Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za historiju

Esej:

Razvoj školstva u antičkoj Grčkoj

Profesor: Studenti:

Prof.dr.Snježana Šušnjar Amar Đulović

Dino Dupanović

Enida Biščević

Minela Radušić

Sarajevo, 2013

Obrazovanje u staroj Grčkoj

Obrazovanje je igralo značajnu ulogu u životima drevnih Grka od osnivanja polisa do

helenističkog i rimskog razdoblja. Od svojih početaka u homerskoj i aristokratskoj tradiciji,

grčko obrazovanje znatno je "demokratizirao" u 5. stoljeću p.n.e., pod utjecajem sofista,

Platona i Sokrata. U helenističkom razdoblju, obrazovanje u gimnaziji se smatra neraskidivim

preduvjetom za sudjelovanje u grčkoj kulturi.

Postojala su dva oblika obrazovanja u staroj Grčkoj: formalno i neformalno. Formalno

obrazovanje se stjecalo kroz sudjelovanje u javnim školama ili kroz plaćeno tutorstvo.

Neformalno obrazovanje pružali su neplaćeni nastavnici, i nije imalo javni karakter.

Obrazovanje je bilo esencijalna komponenta identiteta osobe u staroj Grčkoj, a vrsta

obrazovanja je zavisila od nečije društvene klase, kulture polisa i mišljenja pojedinca o tome

šta obrazovanje treba uključivati.

Formalno obrazovanje u Grčkoj je bilo prvenstveno za muškarce, te je, u najvećem broj

slučajeva, isključivalo robove, fizičkie radnike (seljake) i žene. U nekim polisima, postojali su

čak i zakoni o zabrani obrazovanja za robove. Mlade djevojke su se mogle obrazovati

neformalno od strane majke, i to kako da održavaju domaćinstvo i kako služe oca ,a kasnije u

životu, svoga supruga. Ženske uloge u društvu su uključivale upravljanje domaćinstvom,

podizanje djece, pripremanje hrane, i tkanje odjeće. Jedna iznimka je bila u Sparti, gdje se od

žena očekivalo da upravljaju polisom i da ga održavaju, dok su muškarci bili u ratu. Žene u

Sparti su također stjecale formalno obrazovanje u vidu fizičkog odgoja.

Grčko obrazovanje se jako fokusiralo na treniranje cijele osobe, koje je uključivalo

edukaciju uma, tijela i mašte. Specifične svrhe grčkog obrazovanja su se razlikovale od polisa

do polisa. Spartanci su stavljali veliki naglasak na vojnu obuku, dok su Atenjani

tradicionalno više pažnje oraćali na muziku, književnost, ples, a kasnije i na prirodne nauke,

poput biologije i hemije, kao i filozofije, retorike i sofistike-umjetnost predstavljanja

argumenta pomoću obmana i način na koji se razumno uvjeravala javnost da se slaže s

određenim tačkama gledišta. Spartanci su također izučavali muziku i ples, ali s ciljem

povećanja njihove vojničke pokretljivosti.

Atenski sistem

Osnovno obrazovanje

Atenjani su bili u velikoj suprotnosti sa Spartom, voljeli su slobodu, znanje i ljepotu. Ne

može se reći da su oni zanemarivali ili odbacivali ljepotu tijela, i to direktno vidimo iz

njihovih statua, ali ipak istinska ljepota za njih ležala je u usavršenom umu. Atena nam je

donijela četiri velika čovjeka i to Perikla, Sokrata, Platona i Aristotela, ona je kreirala

literaturu koja je uticala na svijet, dovela je ujetnost na najviše nivo i za sebe obezbijedila

stalno i visoko mjesto na svjetskoj historijskoj sceni.

Da, u Ateni su postojali robovi kao i u drugim krajevima svijeta tog vremena, pa tek jedna

četvrtina atenskog stanovništva smatrala se slobodnom, ali ne samo da su robovi imali široku

slobodu nego su i oni sticali određeni nivo obrazovanja. Djeca iz bogatijih kuća su

povjeravana pouzdanim robovima a koji su se nazivali pedagogues i koji su imali obavezu da

ih pratena putu ka školi, pomagali su im u mnogim stvarima a imali čak i pravo da ih kazne za

neposluh.

