nova medicina i tok bolesti

149
Nova medicina i tok bolesti Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su: 1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta 2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta 3. EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja 4. RN = vegetativna renormalizacija U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u: 1. istoj fazi 2. u različitim fazama Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni. Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".

Upload: maxo1

Post on 30-Nov-2015

113 views

Category:

Documents


2 download

DESCRIPTION

Nova Medicina i Tok Bolesti

TRANSCRIPT

Page 1: Nova Medicina i Tok Bolesti

Nova medicina i tok bolesti

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja

Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su:

1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta3. EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja4. RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u:

1. istoj fazi 2. u različitim fazama

Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni.

Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".

Page 2: Nova Medicina i Tok Bolesti

Predstavljeni su: eutonija, što znači normalan dan/noć ritam, kao i šema idealnog toka konflikta, uključujući fazu ozdravljenja, koja nije prekidana recidivima konflikta i može da se završi sa

jednom jedinom epileptoidnom krizom. x-osa=vrijeme(t); y-osa=intenzitet konflikta

Gornja šema pokazuje dva tzv. oboljenja raka (sad identifikovani kao dijelovi osmišljenih bioloških naročitih programa) koji protiču u različitim fazama, kako u smislu vremena nastanka DHS-a, tako i u smislu momenta konfliktolize, a time i epileptoidnih/epileptičnih kriza.

Dalje poteškoće se neminovno nameću ako su konflikti (DHS) počeli u različito vrijeme. Najčešći je slučaj, u današnje vrijeme, da pacijent oboli od drugog DHS-a i drugog raka u trenutku kad mu se brutalno saopšte dijagnoza i prognoza njegove bolesti.

Page 3: Nova Medicina i Tok Bolesti

Stvar se još više komplikuje kad već postignuta konfliktoliza biva zamjenjena novim recidivom konflikta. Pored ovog, svakako može da postoji drugi konflikt koji ostaje u trajnoj aktivnosti, što nam je već poznato kod "visećeg konflikta". U ovim slučajevima pacijent nema zdrave tople ruke, nego je u "polustresu", jer su kod njega simpatikotonija i vagotonija pomiješane. Ovo čudno stanje ne smijemo ni u kom slučaju izjednačiti sa normotonijom, jer je ono po svom kvalitetu potpuno drukčije od nje.

Na ovakve stvari ne obraća se nikakva pažnja u našoj današnjoj medicini. Sve što nije normalno u najboljem slučaju naziva se "vegetativnom distonijom" (narodski rečeno: "Mali, ti si pobudalio").

Ali sve ovo bi trebalo da se zna i razumije da bi se uopšte moglo shvatiti šta znači jedna epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja, šta je njena suština uopšte, kad nastupa, u kojoj formi, itd.

Strogo uzevši, samo kriza kod motornih konflikata naziva se epileptičnom. Ona tu i pokazuje sliku epileptičnog napada. Zbog jednostavnosti, u daljem tekstu sve epileptične i epileptoidne (= epilepsiji slične) krize nazivaćemo - epileptične krize.

ZAPAMTI:

1. Epileptična kriza u toku faze ozdravljenja jednog oboljenja raka predstavlja tačku preokreta kad edem na vrhuncu svog bujanja (faza hidratacije), počinje da se povlači, odnosno istjeruje (faza dehidratacije). Ona predstavlja simpatikotonu međufazu (zubac).

2. Svako oboljenje raka, odnosno osmišljeni biološki naročiti program prirode ima jednu epileptičnu krizu u momentu kad je edem najveći.

3. Ove epileptične krize protiču klinički veoma različito, u zavisnosti od lokalizacije HH u mozgu.

4. Samo kortikalne motorne epileptične krize imaju toničko-kloničke grčeve zbog učešća motornog centra u Gyrus praecentralis-u. Druge, tzv. epi-krize malog mozga, moždanog stabla ili međumozga imaju svaka svoju kliničku sliku i karakteristike, ali su bez kloničko - toničkih grčeva ("hladni dani").

5. Nakon epileptične krize, edem ozdravljenja se povlači.6. Takođe, svaki drugi ili treći rak ima u fazi ozdravljenja "svoju" epileptičnu krizu. Zato

istovremena konfliktoliza više konflikata može biti s jedne strane opasna, a s druge eventualno povoljna, jer se u tom slučaju odvija više epileptoidnih kriza istovremeno ili jedna za drugom.

7. Stoga epilepsija nije samostalna prolazna bolest, nego je, takođe i u slučaju učestalih epi-napada, hronična "konstelacija ozdravljenja", koja se uvijek ponovo vraća.

8. Srčani infarkt je vid epilepsije kad je u pitanju pogođenost kortikalnih dijelova regiona inzule.

Preglednosti radi prikazaćemo dvije od mogućih konstelacija. Prvo normalan slučaj:

Page 4: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ovo znači: površina koju ograničava krivulja toka i intenziteta konflikta, sa osom-x u fazi konfliktolize od DHS do CL, otprilike odgovara površini koju omeđuje krivulja stepena vagotonije (mjerljiva preko jačine stvaranja edema) sa osom-x. Odnosno, ukoliko je veći intenzitet i trajanje konflikta utoliko je edem jači i duže traje.

Možemo reći da vertikalna osa y predstavlja intenzitet konflikta, a horizontalna ili x-osa vrijeme trajanja konflikta.

Iz ovog proizilazi da je integral, odnosno površina između krivulje konflikta i ose x između DHS-a i CL, jednak integralu između CL i RN (renormalizacija).

Dakle, površina konflikta (prema gore) jednaka je površini faze ozdravljenja (prema dolje).

Ako pođemo od toga da svaki SBS u fazi ozdravljenja ima "svoju" specijalnu vrstu epileptične krize, koja je naravno zavisna od vrste konflikta odnosno od lokalizacije HH u mozgu, onda je važno da se zna:

1. Koji je konflikt u pitanju?2. Kad je bio DHS?3. Koliko dugo je konflikt trajao?4. Da li je konflikt već riješen?5. Kad treba očekivati epileptičnu krizu?6. Koliko jaku epileptičnu krizu treba očekivati?7. U kakvoj formi će se pokazati epileptična kriza?8. Kako se ova epileptična kriza može spriječiti, odnosno ublažiti ili eventualno pojačati?

Srčani infarkt je senzorično-epileptoidna, a ponekad dodatno takođe motorno-epileptoidna kriza, pri čemu je HH smješten u području inzule velikog mozga desno. Da li će pacijent da preživi ili

Page 5: Nova Medicina i Tok Bolesti

da umre - primjenom današnjih školskomedicinskih metoda, može već da se skoro sa sigurnošću kaže 3-6 sedmica prije, odnosno u vrijeme konfliktolize. Ova prognoza je uslovljena trajanjem i intenzitetom konflikta.

U našoj Bečkoj studiji o srčanom infarktu nije preživio ni jedan jedini pacijent (pri dosadašnjoj školsko-medicinskoj terapiji) koji je imao trajanje revir-konflikta duže od 9 mjeseci, pri čemu je pretpostavka "normalna" aktivnost konflikta.

Ako je aktivnost konflikta smanjena, mogao bi pacijent da preživi trajanje ovakvog konflikta i više od jedne godine, primjenom dosadašnje terapije. Pacijenti dobijaju epileptične krize stalno 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Neke od ovih kriza, iz svog iskustva, mogao sam skoro u dan da predskažem.

Šematski prikaz toka epileptične krize srčanog infarkta:

Sprečavanje jedne epi-krize koja ugrožava život davanjem simpatikotonih medikamenata (između ostalog kortizona) s početkom konfliktolize. Pcl-faza biva prolongirana, tako da se i teška epi kriza produžava da bi se "obezbjedilo" istjerivanje edema.

Za profilaksu cerebralnih komplikacija, koje su u sistemu i stoga potpuno normalna pojava, veoma je važno da ljekar zna koje komplikacije i kad mora da očekuje.

Ovdje treba da nas prije svega interesuje epileptična kriza, koja ne samo da je obavezna za svaku fazu ozdravljenja, nego zna biti i veoma opasna. Ako je pacijent imao istovremeno više oboljenja raka, onda svako od njih u fazi ozdravljenja ima svoju epileptičnu krizu. Često je ova kriza zasjenjena.

MOGUĆNOST ZASJENJENJA EPILEPTIČNE KRIZE

Istovremenost različitih faza različitih oboljenja raka:

Page 6: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ako do epileptične krize dođe dok još postoji aktivnost konflikta drugog oboljenja raka, onda kriza može biti zasjenjena. U tom slučaju nastupa efekat sličan onom kod davanja kortizona, penicilina ili drugih simpatikotonika.

Lokalizacija HH kao kriterijum za vrstu epileptične krize:

Neke forme epileptičnih kriza možemo dobro da prepoznamo, npr. one kod kojih je HH u kori velikog mozga. U ovim slučajevima često je u reakciju uključen čitav korteks, tako da se toničko-klonički grčevi izazvani od Gyrus praecentralis-a ne mogu previdjeti.

Stvar je puno složenija ako hoćemo da registrujemo epileptoidnu krizu kod konflikta rušenja samopouzdanja i osjećanja za sopstvenu vrijednost, konflikta vode ili konflikta majka-dijete. Što ne znači da ovi konflikti nemaju svoje epileptične krize.

Moramo samo da naučimo da prepoznamo simptome ovih epileptoidnih kriza. Kod konflikta rušenja samopouzdanja, simptomi epi-krize sastoje se od blijedila kože i hladnog znoja, koji mogu trajati satima i danima i često su pogrešno interpretirani kao srčano-vaskularni kolaps (u stvari centralizacija). Krvni pritisak ponovo pada kad je kriza prošla, a sudovi se ponovo šire i pune, nakon tzv. centralizacije. Međutim, iste simptome može da pokaže kratkotrajni recidiv ovog konflikta, što je praćeno panikom. Epi-kriza kod konflikta vode može da dovede do jedne vrste bubrežne kolike, pri čemu onda budu izlučeni bubrežni kamenci ili pijesak.

Medikamentozno zasjenjenje:

Uzmimo u obzir čitavu bateriju medikamenata koju jedan pacijent dobije u bolnici savremenog tipa, da pri tom ni jedan ljekar ne zna šta, kad, gdje i kako djeluje. Ovdje postoji zabluda u principu.

Jer skoro svi medikamenti djeluju isključivo na mozak. Sve vrijeme se uobražava da medikamenti djeluju direktno na organ ili organe, što se uostalom uvijek vjerovalo za tzv. "karcinogene", koji u stvari i ne postoje. Međutim, ako je mozak na koji djeluju medikamenti zbog HH u promijenjenoj inervaciji, onda doživljavamo "paradoksalne reakcije" koje niko ne može da razumije. Sasvim slučajnim sadejstvom ili protivdejstvom mnoštva medikamenata, epi-kriza može biti imitirana ili stvarna epi-kriza može biti zasjenjena.

Jedna od najčešćih i najsmrtnijih paradoksalnih reakcija je "šolja kafe s nogu", noću na autoputu, ako je organizam u pcl-fazi jednog SBS-a. Duboka vagotonija ovdje ima mehanizam "spriječavanja spavanja", da životinja-plijen ne bi bila u dubokom snu iznenađena. Ako se ova duboka vagotonija noću ublaži šoljom kafe, organizam može odmah da zaspi. Znači, ovim dobijamo tzv. paradoksalnu reakciju, pa neodložno zaspimo za volanom... sa svim strašnim poslijedicama...

Obavezna epileptična kriza u fazi ozdravljenja je jedan od najvažnijih fenomena, koji ima i najteže poslijedice u čitavom sistemu Nove medicine. Ona je najčešći uzrok smrti u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Ona je kao uzrok smrti još češća od edema mozga koji joj prethodi, gdje pacijent umire zbog pretjeranog rasta intrakranijalnog pritiska.

Page 7: Nova Medicina i Tok Bolesti

Zapamti:Epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja nakon konfliktolize jedan je od najčešćih uzroka smrti i komplikacija ozdravljenja. Njeno ublažavanje je od odlučujućeg značaja. Ovo ima naročit značaj kod srčanog infarkta. "Često" se odnosi na 2-5% pacijenata koji u Novoj medicini ne prežive; 95-98% naših pacijenata preživi.

SUŠTINA EPILEPTIČNE KRIZE

Nakon ovog iscrpnog pretresa, svi se pitaju: "Pa šta je u suštini epileptična kriza?" Ja želim da to ovako formulisem:

1. Epileptična kriza je tačka preokreta u fazi ozdravljenja, koja donosi sa sobom regulaciju u obrnutom pravcu.

2. Ona je dešavanje osmišljeno od majke prirode, s ciljem da edem mozga i organa ponovo bude "iscijeđen". Što jače dođe do ovoga, utoliko su šanse za preživljavanje veće. Stoga ovu krizu ne smijemo suprimirati, nego je, u nekim slučajevima, još moramo podržavati upotrebom simpatikotonih medikamenata (npr. kortizon).

3. Majka priroda se kod epi-krize poslužila jednim fenomenom na nivou psihe - ubrzanim snimkom ili vremenskim sažimanjem kompletnog konflikta. Što znači da pacijent za vrijeme simpatikotone krize još jednom, ali vremenski sažeto, proživi kompletan tok konflikta (npr. zato postoje srčani bolovi kod infarkta srca). Koliko god intenzivno bude proživljen ovaj "psihološki recidiv konflikta", utoliko je veća šansa za pacijentovo preživljavanje.

PRIMJER: voz Pariz-Keln, 06.10.1984, polazak u 7.37 časova

Na putovanju od Pariza do Kelna, u društvu mog prijatelja grofa D´Oncieu, desilo se sljedeće. Kad smo polazili, stajalo je na peronu nekoliko dvanaestogodišnjih ili trinaestogodišnjih Francuskinja, plačući u bolu rastanka i mašući svojim prvim ljubavima, njemačkim dječacima koji su bili gosti u njihovim porodicama prethodnih 6-8 sedmica. Jedan cijeli školski razred petnaestogodišnjaka iz Hamburga bio je raspoređen po francuskim porodicama i sad su se zajedno vraćali kuci.

Kako sam prethodne noći kratko spavao, ja sam u kupeu uskoro zadrijemao, i bio zatim u 9.30 probuđen kratkim trzajem lakta mog prijatelja. Onako pospan, čuh preko razglasa glas francuskog mašinovođe, koji je molio da se javi ljekar ukoliko slučajno putuje ovim vozom. Obojica smo hitro krenuli. Šest kupea dalje našli smo jednog njemačkog dječaka koji je upravo imao epileptični napad (grand mal napad) i tek dolazio svijesti. U ovakvim situacijama je uobičajeno da se radio-vezom naruči sanitetsko vozilo, koje sačeka na sljedećoj stanici, te pacijenta odveze u najbližu bolnicu. Takva uputa se očekivala i od mene.

Ali poslije onoga što sam vidio na stanici, situacija mi je već bila potpuno jasna. Za kompletiranje mi je falio još samo konflikt rastanka, odvajanja sa osjećanjem izolacije i konflikt "ne moći nekoga držati u zagrljaju". Tako sam sjeo pokraj dječaka, istina još uvijek centralizovanog, ali je njegov vaskularni sistem već bio zadovoljavajuće oporavljen. Upitao sam ga od kada ima takve napade. Odgovorio je: "Od prošle godine". Od tada je imao dva ili tri puta

Page 8: Nova Medicina i Tok Bolesti

jedan ovakav napad. Pitao sam ga dalje šta je bilo prije prvog ovakvog napada. Odgovorio je: "Ništa". (To i jeste i nije bilo istina.) Onda sam pitao šta mu je bilo najgore u životu što je ikad doživio. Primjetih da se trgao na ovo pitanje. Njegova preneraženost bila je znak da sam na dobrom putu. Dječak je rekao: "Ništa", jer tu je bila i učiteljica, a i školski drugovi su stajali na vratima. Kad sam mu rekao da je pomislio na pravu stvar, učiteljica je shvatila i diskretno se povukla, zatvarajući vrata. Bili smo sami. Sad se dječak nije plašio blamaže pred školskim drugovima (dječak u ovom uzrastu nerado priča o sopstvenim slabostima u prisustvu svojih drugova).

On mi reče da mu je prvo palo na pamet "ono sa kolima hitne pomoći". Tada je, zbog teške gripe s jako visokom temperaturom, bio upućen u bolnicu. Ono najgore je bila totalna izolacija i paničan strah dok je, sam, bez ikog, sa glavoboljom i gripom, vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima, pun strašne neizvijesnosti šta će tek da mu rade u bolnici. To je bilo prije godinu dana. Dva dana kasnije, kad je svijet ponovo bio na svom mjestu, dobio je u bolnici svoj prvi epi-napad. Ovakva situacija paničnog straha, osjećaja usamljenosti, napuštenosti i izolacije ponovila se još dva puta nešto manje dramatično. Uvijek nakon toga, kad je sve ponovo bilo u redu, on bi dobivao epi-napad.

Umirio sam dječaka i objasnio mu da je bol pri rastanku od francuske familije, u kojoj je bio lijepo primljen, a naročito od njegove francuske prijateljice koja ga je, plačući, ispratila i koju je on volio na svoj mladalacki način, da je ta bol u njemu, na kratko, ali žestoko, izazvala ovaj osjećaj napuštenosti i izolacije. Upravo kao onda kad je vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima i zavijajućim sirenama. On reče: "Tačno, takav osjećaj, kao onda, javio se ponovo".

U ovom vozu ga je njegov razred ponovo podsjetio na njegov hamburski svijet i konflikt je bio brzo riješen.

Francuske mašinovođe su se pojavile s pitanjem da li je dječaku potreban transport. Rekoh: "Ne, sve je u redu." Dječaku sam rekao da sad ode do vagon-restorana i popije kafu ili čaj. On reče da nema više novca. Stavih mu u ruku 5 maraka, dvije drugarice ga zgrabiše pod ruku i cijela mala banda, trijumfalno vrišteći, izgubi se u pravcu vagon restorana. Smisao ove upute je bila u kočenju pretjerane vagotonije, pri čemu opada vjerovatnoća da se napad ponovi. Najgore što se dječaku moglo dogoditi je da ga je pred očima njegovih drugova auto odvezao u bolnicu, i to ovog puta sve to u Francuskoj. Bila bi to praktično repriza njegovog najgoreg doživljaja, tako da bi vjerovatno čitavog života ostao epileptičar.

Učiteljici sam objasnio uzročno-posljedične veze i zamolio je da dječaka uzme kod sebe. Vremenom, kako bude stariji, on će osjećati sve manje strah od napuštenosti. Ovo je bila čitava tajna "mladalačke epilepsije". Osim toga, dadoh joj svoju knjigu, ubjeđen da će joj sve biti jasnije nakon što pročita poglavlje o epilepsiji, da će bolje razumijeti slučaj koji se ovdje odigrao i u kojem je, pukim slučajem, za dlaku izbjegnuta katastrofa za dječaka.

Ona reče: "Gdje danas još ima ljekara koji se interesuju za dušu i strahove jednog čovjeka i znaju da se ophode s tim". Ja rekoh: "A ko nam na univerzitet i medicinski studij šalje najgore štrebere, koji imaju sve petice zbog puzanja pred nastavnicima, a inače su karakterne nule". Ona se zamisli: "Vjerovatno imate pravo".

Page 9: Nova Medicina i Tok Bolesti

PRIMJER: Ordonans-oficir i kadet

Pacijent o kome je riječ imao je tzv. epilepsiju ili padavicu. Što je najinteresantnije, ove napade dobijao je, skoro redovno, svake četiri sedmice i to od jeseni '79. godine. Niko nije imao pojma sa čim ovo da dovede u vezu. Inače, pacijent je bio zdrav, maskuln, nizak i snažan muškarac, ranije oficir.

On je imao konflikt revira i konflikt sekiracije za revir sa epilepsijom. Odnosno, pacijent je imao konflikt revira, koji je uključivao i motornu koru velikog mozga. Svakog mjeseca dobivao je recidiv konflikta i njegovo rješenje, a uvijek nakon ove konfliktolize, epileptični napad.

1979. on je dobio novog šefa. Pacijent ne samo da je bio stariji od njega, nego je u ratu bio oficir, za razliku od šefa, koji je bio samo kadet. Kad su se prvog dana sudarili na vratima i obojica htjeli da produ, pacijent je rekao: "Izvolite, mladost ima prednost!" Ovo mladom šefu nije naročito sjelo i tako je praktično počeo rat između bivšeg oficira, sada podređenog, i bivšeg kadeta, sadašnjeg šefa. Svakoga mjeseca šef je pacijentu dodjeljivao novi zadatak koji je on trebalo da razradi pismeno. U tim momemntima osjećala bi se strašna napetost u zraku među njima i pacijent je uvijek imao utisak da ovaj samo traži priliku da ga izblamira, što se kasnije ispostavilo kao činjenica. Ovo je uvijek bio recidiv DHS-a. Od ovog momenta bi pacijent bivao u stresu, simpatikotoniji, naročito kad bi se približio rok do kojeg je svoj pismeni rad morao usmeno da obrazloži. Svoj govor uvijek bi izveo brilijantno. U tim momentima bi se ponovo osjećao ordonans-oficirom, a šef je izgledao kao kadet, jer bi on svojom izvedbom sve primjedbe kadeta doveo do apsurda.

Noć iza toga uvijek bi dobijao jedan mali srčani infarkt, epilepsiju čira na želucu i epileptički napad. I bilo je čudno da se ovo nikad nije desilo za vrijeme godišnjeg odmora.

Pacijentu sam otkrio zagonetku, odnosno opisao odnose između njegovog recidiva revir-konflikta koji se redovno vraćao i njegove epilepsije koja se javljala svake četiri sedmice. Igrom slučaja, on je kratko nakon ovog penzionisan. Otišao je do šefa da se oprosti. Šef mu reče: "Do viđenja, gospodine ordonans-oficiru," na što ovaj odgovori: "Do viđenja, gospodine kadet!" Nakon toga je dobio još jedan sasvim veliki završni epileptični napad i nikad više, jer od sada je šef ostao zauvijek kadet.

Strelica pokazuje na malo Hamerovo žarište zahvaćeno edemom desno kortikalno u području revira, insule. Moglo bi se reći da ovako izgleda jedna tipična "epilepsija revir-konflikta". Svakog mjeseca, nakon konfliktolize, vidi se ova edematizacija HH, dok edem iščezava za vrijeme faze aktivnosti konflikta. U principu ovako protiču sve epilepsije. U stvarnosti pacijent svaki put ima recidiv revir-konflikta i recidiv motornog konflikta čiji HH nije zahvaćen ovim presjekom na slici.

NAJVAŽNIJE EPILEPTOIDNE I EPILEPTIČNE KRIZE

Epilepsija ili padavica predstavlja naravno epileptičnu krizu motornih konflikata. Jedan ovakav napad se ne može previdjeti. On može da se tiče samo jedne grupe mišića (jedne ruke ili noge, lica), tzv. "fokalni napadi", i može da generalizuje, odnosno da predstavlja generalizovani napad

Page 10: Nova Medicina i Tok Bolesti

grčeva sa ugrizom jezika i pjenom iz usta. Takođe su mogući svi međustepeni. U antičko doba epilepsija je nazivana "morbus sacre" = sveta bolest, jer je viđana na religioznim svečanostima u vezi sa ekstazom. Ovo svakako može cešće da se desi istovremeno čak i pomoću autoprovokacije. Ali u principu epilepsija ne predstavlja nešto jedinstveno.

Napadi ili toničko-kloničke konvulzije ne razaraju mozak i moždane ćelije kako se to prije vjerovalo. Kao i kod svakog drugog konflikta ili konfliktne šine, što je češće recidiviranje jednog konflikta utoliko više ožiljno zarasta odgovarajuće mjesto u mozgu. I kako je većinu ovih motornih konflikata moguće relativno lako pronaći i definitivno riješiti, odnosno izbjeći daljnje recidive sa epi-krizom, otuda je većina epilepsija "izlječiva".

Već je rečeno da svaki SBS ima svoju specijalnu epileptičnu krizu. Pacijenti ih najčešće zovu "hladni dani".

U ovim "hladnim danima" (ili satima) pacijenti ponovo imaju slične ili iste simptome kao u vrijeme aktivnog konflikta, često još koncentrovanije. Kako je većina faza aktivnog konflikta siromašna simptomima ili oni prolaze neopaženo, većina epileptoidnih kriza se primjeti i identifikuje samo kao "hladni dani" ili "hladni sati", kod običnih epileptičnih napada samo kao minute.

Stvar izgleda drukčije kod takvih osmišljenih bioloških naročitih programa prirode (SBS) koji u fazi aktivnosti konflikta imaju jake bolove, kao npr. angina pektoris ili čir želuca. U prvom slučaju epileptoidnu krizu, kako je poznato, nazivamo infarkt lijevog srca, koji je praćen veoma jakim bolovima, što je ranije tretirano jakim analgeticima kao što je morfijum, u suludoj predstavi da bol treba eliminisati. Mi smo eliminisali bolove, istovremeno ignorantno prekidajući sve regulacione krugove, čime smo većinom ubijali svoje pacijente. Slična je situacija bila sa čirom želuca, koji inače krvari u pcl-fazi i biva takođe praćen jakim bolovima. Skoro uvijek se sumnja na perforaciju i operiše. Takođe, kod ove sulude akcije unutar kritične faze SBS-a, većina pacijenata je nama pametnjakovićima umirala. I to ne samo zbog operacije u kritičnoj fazi, nego zbog morfijuma i prekidanja prirodnih regulacionih krugova.

Od kad, posredstvom Nove medicine, poznajemo uzročno-posljedične veze, možemo pacijente motivisati da na ovakve bolove gledaju kao na nešto normalno i dobro, nešto što je neophodno za renormalizaciju koja slijedi. Jer ako pacijent zna da uzimanjem morfijuma svoje šanse za ozdravljenje spusta na nulu, on ga neće ni uzeti. Uostalom sam doktor ga ne bi nikad uzeo.

Kako epilepsije, kore velikog mozga daju najimpresivniju sliku i kako su takođe najopasnije, mi ćemo se u narednom tekstu pozabaviti najvažnijim od njih.

Grubo ih možemo podjeliti u 4 grupe:

1. frontalne kortikalne epileptične krize: o napadi migrene

2. epileptične krize motornog kortikalnog centra:

a. svi epileptični napadi uključujući i tikove lica

Page 11: Nova Medicina i Tok Bolesti

b. napad bronhijalne astmec. status asthmaticusd. infarkt miokarda - poprečeno prugastih dijelova srčanog mišića

2. epileptoidna kriza senzoričnog (epitel kože) i postsenzoričnog (periost) kortikalnog centra

a. absens kod neurodermitisab. absens kod pogođenosti periostac. srčani infarkt sa absensom kod ulceracija koronarnih arterija (infarkt lijevog srca)d. epilepsija ulceracija koronarnih vena sa plućnom embolijom i istovremenim

ulceracijama grlića materice (desni infarkt)e. epilepsija ulceracija žučnih vodova sa absensom -"jetrina koma" kod hepatitisa

3. epileptična kriza zamućenja staklastog tijela oka:

o absens kod neurodermitisa

NAPADI MIGRENE

Migrena je ranije nazivana "mala epilepsija", jer je svaki dobar ljekar znao da se ona uvijek pojavljuje u fazama mirovanja ili spavanja. Zbog tog niko nije bio načisto kako da je terapijski tretira, da li da dâ simpatikotonike da bi se faza mirovanja oslabila ili da dâ vagotonike, jer je sama migrena jedan simpatikotoni proces. Tako svaki "migreničar" ima sopstvena sredstva i metode. Jedni se kisele u toploj kadi, drugi pokušavaju sa hladnim tušem. Niko nije znao uzročno-posljedične veze.

Mi iz Nove medicine znamo da su stalno fronto-kortikalno diktirani procesi, odnosno SBS-ovi ti koji u pcl-fazi, kao epileptoidnu krizu, daju akutne napade migrene. Kako ovdje postoji izvjesna sličnost sa epileptičnim (motornim, odnosno toničko-kloničkim) napadima, migrena je nazvana "malom epilepsijom".

U akutnim napadima migrene, koje mi shvatamo kao dobar i neophodan proces, pacijenta nećemo odgovarati od njegovih simptomatskih metoda liječenja. Ali nakon ovoga počinje naš stvarni rad. Jer poslednji napad migrene se javio samo zato jer se pacijent kroz jedan recidiv konflikta ponovo našao na odgovarajucoj "šini". Ovo u principu ne mora više da se ponovi ako pronađemo konflikt i šinu koji leže u osnovi migrene, a zatim u razgovoru s pacijentom uspijemo da ih riješimo. Ovo nije nikakva čarolija.

Moramo još da spomenemo "frontalno-kortikalnu šizofrenu konstelaciju", koja ponekad može istovremeno na obe hemisfere da dâ napad migrene (epileptoidne krize).

Onda pacijenti pričaju da tako nešto grozno nisu nikad doživjeli. Jednostavno užas. Međutim, napad migrene na jednoj hemisferi može takođe da se desi istovremeno sa motornom ili nekom drugom epileptoidnom krizom, koja nije fronto-kortikalna. Takođe, u ovom slučaju ne samo da su simptomi grozni, nego su pacijenti za vrijeme trajanja simpatikotone obostrane epileptoidne krize u šizofrenoj konstelaciji.

Page 12: Nova Medicina i Tok Bolesti

EPILEPTIČNE KRIZE (NAPADI) MOTORNOG CENTRA KORE VELIKOG MOZGA

U ove krize, koje smo nekada zvali "epileptičnim napadima", spadaju toničko-klonički napadi koje karakterisu ritmično konvulzivni grčevi muskulature, a koji ponekad mogu da imaju samo toničku (grč mišića) komponentu. Ovi napadi mogu biti kombinovani sa absensom (gubitak svijesti) tipičnim za senzorične konflikte (konflikt odvajanja).

Kod svih tzv. motornih epileptičnih napada uvijek je istovremeno u akciji i odgovarajuće Hamerovo žarište (HH) zaduženo za muskulaturu u srži velikog mozga, tako da mi i u najjednostavnijim slučajevima nailazimo na kombinovano dešavanje.

Ove pretjerane motorne aktivnosti (epilepsija) u pcl-fazi, kojima je prethodila oduzetost u ca-fazi, mogu se upoređiti sa poplavom leukocita (leukemija) u pcl-fazi kojoj je prethodila leukopenija u ca-fazi. Oba procesa pripadaju tzv. "luksuznoj grupi" u srži velikog mozga.

Bronhijalna muskulatura je djelimično stara peristaltička muskulatura, jer alveole pluća (u slučaju raka pluća adeno-Ca) su, ontogenetski, izrasline crijeva. Međutim, drugi dio muskulature bronha je poprečno prugasta muskulatura doseljena zajedno sa sluzokožom bronhija i njome upravlja motorni centar korteksa velikog mozga u desnoj hemisferi.

Dakle, epi-napad bronhijalne muskulature predstavlja toničke (bronhijalni spazam) ili toničko-kloničke konvulzije bronhijalne muskulature, i to u pravcu usta, što označavamo kao vrlo jak kašalj (= tzv. bronhijalni kašalj) i ovdje je tipičan produženi ekspirijum.

Slično je kod muskulature larinksa, koji je pod uticajem motornog centra u kori lijeve hemisfere (tzv. laringealni kašalj). Ovdje je pravac konvulzija prema unutra.

Zbog toga je za vrijeme epileptičnog napada tipičan produženi inspirijum.

ASTHMA BRONCHIALE

Ako je poprečno prugasti dio bronhijalne muskulature pogođen SBS-om, i to u ca-fazi, onda vidimo djelimičnu oduzetost bronhijalne muskulature. Ako se istovremeno kortikalno na lijevoj hemisferi nalazi jedno Hamerovo žarište (HH) u aktivnosti, onda postoji šizofrena konstelacija, ali se klinički ne dâ ništa primijetiti.

Sasvim je različita situacija za vrijeme epileptične krize ukoliko je na suprotnoj strani korteksa konflikt aktivan.

Upravo ovu konstelaciju: Lijevo kortikalno aktivan konflikt / desno u motornom centru kore epi-kriza sa toničko-kloničkim grčevima bronhijalne muskulature nazivamo Asthma bronchiale sa produženim ekspirijumom.

Page 13: Nova Medicina i Tok Bolesti

Konstelaciju: Lijevo motorno laringealno HH aktivno / desno kortikalno aktivnost konflikta, nazivamo Asthma laryngeale sa produženim inspirijumom.

Ako su motorno bronhijalno Hamerovo žarište i motorno laringealno Hamerovo žarište istovremeno u epi-krizi onda govorimo o Status asthmaticus-u koji karakteriše produžen ekspirijum i produžen inspirijum.

INFARKT MIOKARDA

Infarkt miokarda (= nekroza poprečno prugaste muskulature srca) treba razlikovati od koronarnog infarkta. Koronarni infarkt predstavlja epileptičnu krizu kod koronarnog-ulkusnog-SBS-a revir-konflikta (crveni odjeljak tabele, ektoderm odnosno kortikalno-periinzularno desno).

S druge strane, infarkt miokarda možemo shvatiti kao "epilepsiju srčanog mišića" i to njegovog poprečno prugastog dijela. Hamerovo žarište leži kako u motornom centru korteksa tako i u srži velikog mozga, gdje je veliki relej za poprečno prugastu muskulaturu. Dakle, tzv. infarkt miokarda je napad epileptičnih grčeva jednog dijela srčanog mišića sa njegovom nekrozom, čemu je prethodila djelimična oduzetost ovog područja mišića.

Školska medicina je to ranije konstruisala sa mnogo hipoteza ovako: srčani infarkt sa nekrozom miokarda nastaje zapušenjem jednog koronarnog krvnog suda, što ima za posljedicu smanjenu snabdjevenost kisikom ovog područja i njegovu nekrozu.

Ovo je, kako danas znamo, bila smjela konstrukcija, jer se mnogo toga nije uklapalo.

1. Eksperimenti na životinjama su pokazali da se životinji ne dogodi ništa ako joj se podvežu koronarni krvni sudovi jedan za drugim sa vremenskim odstojanjem, jer tzv. kolateralni krvotok bez problema obezbjeduju snabdijevanje srčanog mišića.

2. Niko nikad nije mogao da objasni zašto se srčani infarkt, i pored ovakve predstave o njemu, dešava akutno i dramatično.

3. Koronarna angiografija je pokazala da je hipoteza o zapušenju koronarki u momentu srčanog infarkta umnogome pogrešna.

U stvari radi se o tome da od momenta konfliktolize revir-konflikta dolazi do otičanja intime na koronarnim krvnim sudovima, ali ovo u većini slučajeva, odnosno ako nisu prisutni otoci starih ožiljaka ne pravi potpunu okluziju u momentu srčanog infarkta. Pa i u slučajevima kad do okluzije dođe, ovo ne igra presudnu ulogu, kako nam je poznato iz eksperimenata na životinjama, a pogotovo rezultat ovog nije nekroza srčanog mišića, kako je postulirano.

Cijela hipotetička konstrukcija je jednostavno bila pogrešna, jer nikad nismo poznavali uzročno-posljedične veze o kojima govori Nova medicina.

EPILEPTOIDNE KRIZE SENZORIČNOG (PLOČASTI EPITEL KOŽE I SLUZNICE) I POSTSENZORIČNOG (PERIOST) KORTIKALNOG CENTRA

Page 14: Nova Medicina i Tok Bolesti

Absens kod nerodermisa i psorijaze

Površina koju zauzima senzorični kortikalni centar za pločasti epitel kože i sluzokože i postsenzorični kortikalni centar za periost (pokosnica), koji je u ranom razvojnom stadijumu takođe bio presvučen pločastim epitelom, mnogostruko je veća u poređenju sa površinom koju zauzima motorni kortikalni centar.

Iz ovog proizilazi nevjerovatan biološki značaj senzoričnih konflikata.

Ne radi se samo o "nešto malo promjena na koži i periostu" (na periostu se i onako ne vide), nego je u pitanju ogroman biološki značaj ovih konflikata. Na koži su njihove organske posljedice vidljive u formi neurodermitisa i psorijaze.

Kod SBS-a konflikta odvajanja je epileptoidna kriza stalno absens koji, u zavisnosti od dužine trajanja konflikta, može takođe da traje satima i danima.

Naravno da su pri tom svi maksimalno uznemireni i misle da pacijent treba da bude što prije probuđen. Ovo je pogrešno. Jer poznato je da za vrijeme epileptoidne krize moraju da se regenerišu snage, neophodne da bi se izdržala druga faza ozdravljenja i postigla renormalizacija.

Naravno da ovo ne znači da ljekari Nove medicine pri tom smiju da budu lakomisleni i da bagatelišu absens, nego oni moraju kontinuirano da kontrolišu obezbjeđenost vegetativnih funkcija (disanje, krvotok, šećer u krvi itd). Dobar terapeut može već prije pojave absensa da procjeni dužinu njegovog trajanja.

Stoga je panika potpuno nepotrebna.

Dovedu li se ovi pacijenti u bolnicu, onda se redovno misli da su oni u "šoku" iz kojeg treba da budu što prije izvučeni. Ovo je zabluda. Posljedica ovih zabluda je često smrt pacijenta, u osnovi potpuno nepotrebna samo da je ljekar poznavao Novu medicinu.

Absense kod pogođenosti periosta

Absens u epileptoidnoj krizi kod SBS-a sa brutalnim konfliktom odvajanja (periost) skoro da se i ne razlikuje od absensa kod normalnog konflikta odvajanja sa ulceracijama pločastog epitela kože i sluzokože. Ono što je pri tom podmuklo, jeste činjenica da spolja sve izgleda normalno. U stvari partije oko pogođenog periosta pacijent osjeća subjektivno kao hladnije, takođe koža iznad ovih mjesta može da bude hladnija, ali ko prilikom pregleda vodi toliko računa o tom. Još nam najviše pacijent pomogne time što obično kaže: "Desna noga i desna ruka su mi stalno hladne. Naveče uvijek oblačim jednu čarapu jer mi je noga tako hladna, a ruku stavim na stomak da je ugrijem".

Absens kod lijevog srčanog infarkta sa koronarnim ulkusom i komornom bradiaritmijom

Koronarna intima takođe pripada senzoričnom kortikalnom centru i zato u fazi aktivnosti konflikta postoje bolovi (angina pektoris) i ulceracije, a u fazi ozdravljenja, osim početnog

Page 15: Nova Medicina i Tok Bolesti

okluzivnog edema sluznice sa pločastim epitelom (= ostatak skržnog luka), u epileptoidnoj krizi još postoje:

1. jak bol ("super angina pektoris")2. absens čije trajanje zavisi od dužine prethodnog konflikta.

Ne samo kod nekih, nego kod mnogih pacijenata ovaj se absens izjednačava sa smrću. Smatram da u pozadini većine slučajeva kliničke smrti stoji ovo. Nažalost, mnogi od ovih pacijenata u našim bezdušnim klinikama nemaju više šansu da se probude iz ovog biološki normalnog absensa, jer im se već u toku ovog uzimaju organi za transplantaciju.

Epilepsija ulceracija intime koromarnih vena sa plućnom embolijom (infarkt desnog srca) i istovremenim karcinomom grlića materice

Kao što je intima koronarnih arterija (otkriće Nove medicine) porijeklom od skržnog luka pokrivena pločastim epitelom sa snažnom senzibilnom inervacijom, takođe je to i intima koronarnih vena, koje svoju vensku krv predaju u desno srce. Iz desnog srca, kao što je poznato, ova krv stiže u pluća. U epileptoidnoj krizi, kruste koje su u prvom dijelu faze ozdravljenja nastale na ulceracijama bivaju strujom krvi saprane i donesene u pluća gdje izazivaju plućnu emboliju.

