Naša tema:

Otajstvo Križa

živo vreloliturgijsko–pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn

2006 UDK 282ISSN 1331-2170

33320063200633333333333333333333333333333333333333od

19 o

žujk

a do 1

2. tr

avnj

a 200

6.

živo vreloživo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom broju:

živo vreživo vre

urednikova riječ

Križ: od znaka do otajstva

naša tema: Otajstvo Križa

Križ između sablazni i slavljenja, M. Cifrak

O teologiji Kristova križnog puta, I. Raguž

Arbor vitae – razgranata jezgra života,I. Šaško

Križ – ikona kršćanske vjere, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: T. Matulić, I. Štengl,A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško

Treća korizmena nedjelja

Navještenje Gospodinovo. Blagovijest

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Riječ i Pismo

Psalam 22., L. Marijanović

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Cvjetnica: u raskoraku liturgijskog i pučkog

2

16

40

1

38

36

Crux, mundi benedictioO križu blagoslovljeni,svem svijetu ti si ufanje!Ti, nekoć drvo sramotno,a sada vrata nebeska!

Na križu Spas naš uzdignut,sve ljude k sebi privlači,a đavo skršen, bez plijena,pobijeđen, eto, odlazi.

Sva slava tebi, Isuse,sa Ocem, Duhom presvetim:udijeli nam u vječnost svuuživat križa plodove.

Crux gemmata, Benediktinska opatija, Lavanttal, Austrija, 11-12. st.

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ333živo vrelo 2006

Križ: od znaka do otajstva

natoč činjenici da o križu govorimo kao »znaku« i da je kao »znak« postao sveprisutan, kao vjernici ne možemo biti oslobođeni razmišljanja nad neznakovnošću križa i nad čovjekovim nerazumije-vanjem križa. Zanimljiva je i naizgled neobjašnjiva činjenica da se križ kao »znak bez značenja« pojavljuje posvuda: nose ga i oni ko-ji ne razumiju »otajstvo Kristova križa«, susrećemo ga i ondje gdje je teško prepoznati trag kršćanske vjere. U tom nesporazumu znaka

i značenja kršćanski govor o križu i njegovu otajstvu postat će »tvrdom riječju« koja neće osvajati mnoštvo – unatoč prisutnosti znaka križa u tome istome mnoštvu.

No, nismo li i sami doprinijeli tom nesporazumu? Nismo li križ sveli na znak koji ne komunicira otajstvo Krista; nismo li ga pretvorili u prigodni po-klon; u ures doma ili automobila; u dio nakita koji 'zgodno pristaje' uz večernju haljinu…? Kršćanin će imati hrabrosti staviti križ na sebe ako u sebi snažno do življava strahopoštovanje pred raspetim Bogom. Svaka druga hrabrost no-še nja križa, hrabrost koja ne izvire iz strahopoštovanja i vjere, jasan je znak beznačajnosti križa. On će, stoga, biti »važan« i »vrijedan« zbog svoga oblika, materijala, dizajna, zbog uspomene na onoga od koga je poklonjen, i njegova će vrijednost trajati dok je svojim oblikom »u trendu«, ili dok traje uspomena na onoga tko ga je poklonio.

Kršćanska simbolika križa izvire iz kršćanske teologije križa. No, sama teo-logija križa nije tek promišljanje o križu, nego ponajprije vjerničko promišljanje o Kristu BogoČovjeku koji je radi čovjeka pošao na križ. Govor koji razdva-ja križ od Krista odvodi u zabludu nepomirljivosti teologije križa (theologia crucis) i teologije slave (theologia gloriae). Kršćanski govor o križu govor je o kršćanskome Bogu. Križ na kojem je Krist raspet zato postaje hermeneutski ključ za razumijevanje Boga i njegove ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se dala raspeti. Otajstvo Križa razotkriva se i objavljuje u Otajstvu Krista.

U korizmenom življenju vazmenoga otajstva potrebno je stoga vazmenim svjetlom obasjati misterij križa te u njemu gledati mjesto Božje proslave ko-ja preobražava čovjeka i sve ono što čovjek u neukosti vjere naziva križem. S tom nakanom pristupili su autori priloga u korizmenome broju Živog vrela, rasvjetljavajući odabrane teme: novozavjetni govor križa; teološki pogledi na križ iz iskustva pobožnosti križnoga puta; vazmeni preobražaj golgotskoga drva u novo edensko drvo života (arbor vitae); smjerokazi za teološko čitanje iko-nografije križa. Iznesena razmišljanja čitateljima predajemo sa željom da bu-du poticaj za vazmeni preobražaj korizme i za vjernički pogled onkraj križa – na Gospodina u slavi.

Uredništvo

natoč činjenici da o križu govorimo kao »znaku« i da je kao »znak« postao sveprisutan, kao vjernici ne možemo biti oslobođeni razmišljanja nad vanjem križa.križ kao »znak bez značenja« pojavljuje posvuda: nose ga i oni ko-ji ne razumiju »otajstvo Kristova križa«, susrećemo ga i ondje gdje je teško prepoznati trag kršćanske vjere. U tom nesporazumu znaka

i značenja kršćanski govor o križu i njegovu otajstvu postat će »tvrdom

2

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

Križ je središnji simbol kršćanstva. Natpis na križu »Kralj židovski« (Mk 15,26) nu-di značenje križa: Isus je kao bunitelj pro-

glašen krivim i osuđen na raspinjanje. Cijeli No-vi zavjet drži sramotnu Isusovu smrt na križu temeljem vjere. Novozavjetna misao o otajstvu križa iščitava se prije svega u kristološkim himni-ma Pavlovih poslanica.

Krist ponizi sam sebeZnameniti himan iz Poslanice Filipljanima (2,6-11), nastao već tridesetih godina prvoga stoljeća, ispovijeda vjeru u Krista koji »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu«. Izričaj koji nas odmah zaokuplja jest smrt na križu. Križ je da kle bio sredstvo smrti, izvršenja smrtne kazne. Kažnjavanje raspinjanjem u helenistički je svijet došlo iz Medije i Perzije. U novozavjetno je vri je-me raspinjanje bilo dijelom rimskoga prava i nije nikada pripadalo židovstvu. Himan govori o smr-ti Isusa Krista. Isus je bio »trajni lik Božji«, ali se nije »kao plije na držao svoje jednakosti s Bogom«. I baš se na glašava da je postao »ljudima sli čan«. Uzeo je lik sluge. Oplijena i poniženje samoga se-be pokazuju Isusa poslušnog do smrtnoga časa. I ne govori se samo o smrti, nego se želi baš pre-cizirati križ kao mjesto i sredstvo smrti, čime se izražava sva sablazan i ludost takvoga umiranja u ono vrijeme (usp. Gal 5,11; 1Kor 1,23).

U Poslanici Galaćanima Pavao postavlja pita-nje i konstataciju: »A ja, braćo, ako sveudilj pro-po vijedam obrezanje, zašto me sveudilj progone? Onda je obeskrijepljena sablazan križa!« (5,11). O križu se govori kao sablazni koja je izgubila sna-gu. Pavao naravno ne propovijeda obrezanje, što je insinuacija nekih židovskih kršćana jer je i da-lje progonjen. Da propovijeda obrezanje, ne bi ga progonili. Iznenada prelazi na govor o križu i sto-ga tu misao valja nadopuniti: ako bi Pavao i na-dalje propovijedao obrezanje, njegov bi navještaj

predlagao drugi put spasenja od onoga koji nam otvara križ Kristov. Pavao je jasan kad govori da nam Krist neće ništa koristiti, ako se obrežemo (Gal 5,2), ili kad govori o prekidu s Kristom on-ih koji se misle u Zakonu opravdati da su ispa li iz milosti (5,4). Time bi zanijekao djelotvornost križa i potaknuo ljude da izbjegavaju njegovu sa-blazan. Križ je skandal u ljudskim očima, ali ga se moramo držati jer je nezamjenjivo sred stvo na-šega spasenja. U zaključku te poslanice upo zora-va na sve koji se hoće praviti važni tijelom te pozi-vaju na obrezanje, samo da zbog križa Kristova

Križ između sablazni i slavljenjaNaznake za novozavjetnu teologiju križa

Mario Cifrak

Snagom Kristova križa u kršćaninovu životu stari je život raspet;

i grijeh njegov zajedno s njime.

ne bi trpjeli progonstvo (usp. Gal 6,12). Riječ je o fizičkom izgledu, odnosno o obrezanju koje je za hvat na »tijelu«. Za Pavla postoji povezanost iz među traženja slave pomoću vanjskog izgleda (ti jela) i zlih nagnuća (tijela) grešnika. Za Židove je pak obrezanje znak važnosti jer je znak pripad-nosti izabranom narodu, potomstvu Abraha mo-vu (usp. Post 17,9-14). Osim isprazne slave, Pa-vao tu vidi i pomanjkanje kršćanske hrabrosti: ne žele trpjeti progonstvo zbog križa Kristova. Vje ra u raspetoga Krista izaziva progonstvo jer Ži-dovi ne dopuštaju da se vjeruje u Mesiju koji je za njih postao »prokletstvom« (usp. Gal 3,13). Pro-povijedati obrezanje poganima koji prelaze na krš-ćanstvo značilo je utišati židovsko neprijatelj stvo. A Pavao se ne želi ničim ponositi osim križem Go-spodina Isusa Krista, po kojem je njemu svijet ra-spet i on svijetu (usp. Gal 6,14). Isključuje svaki ponos koji bi se suprotstavljao kri žu Kristovu. To je paradoksalni ponos jer križ je najsramotnija od svih smrtnih kazni.

Promatrajući križ Isusov Pavao prepoznaje u njemu uzvišeno djelo ljubavi: »koji me ljubio i

3

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

predao samoga sebe za mene« i stoga svaki vjer-nik može uskliknuti: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist« (Gal 2,20). To nas čini ponos-nima na križ Kristov. Križ Gospodinov je slavan. No, ipak ostaje križ i nosi iskustvo »loma«. Nai-me, da je »svijet raspet« razumijemo tako što Pa-vao vidi u događaju raspinjanja uništenje sila zla. Svijet je uzet u tom negativnom smislu. Te sile su se digle protiv smrtnog Isusova tijela i na taj su na čin s njim raspete, a raspeće ih je učinilo ne-moć nima. Svijet je pobijeđen. Pavao je prekinuo sa svijetom; i svijet je prekinuo s Pavlom jer je s Kristom razapet (usp. Gal 2,19).

Nemoć riječi i snaga križaU Prvoj poslanici Korinćanima Pavao govori o svom poslanju i naviještanju: »Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mu drošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kris-

tov« (1,17). Vidimo da je on apostol Kristov ko-ji naviješta evanđelje kojemu je srž navještaj Kristove smrti na križu. Pavao je, dakle, potpu-no podvrgnut Kristu jer ga on šalje da o njemu propovijeda. Također se govori i o načinu evange-lizacije: »ne mudrošću besjede«. Riječ je o retori-ci, načinu nagovaranja s obzirom na sadržaj i na sam način govora. Evanđelje se ne može svesti na retoriku jer bi se time obeskrijepio križ Kristov, tj. njegova bi spasenjska snaga izgubila djelotvor-nost. »Besjeda o križu« (1Kor 1,18) jest navještaj Isusa Krista umr log na križu. Ta besjeda razdva-ja »one koji propa daju« i spašenike, jer za prve je križ ludost, a za spašenike on je sila Božja.

Križ (stauros) u Pavlovim je poslanicama uvi-jek vezan za Isusovu smrt. Kazna raspinjanjem bila je okrutna i zloglasna čak i za rimske pisce (Ci ceron, Tacit). Takav stav svojih suvremenika o Isuso voj smrti na križu Pavao sažimlje u riječ »lu-dost« (moria). Nasuprot tome, kršćani, prihva ća-njem evanđelja o Kristu raspetom, doživljavaju is-kustvo Božje sile koja spasava.

U Poslanici Filipljanima Pavao upozorava: »Jer često sam vam govorio, a sada i plačući go-vo rim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristo-va« (3,18). Sablazan i preziranje križa, koje iz ra-zličitih pobuda pronose kršćanski propovjedni ci, stigli su i do zajednice kršćana u Filipima. Be sjeda o križu uvijek uključuje sud koji se tek ne do tiče kršćanskoga života, nego ga potpuno pogađa. Ako se tko želi udaljiti od zahtjeva križa, kao što se to događa nekima u zajednici, kršćanski život i navještaj postaju upitni.

