla utisak da bi se čak i Okuni Ninigi mogao pojaviti kao zakonski naslednik, ali samo u slučaju da dokumenta iz Japana dokažu da je njegova porodica u rodbinskim vezama Sti sam urajskom porodicom Ninigi. Komplikovano, zar ne?
Ni sam nc znajući zašto, Lesli jc stekao ulisak da je takav odgovor vrlo zadovoljio Vcrno- na Blejna. Lesli se osmehnu otvarajući sledcću bocu vina, ali istovremeno misleći: »Gospodine Blejn, bojim se da ćemo se m orati sresti na mestu koje vama neće mnogo odgovarati!«
— Ostavimo stare sam uraje da počivaju u m iru — veseloreče Lesli. Predlažem daumesto toga podelimo još jed nu bocu vina!
— Ne teraj me na to, Lesli, molim te — osmehnu se Dženi. — Za razliku od mojih kolega, nisam baš mnogo navikla na piće.
38 NINĐA BR. 128
Sumiko pomirljivo pruži svoju čašu, a onda reče:
— Ja ču još samo ovo.— Onda čamo Vernon 1 ja
m orati da se žrtvujemo, /.ar ne?! — Lesli se sa drugarskom vedrinom okrete advokatu.
— Priznajem da je vino odlično — reče Vernon Blejn, jedva dočekavši da promeni temu razgovora. — Voleo bih da znam gde ga nabavljate.
— To nije tajna — reče Lesli. — Postoji jedna mala vinarija, tu, odmah iza ugla . . .
Ostatak večeri su ćaskali o vinu, zatim o novim modelima automobila, pa o jedrenju , . . Kada se približila ponoć, Dženi je već bila sva van sebe od prečestog gledanja na časovnik. Sumiko je napravila nekoliko šala na njen račun. Ko- ntičiKj, Dženi više nije mogla da izdrži, pa je odlučila da predloži Venionu da krenu. . .
— Još samo da ti pt)kažem moju novu kolekciju — reče naglo i sa izvesnim »ženskixn« oduševljenjem Sumiko odvla- čeći Dženi u svoju sobu, pre nego što je ova mogla da upita o čemu je reč.
Lesli je znao da Sumiko želi neometano da izvesti Dženio svemu što se tiče slučaja Ninigi. On je u međuvremenu vesto zagovarao Vernona Blejna, improvizujući na temu ra
zlike između advokatske i novinarske profesije. Konačno, završio je razgovor vraćajući se naglo, bez uvoda, na temu naslcdstva Ninigi, što je kod Vernona Blejna izazvalo kratko ali primetno bledilo na licu.
— LI stvari, kad bolje raznii- shm, ta stvar sa Ninigi samurajim a možda ne bi bila loša tema za jedan dobar tekst za novine — rekao je Lesli. — Znaš li šta, Vernone? Sumiko i ja ćemo se prihvatiti zadatka da vam dobavimo te potrebno dokumente, ali samo ako nam čvi'sto obećate da ćemo dobiti ekskluzivno pravo da o tome pišemo, ako se naslednik, pa ma ko to bio, sa tim složi. Naravno, o honoraru ćemo scli ogovoriti . . .
— Drago mi je da pristajete— reče uzdržano Vernon. — i3ženi će biti drago i sigurno će joj laknuti. Kada mislite da možete da krenete u Tokio?
— Pa . . . Plašim se da ćemo time morati malo da zabrine- mo našu malu Dženi, ier sam ja prilično zauzet sleđećih desetak dana, ali posle toga svakako — reče Lesli. — To će biti još uvek u vremenu predviđenom za okončanje slučaja, zar ne?!
— Svakako — potvrdi Vernon Blejn. — Ja ću se hčno
NINĐA BR. 128 39
potruditi da vćim obezbcdini sve uslovc. Javite mi samo ta- čan datum, pa ćemo sačiniti ugovor, obc/.bcditi avionske karte, i'czcrvisati hotel u To- kiju . . . Prepustite sve meni. Uostalom, u Tirmi ja takve stvari držim pod kontrolom.
— Ne sumnjam u to — os- niehnu se prijateljski Lesli, misleći:
»Bojim se da jc zaista tako, gospodine Blejn, ali lakođe verujem da ćem<j o tome saznati još mnogo toga.«
Dženi Asano i Vernon Blejn su napustili Leslijevu kuću nekoliko minuta kasnije. Sumiko im je mahala sa ulaznih vrata, vrativši sc potom u kuću.
Nekoliko minuta su ćulali i gledali se. ]?.azunieli su jedno drugo i uopšte nije trebalo trošiti reći . . .
Uostalom, njih dvoje su već znali, sve šLo se moglo znati. Čim se Lesli vratio iz Japana bez mnogo teškoća su proučili dokumenta o porodici Ninigi i još lakše ustanovili da su i Hakuin Ninigi i Sengen Ninigi potomci iste loze, i da je ta loza jedna od najstarijih buši-porodica u Japanu, nepo- srednOj i pokojnik i naslednik su vodili poreklo od Mikira Ninige, sam uraja koji je, 1735. godine, zajedno sa svojih če
trdeset kolega-samuraja, ostao bez gospodara. Samuraj bez gospodara u starom Japanu dob i jao je naziv »ronln« i, silom prilika, davao bi svoju ve- štinu i svoj život u njemu. Tako je ispadalo da je Sengen Ninigi poslednji izdanak ponosne samurajske porodice — tako reći poslednji ronin, ma koliko to bilo teško spojivo sa njim samim i načinom njegovog života.
Sve su lo Sumiko i Lesli odlično znali. Kao što su i znali šta želi i na šta je sve spreman Okuni Ninigi . . .
-I-:1; 55:
Na malom okruglom stolu, u kaieu na terasi iznad prostranog trga cenlia Frenklin, stajao je otvoren primerak »Sportskog žurnala« i velika krigla piva. Za svakog ko bi prošao tuda očigledno bi bilo da čovek koji sedi za stolom pomno proučava rezultate po- slednjeg kola NBA-lige, usput sa uživanjem ispijajući pivo. Međutim, Tabasko Pit nije proučavao rezultate. Video ih je još u noćnim vestima. Pio je pivo i kroz tamne naočari pomno nadzirao veliki stakleni izlog ugledne trgovine muzičkim instrumentim a »Sejdi Gerd«,
40 NINĐA BR. 128
ispod njega, na trgu. Ispred izloga su stajala dva naoko neugledna čoveka za koje se jedino moglo reći da se uopšte nc interesuju za muzičke instrumente. ipak, bili su tamo i, s vremena na vreme se okretali, nikada obojica istovremeno, mreći kroz izlog..
Nije bio dugo tu, ali je bio spreman da provede koliko god bude potrebno vremena za tim stolom, jer je pivo bilo dobro a mlada konobarica koja ga je uslužiki izgledala jc nešto kao Rakcl Velč iz mlađih dana.
Taman kada je Pit dokraj-' čio svoju kriglu, nameravaju- ći da ponovo pozove konobaricu, ugledao je visokog gospodina u odelu odavno iscvire- lom iz bilo koje mode. Čovek je odavao utisak kao da ima pedesetak godina, a štap u njegovoj ruci, sa srebrnom jabukom trebalo jc da znači da se radi o ekscentriku kakvih jc San Francisko bio prepun. Čovek je ispod gustih obrva imao miran pogled nekoga ko jednostavno nema šta da radi, pa šeta naokolo mašući tim smešnim štapom. Pit se pomalo iznenadio kada je čovek zastao baš pored njega i upitao, izgovarajući reči sa snažnim akcentom:
— Da Ii je, molim vas, slobodno zauzeti mesto pored vašeg?
Pit sc osvrnuo oko sebe. Bilo je još mnogo .sasvim slobodnih stolova, ipak, zaključio je da nc bi trebalo da ima ništa protiv da podeli sto sa još nekim. Rekao jc:
-— Pa, scdi, ako iiaš mo-ras .. .
Moram izgovorio ječudni čovek tiše, i najednom bez naglaska, dok se spuštao na stolicu.
Glas jc bio Tabasko Pilu toliko poznat da sc naježio. Na tren sc gotovo zapiljio u čoveka tražeći bilo kakav detalj na njegovom licu koji bi ga podsetio na osobu kojoj jc pripadao glas koji je prepoznao.
— Koristi pogled za ono /.bog čega si ovde — rekao je tiho čudak, izvukavši iz džepa dugačku muštiklu u koju je pažljivo uguravao cigaretu, istovremeno isj)od gustih obrva osmatrajući prostor oko sebe.
— Blagi Bože! — šapnuo je Pit ne gledajući u pridoslicu.— Nikada te ne bih prepoznao . . .
Čudak se samo lako osmeh- nuo i nastavio sa poslom oko muštikle i cigarete. Bio je to Lesli, Pitov najbolji prijatelj, čovek za koga je Pit uvek mi
NINĐA BR. 128 41
slio da može volšebno da sc pretvori u bilo koga. Naravno, Pit je znao da Lesli za tu veš- tiuu ima da zahvali svojoj prošlosti i svim onim zanimanjima koje jc stekao na dalekom istoku. Znao je i da se ta ve- šiina zove HENSO ĐUCU, i da pomoću nje čovek koji je unućen u nju može da se smanji, produži, proširi, izmeni kompletno svoj lični opis bolje nego čitav bataljon holi- vudskih šminkera i majsi;ora specijalnih ci'ckata.
—■ Nemam vremena da sc zadržavam. Svratio sam da proverim šta sc događa.
— Pijem pivo — iscerio se Pit, smatrajući to prvoklasnom šalom, a zatim je rekao ozbiljno: — Čini se da taj gospodin Ninigi ima pristojnu pratnju, a da za nju uopšte ne zna.
— Okunijevi ljudi? upita
^ I više od toga — reče Pit gledajući na sasvim drugu stranu. — Dva tipa ispred izloga »Sejdi Gerda« su Okuni- jevi idioti. Prate Sengena još od kuće i sve mi se čini da ga neće uskoro ostaviti na miru. Stičem utisak da je mladić pod prismotrom dvadeset četiri časa.
—• To se '■slaže ■— reče tiho Lesli — mada sam mislio da ih ima više.
— Bilo ih je — reče Pit. — Pred kućom su bila trojica, ali je jedan otišao za onom Se- ngenovom plavušom. Naravno, Tabasko Pit jc samo jedaii pa se nije mogao podeliti.. .
— Kada je to bilo? — upita Lesli.
— Oko pola dvanaest — reče Pit. sjajno.
Ko je ona? Izgleda
— Alisa Vajzer — reče Lesli. — Sengenova saradnica i, očigledno ljubavnica, jer je uredno udata i, koliko sc moglo zaključiti iz onoga što smo Sumiko i ja čuli prilikom prislu škivanja jednog njenog tcle- l'onskog razgovora, sa mužem je u vrlo prijateljskim odnosima. Znači, Okuni i nju ima u kom binaciji...
— Bilo bi mi drago da i ja imam takvu sa radnicu — osmehnu se Tabasko PiL — No, mladi Ninigi ima još jednu pratnju, koja jc, kako ispada, pratnja i Okunijcvim Ijuduna.
— Policija? — upita kratko Lesli.
— Čini mi se da jeste — reče Pit. — Tip sa bananom, na klupi pored one mlade majke.
— Ne verujem da je sam — reče Lesli i krišom ponovo premeri svaki pedalj okoline.— Pa d a .. . tu je i drugi.
— Gde? Ko? — Tabasko Pit je bio iznenađen. Nije hteo se
42 NINĐA BR. 128
bi da prizna da je napravio propust.
■— Onaj debeljuškasti, koji razgleda cipele ispred butika, Icvo od »Sejdi Gorda« — reče Lesli nc pomcrajući glavu u lom pravcu.
Pit bez žurbe podiže novine pa preko ruba lista pogleda u tom pravcu. Morao je da prizna da su Leslijeve oči neupore- divo oštrije od njegovih. Namr- štio se, nezadovoljan samim sobom.
—- Nc brini — reče Lesli umirujučc. — Mogu da se kladim u šta god liočcš da nema ju pojma o tebi. U protivnom bi sc potrudili da tc imaju na oku. Kao .ŠLo vidiš, oni su kon- centrrsani u drugom pravcu.
Uop.šlc mi nije lakšereče Pit razočarano.
od ovih u kojima se on i, ne znajući, nalazi. Moramo mu osloboditi prostor i vreme za tu njegovu bezazlenu igru.
— Ako sam te dobro razu- mco, moj zadatak je da nađem načina da (rLcram i Okunijeve ljude i policajce da bi mladi Ninigi mogao da ode kod svog privatnog njuškala?! — PiL podiže obrve. Bio je svestan da je to prilično težak zadatak.
— Tako nešto — reče Lesli mirno.
Kakosam".samo mogao da napravim takav propust?
— Sitnica, druže — nehajno reče Lesli. —■ Nisi mnogo propustio. Uostalom, još uvek imaš mnogo vremena da ispraviš tu greščicu.
— Kako — upita Pit.— Teško, bojim sc — osme
hnu se krišom Lesli. — Sve što treba da uradiš je da Sengena Ninigu ostaviš bez ikakve pratnje, jer je momak name- rio da ode jednom privatnom detektivu, a to bi, ako se dozna, stvorilo još veće nevolje
- Učinio bih Lo sam, ali se bojim da moram da Lrk- nem upravo kod tog »privat- njaka« prc nego šio Sengen stigne Lamo i da pripremim neke siLnicc pomoću kojih bi doznao kakvu će pričicu Seii- gcn odvojiti detektivu . . . Ra- zuraeš li?
— Savršeno — klimnu nc- primetno glavom Pit, a žalim uzdahnu.
Kao da se taj uzdah odnosio na nju, najednom se poi cd stola pojavi konobarica koja istiu'i grudi i upita:
— Može još jedno pivo?Pit joj se osmehnu udvarač-
ki i složi se sa njom, ali što jc brže mogao. Trebalo mu jc malo vremena da smisli način kako da ispuni ono što mu je palo u zadatak. Konobarica se okrete prema Lesliju, ali ovaj požuri da kaže:
NINĐA BR. 128 43
— Plašim se da neću ništa poručili. Samo sam seo da se malo odmorim, gospođice!
Ona se osmehnu uvercna da ima posla sa nekim uljudnim strancem i ode po pivo. Pit šapnu hilro;
— Pomo/i, ortak! Reci mi kako da ili se resim. Zaboleće me glava od razmišljanja, pa neću imati vremena da učinim bilo šta.
—• Probiij .sa svojim novčanikom — reče tiho Lesli, pa ustade i ode be/ pozdrava (ostavljajući Pita malo zabc/.cknu- tog.
Tabasko Pil jc bio čovek od. akcije, a ne od razmišljanja. Međutim, sada je bio prijno- lan da razmišlja. To što jc Lesli pomcnuo novčanik moralo je nešto da znači. Svakako nije značilo da pokuša da podmiti policajce ili Okunijeve m ajm une, je r u pomcnulom predmetu Pil nikada pri sebi nije imao više nego što mu je bilo dovoljno za određenu dozu piva. Sta drugo?
Najednom — selio se. . . Gotovo se samozadovoljno nas- mcšio samom sebi. Istovremeno je priznao da jc Lesli zaista m udrac ...
Nekoliko minuta kasnije, ne- gde oko polovine druge krigle, Pit primeti kroz veliki izlog »Sejdi Gerda« kako se Sengen
sj^rema da napusti trgovinu. Ostavio jc novac za pivo na stolu i požurio da siđe dole, na trg, pie nego što Sengen Ninigi izađe. Iako nije žurio, njegovi dugi koraci ga doveđo- še pred izlog upravo na vreme kada jc Sengen već stupio na pločnik trga. Mladić, naravno, uopšte nije obratio pažnju na krupnog čoveka duge plave kose sa kojim se gotovo sudario. Krenuo je nc gledajući oko sebe. . .
Napraviv.ši se kao da je začuđen jedva izbegnutim sudarom sa mladim Japancem, Tabasko Pil se izvi u stranu i napravi jedan neobičan i nepo- ireban korak koji ga dovede lačno na putanju kojom je trebalo da Izrodu dva Okunijeva čoveka. . .
Ovog puta sudar se nije' m ogao izbeći, ili — boljo rečeno— Pil se potrudio da bude ne- izbcžan. Obojicu jc zakačio, ne suviše snažno, ramenima. Budući da su oba čoveka bila niža i slabija od Pita, oni se za- ncsošc. Pit požuri da kaže onom koji je bio bliži:
— Molim vas da mi oprostite. ..
Pri tom mu je priskočio i pridržao ga.
— Nema veze — zbrzao je čovek i pokušao na taj način da se otarasi Pita. Požurio je
44 NINĐA BR. 128
da se pridruži svom drugu, koji je već odmicao, prateći Sengena.
Pustivši ih da odmaknu nekoliko koraka Pit se maši za džep, a onda urliknu punim grlom i potrea za tom dvoji com:
— Džeparoši! Moj novčanik! Lopovi! Pasji sinovi su me odžeparili!
Sengenovi pratioci u prvi mah nisu reagovali, smatrajući da ih se dreka tog krupnog čoveka uopšte ne tiče. Međutim, kada su preko ramena vi- deli da juri pi'avo na njih, za- panjiše se.
— Policija! Ima li policijc ovde! Moj novčanik! Džeparo- -ši!
Navodni džeparoši zastadoše tamim toliko da ih Pit sustig- ne i jednog pogodi posred nosa, a drugog laktom u slcpoč- nicu, što jc bilo sasvim dovolj' no da sc oba čoveka sruše.
— M^milazi su našli mene da džepare! — derao se Tabasko Pit. — Gde je policija? Kako mogu ovo da gledaju?! Usred dana! Ja ću im p resud iti.. .
U tom priskočiše oba policajca, od kojih onaj mlađi još uvek nije stigao da oguli bananu. Pit se u sebi cerio od zadovoljstva.
— Kakva je ovo gužva ovde?— upita onaj debeljuškasti va dcći značku.
— Ova dvojica su mi pokupila novčanik — Tabasko Pit uperi p rst na dvojicu koji su klečali držeći se rukam a za glavu, nc sasvim bistrog mozga.
Policajac sa bananom se konačno odluči. Bacio jc bananu i izvukao i značku i revolvci'. Drugi, debeljuškasti, upita sm ireno:
— Možete li da dokažeLc to što tvrdite, građanine?
— Bogamu! dreknu Pit. — Imao sam novčanik dok ova tlvojica nisu naletela na mene,
pred one trgovine. Prc-tamo is liesite i.V.
