nova medicina i tok bolesti

Nova medicina i tok bolesti

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja

Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su:

1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta3. EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja4. RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u:

1. istoj fazi 2. u različitim fazama

Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni.

Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".

Predstavljeni su: eutonija, što znači normalan dan/noć ritam, kao i šema idealnog toka konflikta, uključujući fazu ozdravljenja, koja nije prekidana recidivima konflikta i može da se završi sa

jednom jedinom epileptoidnom krizom. x-osa=vrijeme(t); y-osa=intenzitet konflikta

Gornja šema pokazuje dva tzv. oboljenja raka (sad identifikovani kao dijelovi osmišljenih bioloških naročitih programa) koji protiču u različitim fazama, kako u smislu vremena nastanka DHS-a, tako i u smislu momenta konfliktolize, a time i epileptoidnih/epileptičnih kriza.

Dalje poteškoće se neminovno nameću ako su konflikti (DHS) počeli u različito vrijeme. Najčešći je slučaj, u današnje vrijeme, da pacijent oboli od drugog DHS-a i drugog raka u trenutku kad mu se brutalno saopšte dijagnoza i prognoza njegove bolesti.

Stvar se još više komplikuje kad već postignuta konfliktoliza biva zamjenjena novim recidivom konflikta. Pored ovog, svakako može da postoji drugi konflikt koji ostaje u trajnoj aktivnosti, što nam je već poznato kod "visećeg konflikta". U ovim slučajevima pacijent nema zdrave tople ruke, nego je u "polustresu", jer su kod njega simpatikotonija i vagotonija pomiješane. Ovo čudno stanje ne smijemo ni u kom slučaju izjednačiti sa normotonijom, jer je ono po svom kvalitetu potpuno drukčije od nje.

Na ovakve stvari ne obraća se nikakva pažnja u našoj današnjoj medicini. Sve što nije normalno u najboljem slučaju naziva se "vegetativnom distonijom" (narodski rečeno: "Mali, ti si pobudalio").

Ali sve ovo bi trebalo da se zna i razumije da bi se uopšte moglo shvatiti šta znači jedna epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja, šta je njena suština uopšte, kad nastupa, u kojoj formi, itd.

Strogo uzevši, samo kriza kod motornih konflikata naziva se epileptičnom. Ona tu i pokazuje sliku epileptičnog napada. Zbog jednostavnosti, u daljem tekstu sve epileptične i epileptoidne (= epilepsiji slične) krize nazivaćemo - epileptične krize.

ZAPAMTI:

1. Epileptična kriza u toku faze ozdravljenja jednog oboljenja raka predstavlja tačku preokreta kad edem na vrhuncu svog bujanja (faza hidratacije), počinje da se povlači, odnosno istjeruje (faza dehidratacije). Ona predstavlja simpatikotonu međufazu (zubac).

2. Svako oboljenje raka, odnosno osmišljeni biološki naročiti program prirode ima jednu epileptičnu krizu u momentu kad je edem najveći.

3. Ove epileptične krize protiču klinički veoma različito, u zavisnosti od lokalizacije HH u mozgu.

4. Samo kortikalne motorne epileptične krize imaju toničko-kloničke grčeve zbog učešća motornog centra u Gyrus praecentralis-u. Druge, tzv. epi-krize malog mozga, moždanog stabla ili međumozga imaju svaka svoju kliničku sliku i karakteristike, ali su bez kloničko - toničkih grčeva ("hladni dani").

5. Nakon epileptične krize, edem ozdravljenja se povlači.6. Takođe, svaki drugi ili treći rak ima u fazi ozdravljenja "svoju" epileptičnu krizu. Zato

istovremena konfliktoliza više konflikata može biti s jedne strane opasna, a s druge eventualno povoljna, jer se u tom slučaju odvija više epileptoidnih kriza istovremeno ili jedna za drugom.

7. Stoga epilepsija nije samostalna prolazna bolest, nego je, takođe i u slučaju učestalih epi-napada, hronična "konstelacija ozdravljenja", koja se uvijek ponovo vraća.

8. Srčani infarkt je vid epilepsije kad je u pitanju pogođenost kortikalnih dijelova regiona inzule.

Preglednosti radi prikazaćemo dvije od mogućih konstelacija. Prvo normalan slučaj:

Ovo znači: površina koju ograničava krivulja toka i intenziteta konflikta, sa osom-x u fazi konfliktolize od DHS do CL, otprilike odgovara površini koju omeđuje krivulja stepena vagotonije (mjerljiva preko jačine stvaranja edema) sa osom-x. Odnosno, ukoliko je veći intenzitet i trajanje konflikta utoliko je edem jači i duže traje.

Možemo reći da vertikalna osa y predstavlja intenzitet konflikta, a horizontalna ili x-osa vrijeme trajanja konflikta.

Iz ovog proizilazi da je integral, odnosno površina između krivulje konflikta i ose x između DHS-a i CL, jednak integralu između CL i RN (renormalizacija).

Dakle, površina konflikta (prema gore) jednaka je površini faze ozdravljenja (prema dolje).

Ako pođemo od toga da svaki SBS u fazi ozdravljenja ima "svoju" specijalnu vrstu epileptične krize, koja je naravno zavisna od vrste konflikta odnosno od lokalizacije HH u mozgu, onda je važno da se zna:

1. Koji je konflikt u pitanju?2. Kad je bio DHS?3. Koliko dugo je konflikt trajao?4. Da li je konflikt već riješen?5. Kad treba očekivati epileptičnu krizu?6. Koliko jaku epileptičnu krizu treba očekivati?7. U kakvoj formi će se pokazati epileptična kriza?8. Kako se ova epileptična kriza može spriječiti, odnosno ublažiti ili eventualno pojačati?

Srčani infarkt je senzorično-epileptoidna, a ponekad dodatno takođe motorno-epileptoidna kriza, pri čemu je HH smješten u području inzule velikog mozga desno. Da li će pacijent da preživi ili

da umre - primjenom današnjih školskomedicinskih metoda, može već da se skoro sa sigurnošću kaže 3-6 sedmica prije, odnosno u vrijeme konfliktolize. Ova prognoza je uslovljena trajanjem i intenzitetom konflikta.

U našoj Bečkoj studiji o srčanom infarktu nije preživio ni jedan jedini pacijent (pri dosadašnjoj školsko-medicinskoj terapiji) koji je imao trajanje revir-konflikta duže od 9 mjeseci, pri čemu je pretpostavka "normalna" aktivnost konflikta.

Ako je aktivnost konflikta smanjena, mogao bi pacijent da preživi trajanje ovakvog konflikta i više od jedne godine, primjenom dosadašnje terapije. Pacijenti dobijaju epileptične krize stalno 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Neke od ovih kriza, iz svog iskustva, mogao sam skoro u dan da predskažem.

Šematski prikaz toka epileptične krize srčanog infarkta:

Sprečavanje jedne epi-krize koja ugrožava život davanjem simpatikotonih medikamenata (između ostalog kortizona) s početkom konfliktolize. Pcl-faza biva prolongirana, tako da se i teška epi kriza produžava da bi se "obezbjedilo" istjerivanje edema.