Igra je smatrana veoma važnom komponentom u razvitku djeteta a igračke koje su zaista bile

prihvatljive za tadašnje vrijeme su imale svrhu da stimulišu i ohrabre djecu i donesu radost i

sreću u njihov život. Otac je sebi davao u zadatak da direktno utiče i skrbi za obrazovanje

svoje djece a ukoliko to ne bi bio u mogućnosti, ta uloga bi pripala nekom starijem rođaku

koji bi dobivao ulogu mentora. Žene nisu bile cijenjene i možemo reći da su djevojčice bile

isključivane iz ovog procesa za razliku od žena Sparte koje su itekako bile cijenjene i

muškarci su imali prava nad ženama ista kao i nad djecom. Otac je birao školu i karakter

obrazovanja za svoju djecu a same škole su bile privatne institucije ali pod nadzorom države.

U najranijem uzrastu, atenska su djeca učila kod kuće, ponekad i pod vodstvom učitelja ili

pedagoga. Oni su učili osnove morala dok ne bi krenuli u osnovnu školu, sa otprilike sedam

godina. Djeca su učila čitati i pisati, ali i brojeve i računanje te crtanje. Prvo su ih podučavali

slovima a onda slogovima, zatim riječima i na poslijetku rečenica. Čitanje i pisanje se učilo u

isto vrijeme. Učenici su pisali pomoću pisaljki, s kojima bi urezivali simbole na voštanim

pločicama. Kad su djeca bila spremna za početak čitanja kompleksnijih djela, često im se

davala poezija koju su učili napamet i recitirali. Osnovno obrazovanje je jedino bilo dostupno

većini ljudi, posebno siromašnima. Ipak, i formalno osnovno obrazovanje je bilo dostupno

samo djeci iz viših slojeva društva, budući da su njihovi roditelji mogli da finansiraju njihovo

školovanje u javnim školama ili da im priušte ličnog mentora/učitelja, kod su djeca iz nižih

slojeva mogla da se obrazuju samo neformalno, a njihovo znanje se u većini slučajeva svodilo

na ono što su mogli da nauče od roditelja. S obzirom na nedostatak novca za formalno

obrazovanje, djeca iz nižih slojeva su većinom bila prisiljena raditi u domaćinstvima kako bi

obezbjedila hranu i ostale potrebštine za porodicu.

Gimnastičke vještine

Imati fizički spremno tijelo je bilo izuzetno važno za Grke. Grčki dječaci su počinjali sa

tjelesnim odgojom na samom početku ili u toku osnovnog obrazovanja. Za fizičku spremu su

bili angažovani čak i posebni privatni treneri koji su se nazivali - paidonomi. Tjelesni odgoj se

smatrao neophodnim za izgled jednog pojedinca, njegovu pripremu za rat, te dobro zdravlje u

starosti.

Grčki svijet nije poznavao sekundarno (srednje) obrazovanje do otprilike 420 g. p.n.e.

Njegovom pojavom su se razvile mnoge diskusije oko tradicionalnih i modernih pogleda na

obrazovaje. Tradicionalistički pogledi na ovo pitanje su bili zasnovani na uvjerenju da će

razvijanje intelektualnih mogućnosti uništiti atensku kulturu i ostaviti Atenu u lošijem

polozaju u vrijeme rata. S druge strane moderniji pogledi na obrazovanje, su bili zasnovani na

činjenici da fizička sprema, iako je jako bitna, prolazi vremenom, i da edukacija treba da

razvija cijelog čovjeka, uključujući i njegove intelektualne mogućnosti.

Srednjoškolsko obrazovaje

Posije navršavanja četrnaeste godine, dječaci iz bogatih porodica su imali priliku da se

nastave obrazovati. Srednjoškolsko obrazovanje se moglo pohađati u redovnim školama ili se

stjecalo od putujućih učitelja, kakvi su bili Sofisti ili drugi filozofi poput Zenona iz Eleje i

Anaksagore iz Klazomeneje. Srednjoškolsko obrazovanje je uključivalo predmete kao što su

prirodne nauke (biologija i hemija), retorika (umjetnost govora i učinkovitog pisanja),

geometrija, astronomija i meteorologija. Nastava iz ovih predmeta je bila vrlo cijenjena u

atenskom društvu, jer su Atenjani su vjerovali da je intelektualni odgoj ključna komponenta

identiteta jedne osobe, te da on značajno utječe na ugled pojedinca. Postignuća u obrazovanju

i nauci su mogla pomoći pojedincu da stekne veliko poštovanje svojih vršnjaka i svoje

zajednice. Primjeri za takvo šta su Temistokle, Perikle i Alkibijad koji su utjecali na politički i

vojni život u Ateni.

Ostali primjeri obrazovanja

Kao što je ranije spomenuto, djeca iz siromašnih porodica često nisu bila u mogućnosti da se

formalno obrazuju. Ta djeca, međutim, nisu bila posve zaboravljena. Solon, atenski vođa koji

je živio tokom 7. do sredine 6. stoljeća p.n.e., učinio je mnogo na polju reformacije svoga

polisa, te je poticao siromašne očeve da daju svoje sinove u škole strukovnog obrazovanja.

