Za Darleen i Cassie Nikako male ene.

PRVI DIO

Kad Jo alosno izusti: Oca nemamo, i jo ga dugo neemo imati. Nije rekla moda

nikad, no svaka je to u sebi dodala, razmiljajui o ocu koji je bio daleko, tamo gdje su se vodile borbe.

Louisa May Alcott, Male ene

GLAVA PRVA

21. listopada 1861.

Ovo joj piem: Nebom veeras plovi mnotvo tekih oblaka. Zalazee sunce svaku njihovu izboinu obojalo je zlatnim i bronanim tonovima te se ini kao da je nebeski svod protkan dragocjenim nitima. Zaustavljam se da obriem bolno oko koje ne prestaje suziti. Redak koji sam zapisao moda je malo odvie kien, no nije vano: ona je blag kritiar. Primjeujem da mi je ruka umrljana tragovima osuene iskaljane sluzi i da drhti od umora. Oprosti mi na neitkom rukopisu, no kada je vojska u pokretu, teko je pronai spokojni kutak za misao i pisanje. (Nadam se da moja draga mlada spisateljica izmeu svih svojih dobrih djela pronalazi vrijeme da iskoristi i moj radni brlog te da joj prijatelji takori nee zamjeriti kratko odsustvo iz njezina uobiajena gnijezda.) Piem na onom preklopnom stoliu kojim ste me ti i djevojke tako briljivo opskrbile i premda sam prolio zalihu tinte, ne mora se muiti time da mi poalje jo jer mi je jedan od vojnika pokazao doista domiljat recept za svrsishodan nadomjestak nainjen od posljednjih ovosezonskih kupina. Tako da vam aljem slatke rijei!

Sjea li se onih ilustriranih novina u Spenseru koje sam ti znao itati svjeih jesenskih veeri ba poput ove? Ako se sjea, tada ti, moja najdraa, vidi nebo onako kako ga i ja vidim ovdje veeras jer se boje vrtloe nebesima u upravo takvom raskonom obilju.

I krv koja je proela muljevite vrtloge rijeke uznemirene vojnikim izmama stvorila je uzorak koji nije daleko od tih finih novina... Ili bolje, uzorak karmin crvene tinte koji je nastao kada je nestrpljiva ruka nae male umjetnice prevrnula tintaricu na pod. No ove retke, naravno, ne zapisujem. Obeao sam joj da u neto napisati svakoga dana te se utjeem toj obvezi kada mi je um najvie uznemiren, jer tada se ini kao da je na tren ovdje pokraj mene, umirujua ruka lagano joj poiva na mojem ramenu. A opet, zahvalan sam to nije ovdje i ne vidi ono to sam ja primoran vidjeti, ne zna ono to sam ja saznao. I upravo ovom milju odrjeujem se krivnje za cenzuru: nikada nisam obeao da u pisati istinu.

Sastavljam nekoliko rutinskih rijei brane enje te ih popratim izrazima oinske njenosti: Svaku od vas vidim u mislima, u dnevnoj, radnoj, spavaoj sobi ili u vrtu; s knjigom ili perom, ili dok se drite za ruke sa sestricom dragom, ili u razgovoru o ocu, koji je daleko, i pitajui se gdje je i kako mu je. Znajte da vas nikada ne mogu potpuno napustiti: jer premda sam tijelom daleko od vas, mislima sam blizu, a najvea utjeha vaa mi je ljubav... Tada se ispriavam hitnim dunostima, zavravajui obeanjem da u uskoro poslati vie novosti.

Moje dunosti uistinu jesu prilino hitne. Svugdje oko mene potrebiti su ljudi. No ipak ne zatvaram svoj preklopni stoli istoga trenutka. Putam ga da mi lei na koljenima i nastavljam promatrati oblake u isprepletenim gomilama, sada zatamnjene na nebu gotovo potpuno lienom svjetlosti. Nije udno to su prostoduni ljudi uvijek smjetali obitavalita svojih boanstava visoko. Jer im ovjek dopusti vlastitu oku da se spusti s nebesa na obzorje, riskira vidjeti neki prizor pustoi.

Nizvodno, vojnici iz odreda za ukope ugazili su u vodu do prsa kako bi pronali tijela zapela o pale grane. Suprotno onomu to sam napisao, veeras nema poalica, a logorskih vatri je malo i slabo ih odravaju pa mi njihov dim pee i mui oko koje jo suzi. S jedne grane platane u mene zuri leinar. Te masivne ptice prate nas cijeli dan. Jo jutros smatrao sam ih otmjenima, pri osvjetljenju bisernog praskozorja stajale su mirno poput vodoriga, krila potpuno rairenih, ekajui izlazee sunce. Nisu se pomaknule tijekom naeg dugog, viesatnog prijelaza preko rijeke Potomac do zbornog mjesta na otoku koji poput sveanog broda stoji na sredini rijeke, reui vodu u uurbane brzace. Promatrale su, jo uvijek nepokretne, dok smo prelazili na drugu obalu i tiho se poeli uspinjati klizavim kozjim putem po visokoj, strmoj obali. Kasnije, ponovno sam ih opazio. Napokon su uzletjele, u visokim, gracioznim lukovima iznad polja. Odande odozgo barem, naa sudbina mora da je bila jasna: breuljak pred nama pod kontrolom neprijatelja koji gasi ionako odumirue vatre dok se u umi nama s lijeva u tajnosti kreu dodatne trupe s namjerom da nas napadnu s boka. Kao kapelan nisam primao zapovijedi pa sam uvijek bio ondje gdje sam smatrao da mogu uiniti najvie dobra. Na zaelju sam se molio s ranjenicima kada se odjednom zauo uzvik: Blagi Boe, evo ih!

Zazvao sam nosae da odnesu ranjenike. Jedan mi je vojnik dobacio trei da e svatko tko pokua tako neto dobiti vie metaka nego to ima prstiju. Silas Stone, tada jo samo lako ozlijeen, posrtao je na iskrenutom koljenu pa sam ga obuhvatio i zajedno s njim se sunovratio u umu, pridruivi se bezglavom uzmaku potuene vojske. Pokuavali smo ponovno zauzeti vrh kozjeg puta jedinog oitog naina da se doe do rijeke kad smo naletjeli na jo jednog leinara, toliko blizu da smo ga mogli dotaknuti. U uspravnom poloaju na prsima palog vojnika, naglo je okrenuo glavu kad je primijetio uljeze. Iz kljuna mu je visio ljudski organ, sjajan i sme. Stone je podignuo muketu, no ve je bio toliko iscrpljen da su mu se ruke napadno tresle. Morao sam ga podsjetiti da bi i mi, ako ne naemo rijeku i nain da ju prijeemo, mogli postati hrana za leinare.

Muili smo se teturajui kroz gutaru te izali na vrh majunog breuljka podosta udaljenog od kozjeg puta. S tog mjesta pruao nam se vidik na gomilu naih ljudi koje je nasrtaj neprijatelja odgurao do samog ruba strme obale. Ondje su nakratko oklijevali i tada iznenada, svi su krenuli poput jednoga, kao stado u stampedu. Kotrljali su se, skakali, posrtali preko ruba. Ponor je strm: otprilike trideset metara nepravilnih kosina koje zavravaju u rijeci. uli su se vrisci dok su se ljudi, potpuno lieni razuma, bacali na glave i bajunete sudruga ispod sebe. Vidio sam kako se teka izma jednog omanog vojnika stranom silom ogavno zabila u lubanju slabanog mladca i napravila kau kad se kost zabila u kamen. Nije bilo smisla pokuavati doi do puta, jer su sva uporita koja je ranije mogao pruiti bila izlizana mahnitim padanjem. Otpuzao sam do ruba breuljka, na trenutak visio na rukama i pao na usku izboinu, cijelu prekrivenu orasima. Zbog njih sam poeo otklizavati. Silas Stone zakotrljao se i pao poslije mene. Tek kad smo dosegli vodom oplahivanu obalu priznao mi je da ne zna plivati.

Neprijatelj je tada ve pucao s vrha stijene. Nekolicina naih ljudi poela je vezivati bijele krpe na tapove i penjati se natrag da se preda. Veina se bacila u rijeku; mnogi su u panici zaboravili odbaciti municiju i drugu opremu, ija teina ih je ubrzo povukla na dno. Jedini amci bile su dvije skele koje su nas ranije prevezle preko. Ljudi su se na njih bacali i vrsto se drali sve dok nisu postali nalik roju pela koji visi s konice, a struja ih poela odnositi u skupinama, etvoricu ili petoricu istodobno. Oni koji su se uspjeli odrati na skelama bili su obine mete i nisu dugo izdrali.

Izuo sam izme i natjerao Stonea da uradi isto te mu naloio da baci muketu to dalje, do najdubljeg kanala, da ne bi pala u ruke neprijatelja. Bacili smo se u mrzlu vodu i krenuli prema otoku. Smatrao sam da emo moi pregaziti vei dio rijeke, jer dok smo u zoru prelazili skelama, motke nisu zaranjale duboko. No nisam raunao na jainu struje ni hladnou. Pomoi u ti da prijee, obeao sam mu, to bih i bio uinio, samo da ga metak nije pronaao, da nije toliko mlatarao rukama i da mu kaput na mjestu gdje sam ga ugrabio nije bio tako rijetkog tkanja. ak i kroz svu tu viku i zvuk juree rijeke uo sam kako se vlakno dere. Desnom rukom obuhvatio mi je grlo, a prstima uljevitim prstima stolarskog egrta stisnuo njene koice oko dunika. Lijevom rukom pokuao mi je epati glavu. Izmaknuo sam se, uzaludno pokuao izbjei taj stisak, znajui da bi me u panici povukao ispod povrine. Uspio je zgrabiti punu aku kose te mi istovremeno zabosti palac u lijevo oko. Potonuo sam, a njegova teina gurnula me dolje, duboko. Trznuo sam glavom, ostavi tako bez grumena kose, osjetio arenje na tjemenu te ustro udario koljenom o neto to je podsjealo na modinu. Kako mu je ruka skliznula s mojeg grla, grubim noktom srednjaka oderao mi je dio koe.

Dokopali smo se povrine, rigajui crveno-smeu vodu. Jo sam vrsto stiskao njegovu razderanu jaknu i da je samo prestao mlatiti rukama, uspio bih zahvatiti vie tkanine. No struja je ondje bila prejaka te je rasporila i posljednje napete niti. Pogled mu se izmijenio u tom trenutku spoznaje. Panika kao da je jednostavno nestala, a oi su mu otkrivale jedino prazninu, neusredotoenost

neto poput pogleda novoroeneta. Prestao je vikati. Posljednji zvuk koji je ispustio bio je dugi uzdah koji se pretvorio u grgljanje dok mu se grlo punilo vodom. Struja ga prvo odnijela samo metar od mene. Na trenutak je bio iznad povrine, nagnut naprijed, ruku ispruenih prema meni. Snano sam zaplivao, ali ba kad sam mu doao nadohvat, val koji se odbio o podvodnu stijenu zahvatio mu je noge i povukao dolje donji dio tijela, tako da se na tren inilo da uspravno stoji u rijeci. Struja ga je zavitlala u puni okret, s rukama ponad glave, poput ciganske plesaice u oajnom zanosu. Visoko gore na obali pucnjevi su pokrenuli kiu lia s kroanja te se vrtio u skladu s liem obojenim sunevim zrakama. Ponovno smo bili licem u lice kad ga je voda usisala. Skrletna vrpca razmotala se kako bi oznaila njegov odlazak irei se poput earpe dok ga je voda odnosila, dolje, daleko. Kad sam se dovukao do obale, jo sam u aci vrsto stiskao poderan komadi mokre vune.

Imam ga i sad: okruglasti djeli grube plave tkanine, dug jedva petnaestak centimetara. Moda je to sve od posmrtnih ostataka Silasa Stonea, drvotokara i egrta, starog dvadeset ljeta, koji je odrastao pokraj rijeke Blackstone, a ipak nikada nije nauio plivati. Odluio sam taj komadi tkanine poslati njegovoj majci. Bio joj je sin jedinac.

Pitam se gdje poiva. Utisnut ispod kamena, a tisuu se ustaaca ve hrani njegovim spuvastim mesom. Ili jo pluta, nizvodno, nizvodno, prema irim, mirnijim zavojima rijeke. Vidim kako se skupljaju: utopljeni, ustrijeljeni. Ruke im plutaju pokuavajui se dodirnuti vrcima prstiju. Za dan, dva ta pogrebna flota promaknut e pokraj nedovrenog bijelog zdanja koje se izdie sa stratita blatnjavog breuljka u Washingtonu, sedamdesetak kilometara odavde. Hoe li ih graani prepoznati, te hrabre pale borce, te skinuti eir u znak potovanja? Ili e odvratiti pogled, zgroeni nadutom masom ljudske trulei?

