prinosi

Tomo Vereš

O POSLJEDNJIM STVARIMA MARTINA HEIDEGGERA

U ovome prilogu želimo priopćiti našoj javnosti tri kratka dokumen­ta koji se odnose na završne događaje života, smrti i ukopa Martina Heideggera:

1. Izvadak iz pisma prof. dra Bernharda Weltea od 30. kolovoza 1976., kojim odgovara na mojü molbu da ukratko opiše smrt i ukop velikog pokojnika.

2. Nadgrobni govor prof. Weltea, koji je održan 28. svibnja 1976. u Messkirchu na ukopu M. Heideggera. Taj je govor objavljen u tjedni­ku Christ in der Gegenwart (Freiburg i. Br.) od 13. VI. 1976., str. 188., pod naslovom »Tražiti i naći« (Suchen und Finden). Dijelovi tog govora u prijevodu na hrvatski objavljeni su u Glasu Koncila od 22. kolovoza 1976., str. 4. Ovdje ga donosimo u cjelini.

3. Izbor stihova »Hölderlinove riječi«, koje je sastavio säm Martin Heidegger, nekoliko tjedana prije svoje smrti da bi ih na ukopu pročitao njegov sin Hermann Heidegger.

N a kraju donosimo kratku studiju B. Weltea o životu i djelu M. Heideggera koju je namijenio našim čitateljima.

Budući da se o prof. Welteu u nas, nažalost, još nije pisalo, smatra­mo potrebnim dodati ovu bio-bibliografsku skicu: rođen je 1906. u Mess­kirchu, gradiću u pokrajini Baden, gdje se također rodio M. Heidegger. 14 godina je bio tajnik glasovitog freiburškog nadbiskupa Conrada Grö-

53

bera (1872—1948). Habilitirao je radnjom Der philosophische Glaube bei Karl Jaspers und die Möglichkeit seiner Deutung durch die thomistische Philosophie (Filozofijska vjera u Karla Jaspersa i mogućnost njezina tu­mačenja kroz tomističku filozofiju), 1949. Postaje držalac katedre filozo­fije religije na sveučilištu u Freiburgu i Br., kojom još i danas upravlja. Dosad je objavio ova djela: Vom Geist des Christentums (O duhu kršćan­stva) 1955, 19662, Uber das Wesen und den rechten Gebrauch der Macht (O biti i ispravnoj upotrebi moći) 1960, 19652, Auf der Spur des Ewigen (Na tragu Vječnoga) 1965, Im Spielfeld der Endlichkeit und Unendlich­keit (Na igraonici konačnosti i beskonačnosti) 1967, Dialektik der Liebe (Dijalektika ljubavi) 1973, i Zeit und Geheimnis (Vrijeme i tajna) 1975.

Misao B. Weltea bitno je filozofijsko-teologijskog obilježja. Njezina tematska jedinstvenost nije naglašena, jer je u neprestanom traženju. U svome traženju rado se nadahnjuje na misli svih velikana filozofijske i teo-logijske baštine Zapada, osobito Martina Heideggera i Tome Akvinskog.

PISMO BERNHARDA WELTEA TOMI VEREŠU

Dragi Tomo

Mogu Vam također nešto ispričati kako je bilo kod Heideggerove smrti. Heidegger je 26. svibnja sasvim tiho usnuo. Sve do tog je dana ra­dio, a ja sam dva dana prije dobio od njega pismo. Čudno je bilo da je on nekoliko mjeseci prije svoje smrti počeo izražavati želje kakav bi tre­bao da bude njegov pokop. Molio je svoga nećaka, svećenika Heinricha Heideggera, da pri njegovu pokopu izmoli crkvene molitve. U siječnju 1976. godine pozvao me je da dođem k njemu i zamolio me da pri nje­govu pokopu održim govor, jedini koji je trebalo držati. Kratko prije njegove smrti, kako mi je bilo rečeno nekoliko tjedana ranije, složili su nekoliko Holderlinovih tekstova koje je pri pogrebu trebao recitirati nje­gov sin Hermann Heidegger. Sve je to bilo vrlo čudno (značajno?).

Pogreb je bio takozvani tihi pogreb, a to znači nije bilo objavljeno ni mjesto ni vrijeme, pa je moglo sudjelovati samo nekoliko ljudi. Heidegger je htio izbjeći javnost. Najprije je svećenik Heinrich Heidegger izmolio pogrebne molitve, zatim sam ja držao svoj nagovor, a onda se čitao Mate-jev tekst iz 5. poglavlja o blaženstvima s dodatnim stihovima: »Tko tra­ži, nalazi, i tko kuca, njemu se otvara.« Tada se molio »De profundis«, koji sam i ja spomenuo u svom govoru. Zatim smo ponijeli lijes do gro­ba. Tamo smo još jedanput izmolili pogrebne molitve i Očenaš, koji su molili svi prisutni. Tamošnji muški zbor otpjevao je jednu pjesmu. Na kraju je Hermann Heidegger recitirao Holderlinove stihove. Ukoliko Vas

54

zanima, šaljem Vam prepis stihova koje je Heidegger sam izabrao. Prva skupina odnosi se na grčke bogove, o kojima je Heidegger često govorio. Svi ti stihovi završavaju upitnikom. Nekoliko slijedećih stihova mogli bismo uzeti kao Heideggerovu interpretaciju samog sebe. Važan je odlo­mak iz Holderlinove Himne Kristu. Stihovi i njihov izbor sigurno će se različito tumačiti.

TRAŽITI I NAĆI

(Nadgrobni govor prof. dra Bernharda Weltea na ukopu Martina Heideg-gera 28. svibnja 1976. u Messkirchu)

Put Martina Heideggera došao je svome kraju. Što bi trebalo reći na ovoj završnici, kod ovoga lijesa, o ovoj smrti? Nekoć je cijeli jedan svijet osluškivao njegov govor. Možda će ga taj svijet opet osluškivati kad čuje vijest o njegovoj smrti.