Za profilaksu cerebralnih komplikacija, koje su u sistemu i stoga potpuno normalna pojava, veoma je važno da ljekar zna koje komplikacije i kad mora da očekuje.

Ovdje treba da nas prije svega interesuje epileptična kriza, koja ne samo da je obavezna za svaku fazu ozdravljenja, nego zna biti i veoma opasna. Ako je pacijent imao istovremeno više oboljenja raka, onda svako od njih u fazi ozdravljenja ima svoju epileptičnu krizu. Često je ova kriza zasjenjena.

MOGUĆNOST ZASJENJENJA EPILEPTIČNE KRIZE

Istovremenost različitih faza različitih oboljenja raka:

Ako do epileptične krize dođe dok još postoji aktivnost konflikta drugog oboljenja raka, onda kriza može biti zasjenjena. U tom slučaju nastupa efekat sličan onom kod davanja kortizona, penicilina ili drugih simpatikotonika.

Lokalizacija HH kao kriterijum za vrstu epileptične krize:

Neke forme epileptičnih kriza možemo dobro da prepoznamo, npr. one kod kojih je HH u kori velikog mozga. U ovim slučajevima često je u reakciju uključen čitav korteks, tako da se toničko-klonički grčevi izazvani od Gyrus praecentralis-a ne mogu previdjeti.

Stvar je puno složenija ako hoćemo da registrujemo epileptoidnu krizu kod konflikta rušenja samopouzdanja i osjećanja za sopstvenu vrijednost, konflikta vode ili konflikta majka-dijete. Što ne znači da ovi konflikti nemaju svoje epileptične krize.

Moramo samo da naučimo da prepoznamo simptome ovih epileptoidnih kriza. Kod konflikta rušenja samopouzdanja, simptomi epi-krize sastoje se od blijedila kože i hladnog znoja, koji mogu trajati satima i danima i često su pogrešno interpretirani kao srčano-vaskularni kolaps (u stvari centralizacija). Krvni pritisak ponovo pada kad je kriza prošla, a sudovi se ponovo šire i pune, nakon tzv. centralizacije. Međutim, iste simptome može da pokaže kratkotrajni recidiv ovog konflikta, što je praćeno panikom. Epi-kriza kod konflikta vode može da dovede do jedne vrste bubrežne kolike, pri čemu onda budu izlučeni bubrežni kamenci ili pijesak.

Medikamentozno zasjenjenje:

Uzmimo u obzir čitavu bateriju medikamenata koju jedan pacijent dobije u bolnici savremenog tipa, da pri tom ni jedan ljekar ne zna šta, kad, gdje i kako djeluje. Ovdje postoji zabluda u principu.

Jer skoro svi medikamenti djeluju isključivo na mozak. Sve vrijeme se uobražava da medikamenti djeluju direktno na organ ili organe, što se uostalom uvijek vjerovalo za tzv. "karcinogene", koji u stvari i ne postoje. Međutim, ako je mozak na koji djeluju medikamenti zbog HH u promijenjenoj inervaciji, onda doživljavamo "paradoksalne reakcije" koje niko ne može da razumije. Sasvim slučajnim sadejstvom ili protivdejstvom mnoštva medikamenata, epi-kriza može biti imitirana ili stvarna epi-kriza može biti zasjenjena.

Jedna od najčešćih i najsmrtnijih paradoksalnih reakcija je "šolja kafe s nogu", noću na autoputu, ako je organizam u pcl-fazi jednog SBS-a. Duboka vagotonija ovdje ima mehanizam "spriječavanja spavanja", da životinja-plijen ne bi bila u dubokom snu iznenađena. Ako se ova duboka vagotonija noću ublaži šoljom kafe, organizam može odmah da zaspi. Znači, ovim dobijamo tzv. paradoksalnu reakciju, pa neodložno zaspimo za volanom... sa svim strašnim poslijedicama...

Obavezna epileptična kriza u fazi ozdravljenja je jedan od najvažnijih fenomena, koji ima i najteže poslijedice u čitavom sistemu Nove medicine. Ona je najčešći uzrok smrti u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Ona je kao uzrok smrti još češća od edema mozga koji joj prethodi, gdje pacijent umire zbog pretjeranog rasta intrakranijalnog pritiska.

Zapamti:Epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja nakon konfliktolize jedan je od najčešćih uzroka smrti i komplikacija ozdravljenja. Njeno ublažavanje je od odlučujućeg značaja. Ovo ima naročit značaj kod srčanog infarkta. "Često" se odnosi na 2-5% pacijenata koji u Novoj medicini ne prežive; 95-98% naših pacijenata preživi.

SUŠTINA EPILEPTIČNE KRIZE

Nakon ovog iscrpnog pretresa, svi se pitaju: "Pa šta je u suštini epileptična kriza?" Ja želim da to ovako formulisem:

1. Epileptična kriza je tačka preokreta u fazi ozdravljenja, koja donosi sa sobom regulaciju u obrnutom pravcu.

2. Ona je dešavanje osmišljeno od majke prirode, s ciljem da edem mozga i organa ponovo bude "iscijeđen". Što jače dođe do ovoga, utoliko su šanse za preživljavanje veće. Stoga ovu krizu ne smijemo suprimirati, nego je, u nekim slučajevima, još moramo podržavati upotrebom simpatikotonih medikamenata (npr. kortizon).

3. Majka priroda se kod epi-krize poslužila jednim fenomenom na nivou psihe - ubrzanim snimkom ili vremenskim sažimanjem kompletnog konflikta. Što znači da pacijent za vrijeme simpatikotone krize još jednom, ali vremenski sažeto, proživi kompletan tok konflikta (npr. zato postoje srčani bolovi kod infarkta srca). Koliko god intenzivno bude proživljen ovaj "psihološki recidiv konflikta", utoliko je veća šansa za pacijentovo preživljavanje.

PRIMJER: voz Pariz-Keln, 06.10.1984, polazak u 7.37 časova

Na putovanju od Pariza do Kelna, u društvu mog prijatelja grofa D´Oncieu, desilo se sljedeće. Kad smo polazili, stajalo je na peronu nekoliko dvanaestogodišnjih ili trinaestogodišnjih Francuskinja, plačući u bolu rastanka i mašući svojim prvim ljubavima, njemačkim dječacima koji su bili gosti u njihovim porodicama prethodnih 6-8 sedmica. Jedan cijeli školski razred petnaestogodišnjaka iz Hamburga bio je raspoređen po francuskim porodicama i sad su se zajedno vraćali kuci.

Kako sam prethodne noći kratko spavao, ja sam u kupeu uskoro zadrijemao, i bio zatim u 9.30 probuđen kratkim trzajem lakta mog prijatelja. Onako pospan, čuh preko razglasa glas francuskog mašinovođe, koji je molio da se javi ljekar ukoliko slučajno putuje ovim vozom. Obojica smo hitro krenuli. Šest kupea dalje našli smo jednog njemačkog dječaka koji je upravo imao epileptični napad (grand mal napad) i tek dolazio svijesti. U ovakvim situacijama je uobičajeno da se radio-vezom naruči sanitetsko vozilo, koje sačeka na sljedećoj stanici, te pacijenta odveze u najbližu bolnicu. Takva uputa se očekivala i od mene.