Ovaj proces zaštopavanja malih plućnih arterija koje vode vensku krv iz tijela, tzv. plućna embolija, nastaje zahvaljujući činjenici da za vrijeme epileptoidne krize proces ozdravljenja biva nakratko prekinut. Koronarne vene zahvaćene procesom ozdravljenja i formiranim krastama, u momentu epileptoidne krize počinju najednom ponovo da ulceriraju. Ovim kruste bivaju odbačene i kroz desno srce donesene u plućne arterije. Kod ovog desnog srčanog infarkta sa tahikardijom pacijent ima takođe srčane bolove, ali su oni u većini slučajeva manjeg intenziteta nego kod lijevog srca.

Ovo je takođe praćeno absensom koji često biva pogrešno interpretiran kao smrt.

Naše pacijentkinje, ukoliko ih gubimo, nikad ne umiru od ulceracija grlića materice nego uvijek u epileptoidnoj krizi od plućne embolije.

Ovo svakako važi za slučajeve sa dugim tokom konflikta i u odsustvu šizofrene konstelacije.

Kod kraćeg trajanja konflikta (npr. 3 mj.) ili kod šizofrene kortikalne konstelacije male plućne embolije bivaju najčešće previdane ("lakši poremećaji disanja"). Trajanje absensa zavisi i ovdje od dužine faze aktivnog konflikta i od postojanja šizofrene konstelacije.

Isto u principu važi, naravno, i za desni srčani infarkt.

Epilepoidna kriza kod ulceracija jetrinih žučnih vodova sa absensom za vrijeme hepatitisa, do sada označeni kao hepatična koma

Page 16: Nova Medicina i Tok Bolesti

Takođe i ovdje važi na sličan način naprijed opisano - mutatis mutandis. I ovdje za vrijeme tzv. "hepatitisa" zarastanje ulceracija biva prekinuto epileptoidnom krizom koja je inače simpatikotona, praktično sa aktivnošću konflikta, tako da kruste na manjim i većim žučnim vodovima, koji nakratko ponovo ulceriraju, bivaju sa žuči sasvim bezopasno odnesene u crijeva.

Ali kako su žučni kanalići takođe prekriveni pločastim epitelom sa relejom u senzoričnom centru korteksa, tako i ovdje vidimo uobičajeni absens. Često on prolazi neprimjećeno ako se javi u snu. Do sada je ovo, ukoliko je primjećeno, označavano kao hepatična koma.

Ako sve ovo znaju ljekari, rodbina i medicinsko osoblje i u skladu s ovim se ne ponašaju prestrašeno, izbjegava se panika koja se stvara zbog očekivane izjave "to je jetrina koma, početak kraja". Pri tom je absens u epileptoidnoj krizi za vrijeme hepatitisa (= faza ozdravljenja SBS-a konflikta sekiracije za revir) potpuno normalna pojava.

Epileptoidna kriza kod ulceracija bronhijalne sluznice sa absensom za vrijeme "bronhitisa"; atelektaze, odnosno pneumonije

Epileptoidnu krizu ulceracija sluzokože bronha navodimo ovdje zbog upotpunjavanja slike, jer je i ovdje u pitanju pločasti epitel sa relejom u senzoričnom kortikalnom centru. I ovdje imamo absens, koji najčešće prolazi neprimjećeno, naročito ako se javi u snu.

Epileptoidna kriza tzv. zamućenja staklastog tijela oka

Za takozvani glaukom, povećanje očnog pritska u zadnjoj očnoj komori, uključujući staklasto tijelo, do sada je vazila terapijska zavisnost, jer se vjerovalo da on razara oko. Međutim, istina je nešto drugo. U epileptoidnoj krizi, kao poslijedica kratkotrajne aktivnosti konflikta, rezultira pad povećanog očnog pritiska.

Glaukom sa svojom tipičnom (epileptoidnom) glaukom-krizom je, u stvari, neophodno povećanje očnog pritiska zadnje očne komore, da bi oko kod ponovnog punjenja ispraznjenih dijelova ostalo napeto. Kad ne bi bilo glaukoma, onda bi se očna jabučica smežurala i sposobnost vida ne bi bila obezbjeđena.

Page 17: Nova Medicina i Tok Bolesti

EILEPTIČNA ODNOSNO EPILEPTOIDNA KRIZA U TOKU OZDRAVLJENJA, OBJAŠNJENA NA PRIMJERU SRČANOG INFARKTA

Izbijanje edema u fazi ozdravljenja, svaki put ima svoj vrhunac i tačku preokreta. Kod koronarnog ulkusnog karcinoma, na primjer, ono dolazi oko 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Epileptična ili epileptoidna kriza znači da edem biva zaustavljen i regulisan od strane samog organizma u smislu njegovog iščezavanja. Ovu kratku fazu u kojoj je i tačka preokreta i početak regulacije, nazivamo epileptična ili epileptoidna kriza ("epileptična" se odnosi strogo uzevši samo na toničko-kloničke grčeve kod motornih konflikata). Kod koronarnog ulkusnog karcinoma zovemo je srčani infarkt. Ako je pacijent prošao ovu krizu i ako je konfliktolitičko stanje stabilno, bez recidiva konflikta i bez panike, onda se može reći da je pacijent veći dio svoje bolesti ostavio iza sebe. Kod srčanog infarkta ovo se znalo i prije Hamera, jer većina smrtnih slučajeva dešavaju se za vrijeme ove epileptoidne krize.

Na psihičkom nivou pacijent doživljava svoj kompletan konflikt još jednom u kratkom vremenu. Ovo je upravo trik majke prirode. Ona koči vagotoniju pomoću ovog "prirodnog", psihofizičkog recidiva konflikta velikih razmjera. To je kao jedno snažno negativno čudo, trebalo nam je mnogo hiljada godina da bi došli na ideju o ovom jednostavnom, ali genijalnom preokretu majke prirode. Epileptoidna kriza je sažeta rekapitulacija kompletnog konflikta.

Iz tog koliko se do sada malo znalo o epileptoidnoj krizi i suštini srčanog infarkta proizilazi činjenica da naivni kardiolozi vjeruju u bajku o zapušenim koronarnim arterijama, iako sam ja još 1984. u Bečkoj studiji o srčanom infarktu mogao bez sumnje da dokažem da je srčani infarkt, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, stvar samog mozga i ničeg drugog, tačnije rečeno jedan edem mozga periinzularno desno. Od 1984. to stoji u mojoj knjizi Rak - bolest duše. Zastoj srca nema porijeklo u samom srcu, nego u iscjeljujućem otoku relejnog centra za srčani ritam u mozgu.

Epileptična kriza koja, sa više ili manje izraženom dramatikom, označava svaku fazu ozdravljenja kod oboljenja raka, nastaje uvijek na bazi edema mozga. Svaki, pa i najmanji epileptični napad pretpostavlja moždani edem. Načešće se ove epileptične krize (i srčani infarkti) dešavaju noću, u najdubljoj tačci vagotonije, u fazama mira i odmora, a nikad u napetosti i simpatikotoniji. Ova činjenica nikad nije potakla kardiologe i ostale ljekare na razmišljanje.

Ako edem dosegne motorni centar u Gyrus-u praecentralis-u ili ako jedan konflikt straha ima tamo svoj HH, epileptička kriza može da dovede do prolazne oduzetosti ekstremiteta ili lica.

Epileptička kriza uvijek ima tipične cerebralne prateće simptome, koje takođe vidimo kod srčanog infarkta: centralizacija, preznojavanje sa strahom, smetnje disanja, nagon na povraćanje, vrtoglavica, diplopija, grčevi, glavobolja, nemir, panika, često absens, jer je koronarna intima senzibilna i pod upravom senzoričkog centra u kori velikog mozga. Kortikalne epi-krize su one koje potiču od jednog HH u kori velikog mozga, a mogu da se rašire na čitavu koru i da izazovu toničko-kloničke grčeve, ugriz za jezik i pjenu na ustima (nastalu zbog udaranja jezika), itd.

Po svojoj suštini, epileptička je kriza jedno šokantno stanje organizma, pri kojem se intrafokalni i perifokalni edem HH pokušavaju iscijediti iz tkiva, jer bi se odgovarajući relejni centar inače

Page 18: Nova Medicina i Tok Bolesti

sigurno ugušio u pretjeranom otoku, što znači da njegova funkcija ne bi bila obezbijeđena. Ovaj edem uzrokuje zastoj srca, odnosno insuficijenciju centra za srčani ritam, ako je konflikt trajao predugo (više od devet mjeseci). Kako kardiolozi "neće da čuju za mozak", oni praktično svakom pacijentu sa srčanim infarktom daju infuzije, tako da se pacijent na kraju uguši u edemu mozga.

Tretiranje centralnog šoka, uslovljenog edemom mozga kao što je epileptična kriza, dodavanjem volumena, kao što se to opravdano radi kod šoka s nedostatkom volumena zbog iskrvavljenja, jako je opasno. Priroda je milionima godina razvijala stanje šoka, a takođe i njegovu terapiju. Pri tom, svakako ne treba prećutati da je epileptična kriza očigledno od prirode predviđena i konstruisana kao jedna vrsta kriterijuma odabiranja. Naša Bečka studija o srčanom infarktu pokazala je da, ako konflikt traje više od devet mjeseci, šanse za preživljavanje rapidno padaju, kod današnjeg stanja terapije. Ovo će se uveliko reducirati kad terapija mogne da se uvede još u "predvorje", dakle u 3-6 sedmica vagotonije pred epileptičku krizu, odnosno srčani infarkt, i pomoću kortizona i hladenja glave uspije da se zakoči moždani edem. Po mom mišljenju, smrtnost od srčanog infarkta može se, bez daljnjeg, smanjiti za više od polovine današnje vrijednosti.

Oprez: ja sam doživio mnoge slučajeve gdje je šećer u krvi pacijenta za vrijeme epileptične krize pao skoro na nulu. Zato je uvijek opravdano davanje glukoze, ali obavezno sa manje tečnosti. Oprez: ako kod šizofrenije dođe do istovremenog rješavanja oba viseća konflikta, čiji su HH postavljeni u različitim hemisferama, kod epileptične krize u ovom slučaju može još jednom doći do kratkotrajnog, prolaznog delirantnog stanja.

ŠTA ZNAČI "BIOLOŠKO" RJEŠENJE JEDNOG KONFLIKTA?

Uvijek nanovo dobijam ponude za saradnju od psihologa, "hipnoterapeuta" i onih koji se bave biorezonancom i NLP. Ne mogu da ih prihvatim. Svima njima je zajedničko da su, najčešće, klinički neiskusni i da misle da se konflikti, i to biološki, mogu riješiti nekim ho-ruk metodama.

Uzmimo, na primjer, da psiholog, sa svojom falsifikovanom metodom, i naiđe na jedan aktuelan konflikt i razgovorom uspije da ga riješi. Pri tom može baš da se radi o konfliktu koji, biološki gledano, ne smije da bude riješen. Ovaj, u Novoj medicini nepoželjan psiho-svijet, prije svega uopšte ni ne zna šta je to biološki konflikt i njemu pripadajući SBS.

Takođe, hipnoterapeutima može da se desi da riješe konflikt koji oni uopšte ne znaju biološki da klasifikuju. Pri tom, stvar još najgore stoji sa dubokom hipnozom, pošto ona često izazove novi DHS a ne zna se da li ga, nakon toga, i ukloni.

Obe ove metode poznajem dobro iz vremena kad sam radio na psihijatriji i smatram ih opasnim zbog njihove ignorancije. S druge strane, NLP i biorezonancu smatram posebno nepodobnim za rješavanje jednog biološkog konflikta i SBS-a.

Sve ove metode polaze od toga da je SBS nešto loše i zloćudno i da sve (takođe biološke konflikte) treba terapijom odstraniti. Realnost rješenja bioloških konflikata, tamo gdje smiju da budu riješeni, u stvari mnogo je jednostavnija i istovremeno mnogo teža.

Page 19: Nova Medicina i Tok Bolesti

U posljednjih dvije hiljade godina, mi smo toliko okorjeli u medicinskoj zabludi koja je medicinu u suštini usmjeravala prema starozavjetnom, tako da se većina ne može jednim trzajem od ovog odvojiti. Jedna majka osjeća biološki konflikt svog djeteta i bez bilo kakve "metode", što važi i za majke u životinjskom carstvu.

Ove majke instinktivno pronalaze uzroke tih konflikata, i pravo sredstvo i trenutak, prave utjesne ili opominjuće riječi kojima će da ih riješe. One, jednostavno, biološki sve rade na pravi način i to je prosta stvar.

S druge strane, intelektualni tupan, koji to hoće da riješi pomoću "metode", radi sve nakaradno. Najbolje bi mu bilo da se drži podalje od svega. Nova medicina je egzaktna prirodna nauka, bez ijedne hipoteze, za razliku od pet hiljada hipoteza vjerničke medicine koja se naziva državnom ili školskom. I pored toga, kod nas, u svijetu Nove medicine, nisu na cijeni intelektualni fah-idioti sa niklovanim naočalama. Kod nas ne postoji psihijatrija, ni cerebrojatrija, ni organojatrija, nego jednostavno jedna jatrija.

U Novoj medicini, jatros bi trebalo što je moguće više da zna, ali u prvoj liniji on mora da bude pacijentov prijatelj zdravog razuma, dobar savjetodavac.

Jedan takav savjetodavac i dobar savjet pacijentu su potrebni dok rješava svoj biološki konflikt, pa i ako ovaj uopšte ne smije da bude riješen.

Najvažnije je da čovjek ima na umu da SBS ne predstavlja ništa zloćudno i da 95-98% pacijenata preživljava, čak i u slučaju raka. Kod ovakvog procenta preživljavanja, dakle, nema mjesta panici.

Visoki mortalitet, koji je naše jadne pacijente dovodio u paniku, posljedica je neznanja ili namjernog izbjegavanja primjene spoznaja Nove medicine u školskoj medicini.

Ako mi u Novoj medicini znamo da svi procesi koje smo nekad zvali "zloćudnim" imaju svoj biološki smisao i konfliktolizu i da npr. nakon konflikta gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost dolazi leukemija, onda se pacijent ne prestraši kad je ona već tu, kako je i najavljeno.

Uzmimo naš više puta navodeni primjer: jedna majka oboli od DHS-a u momentu kad malo dijete biva unesrećeno pred njenim očima. Dok dijete leži u bolnici, kod nje raste rak dojke. Biološki smisao konflikta bi bio da ona rastom ovog raka dojke proizvede više mlijeka za dijete, da bi ono moglo da nadoknadi zastoj u razvoju većom ponudom mlijeka. Rješenje konflikta uopšte nije moguće sve dok dijete leži u bolnici. Rješenje biološkog konflikta još uvijek nema biološki smisao ni dok dijete ima smetnje, uzrokovane nesrećom, duže vrijeme po izlasku iz bolnice. Jer dijetetu je i dalje potrebna pojačana ponuda mlijeka. Ovaj biološki program je na snazi staviše i ako moderna, civilizovana majka uopšte ne doji. Zato moramo ovoj majci pažljivo objasniti uzročno-posljedične veze, uključujući i spontano razmekšanje raka dojke ukoliko su prisutne mykobakterije (Tbc), što se uostalom može klinički utvrditi ukoliko se dobije potvrdan odgovor na pitanje da li je već imala faze čestog noćnog znojenja. Ona takođe mora da zna da je jedan inkapsulirani nerazgrađeni tumor u grudima u odsustvu mykobakterija nešto potpuno bezopasno. On je, istina, biološki nešto nepotrebno, ali ni u kom slučaju ne ugrožava život

Page 20: Nova Medicina i Tok Bolesti

pacijenta. Kako ovakvi pacijenti nisu ništa gluplji od nas, oni to shvataju brzo, mnogo brže nego što mi pretpostavljamo.

Želim da vam ukratko iznesem dva slučaja, koji će se ponovo pojaviti u daljnjem tekstu, samo da bih pokazao da rješenje jednog biološkog konflikta sa SBS-om na sva tri nivoa nije psihičko nego baš biološko.

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja

Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su:

1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta3. EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja4. RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u:

1. istoj fazi 2. u različitim fazama

Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni.

Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".

Page 21: Nova Medicina i Tok Bolesti

Predstavljeni su: eutonija, što znači normalan dan/noć ritam, kao i šema idealnog toka konflikta, uključujući fazu ozdravljenja, koja nije prekidana recidivima konflikta i može da se završi sa

jednom jedinom epileptoidnom krizom. x-osa=vrijeme(t); y-osa=intenzitet konflikta

Gornja šema pokazuje dva tzv. oboljenja raka (sad identifikovani kao dijelovi osmišljenih bioloških naročitih programa) koji protiču u različitim fazama, kako u smislu vremena nastanka DHS-a, tako i u smislu momenta konfliktolize, a time i epileptoidnih/epileptičnih kriza.

Dalje poteškoće se neminovno nameću ako su konflikti (DHS) počeli u različito vrijeme. Najčešći je slučaj, u današnje vrijeme, da pacijent oboli od drugog DHS-a i drugog raka u trenutku kad mu se brutalno saopšte dijagnoza i prognoza njegove bolesti.

Page 22: Nova Medicina i Tok Bolesti

Stvar se još više komplikuje kad već postignuta konfliktoliza biva zamjenjena novim recidivom konflikta. Pored ovog, svakako može da postoji drugi konflikt koji ostaje u trajnoj aktivnosti, što nam je već poznato kod "visećeg konflikta". U ovim slučajevima pacijent nema zdrave tople ruke, nego je u "polustresu", jer su kod njega simpatikotonija i vagotonija pomiješane. Ovo čudno stanje ne smijemo ni u kom slučaju izjednačiti sa normotonijom, jer je ono po svom kvalitetu potpuno drukčije od nje.

Na ovakve stvari ne obraća se nikakva pažnja u našoj današnjoj medicini. Sve što nije normalno u najboljem slučaju naziva se "vegetativnom distonijom" (narodski rečeno: "Mali, ti si pobudalio").

Ali sve ovo bi trebalo da se zna i razumije da bi se uopšte moglo shvatiti šta znači jedna epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja, šta je njena suština uopšte, kad nastupa, u kojoj formi, itd.

Strogo uzevši, samo kriza kod motornih konflikata naziva se epileptičnom. Ona tu i pokazuje sliku epileptičnog napada. Zbog jednostavnosti, u daljem tekstu sve epileptične i epileptoidne (= epilepsiji slične) krize nazivaćemo - epileptične krize.

ZAPAMTI:

1. Epileptična kriza u toku faze ozdravljenja jednog oboljenja raka predstavlja tačku preokreta kad edem na vrhuncu svog bujanja (faza hidratacije), počinje da se povlači, odnosno istjeruje (faza dehidratacije). Ona predstavlja simpatikotonu međufazu (zubac).

2. Svako oboljenje raka, odnosno osmišljeni biološki naročiti program prirode ima jednu epileptičnu krizu u momentu kad je edem najveći.

3. Ove epileptične krize protiču klinički veoma različito, u zavisnosti od lokalizacije HH u mozgu.

4. Samo kortikalne motorne epileptične krize imaju toničko-kloničke grčeve zbog učešća motornog centra u Gyrus praecentralis-u. Druge, tzv. epi-krize malog mozga, moždanog stabla ili međumozga imaju svaka svoju kliničku sliku i karakteristike, ali su bez kloničko - toničkih grčeva ("hladni dani").

5. Nakon epileptične krize, edem ozdravljenja se povlači.6. Takođe, svaki drugi ili treći rak ima u fazi ozdravljenja "svoju" epileptičnu krizu. Zato

istovremena konfliktoliza više konflikata može biti s jedne strane opasna, a s druge eventualno povoljna, jer se u tom slučaju odvija više epileptoidnih kriza istovremeno ili jedna za drugom.

7. Stoga epilepsija nije samostalna prolazna bolest, nego je, takođe i u slučaju učestalih epi-napada, hronična "konstelacija ozdravljenja", koja se uvijek ponovo vraća.

8. Srčani infarkt je vid epilepsije kad je u pitanju pogođenost kortikalnih dijelova regiona inzule.

Preglednosti radi prikazaćemo dvije od mogućih konstelacija. Prvo normalan slučaj:

Page 23: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ovo znači: površina koju ograničava krivulja toka i intenziteta konflikta, sa osom-x u fazi konfliktolize od DHS do CL, otprilike odgovara površini koju omeđuje krivulja stepena vagotonije (mjerljiva preko jačine stvaranja edema) sa osom-x. Odnosno, ukoliko je veći intenzitet i trajanje konflikta utoliko je edem jači i duže traje.

Možemo reći da vertikalna osa y predstavlja intenzitet konflikta, a horizontalna ili x-osa vrijeme trajanja konflikta.

Iz ovog proizilazi da je integral, odnosno površina između krivulje konflikta i ose x između DHS-a i CL, jednak integralu između CL i RN (renormalizacija).

Dakle, površina konflikta (prema gore) jednaka je površini faze ozdravljenja (prema dolje).

Ako pođemo od toga da svaki SBS u fazi ozdravljenja ima "svoju" specijalnu vrstu epileptične krize, koja je naravno zavisna od vrste konflikta odnosno od lokalizacije HH u mozgu, onda je važno da se zna:

1. Koji je konflikt u pitanju?2. Kad je bio DHS?3. Koliko dugo je konflikt trajao?4. Da li je konflikt već riješen?5. Kad treba očekivati epileptičnu krizu?6. Koliko jaku epileptičnu krizu treba očekivati?7. U kakvoj formi će se pokazati epileptična kriza?8. Kako se ova epileptična kriza može spriječiti, odnosno ublažiti ili eventualno pojačati?

Srčani infarkt je senzorično-epileptoidna, a ponekad dodatno takođe motorno-epileptoidna kriza, pri čemu je HH smješten u području inzule velikog mozga desno. Da li će pacijent da preživi ili

Page 24: Nova Medicina i Tok Bolesti

da umre - primjenom današnjih školskomedicinskih metoda, može već da se skoro sa sigurnošću kaže 3-6 sedmica prije, odnosno u vrijeme konfliktolize. Ova prognoza je uslovljena trajanjem i intenzitetom konflikta.

U našoj Bečkoj studiji o srčanom infarktu nije preživio ni jedan jedini pacijent (pri dosadašnjoj školsko-medicinskoj terapiji) koji je imao trajanje revir-konflikta duže od 9 mjeseci, pri čemu je pretpostavka "normalna" aktivnost konflikta.

Ako je aktivnost konflikta smanjena, mogao bi pacijent da preživi trajanje ovakvog konflikta i više od jedne godine, primjenom dosadašnje terapije. Pacijenti dobijaju epileptične krize stalno 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Neke od ovih kriza, iz svog iskustva, mogao sam skoro u dan da predskažem.

Šematski prikaz toka epileptične krize srčanog infarkta:

Sprečavanje jedne epi-krize koja ugrožava život davanjem simpatikotonih medikamenata (između ostalog kortizona) s početkom konfliktolize. Pcl-faza biva prolongirana, tako da se i teška epi kriza produžava da bi se "obezbjedilo" istjerivanje edema.

Za profilaksu cerebralnih komplikacija, koje su u sistemu i stoga potpuno normalna pojava, veoma je važno da ljekar zna koje komplikacije i kad mora da očekuje.

Ovdje treba da nas prije svega interesuje epileptična kriza, koja ne samo da je obavezna za svaku fazu ozdravljenja, nego zna biti i veoma opasna. Ako je pacijent imao istovremeno više oboljenja raka, onda svako od njih u fazi ozdravljenja ima svoju epileptičnu krizu. Često je ova kriza zasjenjena.

MOGUĆNOST ZASJENJENJA EPILEPTIČNE KRIZE

Istovremenost različitih faza različitih oboljenja raka:

Page 25: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ako do epileptične krize dođe dok još postoji aktivnost konflikta drugog oboljenja raka, onda kriza može biti zasjenjena. U tom slučaju nastupa efekat sličan onom kod davanja kortizona, penicilina ili drugih simpatikotonika.

Lokalizacija HH kao kriterijum za vrstu epileptične krize:

Neke forme epileptičnih kriza možemo dobro da prepoznamo, npr. one kod kojih je HH u kori velikog mozga. U ovim slučajevima često je u reakciju uključen čitav korteks, tako da se toničko-klonički grčevi izazvani od Gyrus praecentralis-a ne mogu previdjeti.

Stvar je puno složenija ako hoćemo da registrujemo epileptoidnu krizu kod konflikta rušenja samopouzdanja i osjećanja za sopstvenu vrijednost, konflikta vode ili konflikta majka-dijete. Što ne znači da ovi konflikti nemaju svoje epileptične krize.

Moramo samo da naučimo da prepoznamo simptome ovih epileptoidnih kriza. Kod konflikta rušenja samopouzdanja, simptomi epi-krize sastoje se od blijedila kože i hladnog znoja, koji mogu trajati satima i danima i često su pogrešno interpretirani kao srčano-vaskularni kolaps (u stvari centralizacija). Krvni pritisak ponovo pada kad je kriza prošla, a sudovi se ponovo šire i pune, nakon tzv. centralizacije. Međutim, iste simptome može da pokaže kratkotrajni recidiv ovog konflikta, što je praćeno panikom. Epi-kriza kod konflikta vode može da dovede do jedne vrste bubrežne kolike, pri čemu onda budu izlučeni bubrežni kamenci ili pijesak.

Medikamentozno zasjenjenje:

Uzmimo u obzir čitavu bateriju medikamenata koju jedan pacijent dobije u bolnici savremenog tipa, da pri tom ni jedan ljekar ne zna šta, kad, gdje i kako djeluje. Ovdje postoji zabluda u principu.

Jer skoro svi medikamenti djeluju isključivo na mozak. Sve vrijeme se uobražava da medikamenti djeluju direktno na organ ili organe, što se uostalom uvijek vjerovalo za tzv. "karcinogene", koji u stvari i ne postoje. Međutim, ako je mozak na koji djeluju medikamenti zbog HH u promijenjenoj inervaciji, onda doživljavamo "paradoksalne reakcije" koje niko ne može da razumije. Sasvim slučajnim sadejstvom ili protivdejstvom mnoštva medikamenata, epi-kriza može biti imitirana ili stvarna epi-kriza može biti zasjenjena.

Jedna od najčešćih i najsmrtnijih paradoksalnih reakcija je "šolja kafe s nogu", noću na autoputu, ako je organizam u pcl-fazi jednog SBS-a. Duboka vagotonija ovdje ima mehanizam "spriječavanja spavanja", da životinja-plijen ne bi bila u dubokom snu iznenađena. Ako se ova duboka vagotonija noću ublaži šoljom kafe, organizam može odmah da zaspi. Znači, ovim dobijamo tzv. paradoksalnu reakciju, pa neodložno zaspimo za volanom... sa svim strašnim poslijedicama...

Obavezna epileptična kriza u fazi ozdravljenja je jedan od najvažnijih fenomena, koji ima i najteže poslijedice u čitavom sistemu Nove medicine. Ona je najčešći uzrok smrti u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Ona je kao uzrok smrti još češća od edema mozga koji joj prethodi, gdje pacijent umire zbog pretjeranog rasta intrakranijalnog pritiska.

Page 26: Nova Medicina i Tok Bolesti

Zapamti:Epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja nakon konfliktolize jedan je od najčešćih uzroka smrti i komplikacija ozdravljenja. Njeno ublažavanje je od odlučujućeg značaja. Ovo ima naročit značaj kod srčanog infarkta. "Često" se odnosi na 2-5% pacijenata koji u Novoj medicini ne prežive; 95-98% naših pacijenata preživi.

SUŠTINA EPILEPTIČNE KRIZE

Nakon ovog iscrpnog pretresa, svi se pitaju: "Pa šta je u suštini epileptična kriza?" Ja želim da to ovako formulisem:

1. Epileptična kriza je tačka preokreta u fazi ozdravljenja, koja donosi sa sobom regulaciju u obrnutom pravcu.

2. Ona je dešavanje osmišljeno od majke prirode, s ciljem da edem mozga i organa ponovo bude "iscijeđen". Što jače dođe do ovoga, utoliko su šanse za preživljavanje veće. Stoga ovu krizu ne smijemo suprimirati, nego je, u nekim slučajevima, još moramo podržavati upotrebom simpatikotonih medikamenata (npr. kortizon).

3. Majka priroda se kod epi-krize poslužila jednim fenomenom na nivou psihe - ubrzanim snimkom ili vremenskim sažimanjem kompletnog konflikta. Što znači da pacijent za vrijeme simpatikotone krize još jednom, ali vremenski sažeto, proživi kompletan tok konflikta (npr. zato postoje srčani bolovi kod infarkta srca). Koliko god intenzivno bude proživljen ovaj "psihološki recidiv konflikta", utoliko je veća šansa za pacijentovo preživljavanje.

PRIMJER: voz Pariz-Keln, 06.10.1984, polazak u 7.37 časova

Na putovanju od Pariza do Kelna, u društvu mog prijatelja grofa D´Oncieu, desilo se sljedeće. Kad smo polazili, stajalo je na peronu nekoliko dvanaestogodišnjih ili trinaestogodišnjih Francuskinja, plačući u bolu rastanka i mašući svojim prvim ljubavima, njemačkim dječacima koji su bili gosti u njihovim porodicama prethodnih 6-8 sedmica. Jedan cijeli školski razred petnaestogodišnjaka iz Hamburga bio je raspoređen po francuskim porodicama i sad su se zajedno vraćali kuci.

Kako sam prethodne noći kratko spavao, ja sam u kupeu uskoro zadrijemao, i bio zatim u 9.30 probuđen kratkim trzajem lakta mog prijatelja. Onako pospan, čuh preko razglasa glas francuskog mašinovođe, koji je molio da se javi ljekar ukoliko slučajno putuje ovim vozom. Obojica smo hitro krenuli. Šest kupea dalje našli smo jednog njemačkog dječaka koji je upravo imao epileptični napad (grand mal napad) i tek dolazio svijesti. U ovakvim situacijama je uobičajeno da se radio-vezom naruči sanitetsko vozilo, koje sačeka na sljedećoj stanici, te pacijenta odveze u najbližu bolnicu. Takva uputa se očekivala i od mene.

Ali poslije onoga što sam vidio na stanici, situacija mi je već bila potpuno jasna. Za kompletiranje mi je falio još samo konflikt rastanka, odvajanja sa osjećanjem izolacije i konflikt "ne moći nekoga držati u zagrljaju". Tako sam sjeo pokraj dječaka, istina još uvijek centralizovanog, ali je njegov vaskularni sistem već bio zadovoljavajuće oporavljen. Upitao sam ga od kada ima takve napade. Odgovorio je: "Od prošle godine". Od tada je imao dva ili tri puta

Page 27: Nova Medicina i Tok Bolesti

jedan ovakav napad. Pitao sam ga dalje šta je bilo prije prvog ovakvog napada. Odgovorio je: "Ništa". (To i jeste i nije bilo istina.) Onda sam pitao šta mu je bilo najgore u životu što je ikad doživio. Primjetih da se trgao na ovo pitanje. Njegova preneraženost bila je znak da sam na dobrom putu. Dječak je rekao: "Ništa", jer tu je bila i učiteljica, a i školski drugovi su stajali na vratima. Kad sam mu rekao da je pomislio na pravu stvar, učiteljica je shvatila i diskretno se povukla, zatvarajući vrata. Bili smo sami. Sad se dječak nije plašio blamaže pred školskim drugovima (dječak u ovom uzrastu nerado priča o sopstvenim slabostima u prisustvu svojih drugova).

On mi reče da mu je prvo palo na pamet "ono sa kolima hitne pomoći". Tada je, zbog teške gripe s jako visokom temperaturom, bio upućen u bolnicu. Ono najgore je bila totalna izolacija i paničan strah dok je, sam, bez ikog, sa glavoboljom i gripom, vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima, pun strašne neizvijesnosti šta će tek da mu rade u bolnici. To je bilo prije godinu dana. Dva dana kasnije, kad je svijet ponovo bio na svom mjestu, dobio je u bolnici svoj prvi epi-napad. Ovakva situacija paničnog straha, osjećaja usamljenosti, napuštenosti i izolacije ponovila se još dva puta nešto manje dramatično. Uvijek nakon toga, kad je sve ponovo bilo u redu, on bi dobivao epi-napad.

Umirio sam dječaka i objasnio mu da je bol pri rastanku od francuske familije, u kojoj je bio lijepo primljen, a naročito od njegove francuske prijateljice koja ga je, plačući, ispratila i koju je on volio na svoj mladalacki način, da je ta bol u njemu, na kratko, ali žestoko, izazvala ovaj osjećaj napuštenosti i izolacije. Upravo kao onda kad je vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima i zavijajućim sirenama. On reče: "Tačno, takav osjećaj, kao onda, javio se ponovo".

U ovom vozu ga je njegov razred ponovo podsjetio na njegov hamburski svijet i konflikt je bio brzo riješen.

Francuske mašinovođe su se pojavile s pitanjem da li je dječaku potreban transport. Rekoh: "Ne, sve je u redu." Dječaku sam rekao da sad ode do vagon-restorana i popije kafu ili čaj. On reče da nema više novca. Stavih mu u ruku 5 maraka, dvije drugarice ga zgrabiše pod ruku i cijela mala banda, trijumfalno vrišteći, izgubi se u pravcu vagon restorana. Smisao ove upute je bila u kočenju pretjerane vagotonije, pri čemu opada vjerovatnoća da se napad ponovi. Najgore što se dječaku moglo dogoditi je da ga je pred očima njegovih drugova auto odvezao u bolnicu, i to ovog puta sve to u Francuskoj. Bila bi to praktično repriza njegovog najgoreg doživljaja, tako da bi vjerovatno čitavog života ostao epileptičar.

Učiteljici sam objasnio uzročno-posljedične veze i zamolio je da dječaka uzme kod sebe. Vremenom, kako bude stariji, on će osjećati sve manje strah od napuštenosti. Ovo je bila čitava tajna "mladalačke epilepsije". Osim toga, dadoh joj svoju knjigu, ubjeđen da će joj sve biti jasnije nakon što pročita poglavlje o epilepsiji, da će bolje razumijeti slučaj koji se ovdje odigrao i u kojem je, pukim slučajem, za dlaku izbjegnuta katastrofa za dječaka.

Ona reče: "Gdje danas još ima ljekara koji se interesuju za dušu i strahove jednog čovjeka i znaju da se ophode s tim". Ja rekoh: "A ko nam na univerzitet i medicinski studij šalje najgore štrebere, koji imaju sve petice zbog puzanja pred nastavnicima, a inače su karakterne nule". Ona se zamisli: "Vjerovatno imate pravo".

Page 28: Nova Medicina i Tok Bolesti

PRIMJER: Ordonans-oficir i kadet

Pacijent o kome je riječ imao je tzv. epilepsiju ili padavicu. Što je najinteresantnije, ove napade dobijao je, skoro redovno, svake četiri sedmice i to od jeseni '79. godine. Niko nije imao pojma sa čim ovo da dovede u vezu. Inače, pacijent je bio zdrav, maskuln, nizak i snažan muškarac, ranije oficir.

On je imao konflikt revira i konflikt sekiracije za revir sa epilepsijom. Odnosno, pacijent je imao konflikt revira, koji je uključivao i motornu koru velikog mozga. Svakog mjeseca dobivao je recidiv konflikta i njegovo rješenje, a uvijek nakon ove konfliktolize, epileptični napad.

1979. on je dobio novog šefa. Pacijent ne samo da je bio stariji od njega, nego je u ratu bio oficir, za razliku od šefa, koji je bio samo kadet. Kad su se prvog dana sudarili na vratima i obojica htjeli da produ, pacijent je rekao: "Izvolite, mladost ima prednost!" Ovo mladom šefu nije naročito sjelo i tako je praktično počeo rat između bivšeg oficira, sada podređenog, i bivšeg kadeta, sadašnjeg šefa. Svakoga mjeseca šef je pacijentu dodjeljivao novi zadatak koji je on trebalo da razradi pismeno. U tim momemntima osjećala bi se strašna napetost u zraku među njima i pacijent je uvijek imao utisak da ovaj samo traži priliku da ga izblamira, što se kasnije ispostavilo kao činjenica. Ovo je uvijek bio recidiv DHS-a. Od ovog momenta bi pacijent bivao u stresu, simpatikotoniji, naročito kad bi se približio rok do kojeg je svoj pismeni rad morao usmeno da obrazloži. Svoj govor uvijek bi izveo brilijantno. U tim momentima bi se ponovo osjećao ordonans-oficirom, a šef je izgledao kao kadet, jer bi on svojom izvedbom sve primjedbe kadeta doveo do apsurda.

Noć iza toga uvijek bi dobijao jedan mali srčani infarkt, epilepsiju čira na želucu i epileptički napad. I bilo je čudno da se ovo nikad nije desilo za vrijeme godišnjeg odmora.

Pacijentu sam otkrio zagonetku, odnosno opisao odnose između njegovog recidiva revir-konflikta koji se redovno vraćao i njegove epilepsije koja se javljala svake četiri sedmice. Igrom slučaja, on je kratko nakon ovog penzionisan. Otišao je do šefa da se oprosti. Šef mu reče: "Do viđenja, gospodine ordonans-oficiru," na što ovaj odgovori: "Do viđenja, gospodine kadet!" Nakon toga je dobio još jedan sasvim veliki završni epileptični napad i nikad više, jer od sada je šef ostao zauvijek kadet.

Strelica pokazuje na malo Hamerovo žarište zahvaćeno edemom desno kortikalno u području revira, insule. Moglo bi se reći da ovako izgleda jedna tipična "epilepsija revir-konflikta". Svakog mjeseca, nakon konfliktolize, vidi se ova edematizacija HH, dok edem iščezava za vrijeme faze aktivnosti konflikta. U principu ovako protiču sve epilepsije. U stvarnosti pacijent svaki put ima recidiv revir-konflikta i recidiv motornog konflikta čiji HH nije zahvaćen ovim presjekom na slici.

NAJVAŽNIJE EPILEPTOIDNE I EPILEPTIČNE KRIZE

Epilepsija ili padavica predstavlja naravno epileptičnu krizu motornih konflikata. Jedan ovakav napad se ne može previdjeti. On može da se tiče samo jedne grupe mišića (jedne ruke ili noge, lica), tzv. "fokalni napadi", i može da generalizuje, odnosno da predstavlja generalizovani napad

Page 29: Nova Medicina i Tok Bolesti

grčeva sa ugrizom jezika i pjenom iz usta. Takođe su mogući svi međustepeni. U antičko doba epilepsija je nazivana "morbus sacre" = sveta bolest, jer je viđana na religioznim svečanostima u vezi sa ekstazom. Ovo svakako može cešće da se desi istovremeno čak i pomoću autoprovokacije. Ali u principu epilepsija ne predstavlja nešto jedinstveno.

Napadi ili toničko-kloničke konvulzije ne razaraju mozak i moždane ćelije kako se to prije vjerovalo. Kao i kod svakog drugog konflikta ili konfliktne šine, što je češće recidiviranje jednog konflikta utoliko više ožiljno zarasta odgovarajuće mjesto u mozgu. I kako je većinu ovih motornih konflikata moguće relativno lako pronaći i definitivno riješiti, odnosno izbjeći daljnje recidive sa epi-krizom, otuda je većina epilepsija "izlječiva".

Već je rečeno da svaki SBS ima svoju specijalnu epileptičnu krizu. Pacijenti ih najčešće zovu "hladni dani".

U ovim "hladnim danima" (ili satima) pacijenti ponovo imaju slične ili iste simptome kao u vrijeme aktivnog konflikta, često još koncentrovanije. Kako je većina faza aktivnog konflikta siromašna simptomima ili oni prolaze neopaženo, većina epileptoidnih kriza se primjeti i identifikuje samo kao "hladni dani" ili "hladni sati", kod običnih epileptičnih napada samo kao minute.