Možda bi u povodu ove smrti bilo bolje šutjeti nego govoriti. A ipak, možemo i moramo prozboriti tek toliko koliko traje nekoli­

ko dasaka osmišljenja. 14. siječnja ove godine Martin Heidegger mi je poklonio jedan dugi razgovor. Molio me da kažem nekoliko riječi na njegovu grobu. Eto, zato se usuđujem da ovdje govorim.

Nekoć je krenuo s ovoga domaćeg tla Messkircha. Zatim je njegova misao potresla svijet i vijek. Također je obogatio cijelu povijest Zapada novim vidicima, pitanjima i razumijevanjem. Mi poslije Heideggera druk­čije gledamo na minulu povijest nego prije. A ne promatramo li i buduć­nost drukčije nego prije?

Uvijek je bio tražitelj, svagda na putu. U više je navrata naglašavao da je njegova misao zapravo jedan put. Neumorno je išao tim putem, na kojemu je bilo skretanja i obrata, pa zacijelo i stranputica. Taj je put Heidegger svagda shvaćao kao put koji mu je bio dodijeljen, na koji je bio u-pućen. Svoj je govor pokušavao shvatiti kao od-govor na na-putak (Weisung) koji je neprestano osluškivao. Misliti (Denken) za nj je značilo zahvaljivati (Danken), zahvalno odgovarati na u-putstvo (Zuspruch).

Što je mislio ovaj veliki mislilac o smrti koja ga je sada stigla? Već u svome ranom glavnom djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) opisuje po­javu preticanja smrti (str. 46. si., str. 235. si.). Već je kao mlad čovjek trčao pred njom i preticao je. 27. svibnja 1960. na proslavi Hebela navodi riječi alemanskog pjesnika, koji govori o tihom grobu.

»Blaženo mjestance ima tajna vrata, A ima tamo još drugih sličnih stvari.«

Sada je säm Martin Heidegger prošao kroz tajna vrata. Kamo vode ta vrata? U svom spomenutom kratkom govoru (Hebel-Feier. Reden zum

55

200. Gebutstag des Dichters, Karlsruhe 1960, str. 27, sl.) Heidegger još jedanput navodi stihove Hebela:

»Nijedna riječ to ne izreče — Nijedna slika to ne orise.«

Ono što nijedna riječ ne izriče i nijedna slika ne orile jest tajna. Heidegger ju je neprestano tražio. Tražio ju je na svom putu, a najviše u tajanstvenom udesu smrti. Što je ta tajna? Ništavilo? Bitak? Vedrina i spasenje?

U svojim dvjema raspravama Bauen, wohnen, denken (Graditi, sta­novati, misliti) i Das Ding (Stvar) također govori o tome svagda Traže­nom i o smrti. U tim se raspravama pojavljuje četvorina: Zemlja i Nebo Smrtno i Besmrtno. Sjetimo se toga ovdje, gdje njegovo tijelo u Zemlju spremamo i gdje prostrano Nebo nad nama sja. Smrtnici su smrtni zato što su sposobni umrijeti. A o smrti se tamo kaže: »Smrt je kovčeg Ništavila, to jest onoga što nikada ni na koji način nije neko obično biće, ali što ipak biva, i to baš kao tajna samoga Bitka. Smrt kao kovčeg Ništavila skriva u sebi bit Bitka. Smrt je kao kovčeg Ništavila skrivaonica Bitka« (u: Vor­träge und Aufsätze, Pfullingen 1954, str. 177). Skrivaonica Bitka: smrt, dakle, nešto skriva i prekriva. Njezino Ništavilo nije Ništa. Ona skriva i prekriva svrhu cijeloga puta. Ta se svrha ovdje zove Bitak.

N o što su božanska bića? Ona su, kako se kaže u istom djelu, »vje­snici koji nagoviještaju Božanstvo« (Vorträge und Aufsätze, str. 150 i 177). Oni davaju znakove s područja umiranja, smrti, Ništavila i Bitka, a put Heideggerove misli išao je u susret tome nagovještaju. Eto, to je oslu­škivala njegova misao, a u tom je nagovještaju Božanskog djelotvorno iščekivala pojavu božanskog Boga. Svekolika misao ovoga velikog misli­oca bila je na putu prema toj završnici.

Idući putem prema njoj bio je primoran da misaono s-nosi nedaće vijeka koji se udaljio od Božanskog i da put našega vijeka i svijeta tumači kao put prema spomenutoj završnici. Nietzschea je shvaćao kao pravoga tumača ovoga vijeka i svijeta, te mu je postavio pitanje nije li kriknuo de profundis (u: Holzwege, Frankfurt am Main 1950, str. 246; prijevod na hrvatski jezik: Doba slike svijeta, Zagreb 1969, str. 106). De profundis, iz dubina, jest Psalam koji vapije iz dubina udaljenosti od božanskog Bo­ga. Taj vapaj, koji Heidegger pripisuje Nietzscheu, zacijelo je bio njegov Vlastiti vapaj.

U povodu proslave svoje 80. obljetnice rođenja Heidegger je govorio o prebivalištu u kojemu obitavaju ljudi našega vremena. Postavio je pita­nje: »Je li obitavalište današnjih ljudi neko prebivalište koje se pretvorilo u izbivalište od Višnjega?« (Neue Züricher Zeitung od 6. 10. 1969, br. 606, str. 51). On je tu situaciju ocijenio kao najdublji bezdan koji pokre­će današnje ljude. Izbivalište od Višnjega, to jest od božanskog Boga, da se izrazimo riječima Hölderlina. To je ono izbivalište koje vapije de profundis.

