oko reporter o ratnim zločinima - okobih.ba · zakon o slobodi pristupa informacijama u bih....

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 13

Proljeće 2011

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2011) 13 OKO RRZ 2

Uvod NAPOMENA: OKO Reporter je kvartalna publikacija, koja nije indeksirana u relevantnim bibliografskim bazama podataka i ne podliježe naučno-izdavačkim standardima vezanim za recenziju i kategoriziranje u naučni rad. OKO Reporter sadrži nekategorizirane radove (prikazi, izvještaji, informacije) te autorska djela koja po svojim karakteristikama spadaju u pravno-istraživačke priloge iz struke, čija je jedina namjera informisanje branilaca i deseminacija podataka relevantnih za kvalitativno unaprijeđenje odbrana u predmetima ratnih zločina pred Sudom

BiH. U ovom broju, između ostalog, donosimo

izvještaje sa seminara kontinuirane stručne edukacije održanih u zadnjem kvartalu 2010. i prvom kvartalu 2011. godine, članke o primjenjivom pravu pred Sudom BiH, te nove i bitne odluke međunarodnih sudova.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić Njuhović, glavni i odgovorni urednik

Džanela Salkić Mršević, izvršni urednik


Odsjek krivične odbrane (OKO)

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pravnicima i pripravnicima OKO-a koji su učestvovavali u pripremi ovog broja. Zahvaljujemo se i autorima stručnih članaka, koji su dali saglasnost za objavljivanje članaka u OKO Reporteru.

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2011) 13 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2011) 13 OKO WCR 2.

Sadržaj

Novosti

Četvrta godišnja konferencija 3

Vještine zastupanja, izvještaj sa seminara 7

Genocid, izvještaj sa seminara 8

Članci

Nexus 9

Rezidualni mehanizam 12

Efektivna kontrola 14

Udruživanje radi vršenja genocida 19

Ponavljanje postupka 25

Primjena Ženevskih konvencija 34

Procesna prava osoba lišenih slobode 38

Informacije

Nove i bitne odluke međunarodnih sudova 45

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2011) 13 OKO WCR

11. decembra 2010. godine Odsjek krivične odbrane organizirao je u Sarajevu četvrtu godišnju konferenciju za advokate ovlaštene za postupanje pred Odjelom I i Odjelom II Suda Bosne i Hercegovine.

Osnovna tema ovogodišnje konferencije bila je razvoj međunarodnog krivičnog i krivičnog prava u praksi i postupcima MKSJ-a, kao i pred domaćim sudovima u BiH, sa težištem na „Aktuelna pitanja u odbranama predmeta ratnih zločina“. Najnovija teoretska i praktična saznanja i iskustva, sa učesnicima su podijelili priznati međunarodni i domaći stručnjaci, a teme koje zaslužuju posebnu pažnju bile su: pristup dokazima, strategija odbrane, jačanje pristupa odbrane po pitanju završnih riječi i sporazum o priznanju krivice.

Nakon pozdravnih govora direktora Odsjeka krivične odbrane, Jasmine Pjanić Njuhović, predsjednice Suda BiH, Meddžide Kreso i sudije Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Justice Bakone Molotoa, jutarnju sesiju je započela advokat Jelena Nikolić, članica Advokatske komore Vojvodine i Udruženja branilaca MKSJ-a.

Pristup dokazima, advokat Jelena Nikolić

Advokat Jelena Nikolić prezentirala je temu objelodanjivanja dokaza, te se s tim u vezi osvrnula na čl. 66. i čl. 68. Pravilnika o postupku i dokazima.

Naime, čl. 66. Pravilnika reguliše obavezu objelodanjivanja materijala od strane tužilaštva u dvije osnovne faze. Prva faza je u trenutku prvog pojavljivanja okrivljenog pred Sudom, kada je optužnica već potvrđena. Tada je obaveza tužilaštva da odbrani i optuženom u roku od 30 dana od pojavljivanja stavi na uvid ukupan materijal na osnovu koga je potvrđena optužnica. Druga faza teče sve vrijeme dok traje suđenje kao i priprema suđenja. Materijal koji dolazi u drugoj fazi u posjed odbrani, jeste onaj kojim će tužilac rukovoditi svoj predmet i dokazivati slučaj tokom suđenja. Ovo objelodanjivanje traje objektivno tokom trajanja cijelog postupka i suđenja, pogotovo u velikim i kompleksnim predmetima, kao što su ratni zločini.

Član 66. stav c) podrazumijeva izuzetak od objelodanjivanja. Kada tužilaštvo želi da uskrati objelodanjivanje određenih materijala, mora za to tražiti dozvolu vijeća i taj postupak se dešava in cammera.

Kada je u pitanju čl. 68. Pravilnika, isti se odnosi na objelodanjivanje oslobađajućeg materijala, a u tački 6. se navodi da objelodanjivanje oslobađajućeg materijala traje dokle god traje i sam postupak, čak i nakon prvostepene presude kao i tokom eventualnog žalbenog postupka. Ova obaveza tužioca ne prestaje.

Uprkos postojanja jasno definisanih pravila, praksa MKSJ ipak poznaje slučajeve kada je zbog neobjelodanjivanja dokaza od strane tužilaštva, došlo do ponovnih otvaranja postupka (predmet Furundžija, Blaškić).

Objelodanjivanje dokaza pred domaćim sudovima u BiH, advokat Edina Rešidović

Advokat Edina Rešidović, članica advokatske komore Federacije BiH i Udruženja branilaca MKSJa, u svom izlaganju dala je pregled domaćih odredaba koje se odnose na objelodanjivanje dokaza. Članom 47. ZKP BiH i odgovarajućim članovima u entitetskim zakonima, utvrđena je obaveza tužioca da već u toku istrage omogući odbrani da razmatra spise i razgleda predmete koji su u interesu osumnjičenog odnosno okrivljenog.

U praksi domaćih sudova, tužilac sam odlučuje da li će nešto odbrani dati ili neće dati. Zbog te činjenice, branioci se uglavnom susreću sa stavom tužioca da on nema nikakvih dokaza koji bi mogli ići u korist branjenika. Za razliku od domaćih sudova, kada MKSJ tužilac ne želi da objelodani neki dokaz, ili želi da rediguje neki dokaz da odbrana ne bi saznala sve činjenice, on to ne može učiniti sam. Njemu je potrebna odluka sudskog vijeća o tome da neke dokumente, koji bi mogli biti od interesa za klijenta, ne pokaže odbrani.

U fazi kada dođe do određivanja pritvora u istrazi, branioci imaju pravo ne samo da dobiju oslobađajući materijal, nego je tužilac dužan da im objelodani i sav drugi materijal koji je neophodan da bi se dokazala osnovana sumnja, kao opći uslov za određivanje pritvora. Dakle, već u fazi istrage branioci mogu da saznaju i dokaze koji ih terete i na taj način usmjeravaju svoju istragu.

Nadalje, ukazano je na odredbu čl. 47. ZKP BiH, koja je praktično identična pravilu 68. Pravilnika, a odnosi se na pravo odbrane nakon potvrđivanja optužnice, kada branioci imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Ukoliko sud ili tužilac u toku suđenja dođu do bilo kojeg dokaza, zakon ih obavezuje da odmah to dostave odbrani. Advokat Rešidović je navela više interesantnih primjera iz prakse MKSJ-a.

Već od predmeta Ćelebići, MKSJ je dao definiciju oslobađajućeg materijala, odlučujući da „...materijal koji je poznat tužiocu i koji ide u prilog optuženom, je oslobađajući i to onda ako on sugeriše nevisnost, ako daje

Četvrta godišnja konferencija Cjelodnevna godišnja konferencija u organizaciji Odsjeka krivične odbrane, pripremila Alma Limo


(2011) 13 OKO RRZ 4

mogućnost ublažavanja krivice optuženog ili utiče na pouzdanost dokaza optužbe...“ Dakle tužilac mora dati svaki dokument koji se može iskoristiti da bi doveli u pitanje njegov dokaz. Ovo traganje za oslobađajućim materijalom je dužnost tužioca.

Postoje i pozitivni primjeri iz domaće sudske prakse. Postupajući u predmetu Orić, odbrana je zatražila uvid u druge dokaze koji su u posjedu tužioca, te se pozvala na odredbe Zakona o pravu uvida u sve spise kao i na Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH. Tužilac u tom predmetu, uvažio je zahtjev odbrane i dostavio cjelokupni oslobađajući materijal.

Strategija odbrane, advokat Miodrag Stojanović

Član Advokatske komore RS i Udruženja branilaca MKSJ-a, advokat Stojanović svoje predavanje je započeo govoreći o temi “Strategija odbrane” koja je, prema navodima predavača, tema svih tema za branioce. U pitanje strategije odbrane involvirane su i ostale teme, poput pristupa dokazima, priprema za uvodnu i završnu riječ, sporazumijevanje i priznanje krivice. Priprema strategije je vrlo osjetljiv trenutak u kojem branioci trebaju objektivizirati dokaze i procijeniti kuda će da krenu. U trenutnom pravnom sistemu koji se bazira na jednakosti oružja i jednakosti stranaka u postupku, kada branioci moraju da donose vrlo krupne odluke za interes njihovog klijenta, kada trebaju da izvode svoje dokaze, očigledno da pitanje postavljanja strategije odbrane jeste suštinsko pitanje pristupa radu branilaca i pristupa u odnosu sa klijentom. Upravo strategija odbrane je temelj rada branilaca. Ući u predmet i nemati strategiju odbrane, po mišljenju advokata Stojanovića, se čini nekorektno, neprofesionalno i nepošteno prema klijentu.

Ključno pitanje je: u kom trenutku stvoriti strategiju odbrane? U vezi s tim, vrlo je bitan trenutak u kome počinje suđenje, kada nakon uvodne riječi tužilaštva sud pita branioce hoće li i oni u skladu sa odredbom člana 260. stav 3., iskoristiti pravo da daju uvodnu riječ. Pred MKSJ-om, postoji raznolika praksa između kontinentalnog i anglosaksonskog sistema u pogledu davanja uvodne riječi odbrane. Nekad se većina branilaca koristila pravom da da uvodnu riječ, a u posljednje vrijeme, odbrane se opredjeljuju da uopće ne daju uvodnu riječ. Druga varijanta koja se u posljednje vrijeme koristi jeste da se branilac opredijeljuje da da uvodnu riječ, ali nju daje nakon što tužilac završi svoj slučaj, to jest nakon što izvede svoje dokaze. I treća, kada se u jednom kompleksnom predmetu branioci podijele, jedni daju uvodnu riječ, a drugi ne. Kako ističe uvaženi predavač, srednje rješenje je možda i najprihvatljivije: odbrana treba da da uvodnu riječ, ali tek kada tužilac završi svoj predmet.

U kompleksnim i „velikim“ predmetima, svaki branilac koji ozbiljno pristupa svom predmetu, mora imati dobru komunikaciju sa drugim odbranama. Ovo je jako bitno u strateškom smislu, jer bez ikakve dileme, branioci koji brane u kompleksnim predmetima, u dugom postupku, sa različitim nivoima optuženih, doći će u koliziju. U jednom trenutku će doći u konflikt interesa odbrane. Doći će u situaciju da im se strateški razilaze putevi (predmet Blagojević-Jokić, Popović i drugi).

Sljedeća teza strategije odbrane jeste, da se u kompleksnim predmetima u kojima ima više optuženih, svi timovi odbrane dogovore oko onoga što je donji minimum zajedničke strategije i da u tom pravcu idu sa zajedničkim vještacima. Vještaci su izuzetno jako dokazno sredstvo, kako tužilaštva tako i odbrane.

Sljedeće bitno pitanje u strategiji odbrane jeste: da li će i u kojoj fazi postupka branioci odlučiti da svog klijenta izvedu da svjedoči? U praksi MKSJ-a, vijeće će vrlo značajno cijeniti iskaz koji je iznio optuženi, cijeneći pri tome u kojoj fazi postupka je iznio svoju odbranu. Dakle, neće mu se jednako cijeniti ako je dao iskaz na početku izvođenja dokaza odbrane i na kraju izvođenja dokaza odbrane.

Strateška zamisao svakog branioca jeste da odbrana bude smislena, vjerodostojna, ubjedljiva i logična. Dakle iznalaziti načine da branioci uvjere sudsko vijeće, jeste upravo to da iznesu odbranu koja ima svoj smisao, koja ima svoju logiku, a da bi to ona bila, branioci trebaju sebi postaviti tri pitanja: “Šta se to dogodilo? Kako se to dogodilo? Zašto se to dogodilo?”, odnosno,: “Šta je taj čovjek koga ja branim tu uradio?” Dakle, strateška odluka da bi branioci izveli klijenta da svjedoči mora biti iznuđena odluka, kada nema ništa drugo čime biste mogli pokriti neki dio mogućnosti da parirate tužiocu u izvođenju dokaza.

U nastavu izlaganja, advokat Stojanović ukazao je i na veliku važnost faze u kojoj branilac sačinjava odgovor na podnesak tužioca o prijedlogu utvrđenih činjenica. U toj fazi postupka, u kojoj se vodi proces utvrđivanja i prihvatanja utvrđenih činjenica, branioci moraju jednostavno već imati poziciju šta će uraditi, to jest branilac apsolutno mora vladati predmetom i mora znati u kom pravcu ide njegova strategija odbrane (predmet Krstić, Blagojević).

Jačanje pristupa odbrane po pitanju završnih riječi, advokat Ozrenka Jakšić

Advokat Ozrenka Jakšić, član advokatske komore RS, svoje predavanje o završnoj riječi odbrane, započela je iznoseći svoje iznimno iskustvo branioca prvooptuženog u prvom predmetu genocida pred Sudom BiH. Završna riječ u suštini predstavlja finalnu analizu predmeta od strane odbrane. Ovo je zadnja prilika odbrani da objasni ili ponudi alternativno viđenje dokaza tužilaštva, da dodatno analizira, u nekim slučajevima, čak i dokaze odbrane. Završna riječ ili završni podnesak ne predstavlja dokaz kao takav, ali jasno je da sudije prilikom donošenja odluke u svakom slučaju imaju u vidu analizu dokaza koju su ponudile odbrana i tužilaštvo u svojoj završnoj riječi.

5


(2011) 13 OKO WCR

Spremanje završne riječi, branioci ustvari treba da počnu od trenutka kada počnu postupati u predmetu, odnosno od samog momenta upoznavanja sa optužnicom, zatim kroz iznošenje uvodne riječi, kao i tokom cijelog postupka. Osnovna stvar koju branioci moraju imati na umu je da su ratni zločini vrlo složeni postupci zbog čega je sačinjenju završne riječi i nužno pristupiti na taj način.

Osnovno nepisano pravilo u domaćem pravu da se završne riječi izlažu u usmenom kazivanju, to jest kroz usmenu završnu riječ, postepeno je doživjelo preobrazbu i dopunu te se ukazala i potreba sačinjenja i ulaganja i pisanih završnih riječi.

Naime, pred Sudom BiH uspostavljena je redovna praksa da se završne riječi sačinjavaju i u pisanom podnesku i pored toga izlažu na glavnom pretresu, čitanjem odnosno reprodukovanjem onoga što je rečeno. Premda branioci i dalje imaju mogućnost da, ukoliko to žele, završnu riječ izlažu usmeno činjenica je da se uvođenje završne riječi u pisanoj formi pokazalo puno praktičnijim i jednostavnijim riješenjem za sve strane u postupku.

Na poslijetku, pravo da zadnji govori pripada optuženom, kako navodi advokatica Jakšić, te upravo zbog toga branilac ne bi trebao da zaboravi da na ovu temu razgovara sa optuženim. Ukoliko optuženi želi da iznese svoj stav, nužno je pravovremeno i potpuno upoznavanje sa onim šta će reći, a da bi se izbjegla mogućnost da iznese nešto (kontradiktornu odbranu; težu ili novu činjenicu ili novi dokaz; i sl.) što bi moglo ugroziti njegovu odbranu ili šansu za pozitivan ishod postupka.

Završna riječ pred MKSJ, advokat Natacha Fauveau Ivanović

Na temu završne riječi, učesnicima konferencije obratila se i advokat Natacha Fauveau Ivanović, članica Udruženja branilaca pred MKSJ-om, te iznijela neka od svojih iskustava u pisanju završne riječi pred Haškim tribunalom.

Završna riječ je kruna krivičnog postupka. Završna riječ, bila ona pismena ili usmena, nema propisanu formu i ona dozvoljava određenu dozu fantazije. Međutim, kolika god bila ta fantazija ona mora da se kreće u određenim okvirima. Uvijek treba imati na umu da sud sudi isključivo na temelju prihvaćenih dokaza. I u postupku i u završnoj riječi treba da se držimo tih dokaza. Ne treba nikada zaboraviti da presuda ne može da uzme u obzir ništa osim onoga što je u predmetu. Završna riječ sadrži dio o pravu i dio o činjenicama. Što se tiče pravnog dijela, sud u principu poznaje pravo. Prema tome, u završnoj riječi se treba, po mišljenju uvažene predavačice, više osvrnuti na činjenice.

Razlika između ovoga što postoji u BiH i onoga što branioci imaju pred Haškim tribunalom je to što pred Haškim tribunalom branioci imaju završni podnesak u pisanoj formi i usmenu završnu riječ. Činjenice se obrazlažu u pisanom podnesku, a pravo u usmenom dijelu završne riječi.

Završna riječ je upravo mogućnost data odbrani da ispriča priču optuženika i da na taj način dokaže da optuženi nije kriv. Ona mora biti vrlo jasna, vrlo logična i vrlo koherentna i treba izbjeći svaku moguću kontradiktornost koja bi se mogla naći u njoj. Vrlo je teško u složenim postupcima kao što su postupci za ratne zločine, pisati jasno, logično i koherentno. Međutim, upravo zbog toga što su ti postupci složeni, završna riječ treba biti jasna i sadržavati što kraće i što jasnije rečenice.

Dobar pristup da se sačini struktuirana i logična završna riječ, jeste da se prethodno identificiraju problemi koje u njoj želite osporavati. Ono što je veoma bitno je da se izdvoje ključni dokazi i ključni svjedoci, jer je masa dokaza tako velika da nema niti vremena niti prostora da se apsolutno sve obradi. Ono što je vrlo bitno jeste da se izbjegne svaka kontradiktornost u izlaganju.

Sudija Suda BiH, Philip Weiner učesnik konferencije, istakao je važnost stava branioca prilikom davanja završne riječi. Kao osnovne principe prilikom izlaganja završne riječi istakao je: posmatranje reakcije vijeća, te u vezi s tim, potreba promijene boje glasa, ubrzavanja, usporavanja i slično; obrazlaganje ključnih, a izbjegavanje sitnih ili nebitnih tačaka u predmetu; pri obrazlaganju prava koristiti citiranje, ali ukratko; biti što kraći i u svakom stadiju krivičnog postupka unikatni i različiti; primjena različitih metoda iznošenja i obrazlaganja u različitim situacijama (u uvodnom, direktnom, unakrsnom izlaganju kao i u iznošenju završnih riječi).

Sporazum o krivnji, advokat Mensur Radončić

Advokat Advokatske komore FBiH, Mensur Radončić, u svom izlaganju istako je da je sporazum o priznanju krivice subjektivni odnos učinitelja prema djelu. Sporazum o priznanju krivice institut je prihvatljiv iz razloga ekonomičnosti postupka, uštede troškova, bržeg okončanja istrage i potpune zaštite interesa oštećenih. On omogućava stvaranje pretpostavki za oslobađanje sudova od suđenja u predmetima u kojima su dokazi tako kvalitetni, da smisao suđenja gubi svrhu i s druge strane u onim lakšim predmetima u kojima je, zbog stanja dokaza u predmetu, ishod vjerovatan i izvjestan. Nastojanje tužilaštva da po svaku cijenu postigne svoj izbor sankcije i dužinu trajanja kazne, a bez ostavljanja prostora za odgovarajuću elastičnosti, zasigurno dovodi do gubitka smisla primjene ovog instituta.


(2011) 13 OKO RRZ 6

Nagodba pred MKSJ-om, advokat Jelena Nikolić

Advokat Jelena Nikolić, učesnicima konferencije u svom drugom obraćanju, prenijela je svoje iskustvo u predmetu nagodbe sklopljene pred MKSJ-om.

O nagodbi se može početi razmišljati tek onda kada branilac dobije sav raspoloživi materijal od strane tužilaštva, kad provede svoje istrage po nalogu klijenta, dobro prouči sve dokaze i sjedne zajedno sa klijentom, sa njegovim punim znanjem o svemu što tužilaštvo ima i može van svake razumne sumnje dokazati, onoga što mi kao odbrana kao u svom posjedu imamo i šta možemo pobiti u odbrani, kao i onoga gdje će biti jako teško kako za klijenta tako i za branioca. U 80% slučajeva pred MKSJ-om, sporazumi o krivici su se dešavali gotovo uoči početka samog suđenja.

Ono što razlikuje sporazum o krivici pred Tribunalom od sudova u BiH jeste činjenica da Tribunal nije vezan kaznom ponuđenom od strane strana u postupku, a nije vezan ni izmijenjenom optužnicom. Odnosno, MKSJ vijeće je apsolutno slobodno da po svom nahođenju odluči o daljnjem toku, prihvatanju optužnice i prihvatanju kazne. Kako je u svom predavanju ranije pominjao advokat Stojanović, sudije Haškog tibunala imaju mogućnost da prihvate sporazum, ali ne i kaznu, odnosno, na praktičnom primjeru iz predmeta Momir Nikolić: sud može da prihvati sporazum i odredi kaznu od 27 godina, uprkos činjenici da je po sporazumu predviđeni raspon kazne bio od 15 do 20 godina. U slučaju izricanja kazne, više od one prethodno ugovorene između stranaka, optuženi ima pravo žalbe.

Četvrta godišnja konferencija Odsjeka krivične odbrane je od strane učesnika ocijenjenja izuzetno uspješnom, te je Odsjek krivične odbrane pozdravio učesnike, zahvalio im se na učešću, te najavio nastavak edukativnih aktivnosti i u 2011. godini. Transkripti sa Konferencije su po zahtjevu dostupni u OKO-u.

Neki od predavača i učesnika Četvrte godišnje konferencije u Sarajevu

7


(2011) 13 OKO WCR

Odsjek krivične odbrane je dana 03. i 04. 06.2010. godine organizovao treći u nizu naprednih seminara vještina zastupanja na kojem je predavač bio gospodin Justice Bakone Moloto, sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Seminar je, kao i prethodna dva, bio prvenstveno praktičnog karaktera, te su učesnici odmah imali priliku da stečeno znanje primijene kroz simulirano suđenje bazirano na hipotetičkom slučaju.

Prva oblast o kojoj je govorio sudija Moloto odnosila se na postupak ulaganja dokaza. Podsjetio je učesnike na tzv. „pravilo najboljeg dokaza“ koje, između ostalog, znači da prilikom ulaganja materijalnih dokaza uvijek treba da nastoje da iste prilože u originalu, a fotokopije samo izuzetno i uz adekvatno obrazloženje. Procedura ulaganja dokaza u spis obuhvata tri faze, i to: identifikaciju dokumenta/predmeta, utvrđivanje njegove autentičnosti, te utvrđivanje relevantnosti. Tek nakon toga moguće je dotični dokument/predmet koristiti kao dokaz, odnosno pozivati se na njegov sadržaj. Ovo praktično znači da se ni jedan dokaz ne bi trebao prezentirati svjedocima prije nego što ga sud prihvati, što je suprotno praksi domaćih sudova koji dopuštaju da se svjedocima predoči dokument, te da se isti, tek po završetku njihovog svjedočenja, uloži u spis (op.a.). Predavač je istakao da je neophodno da svaki dokaz, prije uvođenja, bude ocijenjen kao prihvatljiv, te da se prije donošenja odluke o prihvatljivosti ne bi trebao prezentirati njegov sadržaj. U slučaju nepoštivanja ovog redoslijeda dolazi se u situaciju u kojoj se sud upoznaje sa sadržinom dokaza i prije nego što ga ocijeni kao prihvatljivog, što se nesumnjivo može negativno odraziti na stranke ukoliko sud naknadno odbije da prihvati dotični dokaz. Od izuzetnog je značaja, posebno u anglosaksonskim pravnim sistemima, utvrđivanje tzv. „lanca držanja dokaza“, tj. ustanovljavanje u čijem se posjedu dokaz nalazio od momenta pronalaska pa do momenta prezentiranja pred sudom, a sve to s ciljem utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju ispoštovana propisana procedura i da li je, samim tim, dokaz zakonit. Predavač je naglasio da nepoštivanje procedure uvođenja dokaza može biti dobra osnova za prigovor ili čak za žalbu.

U nastavku seminara sudija Moloto je govorio o ispitivanju svjedoka i vještaka, te načinima na koje ih je moguće diskreditirati. Na početku svog izlaganja naglasio je da vještak, za razliku od svjedoka, iznosi svoje stručno mišljenje o određenim činjenicama, te se samim tim razlikuje i način ispitivanja svjedoka i vještaka. Nalaz i mišljenje vještaka može se pobijati kroz osporavanje njegovih kvalifikacija/stručnosti/iskustva, ali i provođenjem vlastitog vještačenja po drugom vještaku, dok se svjedok najčešće diskreditira „napadom“ na njegov kredibilitet, i to prvenstveno ukazivanjem na nekonzistentnosti između ranije datog iskaza i onoga što govori prilikom svjedočenja pred sudom. Sudija je posavjetovao advokate da i od vještaka, odnosno svjedoka tužilaštva pokušaju dobiti informacije koje idu u korist njihovih branjenika, jer takve informacije imaju poseban značaj upravo zbog toga što dolaze od vještaka/svjedoka suprotne strane u postupku. Posebno bitno je i minimalizirati negativne efekte zaključaka vještaka koji su nepovoljni za koncept odbrane, a što se može vrlo efikasno učiniti primjenom tzv. teorije diferencijacije, tj. ukazivanjem na mogućnosti pristupa konkretnoj stvari i sa drugih pozicija, što bi moglo dovesti i do drugačijih, za odbranu povoljnijih, zaključaka. Moguće je, naravno, dovesti u pitanje i nepristrasnost vještaka koji se pojavljuju isključivo kao vještaci jedne strane u postupku, te je takvu opasku preporučljivo staviti na zapisnik, ali samo onda, upozorio je predavač, kada postoje opravdani razlozi za sumnju da je vještak zaista pristrasan.

Seminar je ocijenjen kao izuzetno uspješan, te su i predavač i učesnici izrazili nadu da će i u budućnosti imati priliku da se ponovo susretnu i da kroz interaktivni rad unaprijede i druge aspekte vještina zastupanja.

Vještine zastupanja Izvještaj sa naprednog seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, pripremila Jasenka Ferizović


(2011) 13 OKO RRZ 8

Genocid Izvještaj sa seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, pripremila Alma Limo

Dana 18.02.2011. godine u hotelu Bosnia u Sarajevu, Odsjek krivične odbrane godine održao je seminar u okviru kontinuiranog stručnog usavršavanja na temu „Genocid“. Predavači koji su izlagali ovu temu su bili g-đa Jelena Nikolić, advokat Advokatske komore Vojvodine i član Udruženja branilaca MKSJ-a i g-din Radivoje Lazarević, advokat Advokatske komore RS.

U jutarnjoj sesiji seminara analizirane su relevantne odredbe Krivičnog zakona BiH (član 171., 29., 30., 31., 32., 180.) i Statuta MKSJ-a (član 4. i 7.), kao i relevantni paragrafi prvostepenih i drugostepenih presuda MKSJ-a u predmetima Goran Jelisić, Radislav Krstić, Milomir Stakić, Vidoje Blagojević i Dragan Jokić a sve u vezi sa definiranjem namjere da se počini „sveobuhvatni“ genocid.

U vezi s definiranjem pojma genocid, predavači su istakli važnost postojanja posebne namjere (dolus specialis) na strani učinioca.

Pored toga, na seminaru su obrađena dva konstitutivna elementa bez kojih se ne može definirati sam pojam genocida, prema članu 171. tačka a) KZ BiH: 1) actus reus koji uključuje i „ubijanje pripadnika skupine ljudi“ i 2) mens rea, direktna namjera da se liši života; gdje je počinilac svjestan svoga čina i želi da se čin izvrši. Naglašeno je da za zločin genocida potrebno dokazati da su optuženi, za koje je utvrđeno da su glavni izvršioci ubistava, imali namjeru da ubiju zatvorenike, odnosno zarobljenike, i da su, pored toga, imali i posebnu genocidnu namjeru (dolus specialis) da izvršavajući ta ubistva potpuno ili djelimično istrijebe određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu.

Predavači su naglasili da je krivično djelo genocida tipičan primjer zločina koji počiva na depersonalizaciji žrtve, što znači da žrtva ne predstavlja cilj zbog njenih individualnih osobina nego samo zato što je pripadnik progonjene grupe.

Poslijepodnevna sesija bila je posvećena analiziranju krivičnog djela genocida u praksi Suda BiH, kroz pravosnažne presude u predmetima Kravica i Trbić, prvostepenoj presudi Vuković Radomir i dr., kao i postupcima koji su jos uvijek u toku: Ivanović Željko, Jević i dr., Pelemiš i dr., Kos Franc i dr.

Posebna pažnja bila je posvećena analiziranju stava Apelacionog vijeća u drugostepenoj presudi u predmetu Kravice (Trifunović Milenko i dr., a prije Miloš Stupar i dr), da znanje optuženih za genocidni plan i za genocidnu namjeru drugog nije dovoljno da bi se isti oglasili krivim za krivično djelo genocida. S tim u vezi, donošenje osuđujuće presude za krivično djelo genocida, zahtijeva dokaz da su optuženi i sami dijelili genocidnu namjeru, a ne da su samo znali za takvu namjeru drugih.

Kao značajan primjer domaće sudske prakse, analiziran je i predmet Trbić, gdje je u pogledu dokazivanja genocidne namjere, Apelaciono vijeće Suda BiH primijenilo test već ranije primijenjen u prvostepenoj presudi u predmetu Miloš Stupar i dr. (Kravica), te je proširilo ovaj test kako bi on uključivao faktore koji pomažu pri utvrđivanju posebne prirode djela počinioca.