Trebao bih krenuti i otkriti gdje na ovom otoku zbrinjavaju ranjenike. Kirurg, dakako, nije naao za shodno da mi poalje glasnika. Kirurg je kalvinist, neljubazan, mrk ovjek, netrepeljiv prema nekonvencionalnim religijskim pravcima. Po njegovu miljenju svatko bi trebao biti majstor svog zanata, pa bi tako kova trebao znati sve o svom ekiu, poljoprivrednik sve o svom plugu, a kapelan sve o svojim uvjerenjima. Jasno je pokazao koliko prezire i mene i moju sveeniku slubu. Kada sam prvi puta propovijedao satniji, istaknuo je da je njegovo miljenje da propovijed koja se ne zadrava na vjenom prokletstvu nije od koristi ljudima koji se svakodnevno suoavaju sa smru te da bi se obratio svojoj supruzi da je elio uti ljubavnu pjesmu.

Provukao sam rukom kroz kosu, koja se zapetljala u neuredne uperke dok se suila, poput odbaene kukuruzne svile pri ienju. Bolno je podii ruku ak i za tako neznatan napor. Svaki mii je bolan. Teta je moda imala pravo to je gorko osudila moj dolazak amo: etrdeseta godina ivota nije doba za ovakav pothvat. A opet, kakav bih to ovjek bio, ja koji sam imao toliko toga rei u natjecanju rijei, kad bih izbjegavao odgovornost u ovom natjecanju krvi? Stoga

u ustrajati ovdje, sa svojom braom po oruju, dok me noge nose. No kao to mi je danas rekao vojnik iz Millburyja: Sudim da je put Virginijom teak.

Spremio sam preklopni stoli u ruksak. Glavninu opreme ostavili smo ovdje na otoku, no deka mi se natopila vodom dok sam pokuavao osuiti sebe i svoju mokru odjeu. Ipak, u vuni, mokroj ili suhoj, nae se toplina. Odnio sam je mladcu koji je na obali rijeke skvren leao i naricao. Djeak je drhtao, potpuno mokar. Vjerojatno e do jutra gorjeti u vruici. Hoe li poi sa mnom dalje od obale, do nekog toplijeg mjesta? upitao sam. Budui da nije odgovarao, zamotao sam ga u deku na mjestu gdje je leao. Obojici e nam noas u snu biti hladno. A opet, mislim, ne onoliko hladno koliko Silasu Stoneu.

Nakon to sam se dugo probijao kroz blato na mjestu gdje se obala malko nagibala, uz nemale potekoe uspeo sam se na pokoeno polje. U podrhtavanju logorske vatre razaznao sam malu skupinu pokretnih ranjenika koji su bezvoljno sjedili u udubini sjenika gdje e drhturei provesti no. Od njih sam pokuao doznati gdje su podignuti bolniki atori. Nema atora; koriste kuu nekog starog secesionista, rekao je jedan vojnik previjajui ruku. udno mjesto, usko poredani velki bijeli kipovi i sobe pune starih knjiga. Tam ivi taj stari secesionist, izgleda da je puko ko glinena posuda kad je baci na kamen, sa samo jednom ropkinjom koja se brine o njem. Mo vjerovat, ona i pomae naem kirurgu. Meni je pregledala ranu i fino ju previla, vidi, rekao je i namignuo, ponosno diui udlagu. Rekla mi je da je tam bilo puno robova, a ona jedna jedina nije pobjegla.

Mislim da taj vojnik nije znao gdje mu je glava, a gdje rep, jer su njegove upute do kue bile sve samo ne suvisle, a njegov je prijatelj, iji je vrat bio povezan te nije mogao govoriti, uporno mahao rukama protivei se svakom pravcu na koji me je dotini uputio. I tako sam iao naslijepo, po tmini, odjednom se ponovno naavi na obali rijeke, ne znajui je li udaljenija obala Maryland ili Virginija. Okrenuo sam suprotnim smjerom te naiao na ianu ogradu koja je vodila pokraj ruevina graevine koja je neko zasigurno bila itni mlin. Nastavio sam pratiti ogradu dok nisam doao do vrata. S druge strane prostirao se prilaz uokviren redovima drijena, a izmeu njih pruala se poljunana staza koja nije bila milostiva prema mojim bosim nogama.

I tada sam po mirisu znao da sam na pravom putu. Kad barem poljske bolnice ne bi uvijek imale posve isti zadah, zadah zajednikih rovovskih nunika. No tako to mora biti kada metal otvara utrobe ivuih ljudi, a otpad probave prolije se uokolo. A osjeti se, takoer, i drugi smrad, smrad svjee izmesarenog tkiva, za me gotovo jednako odvratan. Zastao sam, zakoraio sa strane u grmlje i izbljuvao gorku kiselinu. Neto u vezi mog trenutanog stanja, tako presavinutog i slabog, dozvalo mi je u um sjeanje na oca i ibanje zato to sam odbio pojesti svoj dio usoljene svinjetine. On je smatrao da upravo zbog bezmesne prehrane nevoljko izvravam svoje dunosti. No razlog zbog kojega sam zabuavao u svojim zadaama bila je opakost i okrutnost istih. Nijedna dua

ne zasluuje mukotrpno raditi po cijeli dan s upregnutim utim volovima, nevoljnima, koe ormom izlizane do mesa, a u velikima im praznim oima ni trunka nade. Klipsanje za stranjicama goveda od zore do sumraka, gaenje po hrpetinama njihova svjeeg izmeta to iscrpljuje duh. A tek svinje! Kako jesti svinjetinu kad jednom uje vriskove klanja u trenu kada crna krv potee u mlazu?

Moda zbog tame, ili drugog godinjeg doba. Moda zbog svoje uljivosti, tuge ili izmorenosti. Moda jednostavno zato to je dvadeset godina jako mnogo vremena da aktivan um zadri neko sjeanje, da ne spominjem um pun tamnih i uznemirenih kutaka koji preklinju za zaboravom. to god bio sluaj, bio sam ve na polovici irokih kamenih stuba prije no to sam prepoznao kuu. Ve sam bio ondje.

GLAVA DRUGA

Ve sam bio ondje jednog proljetnog jutra s maglom ponad rijeke tako gustom da se inilo kao da je pokal s neba izlio sve svoje mlijene oblake na dolinu. Bilo mi je osamnaest godina i bijah pjeice preao, u etapama, dug put od luke u Norfolku. Bio sam vitak i snaan, kose opaljene suncem toliko da je gotovo bijela izvirivala ispod oboda slamnatog eira.

Tada je tamo bila mala skela koja je na zahtjev zastajkivala na gatu smjetenom na sjevernom vrhu otoka. Hir me nagnao da siem upravo ondje te sam preao dva i pol kilometra do kue, zvidukajui pjesmu o splavaru koji je tjerao lau preko rijeke. Bijeli drijenovi uzdu prilaza bili su u cvatu, a ljepljivi zrak mirisao je po medu, za razliku od prohladnog svibanjskog jutra u Spindle Hillu koje je mirisalo na blato. O motku koju sam nosio na ramenu privezao sam dva kovega te sam tako bio potpuno bespomoan kada su dva mastifa lajui potrala za mnom, a kamenii poletjeli ispod njihovih debelih, brzih apa. Moglo bi se rei da je to bila tipina dobrodolica pokuarcu iz Connecticuta, jer na je ugled bio sve samo ne blistav. Previe nas se je, u potrazi za dobiti, odreklo potenja u zamjenu za prepredenost, odreklo pristojnosti u zamjenu za sirovost. No ja sam znao sa psima: kod kue smo imali kotskog ovara koji je bio poput dodatnog para ruku kad je trebalo skupiti ovce. A nauio sam jo par stvarica na putu od Norfolka, najkorisnijom od kojih se pokazala ta da ako te zaskoi lajui i reei Kerber, pozovi ga k sebi radosno i oduevljeno. Devet od deset pasa pozdravit e strah agresijom, a prijateljstvo dobrohotnou. Dok sam stigao do kue ove dvije zvijeri poskakivale su pokraj mene, trljajui svoje velike slinave njuke o moja bedra.

Mlada slukinja stajala je na vrhu stepenica s izrazom na licu koji je odavao iznenaenje, a moda pomalo i ozlovoljenost ovime. Otro je zazvidala, a psi su spustili ui dok su joj postrance prilazili. Ova dvojica prije bi ve na pola prilaza imala u zubima vau unku, negoli se ovako umiljavala. Glas joj je bio neoekivan: istanan i zvuan poput zvona. Stajala je s rukama na bokovima, a dugoprste ruke, tamnosmee gore i blijedoruiaste ispod taj kontrast me jo iznenaivao poivale su joj na pojasu utirkane suknje s krem i sivim prugama, koju je nosila uz savreno ist prslui visokog ovratnika. Oko glave bio joj je svezan pleteni al boje cikle, to je ostavljalo zgodan dojam naspram njezina bakrena obraza. Sama njezina pojava bila je sjajan predznak: kuanstvo koje odrava svoje robove tako urednima mora da je iroke ruke.

Dok je silazila stubama do mjesta gdje sam stajao, spustio sam svoje kositrene kovege, zamahnuo eirom i namjestio svoj najlaskaviji smijeak. Manire su na Jugu vane; susreo sam ak i poljske radnike, polugole i bose, koji su se vladali s vie dostojanstva negoli prosjena obrazovana osoba iz Nove Engleske. Takoer sam nauio da je pridobivanje posluge vieg ranga prvi cilj putnika namjernika koji se bavi prodajom. Napokon, oni su prenosili vau molbu za prijam gospodaru ili gospodarici, to je mene vie zanimalo a to su mogli uiniti na bezbroj za vas vie ili manje povoljnih naina.

Budui da bos mjerim svoju visinu na neto vie od sto osamdeset centimetara, nisam ba naviknut biti oi u oi sa enom. No toga su dana moje svijetloplave oi ponirale u njezine tamne oi, u kojima se odraavao blagi podsmijeh. ak i sada sjeam se da sam prvi odvratio pogled.

Mislite da ete i mene armirati poput pasa, rekla je onim srebrnkastim glasom. Jenki, zar ne? Iz Connecticuta? Otro je uzdigla bradu i zapucketala jezikom. I prethodni pokuarac koji je proao ovuda bio je djeak iz Connecticuta. Kuharici je prodao staklenku drvenih mukatnih oraia.

Sram ga bilo! rekao sam, a to sam i mislio premda sam vidio mnoge svoje takmace kako u besposlenim satima pokraj logorske vatre rezbare sline lanjake.

Ne vjerujem da e kuanstvo zanimati vai artikli, no bili bismo nemarni kada vam u toplo jutro ne bismo ponudili hladno pie.

Eto ga, pomislio sam. Crna ropkinja, vjerojatno jo nije ni mojih godina, a vlada se na nain kojega se ne bi posramio ni plemi. Nitko koga sam kod kue poznavao nije tako govorio, ak ni sveenik. Spindle Hill na visini od tristotinjak metara, do kojeg vodi samo jedna uska cestica, zbito je mjestace u kojem se govori rijetko narjeje, koje nije odmah razumljivo ak ni narodu iz Hartforda, udaljenom tridesetak kilometara. Kod kue nisam bio besposlena budala nego blesavi insan. Mnoina rijei dom u naem rijetko naseljenu seocetu bila je domi, a kada je moj otac elio neto ustvrditi, svoju bi izjavu zakljuio rijeima matre mi. Ni stoljee me nije dijelilo od pradjedova koji su silom istrgnuli naa polja iz divljine borova, kamena i hrasta; na dom, koji je svojim rukama sagradio moj otac na istini nastaloj od vatrenog kruga indijanskog lovca na jelene, sastojao se od tri prostorije nainjene od irokih, neobojenih dasaka koje su ve poele propadati. Nadao sam se da u pomoi ocu namaknuti sredstva za gradnju novog doma te sam se znao radovati danu kada u se vratiti sa zaradom od pokuarenja u rukama. No negdje uzdu Yorka ili Jamesa prestao sam eznuti za tim danom. Sada, na vlastitu sramotu, znao sam se uhvatiti kako zurim u dokone, svilom okruene supruge vlasnika plantaa i rumenim se pri pomisli na radom izmuenu majku, glinena joj lula poiva na bradi s koje stre zastranjele dlake, ruke joj uposlene beskonanim napornim radom, od trenutka kada u tmurno praskozorje dotaknu kravino vime do kasno uvee, kada spuste unac tkalakog stana za lan.

Bio bih vam vrlo zahvalan na toj ljubaznosti, odgovorio sam, razmiljajui kako je divno to to boravak uz ljude plemenitih manira neizbjeno

uzdie vlastite. Mlada ena povela me oko kue kamenih zidova kroz niska vrata u uredan kuhinjski vrt, gdje su glavoliki ljubiasti vrhovi paroga stajali uspravno poput straarskih kuica, a niske se gredice jagoda objesile pod teinom ranih zelenih plodova. Ovdje e se astiti bobicama prije no to tlo kod kue okopni. Pratio sam je, primijetivi njezin hod: savreno uspravna, a opet savreno neusiljena.

U kuhinji od zdravih jutarnjih mirisa prenih pogaica i dobre, jake kave eludac mi se poeo stezati od enje. ta s to dovukla, Grace? upitala je kuharica, ena irokih bokova i ravna lica okupana znojem. Moja glad mora da je bila oita, jer je kuharica bez ijednog pitanja postavila pred mene kositreni tanjur na kojemu je bila poslagana velika hrpa pogaica, usput komentirajui pokvarene obiaje ljudi mog soja i govorei kako se ona ne nastoji sprijateljiti s ljudima koji od nje rade budalu. ustro sam kimao glavom dok sam licom trpao hranu u usta.