Mlađi policajac učini to veoma vcšto i bri’o. Na njegovom dlanu se nađoše dva pištolja, jedna palica od olova i, naravno, novčanik, koji je Pit ubacio u džep jednog od Okunijc- vih ljudi prilikom sudara.
— Eto! To je moj novčanik, l judi — reče Pit. — Pasji sinovi bi trebalo da trunu u zatvoru, a ne da džepare mirne prolaznike! Da nije takvih ovaj grad bi bio raj na zemlji!
Tabasko Pit je bio vrlo, zadovoljan samim sobom. Malo je nedostajalo da se ne okrene i pokloni se ljudim a koji su se, već kako to biva, okuj^ili
NINĐA BR. 128 45
oko njih da budu svedoci još jednoj velegradskoj gužvi. ..
Već tri godirre, od vremena kada je Alisa stala pred muža i sa.svim mu otvoreno rekla o svojoj vezi sa Sengenom, između supružnika je vladalo pre- ĆLitno pravilo da se o tome nc ra/govaia. Do tog trenutka ži- veli su uobičajenim, dosadnim načinom bračnog para suviše naviklog na međusobno razu- mevanjc i prijateljstvo da bi taj brak imao onaj minimum uzbuđenja neophodan za postojanje sti'asti. I, tako, i pored bliskosti, Alisa i Nelzon gotovo da više nisu privlačili jedno drugo. Pojava Sengena u njenom životu za Neizona je značila samo to da više neće dcliti zajedničku postelju i to je bilo sve. Razvod nije ni pora enut. Od tog vremena su se viđali samo povremeno, ponekad poscćujući zajedničke prijatelje ili rodbinu, pri tom sc uopšte nc pretvarajući da umiru od želje jedno za drugim. Takav, čak i za San Franci- sko čudan odnos, u početku je bio m eta prepričavanja i ogo- \ aranja, a onda su se priče, vremenom, zagubile i utihnule
zauvek. Alisa i Nelzon su naprosto ostavljeni na miru.
Tog prcpodneva Alisa je izašla iz Sengenovog stana sa na- m crom da poscti Nclzona u njegovoj kancclai'iji. Nel/on je bio menadžer jccinc muzičke produkcije, sa kojom, siećom, Sengen nije bio u poslovnim odnosima. Razlog posctc bila je Alisina naniera da saopšti Nelzonu da ima nameru da sa Sengenom otputuje u Južnu Ameriku, na više meseci. Bila je lo njena ideja. Posle one glupe i ružne posctc Oku ni ja Ninige, ob(.)je su tražili izlaz iz tajanstvene i neprijatne situacije i, mada nisu mogli biti sve- sni u kakvoj se opasnosti nalaze, Alisa jc, možtla uz pomoć ženske intuicije, predložila da bi najbolje bilo da sc n eko vrcmc naprosto izgube iz gia- da. Novac nije bio problem, posao takođe ... Scngcji jc mogao za neko vreme da napusti svoje projekte, Alisa nije imala drugih obaveza i rešenje sc nametnulo samo po sebi.
Dogovor je bio da Sengen iznajmi privatnog detektiva koji će pokušati da otkrije šta to Okuni Ninigi traži od Sengena, kao i da im pomogne da neo- paženo napuste San Francisko. Oboje su bili svesni da će im za tako nešto biti potrebna pomoć nekoga ko se u te stvari
46 NINĐA BR. 128
i azumc i pomislili su da bi u liku nekog privatnog detektiva mogli pronaći pravog pomoćnika. U međuvremenu će Alisa obavestiti Neizona o njihovoj nameri i zamoliti ga da svima kaže kako je Alisa sa Sengenom otputovala u E vro-. pu, na nekakvo studijsko putovanje. Činilo im se da će uspeti da tako smire buru u kojoj su se nenadano i ne svojom voljom našli.
Nelzonova produkcijska kuća sc nalazila u Aveniji Mark, kraju koji je bio poznat po gu- ,stom saobraćaju i imala je muke dok nije pronašla mesto za parkiranje. U tom traženju slobodnog mesta iznenada je primetila, iza svog automobila, jedan neugledni, sivi kombi za koji bi se mogla zakleti da ga jc videla parkh'anog ispred Sengenovog stana. Nc.šlo ju jc žacnulo ispod rcbaia i pomislila jc: »Prale mc!« Zato jc -skrenula vi.šc puta, sasvim ne potrebno, u sporedne ulice, praveći krugove i stalno gledajući u retrovizor. Odahnula je vidcvši da sivi kombi vi.šc nije iza nje.
Fronašavši konačno mesto za parkiranje, zaključala je svoj automobil i krenula ka zgradi muzičke produkcije. Nije osećala nelagodnost zbog susreta sa Nelzonom. Ona je
čak i Sengenu rekla da Nelzo- na sm atra i da će ga uvek smatrali svojim najpouzdanijim prijateljem.
Kada je ušla u zgradu, portir ju jc pj’cpoznao i ljubazno pozdravio dobacujući;
— Go.spođo Vajzer. Radi nam .samo onaj lift u dnu hodnika.
Alisi je uvek bilo smcšno šio ta zgrada, od samo tri sprala, ima čak četiri lifta, od kojih obično bar dva nisu radila. Osvrnula se preko ramena i zahvalila portiru zakoračivši dugim hodnikom ka liftu.
Stala je ispred lifta i p ritisnula dugme da ga pozove. Na zidu pored lifta bilo je ogledalo i ona je načas bacila pogled da bi provcrila kako izgleda. Ivlije htcla da izgleda zabrinulo, jer nije imala namciTi da Nelzonu otkriva pravi razlog pu- (a na koji su se ona i Sengen spremali. Bila je zadovoljna ■‘.vojim izgledom.
Promuklo zvono lifta je za- zujaio kada se mašina zaustavila u prizemlju i Alisa je već zakoračila prem a vratima i pre nego što su se sasvim otvorila. Ti liftovi nikada nisu bili prepuni. U stvari gotovo uvek su bili sasvim p razn i...
Sada nisu bili! Kada su se vrata otvorila u liftu su bila tri muškarca! "
NINĐA BR. 128 47
Alisa je razrogačila oči! Ta tri čoveka jednostavno nisu mogki pripadali Nelzonovoj firmi, vcč samo zbog toga što je jedan od njih bio onaj visoki, mršavi tip sa tamnim naočai'ima koji je bio tako neprijatan prilikom one zlokobne posole Okunija Ninige Sen- genovom stanu!
— Uđite, gospođo! — rekao je Triger cereći se. Bilo je očigledno da su druga dvojica njegovi pomoćnici.
Alisa sc I l i j e usudiki ni da se pomeri. J(}r, Triger je u ruci držao pištolj sa ncverovalno velikim prigušivačem i Alisa je u magnovcnju pomislila; »Pucanj iz ovoga niko ovde neće čuli! Ubiće me!«
Ukočena od straha, jednostavno nije bila u stanju da zakorači. Trigoi’, međutim, nije imao vremena. Namignuo je jednom od svojih pomagača i ovaj jc preneraženu ženu prosto uvukao u lift, na prilično grub način, vukući je za ramei vrat.
— Ribo! — zarežao je Triger kada su se vrata lifta zatvorila — savetujem ti da budeš mirna kao bubica, inače ću li prosvirati metak kroz jedan organ posle čega uopšte nećeš biti žensko!
Jedan od Trigerovih asistenata pritisnuo je dugme na ko
me je pisalo; PODRUM. Lift krete nadóle. Alisa je disala plitko, osećajući strah poput nekakve čudne, vrele težine u dnu pluća. Što od straha što od tog čudnog osećaja u grudima jednostavno nije mogla da progovori.
— Nemoj samo da napuniš gaće od straha — zakrkl ja kroz nekakav bolestan smeh Triger.— Budeš li poslušna, ništa li se neće dogoditi.
Lifl je sišao u podrum. Vrata su sc olvoriia i Trigcrovi pomoćnici izvcdošc Alisu u po- luosvclljcn hodnik. Triger je išao iza njih. Kiclali su sc kao da su sasvim sigurni da lu neće /.aleći baš nikog ko bi mogao da ih uznemiri u otmici, a Alisa jc već bila sasvim sigurna da jc otela, mada uijc mogla ni da nasluti zašlo laj Okunijev pomoćnik lo čini, niti šta će se dalje događati sa njom. Provukli su sc, polom, nekakvim sporednim hodnikom koji jc izašao u prostor sa kontejnerim a za smeće. Tu su zastali. Bez ijedne reći dogovora jedan od Trigerovih ljudi je prišao velikim vratima, odškri- nuo ih i pogledao napolje, a zatim se okrenuo i samo klimnuo glavom.
— Sada ćemo izaći, a ti se pravi kao da smo pošli na piknik, inače nećeš više nijedan
48 NINĐA BR. 128
piknik doživeti — reče Triger ravno u Alisino uho, istovremeno je bestidno dodirujući tim monstruoznim prigušiva čem po stomaku. Potom je uklonio pišloij negde u svoju odeču.
Izašh su u ne naročito prostrano, pi'ljavo dvorište u kome je bio parkiran upravo onaj sivi kombi koji je AHsa videla prvo ispred Sengenovog stana, a onda iza svojih kola, na putu do Nelzonove firme. Tada je tek počela da shvata da se zaista nalazi u gužvi koja daleko prevazilazi njena sti’aho- vanja.
Ona dvojica spremno priskočiše zadnjim vratima kombijai otvoriše vrata. Triger gurnu Alisu prema kombiju, a onda je bez reči podiže, neshvatljivo lako, i ubaci je unutra poput vrcče sa krompirima.
Jedan od njegovih pomoćnika jc otišao u kabinu kombija, ¿1 drugi pomože Trigcru da se uspne u kombi, a onda i sam ude i zatvori vrata, istovremeno upalivši neko škiljavo, žuto svetio koje obasja prljavu i praznu unutrašnjost vozila. Motor se upali, ali kombi kao da nije nameravao da se pomeri s mesta.
— Nadam se da voliš zašećerenu vodicu — cerio se Triger vadeći iz džepa pljosnatu, me
talnu kvitiju kakvu je Alisa videla svega nekoliko puta u životu, prilikom pósete lekari- ma. Shvatila jc da se unutra nalazi nešto nalik na injekciju. Triger zlurado dodadc: — Čak i da ne voliš, sada ćeš naučiti da jc voliš!
Ona unezvereno odmahnu glavom. Razumela je da se taj užasni čovek sprema da joj ubrizga nekakvu drogu, ali jednostavno nije imala snage da se odupre. Sva njena energija bila je gotovo već potrošena — na strah!
Osotila jc nečije ruke koje jc hvataju sa leđa. Taj stisak je bio tako snažan da su jc za- bolclc kosti u ramenima. Zatvorila* jc oči i užasnuta čekala šta će se dogoditi. Osetila jc bolan i grub ubod u venu. Čula jc smeh nalik na režanje. Nešto nepoznato ju je zapcklo u krvotoku. Potom je osetila kako jc podilaze čudni ledeni žmarci i kako joj celo licc ob- liva hladan znoj'...
— Kučka se onesvestila! — Triger je pljunuo u stranu, izvlačeći iglu iz Alisine vene i brišući je o njenu odeću. — A, baš sam hteo da vidim kako će joj se svideti LSD.
Udario je nogom u zid kombija. To je bio znak da vozač krene. Kola pojuriše ulicama San F ranciska...
NINĐA BR. 128 49
Trigerov čovek u zadnjem delu kombija se isceri i zapali cigaretu. Triger mu nije uzvratio osmch. Bio je zabavljen nečim di Ligim — zavirivao jc ispod Alisine odeče, gurajući p rste sve dublje. Prekinuo je naglo povlačeći ruke prema sebi. Rekao jc:
— Baš bih voleo da istran- žiram ovo meso. Valjda će mi Mesar to dopustiti, kada obavi ono što misli sa njom!
Zatim je nezadovoljno l'rk- nuo i takođe zapalio cigaretu...
— Nemojte ]ni zameriti, gospodine Ninigi — govorio jc Vilbur Đejton — ali sa takvim zahlevom mi do sada niko nije došao. Ja, u stvari, nisam sasvim načisto šta tražite od mene.
Vilbur Dejton je bio privatni detektiv sa dugogodišnjim iskustvom. Bivši oficir vojne policijc kome je uniforma razorila dva braka — u trećem je bio zadovoljan, je r je imao napretek vremena za porodicu— otvorio je malu detektivslai agenciju unapred odlučivši dal adi samo bezazlene, male poslove koji ne donose veliki novac, ali zato ostavljaju čistu savest i omogućuju miran ži
vot. Saslušao je Sengena Ninigu kao što bi saslušao bilo kog klijenta, ali ono što je čuo nije mu se dopalo. Znao je dobro ko jc Okuni Ninigi i nije imao ni najm anju želju da se petlja u bilo šta vezano za to ime. Drugi zahtev klijenta bio m u je još čudniji, gotovo sme- š a n . . .
— Želim da mi organizujete napuštanje grada tako da samo vi, ja i m oja pratilja znamo kuda sam otišao, a da za sve druge ostane utisak da sam otputovao u Evropu — ponovio jc još jednom Sengen Ninigi, scdcći nemirno u fotelji preko puta privat3iog detektiva. — Što je pre moguće. Spreman sam da platim koliko tražite!
— Nije sve u novcu, gospodine Ninigi ■— rekao jc mirno Dejton. Žclco je da odbije Ninigu na najblaži mogući način, jer jc sasvim jasno video da je potencijalni klijent bio veoma uzbuđen, čak i uplašen, a već i samo pom injanje imena Okuni bilo je dovoljno za tako nešto. — Znate, u mojoj profesiji postoje specijalnosti, a ja svakako sebe ne mogu sm atrati specijalistom za praćenje tako krupnih zverki kao što je Okuni N inigi...
— Vas su mi preporučili.,.— zaustio je Sengen.
50 NINĐA BR. 128
— Veoma sam vam zahvalan što ste prvo došli kod mene. To mi laska — reče detektiv.— Međutim, ja se bavim potragom za izgubljenim autom obilima i sličnim stvarima. Moja specijalnost su nestala ume- tnička dela i tako nešto. .. Ve- ru jte da glatko odbijam i klijente koji traže doka/.e never- stva, mada bi vam .svi privatni detektivi u gradu mogli reči da jc to najlakši I najunosniji posao. Jedino što vam ja mogu učiniti jc da vam preporučim nekog mog kolegu koji radi krupnije stvari.
— Ne /nam smem li imati povcrcnja u svakoga — reče Sengen tako iskreno razočaran da Vilbir Dejton uzdahnu.
— Dirljivo je to što imate poverenja u mene — reče detektiv. — Ali, zašto se jednostavno ne obratite policiji? Oni ,su ovde da pomognu u sličnim stvarima.
Sengen Ninigi odmahnu glavom:
— Posavetovao sam sc sa svojim advokatom. Čini se da on misli da ne postoje m aterijalni dokazi zbog kojih bi policija mogla otvoriti istragu. Ja ne poznajem zakon i mogu samo da mu verujem na reč. Osim toga, i sami znate da policija neće tek tako da se plete u zločine koji se još nisu ni
dogodili, a ovaj se nije dogodio. . . Pitanje je i da li će sc uopšte dogoditi. Zbog toga želim da odem ... Ali, prvo bih volco da saznani šta Okuni Ninigi ima protiv mene!
— Gospodine Ninigi — reče Vilbur Dejton blago — vaša odluka da na neko vreme odete iz grada je odlično rešenje i, evo, ja ću vam u tome pomoći, ma koliko to čudan zahtev bio. Ali, moj vam je savel da ne dirate u osin je gnezdo. Ne znam koliko znate o Oku- niju N in ig i. ..
— Malo. Gotovo ništa. Čuo sam da je vrlo opasan čovek. Meni se činilo da imam posla sa luđakom — reče krajnje iskreno Sengen.
— Ne samo što je opasan— reče,detektiv. — On je prilično moćan. Glasine su da ima veoma jake veze sa sudovima, tužilaštvom, policijom. Njemu se ne treba zamerati ni na koji način . . . Ne govorim to i/, straha, već iz iskustva, ako me razumete.
— Ali, ja se bojim . . . — pri- znade sasvim otvoreno Sengen.
— To je sasvim ljudsko ose- ćanje, gospodine Ninigi. Ne treba zbog toga da se osećate manje vrednimr Onaj ko nikada ne oseča strah teško da je normalan. Zato sm atram da je vaša odluka da napustite grad
NINĐA BR. 128 51
sasvim na mestu. Rekao sam već . . . Jeste čudno, ali pristajem da vam pomognem.
Neko vreme Sengen je ću- tao, dišući prvo uzburkano, a onda sve mirnije. Počinjao je cki shvata šta mu govori Vilbur Đejton. Osećao je da mu je potreban jedan takav savet. Mislio je: »Ovaj čovek je sasvim u pravu. Ne treba dirati >.\er. Sta ću imati od toga što cu nekoga . . . što ću njega izložiti opasnosti samo da bih doznao zašto jc Okuni Ninigi rcšio da mi učini nešto strašno?! Sigurno je da je mnogo pametnije da Alisa i ja jednostavno nestanemo! Ovaj detektiv pristaje da nam pomogne . ..«
— Kako mislite da to izvedemo? — upita konačno, ali sasvim miiTio Sengen. — Nas dvoje, moja pratilja i ja, mislili smo da se za prvo vreme sklonimo u Bogo tu. Kasnije ćemo putovati malo i po drugim zemljama i odsedati u drugim gradovima .. .
— A, kažete da treba ostavili utisak kao da ste otputovali u Evropu?
— Tako smo zamislili — reče Sengen.
Onda ne postoji jednostavniji način nego da zaista otputujete u Evropu — osmehnu se na siguran način detek
tiv. — Hoću da kažem . . . Kad već želite da svi znaju da ste u Evropi, naprosto sedite u avion, recimo, za London iii Pariz, onda picsednite u neki drugi avion, koji leti ka Južnoj Americi i stvar je rešena!
— Mislite da će to moći tako jednostavno da se izvede? A, ako nas prate?
— Postoje dva načina da sc Utj problem reši — reče Dej- lon. — Ili da i ja pođem sa vama deo puta, pa da se po- bi'inem za lu moguću pratnju, šio neće biti lako, ali nije neizvodljivo. Ili, šio je lakše, mada nc i jeftinije, da promeni tc nekoliko letova u Evropi, sve dok nc budete sigurni da ste zavarali trag. O lim detaljima se možemo dogovorili.
— Nam em nam je da krenemo u toku ovog vikenda— reče Sengen.