56

N o izbivalište, odnosno nedostajanje Boga, kako se ono drukčije naziva, po njemu ne označava puki manjak, nego, naprotiv, »prisutnost skrivene punine Bivšega koju bi trebalo ponovno usvojiti«. U tom smislu pile Heidegger u svome pismu jednom mladom studentu da je »skrivena punina Bivšega bila isto što i Božansko« u grčkom svijetu, u proročko--iidovskom svijetu i u Isusovu propovijedanju (Vorträge und Aufsätze, str. 182).

Sada je put došao svome kraju. Smrt, skrivaonica Bitka, ugrabila je Martina Heideggera u svoju tajnu skrivene punine. Ali mi smijemo po­treseni, a živeći u nadi kazati s Evanđeljem: »Tko traži, taj nalazi, tko kuca, tome se otvara« (Mt 7,7). Tražitelj — tako bi mogao glasiti natpis za cijeli njegov život i njegovu misao.

»Taj nalazi«, to bi mogao biti šifrirani natpis njegove smrti. Ta ši­fra obasjava iz svoje tajne nedogledni svijet smrtnika.

Je li primjereno samoj stvari da Martina Heideggera ukopamo kršćan­ski? Je li to primjereno poruci kršćanstva i misaonom putu Heideggera? U svakom slučaju, on je to zaželio. No i inače on nije nikad prekinuo veze sa zajednicom vjernika. Dakako, išao je svojim vlastitim putem, a dosljedno svome nalogu i morao je ići njime, pa se taj put ne može bez daljnjega nazvati kršćanskim u uobičajenom smislu riječi. Ali, to je bio put vjerojatno najvećeg tražitelja ovoga stoljeća. Tražio je iščekivajući i osluš­kujući poruku božanskog Boga i njegov sjaj. Tražio ga je i u Isusovoj propovijedi. Stoga svakako možemo nad grobom ovoga velikog tražitelja izreći utješne riječi Evanđelja i molitve Psalma, osobito molitvu Psalma »De profundis« i najveću molitvu svih molitava, onu koju nas je naučio Isus.

HÖLDERLINOVI STIHOVI

(Izabrao ih je sam Martin Heidegger, a na sprovodu 28. svibnja 1976. recitirao njegov sin Hermann)

BROD UND WEIN

Seeliges Griechenland! du Haus der Himmlischen alle, Also ist wahr, was einst wir in der Jugend gehört? Festlicher Saal! der Boden is Meer! und Tische die Berge, Wahrlich zu einzigem Brauche vor Alters gebaut! Aber die Thronen, wo? die Tempel, und wo die Gefässe, Wo mit Nectar gefüllt, Göttern zu Lust der Gesang? Wo, wo leuchten sie denn, die fernhintreffenden Sprüche? Delphi schlummert und wo tönet das grosse Geschick?

(4. Strophe v. 55—62)

57

KRUH I VINO O sretna Grčko/ Ti kućo svih nebesnika, Jel' istina, dakle, sto nekad u mladosti ćusmot Svečana dvorana! more je pod, a trpeze bregovi, Odvajkad stvoreni doista za jedinu porabuf No gdje su prijestolja? hramovi, gdje sveto suđe Nektarom ispunjeno, gdje pjev je bozima u slast* Gdje, gdje svijetle te riječi s dalekim ciljem? Delfe su zaspale, a gdje odzvanja velika kob?

AN DIE DEUTSCHEN

Spottet nimmer des Kinds, wenn noch das alberne; Auf dem Rosse von Holz herrlich und viel sich dünkt, O ihr Guten! auch wir sind Thatenarm und gedankenvoll!

Aber kommt, wie der Stral aus dem Gewölke kommt, Aus Gedanken vielleicht, geistig und reif die That? Folgt die Frucht, wie des Heines Dunklem Blatte, der stillen Schrift?

(1. und 2. Strophe)

NIJEMCIMA Nemojte se nikad rugati djetetu, dok još u ludosti drvenog konja jasuč, o silnim mašta stvarima, O vi dobri! I mi smo siromašni djelom i mislima puni!

Dolazi li, kao što zraka probija oblake, možda iz misli, umno i zrelo djelo? Slijedi li plod, kao smrti, tamnu kosu, tiho pismo?

DIE TITANEN

Nicht ist es aber Die Zeit. Noch sind sie Unangebunden. Göttliches trift untheilnehmende nicht.

(v. 1-3)

TITANI

Ništa nije, naime. Vrijeme. Niti su oni Nevezani. Boiansko ne pogađa nesudionike.

VERSÖHNENDER, DER DU NIMMERGEGLAUBT...

Versöhnender, der du nimmergeglaubt Nun da bist, Freundesgestalt mir

58

Annimmst Unsterblicher, aber wohl Erkenn ich das Hohe Das mir die Knie beugt, Und fast wie ein Blinder muss ich Dich, himmlischer Bote, fragen, wozu du mir, Woher du seiest, seeliger Friede! Dies Eine weiss ich, sterbliches bist du nichts, Denn manches mag ein Weiser oder Treuanblickender Freunde einer erhellen, wenn aber Ein Gott erscheint, auf Himmel und Erd und Meer Kömmt allerneunde Klarheit.

(v. 1-13)

TI POMIRUJUĆI, KOJI NIKAD NE POVJEROVA...

Ti pomirujući, koji nikad ne povjerava sad si tu, za me dobivaš lik prijatelja, Besmrtni, dobro prepoznajem Visinu koja mi savija koljena, Ko slijepac gotovo moram Tebe, nebeski glasnice, pitati, zašto, Odakle si ti, blaženi mire! To jedno znam, smrtno ti nisi ništa, Jer mnogo tog može mudrac U' prijatelj vjerna pogleda rasvijetlit, al' kad se pojavi Bog, na nebo, zemlju i more silazi obnoviteljica svjetlost.