Podučavanjem ove djece trgovini, ostvarili su plan edukacije širih masa i mogli su ih smatrati

produktivnim članova atenskog društva.

Muzika i ples su također bili vrlo važni u Ateni. Tokom svih stepena obrazovanja jednog

pojedinca, on je bio potican na vježbanje plesa, pjevanja i sviranja instrumenata. Uobičajeni

instrumenti koji se koriste u Ateni su bili: harfa, flauta i lira. Napredujući u vještinama plesa,

pjevanja i sviranja instrumenata, smatralo se da jedan Atenjanin održava tradiciju svoga

društva.

Atenski edukatori

Sokrat (470-399 p.n.e.)

Sokrat je bio sin atenskog skulptora i iako je naučio očev zanat ipak se odlučio posvetiti

studiju filozofije, za koje je imao urođenog talenta. Njegova pojava je bila daleko od atnskog

ili bolje rečeno grčkog ideala ljepote, bio je veoma nizak i nabijen sa velikim buljavim očima,

prevrnutim nosem, velikim ustima a tankim usnama. Njegov privatni život nije bio posebno

srećan, njegova žena Ksantipa je bila istinska goropadnica koje se nije mogla pomiriti sa tim

da Sokrata ne zanima materijalni svijet te da mu nije stalo da njoj obezbijedi povoljne uslove

za život. On je svoje siromaštvo nosio sa određenim dostojanstvom i kao da mu je to

omogučavalo da živi filozofiju strpljenja koju je i podučavao.

Sokrat je vjerovao da mu je od bogova dat zadatak da ubijedi čovjeka u korisnost znanja, te da

gradi njihove intelektualne i moralne vještine. Kao i većina filozofa on je svoje vrijeme

provodio na ulicama, marketima i na drugim javnim mjestima, raspravljajući se sa bilo kim ko

bi stao da ga posluša ili da sa njim porazgovara. Ovaj tip podučavanja je bio veoma čest u

Atini i nikad nije nedostajalo slušaoca. Atmosfera gradova tzk. „klasičnog doba“ je bila

ispunjena duhom intelektualne aktivnosti i filozofskih diskusija. Sokrat nije predavao

pozitivnu doktrinu, nego pretpostavljeno neznanje u cilju da bi ubjedio druge u neznanje.

Serijom sugestivih pitanja on je vodio svoje učenike ili sudionike u razgovoru do cilja i istine

koju je Sokrat ranije predvidio. Ovo je poznato kao Sokratova metoda ili dijelektični metod

te iznalazak ove forme interaktivnog podučavanja je veoma značajan korak u obrazovanju.

Iako Sokrat nam nije ostavio niti jedan svoj spis, njegovi ništa manje sjaji učenici Ksenofon i

Platon su dali veliki doprinos svijetu podučavanja. Kada govori o njemu Platon hvali njegove

moralne osobine i govori o njemu kao o osobi koja nije pripadala ovom svijetu. Ksenofon

takođe govori u ovom pravcu kada kaže : „Niko nikada nije rekao ništa ružno ili pogrdno za

njega“. Sokrat je vjerovao u besmrtnost duše i njegovi stavovi su se poprilično kosili sa onim

što se tada smatralo za oficijalnu religiju Grčke. Iako nije uspostavio svoju školu treba ga

ipak posmatrati kao jednog od najvećih učitelja i mislioca.

Smrt koja ga je snašla je potpuno bila prikladna njegovoj filozofiji. On je bio optužen za

korupciju i kvarenje mladih te negiranje bogova i bio je osuđen da ispije flašicu sa otrovom.

On je veoma smireno podnio tu kaznu, i odbio je pobjeći kako su ga mnogi savjetovali. Ono

što nam svjedoči Platon u svom rukopisu je da je on proveo svoje posljednje sate diskutujući

sa prijateljima o pitanjima besmrtnosti duše.

Platon (429-347.p.n.e.)

Platon je bio učenik Sokrata, i njemu dugujemo mnogo toga pa čak i naša saznanja o velikom

učitelju. Dvadeset godina on je sjedio pod nogama filozofa i pio sa fontane njegova znanja.