U mojoj opremi nema mukatnih oraia, gospojo, rekao sam. Samo mnogo korisnih i lijepih stvari za poboljanje stanja tijela i duha.

Tako znai? odvratila je, a iroka joj se usta spustila u pretjerani pokuaj mrtenja. Bolje ondak poka Annie svoje jenkijevske stvarce jer ja nemam vremena za ljenarenje.

Kad sam se uputio iz Norfolka, bio sam ponosan na svoje prekrasno lakirane kovege s unutarnjim zakucima i poliicama te pametnim zaponcima za dranje zaliha na mjestu. Sadraj tih kovega sam sam odabrao nakon pomnog razmiljanja te sam tada smatrao da je moja roba krasna. Najvie sam uloio u ono to bi moglo biti privlano enama, jer sam oduvijek bio oputeniji u njihovu drutvu negoli u drutvu vlastita spola. Imao sam eljie od kornjaevine za koje me je trgovac luksuznim predmetima uvjerio da su posljednja moda; nakit i amulete, granate i biserje, mreaste kopice i rumenila; mirisne ekstrakte i ulja, fine sapune i pomade; srebrne naprstke te zlatne i srebrne okvire za naoale u kutijicama od tvrde konjske koe; ivau svilu i pamuk, konac, gumbe i igle sa srebrnim i zlatnim uicama; kutije za olovke, noeve za pisma, kare (Rogersove, na trgovevu preporuku); karte i oblate; lepeze i ice za violinu; te mnotvo oslikanih kockica i slagalica za djecu. Na dnu svakog kovega drao sam knjige. Njih nisam dobio od trgovca u Norfolku nego zamjenom tijekom putovanja, gdjegod sam mogao. Prodirao sam ih, svladavao sadraj prije no to ih, u zamjenu za neproitane, predam u nove ruke.

Kao to sam ve rekao, ponosio sam se ovim stvarima kad sam se prije toliko mjeseci uputio iz Norfolka, no sada sam znao da su veina toga drangulije. Nauio sam to polako, jer su supruge vlasnika plantaa uljudno pokazivale zanimanje, divei se nakitu, no kupovale su samo korisne trice poput ivae svile ili igara za djecu. Nisu me njihove rijei nego moje vlastite oi uvjerile u mane moje robe, jer su mnogi domovi u koje sam bio primljen bili hramovi elegancije, u kojima su ak i soljenke vrlo lako mogle biti djelo nekog renesansnog srebrnara iz Firence ili Brugesa. A tek nakit! U usporedbi sa sjajnim biserima koji su se ovijali oko vitkih, mladenakih vratova te blistavim

draguljima u okruju starih obiteljskih dragocjenosti, vrlo brzo uvidio sam kvalitetu svojih plagijata.

No knjige su bile potpuno druga stvar. Barem njih nisam se imao zato sramiti. Dobro se sjeam to sam imao kod sebe toga dana jer su mi one i osigurale boravak u tom prekrasnom domu, no i prouzroile moj prenagli odlazak. Imao sam stare miljenike, poput Hodoasnikog postajanja, ali i novije steevine kao to su Wordsworthove pjesme i predgovori, Marshevo izdanje Coleridgeovog Prirunika za razmiljanje, Cowperov ivot i pisma, Lavaterova Fizionomija, Johnsonov Rasselas, Goldsmithov Vikar iz Wakerfielda i Ogled o ljudskom razumu Johna Lockea. Za djecu imao sam Ameriku pisanku Noaha Webstera i lijepo ilustrirane knjiice pounih basni u kojima su se nalazile basne o lisici i grou te o mljekarici koja je prolila mlijeko.

Kada je ugledala knjige, visoka ropkinja imenom Grace uspravila se i upitala bih li elio vr tople vode da se uredim prije no to me povede do gospodarovih odaja. Premda sam se toga jutra prije prelaska rijeke obrijao na obali, razveselio sam se ovoj prilici da se operem u toploj vodi. Kada se Grace vratila, rekla je da gospodar moli da ponesem samo knjige, a ostalo ostavim. Povela me je uskim hodnikom koji je spajao kuhinju, kotlovnicu i mlijenu kuhinju, a vodio do svjeeg i prostranog dijela kue za stanovanje. Kua nije bila posebno velika, ni priblino najotmjenija u kojoj sam bio neke kue vlasnika plantaa uzdu Jamesa bile su gotovo palae no bila je savreno skladna i istanano namjetena. Bijeli zidovi uzdizali su se do visokih stropova ukraenih paljivo izraenim girlandama i rozetama. Turski sagovi u bojama dragulja na tamnim drvenim podovima davali su osjeaj topline. U sreditu kue zavojite stube ureene uzorkom cvijeta akantusa uspinjale su se iz ovalnog predsoblja. Grace mi je svojom dugoprstom rukom rukom koja se inila nenaviknutom na teke poslove, pomislih ukazala na to da bih trebao sjesti na mramornu klupu koja je pratila krivulju junog zida, tono preko puta izrezbarenih vrata uokvirenih mramornim kipovima Apolona, Dafne i Okovanog Prometeja. Ovo je gospodarova knjinica. Uskoro e vas pozvati, rekla je Grace i pohitala ususret dunostima.

S desna mi se nalazio masivan ulaz u kuu, iroka vrata okruena koso rezanim staklom kroz koje su prodirale zrake svjetlosti. I tako sam sjedio ondje, promatrajui kako se zlatna jutarnja svjetlost razbija u majune duge. Budui da sam zurio u sjajnu svjetlost, kada je napokon otvorio vrata knjinice, nisam ga dobro vidio, jer je stajao u sjeni. Samo je ostavljao utisak na mene; utisak iznimne visine, vrlo uspravna dranja i blaga glasa.

Dobar vam dan, gospodine. Biste li bili tako ljubazni da uete? Uao sam, zastao i okrenuo se oko sebe kao da sam na vrtuljku. Bila je to

prostorija dvostruko via od uobiajene, s uskom galerijom na polukatu. Knjige su popunjavale svaki kutak. Vrlo velik, jednostavan i prekrasan stol od palisandrovine stajao je u sredini.

Augustus Clement, predstavio se, pruajui ruku. Prebacio sam knjige u pregib lijevog lakta i odsutno se rukovao, oaran veliinom njegove zbirke.

Oduvijek sam raj zamiljao kao neto slino knjinici. Sada znam kako izgleda. Jedva sam shvatio da sam to rekao naglas, no gospodin Clement se nasmijao i potapao me po ramenu.

Ljudi vae profesije dolaze ovamo, ili su, bolje reeno, dolazili prije negoli mi se ki udala. Mislim da se prialo da je kako se kae? Lakovjerna? Bilo kako bilo, tijekom godina kupila je hrpetinu beskorisnih stvarica od vaih kolega; mislim da je ustvari samo voljela razgovarati s mladiima. No nikada nisam naiao na nekoga od vas koga zanimaju knjige. Poloite ih ovamo, molim vas.

Stavio sam ih na stol od palisandrovine, a on je urno poeo pregledavati hrpicu. Sada kada sam vidio koliko je velika njegova knjinica, sumnjao sam da e pronai neto to bi ga zanimalo. No Lavaterova Fizionomija zapela mu je za oko. Ovo izdanje je kasnije od onoga koje ja posjedujem; znatieljan sam u pogledu prepravaka. Recite Grace to traite za nj i ona e se pobrinuti oko plaanja.

Gospodine, ja ne prodajem knjige za novac. Oh? Mijenjam ih razmjenjujem knjiga za knjigu, znate. Tako imam neto

novo za itanje tijekom putovanja. Tako znai! Sjajna zamisao! uzviknuo je. Premda tako neete zaraditi. Naravno da me zanima zarada, gospodine; to je nunost za mladia u

mojoj situaciji. No vjerujem da me neete smatrati neodgovornim ako vam kaem da me vie zanima irenje bogatstva vlastita uma.

Dobar odabir rijei, gospodine March, je li tako? Vidite, okolnosti su takve da danas imam posla drugdje, pa zato se vi onda ne biste posluili knjinicom. Uinite nam ast i pridruite nam se na veeri te mi tada moete rei koju biste knjigu uzeli u zamjenu za Lavatera.

Gospodine, ne elim vam se nametati... Gospodine March, time biste mi uinili uslugu. Kuanstvo mi je trenutno

pusto. Sin i upravitelj poslovno su odsutni. Samoa ne prijateljuje sa spoznajom. Morate biti svjesni da mi na Jugu patimo od odreene neuhranjenosti uma: cijenimo umijee razgovora vie od bavljenja knjievnim radom, pa kada se okupimo, sve je to radi kavalirtine i uitka u zabavi. Mnogo se toga moe rei u prilog naem agrarnom nainu ivota. No ponekad zavidim vaim uurbanim sjevernim gradovima, gdje su geniji nabacani na gomilu poput pela, i proizvode med u obliku intelektualnih postignua. Volio bih s vama razgovarati o knjigama; budite tako ljubazni i podarite mi jednu veer.

Gospodine Clement, bit e mi veliko zadovoljstvo. Odlino. Unaprijed se radujem. Zaustavio se kod vrata i okrenuo. Grace

je spomenula da imate neke artikle za djecu. Uzet u to god imate od slikovnih slagalica ili igara za nepismene darovi za maliane robova, znate. Samo recite Grace koliku naknadu smatrate prikladnom.

Svjestan sam da je pouda visoko na popisu smrtnih grijeha. A opet, pouda zatezanje grla, krv u obrazima, luaki apetit jedina je rije koja tono opisuje moje osjeaje toga jutra, nakon to su se obojena vrata zatvorila, a ja ostao sam sa svim tim knjigama pred sobom. Mogao bih rei da sam do popodneva bio spreman zavoljeti gospodina Clementa. Jer, poznavati neiju knjinicu donekle je jednako kao i poznavati um te osobe. A ovaj um bio je plemenita dosega, irokih interesa, tankoutna ukusa.

U odreenom trenutku Grace je pokucala i donijela mi hladnu uinu na pladnju, no ak i da u njoj nije bilo mesa, ne bih zastao da je pojedem. Nisam elio potratiti ni trenutak vremena koje sam imao za pomno itanje knjiga. Otprilike sat prije veere ponovno je dola, zapucketala jezikom na netaknutu hranu i ponudila da me otprati do mojih odaja trebao sam se smjestiti u kolibu odsutnog upravitelja imanja. Ondje sam se pokuao pristojno odjenuti unutar vrlo strogih ogranienja svoje garderobe. Ne prvi puta otkako sam na putu, ustruavao sam se pojaviti na uljuenoj veeri u odijelu od grubog lana, poetog na naim vlastitim poljima, a ispredenog i saivenog rukom moje majke. vrsto sam odluio sauvati dio zarade za pristojno odijelo kod njujorkog krojaa kada se vratim na Sjever.

Gospodin Clement ekao me je u salonu za primanje. Bio je sam. Nadao sam se da u upoznati gospodaricu kue. Mora da mi se na licu ocrtavalo iznenaenje.

Gospoa Clement eli vam dobrodolicu i alje isprike. Ona nije dobro, gospodine March: ne veera dolje. Meutim, rekla je da bi vas vrlo rado upoznala sutra, ako ete biti ljubazni i posjetiti ju. eljela bi uti utiske koje ste putovanjem oblikovali o Virginiji.

Nikada nisam imao naviku konzumirati alkohol, no iz pristojnosti prihvatio sam au ampanjca koju mi je gospodin Clement ponudio. Raspoloenje mi je ionako bilo na visokoj razini zbog uitaka toga dana, a do trenutka kad smo sjeli u zgodnu blagovaonicu, gorki mjehurii kao da su me nosili uvis. Uao je crnac sa srebrnim pladnjem na kojemu je komad krvave govedine plivao u sjajnoj utoj masti. Kapi s ovog komada zarazile su i krumpire, ime su mi postali nejestivi. Sljedee to je ponudio bilo je jelo od povra te sam prihvatio obilnu porciju. No kad sam prinio vilicu ustima, namirisao sam svinjsku mast i bio primoran odloiti pribor.

Meutim, jedva da sam i primijetio glad, potpuno zaokupljen razgovorom. Ne bih sada znao rei kojih smo se sve tema dotakli, no znam da smo preli iz svijeta starine u moderni svijet, od rimskog Katona do naeg revolucionarnog Catosa, od Kantovih razmiljanja o suopaaju do Coleridgeovih razmiljanja o Kantu te do Schellingova nepriznata utjecaja na Coleridgea. Clement je usmjeravao, a ja sam pratio, pri emu se vino na prazan eludac pokazalo nepostojanim gorivom za takav let. Gotovo da nisam ni zapazio premjetanje iz blagovaonice u salon za primanje i ne znam koje je bilo kasno doba kada je Clement napokon naslonio ruku na kojoj je svjetlucao pristao prsten peatnjak na obraz ve siv od iscrpljenosti.