Stvar izgleda drukčije kod takvih osmišljenih bioloških naročitih programa prirode (SBS) koji u fazi aktivnosti konflikta imaju jake bolove, kao npr. angina pektoris ili čir želuca. U prvom slučaju epileptoidnu krizu, kako je poznato, nazivamo infarkt lijevog srca, koji je praćen veoma jakim bolovima, što je ranije tretirano jakim analgeticima kao što je morfijum, u suludoj predstavi da bol treba eliminisati. Mi smo eliminisali bolove, istovremeno ignorantno prekidajući sve regulacione krugove, čime smo većinom ubijali svoje pacijente. Slična je situacija bila sa čirom želuca, koji inače krvari u pcl-fazi i biva takođe praćen jakim bolovima. Skoro uvijek se sumnja na perforaciju i operiše. Takođe, kod ove sulude akcije unutar kritične faze SBS-a, većina pacijenata je nama pametnjakovićima umirala. I to ne samo zbog operacije u kritičnoj fazi, nego zbog morfijuma i prekidanja prirodnih regulacionih krugova.

Od kad, posredstvom Nove medicine, poznajemo uzročno-posljedične veze, možemo pacijente motivisati da na ovakve bolove gledaju kao na nešto normalno i dobro, nešto što je neophodno za renormalizaciju koja slijedi. Jer ako pacijent zna da uzimanjem morfijuma svoje šanse za ozdravljenje spusta na nulu, on ga neće ni uzeti. Uostalom sam doktor ga ne bi nikad uzeo.

Kako epilepsije, kore velikog mozga daju najimpresivniju sliku i kako su takođe najopasnije, mi ćemo se u narednom tekstu pozabaviti najvažnijim od njih.

Grubo ih možemo podjeliti u 4 grupe:

1. frontalne kortikalne epileptične krize: o napadi migrene

2. epileptične krize motornog kortikalnog centra:

a. svi epileptični napadi uključujući i tikove lica

Page 30: Nova Medicina i Tok Bolesti

b. napad bronhijalne astmec. status asthmaticusd. infarkt miokarda - poprečeno prugastih dijelova srčanog mišića

2. epileptoidna kriza senzoričnog (epitel kože) i postsenzoričnog (periost) kortikalnog centra

a. absens kod neurodermitisab. absens kod pogođenosti periostac. srčani infarkt sa absensom kod ulceracija koronarnih arterija (infarkt lijevog srca)d. epilepsija ulceracija koronarnih vena sa plućnom embolijom i istovremenim

ulceracijama grlića materice (desni infarkt)e. epilepsija ulceracija žučnih vodova sa absensom -"jetrina koma" kod hepatitisa

3. epileptična kriza zamućenja staklastog tijela oka:

o absens kod neurodermitisa

NAPADI MIGRENE

Migrena je ranije nazivana "mala epilepsija", jer je svaki dobar ljekar znao da se ona uvijek pojavljuje u fazama mirovanja ili spavanja. Zbog tog niko nije bio načisto kako da je terapijski tretira, da li da dâ simpatikotonike da bi se faza mirovanja oslabila ili da dâ vagotonike, jer je sama migrena jedan simpatikotoni proces. Tako svaki "migreničar" ima sopstvena sredstva i metode. Jedni se kisele u toploj kadi, drugi pokušavaju sa hladnim tušem. Niko nije znao uzročno-posljedične veze.

Mi iz Nove medicine znamo da su stalno fronto-kortikalno diktirani procesi, odnosno SBS-ovi ti koji u pcl-fazi, kao epileptoidnu krizu, daju akutne napade migrene. Kako ovdje postoji izvjesna sličnost sa epileptičnim (motornim, odnosno toničko-kloničkim) napadima, migrena je nazvana "malom epilepsijom".

U akutnim napadima migrene, koje mi shvatamo kao dobar i neophodan proces, pacijenta nećemo odgovarati od njegovih simptomatskih metoda liječenja. Ali nakon ovoga počinje naš stvarni rad. Jer poslednji napad migrene se javio samo zato jer se pacijent kroz jedan recidiv konflikta ponovo našao na odgovarajucoj "šini". Ovo u principu ne mora više da se ponovi ako pronađemo konflikt i šinu koji leže u osnovi migrene, a zatim u razgovoru s pacijentom uspijemo da ih riješimo. Ovo nije nikakva čarolija.

Moramo još da spomenemo "frontalno-kortikalnu šizofrenu konstelaciju", koja ponekad može istovremeno na obe hemisfere da dâ napad migrene (epileptoidne krize).

Onda pacijenti pričaju da tako nešto grozno nisu nikad doživjeli. Jednostavno užas. Međutim, napad migrene na jednoj hemisferi može takođe da se desi istovremeno sa motornom ili nekom drugom epileptoidnom krizom, koja nije fronto-kortikalna. Takođe, u ovom slučaju ne samo da su simptomi grozni, nego su pacijenti za vrijeme trajanja simpatikotone obostrane epileptoidne krize u šizofrenoj konstelaciji.

Page 31: Nova Medicina i Tok Bolesti

EPILEPTIČNE KRIZE (NAPADI) MOTORNOG CENTRA KORE VELIKOG MOZGA

U ove krize, koje smo nekada zvali "epileptičnim napadima", spadaju toničko-klonički napadi koje karakterisu ritmično konvulzivni grčevi muskulature, a koji ponekad mogu da imaju samo toničku (grč mišića) komponentu. Ovi napadi mogu biti kombinovani sa absensom (gubitak svijesti) tipičnim za senzorične konflikte (konflikt odvajanja).

Kod svih tzv. motornih epileptičnih napada uvijek je istovremeno u akciji i odgovarajuće Hamerovo žarište (HH) zaduženo za muskulaturu u srži velikog mozga, tako da mi i u najjednostavnijim slučajevima nailazimo na kombinovano dešavanje.

Ove pretjerane motorne aktivnosti (epilepsija) u pcl-fazi, kojima je prethodila oduzetost u ca-fazi, mogu se upoređiti sa poplavom leukocita (leukemija) u pcl-fazi kojoj je prethodila leukopenija u ca-fazi. Oba procesa pripadaju tzv. "luksuznoj grupi" u srži velikog mozga.

Bronhijalna muskulatura je djelimično stara peristaltička muskulatura, jer alveole pluća (u slučaju raka pluća adeno-Ca) su, ontogenetski, izrasline crijeva. Međutim, drugi dio muskulature bronha je poprečno prugasta muskulatura doseljena zajedno sa sluzokožom bronhija i njome upravlja motorni centar korteksa velikog mozga u desnoj hemisferi.

Dakle, epi-napad bronhijalne muskulature predstavlja toničke (bronhijalni spazam) ili toničko-kloničke konvulzije bronhijalne muskulature, i to u pravcu usta, što označavamo kao vrlo jak kašalj (= tzv. bronhijalni kašalj) i ovdje je tipičan produženi ekspirijum.

Slično je kod muskulature larinksa, koji je pod uticajem motornog centra u kori lijeve hemisfere (tzv. laringealni kašalj). Ovdje je pravac konvulzija prema unutra.

Zbog toga je za vrijeme epileptičnog napada tipičan produženi inspirijum.

ASTHMA BRONCHIALE

Ako je poprečno prugasti dio bronhijalne muskulature pogođen SBS-om, i to u ca-fazi, onda vidimo djelimičnu oduzetost bronhijalne muskulature. Ako se istovremeno kortikalno na lijevoj hemisferi nalazi jedno Hamerovo žarište (HH) u aktivnosti, onda postoji šizofrena konstelacija, ali se klinički ne dâ ništa primijetiti.

Sasvim je različita situacija za vrijeme epileptične krize ukoliko je na suprotnoj strani korteksa konflikt aktivan.

Upravo ovu konstelaciju: Lijevo kortikalno aktivan konflikt / desno u motornom centru kore epi-kriza sa toničko-kloničkim grčevima bronhijalne muskulature nazivamo Asthma bronchiale sa produženim ekspirijumom.

Page 32: Nova Medicina i Tok Bolesti

Konstelaciju: Lijevo motorno laringealno HH aktivno / desno kortikalno aktivnost konflikta, nazivamo Asthma laryngeale sa produženim inspirijumom.

Ako su motorno bronhijalno Hamerovo žarište i motorno laringealno Hamerovo žarište istovremeno u epi-krizi onda govorimo o Status asthmaticus-u koji karakteriše produžen ekspirijum i produžen inspirijum.

INFARKT MIOKARDA

Infarkt miokarda (= nekroza poprečno prugaste muskulature srca) treba razlikovati od koronarnog infarkta. Koronarni infarkt predstavlja epileptičnu krizu kod koronarnog-ulkusnog-SBS-a revir-konflikta (crveni odjeljak tabele, ektoderm odnosno kortikalno-periinzularno desno).

S druge strane, infarkt miokarda možemo shvatiti kao "epilepsiju srčanog mišića" i to njegovog poprečno prugastog dijela. Hamerovo žarište leži kako u motornom centru korteksa tako i u srži velikog mozga, gdje je veliki relej za poprečno prugastu muskulaturu. Dakle, tzv. infarkt miokarda je napad epileptičnih grčeva jednog dijela srčanog mišića sa njegovom nekrozom, čemu je prethodila djelimična oduzetost ovog područja mišića.

Školska medicina je to ranije konstruisala sa mnogo hipoteza ovako: srčani infarkt sa nekrozom miokarda nastaje zapušenjem jednog koronarnog krvnog suda, što ima za posljedicu smanjenu snabdjevenost kisikom ovog područja i njegovu nekrozu.

Ovo je, kako danas znamo, bila smjela konstrukcija, jer se mnogo toga nije uklapalo.

1. Eksperimenti na životinjama su pokazali da se životinji ne dogodi ništa ako joj se podvežu koronarni krvni sudovi jedan za drugim sa vremenskim odstojanjem, jer tzv. kolateralni krvotok bez problema obezbjeduju snabdijevanje srčanog mišića.

2. Niko nikad nije mogao da objasni zašto se srčani infarkt, i pored ovakve predstave o njemu, dešava akutno i dramatično.

3. Koronarna angiografija je pokazala da je hipoteza o zapušenju koronarki u momentu srčanog infarkta umnogome pogrešna.

U stvari radi se o tome da od momenta konfliktolize revir-konflikta dolazi do otičanja intime na koronarnim krvnim sudovima, ali ovo u većini slučajeva, odnosno ako nisu prisutni otoci starih ožiljaka ne pravi potpunu okluziju u momentu srčanog infarkta. Pa i u slučajevima kad do okluzije dođe, ovo ne igra presudnu ulogu, kako nam je poznato iz eksperimenata na životinjama, a pogotovo rezultat ovog nije nekroza srčanog mišića, kako je postulirano.

Cijela hipotetička konstrukcija je jednostavno bila pogrešna, jer nikad nismo poznavali uzročno-posljedične veze o kojima govori Nova medicina.

EPILEPTOIDNE KRIZE SENZORIČNOG (PLOČASTI EPITEL KOŽE I SLUZNICE) I POSTSENZORIČNOG (PERIOST) KORTIKALNOG CENTRA

Page 33: Nova Medicina i Tok Bolesti

Absens kod nerodermisa i psorijaze

Površina koju zauzima senzorični kortikalni centar za pločasti epitel kože i sluzokože i postsenzorični kortikalni centar za periost (pokosnica), koji je u ranom razvojnom stadijumu takođe bio presvučen pločastim epitelom, mnogostruko je veća u poređenju sa površinom koju zauzima motorni kortikalni centar.

Iz ovog proizilazi nevjerovatan biološki značaj senzoričnih konflikata.

Ne radi se samo o "nešto malo promjena na koži i periostu" (na periostu se i onako ne vide), nego je u pitanju ogroman biološki značaj ovih konflikata. Na koži su njihove organske posljedice vidljive u formi neurodermitisa i psorijaze.

Kod SBS-a konflikta odvajanja je epileptoidna kriza stalno absens koji, u zavisnosti od dužine trajanja konflikta, može takođe da traje satima i danima.

Naravno da su pri tom svi maksimalno uznemireni i misle da pacijent treba da bude što prije probuđen. Ovo je pogrešno. Jer poznato je da za vrijeme epileptoidne krize moraju da se regenerišu snage, neophodne da bi se izdržala druga faza ozdravljenja i postigla renormalizacija.

Naravno da ovo ne znači da ljekari Nove medicine pri tom smiju da budu lakomisleni i da bagatelišu absens, nego oni moraju kontinuirano da kontrolišu obezbjeđenost vegetativnih funkcija (disanje, krvotok, šećer u krvi itd). Dobar terapeut može već prije pojave absensa da procjeni dužinu njegovog trajanja.

Stoga je panika potpuno nepotrebna.

Dovedu li se ovi pacijenti u bolnicu, onda se redovno misli da su oni u "šoku" iz kojeg treba da budu što prije izvučeni. Ovo je zabluda. Posljedica ovih zabluda je često smrt pacijenta, u osnovi potpuno nepotrebna samo da je ljekar poznavao Novu medicinu.

Absense kod pogođenosti periosta

Absens u epileptoidnoj krizi kod SBS-a sa brutalnim konfliktom odvajanja (periost) skoro da se i ne razlikuje od absensa kod normalnog konflikta odvajanja sa ulceracijama pločastog epitela kože i sluzokože. Ono što je pri tom podmuklo, jeste činjenica da spolja sve izgleda normalno. U stvari partije oko pogođenog periosta pacijent osjeća subjektivno kao hladnije, takođe koža iznad ovih mjesta može da bude hladnija, ali ko prilikom pregleda vodi toliko računa o tom. Još nam najviše pacijent pomogne time što obično kaže: "Desna noga i desna ruka su mi stalno hladne. Naveče uvijek oblačim jednu čarapu jer mi je noga tako hladna, a ruku stavim na stomak da je ugrijem".

Absens kod lijevog srčanog infarkta sa koronarnim ulkusom i komornom bradiaritmijom

Koronarna intima takođe pripada senzoričnom kortikalnom centru i zato u fazi aktivnosti konflikta postoje bolovi (angina pektoris) i ulceracije, a u fazi ozdravljenja, osim početnog

Page 34: Nova Medicina i Tok Bolesti

okluzivnog edema sluznice sa pločastim epitelom (= ostatak skržnog luka), u epileptoidnoj krizi još postoje:

1. jak bol ("super angina pektoris")2. absens čije trajanje zavisi od dužine prethodnog konflikta.

Ne samo kod nekih, nego kod mnogih pacijenata ovaj se absens izjednačava sa smrću. Smatram da u pozadini većine slučajeva kliničke smrti stoji ovo. Nažalost, mnogi od ovih pacijenata u našim bezdušnim klinikama nemaju više šansu da se probude iz ovog biološki normalnog absensa, jer im se već u toku ovog uzimaju organi za transplantaciju.

Epilepsija ulceracija intime koromarnih vena sa plućnom embolijom (infarkt desnog srca) i istovremenim karcinomom grlića materice

Kao što je intima koronarnih arterija (otkriće Nove medicine) porijeklom od skržnog luka pokrivena pločastim epitelom sa snažnom senzibilnom inervacijom, takođe je to i intima koronarnih vena, koje svoju vensku krv predaju u desno srce. Iz desnog srca, kao što je poznato, ova krv stiže u pluća. U epileptoidnoj krizi, kruste koje su u prvom dijelu faze ozdravljenja nastale na ulceracijama bivaju strujom krvi saprane i donesene u pluća gdje izazivaju plućnu emboliju.

Ovaj proces zaštopavanja malih plućnih arterija koje vode vensku krv iz tijela, tzv. plućna embolija, nastaje zahvaljujući činjenici da za vrijeme epileptoidne krize proces ozdravljenja biva nakratko prekinut. Koronarne vene zahvaćene procesom ozdravljenja i formiranim krastama, u momentu epileptoidne krize počinju najednom ponovo da ulceriraju. Ovim kruste bivaju odbačene i kroz desno srce donesene u plućne arterije. Kod ovog desnog srčanog infarkta sa tahikardijom pacijent ima takođe srčane bolove, ali su oni u većini slučajeva manjeg intenziteta nego kod lijevog srca.

Ovo je takođe praćeno absensom koji često biva pogrešno interpretiran kao smrt.

Naše pacijentkinje, ukoliko ih gubimo, nikad ne umiru od ulceracija grlića materice nego uvijek u epileptoidnoj krizi od plućne embolije.

Ovo svakako važi za slučajeve sa dugim tokom konflikta i u odsustvu šizofrene konstelacije.

Kod kraćeg trajanja konflikta (npr. 3 mj.) ili kod šizofrene kortikalne konstelacije male plućne embolije bivaju najčešće previdane ("lakši poremećaji disanja"). Trajanje absensa zavisi i ovdje od dužine faze aktivnog konflikta i od postojanja šizofrene konstelacije.

Isto u principu važi, naravno, i za desni srčani infarkt.

Epilepoidna kriza kod ulceracija jetrinih žučnih vodova sa absensom za vrijeme hepatitisa, do sada označeni kao hepatična koma

Page 35: Nova Medicina i Tok Bolesti

Takođe i ovdje važi na sličan način naprijed opisano - mutatis mutandis. I ovdje za vrijeme tzv. "hepatitisa" zarastanje ulceracija biva prekinuto epileptoidnom krizom koja je inače simpatikotona, praktično sa aktivnošću konflikta, tako da kruste na manjim i većim žučnim vodovima, koji nakratko ponovo ulceriraju, bivaju sa žuči sasvim bezopasno odnesene u crijeva.

Ali kako su žučni kanalići takođe prekriveni pločastim epitelom sa relejom u senzoričnom centru korteksa, tako i ovdje vidimo uobičajeni absens. Često on prolazi neprimjećeno ako se javi u snu. Do sada je ovo, ukoliko je primjećeno, označavano kao hepatična koma.

Ako sve ovo znaju ljekari, rodbina i medicinsko osoblje i u skladu s ovim se ne ponašaju prestrašeno, izbjegava se panika koja se stvara zbog očekivane izjave "to je jetrina koma, početak kraja". Pri tom je absens u epileptoidnoj krizi za vrijeme hepatitisa (= faza ozdravljenja SBS-a konflikta sekiracije za revir) potpuno normalna pojava.

Epileptoidna kriza kod ulceracija bronhijalne sluznice sa absensom za vrijeme "bronhitisa"; atelektaze, odnosno pneumonije

Epileptoidnu krizu ulceracija sluzokože bronha navodimo ovdje zbog upotpunjavanja slike, jer je i ovdje u pitanju pločasti epitel sa relejom u senzoričnom kortikalnom centru. I ovdje imamo absens, koji najčešće prolazi neprimjećeno, naročito ako se javi u snu.

Epileptoidna kriza tzv. zamućenja staklastog tijela oka

Za takozvani glaukom, povećanje očnog pritska u zadnjoj očnoj komori, uključujući staklasto tijelo, do sada je vazila terapijska zavisnost, jer se vjerovalo da on razara oko. Međutim, istina je nešto drugo. U epileptoidnoj krizi, kao poslijedica kratkotrajne aktivnosti konflikta, rezultira pad povećanog očnog pritiska.

Glaukom sa svojom tipičnom (epileptoidnom) glaukom-krizom je, u stvari, neophodno povećanje očnog pritiska zadnje očne komore, da bi oko kod ponovnog punjenja ispraznjenih dijelova ostalo napeto. Kad ne bi bilo glaukoma, onda bi se očna jabučica smežurala i sposobnost vida ne bi bila obezbjeđena.

Page 36: Nova Medicina i Tok Bolesti

EILEPTIČNA ODNOSNO EPILEPTOIDNA KRIZA U TOKU OZDRAVLJENJA, OBJAŠNJENA NA PRIMJERU SRČANOG INFARKTA

Izbijanje edema u fazi ozdravljenja, svaki put ima svoj vrhunac i tačku preokreta. Kod koronarnog ulkusnog karcinoma, na primjer, ono dolazi oko 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Epileptična ili epileptoidna kriza znači da edem biva zaustavljen i regulisan od strane samog organizma u smislu njegovog iščezavanja. Ovu kratku fazu u kojoj je i tačka preokreta i početak regulacije, nazivamo epileptična ili epileptoidna kriza ("epileptična" se odnosi strogo uzevši samo na toničko-kloničke grčeve kod motornih konflikata). Kod koronarnog ulkusnog karcinoma zovemo je srčani infarkt. Ako je pacijent prošao ovu krizu i ako je konfliktolitičko stanje stabilno, bez recidiva konflikta i bez panike, onda se može reći da je pacijent veći dio svoje bolesti ostavio iza sebe. Kod srčanog infarkta ovo se znalo i prije Hamera, jer većina smrtnih slučajeva dešavaju se za vrijeme ove epileptoidne krize.

Na psihičkom nivou pacijent doživljava svoj kompletan konflikt još jednom u kratkom vremenu. Ovo je upravo trik majke prirode. Ona koči vagotoniju pomoću ovog "prirodnog", psihofizičkog recidiva konflikta velikih razmjera. To je kao jedno snažno negativno čudo, trebalo nam je mnogo hiljada godina da bi došli na ideju o ovom jednostavnom, ali genijalnom preokretu majke prirode. Epileptoidna kriza je sažeta rekapitulacija kompletnog konflikta.

Iz tog koliko se do sada malo znalo o epileptoidnoj krizi i suštini srčanog infarkta proizilazi činjenica da naivni kardiolozi vjeruju u bajku o zapušenim koronarnim arterijama, iako sam ja još 1984. u Bečkoj studiji o srčanom infarktu mogao bez sumnje da dokažem da je srčani infarkt, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, stvar samog mozga i ničeg drugog, tačnije rečeno jedan edem mozga periinzularno desno. Od 1984. to stoji u mojoj knjizi Rak - bolest duše. Zastoj srca nema porijeklo u samom srcu, nego u iscjeljujućem otoku relejnog centra za srčani ritam u mozgu.

Epileptična kriza koja, sa više ili manje izraženom dramatikom, označava svaku fazu ozdravljenja kod oboljenja raka, nastaje uvijek na bazi edema mozga. Svaki, pa i najmanji epileptični napad pretpostavlja moždani edem. Načešće se ove epileptične krize (i srčani infarkti) dešavaju noću, u najdubljoj tačci vagotonije, u fazama mira i odmora, a nikad u napetosti i simpatikotoniji. Ova činjenica nikad nije potakla kardiologe i ostale ljekare na razmišljanje.

Ako edem dosegne motorni centar u Gyrus-u praecentralis-u ili ako jedan konflikt straha ima tamo svoj HH, epileptička kriza može da dovede do prolazne oduzetosti ekstremiteta ili lica.

Epileptička kriza uvijek ima tipične cerebralne prateće simptome, koje takođe vidimo kod srčanog infarkta: centralizacija, preznojavanje sa strahom, smetnje disanja, nagon na povraćanje, vrtoglavica, diplopija, grčevi, glavobolja, nemir, panika, često absens, jer je koronarna intima senzibilna i pod upravom senzoričkog centra u kori velikog mozga. Kortikalne epi-krize su one koje potiču od jednog HH u kori velikog mozga, a mogu da se rašire na čitavu koru i da izazovu toničko-kloničke grčeve, ugriz za jezik i pjenu na ustima (nastalu zbog udaranja jezika), itd.

Po svojoj suštini, epileptička je kriza jedno šokantno stanje organizma, pri kojem se intrafokalni i perifokalni edem HH pokušavaju iscijediti iz tkiva, jer bi se odgovarajući relejni centar inače

Page 37: Nova Medicina i Tok Bolesti

sigurno ugušio u pretjeranom otoku, što znači da njegova funkcija ne bi bila obezbijeđena. Ovaj edem uzrokuje zastoj srca, odnosno insuficijenciju centra za srčani ritam, ako je konflikt trajao predugo (više od devet mjeseci). Kako kardiolozi "neće da čuju za mozak", oni praktično svakom pacijentu sa srčanim infarktom daju infuzije, tako da se pacijent na kraju uguši u edemu mozga.

Tretiranje centralnog šoka, uslovljenog edemom mozga kao što je epileptična kriza, dodavanjem volumena, kao što se to opravdano radi kod šoka s nedostatkom volumena zbog iskrvavljenja, jako je opasno. Priroda je milionima godina razvijala stanje šoka, a takođe i njegovu terapiju. Pri tom, svakako ne treba prećutati da je epileptična kriza očigledno od prirode predviđena i konstruisana kao jedna vrsta kriterijuma odabiranja. Naša Bečka studija o srčanom infarktu pokazala je da, ako konflikt traje više od devet mjeseci, šanse za preživljavanje rapidno padaju, kod današnjeg stanja terapije. Ovo će se uveliko reducirati kad terapija mogne da se uvede još u "predvorje", dakle u 3-6 sedmica vagotonije pred epileptičku krizu, odnosno srčani infarkt, i pomoću kortizona i hladenja glave uspije da se zakoči moždani edem. Po mom mišljenju, smrtnost od srčanog infarkta može se, bez daljnjeg, smanjiti za više od polovine današnje vrijednosti.

Oprez: ja sam doživio mnoge slučajeve gdje je šećer u krvi pacijenta za vrijeme epileptične krize pao skoro na nulu. Zato je uvijek opravdano davanje glukoze, ali obavezno sa manje tečnosti. Oprez: ako kod šizofrenije dođe do istovremenog rješavanja oba viseća konflikta, čiji su HH postavljeni u različitim hemisferama, kod epileptične krize u ovom slučaju može još jednom doći do kratkotrajnog, prolaznog delirantnog stanja.

ŠTA ZNAČI "BIOLOŠKO" RJEŠENJE JEDNOG KONFLIKTA?

Uvijek nanovo dobijam ponude za saradnju od psihologa, "hipnoterapeuta" i onih koji se bave biorezonancom i NLP. Ne mogu da ih prihvatim. Svima njima je zajedničko da su, najčešće, klinički neiskusni i da misle da se konflikti, i to biološki, mogu riješiti nekim ho-ruk metodama.

Uzmimo, na primjer, da psiholog, sa svojom falsifikovanom metodom, i naiđe na jedan aktuelan konflikt i razgovorom uspije da ga riješi. Pri tom može baš da se radi o konfliktu koji, biološki gledano, ne smije da bude riješen. Ovaj, u Novoj medicini nepoželjan psiho-svijet, prije svega uopšte ni ne zna šta je to biološki konflikt i njemu pripadajući SBS.

Takođe, hipnoterapeutima može da se desi da riješe konflikt koji oni uopšte ne znaju biološki da klasifikuju. Pri tom, stvar još najgore stoji sa dubokom hipnozom, pošto ona često izazove novi DHS a ne zna se da li ga, nakon toga, i ukloni.

Obe ove metode poznajem dobro iz vremena kad sam radio na psihijatriji i smatram ih opasnim zbog njihove ignorancije. S druge strane, NLP i biorezonancu smatram posebno nepodobnim za rješavanje jednog biološkog konflikta i SBS-a.

Sve ove metode polaze od toga da je SBS nešto loše i zloćudno i da sve (takođe biološke konflikte) treba terapijom odstraniti. Realnost rješenja bioloških konflikata, tamo gdje smiju da budu riješeni, u stvari mnogo je jednostavnija i istovremeno mnogo teža.

Page 38: Nova Medicina i Tok Bolesti

U posljednjih dvije hiljade godina, mi smo toliko okorjeli u medicinskoj zabludi koja je medicinu u suštini usmjeravala prema starozavjetnom, tako da se većina ne može jednim trzajem od ovog odvojiti. Jedna majka osjeća biološki konflikt svog djeteta i bez bilo kakve "metode", što važi i za majke u životinjskom carstvu.

Ove majke instinktivno pronalaze uzroke tih konflikata, i pravo sredstvo i trenutak, prave utjesne ili opominjuće riječi kojima će da ih riješe. One, jednostavno, biološki sve rade na pravi način i to je prosta stvar.

S druge strane, intelektualni tupan, koji to hoće da riješi pomoću "metode", radi sve nakaradno. Najbolje bi mu bilo da se drži podalje od svega. Nova medicina je egzaktna prirodna nauka, bez ijedne hipoteze, za razliku od pet hiljada hipoteza vjerničke medicine koja se naziva državnom ili školskom. I pored toga, kod nas, u svijetu Nove medicine, nisu na cijeni intelektualni fah-idioti sa niklovanim naočalama. Kod nas ne postoji psihijatrija, ni cerebrojatrija, ni organojatrija, nego jednostavno jedna jatrija.

U Novoj medicini, jatros bi trebalo što je moguće više da zna, ali u prvoj liniji on mora da bude pacijentov prijatelj zdravog razuma, dobar savjetodavac.

Jedan takav savjetodavac i dobar savjet pacijentu su potrebni dok rješava svoj biološki konflikt, pa i ako ovaj uopšte ne smije da bude riješen.

Najvažnije je da čovjek ima na umu da SBS ne predstavlja ništa zloćudno i da 95-98% pacijenata preživljava, čak i u slučaju raka. Kod ovakvog procenta preživljavanja, dakle, nema mjesta panici.

Visoki mortalitet, koji je naše jadne pacijente dovodio u paniku, posljedica je neznanja ili namjernog izbjegavanja primjene spoznaja Nove medicine u školskoj medicini.

Ako mi u Novoj medicini znamo da svi procesi koje smo nekad zvali "zloćudnim" imaju svoj biološki smisao i konfliktolizu i da npr. nakon konflikta gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost dolazi leukemija, onda se pacijent ne prestraši kad je ona već tu, kako je i najavljeno.

Uzmimo naš više puta navodeni primjer: jedna majka oboli od DHS-a u momentu kad malo dijete biva unesrećeno pred njenim očima. Dok dijete leži u bolnici, kod nje raste rak dojke. Biološki smisao konflikta bi bio da ona rastom ovog raka dojke proizvede više mlijeka za dijete, da bi ono moglo da nadoknadi zastoj u razvoju većom ponudom mlijeka. Rješenje konflikta uopšte nije moguće sve dok dijete leži u bolnici. Rješenje biološkog konflikta još uvijek nema biološki smisao ni dok dijete ima smetnje, uzrokovane nesrećom, duže vrijeme po izlasku iz bolnice. Jer dijetetu je i dalje potrebna pojačana ponuda mlijeka. Ovaj biološki program je na snazi staviše i ako moderna, civilizovana majka uopšte ne doji. Zato moramo ovoj majci pažljivo objasniti uzročno-posljedične veze, uključujući i spontano razmekšanje raka dojke ukoliko su prisutne mykobakterije (Tbc), što se uostalom može klinički utvrditi ukoliko se dobije potvrdan odgovor na pitanje da li je već imala faze čestog noćnog znojenja. Ona takođe mora da zna da je jedan inkapsulirani nerazgrađeni tumor u grudima u odsustvu mykobakterija nešto potpuno bezopasno. On je, istina, biološki nešto nepotrebno, ali ni u kom slučaju ne ugrožava život

Page 39: Nova Medicina i Tok Bolesti

pacijenta. Kako ovakvi pacijenti nisu ništa gluplji od nas, oni to shvataju brzo, mnogo brže nego što mi pretpostavljamo.

Želim da vam ukratko iznesem dva slučaja, koji će se ponovo pojaviti u daljnjem tekstu, samo da bih pokazao da rješenje jednog biološkog konflikta sa SBS-om na sva tri nivoa nije psihičko nego baš biološko.

Otkriće Hamerovih žarišta - istorijski preokret

Otkad postoji CT, nalaz nakupina glije na CT-u mozga, koja se inače dobro boji kontrastnim sredstvom, predstavljao je povod za postavljanje dijagnoze - tumora mozga.

Još 1982 , odnosno godinu dana nakon otkrića Nove medicine, pošlo mi je za rukom da prospektivno pronađem Hamerovo žarište ogromnih razmjera kod jednog pacijenta sa konfliktom revira u fazi rješenja. Od tada sam znao da tumori mozga ne postoje, nego da bi ovi fenomeni morali imati veze sa fazom ozdravljenja jednog biološkog konfliktnog dešavanja.

Izraz Hamerova žarišta (HH) inače potiče od mojih protivnika, koji su tvorevine koje sam pronašao posperdno nazivali "čudna Hamerova žarišta". Pažljivo posmatrajući ove formacije, uskoro sam naučio da ih prepoznajem još u momentima njihovog prividnog nastajanja, od početka faze ozdravljenja. Kako sam ubrzo nakon toga pronašao zakon dvofaznosti, naravno da sam znao da je svakom ovakvom procesu, odnosno fazi ozdravljenja prethodila jedna faza sa aktivnim konfliktom.

Nesreća za mnoge pacijente je bila u tome da Hamerova žarišta, u fazi ozdravljenja, bivaju reparirana nakupljanjem ćelija glije (vezivno tkivo). Ovo uključuje povećanu rigidnost tkiva, međutim ostaje bez tegoba sve dok organizam ne oboli na istom mjestu od istog konflikta.

Pojavile su se enormne teškoće:

1. Kod raka (na ovu bolest bio sam tada koncentrisan, vjerujući da sam otkrio mehanizme njegovog nastanka), nije bilo uobičajeno da se radi CT-mozga ukoliko ne postoji osnovana sumnja na metastaze u mozgu. Uostalom, ovo se do danas nije promijenilo. Tako je u pojedinačnim slučajevima uputiti nekog na CT-mozga bilo izuzetno teško. S druge strane CT- snimci su ranije bili relativno skuplji, pa je čovjek bio srećan kad je uopšte mogao da dobije jednu jedinu seriju CT-snimaka mozga.

2. Ja sam najprije tragao za topografijom Hamerovih žarišta u mozgu, što se pokazalo kao veoma teško, jer ako se na mozgu nešto i vidi, onda u pitanju može da bude i jedan stari, završeni proces, koji sa aktuelnim konfliktnim dešavanjem kod pacijenta nema veze. Osim ovoga, nisam znao da li je pacijent imao još karcinoma koji do tada nisu bili

Page 40: Nova Medicina i Tok Bolesti

dijagnostikovani, što je opet dolazilo u obzir kod sasvim svježih procesa, odnosno sasvim aktuelnih bioloških konflikata.

3. Nalazio sam konflikte sa sličnim sadržajem, koji su se preklapali, a za koje danas znam da imaju jedno jedino Hamerovo žarište koje obuhvata više releja. Ovo znači da je pacijent obolio od jednog ili više konflikata sa različitim aspektima, koji su udarili u istoj sekundi DHS-a i svi bili obuhvaćeni jednim Hamerovim žarištem. Pored ovoga, bilo je pacijenata koji su imali više Hamerovih žarišta na sasvim različitim mjestima u mozgu. Sva ova žarišta imala su nešto zajedničko. Ako je pacijent inače pokazivao sve simptome pcl-faze riješenog konflikta, ona su morala predstavljati fazu ozdravljenja.

4. Pored svih ovih Hamerovih žarišta u fazi ozdravljenja, u mozgu bi morala da postoji neka formacija, koju bi čovijek nekim aparatom mogao da učini vidljivom, a koja bi odgovarala konfliktu u aktivnoj fazi. Onda sam ponekad viđao takve koncentrične krugove poput mete i kad bih ovo spomenuo radiolozima oni bi, smješeći se, uvijek rekli da su u pitanju okrugli artefakti aparata. Zatim je tu bilo polukružnih struktura, kako onih ograničenih Falx-om, tako i onih koji su izgledali ograničeni lateralnim rubom slike.

5. Saradnja sa radiolozima je bila ravna nuli. Niz njih su imali aparat za zračenje i radili tzv. radioterapiju i nisu sebi mogli da priušte da moje rezultate uopšte uzmu za moguće. Uostalom, oni su mi bez uvijanja govorili da bi im klinike otkazale saradnju u istom momentu kad bi Hamerovu teoriju uzeli za moguću. Mnogi od njih tada još nisu ni imali CT-aparate, a CT mozga je rađen isključivo u cilju otkrivanja "tumora mozga" i "metastaza".

6. Kako nisam imao vlastiti CT-aparat, nisam bio u mogućnosti da izvedem sistematska istraživanja ili da ponovim istraživanja pod jednim drugim uglom presjeka. Mogao sam da dobijem samo ono "što je palo sa stola naših gospodara", a to nije bilo mnogo. Često se dešavalo da pacijenti nisu mogli sa sobom da ponesu svoje CT-snimke. Od pismenih nalaza bilo je tako malo koristi.

7. Smatrao sam da Hamerova žarišta koja sam prepoznavao pripadaju fazi ozdravljenja. Shodno ovom, postulirao sam da bi ona morala da postoje još u fazi aktivnosti konflikta. Ali ovo od radiologa nije bilo akceptirano i ponavljano sam slušao: "Gospodine Hamer, mi ovdje ne vidimo ništa.

8. Vidao sam mnoga Hamerova žarišta, npr. u motornom, senzoričnom i postsenzoričnom centru, ali pri tom nisam mogao da sebi predstavim rak na organu, jer su ona jednostavno pripadala ekvivalentima raka. Međutim, ja sa ovim bolestima uopšte nisam računao, jer sam krenuo da istražujem rak. I zbog toga mi se često dešavalo da pronađem puno više žarišta nego što sam tražio, a u slučajevima gdje je pacijent imao aktivnost samo jednog konflikta, nije se moglo naći ništa.

Često se dešavalo da je pacijent imao jedan ogroman tumor, a na CT-u mozga se nije vidjelo "ništa". Drugi su imali jedan mali tumor, koji je bio u fazi ozdravljenja i u mozgu se moglo naći jedno razvučeno Hamerovo žarište.

Nije mi preostalo ništa drugo, nego da pođem putem svakog istraživača prirodnih nauka i kao čestiti zanatlija, sa 99% transpiracije i 1% inspiracije, da upoređujem sve dostupne CT-snimke mozga, zajedno s organskim nalazima, sa drugim CT-snimcima mozga i njima odgovarajućim ili prividno odgovarajućim organskim nalazima.

Page 41: Nova Medicina i Tok Bolesti

Na početku je postojala još jedna dodatna teškoća, jer nisam razlikovao dešnjake i ljevake. Naknadno sam shvatio da bi još češće zapadao u zablude da uvijek nisam polazio od organa. Od organa ka mozgu ili od mozga ka organu je korelacija uvijek jasna. Kategorije dešnjak-ljevak su od važnosti samo za korelaciju psiha - mozak i mozak - psiha.

Na primjer: hemeroide će dobiti ili žena dešnjakinja sa konfliktom identiteta u fazi ozdravljenja ili muškarac lijevak sa konfliktom sekiracije za revir, takođe u fazi ozdravljenja. Dakle, vidim li na lijevoj strani velikog mozga, na određenom mjestu lijevog temporalnog režnja Hamerovo žarište sa edemom, onda pacijent mora uvijek imati hemeroidni ulkus, odnosno ulkus pločastog epitela sluznice rektuma u fazi ozdravljenja. I obrnuto, ako pacijent ima ulkus sluznice rektuma u fazi ozdravljenja, odnosno hemeroide, onda on u mozgu stalno ima Hamerovo žarište u fazi ozdravljenja na ovom mjestu u lijevom temporalnom režnju.

Tek nakon stotine pregledanih CT snimaka mozga, pošlo mi je za rukom da naučim da razlikujem ekvivalent raka od raka, a nakon hiljade da utvrdim tačnu lokalizaciju, odnosno korelativnu topografiju prema organu. Uz ovo, mora da se naglasi da je za mnoge tjelesne funkcije, kao npr. senzibilitet periosta, koji prekriva nas kompletan koštani sistem, postojao samo mali bijeli flek na geografskoj karti mozga i organa, jer je periost mogao da se pregleda veoma loše ili nikako. O senzibilitetu periosta ne piše ni u jednom udžbeniku.

TAKOZVANI PRSTENASTI ARTEFAKTI NA CT-u MOZGA KOJE SU NEURORADIOLOZI SKORO DVIJE DECENIJE POGREŠNO TUMAČILI

Ostala je svađa oko tzv. "prstenastih artefakta", koji u stvari postoje i koje sam ja tada viđao otprilike kod svakog stotog pacijenta i smatrao ih Hamerovim žarištima konfiguracije mete u fazi aktivnosti konflikta. Lazni "prstenasti artefakti", koji su od mene, kao i od vrlo rijetkih pojedinaca, bili žestoko osporavani i reklamirani kao Hamerova žarišta sa konfiguracijom mete, za radiologe su i dalje bili artefakti, odnosno vjestački produkti aparata, a ne fakti.