BROD UND WEIN

So komm! dass wir das Offene schauen, Dass ein Eigenes wir suchen, so weit es auch ist. Fest bleibt Eins; es sei 'm Mittag oder es gehe Bis in die Mitternacht, immer bestehet ein Maas, Allen gemein, doch jeglichem auch ist eignes beschieden, Dahin gehet und kommt jeder, wohin er es kann.

(3. Strophe v. 41—46)

KRUH I VINO

Dodi, da motrimo otvoreno, da tražimo ono vlastito, kako god bilo udaljeno. Čvrsto ostaje jedno; bilo u podne ili se zbllp u ponoć, uvijek ostaje mjera, za sve jednaka, al' svakom je i njegova dosuđena, onamo ide i dolazi svaki, kamo samo može.

Preveo Ivan Macan

59

Bernhard Welte

NEKOLIKO MISLI O DJELU I DJELOVANJU MARTINA HEIDEGGERA

Martin Heidegger je umro 26. svibnja 1976. Prigodom tihog pokopa na groblju njegova rodnog grada Mefikircha molile su se crkvene molitve, kako je to on sam zaželio. Njegova je smrt opet svratila pažnju na njega. Jean Lacroix ga je u »Le Mondeu« (28. 5. 1976.) nazvao najvećim filo­zofom našeg vremena. A u »Frankfurter allgemeine Zeitung« mogli smo istog dana pročitati kako ga Jiirgen Busche naziva misliocem stoljeća. Pri koncu svog priloga u »Le Mondeu« pita se Jean-Michel Palmier nije li možda Heidegger bio posljednji veliki filozof.

Na nekoliko stranica koje slijede želimo prikazati njegovu misao, a ujedno se tu i tamo pozabaviti i s dijelom kritičnim i dijelom pozitivnim odjekom na njegove misli.

Kad se 1927. godine pojavilo njegovo djelo »Sein und Zeit« (Bitak i vrijeme), ono je Martina Heideggera odjednom učinilo slavnim po cije­lom svijetu. U tom je djelu govorio mlad mislilac koji je proizišao iz Husserlove fenomenološke škole, ali sasvim novim jezikom. Tu je on prikazivao misli koje prije njega još nitko nije prikazao. Tu je on, na nečuveno konkretan način, filozofirao: o čovjeku, o svijetu, a osobito o čovjeku kao o »bitku-u-svijetu« (In-der-Welt-Sein). Kao bitak-u-svijetu čovjek je »Ek-sistenz«, tj. izlaženje u širinu svoga svijeta.

Njegovo je filozofiranje, po svojoj metodi, bilo fenomenološko. Tre­balo je progovoriti o onome što se samo po sebi pokazuje i kako se ono pokazuje. Najedanput su postala važnim temeljna ustrojstva ljudskog bit­ka, koja su dotad rado zanemarivali kao beznačajna »raspoloženja«. A u njima se na izvanredan način otkrilo i pokazalo ono što se samo po sebi pokazuje i što, pokazujući se, postaje fenomenom.

60

U »Sein und Zeit« Heidegger se posebno upušta u temeljno ustroj­stvo tjeskobe. U tjeskobi se, naime, otkriva i postaje fenomenom nešto što je sasvim drukčije od svih bića: ništavilo. Kad je ovdje govor o ništa vilu, onda se ne radi o nekoj predodžbi pa niti o nekom pojmu. Radi se o fenomenu, dakle, o nečemu što se pokazuje, ukoliko je čovjek stavljen u tjeskobu i u njoj izdrži.

Izrazima kao Što su egzistencija, tjeskoba, ništavilo, izrečene su ka­rakteristične riječi onog vremena i ondašnjeg osjećanja u svijetu. Da li se tu radilo o egzistencijalizmu kao nekoj vrsti višeg i intenzivnijeg su-bjektivizma? Da li se radilo o novoj vrsti nihilizma? Što je značilo poja­vljivanje tjeskobe? U Francuskoj je Jean-Paul Sartre prihvatio te izraze i rječnik iz »Sein und Zeit« i svojom čuvenom knjigom »L'Etre et le Né-ant« dao tadašnjem osjećanju naročit izražaj. Kucnuo je čas egzistencija­lizma.

Postajalo je sve jasnije da je samog Heideggera sve više zanimalo ništavilo koje se samo pokazuje. Zato ga nije zanimao ni egzistencijali­zam, ni neki novi humanizam. Heidegger je te nesporazume vrlo jasno izložio u svom poznatom »Pismu o humanizmu«, koje je upravio na fran­cuskog filozofa Jeana Beaufreta. To je pismo odgovor na ono koje mu je Jean Beaufret pisao u studenom 1949. godine. Tu Heidegger s posebnom jasnoćom razlaže zašto njegovo mišljenje, a osobito ono u »Sein und Zeit«, ne može biti humanizam, a još manje subjektivizam. Istina, u »Sein und Zeit« se, kao i drugdje, puno govori o ljudskoj egzistenciji. No već je tom formulom bitak čovjeka otvoren u širinu svijeta. Uostalom, tu mu je na­mjera pokazati kako se u čovjeku javlja nešto što je neusporedivo veće od čovjeka, naime, ništavilo. Ništavilo iz kojeg čovjek dolazi kao iz svog po­drijetla, i ništavilo u koje on ulazi svojim »trkom u smrt«, i koje ga se u međuvremenu neusporedivo dotiče u temeljnom stanju tjeskobe. Za­pravo se radilo samo o tome, što bolje razumjeti što je to tajna ništavila i što se u njoj krije i skriva. I čovjeka bi također to trebalo zanimati, ako ne želi i dalje lutati po bespuću svoje izgubljenosti. On se ne bi smio okre­tati oko samoga sebe, već oko onog što je veće od njega samog. A što je to ništa, koje je veće od čovjeka? U daljnjem razvijanju Heideggerove misli doživljavamo ništa kao tajnu bitka koji se u kopreni ništavila poka­zuje i skriva. Korak od fenomenalnog ništa do bitka je prvi i najglavniji korak na dugom putu Heideggerova mišljenja. Što znači taj korak, zašto je mogao biti učinjen? Fenomenalno ništa upućuje isto tako fenomenalno na »bitak svakog bića«. Tek po tom ništa postaje vidljiv bitak kao »čudo svih čudesa«, koje samo po sebi nije razumljivo. 1 Po tom ništa javlja se mogućnost prvotnog pitanja: zašto uopće nešto postoji, a ne ništa? Ništa omogućuje, dakle, biću da bude takvo. Zato se ništa može nazvati i bitak: ono omogućuje da bude ono što uvijek jest i biću da bude upravo