U evanđeljima je govor o križu prije svega ve-zan uz izvješća o muci Gospodinovoj. Dok su vo di-li Isusa na Golgotu, prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, da mu ponese križ. Kad su Isusa razapeli, napisa Pilat natpis te ga postavi na križ: »Isus Nazarećanin, kralj ži dov-ski«. U pogrdama prolaznika na Raspetoga ču je-mo: »Hej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!«. Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad si đe s križa da vidi-mo i povjerujemo!«.

»Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista«

(Gal 6,14). Psaltir iz Armenije, 17. st.

4

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

Uz križ Isusov stajale su majka njegova, sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magda-lena (Iv 19,25). Kad je Isus već umro, kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pi-lata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu s križa. (usp. Iv 19,31).

S križem za IsusomIsus, navješćujući spasenje, dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mk 8,34). Tu nalazimo ključne pojmo-ve: križ, tj. svoj križ, i ići za Isusom (usp. Lk 14,27). Govor o križu karakterističan je za izvršenje smrt-ne kazne nad Isusom. Iz toga vidimo da je poziv na uzimanje križa i na nasljedovanje zapravo po-ziv da se bude sudionikom križnog puta, puta ko-jemu je odredište Golgota. U tom kontekstu go-vori se o nijekanju samoga sebe. To nijekanje nije moguće ponavljati, ono se može dogoditi samo je-danput.

Iz konteksta Petrova zatajenja Isusa proizlazi da zanijekati sebe znači na upit o vezi s Isusom dati potvrdan odgovor, a ne poput njega koji je, želeći sebe spasiti, na upite ljudi o poznavanju Isusa od-govarao negativno. Uistinu, nije mi moguće slije-diti nekoga koga niječem, nego koga priznajem, ispovijedam – Isusa. On je u prvom planu, a ne ja.

I to Isus koji ide na križ. Ja mu se priključujem na križnom putu, koji je na neki način već započeo smrtnom prijetnjom u Galileji (usp. Mk 3,6) i vo-di sve do Golgote.

Evanđelist Luka, međutim, za razliku od Mar-ka, uzimanje križa poima kao svakodnevnu odlu-ku (usp. Lk 9,23) i stoga »nasljedovanje« predsta-vlja kao hod križnim putem kojim je upravo Isus prošao. Pravilo da netko bude Isusov učenik do-nosi Luka u 14,27: »I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik«, a Matej u skladu s 10,37 izričaj »ne može biti moj učenik« mijenja u »nije mene dostojan« (Mt 10,38). Time Matej podcrtava vezu s posljednjim sudom (usp. Mt 22,8), tj. kako opravdati činjenicu »biti Isusov učenik« pred posljednjim sudom koji dolazi. Ali i Marko također odmah nakon prvog navještaja muke (Mk 8,31) suprotstavlja teme spasenja i su-da (8,35.38). Na posljednjem sudu spasiti ili izgu-biti život (usp. Mk 8,35) ovisi za svakoga o sprem-nosti da prihvati nasljedovanje patnje kao izraz priznavanja Sina čovječjeg u neprijateljskom okru ženju (Mk 8,34.38).

Križ – vrelo izmirenjaU poslanici Kološanima izričajem »krvlju križa nje gova« (1,20) povezuje autor stvaranje mira s po vijesnom smrću Isusovom. »Krv križa« odgova-ra krvi Saveza. Trenutak nastanjenja Punine od-nosi se preko uskrsnuća na križ i cjelokupno ze-maljsko Isusovo djelovanje. Pribijanje zadužnice na križ ima za pozadinu smrt Kristovu koja se tu-mači kao zamjenska smrt izmirenja (Kol 2,14). Križ se javlja kao znak spasenja i pobjede.

U Poslanici Efežanima križ se spominje kao mjesto na kojem prestaje svako neprijateljstvo iz-među ljudi i s Bogom (usp. 2,16). Time je križ stav-ljen kao izvorište izmirenja i mira. I to vjerojatno zbog pokušaja da se ta presudna povijesna točka spasenjskog djelovanja zaboravi.

Poslanica Hebrejima poziva da »trčimo s po-sto janošću« (12,1-2), s mišlju na oblak svjedoka vjere (usp. Heb 11,1-40) i s gledanjem na Isusa, ko-ji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ i sjede zdesna prijestolja Božjeg. Isus je vođa i dovršitelj vjere.

Subotom u 10:00 poslušajte emisijuSUTRA JE DAN GOSPODNJI

u kojoj nas za nedjeljno bogoslužje pripremaju svećenici, teolozi, laici...

5

3živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

Iskreni je religiozni mislilac »poput plesača na užetu. Izgleda kao da hoda po zraku. Nje-govo je tlo najuže koje se može zamisliti. No,

po njemu se ipak može stvarno hodati.« Ove rečenice austrijskoga filozofa Ludwiga Wittgen-steina ne opisuju samo stvarnost iskrenoga religi-oznog mislioca, nego pomažu osvijetliti i iskust-vo svakog iskrenog kršćanina. I iskreni kršćanin često se čini sebi samome i drugima poput plesača na užetu. Dok drugi imaju čvrsto tlo pod nogama, on hoda u zraku po uskome užetu svoje vjere; dok drugi žive stvarnim životom, on se osjeća poput klauna u cirkuskome hodanju po užetu; dok se drugi ne izdvajaju i čine ono što većina čini, on se doživljava egzibicionistom koji nepotrebno iri-tira druge.

Iskreni kršćanin poznaje i onu osamljenost plesača na užetu, kojemu se ljudi dive zbog njego-ve hrabrosti, ali kojega ipak smatraju nerazum-nim, naivnim, djetinjastim, jednom riječju, poma-lo ludim. No, kršćanin, kao i plesač po užetu, želi pokazati da se po njegovu užetu može stvarno ho da ti, još više, da se po njegovu užetu jedino stvarno hoda. To njegovo uže, točnije, uže koje ni je njegovo već mu je darovano, jest križ Isusa Kri sta. S križem Isusa Krista kršćanin hodi ovim svijetom tako da njegov životni hod jest hod Kris-tova križnog puta. O tome Kristovu križnom pu-tu kani se ovdje reći nekoliko riječi. Odlučili smo radije progovoriti o teologiji Kristova križnog pu-ta, a ne o teologiji Kristova križa, jer želimo istak-nuti da je Kristov križni put stvarni put prema ra-zumijevanju Kristova križa.

Bez razumijevanja Kristova križnog puta Kri -stov križ ostaje nejasan te tako zlouporabljiv za sve vrste pogrješne duhovnosti, za različite poli-tičke ciljeve. Isto tako, teologija Kristova križnog puta želi reći da kršćani istinski žive s Kristovim križem, ako svoj život promatraju kao hod Kristo-

O teologiji Kristova križnog puta

Ivica Raguž

vim križnim putem. Često Kristov križ krasi naše poprsje, možemo ga vidjeti na zidovima, susresti na poljima, često se znamenujemo znakom križa, a da se ništa bitno u nama ne mijenja. Jedan od osnovnih razloga takvoga stanja jest statičko pro-matranje križa bez križnoga puta. Stoga je sas-vim razumljivo to što Crkva potiče vjernike da tijekom korizme slave križni put kao pripravu za slavlje križa, Vazmenoga otajstva. Slavlje Kristo-va križnog puta uvodi u Kristov nutarnji život, u njegovu duhovnost, koja bi trebala aktivira-ti statičke, uspavane duhovnosti kršćana. Slavlje Kristova križnog puta, njegovih postaja, vodit će naša razmišljanja.

Kristov križni put – samoodreknuće u nasuprotnostiSvaki križni put započinje uvodnom molitvom, uvodnom mišlju koja bi trebala pratiti cijelo ozra-čje križnoga puta. Mi bismo na početku teolo gi je

Otajstvo križa razumijeva se kroz iskustvo hoda za Kristo-vim križem. Teologija puta rasvjetljava teologiju križa.

(S. Köder)

6

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

Kristova križnog puta stavi-li sljedeće riječi: »Hoće li tko za mnom, neka se od re-k ne samoga sebe, neka uz -me svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko iz gu bi život svoj poradi me-ne i evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8,34-35). Krist pred-stavlja svoj ži vot kao križni put. Radi se o križnome pu -tu kao samoodreknuću. Da bismo shvatili značenje Kri-stova samoodreknuća, naj -prije ćemo pokazati što Kri -stovo samoodreknuće ni je. Moguće je ra z li ko vati tri vr s te samo od reknuća. Prvo sa mo od reknuće jest samo-odreknuće zbog Bo ga. Ono se prakticira u većini is to-čnjačkih religija, posebi ce u budizmu. Samoodreknuće je shva ćeno kao proces potpunoga stapanja s bo žan stvom (ništavilom), u kojemu će se čovjek ko načno osloboditi od svoga vlastitog ja te ga više ne će morati izgovarati. Cilj je istočnjačkih religija stapanje s božanstvom, uni-štenje i nesta nak vlastitoga ja. Na kraju puta tre-ba ostati jedi no još božanstvo, ništavilo, božansko ne-ja. Ki po vi Bude simboliziraju to smireno čo-vjekovo ja, koje je iščezlo u božanskome ne-ja. Takvo samoodreknuće nije Kristovo samo odrek-nuće. Premda se čovjek tu nastoji odreći samoga sebe, krajnji cilj pokazuje da se uopće ne događa samoodreknuće. Čovjekovo ja samo se intenzivi-ralo i pretvorilo u božansko ne-ja, ostalo je još po-tvrđenije u božanskomu ne-ja. Ja sada u obliku ne-ja gospodari cijelom zbiljom.

Drugo samoodreknuće mogli bismo nazvati samoodreknućem zbog društva. To je bijeg od vla stitoga ja u sigurnost mase, u utočište zvano »mi« ili bezlično »se« (»govori se, vjeruje se, mi-sli se«), koje je Heidegger izvrsno opisao. Ni to nije Kristovo samoodreknuće, jer je čovjekovo ja i dalje ostalo kod sebe. Ono se sada samo stopi-

lo s društvenim »mi« ili bez-ličnim »se«, kako bi po nje-mu zagospodarilo svime. Treće samoodreknuće jest samoodreknuće zbog vla-sti toga ja. Ono označava pot punu rav nodušnost pred so bom, Bogom i drugi ma: ni šta više nije interesan tno pa ni vlastito ja. Camusovo tumačenje Sizifove egzi-stencije dočarava takvo sa-mo odreknuće. Camusov Si zif ravnodušno ko trlja ka -men, prihvaća mirno i rado-sno obzorje apsurda.Dakle, u sva tri sluča ja sa-mo odreknuće se sa mo pri-vidno dogodilo. Čovje ko vo ja samo se premjestilo na vi šu razinu (prva dva slu ča-ja) ili ostalo zacementirano u sebi (treći slu čaj). Nije se

dogodila nikakva promjena, jer ne po stoji nasu-protnost: sve je ukinuto u jednome jedincatom božanskom ne-ja, društvenom mi-se ili u vlastitom ja. No, jedino nasuprotnost omogućuje istinsko samoodreknuće. Kristov život, njegov križni put, izričaj je upravo takvoga samoodreknuća. Kristo-vo »ja« jest usuprotnjeno ja prema Ocu: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe či-niti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i poka-zuje mu sve što sam čini.« (Iv 5,19-20). Krist je samoodreknuće u osobi, jer se od vječnosti nala-zi nasuprot Ocu, a Otac nasuprot Sinu. Ta je na-suprotnost tako intenzivna da iz nje ne može ne proizići nova nasuprotnost – Duh Sveti. Božanski život tih triju nasuprotnosti – Oca, Sina i Duha Svetoga – omogućuje događajnost, povijest, vrije-me, prostor, jer samo u nasuprotnosti postoji sve to, i događajnost, povijest, vrijeme, prostor. U toj se nasuprotnosti događa govor-odgovor, predanje -primanje, jednom riječju, događa se život: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Oni se ne razočarahu nad okrutnošću Kristova križa.Zato bijahu i prvi svjedoci njegova uskrsnuća.

(G. Rouault)

7

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

Da, božansko samoodreknuće, kao nasuprot-nost, omogućuje život. Nema života tamo gdje je ukinuta svaka nasuprotnost. Stoga ne treba čuditi zašto cijelo Sveto pismo, a posebice Novi zavjet ta-ko obilato govori o životu, o novomu životu, jer se u Isusu Kristu sam Život, sam Bog, objavio kao na suprotnost u nasuprotnosti: »Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima ži-vot u sebi.« (Iv 5,26).