Na kraju seminara, predavači su se također dotakli i drugih pitanja koja su od značaja za odbranu u predmetima krivičnog djela genocida, kao što su osporavanje pravne kvalifikacije i činjenica tokom izvođenja dokaza tužilaštva, primjena zakona u prethodnim prigovorima i slično.

Zbog aktivnog sudjelovanja učesnika, iznošenjem vlastitih primjera i problema sa kojim su se susretali postupajući u sličnim predmetima pred Sudom BiH, seminar je ocijenjen kao izuzetno uspješan.

9


(2011) 13 OKO WCR

1. Uvod

Krivična djela ratnih zločina, odnosno krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz glave XVII Krivičnog zakona BiH, djela su koja nastaju povredama međunarodnih pravila i međunarodnog običajnog prava. Ova krivična djela podliježu pod poseban režim krivičnog gonjenja i prema odredbi člana 19. KZ BiH, krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarjeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina.

Stavljanjem na teret optuženom počinjenje nekih od radnji kojima bi se stekla obilježja bića krivičnog djela iz glave XVII KZ BiH, u isto vrijeme znači da ukoliko se dokaže da je optuženi kriv, prijeti mu izricanje kazne zatvora u trajanju najmanje deset godina ili čak kazne dugotrajnog zatvora

1.

Koja su to djela, odnosno radnje kojima bi se steklo obilježje ratnog zločina?

Statut Međunarodnog krivičnog suda definiše ratni zločin kao, inter alia, „ozbiljne povrede zakona i običaja koji se primjenjuju u međunarodnom oružanom sukobu“ i „ozbiljne povrede zakona i običaja do kojih dođe u oružanim sukobima koji nisu međunarodnog karaktera“

2.

Da bi neko djelo bilo okvalifikovano kao ratni zločin potrebno je da se steknu određeni uslovi. Prema sudskoj praksi Suda Bosne i Hercegovine, u obrazloženju prvostepene presude u predmetu Novak Đukić, navedeni su standardi u smislu općih elemenata djela ratnog zločina, te se navodi sljedeće:

Počinjena djela moraju zadovoljavati slijedeće kriterije, odnosno slijedeće opšte elemente da bi bila kvalifikovana kao ratni zločin:

a. Izvršeno djelo mora predstavljati kršenje pravila međunarodnog prava u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

b. Kršenje navedenih pravila mora se dešavati u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; c. Izvršeno djelo mora biti u vezi sa ratnim stanjem, oružanim sukobom ili okupacijom;

d. Optuženi mora narediti ili izvrštiti takvo djelo3.

Upravo element uzročno posljedične veze, nexusa radnji izvršenja djela u korelaciji sa postojanjem, odnosno nepostojanjem oružanog sukoba, čini konstitutivni okvir ratnog zločina. Usljed važnosti ove problematike, smatrali smo za shodno da se osvrnemo na ovu vezu i prikažemo sudsku praksu, kao i moguće primjere zastupanja odbrane u predmetima ratnih zločina u kontekstu nexusa i oružanog sukoba.

2. Uzročno-posljedična veza sa oružanim sukobom-nexus

Strategija odbrane da se neka od radnji u optužnici predstavi kao obično krivično djelo, odnosno negiranje da je to djelo koje spada pod kriterije ratnog zločina nije uvijek najjednostavnija. Naravno, insistiranje da neka radnja ne predstavlja radnju koja bi se mogla okvalifikovati kao krivično djelo ratnog zločina je prevashodno u interesu branjenika.

Nekada će ovo osporavanje biti zasnovano na činjenici da određene radnje ne predstavljaju kršenje odredbi međunarodnog prava, već da su te radnje eventualno imale obilježja nekog drugog krivičnog djela, a u odnosu na isto je u međuvremenu nastupila zastara krivičnog gonjenja, a imajući u vidu činjenicu da se radi o vremenu izvršenja u periodu 1992-1995. godine.

Isto tako može se isticati da počinjenim radnjama uopće nije došlo do bilo kakvog kažnjivog ponašanja, bilo u smislu pravila međunarodnog prava, ili domaćeg zakonodavstva.

Da bi se određeno djelo, to jest radnja mogla okvalifikovati kao povreda međunarodnog humanitarnog prava mora se prije svega utvrditi zadovoljavajući stepen povezanost između te radnje i oružanog sukoba. Povezanost o kojoj govorimo predstavlja nexus, odnosno uzročno-posljedičnu vezu na osnovu koje će se utvrditi da li određeno djelo spada u kategoriju ratnog zločina, ili tek „običnog“ krivičnog djela počinjenog u vrijeme oružanog sukoba.

Nexus Uzročno-posljedična veza radnje izvršenja sa oružanim sukobom u ratnim zločinima, Ahmed Mešić

1 Izmjenama i dopunama KZBiH („Sl. glasnik BiH“, broj 08/10) došlo je do izmjene odredbe koja normira kaznu dugotrajnog zatvora te je sada u članu 42.b normirano da se za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih sa umišljajem može propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina. 2 Jean-Marie Henckaerts i Louise Doswald-Beck, Običajno međunaordno humanitarno pravo, MKCK, 2005, str. 578 3 Presuda Suda BiH broj X-KR-07/394 od 12.06.2009. godine, paragraf 160, str. 46


(2011) 13 OKO RRZ 10

Kada se govori o uzročno-posljedičnoj vezi između djela i oružanog sukoba, nužno je pažnju obratiti i na drugi vid veze koja se javlja između radnje izvršenja i njene posljedice. Kod pravog nexusa, paralelno će postojati veza između radnje izvršenja i posljedice djela (strijeljanje grupe civila koje rezultira smrću ili teškim tjelesnim povredama), kao i veza između radnje i generalnog konteksta u kojem se djelo izvrši (u vrijeme oružanog sukoba).

U nastavku teksta biće detaljno obrađen uslov da izvršeno djelo mora biti u vezi sa ratnim stanjem, oružanim sukobom ili okupacijom, kao jedno od temeljnih obilježja i karakteristika koje uvjetuju postojanje krivičnog djela ratnog zločina. Kako bi se iznašao odgovor na pitanje šta je razlika između ratnog zločina i običnog krivičnog djela potrebno je sagledati generalni kontekst dešavanja i radnji koje se optuženom stavljaju na teret.

Uslov da izvršeno djelo mora biti u vezi sa oružanim sukobom, upućuje na zaključak da se svi zločini počinjeni u vrijeme oružanog sukoba, ne mogu i ne smiju automatski kvalifikovati kao ratni zločini.

Evidentno je da postoje situacije kada i pored činjenice da se određena radnja desila u vrijeme oružanog sukoba, odnosno da su se ostvarila obilježja nekog samostalnog krivičnog djela, da se neće raditi o ratnom zločinu. Jedan od primjera bi bio pljačka imovine koja je poduzeta kao jednokratna protupravna akcija uperena prvenstveno radi sticanja protupravne imovinske koristi. Međutim, ako je pljačka bila poduzeta protiv civilnog stanovništva, uz upotrebu prijetnje oružjem i uz korištenje statusa vojnog lica, ta radnja bi se već mogla okvalifikovati kao radnja ratnog zločina

4. Isto tako ubistvo ili nanošenje teške tjelesne povrede pripadniku iste

vojne formacije, moglo bi se posmatrati kao obično krivično djelo. Premda u navedenim primjerima postoji stanje oružanog sukoba, istovremeno ne postoji veza, to jest nexus između tog stanja i počinjenog krivičnog djela.

Prema tome da bi se ocijenilo da li jedno djelo potpada pod kategoriju ratnog zločina nužno je uzeti u obzir sve elemente, kao i utvrditi eventualnu povezanost, odnosno vezu sa oružanim sukobom.

Važnost svih uslova za definisanje krivičnog djela ratnih zločina vidi se i iz presude Suda BiH u predmetu Suljo Karajić, gdje vijeće obrazlaže oslobađajući dio presude na sljedeći način:

“Osnov za oslobađanje je da se bez ovog elementa ova krivična djela ne smatraju ratnim zločinima. To jesu krivična djela počinjenja u vrijeme rata, ali su bila i trebala biti krivično gonjena prema postojećem zakonu i

pravnom okviru koji su u to vrijeme bili na snazi. Zastara za ova krivična djela je sada istekla. Iz ovog razloga Vijeće neće donijeti ocjenu o konkretnim događajim nego samo o ključnom pitanju statusa svake oštećene

strane5”

Iako član 173. KZ BiH izričito ne propisuje postojanje nexusa između djela fizičkog počinioca i rata, oružanog sukoba ili okupacije, jasno je da je potrebno postojanje takvog nexusa da bi radnje neposrednog počinioca predstavljale kršenje pravila međunarodnog prava. Zapravo, ne traži se uzročno-posljedična veza izmedu oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen. U praksi MKSJ-a odnos između ratnog zločina i običnog krivičnog djela, također se veže za postojanje oružanog sukoba:

Ono po čemu se u krajnjoj konsekvenci ratni zločin razlikuje od običnog krivičnog djela koje podliježe nacionalnom zakonodavstvu jeste to da su ratni zločini određeni kontekstom u kojem su počinjeni - oružanim

sukobom - ili pak o njemu ovise6.

Nadalje, žalbeno vijeće MKSJa iznosi stav da je dovoljno dokazati usku povezanost djela sa oružanim sukobom kako bi se isto moglo okvalifikovati kao ratni zločin, te navodi:

Žalbeno vijeće odbacuje argument žalilaca da se ratno pravo odnosi isključivo na krivična djela koja su počinjena u toku samih borbi. Umjesto toga, dovoljno je dokazati da je neko djelo usko povezano s oružanim

sukobom, kao što je Pretresno vijeće ispravno zaključilo7.

Na osnovu niza primjera, evidentno je, da se veza između djela optuženog i oružanog sukoba, može utvrditi na osnovu nekoliko faktora: položaj optuženog, priroda žrtve, cilj napada, ili činjenica da je djelo izvršeno u kontekstu službenih dužnosti optuženog. U predmetu Novak Đukić, pred Sudom BiH, vijeće konstatuje da je utvrđena veza između djela koja se optuženom stavljaju na teret u smislu da je granata koja je pala na Tuzlu ispaljena u vojnom kontekstu, da je

optuženi vojno lice i da je u trenutku događaja bio oružani sukob u BiH8.

4 član 173. stav 1. tačka f) konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva 5 Presuda Suda BiH broj X-KR-07/336, paragraf 302, str.76 6 Drugostepena presuda MKSJ-a Kunarac IT-96-23 od 12.06.2002.godine, str.18, paraf 58 7 Ibid, str,20. paraf 65 8 Presuda Suda BiH broj X-KR-07/336, paragraf 177, str.22

11


(2011) 13 OKO WCR

Također u vezi sa povezanošću oružanog sukoba i zločina, oružani sukob ne mora biti uzrokom počinjenja zločina, ali je oružani sukob predstavljao važan faktor za postojanje mogućnosti počinitelja da izvrši zločin, za njegovu odluku da ga izvrši, za način na koji je izvršen ili cilj zbog kojeg je izvršen.

Do koje granice seže nexus, odnosno veza između djela i oružanog sukoba, govori se i u obrazloženju drugostepene presude u predmetu Pinčić Zrinko pred Sudom BiH, gdje se navodi:

Iako u ovom predmetu zločin koji je počinjen nije u jasnoj vezi sa ciljem oružanog sukoba, žalbeno vijeće smatra da je zločin silovanja koji je počinio optuženi u dovoljnoj mjeri povezan sa oružanim sukobom.

Konkretno, optuženi nikada ne bi mogao počiniti zločin da nije bilo oružanog sukoba. Stoga je zločin bio „određen“ i to „kontekstom u kojem je počinjen – oružanim sukobom – ili pak o njemu ovisi“

9.

3. Problem iznošenje odbrane osporavanjem nexus-a između radnje izvršenja i oružanog sukoba

Postavljanjem teorije odbrane u smislu osporavanja veze između izvršenog djela i oružanog sukoba, pa prema tome i pravne kvalifikacije djela, treba pristupiti alternativno sa nekom drugom odbranom. Naime, izuzetno je teško dokazati da radnja nekog djela počinjenog u vrijeme oružanog sukoba ne predstavlja povredu odredbi međunarodnog prava, te samim tim da je tužilaštvo pogriješilo kada je određenu radnju podvelo pod radnju ratnog zločina.

Činjenica je da sudska praksa pokazuje da je dovoljna veza-nexus, da bi se određena radnja okvalifikovala u ratni zločin, sama pripadnost nekoj od vojnih ili paravojnih formacija. Tako u predmetu Zijad Kurtović, vijeće obrazlaže vezu između djela počinioca sa ratom i oružanim sukobom te navodi:

Sud nalazi da su djela optuženog bila u dovoljnoj mjeri povezana sa oružanim sukobom. Posebno uzima u obzir poziciju optuženog u vojnoj strukturi-tj. Pripadnost jedinici fizičkog obezbjeđenja komande, njegovo

svakodnevno prisustvo na mjestu izvršenja zločina, kao i dužinu vremenskog perioda tokom kojeg se zabranjeno postupalo prema ratnim zarobljenicima

10.

Skoro identično obrazloženje Sud BiH je zauzeo u obrazloženju presude u predmetu protiv optuženog Vrdoljak Ivice gdje se također naznačuje pripadnost vojnim strukturama kao veza između počinjenih djela i oružanog sukoba:

Sud uzima u obzir poziciju optuženog u vojnoj strukturi-tj. pripadnosti jednici vojne policije, njegovo prisustvo na mjestu izvršenja zločina, ... obzirom na njegov rad i dužnosti, ne može biti sumnje u pogledu znanja

optuženog za oružani sukob i činjenice da je on u velikoj mjeri učestvovao u njemu11

.

Pripadnost vojnoj strukturi kao osnovnu vezu sa počinjenim djelima i kvalifikacijom ratnog zločina Sud nalazi u obrazloženju presude u predmetu Marić:

Uzimajući u obzir izvedene dokaze, Sud nalazi da su djela optuženog bila u dovoljnoj mjeri povezana sa oružanim sukobom, posebno imajući u vidu činjenicu da je optuženi u inkriminisano vrijeme bio pripadnik

Vojske Republike Srpske i da s obzirom na tu činjenicu, ne može biti sumnje u pogledu znanja optuženog za oružani sukob i njegovog učestvovanja u njemu

12.

Pripadnost vojnim snagama, predstavlja „tijesnu povezanost“ odnosno dovoljan nexus sa radnjama počinioca, čak i kada je djelo izvršeno van borbenih dejstava, te će se smatrati ratnim zločinom. U presudi MKSJ-a u predmetu Kordić i Čerkez stoji sljedeće:

Sud je zaključio da pripadnici oružanih snaga, i to Armije BiH, HVO, kao i pripadnici TO-a, zadržavaju status boraca sve vrijeme, čak i kada se odmaraju kod kuće, ili za vrijeme dok su pod oružjem

13

S druge strane, isticanjem da određena radnja ne predstavlja radnju koja bi bila kažnjiva po međunarodnom humanitarnom pravu, odnosno da ne postoji veza između navodno izvršene radnje i oružanog sukoba, u kombinaciji sa osporavanjem oružanog sukoba bilo je uspješno u predmetu Mandić.

U obrazloženju oslobađajuće presude Mandiću, Sud BiH je utvrdio da se inkriminirani događaj desio prije 5. aprila 1992. godine, te da je vijeće kao dokazanu prihvatilo činjenicu da je oružani sukob izbio 6. aprila nakon što je Europska zajednica priznala BiH kao suverenu državu. Stoga vijeće u obrazloženju u vezi sa nexusom navodi sljedeće:

Na osnovu navedenog, jasno se može zaključiti da usljed nepostojanja oružanog sukoba, ne postoji nexus između oružanog sukoba i navodnog zločina, odnosno, da nije ispunjen ni drugi element ovog krivičnog

djela14

.

9 Presuda Suda BiH broj X-KRŽ- 08/502 od 02.12.2009.godine, str.23, paragraf 92 10 Presuda Suda BiH broj X-KR-06/299 od 30.04.2008.godine, str. 28 11 Presuda Sud BiH broj X-KR-08/488 od 10.07.2008. godine, str. 16 12 Presuda Sud BiH broj X-KR-05/96-3 od 29.10.2009. godine, str.8 13 Presuda MKSJ-a IT-95-14/2-A od 17.12.2004. godine, paraf 51, str. 195 14 Presuda Suda BiH broj X-KR- 05/58 od 18.07.2007. godine, str. 125


(2011) 13 OKO RRZ 12

4. Zaključak

Opći element potreban za kvalifikaciju djela počinioca predstavlja i veza, to jest nexus, između radnje i oružanog sukoba. Ukazivanjem na činjenicu da nedostaje ova veza, te da se djela počinioca ne mogu smatrati ratnim zločinom svakako je opravdana u pojedinim slučajevima. Međutim, imajući u vidu da sudska praksa ne zahtjeva uzročno-posljedičnu vezu već „blisku vezu“ sa djelima počinioca i oružanim sukobom, ovakva odbrana ne bi bila adekvatna.

Navedeno je više primjera iz sudske prakse koji se odnose na utvrđivanje nexusa u pojedinim predmetima pred Sudom BiH. Ponekad se ta veza zasniva na više kumulativinih činjenica, a nekada i na samo jednoj činjenici, i to pripadnosti počinioca određenoj vojnoj formaciji.

Stoga, ukazivanjem da radnje počinioca ne predstavljaju radnje kažnjive po međunarodnom pravu, već radnje koje imaju eventualno karakter običnog krivičnog djela, treba biti pomoćna teorija odbrane.

Kako domaća sudska praksa ukazuje, najefikasniji načini da se ospori nexus između radnji počinioca i oružanog sukoba jesu: osporavanje postojanja oružanog sukoba, odnosno da se inkriminirani događaj desio prije oružanog sukoba (presuda Mandić); insistiranje da oštećeni ne podliježu pod kategoriju zaštićenih lica shodno odredbama Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola (presuda Karajić); te zastupanje stava da radnje počinioca ne predstavljaju grubo kršenje pravila međunarodnog prava (presuda Hodžić).

Šta nakon zatvaranja MKSJ? Rezidualni mehanizam, Nina Kisić

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je na svom 6463 sastanku, 22. decembra 2010. godine usvojio Rezoluciju 1966 (2010), kojom je uspostavljen Međunarodni Rezidualni Mehanizam za Krivične Tribunale, a koji će otpočeti sa radom 1. jula 2012. godine u odnosu na Međunarodni Krivični Sud za Ruandu (MKSR), odnosno 1. jula 2013. godine u odnosu na Međunarodni Krivični Sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Sastavni dio navedene Rezolucije je Aneks 1, to jeste Statut Međunarodnog Rezidualnog Mehanizma za Krivične Tribunale (u daljem tekstu: Mehanizam).

Kako su MKSJ i MKSR osnovani od strane Savjeta bezbjednosti, koji je djelovao u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN, Savjet bezbjednosti na ovaj način osigurava nastavak (ili okončanje) rada MKSJ i MKSR

1. U

skladu sa članom 2 Statuta Mehanizma, Mehanizam će nastaviti funkcije MKSJ i MKSR, u periodu svog funkcionisanja. Sjedište Mehanizma za MKSJ će se nalaziti u Hagu, te će ga činiti sljedeći organi: Vijeća

2 (koja

čine Sudeće vijeće za svaki Tribunal, te Apelaciono vijeće zaduženo za oba Tribunala), zajednički Tužilac, te zajednički Registrar.

Mehanizam će nastaviti sa materijalnom, teritorijalnom, vremenskom i personalnom nadležnošću MKSJ i MKSR kao što je propisano u članovima 1 do 8 Statuta MKSJ

3. Mehanizam će imati nadležnost da krivično

goni, u skladu sa sadašnjim Statutom, lica optužena od strane MKSJ, koja su među najviše postavljenim liderima. Što se tiče lica koja nisu među najviše postavljenim liderima, mehanizam će moći suditi u ovim predmetima samo pod uslovom da su iscrpljenje sve razumne mogućnosti prebacivanja predmeta nacionalnim vlastima, a član 6 Statuta Mehanizma propisuje proceduru prebacivanja. Nakon što je optužnica potvrđena, i prije početka suđenja, bez obzira na to da li se optuženi nalazi u pritvoru Mehanizma, Predsjednik može odrediti sudeće vijeće koje će odrediti da li će predmet biti prebačen nacionalnim vlastima zainteresovanih država:

a) na čijoj teritoriji je djelo počinjeno; ili

b) u kojoj je optuženi uhapšen; ili

c) koja ima nadležnost i koja je voljna i adekvatno pripremljena da primi takav predmet.

Kada je riječ o prebacivanju predmeta, uzeće se u obzir da li će optužena osoba imati pravično suđenje, da li će joj se moći izreći smrtna kazna. Ukoliko se nakon suđenja utvrdi da uslovi pod kojim je slučaj prebačen više ne postoje, sudeće vijeće može na prijedlog tužioca ili proprio motu povući naređenje o prebacivanju i napraviti formalni zahtjev za vraćanje predmeta.

13


(2011) 13 OKO WCR

Međutim, Mehanizam će imati moć da krivično goni, u skladu sa odredbama trenutnog Statuta:

a) bilo koje lice koje se svjesno i namjerno mješa ili se mješalo u administraciju pravde od strane Mehanizma ili Tribunala, te da se ta osoba nađe u situaciji uvrede suda;

b) svjedoka, koji svjesno i namjerno daje, ili je dao lažno svjedočenje pred Mehanizmom ili Tribunalima

4.

Mehanizam i nacionalni sudovi će imati konkurentnu nadležnost, s tim što će Mehanizam imati primat nad nacionalnim sudovima u skladu sa trenutnim Statutom.

Statut Mehanizma sadrži i član kojim je propisano pravilo non bis in idem, osim u slučajevima kada: a) je djelo za koje je određenom licu bilo suđeno bilo pravno kvalificirano kao obično krivično djelo; b)ako proces pred nacionalnim sudom nije bio pravičan ili nezavistan, ako je bio usmjeren na zaštitu počinioca od krivičnog progona, ili kada slučaj nije bio odgovorno procesuiran.

Tužilac će imati moć da istražuje lica iz člana 1 Statuta Mehanizma, i to ispitivanjem osumnjičenih, žrtava, svjedoka, skupljanjem dokaza i istragom na terenu. U vršenju ovih dužnosti, tužilac može tražiti pomoć država. Prilikom ispitivanja osumnjičenog, isti u skladu sa članom 16 (3) Statuta Mehanizma, ima pravo na pomoć branioca. Ukoliko dođe do suđenja, optuženi ima prava u skladu sa članom 19 Statuta Mehanizma, i to pravo na jednakost pred Mehanizmom, javno i pravično suđenje, pravo na presumpciju nevinosti. Ukoliko neko lice bude optuženo pred Mehanizmom, a u skladu sa nekom odredbom trenutnog Statuta, optuženo lice ima pravo na minimum prava: da odmah i na jeziku koji razumije bude upoznat sa osnovama optužbe protiv sebe, pravo na adekvatno vrijeme i uslove za pripremu odbrane i na komunikaciju sa braniocem po svom izboru, da mu bude suđeno bez nepotrebnog odlaganja, da mu se sudi u prisustvu, te da se brani sam ili uz pomoć branioca po sopstvenim izboru, da bude informisan o ovim pravima ako nema branioca, da ispituje ili da branilac ispituje svjedoke protiv njega, te da osigura dolazak i ispitivanje svjedoka u svoju korist (pod istim uslovima kao svjedoka protiv sebe), da ima besplatnu pomoć prevodioca, ako ne može razumjeti jezik Mehanizma, te pravo da se na zaštitu od samoinkriminacije.

Lica kojima bude suđeno pred Mehanizmom u skladu sa članom 4 Statuta Mehanizma (mješanje u vršenje pravde ili lažno svjedočenje, uvreda suda), mogu biti osuđena na zatvorsku kaznu u trajanju od sedam godina ili kažnjena novčanom kaznom u iznosu kako bude određeno Pravilima postupka i dokazivanja. U žalbenom postupku su propisana dva žalbena osnova, i to: pogrešna primjena prava koja odluku čini nevažećom i pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje je dovelo do neostvarenja pravde.

Jedna od najvažnijih odredbi Mehanizma Statuta je član 24, kojim je propisana nadležnost Mehanizma za ponavljanje postupka, u slučajevima kada dođe do otkrića nove činjenice koja nije bila poznata u vrijeme postupka pred sudijom, Sudećim vijećem ili Apelacionim vijećem MKSJ, MSKR ili Mehanizma, a koja činjenica je takvog karaktera da može odlučno uticati na odluku.

Također, u skladu da odredbom člana 26 Statuta, Mehanizam će imati nadležnost da odlučuje o pomilovanju ili skraćenju kazni koje je izrekao MKSJ, MKSR ili Mehanizam.

Kada je riječ o arhivima MKSJ i MKSR, Mehanizam će se nastaviti starati o istima, a oni će ostati vlasništvo UN-a. Mehanizam će biti odgovoran za upravljanje, uključujući čuvanje i pristup ovim arhivama. Starajući se o pristupu arhivima, Mehanizam će osigurati nastavak zaštite povjerljivosti podataka, uključujući informacije o povjerljivim svjedocima, te informacije pribavljene na bazi poverljivosti.

Saradnja država sa Mehanizmom je propisana članom 28 Statuta.

Aneksom II Rezolucije 1966 (2010) su propisane prelazne odredbe, kojima MSKJ i MKSR zadržavaju nadležnost da završe sva suđenja koja su počela do početka rada Mehanizma. Ukoliko bjegunac optužen od strane MKSJ ili MKSR bude uhapšen u roku dužem od 12 mjeseci, ili ponovno suđenje bude naređeno od strane Apelacionog vijeća više od 6 mjeseci prije početka rada Mehanizma, MKSJ i MKSR će imati nadležnost za takvo suđenje. Istim aneksom je uređena i nadležnost za završetak žalbenih postupaka, te postupci povodom zahtjeva za ponavljanje.

1 Iako je rezidualni mehanizam osnovan za MKSJ i MKSR, ovaj članak će se prvenstveno odnositi na MKSJ, i to na odredbe koje su od najvećeg interesa za osobe involvirane u predmete ratnih zločina pred regionalnim sudovima. 2 Ukupno 25 sudija, koji neće stalno boraviti u mjestu sjedišta mehanizma, nego striktno po potrebi. Sudije Mehanizma će usvojiti i mjenjati Pravila postupka i dokazivanja. 3 Odnosno, članovima 1-7 Statuta MKSR 4 Prije početka suđenja u ovim predmetima, Mehanizam će razmotriti mogućnost upućivanja predmeta vlastima zemlje, uzimajući u obzir interese pravde i brzinu.


(2011) 13 OKO RRZ 14

Efektivna kontrola Definicija i pregled sudske prakse MKSJ i Suda BiH, Aida Bešlija

1.1. Definicija

U predmetu Ćelebići, Vijeće je zaključilo:

„Shodno tome, stav je Pretresnog vijeća da je za primjenu principa odgovornosti nadređenog neophodno da nadređena osoba ima efektivnu kontrolu nad osobama koje su počinile prvobitna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u smislu da je imala stvarnu mogućnost da spriječi i kazni izrvršenje tih prekršaja

1“.

Efektivna kontrola je dakle faktička sposobnost da se spriječi ili kazni kriminalno postupanje podređenog. U tom smislu, zvanični položaj komandanta nije ni potreban, a ni dovoljan, da se tereti na osnovu komandne odgovornosti. Efektivna kontrola predstavlja minimnalnu granicu kontrole nad drugim, ispod koje se osoba ne bi mogla smatrati odgvornom po doktrini komandne odgovornosti. To je neophodni uvjet da se za nadređenog veže komandna odgvornost. To je zapravo moć ili ovlaštenje nadređenog da kontrolira postupke svojih podređenih, a što predstavlja osnov odnosa nadređeni-podređeni. Odnos efektivne kontrole se mora uspostaviti, bilo da se optuženi tereti kao de iure ili de facto zapovjednik. Efektivna kontrola je moć da se ostvari ne bilo koji rezultat u odnosu na bilo koju stvar, već moć i mogućnost da se poduzmu efektivne mjere da se spriječe ili kazne zločini koje su drugi izvršili ili ih spremaju izvršiti. Sastoji se od moći da se zahtijeva, očekuje i zaista nametne poslušnost u odnosu na naređenja, s ciljem sprečavanja i kažnjavanja krivičnih dijela

2.

„U praksi će sud obično pretpostaviti da tamo gdje postoji de iure vlast postoji i efektivna kontrola, ali ako nema dokaza o faktičkoj kontroli od strane formalno pretpostavljenog, ključni uslov za postojanje komandne odgovornosti nije ispunjen.

3“

„S druge strane, efektivna kontrola može da postoji i tamo gdje nema formalnog odnosa nadređenog i podređenog.

4“

Svaki odnos ovlaštenja koji ne zadovoljava ovaj standard, kao kad pojedinac mora da uvjerava, dodvorava se ili ponizno traži od drugih da se ponašaju na određeni način, ne zadovoljava efektivnu kontrolu., kako se ona shvata po doktrini komandne odgvornosti.

Kada su u pitanju presude u predmetima Ćelebići, Blaškić, Orić, možemo se složiti da je zauzet jedan generalni stav, po pitanju efektivne kontrole. Naime, iz obrazloženja ovih odluka, da se zaključiti da je, po mišljenu vijeća, komandni položaj svakako neophodan preduslov za nametanje komandne odgovornosti. No, ova tvrdnja se mora cijeniti u kontekstu toga, da se činjenica postojanja takvog odnosa, ne može utvrditi samo pozivanjem na formalni status. Naprotiv, faktor kojim se utvrđuje odgovornost za ovaj tip krivične odgovornosti jeste stvarno posjedovanje, odnosno neposjedovanje moći kontrole, nad postupcima podređenih. Shodno tome, formalni naziv komandanta se ne bi smio smatrati neophodnim preduslovom za komandnu odgovornost, pogotovo uzimajući u obzir da pored de iure komandanta, u praksi je mnogo češći slučaj de facto komandanta, gdje dakle nemamo nikakav formalni dokument o postavljanju komandanta.

„Samo efektivna kontrola dozvoljava da se izvede zaključak o odnosu nadređeni-podređeni. Ako umjesto toga, neko lice ima samo „znatan utjecaj“ na drugoga, to nije dovoljno da bi bio ispunjen ovaj uslov za postojanje komandne odgvornsoti.