Godinama je pokušavano da se ovi fenomeni jednostavno gurnu u stranu. Konačno sam dobio ideju za koju mi je dobro došao moj 12-semestralni studij fizike.

Javio sam se šefu pogona za kompjutersku tomografiju u fabrici Simens, gospodinu Feindoru. U toku prijatnog razgovora, za koji sam ga zamolio, predlozio sam mu da nas dvojica zajednički ustanovimo kriterijume koji bi morali biti ispunjeni kod prstenastih artefakta i kad sigurno ne bi smjelo da se radi o prstenastom artefaktu. Gospodin Feindor je inženjer i mi nismo imali nikakvih problema da ustanovimo uslove koji u ovom ili onom slučaju moraju biti ili ne bi smjeli biti ispunjeni. To je bilo 18. 05. 90. Konačni protokol je potpisan 22. 05. 90. Od tada je među neuroradiolozima izbila opšta panika. To smo odmah osjetili, planirajući da u drugoj polovini godine izvedemo niz testova kod Simensa.

DOKUMENT FIRME SIMENS: Erlangen, 22.12.89.

Takozvane diskutabilne prstenaste strukture/artefakti u CT-u mozga

Page 42: Nova Medicina i Tok Bolesti

Potpisnici su izradili slijedećih sedam isključivih kriterija, čije zadovoljenje isključuje postojanje prstenastog artefakta: Na osnovu prethodnog, postojanje prstenastog artefakta ne dolazi u obzir:

Ako je u NMR vidljiva jasna slična prstenasta formacija. Ako prstenovi nisu okrugli nego deformisani, gdje je očigledno u pitanju ekspanzivni

proces. Ako jedna kružna formacija ima očigledne nakupine glije. Ako artefakti ili prstenovi ne leže u rotacionom centru aparata ("paracentralne

konfiguracije mete") Ako istovremeno postoji više krugova, jedan pored drugog, u tom slučaju može najviše

jedna prstenasta formacija da predstavlja prstenasti artefakt. Ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", odnosno ako se na kontrolnim

CT-snimcima nalaze na istom mjestu, a i njihov izgled je promijenjen. Artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne strukture oko

rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimaka bočno ili u visokoj pomjerenoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

Pečat:Akcionarsko društvo Simens Oblast medicinske tehnike Henkestr. 127 - Telefon (o91 31) 640 Postfah 3260 8520 Erlangen

Page 43: Nova Medicina i Tok Bolesti

Nacrt za daljnji zajednički protokol studije planirane na serijama CT-a dobrovoljnih pacijenata sa okruglim strukturama na CT-u mozga, koja je ometena (vidi tekst).

Tiče se: tzv. prstenastih struktura, okruglih formacija, formacija izgleda mete ili Hamerovih žarišta u CT-u mozga:

Fabrika Simens i gosp. dr Hamer potvrđuju slijedeće fizičko-tehničke uzajamne odnose.

Page 44: Nova Medicina i Tok Bolesti

Potpisnici su 22.12.89. izradili devet kriterijuma, čije zadovoljenje isključuje postojanje tzv. prstenastih artefakata. Sigurno je da se ne radi o jednom prstenastom artefaktu u sljedećim slučajevima:

1. ako je na NMR jasno vidljiva slična prstenasta formacija2. ako prstenovi nisu okrugli, nego deformisani, odnosno očigledno praćeni ekspanzivnim

procesom3. ako jedan krug sasvim očigledno pokazuje edematozne popratne pojave ("edematozni

prstenovi")4. ako artefakt ili prsten ne leži u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije

izgleda mete")5. ako kružna formacija pokazuje očigledne nakupine glije6. ako postoji više krugova jedan do drugoga, najviše 1 od njih može da bude tzv."prstenasti

artefakt"7. ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", što znači ako su promjenjenog

izgleda vidljive na istom mjestu na narednim kontrolnim CT-snimcima8. ako su okrugle formacije vidljive samo na jednom dijelu CT-presjeka, a na drugima

nedostaju, ne radi se o artefaktu9. artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne formacije oko

rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimka bočno ili u visokoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

Page 45: Nova Medicina i Tok Bolesti

Zamolio sam direktora, gospodina Feindora, da mi pruži priliku da na Simensovim CT-aparatima provedemo niz testova, koji bi trebalo da se protegnu na oko četiri sedmice. Nakon toga bi bio sazvan skup neuroradiologa, koji bi, zajedno sa Simensom, trebalo da potvrde da predstavljeni nalazi ne mogu da budu artefakti, nego da su u pitanju pravi nalazi, odnosno fakti.

Termin za ovu predviđenu konferenciju bio je uvijek nanovo odgađan, dok mi jednog dana jedan od odgovornih iz firme Simens nije u povjerenju rekao: " Gospodine Hamer, mi imamo užasne teškoće sa radiolozima." Bilo je jasno signalizirano potpuno neodobravanje.

Page 46: Nova Medicina i Tok Bolesti

U pripremama za ovu konferenciju, mi smo uradili sve moguće sa Simensom ranije dogovorene preglede, kao npr. pomjeranje pacijenta 2 cm iz srednjeg položaja na desno, da bi se vidjelo da li konfiguracija mete ostaje na istom mjestu, što je ona stvarno i činila. Ili, pokušavali smo kod istog pacijenta da uradimo kontrolu u što je moguće pravilnijim razmacima i na različitim aparatima, da bi ustanovili koji je tok imala konfiguracija mete.

Takođe, jedan siguran kriterijum za pravi nalaz je bila pojava konfiguracije mete samo u određenom broju slojeva, dok je u ostalim slojevima njena pojava izostajala.

Prilikom svih ovih pregleda, koji su zahtijevali mnogo vremena i truda, pronašli smo jednu potpuno zaprepačćujuću stvar. Jedan radiolog je ustvrdio da je on ove konfiguracije mete viđao na samim organima, tako da bi oni morali biti stvarno artefakti.

Od ovog momenta bio je probuđen moj interes za ovakve konfiguracije mete na organima i ja sam ih pregledao sistematski. Pri tom sam pronašao da se ovakve konfiguracije mete nalaze na kompaktnim organima na kojima možemo da radimo CT (kao što su jetra, slezina, parenhim bubrega, kosti itd.), ali da su one bile vidljive uglavnom samo na početku ili eventualno ponovo kasnije postajale vidljive kod kostiju kad počne rekalcifikacija. Ispostavila se zaprepačćujuća stvar da mozak i organ međusobno korespondiraju u konfiguracijama meta i da mete na organima takođe imaju određen tok. Tako, na primjer, u jetri kod solitarnog karcinoma klasična konfiguracija mete se vidi samo u početku. Kasnije solitarni karcinom na CT-u postaje taman i ne dozvoljava da se konfiguracije mete prepoznaju. Kod prirodnog iscjeljenja pomoću TBC vidimo potpuno naznačene prstenove kalcifikacije, naročito ako nije došlo do totalne kaverne, odnosno rupe u jetri, nego ako je karcinom ostao na pola puta, tako da je tuberkuloznim iscjeljenjem okruglo žarište moglo biti samo razrjeđeno ("spuzvaste kaverne").

MOZAK GLAVE I MOZAK ORGANA

Nasuprot svima poznatog mozga glave, stoje ćelije organa od kojih svaka ima ćelijsko jedro koje predstavlja mini-mozak. Svi ovi mini-mozgovi su umreženi tako da sve ćelije organizma međusobno komuniciraju preko ovih ćelijskih jedara.

Sumu svih ovih mini-mozgova možemo da vidimo kao drugi mozak. To bi praktično značilo da u slučaju jednog biološkog konflikta jedan areal mozga kojeg nazivamo Hamerovo žarište stoji u korespodenciji sa jednim drugim arealom mozga organa, koji smo do sada nazivali rak, odnosno ekvivalent raku ili promjena na organu.

U slučaju jednog senzoričnog podrazaja, mozak organa šalje informaciju mozgu glave, obrnuto je kod jednog motornog odgovora kad mozak glave šalje informaciju mozgu organa.

Mi u stvari još ne znamo šta se u elektrofiziološkom smislu tačno odigrava u pojedinim ćelijama mozga ili organa i šta se tačno dešava u zahvaćenim relejima, ali ovo saznanje nije pretpostavka za naš klinički rad sa ovim jasnim nalazima.

HAMEROVO ŽARISTE U CA-FAZI I U PCL-FAZI

Page 47: Nova Medicina i Tok Bolesti

Prilikom DHS-a, kompetentni centar u mozgu biva markiran, i to konfiguracijom mete. Oko centra ovog releja obrazuju se oštri koncentrični krugovi. Ova "meta" znači da je Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta.

Ovo mjesto nije slučajno izabrano, nego predstavlja kompjuterski relej, koji individuum u sekundi DHS-a "asocira" u skladu sa sadržajem konflikta. Od ovog Hamerovog žarišta u istoj sekundi biva obavješten i pogođen rakom korelirajući organ.

Napredovanjem konflikta, napreduje i Hamerovo žarište u mozgu, što znači da biva pogođen sve veći i veći areal mozga ili da jednom pogođeni areal doživljava sve jaču i jaču promjenu. Istovremeno se na organu sve više razvija rak, što znači da tumor povećava masu pomoću mitoza (ovo kod endoderma i mezoderma pod uticajem malog mozga). Kod mezoderma, pod uticajem srži velikog mozga, tumor se povećava u smislu nekroze ili kod ektodermalnih organa tumor postaje razvučen, ulcerozan ili se radi o mnogo malih ulceracija.

U mojoj prvoj džepnoj knjizi od 1984, Rak - bolest duše, Kratak spoj u mozgu, ja sam ova Hamerova žarišta u aktivnoj fazi još pogrešno označavao kao kratke spojeve, jer mi tad još nismo ništa znali o bioelektričnim procesima. Ova oznaka je danas nepodobna, jer se pod kratkim spojem podrazumijeva smetnja programa. Ovo je kod Hamerovog žarišta samo uslovno rečeno slučaj. Odnosno možemo reći da je to smetnja normalnog programa sa kojom organizam u potpunosti računa.

Ali sama riječ smetnja nije primjerena, jer je riječ o jednoj vrsti naročitog programa ili programa za nuždu. Što znači, ako individuum dospije iznenada u situaciju i bude njome zatečen, stupa na snagu program za nuždu, kojeg nazivamo biološki konflikt, a koji ima za cilj da dovede organizam ponovo u jedan normalan ritam. Ovaj program se ne odnosi isključivo na jedan individuum, nego uključuje pripadnike iste vrste, familije ili roda.

Primjer:

Jedna majka doživi da je njeno trogodišnje dijete unesrećeno pred njenim očima. Ako je ovo za majku DHS, on izaziva biološki konflikt i to jedan sasvim određeni - konflikt brige majka-dijete. Ovaj biološki konflikt ima na sva tri nivoa sasvim naročito osmišljeno značenje. Psihički - sve misli se vrte oko pitanja kako pomoći da se dijete ponovo oporavi. Na nivou mozga kod dešnjakinje na desnoj strani malog mozga lateralno vidimo Hamerovo žarište konfiguracije mete, koje nam govori da u ovom konfliktu brige majka-dijete još uvijek vlada aktivnost. Na nivou organa vidimo da tkivo mliječne žlijezde kod ove žene raste. Znači ćelije lijeve mliječne žlijezde se razmnožavaju da bi bile uključene u produkciju mlijeka. U ovom periodu se takođe sinhrono razmnožavaju i mykobakterije TBC, ako su prisutne. U prirodi, odnosno kod primitivnih naroda, jedna zdrava žena doji praktično kontinuirano dok traje generativni period života, osim u poslednjim mjesecima trudnoće. Na ovaj način majka produkuje "dojkom za dijete" puno više mlijeka nego ranije. Poslijedica bi trebalo biti da dijete, većom ponudom mlijeka, dobije šansu za brzi oporavak. Kad je dijete ponovo oporavljeno, nastupa rješenje konflikta, što znači da od sada prekomjerne ćelije mliječne žlijezde nisu više potrebne, jer dijete može da izidje na kraj sa uobičajenim količinama mlijeka. Sljedeća posljedica je da za vrijeme daljnjeg procesa dojenja nastupa tuberkuloza, tako da dijete praktično dobiva tuberkulozno mlijeko, koje mu uopšte ne

Page 48: Nova Medicina i Tok Bolesti

šteti. Tuberkuloza uzrokuje kazeoznu nekrozu novonastalih ćelija mliječne žlijezde i tako ih razgradi. Nakon svega ostaje kaverna. I upravo cijeli ovaj proces mi nazivamo osmišljenim i planskim biološkim naročitim programom prirode koj nikako nije slučajan.

Ali šta su sad ova Hamerova žarišta u mozgu ? Ako su dobro vidljiva, znači u fazi ozdravljenja, neuroradiolozi ih nazvaju tumorima mozga i metastazama u mozgu, što izaziva opštu pometnju. Kad pokazuju jak perifokalni edem i dobro se boje, bivaju proglasena za tumore mozga koji se brzo šire. Ukoliko prave jako veliki edem ostaju neprimjećena, što je slučaj sa HH u srži velikog mozga. Ako leže na kori velikog mozga bivaju pogrešno proglašavani tumorima moždanih ovojnica. U osnovi riječ je uvijek o jednom te istom - u pitanju su samo različiti stadijumi razvoja jednog Hamerovog žarišta.

Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta, kad ima konfiguraciju mete, do sada je uvijek pogrešno tumačeno kao artefakt. Kad bi kasnije dobilo edem i postalo tzv. tumor mozga, radiolog se ne bi trudio da ustanovi da je ovaj "tumor mozga " postojao još prije u konfiguraciji mete. Od kada smo ja i firma Simens potpisali papir, koji je dat u ovom poglavlju, diskusija oko toboznjih artefakta mogla je da se okonca. Oni su bili fakti, odnosno "mete" su značile fazu aktivnog konflikta u jednom određenom releju mozga ili u jednoj grupi releja.

Tumori mozga po definiciji ne postoje, jer ćelije mozga nakon rođenja ne mogu više da se dijele, takođe ne pod uslovima koji su do sada pogrešno tumačeni kao tumor mozga. Dakle, ni u kakvim uslovima. Ono što može da se razmnožava je bezazlena glija, vezivno tkivo mozga, koja ima istu potpornu funkciju kao i vezivno tkivo našeg tijela. Niko ne može sa stopostotnom sigurnošću ontogenetski da klasifikuje gliju. Sudeci po tom kako se ponaša, postoji opravdana sumnja da je mezodermalnog porijekla. Na to ukazuje i činjenica da nakupine glije rezultiraju u mozgu stalno u pcl -fazi. S druge strane, znamo da neurofibromi nastaju i daju množenje ćelija u fazi aktivnosti konflikta. Međutim, ovo ne predstavlja kontradikciju, jer znamo da mezodermalnim organima pripadaju kako oni kojima upravljaju releji u malom mozgu, tako i oni čiji su releji u srži velikog mozga. Prvi daju razmnožavanje ćelija u ca-fazi konflikta, dok drugi daju bujanje ćelija u drugoj fazi. Stoga moramo poci od toga da gliomi imaju obe sposobnosti mezoderma.Ova svijetla zgusnuca glije Hamerovih žarišta su reparature organizma i zato predstavljaju razlog za radost, a ne za prepadanje i pogotovo ne za operaciju mozga.

Pogledajmo redom kako se tako nešto odvija. Kod jednog DHS-a u mozgu biva markiran kompetentni relej i tako nastaje Hamerovo žarište sa konfiguracijom mete. Dok ovo na CCT-u primjetimo, znamo da u ovom releju teče jedan naročit program, što znači da je organizam u ovom konfliktu uhvaćen nespreman, odnosno na "pogrešnoj nozi".

Ovaj naročiti program se stara da organizam izidje na kraj sa nepredviđenom situacijom. On se ne tiče isključivo jedinke nego i njene biološke grupe (rod, familija itd.). Aktivnost konflikta, odnosno konfiguracija mete traje u mozgu sve dok konflikt ne bude riješen i dok se organizam ne mogne vratiti normalitetu. Da bi to mogao postici organizam mora za to da plati cijenu, a naročiti program biva uveden jednom vrstom kratkog spoja. Ova cijena je faza ozdravljenja, odnosno reparature na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, u cilju postizanja prijašnjeg, optimalnog stanja. Tek kad je ovo postignuto na sva tri nivoa organizam može da se vrati normalitetu.

Page 49: Nova Medicina i Tok Bolesti

Promjene u Hamerovom žarištu u vrijeme aktivnosti konflikta možemo zamisliti kao pustanje struje prevelikog napona kroz neodgovarajući vod, kojem izolacija izgori.U bioelektrici je to svakako nešto malo drukčije. Moramo sebi predstaviti da su ćelije mozga uredene u nevjerovatno komplikovanoj mreži ili resetki. Trajnom simpatikotonijom, koja je u stvari nešto planirano i dobro (ali upravo suviše od tog dobrog), dolazi do sve većeg stradanja komunikacionih vodova koji povezuju moždane nerve, na isti način kako organ tijela biva rakom povećan, smanjen ili jednostavno promijenjen. Do kraja faze aktivnosti konflikta na Hamerovom žarištu se ne događa ništa očigledno uzbuđljivo, barem što se tiče CCT-a, osim da konfiguracije mete ostaju konstantne. Na snimku magnetne rezonance, npr. možemo da vidimo da postoji razlika između Hamerovog žarišta i okoline, ali ona uopšte ne izgleda dramatično.

Stvarnost je ipak drukčija i štetu možemo da procijenimo tek kad je nastupila konfliktoliza. Tek u pcl-fazi imamo pregled u kojoj mjeri su nastupila oštećenja i promjene. Jer tačno u ovoj fazi počinje reparatura oštećenja napravljenih ovim naročitim programom, bilo da se radi o organu ili moždanom releju.

Na sva tri nivoa se u našem organizmu nakon DHS-a dešava sljedeće:

psihički:

1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza): Trajna simpatikotonija, odnosno maksimalni stres. Pacijent razmišlja danonoćno o konfliktu i pokušava da ga riješi. On uglavnom ne spava, a i ako to čini, onda uglavnom spava u prvoj polovini noći, i to sa prekidima. On mršavi i nema apetit.

2. faza riješenog konflikta (pcl-faza):Dolazi do smirenja. Psiha mora da se odmori. Pacijent se osjeća mlitavo i umorno, ali s druge strane kao izbavljen. Ima dobar apetit, tijelo mu je toplo, česta temperatura, česta glavobolja. Pacijenti spavaju dobro, ali najčešće tek nakon 3 sata ujutro. Ovaj mehanizam je od prirode tako nastimovan da individue u vagotoniji zaspivaju tek kad svanjiva, da ih potencijalna opasnost (npr. grabljivice) ne bi iznenadila na spavanju. Svi pacijenti spavaju veoma puno i rado preko dana.

cerebralno:

1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza): Konfiguracija mete u Hamerovom žarištu (vidi tabelu), što znači da ovdje teče jedan naročit program.

2. faza riješenog konflikta: Hamerovo žarište biva reparirano obrazovanjem edema U ovom području dolazi do nakupljanja glije. Ovim u sirem smislu biva uspostavljeno prijašnje stanje, što je od važnosti za dalje konflikte, ali cijena tog je da je novonastalo tkivo manje elastično od prethodnog. (Komplikacije koje mogu nastati uslijed moždanog edema opisane su u poglavlju o terapiji.)

organski:

Page 50: Nova Medicina i Tok Bolesti

1. faza aktivnosti konflikta: U skladu sa tabelom i semom ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata, u ovoj fazi nastaje množenje ćelija, koje ima sasvim određeni biološki smisao, ili ćelijska nekroza odnosno nestajanje ćelija (rupa) koje biološki takođe ima određen smisao. Ovaj smisao se sastoji u tome da ove sasvim naročite iznenađujuće situacije, koje mi nazivamo biološkim konfliktima, mogu da budu riješene pomoću organskih promjena do kojih dolazi. Na osnovu biološkog smisla npr. koronarni ulkus se stara o tome da u fazi aktivnog konflikta koronarne arterije budu raširene, pri čemu kroz njih može da protekne više krvi, čime je obezbjeđena snaga i izdržljivost individuuma. Npr. množenje ćelija mliječne žlijezde sluzi obezbjedivanju veće ponude mlijeka da bi se ubrzao oporavak unesrećenog djeteta. Istovremeno, kod bolesti kojima upravlja stari dio CNS-a sinhrono dolazi do razmnožavanja mykobakterija.

2. faza rješenog konflikta: Dolazi do reparatura tumorske mase razgradnjom pomoću mikroba ili tumorske nekroze izgradnjom pomoću mikroba (vidi semu ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata). Kao znak ozdravljenja, kako na mozgu tako i na organu nalazimo edem. Kod organa koji su pod upravom starog dijela CNS-a, na kraju faze ozdravljenja dolazi do razmnožavanja parenhima koji je prethodno reduciran kavernom , upravo za onoliko koliko je iznosio defekt tkivne mase. Što znači da npr. na kraju tuberkuloze jetre, kojoj je prethodio rak jetre, jetra je velika isto toliko kolika je bila na početku prije bolesti, odnosno ima upravo onoliko ćelija koliko je imala ranije (Prometejev fenomen).

Slijedi niz šema mozga i tipičnih Hamerovih žarišta u različitim fazama razvoja koje imaju za cilj da potkrijepe moja izlaganja.

HISTOLOGIJA HAMEROVIH ŽARIŠTA

Naš ljudski mozak, što ujedno važi i za životinje, sastoji se 10% od moždanih ćelija (nervnih ćelija) i 90% od glija ćelija, tzv. moždano vezivno tkivo. Naucnici se još uvijek prepiru po pitanju porijekla i funkcije glije. Zbog toga ni ja necu da budem pametniji od papa na ovom području. Nije sporno da se glija sastoji iz:

1. makro-glija (velika glija)2. mikro-glija (mala glija)

Najnovije pretpostavke govore da je mikro-glija obrazovana od koštane srži i jako srodna monocitima, ako ne i identična s njima. U svakom slučaju, ona pripada mezodermu. Ranije se polazilo od pretpostavke da ona potiče od pia mater , moždane ovojnice koja direktno naljeze na mozak, pa je i u ovom slučaju mikro-glija mezodermalnog porjekla.

Makro-glija se sastoji iz astrocita i oligodendrocita. Astrociti pretežno obrazuju ožiljke na mozgu, dok oligodendrociti imaju unekoliko funkciju tzv. Svanove ovojnice, odnosno oni obavijaju i izoluju nervne ćelije. Ove funkcije nije tako lako razlikovati kako se to teoretski čini. Mi ćemo o tom još podrobnije govoriti. Ono što je interesantno je da makro-glija i mikro-glija usko međusobno saraduju, pri čemu je mikro-glija pokretljiva (svakako na početku) dok makro-glija izrasta vezana na jednom mjestu. Iz ovog razloga postoje naučnici koji smatraju da je

Page 51: Nova Medicina i Tok Bolesti

kompletna glija mezodermalnog porijekla, dok većina vidi porijeklo makro-glije u ektodermu, odnosno u neuralnoj brazdi.

Prvo mora jasno da se konstatuje da mozak i nervne ćelije nakon rođenja nisu više u stanju da se dijele i razmnožavaju. Stoga moždani tumori u smislu karcinoma već po definiciji ne postoje. Jedino što ovdje može da se razmnožava je glija. Praktično se može govoriti samo o ožiljcima vezivnog tkiva na mozgu ili o glija keloidima.

Ali, takođe, ovakva verzija, koju ja do danas držim za najbolju, odgovara čitavoj stvari samo upola, jer u mozgu postoje složene vrste ožiljaka i svih njihovih kombinacija. Uprkos ovom, svi su Hamerova žarišta.

Ja sam postavio pitanje čuvenom neurohistopatologu kako on sebi predstavlja dešavanja koja dovode do Hamerovog žarišta. On je to objasnio na sljedeći način. Kod alteracije jednog područja mozga, odnosno kod moždanog tumora, kako se on izražava, došlo bi iz nekog razloga do izukrštanog oblaganja nervnih ćelija mozga, kako Francuzi kažu croisance perineuronale. Ako se pojedine moždane nervne ćelije predstave kao baterije onda bi na neki način došlo do toga da veliki dio takvih baterija iscuri i da mora biti izolovan od strane glije. Ovo bismo takođe mogli predstaviti kao veliko rešetkasto postrojenje, čiji su međuprostori ispunjeni čvrstim materijalom kao što je pijesak, staklo ili nešto slično. Ova "čvršća" konzistencija, koju mi obično nazivamo "hiperdenznim žarištima" (žarišta pojačane gustine), sastoji se od nakupina glije. Ovakvo jedno hiperdenzno žarište je obično bolje snabdjeveno krvlju, kao i naši ožiljci, naročito keloidi. Stoga se ova žarišta dobro natapaju kontrastnim sredstvom, što je uvijek slučaj tamo gde u jedinici vremena protekne veća količina krvi zasićene kontrastnim sredstvom.

Pa, dragi čitaoce, vjerovatno ćeš odmah postaviti pitanje: "Da li je stvarno moguće da je u principu stvar ista kad su u pitanju hiperdenzna i hipodenzna žarišta, kod moždanog udara, krvarenja u mozgu, moždanih cisti, moždanih tumora, meningeoma i mnogih drugih nejasnih tumefakcija mozga svih vrsta?"

Odgovor: "Da, sa veoma rijetkim izuzecima." Naravno da postoje relativno rijetki subduralni i epiduralni hematomi kod padova (krvarenje između dura mater i arahnoidea , odnosno između lobanje i tvrđe moždane ovojnice), naravno da postoje meningitisi (zapaljenja mekih moždanih ovojnica) i encefalitisi, npr. kod povrijeda ili operacija i naravno da ponekad postoje masivna krvarenja u mozgu. Ali, izuzmajući ove rijetke slučajeve, koji čine svega 1%, sve ostale promjene na mozgu su Hamerova žarišta, kako rekoh u različitim stadijumima toka i za vrijeme ili nakon različitog trajanja konflikata.

TAKOZVANI "TUMOR MOZGA" (U STVARNOSTI HAMEROVO ŽARISTE)

U čitavom svijetu operacijama biva izvadeno na hiljade bezazlenih Hamerovih žarišta iz mozga, samo zbog činjenice da imaju gušću konzistenciju i pojačanu prijemćivost za kontrastno sredstvo. Ovo oboje pociva na istom fenomenu koji se ocituje u tome da vezivno tkivo mozga - glija, razmnožavajući se, urasta u promijenjeni areal Hamerovog žarišta, čime reparira električnu "izolaciju", pojačavajući je. Beskrajno mnogo ljudi, koji su imali sreću da kod njih ne budu

Page 52: Nova Medicina i Tok Bolesti

otkriveni i dijagnostikovani kao tumori mozga ovi bezazleni ostaci jednog oboljenja raka, decenijama ih nose u sebi naokolo bez i najmanjih cerebralnih smetnji.

Ovo Hamerovo žarište, dakle, jedna manja ili veća fleka ili područje na CT-u mozga, koje odgovara nakupini razmnoženih glija ćelija u području koje je prethodno alteriralo, kad više ne posjeduje intrafokalni i perifokalni edem, predstavlja završetak ozdravljenja. Ono je jedan ožiljak bolje prokrvljen nego okolina, a od ožiljaka na drugim dijelovima tijela se razlikuje po tome što je u njemu još uvijek očuvana mreža nervnih ćelija. Ovdje takođe leži tajna zašto ranije oboljelo područje tijela, odnosno mjesto prijašnjeg raka na organu, nakon ozdravljenja mirno egzistira dalje i čak može da ispunjava svoju raniju zadacu. Relej "kompjutera" mozga biva praktično okrpljen glijom i tako popravljen. Nakon ovoga, postaje razumljivo zašto jedan recidiv konflikta može da ima tako katastrofalne posljedice, iako su za to odgovorne takođe i druge komponente.

Ako govorimo o HH u fazi ozdravljenja, koje se u ortodoksnoj medicini još uvijek naziva tumorom mozga zbog nepoznavanja uzročno-posljedičnih veza, onda moramo biti načisto sa sljedeće dvije činjenice:

1. Svakom žarištu u pcl-fazi prethodi žarište sa prstenovima mete na istom mjestu, koje se najčešće ne dijagnostikuje samo zato što ne pokazuje nikakve upadljive simptome ili zato što smo previdjeli laganije motorne i senzorične oduzetosti, jer se pacijent na to nije zalio.

2. Sva HH, bilo u ca ili pcl-fazi, zajedno sa simptomatologijom na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, uvijek su dešavanja sa punim smislom u skladu sa "osmišljenim naročitim programima" prirode (SBS).

TAKOZVANI APOPLEKTICNI INZULT ILI "MOZDANI UDAR"

Dragi čitaoce, odmah ćete moći da konstatujete koliko je ovdje teška nomenklatura, odnosno korektno označavanje pojmova. Jer, staviše školska medicina u međuvremenu primjećuje da se većina njenih dijagnoza preklapa ili da su identične, a da je jedan dio njih potpuno apsurdan. Naša slijedeća teškoća sastoji se u prevodenju prijašnjih tzv. dijagnoza u korektan jezik Nove medicine, jer one predstavljaju samo fazu jednog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode (SBS-a). Stoga nemojte da brinete ako odmah ne možete da dobijete pregled. Ja ću se potruditi da vam to predstavim što je moguće jednostavnije.

Mi smo ranije u našim udžbenicima razlikovali tzv. "blijedu apopleksiju" od tzv. "crvene apopleksije". Ovaj blijedi ili bijeli (simpatikotoni) moždani udar bio je motorna ili senzorična oduzetost ili oboje istovremeno. Mogli bismo ga takođe zvati MS. Ovo je jednostavno ca-faza (faza aktivnosti konflikta) osmišljenog biološkog naročitog programa prirode. Bijeli moždani udar može takođe brzo da nestane, kako se i pojavio, uz uslov da se konflikt brzo riješi.

Za motornu komponentu, naravno, obavezan je epileptični napad u fazi ozdravljenja, iako on, ako se javi noću, ne mora uopšte da bude primjećen.

Page 53: Nova Medicina i Tok Bolesti

Za senzoričnu komponentu je uvijek obavezan absens, kao epileptoidna kriza. Ali njega je noću još lakše previdjeti nego epileptični napad. O "apoplektičnom inzultu" smo ranije najčešće govorili ako su oduzetosti, naročito motorne (nervus facialis) bile vidljive u predjelu lica.

Prilikom ovog, jedna polovina lica pada, a usta su povučena na zdravu stranu.

Oduzetost na nivou organa je kod velikog mozga na strani suprotnoj od one na kojoj leži Hamerovo žarište. Što znači da, ako pacjent ima motornu oduzetost lijeve polovine lica (nervus facialis), Hamerovo žarište leži u motornom centru (Gyrus praecentralis) desne polovine mozga. Usta se u tom slučaju povlače na desnu neoduzetu stranu, dok lijevi ugao usta "visi", što znači da nije inervisan.

Pored uprave od strane velikog mozga, deset kranijalnih nerava imaju svoja stara jezgra (znači mjesta porijekla) u međumozgu. U slučaju facijalnog nerva nekad je bila , kao što je i danas, odatle inervisana tzv. glatka muskulatura. To je stara muskulatura sa inervacijom van uticaja volje, kao npr. crijeva, čiju peristaltiku ne možemo voljno izazvati.

Vlakna kranijalnih nerava, koja potiču iz starog dijela CNS-a, ne ukrštaju se, odnosno nalaze se na istoj strani kao pogođeni organ. Moramo sebi predstaviti da su usta, nos, srednje uvo i bubnjic pripadali prvobitnom crijevu. Pored duboke senzorike horijonskog sloja kože i mliječne brazde, odnosno mliječne žlijezde kod ljudi, takođe je postojala jedna "stara senzorika" koja je takođe potičala iz moždanog stabla i bila odgovorna za kontrolu ulaska hrane i izbacivanja izmeta u primitivnom zdrijelu.

Vratimo se sad crvenom "apoplektičnom inzultu". Kod njega je uvijek u pitanju faza ozdravljenja jednog Hamerovog žarišta koje leži na strani suprotnoj od senzoričkih i motornih oduzetosti koje se mogu ustanoviti. Ovdje je stvar nešto teža, jer oduzetostima ne mora po svaku cijenu da prethodi motorni ili senzorični konflikt (odvajanja), nego one mogu biti izazvane "prekomjernim edemom" okoline. Ako se uradi CT-mozga čovjek može da umiri i sebe i familiju čak ako je pacijent u takozvanoj cerebralnoj komi, što najčešće predstavlja absens epileptoidne krize. U ovakvom slučaju je često bolje "ne činiti ništa" nego pacijenta na silu pokušavati izvuci iz njegove "kome".

Jer epileptoidna kriza absensa prolazi takođe spontano. Svakako bi prilikom ovoga trebalo imati na raspolaganju CT mozga. Sumnja da bi moglo da se radi o mozanom krvarenju skoro nikad se ne potvrđuje. Praktično je uvijek u pitanju edem Hamerovog žarišta koji je u fazi ozdravljenja izrazito bujan.

Ako pacijent npr. ima lijevi srčani infarkt sa velikim edemom desno cerebralno, periinzularno, onda ovaj veliki edem može jako da pritišće na susjedne motorne i senzorične areale kore velikog mozga, tako da oni bivaju preplavljeni, što rezultira prolaznom oduzetošću na suprotnoj strani tijela. Zbog toga je srčani infarkt često pogrešno tumačen kao apoplektični inzult i obratno, u zavisnosti od simptomatologije koja je u prvom planu. Često se misli da je pacijent posredstvom srčanog infarkta dobio crvenu apopleksiju, što je besmisleno.

Page 54: Nova Medicina i Tok Bolesti

Oprez: sve dok se ne sazna trajanje i intenzitet konflikta, može se teško ocijeniti da li je edem već dostigao tačku vrhunca ili će još da raste. Takođe, duža nesvjestica u ovom slučaju nije razlog za očaj, ako se poznavanjem konflikta može ocijeniti daljnji tok. Međutim, mora se misliti na recidive konflikta koji edem mogu "zahuktati". Mnogi pacijenti nisu toliko komatozni da ne mogu da čuju i razumiju izgovorenu riječ. Dakle, oprez.

HAMEROVA ŽARIŠTA U FAZI OZDRAVLJENJA

Izuzimajući paralize, većina cerebralnih procesa vezanih za rak biva primjećena tek u pcl-fazi, fazi ozdravljenja. Ovo nije začuđujuće, jer tek u ovoj fazi nastaje edem ozdravljenja, a time i "ekspanzivni proces". Upravo ovaj "ekspanzivni proces, koji zahtijeva prostor" do sada je stalno korišten, i pogrešno tumačen, kao kriterijum za tumor. U prvobitnom značenju - otok - i jeste u pitanju tumor, ali ne u smislu karcinoma ili tzv. "metastaza" (koje i ne egzistiraju). Prije svega, intrafokalni i perifokalni edem Hamerovog žarišta ima prolazan karakter. Jer pogledamo li HH na kraju faze ozdravljenja, možemo konstatovati da od potiskivanja okolnih struktura nije više ništa ostalo. Sad su međućelijski prostori ispunjeni glijom i očigledno reparirani nakon što je postojao defekt u električnoj funkciji, napravljen simpatikotonijom u vrijeme aktivnosti konflikta. Svaki edem mozga se ponovo povlači.

Dalje, poznato je da organi pod upravom starog dijela CNS-a daju karcinome, koji množenjem ćelija rastu u simpatikotonoj, fazi aktivnosti konflikta, a da otok Hamerovog žarišta nastaje i to prolazno tek u pcl-fazi ozdravljenja. Jedinu teškoću za razumijevanje predstavlja vezivno tkivo mozga, koje se u principu ponaša kao sarkom. Takođe, sarkom, jedan u principu potpuno bezazleni i osmišljeni izrastaj vezivnog tkiva, u fazi ozdravljenja ima pravo razmnožavanje ćelija. Ali dok izrastaj vezivnog tkiva ima za svrhu da reparira neki defekt supstance (npr. mehanička povreda, defekt, lom kosti i sl.), potpuno ga ispunjavajući ožiljkom ili keloidom, da bi ga učinio funkcionalno sposobnim, dotle glija ćelije kod croissance perineuronale u Hamerovim žarištima mozga ispunjavaju samo rešetkaste međuprostore moždanih ćelija koje su cijelo vrijeme tu, da bi izolacijom pomogle uspostavljanju njihove narusene funkcije. Nakon svake konfliktolize, slijedi pcl-faza, koja je uvijek "faza mezoderma". U ovoj fazi biva po mogućnosti sve reparirano, na organskom nivou inkapsulirano, pretvoreno u ožiljak i sl.. Ovaj proces je uvijek praćen obrazovanjem edema, kao kod pleuralnog izliva nakon karcinoma pleure, perikardnog izliva nakon karcinoma perikarda, kod ascitesa nakon peritonealnog karcinoma, kalusne rekalcifikacije nakon osteoliza kostiju (vidi leukemiju). Bez obzira što svaki edem mozga, kao i edem na tijelu imaju prolazni karakter, pacijent ipak može da umre od ovog edema mozga prije nego što se on povuče.

Prema dosadašnjem iskustvu u Novoj medicini, mogućnosti komplikacija sa letalnim ishodom u fazi ozdravljenja su sljedeće:

1. Previše dugo trajanje konflikta ili prevelik intenzitet konflikta.2. Sumacija više istovremenih perifokalnih edema sa Hamerovim žarištima kod više

istovremenih oboljenja raka.3. Naročito nepovoljna lokalizacija HH i njegov perifokalni edem u fazi ozdravljenja, npr. u

blizini centra za disanje u produženoj moždini ili u centru za srčani ritam u desnom i lijevom periinzularnom području.

Page 55: Nova Medicina i Tok Bolesti

4. Blokada likvornih puteva pritiskom, naročito akvaduktusa. Dolazi do zastoja likvora i do unutrašnjeg hidrocefalusa (unutrašnja vodena glava). Likvorom ispunjene komore se tad maksimalno proširuju na račun okolne moždane mase. Rezultat je povišen moždani pritisak.

5. Kod višestrukih recidiva konflikta, kad se uvijek smjenjuju faza aktivnosti konflikta sa fazom ozdravljenja i njenim intra- i perifokalnim edemima može doći do popuštanja međućelijskih veza nervnih ćelija što može dovesti do naglog potpunog cijepanja čitavog areala. Ovo ima naročito značenje ako je HH u moždanom stablu i može dovesti do trenutne smrti.

6. U praksi igra veliku ulogu jedan jednostavan mehanizam. Ovdje mislimo na činjenicu da pacijent kroz simptome faze ozdravljenja ("slabost cirkulacije", vagotonija, ascites, napetost periosta, ostatak anemije, leukemija, ostatak trombocitopenije) ili kroz strah od metastaza uz akutan povod (DHS) može u svakom momentu da upadne u paniku i pri tom da zadobije centralni konflikt straha od smrti. Na zalost, dovoljna je nesmotrena riječ drugog čovjeka, npr. ljekara kojeg pacijent smatra kompetentnim, da se pacijent surva u najdublji ponor beznada i panike iz koga može da izidje samo uz pomoć drugog čovjeka, a nikako sam. Ova komplikacija, gdje pacijent dospijeva u vrzino kolo, veoma je teška i česta, a potpuno nepotrebna (vidi odgovarajuće poglavlje).

Intrafokalni i perifokalni edem je u normalnom slučaju znak ozdravljenja. Ovo važi takođe u slučaju kad Hamerovo žarište, zbog minimalnog trajanja konflikta, njegovog slabog intenziteta ili iz razloga individualnog tipa reakcije, ne može biti oštro ograničeno. Onda cijela stvar imponuje kao lokalni otok što je npr. normalan slučaj nakon rješenja generalizovanog konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u srži velikog mozga (djeca u pravilu reaguju otokom kompletne srži velikog mozga).