Postaje Kristova križnog puta – samoodreknuće u nasuprotnostiBudući da je Kristov cijeli život jedan veliki križni put samoodreknuća, usuprotnjenja prema Bogu i čovjeku, stvarni križni put i njegove postaje sa-mo ga potvrđuju i još jasnije izriču. Postaje ističu još snažnije Kristovo samoodreknuće, jer je Krist sada ekstremno izazvan i napastovan da porekne i od baci svoje usuprotnjeno ja. Tako postaja Isu-sa osuđuju na smrt prikazuje osuđenoga Isusa, koji je pod pritiskom da počne osuđivati kao nje-govi krvnici, da ukine svaku nasuprotnost prema nji ma, da ih prokune jednom zasvagda. Još više, Krist je pod pritiskom da počne proklinjati i Bo-ga, da prekine svaku nasuprotnost prema Bogu. A što čini Krist? Krist ostavlja nasuprotnost prema grješnicima otvorenom, prašta: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34). Krist na vrhuncu svoje ostavljenosti, kada se čini da je preostalo je-dino rješenje nestanak svake nasuprotnosti i os-tanak osamljenoga sa sobom identičnoga ja, zazi-va Oca: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« (Lk 23,46).

Postaja Isus prima križ i postaje njegova tro-strukog pada prizivaju u pamet drvo, stablo spo-znaje dobra i zla u edenskome vrtu. Za Adama i Evu to je drvo postalo drvo trostrukoga pada, trostruke ustrajnosti u vlastitome ja bez nasu-protnosti: požuda tijela (»stablo dobro za jelo«), požuda očiju (»za oči zamaljivo, a za mudrost poželjno«) i oholost života (»vi ćete biti kao bo-govi, koji razlučuju dobro i zlo«). Za Isusa Krista drvo križa postaje prigoda za još veće i dublje samoodreknuće za Boga i čovjeka. Nadalje, s drvom križa može se pasti, ali ne pasti u grijeh, već trostruko pasti u još trostruko veću ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Na križnome putu Krist nije sam. Njegovu križ nom putu samoodreknuća pridružile su se i određene osobe: majka Marija, Šimun Cirenac, Ve ronika i jeruzalemske žene. Mariji je na križ-nome putu srce definitivno probodeno (Lk 2,35), ali probodeno za potpuno predanje Bogu. Ona se sada ne odriče samo same sebe, ona se odriče još više svoga Sina, ne tražeći ga više za sebe, nego ga predajući njegovu nebeskom Ocu. Tada je ra-

Obično se o ljubavi govori samo pod vidom sjedinjenja i jedinstva. No, zaboravlja se

da je istinska ljubav moguća samo ondjegdje po stoje suprotnosti.

Ljubav je prihvaćanje, darivanje, njegovanje i zacjeljivanje suprotnosti.

Iz pojma nasuprotnosti svoje značenje dobi-va još jedna važna riječ: ljubav. Obično se o ljuba-vi govori samo pod vidom sjedinjenja i jedinstva. No, zaboravlja se temeljna činjenica da je ljubav moguća samo tamo gdje postoji nasuprotnost. Ljubav je u biti prihvaćanje, darivanje, njegova-nje, zacjeljivanje nasuprotnosti. U Isusu Kristu ljubav nije više samo prihvaćanje neke određene nasuprotnosti (eros-filia), već obuhvaća svaku na suprotnost (agape). S kršćanskom vjerom za-počinje istinski govor o ljubavi, omogućena je istinska romantika, ali i istinska briga za »ružne«: odbačene, siromašne, hendikepirane. Nasuprot tomu, neljubav, mržnja, grijeh, proizlaze iz ukida-nja nasuprotnosti, ukidanje koje završava u misli identiteta.

U praksi se to ukidanje nasuprotnosti očitu je u nastojanju da se posjeduje drugoga, u ravno du-šnosti (»on/ona više ne postoji za mene«), u mržnji i manipuliranju drugim. U potpuno ostvarenome identitetu ja ostaje osamljeno, samodostatno ja. Želi sačuvati svoj život, ali ga gu bi. Tako teologija Kristova križa poziva vjernike da poput spomenu-toga plesača na užetu kre nu nesigurnim Kristo-vim križnim putem samoodreknuća – nasuprot-nosti, izloživosti i izazvanosti Bogom i bližnjim. Na Kristovu križnom putu čovjekovo ja postaje obraćeno, usuprotnjeno ja za Boga i za čovjeka.

8

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

zumjela riječi svoga Sina: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mo-jega?«“ (Lk 2,49-50).

Šimun Cirenac prisiljen je da pođe s Kristom na križni put. U osobi Šimuna Cirenca život se oči-tuje kao prisila. Mnogo toga nam je u životu name-tnuto, često smo prisiljeni činiti ono što ne želimo. Ali, »u svemu pritisnuti, ali ne i pritiješnjeni; dvo-umeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne na pu-šteni; obarani, ali ne oboreni« (2Kor 4,8-9). Sa Šimunom Cirencem životne prisile kršćani shva-ćaju kao prisile na samoodreknuće, na prisilu na nasuprotnost, na hvalospjev ljubavi: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Mač?« – dodali bismo, Prisile? – »U svemu tome nadmoćno po-bjeđujemo po onome koji nas uzljubi.« (Rim 8,35.36).

Veronika preuzima trag Kristova samood-reknuća u svoje srce, čini ono što još nedosta-je jeruzalemskim ženama, koje tješe Gospodina, ali kod kojih se još nije dogodilo samoodreknuće. Veronikin otisak Kristova lika: Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.« (Lk 23,28).

Postaja Isusa svlače predstavlja prezrenoga Krista bez sjaja i ljepote odjeće. No, Kristova go lotinja izričaj je potpune razgolićenosti, raz-golićene nasuprotnosti pred Bogom. Krist više ne želi ništa zadržavati i skrivati za sebe, sve preda-je Ocu. Adam i Eva moraju se odjenuti, jer je iz-gubljen prvotni sjaj djevičanske pripadnosti Bo-gu i jednoga drugomu. Tijelo nije više tako čisto da može pripadati Bogu. Pogled je postao nečist tako da dostojanstvo tijela treba skriti od takvo-ga pogleda. Trebalo je čekati da se pojavi čisto, djevičansko, Bogu potpuno predano Kristovo tije-lo na križu. To tijelo Bog ne oblači kako bi sakrio nečistoću, kako bi nekako povratio sjaj prvot-ne ljepote. Ne, Bog ovdje ukrašava onoga, za ko-jega psalmist veli: »Lijep si najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula.« (Ps 45,3). Po njegovu razgolićenom predanju naše ti je lo također postaje hram Duha Svetoga, tijelo samoodreknuća, koje Bog odijeva haljinama ubi-jeljenim u krvi Jaganjčevoj (Otk 7,14).

Na koncu, Isusa Krista pribijaju na križ. Sad je Krist konačno prikovan na križ potpune nasu-protnosti prema Bogu i čovjeku.

Od Križnog puta prema Križu, i obrnutoS prikovanim Kristom došli smo do kraja razma-tranja o Kristovu križnom putu. Hodeći Kri sto vim križnim putem stigli smo do Raspetoga. Križni put trebao bi nas naučiti značenju križa, teologi-ja križnoga puta teologiji križa. Od sada pro ma-tranje Raspetoga, naš pogled na križeve – na zidu, prsima, poljima, naše svakodnevno znameno-va nje križem – ne mogu ostati isti. Ne možemo više ostati ravnodušni i statični. Svaki put kad do đemo pred križ, u nama treba da odjeknu Kri-stove riječi: »Hoće li tko za mnom, neka se odrek-ne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.«

Neka naše ja postane Kristovo usuprotnjeno, odreknuto ja za Boga i za čovjeka. S tim uskim, malenim ja može se stvarno hodati…, premda će nam se katkad činiti da hodimo po nesigurnom užu i premda ćemo svojim hodom katkad izazvati podsmjeh te biti »ludost« svijetu.

Snaga vjere prihvaća Raspetoga; ni nakon raspeća ne gubi pouzdanja.

(Vitraj: Crkva svetoga Križa, Darmstadt)

9

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

Arbor vitae: razgranata jezgra životaIvan Šaško

Ad omnem actum manus pingat Domini Crucem.(Neka za svako djelo ruka nacrta križ Gospodnji.)

(Sv. Jeronim, Ep. 18 ad Eust.)

Uranjajući u svijet koji otvara tematikukri ža i povezujući ga s njezinim čestim ime nom drvo života, susreo sam se s

eu hologijom likovne molitve koja – poput grego-rijanskoga notnog slikopisa – izriče vazmene ko-rake duha zajednice u pobožnoj pjesmi: Crux fi-delis, inter omnes arbor una nobilis, nulla talem silva profert, flore, fronde, germine! Dulce lig-num… (Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom n ikoji ga ne ma gaj. Slatko drvo…). Ta antifona, koja se sli-jeva s usana kršćana te svija i prigiba zajed no s ko ljenima pred križem na Veliki petak, nošena ri ječima Ve nancija Fortunata iz Poitiersa, veliča drvo križa po kojemu dolazi spasenje čovjeka.

Pred nama je dakle antifona na koju svaki pjevač velike kršćanske obiteljske procesije, dodaje vla-stiti himan. Iz VI. stoljeća Crkva je sačuvala riječi jednoga himna koji se veže uz taj pripjev: »Savij grane, stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom. Ne-ka mine sva tvrdoća, priro đena biću tvom. Tije-lu Kra lja svevišnjega, budi mekšom posteljom.« Svojom molitvenom i osje ćajnom uljuljanošću kao da nas želi zaustaviti u događaju kontempla-cije spasonosne muke. Liturgija časova u Veliko-me tjednu tim himnom iznova oživljava prolistalu snagu križa – drva života.

Pa ipak, drvo života je uvijek i pomalo istrgnu-to iz golgotske drame i najčešće se i formom i kro-matikom smješta u ozračje mistike i mistika koji u drvetu križa promatraju razgranatu lozu ili ru-žičnjak, no ne nedostaje niti metaforičnosti koja dinamici i ritmici boje jamči stabilnost u prepo-znatljivosti oblika.

Sablazan i pobjeda križau obličju slovaDrvo križa i života, stopljeno u vjerničku iskaz ni-cu pobjede nad smrću, susrećemo već u prakrš-ćanskim vremenima i u spisima crkvenih otaca, no poseban zamah takvoga gledišta kršćanstvo bi-lježi nakon izdavanja knjige sv. Bonaventure »Lig-num vitae«, što će preuzeti naročito njema čki mi-stici Eckhart i Tauler. Prikaze s istom tema ti kom ubrzo su koristili i minijaturisti iz XII. sto ljeća. Nezaobilazno valja spomenuti mozaik u ap sidi crk ve sv. Klementa u Rimu iz istoga stoljeća, ko-ji postaje paradigmom i nadahnućem ne samo li-kovnim već i mnogim nelikovnim interpretacija-ma Muke i Uskrsnuća.

Simbolika drveta života nerijetko se ističe i jed nim spasodajnim pečatom, sa snažnom biblij-skom tipologijom iz Knjige proroka Ezekiela (9,4.6). Od zatornoga oružja Božjega gnjeva spa-ša vaju se svi koji na čelima nose pečat u obliku posljednjega slova hebrejskoga pisma – tau. Pro-

Rijeke vode žive potekoše ispod Križa Njegova. (Germanski evanđelistar, oko 1050.)

10

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

motri li se pobliže grafija toga slova, lako se uo-čava njezina sličnost s oblicima nalik dovratnici-ma s nadvratnikom. Time se slika proširuje, jer asocijacijski upućuje na vrijeme vazma (pashe), iz laska iz Egipta, kada je anđeo zatornik poštedio sve koji su bili obilježeni jaganjčevom krvlju.