— Pa . . . Rok jc kratak, ali ću se potruditi da isplaniram nešto što može da vam obez- bedi sigurnost, gospodine Ninigi — reče detektiv, — Na žalost, moram da vam napomenem da bih u ovom slučaju morao da tražim poseban honorar , , .
— Rekao sam da novac nije problem — ponovio je Sengen. — Platiču koliko budete tražili.
52 NINĐA BR. 128
— Imam četiri dana da sku- jem dobar plan — osmehnu sc Dejton. — Kako želite da se srećemo? Hoćete li vi dolaziti kod mene i l i . . .
— Nc znam! Nisam siguran da li jc to dovoljno bezbedno— reče Sengen. — Možete Ii mi poslati detalje faksom?
— Ali, gospodine Ninigi — zapanji se detektiv. — Faks jc najnesigurnija mašina na svetu što se takvih stvari tiče. Ako vam neko slučajno prisluškuje telefon, lako može da preuzima i vaše faks poruke. Najbolje će biti da sc sretnemo, recimo, u petak . . . Da U vam odgovara na košarkaškoj utakmici?
— Kako to mislite? — upita začuđeno Sengen.
— Pa, imam karte za tu u takmicu — reče detektiv. — Sada ću vam odmah dati jednu. Sedećemo jedan do drugog i moći ćemo u onoj opštoj galami da razgovaramo, a niko neće moći da nain priđe od svih tih razjarenih navijača. Hoćete li da vam ja obezbe- dim avionske karte?
— Molio bih vas da učinite to — reče Sengen. — Naravno, i uzmite jednu za vas, ba r za prvu deonicu puta. Osećaćemo se sigurnije.
— U tom slučaju ću biti slobodan da dve karte na vaše
ime rezervišcm preko jedne agencije gde imam poznanike. Biće vam dostavljene kući. Sve druge karte ću vam lično dati pri susretu na utakmici. Shvatatc li zašto insistiram na tome? Ako neko bude provc- ravao kuda putujete doći ćc do agencije i potvrditi sve što vi želite da bude potvrđeno. Evropa, a ne Južna Amerika, zar ne?
— Bio sam siguran da ćete biti od neprocenjive pomoći— osmehnu se Sengen Ninigi, prvi put posle onog dana kada ga je posetio Okuni.
Privatni detektiv mu uzvrati osmeh. U sebi je računao koliko će uspeti da zaradi na ovom poslu — možda dovoljno da kupi novi automobil — i kako će da objasni ženi i dc- ci zašto putuje u Evropu. U stvari, morao je sebi da prizna da je pristao na ovo samo zato što mu se ukazala prilika da, prvi put u životu, bar na kratko, odleti u staru, dobi’u Evropu. To je oduvek žclco. .. Još dž\ može da povede i porodicu .. .
Sengen je bio zadovoljan. Reči Vilbura Dejtona su ga primirile. Sada je najednom sasvim poverovao da je moguće da izbegne veću gužvu sa Okunijem. Kada mu je Alisa predložila da jednostavno ne
NINĐA BR. 128 53
stanu iz gi'ada na neko vreme dvoumio se i nije mogao da poveruje da je sve to tako jednostavno. Sada mu se činilo da ćc to biti samo jedan uzbudljiv put, pa m akar se malo i pomučili m enjajući avione . . .
Kada je, nekoliko m inuta kasnije, Sengen Ninigi izašao iz kancelarije privatnog detektiva, Vilbur Dejton je bio toliko zadovoljan da je zaboravio da pita svoju sekretaricu da li se vratio onaj čovek koji jc dolazio pre gospodina Ninige, onaj sa štapom, koji se naglo setio da mora da obavi jedan mali poslić, a onda će ponovo doći. Vilbur Dejton je bio zadovoljan.
Bio je zadovoljan i Sengen Ninigi. Toliko zadovoljan da nije Ili primcLio visokog m ladića duge kose i sa slušalicama vokmena na ušima, koji jc sedeo na pločniku ispred ulaza u zgradu gde se nalazila detektivska agcncija. Taj dugokosi mladić je kroz nekakve napukle tamne naočari pogledao u Sengena dok je prolazio, a onda jc isključio vokmen i ustao, prišavši rubu ulice i mahnuo prvom taksisti koji je naišao . . .
Niti je dugokosi mladić bio samo mladić, niti je vokmen bio samo vokmen. Sigurno bi
se i Vilbur Dejton i Sengen Ninigi iznenadili kada bi utvrdili da se i iza čičice sa štapom i iza momka sa vokmenom krije lik Leslija Eldridža . ..
U liku ekscentrika sa štapom Lesli je ušao u detektivsku agenciju i uz mnogo praznih reči da bi skrenuo pažnju zakačio je bubicu prisluškivača ispod ploče i'adnog stola Vilbura Dejtona. Potom sc, što jc bilo veoma drsko, u podrumu iste zgrade, pretvorio u dugokosog momka sa vokmenom, koji je, u stvari, bio prijemnik sa kasctofonom na kome je sada bio snimljen ceo razgovor između detektiva i Sengena. Lesli je po ko zna koji put zahvaljivao bogovinui što su nru podarili Sumiko, ne samo zbog njene ljubavi, razu- mevanja i svih ostalih privatnih i ličnih osećanja, već i zbog toga što tako superiorno vlada tehnikom prepravljanja elektronskih spravica, pretvarajući ih u prisluškivače i slične aparate koji mogu biti od velike pomoći.
Leslija Sengen, bar za taj dan, nije više interesovao dovoljno da bi ga pratio. Obavio je ono što je hteo, a, osim toga, uz Pitovu pomoć, »otkačio« je Sengenove pratioce. Sada je trebalo delovati dalje, za šta mu je bila potrebna Sumiko.
54 NINĐA BR. 128
Morali su iskoristiti vreme dok u Sengenovom stanu nije bilo nikoga, da eliminišu i ne- Litralizuju sve one silne prisluškivače koje jc organizacijii Okunija Ninige postavila. Jer, nije sc smelo dogoditi da razgovor između Alise i Sengena, posle njegovog povratka od detektiva čuje bilo ko. Naročito ne Okuni. Preostalo je samo da sc Alisa i Sengen navedu da promcne plan i, umesto u Južnu Ameriku, odu, recimo, u Australiju ili Indiju ili bilo gde drugde i — biče na sigurnom. Lesli jc mislio; »Kada sc vrate, Dženi Asano će već obaviti posao sa nasledstvom i Sengen će dobiti svoje mili- one . . .«
Taksi ga je vozio prem a Sengenovom stanu. Ne obazirući se mnogo na taksistu, Lesli sc presvukao na zadnjem sedištu. Primctio je da ga vozač s vremena na vreme gleda, ali je u njegovim očima video i da ga taj prizor uopšte ne iznenađuje — San Fi ancisko je bio prepun čudaka.
Ući u zgradu u kojoj se nalazio stan Sengena Ninige za Leslija nije bilo mnogo teže nego otvoriti koverat sa telefonskim računom. Bio je toliko vešt da mu za brave određenog tipa nisu ni bila potrebna tehnička pomagala. Ot
varao ih je prstima. Kada se našao u zgradi pogledao je na časovnik — bilo je oko tri, a dogovor je bio da Sumiko dođe u pola četiri. Imao je dovoljno vremena da siđe u podrum, pronađe razvodnu kutiju za telefonske kablove i provc- ri da li tu ima prisluškivača. Međutim, pre nego što ode dole odlučio je da proveri da li je Sengenov stan prazan.
Hitrim, mekotnim koracima uspeo se do stana .. .
I zastao kao gromom pogođen još na stepeništu, čim jc ugledao vrata!
Osvrnu se brzo oko sebe. Nije bilo nikoga, a nije ni osećao ničije prisustvo. To je moglo da znači samo jedno — poruku koju je neko nožem pribio na vrata stana Sengena Ninige ostavio je neko ko već odavno nije u blizini!
Lesli priđe vratima. Poruka jc bila ispisana na nemarno istrgnutom papiru, verovatno iz neke obične, školske sveske. Rukopis je bio veoma tup, mnogo tuplji od noža koji je sve to držao pribijeno uz vrata . . .
Pisalo je: »Rođače! Alisa je kod mene u gostima! Očekuje te da joj se pridružiš ako imaš h ra b ro s ti. . . O. N.«
»Prokleti pasji sin!,« pomislio je Lesli. »Drzak je do k raj
NINĐA BR. 128 55
nosti .. . Ali mi se čini da je načinio odsudnu grešku! Konačno!«
I Lesli je napustio zgradu nc dodirujući poruku, rešen da sačeka Sumiko na ulici. Poruka kojom je, eto, obavešten da jc Alisa Vajzer oteta me- njala jc planove . . .
jj:
Dženi Asano jc stigla pred zgradu suda tačno dva minuta pre nego što jc trebalo da počne pretres po jednom od slučajeva koji jc vodila. Bila jc van sebe imajući osećaj da kasni. Istrčala jc iz taksija kao bez duše i potrčala stepenicama prebirajući na brzinu u glavi sve ono sto je trebala da kaže na prcticsu. Bio je u pitanju prilično jednostavan slučaj ometanja poseda, i ne bi biio velike štete čak i kada se Dženi nc bi pojavila, ali onalo sebi naprosto nije smela da dozvoli. Njena savest je radila ubrzano terajući je da ubrza i ostale delove osećanja, pa i samo telo.
Međutim, nije stigla do ulaza u sud. Na poslednjem ste- peniku joj se isprečila Sumiko!
— Oh! To si ti — dahnula je Dženi. — Otkud ti ovde?
Oprosti, ali kasnim. Možeš ii sačekati dvadesetak minuta dok odradiin .. .
— Ne! Ne mogu! — prekinula ju je Sumiko čvrstim glasom, proprativši to i pokretom ruke kojim kao da jc htcla da zaustavi Dženi.
— Nemoj se šaliti sa mnom, zaista kasnim — rekla je Dženi i zastala, panično bacivši pogled na ručni časovnik.
— Ovog puta ćeš morati da dopustiš .sebi da zakasniš — reče Sumiko gledajući prijateljicu ravno u oči. — Suviše jc važno! U pitanju su životi!
— Ne razumem . . . — rclila je Dženi i zakoračila prema vratima.
Sumiko jc uhvati za ruku. Dženi jc pogleda zapanjeno, sva zajapurena nc toliko od trčanja u/, stcpcnicc koliko od tog prokletog osećanja da ni za šta više nema dovoljno vremena.
— Moramo odmah da i'azgo- varamo — reče Sumiko. — Negde gde nas niko neće. uznemi ravati.
— Ali, Sumiko. . . Pokušaj da shvatiš . . .
Pokušaj ti da shvatišreče Sumiko prigušeno, je r su u tom trenutku pored njih dve prolazili neki ljudi. — Alisa Vajzer, prijateljica Sengena Ninige, je kidnapovana!
56 NINĐA BR. 128
Šta! Dženi Asano jebukvalno zinula od iznenađenja.
Zaključivši da Dženi više neće pokušavati da se otme i po- begne u zgradu suda, Sumiko je povuče blago ali odlučno niz stepenice. Dženi se u jednom trenutku os vinu prema zgradi i uzdahnu nemoćno, a onda šapatom upita:
— Šta sc događa?— Okuni Ninigi je oteo Ali-
•su Vajzer — odgovori Sumiko. — Da li ti to nešto govori? Meni govori da je to samo uvertira za učenu pomoću koje Okuni želi da eliminiše Sengena iz tog tvog slučaja na- sledstva.
Dženi se više nije branila i dopustila je da je Sumiko dovede do srebrnastog »ppršea« u koji uđoše obe istovremeno. Čim je Sumiko pokrenula vozilo, prateći pomno u retrovizoru prostor iza vozila, Dženi reče:
— Imam osećaj da ti i Lesli znate više o svemu ovome čak i od mene.
— Stvar stoji ovako . . . — reče mirno Sumiko vozeći pro- sečnom brzinom bez naročitog cilja. — Okuni Ninigi je već bio kod Sengena i tražio od njega da potpiše nekakav dokum ent kojim se odriče svojih roditelja. U međuvremenu su
Sengen i Alisa odlučili da skinu Okunija sa vrata tako što će se jednostavno pokupiti i izgubiti iz grada. Okuni je bio brži. Alisa je oteta i ne treba biti mnogo pametan da bi shvatio da će sada Sengen jednostavno učiniti ono što Okuni od njega očekuje.
— A li. . . A li. . . — zamuca- la je Dženi. — Kako taj Okuni zna za nasledstvo?! Čak ni Sengen za to ne zna!
— Okuni je profesionalni kriminalac, a takvi im aju mnogo ušiju i očiju, Dženi — reče Sumiko. — Nisam sigurna da si svesna koliko je taj čovek m^oćan i koliko spreman u.a sve da dođe do onoga do čega mu je stalo. U ovom slučaju mu je stalo do tog nasledstva iako uopšte nema prava na njega.
— Da li to tvrdiš ili nagađaš? — upita Dženi. — Dokumenta iz Buši-muzeja još nisu . . .
— Jesu! — preseče jc Sumiko. — Lesli i ja imamo ta dokum enta i ona nedvosmisleno pokazuju da je Sengen pravi čovek. Okuni nije ni blizu kombinaciji, ako me razumeš.
— Zašto mi niste to rekli preksinoć, za večerom? — upita Dženi. — I tada ste već imali to, zar ne?!
NINĐA BR. 128 57
— Imali smo — odvrati m irno Sumiko — ali je Lesli hteo da proveri nešto.
— Šta?— Ovo — reče Sumiko i iz
kasete automobila izvuče re- portciski kasetofon. Uključila ga je i smestila direktno u Dženi no krilo.
Kaseta prvo zašušta nekoliko sekundi, a onda se iz malog zvučnika začu sasvim jasno;
— »Molim ?Bio je to gias Vernona Blej
na i Dženi ga jc odmah pi’cpo znala. Zatim .se začulo nešto kao kuckanje, struganje, a oiv da zvuk koji je mnogo podse- čao na otvaranje vrata na kolima.
— Gde je on? — upitao je Vernon Blejn,
— Pođite sa mnom — reče nepoznati muški glas.
Neko vreme su se čuli samo tihi koraci, zatim otvaranje vrata koje je po škripi moralo dolaziti od nekog ulaza u nekakvu građevinu. Potom . . .
— Biraš mesta za susrete koji mi se gade — rekao je Blejn.
— Gadi li ti se i lova kojom te plaćam? — upitao je grubi muški glas koji je nedvosmisleno pripadao Okuniju Ninigi.
— To je glupo pitanje — odvratio je oštro Blejn.
-— Nisam te zvao da raspravljamo o tome — rekao je Okuni. — Šta se dešava sa tim nasledstvom?
— Još uvek sc l adi — glasio je odgovor. — Postoji ro k ..,
— Te tvoje advokatske prazne priče ostavi za nekog glupog sudiju, Vernone! Ja hoću da znam koliko je daleko Sengen od te love i koliko sam ja blizu?
— Još uvek nc postoji dokaz u njegovu korist, ako tc to zanima — govorio je Vernon Blejn. — Takođe još uvek nije trenutak da pred sud iznesemo ono što ide (cbi u ]irilog. Pokušaj da shvatiš! Što kasnije iznesemo dokaze da si ti naslednik, to je m anja verovatno- ća da će sc naći neko da pro- verava autentičnost tih dokumenata.
— Šta im nedostaje? — Okuni se promuklo nasmcjao. — Rad je savršen! To su radila dva najbolja i'alsirikatora u zemlji.
— Ali se ipak radi samo o falsifikatima, zar ne?! Prvo ćemo sprečiti da dokumenta iz tog samurajskog muzeja izađu pred sud ■— objašnjavao je Blejn. — Bez njih neće biti dokaza u korist Sengena. Sudija mi je lično objasnio te stvari. Bez dobrog dokaza Sengen otpada. Čim on otpadne, pojavi-
58 NINĐA BR. 128
će se dokumenti koji odgovaraju tebi. Da li ti je lo jasno?!
— A papir koji bi Sengen potpisao i kojim bi potvrdio da je, recimo, usvojen, odnosno da nije sin svojili roditelja? Da li bi to bilo dovoljno dobro /.a sud? — upitao je Okuni.
Blagi Bože! Zar misliš ozbiljno?! Ja sam to rekao samo kao primer, kao pretpostavku. . .
— Sve što se može samo pretpostaviti moguće je, kao i bilo šta drugo — cerio se Okuni. — Imam načina da pritisnem Sengena da potpiše taj papir.
— Dogovorili smo se da nećeš upotrebljavati silu —- reče Blejn, m ada mu se po glasu moglo zaključiti da ni sam u lo ne može da poveruje.
— Ko jc govorio o sili? — nasmejao se Okuni. — Reci m i... Ako takav dokument donesem tebi, da li ćeš moči sa njim nešto cla uradiš?
— Pa, budući da testament nalaže da potencijalni nasled- niei ne smeju da znaju ništa sve dok sud ne utvrdi istinu... Sengen se sigurno neće pojaviti pred sudom, zar ne?
— Osim ako je lud ili ima samoubilačke namere! — zaši- šta od smeha Okuni.
U tom slučaju bi sud prihvatio taj dokument i isklju
čio mogućnost da Sengen dobije nasledstvo. Onda bih mogao da podnesem tvoja dokumenta. . .
— Nisi ti loš advokat — reče prilično cinično Okuni. — Samo, imaš manu. .. Podmitljiv si!
Dženi Asano naglo pritisnu dugme i isključi kasetofon. Bledilo na njenom licu je govorilo više od reči. Bila jc za- prepašćena gotovo toliko da je osećala mučninu u utrobi.
— Lcp odlomak, zar ne?! — rekla je Sumiko. — Možda nisi ni primetila da sam ja lično »ozvučila« tvog prijatelja Vernona dok ste bili kod nas Bilo jc teško odoleti iskušenju, a uz lo mi je i Lesli rekao da sluti nešto prljavo u vezi sa tvojim šefom. Znaš, Lesli nikada nije pogrešio u svojim preci oscćanj ima.
Neko vreme je Dženi Asano samo ću tala pokušavajući da se pribere, da u sebi proanali- zira sve što je tek saznala, da smesti svaiki detalj na svoje mesto. Ona jc bila odličan advokat, veoma inteligentna osoba i nije joj bilo teško da zaista sklopi mozaik. Uzdahnula je duboko pre nego što je izgovorila:
—- Znači, stvari stoje ovako. .. Okuniju se žuri, pa je oteo Alisu Vajzer i pomoću nje
NINĐA BR. 128 59
želi da prisili Scngenei da potpise taj suludi dokument, kao i da ga pratnjam a naprosto udalji od pomisli da zatraži bilo kakvu zaštitu ili pravdu. Okuni odlično zna za onu klauzulu iz testamenta po kojoj nasledstvo ide u dobrotvorne svrhe ako i jedan od mogučih naslcdnika umre nasilnom smrću. Blejn mu je to morao reći, inače bi Sengen odavno l>io mrtav, zar nc?