Oprostite mi, no nisam naviknut baviti se problemima imanja, to sam danas morao. Obino moj sin i upravitelj izlaze na kraj s poslovanjem farme, pa do mene dolaze samo pitanja od najvee vanosti. Budui da su oni na putu, ja se moram angairati te je moj umor posljedica toga. No ne sjeam se kada sam posljednji put toliko uivao u drutvu nekog mladia. Vi, gospodine March, imate brz um. Vidljivo je da ste mnogo itali s obzirom na vau mladost i, oprostite to to spominjem, okolnosti u kojima vam to zasigurno nije bilo lako. Ako to ne odudara od vaih planova, ovdje ste dobrodoli onoliko dugo koliko vam je volja ostati.

Meu pokuarcima iz Connecticuta kruila je izreka: uvaj se dobrodolice plantaera. Mnoge su mladie upravo ovakve ponude kakvu sam ja sada dobio odvratile s puta i od zarade te su svoje putovanje zavrili besposlenim banenjem. A ipak, u tom razdoblju bio sam gladan znanja te nisam mogao odoljeti mogunosti da provedem jo neko vrijeme istraujui kako knjinicu, tako i intelekt gospodina Clementa.

Sljedeeg dana posjetio sam gospou Clement. Tu ljepoticu ogromnih oiju odjevenu u pjenasto more bijele ipke i broderie anglaise zatekao sam kako se odmara u poivaljci u suncem obasjanoj dnevnoj sobi. Grace je sjedila pokraj nje u stolici s visokim naslonom i itala poeziju sa zapanjujuom istananou izraaja. Hvala, draga Grace. Kao i obino, bilo je draesno. Zato se sada, kada je ovaj pristao mladi doao amo da me zabavi, malo ne odmori? uvi govor gospoe Clement, opazio sam kako je Gracein glas izvjeban tako da lii na glas njezine gospodarice, ali ipak, glas ropkinje, prirodno nieg tonaliteta, bio je bogatiji i zvuniji.

Gospoa Clement ispruila mi je ruku u znak pozdrava. Dodir njezine koe vrue, suhe, papiraste okirao me. Usrdno sam se potrudio sakriti susprezanje. Suprug mi je rekao da ste razgovorljiv mladi, no nije spomenuo koliko ste pristali. Zaista zlatni mladac o kojem pjesnici piu. Mora da vam se sve ljepotice Virginije bacaju pod noge! Djevojaki je zahihotala. Stidljivo sam se nakaljao. Grace me prostrijelila hladnim pogledom dok je umetala svilenu knjiku oznaku u tanki svezak, nakon ega je neopazice napustila sobu. Gospoa Clement primijetila je da oima pratim njezin tihi izlazak. Ispustila je uzdah. Ponekad mislim da mi je ta djevojka vie prirasla srcu ak i od vlastite keri. Smatrate li da sam zbog toga zla, gospodine March? Nije oekivala odgovor pa ga nisam ni dao. Sin svijetu znai toliko mnogo, no ki se uda mlada i napusti vas. Moja ki udala se prolog ljeta, a imala je tek petnaest. Moete li to zamisliti? Tako mala djevojica, a trebala bi biti gospodarica vlastitog velikog imanja. Premda, upozorila sam je. O, da, pokuala sam. No ona je zatoptala svojim ljupkim noicama i odluila prihvatiti prosidbu mladog gospodina, bez obzira to smo joj i otac i ja savjetovali da prieka. Mladi znaju biti svojeglavi, gospodine March, to bi vama trebalo biti poznato, budui da ste i sami tako mladi. Pa i vi ste gotovo djeai...

U studenom u napuniti devetnaest, gospojo.

Vidite? Djeai, kao to sam i rekla... No vrlo dobro oblikovan djeak... Velike tamne oi odmjeravale su me. Koliko ste visoki? Sto osamdeset centimetara?

Malo vii, gospojo. Krasno. A imate i iroka ramena. Ja jako volim visoke mukarce irokih

ramena. Moj suprug je visok, ali on cijeli Boji dan provodi u svojoj knjinici i bojim se da je izgubio muevno dranje koje bi mogao povratiti samo da malo vie vremena provodi na otvorenom, jaui... Jo jednom se nasmijala, ekscentrino i muzikalno, no onda se, kada su joj uskomeane misli odletjele na odsutnu ker, ponovno namrtila. Rekla sam joj: Marianne, mogu te zvati gospodarice, ali mora znati jednu stvar: na veini velikih plantaa, gospodarica je najvei rob od sviju. Opet je zahihotala. Kaem vam, gospodine March, Grace ima mnogo vie slobode negoli moja ki sada. Nema slobodu napustiti me, ne: to nikada nee imati. Grace je moja, ovdje sa mnom zauvijek. Roena je upravo ovdje, znate. Gospodin Clement darovao mi ju je kao svadbeni dar. Tako lijepo djetece. Valjda je mislio da bih na njoj mogla vjebati majinske vjetine dok ne dou naa djeca. Tko bi pomislio da e prvi esej biti najrjeitiji? Nauila sam je itati, znate. Bez muke, potpuno bez muke. Usvojila je slova mnogo bolje od mene u toj dobi i mnogo bolje od Marianne. Ne znam to bih sada, ovako bolesna, da nema moje Grace da mi ita. Moja ki nikada nije marila za knjige. U djevojci uope nije bilo poezije. Ne mogu se dosjetiti zato. Moete li vi, gospodine March? Ne, kako bi vi o tome mogli imati miljenje? Vi je niste upoznali, je li tako? Oprostite, misli mi znaju odlutati. To je zbog bolesti. Sin mi je vrlo zaposlen. Nikada mi ne dolazi u posjet. Nije ga bilo danima...

Koliko sam shvatio, gospojo, odsutan je poslom. Da, jest. Gospodin Clement nije mi to spomenuo. To je zbog bolesti,

znate? Zaboravljam stvari. Kada siete, poaljite mi sina, hoete li? Zar ne mislite da bi djeak trebao posjeivati svoju mamicu? Mislim da time ne traim mnogo. A moja ki tek, mislili biste da e barem ona doi. Ali ne, ona se udala, zar ne? Kamo je ono otila? Ne mogu se sjetiti imena imanja. Sjajan enik, sjeam se da su svi tako govorili. Najbolja partija te sezone. No ne mogu se prisjetiti za koga se ono udala... Grace zna. Okrenula je glavu. Grace, tko je bio taj gospodin? Okretala se, traei na sve strane odsutnu ropkinju. Pogled joj je bio izbezumljen. Gdje je Grace? Glas joj je zakripao kao kad no zagrebe po tanjuru.

Poslali ste je van, gospojo. Vratite je! Vratite je! Ne mogu ostati sama s mukim posjetiteljem! to bi

rekao gospodin Clement? Grace! Od nastojanja da uzvikne poela je kaljati, grei se u groznim, iscrpljujuim napadajima, iskaljavajui krv na rupi. Grace, koja mora da se vrzmala u blizini, na prstima je ula u sobu nosei vr limunade s metvicom. Napunila je au i ponudila je gospodarici. Gospoa Clement drhtavom je rukom prihvatila pie i edno ga ispila. Grace je njeno

podignula pramen blijede kose koji je izvirio ispod ipkaste kapice, spremila ga i pomilovala obraz suh poput pergamenta.

Mislim da je gospoa Clement umorna. Sigurna sam da bi voljela da je posjetite jo koji put, nekom drugom prilikom moda.

Kimnuo sam i s olakanjem se povukao. Kasnije tog svjeeg poslijepodneva odetao sam u polja. Svjetlost je koso padala na poljske radnike odjevene u svijetlu odjeu, koji su pjesmom pratili saenje ivopisnih zelenih presadnica duhana. Udahnuo sam mirisni zrak i pomislio da svjedoim prekrasnom prizoru, u usporedbi s oskudnim poljima Spindle Hilla. Nisam obiavao pjevati dok sam radio. Prije bi se moglo rei da sam proklinjao, jer je kamenito tlo otupjelo lemee pluga, a nepokorne zvijeri tvrdoglavo su stajale. Okrenuvi natrag prema kui, naiao sam na Grace koja je brala rue u cvjetnjaku.

Pridravao sam joj koaru dok je pokuavala dosegnuti cvijee na visoku luku isprepletenih grana akacije. Kad je ispruila ruku, onako gipka i vitka, i sama se doimala poput grane. Gospodin Clement nije vas upozorio to moete oekivati od gospoine bolesti, zar ne? Nisam ni mislila da jest. Teko prihvaa injenicu da ona kopni. Nikada nije bila potpuno zdrava, no prije dvije godine doivjela je nezgodu. Jahala je, izlazila iz sjenovite ume na osunanu livadu kad joj se kobila prestraila i zbacila je. Otad je mui osjeaj ravnotee pa se dri kaua. Kaalj i vruica pogoravaju se, vjerojatno od manjka vjebe i svjeeg zraka. Uasno se plai svijeta, gospodine March. Kada stoji, vrti joj se u glavi i osjea se kao da iznova pada s konja. Ovih dana mnogo spava, to je pravi blagoslov.

To zasigurno jest; mislim, tako vi moete predahnuti. To je blagoslov za nju, gospodine March. Ona je ta kojoj treba predah

od vlastitih strahova, vlastite zbunjenosti. Osjeao sam estinu njezina prijekora. Voli vas kao majka, izlanuo sam. Okrenula se i paljivo smjestila rue u koaru te me mirnim pogledom

paljivo promotrila. Nisam znao odgonetnuti izraz na njezinu licu. Kad je progovorila, glas joj je bio dubok, a reenice odsjene. Doista? Ne bih znala. Gospodin Clement prodao mi je majku na Jug kada sam imala godinu dana. Oduzela mi je koaru i odetala, uspravna, lelujava, putiem prema kui.

Te veeri gospodin Clement bio je sav u Lavateru te smo s tih tema preli na knjigu Samuela Mortona o ljudskoj lubanji zgodno novo izdanje kojemu su me privukle elegantne korice. Gospodin je Clement vrlo velikoduno ponudio upravo nju u zamjenu za nj vrlo nepovoljnu. Odanle nismo mogli zaobii znanost nigerologije, kako ju je nazvao gospodin Clement, odakle smo malim koracima doli do pitanja ropstva. Mislio sam raspravu zapoeti hvalom glatkog upravljanja imanjem te odnosima privrenosti i povjerenja koje sam uoio izmeu gospodara i slugu.

Povjerenje! Nasmijao se, briui bradu tekim damastnim ubrusom. Jedini nain za odravanje robova potenima jest ne vjerovati im! Zasigurno je primijetio da sam se lecnuo. Smatrate li to otrom procjenom, gospodine

March? Usudim se rei da jest otra, no, na alost, takoer je istinita. Naime, imao sam susjeda, sjajan je to bio momak, ivio je zapadno od ovog imanja, u Piedmontu. Nikada nije znao kazniti robove. Neki deko jednog je dana bio drzak te je taj moj prijatelj nevoljko posegnuo za biem, kad je deko zgrabio granu bijelog hrasta i mlatio njome po prijateljevoj glavi dok je nije pretvorio u kau. Lice mu je poprimilo izraz gaenja te je odloio natovarenu vilicu i pokazao prisutnom robu da odnese tanjur. ovjek jedva da je iziao, a vjerojatno nas je jo mogao i uti, kad je ovaj nastavio. Uzmite bilo koji porok, gospodine March: lijenost, prijevaru, razvrat, krau. Uzdajte se u roba i brzo, vrlo brzo ete vidjeti koliko su vjeti u svima i svakom od njih.

Ali, gospodine, zasigurno su same okolnosti stanja ropstva, a ne priroena narav robova, razlog takvim grijesima protiv asti. Srce je grimizno, bilo da kua u bijeloj ili crnoj grudi, a i zloa se moe jednako nastaniti u svakoj...

No ja ne govorim o zloi! gotovo radosno uzviknuo je Clement, lupivi dlanom od stol. Dirnuli ste u samo srce stvari! Govorimo li o zloi u etverogodinjem ili petogodinjem djetetu koje jo nije dosegnulo doba razuma? Nikako. Jer to dijete ne zna razlikovati izmeu potenja i neistine, niti razmilja o budunosti ili posljedicama nego samo o trenutnoj elji i o tome kako joj udovoljiti. Isto je i s Afrikancima. I oni su, moralno govorei, djeca te je na nama da ih vodimo i uvamo dok im rasa ne sazrije. A ja smatram da hoe, gospodine March. O da. Nisam ja jedan od Mortonovih sumiljenika, pa da mjerim lubanje. Ne smatram da je trenutni poredak nepromjenjiv. Ne sudite knjigu po koricama, gospodine March, niti po ilustracijama. Nosite sa sobom prilian svezak, ali uskoro ete shvatiti da su Mortonove metode nedostatne, vrlo nedostatne. Pa ak se i veliki Aristotel prevario po ovom pitanju: drao je kako niti jedna rasa osim Helena ne moe postati civilizacijom. Spustio je au na damastni stolnjak i rukom pokazao na ovu istananim ukusom namjetenu odaju, svjetlucavi kristal i fini porculan. Pa ipak, ovdje smo, vi i ja, iji su preci plavo obojani divljaci koji su glodali kosti dok je Aristotelov grad cvjetao. Zamahnuo je ubrusom i njeno obrisao usne. Svjetlost svijea treperila je na njegovu peatnjaku.