U grafiji grčkoga pisma, svjedoci smo druge kriptoporuke koja se veže uz grčko slovo tau. Sta-rokršćanski su vjernici bili snažno prožeti ulogom i značenjem koje je križ imao za n jihovo spasenje, ali su istodobno bili svjesni ‘sablazni’ koju je križ izazivao kao sramotno stratište. Tako su sablazan križa skrili u oblik slova koji je njima bio razum-ljiv. To slovo u grčkomu pismu odgovara broju 300, a on je u vrijeme Klementa Aleksandrijskoga postao tipom i simbolom Krista Gospodina. Iz is-toga se razloga često nalazi na epitafima, između početnoga i završnoga slova: alfe i omege. Ovaj je oblik izraz tipske arhitektonske strukture oltara (stipes i mensa) koja, s jedne strane, upućuje na prinos i žrtvu, a s druge na zajedništvo. Križ je po-veznica početka i završetka. Temeljni motiv ar-bor vitae, crux virescens, crux commissa, spaja krš ćansku protologiju i eshatologiju. Za neke je po veznica, a za druge razdjelnica.

Razgranata mistika i zanemarena cjelovitost smislaDrvo života ne donosi likove Dobroga pastira u ko jemu progovara Otkupitelj i spašenik, ni Pan-tokratora koji uporno gleda iz apsidā i kupolā, ne donosi ni lijepe gotičke likove na portalima kao cilj hodočasničkih koraka. To nije izraz pogleda iz jaslica, klanjanja Djetetu; to nije Pietà, Čovjek boli, ni nadljudski humanum renesanse; to nisu barokne pasije ni preobraženja, uskrsnuća i uza-šašća – Drvo života je sve to zajedno.

Neki su u kasnome 18. st. vidjeli nestanak kri -stovskih slika u njihovoj slabašnosti i zraza; kao da je umjetnost iskoračila iz službe Crkvi. Za pravo je postala dijelom povlačenja pred poku šajem svođenja kršćanskoga morala i ljudskih ide ala na ressentiment, ali je zapravo bio posri jedi uda-rac nepodnošljivosti trpljenja i iskustvo ‘besmis-lenosti’ ljudskoga postojanja, ako se odbi je Božja prisutnost. Tako se rodio čudan antagonizam iz-

me đu autonomnosti umjetnosti koja ne poznaje homogenost ideja i crkvene umjetnosti koja se dr-žala predane ikonografije i koja je otvori la vrata neizazovnosti i bezopasnosti. Izazovi suvreme-ne umjetnosti kao da se nisu uspjeli pomiriti s izazovnošću kršćanskoga navještaja Radosne vi je-sti, tako da se izazovnost često kičem tjerala iz cr-kava. Pa ipak, u tome uzmaku nastaje nova svijest ljudske malenosti, a krajolik postaje glavnim sredstvom vjerničkih izraza, kako to pokazuju Ca-spar David Friedrich i William Turner, premda je teško definirati granice sakralnoga i profanoga.

Nasljeđe koje je prenio komplementarni kon-trast van goghovske baštine unosi i spunjenje svjet lom, ‘prevelika sunca’ koja gotovo da izlaze iz okvira i – poput simbola – zahvaćaju, ne obve-zujući na tumačenje. Vrijeme je to kada i drugi umjetnički smjerovi gotovo bježe od prika zivanja Krista. To je nasljeđe uneseno u 20. st., a novo tra ženje simbolike Paula Gauguina, identifikaci-ja umjetnikove osobnosti s Kristom, kako to po-kušava James Ensor, put od naturalističkoga do eg zistencijalističkoga Krista (Lovis Corinth) pri-pre manje je putova za ekspresionističke teme u sli karskome kristološkom polju, kojega su teme: bespomoćnost i njezino nadvladavanje (Bar-lach); Kristovo otajstvo kao tremendum i fasci-

Iz golgotskog je Drva iznikao život. I Golgota postade novim Edenom, vrtom obnovljenoga zajedništva s Ocem. (E. Haines)

11

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

nans (Schmidt-Rottluff); solidarnost (Kokos-chka); Krist kao prijatelj odbačenih i zdvojnih (Rouault)… Govori se i o pokušaju sažetka koji skuplja mističke putove i putove meditacija u tra-ženju ‘čiste biti’ stvari, u otkrivanju hijeroglifa transcendirajućega, uranjajući u apsolutno kao zagonetku.

Mistagoška ljepota kenozeLiturgija pred nas ne stavlja pokušaje približa va-nja kakve susrećemo kod Goertza, niti je u pi-tanju šok blizine, već je po najviše naznačena druk čijost koja je odlika sacrum-a, jasno prepo-znatljiva u kristološkome po sredništvu do korje-nita posadašnjenja vizije ne ba. U liturgiji se osje-ća trag i tragičnost svetih znakova, performativni proces uvođenja u otaj stvo, prikazivanje do mje-re dokidanja prikazivanja, osta vljajući dovoljno prostora za svakoga tko želi su djelovati u mysta-gogiji, u hodu i vođenju u otajstvo.

šte, postaje prostor vidljivoga svemira i našega življenja u njemu. Kao pokušaj sinteze, poput ne-ke kristološke kozmologije i kozmičke kristolo gi-je, umjetnost za liturgiju ne upušta se u kritiku pro šloga, već u traženje simboličnosti svijeta, zao-grnuta svjetlom u kojemu vjernici, u kenozi vlasti-ta života, vide skriveno i objavljeno lice Kristovo.

Obnovljeni plodovi DrvetaRazmišljanja o kršćanstvu mogu ići putem obja-ve ljepote u smjeru Utjelovljenja, ali ona se ne smi ju odvojiti od otkupljenja u označnici ljud-ski ružnoga u simbolici križa. Teologija križa je središte kršćanske ljepote. Sklad i usklađenost imaju svoje posebno obilježje u objavi obratnoga i suprotnoga (sub contrario). Pulchritudo crucis – ljepota križa – odvlači od retoričnosti i estetizi-ranja te uvodi u prostor dobrote i ljubavi.

Sveobuhvatnost koja, tek za kristološki po-vijesni događaj izgleda zbijena u okvir, otvara pro-stor u kojemu se mikrokozmos i makrokozmos razvijaju u otkupljeni humanum. Božje se djelo u teografiji križa nameće kao irenejska teologija rekapitulacije u kojoj je čovjek dionik božanskoga života, uzdignut kao stvoreni i obnovljeni plod na drvetu spasenja.

Pred križem, prepoznatim kao Drvo života, od promatrača se zahtijeva molitvena, ali i stano-vita teološka izgrađenost, da bi gledajući vidio ne toliko što je bila početna umjetnikova nakana, već koliko se može poistovjetiti s molitvenom for-mom u kojoj se ne nalazi tragičan događaj okrut-noga – on se pretpostavlja – već razigrana sloje-vitost i prožetost životnosti uzbiljene uskrsnućem za svakoga tko vjeruje u onoga koji je Put, Istina i Život. U molitvi nestaje kolorita, a forma se rasta-pa u nejasnoću izraza, dopuštajući da anđeo navje-stitelj radosne praznine pita riječima uskrsnoga jutra: Što tražite živoga među mrtvima? Zar je i nakon toga nerazumljiv vapaj svetoga Pavla: »I ne daj Bože da bih se ponosio ičim drugim, doli križem Gospodina Isusa Krista.«?

Sretan sam sa svakim tko će, zagledan u Križ, Drvo života, osjetiti okus ove vazmene moli tve i reći, štoviše zapjevati: Crux fidelis, dulce lig-num… Križu sveti, slatko drvo...

Iz golgotskog je Drva iznikao život. I Golgota postade novim Edenom, vrtom obnovljenoga zajedništva s Ocem. (E. Haines)

Križ, izvorište kršćanske ljepote, odvlači od retoričnosti i estetiziranja,

i uvodi u prostor dobrote i ljubavi.

Božja ljepota preobražava svijet. I dok poku-ša vamo slikati njegove tragove i promatrajući ih doprijeti do Boga, ne zaboravimo da Bog ljepotu daruje svojim pogledom. »U tvome svjetlu mi svjetlo vidimo« – pjeva psalmist (Ps 36,10). Kriti-ka koju Isus upućuje onima koji imaju oči, a ne vide, uključuje našu slobodu odbacivanja Božjega pogleda. Sv. Atanazije tumači ljudski grijeh kao neuspjeh da se vidi Bog i Božje stvari. Božje izgo-varanje svijeta riječju fiat lux (neka bude svjetlo!) otkriva da je tama prostor ne-postojanja. Grčki su filozofi bili svjesni povezanosti dobroga i lijepoga. Njihova riječ za lijepo (kalón) dolazi od glagola kaléo (=zvati). I dobro i lijepo nas zove. Stvari ko-je smatramo dobrima i lijepima pozivaju nas on-kraj sebe, jer stvorenost ne dosiže posvemašnju i trajnu ljepotu. Kao svjetlo svijeta, Isus nam omo-gućuje da uistinu vidimo.

Na tragu ikoničnosti Raspeća, ova nas djela umjetnosti po zivaju na hod Jakovljevim ljestva-ma uspinjanja i silaženja. Križ, mučilište i gu bili-

12

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

U teološko razmišljanje o Raspetome, ko-ji je na križu pokazao moć svoje ljubavi prema čovjeku i nad čovjekom, uklapa se

i ikonografsko predstavljanje Kristova križa. Ono što o otajstvu križa ističe kršćanska misao kroz razdoblja povijesti, to se na vidljiv način ocrtava u načinima prikazivanja Kristova križa u tradi ciji Crkve. Različiti oblici i načini predstavljanja Ras-petoga oslikavaju teologiju križa, njezine daleko-vidne i prodorne poglede u Kristovu slavu, ali i nje-zina zaustavljanja nad Kristovom patnjom. Križ zato nije samo znak. On je znak onima koji su iz-van zajednice vjernika. U zajednici vjernika on je više od znaka. I u tom »više od znaka« iščitava se zrelost vjere koja je kadra u križu vidjeti Božju sla-vu. Slijedeći likovno teologiziranje nad otajstvom križa (mysterium crucis) moguće je otkriti one »teološke nijanse« koje ljudska riječ nije kadra iz-raziti pred neizrecivom zbiljom Božje ljubavi.

Teodiceja križaLikovno i skulptorsko predstavljanje Krista i nje-gova križa moguće je na ispravan način razumje ti jedino u okviru razmišljanja Crkve o Kristu. Krš-ćanka umjetnost prvih stoljeća poznavala je samo aikoničko predstavljanje Kristova križa, dakle ne-likovno, »bez-lično« u doslovnome smislu riječi. Baština toga razdoblja nije naime sačuvala ni-ti jedan primjer likovnoga predstavljanja križa ili Raspetoga. No, brojni su primjeri simboličkoga prikazivanja križa, u njegovoj osnovnoj križnoj formi, zaodjevenoj u mnoštvo različitih oblika: obični križ (crux capitata); grčki jednakokračni križ (crux immissa); tau-križ (crux commissa); egipatski križ (stilizacija tau-križa i kružnice nad njim, crux ansata); križ stiliziran s Kristovim mo nogramom (XP)… Uzaludno je tražiti prikaz raspeća. Simboličke stilizacije križa omogućavale su govor o Otajstvu Krista. Križ nije bio proma-tran kao epizoda Kristova života nego kao ključ

razumijevanja cjelokupnoga Otajstva-Krista. Sto-ga umjetnost nije bila u iskušenju prikazivati ras-peće kao epizodu pashalnoga otajstva.

U vremenu dok je još bila živa praksa kažnja-vanja razapinjanjem (do sredine IV. st.), umjet-nost nije trpjela takav likovni prikaz. Novi zamah u prikazivanju križa moguće je pratiti od sredine četvrtoga stoljeća kad je, prema kazivanju povijes-nih zapisa, zalaganjem svete Helene, majke cara Konstantina, na Golgoti pronađen pravi Kristov križ. Konstantin na Golgoti daje sagraditi bazili-ku i u njezinu kupolu objesiti križ okovan zlatom i optočen dragim kamenjem i biserjem (crux gem-mata). Tako urešeni križ bio je iskaz vjere i po-hvale Božjoj ljubavi koja se očitovala u predanju njegova Sina na križu za spas svijeta. Ures križa nije bilo raspeto Kristovo tijelo nego Krist uskrsli, proslavljeni, dakle nevidljivi, odsutni. Dragocje-nost zlatnog i bisernog uresa pružala je kōd tak-vom pashalnome čitanju osnovnoga kršćanskog simbola.