5“

Mora postojati dakle određeni stepen kontrole koju nadređeni mora imati nad svojim podređenim, da bi se primijenila komandna odgovornost, ali komandant mora imati ne bilo kakvu, već efektivnu kontrolu nad podređenima, da bi odgovarao. Utvrđivanje efektivne kontrole je faktičko pitanje. Osim formalne pozicije, u indicije o postojanju efektivne kontrole spadaju zadaci koje je optuženi obavljao, njegova sposobnost da izdaje naređenja, teritorija na kojoj se njegova vlast prostire i slično

6.

Dakle, iz svih citiranih stavova presuda, da se zaključiti da je pitanje postojanja efektivne kontrole najvažnije, kada je u pitanju kažnjavanje po komandnoj odgovornosti. Činjenica je da je efektivna kontrola, kao stvarna

1 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Ćelebići br. IT-96-21-T od 16.11.1998. g., para. 195

2 G. Mettraux, Pravo Komandne odgovornosti, str. 156.-157. 3 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Ćelebići br. IT-96-21-T od 16.11.1998. g, para. 197 4 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Nasera Orića, br. IT-03-68-T od 30.06.2006., para. 311 5 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Ćelebići br. IT-96-21-T od 16..11.1998.g para 266; Presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Sefera Halilovića, br. IT-01-48-T od 16.11.2005.g., para 59 6 B. Ivanišević,Vodič kroz Haški tribunal (propisi i praksa), str. 134.

15


(2011) 13 OKO WCR

kontrola da se spriječe ili kazne počinioci, faktičko pitanje, koje se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, ocjenom svih relevantnih okolnosti bitnih za njeno utrđivanje. Ono što je interesantno za efektivnu kontrolu je zasigurno to što se u članu 7. stav 3. Statuta ona nigdje ne spominje kao element, već se samo navodi odnos podređenog i nadređenog. Međutim, kroz praksu, sudska vijeća su uvidjela da je samo postojanje ovog odnosa zapravo nedovoljno, bez efektivne kontrole. Odnosno, ustanovili su da sama činjenica da je neko, bilo formalno bilo neformalno komandant, ne povlači nužno njegovu odgovornost za djela potčinjenih. Kao što je već pomenuto, sama formalna pozicija bi mogla tek biti samo indicija o postojanju efektivne kontrole. Ovo je naročito bitno zbog situacija kada zapravo ne postoji neki formalni dokument kojim se potvrđuje status optuženog, što se u praksi naziva de facto komandant. Ako dakle, apriori uzmemo da u slučaju kada je neko i formalno komandant (dakle postavljen je na tu poziciju i o tome postoji akt o postavljenju), da je isti samim tim odgovoran za sve zločine svojih podređenih, to bi onda značilo da se de facto komandant ne bi mogao nikada kazniti. Ovo naravno nije tačno, jer i u situacijama kada je optuženi samo de facto nadređeni, odnosno isti se tako postavlja prema drugima, a da zapravo za to nema i pravno ovlaštenje, isti može odgovarati po komandnoj odgovornosti, ako se naravno utvrdi da je imao efektivnu kontrolu.

„Pojam efektivne kontrole nad podređenim - u smislu materijalne mogućnosti da se spriječi ili kazni kriminalno ponašanje, bez obzira na to kako se ta kontrola sprovodi - prag je koji valja doseći kako bi se pokazalo postojanje odnosa nadređeni-podređeni. Stoga je efektivna kontrola nadređenog pertinentan kriterij, nije nužno potrebno da je nadređeni bio pravno ovlašten da spriječi ili kazni djela koja su počinili njegovi podređeni. Ovdje valja imati u vidu njegovu stvarnu mogućnost koja se umjesto izdavanja naređenja ili preduzimanja disciplinksih mjera može, recimo, očitovati u slanju izvještaja nadležnim vlastima kako bi ove preduzele prikladne mjere

7.

„Ljudstvom pod efektivnom kontrolom jedne konkretne osobe mogu se smatrati oni koji su pod stalnom komandom te osobe ili pak oni koji su samo privremeno ili na ad hoc osnovi pod takvim zapovjedništvom. Privremena narav neke vojne jedinice nije sama po sebi dovoljna da isključi odnos subordinacije između

pripadnika jedinice i njenog zapovjednika. Da bi se nekog zapovjednika držalo odgovornim za djela ljudi koji su pod nii djelovali na ad hoc ili privremenoj osnovi, mora se pokazati da su u vrijeme izvršenja djela, ti ljudi bili

pod efektivnom kontrolom te konkretne osobe.8“

1.2. Strane u odnosu

Mora se pokazati da je efektivna kontrola postojala nad onima koji su izvršili osnovno djelo, bilo direktno ili indirektno. Efektivna kontrola kakva je mogla postojati nad trećim licima nije relevatna za ustanovljavanje odgovornosti nadređenog, osim ako se ne može dokazati da su ta treća lica, s druge strane, bila u stanju da ostvare efektivnu kontrolu nad izvršiocima. Ne može se reći da je optuženi imao efektivnu kontrolu ako je njegova mogućnost vršenja kontrole zavisila od diskrecione odluke drugih da mu pomognu. S ciljem utvrđivanja takvog odnosa ovlaštenja jednog čovjeka nad drugim, organi gonjenja moraju identificirati pojedince za koje navode da je optuženi nad njima imao efektivnu kontrolu. Međutim, tužilaštvo ne bi bilo obavezno da ih identificira po imenu, ako se, kao minimum, može ustanoviti da su izvršioci bili dio jedinice, organa ili strukture nad kojom je optuženi imao ovlašetnja, te da je optuženi bio u stanju da ostvaruje efektivnu kontrolu nad pripadnicima tog tijela ili grupe, uključujući one koji su izvršili zločine. S druge strane, sveukupna komanda nad jedinicom ili grupom ne onemogućava izvođenje zaključka da je njen vođa vršio efektivnu kontrolu nad svakim njenim pripadnikom, a kamoli nad pripadnicima te jedinice ili grupe koji su izvršili zločine. Stoga ne bi bilo dovoljno ustanoviti da je optuženi bio zadužen za određenu grupu ljudi ili da je na drugi način izvršavao komandne funkcije u tom kontekstu, ako se ne ustanovi da mu je njegova uloga ili funkcija dala i efektivnu kontrolu

9.

1.3. Uspostavljanje efektivne kontrole

Žalbeno vijeće u predmetu Blaškić je primijetilo da su pokazatelji efektivne kontrole više stvar dokaza nego materijalnog prava, te navelo da su ti pokazatelji ograničeni na dokaze o tome da je optuženi imao moć da spriječi, kazni ili poduzme korake za pokretanje postupka protiv počinilaca, kada je to primjereno.

Ustanovljavanje „efektivne kontrole“ tužilaštvu nije lak zadatak i nikakve prečice u dokazivanju tu ne stoje na raspolaganju. Kako je jednom rečeno „velika pažnja je potrebna da ne bi došlo do nepravde u smislu da se pojedinci smatraju odgovornim za djela drugih, u situaciji gdje je veza kontrole ili nepostojeća ili previše udaljena“

10. Tužilaštvo ne mora ustanoviti da je optuženi imenovan na komandno mjesto da bi se smatrao

odgvornim po doktrini odgvornosti nadređenog. Međutim, ukupnost dokaza mora pokazivati da je njegov

7 Human Rights Watch Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, UNDP Srbija I Crna Gora, Beograd, 2004., str. 134. 8 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Dragoslava Kunarca, br. IT-96-23-T od 22.02.2001. g., para. 399. 9 G. Mettraux, Pravo Komandne odgovornosti, str. 188.-189. 10 V.Vidović, Komandna odgovornost, str.20.


(2011) 13 OKO RRZ 16

odnos sa izvršiocima bio takvog intenziteta, da je bio u tom smislu sličan funkcionisanju i efektivnom odnosu de iure komande. Drugim riječima, u svim slučajevima i bez obzira na de iure ili de facto prirodu ovlaštenja, nadređeni mora biti u stanju da ostvaruje efektivnu kontrolu nad onima koji su izvršili zločine, koji se njemu stavljaju na teret. Svaki dokaz koji bi ukazivao na odstupanje od takvog standarda, će u principu biti relevantna kao dokaz da takav odnos nije ni postojao.

Pri utvrđivanju da li je optuženi imao efektivnu kontrolu nad izvršiocima djela koja se njemu stavljaju na teret, prema praksi MKSJ-a u predmetima Aleksovski, Blaškić, Ćelebići, Krnojelac, Naletilić, Kordić, Halilović i Hadžihasanović, kao i prema praksi MKSR-u u predmetima Akayesu, Kayishema, Bagilishema, Kajelijeli, smatra se da određenu dokaznu snagu i relevantnost imaju slijedeći faktori

11:

a) davanje ili izdavanje naređenja optuženog u slučajevima u kojima se tim naređenjima povinuju oni za koje se navodi da su izvršili zločine;

b) efektivna disciplinska i istražna ovlaštenja optuženog; ali, da bi ista bila relevantna za efektivnu kontrolu, moralo bi se ustanoviti da su takva ovlaštenja bila posljedica pozicije vlasti u odnosu na izvršioce i da su mogla kazniti zločine koji predstavljaju osnov optužbe, a ne neka druga;

c) podnošenje izvještaja optuženom od pripadnika grupe ili jedinice umiješane u izvršenje zločina;

d) ovlaštenje za prijavljivanje zločina;

e) mogućnost da se naloži i izvrši hapšenje izvršilaca;

f) distribucija oružja i municije ili osiguravanje vojne opreme;

g) službeni položaj, uloga i ovlaštenja optuženog u smislu onih koja mu daju određenu vlast nad izvršiocima,

h) de iure ovlaštenje optuženog, ako je efektivno;

i) moć optuženog da vrši imenovanja onih za koje se navodi da su učestvovali u zločinima;

j) regrutiranje ili obuka pripadnika date grupe, od strane države ili njenih organa, ako je optuženi zapovjednik ili zvanično lice unutar te strukture;

k) moć da oslobodi zatvorenike;

l) moć da zaustavi zločine, uključujući i zločine onih koji su ih izvršili u datom slučaju;

m) dokaz da je optuženi predstavljao vlast tokom sastanka;

n) kontrola finasija i plata koje se isplaćuju izvršiocima;

o) moć optuženog da izvršioce zaštititi od istrage ili kazne;

p) moć izdavanja obavezujućih upustava izvršiocima ili osobama koje bi mogle imati efektivnu kontrolu nad izvršiocima;

Iz slijedećih primjera se vidi u kojim situacijama sud ne prihvata postojanje efektivne kontrole:

„Tihomir Blaškić kao nominalni komandant HVO u centralnoj Bosni, nije imao efektivnu kontrolu nad Četvrtim bataljonom vojne policije HVO i tz. Džokerima-dvijema formacijama koje su počinile zločine nad

muslimamskim civilima u selu Ahmići, 16. aprila 1993.g. godine.12

“

„U predmetu Kvočka i dr. tužilaštvo nije dokazalo da je Miroslav Kvočka, koji je u logoru Omarska kod Prijedora bio funkcionalni komandant zamjenika komandanta, ostvarivao efektivnu kontrolu nad stražarima koji su zlostavljali zatočene nesrbe. Iz prezentovanih dokaza je proizilazilo da je stražarska služba u Omarskoj bila

dezorganizovana i da je radila na svoju ruku.13

“

„U predmetu Limaj, Pretresno vijeće je ocijenilo da tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je Fatmir Limaj, u vrijeme zločina izvršenih nad Srbima i Albancima u logoru u selu Lapušnik, od maja do jula 1998.g.,

imao komandnu poziciju u odnosu na vojnike OVK u selu14

.”

Iz svih ovih primjera jasno proizilazi da je efektivna kontrola najvažnije pitanje u komandnoj odgvornosti, i samim tim najčešći razlog za oslobađanje po komandnoj odgvornosti, kada se ista ne dokaže, van razumne sumnje.

11 Ibid., str.21.-24. 12 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Tihomira Blaškića, br. IT-95-14-A od 29.07.2004. g., para. 421. 13 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Miroslava Kvočke i dr. br.IT-98-30/1-A od 28.02.2005. g., para. 144. 14 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Fatmira Limaja, br. IT-03-66-T od 30.11.2005.g , para 601.-602.

17


(2011) 13 OKO WCR

1.4. Prag efektivne kontrole i drugi oblici autoriteta

Stepen kontrole koji je ispod praga efektivne kontrole je nedovoljan za pripisivanje odgovornosti za komandanta. „Značajan uticaj“ na podređene, koji ne ispunjava efektivnu kontrolu, prema običajnom pravu nije dovoljan kao sredstvo za primjenu komandne odgovornosti

15. Ne postoji nikakav međunivo kontrole koji bi bio

relevantan za odgovornost nadređenog.

Mora se napraviti razlika između efektivne kontrole i nižeg ili višeg oblika utjecaja ili autoriteta koji neki pojedinci, karizmatični, poštovani ili dovoljno uvjerljivi, mogu imati nad drugim pojedincima, bez odnosa nadređenog i podređenog, onako kako ga shvata doktrina komandne odgvornosti. Efektivna kontrola nije isto što i sposobnost da se uvjeri, potakne ili izvrši utjecaj. To je zato što u takvim situacijama oni koji se suoče sa instrukcijama ili zahtjevima takve osobe, zadržavaju svoju sposobnost da odbiju da postupe u skladu sa tim instrukcijama, a da se ne suoče sa bilo kakvim posljedicanma ili sankcijama. S druge strane, kada se uspostavi efektivna kontrola, ta mogućnost neslaganja je isključena. U predmetima Ćelebići, Kunarac, Kvočka, Kordić i Halilović, vijeća su identificirala situacije u kojima je pojedinac imao određeni stepen autoriteta ili moći nad drugim pojedincima, što mu je omogućilo da nad njima ostvaruje ponekad i značajnu moć i uticaj, ali nedovoljno da ima efektivnu kontrolu, što ih ostavlja izvan opsega komandne odgvornosti

16.

„Uopštenije, Pretresnom vijeću izgleda jasno da transakcije u koje je Zejnil Delalić bio uključen u ovom prvom vremenskom periodu nisu na njega prenosile niti mu davale politička ili vojna ovlaštenja. Nije stekao nikakav

civilni status koji bi ga stavio u neku hijerahiju vlasti gdje bi bio stvoren odnos nadređeni-podređeni. Na osnovu naše analize činjenica, zaključujemo da se radi jednostavno o dobrostojećem uticajnom pojedincu, koji je očito

bio umiješan u lokalne napore oko odbrane bosanske države. Ovi napori i priznanje koje ih je pratilo nisu stvarali odnos nadređenog i podređenog između njega i osoba sa kojima je sadejstvovao.

17“

„Zaključak Pretresnog vijeća da nema dovoljno dokaza za postojanje odnosa nadređeni-podređeni između Kvočke i poznatih počinilaca zločina nije u suprotnosti sa zaključkom da je Kvočka zauzimao položaj vlasti i uticaja u logoru. Prvo, Pretresno vijeće je napomenulo da su izvedeni dokazi o tome da je stražarska služba bila dezorganizovana i da je radila na svoju ruku. Stoga se ne može sa sigurnošću konstatovati da je Kvočka ostvarivao efektivnu kontrolu nad stražarima. Drugo, po mišljenju Pretresnog vijeća, tužilaštvo nije uspjelo u potpunosti da pokaže koji od Kvočkinih podređenih je počinio koji zločin. Navedene okolnosti onemogućuju svaki eventualni zaključak da Kvočka podliježe odgovornosti na osnovu člana 7(3) Statuta. Položaj vlasti i

uticaja ne podrazumijeva nužno odgovornost nadređenog na osnovu člana 7(3) Statuta.18

“

1.5. Odnos ovlaštenja u civilnoj strukturi

Doktrina odgovornosti nadređenog se odnosi i na civilne lidere, samo u onoj mjeri u kojoj kontroliraju svoje podređene u stepenu sličnom onome koji imaju vojni komandanti. Stepen kontrole koju vrši civil, mora biti uporediv sa stepenom kontrole koja se traži od vojnog zapovjednika, mada način na koji se ta kontrola ostvaruje, a na kraju i priroda te kontrole, mogu da se razlikuju. Isto kao i vojni zapovjednici, i civilni lideri su pod generalnom obavezom da usvoje neophodne i razumne mjere da spriječe i kazne zločine svojih podređenih

19. Međutim, priroda ovlaštenja koja nadređeni uživa će biti relevantna za utvrđivanje da li se to

desilo u konkretnim okolnostima slučaja20

. Žalbeno vijeće Tribunala za Ruandu ukazuje na to da bi se smatrali odgovornim po toj doktirni, civilni i vojni lideri moraju imati isti stepen kontrole nad izvršiocima, tj. efektivnu kontrolu, a način na koji se ta kontrola ostvaruje, se može razlikovati u civilnom i vojnom kontekstu.

„Utvrđivanje odgovornosti nadređenog za civila zahtijeva dokaz van razumne sumnje da je optuženi vršio efektivnu kontrolu nad svojim podređenim, u smislu da je ostvarivao kontrolu u stepenu sličnom onom koji

imaju vojni zapovjednici. Ne sugerira se da će efektivnu kontrolu civilni nadređeni i vojni zapovjednik morati ostvarivati na isti način, niti da se ona nužno može utvrditi na isti način i za civilnog i za vojnog

zapovjednika.21

“

Za tužilaštvo se može pokazati još težim da ustanovi da je civil imao efektivnu kontrolu nad drugim ljudima, nego što bi to bio slučaj u funkcionalnoj vojnoj strukturi. Naime, jedna vojna struktura u svom karakteru zaista jeste veoma hijerarhijska, a odnosi nadređenih i podređenih obično se karakteriziraju visokim stepenom povinovanja naređenjima, što se rijetko može naći u civilnim strukturama, ako se uopće i može naći.Odnosi vlasti se ne zasnivaju na naređenjima i njihovom poštivanju, već više na unaprijed određenim dužnostima i odgovornostima.

15 V.Vidović, Komandna odgvornost, str.25. 16 G.Mettraux, Pravo Komandne odgovornosti, str. 182.-183. 17 Presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Ćelebići, br. IT-96-21-T od 16.11.1998.g., para. 658 18 Presuda Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu Tužilac protiv Miroslava Kvočke i dr., br. IT-98-30/1-A od 28.02.2005. g. para. 144 19 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Brđanin, para. 283 20 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Ćelebići, para. 240 21 Presuda po žalbi u predmetu Bagilishema, para. 52


(2011) 13 OKO RRZ 18

1.6. Uslov vremenskog koindiciranja

Slijedeće pitanje koje se pojavljuje u vezi sa efektivnom kontrolom je njeno vrijeme. Za koje vrijeme se mora dokazati da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad onima koji su zapravo izvršili zločine koji su osnov optužbe?! Je li dovoljno da se dokaže da je imao efektivnu kontrolu u bilo kom trenutku prije ili poslije izvršenja zločina, ili se mora konkretno pokazati da je imao efektivnu kontrolu u vrijeme kada su podređeni izvršili zločine?!

22 U tom pogledu zanimljiv je stav u presudi Hadžihasanović i dr., a upravo govori o tome da je

efektivna kontrola morala postojati u vrijeme kada su zločini navodno počinjeni.

„Vijeće je ustanovilo da običajno pravo ne predviđa mogućnost da nadređeno lice bude odgovorno po osnovu komandne odgvornosti za nekažnjavanje, ako su lica počinila zločin prije nego što je ono postalo njihov

nadređeni.23

“

1.7. Razlike u shvatanjima o efektivnoj kontroli između Vojnih tribunala i MKSJ-a

1.7.1. Slučaj „Yamashita“

Kada je u pitanju suđenje japanskom generalu Tomoyukiju Yamashita pred Vojnom komisijom Sjedinjenih Država u Manili, iz obrazloženja presude proizilazi da je stav Vojne komisije bio da se vojni zapovjednik može smatrati krivično odgovornim ako nije poduzeo nikakvu efektivnu radnju kojom bi stavio pod svoju kontrolu djela svojih podređenih. Dakle, po ovoj pravnoj teoriji, osuđujuća presuda ne traži da se dokaže da je optuženi znao za zločine, niti da je bio u poziciji da ima kontrolu na svojim jedinicama, nego je bilo dovoljno to što general Yamashita nije održao kontrolu nad jedinicama. Efektvina kontrola se uopšte i ne spominje. Pravo komandne odgovornost, po viđenju Komisije, je prema tome dosta udaljeno od osnovnog uslova lične greške i vinosti, koja se danas traži za osuđujuću presudu

24.

1.7.2. Slučaj „Taoci“

To je slučaj protiv Wilhelma Lista, komandanta 12. njemačke armije za vrijeme invazije na Jugoslaviju i Grčku i komandant jugoistočne Njemačke, gdje je Sud zaključio „Slažemo se da su komandanti divizija odgovorni za izdavanje naređenja o izvršavanju krivičnih djela. Ali nadređeni komandant je također odgovoran ukoliko naredi, dozvoli ili prešutno odobrava takvo kriminalno ponašanje. Njegova je dužnost i obaveza da spriječi takva djela ili, ako su već počinjena, da spriječi njihovo ponavljanje“. Dakle vidimo iz ove presude, da se standard kažnjavanja po komandnoj odgvornosti, odmaknuo od prvobitne „forme“, koja se tražila u slučaju Yamashita, te se ističe nemogućnost ekskulpiranja visokopozicioniranog komandanta.

1.7.3. Slučaj „Visoke komande“

To je slučaj SAD protiv Wilhelma von Leeb-a, šefa njemačke sjeverne armijske grupe u napadima na Rusiju 1942.g. S obzirom da je u ovom predmetu, Sud na izvjestan način evoluirao kada je u pitanju krivična odgovornost komandanta za djela podređenih, izdvojila bih slijedeći stav Suda.

“Krivična djela koja su počinile te snage [pod njegovom komandom] ne mogu se sama po sebi pripisati njemu, na osnovu teorije o potčinjavanju. Krivična odgovornost se ne može pripisati svakom pojedincu iz lanca komandovanja samo na osnovu te činjenice. Mora postojati i lični nemar, koji je jednak bezobzirnosti i nemoralnom ignoriranju djelovanja njegovih podređenih, što je ravno prešutnom prihvaćanju.”

25

Iz ovog stava se jasno vidi da je sud za kažnjavanje komandanta, osim činjenice o položaju, tražio i postojanje ličnog nemara, što je zapravo, nepreduzimanje nužnih i razumnih mjera, po praksi MKSJ-a.

1.7.4. Slučaj „Toyoda“

Admiral Soemu Toyoda, načelnik štaba kombinovane japanske flote, je bio optužen za ratne zločine pomorskih trupa na Manili. Zanimljiv je ovdje stav Suda u pogledu elementa znanja za počinjena zvjerstva, koji se danas smatra obaveznim, pa s toga izdvajam slijedeći stav.

“Najjednostavnije se može reći da ovaj Tribunal vjeruje da princip komandne odgovornosti podrazumijeva da, ako je ovaj optuženi znao ili trebao doznati vršenjem redovne dužnosti, da njegovi podređeni, direktni ili ne, čine zvjerstva […], i nepreduzimanjem nikakvih radnji u cilju kažnjavanja počinilaca, dozvolio nastavak zvjerstava, on nije izvršavao svoje dužnosti komandanta i stoga mora biti kažnjen.”

26

Analizom sudske prakse poslije Drugog svjetskog rata, da se zaključiti da je ista bila prilično neujednačena, i da je vremenom došlo do tzv. progresije u viđenju Suda u pogledu uvjeta koji moraju postojati na strani optuženog komandanta, da bi se isti smatrao krivično odgovornim za djela svojih nadređenih. Pa tako u

22 G. Mettraux, Pravo Komandne odgovornosti, str. 190. 23 Presuda Žalbenog vijaća u predmetu Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i dr., odluka o interlokuturnoj žalbi na nadležnost u odnosu na komandnu odgovornost iz jula 2003.g., para. 51. 24 G. Mettraux, Pravo Komandne odgovornosti, str. 5.-7. 25 V.Vidović, Komandna odgvornost, str.10.-11. 26 Ibid., str.11.-12.

19


(2011) 13 OKO WCR

slučaju Yamashita, od shvatanja da je dovoljna činjenica da je optuženi komandant i da su pripadnici jedinice počinili određene zločine, pri čemu element znanja uopće nije razmatran, kasnije u slučajevima „Visoka komanda“ i „Toyoda“, vidi se da je Sud odmakao od prvobitnih stavova i ukazao na važnost postojanja elementa znanja kod optuženog, bez čega se isti ne bi mogao smatrati krivim za djela podređenih.

Efektivna kontrola u domaćoj sudskoj praksi

Odredbom člana 180. stav (2) KZ BiH propisano je da:

„Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinjeno takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen.“

Stav Apelacijog vijeća Suda BiH, u predmetu Miloš Stupar:

“Međutim, prema ocjeni Apelacionog vijeća nije dokazano, isključujući svaku razumnu sumnju, da je optuženi Miloš Stupar bio nadređeni starješina (de iure i/ili de facto) petorici osuđenih, niti da je imao efektivnu kontrolu nad II Odredom Specijalne policije Šekovići u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelaciono vijeće je sa dužnom pažnjom cijenilo dokaze koji su izvedeni na pretresu nakon ukidanja prvostepene presude, ali, uz saglasnost

stranaka, i sve ostale dokaze koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, a tiču se optuženog Miloša Stupara. Prema ocjeni Apelacionog vijeća izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je optuženi Stupar de

iure i/ili de facto bio komandant II Odreda specijalne policije Šekovići 12. i 13. jula 1995. godine. Također, vijeće ne nalazi utvrđenim ni da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima tog Odreda u ovom

periodu.27

”

Stav Pretresnog vijeća Suda BiH u predmetu Ferid Hodžić:

“Suština odnosa između nadređenog i podređenog je postojanje efektivne kontrole nad podređenima. Međutim, nema dovoljno dokaza da bi se zaključilo da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad bilo kim ko je bio odgovoran za neko krivično djelo počinjeno u zatvoru štala. Sam utjecaj, pa čak i bitan uticaj ne dokazuje

postojanje efektivne kontrole ili postojanje odnosa nadređeni-podređeni.”

Iz obje ove presude se jasno vidi da je i Sud BiH prihvatio standarde presuda MKSJ-a kada je u pitanju efektivna kontrola, te zauzeo načelno stav da je efektivna kontrola, kao stvarna mogućnost nadređenog da spriječi ili kazni podređene koji su počinili zločine, najvažniji faktor u doktrini komandne odgovornosti, odnosno takav oblik kauzalne veze u odnosu nadređeni-podređeni, da ukoliko se isti nedvosmisleno ne dokaže, da se nadređeni mora osloboditi, što je slučaj u obje ove presude.

27 Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH u predmetu Miloš Stupar, br. X-KRŽ-05/24-3 od 28.04.010.g., para 40.

Udruživanje radi vršenja genocida Pripremila Anja Loga

Ovaj članak sumira sudsku praksu o zakonskim mogućnostima za procesuiranje i osuđivanje lica koja se terete za krivično djelo udruživanja radi vršenja genocida

1. Na početku, biće riječi o konceptu udruživanja i

njegovoj primjeni u općem krivičnom pravu u kontinentalnom i anglosaksonskom pravnom sistemu, s jedne strane, i zakonskim odredbama u pogledu svrhe i ciljeva Konvencije o genocidu s druge strane. Posebna pažnja biće posvećena sudskoj praksi. U ovom trenutku ne postoji obimna sudska praksa o ovom pitanju, tako da će fokus biti uglavnom na sudskoj praksi Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (u daljem tekstu: MKSR), kao i predmetu Popović i dr, za sada jedinoj presudi MKSJ-a koja zadire u to pitanje.

1 U ovom članku, u ovom trenutku samo radi pojašnjenja, neće biti riječi o udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) s obzirom da je UZP koncept koji se koristi za način učestvovanja u izvršenju zločina dok je udruživanje radi vršenja genocida zasebno krivično djelo. Jasno je da bi UZP bio kažnjiv da je potrebno da je počinjen zločin; sâmo udruživanje radi vršenja genocida je kažnjivo kao takvo. Čini se da postoji jača veza između osoba koje se udružuju u tu svrhu nego što je to slučaj sa učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu


(2011) 13 OKO RRZ 20

Udruživanje-definicija, vrste, obilježja i primjena Zakonske odredbe koje se tiču udruživanja, a koje proizilaze iz tradicije kontinentalnog prava, poznaju dvije vrste actus reusa: (a) obično udruživanje nakon kojeg ne slijedi nikakvo djelovanje, već samo ostaje na nivou planiranja ili

pripreme. Ova vrsta udruživanja obično nije kažnjiva. (b) udruživanje koje se tiče plana ili pripreme nakon koje slijedi konkretno djelovanje. Plan se, u ovoj fazi, odnosi na ustanovljavanje procesa za provedbu urote. Drugim riječima, plan ili priprema ne svodi se samo na pokušaj da se izvrši pravo krivično djelo. U ovoj fazi, potrebno je da je poduzeta neka konkretna radnja s ciljem realizacije svrhe udruživanja/urote. Ovakvo udruživanje opisuje se kao kvalifikovano udruživanje i obično je kažnjivo. Obično udruživanje se definira kao sporazum o zajedničkom djelovanju sklopljen između dvije ili više osoba. Stoga, kada se radi o udruživanju, ne može postojati samo jedan zavjerenik ili osoba koja planira. Sve radnje, planovi i aktivnosti koje zavjerenici poduzimaju ostaju u pripremnoj fazi. Čim ove osobe koje se udružuju počnu sa provedbom svojih planova, odnosno kad nakon udruživanja uslijede ili ga prate pripremne radnje, plan ili obično udruživanje prerasta u kvalifikovano udruživanje. Oba ova oblika udruživanja kvalifikuju se kao krivična djela kada se dokaže postojanje tri zajednička obilježja. Ta obilježja su:

(a) dogovor o poduzimanju radnji, (b) zajednička spremnost da se djeluje, i (c) zajednički cilj da se izvrši pravo krivično djelo.