Ropstvo e s vremenom izumrijeti. Ne dok sam ja iv. Ne dok je moj sin iv. No zasigurno e izumrijeti dok Afrikanci svakom sljedeom generacijom budu moralno sazrijevali. Sam njihov boravak meu nama ve je donio veliku i sretnu promjenu njihova stanja. Izdigli smo ih iz noi u dan, gospodine March. No posao nije ni blizu svretku. Na nama je da preuzmemo na se ulogu stroga oca. Ne trebamo ih pourivati iz njihova djetinjstva, kakvo god ono jest. A ako to ponekad podrazumijeva pribjegavanje kanjavanju, tako mora biti jer i otac kanjava muiavo dijete. No nikad u ljutnji. Naslonio se i iskapio au vina. Kada je nastavio, ton mu je bio misaon, prije kao da razgovara sam sa sobom nego da mene pouava. Pravi izazov za kranina predstavlja upravljanje crncem bez neumjerene strasti. Na taj nain ista nunost dobrog gospodarenja ne moe se zamijeniti za osobnu zlobu.

Oprostite, gospodine, prekinuo sam ga, no zasigurno ne mislite na bievanje?

Ne mislim na onakvo bievanje kakvo se mota po uzavrelim glavama vaih sjevernjakih tobonjih dobrotvora, odvratio je te se ponovno deklamativno nagnuo naprijed. Velika koliina bievanja nikada nije nuna. No neto bievanja jest. Za njihovo vlastito, kao i nae dobro.

Sloio je ubrus u uredan trokut, odloio ga i ustao od stola. Ustao sam s njim te smo se povukli u salon za primanje. Pustili smo temu na miru dok se rob u livreji vraao s kristalnom karafom konjaka koji je gospodin Clement velikoduno rastoio. Kad se deko povukao, gospodin Clement nastavio se na svoju raniju nit. Moda mislite da ropstvo slui na korist samo gospodarima, gospodine March, i moram priznati da u njem ima koristi: ta institucija oslobaa osobu rutinskih muka koje ometaju nesputan misaoni ivot. Ali nije sve tako jednostavno. Clement je zavrtio jantarnu tekuinu u svojoj ai, prinio je nosu i snano udahnuo. Oponaao sam ga. Pare su mi proistile sinuse i potaknule suze u oima. Kao to robu koristi moralni primjer gospodara i pogled na superiorno stanje ljudskosti, tako i gospodar pati zbog neodlonosti pruanja uzornog primjera. Miljenja sam da dranje sunjeva podvrgava narav istinskom testu: zbog potrebna suzdravanja bit e ili unitena, ili usavrena.

Udovi su mi postali topli i teki. Smijeio sam se i kimao glavom, mislei kako je on prikladan primjer, kako su sretni njegovi robovi. I ja sam se osjeao sretnim: laskala mi je njegova panja, svladala me je njegova mudrost te sam bio ushien to sam, barem nakratko, dio ovog vieg naina postojanja.

I tako su mi dani prolazili u najugodnijem spoju uenja i razgovora. Poloaj u kuanstvu ostao mi je fluidan. Premda sam veerao s gospodinom Clementom, a danju se slobodno sluio njegovom knjinicom, nisam spavao u kui nego u kolibi za osoblje te sam, kao i prvog dana, dorukovao u kuhinji. Na neki sam nain u ovom obroku poeo uivati jednako koliko i u veernjim razgovorima s gospodinom Clementom. Otkrio sam da kuharica Annie ima vrlo tanak oklop. Ispod njega bila je ona topla, njena dua, puna praktinog humora i majinskih osjeaja. Svoju djecu nije putala od sebe koliko je god to bilo mogue. ivahna sedmogodinja ki, vesela duica Prudence, istila je cipele ili trijebila graak, uvijek pronalazila neki zadatak za se i gledala na posao kao na igru. Justice je bio zgouni djeak, otprilike desetogodinjak, a njegov posao bio je donositi cjepanice i vodu, ribati zagorene tave te ponekad pomoi pri posluivanju. Annie mi je ponosno rekla da je Justice odabran za kunog slugu za razliku od njegova oca, koji je bio poljski radnik sve do smrti u nezgodi tijekom sjee. Ne kaem ja da on nije bio dobar ovjek, ne, gospon, moj Louis bio dobar i poten ovjek, skroz. Annie je mijeala tijesto dok je govorila, a kuhaa je usporila kruenje smjesom dok se prisjeala svoje prolosti. Stidljiv poluosmijeh osvijetlio joj je lice. Bila sam ja dadilja kad se rodio mladi gospar; mama je onda oe bila kuarica. Sjeam se da sam bila vani u dvoritu s mladim

gosponom i bilo je ljeto i cvjee poelo cvjetat, a kozokrvna tako slatko mirisala. Kad eto ti Louisa te napravi cjelu predstavu od prie s bebom, slago smjene grimase za njega i tako to. A ja rekla: Jel nije ljepo djete? A on kae: Stvarno je, al nije ljep ko ti, Annie, i polako iz takih gluparija nali se mi kod gospara da ga traimo dozvolu da se enimo. Jer on nama da da se enimo oe, da, gospon; on i gospodarca kau da je tako pravo. Ne trpe kad se neko tajno eni. Gospodarca rekla gosponu: Treba ubit govedo za fetu, i cjeli me dan prije svadbe drala u djejoj sobi, rekla da mladu niko ne smje vidit. Fino smo mi vjenanje imali, stvarno fino, a dobri mi Bog ostavio ovo dvoje fine djece da se po njima sjeam Louisa. Justice lii na svog taticu, rekla je, ponosno promatrajui svog zgodnog, utljivog sina. Nikada nisam uspio saznati to se Justiceu mota po glavi. Za razliku od njegove brbljave sestre, Justice je vrlo malo govorio. No ponekad je pjevao svojim slatkim i jasnim sopranom.

Djeca su mi otpoetka bila sklona, jer sam bio izvor igara koje im je gospodin Clement kupio, a ja sam poticao njihovu privrenost pokazujui im kako se slau slagalice i uei ih nekim jednostavnim igrama. Ponekad sam im itao iz knjiga za djecu koje sam imao pri ruci premda mi je Grace objasnila da nee kupiti niti jednu.

Primijetio sam da mi Prudence voli stajati pokraj ramena dok itam, a jednog sam jutra shvatio da pokuava pratiti rijei na stranici. Tada sam poeo pratiti tekst kaiprstom i nije prolo dugo kad sam opazio da ustima oblikuje kratke rijei poput na i pa. Sljedeeg sam dana vidio da u pepelu s ognjita trijeskom pokuava napisati slova. Uzeo sam drugu granicu i prepravio neka, pokazavi joj kako potez prema dolje obino prethodi krivulji kod slova kao to su b i d. Annie nam je bila okrenuta leima, mijesila je tijesto u krunom koritu kad je Grace ula po neto za gospou Clement.

im je Grace spazila ime se bavimo, zagrcnula se, zgrabila etku za pepeo i poela mesti slova. Annie se okrenula od tijesta, grdei je. Eh, Grace, ta ti sad prlja ruke... no onda je, ugledavi tragove slova u pepelu, naglo zastala. Kuhariino iroko lice smrailo se te se oborila na Prudence i zgrabila joj granicu iz ruku kao da je dijete dralo eravicu. Okomila se na me poput furije. ta ti to misli napravit od mog djeteta?

Gledao sam u nju, zbunjen te rairio ruke u gesti koja je oznaavala da nisam razumio pitanje.

Kolko dugo s ono reko da si u Virginiji? Skoro godinu... Skoro godinu dana, a jo ne zna da je zloin uit roba slova? Ali Grace zna itati. Okrenuo sam se prema Grace kao podrci. uo

sam vas kako itate gospodarici. I ona je komentirala koliko joj to zadovoljstva prua...

Grace je sklopila oi kao da trai strpljenje. Da, ja itam. Robovi mojih godina, neki od nas, rijetki sretnici, itaju. No prolo je ve gotovo deset godina otkad je zloin poduavati nas.

Annie se vratila svom koritu i snano akama tukla tijesto. Od jutra do mraka sjedi i ita u tim svojim knjigama ta b mogle vola oamutit, a opet nis nita nauio. Kakva bi budala stavila maleno djete u taku opasnost da bude bievano?

Bievana? Prudence? Zato to eli nauiti abecedu? ta ne pita gazdu Clementa za to? rekla je Annie i preokrenula tijesto

jednim ljutitim udarcem. Al da mu nisi reko ta s radio s mojim djetetom. Grace je pokazala glavom prema vratima. Gospodine March, biste li mi

pomogli prikupiti bobice za kola gospoe Clement? Potapao sam Prudence po glavi, na svoju alost primijetivi da su joj oi

pune suza, te krenuo u vrt slijedei Grace. Nije stala sve dok nismo dobrano odmakli od kuhinje od koje nas je skrivao red stabala jabuka. Tada se okrenula stisnutih usana.

Gospodine March, hoete li mi pomoi da to dijete nauim itati? Tako arko eli nauiti. Annie za nju eli sve najbolje ali ne uvia... Za nju budunost je sutra, nita vie. Ne vidi onkraj toga. Djevojici bi moglo zatrebati... To jest... Za nju bi bilo bolje kad bi imala sredstva... Grace, inae tako iznenaujue elokventna, sada je prvi puta zvuala kao da joj se jezik zavezao. Duboko je udahnula. Nitko od nas ne moe predvidjeti budunost, gospodine March. No Prudence je neobino bistro dijete; ono s im se drugi mue cijelu godinu ili vie, ona bi svladala u nekoliko tjedana...

Zato je vi ne nauite? Nije mi doputeno donijeti iz kue bilo kakve knjige ili stvari za pisanje, a

uostalom, u ropskim kolibama nema samotnog mjesta, dok je drugdje opasnost da budemo otkrivene prevelika. No ja bih mogla dovesti Prudence vama samo na jedan sat, uvee nakon to Annie zaspi.

Grace nije mogla znati koliko me dirnula njezina molba. Kad sam bio napustio Connecticut, nije to bilo sa eljom za pokuarenjem. udio sam biti uitelj. inilo mi se da veina kola shvaa i provodi pouavanje potpuno naopako, da unitava djeju prirodnu znatielju i zatomljuje mudrost njihova unutarnjeg glasa. Nisam imao kvalifikacije da se bavim tim poslom gore na Sjeveru, gdje su ak i udaljena naselja mogla odabrati novopeenog diplomanta s naih mnogih sveuilita ili iz sjemenita. Tako sam poao na Jug, mislei da ovdanje stanovnitvo nee biti tako izbirljivo po tom pitanju. No ubrzo sam otkrio da ak i ovdje zajednice dovoljno ureene za kolu trae preporuke ili barem zrelost, a ja nisam mogao svojatati nita od toga, dok siromani u udaljenim mjestima uope nisu marili za kolovanje svoje djece.

Zato ne bih uinio kako je Annie predloila i pitao gospodina Clementa? I sam je uenjak i voli uenje; siguran sam da e uvidjeti da bi to bilo dobro za svu djecu, a ne samo Prudence...

Grace je ljutito povukla granu jabuke, otkinuvi mlade listove. Ne znate vi njega! Moda je Annie ipak u pravu, napokon; usprkos svom vaem itanju, vi-vi...

Nije dovrila reenicu. Kakvu je god neugodnu stvar mislila rei, oito se predomislila. Ali uputila mi je jedan od onih svojih pogleda koji razoruava, ovaj put odmjerivi me od glave do pete i natrag. Potom, kao da nije zamijetila nita to bi vrijedilo gledati, okrenula se i otila, grabei velikim koracima. Gledao sam joj u lea dok se povlaila, otvorenih usta ba kao pravi blesavi insan, kako me otac esto znao zvati.

Sluajno se dogodilo da je gospodin Clement sam ponudio priliku da ispitam njegovo miljenje o toj stvari. Potraio me prije veere, ispriavajui se to ne moe veerati sa mnom poradi grozne glavobolje.

Da budem iskren, gospodine March, premda me sin ponekad iritira svojom opsesijom trgovanjem, teko se snalazim bez njega. Nuda me nagnala da veinu ovog dana provedem zaokupljen u ubitano dosadnom izraunavanju prihoda itnog mlina. Od kakve je samo vanosti tei li urod gospoe Carter sto ezdeset ili tisuu esto kilograma?

Pomislio sam da je bolje oduprijeti se oitu odgovoru: da je to gospoi Carter od iznimne vanosti. Umjesto toga prilino podmuklo sam upitao: Ne biste li nekog roba mogli pouiti takvom rutinskom raunu?

Gospodin Clement uputio mi je prijekoran pogled. Pa da krivotvori isprave svakom bjeguncu u prolazu? Protrljao je elo. Niste li upoznati sa zbivanjima prilikom pobune u Tidewateru, gospodine March? ene i djeca izmesareni u krevetima? Priprosti poljoprivrednici, ija je popustljivost prema robovima nagraena krampom kroz lubanju? Onaj mesar, Turner, bio je pismen ovjek. Trebali biste prouiti tu tragediju. Moram vam rei da mi u ovim krajevima jo s time nismo prestali premda je prolo vie od desetljea. Koji to plemeniti moralni stav propovijeda da bih svoju suprugu trebao izvrgnuti opasnosti da bude zaklana i to kao posljedica toga to je moj vlastiti rob proitao neki buntovni traktat? Nitko na mom imanju nee itati te podmukle, raskalaene, klevetnike napise!