Istu će teološku misao na još jasniji način izri-cati i prikazi križa kao drva života (arbor vitae ili arbor virescens). Križ se prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz drva križa iznikao život, onaj život koji je jednoć ugašen kad je čovjek po-segnuo za grijehom pred stablom spoznaje do-bra i zla. U dubokom poklonu pred otajstvom kri ža u liturgiji Velikoga petka Crkva pjeva anti-fonu Venancija Fortunata (VI. st.): Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj. S takvim lišćem, cvijetom plodom nikoji ga nema gaj. S tog sta-bla čovjek ubire novi plod, plod koji će ga vratiti u izgubljeno zajedništvo s Ocem nebeskim. Poklon križu jest zato poklon pred Stvoriteljem koji nas predanjem svoga Sina ponovno vraća u edensko zajedništvo. Kao što je edensko stablo bilo stablo spoznaje dobra i zla, golgotsko je drvo stablo is-kustvene spoznaje trajne ljubavi Božje, stablo s kojeg se čovjeku nudi »slatki plod« spasenja.

Križ – ikona kršćanske vjereUmjetnost križa kao umijeće vjere u uskrsnuće

Ante Crnčević

13

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

Suglasje vjere i umjetnosti, koje su – svaka svojim očima – u križu čitale Bo žju pobjedu nad grijehom i smrću, iznje drilo je svojevrsnu teodiceju križa (A. Lippi). Posuđujući iz kasnije filozofske misli taj izričaj u njegovu iz vornom (Leibnitzovu) značenju – kao »oprav-da vanje Boga« pred zlom – želimo is taći da se sustavnim prikazi-vanjem kri ža, ure šena simbolima života, nas-tojalo pred he lenističkom svijetom da-ti opravdanje paradoksa smrti Božjega Si-na. Križ, me đu poganima shvaćen kao zlo i kazna, za krš ćane je mjesto pobjede nad zlom. Križ »opravdava« Boga i njegovu nemjerljivu ljubav prema čovjeku. Najsta-riji prikazi križa, lišeni izravnoga govora o patnji i trpljenju, kao da ispovijedaju riječi svetoga Pavla: »Svidjelo se Bogu, (…) us-postavivši mir krvlju križa Kristova, izmi-riti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na ne-besima.« (Kol 1,19). Svidje se Bogu izabrati križ kao put otkupljenja čovjeka. To »svid-je se Bogu« daje opravdanje kršćanima da križ izaberu kao simbol svoga spasenja i da-rovanoga života.

Odsutnost likovnoga prikaza Krista raspeto ga i trpećeg na križu, dakle »tjelesnog«, kroz prvih nekoliko stoljeća može se dijelom razumjeti i kao oprez u previranjima različitih krivovjernih učenja o Kristu i njegovoj ljudskoj i božanskoj na-ravi. Križ tako ostaje najjasnije susretište ljudsko-ga i božanskoga.

Ipak kroz V. i VI. stoljeće počinju se javljati tendencije za prikazivanjem Krista u tijelu na križu, što pak ne znači da se počeo gubiti osjećaj za otajstvo križa. U apsidalnom mozaiku crkve sv. Apolinara u Ravenni prikazan je križ s jedno-stavnim geometrijskim linijama, a u njegovu je križištu medaljon Krista uskrsloga. Među mo-nofizitima, koji su priznavali samo božansku na-rav u Kristu, odsutan je svaki oblik prikazivanja Kristove tjelesnosti (dakle ljudske naravi), pa se na križ stavlja lik janjeta, čime se nudi pashalni

kōd čitanja otajstva križa. U svakom slučaju, križ ostaje jasnim znakom Božjega spase-nja. Govori ne samo djelu otkupljenja nego i o Božjoj pobjedi nad čovjekom koji je Bo-gu pripravio križ.

Križ – prijestolje slaveTeološke rasprave o smi-slu i dopuštenosti prika-zi vanja Krista u njegovoj tjelesnosti urodile su pra-

vorijekom Tru lanskoga sabora (692.) koji daje za pravo likovnom čuvanju us-

pomene na Krista u ljudskom tijelu i na njegovu slavnu pobjedi u muci na križu. Ta ko su otvorena vrata likovnom prikaziva-nju Raspetoga, iako je prikaze Raspetoga moguće naći već u VI. stoljeću. No, nova li-kovnost nije zanijekala vjeru.

Raspeti u najstarijim prikazima odra-ža va pobjedu, a ne muku križa. Prvi prika zi raspeća oslikavaju Krista prikovana na križ, u liku muževna čovjeka, živa i puna snage, uspravna pred drvom križa, odjevena u du-gu haljinu (colobium) koja je znak kraljev-skoga dostojanstva, snažno raširenih vodo-

ravnih ruku i širom otvorenih očiju. Pogled mu je ‘zagledan’ i miran, a lice lišeno svake boli i trplje-nja… Kao da je križ raspet na Krista, a ne Krist na križ. Takva »raspela« svjedoče o Kristu pobjedni-ku smrti (Christus triumphans, Christus victor) pa će mu ikonografija uskoro, premda je na križu, na glavu položiti i kraljevsku krunu. Ikonografija je tako na plastičan način izrazila poklik sv. Iva-na Zlatoustoga: »Gledam Raspetoga i zovem ga Kraljem.«

Križ dakle i u likovnom predstavljanju Krista ostaje prijestolje slave. Križ je tron na koji se Krist uspeo da bi zakraljevao.

Prevladavanjem ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću iskristalizirala se i teologija ikone, osobi-to teorija likovnog predstavljanja Krista. Samog se Stvoritelja poima kao prvog ikonografa jer je stvorio čovjeka na svoju sliku (eikon). Krist je sto-ga stvarni ikonolog koji, kao Riječ Očeva (logos),

Suglasje vjere i umjetnosti, koje su – svaka svojim očima – u križu čitale Bo žju pobjedu nad grijehom i smrću, iznje drilo

teodiceju križa (A. Lippi).Posuđujući iz kasnije filozofske misli taj izričaj u njegovu iz vornom (Leibnitzovu)

simbolima života, nas-he lenističkom svijetom da-

je paradoksa smrti Božjega Si-na. Križ, me đu poganima shvaćen kao zlo i kazna, za krš ćane je mjesto pobjede nad zlom. Križ »opravdava« Boga i njegovu nemjerljivu ljubav prema čovjeku. Najsta-riji prikazi križa, lišeni izravnoga govora o patnji i trpljenju, kao da ispovijedaju riječi

Svidjelo se Bogu, (…) us-postavivši mir krvlju križa Kristova, izmi-riti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na ne-

1,19). Svidje se Bogu izabrati križ kao put otkupljenja čovjeka. To »svid-je se Bogu« daje opravdanje kršćanima da križ izaberu kao simbol svoga spasenja i da-

kōd čitanja otajstva križa. U svakom slučaju, križ ostaje jasnim znakom Božjega spase-nja. Govori ne samo djelu otkupljenja nego i o Božjoj pobjedi nad čovjekom koji je Bo-gu pripravio križ.

vorijekom Tru lanskoga sabora (692.) koji daje za pravo

pomene na Krista u ljudskom tijelu i na pomene na Krista u ljudskom tijelu i na pomenenjegovu slavnu pobjedi u muci na križu. Ta ko su otvorena vrata likovnom prikaziva-nju Raspetoga, iako je prikaze Raspetoga moguće naći već u VI. stoljeću. No, nova li-kovnost nije zanijekala vjeru.

Raspeti u najstarijim prikazima odra-ža va pobjedu, a ne muku križa. Prvi prika zi raspeća oslikavaju Krista prikovana na križ, u liku muževna čovjeka, živa i puna snage, uspravna pred drvom križa, odjevena u du-gu haljinu (colobium)skoga dostojanstva, snažno raširenih vodo-

S križa zakraljeva Krist Gospodin!

14

NAŠAtemaO

TAJS

TVOKr

iža

objavljuje Oca svemu stvorenju. Slijedi dakle da je kršćanski život istinska ikonografija, začeta u otajstvu krštenja kao novo rođenje na sliku Božju (P. Giglioni). Čovjekov je život dakle slikopis ne-beskoga Oca u svijetu. Takva teologija ikone bit će zastupljena osobito u slikanim raspelima ko-ja u Raspetom prikazuju sliku Proslavljenoga i zadržat će se na Istoku i na Zapadu kroz čitavo prvo tisućljeće.

Ikonografija Isusove smrtiKršćanski će Zapad sve do početka XIII. stoljeća kroz likovnost čuvati predaju o Kristu proslavlje-nom. Na Istoku se, međutim, već od početka XI. stoljeća zamjećuje prijelaz na drugačije razmi-šljanje o Kristu i otajstvu križa. Počinje se prikazi-vati Krista umrlog na križu: sklopljenih očiju, gla-ve naslonjene na rame, savinuta tijela. Zanimljivo je dekodirati teologiju koja je nadahnjivala takav ikonografski obrat. Zapravo, teologija kazuje da novi način prikazivanja Krista u tom razdoblju ne predstavlja zaokret ili obrat nego tek novi način razumijevanja otajstva križa.

U carigradskom samostanu Studios, gdje se ču va i jedan od najstarijih prikaza Krista umrlog na križu (oko 1020.), monah Niketas Sthetatos dao je još sredinom X. stoljeća novi pristup miste-riju križa nastojeći ukazati na razliku umiranja Krista i dvojice raspetih razbojnika. Kristov Križ, zamjećuje Sthetatos, premda je mjesto umiranja, nije negacija njegova božanstva i života. Na križu umi re Isusovo tijelo, no Duh Sveti i dalje u nje-mu ostaje kao »čuvar tijela«. Isus je mrtav tijelu, ali ostaje živ Duhu. Pa i sami detalj krvi koja teče iz Kristova boka znak je života koji izvire iz Isuso-va umiranja. U tako prikazanom tijelu, iako umr-lom, nije moguće prepoznati pobjedu smrti. Ta-kav teološki pogled, nama danas zahtjevan, bitno se ne udaljuje od razmišljanja nad ikonografijom proslavljenog Krista iz prvoga tisućljeća. Riječ je o novom poniranju u neizrecivo otajstvo križa.

Kršćanski duh u kasnome srednjemu vijeku ipak doživljava preobrazbu. Duhovnost i pobož-nost sve se snažnije usmjeravaju na zemaljskoga Krista, na njegov život u tijelu i njegovo umira-nje. Nasljedovanje zemaljskoga Isusa postaje ide -

jom vodiljom kršćanske duhovnosti i pučke po-božnosti. Vjernički osjećaj sve se više zanima za Krista »čovjeka boli« te će raspela iz toga razdob-lja prikazivati agoničkog ili mrtvog Krista. Živi Krist, pobjednik smrti, nije više prepoznat ljiv na križu: od XIII. stoljeća pred nama je na križu Krist sklopljenih očiju, glave spuštene na desno rame, ruku onemoćalih i u laktu pregiblje nih, a tijela grčevito savijena. Tijelo je u potpuno sti beživotno, poniženo, golo, zakriveno tek prega čom na Kri-stovu boku (npr. raspelo Giunta Pisana u crkvi sv. Dominika u Bologni, oko 1240.). Uskoro će se na glavi Raspetoga pojaviti patnička trnova kruna.

Umjesto križa kao drva života i mjesta prosla-ve Boga, ikonografija pristupa prikazima Kristo-va raspeća u kojima se naglašava realnost Isusove smrti. U potpunosti je izblijedila teologija sla-ve ustupivši mjesto duhovnosti križa koja je ra-zvijala teologiju patnje. Sve do tada u ikonogra-fiji Raspetoga mogla se ‘čitati’ otkupiteljska riječ »Oče, dovršeno je. U ruke tvoje predajem duh svoj.« Od trinaestoga stoljeća plastičnost prika-za Isusova umiranja i smrti na križu kao da pro-

Klanjamo ti se Kriste i blagoslovljamo te jer si svojim svetim križem svijet otkupio.

(s. Zdravka Milić, 2005.)