Ali poslije onoga što sam vidio na stanici, situacija mi je već bila potpuno jasna. Za kompletiranje mi je falio još samo konflikt rastanka, odvajanja sa osjećanjem izolacije i konflikt "ne moći nekoga držati u zagrljaju". Tako sam sjeo pokraj dječaka, istina još uvijek centralizovanog, ali je njegov vaskularni sistem već bio zadovoljavajuće oporavljen. Upitao sam ga od kada ima takve napade. Odgovorio je: "Od prošle godine". Od tada je imao dva ili tri puta

jedan ovakav napad. Pitao sam ga dalje šta je bilo prije prvog ovakvog napada. Odgovorio je: "Ništa". (To i jeste i nije bilo istina.) Onda sam pitao šta mu je bilo najgore u životu što je ikad doživio. Primjetih da se trgao na ovo pitanje. Njegova preneraženost bila je znak da sam na dobrom putu. Dječak je rekao: "Ništa", jer tu je bila i učiteljica, a i školski drugovi su stajali na vratima. Kad sam mu rekao da je pomislio na pravu stvar, učiteljica je shvatila i diskretno se povukla, zatvarajući vrata. Bili smo sami. Sad se dječak nije plašio blamaže pred školskim drugovima (dječak u ovom uzrastu nerado priča o sopstvenim slabostima u prisustvu svojih drugova).

On mi reče da mu je prvo palo na pamet "ono sa kolima hitne pomoći". Tada je, zbog teške gripe s jako visokom temperaturom, bio upućen u bolnicu. Ono najgore je bila totalna izolacija i paničan strah dok je, sam, bez ikog, sa glavoboljom i gripom, vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima, pun strašne neizvijesnosti šta će tek da mu rade u bolnici. To je bilo prije godinu dana. Dva dana kasnije, kad je svijet ponovo bio na svom mjestu, dobio je u bolnici svoj prvi epi-napad. Ovakva situacija paničnog straha, osjećaja usamljenosti, napuštenosti i izolacije ponovila se još dva puta nešto manje dramatično. Uvijek nakon toga, kad je sve ponovo bilo u redu, on bi dobivao epi-napad.

Umirio sam dječaka i objasnio mu da je bol pri rastanku od francuske familije, u kojoj je bio lijepo primljen, a naročito od njegove francuske prijateljice koja ga je, plačući, ispratila i koju je on volio na svoj mladalacki način, da je ta bol u njemu, na kratko, ali žestoko, izazvala ovaj osjećaj napuštenosti i izolacije. Upravo kao onda kad je vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima i zavijajućim sirenama. On reče: "Tačno, takav osjećaj, kao onda, javio se ponovo".

U ovom vozu ga je njegov razred ponovo podsjetio na njegov hamburski svijet i konflikt je bio brzo riješen.

Francuske mašinovođe su se pojavile s pitanjem da li je dječaku potreban transport. Rekoh: "Ne, sve je u redu." Dječaku sam rekao da sad ode do vagon-restorana i popije kafu ili čaj. On reče da nema više novca. Stavih mu u ruku 5 maraka, dvije drugarice ga zgrabiše pod ruku i cijela mala banda, trijumfalno vrišteći, izgubi se u pravcu vagon restorana. Smisao ove upute je bila u kočenju pretjerane vagotonije, pri čemu opada vjerovatnoća da se napad ponovi. Najgore što se dječaku moglo dogoditi je da ga je pred očima njegovih drugova auto odvezao u bolnicu, i to ovog puta sve to u Francuskoj. Bila bi to praktično repriza njegovog najgoreg doživljaja, tako da bi vjerovatno čitavog života ostao epileptičar.

Učiteljici sam objasnio uzročno-posljedične veze i zamolio je da dječaka uzme kod sebe. Vremenom, kako bude stariji, on će osjećati sve manje strah od napuštenosti. Ovo je bila čitava tajna "mladalačke epilepsije". Osim toga, dadoh joj svoju knjigu, ubjeđen da će joj sve biti jasnije nakon što pročita poglavlje o epilepsiji, da će bolje razumijeti slučaj koji se ovdje odigrao i u kojem je, pukim slučajem, za dlaku izbjegnuta katastrofa za dječaka.

Ona reče: "Gdje danas još ima ljekara koji se interesuju za dušu i strahove jednog čovjeka i znaju da se ophode s tim". Ja rekoh: "A ko nam na univerzitet i medicinski studij šalje najgore štrebere, koji imaju sve petice zbog puzanja pred nastavnicima, a inače su karakterne nule". Ona se zamisli: "Vjerovatno imate pravo".

PRIMJER: Ordonans-oficir i kadet

Pacijent o kome je riječ imao je tzv. epilepsiju ili padavicu. Što je najinteresantnije, ove napade dobijao je, skoro redovno, svake četiri sedmice i to od jeseni '79. godine. Niko nije imao pojma sa čim ovo da dovede u vezu. Inače, pacijent je bio zdrav, maskuln, nizak i snažan muškarac, ranije oficir.

On je imao konflikt revira i konflikt sekiracije za revir sa epilepsijom. Odnosno, pacijent je imao konflikt revira, koji je uključivao i motornu koru velikog mozga. Svakog mjeseca dobivao je recidiv konflikta i njegovo rješenje, a uvijek nakon ove konfliktolize, epileptični napad.

1979. on je dobio novog šefa. Pacijent ne samo da je bio stariji od njega, nego je u ratu bio oficir, za razliku od šefa, koji je bio samo kadet. Kad su se prvog dana sudarili na vratima i obojica htjeli da produ, pacijent je rekao: "Izvolite, mladost ima prednost!" Ovo mladom šefu nije naročito sjelo i tako je praktično počeo rat između bivšeg oficira, sada podređenog, i bivšeg kadeta, sadašnjeg šefa. Svakoga mjeseca šef je pacijentu dodjeljivao novi zadatak koji je on trebalo da razradi pismeno. U tim momemntima osjećala bi se strašna napetost u zraku među njima i pacijent je uvijek imao utisak da ovaj samo traži priliku da ga izblamira, što se kasnije ispostavilo kao činjenica. Ovo je uvijek bio recidiv DHS-a. Od ovog momenta bi pacijent bivao u stresu, simpatikotoniji, naročito kad bi se približio rok do kojeg je svoj pismeni rad morao usmeno da obrazloži. Svoj govor uvijek bi izveo brilijantno. U tim momentima bi se ponovo osjećao ordonans-oficirom, a šef je izgledao kao kadet, jer bi on svojom izvedbom sve primjedbe kadeta doveo do apsurda.

Noć iza toga uvijek bi dobijao jedan mali srčani infarkt, epilepsiju čira na želucu i epileptički napad. I bilo je čudno da se ovo nikad nije desilo za vrijeme godišnjeg odmora.