CIJEPANJE HAMEROVOG ŽARISTA INTRAFOKALNIM EDEMOM

Čest tip tzv. "tumora mozga" je cista, jedna vrsta šupljine ispunjene tečnošću, koja na CT-u mozga imponuje kao svijetli prsten. Ova cista je normalno presvučena glijom i normalnim vezivnim tkivom. Često dolazi čak do malih krvarenja u cistu iz malih krvnih sudova njenog ruba.

Ovo vodi do raznoraznih pogrešnih dijagnoza i do sada nije moglo biti objašnjeno. Ako školskim medicinarima padne u ruke ovakva cista, oni je operišu bez ikakvog smisla. Na sljedećoj maloj seriji snimaka želim da vam demonstriram kako nastaju ovakve čiste. Kod dugotrajnih konflikata, koji su pacijenta pogodili samo u jednom naročitom pogledu i posljedično na jednom sasvim određenom mjestu u mozgu izazvali dugotrajnu alteraciju, u pcl-fazi moždano tkivo može da se pocijepa uslijed sile rastezanja od strane intrafokalnog edema. Rezultat je šupljina ispunjena tečnošću, koja najprije sve više raste, a kasnije se unekoliko povlači s tim da nikad ne nestane sasvim, jer je u međuvremenu iznutra presvučena vezivnim tkivom i time pojačana. Na presjecima ona imponuje kao prsten, a ako je presječena tangencijalno - kao više ili manje ovalno, bijelo mjesto.

TEHNIKE SNIMANJA: CT- MOZGA I NUKLEARNA MAGNETNA REZONANCA

Page 56: Nova Medicina i Tok Bolesti

Svim pacijentima savjetujemo da prvo naprave standardni CT-mozga bez kontrasta. "Standardni" znači da se radi o uobičajenim slojevima koji leže paralelno sa bazom lobanje.

Pregled bez kontrastnog sredstva ima sljedeće prednosti:

1. Pri ovom snimanju dobiva se samo polovina doze rentgenskog zračenja.2. Snimanje bez kontrasta ne nosi opasnost od tzv. alergije i anafilaktičkog šoka. Zato za

ovakvu metodu kažemo da je neinvanzivna, što znači da ne opterećuje.3. Pacijent je djelimično siguran da neće doživjeti da mu smrtno ozbiljan radiolog saopšti da

mu je mozak pun metastaza ili tumora. Takve bezazlene nakupine glije, koje neuroradiolozi i neurohirurzi označavaju kao "maligne tumore", mogu se, naime, veoma dobro ofarbati kontrastom.

Mnogi radiolozi bjesne ako im se uskrati snimanje s kontrastom, jer time opada njihov kontigent pacijenata za operaciju, a time i učinak neurohirurskih klinika.

Uopšte uzevši, šanse za preživljavanje nakon operacije mozga su vrlo loše. Zbog toga, dragi čitaoce, Vi ne smijete pristati da se s vama rade četiri stvari, na koje normalno ne bi pristao nijedan ljekar kad bi o njemu bila riječ:

1. operacija mozga ili drenaža mozga (shunt) , tzv. stereotaktično probno bušenje itd.2. hemo-otrov u svakoj formi i dozi, uključujući i mistel-chemo3. rentgensko i kobaltno zračenje, u svakoj formi, npr. kostiju i mozga4. morfijum i sve vjestačke supstance slične morfinu (Temgezik, Tramal, MST, Valoron.)

Snimak nuklearne magnetne rezonance nije pogodan za dijagnostiku jer nas u pogledu konfiguracije mete u fazi aktivnog konflikta ostavlja na cjedilu. Tek kad su ove konfiguracije mete dugo vremena aktivne možemo da ih vidimo na snimku NMR i to daleko lošije nego na normalnom CT-snimku. Naravno, nepobitno je da se NMR mogu bez problema praviti snimci na svakom nivou po želji, što opet može biti veoma poželjno i od pomoći u fazi ozdravljenja kod ekspanzivnog procesa. Međutim, vrijeme trajanja ovog pregleda je duže (preko pola sata), a pacijent se često prestraši i uspaniči zbog cijevi i prateće buke. Pogotovo za djecu je ovaj pregled nezgodan. Nasuprot ovom, normalan CCT traje pet minuta.

Uostalom, još uvijek nije poznato da li je NMR stvarno tako neškodljiva kako se do sada pretpostavljalo. Postoji mogućnost da su vibracije NMR u biološkom smislu štetnije nego rentgensko zračenje kod CCT-a.

Kod NMR se "mete" aktivnog konflikta ne vide tako dobro zato što ona uglavnom reaguje na molekule vode. U pcl-fazi potisnuća tkiva se mogu veoma dobro vidjeti, s tim da promjene posmatraču izgledaju mnogo dramatičnije nego što u stvarnosti jesu, pogotovo ako se slikalo sa kontrastom. Osim toga, obojenja snimka (crno i bijelo) mogu biti u svako doba zamijenjena, što dodatno komplikuje mogućnost da se snimci objasne pacijentu. Jer on tek onda ne razumije ništa. Često se dešava da se na NMR vidi tumor koji se čini ogromnim, za koji se na običnom CCT-u ispostavi da skoro ne egzistira.

Page 57: Nova Medicina i Tok Bolesti

Dakle, može se reći da NMR često deformise stvarnost i time pacijenta može da baci u paniku, tako da je preporučljiva samo u naročitim slučajevima, npr. kod pregleda hipofize i sl.

OPERACIJE NA MOZGU

Operacije na mozgu su veoma opasne, što nam je poznato još iz ratnih povrijeda mozga, iz tog razloga što pogođeni koji imaju već jedan aktivan konflikt na korteksu, reaguju tako kao da imaju dva aktivna konflikta u kori velikog mozga. Oni zapravo automatski dospijevaju u šizofrenu konstelaciju, koju rješavaju izuzetno teško ili nikako. Jer operacijom mozga, takođe već kod stereotaktične "probne punkcije", mozak biva do te mjere povrijeđen da ne treperi više u osnovnom ritmu. Razlika između jednog repariranog Hamerovog žarišta i postoperativnog ožiljka mozga je ta da u prvom slučaju mozak nakon reparature treperi ponovo u osnovnom ritmu kao i prije konflikta, dok u slučaju operacije mozga ovaj se ritam ne uspostavlja do kraja života. Uostalom sama punkcija je čista glupost, jer u mozgu nakon reparature i onako ne postoji ništa drugo osim glije. Zbog toga nam ne treba histologija da bi po ko zna koji put potvrdili ovu samu po sebi razumljivu stvar.

Značaj razlikovanja dešnjaka od ljevaka

Poznato je da većina ljudi daje prednost desnoj ruci pri izvođenju težih i komplikovanijih zahvata. Oni čine oko 60% čovječanstva i nazivaju se dešnjaci. Shodno ovom, manjina koja spretnije radi lijevom rukom su ljevaci. Međutim, nije uvijek sasvim jasno da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, čak i ako je najčešće forsirana jedna strana. Moj sin npr. baca desnom rukom, piše i uzima čekić lijevom, fudbal šuta desnom nogom, a tenis igra podjednako dobro sa obe ruke. Uprkos svemu ovom, on je ljevak. Postoje dva dobra testa da se ustanovi kojoj se ruci daje prednost.

Test 1: Pacijentu se naloži da plješće kao u teatru. Ruka koja pri tom leži gore je dominantna.

Test 2: Od pacijenta se traži da u mislima uzme u ruke dijete. Majke dešnjakinje stalno prislanjaju dijete lijevom rukom na svoj lijevi obraz, a desnom rukom pridržava djetetovu stražnjicu. Upravo obrnuto se ponašaju ljevakinje.

Osim ljevaka u pogledu ruku čini se da postoje ljevaci u pogledu očiju i ušiju. O ovom će biti kasnije još govora.

Biti ljevak ima jedno sasvim praktično značenje. Ovim sam beskrajno dugo "razbijao glavu" sve dok nisam spoznao razliku u mozgu kod dešnjaka i ljevaka. Od sad je znam.

ZAPAMTI: Kod ljevaka se konflikt premješta na suprotnu stranu mozga, u odnosu na onu stranu na kojoj leži kod dešnjaka. Od ovog momenta sve teče upravo tako kao što bi kod dešnjaka teklo u slučaju obrnutog konflikta.

Page 58: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ovo praktično znači da ljevakinja sa jednim seksualnim konfliktom ne može da oboli od karcinoma grlića materice, nego samo od konflikta revira (nakon klimakterijuma). I obratno, muškarac ljevak npr. kod konflikta revira neće oboljeti od lijevog srčanog infarkta, nego u pcl-fazi od desnog srčanog infarkta sa plućnom embolijom. Ovdje leži veliki praktični značaj razlikovanja ljevaka, jer je na prvi pogled ovo "upropastavalo" čitavu stvar, međutim na drugi pogled izgleda sasvim logično. Ljevak je praktično samo od psihe ka mozgu drukčije "polarizovan". Kad npr. kod ljevakinje jedan seksualni konflikt "udari" prvo na desnu stranu u periinzularno područje, onda može čak i mlada žena, kod odgovarajućeg trajanja konflikta, da doživi lijevi srčani infarkt. Jer, u svakom slučaju, desno periinzularno područje je odgovorno za lijevo srce. Ili ljevakinja npr. može sa konfliktom prestrašenosti i straha da dobije bronhijalni karcinom.

Činjenica da postoje ljevaci na naročit način nam pokazuje da biološki konflikti nemaju veze sa dosadašnjom psihologijom, nego da su stvarno biološki determinisani. "Čisto psihološki" ne bi imalo nikakvog smisla da jedna mlada ljevakinja (što se može pročitati u poglavlju o psihozama) kroz seksualni konflikt pokazuje organske simptome muškog konflikta revira i oboljeva u području psihe od ovim uslovljene depresije.

Činjenica da su oko 40% ljudi ljevaci i da kod svojih konflikata reaguju "suprotnim polom", morala bi biološki da ima nekakav smisao. Ja sam dugo razmišljao koji bi to smisao mogao da bude. Došao sam do zaključka da ljevaci predstavljaju "rezervnu posadu u slučaju katastrofe".

Razumije se da je ova pretpostavka najprije samo spekulacija. Ali u prirodi se ne dešava ništa besmisleno. Zamislimo čopor majmuna u jednom ekoloski odvojenom prostoru, na primjer, nepristupačnoj dolini. Uzmimo da bi jedna vrsta "konflikt-katastrofe" rezultirala time da svi majmuni mužjaci budu jednim potezom uništeni. Majmunice bi nakon ovog pri prvoj vrućini doživjele konflikt "ne biti oplođena" i kako nema izgleda za rješenje one bi od ovog umrle. Jedine majmunice koje bi u ovom slučaju preživjele bile bi ljevakinje, jer one bi, oboljevši od seksualnog konflikta, pokazale simptome konflikta revira. On bi se na nivou psihe ocitovao u depresiji, na mozgu u desnom periinzularnom području, a na organskom nivou koronarnim ulkusnim karcinomom. Međutim, zbog prevage ženskih polnih hormona takvi "konflikti obrnutih strana" protiču uglavnom manje ili više abortivno, odnosno oni nemaju puno dejstvo.

U skladu sa ovim, npr. mogla bi i depresija da predstavlja jednu vrstu "faze preživljavanja na minimalnoj vatri", u kojoj naročito ženska životinja ili čak životinja ljevak čeka bolja vremena idući u jednu vrstu psihičkog zimskog sna.

Praviti otkrića znači osluškivati puls prirode. Mi mali čarobnjački učenici nemamo nikakvo pravo da nazivamo "bolesnim" stvari u prirodi koje perfektno funkcionišu milionima godina, samo zato što ih nismo razumijeli. Ko zna koliko su puta u dugoj istoriji čovjeka takve "rezervne žene" održale u životu jedan čitav rod ili jedan čitav narod. Slično bi moglo biti kod muškaraca ljevaka, koji takođe u pcl-fazi ne dobijaju infarkt lijevog srca. Mi još uvijek znamo premalo o tom.

Page 59: Nova Medicina i Tok Bolesti

Dakle, kod životinja se takođe mogu razlikovati dešnjaci od ljevaka. Neki psi stalno daju lijevu sapu, ali većina njih daje desnu. Neke mačke stalno hvataju miševe lijevom šapom, dok druge to čine stalno desnom.

Takođe postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu nogu. Većinom se ovo poklapa sa stanjem kod ruku, što znači da je ljevak u pogledu nogu takođe ljevak i u pogledu ruku.

Osim ovog postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu ušiju. Na ovu temu ne mogu da kažem još ništa zasigurno jer do sada nemam dovoljno iskustva na ovom području. Ali što se tiče očiju mogu da kažem sljedeće: kako je poznato, vlakna očnog živca se djelimično ukrštaju. Pri tom lijevi vidni korteks prima sve zrake koji dolaze zdesna (i padaju na lijevu polovinu retina oba oka), dok desni vidni korteks prima sve zrake koji dolaze slijeva (i padaju na desne polovine retine oba oka). Vlakna iz Fovea centralis spadaju u lateralnu polovinu i stoga vode sliku prevashodno na istu stranu očne kore.

TEST PLJESKANJEM ZA RAZLIKOVANJE DEŠNJAKA OD LJEVAKA

lijeva ruka gore - ljevak desna ruka gore - dešnjak

Test pljeskanjem je najjednostavnija mogućnost da ispitate da li je neko ljevak ili dešnjak. Prije svakog očitavanja CT-nalaza obavezno je uraditi ovaj test. Ruka koja je pri pljeskanju gornja je odlučujuća.

U pojedinačnim slučajevima ovo znači sljedeće:

1. Moždano stablo Duboki slojevi Ponsa su po funkciji neparni, što ne važi za anatomiju. Ovo znači da redosljed konflikata želucano-crijevnog trakta (usta, jednjak,alveole, želudac, jetra, pankreas, tanko crijevo, debelo crijevo, rektum, trigonum mokraćne bešike i jajovod) ide od medijalno-dorzalno prema desno lateralno, zatim medijalno ventralno, zatim lijevo-lateralno, pa prema medijalno dorzalno u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Ali već u prelaznim zonama (ugao malog mozga i Ponsa) očituje se parnost, npr. jezgra Akustikusa. Jezgra Akustikusa opskrbljuju srednje uho i nisu ukrštena prema organu u slučaju biološkog konflikta "Ja nisam dobio 'slušni zalogaj'", odnosno nedobijanja informacije. Takođe, u međumozgu smješteni releji sve do srži velikog mozga sa graničnim relejom za bubrežni parenhim su, u stvari, parni ali ne postoji ukrštenost vlakana od mozga prema organu.

2. Mali mozakOd malog mozga dobija značaj činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak. Za sve releje malog mozga i kompletan veliki mozak važi da je korelacija od mozga do organa ukrštena. Uprkos ovome mali mozak se razlikuje od velikog mozga u sljedećem. U malom mozgu konflikti uvijek udaraju strogo po pripadnosti konfliktnog sadržaja u odnosu na organ. Ovo znači da su strane malog mozga uvijek povezane tematskim sadržajem konflikata. Kod jedne dešnjakinje konflikt brige majka/dijete udara uvijek

Page 60: Nova Medicina i Tok Bolesti

desno lateralno. U malom mozgu, a tiče se mliječne žlijezde lijeve dojke. Zadesi li pacijentkinju daljnji isti konflikt, ali za drugo dijete ili za njenu majku, onda oba ova konflikta udaraju u isti relej i daju Hamerova žarišta. Ako pacijentkinju zadese dva daljnja konflikta ataka za lijevu stranu stomaka ili lijevu stranu dojke (peritonealni ili pleuralni mezoteliom), onda će sve da udari na desnu stranu malog mozga, koja će tad pokazati pet aktivnih HH sa konfiguracijom mete, dok na lijevoj strani neće biti ni jedan jedini. Ako su dva konflikta udarila na dvije različite hemisfere malog mozga, onda govorimo o "šizofrenoj konstelaciji malog mozga". Sa ovim je skopčan poremećaj na emotivnom nivou na paranoidno-sumanut način (emotivna sagorelost), a da ovo nema utjecaja na sposobnost formalno-logičnog rasuđivanja. Npr. : "Ja kao da sam sagorio, potpuno sam prazan, bez ijednog osjećanja."

3. Srž velikog mozga Ovako nešto bi takođe bilo moguće u srži velikog mozga. Ovdje je sadržaj konflikta i odnos prema organu uvijek povezan sa temom konflikta.

4. Korteks velikog mozga Kod releja u kori velikog mozga je ovo moguće sa jednim izuzetkom - duktalnim ulkusnim karcinomom mlječnih puteva, koji je opet čvrsto skopčan u smislu strana i činjenice da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, sa relejima za mliječnu žlijezdu u malom mozgu.

Ovdje, naime, u igru ulazi jedan sasvim novi momenat. Kod konflikata kojima upravlja kora velikog mozga odnos od releja u mozgu do organa nije više tako jasan kao u malom mozgu. Jer kako je samo jedan dio organa paran, ovdje je kriterijum dešnjak-ljevak onaj koji zajedno sa trenutnom konfliktnom situacijom odlučuje koji relej u mozgu sad može da postane HH i koji je organ onda pogođen. Odnos mozak-organ je svakako uvijek jasan.

Dakle, ako jedna ljevakinja oboli od konflikta identiteta, onda je HH na desnoj hemisferi (temporalno), a na organskom nivou imamo ulkus želuca ili ulkus žučnog voda. Ali ako ona nakon ovog oboli od ponovnog konflikta identiteta u nekoj drugoj stvari, onda ona više ne može da reaguje korteksom desne hemisfere velikog mozga, nego je HH lijevo temporalno, a na organskom nivou nalaze se ulceracije rektuma, koje u pcl-fazi postaju hemoroidi ako su ulceracije smještene u blizini analnog otvora. Dokle god su oba konflikta (desno i lijevo kortikalno) aktivna pacijentkinja je u šizofrenoj konstelaciji. Pitanje kako će jedan konflikt biti doživljen (ženski ili muški) i gdje će onda u mozgu da udari ne zavisi samo od aktuelne hormonalne situacije (postmenopauze, trudnoća, anti-bebi pilule, ovarijalna nekroza itd.), nego i od tog da li je pacijent dešnjak ili ljevak. Upravo ovako se mijenjaju i konflikti, odnosno njihov sadržaj može da bude ukraden ako su se promijenili preduslovi (konfliktna konstelacija, hormonalni status.). Oni onda mogu da "skoče", da npr. od jednog ulkusa rektuma može da postane ulkus želuca i obratno.

Odnos između mozga i organa je u svakom slučaju jasan, odnosno ako je neki konflikt jednom udario onda je pogođen sasvim određeni njemu pripadajući organ sve dok je konflikt aktivan i dok nije preskočio na drugu stranu pri promjeni hormonalnog statusa ili konfliktnih prekonstelacija.

Page 61: Nova Medicina i Tok Bolesti

Važno je još reći da inervacija desne strane tijela, naravno, bez izuzetka proističe od lijeve strane malog i velikog mozga. U ovom se ne mjenja ništa od začeća pa do smrti.

ZNACAJ LJEVAKA ZA KLINIČKU DIJAGNOSTIKU

Medicinu interesuju sve uzročno-posljedične veze psihološke prirode, ako imaju toliko jak utjecaj na dijagnostiku i terapiju kao u ovom slučaju.

Činjenica da je neko ljevak ni u kom slučaju nije blesava igra prirode, kako se danas na to obično gleda, jer je ona u pogledu konflikata slična funkcionalnom isključenju hormona. Kako sam opisao u poglavlju o psihozama, na prvom slučaju depresije, jedna ljevakinja prilikom prvog ženskog seksualnog konflikta može da oboli od organskih simptoma od kojih dešnjakinja može da oboli tek nakon klimakterijuma i u senijumu (kod konflikta revira).

Muškarci ljevaci prilikom jednog konflikta revira uopšte ne mogu u pcl-fazi da obole od infarkta lijevog srca, osim ako su stari i pokazuju feminine reakcije, pa i u tom slučaju na psihičkom nivou nije više u pitanju konflikt revira nego ženski seksualni konflikt. Ovo izgleda kao da je konflikt adresiran na suprotan pol. Od kompjutera mozga prema organu u svakom slučaju tok je nepromjenjen. Po tom vidimo da činjenica da je neko ljevak ima puno veze sa seksualitetom i hormonima.

ŠEMATSKI CT-PRESJEK VELIKOG MOZGA

Page 62: Nova Medicina i Tok Bolesti

Kod ljevaka i dešnjaka, između psihičkog nivoa i nivoa mozga je relacija zamijenjenih strana. Nasuprot ovom je od nivoa mozga do nivoa organa odnos konstantan. Vjerovatno je ovo lakše razumijeti obrnuto. Jedan karcinom grlića materice uvijek ima HH lijevo periinzularno, ali samo kod dešnjakinja on potiče od seksualnog konflikta.

Činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak je važna zato jer odlučuje o odnosu konflikt/mozak. Ovim ona, takođe, uopšte odlučuje koju bolest može da dobije pacijent kod pojedinog konflikta, npr. kod kojeg konflikta po redu moramo računati sa depresijom. Kod ljevakinja je to prvi seksualni (ženski) konflikt, dok je kod dešnjakinja to moguće samo kratko prije ili nakon menopauze, dakle kod tzv. "hormonalnog pata".

Veoma mekan muškarac može da oboli od depresije tek ako oboli od još jednog revir-konflikta, dakle, takođe u "hormonalnom patu" ukoliko je dešnjak. Nasuprot njemu, veoma mekan ljevak će da oboliti od depresije takođe u "hormonalnom patu" ako ne reaguje maskulino nego feminino i dobije jedan ženski seksualni konflikt..

Ženstveni homoseksualci se pri tom ponašaju kao žene, a muževni kao muškarci. Kod homoseksualaca ljevaka je sve obrnuto.

Page 63: Nova Medicina i Tok Bolesti

Blokerima seksualnih hormona se takođe može obrnuti muška i ženska seksualna reakcija. Slično dejstvo u tom pravcu fakultativno (ne obavezno) ima i hemoterapija.

Kad jednog dana Nova medicina bude osnova kompletne medicine i biologije, moći će da se shvati kakvo zastrašujuće dejstvo je imala danas etablirana medicina sa svojim eksperimentisanjem sa seksualnim hormonima. U odsustvu jednog koncepta, ovakva šteta se pravi svakodnevno, a najgora posljedica toga (ovdje spada i upotreba anti-bebi pilula) je uzrokovanje "skoka" HH sa jedne na drugu stranu. Ova transpozicija Hamerovih žarišta uslovljena hormonima, odnosno njihovom blokadom, ne samo da nije pomogla ogromnom broju pacijenata, nego je uzrokovala rak, koji korespondira sa suprotnom stranom mozga. Rezultat hormonalne blokade je često individuum koji u hormonalnom smislu reaguje upravo suprotno nego što je reagovao prije hormonalne "terapije". Npr. žena koja je prije reagovala izrazito feminino i zbog tog mogla da oboli od karcinoma grlića materice, nakon hormonalne blokade (npr. Nolvadex) odjednom reaguje muški, a od mogućnosti karcinoma grlića materice (odnosno od karcinoma grlića materice koji je sad tu i miruje) postaje koronarni ulkusni karcinom, što možemo da zahvalimo čarobnjačkim učenicima.

Međutim, u žargonu školske medicine su to sad odjednom "metastaze", odnosno male, zle ćelije raka koje čarobnjakovi učenici nisu uspjeli da unište, nego su se one krišom (nikad očigledno) provukle do novih organa, praveći na svakom novom mjestu odgovarajuće karcinome.

Ako se mladoj ljevakinji, koja ima seksualni konflikt sa depresijom i značima muških konflikata revira, straha za revir i sekiracije za revir (karcinom bronha, angina pectoris, ulcus ventriculi), da hormonalni bloker, onda ona odmah može da oboli od karcinoma grlića materice.

Problem različitosti hemisfera će nas uopšte naširoko zaokupljati. Ovo je jedan od osnovnih problema dijagnostike uopšte. U mojim očima najgrublja greška se čini ako se pacijent ne upita da li je dešnjak ili ljevak, jer je ovo od neizmjerne važnosti za utvrđivanje kojem konfliktu pripada koje Hamerovo žarište u mozgu i koja tumorska izraslina ili nekroza na organ.

Recidiv konflikta

Jedna od stvari od kojih najviše strijepim jeste recidiv konflikta, odnosno vraćanje prvobitnog konflikta. Vidio sam mnogo ljudi koji su od toga umrli.

I bez Hamera, nije tajna da pacijenti rijetko preživljavaju ponovljeni infarkt. Ali, od kada na CT-u mozga možemo da vidimo koliko se organizam trudi da reparira mozak-kompjuter, možemo da ocjenimo koliko je tegobno kad rana već u zarastanju, biva ponovo razorena. Ona onda zarasta mnogo sporije i teže nego prvi put.

Ako sebi predstavimo mozak kao ogromnu mrežasto-rešetkastu konstrukciju milijardi ćelija, onda možemo lako zamisliti kakve se sve različite promjene odigravaju u toku zarastanja jednog Hamerovog žarišta:

Page 64: Nova Medicina i Tok Bolesti

1. Obrazuje se intrafokalni i perifokalni edem, pri čemu se sinapse nervnih ćelija jako rastežu. Uprkos tome, one zadržavaju svoju funkciju. Ova rastegnutost sinapsi je reverzibilna i popusta zajedno sa edemom pri kraju faze ozdravljenja a da njihova funkcija ne trpi.

2. Očigledno je da tokom faze aktivnog konflikta i trajne simpatikotonije žestoko strada izolacija nervnih ćelija mozga. Organizam ovo reparira na iznenađujuće jednostavan, efektivan i logičan način tako što u mrežu (rešetku) moždanih ćelija odlaze ćelije glije kao dodatna izolacija. Upravo to neurohirurzi u zabludi nazivaju "tumorom mozga". Takođe, tokom ovog procesa funkcija areala mora da ostane kontinuirano očuvana.

3. Ne samo da funkcija pripadajućeg organa mora ostati osigurana, nego Hamerovo žarište praktično "ukida struju" karcinomu, ostavljajući da ga razlože i očiste specijalno za to kompetentne bakterije.

Ako ovi procesi i funkcije, koje je priroda milionima godina uvježbavala, budu ometeni, tako da dodatno nastane "efekt harmonike" (u kratkom periodu sinapse su rastegnute pa skupljene), pored normalne epileptoidne krize, onda u jednom momentu dolazi do tačke kad mozak biva preopterećen i prestaje da sarađuje. Cijela, teškom mukom sagrađena kula od karata se ruši, a šteta je zamašnija nego prije, ukoliko u toku faze ozdravljenja ili neposredno poslije nje nastupi recidiv konflikta.

Iz ovog razloga, po mom mišljenju, recidiv konflikta je opasniji nego sljedeći karcinom, naravno u zavisnosti od tog na kojem mjestu u mozgu leži Hamerovo žarište.

Uz sve ovo, dolazi i do toga da pacijent, na psihičkom ožiljku konflikta, istovremeno dobija svoju psihičku Ahilovu petu, svoju slabu tačku. Isti konflikt praktično počinje da ga magično privlači, odnosno on tapka u mjestu u istoj zamci, čak ako to i zna. Dugo sam razmišljao prije nego što sam došao do zaključka da je ovo priroda planirala. Jelen koji je svoj revir izgubio kad je pobijeđen od mladeg jelena, u svom biološkom programu praktično ima nalog da se još jednom mora suočiti sa nasrtljivcem, jer samo to može da bude smisao trajne simpatikotonije koja starog jelena treba da dovede u stanje spremnosti da opazi svoju šansu i da ponovo osvoji izgubljeni revir. Kad bi svuda naokolo po šumi lutali izgubljeni jeleni, ovo bi unijelo haos u "jelenji poredak". Slično moramo sebi predstaviti i situaciju kod ljudi. Ovo gledište mi se formalno nametnulo pošto sam vidio mnoge recidive konflikta sa smrtnim ishodom, a koji su logično i racionalno bili sasvim nepotrebni.

Najopasnije vrijeme oboljevanja od recidiva konflikta nije početak pcl -faze nego je to njen kraj ili, staviše, početak normalizacije. Tad recidiv konflikta još jednom razori stare rane na sva tri nivoa, a to dovodi i do "efekta harmonike" na nivou mozga. Tada pacijent često dosegne i drugu fazu ozdravljenja, ali onda edem udari takvom žestinom u Hamerovo žarište i oko njega da pacijent od ovog može da umre za najkraće vrijeme i to najčešće u toku epileptoidne krize (koja u ovim slučajevima nastupa ranije nego obično).

Kratak primjer:

Jedna pacijentkinja, dešnjakinja, u periodu nakon menopauze imala je više konflikata, (zbog preglednosti ovdje neće biti navedeni). Ona je izdržala i preživjela sve organske simptome jedan

Page 65: Nova Medicina i Tok Bolesti

za drugim. Konačno, nakon teže svađe s mužem, doživljava DHS. Radilo se o čuvenoj "zloj svekrvi" koja je navodno iz dana u dan terorisala pacijentkinju. Nedugo nakon ove svađe, svekrva umre. Kratko prije toga, kod pacijentkinje je otkriven karcinom žučnih vodova. Na ovo, ona dobija sljedeći DHS konflikta straha u potiljku, jer je rekla "samo je pitanje vremena kad će me rak uzeti".

Ljekari su odbili svako dalje liječenje, vjerujući da je puna "metastaza". Svekrvinom smrću je konflikt sekiracije za revir sa rakom, u vidu ulceracija žučnih vodova, bio nešto ublažen, ali je muž tada počeo potpuno da drži majčinu stranu, okrivljujući suprugu za njenu smrt, tako da je borba tek tada bila u punom jeku.

Pacijentkinja je došla meni, tražeći savjet. Rekao sam joj: "Vi možete da preživite samo ako na duže vrijeme odselite od svog muža svojoj majci, gdje ćete biti potpuno van konfliktnog prostora. A zatim više ne morate da se bojite."

Pacijentkinja se povela za ovim savjetom. Prvo je osjećala ekstremnu mlitavost i umor, ali nakon otprilike 4 mjeseca mogla je da radi po kući svoje majke. Osjećala se potpuno dobro. Poluodrasla djeca su ostala s ocem kod kuće, jer kod babe nije bilo mjesta za sve.

Jednoga dana, prvi put nakon 7 mjeseci, pacijentkinja je htjela da posjeti svoje kćeri u njihovoj vlastitoj kući, vjerujući da je muž odsutan. Međutim, dok je stajala u kuhinji, on se iznenadno, bez nagovještaja, pojavio i bez ijedne riječi počeo da kruži oko nje, provocirajući, pun prezira i agresije. Pacijentkinja dobiva recidiv DHS-a. Dva dana nakon ovog me je pozvala. Bila je potpuno očajna. Par sati nakon DHS-a bila je potpuno ikterična (žuta). Nije mogla ništa da jede i stalno je povraćala zelenu žuč. Za dva dana je oslabila 4 kilograma. Ljekari su je već htjeli staviti na morfijum, jer je, po njima, to bio početak kraja. Ja sam je smirio i podsjetio na moje prijašnje opomene. Međutim, kako je recidiv trajao relativno kratko, rekao sam joj da sam siguran da ukoliko ostane kod majke i ne dadne se uvući u daljnju paniku, povraćanje će najdalje za jednu sedmicu da prestane.

Upravo tako je i bilo. Nakon 10 dana, zove me ponovo. Žutica je prilično brzo popustala i već se osjećala relativno dobro. Bila je umorna i mlitava, ali je mogla da jede. Kako je imala iskustvo od prošlog puta, brzo je izašla iz panike i već pomalo hoda po stanu. Ljekari ne mogu da shvate zašto više nije potreban morfijum, jer "ne može se očekivati da ozdravi neko ko ima petostruke metastaze". Ipak može.

Želim, takođe, da vam ispričam jedan slučaj koji se završio smrću. Pacijent je obolio od DHS-a kad je njegova žena operisana zbog ileusa a nakon nekoliko dana morala da bude i drugi put, ponovo, operisana. Muž je vrištao od bijesa i uzbuđenja, jer je vjerovao da su hirurzi zabrljali. Vjerovatno je bio u pitanju paralitički ileus, pa hirurg nije s tim imao nikakve veze. Ali muž je na ovo gledao drukčije i smatrao je da hirurzi nisu korektno obavili svoj posao. Sekiracija je potrajala 6 sedmica, dok žena nije otpuštena iz bolnice. U narednih 14 dana muž se umirio, a konflikt je bio riješen. Onda je kod njega konstatovan karcinom jetre, jer je njegov stomak porastao zbog ascitesa. (Ascites je pcl-faza konflikta "atak na stomak" za suprugu, sa peritonealnim mezoteliomom koji mu je prethodio).

Page 66: Nova Medicina i Tok Bolesti

Nakon tumaranja školskom medicinom, o kojem ovdje ne želim da pričam, ascites se ponovo povukao, karcinom jetre je bio jasno zahvaćen ozdravljenjem. On je bio još umoran i mlitav, ali je mogao ponovo da hoda i osjećao se prilično dobro. Ja nemam običaj da pišem potvrde za predviđene tokove bolesti, jer život prečesto iznenađuje i dešavaju se najnevjerovatnije stvari. Ali u ovom slučaju sam napravio izuzetak i napisao pacijentu, za njegovo zdravstveno osiguranje, da će, prema mom iskustvu, najvjerovatnije da ozdravi.

Onda se desilo upravo ono što nije smjelo da se desi. Žena je posjetila ginekologa, koji je zaključio da ona u ovom području ima tumor. Istoga dana biva upućena u bolnicu i operisana. Ispostavilo se da je u pitanju bila zabluda i lažna uzbuna. Međutim, pacijent, koji jedva da je bio u fazi ozdravljenja, pada u paniku i urla zbog "stare šlampavosti ljekara". Doživljava recidiv konflikta na starom ožiljku, koji, mada kratkotrajan, ima veliki intenzitet i čije rješenje jadni čovjek ne uspijeva da preživi. Nažalost, žena nije bila razumjela sistem Nove medicine i kad su me pozvali "dijete je već bilo u bunaru".

ŠINA KONFLIKTA

U biologiji vladaju zakoni koje više ne možemo da razumijemo od kada smo se navikli da mislimo "psihološki". Međutim, ako ponovo naučimo da razmišljamo bio - logično, ipak ćemo uspjeti da ih razumijemo. U ovaj biološki način razmišljanja spada i razumijevanje šine konflikta.

Mi današnji, našom civilizacijom deformisani ljudi ovo "razmišljanje po šini" smatramo bolesnim, i tada govorimo o alergijama protiv kojih se treba boriti. Govorimo o polenskoj groznici, astmi, neurodermitisu, psorijazi itd. i pri tom, ne birajući, spominjemo različite konflikte u sasvim različitim fazama zajedno sa njihovim tjelesnim simptomima. Dakle, u pitanju je prilična zbrka, u koju ovdje pokušavamo unijeti nešto reda.

Osim osnovnih DHS-sina, postoje i sporedne šine. Ovo su propratne okolnosti ili propratni momenti naročite vrste, koji su u momentu dešavanja DHS-a ostali organizmu u sjećanju. Ovo mogu da budu mirisi, naročite farbe ili zvukovi, odnosno sve vrste opažaja. Može da postoji jedna sina po DHS-u, a može da ih bude 5 ili 6 istovremeno. Nebitno je da li mi ovim šinama kasnije pridajemo psihološki značaj ili ne, one su jednostavno u programu.

PRIMJER: POLENSKA GROZNICA

Nekad, kad se svježe pokošena trava ostavljala u malim plastovima, da bi se prosušila i da je tako prije definitivnog skupljanja rosa što manje pokvasi, ovi mali plastovi su, naročito na selu, bili najromantičnija, najjeftinija i samim tim i najomiljenija mjesta za prvu tjelesnu ljubav. Ako bi pri tom došlo do kakve veće neprijatnosti, što je često bio slučaj, onda bi miris svjezeg sijena obadvoje ljubavnika stalno podsjećao na katastrofu koja se tada desila. Katastrofa nije uvijek za oboje bila katastrofa, takođe nije za oboje značila bezuslovno DHS, nego često samo za jednog od ljubavnika. U tom slučaju, mi bismo govorili o polenskoj groznici ili alergiji na polen. Za polensku groznicu, koja je naravno već faza ozdravljenja, čovjeku u nekim slučajevima nije potreban ni polen. Isti efekat možemo imati ako u televizijskoj emisiji doživimo seljaka koji kupi sijeno.

Page 67: Nova Medicina i Tok Bolesti

Ono što je naročito, i što treba u prirodi da nam veoma pomogne, jeste činjenica da se, doživljavajući "recidiv sa osnovnom sinom", automatski možemo naći na svakoj pojedinačnoj "sporednoj šini" ili staviše na svim sporednim šinama, i obratno.

Naravno da svaka sporedna sina ima odgovarajući samostalan i zaseban aspekt konflikta, zasebno Hamerovo žarište u mozgu i zasebne promjene na organima.

U navedenom slučaju, ako je kod partnerke bio u pitanju DHS, ona prije svake polenske groznice, često i istovremeno, dobija recidiv seksualnog konflikta sa karcinomom grlića materice. Dakle, ne sluteći ništa, ona odlazi na odmor na selo u vrijeme kosidbe i poslije se čudi kako joj je izostala menstruacija. Recidiv konflikta se, naravno, brzo ponovo rješava samim povratkom kući i izolacijom od sina. Međutim, tada već prijeti nova katastrofa, ako se slučajno ode do ginekologa i ovaj ustanovi početni stadijum karcinoma grlića materice.

Zbog ovog, obavezujem sve moje učenike da brižljivo i podrobno ispitaju DHS sa svim šinama.

Pri tom uvijek treba imati na umu da se ne radi, kako smo ranije mislili, o alergijskim smetnjama, nego da su u pitanju pravi i dobri oslonci mislima, koji treba da upozore organizam na vrstu katastrofe koja se prije dogodila.

Nije dovoljno da samo pronađemo osnovne i sporedne šine, nego pacijentu sa najvećim strpljenjem moramo sve da objasnimo, i to tako da on ubuduće sa zadovoljstvom pozdravi ove simptome, a ne da od njih dobije paniku i da pri tom zna da stvarni konflikt još uvijek nije riješen kako treba. Ovaj posao često nije nimalo lagan u vremenu kada postoji samo "simptomatska medicina" i kad svaki upadljivi simptom nameće "neophodnost terapije". Kod pacijenata koji ne mogu, neće ili ne smiju da shvate sistem Nove medicine, sve se svede na uzaludno mučenje.

PRIMJER: SENEGAL-BRISEL

Jedan bračni par leti iz Senegala za Brisel. Za vrijeme leta muž dobija srčani infarkt. On je bijel kao kreč, otežano diše, ležeći na podu, u prolazu između sjedista aviona, katastrofa. Njegova žena strijepi od smrti, koja može da nastupi svaki čas. Međutim, on ne umire. Avion se spušta u Briselu, njega odvoze u bolnicu, gdje nakon izvjesnog vremena ozdravi.

Za suprugu ne samo da je let predstavljao pakao, nego su to bile i tri naredne sedmice. Za to vrijeme ona je izgubila na težini, nije mogla da spava, stalno je strahovala za muževljev život.

Biološki gledano, ona je oboljela od konflikta smrtnog straha i brige (za nekog drugog). Nakon ove tri strašne sedmice, konačno, s poboljšanjem muževljevog zdravstvenog stanja, ona uspijeva da se umiri i dolazi do konfliktolize. Pacijentkinja je imala sreću da je iz Afrike sa sobom ponijela bacile TBC. Naredne tri sedmice ona je imala noćno znojenje sa blago povišenom temperaturom, naročito pred jutro, presvlačeći se po pet puta u toku noći. Na plućima je imala ovalno žarište (adenokarcinom alveola), koje je pomoću tuberkuloznih bakterija kazeozno nekrotizovano i pošto je bilo iskašljano, ostavilo je malu kavernu, tzv. parcijalni emfizem pluća.