U kontinentalnim pravnim sistemima, u slučajevima uspješnog procesuiranja lica koje se tereti za udruživanje radi vršenja krivičnih djela kada se izvan razumne sumnje dokaže da je počinjeno pravo krivično djelo, optuženi će biti osuđen za krivično djelo u užem smislu (pravo krivično djelo), ali ne i za udruživanje radi vršenja tog djela. Obrazloženje za ovakvo gledište je da ne postoji razlog da se optuženi kazni i za namjeru da počini krivično djelo, ili čak za poduzete pripremne radnje. Osim toga, tvrdi se da, ako nije došlo do izvršenja krivičnog djela ili ako je optuženi bio dio urote koju su izvršili ostali zavjerenici bez njegovog direktnog učešća, u tom slučaju nema svrhe kažnjavati njega

2.

U anglosaksonskom pravu, udruživanje se tretira kao specifičan oblik učestvovanja u izvršenju krivičnog djela i samo po sebi je kažnjivo. Udruživanje radi vršenja krivičnog djela označava se kao zasebno djelo u odnosu na pravo krivično djelo koje zavjerenici planiraju počiniti. Stoga, prema anglosaksonskom pravu, opće pravilo je da se na suđenju u kojem se lica terete za udruživanje radi vršenja krivičnog djela, krivično djelo smatra učinjenim ako dvije ili više osoba sklope sporazum da zajednički izvrše krivično djelo. Optuženi, u principu, može biti osuđen i za udruživanje radi vršenja krivičnog djela i pravo krivično djelo u slučajevima kada cilj urote izlazi izvan okvira učinjenih krivičnih djela. Kao opće pravilo, takav zaključak moguće je donijeti samo u okolnostima kada ne postoji nijedno drugo razumno tumačenje. Nije neophodno da svaki zavjerenik zna sve detalje urote, ali tek puko prisustvovanje sastancima nije dovoljno da se neko proglasi zavjerenikom. Djelo se smatra izvršenim kada je sklopljen sporazum da se izvrši nezakonita radnja. U tom smislu, ne smatra se važnim to što svi detalji izvršenja nisu zaokruženi. Udruživanje/urota po svojoj prirodi predstavlja produženo djelo jer udruživanje je na snazi sve dok između osoba koje su se udružile postoji slaganje i sve dok poduzimaju radnje radi ostvarivanja zacrtanih ciljeva. Općenito govoreći, nije neophodno da jedan zavjerenik bude upoznat sa određenom radnjom ili radnjama koje poduzimaju drugi zavjerenici. Ako se pored osoba koje su sklopile sporazum angažuju i druga lica radi vršenja nezakonitih radnji u cilju ostvarivanja nezakonitih ciljeva, ta lica ne postaju zavjerenici osim ako ih se ne upozna sa postojanjem i prirodom urote/udruživanja

3.

Zločin genocida i koncept udruživanja prema Konvenciji o genocidu iz 1948.g.

Prema Konvenciji o genocidu, genocid je definisan kao međunarodno krivično djelo. Ono što čini Konvencija o genocidu jeste da zabranjuje posebno svirepa djela koja šokiraju savjest čovječanstva i da krivičnu odgovornost snosi pojedinac koji se tereti za počinjenje djela, a ne država. Prema Konvenciji o genocidu, privatna lica, javni službenici i lideri koji imaju ustavnu odgovornost snose individualnu krivičnu odgovornost za svoja nezakonita djela.

Stoga je bitno da odredbe o udruživanju u Konvenciji o genocidu moraju uzeti u obzir ciljeve Konvencije. Kao istorijska činjenica, nejasno je da li je moguće da jedna osoba počini genocid bez podrške i pomoći drugih osoba, naročito državnih institucija. Naprotiv, postoji veća vjerovatnoća da će zločin genocida biti uspješno izvršen ako se postupa po vladinim uputstvima i u okviru genocidne politike. U ovom kontekstu, udruživanje postaje veoma bitan sastavni dio zločina genocida. Oni koji su radili na izradi Konvencije o genocidu imali su na umu ovu činjenicu koja se mora smatrati jednim od razloga za kažnjivost samog zločina genocida, a isto tako i udruživanja radi vršenja genocida. Zločin genocida može se počiniti tokom rata koji ne izlazi izvan okvira jedne države ili međunarodnog rata, ili u vrijeme mira. Shodno tome, Konvencija o genocidu ne zahtijeva povezanost (neksus) sa ratom. Dokaz o

2 http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v8n1/obote-odora81.html paragrafi 25-27 3 http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v8n1/obote-odora81.html paragrafi 29 i 33

http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v8n1/obote-odora81.html

http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v8n1/obote-odora81.html

21


(2011) 13 OKO WCR

postojanju oružanog sukoba nije neophodan za utvrđivanje zločina genocida. Odsustvo imperativne povezanosti sa ratom stoga predstavlja odstupanje od principa međunarodnog običajnog prava i presedana sa Nirnberškog procesa u pogledu zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U Nirnberškom procesu, svako okrutno djelo je bilo u tolikoj mjeri povezano sa ratom da je bilo nezamislivo da zločin takvih razmjera kao što je genocid može biti počinjen u vrijeme mira. U Ruandi se takođe mogu naći obilježja rata, ali prilikom podizanja optužnica za počinjenje zločina genocida ili udruživanja radi vršenja genocida nije neophodno dostaviti dokaz o povezanosti sa ratom. Uklanjanje ove veze u suđenjima za genocid učinjeno je smišljeno i sa jasnom namjerom. Na taj način naglašava se razlika između genocida s jedne strane i zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina s druge strane. Udruživanje radi vršenja zločina u odnosu na genocid stoga se treba tretirati drugačije od udruživanja radi vršenja zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Da bi se neko procesuirao u skladu sa Konvencijom o genocidu, potrebno je dokazati tri elementa. Ti elementi su: (a) optuženi mora imati traženu mens rea, odnosno namjeru da uništi u cjelini ili djelimično. (b) žrtva mora pripadati nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi kao takvoj. (c) optuženi mora počiniti radnju ili radnje koje je moguće utvrditi na osnovu te namjere. Stoga, Konvencija o genocidu smišljeno pridaje značaj jezivoj namjeri optuženog i vezi između namjere i radnji kojima se nastoji uništiti, u cjelini ili djelimično, zaštićena grupa kao takva. Ovaj uvjet u pogledu namjere razlikuje se od obilježja zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u kojima je akcenat na radnji ili radnjama koje proizilaze iz namjere da se počine ova djela. U slučaju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina akcenat je stavljen na realizaciju nezakonitih radnji, iako je u nekim slučajevima neophodno utvrditi svjesno djelovanje koje za cilj ima počinjenje djela kako bi se utvrdilo da je neko počinio ratni zločin. Upravo zbog ovih razlika udruživanje radi vršenja genocida razlikuje se, od naprimjer, udruživanja radi vršenja drugih krivičnih djela kod kojih fokus nije na jezivoj namjeri optuženog. Rezultat je to da po optužnicama za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, nakon što je sud optuženog osudio za krivično djelo u užem smislu, sud ga ne može osuditi za udruživanje radi vršenja krivičnog djela koje je konzumirano pravim krivičnim djelom. S druge strane, ovo se ne primjenjuje, i ne bi se trebalo primjenjivati, na zločin genocida

4.

U dosadašnjoj praksi MKSJ-a postoji samo jedna optužnica5 i jedna prvostepena presuda

6 u odnosu na ovo

krivično djelo, ali postoji mnogo obimnija praksa sudskih vijeća MKSR-a kojom ćemo se pozabaviti u daljem tekstu.

Praksa MKSR-a i MKSJ-a u vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi vršenja genocida

U predmetu Musema, MKSR je obavio pregled zastupljenosti krivičnog djela udruživanja u Konvenciji o sprječavanju zločina genocida navodeći da s obzirom na ozbiljnu prirodu zločina genocida, smatra se da i sâm dogovor da se izvrši genocid treba biti kažnjiv čak iako nisu poduzete nikakve pripremne radnje u tom pravcu. Nakon razmatranja definicija udruživanja u kontinentalnom i anglosaksonskom pravu, u presudi u predmetu Musema udruživanje je definirano kao dogovor između dvije ili više osoba da izvrše zločin genocida

7.

Postojanje takvog dogovora između pojedinaca da počine genocid (ili ‘zajednički dogovor o djelovanju’) je objektivni element (actus reus) ovog krivičnog djela. . .

8”

4 Popović i drugi, IT-05-88-T, 10. juni 2010, (Pretresno vijeće), 5 Optužnica, Popović i drugi, IT-05-88-T, tačka 2 (Udruživanje radi vršenja genocida): Svojim radnjama i propustima opisanim u paragrafima koji slijede, Vinko Pandurević, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Drago Nikolić i Ljubomir Borovčanin odgovorni su za sljedeće: 34. Vinko Pandurević, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Drago Nikolić i Ljubomir Borovčanin sklopili su sporazum s nekoliko osoba, uključujući generala Ratka Mladića, komandanta VRS-a, generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do približno 20:00 sati 13. jula 1995., generala Radislava Krstića, načelnika štaba/zamjenika komandanta do približno 20:00 sati 13. jula 1995. i zatim, komandanta Drinskog korpusa i drugima (vidi spisak osoba koje su se udružile radi vršenja genocida u Prilogu A) da pobiju vojno sposobne Muslimane iz Srebrenice ili su se predali poslije pada Srebrenice 11. jula 1995. i da preostalo muslimansko stanovništvo Srebrenice i Žepe uklone iz Republike Srpske kako bi se ti Muslimani zatrli. Činjenice u osnovi optužbi i dogovor za udruživanje radi vršenja genocida istovjetni su sa činjenicama i dogovorom koji se u ovoj optužnici navode u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom. 35. Vinko Pandurević, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Drago Nikolić i Ljubomir Borovčanin sklopili su taj sporazum s namjerom da pobiju muškarce Muslimane iz Srebrenice i nanesu teške tjelesne i duševne povrede Muslimanima iz Srebrenice, te da u realizaciji te namjere dijelom unište bosanske Muslimane kao nacionalnu, rasnu ili vjersku grupu kao takvu. 6 Popović i drugi, IT-05-88-T, 10. juni 2010, (Pretresno vijeće) 7 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, paragraf 1041, (Pretresno vijeće), vidi takođe Kajelijeli, (Pretresno vijeće), 1. decembar 2003., paragraf 787: Zigiranyirazo, (Pretresno vijeće), 18. decembar 2008., paragraf 389 (slično); Niyitegeka, (Pretresno vijeće), 16. maj 2003., paragraf 423 (isto); Ntakirutimana i Ntakirutimana, (Pretresno vijeće), 21. februar 2003., paragraf 798 (isto); Musema, (Pretresno vijeće), 27. januar 2000., paragraf 191 8 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Žalbeno vijeće), 28. novembar 2007., paragraf 894, vidi takođe Seromba, (Žalbeno vijeće), 12. mart 2008., paragraf 218 (slično); Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Žalbeno vijeće), 28. novembar 2007., paragraf 896 (slično); Ntagerura, Bagambiki i Imanishimwe, (Žalbeno vijeće), 7. juli 2006., paragraf 92 (slično); Bagosora, Kabiligi, Ntabakuze i Nsengiyumva, (Pretresno vijeće), 18. decembar 2008., paragraf 2087 (slično); Bikindi, (Pretresno vijeće), 2. decembar 2008., paragraf 405 (slično); Seromba, (Pretresno vijeće), 13. decembar 2006., paragraf 345 (slično).


(2011) 13 OKO RRZ 22

Actus reus se može dokazati tako da se utvrdi da su postojali sastanci na kojima se planirao genocid, ali se isto tako može i izvesti zaključak o tome na osnovu drugih dokaza. Međutim, kao i u svakom drugom predmetu u kom se tužilaštvo namjerava oslanjati na posredne dokaze da dokaže određenu činjenicu o kojoj zavisi krivica optuženog, zaključak o postojanju udruživanja radi vršenja genocida mora biti jedini razuman zaključak na osnovu ukupnosti dokaza.

9“

Apelaciono vijeće MKSR-a smatra da dogovor ne treba biti formalne prirode. U tom smislu naglašava da je i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država takođe utvrdio da dogovor potreban za urotu 'ne treba biti pokazan da bi bio eksplicitan'. Podnosilac žalbe stoga griješi kada u svom podnesku tvrdi da prešutni dogovor nije dovoljan kao dokaz udruživanja radi vršenja genocida. Apelaciono vijeće međutim ima u vidu da dokazi moraju pokazati izvan razumne sumnje orkestrirani dogovor da se djeluje, a ne puko slično ponašanje.

10“

Zaključak o orkestriranom dogovoru da se počini genocid može se izvesti iz ponašanja urotnika. „Apelaciono vijeće cijeni da orkestrirano ili koordinirano djelovanje grupe lica može predstavljati dokaz o dogovoru. Ove odrednice 'orkestrirani ili koordinirani' su bitne: kako je Pretresno vijeće ocijenilo, ove riječi su 'centralni element koji udruživanje/urotu razlikuje od „svjesnog paralelizma“, koncepta kojeg je iznijela odbrana u objašnjenju dokaza u ovom predmetu.

11”

Apelaciono vijeće je mišljenja da se u nekim predmetima zaključak o postojanju udruživanja radi vršenja genocida među licima koja kontrolišu institucije može izvesti iz interakcije među tim institucijama. Međutim, kako je već objašnjeno, postojanje urote bi morao biti jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz dokaza.

12”

U određenim predmetima, zaključak o postojanju udruživanja radi vršenja genocida među licima koja kontrolišu institucije može se izvesti iz interakcije među tim institucijama.

13”

Zločin neposrednog i javnog podsticanja na vršenje genocida je nedovršeno krivično djelo, kao što je i udruživanje radi vršenja genocida (Član 2. stav 3. tačka b) Statuta) (MKSR)

14” Zločin udruživanje radi vršenja

genocida je dovršen u trenutku dogovora, bez obzira na to da li je zajednički cilj na kraju i ostvaren.15

” Kao nedovršeno djelo, udruživanje radi vršenja genocida je kažnjivo čak i ako sam zločin genocida nije počinjen

16.

Lica koja učestvuju u (urotničkom) dogovoru, moraju imati namjeru da potpuno ili djelimično unište nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu (mens rea).

17”

Mens rea (udruživanja radi vršenja genocida) je namjera učestvovanja u takvom dogovoru (da se ostvari zajednički cilj vršenja genocida). Tužilaštvo takođe mora dokazati da je optuženi sa drugim urotnicima dijelio tu posebnu namjeru da potpuno ili djelimično unište nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu kao takvu

18.

“Mens rea zločina udruživanje radi vršenja genocida je jednak namjeri potrebnoj za zločin genocida i počiva na posebnoj namjeri da se počini genocid.

19”

Mens rea krivičnog djela udruživanje radi vršenja genocida “počiva na orkestriranoj namjeri da se počini genocid odnosno da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva.” “Potrebna namjera za zločin udruživanje radi vršenja genocida je... namjera potrebna za zločin genocida odnosno dolus specialis genocida.

20”

Nakon sudske prakse MKSR-a, bit će govora o važećem zakonu i zaključcima21

Pretresnog vijeća u predmetu Popović i dr, za sada jedinoj presudi MKSJ-a koja zadire u to pitanje. Krivično djelo udruživanje radi vršenja genocida je propisan članom 4. stav. 3. tačka b) Statuta MKSJ. Iako se ovaj Sud nije nikad bavio krivičnim djelom udruživanje radi vršenja genocida

22, Pretresno vijeće se slaže sa MKSR-ovom definicijom krivičnog

djela udruživanje radi vršenja genocida23

.

9 Seromba, (Apelaciono vijeće), 12.3.2008. godine, para. 221, Vidi, e.g., Seromba, (Pretresno vijeće), 13.12.2006. godine, para. 346: “U predmetu p. Niyitegeka, Vijeće je izvelo zaključak o postojanju udruživanja radi vršenja genocida iz prisustva optuženog na sastancima koji su održani u svrhu planiranja masakra nad Tutsijima, njegovih riječi i vodstva na tim sastancima, njegovog učestvovanja u planiranju napada protiv Tutsija te njegove uloge u distribuciji oružja napadačima.” 10 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), 28.11.2007. godine, para. 898. 11 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), 28.11.2007. godine, paras. 896-97: 12 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), 28.11.2007. godine, para. 907, Vidi i id., para. 1048. (isto). (Međutim, Apelaciono vijeće nije utvrdilo udruživanje/urotu; vidi id., para. 910.) 13 Bagosora, Kabiligi, Ntabakuze i Nsengiyumva, (Pretresno vijeće), 18.12.2008. godine, para. 2088. 14 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), 28.11.2007. godine, para. 720. 15 Zigiranyirazo, (Pretresno vijeće), 18.12.2008. godine, para. 389. 16 Bikindi, (Pretresno vijeće), 2.12.2008. godine, para. 405, Vidi i Kajelijeli, (Pretresno vijeće), 1.12.2003. g, para. 788 (isto); Niyitegeka, (Pretresno vijeće), 16.5.2003. g., para. 423 (isto); Musema, (Pretresno vijeće), 27.1.2000. g, para. 194. (isto); Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Pretresno vijeće), 3.12.2003. g., para. 1044: “[U]druživanje/urota je nedovršeno krivično djelo . . . .” 17 Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), 28.12.2007. g., para. 894: Vidi i Bagosora, Kabiligi, Ntabakuze i Nsengiyumva, (Pretresno vijeće), 18.12.2008. g., para. 2087. (isto); Bikindi, (Pretresno vijeće), 2.12.2008. g., para. 405. (isto). 18 Zigiranyirazo, (Pretresno vijeće), 18.12.2008. g., para. 389. 19 Seromba, (Pretresno vijeće), 13.12.2006. g., para. 347. 20 Musema, (Pretresno vijeće), 27.1.2000. g., para. 192.

23


(2011) 13 OKO WCR

Što se tiče dokazivanja, postojanje formalnog ili izričitog dogovora nije neophodno da se dokaže optužba za udruživanje/urotu. „Zaključak o actus reusu se može izvesti iz posrednih dokaza, sve dok je jedini razuman zaključak postojanje udruživanja radi vršenja genocida. Konkretno, zaključak o dogovoru se može izvesti iz orkestriranih ili koordiniranih radnji grupe lica. Međutim, dokazi moraju utvrditi, izvan razumne sumnje, orkestrirani dogovor da se djeluje, a ne puko slično ponašanje ili pregovaranje u toku

24.

U svom završnom podnesku, Nikolić tvrdi da udruživanje radi vršenja genocida nije produženo krivično djelo. Pretresno vijeće shvata da je suština njegovog argumenta to da kad se dogovor jednom zaključi, učestvovanje u bilo kakvom genocidu koji uslijedi povlači krivičnu odgovornost za učešće u genocidu, a ne udruživanje radi vršenja genocida. Konkretno, Nikolić tvrdi da ako je udruživanje radi vršenja genocida zaključeno uveče 11. jula ili ujutro 12. jula, kako stoji u Optužnici, on onda nije mogao da se priključi tom dogovoru. Tužilaštvo tvrdi u odgovoru da, iako krivična odgovornost nastaje u trenutku kad je dogovor o vršenju genocida zaključen, udruživanje/urota ne prestaje u tom trenutku i zaista, drugi postaju odgovorni ako se pridruže dogovoru o vršenju genocida u kasnijoj fazi urote

25.

Sudska praksa MKSJ-a i MKSR-a je oskudna po ovom pitanju. Prvostepena presuda u predmetu Nahimana navodi da je udruživanje/urota „djelo produžene prirode i kulminira počinjenjem djela koja su osmišljena urotom“. U žalbenom postupku Apelaciono vijeće je odbilo da preispita ovaj zaključak, ali je ukinulo paralelni zaključak Prvostepenog vijeća da neposredno i javno podsticanje na vršenje genocida predstavlja produženo djelo. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su pojmovi „nedovršeno“ i „produženo“ nezavisni jedan od drugoga i utvrdilo da je Pretresno vijeće pogrešno zaključilo da podsticanje vremenski traje do završetka osmišljenih djela. Umjesto toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da je krivično djelo „završeno čim se dotična rasprava izrekne ili objavi, čak iako posljedice podsticanja mogu potrajati.

26“

Nikolić tvrdi da ova ocjena Apelacionog vijeća MKSR-a podržava zaključak da, poput nedovršenog djela kao što je neposredno i javno podsticanje na vršenje genocida, udruživanje/urota nije produženo djelo. Pretresno vijeće primjećuje, međutim, da se to čini suprotno stajalištu anglosaksonskog prava. U Sjedinjenim Državama, urota se smatra produženim djelom. Lica se mogu pridružiti uroti čak i nakon prvobitnog dogovora i mogu odgovarati za takvu urotu kao da su bili prvobitni urotnici. Pridruživanje novih urotnika ne mijenja status prvobitnih urotnika niti predstavlja novu urotu. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi vlada isto stajalište

27.

Pretresno vijeće primjećuje da koncept kriminalnog udruživanja/planiranja koji je ugrađen u Konvenciju o genocidu potiče iz anglosaksonskog pristupa te da je član 4. stav 3. Statuta prepisan direktno iz Konvencije o genocidu. Shodno tome, postoji valjan razlog da se slijedi anglosaksonsko tumačenje zločina urote/planiranja

28.

21 Popovic i dr., IT-05-88-T, 10.6.2010. g., (Pretresno vijeće), par 881. Pretresno vijeće je zaključilo da masovna operacija ubijanja - da se u Potočarima pobiju muškarci iz reda bosanskih Muslimana - je razrađena 12. jula i proširena da uključi muškarce zarobljene iz kolone dana 13. jula. Pretresno vijeće je takođe zaključilo da je kasnije ubijanje tih muškaraca iz reda bosanskih Muslimana poduzeto sa genocidnom namjerom. 882. Bitan element koji je doprinio zaključku Pretresnog vijeća da je operacija ubijanja poduzeta s genocidnom namjerom je značajna koordinacija u provođenju plana. U tom smislu, Pretresno vijeće ima u vidu da muškarci nisu jednostavno pobijeni nakon zarobljavanja, nego je organizovana dosta široka operacija. Muškarci iz Potočara su odvojeni od ostatka stanovništva, pritvoreni na tom području, prebačeni autobusom do Bratunca te opet pritvoreni na različitim lokacijama. Tim su se muškarcima uskoro pridružili muškarci iz kolone. Iako su brojni muškarci ubijeni na području Bratunca, velik broj njih je odveden u Zvornik da budu pobijeni. 883. Dokazi pokazuju veliki stepen sinhronizacije. Odvajanje, prevoženje, pritvaranje i ubijanje su vršeni masovno, tako da su ih provodili brojni pripadnici različitih jedinica Snaga Bosanskih Srba i zahtijevali su znatne resurse u smislu vozila, goriva, municije i mašina za zakopavanje tijela. 884. Nadalje, određeni aspekti operacije su u mnogim slučajevima provođeni na izrazito sličan način na različitim lokacijama i od strane različitih ljudi. Na primjer, nakon pritvaranja, velikoj većini muškaraca je zabranjeno zadržavanje ličnih stvari, koje su često bacane na jednu veliku gomilu. Isto tako, kako je primijećeno kasnije u tekstu, ubijanja u Zvorniku su slijedila jedan opći obrazac: kamioni dovode zarobljenike sa mjesta pritvaranja na mjesto ubijanja, što je u principu neko skrovito mjesto u blizini; geografski najbliže jedinice Zvorničke brigade su mobilizirane da učestvuju u ubijanjima, zajedno sa drugim pripadnicima snaga bosanskih Srba; gorivo i municija su dopremani na mjesta pritvaranja tokom cijele operacije. Jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz ovih dokaza je da je operacija ubijanja bila koordinirana na visokom nivou Snaga Bosanskih Srba, uključujući i Glavni štab i organe bezbjednosti VRS-a. 885. Ovaj zaključak podupiru dokazi vezani za aktivnosti pripadnika snaga bosanskih Srba u relevantno vrijeme. Pretresno vijeće ima u vidu da je uvečer 13. jula Mladić izdao naredbu, koja sugeriše da su se pripadnici snaga bosanskih Srba nadali da će od vanjskog svijeta sakriti sve informacije vezane za zarobljenike. Uveče 13. jula bilo je govora o tome kamo odvesti zarobljenike, gdje ih pobiti, pa čak i gdje pokopati one koji su već bili mrtvi. Ovi razgovori upućuju ne samo na blisku koordinaciju da se postigne zajednički cilj, nego i da je taj cilj morao biti ranije odlučen. 22 Popovic i dr., IT-05-88-T, 10.6.2010. g., (Pretresno vijeće), par 867. 23 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g., (Pretresno vijeće), par 868. 24 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g., (Pretresno vijeće), par 869. 25 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 870. 26 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 871. 27 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 872. 28 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 873.


(2011) 13 OKO RRZ 24

Pretresno vijeće cijeni da je ovo stajalište anglosaksonskog prava uvjerljivo. Nedovršeni zločini su se razvili sa osnovnim ciljem da onemoguće počinjenje namjeravanog zločina hapšenjem i kažnjavanjem počinitelja prije nego što počine zločin. To opravdava kažnjavanje urotnika zbog njegovog dogovora prije počinjenja zločina; no, to ne znači da zločin planiranja tu završava

29.

Pretresno vijeće dalje smatra da analiza od strane Apelacionog vijeća MKSR-a neposrednog i javnog podsticanja na vršenje genocida u predmetu protiv Nahimanae ne podriva ovaj zaključak. Apelaciono vijeće MKSR-a izrazito razlikuje pojmove nedovršenog i produženog krivičnog djela i njegovo obrazloženje ne vodi do zaključka da neko nedovršeno djelo ne može istovremeno biti i produženo djelo

30.

Pretresno vijeće stoga zaključuje da je udruživanje/urota produženo djelo i da se stoga pojedinac može pridružiti uroti nakon zaključivanja prvobitnog dogovora

31.

Pretresno vijeće cijeni da organizovan i sistematičan način na koji su izvršena ubijanja tokom nekoliko dana i biranje žrtava pretpostavlja postojanje orkestriranog dogovora da se istrijebe Muslimani u Istočnoj Bosni. Ponašanje pripadnika snaga bosanskih Srba nije samo istovjetno, nego je isto bilo orkestrirano i koordinirano. Ovaj nivo istovjetnosti cilja i ponašanja nije mogao biti postignut bez prethodnog dogovora. Shodno tome, Pretresno vijeće nalazi da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz dokaza, taj da su najkasnije do 13. jula 1995. godine pripadnici snaga bosanskih Srba, uključujući i pripadnike Glavnog štaba i organa bezbjednosti VRS-a, sklopili dogovor, a time i udruživanje radi vršenja genocida

32.

Zaključna razmatranja

Kako je ranije navedeno, osnovni cilj Konvencije o genocidu je da se inkriminiše i kazni materijalno djelo genocida i djelo udruživanja radi vršenja genocida. Jasno je da je zločin genocida takav da je element urote uvijek prisutan. Skoro je nemoguće počiniti zločin genocida bez urote. Genocid kao krivično djelo uključuje masovna ubistva kojima prethodi tajno planiranje od strane lica na pozicijama vodstva, vlasti ili oboje. Anglosaksonsko stajalište i pristup ovom pitanju je uvjerljivije nego stav kontinentalnog prava. To je dogovor između dva ili više lica da počine genocid i može se izvesti zaključak o tom dogovoru. Ali, kako dogovor formalne prirode nije neophodan, upravo orkestrirane ili koordinirane radnje mogu uputiti na takav dogovor. Zaključak o uroti se može izvesti iz interakcije među institucijama. Isto tako, osnovno djelo nije neophodan element

33 i urota ne mora biti uspješno provedena, jer je to nedovršeno krivično djelo, a krivično djelo je

završeno u trenutku kad se dogovor zaključi – bez obzira da li se genocid stvarno i počini kao rezultat tog dogovora.

29 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 874. 30 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 875. 31 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 876. 32 Popovic i dr, IT-05-88-T, 10.6.2010. g, (Pretresno vijeće), par 886. 33 Za dalje argumente o tome zašto osnovna djela nisu preduslov za udruživanje/urotu, vidi Nahimana, Barayagwiza i Ngeze, (Apelaciono vijeće), Djelimično izdvojeno mišljenje sudije Shahabuddeena, 28.11.2007. g., para. 2-6.

25


(2011) 13 OKO WCR

Suđenja za ratne zločine su jedni od najkompleksnijih predmeta koji se pojavljuju pred sudovima, a svi učesnici u ovim postupcima snose veliku odgovornost, kako bi osigurali pravično suđenje, ali i njegov ishod. Na suđenjima za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata, u Nurembergu

1, optuženi/osuđeni nisu imali

pravo na žalbu na odluku sudećeg, dakle jedinog, vijeća. Razvoj međunarodnog prava je uzrokovao da optužena lica imaju pravo na žalbu na prvostepenu odluku, kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Statut Međunarodnog suda pravde je uvijek dozvoljavao zahtjeve za reviziju presuda, ukoliko bi došlo do otkrića neke činjenice koja je takve prirode da je odlučne prirode, da je bila nepoznata u vrijeme izricanja presude Sudu i strani koja traži reviziju, uvijek pod uslovom da neznanje o toj činjenici nije bilo uzrokovano nehatom

2. Ovo pravo daju i međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, pa

tako i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda3.

Krivičnoprocesni zakoni u većini evropskih država sadrže odredbe o institutu ponavljanja postupka, kao korak dalje u garantovanju prava na pravično suđenje. U ovom članku će se naizmjenično

4 koristiti dva naziva za, u

principu, isti pravni institut: Zakon o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu: ZKP BiH) u članu 327 propisuje „Ponavljanje postupka u korist osuđenog“, dok Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ (u daljem tekstu: Pravilnik MKSJ) u članovima 119 do 122 propisuje „Postupak preispitivanja“, koji se pokreće Zahtjevom za preispitivanje. S obzirom da određene krivično-pravne situacije mogu biti pogrešno presuđene, nesumnjivo je u interesu pravde da zakon, odnosno propis koji uređuje postupak pred sudovima ili tribunalima, predvidi mehanizam kako bi se ta situacija ispravila.

Okolnosti koje mogu uticati na pronalazak novih dokaza5

Uprkos nastojanjima MKSJ-a i Suda BiH5 da razmotre sve aspekte određenog predmeta tokom prvostepenog i

drugostepenog postupka, nove važne činjenice koje mogu uticati na pravosnažnu presudu, mogu se pojaviti po završetku postupka ili proizaći iz dokaza koji su prihvaćeni u nekom kasnijem postupku. Isto tako, u pogledu predmeta pred sudovima u regionu, nove važne činjenice mogu proizaći iz postupaka koji se trenutno vode ili su završeni pred MKSJ, ali iste nisu bile dostupne odbrani, naprimjer zato što su bile proglašene povjerljivim (bilo identitet svjedoka, bilo određena dokumentacija)

7.