Pacijentu sam otkrio zagonetku, odnosno opisao odnose između njegovog recidiva revir-konflikta koji se redovno vraćao i njegove epilepsije koja se javljala svake četiri sedmice. Igrom slučaja, on je kratko nakon ovog penzionisan. Otišao je do šefa da se oprosti. Šef mu reče: "Do viđenja, gospodine ordonans-oficiru," na što ovaj odgovori: "Do viđenja, gospodine kadet!" Nakon toga je dobio još jedan sasvim veliki završni epileptični napad i nikad više, jer od sada je šef ostao zauvijek kadet.

Strelica pokazuje na malo Hamerovo žarište zahvaćeno edemom desno kortikalno u području revira, insule. Moglo bi se reći da ovako izgleda jedna tipična "epilepsija revir-konflikta". Svakog mjeseca, nakon konfliktolize, vidi se ova edematizacija HH, dok edem iščezava za vrijeme faze aktivnosti konflikta. U principu ovako protiču sve epilepsije. U stvarnosti pacijent svaki put ima recidiv revir-konflikta i recidiv motornog konflikta čiji HH nije zahvaćen ovim presjekom na slici.

NAJVAŽNIJE EPILEPTOIDNE I EPILEPTIČNE KRIZE

Epilepsija ili padavica predstavlja naravno epileptičnu krizu motornih konflikata. Jedan ovakav napad se ne može previdjeti. On može da se tiče samo jedne grupe mišića (jedne ruke ili noge, lica), tzv. "fokalni napadi", i može da generalizuje, odnosno da predstavlja generalizovani napad

grčeva sa ugrizom jezika i pjenom iz usta. Takođe su mogući svi međustepeni. U antičko doba epilepsija je nazivana "morbus sacre" = sveta bolest, jer je viđana na religioznim svečanostima u vezi sa ekstazom. Ovo svakako može cešće da se desi istovremeno čak i pomoću autoprovokacije. Ali u principu epilepsija ne predstavlja nešto jedinstveno.

Napadi ili toničko-kloničke konvulzije ne razaraju mozak i moždane ćelije kako se to prije vjerovalo. Kao i kod svakog drugog konflikta ili konfliktne šine, što je češće recidiviranje jednog konflikta utoliko više ožiljno zarasta odgovarajuće mjesto u mozgu. I kako je većinu ovih motornih konflikata moguće relativno lako pronaći i definitivno riješiti, odnosno izbjeći daljnje recidive sa epi-krizom, otuda je većina epilepsija "izlječiva".

Već je rečeno da svaki SBS ima svoju specijalnu epileptičnu krizu. Pacijenti ih najčešće zovu "hladni dani".

U ovim "hladnim danima" (ili satima) pacijenti ponovo imaju slične ili iste simptome kao u vrijeme aktivnog konflikta, često još koncentrovanije. Kako je većina faza aktivnog konflikta siromašna simptomima ili oni prolaze neopaženo, većina epileptoidnih kriza se primjeti i identifikuje samo kao "hladni dani" ili "hladni sati", kod običnih epileptičnih napada samo kao minute.

Stvar izgleda drukčije kod takvih osmišljenih bioloških naročitih programa prirode (SBS) koji u fazi aktivnosti konflikta imaju jake bolove, kao npr. angina pektoris ili čir želuca. U prvom slučaju epileptoidnu krizu, kako je poznato, nazivamo infarkt lijevog srca, koji je praćen veoma jakim bolovima, što je ranije tretirano jakim analgeticima kao što je morfijum, u suludoj predstavi da bol treba eliminisati. Mi smo eliminisali bolove, istovremeno ignorantno prekidajući sve regulacione krugove, čime smo većinom ubijali svoje pacijente. Slična je situacija bila sa čirom želuca, koji inače krvari u pcl-fazi i biva takođe praćen jakim bolovima. Skoro uvijek se sumnja na perforaciju i operiše. Takođe, kod ove sulude akcije unutar kritične faze SBS-a, većina pacijenata je nama pametnjakovićima umirala. I to ne samo zbog operacije u kritičnoj fazi, nego zbog morfijuma i prekidanja prirodnih regulacionih krugova.

Od kad, posredstvom Nove medicine, poznajemo uzročno-posljedične veze, možemo pacijente motivisati da na ovakve bolove gledaju kao na nešto normalno i dobro, nešto što je neophodno za renormalizaciju koja slijedi. Jer ako pacijent zna da uzimanjem morfijuma svoje šanse za ozdravljenje spusta na nulu, on ga neće ni uzeti. Uostalom sam doktor ga ne bi nikad uzeo.

Kako epilepsije, kore velikog mozga daju najimpresivniju sliku i kako su takođe najopasnije, mi ćemo se u narednom tekstu pozabaviti najvažnijim od njih.

Grubo ih možemo podjeliti u 4 grupe:

1. frontalne kortikalne epileptične krize: o napadi migrene

2. epileptične krize motornog kortikalnog centra:

a. svi epileptični napadi uključujući i tikove lica

b. napad bronhijalne astmec. status asthmaticusd. infarkt miokarda - poprečeno prugastih dijelova srčanog mišića

2. epileptoidna kriza senzoričnog (epitel kože) i postsenzoričnog (periost) kortikalnog centra

a. absens kod neurodermitisab. absens kod pogođenosti periostac. srčani infarkt sa absensom kod ulceracija koronarnih arterija (infarkt lijevog srca)d. epilepsija ulceracija koronarnih vena sa plućnom embolijom i istovremenim

ulceracijama grlića materice (desni infarkt)e. epilepsija ulceracija žučnih vodova sa absensom -"jetrina koma" kod hepatitisa

3. epileptična kriza zamućenja staklastog tijela oka:

o absens kod neurodermitisa

NAPADI MIGRENE

Migrena je ranije nazivana "mala epilepsija", jer je svaki dobar ljekar znao da se ona uvijek pojavljuje u fazama mirovanja ili spavanja. Zbog tog niko nije bio načisto kako da je terapijski tretira, da li da dâ simpatikotonike da bi se faza mirovanja oslabila ili da dâ vagotonike, jer je sama migrena jedan simpatikotoni proces. Tako svaki "migreničar" ima sopstvena sredstva i metode. Jedni se kisele u toploj kadi, drugi pokušavaju sa hladnim tušem. Niko nije znao uzročno-posljedične veze.

Mi iz Nove medicine znamo da su stalno fronto-kortikalno diktirani procesi, odnosno SBS-ovi ti koji u pcl-fazi, kao epileptoidnu krizu, daju akutne napade migrene. Kako ovdje postoji izvjesna sličnost sa epileptičnim (motornim, odnosno toničko-kloničkim) napadima, migrena je nazvana "malom epilepsijom".