— Ja sam sc, .sasvim iskreno, čudila što je još u živolu — T'cče Sumiko.
— Blejn ima pod kontrolom i mene i Sengena, a sada i tebe i Leslija — nastavila je Dženi. — S tim što on misli da vi tek treba da prihvatite taj posao u Kjotu, u Buši-muzeju. Na sreću, on nema pojma da vi već imate taj dokument. To nam daje prednost!
— Zvučiš kao da si naglo dobila inspiraciju za osvetu — reče blago Sumiko. — Ne žaleći se!
— Ne! Znam o čemu govorim — reče Dženi. — Imamo još mnogo vremena pre nego što sudija zakaže poslednje ročište. Do tada moram pronaći gde Vernon čuva te lažne papire koji mogu Okuniju Ninigi obezbediti nasledstvo. Treba obavestiti policiju da je Alisa o te ta ...
— To neće moći — prekide jc mirno Sumiko. — Rekla sam ti da nemaš pojma .sa kim imaš posla. Okuni bi je ubio nc tre- pnuvši. Našli bismo njen leš sutradan u zalivu i lo je sve.
— U pravu si — složila sesasvim mirno i staloženo Dženi. — Imaš li neki bolji pre- dlog?
— Što se tebe liče, pokušaj da ,se ponašaš uobičajeno. Dakle, nastavi da lomiš noge od žurbe i da kukaš kako nemaš vremena ni za šta, ali drži Vernona Blejna na oku sve vrcmc. Pijkušaj da sc domogncš tih lažnih dokinncnata. Pravi sc kao da smo Lesli i ja prihvatili zadatak li vezi Buši-mu/.cja i polako nam, kao, pripremaj sve za pLit, a Lesli i ja ćemo otezati koliko god bude potrebno. U međuvremenu ćc sc stvar sa Alisom već rešiti. Nju i Sengena ćemo skloniti na sigurno pre nego što sc Okuni i snađe.
— Ko to? —• upita Dženi ne razumevajući do kraja.
— Lesli i ja imamo prijatelje koji će nam pomoći. Ne brini — reče samouvereno Sumiko. — I, ne žaleći se! Preko Vernona Blejna Okuni Mesar može lako doći do tebe, tako da si izložena opasnosti. Ne smeš nikako staviti do zna-
60 NINĐA BR. 128
nj a da znaš sve ovo što govorimo!
— Razumem! — klimnula je glavom Dženi. — U stvari. .. Bojim se! Strašno se bojim, a li . . . izdržaću!
— Verujem da hoćeš — osmehnu se ohrabrujuće Sumiko.— Nisi glupa. Znaš da misliš svojom glavom.
— Nadam se da je tako.— Sigurno je tako — potvr
di Sumiko.U tom trenutku »porše« je
ponovo bio pred /gradom suda. Sumiko zaustavi vozilo.
— Nemoj mi telefonirati. Ja ću već pronaći način da sc .sretnemo kad bude bilo potrebno. Shvataš Ii? — reče Sumiko.
— Blagi Bože! Nikada nisam ni sanjala da ću se naći usred nečega ovakvog — uzdahnu Dženi.
— Znaš li kako se kaže.. . Za sve postoji prvi put — osmehnu se Sumiko.
Već sledećeg trenutka Dženi izađe iz kola i sva zajapurena jurnu uz stepenice suda. Kasnila je. ..
Zureći prestravljeno u oštricu noža u ruci, Sengen Ninigi je besomučno pokušavao da sakupi ostatke naglo razbijene
svesti i razuma, trudeći se da smisli bilo šta logično ili bar razumljivo, ali mu to nije polazilo za rukom. Šok je bio preveliki. Poruku koju je taj nož držao pribijen za vrata pročitao je samo jednom, mutnim pogledom od nenadano navrlih suza, shvativši da su to suze straha. Nije bio sasvim siguran ni da li je dobro protumačio to što mu je poručivao Okuni Ninigi. Čak je, u trenutku kada je stupio u stan potpuno, zaboravio na to što jc pročitao i nekakvim sipljivim glasom je pozvao:
— A lisa...Naravno, niko mu sc nije
odazvao i tek tada je shvatio sav užas nečega što se dogodilo, a on nije bio tu čak ni da pokuša da spreči. Sada je samo zurio u taj nož i nije znao ni šta da misli ni šta da oseća. Jedino mu se negde iz dubine svesti javljala nejaka i leluja- va misao o tome kako mu jc život razbijen, rasturen kao pokvarena deČja igračka, izgubljen, činilo mu se, jednom zauvek.
Sručio se na fotelju i dalje zureći u nož, a onda ga je odbacio sa gađenjem i počeo da se osvrće po stanu tražeći tra gove otmice. No, stan je izgledao uredan kao i pre, onako kako ga je ostavila. Trebalo
NINĐA BR. 128 61
mu je mnogo snage da ustane, priđe malom baru u uglu i sebi natoči čašu džina. Izgledalo iTiu je normalno da mu izvesna količina alkohola vrati samopouzdanje i moć logičnog razmišljanja. Međutim, već posle prvog gutljaja je shvatio da će mu od pića biti samo muka, pa je čašu odložio i otišao u kupatilo.
»Zašto on želi da se odreknem svoje jjorodice?«, pitao se Sengen. Nije mu bilo jasno za- slo bilo ko na ovom svetu hoće da mu ogadi život, razru- ■ši sve ono sto je svojim radom i sposobnošću uspeo da stek- nc.
Ponešto razbistrenog uma ponovo je dohvatio poruku i pročitao jc nekoliko puta svaku rečenicu, svaku reč, pažlji vu mereći i tumačeći svako ispisano slovo. Shvatio je da je Alisa oteta i da Okuni želi da on, Sengen, učini nešto da bi oslobodio Alisu. Pretpostavljao je da želi da se Sengen pismeno odrekne porodice. Pomislio je; »Pa, dobro. Učiniću to ako time mogu da oslobodim Alisu! Još nije kasno da to učinim danas. Onda ćemo jednostavno otići u Južnu Ameriku i sve zaboraviti. Uostalom, moji roditelji su odavno m rtvi i njim a neću načiniti štetu potpisujući taj glupi dokument. A Ali-
sa će biti slobodna i na sigurnom!«
Valjalo je samo pronaći Okunija N inigu.. .
U tom trenutku je zazvonio telefon. Sengen je načas ostao ukočen, a onda je preskočio preko pola sobe da bi grčevito dohvatio slušalicu...
— Sengen, rođače! •— začuo je glas Okunija Ninige sa druge strane žice. — Kako se ose- ćaš u poslednje vreme?
— Alisa... — jeknuo je Sengen. —■ Da li je sve u redu sa njom?
— Ne brini mnogo za nju — glasio je odgovor. — Trenutno jc malo umorna, pa spava. Inače, ništa joj sc jicće dogoditi, osim ako Li ne odlučiš da izigravaš nacionalnog heroja, rođače!
— Sta hoćeš od mene?! Kako mogu da vratim Alisu?
— Lako, rođače — reče cinično Okuni. — Poslaću svoje ljude da te doprate do mene. Oni odlično znaju put. Potpi- saćeš onu izjavu koju sam te molio da mi potpišeš i ja ču ti vratiti tvoju ribu neLaknutu. To je sve! Ali, ako budeš pozvao pubove, maloj slatkoj Alisi će se dogoditi čudne stvari. . . Znaš, ja ovde imam jedno tridesetak službenika i sve su to pomalo zagoreli momci, odvojeni od svojih žena mese-
62 NINĐA BR. 128
cima. Jedva bi dočekali da se malčice iživljavaju na nečem zgodnom kao što je tvoja ptičica. Posle mogu, što se mene tiče, i da je samci ju u fašira- ne šnicle. . .
— Gade! — zacvili bespomoćno Sengen. — Učiniču šta god tražiš od mene!
— Znao .sam da si razuman —■ cerio se Okuni. — Očekuj da moji momci svakog časa stignu po tebe. I, unapred im oprosti ako budu malo grubi. Znaš, oni nisu navikli na fem- kanjc. Sve što rade rade mu- •ški.
— Kako ču znati da ćeš poštovati dogovor? — upita Sengen, a glas mu jc drhtao i od straha i od besa.
— Zaboga, rođače! — Oku-m se nasmejao. Ako mi uporodici ne možemo da veruje- mo jedan drugom, ko onda može!?!
Sengen jc zaustio da i/govori bujicu ružnih reči — najružnijih koje jc znao ali sc veza prekinula prc nego što je izgovorio i jedno slovo.
Časovnik je pokazivao pola šest. Sengen stade da gnevno korača kroz stan pokušavajući da se koncentriše, da utiša bes, da zamisli da li će uopšte biti u stanju da obuzda svoja uzavrela osećanja kada za tako nešto bude vreme. Misao o
policiji mu se, doduše, javila, tili je odbio i da razmišlja o tome. Okuni Ninigi jc zvučao sasvim uverljivo kada je govo-lio o tome šta sc sve može dogoditi Alisi ako se policija umeša u sve to. Zatim mu je palo na pamet da pozove onog privatnog detektiva, Vilbura Dejtona, ali, kada jc bolje razmislio, setio se sa koliko nepokolebljivog odbijanja je govorio detektiv objašnjavajući da naprosto ne želi da ima nikakvog posla sa Okunijem.
Koga jc još mogcio pozvati u pomoć? Sengen nije poznavao nikoga na svetu ko je bio u stanju da izađe nakraj i sa čestim uličnim džeparoši ina ili otmičarima ženskih torbica, a kamoli sa ovejanim zlikovcem poput tog Okunija. Njegovo društvo su bili bezazleni iutc- Icktućilci, muzičari, ljudi plemeniti, miroljubivi i daleko od svakog agresivnog ponašanja, a njemu jc sada potreban nckt) sa srcem, snagom, voljom, vc- štinom i drskošću — neko ko neće prezati ni od čega da bi se suprotstavio Okuniju. On sam za tako nešto nije bio u stanju, tako se osećao. To nije bilo svojstveno njegovoj prirodi, ni njegovom iskustvu ...
Potom je naglo osetio umor u udovima. Više nije bio u stanju da korača. Najednom je
NINĐA BR, 128 63
pomislio da bi bilo najbolje da lepo legne i zaspi i probudi se kada ovo što se događa i što m u liči na najružniji mogući san prođe. Tada će se možda ustanoviti da je ipak u pitanju samo san. Međutim, pogled na poruku na stolu i odbačeni nož u nglu sobe govorio je da nije reč o snu nego o stravičnoj ja v i . . . Seo je u fotelju. Zatim jc ustao, okrenuo fotelju tako da sedeći može da gleda pic- ma ulaznim vratima stana, a onda je ponovo seo i zurio ulii vrata iščekujući, mada mu nije bilo sasvim jasno šta ili koga čeka, . .
U stan se uvlačilo predvečerje sa svojim sivilom koje je prekrivalo senke, a onda dođe tam a kroz koju su se samo nazirale daleke svetleće reklame grada. Sengen nije palio svetio u stanu, ne znajući više čemu bi to moglo poslužiti. Svcllcćc brojke na stonom ča- sovniku su govorile da je već devet i jedanaest minuta. ..
U jednom trenutku mu se učini da čuje nekakvo grcba- nje na vratima. Žacnu sc i uko- čiše mu se mišići. Pomislio je: »Stižu po mene!« Međutim, kada je bolje oslušnuo i ustanovio da se ne čuje ništa, pomislio je da mu se odista samo učinilo. No, naterao je sebe đa
ustane i priđe vratim a da proveri da li su zaključana.
Nisu bila! Sengen pretrnu. Bio je siguran da jc dva puta okrenuo ključ u bravi kaca jc ušao, sa onom porukom i tim kretenskim nožem u rukama. Sada je ponovo okrenuo ključ i namakao lanac, zbunjen, sa novom ■ dozom straha koji mu se uvlačio pod kožu.
Vraćajući sc ka fotelji učini mu SC tla u konlrasvctlu, prema prozoru vidi neku ljudsku figuru, tamnu kao noć i toliko brzu da jc promakla pic nego što je mogao da razluči đa )i se radi samo o njihanju zave- se ili nečem stvarnom.
Prisilio je sebe da priđe drhtavim korakom prozoru. Nije pronašao ništa. Ipak, zebnja sc uselila u njegovo telo. Osvrtao se oko sebe gotovo panično. Onda je odlučio da upali svetio. Ruka mu se tresla i sav se znojio dok jc prilazio prekidaču,
Svetlost obasja stan i Sengen jc morao da stegne zube da nc bi jauknuo očekujući nešto strašno da se dogodi. Međutim, stan je bio prazan, izuzimajući njega, i sve je bilo na svom mestu. Dahnuo je nekoliko pu ta, izbrisao znoj sa lica i krenuo prem a fotelji, jer su mu noge klecale.
64 NINĐA BR. 128
Tada sc začu zvono na vratima! •
Ponovni nalet straha na tren je paralisao Sengena. Nekakvim do tada nepoznatim čulom predosctio je cla su to Okunijevi ljudi i da su došli po njega. Zastenjao je od mučnine koja mu je oblivala utrobu, a onda je pomislio: »Neka sc sve što pre završi!« Ustao je i ki'c- nuo prema vratima. Ruke su mu strašno drhtale i imao je osećaj da već samo skidanje sigurnosnog lanca traje minu- tima. Sa ključem je imao i većih problema. Konačno, otvorio jc v ra ta .. .
Ispred vrata je stajao onaj visoki, mršavi mladić, još uvek sa tamnim naočarima na nosu, koga je Okuni Ninigi zvao Triger. Momak se isceri ulazeći u stan odgurnuvši pri tom malo Sengena.
— Priznaj da si me čekao, frajeru — i'cčc Triger. — Nc znam samo zašto si tek sada upalio svetio. Da si to učinio ranije i ja bih ranije došao. Ne volim da ovakve stvari radim u mraku, znaš. ..
Sengen izbrisa vlažne dlanove o pantalone, a onda upita nekakvim ječećim glasom:
— Hoćemo li poći?— Zuriš, a! ? — isceri se Tri
ger. — Ama, ne brini! Mala je dobro.
— Voleo bih da se sve to završi — reče nesigurno Sengen. — Učiniću šta Okuni Ninigi očekuje od mene. Zašto čekamo?
— Čekamo moje ljude da dođu sa opremom — odvrati hladnokrvno Triger. — Nc misliš valjda da ću tc tek tako odvesti gazdi u kuću. Mora da postoji procedura. Okuni Ninigi nije bilo ko.
— Ljudi?! Oprema?! Kiikvi ljudi i kakva oprema?
Triger je samo pogledao Sengena prezrivo, a onda je prišao prozoru i razmaknuo zavese. Otvorio je oba okna, nagnuo se i nekome, tamo napolju, mahnuo rukom. Zatim sc okrenuo i rekao:
— Odavde ćemo tc izneti na nosilima. Tmaćcš i jedan mali povez preko očiju. Ne želimo baš da vidiš kuda ideš i gde ćeš stići. Ti si suviše glup da, bi sve to svario, ali forma je forma, zar ne?!
Sengen nije odgovorio. Sa mržnjom je gledao u Trigera, koji se ponašao kao da za ta ko nešto uopšte ne haje.
Trigerovi pomoćnici, ona dva crnca koje je Sengen već poznavao, uđoše bez kucanja, noseći nosila. Obojica su bili obučeni u bolnička odela. Čak su imali i pločice sa imenima na grudima, kao đa pripadaju
NINĐA BR. 128 65
nekoj bolnici. Sengen je shvatio da oni žele da ostave utisak na sve koji budu prisustvovali iznošenju da je on, Sengen, naprosto bolestan i da ga nose u bolnicu. Klimnuo je glavom nervozno i rekao:
— D obro... Hoćemo li sada da krenemo?
— Ne pre nego što zavrneš rukav — odvratio je iskeženo Triger vadeći kutiju sa špricom 17 džepa.
— Šta je to? — zaplašeno jc upitao Sengen.
Mere predostrožnostireče Triger. ~ U slučaju da se odnekle pojavi neki pravi doktor, usput, ćemo dokazati da si bolestan. Recim o... Od LSD-a!
Sengen ustuknu, ali crnci priskočiše da ga uhvate ...
U tom trenutku, neznano odakle i nekom neviđenom brzinom, kao da se opredmetio iz samog vazduha natopljenog i prezasićenog opasnošću, pojavi se čudna prikaza čoveka obučenog u odelo od crne svile, koje je prekrivalo celo njegovo visoko, mišićavo telo. Uski prorezi za oči bili su jedini otvor, a dugački mač u njegovim rukama jedino oružje!
Triger je bio isuviše iskusan u borbi da ga čak i tako iznenadna pojava maskiranog izne
nadi i izvukao je pištolj fantastičnom brzinom.
Dugačka oštrica katane sevnu munjevito i vrh oružja uz siktav zvuk preseče zglob na ruci koja je držala pištolj! Triger povuče ruku, ne još uvek sasvim svestan bola.
Crnci su ustuknuli videvši čudnu pojavu sa mačem. Ostadoše tako zabezeknuti, i u trenutku kada se mač pljoštimice spusti neslućenom hitrinom prvo na slepoočnicu jednog od njih, a onda drugog. Bili su u dubokoj ncsvesti i pre nego Sto su njihova ogromna, teška tela dotakla pod.
— Šta je ovo? — otelo se prestravljenom Sengenu.
Tek tada je Ti'iger osetio bol u ruci i postao svestan da mu iz zgloba šiklja krv. Vene su bile presečene i mladić možda prvi put u životu oseti pravi bol i pravi, nepatvoreni užas. Razrogačenim očima je zurio u maskiranog borca, a usne su mu drhtale nekontrolisano i nije bio u stanju ni da jekne.
— Budite mirni, gospodine Ninigi — reče čovek pod maskom.
— Kako ste se vi stvorili ovde? — upita Sengen zapanjeno.
— Kada sam rekao da budete m irni onda sam mislio i da držite jezik za zubima. Sada
66 NINĐA BR. 128
ja postavljam pitanja — reče čvrsto ratnik u crnom.
— D u h . . . — uspeo je da šapne Triger.
Taj duh mu se približio toliko da je vrhom mača dodirivao mesto između Trigerovih očiju. Triger je taj vrh ose- čao i mogao je biti siguran da uopšte nije duh u pitanju.