1 Was ist Metaphysik? Frankfurt a. Main, 51949, Nachwort, str. 43.

61

takav fenomen. Stoga u predavanju »Što je metafizika?« čitamo: »Tek u sjajnoj noći ništavila tjeskobe nastaje prvobitna otvorenost bića kao takvog: da nešto jest, a ne ništa.« 2 Bitak u tom smislu — koji se najprije pokazuje kao ništa — ostaje dugo vrijeme jedina Heideggerova misao. Iz te njegove jedine misli proizlazi sve ostalo u njegovu mišljenju.

Iz tog se razvija Heideggerova misao o istini. Ona je za njega neskri-venost, tj. ono što se pojavljuje iz skrivenosti kao ništavila, što se pokazuje i rasvjetljuje i što upravo time omogućuje svemu što jest, svakom biću, da se pojavi, pokaže i rasvijetli u svom bitku. Tim tumačenjem istine kao neskrivenosti pokazala se u novom svjetlu jedna od starih filozofskih temeljnih riječi, istina. Nešto se pomaklo u jednoj od njenih temeljnih misli koje od početka vladaju evropskim mišljenjem. Tradicionalno se istina određivala kao poklapanje mišljenja i bitka, ali ovdje jedan misli­lac inzistira na apsolutnom prioritetu bitka koji sam sebe pokazuje. Tu se istina pojavljuje u novoj prvotnosti, prvotnija, veća i jača od mišljenja koje se k njoj okreće. Time je postignuto stajalište onkraj svakog subjektivizma, ali i svakog pozitivističkog objektivizma.

Polazeći od tumačenja istine kao neskrivenosti bitka, razvija Heidegger i misao o jeziku. Njega tu ne zanimaju formalne strukture jezika, nego njegovo podrijetlo. Odakle to da postoji jezik, da ljudi govore i posjeduju riječi za svoj izvanjski i unutarnji svijet? Što se krije u riječima da ih možemo shvatiti? Kako Heidegger misli, to dolazi od pojavljivanja ili priopćavanja bitka i — na temelju toga — od pojavlji­vanja i priopćavanja bića. Bitak se čovjeku pokazuje i domahuje mu u svakom biću i preko svakog bića. Jezik u sebi čuva i skriva to pokazi­vanje i domahivanje. Prema tome tumačenju, dakle, jezik nije ljudska tvorevina, makar to i bio čovjek koji mora govoriti. On je priopćenje bitka, »kuća bitka«, kuća u kojoj bitak živi i otkriva se i odakle čovjeku domahuje. Zadaća je ljudi da to priopćenje pravo ocijene, da ga čuvaju čistim, da ga njeguju i upotrebljavaju.

I ta nas misao vodi daleko od svakog subjektivizma, pa i od svakog objektivizma u tumačenju jezika. N o ona nam otvara nove mogućnosti da u jeziku svratimo pažnju na stari sklop riječi i da iz njih čujemo šapat bitka, pojavljivanje istine. Ako nam sam Heideggerov jezik često izgleda samovoljan i teško razumljiv, onda to stoji u vezi s naznačenim temeljnim shvaćanjem i temeljnim doživljavanjem jezika. Ako to imamo pred očima, lako ćemo razumjeti zašto je Heidegger bio blizu pjesničkog i tu blizinu uvijek tražio. Tamo na poseban način govore čisti glasovi pra-početka na koje mora paziti mislilac. U tom je sklopu razumjivo i Heideggerovo tumačenje umjetničkog djela.

Iz misli o bitku razvija se kod Heideggera posebno i misao o biti povijesti Zapada. Upravo povijest ljudi Zapada, kao i uopće ljudska

* Na istom mjestu, str. 31.

62

povijest, posjeduje — prema Heideggerovu mišljenju — bit ili temelj ili podrijetlo, a ta bit, taj temelj, to podrijetlo ne leži u ljudskim rukama, premda upravo ljudi moraju izvršiti rad i borbu povijesti. Pa ako tek bitak omogućuje svakom biću da se pojavi, onda je na temelju tog nad­ljudskog pojavljivanja određeno i to, kako se bitak i s njim svako biće pojavljuje čovjeku, kako se pokorava njegovim rukama ili mu izmiče. A to je temeljni udes koji prebiva u svakoj povijesti.