U akutnim napadima migrene, koje mi shvatamo kao dobar i neophodan proces, pacijenta nećemo odgovarati od njegovih simptomatskih metoda liječenja. Ali nakon ovoga počinje naš stvarni rad. Jer poslednji napad migrene se javio samo zato jer se pacijent kroz jedan recidiv konflikta ponovo našao na odgovarajucoj "šini". Ovo u principu ne mora više da se ponovi ako pronađemo konflikt i šinu koji leže u osnovi migrene, a zatim u razgovoru s pacijentom uspijemo da ih riješimo. Ovo nije nikakva čarolija.

Moramo još da spomenemo "frontalno-kortikalnu šizofrenu konstelaciju", koja ponekad može istovremeno na obe hemisfere da dâ napad migrene (epileptoidne krize).

Onda pacijenti pričaju da tako nešto grozno nisu nikad doživjeli. Jednostavno užas. Međutim, napad migrene na jednoj hemisferi može takođe da se desi istovremeno sa motornom ili nekom drugom epileptoidnom krizom, koja nije fronto-kortikalna. Takođe, u ovom slučaju ne samo da su simptomi grozni, nego su pacijenti za vrijeme trajanja simpatikotone obostrane epileptoidne krize u šizofrenoj konstelaciji.

EPILEPTIČNE KRIZE (NAPADI) MOTORNOG CENTRA KORE VELIKOG MOZGA

U ove krize, koje smo nekada zvali "epileptičnim napadima", spadaju toničko-klonički napadi koje karakterisu ritmično konvulzivni grčevi muskulature, a koji ponekad mogu da imaju samo toničku (grč mišića) komponentu. Ovi napadi mogu biti kombinovani sa absensom (gubitak svijesti) tipičnim za senzorične konflikte (konflikt odvajanja).

Kod svih tzv. motornih epileptičnih napada uvijek je istovremeno u akciji i odgovarajuće Hamerovo žarište (HH) zaduženo za muskulaturu u srži velikog mozga, tako da mi i u najjednostavnijim slučajevima nailazimo na kombinovano dešavanje.

Ove pretjerane motorne aktivnosti (epilepsija) u pcl-fazi, kojima je prethodila oduzetost u ca-fazi, mogu se upoređiti sa poplavom leukocita (leukemija) u pcl-fazi kojoj je prethodila leukopenija u ca-fazi. Oba procesa pripadaju tzv. "luksuznoj grupi" u srži velikog mozga.

Bronhijalna muskulatura je djelimično stara peristaltička muskulatura, jer alveole pluća (u slučaju raka pluća adeno-Ca) su, ontogenetski, izrasline crijeva. Međutim, drugi dio muskulature bronha je poprečno prugasta muskulatura doseljena zajedno sa sluzokožom bronhija i njome upravlja motorni centar korteksa velikog mozga u desnoj hemisferi.

Dakle, epi-napad bronhijalne muskulature predstavlja toničke (bronhijalni spazam) ili toničko-kloničke konvulzije bronhijalne muskulature, i to u pravcu usta, što označavamo kao vrlo jak kašalj (= tzv. bronhijalni kašalj) i ovdje je tipičan produženi ekspirijum.

Slično je kod muskulature larinksa, koji je pod uticajem motornog centra u kori lijeve hemisfere (tzv. laringealni kašalj). Ovdje je pravac konvulzija prema unutra.

Zbog toga je za vrijeme epileptičnog napada tipičan produženi inspirijum.

ASTHMA BRONCHIALE

Ako je poprečno prugasti dio bronhijalne muskulature pogođen SBS-om, i to u ca-fazi, onda vidimo djelimičnu oduzetost bronhijalne muskulature. Ako se istovremeno kortikalno na lijevoj hemisferi nalazi jedno Hamerovo žarište (HH) u aktivnosti, onda postoji šizofrena konstelacija, ali se klinički ne dâ ništa primijetiti.

Sasvim je različita situacija za vrijeme epileptične krize ukoliko je na suprotnoj strani korteksa konflikt aktivan.

Upravo ovu konstelaciju: Lijevo kortikalno aktivan konflikt / desno u motornom centru kore epi-kriza sa toničko-kloničkim grčevima bronhijalne muskulature nazivamo Asthma bronchiale sa produženim ekspirijumom.

Konstelaciju: Lijevo motorno laringealno HH aktivno / desno kortikalno aktivnost konflikta, nazivamo Asthma laryngeale sa produženim inspirijumom.

Ako su motorno bronhijalno Hamerovo žarište i motorno laringealno Hamerovo žarište istovremeno u epi-krizi onda govorimo o Status asthmaticus-u koji karakteriše produžen ekspirijum i produžen inspirijum.

INFARKT MIOKARDA

Infarkt miokarda (= nekroza poprečno prugaste muskulature srca) treba razlikovati od koronarnog infarkta. Koronarni infarkt predstavlja epileptičnu krizu kod koronarnog-ulkusnog-SBS-a revir-konflikta (crveni odjeljak tabele, ektoderm odnosno kortikalno-periinzularno desno).

S druge strane, infarkt miokarda možemo shvatiti kao "epilepsiju srčanog mišića" i to njegovog poprečno prugastog dijela. Hamerovo žarište leži kako u motornom centru korteksa tako i u srži velikog mozga, gdje je veliki relej za poprečno prugastu muskulaturu. Dakle, tzv. infarkt miokarda je napad epileptičnih grčeva jednog dijela srčanog mišića sa njegovom nekrozom, čemu je prethodila djelimična oduzetost ovog područja mišića.

Školska medicina je to ranije konstruisala sa mnogo hipoteza ovako: srčani infarkt sa nekrozom miokarda nastaje zapušenjem jednog koronarnog krvnog suda, što ima za posljedicu smanjenu snabdjevenost kisikom ovog područja i njegovu nekrozu.

Ovo je, kako danas znamo, bila smjela konstrukcija, jer se mnogo toga nije uklapalo.

1. Eksperimenti na životinjama su pokazali da se životinji ne dogodi ništa ako joj se podvežu koronarni krvni sudovi jedan za drugim sa vremenskim odstojanjem, jer tzv. kolateralni krvotok bez problema obezbjeduju snabdijevanje srčanog mišića.

2. Niko nikad nije mogao da objasni zašto se srčani infarkt, i pored ovakve predstave o njemu, dešava akutno i dramatično.

3. Koronarna angiografija je pokazala da je hipoteza o zapušenju koronarki u momentu srčanog infarkta umnogome pogrešna.

U stvari radi se o tome da od momenta konfliktolize revir-konflikta dolazi do otičanja intime na koronarnim krvnim sudovima, ali ovo u većini slučajeva, odnosno ako nisu prisutni otoci starih ožiljaka ne pravi potpunu okluziju u momentu srčanog infarkta. Pa i u slučajevima kad do okluzije dođe, ovo ne igra presudnu ulogu, kako nam je poznato iz eksperimenata na životinjama, a pogotovo rezultat ovog nije nekroza srčanog mišića, kako je postulirano.

Cijela hipotetička konstrukcija je jednostavno bila pogrešna, jer nikad nismo poznavali uzročno-posljedične veze o kojima govori Nova medicina.