Page 68: Nova Medicina i Tok Bolesti

U narednom periodu pacijentkinja doživljava mnogostruke periode znojenja, nekad kraće, nekad duže. Neposredno prije početka jednog dužeg perioda znojenja, karcinom pluća je pronađen prije nego što su acidorezistentni štapići tuberkuloze imali vremena da ga razgrade i da bude iskašljan. Od tada je pacijentkinja vazila za teškog plućnog bolesnika. U prvom navratu, "zbog sigurnosti", htjeli su da odstrane jedno plućno krilo, i da uz to primjene hemoterapiju i terapiju zračenjem, sa uobičajenim mjerama.. Međutim, od svega se odustalo kad su na drugoj strani otkrivena i druga ovalna žarišta. Pacijentkinja je proglašena za inkurabilnu i prognozirana joj je skora smrt.

Kako je Nova medicina u Belgiji donekle poznata, našao se ljekar koji je pacijentkinji rekao da "samo dr Hamer može da riješi ovako teške slučajeve". Tako je ona dospjela kod mene.

Rješenje slučaja stvarno nije bio jednostavno, jer je pacijentkinja imala prilično neobičnu šinu. Kad smo nju uspjeli da pronađemo, ostalo je bila samo rutina.

Koja je šina bila u pitanju?

Konflikt brige i smrtnog straha nije bilo teško ustanoviti. DHS je bio tako dramatičan da se nije mogao previdjeti. U početku sam mislio da je vrlo vjerovatno da su muževljevi ponovljeni srčani napadi (angina pectoris) bili razlog da je supruga morala izdržavati ponovljene atake smrtnog straha. I da se ovo ispostavilo kao istina, bilo bi sve jasno kao dan. Međutim, žena je insistirala na tom da se muž nakon infarkta osjeća sasvim dobro i da nije više nikada imao napad, niti je letio avionom.

Onda sam došao na spasonosnu pomisao i upitao je: "Da li je neko iz blize familije ili prijatelja u međuvremenu letio avionom?" "Da, gospodine doktore, ali se pri tom nije ništa desilo. Ali sad kad me pitate, pade mi na pamet da je poslednji period znojenja bio kad se moja kćerka vratila avionom sa Tenerifa, nakon odmora koji je trajao tri sedmice. Mislite da bi ovo moglo imati veze? Svakako se sjećam da me je, sve vrijeme dok je ona sa svojom porodicom bila odsutna, mučila nesanica, da sam omršavila i stalno mislila: 'Samo da oni ponovo stignu'."

Ostatak je bio rutina. Moglo se veoma egzaktno rekonstruisati da je pacijentkinja, svaki put kad bi neko od članova familije (sestra ili djeca) nekud odletio avionom, padala u paničan strah koji sebi nije mogla da objasni razumnom analizom. I uvijek kad bi se ovaj član familije vratio nazad, ona bi imala periode noćnog znojenja. I taman je sad počinjao duzi period noćnog znojenja i subfebrilnih temperatura sa kašljem. Tada je napravljen rentgenski snimak i stvar je otkrivena.

U ovom slučaju, druga šina jednog kolosjeka bio je - avion . .

Kao što se želježnički kolosjek sastoji od dvije šine, tako je pacijentkinja, prilikom dramatičnog muževog infarkta u avionu od Senegala do Brisela, oboljela od dvije komponente konflikta:

1. konflikt brige i smrtnog straha za muža zbog srčanog infarkta2. konflikt straha od aviona, jer su u avionu bili tako bespomoćno zatočeni

Page 69: Nova Medicina i Tok Bolesti

Obe komponente su bile kompleksno povezane, tako da bi kod svake pojedinačno automatski izbio konflikt brige i smrtnog straha. Možemo to reći i na drugi način: od tada je bila alergična na srčane napade (koji se na sreću nisu ponavljali) i na avione.

Terapija se sastojala iz toga da pacijentkinja postane svjesna uzročno-posljedičnih veza, da se uzrok otkloni i da se zatim ne čini ništa, nego, ako je moguće, da se majci prirodi ne smeta. Ovo znači: pacijentkinja se znojila još 3-4 sedmice, zatim su se na mjestu plućnih žarišta vidjele samo male kaverne.

Danas se pacijentkinja osjeća dobro.

PRIMJER: ZASPAO ZA VOLANOM

Jedan čovjek vozi autoputem između Brisela i Ahena (Aachen). Kod Litiha (Lüttich), zaspi za volanom. Nakon, otprilike, jednog kilometra, budi se, prestrašen, jer motor proizvodi drukčiji zvuk pošto njegova noga ne pritiska papučicu za gas. On oboljeva od konflikta "ne vjerujem svojim usima".

U istom momentu dobio je tinitus u lijevom uvu. Od tada on redovno dobija tinitus:

1. ujutro, kad se probudi2. uvijek kad vozi auto, a motor se guši, znači pri određenoj frekvenciji zvuka.

PRIMJER: PREGAŽENA MAČKA

Jedan vozač automobila nesretnim slučajem pregazi mačku. Zaustavi kola, da bi vidio da li joj se možda može pomoći, ali ona je bila mrtva. "O, boze," pomislio je, "jadna mačka, kako se to samo moglo desiti?" Gledajući izmrcvarenu mačku, kako leži, osjeti da su mu udovi klonuli.

Godinu dana nakon ovog, dotrčala mu je u susret neka izgubljena mačka koju je njegova žena spontano uzela u ruke. Obadvoje su je veoma zavolili. Pred veće, nakon posla, običavao je da mazi mačku, sjedeći u stolici. Sve je bilo u redu dok je mačka redovno dolazila kući. Međutim, kad bi se desilo da zakasni, on bi u momentu oboljevao od "alergije" na mačkino odsustvo. Jer svaki put bi iskrsnula slika pregažene mačke. Svaki put bi zapao u paniku: "Nije, valjda, neko našu mačku zgazio, ne smijem pomisliti, ako sad leži negdje na ulici kao jadna mačka onda."

Sa mačkinim ponovnim pojavljivanjem u kući, on bi dobijao akutnu alergiju, rasprostranjenu na koži ruku, podlaktica i lica, sa crvenilom i otečenošću. U stvari, ovo je bilo ozdravljenje prethodnih malih ulceracija na koži. Kožni alergijski testovi su jasno pokazali alergiju na mačke.

Mi smo do sada vjerovali da su sve to bolesti koje se moraju hitno liječiti. Ovo gledište je potpuno jednostrano, jer su u pitanju ostaci naših instiktivnih sposobnosti, alarmni signali. Kod bronhijalne astme i kod laringealne astme, to su dvije alarmne sirene, koje hoće da nam kažu: "Pažnja, kod ove kombinacije, desilo se prije to i to."

Na ovu temu, dva kratka primjera:

Page 70: Nova Medicina i Tok Bolesti

PRIMJER: BOKSER U AUTOMOBILU

Da bi prošetali, dovezli smo se do parka automobilom, sa naša dva psa boksera.. Nakon šetnje, trebalo je da psi ostanu u kolima dok mi na brzinu popijemo šolju kafe. Kako je bilo vruće, prozor automobila smo ostavili poluotvoren. Još nikad se nije desilo da psi iskoče kroz prozor. Međutim, ovog puta naišao je neki naročito držak pripadnik njihove vrste, koji je odmah morao biti protjeran. Ovim povodom, četvorogodišnji bokser moćno i elegantno skače kroz poluotvoren prozor automobila. Šest godina starija ženka boksera slijedi ga, ali stara dama to ne uspijeva tako elegantno. Ona se debljim dijelom tijela zaglavi, zatim se prevrne i grubo udari o tlo zadnjim dijelom, zaradivši napuklu karlicu, s kojom se mučila tri mjeseca.

Od ovog događaja, ni najslađim zalogajem nisi mogao da je namamiš da još jednom uđe u naš automobil. Odlazila bi do vrata, a onda bi se odlučno okretala: "Dragi gospodaru, kobasicu bih vrlo rado, ali u auto više ne ulazim, jer se iz njega može ispasti..."

Ono što jednoj ženki boksera ne može ni slučajno da se desi, nama ljudima se dešava redovno.

PRIMJER: LANČANI SUDAR

Jedna šefica spedicije doživi sa svojim kamionom lančani sudar. U retrovizoru je vidjela kako autobus juri i udara zadnji kraj njenog vozila. Kako je u pitanju ljevakinja, doživljava ovom prilikom konflikt prepadanja sa strahom i konflikt frontalnog straha (ovdje konflikt nemoći "ne mogu ništa da preduzmem") sa odgovarajućim Hamerovim žarištima desno frontalno.

Kad se stvar sredila, uprkos kašlju nije pronađen odgovarajući bronhijalni karcinom ni ciste skrznog luka, ali su zato oba Hamerova žarišta u mozgu bila vidljiva. Ona su, naravno, odmah proglašena za tumore mozga i operisana. Ovo se dogodilo 1982. Nekoliko godina kasnije, pacijentkinja doživi skoro identičnu saobraćajnu nesreću, ali ovog puta nije bio autobus. Sve se odvijalo gotovo isto kao prvi put. Ljekari neurohirurske klinike su rekli da je tumor desno frontalno ponovo narastao. Pacijentkinja biva ponovo operisana. Sve se ponovi i treći put, i ona bi po treći put operisana, jer je tumor ponovo narastao.

U međuvremenu je više puta bila u situaciji da gotovo doživi lančani sudar i već je postala alergična na lančane sudare. Par puta je bilo "sasvim gusto". Sad treba da bude operisana četvrti put, uključujući hemo i zračenje, jer ovog puta su pronađene promjene na plućima i ciste skrznih lukova, što je proglašeno za metastaze tumora mozga. Srećnim slučajem, ona upoznaje Novu medicinu.

Pacijentkinja sad konsekventno više ne vozi sama.

Značaj "šina" u Novoj medicini, bilo da je u pitanju čovjek ili životinja, jeste u tome da pacijent, koji je doživio jedan biološki konflikt, nailaskom na šinu lako doživljava recidiv konflikta. Pri tom recidiv može da pravi samo jedna komponenta konflikta (vidi alergiju na avione). Već ovo je dovoljno da se izazove potpuni recidiv konflikta. Ovakvi recidivi prolaze neprimjećeno pored našeg intelektualnog razumijevanja. Mi ih možemo shvatiti i izbjeći samo intuitivno. Ono što mi

Page 71: Nova Medicina i Tok Bolesti

ljudi tek nakon treće operacije činimo korektno ("učenje na greškama") životinje to čine instiktivno i pravilno nakon prvog puta.

Mi moramo da upoznamo sasvim novu dimenziju mišljenja, jednu vrstu intuitivnog biološkog shvatanja. Biološki konflikti nas vraćaju nazad u surovu stvarnost. Ne samo za životinje, već u principu i za nas ljude pri tom se radi o životu i smrti.

VISEĆI KONFLIKT ILI KONFLIKT U RAVNOTEŽIna primjeru psihoza i motornih, odnosno senzoričnih paraliza

Nova medicina ima čitav niz specijalnih slučajeva i specijalnih konstelacija, kao što je npr. fenomen da rak za vrijeme trudnoće prestaje da dalje raste, od njene desete sedmice, jer novi život ima apsolutnu prednost. Uprkos ovome, konflikt nije automatski riješen samom trudnoćom, nego je za izvjesno vrijeme storniran, odnosno odgođen. Ako se desi da do kraja trudnoće ne dođe do pravog rješenja konflikta, on se ponovo vraća nazad, i to u momentu nastupanja porodajnih bolova. To je, onda, često konstelacija za takozvane porodajne psihoze. Ovdje nailazimo na fenomen da konflikt, sa svim što mu pripada, ostaje da visi u vidu ravnoteže. Za sve vrijeme trajanja trudnoće, konflikt niti nestaje niti teče dalje.

Slična situacija je kod konflikta u ravnoteži. To je konflikt koji nastaje DHS-om, ima odgovarajuće Hamerovo žarište i korelat karcinoma na organskom nivou, međutim, njegova aktivnost je veoma redukovana, iako nije potpuno riješen. S jedne strane, ovakav konflikt je relativno bezopasan, jer ne postoji konfliktna masa, tako da u smislu raka nema ili skoro da nema aktivnost.

Tipičan primjer za ovakav često viseći konflikt je motorni konflikt, koji pogađa motorni centar (Gyrus praecentralis) moždanog korteksa, tako da se javlja oduzetost. Paraliza "visi", što znači da ne prolazi nego traje. Ovo stanje se često označava kao multipla skleroza. Takav viseći konflikt dobija novu dimenziju i kvalitet ako na drugoj moždanoj hemisferi dobije isti ovakav konflikt jednim novim DHS-om. Tokom aktivnosti oba konflikta, pacijent postaje upadljiv, čudnovat, šizofren. Jer su tad ispunjeni uslovi za šizofrenu konstelaciju, koja uvijek nastupa kad pacijent na obe strane mozga ima isti aktivan konflikt, bilo da se radi o srži velikog mozga ili o korteksu.

Pacijent je u pravom smislu riječi "podjeljena ličnost". Vjerujem da se značaj visećih konflikata ne može dovoljno dobro ocijeniti. Takozvane duševne bolesti su najčešće bolesti uopšte, češće čak od srčanog infarkta. I većina ovih jadnika po duševnim bolnicama tamo su jer imaju ovakav viseći konflikt, na koji se s vremena na vrijeme nadoveže isti ovakav novi konflikt (po nesreći s Hamerovim žarištem na drugoj hemisferi), što pacijenta dovede do "ludila". Pacijenti koji postanu upadljivi po dramatičnosti, svi su oboljeli, prema mojim iskustvima, od još jednog, dodatnog, trećeg konflikta ili imaju takozvanu "biomaničnu konstelaciju" (vidi poglavlje o psihozama).

Ovo znači da su pacijenti sa dva takva konflikta u različitim hemisferama mozga nedramatično šizofreni, odnosno ništa više dramatični od jednog pacijenta oboljelog od raka.

Page 72: Nova Medicina i Tok Bolesti

Pacijenti koji postanu dramatično psihotični, preduzimajući različite dramatične akcije, kao što je urlanje ili napadi ekstremne uzrujanosti, oboljeli su, kako rekoh, od još jednog, trećeg dodatnog konflikta. Razumljivo je da do sada nijedan psihijatar nije mogao da dâ informaciju o uzročno-posljedičnim vezama i diferencijaciju u ovim pitanjima. Za ovakvom vrstom konflikata do sada nije niko ni tragao. Psihijatri dosadašnjeg tipa i ne nalaze uopšte za neophodno da komuniciraju sa "ludim čovjekom" i često im je to ispod časti. Psihotičan čovjek se do danas smatra "otpadnikom vrste", bićem sa kojim se u osnovi ne može saživjeti. Kao posljedica ovog, svi psihotičari bivaju "primireni", kako se kaže u fah-žargonu, ili posredno nazivani izvorom trankvilajzera. Ovaj teatar od "primirivanja", jer je vriska u bolnici nepoželjna, čini se da je, svakako, za pacijenta ono najnepoželjnije od svega što se da učiniti. Konflikti se zamrzavaju i postaju viseći, tako da pacijent praktično ostaje trajno šizofren i tek sad ne nalazi izlaza iz svojih konflikata. Naročito zbog činjenice da je društveno likvidiran (trajna hospitalizacija ne znači ništa drugo), za njega se otvara jedna ljudska i društvena praznina, od koje može da pobjegne samo ukoliko ostane da sjedi na svom bijednom mjestu u duševnoj bolnici, kao izopštenik iz društva.

Dragi čitaoci, ako pročitate poglavlje o šizofrenijama, odnosno psihozama, vidjećete da su mnogi tu opisani pacijenti imali takav viseći konflikt, prije nego što je nastupio drugi i odveo ih u "ludilo". Svjestan sam da su pojedini od ovih slučajeva s pravom mogli biti predstavljeni u drugim poglavljima, ali radi se o tome da ti, dragi čitaoce, shvatiš sistem, jer onda sve postaje jasno samo po sebi.

Veliki procenat onih koji su u duševnim bolnicama jesu pacijenti sa paralizama i njihovim posljedicama. Do oduzetosti dolazi uglavnom+ uslijed motornog konflikta i Hamerovog žarišta u Gyrus praecentralis-u, pri čemu, nakon DHS-a, konflikt najprije traje, zatim biva oslabljen, ali nikad potpuno riješen. Jer, za to vrijeme psiha pacijenta ne ostaje po strani. Čak kod djece i životinja nalazimo kao konsekventan sljedeći DHS konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost. DHS najčešće nastaje u momentu kad pacijent osjeti da je oduzet. To može i da bude gubitak osjećanja za sopstvenu vrijednost u pogledu sporta ili konflikt centralnog tipa, koji se tiče kompletne ličnosti. Zatim slijede osteolize kostiju, koje opet povlače za sobom deformitete kostiju. Vremenom dolazi do revalorizacije, pri kojoj pacijent može osjećaj za sopstvenu vrijednost da unekoliko izgradi na nižem, transformisanom nivou. Ovo onda rezultira rekalcifikacijama i time cementiranjem "obogaljenosti", što ponovo može da ima posljedice u psihijatrijskom smislu.

Deformacije kostiju, kao što je skolioza, koje su rezultat jednog dugog psiho - cerebro -organskog procesa, vrlo je problematično operativno korigovati, bar dok se ne pozabavimo nastankom ovih procesa, odnosno psihom pacijenta.

Tako tavore naši "bogalji" u duševnim bolnicama. Njihovo stanje je izazvao relativno mali povod, koji je odmah mogao da se izgladi, ali čije su posljedice i posljedice ovih posljedica katastrofalne. Ako pomislimo koja bi vrsta medicinara bila neophodna ovim jadnim ljudima, onda znamo da to sigurno nije današnja vrsta arogantnih medicinskih milionera, koji uobraženo lebde kroz bolesničke sobe, parajući nosom nebo, konstantno u pratnji njihovih profesionalnih mahača glavom značajnog pogleda, takozvanih asistenata.

Page 73: Nova Medicina i Tok Bolesti

Medicina će u budućnosti biti teška i predivna. Mi moramo naći put nazad do ljudskog nivoa, koji su ljekari naših predaka imali već hiljadama godina ranije, a koji smo mi izgubili.

ĐAVOLJI KRUG

Kad su, ranije, pacijenti koji su bili kod mene zbog rješenja konflikta i terapije, ponovo odlazili na terapiju školske medicine (radikalna operacija, zračenje i citostatici) skoro su svi završavali smrtno. Tu može da se ozdravi samo slučajno i to neko ko nije ni imao aktivan karcinom, nego stari inkapsulirani karcinom. Međutim, ako su pacijenti ostajali do svog ozdravljenja u bolnicama bez panike, sličnim sanatorijumima, sa malim intenzivnim odjelima, onda ih je 95% preživljavalo.

Između je đavolji krug. Možemo ga opisati kao jedno sve brže odvijanje uzročno - posljedično povezanih događaja na sva tri nivoa (psiha, mozak i tijelo) sa ishodistem u prvom oboljenju, dijagnozi i njome uzrokovanom šoku, zatim drugom oboljenju (zbog šoka od dijagnoze) i njegove dijagnoze sa šokom zbog prognoze. Između ovoga, svakako da mogu da postoje simptomi faze rješenja, koji su najčešće odmah pogrešno interpretirani od strane školske medicine, što još produbljuje đavolji krug kod pacijenta.

Kad ljudi ne bi razmišljali o svojoj bolesti i kad se ne bi dali uvući u paniku, onda bi od stvarnog prvog oboljenja raka samo mali broj umirao i to praktično oni čiji bi konflikt bio prekasno riješen ili ne bi bio nikako riješen. Po mojoj procjeni, radi se o procentu od 10-20%. Od ovog procenta, može najveći dio njih je da ozdravi, ako uspije da riješi konflikt uz pomoć pametnih ljudi iz svoje okoline..

Danas većina pacijenata oboljelih od raka umiru od paničnog straha, a uzrok ovom strahu su sami ljekari. Jatrogeno, odnosno ljekarsko pravljenje panike pesimističkim prognozama, i slično, vodi u novi konflikt-šok i u novi rak, tzv. "metastaze" (koje kao takve uopšte ne postoje).

Ovo ilustruje slučaj iz Austrije gdje, prema javljanju od 7.10.99. u svim austrijskim medijima, saznajemo sljedeće. Jedna sekretarica ginekologa je već 6 godina, kod ukupno 140 pacijentkinja sa histološkom dijagnozom "zloćudni rak", "uklanjala" briseve i pisala im da je "sve u redu". Da je pacijentkinjama dijagnoza bila saopštena i da su stavljene na odgovarajuće (pseudo) terapije (hemo i operacije), onda bi u međuvremenu, u skladu sa službenim statistikama, 130 -135 ovih pacijenkinja bile već mrtve. Ovako ni jedna jedina nije bila umrla. Jedna jedina imala je ponovo pozitivan bris, a sve ostale važe za "neobjašnjivo spontano izljećene", što se po današnjim navodima dešava jednom u deset hiljada slučajeva. Sad odjednom njih 140. Očigledno da je po srijedi obmana, laž i prevara. Sama država je prevarant.

Ipak je svim ljekarima moralo pasti u oči da ne postoji objašnjenje za činjenicu, koja je, hvala bogu, svima poznata, da u životinjskom svijetu samo ekstremno rijetko nailazimo na drugi rak. Tek u poslednjem stadijumu teških tjelesnih smetnji, kad ne može da se kreće ili brani, i životinja može da oboli od konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost sa rakom kostiju.

Znamo da kod svih oboljelih od raka, što mogu da potvrdim i ja svojim vlastitim iskustvom, pri postavljanju dijagnoze samo 1-2% pacijenata pokazuju ovalna plućna žarišta. Dvije ili tri

Page 74: Nova Medicina i Tok Bolesti

sedmice kasnije napravljeni kontrolni snimci pokazuju ovalna plućna žarišta u 20-40% slučajeva, što je znak DHS-a konflikta smrtnog straha, koji skoro redovno udari sa brutalnim saopštavanjem dijagnoze. Ovakav intelektualni smrtni strah, za koji ne postoji nikakva nužda, što se vidi u slučajevima životinja, izazvan je isključivo ignorancijom ljekara. Ovaj jatrogeni šok je danas najčešći uzrok smrti kod oboljenja raka. Uz ovaj šok smrtnog straha od dijagnoze, dolaze još bezbrojne muke izazvane prognozama. Kasnije će svi ovi ljekari slijegati ramenima i tvrditi da je sve bio veliki nesporazum.

Ovo nije istina.

Jadni moji pacijenti, rastrzani između dvije strane. S jedne strane, mnogi su razumjeli Novu medicinu, ali kad se pojavi visoko seriozni šef odjela, sa svim ostalim ljekarima ispod sebe, koji svi do jednog ozbiljno kimaju glavom, odobravajući ono što je bog-ljekar u bijelom mantilu izrekao kao apsolutno pouzdanu pravu prognozu (za pacijenta smrtna presuda), koji od ovih jadnih smrtno ranjenih pacijenata još ima srca, morala i zagriženosti da proturjeći kolosalnoj ličnosti profesora.

Mučiteljska mašinerija je u stalnom pogonu i praktično ne postoji šansa da se umakne ovom "programu". Nakon nekoliko mjeseci, skoro svi se nađu na samrtnoj postelji. Uspije li neko umaći ovim razjapljenim raljama oficijelne medicine, onda sigurno neće izbjeći ispitivanja u svrhu kontrole i praćenja bolesti. Pacijent biva kontinuirano posmatran i sve što ne paše biva suspektno na novi rak, odnosno "metastaze". Kratko prije redovnog kontrolnog pregleda je jadni pacijent danima u smrtnom stresu. Onda slijedi rezultat: "Trenutno se ne mogu utvrditi metastaze." "Hvala bogu", misli pacijent "još tri mjeseca života duže".

Uz ovo, naravno, dolaze bezbrojni društveni strahovi. U najgore spadaju zapitkivanja puna sažaljenja: "Moze li se? Kako ide?" Pacijent osjeća da je svuda gledan kao kandidat za umiranje, koji se ne uzima kao potpuna ličnost, jer će on ipak uskoro da umre. Mnogi ljudi mu nerado pružaju ruku, bojeći se da bi stvar mogla biti zaražna. Pa, čak, ako pacijent i uspije za sebe samog da iziđe iz đavoljeg kruga i da osvoji ponovo hrabrost i samopouzdanje, odmah u prvoj sljedećoj situaciji će mu sredina bezosjećajno nabiti na nos da je on ipak "bolestan od raka".

Ispred ove medicinsko neljekarske i društveno nehumane pozadine stoji jadni pacijent u totalnoj dilemi. Niko ne može argumentovano da govori protiv Hamerove Nove medicine, ali je uprkos tome satanizovana na sva zvona.

Još je mnogo gore to da različiti simptomi i stanja bivaju sasvim različito interpretirani. Na primjer, vagotonija je u Novoj medicini veoma dobar znak ozdravljenja. Istina je da ona ponekad mora biti medikamentozno kočena, ako Hamerovo žarište u mozgu suviše otekne, ali u principu vagotona faza ozdravljenja neophodna je i željno iščekivana.

Sasvim suprotno je u današnjoj oficijelnoj medicini, u čijem se rječniku izrazi simpatikotonija i vagotonija upotrebljavaju kao pojmovi vezani za "vegetativne smetnje", vagotonija je teški "poremećaj cirkulacije" i "početak kraja".

Page 75: Nova Medicina i Tok Bolesti

Iako se pacijent (ako nije u pitanju rak kostiju, gdje zbog rastezanja periosta nastaju jaki bolovi) u vagotoniji osjeća veoma dobro, ima dobar apetit i san, svi medicinari školske medicine, koje pacijent neoprezno traži, proreći će mu skori kraj. I, iako bi vagotoniju morali poznavati kao stadij rekonvalescencije nakon infektivnih bolesti (pomislimo samo na kuru ležanja kod tuberkuloze), svaki medicinar je sklon da kaže: "Da, ali kod raka je to nešto drugo."

Ima i tu istine, kad se uzme u obzir da je rak u principu dvofazna bolest. Simpatikotona faza aktivnosti konflikta, u kojoj pacijent ima prividne smetnje perifernog krvotoka, loš apetit i nesanicu, za školske medicinare je do sada predstavljala rak. Dužu fazu ozdravljenja, koja takođe pripada oboljenju raka, školski medicinari nisu registrovali kao fazu. Pa ako su je ponekad i vidjeli u ekstremnoj formi, onda je to stvarno i bio početak kraja, jer je pacijent kratko potom umirao od edema mozga.

Poenta:

Pacijent ne može da se vozi na dva kolosjeka, jer prognoza školske medicine ometa terapiju. Pacijent sa rakom kostiju u fazi ozdravljenja dobija u školskoj medicini odmah morfijum, često i protiv njegove izričite volje. Ovim mu, zajedno sa bolovima, biva oduzeta i volja da istraje. Smrt je onda još pitanje dana ili sedmice. Ali ako pacijent zna, kao što to moji pacijenti znaju, da je ovaj bol u osnovi nešto dobro i prolazno i ako zna zbog čega bol nastaje, onda on mobiliše neslućene snage i ne osjeća ovaj bol kao nešto loše i strašno, kao kad mu je govoreno da će se bolovi sve više pojačavati i odvesti ga u smrt.

Tek kad pacijent dođe na liječenje ljekarima Nove medicine, koji su njome ovladali, kako teoretski tako i praktično, uz to još u jednoj bolnici sličnoj sanatorijumu, bez panike, tek tad definitivno izlazi iz đavoljeg kruga, i može da ozdravi kad ima svijest o tome da njegovu bolest ovdje poznaju, mogu da naprave pravu procjenu stanja i da je kompetentno liječe. I tek tad će više od 95% pacijenata preživljavati, dok u đavoljem krugu mogu da prezive jedva 1 ili 2 od stotinu.

PRIMJER: "METASTAZE" VEĆ U MALOM PRSTU!

Jedan čovjek od 45 godina preživjeo je tri raka (rak bubrega, karcinom medijastinuma, karcinom okruglog žarišta na plućima). Osjećao se zdravo i sposobno i otišao ponovo da radi kao vozač kamiona. Radio je 14 dana bez ikakvih tegoba i nije ga to ni iscrpljivalo. Nakon 2 sedmice u firmu je došao čovjek iz zdravstvenog osiguranja i zahtijevao da "oboljeli od raka" odmah prestane sa radom, jer on po svim pravilima mora biti poslan u penziju. Zdravstveno osiguranje nije spremno dalje da plaća sumnjive slučajeve, jer to da je pacijent obolio od raka radno sposoban ne može da bude dugog vijeka. Pacijent biva momentalno skinut sa svog vozačkog sedista i poslan u invalidsku penziju. Tada pacijent oboli od DHS-a konflikta revira i biva psihički i emotivno uništen.

Međutim, on uspijeva da iziđe na kraj i sa ovim strašnim udarcem. Saopštio mi je to nakon 8 sedmica, pošto je ponovo izgubio par kila na težini.

Page 76: Nova Medicina i Tok Bolesti

Takođe je pacijent uspio da izdrži fazu ozdravljenja sa jednim ogromnim Hamerovim žarištem u periinsularnom području i ponovo se osjećao bolje. I kako nije više smio da radi, bavio se uređivanjem svoje kuće i poliranjem automobila. U namjeri da ostruže i ispolira jedno korodirano mjesto na automobilu, desilo se da povrijedi mali prst lijeve ruke. Ubod je probio do kosti. Čitava povreda se upalila, otekla i razvio se lokalni osteomijelitis na vrhu zadnje falange malog prsta.

Pacijent se u tom momentu osjećao inače potpuno zdravo, mogao je dobro da jede i spava. Ne sluteći ništa, on se sa svojim upaljenim prstom uputio kod svog kućnog ljekara, koji je bivši hirurg i nije čeznuo ni za čim više kao za svojim starim fahom. On dade da se napravi rentgenski snimak malog prsta i tamo je mogao da vidi mali defekt, koji je prouzrokovao osteomielitis. Ali kod nekog ko boluje od raka ne može da bude osteomijelitis, sve što kod njega može da postoji to su "metastaze". Pri tom je ubodno mjesto bilo tako očigledno i ležalo neposredno pored osteomielitičkog žarišta. I tako pacijentu, izbezumljenom od straha, medicinik reče: "Čujte, ovo mogu da budu samo metastaze. Vi bolujete od raka i sad su maligne ćelije već u malom prstu. Mi to moramo odmah amputirati. I rećiću vam još nešto, sve što vam je Hamer rekao je čista glupost, jer ovo napreduje dalje i vi ćete od tog da umrete."

Pacijent je bio oboren s nogu i u tom momentu oboljeva od DHS-a konflikta smrtnog straha. Bezvoljan i užasnut on pristade, bez ikakvog histološkog nalaza, da mu se prst odmah kompletno amputira (duboko u zdravo tkivo - jer to je pravilo). Potpuno smlaćen, pacijent se vratio kući, nijemo pokazujući amputaciju, sve što je uspio, nakon duže pauze, da kaže bilo je: "Ćelije raka su metastazirale u mali prst, kaže doktor. Ono što Hamer priča je glupost, za mene nema više nade."

Nakon 6 sedmica, ipak me je ponovo pozvao. Tad je već bio izgubio još deset kila na težini, njegova do tada čista pluća bila su puna ovalnih žarišta. Kratko nakon ovog je umro. On je upao u "đavolji krug".

PRIMJER: "VRZINO KOLO" IZAZVANO KONFLIKTOM STRAHA ZA SRCE I MEZOTELIOMOM SRČANE MARAMICE

Učitelj tenisa, ljevak, star 43 godine, posjeduje tenisku halu, zbog koje oboljeva od konflikta revira. Odgovarajuće Hamerovo žarište leži u lijevom temporalnom režnju, a manifestacija na organu su ulceracije koronarnih vena.

Nakon otprilike pola godine, pacijent uspije da riješi svoj konflikt. Nakon 2 mjeseca doživljava neizbjezni infarkt desnog srca. Ujutro su ga snalazili anginozni bolovi u trajanju od jedne minute. On se sjećao da je cijele protekle godine imao lagane srčane probode. U toku dana su veoma jaki bolovi angine pektoris oslabili, a nestali su tek pred kraj drugog dana.

Ovaj napad angine pektoris bio je DHS, jer on je pomislio: "O, bože, pumpa otkazuje, ovo je infarkt, nema ništa više od časova tenisa".

Međutim, desilo se sljedeće: pacijent je već 6 sedmica imao osjećaj naročito velikog umora, što nije uzimao za ozbiljno, a pokušavao je da s tim izađe na kraj pijući više kafe. Naravno da je

Page 77: Nova Medicina i Tok Bolesti

umor došao ponovo nakon napada angine pektoris, ali ovaj put ga je on povezao sa svojim srcem.

Jak napad angine pacijent je doživio kao konflikt ataka na svoje srce ("pumpa otkazuje") i on je održavan u aktivnosti postojanjem ovog umora. Dakle, pacijent je imao konflikt revira u rješenju nakon epileptične krize (desni infarkt) i istovremeno aktivan konflikt ataka na srce sa mezoteliomom srčane maramice. Nakon nekoliko mjeseci, završetkom faze ozdravljenja konflikta revira i prestankom umora, dolazi i do rješenja konflikta ataka na srce i u pcl-fazi je uslijedio neizbjezni perikardni izliv.

Zbog ovog izljeva je fizička sposobnost učitelja tenisa bila reducirana još više nego za vrijeme faze ozdravljenja konflikta revira. Od ovog, pacijent dobije recidiv konflikta ataka na srce i posljedično povlačenje srčanog izliva, svakako ne kao znak ozdravljenja, nego kao znak aktivnosti konflikta ataka na srce. Jedva da se izliv ponovo povukao na osnovu novog rasta mezotelioma, njegova fizička sposobnost je porasla i on se unekoliko smirio. Međutim, ovo smirenje uslovi ponovni povratak izljeva u srčanu kesu, kao znak rješenja recidiva konflikta. I tako, bez poznavanja Nove medicine, pacijent automatski stiže u đavolji krug. Kod drugog i trećeg recidiva, izliv je konačno dijagnostikovan pomoću CT-a toraksa.

Kad mu je saopštena dijagnoza, pacijent oboljeva od konflikta smrtnog straha sa rakom ovalnih žarišta plućnih alveola. Sad je već bio u duplom đavoljem krugu. Svaki put kad bi bio dijagnostikovan srčani izljev, pacijent bi dobijao strah za srčanu maramicu i strah od smrti. Nakon toga bi uslijedila punkcija izljeva, on bi se osjećao fizički u boljoj kondiciji, što bi ga neko vrijeme smirivalo, dok se srčana kesa ne bi opet napunila. Ovaj točak se okretao sve brže.

Kad su otkrivena ovalna plućna žarišta, kardiolog je izgubio svako interesovanje za njega. Onda mu je neko ispričao da postoji i Nova medicina.

Nova medicina može da prekine ovakavo duplo vrzino kolo svakako samo pod uslovom da pacijent može da razumije uzročno-posljedične veze.

PRIMJER: AVOLJI KRUG KOD CISTI SKRZNOG LUKA

Jedan od najčešćih đavoljih krugova je onaj kod cisti skrznog luka sa konfliktom frontalnog straha (često strah od raka). Frontalni strah je strah od nečeg za šta nam se čini da juriša na nas i da to nešto ne možemo izbjeći. Ostaje nam samo bijeg. Ukoliko je odstupnica zatvorena, onda pacijent (čovjek ili životinja) dodatno oboljeva od konflikta strah u potiljku i momentalno se nađe u fronto-okcipitalnoj šizofrenoj konstelaciji.

Frontalni strah od nekog ili nečeg što napada ili prijeti (životinja, čovjek) je kod čovjeka i životinje sasvim realan. Kod nas ljudi je on tek u drugoj liniji strah od nečeg imaginarnog što se pacijentu ne čini manje realnim od podivljale životinje koja juriša na njega. Uzmimo da ljekar kaže pacijentu: "Kod vas sumnjamo na rak." Ili: "Vi imate rak." Kako rak biva uvijek predstavljen kao nešto čemu se ne može umaći, nešto što napreduje, takođe kao sudbonosan doživljaj iako je opasnost praktično imaginarna, a ne realna, ova opasnost se svom silinom svaljuje na pacijenta tako da on, čuvši samo dijagnozu, može već da oboli od konflikta

Page 78: Nova Medicina i Tok Bolesti

frontalnog straha. Pacijenti koji su upoznati sa principima Nove medicine praktično ne doživljavaju konflikt frontalnog straha na ovu temu.

Pacijenti koji od ranije poznaju Novu medicinu, u momentu kad im se saopšti dijagnoza i prognoza, praktično nikad ne oboljevaju od konflikta frontalnog straha.

Kod frontalnog straha ili straha od karcinoma, čovjek biva u izvjesnom smislu evolutivno prebačen nazad, u neko arhaično vrijeme kad su naši preci živjeli još u vodi. Za njih je najveća katastrofa bila kad bi ovim, ribama sličnim bićima nešto zatvorilo skrge ili kad bi im se one na suvom slijepile tako da ostanu bez kiseonika. Upravo ovaj prastari strah da ćemo ostati odsječeni od vazduha doživljavamo kod konflikata frontalnog straha, odnosno straha od raka. Obično se kaže: "Grlo mi se steglo." Ili "Ostao sam bez daha."

Ako ovakav konflikt "dijagnoze raka" udari, onda pacijent, naravno, momentalno dobija sve znakove aktivnosti konflikta: ruke hladne kao led, nesanica, odsustvo apetita, prinudno razmišljanje o konfliktu itd. Na vratu istovremeno osjeća samo lagano bockanje ili zastinutost ispod kože.

U ovoj aktivnoj fazi u ostacima skrznog luka nastaju ulceracije, plitki defekti pločastog epitela skrznog luka, koji iznutra prekriva ove cijevčice. Prođe li nakon izvjesnog vremena realna ili prividna opasnost, koja je uzrokovala konflikt frontalnog straha, odnosno konflikt straha od raka, onda u fazi ozdravljenja na vratu nastaju ciste ispunjene tečnošću. One se u školskoj medicini nazivaju non-Hodžkin-limfom, jer se pogrešno smatraju za limfne žlijezde. Ove ciste na ostacima skrznog luka su izazvane snažnim edemom ozdravljenja na do tada ulcerisanim mjestima ostataka skrznog luka. Zbog ovog, tečnost ne može da otiče, tako da se obrazuju kuglaste cistične formacije, koje leže ispod kože i mogu se pipati kao kuglice na obe strane vrata, ispred i iza ušiju, i odavde nadole do aksila i supraklavikularnih jama. Prema unutra se mogu velike čiste naći sve do dijafragme, što obavezno biva tumačeno kao paketi limfnih čvorova. Za čiste ostataka skrznih lukova je tipično više kliničkih simptoma:

U prvoj polovini faze ozdravljenja, prije epileptoidne krize, a često kratko nakon konfliktolize, dobijaju "neobavješteni pacijenti" paniku od metastaza. Oni smatraju napete čiste limfnim čvorovima ili tumorskim rastom. Zbog panike od metastaza, pacijenti dobijaju nanovo strah od raka . Ovim paničnim strahom od raka faza ozdravljenja biva automatski zamijenjena fazom aktivnosti konflikta, a ciste se povlače.

Isti, prividno povoljan efekat se može ostvariti hemoterapijom i rentgenskim ili kobaltnim zračenjem, s tom razlikom da ovo ne prouzrokuje aktivnost konflikta nego samo zaustavljanje faze ozdravljenja. U oba slučaja je pacijent uhvaćen u đavolji krug.