Osim toga, mogu se pojaviti novi važni svjedoci, kao i novi važni dokumenti iz arhiva ili država, koji su ranije bili nedostupni, a da za to nije kriva nijedna strana u postupku

8.

Ponavljanje postupka Pravne posljedice i primjeri iz prakse, pripremila Nina Kisić

1 Lica kojima je suđeno pred američkim (vojnim) i pred sudovima drugih zemalja su imali pravo na žalbu, 2 Član 61(1) Statuta Međunarodnog suda pravde 3 Član 4 Protokola 7 EKLJP (1950). 4 Odnosno, zavisno od toga da li se radi o praksi Suda BiH i propisima BiH ili praksi i propisima MKSJ 5 Termin novi dokazi se može odnositi na „nove dokaze“ kao osnov za stavljanje zahtjeva za ponavljanje postupka, odnosno, preispitivanje, ali i kao „novi dokaz“ u smislu dokaza koji se ulaže nakon prvostepene presude, a prije donošenja drugostepene presude. 6 Isti principi se odnose na sve sudove koji rješavaju predmete ratnih zločina; zbog manjeg broja (do sada) takvih zahtjeva pred domaćim sudovima, u ovom članku ću se pretežno osvrtati na jurisprudenciju MKSJ-a i MKSR-a. 7 Pravilo 75 (H), nije postojalo u tekstu u kojem danas postoji: (H) Sudija ili vijeće u nekoj drugoj jurisdikciji, ili strane u postupku u nekoj drugoj jurisdikciji koje za to ovlasti nadležni pravosudni organ, ili žrtva ili svjedok za koje je Međunarodni sud naložio zaštitne mjere mogu zatražiti da se zaštitne mjere određene u postupku pred Menunarodnim sudom ukinu, izmijene ili pojačaju tako što će se zahtjevom obratiti predsjedniku Međunarodnog suda, koji će takav zahtjev proslijediti: (i) vijeću koje rješava u prvom postupku, bez obzira na njegov sastav; ili (ii) ako u prvom postupku više ne rješava nijedno vijeće, onda vijeću koje rješava u drugom postupku; ili, (iii) ako više ne rješava nijedno vijeće, onda nekom novoosnovanom vijeću. 8 Kad govorimo o državama koje nisu spremne da dostave materijale stranama u postupku pred Tribunalom kao primjer može poslužiti predmet Blaškić. Žalbeno vijeće je u presudi u ovom predmetu navelo da: jedna od karakteristika ovog dugotrajnog žalbenog postupka jeste da je podnesena ogromna količina dodatnih dokaza. Razlog za to je, između ostalog, nedostatak saradnje Republike Hrvatske tokom suđenja i kasno otvaranje arhiva, odnosno tek nakon smrti bivšeg predsjednika Franje Tuđmana 10.12.1999. godine, zbog čega strane za vrijeme suđenja nisu mogle doći do materijala sadržanih u njima. Tokom žalbenog postupka, žalilac je podnio četiri podneska na osnovu pravila 115 Pravilnika […]. Tim podnescima je tražio da se više od 8.000 stranica materijala prihvati kao dodatni dokazi u žalbenom postupku. Bilo je toliko dodatnih dokaza da je Žalbeno vijeće čak razmatralo opravdanost vođenja novog postupka pred pretresnim vijećem.


(2011) 13 OKO RRZ 26

Nadalje, u sklopu detaljnog razmatranja mogućnosti ukidanja statusa povjerljivosti sudskih spisa u predmetima koji su okončani, MKSJ predviđa: (a) utvrđivanje identiteta svih zaštićenih svjedoka i dodijeljenih mjera zaštite; (b) donošenje odluke o potrebi izmjene i dopune Pravilnika o postupku i dokazima u pogledu izmjene mjera zaštite u slučajevima gdje to bude potrebno i (c) davanje preporuke u smislu da li bi bilo izvodljivo ili poželjno ponovno kontaktirati svakog zaštićenog svjedoka u pogledu eventualne izmjene prethodnih naloga o mjerama zaštite

9.

Ovdje su pobrojani samo neki od vjerovatnih razloga zbog kojih bi u budućnosti moglo doći do zahtjeva za ponavljanje postupka od strane odbrana u predmetima ratnih zločina. Međutim, ova lista ni u kom slučaju nije isključiva.

Zahtjevi za ponavljanje postupka/Zahtjevi za preispitivanje

Iako Zakon o krivičnom postupku BiH predviđa više osnova za ponavljanje postupka u korist osuđenog10

, u ovom članku akcenat će biti stavljen na ponavljanje postupka u korist osuđenog u situacijama kada se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji, i pored dužne pažnje ili opreza, nisu izneseni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu.

Tokom izlaganja standarda u slučajevima ponavljanja postupka, istovremeno će biti predstavljeni standardi koji se tiču ulaganja novih dokaza uz žalbu, odnosno, prije drugostepene presude. Ovaj članak bazira se na relevantnoj sudskoj praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Rwandu (u daljem tekstu MSKR), a u vezi s primjenom ovog za pravičnost iznimno važnog pravnog instituta.

Standardi za usvajanje zahtjeva za preispitivanje pred MKSJ

Uspostavljanjem standarda za usvajanje zahtjeva za preispitivanje zadovoljena su dva suprotstavljena interesa. S jedne strane, osigurava se pravosnažnost sudskih presuda. S druge strane, osuđeno lice zadržava mogućnost da mu se ponovi postupak, te je na taj način osigurana pravičnost suđenja iz ugla osuđenog lica.

Iskustvo MKSJ-a govori da se optuženi ne suzdržavaju da u zahtjevima za ponavljanje postupka podnose zahtjeve koji se odnose na pitanja koja su već pravosnažno presuđena, s tim da ih predstave kao zahtjeve za "preispitivanje". Kako bi se spriječio ogroman priliv zahtjeva koji predstavljaju ništa drugo do ponovnu žalbu, test za preispitivanje je striktan i MKSJ ga strogo primjenjuje. Dosad su pred Sudom BiH podnesena dva zahtjeva za ponavljanje postupka - u predmetima protiv Gorana Damjanovića

11 i Novaka Đukića, a oba su

odbijena. Kao što je to slučaj i sa odlukama Žalbenog vijeća MKSJ o brojnim drugim pitanjima, prvenstveno proceduralne prirode, prvi predmet u kojem je razmatrana primjena dodatnih dokaza kao i preduslova za postupak preispitivanja, je bio predmet Tadić. Odbrana optuženog Tadića je u toku žalbenog postupka dostavila prijedlog Žalbenom vijeću za uvođenje velike količine novih materijala – uključujući materijalne dokaze i iskaze 80 svjedoka – na osnovu Pravila 115 (Pravilo Pravilnika o postupku i dokazima koje se odnosi na dodatne dokaze)

12. Alternativno ili dodatno, odbrana se pozvala i na Pravila 119. do 122 (Pravila Pravilnika

o postupku i dokazima koji se odnose na zahtjeve za preispitivanje) sa prijedlogom da Žalbeno vijeće vrati predmet pretresnom vijeću na preispitivanje. Žalbeno vijeće MKSJ je zauzelo stav da se Pravilo 115 odnosi na „dodatne dokaze“, dok se Pravilo 119 odnosi na „novu činjenicu“. Zatim je Žalbeno vijeće navelo da „postoji razlika između činjenice i dokaza o toj činjenici. Shodno Pravilu 119. Pravilnika, jednostavno naknadno otkriće dokaza o nekoj od činjenica koja je za vrijeme suđenja bila poznata nije samo po sebi nova činjenica“ već se radi o „dodatnim dokazima o činjenicama o

9 Dopis od 31.05.2010. godine kojeg je predsjednik Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine uputio predsjedavajućem Savjeta bezbjednosti, str. 22. 10 Član 327. Ponavljanje postupka u korist osuđenog - Krivični postupak završen pravosnažnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog: ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača; ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne radnje; ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje ili opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu; ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih; ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne; ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena osnovna prava i ljudske slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju; u slučajevima iz stava 1. tačke a. i b. ovog člana, mora se pravosnažnom presudom dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Ako se postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, činjenice iz stava 1. tačke a. i b. ovog člana mogu se utvrditi i drugim dokazima. 11Predmet Damjanović je također u razmatranju pred Evropskim sudom za ljudska prava. U slučaju da ovaj sud odluči da je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka došlo do povrede ljudskih prava, to bi u skladu sa ZKP BiH automatski predstavljalo osnov za ponavljanje sudskog postupka.

27


(2011) 13 OKO WCR

kojima je raspravljano u vrijeme suđenja“. Žalbeno vijeće MKSJ zauzelo je stav da se takvi „dodatni dokazi“ mogu pravilno razmatrati u žalbenom postupku u skladu sa pravilom 115, ali ne u postupku preispitivanja iz Pravila 119. do 122. S druge strane, u slučaju da „žalilac ne traži da iznese dodatne dokaze o činjenici koja je razmatrana za vrijeme suđenja, već želi da iznese novu činjenicu“, onda je „pravo mjesto za preispitivanje ovog zahtjeva Vijeće koje je donijelo konačnu presudu; tom Vijeću i treba podnijeti zahtjev za preispitivanje“. Ne ulazeći u detalje, Žalbeno vijeće je konstatovalo da dokazi iz navedenog zahtjeva ne predstavljaju „nove činjenice“ već „dodatne dokaze“ o činjenicama koje su razmatrane za vrijeme suđenja

13.

Kombinovani učinak člana 2614

. Statuta i Pravila 11915

. i 12016

. Pravilnika o postupku i dokazima je takav da strana koja traži preispitivanje presude, da bi uvjerila vijeće u opravdanost tog zahtjeva, mora dokazati: (1) da postoji nova činjenica; (2) da ta nova činjenica u ranijem postupku nije bila poznata strani koja podnosi zahtjev; (3) da neotkrivanje nove činjenice nije posljedica nedostatka dužne revnosti strane koje podnosi zahtjev; i (4) da je ta nova činjenica mogla predstavljati odlučujući faktor prilikom donošenja prvobitne odluke

17.

U sasvim izuzetnim okolnostima, preispitivanje može biti dopušteno čak i ako je nova činjenica bila poznata strani koja podnosi zahtjev u vrijeme prethodnog postupka, ili ju je ta strana uz primjenu dužne revnosti mogla otkriti, ukoliko bi ignorisanje te nove činjenice dovelo do neostvarenja pravde

18.

Neostvarenje pravde je standard koji se u jurisprudenciji Žalbenog vijeća MKSJ i MKSR često spominje. Nužno je voditi računa da do neostvarenja pravde može doći na više načina-od toga da lice koje nije učinilo krivično djelo odgovara, dok pravi počinilac biva ekskulpiran, do toga da lice koje je očiti počinilac djela koje

12 Pravilo 115: Dodatni dokazi (A) Bilo koja strana može podneskom zatražiti da pred Žalbenim vijećem izvede dodatne dokaze. U tom podnesku se mora jasno i precizno navesti na koji konkretni činjenični zaključak pretresnog vijeća se odnose dodatni dokazi, a on se mora uručiti drugoj strani i dostaviti sekretaru najkasnije 30 dana od datuma za podnošenje replike, osim ako se pokaže valjan razlog ili, po okončanju žalbenog podneska, uvjerljivi razlozi za produženje tog roka. Svaka strana na koju se zahtjev odnosi može izvoditi protivdokaze. Strane imaju pravo da dostave dodatne podneske o učinku dodatnih dokaza u roku od 15 dana od isteka roka za podnošenja protivdokaznih materijala ako nikakvi protivdokazni materijali nisu podneseni ili u roku od 15 dana od donošenja odluke o prihvatljivosti protivdokaznih materijala ako jesu podneseni. (B) Ako Žalbeno vijeće konstatuje da dodatni dokazi nisu bili dostupni u vrijeme suđenja, a da su relevantni i vjerodostojni, donijeće sud o tome da li su oni mogli biti odlučujući faktor za donošenje odluke u prvostepenom postupku. Ako su ti dodatni dokazi mogli biti odlučujući, Žalbeno vijeće će ih razmotriti, kao i eventualne protivdokazne materijale, zajedno sa dokazima koji su već u spisu, i donijeti konačnu presudu u skladu sa pravilom 117. (C) Žalbeno vijeće može donijeti odluku o zahtjevu prije ili tokom žalbenog pretresa. Odluku može donijeti poslije usmene rasprave ili bez nje. (D) Ako u žalbenom postupku učestvuje više žalilaca, dodatni dokazi uvršteni na zahtjev jednog od njih, ako su relevantni, uzeće se u obzir i u razmatranju predmeta drugih žalilaca. 13 Prva odluka o preispitivanju u predmetu Tadić, stav 24. -51. 14 Kad se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata u vrijeme postupka pred pretresnim vijećima ili žalbenim vijećem, a koja je mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluke, osuđenik ili tužilac mogu Međunarodnom sudu podnijeti prijedlog za preispitivanje presude. 15 (A) U slučaju da se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata strani koja podnosi zahtjev u vrijeme postupka pred pretresnim vijećem ili Žalbenim vijećem i koja ni uz dužnu revnost nije mogla biti otkrivena, odbrana ili, u roku od godinu dana poslije izricanja pravosnažne presude, tužilac, mogu tom vijeću podnijeti zahtjev za preispitivanje presude. Ako u trenutku podnošenja zahtjeva za preispitivanje neki od sudija iz prvobitnog sastava vijeća nisu više sudije Međunarodnog suda, predsjednik će na njihovo mjesto imenovati drugog sudiju ili sudije (izmijenjeno i dopunjeno dana 12. jula 2001. godine). (B) Odgovor na zahtjev za preispitivanje podnosi se u roku od 40 dana od dana podnošenja zahtjeva (izmijenjeno i dopunjeno dana 12. jula 2002. godine). (C) Replika se podnosi u roku od 15 dana od dana podnošenja odgovora (izmijenjeno i dopunjeno dana 12. jula 2002. godine). 16 Ako se većina sudija vijeća konstituisanog po pravilu 119. slaže da je nova činjenica, da je bila dokazana, mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluke, vijeće će preispitati presudu i, nakon što sasluša strane, izreći novu presudu. 17 Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-R, Odluka po zahtjevu tužioca za preispitivanje ili ponovno razmatranje (verzija redigovana za javnost), 23.11.2006. godine („Odluka o preispitivanju u predmetu Blaškić“), stav 7; Tužilac protiv Mlađe Radića, predmet br. IT-98-30/1-R.1, Odluka po zahjevu odbrane za preispitivanje (verzija redigovana za javnost), 31.10.2006. godine („Odluka o preispitivanju u predmetu Radić”), stav 9.-10.; Tužilac protiv Zorana Žigića, predmet br. IT-98-30/1-R.2, Odluka po zahtjevu Zorana Žigića za preispitivanje na osnovu pravila 119, 25.08.2006. godine, stav 8; Eliezer Niyitegeka protiv Tužioca, predmet br. ICTR-96-14-R, Odluka po trećem zahtjevu za preispitivanje, 23.01.2008. godine („Odluka o preispitivanju u predmetu Niyitegeka”), stav 13.

18 Odluka o preispitivanju u predmetu Blaškić, stav 8; Odluka o preispitivanju u predmetu Radić, stav 11; Odluka o

preispitivanju u predmetu Tadić, stav 26.-27. Vidi takođe odluku o preispitivanju u predmetu Rutaganda, stav 8; Odluka o

preispitivanju u predmetu Niyitegeka, stav 13.


(2011) 13 OKO RRZ 28

mu je stavljeno na teret ne odgovara zbog raznih okolnosti19

. Preispitivanje pravosnažne presude je vanredan postupak, a ne dodatna mogućnost za stranu u postupku da ponovo iznosi argumente koji nisu prihvaćeni u prvostepenom odnosno drugostepenom postupku

20. Isto važi i za zahtjeve za ponavljanje postupaka pred

sudovima u regiji-ponavljanje postupka se ne može tražiti bez detaljnog obrazlaganja gore navedena četiri kriterija.

Nove činjenice

Detaljniji uvid u prvi od nekoliko kumulativnih preduslova za preispitivanje presude daje nam povod za zabrinutost. Žalbeno vijeće MKSJa definiše „novu činjenicu“ kao „novu informaciju o dokaznoj prirodi činjenice koja nije razmatrana u“ ranijem postupku. Ova definicija podrazumijeva dvije novine: kao prvo, mora postojati nova informacija, a kao drugo, ta nova informacija se ne smije odnositi na činjenice koje su „razmatrane“ u ranijem postupku. Prema ovom tumačenju, novi dokaz koji se odnose na alibi, a koji je odbijen na suđenju, ne bi predstavljao „novu činjenicu“. Premda bi takav dokaz zaista predstavljao „novu informaciju“, isti bi se odnosio na činjenicu koja je razmatrana u ranijem postupku, a ne na činjenicu koja nije razmatrana. Prema tome, takav novi dokaz ne bi inicirao pokretanje postupka preispitivanja – čak i kad bi isti na uvjerljiv način pokazao da se radi o neoborivom alibiju i da je stoga presuda pogrešna

21.

Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Blaškić je podsjetilo da se pojam „nova činjenica” odnosi na novu informaciju dokaznog karaktera o činjenici koja nije bila razmatrana u prvostepenom, odnosno, drugostepenom postupku

22. Uslov da činjenica nije bila razmatrana tokom postupka znači da „ne smije biti među onim

elementima koje je tijelo koje je donijelo odluku uzelo u obzir prilikom donošenja presude.23

” Drugim riječima, strana koja podnosi zahtjev mora dokazati da vijeće nije znalo za tu činjenicu prilikom donošenja odluke

24.

Sintagma „nova činjenica“ odnosi se na informacije dokaznog karaktera o činjenici koja nije razmatrana u prvostepenom odnosno drugostepenom postupku, za razliku od nove informacije čisto činjeničnog karaktera. Npr. Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Delić

25 je u odluci po zahtjevu za preispitivanje odlučilo da ne dozvoli

preispitivanje na osnovu izjave novog svjedoka koji je tvrdio da je zatočenika u logoru, prije nego što je napadnut, izdvojila jedna osoba, a to nije bio optuženi. S obzirom da su na glavnom pretresu dva svjedoka prepoznala optuženog kao osobu koja je izdvojila svjedoka, a optuženi je tom prilikom osporio njihove iskaze, izjava novog svjedoka je predstavljala tek dodatni dokaz, a ne novu činjenicu. S obzirom da informacija mora biti „dokaznog“ karaktera, pravna tumačenja se ne mogu kvalifikovati kao „nove činjenice“. Uslov da činjenica „nije bila razmatrana“ tokom postupka znači da nije smjela biti među onim elementima koje je tijelo koje je donijelo odluku uzelo u obzir prilikom donošenja presude. Drugim riječima, strana koja podnosi zahtjev mora dokazati da vijeće nije znalo za tu činjenicu prilikom donošenja odluke

26.

Kada je riječ o praksi MKSR, a na koju se često oslanja MKSJ (tako npr.u predmetu Blaškić), Žalbeno vijeće MKSR-a je zaključilo da se sintagma „nova činjenica“, u smislu preispitivanja, odnosi na nove informacije dokaznog karaktera o činjenici koja nije razmatrana u prethodnom postupku

27. Tako je npr.Žalbeno vijeće

MKSR odbilo prihvatiti dovođenje u pitanje kredibiliteta određenih svjedoka, obzirom da je pitanje kredibiliteta Simanga razmatrano tokom prvostepenog odnosno drugostepenog postupka u vezi sa navodnim obećanjima koje je tužilaštvo dalo Simangu i Mrachazu, Žalbeno vijeće je utvrdilo da podnosilac zahtjeva nije dokazao da dokazi iz zahtjeva o kredibilitetu Simanga predstavljaju novu činjenicu u smislu preispitivanja

28.

U vezi s ovim pitanjem, relevantna je odluka Žalbenog vijeća po zahjevu za preispitivanje u predmetu Rutaganda

29 u kojoj stoji da određene informacije o kredibilitetu dvojice svjedoka predstavljaju nove činjenice,

bez obzira na okolnost što je kredibilitet oba svjedoka razmatran tokom cijelog postupka. Žalbeno vijeće je svoj zaključak u odluci u predmetu Rutaganda zasnovala na okolnosti da, za razliku od konkretnog slučaja, navodi strane koja je podnijela zahtjev o kredibilitetu svjedoka nisu bili razmatrani u prethodnom postupku i da isti predstavljaju nove činjenice.

Novi dokazi prije presude drugostepenog vijeća

Ukoliko strana u postupku iznese nove dokaze u periodu između donošenja prvostepene i drugostepene

19 Npr. nedostupnost materijalnih dokaza, nedostupnost svjedoka i sl. 20 Tužilac protiv Vidoje Blagojevića, predmet br. IT-02-60-R, Odluka po zahtjevu Vidoje Blagojevića za preispitivanje, 15.07.2008. godine, stav 4; Odluka o preispitivanju u predmetu Rutaganda, stav 8. Vidi takođe odluku o preispitivanju u predmetu Niyitegeka, stav 13; Tužilac protiv Jean-Bosco Barayagwiza, predmet br. ICTR-97-19-AR72, odluka (po zahtjevu tužioca za preispitivanje ili ponovno razmatranje), 31.03.2000. godine, stav 43. 21 „Nove činjenice u postupcima preispitivanja pred MKSJ i MKSR“, Jean Galbraith, Leiden Journal of International Law, 21 (2008), str. 131.–150. 22 Odluka o preispitivanju u predmetu Blaškić, stav 14.-15. 23 Odluka o preispitivanju u predmetu Blaškić, stav 14. 24 Odluka o preispitivanju u predmetu Blaškić, stav 14. 25 Predmet poznat kao predmet „Ćelebići“ 26 Priručnik MKSJ-a sa primjerima iz prakse, str. 146. 27 Vidi gore, stav 11, fn. ₣4ğ. 28 Vidi Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-R, Povjerljiva odluka po zahtjevu tužioca za preispitivanje ili ponovno razmatranje, 23.11.2006. godine, stav 15.-17., 60.-61. 29 stav 15.-17., MKSR.

29


(2011) 13 OKO WCR

presude, uz ispunjenje ostalih elemenata koji se odnose na dužnu revnost i relevantnost, u tom slučaju Žalbeno vijeće može odabrati da li će prihvatiti ove materijale u skladu sa pravilom 115. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a odnosno člana 295. stav 4. Zakona o krivičnom postupku BiH

30 i uzeti ih u razmatranje (ovo

je trenutno jedina opcija u BiH), ili će materijale vratiti pretresnom vijeću na preispitivanje u skladu sa pravilima 119. do 122. Ovakav pristup bi imao značajnu prednost-uklanjanje opasnosti od nepravde materijalne prirode. Što se tiče Suda BiH, ukoliko Apelaciono vijeće Suda ukine prvostepenu presudu, postupak se vodi pred Apelacionim vijećem, što predstavlja ogroman teret za sudije Apelacionog vijeća.

Žalbena argumentacija i argumentacija kod preispitivanja

Strane u žalbenom postupku moraju da ograniče svoje argumente na greške u primjeni prava koje obesnažuju presudu pretresnog vijeća i na greške u utvrđivanju činjeničnog stanja zbog kojih je došlo do neostvarenja pravde

31.

Strana u postupku pred MKSJ-om koja tvrdi da je napravljena greška u primjeni prava mora tu grešku da identifikuje, iznese argumente u prilog svojoj tvrdnji i objasni na koji način ta greška obesnažuje presudu

32.

Navod o greški u primjeni prava koji nema izgleda da promijeni ishod presude može na toj osnovi da bude odbačen

33.

Žalbeno vijeće MKSJ preispituje pravne zaključke pretresnog vijeća kako bi utvrdilo da li su oni valjani ili ne. Ako utvrdi da je pretresno vijeće u prvostepenoj presudu napravilo grešku u primjeni prava upotrijebivši pogrešan pravni kriterijum, Žalbeno vijeće će formulisati ispravan pravni kriterijum i i skladu s njim preispitati odlučujuće činjenične zaključke pretresnog vijeća

34.

Žalbeno vijeće ne preispituje cjelokupni spis prvostepenog postupka de novo. Zapravo, ono po pravilu razmatra samo dokaze na koje pretresno vijeće upućuje u tekstu presude ili pratećim fusnotama, dokaze iz spisa iz prvostepenog postupka koje su navele strane u postupku, kao i dodatne dokaze uvrštene u spis žalbenog postupka

35.

Kada bude razmatralo navode o greškama u utvrđivanju činjeničnog stanja, Žalbeno vijeće će primijeniti kriterijum razumnosti. Preispitujući zaključke pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće će ih zamijeniti svojim zaključcima samo kad nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao da donese prvobitnu odluku

36.

Nadalje, Žalbeno vijeće će poništiti odluku pretresnog vijeća samo ako je greška u utvrđivanju činjeničnog stanja dovela do neostvarenja pravde

37.

U velikom broju svojih presuda, Žalbena vijeća MKSJ revnosno podsjećaju strane da pretresno vijeće ima široka diskreciona prava u smislu vođenja prvostepenih postupaka. Međutim, način korištenja tih prava bi trebalo utvrditi u odnosu na svaki pojedinačni predmet. I zaista, ono što se čini osnovanim u jednom predmetu ne mora po automatizmu biti primjenjivo i u drugom predmetu

38.

U svim pravnim sistemima, pretresne i žalbene instance imaju odvojene uloge i svoj zaseban djelokrug rada. Postoje čak granice u smislu onoga šta sve može da radi žalbeno vijeće. Poznata su osnovna pravila koja postoje u većini pravnih sistema, a kojima se ograničava funkcija žalbenih vijeća, te se ista često iznova navode u odlukama žalbenih vijeća: žalba ne znači ponavljanje postupka; žalbeno vijeće mora se u određenoj mjeri povinovati pretresnim vijećima kada se radi o utvrđivanju činjeničnog stanja, a naročito vjerodostojnosti svjedoka, s obzirom da ova vijeća imaju tu prednost da mogu uživo promatrati držanje i ponašanje svjedoka; puka činjenica da bi žalbeno vijeće svoje diskreciono pravo iskoristilo drugačije ne može se uzeti kao valjan osnov za osporavanje načina na koji je pretresno vijeće iskoristilo svoje diskreciono pravo, ukoliko je to urađeno na valjan način; žalbeno vijeće mora se u određenoj mjeri povinovati pretresnim vijećima u pogledu vođenja postupka

39.

Žalbeno vijeće će ukinuti diskrecione odluke prvostepenog vijeća samo ukoliko utvrdi da su: (a) zasnovane na pogrešnom tumačenju mjerodavnog prava, što ovdje nije slučaj; (b) zasnovane na očigledno pogrešnom zaključku o činjenicama, što ovdje također nije slučaj; ili da su (c) toliko nepravične ili nerazumne da predstavljaju zloupotrebu diskrecionog ovlaštenja pretresnog vijeća

40.

30 U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati; a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. 31 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nchamihigo, stav 7. 32 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Boškoski i Tarčulovski, stav 10. 33 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu D. Milošević, stav 13. 34 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Mrkšić i Šljivančanin, stav 12. 35 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Boškoski i Tarčulovski, stav 12. 36 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Boškoski i Tarčulovski, stav 13; presuda Žalbenog vijeća u predmetu D. Milošević, stav 15. 37 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Boškoski i Tarčulovski, stav 13; presuda Žalbenog vijeća u predmetu D. Milošević, stav 15; presuda Žalbenog vijeća u predmetu Mrkšić i Šljivančanin, stav 13; presuda Žalbenog vijeća u predmetu Krajišnik, stav 14; presuda Žalbenog vijeća u predmetu Martić, stav 11. 38 Presuda po žalbi u predmetu Haradinaj, stav 39. 39 Izdvojeno mišljenje sudije Robinsona, stav 2, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Haradinaj. 40 Odluka od 13.10.2009.godine, stav 6. u predmetu Karadžić.


(2011) 13 OKO RRZ 30

Ulaganje žalbe na oslobađajuću drugostepenu presudu U lokalnim jurisdikcijama, tužilaštvo je uvijek imalo pravo da uloži žalbu na oslobađajuću presudu i samo se rijetko i u posebnim situacijama dešavalo da tužilaštvo ne iskoristi ovu mogućnost. Statut MKSJ je povremeno izložen kritikama zbog činjenice što Tužiocu daje mogućnost ulaganja žalbe. Ovo pravo ne postoji u mnogim domaćim jurisdikcijama jer se smatra da je ono u suprotnosti sa principom non bis in idem. Moguće je da težina krivičnih djela koja se procesuiraju pred Tribunalom, te krajnje grozne i užasne okolnosti pod kojima su djela počinjena, donekle opravdavaju činjenicu da je tužiocu dato pravo žalbe. Prvi i za sada jedini od predmeta koji se vodio pred MKSJ u kojem je prvostepena oslobađajuća presuda djelomično ukinuta, te u kojem je naloženo djelomično ponavljanje postupka pred prvostepenim vijećem (ne istim vijećem koje je u predmetu prvostepeno postupalo) je predmet Tužilac v. Ramusha Haradinaja. U ovom predmetu je ova odluka donesena većinom, a posebno je zanimljivo Izdvojeno mišljenje sudije Robinsona: „Međutim, žalbeno vijeće mora imati jasan i nedvosmislen osnov za ukidanje oslobađajuće presude. To posebno važi za slučajeve kada tužilaštvo ulaže žalbu na oslobađajuću presudu kojom, kao što je to ovdje slučaj, osporava osnovanost korištenja diskrecionih ovlasti od strane pretresnog vijeća; žalbeno vijeće mora biti krajnje oprezno kada se radi o utvrđivanju pogreški u korištenju tog diskrecionog prava jer je u pitanju sloboda oslobođenog lica, a naročito u slučajevima kada žalbeno vijeće prilikom preispitivanja presude samo izvrši zamjenu diskrecionog prava pretresnog vijeća sa svojim diskrecionim pravom.