EPILEPTOIDNE KRIZE SENZORIČNOG (PLOČASTI EPITEL KOŽE I SLUZNICE) I POSTSENZORIČNOG (PERIOST) KORTIKALNOG CENTRA

Absens kod nerodermisa i psorijaze

Površina koju zauzima senzorični kortikalni centar za pločasti epitel kože i sluzokože i postsenzorični kortikalni centar za periost (pokosnica), koji je u ranom razvojnom stadijumu takođe bio presvučen pločastim epitelom, mnogostruko je veća u poređenju sa površinom koju zauzima motorni kortikalni centar.

Iz ovog proizilazi nevjerovatan biološki značaj senzoričnih konflikata.

Ne radi se samo o "nešto malo promjena na koži i periostu" (na periostu se i onako ne vide), nego je u pitanju ogroman biološki značaj ovih konflikata. Na koži su njihove organske posljedice vidljive u formi neurodermitisa i psorijaze.

Kod SBS-a konflikta odvajanja je epileptoidna kriza stalno absens koji, u zavisnosti od dužine trajanja konflikta, može takođe da traje satima i danima.

Naravno da su pri tom svi maksimalno uznemireni i misle da pacijent treba da bude što prije probuđen. Ovo je pogrešno. Jer poznato je da za vrijeme epileptoidne krize moraju da se regenerišu snage, neophodne da bi se izdržala druga faza ozdravljenja i postigla renormalizacija.

Naravno da ovo ne znači da ljekari Nove medicine pri tom smiju da budu lakomisleni i da bagatelišu absens, nego oni moraju kontinuirano da kontrolišu obezbjeđenost vegetativnih funkcija (disanje, krvotok, šećer u krvi itd). Dobar terapeut može već prije pojave absensa da procjeni dužinu njegovog trajanja.

Stoga je panika potpuno nepotrebna.

Dovedu li se ovi pacijenti u bolnicu, onda se redovno misli da su oni u "šoku" iz kojeg treba da budu što prije izvučeni. Ovo je zabluda. Posljedica ovih zabluda je često smrt pacijenta, u osnovi potpuno nepotrebna samo da je ljekar poznavao Novu medicinu.

Absense kod pogođenosti periosta

Absens u epileptoidnoj krizi kod SBS-a sa brutalnim konfliktom odvajanja (periost) skoro da se i ne razlikuje od absensa kod normalnog konflikta odvajanja sa ulceracijama pločastog epitela kože i sluzokože. Ono što je pri tom podmuklo, jeste činjenica da spolja sve izgleda normalno. U stvari partije oko pogođenog periosta pacijent osjeća subjektivno kao hladnije, takođe koža iznad ovih mjesta može da bude hladnija, ali ko prilikom pregleda vodi toliko računa o tom. Još nam najviše pacijent pomogne time što obično kaže: "Desna noga i desna ruka su mi stalno hladne. Naveče uvijek oblačim jednu čarapu jer mi je noga tako hladna, a ruku stavim na stomak da je ugrijem".

Absens kod lijevog srčanog infarkta sa koronarnim ulkusom i komornom bradiaritmijom

Koronarna intima takođe pripada senzoričnom kortikalnom centru i zato u fazi aktivnosti konflikta postoje bolovi (angina pektoris) i ulceracije, a u fazi ozdravljenja, osim početnog

okluzivnog edema sluznice sa pločastim epitelom (= ostatak skržnog luka), u epileptoidnoj krizi još postoje:

1. jak bol ("super angina pektoris")2. absens čije trajanje zavisi od dužine prethodnog konflikta.

Ne samo kod nekih, nego kod mnogih pacijenata ovaj se absens izjednačava sa smrću. Smatram da u pozadini većine slučajeva kliničke smrti stoji ovo. Nažalost, mnogi od ovih pacijenata u našim bezdušnim klinikama nemaju više šansu da se probude iz ovog biološki normalnog absensa, jer im se već u toku ovog uzimaju organi za transplantaciju.

Epilepsija ulceracija intime koromarnih vena sa plućnom embolijom (infarkt desnog srca) i istovremenim karcinomom grlića materice

Kao što je intima koronarnih arterija (otkriće Nove medicine) porijeklom od skržnog luka pokrivena pločastim epitelom sa snažnom senzibilnom inervacijom, takođe je to i intima koronarnih vena, koje svoju vensku krv predaju u desno srce. Iz desnog srca, kao što je poznato, ova krv stiže u pluća. U epileptoidnoj krizi, kruste koje su u prvom dijelu faze ozdravljenja nastale na ulceracijama bivaju strujom krvi saprane i donesene u pluća gdje izazivaju plućnu emboliju.

Ovaj proces zaštopavanja malih plućnih arterija koje vode vensku krv iz tijela, tzv. plućna embolija, nastaje zahvaljujući činjenici da za vrijeme epileptoidne krize proces ozdravljenja biva nakratko prekinut. Koronarne vene zahvaćene procesom ozdravljenja i formiranim krastama, u momentu epileptoidne krize počinju najednom ponovo da ulceriraju. Ovim kruste bivaju odbačene i kroz desno srce donesene u plućne arterije. Kod ovog desnog srčanog infarkta sa tahikardijom pacijent ima takođe srčane bolove, ali su oni u većini slučajeva manjeg intenziteta nego kod lijevog srca.

Ovo je takođe praćeno absensom koji često biva pogrešno interpretiran kao smrt.

Naše pacijentkinje, ukoliko ih gubimo, nikad ne umiru od ulceracija grlića materice nego uvijek u epileptoidnoj krizi od plućne embolije.

Ovo svakako važi za slučajeve sa dugim tokom konflikta i u odsustvu šizofrene konstelacije.

Kod kraćeg trajanja konflikta (npr. 3 mj.) ili kod šizofrene kortikalne konstelacije male plućne embolije bivaju najčešće previdane ("lakši poremećaji disanja"). Trajanje absensa zavisi i ovdje od dužine faze aktivnog konflikta i od postojanja šizofrene konstelacije.

Isto u principu važi, naravno, i za desni srčani infarkt.

Epilepoidna kriza kod ulceracija jetrinih žučnih vodova sa absensom za vrijeme hepatitisa, do sada označeni kao hepatična koma

Takođe i ovdje važi na sličan način naprijed opisano - mutatis mutandis. I ovdje za vrijeme tzv. "hepatitisa" zarastanje ulceracija biva prekinuto epileptoidnom krizom koja je inače simpatikotona, praktično sa aktivnošću konflikta, tako da kruste na manjim i većim žučnim vodovima, koji nakratko ponovo ulceriraju, bivaju sa žuči sasvim bezopasno odnesene u crijeva.

Ali kako su žučni kanalići takođe prekriveni pločastim epitelom sa relejom u senzoričnom centru korteksa, tako i ovdje vidimo uobičajeni absens. Često on prolazi neprimjećeno ako se javi u snu. Do sada je ovo, ukoliko je primjećeno, označavano kao hepatična koma.