— Gde je Alisa Vajzer? — upita maskirani čovek gledajući čeličnim očima ravno u Tri- gerove od straha raširene ženice. — Vemj mi da neću okle- vati da ti probušim to malo mozga što imaš ukoliko mi odmah ne odgovoriš!
Triger nije bio heroj. U stvari, bio je ortodoksna kukavica koja se čitav život krila iza pištolja. Ali, misao da bi mu se moglo dogoditi da ga ubije Okuni, ako progovori, natera- la ga je da učini nešto totalno nerazumno . . .
Zdravom rukom se mašio za džep, u kome je držao drugo oružje, jedan »smit« skraćene cevi. Učinio je to, po so- pstvenom mišljenju, toliko brzo da nije bilo šanse da ta m askirana kreatura uzmahne sabljetinom . . .
Pokret se jednostavno nije video. Bar ga Sengen nije video. U svakom slučaju bio je to ubod, toliko silovit da je vrh m ača prošao kroz čeone
režnjeve Trigerovog mozga da bi izašao na potiljak, usput razarajući ćelije, tkivo, krvne sudove . . .
Na tren je Triger ostao tako, ukočen, kao u zaustavljenom filmskom kadru, ncsvcstan da mu jc oštrica prosvii'ala glavu. Nije osećao bol. I umro je bezbolno . . . Gotovo da nije bilo krvi!
— Uzmite na j neophodni je, gospodine Ninigi — reče borac u crnom kostimu. — Mo- raćcmo promeniti vaše mesto boravka. Za vaše dobro, ako možete da mi verujete!
— Kuda ćemo? — upita šokirani Sengen.
— Na sigurno — odvrati čovek u crnom. — Tamo gde vaš Okuni neće moći pronaći.
— Alisa?! — zavapi Sengen.— Verujte mi! — reče pri
kaza u tamnom. Sengen je video njegov pogled kroz proreze za oči. U tim očima je video čvrstinu i snagu i najednom je znao da u tog čoveka može da iina neograničeno po- verenje.
— U redu — rekao je. — Samo da uzmem nekoliko sitnica . . .
Ninđa, međutim, to kao da nije čuo. Bio je zabavljen iznošenjem crnaca i mrtvog Trigera iz stana. Znao je da će ga Sengen poslu ša ti. ..
NINĐA BR. 128 67
A Trigera i njegove pomoćnike je jednostavno ubacio u najbliži kontejner za smeće. Tačno tamo gde su odavno pripadali!
U podzemlju San Franciska nikada nije bilo lako pronaći bilo koga. Starog Bonija je bilo najteže pronaći, jer se nikada nije dugo zadržavao na jednom mestu. Tabasko i’ it jc potrošio celo jedno pi e podne da ga pronađe. Konačno, našao ga je kako pretura po kantama smeća iza jedne radionice koja je proizvodila mušku konfekciju.
— Covek nikada ne zna hoće li na ovakvim mestima moći da pronađe pristojne gaće— bilo je sve što je Boni rekao kada jc primetio da mu Pit prilazi. — fesu li tebi potrebne jedne?
— Gaće su sasvim nepotreban deo odeće za pravog muškarca — nasmejao se Pit.
— To ti možeš, dečko rekao je starac. — Ja sam odavno dobio ispisnicu iz tog kluba. Koji te vetar ponovo nanosi na m oju stranu?
— Isti kao i prošli put — od- rovorio je Pit. — Pivo i neke
važne stvari koje ti znaš, a ja ne znam, a voleo bih da znam.
— Nemoj samo da moram opet cki ti pričam o Mesaru Okuniju — namrSti se Boni.— Rekao sam ti sve što samznao, a to je otprilike sve što se i može saznati.
— Mislim da mi možeš pomoći da doznam i ponešto novo — reče Pit. — Nešto što se dogodilo u međuvremenu.
Starac konačno izvuče iz jedne kante komad tkanine koja nije, doduše, ličila ni na šta, ali sc po i/.razu njegovog lica činilo da jc pronašao upravo ono što mu jc bilo potrebno. Odmorivši pažljivo svoj pronalazak, zgužvao ga je i gurnuo u džep iskrpljcnog i po- cepanog mantila, a onda sc okrenuo Pitu:
— Momče, nešto mi jc grlo suvo d a n as . . .
— Pa, pokvasićemo ga, ako je baš neophodno. Znam slučajno jednu krčmu u blizini u kojoj mi daju na veresiju, a imaju odlično, australijsko pivo.
— Fuj! — reče Boni otplju- nuvši u stranu. — Kengursko! No, kada nema ničega drugog . .. Hajdemo!
Nisu govorili dok se nisu smestili u separe jednog kafea u kome su se svi okrenuli gadljivo dok je Boni prolazio
68 NINĐA BR. 128
svojim veličanstvenim, pomalo prezrivim korakom bivšeg kralja ulica. Potom je Tabasko Pit naručio odm ah nekoliko krigli, a onda je rekao tiho, dovoljno tiho da ga je samo starac mogao čuti:
— Matori, Okuni je kidna- povao jednu ženu. Da li ti je to poznato?
— Pite, dečko, svašta se priča na ulicama — reče starac oprezno, a stare, lukave oči preleteše preko prisutnih u ka- ilču. Budući da je to bilo mesto gde se okupljaju šm inkeri koji nikada u životu nisu ni prošli pored pravog gradskog uličara i pacova, Boniju je bilo jasno da ne postoji opasnost da ga bilo ko čuje ili ra zume o čemu se govori. Zato je nastavio sigurnije: -— Pomi- nje se neka žena sa kojom, kažu, Okuni ne zna šta će, ali je drži zbog nekih starih dugova. Bojim se da takve obično završe u zalivu, spavajući sa ribam a .. .
— Ne bih da ti objašnjavam , m atoii — reče Pit — ah nije tako. Okuni ima mnogo razloga. Toliko da se ispisuju sa sedam nula .. .
— Opa! — žacnu se Boni. ~ Ti znaš nešto više o tome, a došao si mene da pitaš.
— Ta žena je predm et učene— reče Pit. — Ne m oraš više
da znaš. Uostalom, i sam znaš p rav ila . . .
— Znam! — reče starac. — Što m anje znaš m anje možeš da istrtljaš! I, šta očekuješ od mene?
— Očekujem da mi pokažeš gde se nalaze tajna skrovišta Okunijevih frajera! — bio je direktan Tabasko Pit. — Nem am mnogo vremena. Ono sa ribam a i spavanjem u zalivu nije nemoguće, ukoliko se ta žena ne izvuče na vreme. Okuni sigurno nije dovoljno velika budala da je drži u svojoj kući.
— Tražiš previše od mene, m ladiću —■ reče starac srčući pivo. — Ako me ukebaju da te vodim u obilazak njihovih rupa, o’ladiće me pre jutra!
— O’ladili bi i mene, kad bi me ukebali, zar ne?!
— Znaš šta, momče . . . Nekako sam razmišljao o tebi i došao do zaključka da si ti već od one tuče, onom prilikom, na crnoj listi Okunijevih man- gaša — reče starac zaškiljivši.— I ja sam sigurno ili lud ili suviše sta r što sad sedim ovde i pijem tvoje kengursko pivo! Ali, dečko moj, ti si mi drag, a i imaš srce kao u bizona, a ja to znam da cenim, pa rizikujem. Ne zbog piva, m ada nije tako loše kao što se može očekivati.
NINĐA BR. 128 69
— Ne udvaraj mi se — nasmejao se Tabasko Pit. — Ti si suviše star da se ženiš, a ja sam suviše muško da bih bio mladćv. Možeš h da mi pokažeš ta mesta?
-— Naravno da mogu — isceri sc starac preko krigle. — Ali, sinko, ma koliko te voleo tako nešto je suviše opasno da sc radi samo za pivo.
— Nisam ni mislio da mi to učiniš zabadava ■— reče Pit mirno. — Reci cenu!
— Nismo na pijaci, mladiću! Osim toga, ja ne volim da se pogađam — starac frk- nu, obrisa nos nadlanicom, pa se osmehnu vedro. — Zamislio sara đa sebi kupim novo zubalo, dečko. Ovi ostaci zuba u glavi više nisu u stanju ni hamburger da sažvaću. A, vidiš, ti prokleti zubari su skupi . . .
— Ne zamajavaj me, Boni! Reci koliko ti treba!
— Nemoj da padneš na dupe, momče! — starac se uspravi, kao da jc osećao da mu je to možda poslednja prilika u životu da u ruci ima neku veću svotu novca. — Treba mi tri hiljadarke!
— Neka bude pet — isceri se Tabasko Pit. — Ako kupiš zube za tri hiljadarke ispašće ti za dve nedelje. Za pet već
možeš računati da ćeš umreti sa njim a u ustima.
— Je r ti to mene zezaš, Pite?
— Sasvim sam ozbiljan, matori — reče Pit. — Još večeras ćeš imati pet hiljada dolara, ako budemo imali sreće da nabasamo na Okunijevo skrovište u kojem skriva tu ženu. Da li je pošteno?
— Šta onda dangubimo?— starac je halapljivo ispijao pivo. — Ima toliko toga da se obiđe, a vremena do večeras je malo. Da krenemo . ,, A kako misliš da obilazimo sva ta mesta, kad se nalaze u svim dolovima ovog prokletog grada?
— Kako? Brzo! — iskezi se Pit.
Pola časa kasnije bili su u helikoptem , koji je za tu priliku iznajmio Pit. Pilot je bio njegov stari prijatelj i nije postavljao mnogo pitanja. Boni je bio zapanjen i u prvi mah je zazirao od bučne mašine, ali kada su se vinuli u nebo iznad San Franciska i kada je video veličanstveni pejzaž pod njima, starac se oslobodi i poče glasno da uživa u tome. Toliko glasno da je Pit morao tiho da ga opomene zbog čega se uopšte nalaze tu gde su.
Sledećih nekoliko časova su leteli mahnito brzo, čas u jed
70 NINĐA BR. 128
nom čas u drugom pravcu, prelazeći milje i milje. Prvo su nadletali Dejli Siti i Boni je pokazao četiri kuće koje su služile Okuniju kao sigurna skrovišta. U južnom delu Friška bilo je čak šest skrovišta. Dugo su kružili iznad Barlin- gejma, jer Boni nije bio siguran da li dobro prepoznaje zgrade u kojima su se nalazila m esta koja je Pit tražio . . .
Kada bi Boni pokazao mesto, Tabasko Pit je pokazivao svom prijatelju, pilotu, pa bi se helikopter spuštao sasvim nisko i pravio nekoliko krugova iznad pokazane tačke. Za to víreme bi Pit doglcdom osmatrao. Bilo je sasvim normalno da ispred skrovišta bude neka vrsta straže, naročito ako u skrovištu ima nečega što treba dobro čuvati. Međutim, nisu imali sreće. Ona mesta koja su obišli bila su »čista«.
Potom su ođicteli na sasvim drugi kraj, prem a severu. Iznad Saulita su kružili kratko, jer se tu nalazila samo jedna kuća za koju je Boni bio siguran da pripada Okunijevim ljudima. Ni u skrovištima u Stinson Biču nije bilo razloga za zado't^oljstvo — ni ispred jednog nije bilo baš nikakvih stražara. Pet skrovitih mesta Okunija Ninige u San Rafaelu
dala su iste lezultate, izuzimajući jedan staklenik za koji je Pit Iako utvrdio da se nc čuva pod stražom zbog kidnapova- nc osobe, već zbog marihuane koja sc masovno gajila u stakleniku.
— Jesmo Ii obišli sve? — u- pitao jc pilot, koji doduše nije znao šta Tabasko Pit traži, ali je zato odlično poznavao svoju leteću mašinu. — Imamo goriva još samo za, otprilike, pola časa!
— Čuo si šta kaže čovek, Boni — reče Pit. — Vreme nam curi.
— Meni pričaš o vremenu koje curi, dečko . . . — iscerio sc starac. — Ostala su nam samo još dva mesta u Muri Vudsu.
— Možemo Ii još da obiđc- mo Muri Vuds? — upitao je Pit pilota.
— Još samo toliko, a onda trkom kući, inače ćemo sc parkirati nekome na glavu — rekao je pilot.
Nadlcteli su Muri Vuds. Međutim, tada su počele nevolje sa Bonijem, koji je posle nekoliko m inuta m rštenja konačno priznao:
— Sranje! Nisam bio u ovom kraju petnaest godina. Toliko se toga promenilo da ne mogu da se orijentišem!
NINĐA BR. 128 71
— Sad ml to kažeš, mato- ri! — dreknvio je Pit. — Potrudi sc. Nemamo vremena!
— Uf! — uzdahnuo je Boni.— Đa sam mlađi barem pet godina .. .
— Misli Li na pet hiljada razloga da mi pronađeš to što tražim, matori! — upozorio ga je Pit.
No, starčeve muke su potrajalo još neko vreme. Čak je i Pit počeo da gubi nadu . . .
A onda Boni veselo reče:— Pazi, bogati! Stari ¿mto-
-bioskop još nisu srušili! Dirljivo!
— Kakve veze ima stari bio- skop?! — zareža Tabasko Pit.
— Ima — reče m irnije Boni.— To je mesto!
Pružao jc svoj čvornovati prst u to mesto sa oduševljenim osmehom na licu.
Pit reče pilotu da napravi nekoliko krugova iznad starog auto-bioskopa, što ovaj 1 učini. . .
Več prvi pogled na prostor starog, ruševnog auto-bioskopa mogao je Pitu reči da je sasvim moguće da je pronašao pravo mesto. Na nekadašnjem ulazu stajao je parkiran automobil, a ispored njega je šetkao nekakav čovek, sa te visine sitan kao mrav, ali mrav koji je verovatno pušio cigaru, jer su se dimovi vijali oko nje
ga kao oko omanje lokomotive. Druga kola su bila nešto skrovitija — uglavljena između polurazrušenih zgrada toaleta, u dnu prostora bivšeg mesta za zabavu na koju odavno više niko u Frišku nije ni mislio. Pit se mogao zakleti da je primetio dva tipa kako mirno sede u kolima. Konačno, ispred same zgrade, ne naročito velike, ali upadljive u uglavnom praznom prostoru, nalazio se čovek koji jc ne jiaroči- to prikriveno nosio nekakvu pušku preko ramena.
Pit pljcsnu Bonija po leđima od čega se starac zagrcriu:
— Zaradio si svoje nove zube, matori!
— Možemo li kući? — upita pilot.
— Vozi u nekakvu krčmu gde toče najbolje pivo u gradu — veselo uzviknu Tabasko Pit. — Hoću da vas častim!
Možemo 11 to peške? — upita šeretski pilot. — Helikopter više nema goriva za tako nešto.
— Nema veze. Može i peške! — uzviknu obradovano starac.
Tek na heliodromu, dok su čekali da pilot obavi formalnosti pa da zaista krenu na nekoliko tu ra piva, Boni se os- melio da upita:
72 NINĐA BR. 128
— Jesi li siguran da si pronašao šta si tražio?
— Čini mi se da jesam — reče Pit. — Naravno, moraču da proverim, ali ču to učiniti sam i peške. Što se tiče tebe, budi večeras oko devet u »Ko- iibriju«! Znaš li gde je to?
— Tamo odakle su me izbacili pre nekoliko nedelja — na- m ršti se Boni. — Naravno da znam.
— Sa ovim te neće izbaciti— reče Pit pa tu tnu starcu u ruke novčanicu od pedeset dolara. — Tamo ću ti doneti lovu za kljove.
— Ama, dečko ... Je 1’ me zezaš ili si zaista ozbiljno mislio?
— B on i... — reče veoma ozbiljno Tabasko Pit. — Nema zezanja. Ova stvar je toliko ozbiljna da zbog nje mogu da Ic' te glave kao maslačkovo seme. Večeras ćeš imati svojih pet hiljadarki. Zaslužio si ih!
U advokatskoj agenciji b raće Blejn je oduvek važilo pravilo da između službenika nema nikakvih tajni. Čak je i predsednik kompanije, Džuli- jus Blejn, držao svoju kancelariju uvek otvorenu, a svoja dokumenta dostupna svim svo
jim advokatima. U zgradi u kojoj se firma nalazila nije postojalo ništa slično šefu koji bi krio nekakve tajne dosi- jee. Ono što bi, po službenoj dužnosti moglo biti tajno zaposleni u agenciji držali su u svojim kućama, ili u posebnom pretincu jedne ugledne banke. Dženi Asano je to znala i bila je gotovo sigurna da dokumenta koja je Vernon Blejn pripremao da bi, navodno, dokazao verodostojnost polaganja prava na nasledstvo Okunija Ninige, ne mogu biti u firmi.
Budući da je, kao i ostali advokati, imala pristupa bankovnom pretincu, proverila je to mesto i, prem a očekivanju, nije našla ništa. Zaključak je bio jednostavan — falsifikova- ni dokumenti su se nalazili u kući Vernona Blejna, sa one strane Bej Bridža, u istočnom San Francisku. Ona je poznavala tu kuću, je r je već nekoliko puta bila u njoj.
Odnosi između Dženi i Vernona bili su, blago rečeno, čudni još od dana kada je Dženi stupila na posao u firm i braće Blejn. Jedini od braće neoženjen, Blejn, je važio za čoveka koji voli bukvalno da »opipa« novu robu. Dženi se sećala reči jedne od žena-advo- kata, koja joj je, prvih dana rada u firmi, rekla:
NINĐA BR. 128 73
— Izgledaš dovoljno dobro za jednu večeru sa Vernonom. Pažljivo biraj je la . ..
Bila je to pakosna primed- ba, ali je Dženi olako prešla preko nje. Međutim, zaista, već treće nedelje rada u firmi, Vernon ju je pozvao na večeru. Dženi je glatko odbila, ne objašnjavajući zašto ne želi ve- Čei'u sa jednim od vlasnika agencije. U prvi m ah se uplašila da ćc je to koštati pogoršanih odnosa sa Vernonom ili smetnji u poslu, međutim Vernon je, uz džentlmenski osmch, prosto zaboravio da je odbijen i bio je prem a Dženi veoma ljubazan, uvek vrlo korektan u poslu i nije joj više predlagao ništa. No, to je bilo samo zatišje pred b u ru ...
iskoristivši rad na jednom komplikovanom slučaju, Vernon je ponovio svoj predlog, ubedujući Dženi da bi to mogla biti samo prijateljska večera. Bio je uporan i Dženi je konačno pristala. Večera je protekla krajnje bezazleno. Vernon je nije ni pipnuo. Tako je počeio nešto nalik na prijateljstvo, koje je vremenom postajalo sve prisnije i prisnije i kada je Dženi shvatila da je to bila samo mužjačka taktika Vernona Blejna, već se nalazila u njegovoj postelji. Jednom i samo jednom, i to bez uživa
nja, ali zato sa velikom dozom kajanja. U razgovoru, posle te noći, objasnila je Vernonu da bi bilo najbolje da se vrate dva koraka unazad i nastave samo prijateljstvo. Nije znala da li zbog toga što se pokazala kao loša ljubavnica, ili možda zbog toga što je bila ubedijiva u objašnjavanju svojih razloga, Vernon više nije insistirao. Od tada su njihovi odnosi bili nešto hladniji, ali dovoljno bliski da njega izabere za pratioca kada ju je Sumiko pozvala na večeru.