41“

U ovom trenutku Apelaciono vijeće MKSJ još nije odlučilo da li iz presude Apelacionog vijeća u predmetu Haradinaj proizilazi da prilikom djelomičnog ponovnog suđenja tužilaštvo MKSJ može izvesti samo dva određena svjedoka (zbog čijeg nesvjedočenja je i naređeno djelomično ponovno suđenje) ili može izvesti i druge dokaze koje je prikupilo na određene okolnosti. Ova odluka Apelacionog vijeća MKSJ će biti od velikog značaja za međunarodno krivično pravo kada je riječ o pravičnosti suđenja. Bitno je napomenuti da postoji nekoliko predmeta pred Sudom BiH u kojima je pretresno vijeće oglasilo optužene krivim, a žalbeno vijeće ih oslobodilo nakon ponovljenog postupka koji je vođen pred Apelacionim vijećem

42. Isto tako, postoji nekoliko slučajeva u kojima su optuženi oslobođeni u prvom stepenu, a oglašeni

krivim nakon ponovljenog postupka pred Apelacionim vijećem43

. Za razliku od MKSJ

44, radi usaglašavanja sa odredbama člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, u

BiH je donesen amandman na Zakon o krivičnom postupku BiH (čl.317 a)45

, kako bi se osiguralo pravo žalbe u situacijama kada je prvostepena presuda bila oslobađajuća, a ponovljenom postupku pred Apelacionim vijećem je optuženi bio oglašen krivim.

Dodatna pitanja koja treba razmotriti kod postavljanja zahtjeva za preispitivanje/ponavljanje postupka

a) Dostavljanje dokaza o postojanju novih činjenica

S obzirom da se u ovom članku uglavnom govori o zahtjevima za preispitivanje presude (odnosno, u BiH, zahtjevima za ponavljanje postupka) kada su u pitanju nove činjenice ili novi dokazi, važno je napomenuti da ona strana koja traži preispitivanje pravosnažne presude mora dostaviti dokaz kojim će potvrditi gore navedeno, odnosno: da postoji nova činjenica; da ta nova činjenica nije bila poznata strani koja traži preispitivanje u vrijeme kada je vođen raniji postupak; da razlog zbog kojeg ta činjenica nije ranije otkrivena nije posljedica nepostojanja dužne revnosti strane koja traži preispitivanje; i da je ta nova činjenica mogla biti odlučujući faktor pri donošenju ranije odluke. Sve dokaze koji ispunjavaju ove kriterije (uključujući materijale/dokaze koji dokazuju ili kojima odbrana nastoji dokazati novu činjenicu) bi trebalo dostaviti sa zahtjevom za preispitivanje kako bi se izbjegla sljedeća situacija a koja se desila pred MKSR: Žalbeno vijeće nije bilo u mogućnosti da na ispravan način ocijeni osnovanost zahtjeva Niyitegeka u vezi sa dodatnim izjavama jer ih on nije dostavio sudu. U nedostatku relevantnog materijala, žalbeno vijeće ne samo da nije u mogućnosti da u potpunosti ocijeni da li one predstavljaju „nove činjenice“, već nije ni u poziciji da naloži njihovo uvrštavanje u predmetni spis. Premda podnosilac zahtjeva može imati opravdanu bojazan u pogledu sigurnosti potencijalnih svjedoka, takva bojazan nije opravdana kada se radi o otkrivanju informacija žalbenom vijeću. Što se tiče objelodanjivanja dokaza tužilaštvu, žalbeno vijeće

41 Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije Robinsona, stav. 27, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Haradinaj. 42 Predmet Ranko i Rajko Vuković, predmet Radmilo Vuković, predmet Krešo Lučić, Miloš Stupar, su samo neki od njih. 43 Predmet Suad Kapić, jednim dijelom predmet Boban Šimšić i predmet Neđo Samardžić (obojica su osuđeni od strane Apelacionog vijeća za djela za koja su oslobođeni krivice u prvom stepenu – postupci u oba ova predmeta su vođeni prije usvajanja člana 317a ZKP BiH, tako da se za ove naknadne osude nije mogla uložiti žalba trećoj instanci. 44 Čije presude ne podliježu kontroli Evropskog suda za ljudska prava 45 (1) Protiv presude Vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju: (a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i

izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim; (b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom

se optuženi oglašava krivim. (2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija. (3) Odredbe člana 309. ovog zakona primjenjivat će se i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu protiv drugostepene

odluke. (4) Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.

31


(2011) 13 OKO WCR

podsjeća Niyitegeka da je od žalbenog vijeća mogao tražiti određivanje mjera zaštite u skladu sa Pravilom 75. Pravilnika prije podnošenja ovog zahtjeva

46. Nadalje, Niyitegeka je odabrao da ne priloži dodatne izjave uz

svoj zahtjev jer je materijale namjeravao prvo dati svom braniocu. Postupajući na takav način, Niyitegeka je onemogućio žalbeno vijeće da detaljno analizira njegov zahtjev i osnovanost tvrdnje da dodatne izjave predstavljaju „nove činjenice“, te sabotirao svoj vlastiti zahtjev za prihvatanje navedenih izjava u svrhu preispitivanja. Isto tako, Niyitegeka je onemogućio žalbeno vijeće da razmotri osnovanost njegove tvrdnje da je tužilaštvo prekršilo obavezu objelodanjivanja svojih dokaza koja proizilazi iz pravila 68. Pravilnika, te da razmotri njegov zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka koji proizilazi iz te tvrdnje.

b) Pravo na branioca u postupku po vanrednom pravnom lijeku

Imenovanje branilaca je još jedno od vrlo značajnih pitanja. Nužno je postaviti brojna pitanja koja se tiču plaćanja troškova branioca postavljenog po službenoj dužnosti nakon donošenja pravosnažne presude. Iako se na prvi pogled može činiti da su dužnosti branioca donošenjem pravosnažne presude okončane, jasno je da se iste nastavljaju i godinama nakon što bude donesena pravosnažna presuda. Jasno je da u BiH pravnom sistemu postoji još određeni broj pravnih lijekova

47, ali i drugih radnji gdje je pomoć branioca neophodna

48.

Način na koji je ovo pitanje riješeno pred MKSJ i MKSR je specifičan, i u nekoliko predmeta je žalbeno vijeće naglasilo da osuđena lica imaju pravo na branioca o trošku MKSJ/MKSJ samo u izuzetnim okolnostima. U predmetu Tužilac protiv Emmanuel Ndindabahizi, žalbeno vijeće MKSR je podsjetilo da je preispitivanje postupka vanredan pravni lijek, te da podnosilac zahtjeva ima pravo na branioca o trošku Tribunala samo ukoliko žalbeno vijeće usvoji zahtjev za preispitivanje odluke ili ako smatra da je to neophodno kako bi se osigurala pravičnost postupka

49.

U principu, nije na Tribunalu da pomaže osuđenom licu čiji je predmet priveden kraju u vezi sa istragom koju bi želio da pokrene ili u vezi sa nekim novim podneskom koji bi možda želio podnijeti tako što će mu osigurati pravnu pomoć o trošku suda. Tribunal će samo u vanrednim okolnostima osuđenom licu osigurati pravnu pomoć o trošku suda nakon donošenja pravosnažne presude. U preliminarnoj fazi razmatranja zahtjeva za preispitivanje, ta vrsta pomoći bit će osigurana samo ukoliko žalbeno vijeće ocijeni da je to „potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka”. Ova potreba se, u velikoj mjeri, ocjenjuje u svjetlu osnova za preispitivanje sudske odluke koje navede podnosilac zahtjeva. U konkretnom slučaju, žalbeno vijeće smatra da nijedan od navedenih osnova u Niyitegekainom zahtjevu nema izgleda za uspjeh. Nakon donošenja presude po žalbi u svom predmetu, Barayagwiza je uputio zahtjev žalbenom vijeću MKSR da ono naloži sekretarijatu Suda da mu, u skladu sa Pravilom 45. Pravilnika, dodijeli njegovog bivšeg glavnog branioca pred žalbenim vijećem kao branioca koji bi mu pomagao u pripremi zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, odnosno ponovno razmatranje presude po žalbi. Premda se Registrar Suda nije protivio prijedlogu da mu branilac pruža pomoć na pro bono osnovi (s tim da branilac mora dostaviti punomoć u skladu sa pravilom

44. Pravilnika50

), usprotivio se njegovom postavljanju u skladu sa planom pravne pomoći (Pravilo 45) do

donošenja sudske odluke o dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odnosno ponovno razmatranje. Žalbeno vijeće je zaključilo da je neosnovan zahtjev za imenovanje branioca u svrhu pripreme zahtjeva za ponovno razmatranje sudske odluke s obzirom da pravosnažna presuda ne može biti predmet ponovnog razmatranja. Što se tiče pripreme zahtjeva za preispitivanje, žalbeno vijeće je zaključilo: da je zahtjev za preispitivanje pravosnažne presude vanredan pravni lijek, te da jedino podnosioci zahtjeva slabog imovnog stanja imaju pravo na branioca o trošku Tribunala, ukoliko žalbeno vijeće usvoji zahtjev za preispitivanje ili ako

ocijeni da je to potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka u toku preliminarne faze razmatranja51

; da

se u podnesku ne navode informacije o osnovama za potencijalni zahtjev za preispitivanje52

; da u nedostatku

46 Žalbeno vijeće podsjeća da se kod postavljanja zahtjeva za određivanje mjera zaštite u skladu sa pravilom 75. Pravilnika mora dokazati da postoji velika vjerovatnoća da se osoba može naći u opasnosti ili biti ugrožena. Vidi Tužilac protiv André Ntagerura et al., broj predmeta ICTR-99-46-A, naredba od 2.6.2004. godine, str. 2, i odluke citirane u tom dokumentu. 47 Apelacija Ustavnom sudu BiH, Apelacija ECHR 48 Zahtjev za uslovni otpust, vraćanje dokumenata, rješavanje raznih statusnih pitanja. 49 Tužilac protiv Emmanuel Ndindabahizi, broj predmeta: ICTR-01-71-R, Odluka po zahtjevu koji je Emmanuel Ndindabahizi podnio u vezi sa imenovanjem branioca i podnesak Tužilaštva da se zahtjev označi kao povjerljiv, 24.9.2008.godine, str. 2; Tužilac protiv Hassan Ngeze, predmet br. ICTR-99-52-R, Odluka o zahtjevu koji je Hassan Ngeze podnio za dobivanje pravne pomoći od branioca od 28.2.2008. godine, str. 2; Treća odluka po zahtjevu za preispitivanje, stav 12; Tužilac protiv Georges Anderson Nderubumwe Rutaganda, predmet br. ICTR-96-03-R, Odluka po zahtjevima za ponovno razmatranje, preispitivanje, imenovanje branioca, objelodanjivanje i pojašnjenje, 8.12.2006. godine, stav 41. 50 Vidi fusnotu br. 7 i stranicu 4. Odluke. 51 Vidi predmet Georges Anderson Nderubumwe Rutaganda protiv Tužilaštva, broj ICTR-96-03-R, Rješenje o zahtjevu za preispitivanje ili ponovno razmatranje, dodjelu branioca, objelodanjivanje dokaza, i pojašnjenje, 8.12.2006. godine (“Rješenje u predmetu Rutaganda od 8.12.2006.godine”) stav. 41; Eliézer Niyitegeka protiv Tužilaštva, broj predmeta ICTR-96-14-R, Rješenje o Niyitegekainom hitnom zahtjevu za pravnu pomoć od 20.6.2005.godine, str. 4; Hassan Ngeze protiv Tužilaštva, predmet broj ICTR-99-52-R, Rješenje o zahtjevu Hassana Ngezea za dobivanje pomoći od strane branioca, 28.2.2008. godine, str. 2. 52 U vezi s ovim, žalbeno vijeće podsjeća da smisao preispitivanja pravosnažne presude nije u tome da se strani u postupku omogući dodatna prilika da ispravi svoje pogreške napravljene pred prvostepenim ili drugostepenim vijećem. Zahtjev za preispitivanje bit će usvojen samo ukoliko strana koja podnosi zahtjev ispuni sljedeće kriterije: (i) da postoji nova činjenica (ii) da ta nova činjenica nije bila poznata strani podnosiocu zahtjeva u vrijeme vođenja ranijeg postupka; (iii) da neotkrivanje nove činjenice nije posljedica nedostatka dužne revnosti strane koje podnosi zahtjev i da je (iv) ta nova činjenica mogla biti odlučujući faktor pri donošenju ranijih odluka, rješenje u predmetu Rutaganda od 8.12.2006. godine, stav 8.


(2011) 13 OKO RRZ 32

informacija u vezi sa potencijalnim osnovama za preispitivanje, žalbeno vijeće ne može zaključiti da bi u cilju osiguranja pravičnosti postupka trebalo odobriti postavljenje branioca podnosiocu zahtjeva prema planu pravne pomoći Tribunala; da podnosilac zahtjeva nije pokazao da bi on trebao dobiti pomoć branioca o trošku Tribunala; te da podnosiocu zahtjeva u vezi sa pripremom zahtjeva za preispitivanje svakako može pomoći branilac o njegovom vlastitom trošku, trošku treće strane ili na pro bono osnovi, s tim da branilac mora podnijeti punomoć sekretaru Suda i ispunjavati sve uslove neophodne za pojavljivanje pred Tribunalom; Naknadno, 9.9.2008. godine, žalbeno vijeće je donijelo rješenje po zahtjevu Barayagwiza za ponovno razmatranje postojeće odluke

53, u kojem je, između ostalog, zaključilo: da pobijana odluka ne polazi od

shvatanja da će g. Herbert pomagati podnosiocu zahtjeva u pripremi zahtjeva za preispitivanje na pro bono osnovi, već jednostavno obavještava podnosioca zahtjeva da, premda nije uspio pokazati da je imenovanje branioca prema planu pravne pomoći Tribunala opravdano u sadašnjim okolnostima, on ipak može, uz odgovarajuća ograničenja, dobiti pomoć branioca u vezi sa zahtjevom za preispitivanje o njegovom vlastitom trošku, trošku treće strane ili na pro bono osnovi

54, i;da podnosilac jednostavno ponavlja svoj zahtjev za

generalno postavljenje branioca prema planu Tribunala za pružanje pravne pomoći; i da podnosilac zahtjeva nije dokazao da je u pobijanom rješenju napravljena očita pogreška u rasuđivanju niti je uspio dokazati da je neophodno ponovo razmotriti rješenje kako bi se spriječila nepravda. U BiH pitanje plaćanja odbrane nakon pravosnažnosti presude nije uopće riješeno. Naravno, u situacijama gdje optuženi sam finansira svoju odbranu ovakva situacija ne predstavlja problem, međutim, kako je velika većina odbrana u predmetima ratnih zločina odbrana po službenoj dužnosti, jasno je da bi se i ovo pitanje moralo riješiti. Gore iznesena praksa MKSR može predstavljati određenu vrstu prakse koja može biti prihvatljiva, s obzirom da ista, prema mišljenju autora, na adekvatan način štiti od zloupotreba.

Završna razmatranja

Premda su žalbena vijeća MKSJ i MKSR nekada smatrala da imaju izvorna ovlaštenja da ponovno razmatraju pravosnažne presude

55, sada je njihovo stajalište sasvim drugačije

56.

Iz odluka Žalbenog vijeća u predmetima Ćelebići i Žigić proizilazi da je vijeće zaključilo da su „pravosnažne presude” po žalbi zaista žalbene presude u pravom smislu te riječi – odnosno, da se njima preispituje meritum presuda pretresnih vijeća. U odluci u predmetu Žigić, na primjer, istaknuto je da je zahtjev za ponovno razmatranje neosnovan u vezi sa “osobama čije su osuđujuće presude potvrđene u drugostepenom postupku”.

57 Vijeće nije dalje cijenilo da li bi ponovno razmatranje bilo na sličan način neosnovano kada se radi

o licima čiji je žalbeni postupak okončan drugim sredstvima i koji zbog toga nisu iskoristili sve blagodati žalbenog postupka. Isto tako, prilikom razmatranja posebnog konteksta za ponovno razmatranje pravosnažnih presuda, u predmetu Ćelebići se pošlo od pretpostavke da se radi o „pravosnažnoj presudi” kojom se ispituje meritum

58.

Žalbeno vijeće MKSR je u svojoj odluci59

odbacilo zahtjev Niyitegeka za ponovno razmatranje odluke kojom se odbija zahtjev za preispitivanje presude po žalbi. Žalbeno vijeće je većinom glasova zauzelo stav kojeg je zauzelo Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Tužilac protiv Zorana Žigića nalazeći da „ne postoji ovlaštenje za preispitivanje pravosnažne presude” jer to nije u skladu sa Statutom MKSJ koji predviđa da “to pravo ne može biti kao drugo pravo žalbe putem preispitivanja pravosnažne presude.

60” Žalbeno vijeće je zaključilo da je

pravosnažna presuda odluka kojom se okončava postupak u predmetu te je odlučilo da odbije ponovno razmatranje ove odluke s obzirom da je njihova odluka o zahtjevu Niyitegekaa za preispitivanje predstavljala konačnu odluku kojom je okončan postupak u ovom predmetu.

53 Rješenje od 9.9. 2008. godine po zahtjevu Jean-Bosco Barayagwiza od 2.5.2008. godine. 54 Pobijano rješenje, str. 4. 55 Odluka u predmetu Ćelebići [Tužilac protiv Zdravka Mucića i dr., predmet br. IT-96-21-Abis, presuda po žalbi na odluku o krivično-pravnoj sankciji, 8.4.2003. godine], stavovi 49.-53. 56 Odluka u predmetu Žigić od 26.6.2006.godine [Tužilac protiv Zorana Žigića, predmet br. IT-98-30/1-A, Odluka po zahtjevu Zorana Žigića za preispitivanje presude Žalbenog vijeća u predmetu broj IT-98-30/1-A od 28.2.2005. godine], stav 9; vidi također Tužilac protiv Eliézer Niyitegeka, predmet broj ICTR-96-14-R, Odluka po zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke po zahtjevu za preispitivanje od 27.9.2006. godine, str. 1-2; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14-R, Odluka po zahtjevu Tužilaštva za preispitivanje ili ponovno razmatranje, 23.11.2006. godine, stav 79. (javna redigovana verzija); Tužilac protiv Georges Anderson Nderubumwe Rutaganda, predmet br. ICTR-96-03-R, Odluka po zahtjevu za ponovno razmatranje, preispitivanje, imenovanje branioca, objelodanjivanje dokaza i pojašnjenje od 8.12.2006.godine, stav 6. 57 Odluka u predmetu Žigić od 26.6. 2006. godine [Tužilaštvo protiv Zorana Žigića, predmet br. IT-98-30/1-A, Odluka po zahtjevu Zorana Žigića za ponovno razmatranje presude žalbenog vijeća IT-98-30/1-A od 28.2.2005. godine], stav 9. 58 Vidi odluku u predmetu Ćelebići [Tužilaštvo protiv Zdravka Mucića i dr., predmet br. IT-96-21-Abis, presuda po žalbi na kaznu, 8.4.2003. godine], stav 51 (smatrajući da je “presuda” žalbenog vijeća takva da “čini odluku pretresnog vijeća nevažećom te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovelo do neostvarenja pravde”). 59 Tužilac protiv ELIÉZER NIYITEGEKA, predmet br. ICTR-96-14-R, odluka po zahtjevu za ponovno razmatranje odluke po zahtjevu za preispitivanje od 27.9.2006. godine.

60 Vidi Odluku po zahtjevu za preispitivanje presude Žalbenog vijeća u predmetu Žigić od 26.6.2006. godine (cijeli tekst ili sažetak koji se može pronaći putem pretraživača Žalbenog vijeća MKSJ).

33


(2011) 13 OKO WCR

U izdvojenom mišljenju, sudija Meron se također složio s tim da treba odbiti zahtjev Niyitegekae za ponovno razmatranje. Međutim, s obzirom da on nije učestvovao u donošenju odluke u predmetu Žigić, on je do ovog zaključka došao isključivo na osnovu toga što Niyitegeka nije ponudio argumentaciju koju je bio dužan ponuditi kako bi ispunio kriterije za usvajanje zahtjeva za ponovno razmatranje. Prije upuštanja u sam meritum zahtjeva koji je postavio Niyitegeka, sudija Meron je bio izričito suzdržan u pogledu toga da li žalbeno vijeće može ponovno razmatrati svoje pravosnažne presude. Preispitivanje postupka je dostupno objema stranama pred MKSJ, i odbrani i Tužilaštvu. Međutim, za razliku od odbrane, tužilaštvo može tražiti preispitivanje samo u roku od godine dana od donošenja pravosnažne presude

61. Krivični postupak u BiH se može ponoviti na štetu

optuženog ako je presuda kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka tužioca od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužioca

62. Na kraju ovog razmatranja pitanja ponavljanja postupka, odnosno preispitivanja

pravosnažne presude, vrijedi spomenuti i nedavni, uspješni primjer u kojem je odbrana uspjela u svom zahtjevu za preispitivanje. Žalbeno vijeće MKSJ je 5. maja 2009. godine, tijesnom većinom, ukinulo oslobađajuću presudu kojom je Šljivančanin

63 oslobođen optužbe za krivično djelo ubistva te je odlučilo da ga

na osnovu zaključaka koji su po prvi put izvedeni u odnosu na pitanja koja nisu razmatrana tokom suđenja, osudi na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina za podržavanje i pomaganje u krivičnom djelu ubistva nečinjenjem, a ne da vrati predmet pretresnom vijeću na ponovno razmatranje. Sudija Pocar je uložio djelimično suprotno mišljenje u odnosu na presudu Žalbenog vijeća, navodeći da novi zaključci Žalbenog vijeća nedvosmisleno krše Šljivančaninovo pravo na žalbu. Sudija Vaz je također iznijela djelimično suprotno mišljenje u odnosu na presudu Žalbenog vijeća, navodeći da Žalbeno vijeće nije moglo osuditi Šljivančanina s obzirom da je bilo propusta u ocjena tri bitna obilježja krivičnog djela podržavanja i pomaganja u krivičnom djelu ubistva nečinjenjem. Odbrana optuženog Šljivančanina je dana 19.oktobra 2010. godine, nakon održana dva ročišta

64, podnijela zahtjev za preispitivanje. Odbrana je bila stava da je na osnovu iskaza svjedoka

dokazala novu činjenicu koja Žalbenom vijeću daje osnov za usvajanje zahtjeva za preispitivanje. Žalbeno vijeće MKSJ je 8. decembra 2010.godine donijelo presudu po zahtjevu za preispitivanje presude Žalbenog vijeća, u kojoj je usvojilo zahtjev odbrane, Veselina Šljivančanina oslobodilo krivične odgovornosti za krivično djelo pomaganja i podržavanja u krivičnom djelu ubistva nečinjenjem. Međutim, Apelaciono vijeće je zaključilo i da Sudsko vijeće nije izreklo adekvatnu sankciju za krivično djelo pomaganja i podstrekavanja mučenja kao kršenja zakona i običaja ratovanja, te je povećalo izvorno izrečenu kaznu od pet godina na deset godina (uz djelimično suprotno mišljenje sudije Pocara)

65.Preispitivanje presuda predviđeno je i članom 84.

Rimskog statuta. Prema ovom članu, dozvoljeno je preispitivanje sudske odluke u slučajevima kada se dođe do novih dokaza koji: (i) nisu bili na raspolaganju u vrijeme suđenja, a razlog za to se ne može u potpunosti ili djelimično pripisati strani koja je podnijela zahtjev (ii) su u dovoljnoj mjeri bitni da bi vjerovatno rezultirali drugačijom presudom da su bili izvedeni tokom postupka. S obzirom na nedostatak prakse u povodu ovog instituta pred Sudom BiH, treba imati u vidu da će Sud BiH imati dvije mogućnosti kada je riječ o karakteru „novih činjenica“: a) da prihvati praksu MKSJ i MKSR, te da u ovom smislu „nova činjenica“može da se odnosi samo na pitanje koje nije razmatrano u prethodnom postupku; ili b) da „nova činjenica“ može da se tiče i pitanja koje je razmatrano u prethodnom postupku, ali da su se pojavili novi, prije nedostupni dokazi koji se odnose na to pitanje. Po mišljenju autora ovog članka, drugo rješenje bi bilo više u skladu sa standardima pravičnog suđenja i sa duhom odredbe EKLJP koja uređuje ovo pitanje. Kao što je rečeno na početku, postoje kriteriji u sudskoj praksi na osnovu kojih se može dozvoliti ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Međutim, kada je o ovome riječ, nužno je voditi računa da se sudu ponude adekvatna objašnjenja zašto se ovaj zahtjev ulaže, kako je došlo do otkrivanja novih dokaza i kada. Ovo pitanje kada ponovo dovodi do pitanja plaćanja branioca po službenoj dužnosti nakon donošenje pravosnažne presude: naime, branilac bi trebao o sopstvenom trošku vršiti istragu i nakon okončanja postupka na redovnoj bazi. S obzirom na kompleksnost problematike koja je iznesena u gornjem članku, nužno je napomenuti na kraju da su ovdje spomenuta samo najvažnija pitanja i problemi koji se tiču zahtjeva za ponavljanje postupka, odnosno preispitivanje. Ovaj institut će u budućnosti imati veliku ulogu posebno pred Sudom BiH, kao i pred MKSJ

66 iz

razloga što nepostojanje više instance koja bi vršila meritorno konktrolu pravosnažnih presuda ovih sudova.

61 Pravilo 119- Zahtjev za preispitivanje-(A) U slučaju da se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata strani koja podnosi zahtjev u vrijeme postupka pred pretresnim vijećem ili Žalbenim vijećem i koja ni uz dužnu revnost nije mogla biti otkrivena, odbrana ili, u roku od godinu dana poslije izricanja pravomoćne presude, tužilac, mogu tom vijeću podnijeti zahtjev za preispitivanje presude. Ako u trenutku podnošenja zahtjeva za preispitivanje neki od sudija iz prvobitnog sastava vijeća nisu više sudije Menunarodnog suda, predsjednik će na njihovo mjesto imenovati drugog sudiju ili sudije. 62 Član 328. ZKP BiH. 63 Prvobitno osuđen na pet godina radi pomaganja i podstrekavanja mučenja kao kršenja zakona ili običaja ratovanja. 64 Uključujući i ročište na kojem je svjedok Milan Panić svjedočio o „novoj činjenici“. 65 U kojem sudija Pocar ponavlja svoj stav koji je u detalje objašnjen u Izdvojenim mišljenjima u predmetima Galić, Semanza, Rutaganda, a posebno u predmetu Mrkšić i Šljivančanin (presuda Apelacionog vijeća), a to je da ne vjeruje da Apelaciono vijeće ima moć da nametne novu kaznu optuženom koja je teža od kazne koju je izreklo Sudeće vijeće. 66 Odnosno, nakon okončanja rada MKSJ, pred Rezidualnim mehanizmom


(2011) 13 OKO RRZ 34

Primjena Ženevskih konvencija na unutrašnje oružane sukobe Primjeri praktične primjene pred Sudom BiH, Ahmed Mešić

Uvod

Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom svrstana su u glavu XVII Krivičnog zakona BiH. Pravni osnov inkriminacije u krivičnim djelima sadržanim u ovoj glavi KZ BiH-a, predstavljaju međunarodni propisi, odnosno pravila međunarodnog prava koje je Bosna i Hercegovina prihvatila sukcesijom, kao i povreda međunarodnog običajnog prava.

Po svojoj sadržini krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom su blanketne prirode, te je za biće krivičnog djela, odnosno radnju potrebno da je ista izvršena činjenjem povrede nekog pravila međunarodnog prava, ili da je takvo činjenje protivno međunarodnom običajnom pravu, odnosno da je djelo počinjeno nečinjenjem kada je izvršilac bio u obavezi da poduzme određenu radnju ili akciju.

Predmet ovog članka jeste primjena pravila međunarodnog humanitarnog prava u smislu određivanja bića krivičnih djela ratnih zločina, kao i njihova primjena i isključenje u okolnostima unutrašnjeg oružanog sukoba.

U članku je izloženo tumačenje zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, kao i praktičan pristup u predmetima koji obuhvataju unutrašnji oružani sukob, ali gdje se tužilaštvo poziva na primjenu propisa koji se odnose na međunarodne oružane sukobe. Osim navedenog, članak ističe važnost preciziranja primjenjenih međunarodnih pravnih normi i instrumenata, a za potpuno i pravično presuđivanje pred domaćim pravosuđem.

Preciziranje međunarodnih normi pred domaćim pravosuđem

Analizirajući, kao ogledni primjer, odredbe krivičnog zakona BiH koje normiraju krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 174., evidentna je sličnost pravnih kvalifikacija o vremenu izvršenja iz stava 1. ovih članova kako slijedi:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela...“ (čl. 173. stav 1. KZ BiH)

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili učini koje od ovih djela...“ (čl. 174.

stav 1. KZ BiH)

Kako je već naznačeno ranije nastanak ovih krivičnih djela vezan je za postojanje međunarodnih pravila kojima se reguliraju odnosi između država u doba rata (međunarodni oružani sukobi) tj. odnosi između zaraćenih strana u pogledu započinjanja i vođenja rata (unutrašnji oružani sukobi)

1.

Iz navedenih odredbi KZ-a BiH, vidljivo je da nas zakonodavac upućuje na blanketni karakter ovih krivičnih djela, te da bi optuženi mogao biti krivično gonjen za njihovo počinjenje, potrebno je da tužilaštvo u optužnici jasno navede koje međunarodne propise je optuženi povrijedio

2. Odnosno, da bi optuženi bio osuđen, sud se

u presudi mora pozvati na međunarodne propise koji su prekršeni. Odsustvo tačnog navođenja pravila koje je povrijeđeno predstavlja povredu sadržaja optužnice iz člana 227. ZKP BiH i svakako jedan od opravdanih prigovora u prethodnom izjašnjenju na optužnicu u skladu sa članom 233. ZKP BiH.

Isto tako, pitanje primjene odgovarajućeg instrumenta međunarodnog humanitarnog prava predstavlja valjan i značajan argument u završnom izlaganju. Obzirom da Sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela u skladu sa članom 280.stav 2. ZKP BiH

3, isticanje problema pogrešne, ili nedovoljno precizne primjene instrumenata

međunarodnog prava, prema novijoj praksi Suda može dati značajan doprinos odbrani predmeta ratnih zločina.

Koji će se pravni instrument koristiti u cjelosti zavisi od situacije, u smislu da li je riječ o međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu

4.