Ako sve ovo znaju ljekari, rodbina i medicinsko osoblje i u skladu s ovim se ne ponašaju prestrašeno, izbjegava se panika koja se stvara zbog očekivane izjave "to je jetrina koma, početak kraja". Pri tom je absens u epileptoidnoj krizi za vrijeme hepatitisa (= faza ozdravljenja SBS-a konflikta sekiracije za revir) potpuno normalna pojava.

Epileptoidna kriza kod ulceracija bronhijalne sluznice sa absensom za vrijeme "bronhitisa"; atelektaze, odnosno pneumonije

Epileptoidnu krizu ulceracija sluzokože bronha navodimo ovdje zbog upotpunjavanja slike, jer je i ovdje u pitanju pločasti epitel sa relejom u senzoričnom kortikalnom centru. I ovdje imamo absens, koji najčešće prolazi neprimjećeno, naročito ako se javi u snu.

Epileptoidna kriza tzv. zamućenja staklastog tijela oka

Za takozvani glaukom, povećanje očnog pritska u zadnjoj očnoj komori, uključujući staklasto tijelo, do sada je vazila terapijska zavisnost, jer se vjerovalo da on razara oko. Međutim, istina je nešto drugo. U epileptoidnoj krizi, kao poslijedica kratkotrajne aktivnosti konflikta, rezultira pad povećanog očnog pritiska.

Glaukom sa svojom tipičnom (epileptoidnom) glaukom-krizom je, u stvari, neophodno povećanje očnog pritiska zadnje očne komore, da bi oko kod ponovnog punjenja ispraznjenih dijelova ostalo napeto. Kad ne bi bilo glaukoma, onda bi se očna jabučica smežurala i sposobnost vida ne bi bila obezbjeđena.

EILEPTIČNA ODNOSNO EPILEPTOIDNA KRIZA U TOKU OZDRAVLJENJA, OBJAŠNJENA NA PRIMJERU SRČANOG INFARKTA

Izbijanje edema u fazi ozdravljenja, svaki put ima svoj vrhunac i tačku preokreta. Kod koronarnog ulkusnog karcinoma, na primjer, ono dolazi oko 3-6 sedmica nakon konfliktolize. Epileptična ili epileptoidna kriza znači da edem biva zaustavljen i regulisan od strane samog organizma u smislu njegovog iščezavanja. Ovu kratku fazu u kojoj je i tačka preokreta i početak regulacije, nazivamo epileptična ili epileptoidna kriza ("epileptična" se odnosi strogo uzevši samo na toničko-kloničke grčeve kod motornih konflikata). Kod koronarnog ulkusnog karcinoma zovemo je srčani infarkt. Ako je pacijent prošao ovu krizu i ako je konfliktolitičko stanje stabilno, bez recidiva konflikta i bez panike, onda se može reći da je pacijent veći dio svoje bolesti ostavio iza sebe. Kod srčanog infarkta ovo se znalo i prije Hamera, jer većina smrtnih slučajeva dešavaju se za vrijeme ove epileptoidne krize.

Na psihičkom nivou pacijent doživljava svoj kompletan konflikt još jednom u kratkom vremenu. Ovo je upravo trik majke prirode. Ona koči vagotoniju pomoću ovog "prirodnog", psihofizičkog recidiva konflikta velikih razmjera. To je kao jedno snažno negativno čudo, trebalo nam je mnogo hiljada godina da bi došli na ideju o ovom jednostavnom, ali genijalnom preokretu majke prirode. Epileptoidna kriza je sažeta rekapitulacija kompletnog konflikta.

Iz tog koliko se do sada malo znalo o epileptoidnoj krizi i suštini srčanog infarkta proizilazi činjenica da naivni kardiolozi vjeruju u bajku o zapušenim koronarnim arterijama, iako sam ja još 1984. u Bečkoj studiji o srčanom infarktu mogao bez sumnje da dokažem da je srčani infarkt, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, stvar samog mozga i ničeg drugog, tačnije rečeno jedan edem mozga periinzularno desno. Od 1984. to stoji u mojoj knjizi Rak - bolest duše. Zastoj srca nema porijeklo u samom srcu, nego u iscjeljujućem otoku relejnog centra za srčani ritam u mozgu.

Epileptična kriza koja, sa više ili manje izraženom dramatikom, označava svaku fazu ozdravljenja kod oboljenja raka, nastaje uvijek na bazi edema mozga. Svaki, pa i najmanji epileptični napad pretpostavlja moždani edem. Načešće se ove epileptične krize (i srčani infarkti) dešavaju noću, u najdubljoj tačci vagotonije, u fazama mira i odmora, a nikad u napetosti i simpatikotoniji. Ova činjenica nikad nije potakla kardiologe i ostale ljekare na razmišljanje.

Ako edem dosegne motorni centar u Gyrus-u praecentralis-u ili ako jedan konflikt straha ima tamo svoj HH, epileptička kriza može da dovede do prolazne oduzetosti ekstremiteta ili lica.

Epileptička kriza uvijek ima tipične cerebralne prateće simptome, koje takođe vidimo kod srčanog infarkta: centralizacija, preznojavanje sa strahom, smetnje disanja, nagon na povraćanje, vrtoglavica, diplopija, grčevi, glavobolja, nemir, panika, često absens, jer je koronarna intima senzibilna i pod upravom senzoričkog centra u kori velikog mozga. Kortikalne epi-krize su one koje potiču od jednog HH u kori velikog mozga, a mogu da se rašire na čitavu koru i da izazovu toničko-kloničke grčeve, ugriz za jezik i pjenu na ustima (nastalu zbog udaranja jezika), itd.

Po svojoj suštini, epileptička je kriza jedno šokantno stanje organizma, pri kojem se intrafokalni i perifokalni edem HH pokušavaju iscijediti iz tkiva, jer bi se odgovarajući relejni centar inače

sigurno ugušio u pretjeranom otoku, što znači da njegova funkcija ne bi bila obezbijeđena. Ovaj edem uzrokuje zastoj srca, odnosno insuficijenciju centra za srčani ritam, ako je konflikt trajao predugo (više od devet mjeseci). Kako kardiolozi "neće da čuju za mozak", oni praktično svakom pacijentu sa srčanim infarktom daju infuzije, tako da se pacijent na kraju uguši u edemu mozga.

Tretiranje centralnog šoka, uslovljenog edemom mozga kao što je epileptična kriza, dodavanjem volumena, kao što se to opravdano radi kod šoka s nedostatkom volumena zbog iskrvavljenja, jako je opasno. Priroda je milionima godina razvijala stanje šoka, a takođe i njegovu terapiju. Pri tom, svakako ne treba prećutati da je epileptična kriza očigledno od prirode predviđena i konstruisana kao jedna vrsta kriterijuma odabiranja. Naša Bečka studija o srčanom infarktu pokazala je da, ako konflikt traje više od devet mjeseci, šanse za preživljavanje rapidno padaju, kod današnjeg stanja terapije. Ovo će se uveliko reducirati kad terapija mogne da se uvede još u "predvorje", dakle u 3-6 sedmica vagotonije pred epileptičku krizu, odnosno srčani infarkt, i pomoću kortizona i hladenja glave uspije da se zakoči moždani edem. Po mom mišljenju, smrtnost od srčanog infarkta može se, bez daljnjeg, smanjiti za više od polovine današnje vrijednosti.