Sada jc u Dženi Asano ključao bcs. Prvo nije mogla da poveruje da je Vernon Blejn toliko dvohčan i pokvaren da kuje zavere sa Okunijem Ninigom. Nije želela da poveruje u to. Međutim, pažljivo analizirajući sve dokaze, kao i neke sitne promene u Verno novom ponašanju posleđnjih meseci, tačnije otkako su dobili na razm atranje taj testam ent Ninigi, lako je došla do zaključka da je, eto, Vernon Blejn samo jedna sitna, prodana duša i ništa drugo. Sve ostalo Što je po- sedovao bila je samo jeftina pozorišna šminka na koju su »padale« samo osobe koje nisu dovoljno znale o njemu. Ona je, sticajem okolnosti, znala isuviše!
74 NINĐA BR. 128
Znala je da te večeri Vernon neče biti u svojoj kući — biće na nekoj aukciji slika i sigurno se neće vratiti pre deset. No, potrudila se da ostavi u tisak kao da o tome nema pojma, pa je uzela dosije Ninigi, sela u svoj automobil i odvez- la se u istočni San Francisko trudeći se da uverljivo odglu- mi naivku kada joj je Verno- nov batler, ukočeni Majki San- tini, rekao:
— Gospodin Vernon nije kod kuće. Vratiće se kasno, bojim se.
— Oh! — uzdahnula je Dženi. — Sada baš ne znam šta da radim? Đa li da ga čekamili da sc vratim kasnije. U pitanju jc nešto vrlo važno. On bi morao večeras da vidi ovo. ..
Mahnula je fasciklom sa do- sijeom batleru ispred nosa. Njen odlučan izraz lica, međutim, nije pokolebao batlera:
— Mogu samo đa vam kažem da mi je gospodin izričito naredio da ga ne uznemiravam večeras. On je na aukciji i ne smem da ga zovem čak ni putem pejdžera.
Dženi se snebivala nekoliko trenutaka, a onda stisla zube i hitro kliznula pored batlera u kuću, izgovorivši:
— U tom slučaju ću ga sačekati u njegovom kabinetu, ma koliko dugo trajalo. Usput
ću obraditi neka dokumenta tako da će ih Vernon imati, praktično, »sažvakane« kada sc vrati. Molim vas, donesite mi čašu svežeg soka od narandže, slabiju kalu i potntđite se da me ne uznemiravate dok radim!
Majki Santini je poznavao Dženi Asano. Osim što je jednom provela noć sa njegovim gospodarom, nekoliko puta c dolazila, čak i kasno uvcčc, da radi sa Vernonom na tim njihovim advokatskim poslovima. Batler je na neki način poštovao Dženi. Zato je hladnokrvno zatvorio ulazna vj-ata iza nje, požurio da joj otvori vrata kabineta gospodina Vernona, a onda se uputio u kuhinju da joj spremi kafu i sok. Kolege gospodina Vernona su često dolazile ovamo da rade i u ])o- našanju Dženi Asano, za batiera, nije bilo ničega sumnjivog.
Tek kada se našla u radnom kabinetu Vernona Blejna, Dženi je osetila kako joj srce lupa od uzbuđenja. Do tada je sve prošlo kako treba, ali već sama pomisao na ono što je na- meravala da učini izazivala jc u njoj nekakvu čudnu drhtavicu. Rekla je sebi: »Dženi, smiri se i ponašaj se normalno! Ko zna, možda od tvoje uloge ne zavisi samo nasledstvo ne
NINĐA BR. 128 75
kog tamo Sengena Ninige, već i tvoja rođena koža!«
Smestila sc za Verno nov radni sto i izvadila čitavu gomilu dokumenata iz dosijea. Kada jc batler doneo kafu i sok već je mogao da primeti kako se Dženi zadubila u posao, i to toliko da ga gotovo nije ni primetila. Tek kada je on bio na vratima, ona je podigla glavu sa papira i rekla:
— I, molim vas, nemojte me uzncmiravati. Jedino mi javite kada stigne gospodin Vcj non.
Ranija iskustva u radu u Vc- rnonovoj kući govorila su Dženi da će batler doslovce poslušati uputstva. To joj, naravno, nije smanjilo osećanje strep- nje. Užasno se bojala, ali je po prirodi bila osoba kakvoj bilo kakav i koliki strah mobi- liše sva druga osećanja i sposobnosti. Sačekala je nekoliko minuta, a onda je počela da radi ono zbog čega je došla .. .
Izvršila je kompletan pretres Vernonovog pisaćeg stola, kao prvo. Svaki papirić je pro- verila nekoliko puta. Tražila je tajne fioke, ispitivala mogućnost koja bi dozvolila da se nekakav papir zavuče ispod daske na stolu. Otvarala je svaku kutiju, sve fascikle, tražeći bilo šta što bi se uklopilo u sliku onoga što je tražila. Potom je prešla na ostale delove na-
meštaja. Zavirivala je čak i na poleđine slika na zidovima. Podizala je vaze i svetiljke, otvorila jednu skupocenu šahovsku garnituru od slonovače, pro- veriia da It jedna stai'a afrička ratnička maska, na zidu, možda ne krije nešto. Nije pronašla ništa.
Imala je vremena dovoljno da ceo postupak još jednom ponovi proširivši pretragu na podne obloge, tapiserije, zavese, b a r . .. Tek kada se pošteno umorila od toga zastala je i zaključila da postoje još svega dva mesta gde bi Vernon mogao da krije te falsifikate, ukoliko se uopšte nalaze u kabinetu.
Znala jc za postojanje sefa koji se nalazio na prilično neuobičajenom mestu u iz-nad prozora, prekriven jednim malim platnom nekog novozelandskog slikara, bez rama. Bilo je to teško dostupno mesto. Bez lestava sc nije moglo do te slike i do sefa, ali je Dženi bila odlučna da pokuša. Proce- njivala je visinu stola, stolice, zatim uglavnom prazne komode koja je sadržavala samo nekoliko prim eraka časopisa... No, sve joj je to izgledalo nesigurno. Osim toga, ona svakako nije bila vična obijačkom zanatu, a kombinaciju za otvaranje sefa nije znala i u jed
76 NINĐA BR. 128
nom trenutku se upitala: »Zašto i da se pentram gore kada ne mogu da otvorim tu prokletu stvar!«
A onda joj se po glavi počela vrzmati jedna ideja, nastala na osnovu jednog kratkog i bledog sećanja iz vremena kada je prvi put boravila u Ver- nonovoj kući. Bili su tu još neki ljudi i reč je bila o vredno- stima koje čovek m ora da drži pod sigurnim ključem. Tada je Vernon rekao:
— Ono najvrednije što imam, a toga nema mnogo, držim u sefu, i to je toliko sigurno da čak ni ja ne znam kombinaciju napamet. Uvek kada želim da otvoi'im sef moram da pitam za dozvolu svoj kom pjuter.
Kompjuter! Dženi se isceri od zadovoljstva. To je bilo drugo mesto na kome je mogla pronaći šta traži, a ujedno, uz malo sreće, i kombinaciju za sef. Poput svih zaposlenih u agenciji braće Blejn prošla je višcmesečni kurs upotrebe svih mogučih programa i, morala je sebi to priznati, bila veoma napredan đak. Nije uopšte sum njala da je u stanju da isce- di iz Vernonovog kom pjutera sve što može.
Uključila je moćnu spravu i počela da ubacuje disketu za disketom veoma brzo prelaze
ći sa »jelovnika« na »jelovnik«. Zaustavljala se tek kod stvari koje bi joj se učinile sum njivim, a onda ih hitro provera- vala pa nastavljala dalje. Bila se toliko zadubila u taj posao da nije ni pomišljala da pogleda na časovnik, a vreme je neumitno p ro ticalo ...
Uma o nije uzviknula od sreće kada je pronašla na jednoj disketi inicijalc O. N.l Nisu bili zaštićeni šifrom niti skremblovani, pa je lako ostvarila dostupnicu tim memorijama i pronašla čitav dosije o Okuniju Ninigi na jednom mestu. Stvar je bila prilično obimna i između ostalog jc sadržala neke dokaze protiv Okunija koje bi sve policijc na svetu sigurno mogle da pozole. No, nigdc nije uspela da pronađe ništa što bi taj dosije vezao za slučaj naslcdstva, a preko toga i za falsifikovana dokumenta. Nekoliko trenutaka se dvoumila, a onda je ipak tu disketu strpala sebi u džep, nadajući se da Vernon to neće primetiti, barem sledećih nekoliko dana, a samo toliko joj je bilo potrebno . . .
Ni sledećih nekoliko disketa joj nisu donele ništa. A, onda — bingo! Jedna disketa je bila zaštićena šifrom! Dženi je bila više nego sigurna da ona sadrži tajne od kojih bi bar
NINĐA BR. 128 77
jedna mogla da bude ona koju je ona došla da otkrije.
To da je bila odličan đak na kursevima iz upotrebe kompju- tei'a sada je trebalo da dokaže. Valjalo je pronaći »ulaz« u šifru — provaliti zatvoreni sistem memorija. Ona je znala kako se to radi — ali samo teoretski. Nikada nije pokušala da praktično sprovede u délo ono što je, samoinicijativnim izučavanjem, uspela da savlada. Sada je trebalo tu teoriju pretvoriti u praksu i Dženi je udahnula nekoliko puta duboko pre nego što je krenula sa »provaljivanjem« . ..
Čitava operacija nije trajala duže od pet ili šest m inuta i Dženi je bila zapanjena što je— uspela!
Poskočila je na stolici kada se »biava« u memoriji otvorila i po ekranu su pokuljali podaci. No, veće iznenađenje je bilo ono što je na tom ekranu č ita la . . . Osim svih mogućih brojeva vezanih za ličnost Vernona Blejna, do broja vozačke dozvole do broja kartona kod njegovog zubara, tu su bili i nekakvi kratki dosijei sa imenima, adresam a i brojevima telefona mnogih žena, između njih i njeni podaci. Po datum u koji je stajao uz njen mali dosije koji je odgovarao onoj glupoj noći koju je pro
vela u Vernonovoj postelji znala je da slični datum i uz imena drugih žena znače isto. Vernon Blejn je vodio kom pjutersku dokumentaciju svog seksualnog života!
— Kopile mužjačko! — pro- cedila je kroz zube Dženi Asano.
— No, to je nije intcresova-lo, m ada je želela da jednostavno sve to uništi. Tražila jc dalje. Na samom kraju zapisa pionašla je ono što je tražila— jasno i čitko tu je bila ispisana kombinacija /.a otvaranje sefa!
— Sad si moj, Vernone! — šapnula je i ostavivši kom pjuter uključen ustala je i počela da gura sto prema prozoru iznad koga sc nalazio sef.
Potom je dónela stolicu i učvrstila jc kako je najbolje znala. Svukla je cipele i bosa se uspela na tu skalameriju, veoma oprezno i vodeći računa da zadrži ravnotežu koja joj je bila neophodna da bi se pozabavila bravom na sefu . . .
U času kada je spustila prste na bravu vrata kabineta su se otvorila i u njima su se ukazali batler i Vernon!
Dženi je preko ram ena ugledala n jih dvojicu i istovremeno izgubila ravnotežu. Tresnu- la je na pod svom snagom, od
78 NINĐA BR. 128
skočivši munjevito i oslonivši sc na noge, zapanjena i uplašena. Nije imala vremena da misli koliko se udarila i da li se povredila.
Vci'non je bio bled kao is- prana pelena i nije progovorio ni reči. Samo je dao znak glavom batleru da se ukloni i ovaj izađe zatvorivši vrata za sobom. Vernon je bez žurbe prišao svom stolu ne gledajući u ukočenu Dženi. Bacio je pogled na papire . . .
— Ne moraš mi ništa objašnjavati — procedio je.
Dženi i nije namcravala ništa da objašnjava. Jedino jc imala na umu da želi da nestane, da se izgubi, da postane nevidljiva, da zauvek napusti iu kuću, da zaboravi na Vernona Blejna, na Sengena Ninigu, na Mesiira Okunija, nii sve . . . Užas koji ju je obuzeo bio jc jači od bilo čega!
— Osobe koje se bave stvarima kojima se ti trenutno baviš obično nose rukavice — govorio je naoko mirno Vernon Blejn raskopčavajući svoj sako. — Tvoja je greška što to nisi učinila.
Okrenuo se prema malom stolu sa kompjuterom, Zenice mu se suziše kada je shvatio da je njegova tajna disketa »provaljena« i da je Dženi ima
la i vremena i priliku da sazna sve što je na njoj.
— Nadam sc da si svesna da su tvoji otisci Jia bravi mog sefa — rekao je i tada po prvi put pogledao u Dženino lice koje je bilo bez kapi krvi. Zavukao je ruku pod pazuho i odatle izvukao revolver. — Preostaje mi jedino đa odbra- nim svoju imovinu . . .
— Ne! ■— zavapi 1 a jc Dženi a glas joj je došao ne iz grla, činilo joj se, već iz dijalragme.
— Ne ostavljaš mi nikakav izbor — rekao je Vernon Blejn hkidno. —- Nemoj sc praviti naivna. Znam dobro šta tražiš, mada ne znam kako si doznala za moj mali dogovor sa posebnim klijentom. U selu se nalazi jedino jedan meni drag dokument i ništa drugo. Ako nisi tražila to, šta si drugo Iražila?!?
Dženi je gledala u otvor cevi revolvera nesposobna da misli. U glavi joj je tutnjalo, a pogled joj se mutio. Jedino se u jednom trenutku uplašila da će se onesvestiti . . .
— Ipak, uštedeću sebi nezgodna objašnjavanja pred policijom i neću te ubiti ovde— reče Vernon Blejn. — Postoji mnogo načina da neko nestane bez traga. I, ako možeš da mi veruješ, Majki San- tini, moj vemi batler, odlično
NINĐA BR. 128 79
zna kako se takve stvari izvode. Pre nego što sam ga uzeo u službu bavio se upravo tim stvarima . ..
Držeći revolver uperen u Dženi, Vernon priđe vratima, otvori ih i kratko pozva batlera. Miijkl Santini se pojavi.
— Da li neko zna da je gos- jiodica Asano ovde večeras? — upita Vernon batlera.
— Koliko ja znam niko, osim mene i vas — odgovori mirno batler.
Onda, sm atrajm o da nikada i nije bila ovde — isceri se Vernon Blejn. — Otpratićeš gospođicu Asano i predati jc našem prijatelju Okuniju. On će znati da ceni takav poklon. Reci m u da bi bilo pametno da iza nje ne ostanu nikakvi tragovi.
Tek tada je Dženi osetila da joj niz obraze liju ljute krupne suze koje nije ni znala ni htcla da zaustavi. Ipak, gnev jc u njoj bio toliki da je smogla snage da izgovori:
— Pokvareno kopile! Ubico! Ti si, u stvari, jedno najobičnije pasje go . . .
Nije uspela da dovrši rečenicu. Presekao ju je prasak stakla koje se rasprskavalo. ..
Kroz zatvoren prozor u kući je upao čovek m askiran čudnom crnom odećom. Izgledao je kao duh. Iznad levog rame
na mu je virila drška čuvenog samiu’ajskog mača!
— Proklet bio! — zarežao je Vernon Blejn i okrenuo revolver prema pridošlici.
Ninđa je mahnuo rukom i šum šurikena ispuni prostoriju — čelična zvezda se zabo- dc u zglob Vernonove ruke, a revolver mu pade na pod, daleko od njegovog doma.šaja.
— Bojim sc da ova žena neće sa vama nikuda večeras — rekao je maskirani prilazeći.— Ona ćc sa mnom.
Majki Santini načini pokret kao da će da se maši za pištolj koji je držao za pojasom na leđima. Pokret ninđinc ruke ga jc u tom sprcčio.
— Bilo bi pametnije da držite ruke dalje od oružja, obojica! U protivnom ću vas na- terati da svojim očima gleda^ te kako vam iz kukavnih tela ističe i poslednja kap krvi! Nemate pojma koliko to dugo traje!
Vernon, koji se držao za ranjeni zglob, i batler sc nisu micali. Sada je na njih bio red da budu prestravljeni. No, ni Dženi nije bila mirna. Pojava stravične prilike koja je u stanju da učini fantastične stvari i da izgovori takve pret- nje uterala joj je još veći strah u kosti. Nije imala pojm a ni
80 NINĐA BR. 128
ko je taj čovek, ni zašto želi da ona pođe sa njim . . .
— Hajdemo, gospođice Asa- no — reče maskirani gurnuvši batlera da bi Dženi mogla da prođe kroz vrata. — Nemamo previše vremena. Policija je več na putu ka spokojnom domu uglednog gospodina Vernona Blejna. Zamislite, neko im je anonimno poslao dokaze da kuje nekakvu podlu i podmuklu zavcru sa izvesnim Okunijem Ninigom.
— Tek na tc reči Dženi je povcrovala da sc maskii aiii nalazi na njenoj strani i da može, koliko god joj jc to strah dozvoljavao, da ima poverenja u njega.
Izašli su iz kučc i sa prvim điihom svežeg vazduha koji joj je ispunio pluča Dženi oseti kako joj se mozak bistri. Osetila jc još nešto — kako je uopšte nije briga šta će sc dogoditi sa Vernonom Blcjnom.
Pored nje je brzo koračao čudni, maskiiani čovek, za koja jc znala da predstavlja ne- cakvu mitsku figuru iz tradicije zemlje njenih predaka . ..
I *
Sengen Ninigi je sedeo u nepoznatoj sobi, u ■ nepoznatoj čuči gledajući u čudu kako
se tom kućom sa lepršavom lakoćom kreće ona novinarka koja je dolazila u njegov stan da obavi nekakav razgovor. Otkako jc bukvalno bio donesen u lu kuću, nesvestan sasvim šta se sa njim događalo na putu do kuće i ne sasviin siguran ko je i kakav je bio č(jvck koji ga je tu doveo, nije pi'ogovarao ni reč. Istovremeno, na svoje sopstveno iznenađenje, nije osećao strah. Kao da sc dogodilo nešto, vezano /a lu kuću i tu mladu Japanku sto ga je oslobodilo straha.