1 Borislav Petrović i Dragan Jovašević, Krivično pravo posebni dio, Pravni fakultet, Sarajevo, 2005, str. 39. 2 Primjera radi u optužnici Tužilaštva BiH broj KT-RZ-106/06 od 24.03.2008.godine navodi se : „.. za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba između ARBiH i HVO-a, kršeći odredbe člana 3. i 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata od 12.08.1949.godine, te postupajući suprotno članu 75. stav 1. i 2. i članu 76. stav 1. Dopunskog protokola I i člana 1. i 4. Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije iz 1949.godine o zaštiti žrtava međunarodnih i nemeđunarodnih sukoba .... 3 u presudi Kurtović X-KRŽ-06/299 od 25.03.2009.godine, stav 64. apelaciono vijeće preinačilo je presudu u smislu pravne ocjene i pravne kvalifikacije djela gdje je navedeno da su oštećeni kategorija civilnog stanovništva, dok je prvostepenom presudom bile obuhvaćene dvije kategorije oštećenih i to ratni zarobljenici i civilno stanovništvo. 4 termin koji se sreće u literaturi kada se govori o unutrašnjem oružanom sukobu jeste i nemeđunarodni oružani sukob.

35


(2011) 13 OKO WCR

Ženevske konvencije i protokoli: osnovi primjenjivosti

Reformom sistema međunarodnog humanitarnog prava, prethodno formalističko i usko shvatanje koncepta ratovanja usvajanjem Ženevskih konvencija

5 je izmijenjeno. Ženevske konvencije iz 1949. dale su širi pristup

zasnovan na objektivnijem konceptu oružanog sukoba. Također usvajanjem Dopunskog protokola I iz 1977.godine, ovaj instrument zaštite je proširio primjenu međunarodnog humanitarnog prava i na nove oružane sukobe u smislu definisanja ratova protiv kolonijalne dominacije i okupacije

6.

U skladu sa ciljem ovog teksta na ovom mjestu neće se vršiti detaljna analiza historijskog elementa i potrebe koja je prethodila usvajanju i donošenju Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola. Sigurno je da su ovi instrumenti od velikog značaja posebno u kontekstu predmeta ratnih zločina, ali u isto vrijeme, i same Ženevske konvencije trpe određene kritike u smislu pružanja nedovoljne zaštite zaštićenim kategorijama, kao i prakse pojedinih zemalja da se ograđuju od poštivanja Ženevskih konvencija

7.

U nastavku biti će elaborirani unutrašnji oružani sukobi i korelacija zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija kroz praksu Suda BiH.

Pravo unutrašnjih oružanih sukoba: Zajednički član 3. Ženevskih konvencija i Dopunski protokol II

Koncept unutrašnjih oružanih sukoba treba biti posmatran sa stanovišta člana 3. zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije i člana 1 Dopunskog protokola II iz 1977.godine, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Zajednički član 3. Ženevskih konvencija primjenjuje su u oružanim sukobima koji nemaju karakter međunarodnih oružanih sukoba, a koji se odvijaju na teritoriji države potpisnice. Ovaj član počinje sa negativnom definicijom primjene i definiše da se njegova primjena odnosi isključivo na oružane sukobe nemeđunarodnog karaktera.

Dopunski protokol II primjenjuje se na unutrašnje oružane sukobe koji se odvijaju na teritoriji stranke potpisnice između vojnih snaga i odmetnutih vojnih snaga ili drugih organiziranih grupa pod komandom, te se razlikuje od Dopunskog protokla I koji se ima primijeniti samo u slučajevima međunarodnih oružanih sukoba.

U nastavku biti će obrađeni elementi zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija koji se primjenjuju isključivo u slučajevima unutrašnjeg oružanog sukoba

8.

Zajednički član 3. Ženevske konvencije predviđa da „U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu je dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovječno bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

b) uzimanje talaca;

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani narodi priznaju za neophodne.

2) Ranjenici i bolesnici biće prihvaćeni i njegovani.

5 Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanom ratu (I), Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru (II), Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima (III), Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (IV), 6 Pored Dopunskog protokola I o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, usvojen je i Dopunski protokol II o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba 7 U zatvoru Guantanamo smještena su lica koja nemaju status ratnih vojnih zarobljenika, već „enemy combatants“ odnosno neprijateljski borci. Prema stajalištu vlade SAD-a takva lica ne podliježu zaštiti međunarodnog humanitarnog prava, odnosno nema kršenje odredbi 3. Ženevske konvencije . Isto tako operacije koje provodi vlada Izraela na okupiranim teritorijama, kao i akcije Rusije upravljene prema „odmetnutim djelovima teritroija“, prema stanovištima ovih država nemaju karakter povrede i kršenja Ženevskih konvencija. SR Vijetnam je ratifikacijom Ženevskih konvencija uložio rezervaciju na članove 4, 10, 12, 85, Ženevske konvenicije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, i članove 11. i 45. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba. 8 Sylvain Vite, Typology of armed conflicts in international Humanitarian law, International review of the Red cross, volume 91, number 873, mart 2009, strana 75


(2011) 13 OKO RRZ 36

U biti odredbe člana 3. su zajedničke za sve četiri Ženevske konvencije, te bi primjena ovog člana bila isključivo vezana za unutrašnje oružane sukobe. Primjenom odredbi zajedničkog člana 3. obezbijeđena je adekvatna zaštita za zaštićene kategorije i takva zaštita u suštini predstavlja Ženevske konvencije u njihovom osnovnom minimalističkom obliku.

Oružani sukob kao generalni pojam, postoji kada god postoji pribjegavanje oružanoj sili između država ili je to produženo oružano nasilje između državnih vlasti i organizovanih naoružanih grupa ili između takvih grupa unutar jedne države. Ženevske konvencije i Dopunski protokoli primjenit će se u ovisnosti od karaktera oružanog sukoba kao i sljedećih faktora: povreda mora predstavljati kršenje odredbi međunarodnog humanitarnog prava; odredba mora biti običajne prirode ili ako pripada ugovornom pravu, traženi uslovi moraju biti ispunjeni; povreda mora biti ozbiljna, odnosno mora predstavljati kršenje odredbe koja predstavlja bitne vrijednosti, a kršenje mora obuhvatiti teške posljedice za žrtvu, te povreda odredbi mora obuhvatiti individualnu krivičnu odgovornost lica koje krši odredbu

9.

U predmetima ratnih zločina koji se procesuiraju pred Sudom BiH primijetno je pozivanje na primjenu zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija. Prema obrazloženjima presuda ratio legis ovakve odluke Suda je da je zajednički član 3. postao dio običajnog prava, te da je iz tog razloga Sudu lakše da utvrdi povrede naznačene u ovom članu, umjesto da provodi postupak utvrđivanja prirode oružanog sukoba, u smislu da li je riječ o unutrašnjem sukobu, ili međunarodnom, te u ovisnosti od ishoda ovog rezultata primijeni Ženevsku konvenciju i adekvatni Dopunski protokol.

Pa se slijedom navedenog, u presudi Novalić Ćerim potvrđuje priroda zajedničkog člana 3. i to na sljedeći način:

Zajednički član 3. Ženevske konvencije iz 1949. godine, generalno se smatra odredbom običajnog prava i obavezujući je za sve strane u sukobu, bilo unutrašnjem ili međunarodnom, te je ista odredba bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi tereti

10.

Unutrašnji oružani sukob i ograničenja u primjeni odredbi Ženevskih konvencija i Protokola

Pored prakse pozivanja na zajednički član 3. Ženevskih konvencija, postoji i zasebna praksa gdje je Sud svjestan postojanja međunarodnih instrumenata koji se primjenjuju u ovisnosti na vrstu oružanog sukoba, a kako se navodi u obrazloženju prvostepene presude Kovać Anto, gdje stoji:

Vijeće dalje cijeni da se “pravila međunarodnog prava“, i prema konvencionalnom i prema običajonom pravu, mogu razlikovati ovisno o karakteru sukoba. Različita pravila međunarodnog prava su primjenjiva na međunarodne oružane sukobe, oružane sukobe koji nisu međunarodnog karaktera i na stanja okupacije. Iako se primjenjiva pravila u značajnoj mjeri preklapaju, posebno kada su u pitanju minimalne garancije humanog postupanja iz zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, ipak je jasno da se prema međunarodnom pravu svaka vrsta sukoba uređuje nizom različitih pravila. Član 173. KZ BiH, pozivajući se na „pravilo međunarodnog prava u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije“, uključuje te režime u smislu domaćeg krivičnog prava. Jednostavno govoreći, kada se međunarodno pravo može primijeniti samo na izvjesnu vrstu oružanog sukoba, ne može se vidjeti da je pravilo bilo prekršeno, osim ako se također pokazalo da je oružani sukob bio upravo te određene vrste. Prema tome, u primjeni člana 173. KZ BiH karakter oružanog sukoba može biti relevantan za određivanje da li je prekršeno

neko pravilo međunarodnog sukoba11

.

Iz navedenog obrazloženja proizilazi da je obaveza tužilaštva da u optužnici prilikom navođenja blanketnih propisa djela koje se optuženima stavlja na teret, odnosno prilikom navođenja koje su to Ženevske konvencije prekršene, ima u vidu prirodu oružanog sukoba. Odnosno, ukoliko tužilaštvo u optužnici kojom se neko lice tereti za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina na tertioriji BiH, u vrijeme oružanog sukoba između neke od vojnih formacija, naznači i kršenje, primjera radi, Dopunskog protokola I koji se odnosi isključivo na međunarodne oružane sukobe, tada bi bilo osnovano prigovoriti na takvu formulaciju djela.

Isto tako, ako se pogledaju odredbe Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, kao i odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica proizilazi iz zajedničkog člana 2. da se iste primjenjuju : „...u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih strana ugovornica, čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje...“ Dakle, shodno članu 2. Ženevskih konvencija sve odredbe sadržane u istim imaju primjenu isključivo za potrebe međunarodnih oružanih sukoba, naravno izuzimajući lex specialis odredbu člana 3.

S tim u vezi zajednički član 3. konvencija, isključivo se ima primijeniti na oružane sukobe unutrašnjeg karaktera, tj. u ovom članu su sadržana minimum prava koja se moraju poštivati. Prema tome, u predmetima

9 Presuda Suda BiH X-KR-06/290 od 28.11.2007.godine, str. 29, isto tako i Presuda Suda BiH X-KR-05/107 od 18.06.2007.godine, str.13 10 Presuda Suda BiH broj X.-KR-09/847 od 21.05.2010.godine, str.13 11 Presuda Suda BiH X-KR-08/489 od 10.07.2009.godine, str.24

37


(2011) 13 OKO WCR

ratnih zločina koji su se desili tokom trajanja unutrašnjeg oružanog sukoba, svako odstupanje od zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija od strane tužilaštva bilo bi neispravna i pogrešna praksa.

Shodno navedenom sudska praksa u predmetu Ante Kovać navodi sljedeće:

Vijeće smatra da tužilaštvo nije ustanovilo primjenjivost člana 147. Ženevske konvencije IV i člana 75. i 76. Dodatnog protokola i na ovaj postupak, iz razloga što se ove odredbe primjenjuju samo u kontekstu oružanog sukoba međunarodnog karaktera. Pored toga, vijeće smatra da tužilaštvo nije ustanovilo da se te odredbe inače primjenjuju na sukob koji nije međunarodnog karaktera kao dio običajnog prava ili na druge načine ( npr. Eventualnim sporazumom zaraćenih strana)

12.

Slijedom navedenog u presudi u predmetu Ferid Hodžić navedeno je između ostalog diferencijacija primjene odredbi članova Treće Ženevske konvencije u odnosu na unutrašnji oružani sukob:

Drugo pitanje je primjenjivost ove konkretne odredbe na unutrašnji oružani sukob (kako ga je preciziralo tužilaštvo). Naime, Treća ženevska konvencija koja se odnosi na postupanje prema ratnim zarobljenicima, osim člana 3. koji je zajednički za sve četiri konvencije i dva dodatna protokola, izričito se primijenjuje u međunarodnim oružanim sukobima.

U ovakvim okolnostima Sud, nakon što je utvrdio da nije neophodno da okarakterizira oružani sukob kao unutrašnji ili međunarodni, nije spreman da utvrdi bilo kakva kršenja člana 121. od strane bilo koga u kritičnom periodu. Stoga Sud smatra da nije neophodno da utvrđuje da li istraga, koja se sastojala iz pregleda tijela od strane doktora i posjete pritvorskom centru od strane službene osobe, nije takva „službena istraga” koju nalaže član 121. Treće Ženevske konvencije

13.

Analiza praktične primjene na predmet

U optužnici Tužilaštva BiH u predmetu Selimović i dr.14

se između ostalog navodi da su optuženi odgovorni za kršenje i odredbi članova 41., 51, i 75. Dopunskog protokola Ženevske Konvencije od 12.08.1949.godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. (Dopunski protokol I)

Pozivanje tužilaštva na navodno kršenje odredbi Dopunskog protokola I, prema stanovištu autora, u konkretnom predmetu nije opravdano obzirom da Dopunski protokol Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, nije primjenjiv u oružanom sukobu unutar granica jedne zemlje. Prema tome, u ovom predmetu je tužilaštvo zasnovalo optužnicu djelimično navođenjem pravila koja se odnose na međunarodni sukob, a u isto vrijeme navodeći u optužnici da su optuženi prekršili pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između snaga 5. Korpusa Armije BiH i Vojske RS.

Argument koji bi mogao biti korišten u konkretnom predmetu je insistiranje na primjeni zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija koji daje minimum prava zaštite zaštićenim kategorijama, pri tome isključujući primjenu Dopunskog protokola I. Ako se ima u vidu sve navedeno u članku evidentno je da u konkretnom predmetu postoji osnovan zahtjev da Sud eventualne povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava, imajući u vidu prirodu oružanog sukoba, podvede pod norme zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija. Na taj način kršenje pravila koje se prema navodima optužnice iz Dopunskog protokola I stavlja na teret optuženima, ne bi bilo primjenjivo u konkretnom predmetu. To znači da se isključuje u cjelosti primjena Dopunskog protokola, odnosno drugim riječima radnje koje nisu obuhvaćene zajedničkim članom 3. Ženevskih konvencija, ne mogu biti osnov za krivičnu odgovornost optuženih. Pored navođenja Dopunskog protokola I, tužilaštvo je poimenice nabrojalo i više članova Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica. Shodno svemu iznesenom u prethodnom tekstu, sve radnje nabrojane u ovim članovima ne bi bile primjenjive na predmet Selimović i dr.

Zaključak

Insistiranjem odbrana na pravilnom i preciznom označavanju međunarodnih propisa koji se imaju primijeniti na njihov slučaj, obezbjeđuje se pravna sigurnost te u isto vrijeme, sprečava mogućnost da se optuženom licu na teret stave radnje za koje ne može biti odgovoran. Uvođenjem zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija u optužni akt, osnov za inkriminaciju bila bi upravo prava iz tog člana, a ne odredbe propisa koja se imaju primijeniti na međunarodne oružane sukobe, kao što bi to bilo u slučaju inkriminacije Dopunskim protokolom I.

Ovim člankom ne pokušavaju se osporiti i zanemariti ostale odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola, ali se želi istaći važnost primjene zajedničkog člana 3. Najbolje primjere u tom pravcu predočava novija praksa Suda BiH u obrazloženjima presuda u predmetima ratnih zločina. Imajući u vidu, da je domaće pravosuđe u relativno ranoj fazi definisanja primjene propisa međunarodnog humanitarnog prava vezanih za blanketne norme glave XVII KZa BiH, ostaje nam da vidimo doseg praktične primjene i pravne analogije, koji će neminovno doprinijeti razvoju ove izuzetno kompleksne grane međunarodnog prava.

12 Ibid, str. 25. 13 Presuda Suda BiH X-KR-07/430 od 29.06.2009.godine, str. 20 14 Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-RZ-30/05 od 16.04.2009.godine, str. 2.


(2011) 13 OKO RRZ 38

Procesna prava osoba lišenih slobode U smislu člana 5 EKLJP, Aida Bešlija

Kada govorimo o procesnim pravima osoba lišenih slobode, najprije se treba poći od odredaba člana 5 stav 2, stav 3.stav 4 i stav 5 Konvencije, kojima se zapravo regulira pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, tj. pruža se zaštita od proizvoljnih i nezakonitih lišenja slobode, i iz kojih se neposredno mogu izvući i osnovna procesna prava svake osobe koja je lišena slobode, iz bilo kojeg razloga. Tako su odredbom čl. 5. Konvencije, garantirana sljedeća procesna prava:

1. pravo na obavijest (čl. 5 st. 2)

2. pravo na dovođenje pred sudiju u najkraćem mogućem roku (čl. 5 st. 3)

3. pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu uz plaćanje jemstva (čl. 5 st. 3)

4. pravo na sudsko osporavanje zakonitosti pritvaranja (čl. 5 st. 4)

5. pravo na naknadu štete (čl. 5 st. 5)1

Član 5. je u cjelosti posvećen zaštiti fizičke slobode, a naročito garantiranju zaštite od proizvoljnog hapšenja ili pritvora. Član 5. ne dozvoljava vlastima da nekoga drže u zatvoru/pritvoru iz bilo kojeg drugog razloga, sem onih koji su navedeni u tom članu (bez obzira da li postoji takva odredba u domaćem zakonu). Međutim, ako u domaćem zakonu nema pravnog osnova za lišenje slobode, Sud će utvrditi kršenje člana 5

2.

Glavna karakteristika koncepta “zakonitosti” po članu 5. je zaštita od neutemeljenog ili proizvoljnog lišenja slobode (N.C. protiv Italije (2002.) i Winterwerp protiv Nizozemske (1979.)). Sud ovaj pojam tumači autonomno, uzimajući domaće zakone samo kao polazište, a zatim preispituje te zakone i/ili njihovu primjenu u svjetlu širih kriterija “zakonitosti”, u skladu sa sudskom praksom po Konvenciji (vidi poglavlja VII i VIII). U razradi ovog principa u kontekstu člana 5., Sud je stao na stanovište da se radi o kršenju ako domaći zakon i praksa dozvoljavaju pravnu pretpostavku da će osoba optužena za teško krivično djelo pobjeći ukoliko ne bude lišena slobode, kada je zakonom propisan obavezan pritvor u slučajevima kada je neka osoba već bila osuđivana zbog nekog krivičnog djela (Caballero protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)), ili kada se sudske vlasti koje odlučuju o neophodnosti pritvora samo formalno pozovu na razloge o određivanju pritvora, kao što su naprimjer “dokazi”, bez ikakve daljnje argumentacije. Sud je u svojoj praksi postavio princip da se pitanje da li je prilikom lišenja slobode neke osobe došlo do kršenja člana 5. odlučuje u svakom slučaju pojedinačno, uzimajući u razmatranje sve specifične okolnosti pojedinog slučaja

3. Obično, da bi neko lišenje slobode bilo

zakonito, Sud zahtijeva postojanje sudskog naloga ili naloga tužitelja na kraći period koji je moguće preispitati i, u cilju sprječavanja mogućnosti proizvoljnog hapšenja, svako lišenje slobode mora biti podvrgnuto nezavisnoj sudskoj kontroli, kao što je potrebno osigurati i odgovornost vlasti za sve mjere koje poduzimaju

4.

1. Pravo na obavijest (čl. 5 st. 2)

Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

Pravo na obavijest podrazumijeva obavezu države da osigura da osoba lišena slobode bude odmah obaviještena o svim relevantnim činjenicama, prije svega o materijalno-pravnim predpostavkama za pritvor, o osnovama optužbe protiv nje, i to na jeziku koji razumije.

U vezi sa pravom na obavijest, treba spomenuti i sudsku praksu ESLJP, i to presuda u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, u kojoj se, između ostalog, navodi:

1 2 Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 3 Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4 Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 5 Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje. 2 Vidi Laumont protiv Francuske (2001.), Baranowski protiv Poljske (2000.), Quinn protiv Francuske (1995.), Labita protiv Italije (2000.) i K.-F.protiv Njemačke (1997.), i Tsirlis i Kouloumpas protiv Grčke (1997.) 3 Engel i ostali protiv Nizozemske (1976.), 4 Denizci i ostali protiv Kipra (2001.)

39


(2011) 13 OKO WCR

...zahvaljujući stavu 2, svakom uhapšenom licu mora biti rečeno, i to ne uskostručnim, već jednostavinm jezikom koji razumije, koji su suštinski činjenični i pravni razlozi njegovog hapšenja, kako bi ono moglo, ako nađe za shodno, da se obrati Sudu radi osporavanja zakonitosti te mjere, a u skladu sa st. 4.

5..

Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 5. stav 2. samo u jednom predmetu, Van der Leer protiv Nizozemske (1990.). U ovom predmetu, holandske vlasti ne samo da nisu navele razloge zbog kojih je podnositeljici predstavke određeno čuvanje u psihijatrijskoj bolnici, nego su propustile i obavijestiti je da je zapravo lišena slobode. Međutim, ukoliko je sasvim jasno da je osoba koja je lišena slobode svjesna razloga zbog kojih je došlo do lišenja, Sud neće utvrditi kršenje člana 5. (2) (Conka protiv Belgije (2002.) - vlasti su pozvale osobe u pitanju da popune dokumente koji su bili potrebni za zahtjev za azil i nakon toga ih deportirale i Dikme protiv Turske (2000.) - podnositelj predstavke je, tokom prvog ispitivanja od strane policije zadužene za sigurnost, sam primijetio da postoje određene optužbe protiv njega).

Što se tiče prava na obavijest, isto je regulisano i u ZKP-u BiH, i to odredbom čl. 5. st. 16, u kojoj odredbi je

taksativno naglašeno o kojim se to pravima obavještava osoba lišena slobode, iz čega jasno proizilazi da je svako lišenje slobode zapravo praćeno obavezom obavještavanja o tačno određenim pravima. Na ovaj način je u domaćem zakonodavstvu zapravo mnogo detaljnije regulisano pravo na obavijest, u smislu da je u samoj zakonskoj odredbi tačno navedeno o čemu se sve mora uhapšena osoba obavjestiti/poučiti, te se sva pobrojana prava daju svrstati u četiri grupe i to: a) pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode; b) pouka o pravu na šutnju; c) pravo na branioca; d) pravo da porodica, konzularni službenik države čije

nosi državljanstvo ili druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

1.a) Pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode

Razlozi lišenja slobode odnose se na postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo, te postojanje nekog od pritvorskih osnova.

Samo lišenje slobode je moguće samo pod zakonskim uvjetima. Riječ je o postojanju osnova sumnje da je ta osoba izvršila krivično djelo, te kumulativno o postojanju nekog od pritvorskih osnova Znači, uvjeti zakonitosti lišenja slobode su određeni stepen sumnje, uz koji se veže postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor. Iako je lišenje slobode privremeno oduzimanje slobode pod zakonskim uvjetima, ipak se utvrđuje postupak ograničavanja prava na slobodu, kao i prava koja se primjenjuju u datoj situaciji. Osnovi sumnje se moraju odnositi na tačno određeno krivično djelo, a ne na neodređeno krivično djelo ili neodređeni broj krivičnih djela. Policijski organ može, dakle, izuzetno i privremeno oduzeti slobodu osumnjičenoj osobi. Također, policijski organ nije ovlašten svaku sumnjivu osobu lišiti slobode, te privremeno i kratkotrajno je zadržati, već samo onu osumnjičenu osobu protiv koje se može odrediti pritvor. Pri čemu je bitno naglasiti da je za određivanje pritvora potreban viši stepen sumnje, a to je osnovana sumnja da je uhapšeno lice počinilo krivično djelo, a što nikako ne treba miješati sa osnovanom sumnjom koja je potreba radi podizanja optužnice, budući da je ovdje u pitanju veći stepen vjerovatnoće da je lice počinilo određeno krivično djelo. S druge strane, kada su u pitanju neki od pritvorskih osnova, isti su regulisani odredbom čl. 132. st.2 ZKP BiH, tako da se ovdje nećemo time detaljnije baviti.

1.b) Pouka o pravu na šutnju

Naime, osoba lišena slobode nije dužna dati iskaz. Dakle jedno od temeljnih prava je i pravo na šutnju, koje prozizilazi iz odredbe čl.6.st.3. u kojoj stoji…da osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbrane niti odgovarati na postavljena pitanja…, i upravo o ovome osoba lišena slobode mora biti poučena, jer se radi o sastavnom dijelu njenog zakonskog prava na odbranu.

1.c) Pravo osobe lišene slobode da uzme branioca

Pravo na branioca je označeno kao pravo na branioca po slobodnom izboru, što znači da takva osoba ima pravo da bilo koje ovlašteno lice (advokat) izabere za svog branioca, i to joj pravo nikako ne smije biti uskraćeno. Međutim, kako lišenje slobode predstavlja oduzimanje jednog od osnovnih ljudskih prava, osobi lišenoj slobode postavit će se branilac na njen zahtjev, ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane uz pomoć branioca. Kada je u pitanju pravo na branioca, ovo pravo je sadržano u odredbi koja reguliše pravo na odbranu, i u tom smislu u čl. 6 st.1 ZKP BiH stoji da … osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere..., kao i u odredbi čl. 39. st.1 ZKP BiH u kojoj stoji ... osumnjičeni, odnosno optuženi može imati branitelja u toku cijelog postupka...

5 presuda u predmetu Fox, Campbell and Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str.19, st.40 6 (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.


(2011) 13 OKO RRZ 40

1.d) Pravo da porodica, konzularni službenik države čije nosi državljanstvo ili druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode

Dakle prilikom lišenja slobode treba odmah upoznati osobu lišenu slobode na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije sa procesnim garancijama i pravima koja joj propadaju po ustavnim normama i međunarodnim standardima, te joj omogućiti ostvarivanje istih. Pored naprijed pobrojanih, je i pravo osobe da porodica, konzularni službenik države čiji je državljanin ili druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. O svim navedenim pravima, uključujući i ovo, osoba lišena slobode mora biti poučena „odmah“ i „istovremeno“. Dakle, naglašen je početni trenutak nastupanja obaveze davanje pouka o pravima (tj. odmah) i naložen je kontinuitet obavještavanja o pomenutim pravima (tj. istovremeno).

2. Pravo na dovođenje pred sudiju u najkraćem mogućem roku (čl. 5 st. 3)

Svako ko je uhapšen ili lišen slobode, mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. Analizirajući ovu odredbu, uočava se da su u okviru prava na dovođenje pred sudiju u najkraćem mogućem roku, zapravo sadržana dva osnovna prava osobe koja je lišena slobode, i to: a) pravo da odmah bude

izvedena pred sudiju; i b) pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja;

2.a) Pravo da odmah bude izveden pred Sud (čl. 5 st. 3)

Kako to već iz same odredbe proizilazi, lice koje je lišeno slobode mora biti odmah izvedeno pred Sud od strane ovlaštene osobe, koja ga je i lišila slobode. Nije dovoljno da osoba bude odmah izvedena pred Sud, već ovaj postupak mora biti automatski, odnosno to je obaveza države koja se izvršava automatski, bez obzira da li je prethodno to lice podnijelo neki zahtjev. Ovakav stav je zauzeo i ESLJP u predmetu Aquilina protiv Malte, gdje između ostalog se navodi da…sudska kontrola pritvora osim što mora biti promptna, ona mora automatska, ona ne smije zavisiti od prethodnog zahtjeva osobe koja je lišena slobode

7…. Postojanje takvog

uvjeta bi, ne samo izmijenilo svrhu garancije koju pruža ova odredba, već bi čak mogao i uništiti svrhu ove garancije, a to je zaštita pojedinca od samovoljnog lišavanja slobode, koje mora da podliježe nezavisnoj sudskoj kontroli. Promptno sudsko preispitivanje pritvora je takođe garancija i protiv zlostavljanja osobe koja je privedena u pritvor

8…

Jurisdikcija suda je definirala opseg ratione temporis prava postavljenog čl. 5 st. 3, tako da, ako se uhapšena osoba ne pusti odmah na slobodu, ona mora biti promptno izvedena pred sudiju. Osoba koja je lišena slobode se može pozivati na to pravo pod uvjetom da se njen pritvor nastavlja i da nije odmah puštena na slobodu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava je dosta strogo tumačila rokove izvođenja pred sudiju. U presudi Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva Sud pronalazi da je period pritvora u trajanju od četiri dana i šest sati u policiji bez izvođenja pred sud, prekoračio granice dopustive po čl. 5 st.3, iako se radilo o delikatnom pitanju terorizma

9.

Odredba člana 5. (3) kojom se zahtijeva da osoba koja je lišena slobode u skladu sa članom 5. (1) c) mora odmah biti izvedena pred sudiju ili drugi sudski organ, obuhvaća podjednako kako proceduralnu, tako i materijalnu zaštitu takvih osoba. Sud je utvrdio da poštivanje člana 5. (3) zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom i donese konačnu odluku pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Kako bi se zadovoljio ovaj uvjet, sud pred koji se mora izvesti osoba u pitanju, mora tu osobu saslušati. Sud mora svoju odluku donijeti neovisno i u skladu sa postupkom i normama koje su propisane zakonom (Schiesser protiv Švajcarske (1979.)).

Sudska vlast koja odlučuje o inicijalnom periodu pritvora mora imati i ovlasti da naredi puštanje na slobodu, ukoliko odluči da daljnji pritvor nije neophodan (Aquilina protiv Malte (1999.) i Sabeur Ben Ali protiv Malte (2000.)). Sud mora imati i ovlasti da poduzme incijativu za razmatranje mogućnosti jemstva umjesto pritvora (Aquilina). Iz ovoga slijedi da se pritvaranje neke osobe, dok se ne finaliziraju svi detalji oko njenog jemstva, može smatrati kršenjem člana 5. (3), kao što je bio slučaj u predmetu Iwańczuk protiv Poljske (2001.).

Što se tiče neovisnosti i nepristrasnosti sudije ili drugog lica određenog zakonom, Sud smatra da, ukoliko to zvanično lice istovremeno vrši funkciju i tužitelja i istražitelja, uvjeti ove odredbe nisu zadovoljeni (Skoogström protiv Švedske (1984.) i Huber protiv Švajcarske (1990.)). Isto tako, nije prihvatljivo ni da odluku o pritvoru donosi tužitelj (Niedbala protiv Poljske (2000.)), ili istražitelj čije odluke podliježu kontroli istražnih organa (Assenov protiv Bugarske (1998.) i Nikolova protiv Bugarske (1999.)).