Oprez: ja sam doživio mnoge slučajeve gdje je šećer u krvi pacijenta za vrijeme epileptične krize pao skoro na nulu. Zato je uvijek opravdano davanje glukoze, ali obavezno sa manje tečnosti. Oprez: ako kod šizofrenije dođe do istovremenog rješavanja oba viseća konflikta, čiji su HH postavljeni u različitim hemisferama, kod epileptične krize u ovom slučaju može još jednom doći do kratkotrajnog, prolaznog delirantnog stanja.

ŠTA ZNAČI "BIOLOŠKO" RJEŠENJE JEDNOG KONFLIKTA?

Uvijek nanovo dobijam ponude za saradnju od psihologa, "hipnoterapeuta" i onih koji se bave biorezonancom i NLP. Ne mogu da ih prihvatim. Svima njima je zajedničko da su, najčešće, klinički neiskusni i da misle da se konflikti, i to biološki, mogu riješiti nekim ho-ruk metodama.

Uzmimo, na primjer, da psiholog, sa svojom falsifikovanom metodom, i naiđe na jedan aktuelan konflikt i razgovorom uspije da ga riješi. Pri tom može baš da se radi o konfliktu koji, biološki gledano, ne smije da bude riješen. Ovaj, u Novoj medicini nepoželjan psiho-svijet, prije svega uopšte ni ne zna šta je to biološki konflikt i njemu pripadajući SBS.

Takođe, hipnoterapeutima može da se desi da riješe konflikt koji oni uopšte ne znaju biološki da klasifikuju. Pri tom, stvar još najgore stoji sa dubokom hipnozom, pošto ona često izazove novi DHS a ne zna se da li ga, nakon toga, i ukloni.

Obe ove metode poznajem dobro iz vremena kad sam radio na psihijatriji i smatram ih opasnim zbog njihove ignorancije. S druge strane, NLP i biorezonancu smatram posebno nepodobnim za rješavanje jednog biološkog konflikta i SBS-a.

Sve ove metode polaze od toga da je SBS nešto loše i zloćudno i da sve (takođe biološke konflikte) treba terapijom odstraniti. Realnost rješenja bioloških konflikata, tamo gdje smiju da budu riješeni, u stvari mnogo je jednostavnija i istovremeno mnogo teža.

U posljednjih dvije hiljade godina, mi smo toliko okorjeli u medicinskoj zabludi koja je medicinu u suštini usmjeravala prema starozavjetnom, tako da se većina ne može jednim trzajem od ovog odvojiti. Jedna majka osjeća biološki konflikt svog djeteta i bez bilo kakve "metode", što važi i za majke u životinjskom carstvu.

Ove majke instinktivno pronalaze uzroke tih konflikata, i pravo sredstvo i trenutak, prave utjesne ili opominjuće riječi kojima će da ih riješe. One, jednostavno, biološki sve rade na pravi način i to je prosta stvar.

S druge strane, intelektualni tupan, koji to hoće da riješi pomoću "metode", radi sve nakaradno. Najbolje bi mu bilo da se drži podalje od svega. Nova medicina je egzaktna prirodna nauka, bez ijedne hipoteze, za razliku od pet hiljada hipoteza vjerničke medicine koja se naziva državnom ili školskom. I pored toga, kod nas, u svijetu Nove medicine, nisu na cijeni intelektualni fah-idioti sa niklovanim naočalama. Kod nas ne postoji psihijatrija, ni cerebrojatrija, ni organojatrija, nego jednostavno jedna jatrija.

U Novoj medicini, jatros bi trebalo što je moguće više da zna, ali u prvoj liniji on mora da bude pacijentov prijatelj zdravog razuma, dobar savjetodavac.

Jedan takav savjetodavac i dobar savjet pacijentu su potrebni dok rješava svoj biološki konflikt, pa i ako ovaj uopšte ne smije da bude riješen.

Najvažnije je da čovjek ima na umu da SBS ne predstavlja ništa zloćudno i da 95-98% pacijenata preživljava, čak i u slučaju raka. Kod ovakvog procenta preživljavanja, dakle, nema mjesta panici.

Visoki mortalitet, koji je naše jadne pacijente dovodio u paniku, posljedica je neznanja ili namjernog izbjegavanja primjene spoznaja Nove medicine u školskoj medicini.

Ako mi u Novoj medicini znamo da svi procesi koje smo nekad zvali "zloćudnim" imaju svoj biološki smisao i konfliktolizu i da npr. nakon konflikta gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost dolazi leukemija, onda se pacijent ne prestraši kad je ona već tu, kako je i najavljeno.

Uzmimo naš više puta navodeni primjer: jedna majka oboli od DHS-a u momentu kad malo dijete biva unesrećeno pred njenim očima. Dok dijete leži u bolnici, kod nje raste rak dojke. Biološki smisao konflikta bi bio da ona rastom ovog raka dojke proizvede više mlijeka za dijete, da bi ono moglo da nadoknadi zastoj u razvoju većom ponudom mlijeka. Rješenje konflikta uopšte nije moguće sve dok dijete leži u bolnici. Rješenje biološkog konflikta još uvijek nema biološki smisao ni dok dijete ima smetnje, uzrokovane nesrećom, duže vrijeme po izlasku iz bolnice. Jer dijetetu je i dalje potrebna pojačana ponuda mlijeka. Ovaj biološki program je na snazi staviše i ako moderna, civilizovana majka uopšte ne doji. Zato moramo ovoj majci pažljivo objasniti uzročno-posljedične veze, uključujući i spontano razmekšanje raka dojke ukoliko su prisutne mykobakterije (Tbc), što se uostalom može klinički utvrditi ukoliko se dobije potvrdan odgovor na pitanje da li je već imala faze čestog noćnog znojenja. Ona takođe mora da zna da je jedan inkapsulirani nerazgrađeni tumor u grudima u odsustvu mykobakterija nešto potpuno bezopasno. On je, istina, biološki nešto nepotrebno, ali ni u kom slučaju ne ugrožava život

pacijenta. Kako ovakvi pacijenti nisu ništa gluplji od nas, oni to shvataju brzo, mnogo brže nego što mi pretpostavljamo.

Želim da vam ukratko iznesem dva slučaja, koji će se ponovo pojaviti u daljnjem tekstu, samo da bih pokazao da rješenje jednog biološkog konflikta sa SBS-om na sva tri nivoa nije psihičko nego baš biološko.

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja

Svaki osmišljeni naročiti biološki program (SBS) ima izvjesne markantne tačke. One su:

1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta3. EC = epileptička kriza = tačka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja4. RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova šema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u:

1. istoj fazi 2. u različitim fazama

Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je takođe značajno, istovremeno su riješeni.

Ali već ovdje se pojavljuje prva sistematska poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuslovno da bude isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju da budu istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".