Sumiko takođe nije razgovarala sa Sengenom. Znala jc da je Lesli na njemu primenio veštinu bi’isanja pamćenja i bila jc sigurna da Sengen više ne pamti ninđu, niti zna kako je đospco tu. Pripremala je čaj i čislila ananas. To je bez reči iznela pred Sengena, koji stidljivo poče da jede i pije. Sumiko je za to vrcmc otišla u dl ugi kraj kuće i obavila telefonski razgovor sa Tabasko Pitom, koji jc, po dogovora, čekao poziv. Ono što jc čula obradovalo je Sumiko i sada je samo čekala da se pojavi Lesli.
Časovnik je pokazivao nešto iza jedanaest kada se Lesli pojavio. Sumiko ga otprati do sobe u kojoj je bio Sengen.
NINĐA BR. 128 81
— Nadam se da vam je ovde udobno — reče Lesli m irnim, prijateljskim glasom, a Sengen ga pogleda iznenađeno, ali još uvek bez trunke straha, iako je njegov razum govorio da bi trebalo bar da se oseća nelagodno.
— Ne razumem šta ja tražim ovde? — reče Sengen nesigurno.
— Ne brinite — reče Sumiko. — Nalazite se među prija- Icl jima. Ovde ste sasvim sigurni.
— Moglo bi se reći da ste ovde da biste pronašli svoju sudbinu — dodao je Lesli os- mehnuvši se.
Znao je da Sengen još uvek nije mogao da razume o čemu to govori. Ipak, Sengena su te reči ohrabrile, m ada su zvučale krajnje čudno.
— Mogao bih i ja nešto da pojedem — reče Lesli na japanskom, prateći Sengenovu reakciju kako bi proverio dali ga i on razume. Međutim, reakcija je bila samo čuđenje i potpuno nerazumevanje nepoznatog jezika. Lesli zato nastavi okrećući se Sumiko: — Ovde je Dženi. I nju sam usput obradio tako da se neće sećati ničega, osim da si je ti pozvala da svrati do tebe. U kolima je. Pođi po nju i dove-
di je. Vreme je da ovom mladom čoveku objasnimo Šta se s njim dešava.
— Javljao se Pit — reče Sumiko sa osmehom. — Uspeo je. Doći će kasnije. Spreman je za akciju.
— Da li vi to između sebe govorite japanski, — upita Sengen još uvek začuđen.
— Naravno — reče Lesli. — Moja prijateljica iina japanske krvi, ako niste primetili.
Sumiko je prvo dónela nekoliko lakih jela i stavila ih pred Leslija, a onda otišla da uvede u kuću Dženi. Za to vreme je Lesli jeo ne govoreći ništa. Sengen je činio isto, a u njemu je rasla radoznalost. Najednom je imao osećaj da je taj čovek, njegov domaćin te noći, zaista u pravu — činilo mu se da ovde, u nepoznatoj kući, ima sastanak sa sudbinom.
Kada su u«*sobu ušle Dženi i Sumiko, Lesli ustade da dočeka Dženi, koja se još osećala prilično smušeno. Žmirkala je zbunjeno i osećala neku vrstu vrtoglavice. Zadnje čega se sećala bilo je da pokušava da se popne i otvori sef u kući Vernona Blejna. Najednom, sve posle toga je bilo jednostavno prazno, osim neke ne
82 NINĐA BR. 128
mušte poruke koja joj je kuckala u mozgu da treba da se sastane sa Sumiko.
— Da budem iskrena, nc sc- ćam se kada si mc po/vala — reče Dženi. — Ali, nešto me je natcralo da dođem.
Tek tada jc prepoznala Sengena Ninigu. Dženi sc osmehnu mladiću kao starom prijatelju, dok ju je on posmatrao sa iskrenim nerazumevanjem.
— Ne verujem da ste imali prilike da se upoznate — re će Lesli. — Ovo je gospođica Dženi Asano, advokat koji vodi slučaj nasledstva koje je vama ostavio vaš rođak Hakuin Ninigi. A, ovo jc Dženi, Sengen Ninigi, potomak samuraja. U stvari, da budem do kraja precizan, poslednji živi ronin.
— Ronin?! Nasledstvo?! — zapanji se Sengen. — O čemu vi to, ljudi, pričate?
— Bojim se da nisi previše taktičan, Lesli ~ reče Dženi.— Okej, gospodine N inigi. . . Iako ne bih, možda, smela da kršim klauzule testamenta, okolnosti me primoravaju đa vam sve otvoreno kažem.
— Ja zaista ne razumem — Sengen je očima prelazio sa Dženi na Leslija, a sa njega na Sumiko.
— Bojim se da ste se, ni krivi ni dužni, našli usred jed
ne veoma opasne afere — reče umirujuće Sumiko. — Lesli i Dženi ćc vam objasniti sve što vas može interesovati.
— Ko ste vi, ljudi? — upita Sengen namrštivši se. Ono što ga jc najviše zbunjivalo bilo je osećanje da tim ljudima naprosto mora vcrovati.
— l^rijatelji — odgovori Lesli. — Prijatelji koji će vam pomoći u nevolji u kojoj sc nalazite do grla, a da toga uistinu niste svesni.
— Zaboga! Imate ii vi nekakve veze sa onim užasnim čo- vekom koji se predstavl ja kao moj rođak? — upita Sengen.
— Greška, gospođine Ninigi— reče Lesli. — Okuni Ninigi nopšte nije vaš rođak. On je samo jedan vrlo opasan kriminalac, ali, ako možete da mi verujete, neće to još dugo biti.
— Uzgred budi rečeno — isceri sc samozadovoljno Dženi Asano vadeći disketu iz džepa— kod mog prijatelja Vernona Blejna sam našla ovu disketu. Znam da će se svideti policiji. Sadrži milion dokaza o zločinima Okunija Ninige.
— Bravo! — nije odoleo da prećuti svoje oduševljenje Lesli.
NINĐA BR. 128 83
— Blagi Bože! — zavapi Sengen. — Hoćete li mi konačno i'cći o čemu se radi!
— Smirite se — reče Dženi i preuze ulogu voditelja programa. —• Možda i niste znali /.a vašeg rođaka Hakuina. Starac je umro i ostavio je testament. Po tom testam entu je trebalo da se pronađe najbliži oci njegovih srodnika, kome bi pripalo . . . Smem li da kažem? Pa . . . trideset miliona dolara!
Sengen se nemoćno zavali na sedište. Iskolačto jc oči od čuda, a u utrobi mu jc drhtalo nešto neobjašnjivo. Valjda da bi sebi obezbedio bilo kakvo osveženjc brže-bolje je strpao u usta komad ananasa.
— Valjalo je samo dokazati da je potencijalni naslednik u sroclničkoj vezi sa pokojnikom i još nešto: da potiče izravno oci porodice Ninigi koja je, tradicionalno, sam urajska. Gospodin Eldridž se potrudio da taj dokaz dobavi. Ukratko, vi ste naslednik Hakuina Ninige. Ja sam advokat koji će stati pred sud, možda već u sledeću sredu . . . Moram da ugovorim sa sudijom . . . I, tada će .sve biti završeno i sasvim legalno dokazano da ste vi pravi čovek.
— Nemoguće! gen.
šapnu Sen-
Više nego moguće. U stvari, jedino moguće — reče Lesli. — Vi ste potom ak porodice koja je unazad gotovo šest stotina godina davala japanske vitezove, samuraje, ili buši, kako se to pravilnije kaže. Još tačnije . . . Vi ste ronin, to jest samuraj bez gospodara. Plemić, čiji su sam uraji bili vaši preci, umro je bez nasleđnika, i lako je, po zakonima bušida, vaša porodica od tada imala status ronina. Budete li imali muških potomaka, Sengenu, i vaši sinovi će biti ronini, vitezovi . . .
— Ne mogu da verujem! — zajeca nemoćno Sengen. — Kakve veze sa tim ima Okuni Ninigi?
— Zlikovac je želeo da po- pomoću ucenc, pritiska, pret- nji i uz saradnju sa jednim podmitljivim pokvarenjakom, po imenu Vernon Blejn, pred sud iznese falsifikovane dokumente kojim bi dokazao da je on pravi naslednik — objasni Dženi. — Zato je i tražio od vas da potpišete nekakav glupi dokument, zar ne?!
— Aaaah! Prokleti prevarant! On j e . . . Vi to znate, zar ne? — Sengen pogleda ispitivački u sve njih.
84 NINĐA BR. 128
Poznato nam je rece Dođi, Pite — pozva ga Su-Lesli. — Alisa je oteta, ali vas milco. — Otvoriću ti neku kon-uveravam da joj ne preti nikakva opasnost. Prc ju tra će biti ovde, sa vama!
— Jeste li obavestili policiju?! — upita prebrzo Sengen gledajući u Dženi.
— Mislim da policija neće moći to da obavi bezbedno po Alisu — odgovori Sumiko spuštajući istovremeno ruku na Dženino rame.
— Verujte nam — reče Lesli.
— Blagi Bože! Posle svega ne znam više smem li sebi da verujem.?! — izgovori Sengen.
— Da li postoje stvari za koje čak ni ja ne znam? — upita tiho Dženi Asano i pogleda u Sumiko.
U tom trenutku, bučno kao i obično, u kuću upade Tabasko Pit. Pomalo se iznenadio kada je video toliko dmštvo, ah ga to nije dalo zbuniti. Reče:
— Zdravo svima! Ima li piva u frižideru?
— Ovo je moj prijatelj, Tabasko Pit — Lesli preuze na sebe zadatak da sve njih upozna sa Pitom. Pit se isceri Dženi i Sengenu. Sumiko mu je već rekla ko su oni i on je dobro znao kakve uloge igraju.
zervu piva.To kao da je bio znak za Le
slija da konačno pređe na stvar. On sede i sasvim ozbiljno saopšti:
— Noćas ćemo poći da oslobodimo Alisu, Sengenu, Moj prijatelj i ja ćemo to učinili za vas, ali i zbog toga da navedemo policiju da konačno preuzme slučaj Okuni. Dženi se, eto, potrudila da dobavi dokaze. Policiji još samo treba povod, a mi ćemo ga pružiti. Doduše, sa Okunijem ćc odle- teti i mnoge glave baš iz policije, iz sudova i tužilaštva, ali odnekle treba početi. Molim vas samo da imale poverenja. OstaćcLc u ovoj kući sa Dženi. Niko nc zna da ste ovde i nećete biti uzncmiravani.
— Znači. .. vi znate gde se nalazi Alisa? — upita Sengen.
U tom trenutku u sobu veselo uđe Pit sa konzervom piva u rukama. U međuvremenu mu je Sumiko rekla da može slobodno da govori pred Dženi i Sengenom, je r će Lesli, kada se sve završi, hipnozom izbrisati njihove memorije, pa se neće sećati svega čega ne bi trebali da se sećaju. Pit podiže konzervu kao da nazdravlja, pa reče:
NINĐA BR. 128 85
— Matori Okuni je sakrio vašu Alisu u napušteni auto- -bioskop u Muir Vudsu. Nemaštovito mesto, ako mene pitate, m ada teško za osvajanje. Međutim, Les i ja ćemo ih pregaziti kao bicikl kišnu glistu, zar ne. Les!
— Neće biti baš tako lako. Pito — osmehnu se Lesli.
Dženi i Sengen su samo treptali. Dženi je mislila: »Mora- ću da pitam Sumiko kakve sve volšebne sposobnosti ima ovaj njen Lesli!« Sengen Ninigi je, međutim, mislio nešto drugo; »Ja samuraj!?! Ja bih trebalo da budem vitez koji oslobađa Alisu. . .«
— Sada nam m orate oprostiti — osmehnu se prijateljski Lesli. — Pit i ja se moramo spremiti za malu čarku sa našim poznanicima. . .
U tom času Sengen skoči. Najednom u njem u kao da se ubrza krvotok. Izgovorio je boi'beno;
— Želim i ja da pođem! Konačno, moram sebi da doka- žem da sam uistinu potomak tih japanskih vitezova!
Umesto odgovora Lesli ga pogleda prodorno od čega se Sengen ukoči. Kao da je naglo počeo da tone u te čelične oči.
Volja mu se izgubi načas, a mišići m alaksaše,.. U času je zaboravio na svoju uzavrelu krv i reči koje je sa tolikim žarom izgovorio. Mirno je seo i mašio se ananasa.
Tako je bolje reče Lesli na japanskom, a Sumiko se osmehnu. — Bude li pravio još ovakvih ispada, znaš već šta treba da učiniš!
Ne brini — odgovori Sumiko takođe na japanskom. Biće on m iran kao bubica dok ne dođete. I . .. čuvajte se!
Tabasko Pit na sve to samo nezadovoljno Irknu i preko pi-va rcce;
— Uvek govoi'e japanski kada nc žele da ja čujem kako tepaju jedno drugom .. .
Uredno, svaka dva časa Alisa Vajzer je, ležeći na poljskoj postelji u hladnoj betonskoj prostoriji bez prozora i sa samo jednom škiljavom sijalicom na stropu, dobij ala sasvim određenu dozu droge. Omamljena, nesposobna da se pokrene, gledala je ne shvatajući šta se s njom dešava, kako joj prilazi čovek grubog izgleda, sa
86 NINĐA BR. 128
naočarima na licu, koji joj p rvo opipava puls, zatim zagleda u njene ženice, a onda vadi pribor i bode je u venu. Ona više nije osećala čak ni taj ubod. Čim bi LSD zastrujao njenim venama, ona bi tonula u košmai'ni, nekonliolisani san ispunjen bolesnim čudima i fantasmagoričnim prizorima. Čovek bi tada izlazio iz prostorije goLovo nc gledajući čoveka koji jc, sa automatom u rukama, sedeo ispred vrata, a onda bi vadio iz džepa bežični telefon i okictao b ro j . ..
Gazda, sve jc u redu. Postepeno smanjujem dozu. Rea- gujc kao i svi početnici. . . Ži- veće dok god vi to budete hte-li — govorio bi čovek u slušalicu.
Sa druge strane žice iii se začuo brundavi glas Okunija Ninige;
Pazi da ne umre prc vremena. Njen dragi mora da jc vidi živu. U stvari, on m ora i da je izvede odatle živu. Ti ćeš već znati da je na vreme napuniš prevelikom dozom, pa neka lepo umre u njihovom ljubavnom gnezdašcu.
Jasno, gazda! — rekao ječovek i prekinuo vezu.
Sada je dolazio po deveti put. Okunijev stručnjak za
drogu jc znao da Okuni treba da mu javi kada će doći taj tip koji treba da izvede tu ženu. No, poziva nije bilo. Čovek nije imao pojma šta se u međuvremenu događalo, kao što nije ni slutio kolika količina besa upravo ispunjava Okimi- ja Ninigu. .h>š manje jc znao da je Okuni već na putu ka starom auto-bit)skopu, nestrpljiv da dokrajči ono što je naumio.
Okuni je bio van sebe od besa. Njegovi ljudi, poslati da dovedu Sengena, pronađeni su u kontejneru — dvojica bez svesti, a Triger probušcnc lo- banje. Čim je Lo doznao, Okuni je razglasio po cclom gradu da se Sengen pionađc po svaku cenu. Potcgao je svoje veze u policiji ■— oni nisu ništa znali o Sengenu, ali su mu rekli da se ncšlo dogodilo u kući Vernona Blejna i da jc Vernon uhapšen, mada mu nisu mogli reći zbog čega.
Iskusni kriminakic jc znao da je još uvek u stanju da sredi sve probleme, samo ako sledećeg ju tra obavi nekoliko telefonskih razgovora sa svojim ljudima u tužilaštvu i u sudu. Međutim, iako nije bio bez brige vezane za Vernona, glavna nevolja, kako je smatrao, bi
NINĐA BR. 128 87
la je ta što ne može da pronađe Sengena. Naviknut na brza razmišljanja nije oklevao da donese odluku da naprosto ubije Alisu — ako se Sengen do zoie ne pojavi ili bar javi. Za njega život jedne gotovo anonimne žene nije predstavljao baš ništa — reći će svom »doktoru« da joj ubrizga veliku dozu droge, a onda će je sti pati u metalni sanduk, zaliti brzovezujućim cementom i baciti u more, kao što je to činjeno mnogo desetina puta do lađa. Ali, Sengen je trebalo da potpiše dokument koji jc Oku I l i j u bio težak trideset miliona dolara. Bez tog potpisa, ili bez (mih lažnih dokumenata kod Vernona, koji jc trenutno bio u škripcu, nema ni tih dolara. . .
Okunijev automobil jc zastao na ulazu u napušteni auto- -bioskop tek da proveri stražu. Upitao je osorno da li se. bilo ko pojavljivao. Rekli su mu da nisu viđeli ništa sumnjivo, da niko nije dolazio...
— Prokleti mali, ljigavi Japanac! — psovao je Okuni. — Ne znam kakvu igru igra, ali ću mu je nabiti u grlo čim budem saznao. Zapamtiću mu ovo i čim obavim taj posao ...
Oh, kako ću mu slatko i svojeručno polomiti vrat!
Imao je na um u da Sengen m ora da živi da bi on, Okuni, mogao preuzeti nasledstvo. No, mislio je, čim sud potvrdi njega, Okunija, kao nasleđnika, Sengena više neće štititi nikakva klauzula u nikakvom prokletom testamentu. Naredio je vozaču da nastave do male zgrade u kojoj je nekada davno bila smeštena aparatura za projektovanje filmova. Tamo je, u maloj sobi u kojoj su se nekada čuvale rolne sa filmovima, ležala Alisa.
Ispred zgrade je Okuni na- proslo iskočio iz kola. Zarežao je na stražare;
— Da li jc sve u redu?— Naravno, gazda — glasio
jc odgovor stražara začuđenih Okunijevim bc.som. No, viđali su ga 1 u gorem izdanju, pa o svemu tome nisu ni razmišljali.
Okuni je ustrčao uz nekoliko stepenika, ušao u zgradu, bukvalno odgurnuo onog stražara koji je sa automatom sedeo ispred vrata male sobe i ušao unutra.
Alisa je bila u dubokom nar- komanskom snu i nije se ni pomerila kada su se vrata o tvorila. Okuni je stajao nekoli
88 NINĐA BR. 128
ko trenutaka poied vrata, a glavom su mu tutnjali planovi i sumnje. Planovi koje je kovao uzimali su u obzir da već poseduje to prokleto nasledstvo nekog tamo starca koji sc slučajno preživao Ninigi. Sumnje su mu skraćivale dah i nagonile na još veći b c s ...