On je jako puno i putovao, posebno po Egiptu i Italiji i želji za sticanjem znanja. Postao je

ubrzo jedan od najznačajnijih učitelja i osnivača škole ali i filozofom, ne samo antičkog doba

nego svog vremena.Kada je napunio oko četrdeset godina života osnovao je školu u Ateni,

mada nije najpoznatiji kao učitelj, nego više kao pisac i mudrac. Najveće djelo je Republika, u

kojoj on zamišlja idealnu državu i posebno potcrtava šemu obrazovanja, koju gradi na šemi

spartanskog i atenskog sistema. Iz Sparte uzima obrazovanje koje kontrolira država od

rođenja a od Atinjana estetske aspekte . U svojoj šemi on dijeli ljude u sljedeće klase:

1. Obični ljudi-za koje ne predviđa obrazovanje

2. Čuvari i građani-koji bi trebali učiti muziku i gimnastiku. Pod muzikom on smatra

prozu koja je sastavni dio ljudske kulture. Literarni rad i aritmetika bi trebali takođe da

budu uključeni u znanja koja trebaju ovim ljudima.

3. Vladari-koji bi uz sve ranije navedene predmete još trebali učiti geometriju,

astronomiju, retoriku i filofoziju.

Država je trebala da ima apsolutnu kontrolu nad svakim građaninom, trebala je

uređivati brakove, uništavati slabu i neobečavajuću djecu a uspostaviti i domove za

nezbrinutu djecu. Dječaci i djevojčice su se trebali jednobrazno odgajati, a okruženje

je trebalo biti pozitivno i jednostavno za odgoj djece. Od rođenja do sedme godine

dijete bi trebalo da uživa dovoljno tjeovježbe a trebalo bi i stalno da im se čitaju

odabrane pjesme na pažljiv način. A od sedme do trineste godine tjelovježba je

obavezna i posebno obrazovanje počinje u dvadesetima i kroz njega prolaze samo

odabrani.

Najznačajniji matematičari, astronomi i naučnici su im predavali prvih deset godina a

filozofi zadnjih pet. Potom bi petnaest godina služili državi i konačno sa svojih

pedeset godina su se mogli vratiti u školu i dalje nastaviti usavršavanje filozofije.

Aristotel (384-322.g.p.n.e.)

Aristotel porijeklom je iz Makedonije tačnije iz Stangire i tako je bio i poznat po

tadašnjoj Atini. Čitavih dvadeset godina je bio učenik Platona. On nije samo jedan od

najznačajnijih filozofa nego je podučavao nekoga poput Aleksandra Velikog. Ovaj

vladaoc je volio i poštovao Aristotela kao oca i govorio :“ on je bio zadužen za one

koji su živo ali i za one koji će tek živjeti. „ Sudjelovao je i u osnivanju škole u

Aristotelovom rodnom mjestu. Nakon što je spremio Aleksandra za sve ono što je

trebao, on odlazi u Atenu i osniva Licenium. Ovdje je predavao mnoge godine na

način da je ujutru svojim starijim i nešto zrelijim učenicima govorio o fiozofiji a

naveče se prilagođavao masama.

Njegova pedagogija mogla bi se ukratko ovako objasniti:

1.Obrazovanje je proces koji se odvija cijeloga života, počinje rađanjem a završava

smrću. Prvih sedam godina trebalo bi provesti kući pod nadzorom roditelja. Tokom

ovog perioda dijete ne treba opterečavati suvišnim zadacima, ali ipak bi trebalo

posvetiti određenu pažnju psihičkom razvitku. Dijete mora biti naučeno poslušnosti,

da bi uopše moglo funkcionisati u društvu. Njegova hrana i odjeća je trebala da budu

prosti a igračke i igre bi trebale razvijati karakter. Sa navršenih sedam godina on kreće

u čitav proces intelektualnog usavršavanja. Od četrnaeste do dvadesete treba dijete

pripremiti za život. Jelovnik je jednostavna, fizički trening stalan da bi u neku ruku

pripremio i za rat.

2.Obrazovanje uključuje razvitak tijela, karaktera i intelekta. Hrabrost, izdržljivost,

pronicljivost, temperament i pravda su esencija svakog dobrog karaktera. I svrha

učitelja je da razvije do savršenstva dijete u sveobuhvatnog, inteligentnog i patriotskog

građanina.

3.Učenje koje počinje nakon sedme godine uključuje muziku, gimnastiku, crtanje,

retoriku i matematiku. A kasnije dijalektiku, filozofiju i političke nauke.

5. Uloga žene u obrazovanju je da podučava djecu i upravo zbog toga i ona mora imati

odgovarajući stepen znanja ali sve u dogovoru sa državom.

6.Aristotel smatra obrazovanje najznačajnijom i najtežim od svih problema. On bazira

svoju pedagogiju na znanju o individui.

6.Metode koje on upotrebljava su analitičke jer kreće od činjenica i kreće se ka

apstraktnom.