Nisam ga jo uo da vie. Sada je pritisnuo elo vrhovima prstiju i lecnuo se. Oprostite mi na neumjerenosti. Nisam posve svoj. Nisam vas htio uvrijediti. Naklonio se, poelio mi ugodnu veer i povukao se. Otiao sam u kuhinju, zatraio par jabuka i odluio se za samotnu veeru, sve vrijeme praen osjeajem zbunjenosti.

Do sljedeeg jutra sam odluio pa su iste veeri dole. Grace je ekala dok nije vidjela moj fenjer na putu od kue do upraviteljeve kolibe. Tek to sam poprskao lice vodom iz vra, zaulo se grebanje na vratima. Stajala je u mraku, Prudence pokraj nje. Dijete uope nije izgledalo kao da se tek prenulo iz sna. Stalno je prebacivala teinu s jedne noice na drugu, poskakujui od uzbuenja.

Onda, uspjele ste? Annie nije primijetila da budite dijete? Prudence je zahihotala. Mama preglasno hre da bi ita primijetila!

Tvoja mama se ustaje prije kokoi, njeno je odvratila Grace. Loi gazdine vatre i grije mu vodu za kupanje. Zato od umora zaspi prije no to i poloi glavu na jastuk.

Nailjio sam i ispravio guje pero te izrezao komad papira pa smo otvorili Webstera i primili se posla. Kao to je Grace predvidjela, Prudence je bila dobra uenica. Reci joj neto samo jedanput i to e se zalijepiti kao glina na izmu. Vjerujem da bi mogla uiti slova cijele noi da ja nisam pokuao prikriti zijevanje, to je Grace primijetila i prekinula lekciju. Prudence se okrenula prema njoj i razoarano ispustila: Oh!

Ne smijemo previe iskoritavati ljubaznost gospodina Marcha, a i ti se, mala moja, treba barem malo naspavati.

Doite ponovno, rekao sam. Dobra si djevojica, a i danas si bila dobra. Dogovorili smo se da emo se, ako to bude mogue, a uvjeti sigurni, sastajati na jedan sat svake druge veeri sve dok traje moj boravak kod Clementa. Ve na vratima, Grace se okrenula. Nasmijeila mi se i tada sam shvatio da nisam vidio njezin smjeak, iskreni smjeak, otkad sam doao ovamo. Hvala! rekla je, a glas joj je bio tako topao da sam se poelio umotati u njega kao u pokriva.

Sljedea dva tjedna osjeao sam da mi je ivot ispunjeniji negoli u bilo kojem drugom razdoblju dotad. Danju sam uio, uveer sam se bavio razgovorom koji me je obogaivao, a nou sam radio ono to me oplemenjivalo. Onih noi kada ne bi dole, za svaki sam sluaj ostajao budan, planirajui kako to bolje poduiti djevojicu na sljedeem satu. Isprva sam se s jednakim zadovoljstvom radovao svakom dijelu dana, no kako je Prudence napredovala bre no to sam mogao i zamisliti, shvatio sam da me upravo tajna uionica najvie nadahnjuje.

Zavolio sam bogata crvena vina koja je toio gospodin Clement, ali onih veeri kada sam poduavao Prudence za veerom bih se suzdravao da mogu ostati budan i koncentriran. Jedne je veeri Clemet primijetio moju apstinenciju te je prokomentirao; pa sam se samo nasmijao i dopustio mu da tijekom cijele veeri obilno toi.

To je oslabjelo moju sposobnost rasuivanja pa je sat trajao dulje no obino jer sam se razvezao na neku temu od neupitno presudne pedagoke vanosti, no onda sam primijetio da mi je uenica prvi puta podboila bradicu rukom i utonula u san. Podignuo sam pogled prema Grace, koja se smijeila gledajui klonulu glavicu. Odnijet u je, proaptala je ustajui.

Sigurno vam je preteka... Ne, ne. Ni najmanje. Ojaala sam diui gospou Clement. Poesto je

preslaba da, pa, da se bez pomoi olaka... Skrenula je pogled. Osjetio sam kako su mi se obrazi uarili, napola od

srama, a napola od ljutnje na pomisao da Grace, uglaena poput kakve plemkinje, treba pridravati guzove polulude gospoe Clement i istiti njezine smrdljive none posude.

To nije u redu! uskliknuo sam zaboravivi prilagoditi glas.

Grace se nasmijeila, no nije to bio jedan od onih njezinih rijetkih, suncem obasjanih osmijeha, ve smjeak pomirenja sa sudbinom. Ako ivite s glavom u ustima lava, dobro je ponekad je i pomilovati, odvratila je.

Moda zbog ljepote njezinih punih usana. Moda iz saaljenja, ili divljenja njezinom dostojanstvu ili strpljivosti. Moda samo zbog dodatnih aa crvenog vina. Ustao sam, ispruio ruku i dotaknuo joj obraz. I tada sam je poljubio.

Bilo mi je osamnaest godina i nikada jo nisam poljubio enu. Okus njezinih usana podsjeao je na hladnu izvorsku vodu. Od te slatkoe zavrtjelo mi se u glavi te sam se zapitao hou li se uspjeti odrati na nogama. Na tren sam u ustima osjetio mekou njezina jezika, no onda je podigla prste, njeno mi ih poloila na lice i lagano me odgurnula.

Nije pametno, proaptala je. Niti za jedno od nas. Svladao me nalet zbrkanih osjeaja: ushit osjetom prvog poljupca, stid pred

vlastitom nemogunosti obuzdavanja, elja da je dodirnem ponovno, da je diram posvuda, da se izgubim u njoj. Bojazan pred snagom moje poude. I sramna svijest da u ovoj situaciju imam bestidnu nadmo. Kad bi me pouda svladala, ova ena ne bi bila u poloaju protusloviti mojoj elji.

Oprosti mi! rekao sam, no glas me je izdao, bio je jedva ujan, poput skvianja imia.

Ponovno se nasmijeila te obuhvatila i podigla djevojicu kao da je perce. Ne budi blesav, promrmljala je. Otvorio sam vrata i ona je umaknula u no.

Dugo sam budan leao, duboko razmiljajui o prirodi elje te zato bi Bog podario ovjeku takve neobuzdane strasti. I ako zaista jesmo stvoreni na Njegovu sliku, koji se dio boanske prirode u tome odraava? Nisam doao do odgovora, a ni odmor mi nije bio izgledan. Napokon, ve kad su ptice zapoele svoje glasne jutarnje pripjeve, popustio sam pred iskuenjem. Uslijedio je topli drhtaj, istog trena popraen vruim sramom, nakon ega sam konano usnuo.

Probudila me jaka zraka suneve svjetlosti koja se provukla kroz otvorena vrata. Bijah zaspao. Sunce je ve bilo visoko te sam zakljuio da se jutro blii kraju. urno sam ustao kad je malen ovjek koji je izgledom podsjeao na vrapca uao u kolibu i poeo zuriti u mene preko ruba naoala debelih okvira.

March, je li tako? upitao je i bacio eir prljav od puta i tako otkrio gotovo potpuno elavo tjeme. Ja sam Harris, upravitelj Augustusa Clementa. Rekao mi je da ste smjeteni ovdje, no nisam vas oekivao nai jo u krevetu. Bio bih zahvalan kad biste bili tako dobri, pa da mi omoguite koritenje mojih prostorija. Na putu sam vie od tjedan dana, znate. Izmoren, prljav, a jo me danas eka mnogo posla.

Promrmljao sam ispriku i okrenuo se skupiti svoje stvari. Ugledao sam pero, tintu, Webstera i stranice djejeg rukopisa na kojima su bile narkane moje ispravke. udno, naglo sam se pomaknuo, postavljajui se izmeu Harrisa i stola u nadi da tako nee primijetiti. Poeo sam priati vrlo brzo kako bih mu odvratio panju. Nadam se da vam je poslovni pothvat bio uspjean. Put nije bio prenaporan? Harris, koji je izgledao krajnje umoran, provukao je ruku kroz pranjavu kosu.

Da, da. Dobar koliko se moe oekivati... Kojim ste putem ili? Znate, mene zanimaju sporedne ceste u Virginiji...

Drao sam odjeu u zaveljaju ispred sebe. Nezgrapnim trzajem zgloba pokuao sam baciti koulju preko stranica. Volio bih s vama pregledati kartu... Promaio sam i koulja je pala na hrpicu pokraj stola. Nestrpljiv da me se rijei, Harris se sagnuo da je podigne. Iskoristio sam tu sekundu, zavrtio se i skrio stranice djejeg rukopisa ispod jakne. Ustao je i dodao mi koulju. Odmicao sam prema vratima. Dok sam posezao za kouljom, jedna stranica odletjela mi je iz ruke i odleprala na pod. Hitro sam je pokuao dohvatiti. No moje neuobiajeno ponaanje privuklo je Harrisovu panju, a on je bio jednako okretan. Sudarili smo se glavama. Obojica smo drali papir. Potegnuo sam i on se poderao. Harris je okrenuo svoj dio, a elo mu se naboralo. Koji vrag...

Uspravio se, malenog lica izbrazdanog borama. Bilo je jasno da je sve shvatio. Kad se vrati kui, krasna te stvar doeka! A i krasna je to zahvala elementima na gostoljubivosti! Prokleti sjevernjaki poltroni, zabadala! to si ti? Abolicionist? Kveker?

Odmahnuo sam glavom. Usta su mi bila suha od vina i manjka sna, a u bolnom elucu osjeao sam navalu ui.

iji je ovo rukopis? Nisam odgovorio. Svega mi, odgovarat e gospodinu Clementu. Mislim da je tvoj boravak

ovdje gotov. Jo u umrljanom putnom odijelu, Harris je odmarirao van snano zalupivi

vratima na odlasku. Kroz prozor sam ga promatrao kako se poput patuljastog kokota epiri na travnjaku koji je vodio do kue. Ne znajui to da uinim, spustio sam se u stolicu. elio sam upozoriti Grace, no budui da je sada ve sigurno bila kod gospoe Clement, nisam se mogao domisliti kako. Mislim da se nikada nisam osjeao tako dotueno kao tog jutra, dok sam teka srca prilazio kui. Glasine su me prestigle. Annie je u kuhinji klonula na stol od jelovine, zakopala glavu u pregib lakta jedne ruke, a drugom zatitniki obuhvatila Prudence, ije je lice bilo mokro od suza. Annie me pogledala dok sam ulazio oiju punih prijekora, povrijeenosti, straha.

Tako mi je ao! procijedio sam. Bijesno me gledala, a njezin nijemi prijekor bio je rjeitiji od bilo kakve prezirne kritike. Uspeo sam se do knjinice. Gospodin Clement drao je onaj dio ispisanog papira u rukama. Bacio ga je na stol od palisandrovine. Pokraj njega stajao je pristao mladi, ije je lice bilo istovjetno oevom ako se izuzme opaljenost suncem. Upravitelj se prsio izmeu njih, a njegov siuan stas naglaavao je visinu Clementovih.

Kad je Clement progovorio, osjeao sam se kao da mi toi au hladne bunarske vode u grlo. Budui da ste izdali moju gostoljubivost i besramno zanemarili moje izriite elje, moda neete drati nerazumnim ako vas upitam tono koje ste moje vlasnitvo zarazili svojim pouavanjem.

Do tog trena osjeao sam krivnju. No zbog njegove uporabe rijei vlasnitvo u vezi sa ivopisnom Prudence i dostojanstvenom Grace taj osjeaj

iznenada je nestao. ao mi je to sam rijeju ili djelom pokazao prezir prema vaim eljama, otpoeo sam. No vi ste sami rekli da je pouavanje Afrikanaca jedna od dunosti, kao i teret vaeg sustava. Zasigurno...

Gospodine, kako se usuujete! zareao je Clementov sin. Krenuo je prema meni, lica crvena od bijesa. Podsjetio me je na tene koje pokuava oponaati prijetei stav odraslog psa. Njegov otac podignuo je ruku da ga obuzda.

U tom trenutku na vratima se zaulo lagano kucanje. Gospodin Clement uzviknuo je: Ui! nato se Grace sputenih oiju, izbjegavajui moj pogled, uuljala u prostoriju.

to je, curo? nestrpljivo je na nju zareao gospodin Clement. Podignula je glavu i pogledala ga ravno u oi. Gospodine, cijela ta stvar

moje je djelo, rekla je. Ja sam traila gospodina Marcha da pouava Prudence. Salijetala sam ga molbama usprkos njegovim sklonostima i zdravom nainu razmiljanja. Annie ni za to nije znala. Djelovala sam izriito u suprotnosti s njezinim eljama.

Hvala, Grace. Iznimno sam ti zahvalan na iskrenosti. Sada se moe vratiti gospoi Clement. Kimnula je glavom i izala. Ni na trenutak nisam joj uspio uhvatiti pogled. No osjetio sam ogromno olakanje zbog blage reakcije gospodina Clementa.