U slučaju recidiva konflikta zbog nove panike od raka, slijedi: prekid faze ozdravljenja, povlačenje cisti skrznog luka, dalje širenje ulcera u ostacima starog skrznog luka.

Svakim prekidom ozdravljenja, koje se ne završava ni psihički ni organski, ostaje odgođena "konfliktna masa", odnosno ostatak nedovršenog ozdravljenja. Istovremeno nastaje nova

Page 79: Nova Medicina i Tok Bolesti

"konfliktna masa", koja takođe putem ozdravljenja mora biti obrađena kako psihički tako cerebralno i organski.

Dakle, uspije li se pacijent još jednom umiriti, onda kao znak faze ozdravljenja koja je nanovo nastupila, čiste postaju još veće zbog ostataka starog ozdravljenja plus novo ozdravljenje, tako da pacijent ulijeće neizbjezno u novu paniku.

Naravno da automatski postaje jača i dolazeća epileptoidna kriza nego što bi bila kod prvog puta da je pacijent riješio svoju paniku od raka do kraja, bez novog recidiva.

Dobije li sad pacijent, na osnovu straha od ponovnog rasta cisti, recidiv DHS-a, čitava igra đavoljeg kruga počinje ponovo, od početka.

Ako pacijent, npr. zbog poznavanja Nove medicine, ne dobije ponovo recidiv panike zbog straha od raka, dakle, ne dobije novu aktivnost konflikta, dođe do jedne prave, potpune faze ozdravljenja i na vratu se razviju prilično velike ciste (naročito ako se smatraju limfnim čvorovima), onda se može dogoditi da pacijent dobije osjećaj da ima mehaničke smetnje u dobijanju vazduha. Najčešće je u pitanju samo njegov osjećaj. Sasvim rijetko se dešava da je dušnik spolja komprimiran, a prava opasnost od gušenja praktično ne postoji.

Ipak, u epileptoidnoj krizi subjektivni osjećaj, odnosno arhaični strah od gušenja može postati tako veliki da odvede pacijenta u ogromnu ponovnu paniku. Na sreću, to se događa samo u ekstremno rijetkim slučajevima pacijenata koji imaju jako velike ciste ispunjene tečnošću.. Najvažniji zadatak svakog pojedinačnog ljekara je da ovakvog pacijenta umiri, odnosno da ga izvuče iz panike ili, što je još bolje, da mu upoznavanjem s Novom medicinom uopšte ne dozvoli da upadne u paniku. Medikamentozna sedacija ovakvih pacijenata je besmislena i osim toga znak ignorancije, jer u vremenu nakon epileptične krize, kad pacijent uđe u "drugu dolinu vagotonije", prethodna sedacija može biti smrtonosna. Hemijska sedacija, jedno trovanje, ne može nikad da zamijeni umirujuće obraćanje čovjeka ili "jatrosa". Tek kad su pacijenti prošli i ovu "drugu dolinu vagotonije", tad su potpuno zdravi.

U slučaju hemoterapije i zračenja, ortodoksni medicinar najprije dosegne prividnu pobjedu, ako ciste skrznog luka počnu da se povlače. Cijena ove prividne pobjede je ta da ozdravljenje i epileptična kriza, koja automatski nastupa u ozdravljenju, bivaju samo stornirani, a uz to cijeli organizam biva strašno i često ireparabilno oštećen. Nije se desilo jednom da najgori medicinici, koji hemo nazivaju "terapijom", pacijentu iskreno kažu: "Prije nego što konačno umreš od raka, možes još tri ili četiri sedmice voziti na rezervi tanka koštane srži, odnosno živjeti." Ali i ovo je naravno glupost. Pacijenti čije su čiste skrznog luka bile "obrađivane" sa hemo, u početku su imali efekat njihovog povlačenja, odnosno ozdravljenje je bilo samo stornirano, ne i završeno. Po prestanku hemoterapije, ozdravljenje ponovo počinje i s njime se vraćaju i čiste. Ovo pacijenta uvodi u trajni đavolji krug, gdje egzorcizam "puni nečije džepove". Od ove besmislene torture umiru skoro svi pacijenti.

avolji krug kod čisti skrznog luka, koji kod životinja praktično ne postoji (osim prolaznih teškoća s disanjem u vrijeme epi krize), zauzima ovdje namjerno ovoliko prostora, jer je u pitanju jedan od najčešćih imanentnih đavoljih krugova, nastalih u većini slučajeva jatrogeno.

Page 80: Nova Medicina i Tok Bolesti

Zapamtite: izuzetno je teško pacijenta koji je mentalno jatrogeno deformisan, umiriti u trenucima panike. Suprotno ovom, umiriti pacijenta koji je od ranije poznavao i razumijevao Novu medicinu, ne može se reći da je djecija igra, ali je rješiv zadatak. Uz to je zadatak čije rješavanje usrećuje istovremeno timski posao poznavaoca čitave stvari.

Zbog čega je nemoguće postojanje metastaza

Dragi čitaoce, kako ste saznali u prošlom poglavlju, rak i svako tzv. oboljenje uopšte, odnosno naročiti program prirode jesu ekstremno zakonito dešavanje.

Na osnovu promjena na tri nivoa, Nova medicina se može za kratko vrijeme dokazati i shvatiti. Osim toga, tri nivoa liferuju jedan predeterminiran sistem gdje, ako je poznat jedan nivo (npr. psihički nivo biološkog konflikta), onda se mogu donijeti zaključci o oba preostala nivoa.

O striktnoj pravilnosti procesa na sva tri nivoa i reproducibilnosti Nove medicine može se reći sljedeće:

Postoje tri nivoa (psiha, mozak, organ) na kojima događaji protiču sinhrono i postoje dvije faze bolesti (ukoliko je konflikt riješen), a uz to faza normaliteta koja prethodi fazi aktivnog konflikta i na kraju faza renormalizacije na kraju vagotone faze riješenog konflikta. Ne da samo imamo po četiri faze na svakom od tri nivoa, nego dodatno imamo još 3 markantne tačke (DHS, CL i epileptoidnu krizu) na svakom od tri nivoa. Dakle, u pitanju je 21 kriterijum koji pojedinačno možemo ispitati prema 5 bioloških prirodnih zakona.

Ali kako 5 bioloških prirodnih zakona sadrže zajedno najmanje 6 kriterijuma, uključujući histološke, cerebralno-topografske, organsko-topografske, konflikt-korelativne i mikrobiološke kriterijume, dolazimo do tog da u svakom pojedinačnom slučaju, koji pažljivo ispitujemo na sva tri nivoa, moramo to učiniti u smislu 126 činjenica, koje se mogu tačno ustanoviti.. Da samo jedan slučaj pokaze slučajno svih 126 fakata, već je astronomski nevjerovatno.

Ako jedan pacijent ima samo dva oboljenja, koja protiču djelimično paralelno ili sukcesivno, onda se reproducibilne činjenice adiraju na 252. Sama vjerovatnoća se potencira na astronomske vrijednosti.

Kao izričito važan kriterijum se uračunava i to da je lokalizacija Hamerovih žarišta u mozgu predestinirana. Ovo znači da je jedan od mogućih više stotina releja u mozgu već unaprijed utvrđen. Ovaj relej, koji je u slučaju oboljenja Hamerovo žarište, mora pokazati formaciju koja tačno pripada odgovarajucoj fazi. Vjerovatnoća za samo jedan jedini slučaj je već astronomski velika. Pacijenti najčešće imaju više karcinoma ili paraliza, dijabetes ili slično, a za svako pojedino oboljenje moraju ponovo biti ispunjeni svi kriterijumi.

Uz ovo još dolazi, u skladu sa ontogenetski uslovljenim sistemom tumora i tumorskih ekvivalenata, sve ono što se tiče oboljenja a uslovljeno je evolutivnom komponentom, kao što je

Page 81: Nova Medicina i Tok Bolesti

histološka formacija, lokalizacija releja u mozgu i naročiti biološki smisao svakog biološkog programa ponaosob.

Kako u Novoj medicini nije ništa bez smisla, nego sve ima svoj puni smisao, tako vjerska akrobatika oficijelne medicine sa podivljalim zloćudnim ćelijama raka, koje nekontrolisano rastu i obrazuju kćerke-izrasline, tzv. metastaze, djeluje blago rečeno avanturistički.

Oficijelna doktrina na temu metastaze, kako je poznato, kaže da se ćelije porijeklom od jednog primarnog tumora (o njegovom stvarnom uzroku se nagađa - od pušenja, ishrane, kancerogena, virusa do gena i nasljednih faktora) raseljavaju, odnosno bivaju rasijane putem krvi ili limfe u udaljene krajeve organizma, gdje u nekom novom organu prave nove metastaze.

Nameću se neka pitanja na koja odgovore vjerovatno već sami možete da date, dragi čitaoci.

1. pitanje: Jedini put u tijelu koji vodi od centra ka periferiji su arterije. Govori se o "hematogenom rasijanju", odnosno metastaziranju primarnog tumora putem krvi. Ipak, nijednom istraživaču nije pošlo za rukom da pronađe ijednu ćeliju raka u arterijskoj krvi, uprkos hiljadama pokušaja.

2. pitanje: Svi patolozi priznaju da u principu uvijek na istom mjestu tijela nastaje ista vrsta raka. Tako su npr. ovalna plućna žarišta (kod konflikta smrtnog straha) histološki gledano uvijek adeno-karcinomi. Niko ovakav primarni tumor ne može histološki da razlikuje od ovakvog sekundarnog tumora, odnosno metastaze. Ako je to tako, onda bi ćelije raka (nikad viđene u arterijskoj krvi) morale da budu toliko pametne da u roku od nekoliko sekundi tačno znaju gdje su dospjele i da u zavisnosti od ovog mjesta uvijek obrazuju karcinom uobičajen za ovo tkivo. Npr. adeno-karcinom jetre, koji karfiolasto raste, odjednom napravi u kostima metastaze (što znači da se u kostima obrazuju rupe), da bi kasnije u plućima pravio kompaktna ovalna žarišta metastaza adenoidnog tipa??! Dakle, ne samo da moramo uzeti u obzir trostruku metamorfozu, nego i trostruko mijenjanje pripadnosti klicinom listu, pri tom i da ne govorim o "letećoj izmjeni" priključivanja ćelija na odgovarajuće releje u mozgu. Kratko rečeno, jedna svinja okoti tele, a tele ovcu. Kako ovo objašnjava školska medicina?

3. pitanje: Neurohistopatolozi se slazu da moždani živci i ćelije gangliona najkasnije nakon prva tri mjeseca života ne mogu više da se dijele. Glija ćelije, tzv. moždano vezivno tkivo čija je funkcija ishrane, potpore i obrazovanja ožiljaka, a ne nervna, može da se dijeli ukoliko obrazuje ožiljke kao ostalo vezivno tkivo u organizmu. Ako nervne ćelije ne mogu više da se dijele, šta su onda "moždani tumori" i "metastaze u mozgu"? Neurohistopatolozi se takođe slazu da se kod tzv. "tumora mozga" uvijek može vidjeti njegova histološka pripadnost. Posljedično je ipak uvijek na istom mjestu u principu ista vrsta moždanog tkiva. Takođe, i ako je u uslovima DHS-a sa ca-fazom to tkivo malo promijenjeno uvijek se tačno prepoznaje čemu ono pripada. Od prof. Pfitzera (vidi poglavlje 10) znamo da glijozni ožiljci, odnosno polimorfni gliomi "često pasu sa mnogo toga" (misli se na organske karcinome), odnosno da ćelije ovdje morfološki slično izgledaju. Već po definiciji "tumori mozga" ne mogu da postoje. Što se tiče "metastaza u mozgu" školska medicina dogmatski zagovara da jedna zloćudna metastatska ćelija npr. iz jajnika putem krvi (gdje nikad nije viđena) dospije u mozak, tu se učvrsti i obrazuje

Page 82: Nova Medicina i Tok Bolesti

mali jajnik. Mali jajnici i testisi u mozgu - ima li ovo još ikakve veze sa prirodnim naukama?

4. pitanje: Ako se neki organ razdvoji od mozga (npr. ako se napravi preparat želuca), onda se na njemu ipak ne može izazvati rak ni sa stotinama navodnih kancerogena, pa čak ni ako se oni lokalno aplikuju u ogromnim koncentracijama. Kako ovo objasniti? Kod pacova kod kojih je navodno pokazano izazivanje karcinoma formaldehidom prema kojem pacovi pokazuju odbojnost, on je ušpricavan dnevno u noseve pacova u ogromnoj koncentraciji i to čitavu godinu. Zar ne dobijate ideju?

5. pitanje: Uopšte je poznato da od 100 pacijenata kod kojih je na dan dijagnoze raka uraden rentgenski snimak, 98% njih ne pokazuje "metastaze na plućima". Međutim, na ovaj dan pacijentu biva rečena i cijela prividna istina. Za većinu pacijenata je to, kako kažu, ogroman šok, odnosno DHS. Neki se od tog oporave jer imaju npr. podršku svojih bližnjih. Kod 30-40% slučajeva, nakon 3-4 sedmice nalazimo u školskoj medicini ovalna plućna žarišta. Dobijate li ideju? Kako školska medicina objašnjava ovaj upadljivi fenomen? Kod životinja se ne viđaju ovakve "metastaze ovalnih žarišta na plućima". Na jednom od mojih govora u Klagenfurtu, lokalni primarijus: "Doktor Hamer kaže: 'Životinjama je lako, one ne razumiju šta primarijusi govore (misli se na prognoze), zato i nemaju metastaze'". Moj odgovor: "Gospodine profesore, danas ste me prvi put precizno citirali. Čini se da ste na putu da razumijete Novu medicinu."

Terapije Terapija "naročitih programa raka"

Terapija tzv. oboljenja raka po sistemu Nove medicine razlikuje se u osnovi od dosadašnje čisto simptomatske terapije, odnosno pseudoterapije školske medicine. Školska medicina, kao i tzv. alternativna medicina (u novije vrijeme nazivana komplementarnom medicinom školske medicine), imaju tu zajedničku osobinu da, u nedostatku znanja o uzročno-posljedičnim vezama kod raka i ostalih bolesti, stalno pokušavaju da različitim sredstvima "potuku" ili "pobjede" rak.

Rak se naširoko simptomatski tretira, sa "čelikom, zračenjem ili hemijom", morfijumom, ili imelom, koja je, kako je poznato, i sama vrsta otrova. Cikla, trave ili klice nanose još najmanje štete, ali su takođe nemoćne da u nastajanju spriječe jedan osmišljeni biološki naročiti program, nakon odgovarajućeg DHS-a. Pa i kad bi mogli da ga spriječe, tek bi to bilo loše, zbog njegovog smisla.

Sa srednjovjekovno-inkvizitorskim poletom stalno se pokušava uništenje smrtnog neprijatelja - raka. Jer, u srednjem vijeku je sveta inkvizicija takođe pokušavala da đavola iz jeretika protjera nožem, vatrom ili otrovom. Na kraju je jeretik uvijek bio mrtav, nezavisno od tog da li je priznao ili nije. U prvoj varijanti, on je bio kriv zbog priznanja da je bio u savezu sa đavolom. Ali, ako je bio toliko tvrdoglav da ne prizna, tek je onda bio u savezu sa đavolom, pa su morale biti primjenjene najgore mjere mučenja. Slično ovom, danas su pacijenti školske medicine zatrpani najgorim mučenjem u vidu hemo-pseudoterapije, jer zli karcinom divlja i ne dâ se iskorjeniti.

Odlučujuće je to da su ćelije raka uvijek viđene kao protivnici koji se moraju potuci. Tako se npr. vjeruje da "imuni sistem", šta god da se pod tim podrazumijeva (svakako odbrambena armija organizma), biva oslabljen tako da "zloćudne" ćelije mogu da

Page 83: Nova Medicina i Tok Bolesti

pronađu "rupu" i da prodru u tkivo i da se rašire. Takođe, dijelovi tzv. alternativne medicine uopšte nisu bili strani etabliranim medicinarima, jer polaze od istih premisa i imaju isti cilj, naime iskorjenjivanje raka na organu, koji oni smatraju najvećim zlom. Jedino smetalo je Hamer, koji to smatra budalaštinom.

Jedan naročito viđeni predstavnik Udruženja ljekara htio je, prije izvjesnog vremena, da mu navedem "uspjehe". Pokazao sam mu niz rentgenskih snimaka, na kojima je izraslina raka bila očigledno dovedena u mirno stanje. Ja mu rekoh da postoje stotine pacijenata koji su zdravi, iako se inaktivirani karcinom na organu često još uvijek dobro vidi, ali on više uopšte ne pravi smetnje i nema više mitoze, te je više kozmetički problem.

Ovo mu se uopšte nije dopalo. Za njega je rak izlječen tek kad je nestao. Npr. pri operaciji, kad je isječen duboko u zdravo tkivo. On smatra da treba prvo operisati, zatim zračiti, pa tretirati citostaticima, a ono što je ostalo od duše trebalo bi da Hamer sredi sa svojom psihoterapijom. Za ovakav rad, ja bih mu dobro došao. Rekoh mu da pacijentima koji su bili kod mene nije potreban ni hirurg, ni medicinari koji hoće da ih zrače i truju, izuzimajući mogućnost komplikacije tjelesno organske prirode, kao što je krvarenje, edem mozga i sl. i mogućnosti psihičkih komplikacija, kao što je obnovljena panika, izazvana šokantnim doživljajima ili glupim ljekarima, ili recidivi konflikta i sl. Na ove pacijente se može gledati kao da su potpuno zdravi. I oni bi mogli dalje dobro i rado živjeti narednih 30-40 godina da ih okolina kontinuirano ne teroriše i opominje da su oboljeli od raka: prisiljavaju ih da se prepuste školsko-medicinskom mlinu, gdje na kraju bivaju uspavani morfijumom. Tada su se naši putevi razišli.

Bezdušnu, samo na simptome orjientisanu medicinu sam odbio. Za mene je ljekarska terapija bolesnog čovjeka ili životinje jedna vrsta svetog čina. Prije dvije hiljade godina su ljekari bili istovremeno i sveštenici, iskusni mudri ljudi, koji su zavredivali povjerenje svojih pacijenata.

Po mom mišljenju, danas to ne isključuje visok stepen znanja i naučnosti, naprotiv, trebalo bi da ga uključuje. Ali od kada su iz ovog društva postali bezdušni, čisto intelektualni, medicinski inženjeri, orjentisani samo na simptome, sa niklovanim naočalama na nosu, koji postaju utoliko uspjesniji i bogatiji ukoliko su hladniji, od tada ja ne osjećam ovu bratiju kao asocijaciju stvarnih ljekara. Zbog toga neću dopustiti da svi ti brutalni medicinski inženjeri u budućnosti mogu da se prave da se tako i dalje može raditi.

Ljekari budućnosti, ljekari Nove medicine treba da budu pametni, praktični ljudi sa zdravim ljudskim razumom, moraju da imaju srca i tople ruke, ljekari-sveštenici, kao u davna vremena, koji su bili dobročudni i nepotkupljivi, slični starim "dobrim" kućnim ili seoskim ljekarima što se neće bogatiti na tuđoj muci.

Današnji uspjesni medicinski milioneri, koji su stigli do svojih položaja raznim manipulacijama, koji svako rukovanje i svaku prijateljsku riječ obračunaju u novcu , ali uz to na svakom kongresu još uvijek sipaju etiku, sa glupom arogancijom, ova rasa brutalnih profit-medicinika mora konačno da pripadne prošlosti. Gade mi se.

Molio bih čitaoca da mi oprosti ove žestoke riječi. Naravno da tu i tamo postoje ljekari koji iz nužde još uvijek rade po dosadašnjem lošem sistemu današnje medicine, ali će se radovati da imaju alternativu na naučnoj osnovi, kojom će svom pacijentu moći da pruže osnovanu nadu.

Želim da vam kratko ispričam o pacijentu, koji je umro samo zato što su ga tretirali "kao oboljelog od raka" i što "i tako i tako nije više ništa moglo da se učini". Kod njega je

Page 84: Nova Medicina i Tok Bolesti

primjenjena mjera koju ljekar urolog u sličnim okolnostima nikad ne bi primjenio ni kod sebe samog ni kod pacijenta koji nema rak. Pacijent je imao leukemiju, koja je već bila u prolazu i bolovi u kostima su bili popustili. Slučaj je naročito tragičan zbog posebnih pratećih okolnosti.

Nekoliko dana prije njegove smrti, koja nije bila neophodna, porodica je pacijenta u dramatičnom bijegu odvela kuci, pošto je odjeljenski ljekar priznao da mu je po nalogu pretpostavljenih dao derivat morfijuma (protiv volje samog pacijenta i uprkos izričitoj molbi rodbine da to ne čini). Nakon toga se s pacijentom više nije moglo razgovarati. Za ovo praktično i nije bilo indikacija, jer pacijent u tom momentu više nije ni imao bolove.

Poslije ovog ispada, kćerka je noću dežurala kod oca. Kad je napustila sobu na pet minuta, tu se ponovo stvorila sestra koja je ocu ponovo htjela da dâ morfijum - što je kćerka uspjela u posljednji čas da spriječi. Nekoliko sati nakon ovog, napustili su bolnicu. Pacijenta su bukvalno htjeli da uspavaju protiv njegove volje.

Pacijent nikad nije imao teškoća sa mokrenjem, uprkos ovome je za boravak u bolnici rutinski stavljen kateter da sestra ne bi imala problema. Zbog katetera je uretra bila nešto otečena i pacijent je nakon odstranjivanja katetera kod kuće imao probleme sa mokrenjem, što bi imao svaki drugi pacijent u ovakvom slučaju.

Na to je kućni ljekar, mada to nije bilo prijeko potrebno, stavio suprapubični kateter, punktirajući pri tom trbušnu duplju, da bi pacijent dva dana nakon tog umro od akutnog peritonitisa.

Greske pravimo svi mi, ali ovdje nije u pitanju to. Radi se o tom da se kod oboljelih od raka čine stvari koje se u sličnim okolnostima nikad ne bi činile kod ostalih bolesnika.

Ovo uopšte nije usamljen slučaj. Samo ja mogu da pobrojim na stotine pacijenata kojima su ljekari protiv njihove volje dali morfijum i time ih praktično uspavali. Ovaj pacijent, koji je umro od ak. peritonitisa je bio skoro potpuno zdrav. Njegovi karcinomi su bili inaktivirani, a poslednji rak kostiju u fazi ozdravljenja. On je mogao udobno da živi još trideset godina. Kratko prije nego što je umro, on je kovao planove kako će da provede ljeto.

Brutalnost svakog pojedinog slučaja leži u sistemu. Stoga vas molim da razumijete da nema svrhe kritikovati pojedine naročito brutalne tzv. ljekare, nego jednostavno mora da se ukloni ovakav sistem. Da ste vi vidjeli na stotine ljudi kako umire na ovako brutalan način i vi bi ste pisali ovako beskompromisno i "nediplomatski", ako bi ste htjeli da budete iskreni.

Ljekar nove medicine

U Novoj medicini je pacijent apsolutni gospodar po pitanju zahvata na njegovom organizmu. Samo on može da zna šta je za njega stvarno dobro i pravo, samo on može da preuzme stvarnu odgovornost za samoga sebe. On ovdje nije pasivni primalac terapije, nego mora sam da bude aktivan. Odnos pacijenta i ljekara u Novoj medicini mora sasvim nanovo da bude definisan i kreiran.

Za njega najbolju terapiju, pacijent mora da razradi uz pomoć ljudi koji su i dušom i tijelom ljekari i koji imaju toplo srce za svoje pacijente. Nije pretjerano reći da oni koji hoće da rade s

Page 85: Nova Medicina i Tok Bolesti

Novom medicinom, pored obimnog stručnog znanja na sva tri nivoa, moraju prije svega da budu dobri i mudri ljudi, koje će pacijent moći da prizna kako kao ljudskog partnera, tako i kao vrhunskog stručnjaka.

Rad na tri nivoa Nove medicine zahtijeva jedan psihokriminalistički postupak. Pitanje je da li se on može naučiti. Ljekar mora biti u stanju da u momentu sve intuitivno obuhvati, a da pri tom nije gluplji od svog intelektualno orijentisanog kolege. Posljednji imaju obično probleme s tim da ne posjeduju karizmu i da ne poznaju ljudski pristup pacijentu.

Ne postoji ništa što pruža toliko radosti kao stvarno kvalifikovano ophodenje prema sva tri nivoa i pet prirodnih zakona Nove medicine. Ovo će karizmatične i čovjekoljubive među ljekarima nagnati na to da ovladaju neophodnim obimnim znanjem do kojega jedan specijalista, koji danas važi za krunu medicinskih nauka, nema šanse da dopre. Ljekari budućnosti će morati da budu u stanju da sa karizmom zdravog ljudskog razuma rade medicinsko-kriminalistički. Oni moraju stajati na strani pacijenta kao dobri prijatelji, koji će "šefu" pacijentu da stave na raspolaganje svoje naročito medicinsko znanje. Jer terapija budućnosti se najmanje sastoji u propisivanju medikamenata. Njen najveći dio čini da pacijent razumije uzrok svog biološkog konflikta i da nauči da razumije svoje tzv. oboljenje i da sa svojim ljekarom pronađe najbolji put da iz konflikta iziđe i da se više u njega ne vraća.

Ovi "sveštenici Asklepiusa", prema mojoj predstavi, treba da budu obični i mudri ljudi, toplog srca, sa istovremeno sveobuhvatnim znanjem. Meni je jasno da ova slika nije u skladu sa današnjom slikom "uspjesnog" ljekara.

Terapija tzv. oboljenja raka, odnosno SBS dijeli se na tri nivoa:

1. nivo psihe praktično-psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom

2. cerebralni nivo posmatranje toka i terapija cerebralnih komplikacija

3. organski nivo terapija organskih komplikacija

4. Nivo psihe: praktična psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom

5.

6. Mogli bismo našu terapiju teoretski podijeliti na tri nivoa, kao što sam pokušao da učinim, ali pri tom moramo ostati svjesni činjenice da sve u našem organizmu stalno protiče istovremeno, dakle sinhrono. Mi ne smijemo pomisliti da u Novoj medicini dođe do specijalizacija u smislu da se jedni bave nivoom psihe, a drugi i treći sa ostala dva nivoa pojedinačno. Čak i danas toliko hvaljeni timski rad može da dođe u obzir samo sa kompletno obrazovanim ljekarima na području sva tri nivoa.

7. Normalno je pacijent obolio od jednog konflikta "o kome ne može da priča" o kome on, bar do sada, nije mogao da priča. To da li nama izgleda primjereno ili neophodno da on o tome nije mogao da govori ili da mislimo da je on o tome odavno već mogao da priča je

Page 86: Nova Medicina i Tok Bolesti

za Novu medicinu neinteresantno. Jedino što je neophodno da mi pokušamo razumijeti zašto pacijent, obzirom na njegov mentalitet, nije o tom mogao da govori.

8. Sjećam se jedne stare žene koja je obolila od karcinoma sigme jer joj je uginuo kanarinac kojeg je jako voljela. Dvanaest godina je on bio njen najbolji prijatelj. DHS se desio kad ga je nasla mrtvog u kavezu. Bio je zamazan tečnim izmetom. Stara je žena mjesecima o tom sanjala. Često bi u snu sebi prebacivala da je svog "Hanzija" pogrešno hranila i uvijek bi ga vidjela u tečnom izmetu. Nakon četvrtog mjeseca, dogodilo se rješenje konflikta, jer joj je kćerka poklonila jednog "novog Hanzija". Uobičajenim krvarenjem crijeva u fazi izljećenja rak je primjećen. Stara dama je preživjela samo zato što ljekari smatraju da terapija u njenim godinama nema smisla. Kod jednog mladeg čovjeka bi sigurno došla u obzir opsežna operacija sa postavljanjem vjestačkog analnog otvora. Ovo bi izazvalo, što se skoro uvijek dešava, SWE konflikt, onda bi se ustanovile metastaze u kostima i uslijedilo bi uspavljivanje morfijumom. Nažalost, to je danas uobičajeni put, koji je inače potpuno nepotreban. Stara dama se danas, nakon 5 godina, osjeća potpuno dobro. Ja sam rodbini podvukao da, u slučaju da "novi Hanzi"ugine, ne čekaju više od 4 mjeseca sa poklanjanjem "daljeg Hanzija".

9. Slican slučaj sam doživio u Šarskoj oblasti (Saarland). Žena jednog upravnika sanatorijuma obljela je od ovalnog karcinoma pluća. Stvar se otkrila samo zato što je pacijentkinja lagano kašljala, zbog čega je kućni ljekar tražio snimanje pluća. Pri tom je pronađeno jedno tzv. "solitarno ovalno žarište" pluća. Ovakva solitarna ovalna žarišta su uvijek alveoalarni solitarni adenokarcinomi, koji su znak jednog konflikta smrtnog straha doživljenog zbog nekog drugog čovjeka ili životinje.

10. Muž ove, oko 57 godina stare pacijentkinje me je zamolio za savjet. Ja sam pregledao i ispitao pacijentkinju i pronašao da je DHS imala prije otprilike osam mjeseci, kad je njen voljeni mačak "Morle"uspavan zbog bolesti. "On je preko šesnaest godina bio naše dijete, čak je s nama za stolom jeo", rekla je. Od momenta kad joj je veterinar rekao da će mačka morati dati na uspavljivanje, ona je izgubila na tezini, nije mogla da spava i morala je da misli samo na mačka, koji je nakon 14 dana stvarno dobio špricu za uspavljivanje. Konflikt je potrajao 4 mjeseca. Muž više nije mogao da gleda kako mu žena pati i jednog dana on donese kući novo mače, koje je izgledalo slično uspavanom mačku. Od tada se pacijentkinja ponovo osjećala dobro. I kad je dva mjeseca kasnije otkriveno solitarno ovalno žarište u desnom plućnom krilu, veličine oko 5 cm, pacijentkinja je već ponovo imala svoju uobičajenu tezinu, dobro je spavala i svijet je bio u redu. Ona je dobro podnijela saopštenje dijagnoze, hemotrovanje i zračenje kobaltom. Ljekari su se čudili da tumor niti raste dalje niti se povlači. Dva mjeseca nakon svih tortura, pacijentkinja i njen muž su mi se obratili za savjet šta bi još trebalo da rade. Ja sam odgovorio: "da njegujete dobro mačka". Ovo i nisam imao potrebe da kažem, jer je novi mačak već bio "dijete u kući". Pacijentkinja se danas osjeća dobro.

11. Oba ova primjera mogli bi da pokažu kako bi izgledala terapija zdravim ljudskim razumom u idealnom slučaju (pod pretpostavkom da je stvar izvodiva). Meni uopšte ne smeta činjenica da me moje visokodekorisane bivše kolege susreću sa podsmijehom ako sa jednom starom damom provedem dva sata u razgovoru o njenom pokojnom kanarincu i pokušam da se prebacim u pomalo skurilne odnose koje ona gaji, a koja nema nikog bližeg na ovom svijetu nego što je njen kanarinac "Hanzi". Naravno da jedna takva dama ne može da plati honorar od 2.000 DM u slučaju da jedan profesor pristane da sasluša njen jad zbog kanarinca, koji nije vrijedio više od 10 DM dok je bio živ.

Page 87: Nova Medicina i Tok Bolesti

12. Takođe mi ne smeta ako visoko uvažavani psiholozi misle da ovdje mora najprije da bude rasvijetljena psihološka pozadina u smislu kako i zašto i koji traumatski doživljaj bi mogao da bude u pozadini. Sve ovo uopšte ne stima, jer DHS ovim nije obuhvaćen. To je uvijek kao kod golmana. On može da uhvati sve lopte čije kretanje može unaprijed da predvidi, samo lopte koje su felširane i koje ga "uhvate na pogrešnoj nozi" mora bespomoćno da gleda kako izmiču. DHS je uvijek nepretpostavljena konstelacija i situacija. Nju nijedan psiholog ne može da proračuna, a o objašnjenju i da ne govorimo.

13. Ovdje moram da ispričam o najmanje još dva slučaja, koji treba da pokažu da "psihoterapija" pojedinačnog pacijenta ne donosi ništa. Često se mora ići 1, 2 ili 3 stepena naviše i pokušati sa terapijom čitave okoline. To često uopšte nije izvodivo.

14. Četrdesetpetogodišnja pacijentkinja oboli od karcinoma kostiju vratnih pršljenova i karlice pošto je prethodno imala karcinom dojke. Dijagnoza je glasila: "Recidiv Mamma-ca sa generalizovanim metastazama, stanje nakon amputacije." Pacijentkinji je saopšteno da se ništa dalje ne može učiniti i ona je prebačena u sobu za umiranje u jednoj maloj bolnici. Po zanimanju je bila hailpraktiker (heilpraktiker). Bio sam pozvan i pronašao sam, što sam i pretpostavljao, da su tzv. "generalizovane metastaze" - dva SWE-konflikta sa različitim DHS-om. Dok je pacijentkinja pohađala školu za hailpraktikera i imala dvoje usvojene djece, kupila je sebi hailpraktiker-pečat, koji naravno nije smjela da koristi dok ne diplomira. Jednoga dana su ga njena djeca pronašla i igrala se s njim "dostavljača poste". Ona su ispečatirala na stotine cedulja i ubacila ih u poštanske sandučice čitavog naselja. Kad je majka stigla kuci i shvatila šta su uradili, bila je kao oduzeta od nelagodnosti jer je izblamirana i ispala prevarantkinja. Činilo se da stvar može donekle popraviti samo hitno polaganje diplomskog. Ona počinje da mršavi, uči danonoćno, što joj ne pada teško jer i onako ne može da spava. Bila je kao u zanosu. Muž se osjetio zapostavljenin, psovao je i žalio se. Žena se nije više ni na šta obazirala. Bila je kao opsjednuta namjerom da što prije diplomira i da prestane da važi za prevarantkinju. Ona je imala jedan SWE konflikt u intelektualnom pogledu, jer se odjednom osjećala pred svojm okolinom kao prevarantkinja zbog još nepolozenog diplomskog ispita. U toku aktivnosti ovog konflikta, ona doživljava i sljedeći SWE konflikt u seksualnom pogledu: kako u ovom periodu i nije bila zainteresovana ni za šta drugo sem za učenje, muž joj je prebacio da u krevetu ništa više ne vrijedi. Tri mjeseca nakon DHS-a je diplomirala.

15. Kad sam je vidio prvi put, ležala je, kako rekoh, u "sobi za umiranje". Tijela vratnih pršljenova, od drugog do četvrtog, bila su do te mjere u osteolizama da se svaki čas moglo računati sa njihovim slomom, što bi imalo za posljedicu kvadriplegiju. Njoj je već bio dat morfijum da bi joj se uštedio ovaj doživljaj, ali je dosta brzo ukinut na insistiranje rodbine, jer sam ja to postavio kao uslov svog rada. Ona je bila napola u vagotoniji, a napola u simpatikotoniji. Nakon što sam je ispitao i pregledao, pogledao rentgenske snimke, ona je htjela znati da li još ima nade. Rekao sam joj: "Ako uspijete da ne pomaknete glavu četiri sedmice, onda se i ne može ništa polomiti. Onda će se skupiti toliko mnogo kalusa da se vratni prsljenovi više neće moći slomiti, jer ovaj konflikt je očigledno definitivno riješen. Od osteoliza karlice u stvari ne možete da umrete ako ne budete koristili morfijum, ali ja ne znam kako će se dalje razvijati odnos između vas i vašeg muža, a od tog očigledno zavisi vaša svijest o sopstvenoj vrijednosti u pogledu seksa."

16. I stvarno su vratni pršljenovi ozdravili po planu, na zaprepaštenje ljekara. Konačno je imala više kalusa nego što je ranije imala sadržaja kalcijuma. Ona je stvarno uspjela da

Page 88: Nova Medicina i Tok Bolesti

leži četiri sedmice, a da ne pomjeri glavu. Za razliku od planske rekalcifikacije vratnih pršljenova, karlica je bila pogađana naizmjeničnim fazama rekalcifikacije i novih osteoliza sa recidivima konflikta. Dešavalo se da i po tri sedmice bude dobro, a da onda iskrsnu nove osteolize. Pacijentkinja mi je rekla:" Gospodine doktore, moj muž se pojavljuje u ovoj sobi uvijek smrtno ozbiljan, on me više ne voli, ja uopšte ne vjerujem da on želi da ja ponovo budem zdrava. Ja onda obično kažem: 'Idi i ostavi mi djecu, ne mogu da podnesem izraz tvog lica.'" Muž u maniru ekstremnog hrišćanina nije se mogao pokrenuti na to da pomogne svojoj ženi. Nakon naročito teških scena u bolnici, mogli su se vidjeti "uspjesi" u vidu novih osteoliza u karlici. Kad bi žena nanovo dobila nešto nade, istovremeno bi se s kalusom pojavili i bolovi sa rastezanjem periosta. Onda bi već pored kreveta stajali ljekari sa gotovim inijekcijama morfijuma. Više puta su joj davali morfijum bez njenog znanja i protiv njene izričite volje. Savjetovao sam jadnoj zeni da zahtijeva premjestaj u neki sanatorijum i da duboko u sebi prekine sa svojim mužem, jer samo tako postoji šansa da probije đavolji krug. Ali zdravstveno osiguranje nije više htjelo da plaća njenu hospitalizaciju, nijedan sanatorijum nije htio da je primi, muž nije htio u kuci "takav jedan teatar", on za nju više nije imao osjećaja.

17. Konačno su ljekari krenuli da daju morfijum kontinuirano. Dvije sedmice se jadna žena mučila, a zatim umrla. "Stigla si radosnom cilju", napisao je muž u čitulji.

18. Još želim da vam kratko ispričam drugi slučaj, koji je naročito tipičan, ali ni u kom slučaju usamljen. Jedna mlada žena oboli od dva konflikta straha u potiljku. Jedan DHS se desio kad je saznala da mora za svekrvu doživotno da uplaćuje penziju. Ovaj strah joj je lezao četiri mjeseca u potiljku. Drugi DHS se desio kad su od nje tražili da pristane na operaciju mozga.

19. I tako je žena skoro slijepa lezala kod kuće dok Hamerova žarišta u očnom korteksu nisu izgubila edem i ona ponovo mogla da vidi. Ovaj proces napreduje samo laganim tempom. Najveća prepreka ovom je rođena majka, koja se nervira što mora da pomaže kćerki. Ona hoće da kćerka ode u bolnicu da bi "cijeli teatar po kući prestao". Tu i tamo me naziva sa kćerkinog bolesničkog kreveta i to onda ovako zvuci :"Dobar dan, gospodine doktore, ovdje gospoda Z., vi već znate, majka gospode X. Slusajte, gospodine doktore, vjerujete li stvarno da će od ovog još nešto da bude. Ja vidim što vidim da se ovo ne pomiče s mjesta. Ona je tako iscrpljena i umorna, ona ne može ni iz kreveta da ustane. Ah, kako je jadna. Čovjek mora svojim očima da gleda kako vlastito dijete lagano umire. Zar ne bi bilo bolje da je odmah umrla, nego da se ovako muči. Ja ipak mislim da je bolje da je u bolnici nego da ovdje bespomoćno leži naokolo i čeka vlastitu smrt. Gospodine doktore, (tiše, ali da kćerka to veoma dobro razumije) ja vidim da ona umire, pa ne vjerujete valjda da će od nje nešto biti"?

20. Komentar je izlišan. Nažalost moram da vam pričam i o ovako drastičnim slučajevima da bih pokazao kako se situacija često puta otme čak i u fazi ozdravljenja. Takođe, u ovom slučaju zdravstveno osiguranje neće da sarađuje. Ono samo lakonski izdaje uputnice za bolnice koje za pacijenta znače sigurnu smrt. Kod kuće je nemilosrdna majka koja živi u sumanutim predstavama da kćerka, time što ne odlazi u bolnicu, samo hoće nju da nervira.. Onda bi majka mogla konačno da dalje ide da čisti, jer je sad na totalnom gubitku propustajući to. Da muž nije sačuvao uvid i mir, pacijentkinja bi odavno umrla.