I ovdje je učinjen velik i važan korak. Bitak je ujedno postao živ. Način na koji se on otvara i kako prodire u neskrivenost svoje istine, ujedno je uvijek novi način kako ljudi u svom svijetu pronalaze moguć­nosti svog smještaja. Ovdje je Heidegger spojio sa svojom jedinom misli, ostajući joj trajno vjeran, temeljni doživljaj povjesnosti. A taj je doživ­ljaj u tome da nijedan čovjek ne zna zašto se u određenim razdobljima stanoviti tijekovi misli za ljude otvaraju ili opet zatvaraju. Ti tijekovi mi­sli, a s njima i tijekovi ljudskih djela — kako misli Heidegger — prvotno su ljudima poslani. A odakle će biti poslani ako ne od onog početnog poja­vljivanja koje svemu omogućuje da se pokaže kao biće? Time se otvara mogućnost da se povijest shvati na sasvim nov način, naime, kao povijest bitka. Kad smo suočeni s tim novim mišljenjem, najedanput nam izgleda sasvim površno promatrati povijest kao djelo i djelovanje ljudi. Čovjek je u mogućnost svog mišljenja i djelovanja upućen nadljudskom sudbinom. To je sudbina kojoj čovjek onda može odgovarati više ili manje dobro ili loše. Vidjet ćemo da ta temeljna misao znači obrat s obzirom na sve obične misli o povijesti.

Ovaj početni zamišljaj povijesti kao povijesti bitka pruža Heideg-geru sjajnu mogućnost da na nov način protumači čitavu zapadnu povijest, počevši od Predsokratika i Platona, preko Kanta, Hegela i Nietzschea pa sve do njegove misli o biti moderne tehnike. I doista, čitava povijest zapadne misli pokazuje se, na temelju Heideggerove misli, u novom svjetlu, a po njemu je povijest misli spojena s ljudskom povi­ješću uopće, od Predsokratika do modernog tehničkog svijeta. Heidegger jasno pokazuje da se ovdje zbilo nešto što nije samo po sebi razumljivo, te da se to i dalje zbiva. Prema Heideggeru, bitak se Grcima rano poka­zao i rano im opet izmakao. Tim je udesom biće došlo u prednost pred bitkom, i mišljenje ljudskih subjekata dobivalo je sve više prednost pred bitkom i njegovim objavljivanjem, pa i pred bićem i njegovim objav­ljivanjem. Prema Heideggerovu tumačenju, mišljenje time biva mišljenjem ljudskih subjekata, a kao takvo uvijek više »predodžbenim« mišljenjem. Ljudski subjekti stavljaju biće preda se kao svoj predmet ili objekt i te objekte ujedno stavljaju, pomoću dokaza, na njihov siguran temelj. Tako nastaje, kao udes bitka koji izmiče, subjektivitet subjekata istovremeno s objektivitetom objekata. Nastaje predodžbeno mišljenje. To mišljenje Heidegger zove i metafizika. Naziv metafizika kod njega znači manje neke određene predmete, nešto nadosjetno, nego više povijesni temeljni način na koji se o biću uopće može misliti i njime raspolagati.

63

Subjektivitet, koji u tom djeluje i jača, prema Heideggeru je na djelu od Platona preko srednjeg vijeka i Descartesa, a dovršuje se u Nietzscheovoj volji za moć. Predodžbena i osiguravajuća bit »metafizike« postaje konačno voljom za gospodarenjem nad svijetom. To se gospo­darenje na drugi, još obuhvatniji način dovršava u biti tehnike kao sve­obuhvatnog gospodstva nad svijetom. Taj dalekosežni udes izrastao je iz svojih starih korijena, koji su se najprije pokazali kod Platona, a onda se tisućljetnim tijekom razvio do ovih završnih oblika.3

Tim je tumačenjem zapadne povijesti Heidegger pružio misao koja moderni racionalitet i tehnicitet iznenađujuće gleda zajedno s prvom pojavom racionalnog mišljenja kod Grka. Naša sadašnjost je ovdje pomoću jedne dalekosežne misli stavljena u novo i kritično svjetlo. Ta je misao u pojedinostima često bila kritizirana. No nitko tko se u nju zadubi ne može pobjeći pred njezinim pitanjem. I ta se misao koja se s tehnikom i njezinim velikim novim mogućnostima nadvila nad ljude kao neka stara kob, uvijek nanovo probila. Horkheimerovu i Adornovu dijalektiku prosvijećenosti možemo shvaćati kao varijantu te misli. I Herbert Marcuse je, kao izravan Heideggerov učenik, u svojoj viziji čovjeka jedne dimenzije prihvatio Heideggerove pobude. Istina, premda kritička teorija gleda u povijesti s njezinim sjajem i njezinim pogibeljima prije svega ljudsko djelo, Heidegger ipak unatoč tome ostaje kod svoje temeljne vizije o udesu bitka, i on upozorava da čovjek ne bi zaželio zagospodariti tim udesom. To bi, prema njemu, vodilo novoj erupciji volje za moć.

Stanje svijeta, nastalo dovršenjem metafizike u biti tehnike, postalo je, prema Heideggeru, prije svega kobnim za religioznu svijest. Heidegger se nije zanimao za religiozna pitanja, za Boga i kršćanstvo samo u mla­dosti, kad je neko vrijeme htio studirati teologiju, nego tijekom čitavog ži­vota. Uvijek je postavljao takva pitanja, premda na različite načine i ne bez kritične namjere. Smjeli bismo reći da se u tom pokazuje temeljna crta Heideggerova mišljenja.

Prema Heideggeru, kršćanska je teologija već rano pala pod sud­binski utjecaj metafizike, tj. pod utjecaj predodžbenog pojmovnog i racionalnog mišljenja. Time je Bog u mišljenju postao predodžbenim i osiguranim Bogom. A kao takav on postaje sve više ljudskom umjetnom tvorevinom i prestaje biti »božanskim Bogom«. Tom se pak Bogu meta­fizike i metafizičke teologije — kako kažu — »čovjek ne može ni moliti ni žrtvovati mu«. 4

3 Usp. raspravu »Nietzsches Wort, Gott ist tot«, u Holzwege, Frankfurt a. Main 1950, str. 193. sl.; nadalje obje .rasprave »Die Frage nach der Technik« i »Wissenschaft und Besinnung«, obje u Vorträge und Aufsätze, Pfullingen 1954, str. 13. sl. i str. 54. sl.