Vjerujem da vam nee trebati vie od pola sata da skupite svoju imovinu i otputite se s mog posjeda. Ispriavam se to vas neu ispratiti. Tada mi je okrenuo lea, a ja sam poput kanjenog djeteta odgmizao prema vratima.

Nije prolo ni etvrt sata kad sam se zaputio niz prilaz uokviren redovima drijena. Dok sam gostovao kod gospodina Clementa, svibanj je preao u lipanj, a sada je i taj mjesec bio na zalasku. Latice sviba su opale, no izraslo lie prualo je zatitu od podnevnog sunca koje je ve pripeklo kao da je sredina ljeta. Poao sam prema vratima na ogradi kad sam zauo glas gospodina Clementa koji me dozivao.

Trenutak, gospodine March, ako nemate nita protiv. Morate neto vidjeti prije no to nas napustite, budite ljubazni i udovoljite mi posljednji put.

Osjetio sam olakanje. Nadao sam se da njegove rijei ukazuju na to da bismo se nakon svega ipak mogli rastati donekle pristojno. Spustio sam kovege i krenuo za njim. Poao je sjevernim putem koji je vodio do taglja za duhan u kojem su odnedavna visjeli prole godine obraeni listovi. Iznenadio sam se kad sam unutra vidio skupljene sve robove, kunu poslugu i poljske radnike. Tada sam ugledao Grace.

Polegli su je na klupu, licem prema dolje, istegnuli joj ruke iznad glave i svezali paleve te ih privrstili za ue koje je prolazilo ispod stola i na kraju joj bilo omotano oko lanaka. iroki koni remen bio joj je svezan oko vrata i pritiskao je uz stol. Ispod remena cijeli donji dio njezinog tijela, kao od majke roen, bio je izloen pogledima.

Zasigurno nema potrebe za ovakvim nasiljem? istisnuo sam visokim i napuknutim glasom. Clement je samo uzdignuo bradu i okrenuo se gospodinu Harrisu. Ovaj je iz grube vree izvukao dugaki koni bi s isprepletenim nitima. Tada se odmaknuo na neto manje od dva metra od mjesta gdje je Grace leala, hitro kao u trku poskoio, podignuo bi i spustio ga uz glasan pucanj. Udarac je ogulio usku traku koe koja je ostala na biu, na trenutak visjela te pala na pod prekriven liem. Na njenom mjestu pojavila se svijetla krv. Graceino cijelo tijelo je drhtalo.

Za milost Boju, ovjee! uskliknuo sam. Clementovo lice bilo je hladno i nepokretno poput lica jedne od njegovih skulptura. Bilo je i premda zamjeram osjeaju za pravednost koji me tjera da ovo zapiem skoro jednako bijelo.

Bi je gotovo profinjeno precizno, ponovno udario, ostavljajui trag samo malko nie na stranjici, savreno usporedan s prvim. Prudence je tulila lica zakopana u Annienu suknju. Clement je tada podigao ruku te sam osjetio kako mi je tijelo omlitavilo od olakanja to je ova odvratna procedura svrena.

Okreni dijete, rekao je. Mora gledati kanjavanje. Kuharica je otpetljala kerine prste iz svoje pregae, stavila joj ruku na mokri obraz i okrenula joj glavu.

Nastavite, rekao je Clement. Dio po dio, bi se urezivao u Graceino drhtajue meso. Do tada su mi s lica ve padale teke kapi suza te se pridruivale praini na podu i krvi koja je poela kapati sa stola. Udovi su mi bili tako slabi da nisam mogao ak ni podignuti ruku da obriem sluz koja mi je kapala iz nosa.

Konano, Clement je ponovno podignuo ruku. Zraka svjetlosti koja je prolazila kroz rupu u krovu zasjajila se na njegovu peatnjaku. Hvala, gospodine Harris. To bi bilo sve. Harris je oistio bi sivom krpom i spremio ga u torbu. ene su pojurile naprijed, jedna je odvezivala Grace i masirala joj ruke dok su druge donosile vreve s vodom da joj operu rane. Leala je licem okrenutim od mene. Tada je uzdignula glavu i okrenula se, pa smo pogledali jedno u drugo. Da je u tom trenu nakovanj pao s neba ravno na mene, ne bih se osjeao tako slomljeno.

GLAVA TREA

1. studenog 1861.

Najdraa moja, Tvoje prekrasno pismo kao i dobrodoao sadraj paketa stigli su

mi ravno u ruke. Srdano zahvaljujem za tople elje prvoga i toplu vunu drugoga. Radujem se vijesti da ste ti i djevojice i dalje dobro dok se pribliava hladno godinje doba; reci mojoj dragoj Jo da ne smije prezirati pletenje, ve neka gleda na igle kao na koplja koja se nadmeu jer i njezine izvrsne plave arape sada stupaju u boj. Kada bih samo i ja vama mogao poslati neto bolje od ovih redaka koje aljem u urbi jer dola je vijest da emo uskoro napustiti ovo mjesto i poradi toga trebamo obaviti mnotvo priprema. Ja zasigurno neu aliti to smo se otputili odavde, a opet, ak i na ovakvom mjestu moe se pronai mnogo toga to oplemenjuje duh.

Kad bi netko, najdraa, jo sumnjao u sposobnost crnaca da ive osloboeni od ropstva, pozvao bih ga ovamo, pokraj sebe, u ovu poljsku bolnicu, osnovanu u kui iji se postariji vlasnik neko hvastao rojalistikim nasljeem. Doista, nasljee je dobra rije jer sada je od senilnosti i neimatine naslijedio jo gore stanje. Veina robova pobjegla mu je prije bitke za ovaj otok koja je dva tjedna prethodila naem zlosretnom napadu na obalu Virginije. Ostala je samo jedna ropkinja koja je ponudila pomo kirurgu te neumorno radi s toliko vjetine i portvovnosti da mu gotovo tjera rumenilo na obraze. Od dolaska ovamo opazio sam da ranjenicima o kojima se ona brine mnogo bolje i bre zacjeljuju rane od onih pod njegovom paskom. I pukovnik to priznaje; ponudio joj je status ratnog plijena i mjesto u bolnici glavnoga grada mjesto s plaom i to za enu koja je cijeloga ivota bila rob, pokretna imovina. No evo jedne od zlatnih niti od kojih je protkano njezino bie: ona odbija napustiti svog krhkog gospodara, tvrdei da on bez nje ne bi preivio. A ja znam da ju je upravo taj ovjek jednom prilikom dao bievati zbog nekog

beznaajnog ogrijeenja o njegovu zapovijed. Kakav primjer kranskog oprosta! Neki za njih kau da su ispod ljudi, ja nju postavljam iznad svetice uzor, doista, za nae male ene. Koje, naravno, ne trebaju bolji model od svoje drage majke, one koja zrai savrenstvom i kojoj se radosno zavjetujem na vjenu odanost...

Znao sam da bih trebao ugasiti svijeu za sluaj da njezina svjetlost smeta ranjenicima s kojima dijelim ovaj ovdje pod ondje gdje je neko bila dnevna soba gospodina Clementa. No prije negoli sam to uinio, zastao sam na trenutak i iz depa koulje izvadio malenu svilenu omotnicu koju sam ondje uvao. Paljivo sam izvukao uvojke i postavio ih u osvijetljeni krug. Jedna svjetlucavo uta raskona kovra svezana vrpcom od ruiastog satena: ponos moje male Amy. Mije smei uperak moje spokojne Beth. Kestenjasta kovrica Meg. I na kraju dva odeblja uvojka, tamna i sjajna. Premda su boja i tekstura kose majke i keri bile istovjetne, nije mi predstavljalo problem razluiti Join uvojak i staviti ga pokraj sestrinih. Moja divlja djevojica nije imala strpljenja s kosom pa su joj vrhovi bili ispucali, a svezala ju je praktino komadiem ueta. Dugo sam zurio u uvojke djevojica, zamiljajui etiri voljene glavice kako mirno spavaju na jastucima u Concordu. Spremio sam ih natrag u omotnicu i ugasio svijeu. Posljednji uvojak ostavio sam vani. Drao sam ga na obrazu ekajui da utonem u san. No na tvrdim daskama, okruen jecanjem i hrkanjem, san mi nije dolazio na oi. Tako sam imao vremena promisliti zato, nakon svega to sam podijelio s njom, nikada nisam svojoj supruzi povjerio priu o onom nesretnom proljeu u Virginiji.

Dakako, kad smo se upoznali, ti dogaaji bili su nekoliko godina iza mene. Krivnja koju sam osjeao to sam dopustio samomu sebi da me zavede Clementovo bogatstvo i prevari njegova lana plemenitost s vremenom je popustila, od estoke boli do tupog osjeaja nelagode. Tada se nisam elio prisjeati neiskusnog pokuarca koji bi bio prevrnuo svaki hladni kamen u potrazi za znanjem. Iskreno, skanjivao sam se priznati joj njoj od svih ljudi jer sam uskoro svjedoio ljutom bijesu kojim se okomljuje na sline sluajeve da sam, iako samo prolazno, patio od moralne sljepoe po pitanju ropstva; da sam odvratio pogled svojih mladih oiju kako bih uivao u djeliu zamamnog voa toga sustava.

Nakon to sam izbaen s Clementova imanja, nastavio sam putovati, no prestao sam odvraati pogled. Od rane mladosti moja religijska uvjerenja nisu bila uobiajena. Nikada se nisam mogao pomiriti s neumoljivim kalvinistikim propovijedima da smo svi mi, pa ak svako nevino djetece, zasieni grijehom. Niti sam mogao prihvatiti vjeru u boanstvo iji je prst upleten i u najmanji ovjekov in. Za mene boanstvena je ona prisutnost primjetna u velikim divotama Prirode i malenim ljubaznostima ljudskog srca. Pa ipak, na nekoliko trenutaka u maloj crkvi u predgrau Petersburga osjetio sam otkrivenje Moi koja mi je ukazala na to da mi je sueno nastaviti.

Primijetio sam da je u tijeku itanje Biblije i, bez hitna posla, iz hira se odluio prikljuiti. Nikada neu uistinu znati zato sam to uinio, budui da sam mnogo ranije odustao od oekivanja da u pronai ikakvu duhovnu okrjepu u crkvi, jer sam na Sjeveru u njoj pronaao samo ustajale i napuhane rituale, a na Jugu primitivna praznovjerja. Svejedno sam uao u malenu kuu od opeke obloenu daskama, po svemu obinu i nezamjetnu, osim po injenici da je sluajno bila smjetena u dijelu trga koji je graniio s dvoritem u kojemu su se s vremena na vrijeme robovi prodavali na drabi. Dogodilo se tako da je upravo takva draba poela za vrijeme tog itanja Biblije.

I dok smo jednim uhom sluali radosnu vijest velike slave koja e doi svim ljudima, u drugom je uhu glasno odjekivao glas drabovatelja koji je izvikivao: Dovedite crnuge! Dok smo promiljali pouke koje se mogu izvui iz najveeg ivota najveeg ovjeka, glasovi izvana nadmetali su se za trenutni aukcijski predmet: dvoje djece bez majke koja su joj oteta. Mislima mi je proletio stih pustite djeicu da dou k meni i da sam tada imao dovoljno novca, odmarirao bih van i kupio toj djeci njihovu slobodu. Ono to me najvie uznemiravalo bilo je to to nitko drugi u crkvi naizgled nije primjeivao to se dogaa vani, a kada je pastor zatraio priloge za pomo pri slanju Svetog Pisma u Afriku, nisam to vie mogao trpjeti te sam ustao i upitao kako to da se Radosna Vijest mnogo jeftinije ne poalje biima na drabi u susjedstvu. Ovo su pozdravili siktanjem, pucketanjem jezicima i hladnim zahtjevom da odem, to sam i uinio, urno i bez aljenja.

Vani je ono dvoje djece ve bilo prodano i vodilo se ustro nadmetanje za ovjeka u tridesetima koji je izgledao kao da je u dobroj tjelesnoj formi. Drabovatelj je vikao da je taj ovjek slobodni crnac, no sada stavljen na prodaju zbog neplaanja gradskih poreza. ovjek je plakao i nisam se tomu udio. Kako je nepodnoljivo jednom zaraditi slobodu samo da bi ti je netko oteo.

Sljedei predmet bio je mladi za kojeg sam prosudio da ima otprilike etrnaest godina, smee kose i puti bijele poput bilo ije iz mnotva kupaca. Nekoliko mukaraca zbijalo je grube ale na raun mladievih roditelja, nato su se njegovi pjegavi obrazi zarumenjeli. Nadmetanje je bilo slabo, a kada je drabovatelj potaknuo mnotvo na vie ponude naglasivi mladievo zdravlje, zauo se neiji uzvik da on tu robu ne bi ni na dar. ovjek pokraj mene zatresao je glavom, a kad su nam se pogledi susreli, pomislio sam da sam pronaao istomiljenika u zgraanju nad ovim prizorom. Ovo je pogreno, rekao je.