»Šta ako to sa Vernonom ima veze sa mnom? Doduše, ne postoje dokazi, .. Osim tih dokumenata! Ali, Vernon vodi taj slučaj nasledstva i može uvek da kaže da je to deo njegovog redovnog posla. Tu mi ne mogu n iš ta ,.. A, šta ako Vernon, spasavajući svoju kožu, počne da »pcva«! Ipak, on suviše dobro zna šia bi mu sc moglo dogoditi ako ispriča nešto štQ nije za p rič u .. .«
Zapalio je cigaretu, prišao vratima i rekao stražaru:
— Ako se pojavi tip zaintc- i'csovan za ovaj ženski leš ovde, odmah mi javite. Biću ovde neko vreme!
Potom je zatvorio vrata i seo na ivicu postelje. Iako nije bio navikao na smireno razm išljanje podsvesno je osećao da m u trenutno treba nekoliko m inuta strpljivosti, staloženosti i m ira da bi mogao sasvim razložno da razmisli o svim tim događajima koji su,
na njem u nepoznat način, izmicali kontroli, a Okuni jc uvek voleo da ima sve pod kontrolom. Sada je bilo suviše toga što on jednostavno nije mogao da kontroliše i pravi razlog njegovom šlepom besu ležao jc baš u lome.
Za to vrcmc .sc prostorom staiog auto-l^ioskopa kretala nečujna scnka i’antika noći — ninđc! »Glasnik smrti«, kako ponekad u Japanu zovu ninđu, kretao sc kao da lebdi iznad tla, ne ostavljajući tragove iza sebe. Klizio jc iz senke u scn- ku stapajući sc sa okolinom kao đa je deo noći, sve dok nije prišao biindcri na koju jc bila prikačena naherena i polu- razvaljena razvf)dna kutija koja jc nekada kontrolišala moćna svetla i brojne neonske reklame hram a automobilskog kincmatograla. Prc nego šLo je sa lakoćom i potpuno bešum- no otvorio tu kutiju, ninđa se osvrnuo prema mestu gde je nekada stajalo velclcpno, ogromno platno, od č'ega je ostala samo krezuba m etalna konstrukcija načeta rđom. Samo oči vrhunskog borca mogle su kroz tamu i sa te daljine da prime- te figuru čoveka sklupčanu iza jednog metalnog stuba, gore.
NINĐA BR. 128 89
na podijumu za platno, na sasvim drugom kraju prostora. Zadovoljan onim što je video ninđa pređe na posao ...
Radio je hitro, ali opre/.no. Dotriijala instalacija je, kako je brzo zaključio, mogla svaki čas da se doslovce raspadne, a mnoge gole žice su u trenu mogle da se prespoje i pokvare mu plan. Međutim, buduči da je o elektroinstalacijama znao sve što može znati jedan vrhunski stručnjak, nije mu bilo teško da veoma brzo postigne ono što je želeo...
Spojivši dve žice, najednom, nestade svetla na čitavom prostoru — osim u unutrašnjosti projekcione zgrade. Ninđa se primiri na tren osluškujući, više telom i mišlju nego ušima, onako kako samo ninđc znaju. Sačekao je rcakciju.
Okunijevi ljudi su reagovali upravo onako kako je ninđa želeo. Pomislili su da je stara instalacija popustila. Istovremeno su shvatili da će Okuni Ninigi pobesneti ako taj problem odmah ne rese i za tren oka se, uz pomoć male baterij- ske lampe, jedan od stražara našao pored stuba sa razvodnom ku tijom ., .
— Prokleto mesto! Gazda će poludeli ako ne uspem da vra
tim svetio! — režao je sebi u bradu čovek.
No, već sledećeg trenutka je prestao da brine — o svemu. Nešto brzo poput svetlosti i teško poput planine sručilo mu se na glavu i on je potonuo u duboku i dugu nesvesticu.
Istovremeno se javio i Tabasko Pit, koji je do tog trenutka čučao gore, na podijum u za platno, sa specijalnom puškom opremljenom prigušivačem i infracrvenim snajperom. Pažljivo, ne žureći, temeljno, kao da je na streljani ispaljivao je metak za m etkom ...
Njegov cilj nisu bili ljudi, koje jc kroz moćni snajper gledao kako tum araju zbunjeno kroz tamu. Gađao je svetla na kolima, gume, sijalice na stu- bovima. I, pogađao je jednu po jednu bez promašaja.
U prvi mah stražari nisu ni bili svesni šta se događa. Nisu čuli pucnjeve, a staklo je praskalo na sve strane i šištale su probušene gume. Uzmuvali su se u tami, dovikujući se međusobno i vadeći oružje. Ali, nisu imali u koga da ga upere, je r nisu videli ni jedan drugog, a kamoli nekoga ko sa pristojne daljine čini sve to, što im je posle izvesnog vremena postalo jasno šta može da bude.
90 NINĐA BR. 128
Ninđa je bio zadovoljan. Za razliku od Okunijevih pacova, on je i u tami savršeno dobro video šta se događa i kuda se kreću stražari. Znao jc da ih jc, sa ljudima koji su pristigli sa Okunijem, jedanaest, i pretpostavljao je da se bar još dvojica nalaze u zgradi u kojoj jc bila zatvorena Alisa. Ono što je sada morao đa učini bilo jc da spreči stražare da uđu u tu zgradu. Zato je u nekoliko lakih, dugih skokova prišao
Prikrio se iza automobila kojim jc Okuni stigao. Okunijev vozač je tamo stajao napinjući se da vidi bilo šta u neprozirnoj tami, sa revolverom u ru c i.. .
Nečujni grom je pogodio čoveka kada ga je ninđa tresnuo u potiljak.
— Sa onim pored banderc i ovim, ostaje devet — šapnuo jc ninđa samom sebi.
Jedan od Okunijevih telohra- nitelja se kretao u svim pravcima ispred zgrade vičući nešto onima koji su stražarili kod samog ulaza. Nije mogao videti tam nu senku koja mu je prišla iza leđa bez i najmanjeg šuma.
Ninđa je izveo nešto nalik na stezanje kragne. Bio je to
prastari trik, kojim je presekao dotok krvi u glavu žrtve. Za manje od pet sekundi čovek je bio onesvešćen.
— Osam — šapnu ninđa.Jada primeti da se jedan od
dvojice stražara koji su sc nalazili ispred male zgrade sprema da uđe. To nije smeo dozvoliti, a ni je imao vremena da mu priskiiči i onesposobi ga. Stoga iz skroviU)g džepa na kostimu izvuče dva šurikena...
Oktmijev čovek koji je dotakao kvaku ua vratima zgrade nije mogao ni da pomisli kako jc sm rt brza. Šuriken mu sc zabio ravno između dva prš- Ijena na zatiljku, prcsecajući kičmenu moždinu. Stražar se naprosto izvalio na leđa — m rtav!
— Sedam — šapnu ninđa suvo.
Drugi stražar kod zgrade u tami nije video šta sc dogodilo njegovom ortaku, ali je čuo zujanje i povikao jc:
— Fredi, kog đavola izvodiš? Ulazi i pitaj gaziiu. . .
Nije stigao da dokrajči rečenicu, kao što nije stigao ni da udahne dovoljno duboko da bi svoj sramni život produžio za još nekoliko sekundi. Tehnikom »kopo«, kojom se na lak
NINĐA BR. 128 91
i precizan način lome vratovi, ninđa ukloni i tu prepreku.
— Sest — usne mu se pome- riše ispod maske.
Tabasko Pit je kroz infracr- vcni .snajper video da je ninđa stigao do ulaza i znao je da sada preuzima sasvim drugačiji zadatak. Onog časa kada jc ninđa kliznuo kroz vrata ušavši u zgradu, Pit je okrenuo nišan prema tim vratima, rešen da pogodi i onesposobi bilo koga ko bi pokušao da u đ e . . .
U unutrašnjosti zgrade je bilo svetla i ninđa je znao da sada mora da se kreće deset puta brže i da razmišlja sto puta brže nego u tami koja ga jc skrivala. Na sreću, u hodniku odmah iza ulaza nije bilo nikoga.
Levo su bila vrata kroz koja se videla ruševina, zarđala aparatura starog bioskopa i tu nije bilo nikoga. Zaključak je bio jednostavan — ono po šta je došao ninđa nalazilo se iza desnih vrata!
Pre nego što je poput oluje prošao kroz ta vrata, ninđa isuka dugi mač. Katana u njegovim rukama je ličio ne na prosto scčivo hladnog oružja, već na deo tela, produžetak ruke.
Covek koji je stražario ispred sobe koja je krila Alisu skoči sa stolice videvši priliku u crnom sa zlokobnim sečivom kojim je ta prikaza vitlala iznad glave. Od iznenađenja i naglog straha čovek nije stigao na vreme da podigne svoj automat. Kada jc to učinio, bilo je već kasno . . .
Podignula ruka sa automatom polete kroz vazduh, pre- sečcna rnunjevitim udarcem mača. '['ek kada je pala u ugao prostorije već m rtvi prsti tog odscčcnog uda u grču pritisnu- še obai'ač i mlaz vrelog olova preli se pi'cko /.ida.
Sledeći udarac samo /asečc arteriju na stražarevorn vi'atu i posla ga u carstvo snova, gde će dugo sanjati san o smrti. Dugo — sve dok ne isteče sva krv iz njegovog tela!
Ninđa je znao đa više nije bešuman. Rafal iz automata je otkrio da je tu .. .
Kada se taj nesrećni rafal prosuo, i to odmah tu, sa one strane vj ata, Okuni Ninigi poskoči sa postelje na kojoj je ležala Alisa. Trebalo mu je nekoliko sekundi da sc snađe od iznenađenja.
Razmišljao je suviše dugo. I, m ada ništa nije smislio, po navici se mašio za pištolj . ..
92 NINĐA BR. 128
U tom trenutku pred njega banu ninđa sa katanom u ruci!
— Kako želiš da umreš? — upita ratnik tame pažljivo od- meravajući svaki dam ar Oku- nijevog tela.
Okuni Ninigi nije osećao strah. Njegov zločinački um je bio lišen takvog, ljudskog osećaja. Osećao jc samo zapa- njenost i nevericu. U ruci je držao pištolj i znao je suviše dobro da oružje nije rcpeti- rano i da su mu potrebna još dva pokreta da ga repetirá i pokuša da naprosto ubije tog m askiranog čoveka koji tako hladnokrvno, ne pom crajući se, stoji ispred njega i pomi- nje smrt.
— Svejedno mi je — progovori Okuni cereći se cinično. Njegovo iskustvo je govorilo da uvek treba blefirati, pa je to pokušavao i sada. Uperio je cev svog pištolja prem a omamljenoj Alisi. — Ali, ako već mora da se umire, onda hajdemo svi!
Ninđi nije trebalo više od dehća sekunde da shvati da pištolj u ruci Okunija Ninige ne može da ispali smrtonosni projektil. Ninđa je suviše dobro poznavao sve vrste i tipove oružja da bi ga Okunijev blef
naterao da razmišlja. Reče mračnim glasom:
— Uperiti oružje na bespomoćnu ženu? To je kukavički! Zato i nisi zaslužio da umre.š kao čovek!
Okuni Ninigi preblede, mada čak I l i to nije bio strah, već samo nemoćni bcs. Shvatio jc da ga je taj m askirani ratnik sa tim zloslutnim mačem prozreo . . .Pokret koji je Okuni Ninigi učinio možda bi se svakom običnom čoveku učinio strahovito brz. Pokušao jc da repetirá svoje oru /jc . . .
Sam Okuni nije video uzmah rukom, niti je osetio ubod moćnog mača. Uspeo jc čak i da repetirá pištolj . . . A, onda mu iz grla pokulja debeo mlaz krvi!
Veliki gazda organizovanog krim inala iz San Franciska ispusti pištolj. Možda m u jc i bilo jasno da mu nikakvo oružje više nikada neće trebati. Niti bilo šta drugo .. . Čak ni vazduh.
Zurio je izbuljenim očima u ninđu. U stvari, u vrh katane .. .
Na vrhu dugog mača je video svoju sopstvenu jabučicu, izvađenu iz grla sa preciznošću hirurga i brzinom olujnog vetra!
NINĐA BR. 128 93
— Zbogom, Okuni Ninigi!— reče hladno ninđa. — Umi- reš tačno onako kako si zaslužio . . . Kao svinja!
Okuni pade na kolena zari- vajuči prste u svoje otvoreno grlo, želeći da spreči tu navalu k rv i .. .
Ninđa se više nije ni osvrnuo na umirućeg kralja podzemlja. Otarasio se Okunijeve jabučice brišući katanu o leđa umirućeg, a onda je prišao postelji. Mač je hitro vratio u korice na leđima, a potom jc nežno i lako podigao drogiranu ženu i, krećući sc brzo, napustio prostoriju, ostavljajući mrtve cla bi inu o svojoj smrti.
Napolju je jo.š uvek bila tama, a tama je saveznik ninđi. Kroz tu tamu ninđa iznese Alisu Vajzer sa prostora bivšeg auto-bioskopa toliko brzo da ih je Tabasko Pit jedva pratio kroz snajper . . .
»Eh, kada bi postojala repriza u stvarnosti kao na televiziji, pa da mogu sve ovo da vidim ponovo i to usporeno«, pomisli Pit, pa zakoči pušku i udalji se što je brže mogao.
Ono zbog čega su dolazili bilo jc obavljeno .. .
Sa terase internacionalnog aerodroma San Francisko pogled je pucao sa jedne strane na aerodromske piste, a sa druge strane na plavetni Zaliv na- mreškan lakim povetarcem. Za stolom restorana na terasi se- dele su Sumiko i Dženi Asano. Pred njima se iskrio šampanjac.
— Mislim da smo zaslužile ovakvo piće danas — rekla je Sumiko osmehujući se pomalo tajanstveno. Ona je znala sve, i znala jc da je Lesli uz pomoć iiipnozc izbrisao mnogo toga iz sećanja Dženi Asano.
— Pa, moglo bi se reći — izgovori Dženi i krišom pogleda na ručni časovnik. — Sengen Ninigi jc dobio svoje nasledstvo, pre svega zahvaljujući tebi i Lesliju. Vernon ćc po svoj prilici trunuti u zatvoru kojih desetak godina. A, eto, i taj obračun bandi je, kako pišu novine, zauvek odneo i tog zlotvora Okunija Mesara. Svi možemo da odahnemo i dozvolimo sebi malo odmorai malo šampanjca.
— Odmora? — začudi se Sumiko. — Zar mi se nije učinilo da si malopre pogledala na časovnik? Kao da imaš neod-
94 NINĐA BR. 128
ložan posao na koji, po navici, kasniš.
— Draga moja, neke navike se nc mogu promeniti preko noći — osmehnu sc Dženi. — Ja sam na odmoru, ali mi pogled stalno leti na časovnik. Mada,kako stvari stoje, neću m orati da radim još bar nekoliko nedelja. Shvatila sam da mi je zaista potreban odmor.
— Konačno — reče vedro Smniko.
— I više od toga — nastavila jc Dženi. — Shvatila sam da, sa honoi'arom koji sam dobila za slučaj Ninigi, imam dovoljno kapitala da osnujcm sopstvenu advokatsku agenciju. Ne radim više za braću Blejn. Posle alerc sa Vernonom to ne bi ni imalo smisla. Njima više niko u gradu neće davati ni najm anje poslove.
— Uvek si imala smisla za biznis — reče Sumiko.
— I za prijatelje — osmehnu se Dženi na poseban način. Sada jc na nju bio red da bude malo tajanstvena. — E v o ...
Iz torbice jc izvukla veliki koverat i pružila ga Sumiko, koja ga prihvati sa izvesnom dozom zbunjenosti.
— Šta je ovo? — upita Sumiko.
— Sengen mi je dozvolio da budem posrednik u ovome —
objasni Dženi Asano, — To jc njegov poklon tebi i Lesliju. Zamolio me jc da vam još kažem da mu ne zamerite što sc nije ponašao baš samurajski, mada jc, eto, ronin ili kako sc već to kaže.
Sumiko jc otvorila koverat i b r/o pogledala šta je unutra. Na sreću, nije se razočarala— uijc bio novac. Bio jc Itj dokument kojim su Sumiko i Lesli postali vlasnici zbirke starog, samurajskog oružja. Sumiko obradovano laširi oči.
— Stari Hakuin Ninigi je dcccnijama sakupljao takvo stvari. Sengen mi jc u povcrc- nju rekao da mu to noće tie- bati — roče Dženi Asano. Njemu sigurno i noće.
Sumiko jc pogleda skupivši obrve. Učinilo joj sc da sc iza Džcninih reči krije nešto što jc stara prijateljica želela da joj saopšti nc izgovarajući baš čitavu istinu do kraja. Međutim, Dženi je samo mirno pijuckala svoj šampanjac, pa Sumiko zaključi da je najbolje da prećuti sva pitanja koja bi joj se mogla vrzmati po glavi. Prihvatila jfc i ona svoju čašu. Rekla je:
— Pa, da nazdravimo poslednjem roninu!
NINĐA BR. 128 95
— Slažem sc - reče Dženi bili Sengen i Alisa. Avion jeAsano. uzletao u pravcu Tokija — ta-
Obe se okrciose jednom avi- mo gde je Sengen odlazio daonu koji je upravo rulao pis- potraži svoje sam urajske kolom aerodroma. U n jemu su rene.
- K R A .1 —
ČOVEK ODREĐEN I PREDODREĐEN ZA SPAS ČOVEČANSTVA f UNIŠTENJA ZLIH SILA
RATNIK ZALASKA SUNCARONINnezavisni mačonoša majstor borilačkih veštins
Ronin živi u svetu podzemlja gde vlada zakon t)orbe. Jednog dana saznaje da je on sanr>o jedan bedan deo sveta koji je nekad postojao. Ako uspe da izađe na površinu naći će neki sasvim amgačiji svet.
„RATNIK ZALASKA SUNCA“ je prva knjiga2 letraioaije Erika Van LUSTBADERA.
Ovu kao I ostale knjige ovog najtiražmjeg pisca, možete nabaviti u prostorijama KLUBA KNJIGE - Kolarćeva $, 11000 8E0G R 4D , naručiti poštom ii: telefonom3226~822
U prodaji od istofl autora-• PLICACI NOC^• DAI SAN• POD BLEDIM MESECOlnastavak tetraloglje i već poznate:« NINĐA• MIKO• CRNO SflCE• ĐIAN• NULA
E R IK IN L U S T B A Đ E R
ncA 1 ,