Spartanski sistem

Spartansko društvo je zahtjevalo od svih svojih građana (Spartijata) da postanu uspješni

vojnici sa izdržljivošću i vještinama za odbranu svoga polisa i ratovanje protiv drugih. Samo

potpuno zdrave bebe rođene u Sparti su ostavljane na životu. Imali su organizovane stručne

komisije koje su ispitivale evenlualne defekte ili znakove slabosti novorođenih beba. Nakon

ispitivanja, stručna komisija bi propisivala da je beba spremna da postane punopravni član

Spartijatske zajednice ili da neispunjava uslove nakon čega bi bila otavljena na planini Tajget.

Militarni tip odgoja i obrazovanja u Sparti

Dječaci su živjeli sa porodicama do svoje sedme godine. Kasnije su od njih formirane

grupe- agele (bukvalno „stada“) – koje su se razvijale pod rukovodstvom veoma odgovornih i

povijerljivih službenih lica – paidonoma – državnih vaspitača koji su nastojali da surovom

disciplinom od tih dječaka naprave prvoklasne vojnike.

Osim vojno – gimnastičkih treninga, dječaci su izlagani raznim lišavanjima (gladovanju,

hladnoći), povlađivani su njihovi pokušaji da dođu do hrane, bez formalnog narušavanja

discipline. Mladićima je davano veoma malo da jedu kako bi se naučili boriti praznog

stomaka, ako bude potrebno. Učeni su kako da prežive kradući kokoške i sjemenke sa

susjednih farmi. Ako je neko bio uhvaćen u tome, bio je javno bičevan. Sa navršenom

dvanaestom godinom, surovost vaspitanja se još više povećavala; Rarazvijalo se zdanje da se

misli u što kraćem obliku (stvaran je „lakonski“ govor, pojam koji je i kasnije zadržao svoje

značenje); dječaci su mučeni na razne načine kako bi se navikli da podnose fizičke napore i

bol. Obrazovanje u nekom drugom smislu, osim priprema za vojnu službu, za Spartance su

bile besmislene, uostalo kao i bavljenje bilo kojim vidom umjetnosti ili intelektualnih

aktivnosti. Smatrali su da ih to može samo odvojiti od njihovog načina života, pa se tako

historija, književnost ili prirodne nauke nisu izučavale u spartanskih obrazovnih sistemima. Sa

osamnaestom godinom završavano je vaspitanje Spartijata .

Sa navršenom dvadeset prvom godinom mladić je postajao vojnik – Spartijat i sam je

morao da uzme učešće u treniranju mlađeg naraštaja. U tridesetoj godini očekivano je da se

Spartijat oženi, ali spartanci nisu održavali kućna imanja i ženama su dolazili samo u posjete,

nastavljali su živjeti u vojnim barakama do svoje šezdesete godine, kada su se mogli povući iz

vojske.

Obrazovaje žena u Sparti

Spartanske žene, za razliku od Atenjanki, su imae pravo na formalno obrazovanje koje je

bilo pod pokroviteljstvom i kontrolom Lakademonske države. Školovanje spartanskih žena se

također zasnivalo na razvijanju praktičknih fizičkih vještina. Do osamnaeste godine djevojke

su trenirale trčanje, hrvanje, bacanje diska i koplja, kao i ostalje sportsko-fizičke aktivnosti.

Vještine djevojaka su bile često testirane u mnogobrojnim organiziranim takmičenjima

sportskoga tipa. Neke djevojke su uspjevale i da se obrazuju u smislu pjevanja, muzike i

sviranja instrumenata, čemu su ih podučavali najčešće putujući učitelji i pjesnici kakav je bio i

Alkman. Iako ovaj sistem nije bio ni blizu težak i brutalan kao onaj koji su prolazili muškarci,

bio je dosta striktan, jer su Spartanci željeli da buduće majke Spartanaca budu utrenirane i

fizički spremne. Vjerovalo se da samo kao takve mogu roditi djecu koja će jednoga dana

postati vojnici, pa se s toga može reći da je militarni i fizički odgoj jednoga Spartansca

počinjao još i prije njegova rođenja.

Literatura:

1.Levi Secely, History of the education, New York, 1904.

2.V.V.Struve-D.P.Kalistov, Stara Grčka, Sarajevo, 1959.

3.The Times, Atlas svjetske historije, Ljubljana, 1986.

4.Historija čovječanstva, Tom II, sv.1-2., Zagreb, 1969.

5.Oksfordska istorija Grčke i helenističkog sveta, Beograd, 1999.

6.D.Brujić, Vodić kroz svet antike, Beograd, 2002.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Goti%C4%8Dka_arhitektura#Izvori