15

33živo vrelo 2006O

TAJSTVOKrižaKriža

LITURGIJSKIkalendar

OŽUJAK 19. N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 20. P SV. JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina 2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89; Rim 4,13.16- -18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51 21. U Svagdan; Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 22. S Svagdan; Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19 23. Č Svagdan; Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 24. P Svagdan; Hoš 14,2-10; Ps 81,7-9a.10-11b.14.17; Mk 12,28b-34 25. S NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST 26. N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 27. P Svagdan; Iz 65,17-21; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 28. U Svagdan; Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 29. S Svagdan; Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13c-14.17-18; Iv 5,17-30 30. Č Svagdan; Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 31. P Svagdan; Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30

TRAVANJ 1. S Svagdan; Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 2. N PETA KORIZMENA NEDJELJA 3. P Svagdan; Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6; Iv 8,1-11 4. U Svagdan; Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 5. S Svagdan; Dn 3,14-20.24-25.28; Ps: Dn 3,52-56; Iv 8,31-42 6. Č Svagdan; Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 7. P Svagdan; Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 8. S Svagdan; Ez 37,21-28; Ps: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56 9. N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 10. P Svagdan; Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 11. U Svagdan; Iz 49,1-6; Ps 71,1-6ab.15b.17; Iv 13,21-33.36-38 12. S Svagdan; Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21b-22.31.33-34; Mt 26,14-25

govara riječima »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«. Ikonografija zapada u novi oblik mo-nofizitsva, u nijekanje Isusova božanstva. Kao da je njegovo božanstvo zanijekano ili pobijeđeno na križu. Govori se o raspetom Bogu.

Renesansa će pokušati korigirati takav iko-nograski smjer. Michelangelo će prikazivati Kris-ta živog na križu, no u njegovoj ljudskoj snazi, u borbi koja kao da se protivi križu i boli. Ikono-grafija raspelā iz XVI. i XVII. st. čuvat će, iako ne uvijek, sliku Krista koji pobjeđuje smrt: Kristovo tijelo nije beživotno, oči su mu otvorene i usmje-rene prema nebesima, a oko glave je aureola ko-ja ižarava svjetlo. No, kroz zadnja će stoljeća biti teško uočiti neku jedinstvenu teologiju koja bi na-dahnjivala ikonografiju.

Ikona križa – mjestopreispitivanja vjereU ovom kratkom prikazu razvoja ikonografije Kri-stova križa čitamo putove (i stranputice) vjere ko-jom je Crkva pristupala otajstvu otkupljenja. Nije prestroga prosudba ustvrditi da je Crkvi novoga doba ponestalo one izvorne bistrine, pa i snage vjere, kojom nekoć je u križu, sredstvu poniženja i mjestu umiranja, umjela prepoznati život i pje-vati mu Križu sveti, Križu slavni, Drvo slatko… Nije li govorljiva istina da nam je i danas bliskija duhovnost srednjovjekovlja koja nije pod križem pjevala hvale nego opla kivala Kristovo trpljenje i njegove rane? Zar i u našu današnju duhovnost i vjerničku (pučku) pobožnost nije duboko ure-zano razmatranje koje govori o preteškom križu, tvrdom križu, gorkoj muci, nemilom bičevanju, krvavom znoju, trnovoj kruni, okrutnoj smrti i ranama, prežalosnoj Majci, nemilosrdnom mučenju…? Tih nekoliko izraza nasumce su iza-brani iz pobožnosti krunice i križnoga puta. Ak-centirano je gledanje zemaljskoga Isusa i njego-va trpljenja.

U vjernički se osjećaj i danas jače usijeca Isus-ov pad pod križem, negoli njegov uspon po križu. Zato bi vrijeme korizme, obilježeno duhovnošću križa, trebalo biti vrijeme čišćenja našega poi-manja križa. U paradoksu križa ogleda se snaga kršćanske vjere.

16

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA ne

djel

jaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 426 Kada na vama pokažemPripj. ps.: vidi gl. prilog: str. 38.Prinosna: 441 Tajanstven vršeć običajPričesna: 436 Tko bude pio ili: 154 Žeđa dušaZavršetak: 460 Ja se kajem (1. i 3. kitica)

Prvo čitanjeIzl 20,1-3.7-8.12-17

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Bog proglasi sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni.Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 19,8-11

Pripjev: Gospodine, ti imaš riječi života vječnogaSavršen je zakon Gospodnji,dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja,srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja,oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji,ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji,svi jednako pravedni.

Dragocjeniji od zlata, zlata čistoga;slađi od meda, meda samotoka.

Treća korizmena nedjelja 19. ožujka 2006.

Ulazna pjesmaEz 36,23-26

Kada na vama pokažem svetost svoju,skupit ću vas iz svih zemalja.poškropit ću vas vodom čistomi očistit ću vas od svih vaših nečistoća.I dat ću vam novo srce, govori Gospodin.

Zborna molitva

Bože, izvore milosrđa i svake dobrote,odredio si lijek našim grijesima:post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni, savjest nas optužuje.Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehei pomozi da i mi praštamo svojoj braći,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 84,4-5

I vrabac sebi log nalazi,i lastavica gnjezdašce, gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj.

Popričesna molitva

Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s nebai dao nam zalog onoga što još ne vidimo.Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini, po Kristu, Gospodinu našemu.

17

333živo vrelo 2006

Molitva vjernikaOkupljeni u hramu Gospodnjemuputimo svoje molitve Ocu nebeskom:1. Za tvoju Crkvu:

očisti je od svega što zasjenjuje ljepotu njezina lica i oslobodi je od svake navezanosti na svijet,molimo te.

2. Za svećenike, služitelje tvojih otajstavai sve koji se brinu za svetost tvoga hrama:nek njihovo služenje bude dostojno darovakoje nam po njima daješ, molimo te.

3. Za sve tvoje vjernike: nadahni ih da te svojim životom iskreno štujute budu tvoj živi hram, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene:nek ovaj sveti susret s tobomsvetošću prožme sav naš život i sve naše susrete s ljudima, molimo te.

5. Obdari nas vjernošću i ustrajnošćuna putu korizmenog obraćenja, molimo te.

Gospodine, Bože naš, milostiv nam budii vrati nas na put svojih zapovijedida, vjerno vršeći tvoju volju,budemo hram u kojem ćeš trajno boraviti,po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Kor 1,22-25

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, po-zvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaIv 3,16

Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

EvanđeljeIv 2,13-25

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBlizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače vo-lova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima ra su novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Pri -sjetiše se njegovi učenici da je pisano: »Izje da me revnost za dom tvoj.« Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje mo-žeš pokazati da to smiješ činiti?« Od govori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je go vorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. Riječ je Gospodnja.

TREĆA KO

RIZM

ENAnedjeljanedjelja

TREĆA KO

RIZM

ENAnedjelja

TREĆA KO

RIZM

ENA

Dom moj, dom će se molitve zvati. (El Greco, oko 1600.)

18

OTAJSTVO i zbiljaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA ne

djel

jaTR

EĆA

KORI

ZM

ENA

Poruka Božje riječi, upućene u sredini korizme-noga vremena, nastavlja nas uvoditi u pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Naj prije smo, u prvome čitanju, suočeni s temelj-nom porukom Sinajskoga saveza, tj. s objavom Deset Božjih zapovijedi – kōdom svake univerzal-ne etike. No, u ozračju današnjega gubitka smi-sla Boga važno je istaknuti da jezgru te poruke tvori proglas: Ja sam Gospodin Bog tvoj! Bez iz-ričitoga priznanja Božjeg gospodstva, njegove sla-ve i veličanstva, sve ostalo postaje predmet ospo-ravanja i neslaganja.

Revnost za HramNa povijesno-spasenjskoj pozadini Sinajskoga saveza i njegove osloboditeljske poruke događa se i Isusov ulazak u jeruzalemski hram pred blag dan Pashe. Umjesto istinskoga klanjanja Bogu u duhu i istini, Isus u hramu zatiče trgovce žrtvenim ži-votinjama i sakupljače hramskih doprinosa. One je prve otjerao, a onim drugima isprevrtao sto-love i prosuo novac. Preko trgovaca golubova da-je tumačenje svoga postupka: »Nosite to odavde i ne činiti od kuće Oca mojega kuću trgovačku«. Trgovanje golubovima u hramskom prostoru za-cijelo je predstavljalo najmanji zločin prema sve-tosti toga mjesta, ali Isus svjesno odabire upravo taj najmanji oblik zloporabe hrama da bi ukazao na dubinu značenja svoje stroge geste. Osim toga, pokazuje da se u iskorjenjivanju krivih vjerskih tradicija katkada mora posegnuti za silom revno-sti i za nesmiljenom snagom pouke: Izjeda me re-vnost za Dom tvoj. Poruka je bitno mesijanske naravi. Ona, naime, nagoviješta Isusovu smrt. To je očevidno iz širega evanđeoskog konteksta.

Upada u oči činjenica da Isus hram naziva »ku ćom Oca svojega«, što je nečuvena bogohul-nost u ušima njegovih slušatelja. Stoga mu Židovi uzvraćaju pitanjem, koje na prvi pogled možda sadrži dobru volju da prihvate Isusov postupak ako dobiju zadovoljavajući odgovor: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?«

No, Isus u odgovoru iznenada svraća pozornost na svoje mesijansko poslanje i na dovršetak to-ga poslanja u muci, smrti i uskrsnuću: Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići. Židovska reakcija na Isusov odgovor potvrđuje ne samo to da nisu zadovoljni odgovorom, nego također da se nalaze na drugačijoj razini tumačenja i ra-zumijevanja Božje nazočnosti među ljudima. Ži-dovi, naime, ostaju tijesno navezani na tradiciju koju su sami izgradili. Hram je Herodovo zdanje, a gradnja je započela oko 20. godine prije Krista. Gradnja je trajala, računa se, četrdeset i šest godi-na. Isus nasuprot tome izriče neusporedivo kraće vrijeme, razdoblje od tri dana u koja će on sam podignuti novi hram. Evanđelist Ivan napominje da je Isus pritom govorio o hramu svoga tijela. U Isusovim riječima sadržana je, dakle, mesijan ska poruka koja svoje ostvarenje ima u pashalnom otajstvu. Isus kao čovjek postaje istinsko mjesto objave i očitovanja Božje nazočnosti među ljudi-ma. Isus je novi Hram u kojem nema mjesta staro-zavjetnoj praksi žrtvovanja životinja i ubiranja novca za potrebe održavanja hrama i kulta. Isus kao novi Hram, kao zdanje sazidano na vršenju volje Očeve, uključuje i žrtvu i žrtvovanje. On je i svećenik (prinositelj) i žrtvenik i prinos. On pri-nosi sama sebe. Stoga se u njemu izvršuje istin-sko bogoštovlje.

Isus – Hram novoga bogoštovlja

Ugrađujte se kao živo kamenje, u duhovni Dom. (Zaki Baboun)

19

333živo vrelo 2006

Da budemo hramPo žrtvi svoga Sina,učinio si nas, Gospodine,svojim hramom, živim i svetim.No, mi radije odlazimo u hram rukotvoren;radije te tražimo u blijedim likovima,u žrtvama i prinosima.Daleko smo od hrama kojeg si sazdao u nama– kao da nemamo snage u njega ući.Da, zapriječili smo si put,zazidali smo vrata svoga hrama,jer te pokušavamo štovati izvan sebe,izvan svoga života, negdje drugdje…Želimo ti darovati dio svoga vremena,doći k tebi, u tvoj hram,ali ne dopuštamo ti da boraviš u nama,jer se bojimo biti hram.

Razori, Gospodine, zidinekoje priječe da se trajno nastaniš u nama.Istjeraj iz nas duh trgovanjakojim pokušavamo kupiti tvoju milost.Nastani se u nama, trajno, zauvijek,i daj da budemo tvoj dostojan hram, sveti, trajno i zauvijek. Amen.

ZRnjenjenjenjeObraćenje ne počiva u iskupljivanju grijeha izvanred-nim djelima pokore, nego u životnom pristajanju uz Bo ga. Zato ispravno shvaćanje korizme od nas zah-tijeva da se odrečemo onih korizmenih odricanja koja su nam postala navikom ili izlikom življenja vjere. Ko-rizma je post od onog oblika posta koji u nama stvara privid pravednika ili onoga tko je moćan gospodariti sobom. Korizma je uskraćivanje one milostinje kojom pokušavamo kupiti osjećaj solidarnosti bez istinske ljubavi. A. Crnčević

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

TREĆA KO

RIZM

ENAnedjeljanedjelja

TREĆA KO

RIZM

ENAnedjelja

TREĆA KO

RIZM

ENA

Novi hramSnagom Duha Svetoga, ali tek nakon što je dovr-šeno djelo otkupljenja, Isusovi učenici shvaćaju Učiteljeve zemaljske riječi. Spoznaju da je s Kri-stom nastupio novi oblik štovanja Boga, štovanja koje počiva na Kristovu djelu otkupljenja.