4 Usp. »Die ontologische Verfassung der Metaphysik«, u Identität und Differenz, Pfullingen 1957, str. 70.

64

U ovom vremenu dolazi i do toga da ljudi, prema riječi Nietzscheova mahnitog čovjeka, ubijaju Boga5, naime voljom za moć koja se širi kao potpuno gospodstvo ne samo svijetom već se diže i protiv Boga.

U svakom slučaju dolazi do onog što Heidegger, prema Hölderli-novoj riječi naziva »Fehl Gottes« (Božja odsutnost): riječ »Bog« više ne svijetli, ne govori, i biva konačno zaboravljena.

Ta Božja odsutnost, prema Heideggeru, nije ništa. Ona može probu­diti snage i mogućnosti novog obrata. U dubljim ljudima ona budi traženje i zov za Bogom. Heidegger tumači Nietzschea kao krik koji traži Boga. Božja odsutnost može također, kako nam to Heidegger kaže, pokrenuti svijest koja, istina, ne može nadomjestiti odsutnog Boga, ali koja može, time što trpi nevolju te odsutnosti, upraviti pažnju na zna­kove i migove koji proizlaze iz i upućuju u područje »Višeg«, tj . , božan­skog Boga.' To je moguće zato jer je ta Božja odsutnost jedanput nazvana: »die gerade erst anzueignende Anwesenheit der verborgenen Fülle des Gewesenen und so verwandelt Wesenden«6 (prisutnošću skrivene punine onog što je bilo i što je, tako promijenjeno, prisutno — a tu prisutnost treba tek usvojiti).

Ti pokušaji osvješćivanja spadaju, prema Heideggeru, u ono što on zove »Verwendung der Metaphysik (preboljenje metafizike). Ono se sa­stoji u preobražaju svega dosadašnjeg mišljenja — od Grka do danas — u novom smjeru i ususret novom udesu, ali čuvajući njenu živu sup­stanciju. Radi se o prvotnijem doživljaju svijeta, čovjeka i Boga, o nadvladavanju svega umjetnog i racionalnog, o osvajanju novih izvora. Jedan od putova prema tome je buđenje svijesti. Heidegger misli da je vrijeme pokretu koji bi u prisebnosti dao novi smjer, jer bi vrijeme dovršenja metafizike u biti tehnike koja gospodari svijetom moglo biti i vrijeme njenog još skrivenog svršetka.

(Bilješka: O vezi tog pitanja s pitanjem o božanskom Bogu opširnije sam raspravljao u raspravi »Gott im Denken Heideggers«, u Zeit und Ge­heimnis, Freiburg 1975. str. 258. si.)

Ova kratka skica Heideggerove misli omogućit će nam da bar naslu­timo njegovu izvanrednu širinu, dubinu i snagu. No da li je ta misao naišla na odjek, da li je u našem vremenu doista djelovala? Da li je prisutna u vremenu ili je čak čeka budućnost? Katkad izgleda da Heideg-gerova misao stoji samo kao golem misaoni znak (Denk-Mal) pokraj vre­mena, a jedva u njemu. Treba svakako priznati da su mnogi važni mislioci našeg vremena sjedjeli kod Heideggerovih predavanja i seminara i pri to­me dobili važne misaone pobude. Ali neka prava Heideggerova škola nije postojala. Možemo također primijetiti da su se mnogi važni pojedinačni

5 Usp. raspravu »Nietzsches Wort, Gott ist tot«, u Holzwege, Frankfurt a. Main 1950, str. 193. si., osobito str. 140. si.

• Tako u pismu mladom studentu, u Vorträge und Aufsätze, Pfullingen 1954, str. 182.

5 ŽIVOT 65

motivi samostalno dalje razvijali kod drugih mislilaca u drugim znanosti­ma. Takav slučaj imamo kod njegovih misli o jeziku i razumijevanju u hermeneutici Hansa Georga Gadamera, pa njegovo kritičko razmišljanje o dijagnozi sadašnjeg vijeka na području kritičke teorije, njegovi iskazi 0 čovjeku u psihijatriji Ludwiga Binswangera i Medarda Bossa i njegove misli o jeziku i poeziji kod Emila Staigera.

Ne malo njegovih misli naišlo je na kritiku. Tu spada prije svega nje­gova zabluda iz godine 1933., kad se za kratko vrijeme prilagodio početnoj struji nacizma. Nejasnoći njegova jezika se Theodor W. Adorno rugao kao »žargonu zapravosti«* (Jargon der Eigentlichkeit). U taj sklop spada 1 prizvuk reakcionarnog, što mu je predbacio Manes Sperber protiv arhaične crte u njegovu mišljenju i rustikalnosti u njegovu stilu života. Da li je Heidegger svojevoljno zaostao za Modernom?

No sve to, preuzimanje plodnih motiva i kritika upadnih i tuđih crta, nije možda pogodilo pravu jezgru stvari. Moramo također reći da je Heideggerovo djelovanje na široke slojeve splasnulo. Ono je ionako većim dijelom počivalo na nesporazumima.