Neuveno, sloio sam se. Bijele crnuge vea su nevolja no to vrijede. Djeak je prodan za 250 dolara, a dok su ga predavali, zatvorena s drugim

robovima koji nisu prodani, ugledao sam vrlu mladu enu kako prua ruke u njegovu smjeru, rastajui se sa sinom kojega vrlo vjerojatno vie nikada nee vidjeti. Ne mogavi vie izdrati, napustio sam to mjesto. Pitao sam se kako bi sve to izgledalo da je pastor poveo vjernike iz male crkve na trg s Bibiljama

uzdignutima u znak prosvjeda. Od toga dana bio sam uvjeren da je propovjedaonica pravo mjesto s kojeg se moe osuditi taj barbarski sustav. No u tom trenutku bilo mi je potpuno nejasno kako u pronai svoj put do nje.

I tako sam nastavio klipsati; ljeti po pranjavim cestama i sparnom vremenu, a zimi po ledenim putima i snijegu do koljena. S vremena na vrijeme u potrazi za novim tritem znao sam poi i bespuima poput Movare oaja. Ondje sam se izgubio nou, usred oluje tako uasne da sam povjerovao da u umrijeti trei, osvijetljen samo bljeskovima munja, izmeu grana koje su padale, po pljusku, mokar do koe. No preivio sam, a dobivajui trideset tri posto od svake, ak i najmanje prodaje, zarada mi se gomilala sve dok nisam utedio dovoljno za konja i laku koiju te tako proirio i inventar i podruje djelokruga. U drugoj godini, budui da su mi se prihodi poveavali, kao akvizitere zaposlio sam momke iz Connecticuta koji su tek sili s broda, a kada sam svoj udio prodao najbistrijem i najmarljivijem od njih, bilo je to za prilinu svoticu.

Kui sam putovao kroz New York, zastavi na Broadwayu da bih naruio ono odijelo koje sam samome sebi obeao i vratio se u Spindle Hill kao pobjednik, u odjei Marseillesa. Kupio sam roditeljima novu kuu te okuao sreu u poslu sa srebrom, iz kojega sam izvukao dovoljno da si uzmognem priutiti udjele u nekoliko tvornica na Naugatucku. Kau kako je siromatvo ukras filozofu, a muka obinom ovjeku. Ipak, premda sebe volim smatrati filozofom, to me nije odvratilo od zahvalnog skupljanja onoga to mi je potenim radom dolo u ruke. Ukratko, u ranim dvadesetima bio sam bogat: dovoljno da si priutim kuu s ukusno namjetenim sobama koju je kratka etnja dijelila od najveih knjinica Bostona. Ondje sam prionuo na uenje, razmiljanje, a uskoro sam se poeo baviti pisanjem i dranjem predavanja zbog kojih su me primijetili neki od onih ije sam miljenje najvie cijenio. Zahvaljujui zauzeu jednoga od njih, potovanog unitarijanskog sveenika Daniela Daya, odobreno mi je propovijedanje i tako sam postao propovjednik bez stalne crkve. Veleasni Day zaduio me na jo jedan nain, tako to me upoznao s jednom iznimnom osobom: svojom sestrom, a danas mojom suprugom.

Dok leim u mraku i mislim na rijei koje sam joj upravo napisao, sjeam se kako sam rekao da mi nee biti ao napustiti ovo mjesto. Kad promislim o tim rijeima, shvaam da nisu potpuno istinite. Uistinu e mi biti ao zbog jedne stvari: to u ostaviti Grace, sada drugi puta, porobljenu. Premda, ovoga puta izbor da ostane u potpunosti je njezin.

One noi nakon bitke na obali jako dugo stajao sam na ulazu, pokuavajui skupiti snagu da jo jednom zakoraim u tu kuu. Ne znam koliko sam dugo stajao ela naslonjena na okrhnuti bijeli stup. Usprkos prohladnoj noi, znoj mi je u kipuim potocima tekao niz lea. Iznutra sam uo jauke ranjenika i znao

sam da bih trebao biti uz njih. Jer njihova bol bila je prava i trenutna, dok je moja bila samo staro sjeanje iz prolosti koje nitko nije mogao promijeniti.

Napokon sam se uspravio, zadnji put udahnuo svjei zrak i poloio ruku na velika vrata. Ondje gdje je neko bilo koso rezano staklo sada su bile prikovane daske. Pretpostavio sam da je staklo smrskano ili razbijeno tijekom bitke za posjed otoka. Unutra, u neko otmjenoj ovalnoj dvorani za primanje ljudi su se natiskivali, ranjeni i mokri. Neki su isprueni leali na podu, dok su drugi u poluuspravnom poloaju bili naslonjeni na zidove. Jednom vojniku kao jastuk sluilo je podnoje stupa na kojemu je bio Okovani Prometej, a lice mu je imalo isti bolni izraz kao i ono isklesanog lika iznad njega.

Nitko, inilo se, nije uspio prijei rijeku s punom opremom. Neki su imali hlae, ali su im nedostajale koulje; stanje drugih bilo je obratno: izgubili su donji dio odijela, ali zadrali su kaput. Neki su bili potpuno goli. Nekolicina ovih zajedno se prekrila turskim sagovima. Drugi, koji su bili lieni ak i takve udobnosti, drhtali su tako snano da se inilo da e stresti kuu s temelja. Vlastiti crni kaput dao sam jednome od tih nesretnika.

Budui da su krici dopirali iz prostorije koja je neko sluila kao knjinica gospodina Clementa, oekivao sam da u ondje nai kako najgore sluajeve, tako i naeg kirurga. Doktor McKillop bio je nizak, zdepast mukarac ruku miiavih i dlakavih poput majmunskih. Bio mi je okrenut leima, uposlen smrskanom rukom Setha Millbrakea, kolara iz Cambridgea. Primijetio sam da je McKillopovo odijelo ak i na leima poprskano krvlju, ime je ukazivalo na koliinu posla koji je obavio dok sam ja oklijevao i tonuo u vlastitom umoru i oaju. Odluio sam popraviti svoje miljenje o njemu. Pod nogama su mu leale podlaktica, stopalo i potkoljenica. McKillop je podignuo nogu s poda na kojemu se ve ulijepila usirena krv i poeo koristiti on izme kao remen za otrenje skalpela.

Kao i veina u tom poloaju, Seth je preklinjao kirurga da mu sauva ud. No zrno je raznijelo kost kod lakta i raskolilo ju u mnotvo bijelih iglica koje su sada bile zabodene u meso cijelom duinom razderanog miia.

Moja odluka koja se ticala McKillopa u trenu je stavljena na kunju kad se kirurg okrenuo da obrie no o krpu i ugledao me. March! Ve je krajnje vrijeme! Dolazi ovamo! otresao se kao da doziva odlutalog psa. Dri mu ramena, uputio me je pa sam to i uinio, pokuavajui se usredotoiti na Millbrakeovo lice da ne bih morao gledati McKillopovu munu operaciju. Millbrakeove oi od agonije i straha cijele su bile crne poput zjenica. Od jeze je toliko drhtao da je tresao i stol ispod sebe. Pribliio sam glavu njegovu uhu i aptao rijei psalma: Tada zavapie Jahvi u svojoj tjeskobi, i on ih istre iz svih nevolja... upravo tada McKillopov instrument pogodio je u krvnu ilu i topla tekuina trcnula mi je u oko. Nisam mogao popustiti stisak ruku oko ovog djeaka koji se grio od boli da se obriem, pa sam nastavio: Rije svoju posla da ih ozdravi... Okusio sam eljezo kad mi je krv kapnula niz nos i nala put do usana. Tada je Millbrake postao mlitav u mojim rukama te sam pomislio da je pao u milostivo stanje besvijesti. No kada je McKillop podignuo ruku s mjesta

na kojemu je pritisnuo ilu koja je pricala, vidio sam da tekuina tee bez pulsa i shvatio da je ovjekov ivot zavrio. McKillop je zagunao i okrenuo se sljedeem pacijentu, pogoenom u trbuh. Zabio mu je prst u ranu i nekoliko trenutaka povrno opipavao. Onda je izvukao ruku i slegnuo ramenima. Kada se zrna izgube u prostranosti trbuha, ne treba se zabavljati potragom za njima. Sreom, ranjenik je bio u nesvijesti i nije uo turobnu presudu kirurga. Dok je McKillop odlazio posvetiti se vojniku ija je glava bila zdrobljena poput limene alice, podignuo sam Millbrakeov napola odrezani ud, potpuno neprirodno iskrivljen i stavio mu ga na prsa te postavio drugu ruku preko ove. Philbride, tamo u kutu, McKillop je rekao, a da nije podignuo pogled s pacijenta. rapnel u prsima. Ne mogu nita uiniti. Traio je kapelana. Bolje pouri.

Mladi sa sela nikada ne bi zamijenio stogove sijena za atore. Ali nisu poslali seljaka u izvidnicu obale Virginije. Philbride je bio momak iz industrijskog gradia, vian cestama, zidovima od cigle i vidiku koji ne see dalje od jedne ulice. Nou, u gustoj magli njegov strah napunio je poeto polje neprijateljskom satnijom, naizgled bez straarskih kuica, postavljenom ondje kao odgovor na elju naeg generala za lakom pobjedom. Jadni Philbride. Znao je da je njegovo netono izvjee bilo nestabilan temelj na kojemu se sruilo ono to smo gradili cijeloga dana. No to nije bila jedina pogreka, ak ni najozbiljnija. A to sam i priapnuo mladiu, koji jedva da je mogao udahnuti, a znoj mu se usprkos hladnom nonom zraku biserio na blijedoj koi.

Da su mu barem oi dok sam govorio postale manje oajne, plitko disanje dublje. Ali nije. Boja volja, grud naega Spasitelja moda su bile rijei koje je prieljkivao. Moda je u nadi za takvim propovijedima traio kapelana. Umjesto toga, ono to sam mu rekao bila je najobinija istina: da dananji dogaaji nisu bili Boje djelo ni volja nego jednostavno ljudska klaonica... elio sam nastaviti i rei da to nije bitno, da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi rat i da je cilj kojemu sluimo vrijedan cijene koju plaamo, ovdje i na stotinu drugih mjesta u danima koji e tek doi. No sve to sam uradio toga dana polo je krivo pa drugaije nije bilo ni moje sluenje tom djeaku. Iznenada je sjeo, oajno pokuavajui udahnuti. Probuena plua, inilo se, nisu mu mogla povui zrak pa sam ga tako samo drao ondje dok je zijevao poput ribe na suhom sve dok mu koa polagano nije poprimila boju zobenog brana.

Kasnije sam se dao u potragu za nekom posudom u kojoj u odnijeti ostatke amputiranih udova, koji su, po mom sudu, samo poticali strahove ranjenih. Nakon to sam ispunio i taj zadatak, potraio sam vodu da operem krv. Vidjevi da su vrevi prazni, skupio sam ih koliko god sam mogao nositi i, polako prolazei kroz skrene vojnike, uspio doi do bunara.

ak i pri svjetlosti svijee, ak i nakon dvadeset godina, ak i okrenutu leima, prepoznao sam je. Sagnula se da napuni vreve iz bunarske kablice i bilo je neto u nagibu njezinih lea, njihanju struka i nainu na koji se polagano uspravila. Dok sam ranije stajao vani na stubama skupljajui hrabrost da uem u ovo mjesto, palo mi je na pamet da bi Grace mogla biti ropkinja koju je spomenuo onaj vojnik. elio sam to. Uasavao sam se toga. U trenu kad sam je

prepoznao, udnja i uas sudarili su se takvom silinom da sam postao nespretan pa mi je vr iskliznuo iz ruke i usprtljao sam se ne bih li ga zadrao. Ona, dakako, nije bila u poloaju iz kojega bi me mogla vidjeti. Stoga je okrenuvi se vidjela samo jo jednog iz mnotva ranjenih, vojnika bez kaputa i bez oznake ina, ija je pojava poprskana krvlju odavala neku teku ozljedu.

Daj ih meni, vojnie, rekla je poseui za vrevima. Taj srebrnkasti glas, tako osebujan. Ljubazno je od tebe to eli pomoi, ali ne bi trebao hodati uokolo nezbrinutih rana.

Nisam ranjen, gospoice Grace. Pomagao sam kirurgu s amputacijom. Trgnula je glavom na kojoj je jo bio sloeno svezan pleteni al, poput

ivotinje, njuei. Podignula je svjetiljku sa svijeom i pozorno pogledala u mene. Poznajem li vas, gospodine?

Vjerojatno me se ne biste sjetili... im sam izrekao te rijei, shvatio sam kako smijeno su odjeknule. Kako se ne bi sjeala blesavog mladia koji je bio uzrokom njezine agonije?

Ime mi je March... Bio sam ovdje etrdeset prve... Gospodin March! Uitelj! U mraku nisam mogao razaznati je li takvo oslovljavanje bilo ironino ili je

toplina u njezinom glasu bila iskrena. Oprostite mi, no nisam mislila da u vas vidjeti u vojnikoj odori.

Sluim kao kapelan. Podignula je bradu i lagano kimnula glavom kao da to odgovara njezinu

sjeanju na mene te ispruila ruku. Prihvatio sam je, primijetivi istog trenutka da je uljevita, a koa na njoj ispucala.

Neto od toga mora da se odrazilo na mom licu jer kad je privukla ruku k sebi, s nelagodom ju je pogledala. Toliko se stvar