Življenje u svjetlu pashalnoga otajstva stavlja kršćane danas u istu onu situaciju u kojoj su se za-tekli Isusovi učenici, kad su snagom Duha uspjeli shvatiti bit Isusovih riječi i znamenja. Dakle, na-knadno, kad se sve već zbilo i kad je Isus prošao kroz tminu smrti i ušao u svjetlo uskrsnuća. I da-nas, kao i onda, kršćanin je pozvan na provjeru svoje vjere, na ispit svoje vjernosti Isusovu posla-nju i djelu otkupljenja. Korizma koja pripravlja na proslavu pashalnoga otajstva jest vrijeme u ko-jemu kršćanin može povjerovati u Krista, ali ne promatrajući vidljiva znamenja, nego vjerujući u ono najveće povijesno znamenje uskrsnuća koje snagom Božjeg djelovanja tvori razdjelnicu na pri-je i poslije, na Stari i Novi savez, tj. na hram sa-zidan od kamenja i na Hram sazidan od Isuso-va bogočovještva. To je novi hram, mjesto i znak objave i očitovanja Božje nazočnosti među ljudi-ma. Takav živi hram gradi i svaki kršćanin svojim življenjem vjere.

Činjenica da se Isus nije povjeravao ljudima oko sebe, potvrđuje još jednu istinu: Isus je kao pravi Bog pronicao srca ljudi i znao je što se u nji-ma krije. Pred njim se nije moguće sakriti ili pret-varati, pa čak ni onda kad se čine velika pokornička djela. To jesu »znamenja«, ali izvanjska i provjer-ljiva. O njima ne treba raspravljati jer ih svatko

vidi. No, ono što ostaje nevidljivo, a što vidi sa-mo Bog, to je čovjekova nutrina. Tako dolazimo do jezgre današnje evanđeoske poruke. Stoga ko-rizmena priprava za proslavu pashalnoga otajstva pretpostavlja pomirenje i usklađivanje vanjštine s nutrinom. Podrazumijeva pokornička djela koja izlaze iz obraćenoga srca, a ne iz puke navike. Je-dino je obraćeno srce u stanju ispovjediti onu istu vjeru Isusovih učenika. Naime, darom Duha i u svjetlu uskrsnuća vjerujemo ispunjenju Pisma u Isusu i vjerujemo njegovim riječima kojima je na-vijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće kao divno djelo Božjeg oslobođenja čovječanstva od vlada-vine grijeha i tmine smrti. I to jedanput za vaz-da, neopozivo i djelotvorno – radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Tonči Matulić

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 7,10-14

Djevica će začeti..

Čitanje Knjige proroka IzaijeU one dane: Gospodin opet progovori Aha-zu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate!Zato, sam će vam Gospodin dati znak:Evo, djevica će začeti će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!S nama Bog!«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 40,7-11

Pripjev: Evo dolazim, Gospodine,vršiti volju tvoju!

Žrtve i prinosi ne mile ti se,nego si mi uši otvorio;paljenicā ni okajnicā ne tražiš.Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikomi usta svojih zatvoriti neću,Gospodine, sve ti je znano.

Tvoju pravdu neću kriti u srcu,kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas.Tajit neću dobrote tvoje,ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.

Drugo čitanjeHeb 10,4-10

Evo dolazim vrštiti volju tvoju.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo! Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato Krist ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si

Navještenje Gospodinovo. Blagovijest 25. ožujka 2006.

Ulazna pjesmaHeb 10,5.7

Gospodin, ulazeći u svijet, veli:»Evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju!«

Zborna molitva

Bože, ti si htio da tvoja Riječ uzme ljudsku narav u krilu Djevice Marije.Udijeli nam da svoga Otkupiteljapriznajemo Bogom i čovjekomte budemo dionici njegove božanske naravi,po Gospodinu.

Darovna molitva

Svemogući Bože, primi dar svoje Crkvei udijeli joj da ovom svetkovinom radosno slavi otajstvo svoga početka, što ga prepoznaje u utjelovljenju tvoga Sina, Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaIz 7,14

Evo, Djevica će začeti i roditi sina,i nadjenut će mu ime Emanuel.

Popričesna molitva

Gospodine, učvrsti nam u srcu pravu vjeru,da Isusa Krista, začetog od Djevice,priznajemo pravim Bogom i čovjekomte snagom njegova uskrsnuća uđemo u vječnu radost, po Kristu, Gospodinu našemu.

NAV

JEŠT

ENJE G

ospo

dino

voG

ospo

dino

voN

AVJE

ŠTEN

JE Gos

podi

novo

NAV

JEŠT

ENJE

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 368 Poslan bi anđel Gabrijel Pripj. ps.: 102 Evo dolazim, GospodinePrinosna: 770 Kog zemlja, more (3.-5. kitica)Pričesna: 248 Zdravo TijeloZavršetak: 590 Slavna Majko Spasitelja (1. i 3. kitica)

21

333živo vrelo 2006

mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaIv 1,14ab

Riječ tijelom posade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu.

EvanđeljeLk 1,26-38

Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga evanđelja po LukiU ono vrijeme posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« I anđeo otiđe od nje.Riječ je Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s pouzdanjem u Božju dobrotu, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom:1. Za Crkvu, zaručnicu Kristovu: da vjerno

osluškuje glas tvoga Duha i bude ustrajna u naviještanju spasenja, molimo te.

2. Za sve kršćane: obnovi njihovu vjernost evanđeljui pomozi im da put spasenja traže u vršenju tvoje volje, molimo te.

3. Za sve koji te traže iskrena srca:pohodi ih svojim Duhomi rasvijetli im put života, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: našu neodlučnost i strah pred životom obnovi novim predanjem Kristu i njegovu evanđelju, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: pokaži nad njima moć svoje ljubavi i pridruži ih svojim izabranima i svetima, molimo te.

Milosrdni Bože, u Majci svoga Sina dao si nam primjer vjere i posluha tvojoj volji.Svojom milošću priteci u pomoć našoj slabostii pomozi nam da tvoja volja bude naš život,po Kristu, Gospodinu našemu.

NAVJEŠTEN

JEGospodinovo

Gospodinovo

NAVJEŠTEN

JEGospodinovo

NAVJEŠTEN

JE

»Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.« (Evanđelistar iz Armenije, 12. st.)

22

OTAJSTVO i zbiljaN

AVJE

ŠTEN

JE Gos

podi

novo

Gos

podi

novo

NAV

JEŠT

ENJE G

ospo

dino

voN

AVJE

ŠTEN

JE

Događaj današnje svetkovine, prenesen u pi sanom predajom svetoga Luke, pozna-jemo već gotovo napamet: taj evanđeoski

ulomak slušamo često kod marijanskih slavlja. Potrebno je, međutim, konstatirati da glede ulas-ka Božjeg Sina u ljudsku povijest posjedujemo tek nekoliko škrtih informacija, koliko god velika naša zainteresiranost u tom pogledu bila. S njom pak raste i naša nelagoda pred činjenicom da bi Bog mogao poniziti svoga Sina do te mjere da ga učini ne samo jednakim čovjeku, nego da ga na trenutak liši svakoga ljudskog dostojanstva. Bu-du ći da ne razumijemo – i s nevjericom gledamo – na ovaj Božji čin, nerijetko ga pokušamo prila-goditi našim ljudskim kategorijama. Tako ovaj je dinstven čin ponude Božjeg prijateljevanja bi-va sasvim krivo tumačen: kao zadovoljština Sina za grijehe čovječanstva pred (očito rasrđenim!?) Ocem; kao da Bog nije smogao drugog načina

ka ko se ublažiti zbog čovjekova grijeha; kao da nije mogao samo jednom riječju otpisati grijehe čovječanstvu i poka zati se na taj način jednako ve likodušnim, kad je već bio toliko velikodušan upu štati se uopće u stvaranje. Koliko se činilo neshvatljivim našem razumu, stvarnost Utjelov-lje nja Božjega Sina nije ništa drugo doli izraz bes-krajne ljubavi koji priliči samo Bogu.

Veliki istočni naučitelj, Grgur Niški, ovako ko-mentira ovu božansku zbilju: »Glede božanske najuzvišenije moći: veličina nebesa, niti sjaj zvijez-da, ni red koji vlada svemirom, čak ni stalna nje-gova providonosna briga oko sudbine svih bića ne pokazuju svu veličinu njegove moći, koliko njego-vo razumijevanje za našu slabu ljudsku narav; jer on se pokazuje velik kad dolazi k malenome, dok dopušta da o njemu u svom srcu razmatraju po-nizni, bez bojazni da bi izgubio išta od svojeg ve-li čanstva, i posebno dok njegovo božanstvo prigr-ljuje ljudsku narav, postaje jedno s njom, bez da pre staje biti božanska«.

Teško je shvatiti i prihvatiti takvu ljubav jer je čovjek – otkako se udaljio od Boga – »zabora vio« toliko snažno voljeti i prepustiti se ljubavi. Niti sām sebe zna na taj način voljeti, pa se zbog toga tako često boji toliko velike ljubavi... Zato je potrebno, kad već svojim iskustvom teško proničemo ovaj misterij – jer stojimo u začaranom krugu ne-lju-bavi, grijeha i smrti – uzeti distancu naspram se-be i vidjeti, odnosno prepoznati Boga na djelu kod drugoga, kod Marije. Čitamo stoga poznati nam tekst.

Božji silazak u susretScena iz Evanđelja predstavlja nam Božjeg glas-nika, koji otkriva tajne i veličinu Božjih misli gle-de nove i savršene prilike prijateljevanja Boga i čovjeka. To je onaj isti anđeo Gabrijel o kojem nam evanđelje, u odlomku koji prethodi, govori da je rezolutan u slučaju svećenika Zaharije i da se ne libi primijeniti kaznu, kad je u pitanju nepo-vjerenje u Boga. Unatoč svojoj uzvišenosti, on pri stupa običnoj djevojci iz zabite palestin ske pro vincije kao ravnopravnoj sugovornici, a na nje-zina pitanja odgovara s krajnjom strpljivošću. Ta-ko u središnji događaj susreta Boga i čovjeka bi-

Snaga u slabosti

Bog progovara kroz tišinu i skrovitost. (B. Lopez)

23

333živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Snaga šutnjeGospodine, po Djevici iz Nazareta,sišao si u svijeti nastanio se u ljudima –– bez puno riječījer si sām htio biti živa Riječ.I Djevica je u ostala šutnji,kad anđeo tvoj otiđe od nje.Velika su djela obavijena šutnjomjer riječ nije dostojna tako uzvišena značenja.A mi, Gospodine, puni smo prošnji,molitava, vapaja, pitanja.Molitva nam je u riječi zapletena jer još dopustili nismoda se u nama nastani Riječ.Ušutkaj, Gospodine, naše riječii daj da ti progovorimo šutnjom,šutnjom što razumije tvoju šutnju.Nek naša šutnja bude put silaska tvoje Riječi k nama.Nadahni nas za umijeće šutnje.Samo ona je kolijevka posluha Riječi tvojoj.

Veličanstvo uze poniznost, snaga zaodjenu slabost, a vječnost smrtnost. Pravi Bog rodi se u cjelovitoj i po t-punoj naravi pravoga čovjeka. No, kao što Bog u tome silasku u iskustvo ljudi nije bio lišen svoga božanstva, tako ni čovjeku darovano božanstvo ne odu zima nje-gova čovještva. Čovjek ostaje čovjek, u Bo ga zaodje-ven. (prema riječima sv. Leona Velikog)

Ljudski život ima samo zato smisla što je zemlja bila do-stojna nositi čovjeka Isusa Krista. (D. Bonhoeffer)

NAVJEŠTEN

JEGospodinovo

Gospodinovo

NAVJEŠTEN

JEGospodinovo

NAVJEŠTEN

JE

va uključeno malo provincijsko mjesto i gotovo neuka mlada djevojka bez plemićkih manirā, ti-tu lā, posjeda i zlata, skupocjenih kuća i haljina, a ključni se trenutak zbivanja ljudske povijesti do-gađa daleko od svjetskih zbivanja, barem po ljud-skim mjerilima.

Kad su u pitanju njegova stvorenja, Bog želi osigurati da ona uistinu slobodno prihvate nje-govu ponudu spasenja i prijateljstva. U Marijinu slučaju on, gotovo poput zaljubljene osobe, kuca na vrata njezina srca, podastire joj svoj naum i če-ka gotovo s nestrpljenjem i ustrajnim čekanjem, ali bez prisile ili ucjene kojom se čovjek tako često znade služiti, uključujući osobe koje su mu dopu-stile »zavući im se pod kožu«. Bog je, suprotno to-me, spreman zanijekati sebe iz poštivanja u lju-bavi prema svom stvorenju: to je kenosis o kojoj govori sveti Pavao. Jednako tako i Marijina šutnja iz riče treptaj prepoznavanja one blizine za kojom je svim bićem žudila.