21. Recite mi, molim vas, kako da nazovemo ovaj vid psihoterapije? Mogu da pretpostavim da su psihijatri i psiholozi prilično razočarani mojim sistemom. Jer nema vremena za frojdovski šou i analize, koje bi trajale mjesecima. Ne ostaje vremena za famozne

Page 89: Nova Medicina i Tok Bolesti

intelektualne konstrukcije i igrarije, jer vrijeme prolazi neumoljivo. Ovdje i danas konflikt mora biti pronađen i po mogućnosti što brže biti riješen, jer svaki dan nadalje čini stvar složenijom u pogledu komplikacija u fazi ozdravljenja. Mi nemamo posla isključivo s pacijentom, nego i sredina u kojoj živi mora da saraduje, inače pacijentu praktično nema pomoći. Većina vas neće ni povjerovati u moju ovu ili onu pricu o bolesnicima. Ali one su stvarno istinite. Mnoge od njih su još gore nego što sam ja mogao da opisem. Ne radi se ovdje o tom da se neko jednostavno optuži, nego je cilj da se iz tipičnih primjera uči tipična problematika ovog sistema.

22. Mi npr. iz statistika znamo da se prilikom promjene miljea mijenjaju vrste i učestalost različitih oboljenja raka. U vremenu velikih porodica bio je čest karcinom želuca. Jedni se drugima nisu mogli sklanjati sa puta, a familijarne razmirice vode najčešće do karcinoma želuca. Takvi problemi su danas, u prilično disociranom društvu, praktično iščezli i kao posljedicu toga rjede vidamo karcinom želuca.

23. Konflikti majka/dijete su u vremenu velikih porodica postojali relativno rijetko. Majke, koje su imale više djece mogle su npr. smrt jednog od njih lakše da prebole nego današnje majke sa jedincima. Takođe, promijenjena shvatanja odgojnih metoda ispoljavaju se "konfliktno". Današnje "diskutovanje"majki i njihovih veoma neurotičnih jedinaca ranije je vazilo za "pružanje otpora" i kaznjavano je šamarima, što je štedilo nerve roditelja. Stalne diskusije i nerviranje bez kraja danas često dovode obe strane do ludila. Učestalost karcinoma dojke je prilično porasla iako imamo manje majki i manje djece nego ranije. Ovdje treba spomenuti i konflikte s partnerom i karcinom dojke u "dojci partnera". Ovim bi se mogla objasniti velika većina fenomena ako bi se izdiferencirale dešnjakinje i ljevakinje.

24. Seksualnom emancipacijom je učestalost karcinoma grlića materice neznatno opala. Ko je doživio kakve su nekad ogromni griješi na ovom području bile tzv "prevare", može da ocjeni razliku u odnosu na današnje stanje.

25. Promjenu učestalosti oboljenja možemo najbolje da posmatramo kad useljeničkih grupa u Americi, npr. iz Japana. Kad su ovi japanski doseljenici izašli iz svojih strogih japanskih porodica i firmi, gdje su npr. karcinom želuca i karcinom grlića materice bili veoma česti, promijenila se i učestalost oboljenja raka za svaku pojedinu vrstu. U Americi jedva da ko od ovih doseljenika oboljeva od karcinoma želuca i karcinoma grlića materice, ali zato mnogi oboljevaju od raka dojke, što je kod kuće u Japanu prava rijetkost. Pomisao da bi se samo društveni ili odnosi okoline trebalo da promijene pa da imamo manje oboljevanja od raka je varljiva. Ovim se mijenjaju samo vrste konflikata, a time i vrste naročitih programa.

26. Jedan aspekt je stvarno veoma važan. On se najčešće prećutkuje. Ima mnogo situacija koje potkrijepljuju to da bogati ljudi oboljevaju samo od jednog dijela konflikata i oboljenja raka od kojih oboljevaju siromašni ljudi. Npr. jedan sudski izvršitelj je za širomahe prava katastrofa, za bogate uopšte nije problem začas ispuniti ček jer je zaboravio da plati neki račun. Konflikti su najčešće nesavladive prisile, kojima pacijent ne može da umakne. Novcem se ne mogu izbjeći sve, ali veći dio ovih prisila može.

27. Najkasnije na ovoj tački postavlja se veliko pitanje: koji je put, smisao i svrha naše terapije? Vjerovatno je dobro da mi danas živimo u jednom filozofsko-religioznom vakumu gdje su nazori hrišćanske crkve izgubili svoju normativno-društvenu važnost. Ovo nije nesreća, jer nesreća bi bila da mi žalimo za nečim što se pokazalo kao neodrživo

Page 90: Nova Medicina i Tok Bolesti

i čekamo na nove antropoloske norme koje će da smisli neki naučnik, političar ili crkveni otac, a koje sa našim biološkim kodovima nemaju nikakve veze.

28. Praktična upotreba Nove medicine mora da pravi suštinsku razliku između terapije date sistemom pet bioloških zakona prirode i one koja je produkt društvenih i medicinskih okolnosti.

29. Anamneza konflikta - iznalaženje DHS-a30.

31. Test pljeskanja mora da prethodi svakom ispitivanju pacijenta da bi se saznalo da li je u pitanju dešnjak ili ljevak. Zato pacijentu kažemo da plješće kako to čini u pozoristu. Ruka koja je gornja i plješće po donjoj je vodeća. Ovo je važno za prepoznavanje hemisfere malog i velikog mozga sa kojom pacijent pretežno radi i na koju mora da udari njegov prvi konflikt (ukoliko se ne radi o strani za dijete ili partnera, odnosno već utvrđenim odnosima). Ova korelacija je mogla biti empirijski pronađena i u slučaju konflikta se može lako provjeriti na osnovu CCT-a.

32. Nakon iscrpnog anamnestičkog ispitivanja pacijenta, uzimajući u obzir podatke o njegovoj ljudskoj okolini, njegovim tegobama i eventualno već donesenim nalazima, ljekar mora biti u stanju da sastavi anamnezu konflikta. Za jednog medicinara Nove medicine su sve informacije od interesa, kako ljudske tako i medicinske. Na CT snimku mozga uvijek postoji niz ožiljaka, koji se bez ovih informacija ne bi mogli objasniti. Najvažnija tačka je traženje DHS-a i tačno utvrđivanje vremena njegovog događanja, sa svim propratnim okolnostima. Po mogućnosti, već kod prvog detaljnog pregleda morao bi da bude prisutan CT-mozga (neinvazivna metoda pregleda), ako se ne radi o sasvim banalnim i laganim simptomima. CCT je za anamnezu konflikta od velikog značaja jer se na osnovu njega konflikti mogu ciljano ispitati. Na snimku se već može odrediti njihova osnovna biološka vrsta i tema. Za vrednovanje je dovoljan CCT u standardnim presjecima (paralelno sa bazom lobanje), bez kontrastnog sredstva, gdje je doza zračenja minimalna. Za Novu medicinu je neprimjereno praviti snimak magnetne rezonance (NMR) umjesto CT-a. Ovaj pregled traje duže, psihički opterećuje i o dejstvu na organe se još suviše malo zna. Osim ovog, snimak NMR ima i tu manu da na njemu ne možemo da vidimo konfiguracije mete oštrih prstenova u mozgu, jer se on ravna samo prema molekulama vode. U svakom slučaju NMR se može savjetovati za pcl-fazu i naročite specijalne preglede, jer su nakupine glije i edem na ovim snimcima veoma lijepo predstavljeni (što jedan stručnjak može da vidi i na CT-u). Osobina NMR je da veoma dramatično predstavlja organske i cerebralne promjene, tako da je pacijentu pružen utisak da, na primjer, ima veliki tumor na mozgu dok to na osnovu CT-a izgleda mnogo manje dramatično.

33. Ovdje ćemo se još osvrnuti na niz praktičnih pitanja. Tako će se u budućnosti, u Novoj medicini, pacijentu koji ima karcinom debelog crijeva savjetovati da što prije, po mogućnosti prije konfliktolize, proguta TBC bacile, čime bi se danas moglo doći u koliziju sa nekim zakonima i propisima. Stoga ne vrijedi pričati šta bi se sve kod nekog optimalno moglo učiniti, ako je ovaj put praktično zabranjen.

34. Idi na vrh 35.IZRAČUNAVANJE TOKA KONFLIKTA OD MOMENTA DHS-a36. Ne dajite nikad ishitrene dijagnoze i prognoze, sve dok ne upoznate dužinu trajanja i

intenzitet, odnosno masu konflikta i dok ne bude jasno da li je konflikt realno riješiv.

Page 91: Nova Medicina i Tok Bolesti

Neki konflikti izgledaju teoretski lako rješivi, dok u stvarnosti to nisu, jer je pacijent zarobljen u različitim prinudama. On npr. ne može da ostavi svoje radno mjesto, ne može da proda svoju firmu, ne može da se razvede, ne može da raskrsti sa svojom svekrvom itd. Ako sve ove tačke, bitne za mogućnost rješenja konflikta, nisu izvodive, onda se mora pokušati sa prijateljima, rođacima, poslodavcem, bankom, itd. naći najbolju mogućnost rješenja konflikta. Kao treća varijanta, ostaje mogućnost rješenja konflikta na duhovnom nivou. Tek tad se ima tačka oslonca za prognozu. U najvećem broju slučajeva će se zajedno s pacijentom pokušati rješenje njegovog konflikta. S druge strane, postoje i konflikti koji ne smiju biti riješeni, a o kojima smo već govorili.

37. Zapamti: Najvažnije je umiriti pacijenta, jer ogromna većina preživljava. Pacijenti moraju učiti da razumiju da je ono što je gledano kao "bolest" u stvari osmišljeni biološki naročiti program prirode. Dakle, nešto što ima smisla, nešto u principu dobro ne treba da bude suzbijeno nego ga treba razumijeti. Samo eventualne komplikacije moramo probati da izbjegnemo. U rjeđim slučajevima, konflikt ne treba ili ne smije da bude riješen.

Cerebralni nivo: posmatranje toka i terapija cerebralnih komplikacija

Nova medicina nije takva da bi se mogla podijeliti na discipline koje bi se bavile pojedinim dijelovima ciklusa, npr. samo konfliktolizom ili samo konplikacijama, nego je u pitanju sveobuhvatna medicina koja mora istovremeno da obraća paznju jednako na sve dijelove jednog SBS-a.

Precizno posmatranje cerebralnih procesa za vrijeme ca- i pcl-faze je poželjno ali nije conditio sine qua non. Kako je cerebralni proces sinhron sa procesima na ostala dva nivoa, o njemu se, ako se ima iskustva, može zaključiti iz CT-a mozga.

CT mozga se može dobro prosuditi bar u pogledu hemisfera velikog mozga, jer svaki ekspanzivni proces se očituje potiskivanjem i deformacijom u predjelu rogova lateralnih komora i cisterni. Za razliku od područja psihičke terapije, gdje vam nisam mogao dati puno konkretnih pravila ponašanja, ovdje to mogu:

1. Ako je konflikt, odgovoran za bolest pacijenta, još aktivan, onda se u ovom stadijumu pred rješenje konflikta treba uraditi CT-mozga.

1. CT-mozga je važan za prosuđivanje starih ožiljaka mozga, jer pacijent nam može "samo" ispričati svoje konflikte, a kako su se oni projektovali na mozak i koji biološki konflikt je u pitanju možemo da vidim samo iz CT-a.

2. CT-mozga je važan zbog kasnijeg poređenja, jer često na prvom CT-snimku ne postoji, dok na kasnijim CT-snimcima može da se vidi perifokalni i intrafokalni edem Hamerovog žarišta.

Page 92: Nova Medicina i Tok Bolesti

3. CT-je naročito važan da bi se potvrdilo da li je kod terapije "ulovljen" pravi konfliktni sadržaj. Normalno se to zna i bez CT-a, ali nekad postoje kritični sumnjivi slučajevi, naročito kod recidiva DHS-a.

4. Za pacijenta je važno da sam može da vidi kako stvar protiče, što mu ovdje možemo demonstrirati da bi ga umirili. Kad pacijent vidi da je ljekar siguran u ono što tvrdi i on se umiri. Osnovna zapovjest je - izbjegavanje panike.

2. Ako je kod pacijenta odgovorni konflit već riješen, onda je CT- mozga od velike važnosti i treba ga uraditi što je moguće brže jer:

1. Epileptoidna kriza koja se iščekuje može da da komplikacije koje bi trebalo da se unaprijed procijene. Ovom metodom se npr. srčani infarkt može predvidjeti sa tačnošću od plus ili minus 14 dana, ako se zna kad je bila konfliktoliza i kako izgleda CT- mozga.

2. Kod pacijenata gdje nismo sigurni po pitanju momenta konfliktolize (ona ne mora biti u istom momentu kao i DHS), bez CT-snimka možemo biti iznenađeni pojavom moždanog edema.

3. Od CT-a mozga treba da zavisi eventualna medikamentozna terapija u pcl-fazi.3. Uvid u tok SBS-a nam, pored psihičke kontrole, daje i kontrolni CT- mozga. Ovaj

pregled je skoro jednostavniji od pregleda CT- snimaka organa, jer edemi ozdravljenja na organima nisu uvijek jednostavni za prosuđivanje.

1. Pacijent i ljekar su zadovoljni ako mogu da procjene tok SBS-a2. Za pacijenta je narociito važno ako može da prepozna tačku preokreta nakon koje

se ide u pravcu normalizacije kad više ne postoji opasnost.3. Uvid u stanje otečenosti mozga daje nam dobru mogućnost za prosuđivanje kod

doziranja kortizona itd., čijom upotrebom uspijevamo da zakočimo otičanje mozga i organa. Ova terapija, s jedne strane, smanjuje rizik, dok s druge strane ima tu manu da produzava pcl-faze SBS-a. Često pacijenti, naročito ambulantni, do sljedeće kontrole ulove jedan novi konflikt o kojem neće da pričaju jer im je vjerovatno nelagodno, a mi ga na CT-snimku mozga vidimo. Znati takve stvari je veoma važno. Ovi novi aktivni konflikti ne mogu da se vide na snimcima NMR.

4. Zvijezda vodilja terapije: kodovi našeg mozga5.

6. Prvo da se osvrnem na moguće kritike religioznih poletnika koji će, vjerovatno, da kažu da se ja ravnam prema čovjeku, a ne prema božjem zakonu, šta god da pojedini vjerski pravci pod ovim zakonom podrazumijevaju. Ovo je samo upola tačno. Čovjek kao božje stvorenje ima svoje mjesto unutar čitavog božjeg kosmosa. Ovo mjesto mu je dodjeljeno na osnovu kodova njegovog mozga.

7. Svaka životinjica razumije kodove svog mozga, koji su kod nje postavljeni slično kao i kod čovjeka. Nijedan lav ne ubija više plijena nego što mu je potrebno da se zasiti. Za razliku od njega, čovjek pronalazi atomsku bombu pored ostalih oruzja za masovno uništenje i već može kompletnu zemaljsku kuglu, teoretski više puta, da razori. Dakle, u kodu izvjesnih ljudi ili naroda mora da se nešto dogodilo, mora da je razoreno nešto zbog čega su uzeli ovaj paranoidno-megalomanski potpuno protivprirodni način zvota, koji se naziva civilizacijom, a koji nije predviđen kodovima našeg mozga, nego predstavlja iskakanje iz kolosijeka.

Page 93: Nova Medicina i Tok Bolesti

8. Takođe, ovdje više nije moguće sjediti na dvije stolice, s jedne strane živjeti u skladu sa civilizacijom, a s druge strane bio-logično u skladu sa kodovima našeg mozga.

9. Kako treba terapirati jednog djeda koji je dobio DHS jer su ga u skladu sa civilizacijom strpali u starački dom, gdje on, prema kodovima svog mozga, uopšte ne pripada. Društvo očekuje da će on ovdje da se "prilagodi". Dakle, mi bi morali pokušati da mu riješimo konflikt protiv njegovih kodova, što je vrlo problematično, da ne kažem protivprirodno. Sigurno je da postoje prinude i konstelacije gdje se rješenje konflikta u skladu s kodovima ne može realizovati. Ali to sa samim principom nema nikakve veze. Put do jedne nove svijesti o ponašanju u skladu s ovim kodovima, biće dugačak.

10. Veliki svjetski revolucionari i reformatori većinom polaze od toga da su svi ljudi isti i samo treba imati optimalan sistem da bi se njima moglo optimalno društveno dirigovati. Ovo je bilo pogrešno. U kodove našeg mozga spada takođe familija i okolina, koja je u skladu s ovim kodovima. Jednostavno, ne može imati smisla posmatranje čovjeka kao pojedinačne individue jer to unaprijed programira konflikte sa našim vlastitim kodom.

11. Smisao i svrha ovog pretresa bi bili da vi više ne pitate kako izgleda sasvim konkretno terapija raka. Pametni harizmatični ljekar će bez daljnjeg razumjeti šta ja ovim hoću da kažem. Pitajte majku kako liječi brigu svog djeteta i ona će u momentu odgovoriti da ne zna. Ali do sada joj je uvijek polazilo za rukom da svoje dijete utješi i oraspoloži.

12. Kad bi pokušao da vam gurnem u ruku šeme, što bi bilo besmisleno, onda bi površni ili slijepi medicinari dobili nove teškoće, jer pacijent ne ostaje da stoji u bezvazdušnom prostoru, on misli, osjeća i nadalje se sve u njemu kreće. Kako rekoh, nema vremena za kovanje dugačkih terapijskih planova. Već samo kriminalističko njušenje pacijentovog konflikta, o kome on do tad nije ni sa kim mogao da priča, pokreće kamen na kotrljanje. Dolazi ponovo vrijeme velikih pravih ljekara, obdarenih milošću poznavanja ljudskog bića, kojih je nekad bilo i koji su u tzv. modernoj medicini gurnuti u pozadinu, nasuprot "maherima", medicinskim inženjerima koji zahtijevaju da im se glupost još pozlati.

13. Još jedan praktičan recept mogu da vam dam: ne gurajte pacijenta nikad u paniku, jer on od tog može da umre. Sa Novom medicinom i onako ne mora da ima paniku. On veoma dobro može da razumije šta se tu dešava ili mora da se desi. Skoro svi pacijenti (95% i više) prebole svoje oboljenje raka ako izbjegnu paniku. Mnogi pacijenti će ponovo, jednom, doživjeti novi konflikt i novi rak. Ovo je sasvim normalno i upravo ovo je život. Ali ovo uopšte nije tako loše ako čovjek ima pametnog ljekara, koji na to normalno gleda.

14. Čvrste šeme su zabranjene. One nisu u skladu sa različitim psihičkim situacijama i konstelacijama. Što je za nekog kanarinac, za drugoga je vjerovatno njegov dvorac. Oba konflikta su od iste važnosti i vrijednosti i samo glupak to ne vidi. A savjetovati glupog kako da čini pametne stvari je ćorav posao.

15. I kako ne mogu da postavim čvrsta pravila kako se kod jednog pacijenta treba psihoterapeutski postupati, još manje mogu da postavim čvrsta pravila kako se treba odnositi prema rođacima i prijateljima pacijenta ili njegovom šefu, radnim kolegama itd. da bi i oni sarađivali. Ovo ostaje prepušteno umijeću ljekara i njegovom istančanom osjećaju. Vi ćete u ovom području doživjeti mnoge neuspjehe, kao što sam ih doživio i sam. I često rodbina i pacijentovi najblizi uopšte nisu zainteresovani da stric, djever ili otac ostanu u životu, jer se time pitanje nasljedstva još više razvlači. Pametnima ne pričam ništa novo. Jednostavno, postoje granice terapijskih mogućnosti.

Page 94: Nova Medicina i Tok Bolesti

Organski nivo: terapija organskih komplikacija

Ko za mene tvrdi da sam protiv operativnih zahvata, onda me taj nije razumio. Ja sam sâm pronašao tzv. "Hamerov skalpel" koji siječe dvadeset puta oštrije nego uobičajeni skalpel. Ja sam za to da se primjeni sve što pacijentu može pomoći, ukoliko to ima smisla.

Kod pet stvari su dosadašnji hirurzi polazili od pogrešnih pretpostavki:

1. Oni nisu znali da je rak na organu relativno nevažan i da se on automatski zaustavlja prebacivanjem koda u mozgu. Ostaci ovog procesa, kojeg smo nazivali oboljenje raka, za organizam su od manjeg značaja. Oni principijelno ni u kom slučaju ne smetaju organizmu da se dobro osjeća. Navodno, ovo do sada nisu znali medicinari školske medicine, u koje se u prvom redu ubrajaju hirurzi.

2. Dok su simptomatski medicinari operisali organe, nisu znali o njihovim vezama sa kompjuterom-mozgom. Nemajući pojma o ovim vezama, oni su, u prostodušnoj bezbrižnosti, jurili da sve narkotišu i operišu. Još su najnaivnije neurohirurzi operisali tumore mozga, od kojih su većina bili u stvari relativno bezazlena Hamerova žarišta, već zacjeljena ili duboko u fazi ozdravljenja.

3. O psihi hirurzi nisu i tako nikad ništa htjeli da čuju. "Ah, gospodine Hamer, kakve veze ima psiha sa kostima?"

4. Hirurzi, takođe, još nikad nisu čuli za dešavanja u vegetativnom nervnom sistemu, koja protiču na sasvim određen način kod oboljenja raka. Ako znanje o ovom uzmemo u obzir, možemo da dodamo da za pacijenta koji je "bio obolio" od raka pa, u međuvremenu, doživio konfliktolizu i nalazi se u fazi ozdravljenja, operacija predstavlja ogroman rizik zbog narkoze, jer se pacijent nalazi u dubokoj vagotoniji. Osim toga, on ima edem mozga, što je apsolutna kontraindikacija za operaciju koja nije od životne važnosti, pogotovo ako Hamerovo žarište leži u moždanom stablu.

5. S druge strane, ako je pacijent još u fazi aktivnog konflikta, tumor će nakon operacije da raste dalje. Tako da je operacija i u ovoj fazi nepotrebna i kontraindikovana, jer pogođeni tako sigurno dobija recidiv i novu paniku kad čuje da tumor opet napreduje.

6. Pacijent donosi sve odluke o zahvatima na svom tijelu7.

8. Nova medicina i njeno razumijevanje od pacijenta neminovno prave partnera, kojem ljekar može da ponudi svoju pomoć. Siguran sam da će se velika većina pacijenata u budućnosti odreći hirurske pomoći kad je u pitanju odluka da li njihove bezazlene izrasline treba da se odstrane ili ne. Operacija u vagotonoj fazi je, bez daljnjeg, ogroman rizik, jer u ovoj fazi postoji naročita sklonost ka gnojenju i krvarenju. Opasnost od komplikacija je ogromna. Ako se rak uopšte hoće operisati, onda to treba učiniti tek nakon završene faze ozdravljenja.

9. Kako kod većine pacijenata ne postoji nikakva neophodnost operacije, ubjeđen sam da će se vrlo rijetki od njih pod ovim novim uslovima upustiti u to. Jer će svako prvo dobro da razmisli.

Page 95: Nova Medicina i Tok Bolesti

10. Moja procjena je da će se broj operacija tumora u budućnosti svesti na 10% od današnjeg broja. Pa i ove operacije će da budu bezazlene, samo odstranjivaenje mehaničkih prepreka, a ne, kao do sada, bombastične operacije sakačenja sa ekscizijom "duboko u zdravo tkivo".

11. Istina je da će proći još neko vrijeme dok strah od raka, duboko ukorjenjen u našoj svijesti, bude zamjenjen uravnoteženim načinom posmatranja, koji ne treba nikog da obeshrabri.

12. Nasuprot ovom, nama treba "mala hirurgija" za odstranjivanje malih komplikacija, kao što su: drenaža ascitesa u venu femoralis, drenaža perikarda u pleuru i za slične važne male zahvate, koji bi pacijentu uštedili mnogo toga, a koji tek nakon novog postavljanja indikacija dobijaju svoj smisao. Ako jedan ascites više ne važi za "početak kraja" kao što je to bio slučaj do sada, nego za radosno pozdravljen znak ozdravljenja, čovjek se potpuno drukčije odnosi prema komplikacijama ovog dobrog simptoma.

Alternativa putem prirodnog odstranjivanja raka

Veoma sam ponosan da mi je, kao starom medicinskom kriminalističkom inspektoru, pošlo za rukom da otkrijem da su bakterije naši visokospecijalizovani prijatelji i besplatni pomagači, naši "simbioti". Pa, zašto da ne iskoristimo njihovu pomoć?

Odstranjivanje karcinoma debelog crijeva putem bezazlenih bakterija tuberkuloze tipa Bovinus je sigurno mnogo prirodnije i manje opasno od agresivne operacije stomaka. Osim toga, pacijent se pri tom osjeća dobro. Mora se prvo skupiti iskustvo sa ovom novom vrstom biološke terapije. Svakako da će indikacija za ovakvu biološku operaciju veoma zavisiti od lokalizacije tumora, a osim toga treba znati da li se ovakav tumor operiše biološki ili mehanički, na primjer zato što može da napravi opstruktivni ileus.

Dvije teškoće moramo da uzmemo u obzir:

1. Zbog ignorantnog, skoro postignutog iskorjenjivanja TBC, mnogi ljudi danas nemaju mogućnost da tumor crijeva razgrade i odstrane tuberkulozno prirodnim putem. Takve pacijente često moramo da operišemo.

2. Kako se tuberkulozni bacili razmnožavaju u simpatikotonoj fazi, ne bi bilo dovoljno tek po postavljanju dijagnoze pacijentima propisati par njih. Naročito ne bi bilo primjereno ako su pacijenti u pcl-fazi, kad se mykobakterije više ne mogu razmnožavati.

Moraćemo da pišemo nove udžbenike, sa novim indikacijama, jer mi polazimo od sasvim nove osnove.

NEKOLIKO RIJEČI O ZRAČENJU

Takozvana terapija zračenjem ima navodni cilj da čvorove raka ili izraslinu dovede do nestajanja. Ova čisto simptomatska indikacija sada otpada. Uprkos tome postoji mogućnost egzistencije limfnog čvora, koji predstavlja čisto mehaničku smetnju, a do kojeg se operativno ne

Page 96: Nova Medicina i Tok Bolesti

može lako doći. U tom slučaju se ovaj čvor može elegantno ozračiti, tako da mehanička prepreka (npr. kod tzv. "Hodžkina") bude odstranjena. Stoga, prije nego što sva kobaltna oružja završe u naftalinu mora se jedno ostaviti za ovakve naročite slučajeve.

Dragi čitaoci, dok naučite da razumijete moje misli, vi ćete lično vidjeti da one imaju nepobitnu logiku, što su uostalom morali da priznaju i moji protivnici. Naravno da je u početku veoma teško skoro sve dosadašnje u jednom potezu odbaciti, zatvoriti dvije trećine skupih bolnica u kojima su se provodile operacije sakaćenja tumorskih pacijenata i u kojima su pravilo bile naknadne terapije - usqe ad finem. Svaki je pacijent presrećan ako još jednom živ izidje iz ovakvih horor-zdanja. Ovo se mora mijenjati. Vremena medicinskih lažnih bogova su prošla. Ja najavljujem novu eru, eru Nove medicine.

PROBNA PUNKCIJA I PROBNA EKSCIZIJA

Probna punkcija i ekscizija postaju praktično potpuno suvišne nakon razumijevanja Nove medicine, koja zagovara da na istom mjestu na organu, i u slučaju raka, nailazimo uvijek na iste histološke formacije. Prema našim iskustvima, znamo da CCT može da dâ sigurniju informaciju o nekoj histološkoj formaciji, nego probna ekscizija.

Kod sarkoma kostiju je probna ekscizija skoro uvijek početak katastrofe. Jer, kalusna tečnost, koja je pod pritiskom, probija sebi put kroz otvoreni periost (periostni sav puca) u okolno tkivo, gdje prouzrokuje ogroman sarkom. Ne uradi li se probna ekscizija, okolno tkivo bi bilo "samo" spolja otečeno, jer kroz periost prolazi tečnost, ali ne i kalusne ćelije. Onda imamo dešavanje kao kod akutnog zglobnog reumatizma, koji se nakon izvjesnog vremena spontano povlači.

Fatalne posljedice može da ima punkcija tamo gdje biva otvoren tzv. hladni absces, npr. karcinom mliječne žlijezde u pcl-fazi, kad se dojka otvara spolja. Onda dolazi do smrdljivog tuberkuloznog iscjedka iz dojke, što sve skupa može da završi skorom amputacijom. Na isti način, amputacijom, u današnje vrijeme završava i otvorena osteoliza u fazi ozdravljenja, gdje hemoterapijom biva samo privremeno prekinuto curenje kalusne tečnosti.

Probna punkcija i probna ekscizija će u budućnosti u Novoj medicini biti primjenjivane samo u nekim, rijetkim slučajevima.

NEKOLIKO RIJEČI O HIRURŠKIM INTERVENCIJAMA

Većina današnjih operacija su operacije tumora. Pri tome se hirurg orijentise prema nalazu histologa, koji jedan proces deklariše kao dobroćudan ili kao zloćudan. Međutim, mi smo u međuvremenu saznali da sve nekroze pod upravom srži velikog mozga prave "tumore ozdravljenja", odnosno bezazlena ćelijska razmnožavanja, koja se smiju operisati tek onda kad predstavljaju mehaničke prepreke ili kad su za pacijenta psihički neprihvatljiva, a koja su u školskoj medicini do sada označavana kao zloćudni tumori (limfomi, osteosarkomi, ciste bubrega, ciste jajnika). Kod tumora pod upravom starog dijela CNS-a, hirurzi su nam potrebni koliko i lovci u sumama bez vukova. Pri tom se mora tačno diferencirati koliki će npr. biti tumor crijeva kad dođe do konfliktolize. Ako je tumor još relativno mali, onda se može poći od toga da, čak i u slučaju ako bacili TBC nisu prisutni, ne može da dođe do komplikacija. Ali ako je tumor

Page 97: Nova Medicina i Tok Bolesti

toliko velik da svakog trenutka može mehanički da zatvori crijevo, onda se mora sasvim tačno ocijeniti da li će se čekati faza ozdravljenja, s nadom da će u njoj da krene tuberkuloza i razgradi tumor. U svakom slučaju, pacijentu se mora podrobno objasniti da ovo predstavlja rizik kao i sama operacija. Za operaciju bi bio povoljniji slučaj ako je pacijent u ca-fazi, jer u pcl-fazi narkoza, zbog vagotonije, donosi veći rizik. Mora se naglasiti da je sam pacijent šef postupka i mi mu moramo objasniti sve "za" i "protiv".

U Novoj medicini takođe postoje hirurske indikacije negativne vrste. Na primjer, kod ovarijalne ili bubrežne ciste, koje protiču otprilike u ritmu trudnoće: treba im devet mjeseci da bi indurirale i mogle da preuzmu od organizma im predviđenu funkciju. U ovih devet mjeseci ne smiju se operisati, jer su u ovih devet mjeseci ciste srasle sa ostalim trbušnim organima, gdje se prolazno opskrbljuju krvlju u nedostatku vlastitog arterijskog i venskog krvnog sistema. Ovo biološko dešavanje je do sada pogrešno shvatano kao "zloćudni infiltracioni tumorski rast". Dokaz za ovo je uvijek nanovo liferovan time što su ovi infiltrirani dijelovi rasli, poslije operacije, onoliko vremena koliko je preostalo do devet mjeseci i nakon toga morali biti ponovo operisani: Zbog toga su ovi tumori imponovali kao naročito maligni. Kod ovakvih prebrzih operacija, sa neznanjem dosadašnje medicine, operisali su se dodatno i svi infiltrirani organi, tako da je abdomen na kraju bio još samo jedan torzo, a o konfliktima koje je pacijent dobijao u toku ovoga neću ni da govorim. Međutim, ako se sačeka devet mjeseci, onda kod malih cista do 12 cm i ne mora da se operiše, jer ove ciste ispunjavaju funkcije lučenja hormona, odnosno lučenja urina, kako je to predviđeno od strane organizma. Samo u ekstremnim slučajevima, kad ove ciste prave velike mehaničke smetnje, indikovana je operacija ciste, ali tek nakon induracije, odnosno poslije devet mjeseci. Takva operacija onda predstavlja tehnički mali zahvat, jer su sve adhezije u međuvremenu odlijepljene i cista je okružena grubom kapsulom.

Opšta pravila ponašanja

Ovdje takođe moramo praviti razliku između ca-faze i postkonfliktolitičke ili faze ozdravljenja.

Ca-faza: Strogo su zabranjene sve kure mršavljenja (iako u ovo vrijeme pacijentu one vrlo lako padaju), jer mogu da završe smrtno.

Vrlo su opasna uzbuđenja svake vrste, jer svako uzbuđenje, zbog najmanjeg razloga, može da eskalira (zbog već postojeće simpatikotonije) i da kod pacijenta dovede do iskakanja "sljedećeg osigurača", što znači da on vrlo lako može da doživi sljedeći DHS. Prag je u ovoj fazi veoma snižen, tako da pacijenti lako mogu da obole dodatno.

Sredstva za smirenje svih vrsta samo zamagljuju sliku i skrivaju u sebi opasnost da od jednog akutnog konflikta naprave subakutni viseći konflikt. U osnovi, pacijentu su za rješenje njegovog konflikta potrebni uslovi koji odgovaraju njegovom kodu u mozgu. Kako naše današnje društvo ima sve manje veze sa ovim kodovima, poželjno je da ono bude u kraćem ili dužem vremenu u skladu s tim promjenjeno. U okvirima racionalnog načina razmišljanja, u principu važi to da je bitnije kako čovjek "izgleda", nego kako se "osjeća". Na kraju bolesnici postaju kao djeca

Page 98: Nova Medicina i Tok Bolesti

(regresivni način ponašanja). Pacijent izlazi iz svog konflikta panike pošto se osjeti smirenim i rasterečenim, isto kao što životinja riješi konflikt kad osjeti svoju zastitničku jazbinu, gnijezdo, svoju majku, svoje stado, čopor, sabraću.

Pcl-faza: Ljudima bi trebalo savjetovati da uče od životinja. Svaka životinja koja je u fazi ozdravljenja ponaša se mirno, dovoljno spava i opušteno čeka da joj se vrate normotone snage.

Nijedna životinjica u ovoj fazi neće izići na sunce bez velike potrebe, jer one imaju edem mozga i njihovo instinktivno ponašanje, u skladu sa biološkim kodom, kaže im da direktno sunčevo zračenje na ovaj edem mozga može samo da bude loše. Vidio sam pacijente koji su umrli od ovog. Vruće mjesto Hamerovog žarišta može se osjetiti na poglavini, tako da je čisto ludilo tako vrelu glavu stavljati još na direktno sunce.

Stavljanje hladnih kompresi na mjesto vrelog Hamerovog žarišta je prava stvar, naročito noću, jer noć i tako predstavlja vagotonu fazu normalnog dnevnog ritma. Moji pacijenti većinom se muče noću i to uglavnom do tri, četiri sata, kad se organizam ponovo prebacuje na dnevni ritam. Mnogi od mojih pacijenata su sa velikim uspjehom uspjevali da prebrode ovo vrijeme do tri sata tako što su popili solju kafe i pokušali da čitaju. Nakon toga su mogli, pri "poludnevnom ritmu", da spavaju ne tako čvrsto, ali sasvim dobro. Ova mjera ima smisao tek kod veoma teškog edema mozga, jer u 90% slučajeva ona nije uopšte potrebna, pošto nosi sa sobom odugovlačenje prebacivanja na normalni dan-noć ritam, ali ako stavljanje na glavu hladnih kompresi za vrijeme noćnog perioda duboke vagotonije umiruje, onda se to mirno i dalje može činiti..

Prvo šta pacijenti moraju da nauče u pcl-fazi je :

Biti mlitav i umoran je dobro, to je ozdravljenje, to je normalno i nakon faze ozdravljenja iščezava samo od sebe.

Prema školskoj medicini, ovo zvuči drukčije:

"Biti mlitav i umoran je znak teških poremećaja krvotoka, rak je doveo cirkulaciju do potpunog sloma i to je početak kraja."

Drugo što pacijent mora da nauči je: Bolovi i otoci su dobar znak faze ozdravljenja. Oni su većinom neprijatni, smetaju, nekad su teško izdrživi, naročito ako postoje uz ascites, pleuralni izliv ili kod rastezanja periosta zbog otoka koštane srži, ali oni nisu razlog za paniku i nakon izvjesnog vremena nestaju kako su se i pojavili. Oni ni u kom slučaju nisu nešto loše, nego su znači faze ozdravljenja koje čežnjivo iščekujemo.

Prema školskoj medicini, ovo zvuči ovako:

Bolovi i otoci su sigurni znači bliske smrti oboljelog od raka. Najbolje je da se već kod prvih bolova počne sa morfijumom, da se pacijent ne bi mučio (a na odjelu "cirkus" neće dugo trajati). "Gospodine XY, nazalost mi sada ne možemo ništa više za vas da učinimo, ali mučiti se ne

Page 99: Nova Medicina i Tok Bolesti

morate, jer mi imamo ovdje veoma dobra sredstva protiv bolova. Zar ne, sestro Matilda, nećemo štedjeti, najbolje da odmah danas počnemo s tim!"

Razumijete li sad, dragi čitaoce, zašto se ne može voziti istovremeno na dva kolosjeka? Jednostavno je objektivno netačno ono što tzv. školski medicinari ovdje kažu. Prividno to izgleda tačno jer pacijent na morfijumu stvarno umire i onda je veliki glupi šef odjela ponovo bio prividno u pravu. Ali, takođe, ja i ti, dragi čitaoce, umrli bismo za dvije ili tri sedmice na morfijumu, sa karcinomom ili bez njega.

Kod morfijuma i njegovih tzv. derivata je loše to da su to simpatikotoni ćelijski otrovi, koji normalne vibracije našeg organizma tako snažno mijenjaju, da pacijent nakon prve injekcije gubi svaki moral i ostaje bez sopstvene volje, i kao dijete samo još vapi za morfijumom. A svi takozvani tumorski pacijenti, prije ili kasnije, dobiju morfijum, najkasnije kad postanu nemirni ili počnu da dobijaju bolove, ponekad staviše protiv svoje volje ili bez njihovog znanja.

Ali ni sam pacijent zaista neće više ništa da zna, pošto ga je prognoza "nema više šansi" glupog velikog šefa odjela (došlovno gospodar života i smrti, kao jedan od velikih inkvizitora) poslednjim udarcem malja oborila na pod.

Posljedice morfijuma su takve da cijeli organizam biva primiren. Pacijent uskoro gubi moć razgovora, ne jede ništa, crijevo je u mirovanju (paraliza crijeva), nakon nekoliko dana može da umre od gladi. Niko se ne trudi da sve ovo pacijentu predoči.

I kad samo pomislimo da sve to nije moralo da bude i da su ovi jadni ljudi samo žrtve ignorancije šefova odjela i profesora koji polaze od pogrešnih pretpostavki, a pri tom se drže kao živi bogovi, onda nam se diže kosa na glavi, kao što se digla i samom sudiji kad mu je neuroradiolog Univerziteta u Tibingenu u lice rekao da on nema nikakvog interesa da sazna da li je Hamer u pravu.

Samo Bog može smrću da okonca život svojih bića. Dokle god živimo, svi mi, svaki čovjek, životinja i biljka, imamo osnovno pravo svakog bića - nadu. Izigravati Boga i htjeti jednom čovjeku uzeti nadu - najgori je zločin činične naduvanosti i gluposti. Svi oni su svojim pacijentima, koji su im vjerovali, iz arogancije i bezumlja ukrali posljednju nadu.