Treba, međutim, svratiti pažnju na to da je Heidegger imao, i još uvijek ima, osobito jak utjecaj u Japanu, u zemlji koja je, s jedne strane, s golemom energijom prihvatila modernu američku tehnologiju i s njom povezani oblik privrede, a s druge strane, ne želi napustiti vlastitu kul­turu, obilježenu duhom budističke religioznosti. Na sveučilištu u Kvotu poučava sada već treća generacija Heideggerovih učenika. Profesor Tsu-jimura izjavio je prigodom Heideggerova 80. rođendana u Mefikirchu, da je Heidegger omogućio Japancima da bolje artikuliraju svoju vlastitu tradiciju.7 To je pažnje vrijedno Heideggerovo djelovanje na području jedne nekršćanke religioznosti i filozofskog mišljenja iz jedne potpuno drugačije tradicije. To je možda najznamenitiji susret zapadnog i istočnog mišljenja koji nam je bio u ovo naše vrijeme darovan.

Uz to moramo još reći slijedeće: postoji inače više pojedinaca i sa­motnih mislilaca koji slijede Heideggerove misli, jer su ih one pogodile. Ima ih posvuda po svijetu, u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Aziji i Africi, kao i u zemljama istočnog bloka.

Pitamo se konačno: da li je Heidegger utjecao na kršćansko mišljenje i na kršćansku teologiju? Da li je on tu prisutan?

U tridesetim i četrdesetim godinama našeg stoljeća postojala je čitava skupina mladih katoličkih filozofa koji su pokrenuli s mjesta tra­dicionalni katolički tomizam i dali mu novi smjer mišljenja. Svi su bili potaknuti neusporedivom energijom Heideggerovog mišljenja i uspjelo im je da staroj misli daju novo lice. Tu spadaju Max Miiller, mladi Karl Rahner, Gustav Siewerth, Johann Baptist Lotz i moji vlastiti pokušaji

* Riječ »Eigentlichkeit« je kovanica prema riječi »eigentlich«, koja znači »za­pravo«, »u stvari«, »strogo uzevši«, pa se zato i ne može dobro prevesti (primj. prev.).

7 Usp. Martin Heidegger, 26. rujna 1969, Govori prigodom 80-tog rođendana, Meßkirch 1969.

66

iz onog vremena. Bilo je to pravo proljeće samostalnog i strogog mišljenja u okviru katoličke tradicije, potaknuto Heideggerovom misli. N o to se dje­lovanje zbivalo više na području filozofije ukoliko je ona bila njegovana u katoličkim školama i tradicijama. Bilo je i izravnih utjecaja Heidegge-rovih motiva na kršćansku teologiju. Najpoznatija je upotreba pojmovnih zamišljaja mladog Heideggera koju je izvršio nedavno preminuli Rudolf Bultmann kad je pokušao »egzistencijalno« interpretirati biblijske iskaze. To je za njega bio važan princip interpretacije. Čini se, međutim, da je otada njegovo značenje opalo.

Moramo priznati: Heidegger nije u velikoj mjeri prisutan u današ­njoj teologiji, i to unatoč tome što središnja pitanja upravljena teologiji polaze upravo od njega. Jedno takvo pitanje jest ono o dominaciji pre-dodžbenog mišljenja u teologiji, mišljenja koje svoj predmet samo osigu­rava i njime gospodari. Tu je i pitanje odsutnosti božanskog Boga. To je pitanje jedva dobilo odgovor u teologiji mrtvog Boga, koja je ionako bila kratka daha. A što je s Heideggerovim traženjem božanskog Boga u teo­logiji? A ono što je Heidegger mislio o biti tehnike, t j . o današnjoj civi­lizaciji, postalo je, kako mi se čini, još hitnijim pitanjem otkako je raz­voj tehnike, na primjer, u modernim sistemima naoružanja u SAD i u Sovjetskom Savezu, svakom koji misli očito pokazao pogibelji koje su dane tehnikom i njezinim blagodatima. Takozvanu političku teologiju evropskog ili latinskoameričkog obilježja možemo možda shvaćati kao za­let u tom smjeru. No opravdano je pitanje da li taj zalet seže do temelja stvari.

Sigurno je da se na temelju Heideggerova mišljenja upravo teologiji postavljaju velika i temeljna pitanja. Pred nama stoji zadatak da im se doista otvorimo i prihvatimo njihov teret. Utoliko, kako mislim, Heideg-gerov utjecaj na teologiju još nije prisutan. O njemu se nećemo moći nagađati na velikom tržištu mišljenja. N o nekoliko onih koji razmiš­ljaju mogu se posvetiti tom djelovanju i na putu velikih pitanja, koja je Heidegger postavio kršćanima, učiniti nekoliko koraka naprijed.

S njemačkog preveo Ivan Macan

67

SUR LES DERNIERS JOURS DE MARTIN HEIDEGGER

Résumé

Cette contribution veut communiquer certains faits et documents, pas trop connus, probablement, sur les derniers jours du grand penseur allemand Martin Heidegger.

Il s'agit de trois documents en traduction croate:

1. Un extrait de la lettre du professeur Bernhard Welte à notre collabora­teur Tomo VereS. Né à Messkirch comme Heidegger, enseignant à 1' Université de Freiburg i. Br. comme lui, étant à la fois, d'une certaine manière, son élève et ami, le prof. Welte fut appelé par Heidegger le 14 janvier 1976 à un longue entretien et demandé de prononcer l'oraison funèbre à son enterrement.

2. L'oraison funèbre du prof. Welte, prononcée le 28 mai 1976 à Messkirch et publiée en allemand dans l'hedbomadaire Christ in der Gegenwart (Freiburg i Br.) du 13 juin 1976, p. 188.

3. Un choix de vers sous titre »Paroles de Hölderlin«, fait par Heidegger lui-même quelques semaines avant sa mort et lu, selon le désir du philosophe, par son fils Hermann Heidegger à l'enterrement.

On ajoute, enfin, à ces documents une étude serrée du prof. B. Welte sur la vie et l'oeuvre de Martin Heidegger, écrite spécialement pour les lecteurs cro­ates.

68