Izraz “odmah” u smislu člana 5. (3) predstavlja daleko stroži standard od izraza “brzo” u članu 5.(4). Iako sudska praksa Evropskog suda ne propisuje čvrst minimalni standard, jasno je da pritvor u izolaciji u periodima od dvanaest do četrnaest dana, bez izvođenja pritvorene osobe pred nadležno sudsko tijelo, predstavlja

7 Vidi Aquilina protiv Malte, Predstavka br. 25642/94, st. 49 8 Vidi Predstavku de Jong, Baljet o Van den Brink, st. 51 i 57 9 Vidi Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva

41


(2011) 13 OKO WCR

kršenje člana 5. (3) (Aksoy protiv Turske (1996.) i Sakik i ostali protiv Turske (1997.)). Sud nije prihvatio argumente države kako slični periodi izolacije tokom pritvora mogu biti opravdani postojanjem izvanrednog stanja u regiji ili sličnim slučajevima do kojih može doći u istoj oblasti (vidi, naprimjer, Demir i ostali protiv Turske (1998.) i Dikme protiv Turske (2000.)). Slično tome, Sud je u predmetima Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.) i O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) našao da je period od četiri dana i šest sati, odnosno šest dana i trinaest sati, isuviše dug period prema ovom kriteriju, uprkos posebnih poteškoća u istrazi u vezi sa terorističkim djelima.

Sud je sasvim jasno istakao kako član 5. (3) nema za cilj dozvoliti državi da neku osobu drži u pritvoru neograničeno vrijeme. Produženi pritvor može, u nekom konkretnom slučaju, biti opravdan samo ako postoje jasne indicije o ugroženosti javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravom na slobodu, ukoliko domaća sudska vlast ispita okolnosti za i protiv postojanja takvog imperativnog interesa i navede ih u svojoj odluci povodom zahtjeva za puštanje iz pritvora. Postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila određeno krivično djelo je conditio sine qua non zakonitosti produžetka pritvora, ali Sud je isto tako istakao da taj uvjet, nakon izvjesnog vremena, prestaje biti dovoljan, te da sudske vlasti moraju utvrditi osnov koji je i “relevantan” i “dovoljan” da opravda produžetak lišenja slobode (Punzelt protiv Češke Republike (2000.)). Kakvi god da su razlozi za produženje pritvora, država je dužna provesti postupak sa dužnom revnošću (Letellier protiv Francuske (1991.), Van der Tang protiv Španije (1995.), Assenov i ostali protiv Bugarske (1998.) i Punzelt protiv Republike Češke (2000.)).

2.b) Pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja (čl. 5. st. 3)

Član 5. (3) garantira i pravo na suđenje u razumnom roku, ukoliko osoba nije puštena iz pritvora. Koncept “razumnog roka” po članu 5. (3) pokriva period vremena od trenutka hapšenja do prvostepene presude. Sud je našao da se radi o kršenju ove odredbe u slučaju kada je pritvor do suđenja trajao četiri godine, iako je osoba dobrovoljno priznala da je počinila konkretna krivična djela na početku istrage (Muller protiv Francuske (1997.)).

Razuman rok suđenja iz čl. 5, određuje se na osnovu istih kriterija kao i iz čl. 6. Konvencije10

koji obuhvaćaju: složenost predmeta, ponašanje optuženika i sposobnost sudsko-istražnih organa, ali i okolnost da se lice nalazi u pritvoru. Praksa Suda je pokazala da se pitanje razumnog roka ne može tumačiti apstraktno, pa nije ustanovljen maksimalan period trajanja pritvora, već se procjenjuje obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Kroz sudsku praksu nalazimo da je Sud prihvatao kao razumne i rokove suđenja od dvije godine i sedam mjeseci

11 pa čak i četiri i po godine

12, ali je smatrao kršenjem Konvencije trajanje pritvora od četiri godine i tri

mjeseca13

ili pet godina i 11 mjeseci14

, iako se radi o složenom predmetu.

Po mišljenju Suda ova odredba se ne može shvatiti kao da pruža sudskim vlastima mogućnost da bira da li će okrivljenu osobu izvesti u razumnom roku pred sud ili omogućiti privremeno puštanje na slobodu, čak ako ono i podliježe garancijama. Ovaj razumni period vremena koji okrivljena osoba provede u pritvoru do čekanja suđenja, mora biti ocijenjen nasuprot same činjenice lišenja slobode. Do presude, mora se pretpostaviti da je osoba nevina, a svrha ove odredbe je zapravo da se njom zahtijeva privremeno puštanje na slobodu, kada produženi pritvor prestane biti osnovan

15.

3. Pravo na sudsko osporavanje zakonitosti pritvaranja (čl. 5. st. 4)

Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode, ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

Ovaj stav ima široku poziciju i funkciju unutar člana 5. i primjenjuje se na veliki broj situacija, a posebno vezano za stavove 1 i 3. Pravo garantovano ovim stavom je odraz nasljedstva koje je darovao habeas korpus

16.

Član 5. (4) predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem, ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom. Takav prigovor mora ispitati sudsko tijelo koje je neovisno i nepristrasno, u postupku čiju pravičnost garantira niz proceduralnih garancija. Ispitivanje prigovora o zakonitosti lišenja slobode mora biti provedeno u brzom postupku, a osoba mora biti puštena na slobodu, ukoliko sud odluči da je pritvor o kojem se radi nezakonit. Za razliku od člana 5. (3), koji se primjenjuje na inicijalnu fazu pritvora osobe koja je osumnjičena za umiješanost u krivično djelo, član 5. (4) se primjenjuje na lišenje slobode kako u krivičnom, tako i u građanskom postupku.

10 Eckle protiv Njemačke, para 73 11 Contrada protiv Italije, Predstavka br. 27143/95, stavovi 66-68 12 W protiv Švajcarske, stav 30 13 Ibid 41 14 Ekrem protiv Njemačke 38321/97, stavovi 43-45 15 Neummaeister protiv Austrije, st.4-5, st.8, st.12, st.15 16 Habeas corpus-imaj tijelo, iz Engleskog zakona, izjava sudije kojom poziva čovjeka koji drži nekoga u pritvoru, da ga izvede pred sud i opravda hapšenje


(2011) 13 OKO RRZ 42

Veliki broj pojedinaca koji se žale na kršenje člana 5. (4) navode kako vlasti nisu redovno periodično ispitivale zakonitost njihovog lišenja slobode. Sud je, kroz ove predmete, uspostavio opći princip da uvođenje novih elemenata ili promjena okolnosti određenog pritvorenika, može zahtijevati novu procjenu potrebe produžetka pritvora, iako je prvobitna odluka o pritvoru bila zakonita.

Garancije po članu 5. (4) moraju biti osigurane u domaćim zakonima svih visokih ugovornih strana (Sabeur Ben Ali protiv Malte (2000.) - po malteškom zakonu nije postojao pravni lijek za osporavanje zakonitosti pritvora); Jecius protiv Litvanije (2000.) i Grauslys protiv Litvanije (2000.) - postojanje zakonske zabrane na žalbu protiv odluka kojima se određuje pritvor). Pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran (tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlasti). Treba istaći da član 5. (4) zahtijeva od država strana u Konvenciji da mora postojati pravni lijek u domaćem zakonu, čiju djelotvornost Sud može preispitivati u svjetlu standarda po drugim članovima Konvencije.

U predmetu Sakik i ostali protiv Turske (1997.), Sud je utvrdio kršenje ove odredbe u dijelu koji se temelji na tome da vlada nije mogla predočiti nikakav primjer da se neka osoba s uspjehom pozvala na član 5. (4) ili srodan član iz Ustava Turske. Sud je jasno naznačio da član 5. (4) zahtijeva sudsku odluku o zakonitosti produžetka pritvora i utvrdio da se radi o kršenju u slučajevima kada su izvršne vlasti imale isuviše veliki stepen diskrecionog prava u ovom smislu (vidi, na primjer, Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), T. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.)). Ukoliko vlasti postavljaju prepreke da neka osoba sudski ispita zakonitost pritvora, Sud će utvrditi da se radi o kršenju člana 5. (4) (Conka protiv Belgije (2002.)

Tako da, u vezi sa osporavanjem zakonitosti iz stava 4, kroz sudsku praksu su se izdvojila četiri obilježja i to: a) opseg i forma osporavanja zakonitiosti; b) sud; c) sudski postupak; d) procesna prava pritvorenika pri osporavanju zakonitosti; e) periodična kontrola postojanja razloga za pritvor.

3. a) Opseg i forma osporavanja zakonitosti

U predmeti Jecios protiv Litvanije Sud je ponovio da čl. 5. st. 4. predviđa da lica lišena slobode ispituju proceduralne i materijalne pretpostavke koje su od značaja za procjenu zakonitosti lišenja slobode. To znači da nadležni sud ne samo da mora da ispita proceduralne pretpostavke iz zakona, već i osnovanost sumnje na osnovu koje je lice lišeno slobode kao i legitimnost svrhe koja se želi time postići

17. Da bi pritvorenik osporavao

zakonitost odluke, mora se ispuniti sadržaj i forma datog osporavanja, a to je moguće samo putem suda u sudskom postupku.

3.b) Sud

Samo osporavanje odluke o lišenju slobode je moguće samo u postupku pred sudom, odnosno organom koji ima organizacijska obilježja suda, te provodi postupke sudskog karaktera. Da bi neki organ vlasti bio (...) sud, u smislu odredbe čl. 5 st .4., on mora pružati osnovne garancije postupka koji se primjenjuje na postupak lišenja slobode

18.

3.c) Sudski postupak

Karakter sudskog postupka je ispoštovan samo ako su pravila po kojima postupa unaprijed zakonom propisana, te ako daje licu lišenog slobode određene garancije s obzirom na vrstu lišenja slobode kao najteže procesne mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog u toku postupka.

3.d) Procesna prava pritvorenika pri osporavanju zakonitosti

Procesna prava koja pripadaju osobi lišenoj slobode u postupku osporavanja zakonitosti pritvaranja jednaka su procesnim pravima optuženika, u skladu sa čl. 6. EKLJP, te ona obuhvaćaju: a) pravo na pomoć branitelja; b) pravo na besplatnu odbranu kada to nalažu interesi pravde; c) pravo na odogovarajuće uslove u postupku pripreme odbrane kao i na savjet prije ročišta; d) pravo na prisustvo i saslušanje na ročištu na kojem se odlučuje o produženju pritvora; e) pravo na kontradiktoran postupak; f) pravo na donošenje hitne odluke o zakonitosti pritvaranja; g) pravo na periodičnu kontrolu postojanja razloga

za pritvor;

3.d) I Pravo na pomoć branitelja

Pravo na pomoć branitelja u postupku prije suđenja nije izričito dato u Konvenciji, ali uzimajući obzir opći princip pravičnosti iz čl. 6. Konvencije, proizilazi da je upravo iz prava na pravično suđenje analogno proizašlo i pravo osumnjičenog/optuženog da koristiti pomoć branitelja već prije suđenja

19. Što se tiče ZKP BiH, u čl. 45.

zakonodavac je predvidio određene okolnosti koje utiču na to da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, tj. predvidio je slučajeve obavezne odbrane. Prilikom određivanja slučajeva obavezne odbrane, zakonodavac je uzeo kao kriterijum težinu krivičnog djela, svojstvo učinioca i stadij postupka. Obavezna

17 Vidi Ječius protiv Lirtvanije, stav 100 18 De Wilde, Omms i Versyp protiv Belgije, stav 76 19 Vidi presudu John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 08.02.01996.g.st. 52.. 62. i 64

43


(2011) 13 OKO WCR

odbrana ustanovljena je u cilju humanizacije krivičnog postupka, obezbjeđenja jednakosti građana pred zakonom i pred pravosudnim institucijama i obezbjeđenja potrebne stručnosti u pravnoj pomoći u situacijama koje nose povećani rizik. Postavljanje optuženom branioca po službenoj dužnosti neposredno pred početak glavnog pretresa na kojem je donijeta presuda, bez ostavljanja mogućnosti braniocu da se upozna sa spisima u konkretnom predmetu i da sa svojim branjenikom obavi razgovor o načinu odbrane, predstavlja povredu prava optuženog na odbranu učinjenu na glavnom pretresu koja je mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. To pravo osobe optužene za krivično djelo mora se posmatrati zajedno sa pravom na branioca, ustanovljenim članom 6. stavom 3. tačka c) EKLJP, tako da ono obuhvata i pravo da se i braniocu osiguraju vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, a što svakako podrazumijeva i pružanje braniocu mogućnosti uvida u spise predmeta i razgovora sa njegovim braniocem u cilju pripremanja odbrane. Stoga se osnovano žalbom optuženog ukazuje da je navedenim postupanjem prvostepenog suda na glavnom pretresu povrijeđeno njegovo pravo odbrane. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-623/01 od 26. avgusta 2003. godine).

3.d) II Pravo na besplatnu odbranu kada to nalažu interesi pravde

Pravo na besplatnu odbranu (čl. 46. ZKP BiH) kada to nalažu interesi pravde, zavisi od sljedećih okolnosti: a) da lice nema dovoljno sredstava da plati branioca, o čemu je dužan Sudu predočiti dokaze; b) da interesi pravde nalažu da se takvom licu dodijeli besplatna odbrana, što znači da mora biti neki od slijedećih kriterija: ozbiljnost djela, težina zaprijećene kazne i složenost predmeta

20.

3.d) III Pravo na odgovarajuće uslove u postupku pripreme odbrane kao i na savjet prije ročišta

Svakoj osobi lišenoj slobode se mora osigurati da se konsultuje i posavjetuje sa braniocem bez odlaganja, prisluškivanja ili cenzure, što znači da vlasti moraju poštovati povjerljivost komunikacije branioca i pritvorenog lica

21. U ZKP BiH je u više odredbi sadržano ovo pravo, i to odredba čl. 14 kojom se reguliše jednakost u

postupanju, zatim čl. 47. kojim se reguliše pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju, čl. 48 koji se odnosi na komunikaciju osumnjičenog/optuženog sa braniteljom, te čl. 144. st. 5, čl. 226. st. 2.

3.d) IV Pravo na prisustvo i saslušanje na ročištu na kojem se odlučuje o produženju pritvora

Da li će Sud smatrati da je država donijela odluku o zakonitosti pritvora “brzo”, kako se zahtijeva članom 5(4), zavisi od više faktora, uključujući i prirodu konkretnog pritvora. U predmetu Bezicheri protiv Italije (1989.), naprimjer, Sud je objasnio kako periodično preispitivanje pritvora do suđenja mora biti u relativno kratkim intervalima, dok kod pritvora u psihijatrijskim slučajevima ti intervali mogu biti i nešto duži, a da se time ne prekrši Konvencija. U predmetu De Jong, Baljet and Van den Brink protiv Nizozemske (1984.), Sud je smatrao da je odgađanje prvog ispitivanja odluke o pritvoru u periodu između šest i jedanaest dana, bilo predugo.

3.d) V Pravo na kontradiktoran postupak

U vezi sa pravom na kontradiktoran postupak, valja ukazati na praksu ESLJP, pa tako se u presudi Voisine protiv Francuske, između ostalog, navodi „ (...) Pravo na primjenu principa kontradiktornosti prema značenja iz čl. 6. st. 1. znači u principu pravo strana u krivičnom ili parničnom postupku da budu upoznati i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na opservacije koje su uložene, čak i od strane nezavisnog državnog pripadnika pravne službe, kako bi mogli utjecati na odluku Suda...“ „Prema tome, činjenica da podnositelj nije mogao dati svoj odgovor na mišljenje pred Vrhovnim sudom koji je odbio njegovu žalbu, predstavlja kršenje njegovog prava na primjenu principa kontardiktornosti.

22“

„...iako je državni odvjetnik bio upoznat sa cijelim spisom, procedura nije dopuštala podnositelju da na valjan način ospori razloge kojima se opravdavao pritvor. S obzirom da ovakva procedura nije omogućavala jednakost strana u postupku, ona u svojoj suštini nije ispoštovala princip kontardiktornosti, pa je prekršen čl. 5. st. 4.

23“Što se tiče odredaba ZKP BiH, princip kontradiktornosti predstavlja jedan od temeljnih načela krivičnog

postupka, te je regulisan odredbom čl. 14. (jednakost u postupanju).

3.d) VI Pravo na donošenje hitne odluke o zakonitosti pritvaranja

Vrijeme koje je nadležnom tijelu potrebno da donese odluku o zakonitosti pritvaranja, bitan je dio kod ocjene da li je osoba lišena slobode proizvoljno ili u skladu sa zakonom, pa sama zaštita koju pruža čl. 5. st. 4., inter alia, podrazumijeva da nadležni sud mora odlučiti „hitno“. Praksa suda je postavila kriterije na osnovu kojih se određuje razumna dužina trajanja postupka, pa Sud ukazuje da prije svega procjenjuje kompleksnost ili odsustvo iste u predmetu, ponašanje podnositelja (da li je prisustvovao na ročištu, da li je bilo zahtjeva za odgodu), kao i ponašanje sudskih i upravnih tijela. Rok za određivanje zakonitosti, duži je od roka za dovođenje uhapšene osobe pred sud, a procjenjuje se u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja

24.

20 vidi presudu Quaranta protiv Švicarske, stavovi 32-34, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Izvještaji o presudama i odlukama, 1996-III, i Kamasinski protiv Austrije, str 33. stav 66 21 vidi Sadak i ostali protiv Turske, stavovi 48-52. i 56-59, vidi Winterwerp protiv Nizozemske, stav 45 22 Vidi presudu Voisine potiv Francuske, od 08.02.2000.g., stavovi 30-34 23 Vidi presudu Lamy protiv Belgije od 30.03.1989., stav 9 24 Vidi presudu Zimmernmann i Steiner protiv Švicarske od 13.07.1983.g., stav 24


(2011) 13 OKO RRZ 44

3.d) VII Pravo na periodičnu kontrolu postojanja razloga za pritvor

Odredbom čl. 5. st. 4. nametnuta je državama obaveza ponašanja pri lišenju slobode i određivanju pritvora, pri čemu se to odnosi na periodičnu obavezu kontrole postojanja razloga za pritvor. To znači da organ koji je donio odluku o određivanju pritvora mora samoincijativno u razumnim vremenskim intervalima izvršiti kontrolu zakonske osnovanosti pritvora

25. Činjenica da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni

promjenama, tj. mogu s vremenom prestati postojati, upravo iz razloga pravičnosti postupka, nameće ovu obavezu državi. U zavisnoti od trajanja lišenja slobode, tj. da li je pritvor određen na razumno vrijeme ili na neodređeno vrijeme, uspostavljena su dva mehanizma za periodičnu kontrolu zakonitosti pritvora. Prvo je u slučaju donošenja odluke o određivanju pritvora na određeno razumno vrijeme, istekom kojeg se pritvor automatski ukida, a može se produžiti samo ako se ponovo utvrdi da postoje i dalje razlozi za pritvor

26. Drugi

mehanizam obavezne kontrole se pokreće ukoliko je pritvor određen na neodređeno vrijeme, odnosno duže određeno vrijeme. Samoincijativno pokretanje postupka kontrole postojanja zakonitosti pritvora u zavisnosti je od same pritvorene osobe, te ovisi i od toga da li je pritvorena osoba sama postavila zahtjeva za kontrolu pritvora. Takođe valja napomenuti da ova odredba podrazumijeva i to da se žalbe odnosno zahtjevi za preispitivanje zakonitosti pritvora, moraju moći redovno podnositi.

4. Pravo na obeštećenje (čl. 5. st. 5)

Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana, ima pravo na obeštećenje. Ova odredba garantira svakome ko je lišen slobode ili pritvoren suprotno odredbama čl. 5. Konvencije, pravo na obeštećenje, što podrazumijeva da je država dužna nezakonito pritvorenoj osobi osigurati djelotvorno pravno sredstvo za obeštećenje. Bitno je istaći da je pravo na odštetu po ovom članu, pravo koje pojedinac ima prema vlastima. U cilju poštivanja ove odredbe iz člana 5. (5), država mora u domaćem zakonu propisati osnov za odštetu u slučaju kršenja prava koja su zagarantirana članom 5., bilo da ugradi Konvenciju u domaće zakone, ili na drugi način (vidi, naprimjer, Curley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) i D.G. protiv Irske (2002.)).

Što se tiče prakse domaćih sudova, zanimljiv je stav Ustavnog suda po ovom pitanju. Naime, Ustavni sud u predmetu Gligor Novaković primjećuje da je apelanta kao civila vojska lišila slobode, da protiv njega nije bila pokrenuta krivična istraga, niti je ikada procesuiran u smislu odredaba ZKP, dakle, da je lišen slobode van krivičnopravnog konteksta, kao i da su sudovi u toku postupka utvrdili da se radi o nezakonitom lišavanju slobode. Ustavni sud ukazuje na svoju praksu iz predmeta broj AP 2666-06 (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 2666-06 od 28. novembra 2008. godine, tač. 34. i 35, dostupna i na: www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu je apelant svoj tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog neosnovanog pritvora, jer je kasnijom odlukom suda bio oslobođen optužbe, zasnivao isključivo na domaćem zakonodavstu. Apelant je smatrao da, u smislu domaćeg zakonodavstva, ima pravo na obeštećenje zbog same činjenice da je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Međutim, utvrđivanje zakonitosti pritvora nije bilo predmet ni apelantovog tužbenog zahtjeva, ni predmet sudske ocjene.

Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da „...redovni sudovi ne mogu zanemariti činjenicu da se apelantov zahtjev treba tretirati kao zahtjev u smislu člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koji garantira pravo na obeštećenje svakome ko je bio «žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama člana 5. Evropske konvencije». Osim toga, prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije, država ima pozitivnu obavezu da svakome ko je žrtva proizvoljnog hapšenja ili pritvora plati naknadu, a ta obaveza je apsolutna i zavisi isključivo od zaključka o nezakonitosti pritvaranja. Dakle, kao prethodno pitanje koje se postavlja jeste utvrđivanje da li je pritvor zakonit. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudovi jasno utvrdili nezakonitost «pritvora», čime su apelantu stvorene mogućnosti, u skladu sa stavom 5. člana 5. Evropske konvencije i domaćim pravom, da traži da mu se naknadi šteta. Dalje, Ustavni sud ističe da ostaje sporno pitanje koji će se domaći zakon u konkretnom slučaju primijeniti radi realizacije apelantovog prava na naknadu

27.“

I u ZKP BiH u glavi XXXII je propisan postupak za naknadu štete, rehabiltaciju kao i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih osoba kao i osoba neosnovano lišenih slobode.

25 Vidi Wintervorp protiv Nizozemske od 24.10.1979., stav 55 26 Vidi Drogenbroesc protiv Belgije, od 24.06.1982.g. stav 48 27 Odluka Ustavnog suda BiH AP-3223/06 Gligor Novaković, para 29-30

http://www.ustavnisud.ba/

45


(2011) 13 OKO WCR

Nove i bitne odluke međunarodnih sudova

Ovo je nova rubrika u OKO Reporteru o ratnim zločinima, u kojima će čitaoci imati priliku da se upoznaju sa najnovijom, i prema procjenama urednika, najrelevantnijom praksom međunarodnih sudova, a koja pred domaćim sudovima može imati snagu uvjeravanja.

Tako smo za ovaj broj OKO Reportera o ratnim zločinima odabrali tri odluke, i to jednu odluku Međunarodnog krivičnog suda i dvije odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Međunarodni krivični sud

je 12.11.2010. godine donio u predmetu Lubanga izuzetno bitnu odluku koja se tiče obaveza Tužilaštva vezanih za objelodanjivanje, a u vezi sa svjedocima odbrane. U Odluci o obavezama Tužilaštva u pogledu objelodanjivanja u vezi sa svjedocima odbrane, Pretresno vijeće navodi da:

* su obaveze Tužilaštva u pogledu objelodanjivanja na osnovu Pravila 11 Pravilnika opsežne i da se, između ostalog, odnose na svaki dokument koji je relevantan za pripremu odbrane, te da ne obuhvataju samo materijal koji može dovesti u pitanje argumente optužbe ili potkrijepiti dokazivanje odbrane, nego i sve što je, u opštem smislu, od materijalne važnosti za pripremu odbrane; (para. 16)

* tužilac dostavlja odbrani svaki materijal koji posjeduje, a koji može znatno pomoći optuženom da shvati inkriminišuće, odnosno, oslobađajuće dokaze, te predmet spora (para. 16)

* odbrani se radi pripreme otkrivaju relevantne informacije koje se odnose na svjedoke odbrane koji će biti pozvani, između ostalog i za to da se optuženom omogući da odluči da li će ih pozvati ili ne; (para. 18)

* informacije koje dovode u pitanje ili potkrepljuju dokaze ili kredibilitet predloženih svjedoka odbrane obuhvaćene su Pravilom 11 Pravilnika; (para. 18)

* tužilac nema obavezu da objelodani svoje teorije, niti taktiku, ali mora pružiti sve relevantne informacije i materijal u vezi sa svjedocima odbrane; (para. 18)

* obaveze tužioca u pogledu objelodanjivanja važeće su tokom čitavog sudskog postupka i, ukoliko se kroz odgovore svjedoka otkrije postojanje dodatnih materijala koji su relevantni i mogu se objelodaniti, to treba učiniti bez odlaganja (para. 20) (http://justiceupdated.com/wp-content/uploads/2011/02/doc966759.pdf)

Evropski sud za ljudska prava

je donio dvije zanimljive odluke, a koje se tiču prava lica koja se nalaze u pritvoru. Sud ovim odlukama pruža zaštitu invalidnim licima koja se nalaze u pritvoru (Jasinskis protiv Latvije i Raffray Taddei protiv Francuske), 4. januar 2011. g.

Najnovije presude obuhvataju i dva interesantna predmeta koji se odnose na invalidna lica u pritvoru: Jasinskis protiv Latvije i Raffray Taddei protiv Francuske. Ova dva predmeta predstavljaju primjer mnogih drugih predmeta u kojima se invalidna lica nalaze u pritvoru u užasnim uslovima. Međutim, ti

predmeti postaju još teži time što domaće vlasti pokušavaju da prebace krivicu na same zatvorenike. Sud u Strazburu je pravilno postupio kada je zaštitio ljudska prava podnosilaca žalbe. Činjenice u ovim predmetima se u velikoj mjeri razlikuju. Prvi predmet se odnosi na Valdis Jasinskis-a, koji je gluvonijem od rođenja. Jedne noći 2005.g., otišao je u bar s prijateljima, a zatim na studentsku zabavu. Nakon što je otišao sa zabave, pao je niz stepenice i izgubio svijest. Pozvani su policija i hitna pomoć. Prvo je stigla policija koja je odlučila da ne čeka hitnu pomoć i – pretpostavljajući da je Jasinskis pijan – odveli su ga u “ćeliju za otrežnjenje”. Prije odlaska, rečeno im je da je Jasinskis gluvonijem, ali su mu, bez obzira na to, oduzeli notes putem kojeg je komunicirao. U policijskoj stanici nije obavljen ljekarski pregled. Jasinskis je kucao u zid, ali ga je policija ignorisala. Potpuno bespomoćan, nije imao načina na koji bi izrazio svoje potrebe. Jasinskis je zaspao i nisu ga mogli probuditi ni nakon sedam sati. Kada je prošlo još sedam sati, policija je konačno pozvala hitnu pomoć, koja je navodno odbila da dođe jer su pretpostavili da je Jasinskis samo mamuran od pića. Na insistiranje njegovog oca, Jasinskis je konačno odveden u bolnicu nakon što je u pritvoru proveo 16 sati. U bolnici je konstatovano da je njegovo stanje veoma ozbiljno. Jasinskis je umro nekoliko sati kasnije. Obdukcijom je utvrđeno da su smrt uzrokovale višestruke povrede glave i mozga, uz frakture lobanje i moždani edem.

Drugi predmet se odnosi na žensku osobu, Virginie Raffray Taddei, koja je u zatvoru zbog pronevjere, krivotvorenja i krađe. Ona ima niz uzajamno povezanih zdravstvenih problema, kao što su astma, hronična respiratorna insuficijencija, anoreksija i Minhauzenov sindrom (psihološki poremećaj koji karakteriše potreba za simuliranjem bolesti). Bez obzira na nekoliko izvještaja zdravstvenih stručnjaka da stanje Taddei zahtijeva bolničko liječenje, francuski nadležni organi joj nisu obezbijedili tretman za anoreksiju i Minhauzenov sindrom. Prema posljednjim pokazateljima, situacija je takva da je podnosilac žalbe koji je visok 1.64m, ima samo 30/31 kilograma.

U oba predmeta Sud je pokazao da je veoma svjestan određenih poteškoća sa kojima se suočavaju invalidna lica, i da njihove potrebe iziskuju poseban smještaj. U predmetu Jasinskins, Sud iznosi jasan stav:

“Lica koja se nalaze u pritvoru su u osjetljivom položaju i dužnost nadležnih organa je da im pruže zaštitu. U situaciji kada ti organi odluče da invalidno lice stave i drže u pritvoru, moraju pokazati posebnu brigu kako bi obezbijedili uslove koji odgovaraju posebnim potrebama takvog lica, proisteklim iz njegovog invaliditeta.” (par. 59) I Latvija i Francuska su pali na ovom ispitu, čime su prekršili član 2. (Pravo na život), odnosno, član 3. (Zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja).

Ono što je zajedničko u ova dva slučaja je zapanjujući način na koji francuski i latvijski organi pokušavaju da opovrgnu svoju odgovornost tvrdeći da su i Jasinskis i Taddei sami prouzrokovali situaciju u kojoj su se našli. U latvijskom predmetu, policija je pretpostavila da je Jasinskis pijan i da mu ne treba ljekarska pomoć, a

http://justiceupdated.com/wp-content/uploads/2011/02/doc966759.pdf

http://justiceupdated.com/wp-content/uploads/2011/02/doc966759.pdf

http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=879015&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649




(2011) 13 OKO RRZ 46


OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične

odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da

osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u

predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Tel: +387 33 560 260

Fax: +387 33 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section

oko reporter o ratnim zločinima - okobih.ba · zakon o slobodi pristupa informacijama u bih....

Documents