Božji govor kroz tišinu i skrovitostBog se »umorio« od dugotrajnih objašnjavanja, i očito da duga povijest ponude i odbijanja prijate-ljevanja između njega i Izraela nije bila dovoljno jasno primljena od strane čovjeka. Čovjeku kao da se nemoguće naviknuti na činjenicu da bi ga Bog mogao toliko voljeti.

Zato Bog poduzima drastični korak: odlučuje sam ući u čovjekovu povijest; i da bi pričao s ebe kroz riječi, suze, smijeh, znoj lica, bilo mu je po-trebno tijelo, uzeto od jedne majke. No i onda se Bog ne služi spektakularnim sredstvima da bi na

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

sebe privukao pažnju; on se skriva kroz punih tri-deset godina u najobičnijoj svakodnevnici: dijete, dječak, adolescent, mladi tesarev sin. Mnogo go-vori baš ova tišina na ulasku Boga u čovjekovu po-vijest, baš kao što će biti značajna i ona na kraju njegova života, dok visi na križu i umire, a Otac ne progovara niti riječi – jer sve je već izgovorio, i za-sigurno bi se »oskvrnula« veličanstvenost čina da se Bog javio, jer sam čin govori za sebe dovolj no.

Zasigurno će nama ljudima trebati još mno go vremena, a Bogu mnogo strpljivosti s nama, da uspijemo barem malo proniknuti misterij Božje ljubavi, daleko od buke, aplauza, žurbe, blješta-vila, produktivnosti i uspjeha, da bi se onda pre-pustili ljepoti obdarenosti Božjom ljubav lju, ni čim zasluženoj, a koja daleko nadilazi naša oče-kivanja.

Ivan Štengl

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje2Ljet 36,14-16.19-23

Čitanje Druge knjige LjetopisaU one dane: Svi su svećenički poglavari i na -rod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnus-na djela krivobožačkih naroda, oskvr njujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasni-cima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka. Spalili su Božji dom, oborili jeruza-lemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabuko-donozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.« Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospo-din, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagra-dim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 137,1-6

Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikadaNa obali rijeka babilonskihsjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;o vrbe naokoloharfe svoje bijasmo povješali.

I tada porobljivači našizaiskaše od nas da pjevamo,

Četvrta korizmena nedjelja 26. ožujka 2006.

Ulazna pjesmaIz 66,10-11

Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove!

Zborna molitva

Bože, ti si nas sa sobom pomiriopo riječi svojoj, Isusu Kristu.Pomozi nam da odanošću i živom vjeromidemo u susret skorim vazmenim blagdanima.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine,s radošću ti prinosimo ovu žrtvu,koja nam daje lijek protiv smrti.Molimo te da je s vjerom slavimoi dostojno prikažemo za spas svijeta,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 122,3-4

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, da slave ime tvoje.

Popričesna molitva

Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 463 Sretnih li vasPripj. ps.: vidi gl. prilog, str. 39.Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 200 O kruše živi, milosniZavršetak: 492 Svaka duša

ČET

VRTA

KO

RIZ

MEN

A nedj

elja

nedj

elja

ČET

VRTA

KO

RIZ

MEN

A nedj

elja

ČET

VRTA

KO

RIZ

MEN

A

25

333živo vrelo 2006

mučitelji naši – da se veselimo:»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamou zemlji tuđinskoj! Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Drugo čitanjeEf 2,4-10

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kri stom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kri stu Isusu pokaže budućim vjekovima preobil no bo-gatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spa šeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. Riječ je Gospodnja.

EvanđeljeIv 3,14-21

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vje-ruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svij etu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, do-lazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« Riječ je Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, s vjerom u snagu Kristova križa, po kojemu nam je darovano spasenje, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom.1. Za tvoju svetu Crkvu:

da po svom životu i propovijedanju bude sveta te svim ljudima pruža svjedočanstvo ljubavi i praštanja, molimo te.

2. Za sve koji se zovu tvojim vjernicima: rasvijetli ih svojim Duhom da u otajstvu Kristova križa prepoznaju put svoga spasenja, molimo te.

3. Za nas pred tvojim licem sabrane: obnovi u nama snagu vjere i pomozi da svakodnevno rastemo u predanju tebi, molimo te.

4. Daj nam spoznati grijehe koji nas pritišćui snagom križa Kristova ozdravi nas od svake slabosti pred grijehom, molimo te.

5. Daj nam prepoznati sve koji su u potrebii obdari nas ljubavlju kojom je Kristljubio svakoga čovjeka, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje.Ozdravi u nama sve što je ranjeno grijehom i nevjerom, i daj nam prigrliti križ po kojem smo spašeni, po istom Kristu, Gospodinu našemu.

ČETVRTA KO

RIZM

ENAnedjeljanedjelja

ČETVRTA KO

RIZM

ENAnedjelja

ČETVRTA KO

RIZM

ENA

Kao što je Mojsije podigao zmiju na stup u pustinji…

26

OTAJSTVO i zbiljaČ

ETVR

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaČ

ETVR

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jaČ

ETVR

TA K

ORI

ZM

ENA

Isus je jedincat. Bogočovjek. Jedini. Bez uspo-redbe. Pa ipak, upravo stoga njega se uvijek iz nova uspoređuje sa svim ljudskim i svim

bo žanskim. Gotovo sve tekstove Prvoga saveza moguće je čitati kao znakove koji upućuju na Isu-sa. To čini prva kršćanska zajednica i to uvijek iz-nova čine tekstovi Novoga saveza. To je, narav no, moguće zato što Isus čini isto što i Otac. Isus se sam najčešće uspoređuje s Ocem. Posebno u Iva-novu evanđelju: »Kao što Otac uskrisuje mrtve ta-ko i Sin oživljuje koje hoće« (5,21); »kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi« (5,26); »kao što mene poznaje Otac i ja po-znajem Oca« (10,15). Način na koji se Otac odno-si prema Sinu u isto je vrijeme i način kako se Sin odnosi prema svojim učenicima: »kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas« (15,9); »kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet« (17,18), »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi« (17,21); »kao što mene posla Otac i ja šaljem vas« (20,21). Osim ove nepresta-ne usporedbe s Ocem, Isus na jednom mjestu svo-ju smrt uspoređuje s Joninim boravkom u utrobi ribe. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kito-voj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. (Mt 12,40). Svoju smrt na križu Isus uspoređuje sa zmijom koju je Mojsije podigao u pustinji. I kao što je Mojsije po-digao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji. (Iv 3,14).

Usporedbe su način kako se bolje razumije ne-razumljivo, način kako se može osvijetliti tajna i na zrijeti njezina dubina.

Mjedena zmijaMojsije je mjedenu zmiju u pustinji podigao na Jah vinu zapovijed. Zmije su se pojavile kao kazna zbog nestrpljivosti i mrmljanja naroda protiv Jah-ve i Mojsija. Mrmljali su zbog umora i monotoni je hrane. Mrmljanje je bilo grijeh, a zmije su se po-javile kao kazna za grijeh. Nakon kajanja Jahve na ređuje Mojsiju da podigne mjedenu zmiju kao simbol po kojem će od ugriza zmije ozdraviti onaj

Zmija i križ

tko pogleda u nju. Ne iscjeljuje zmija niti iscjeljuje pogled u nju. Ozdravlja Jahve, ali on traži da onaj tko hoće iscjeljenje promijeni pogled. Od zmije, otrova i smrti prema uzdignuću, mjedenoj zmiji, vidljivom znaku Jahvina obećanja. Pogledati na podignutu mjedenu zmiju znači vjerovati Jahvi. Tako se zmija pojavljuje i kao smrtonosni otrov i kao živodajni lijek. Otrov dolazi kao posljedica gri-jeha, a lijek iz Jahvine volje za spasenjem. Grijeh i smrt odozdo, a spasenje i život odozgor.

Upravo zbog ovih detalja podignuta zmija pred stavlja Sina Čovječjega. Njegovo je uzdignuće na križ, s jedne strane, rezultat odbacivanja Božje ljubavi, a s druge, spasenje onima koji vjeruju u nje ga. Kao i zmija tako je i križ istovremeno znak grijeha i smrti, znak spasenja i života. Zmija je otrovna. Križ je mučilište. Zmija donosi smrt i križ donosi smrt. No, Bog zmiju otrovnicu može pret-voriti u znak spasenja i Bog može križ pretvo riti u sredstvo spasenja. Ono što po sebi, poput zmije i kri ža, sudjeluje u smrti Bog pretvara u sredstvo života i spasenja.

Zmiju u pustinji je podigao Mojsije. Podigao ju je na Jahvinu zapovijed. Tako ima biti podig-

…tako je i Sin čovječji podignut na križ da svatko tko u njega vjeruje zadobije život vječni. (Raspelo: G. Richier)

27

333živo vrelo 2006

ZRnjenjenjenje

Ugriz grijeha i lijek križaU nama duboko skriven je grijeh,i ranu njegova ugriza još zaliječili nismojer – ne odrekosmo se grijeha.On u nama još je.Ne htjedosmo objesiti ga na stup,jer razapeti grijeh znači priznati svima da grijehom smo ranjeni.Ne raspevši grijeh, on raspeo je nas.A ti, Gospodine, dade raspeti sebe, za nas, da grijeh naš razapneš,da zatreš snagu ugriza njegova i zamamnost što opet nas plijeni.

Hvaljen budi, Gospodine,što pogled vjere u križ na kojem ti si raspetvraća život stvoru svakom.Daj nam prigrliti križi kad ne budemo znali da on lijek je ranama našim,i kad teret njegov pretežak nam bude.Daj nam prigrliti križ,iz ljubavi što ti na njemu raspet si.

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Čovjeku je potrebno iskustvo ugroženosti da bi nad visio svaki strah. Tek je najveća bol zadnji oslo-boditelj duha, ona duga, polagana bol, kojoj se ne žuri, u kojoj izgaramo kao zeleno drvo, koja nas si-li da siđemo u svoju krajnju dubinu i pobijedimo sve ono zastrto, mekušasto i osrednje s čime smo poistovjećivali svoje čovještvo. F. N.

ČETVRTA KO

RIZM

ENAnedjeljanedjelja

ČETVRTA KO

RIZM

ENAnedjelja

ČETVRTA KO

RIZM

ENA

nut i Sin čovječji. Važno je uočiti nakanu. Mojsije podiže zmiju jer je Jahvina nakana da iscijeli one koji pogledaju u podignutu zmiju. Sin čovječji će biti podignut jer je Očeva nakana da se spase oni koji pogledaju na križ. Jahve u oba slučaja grijeh, patnju i smrt pretvara u život. Njegova je nakana iscijeliti i spasiti. Jahve uzdiže. Spasava čak i on-da kada je uzdignuću prethodila kazna. Jahve ima moć i nad životom i nad smrću. On može i kazni-ti i oprostiti. No, njegova je nakana izvući čovjeka iz vlasti grijeha i smrti.

Zmija i grijehZmija je slika grijeha i kazne za grijeh. Grijeh u se-bi krije i svoju kaznu. Dolazi gotovo neprimjetno. Grize, ali njezin je ugriz gotovo bezbolan. Jedva osjetljiv. No, zmija u sebi krije opasnije od ugriza. Otrov. Tako zmija djeluje i nakon ugriza. Ugriz je gotovo neprimjetan i traje kratko, ali otrov ko-jeg ostavi djeluje na duge staze. Truje. Cijelo tije-lo. Kad zmija ugrize, pobjegne. Nestane. Skrije se. Nakon njezina ugriza nije najhitnije trčati za njom i osvetiti joj se. Daleko je važnije zaustaviti otrov. Ne zaustavim li ga, truje cijelo tijelo. Tendencija grijeha je slična. Započne gotovo neprimjetno. Ne zaustavim li ga na početku, zahvaća cijeli život i prijeđe u sve odnose.

Podignuta zmija i raspeti na križu su zorna sli-ka uzroka i posljedice grijeha. Otrov i smrt. No oni su u isto vrijeme i znakovi spasenja. Jahve ni je vid-ljiv. Ne vidi se na mjedenoj zmiji. Ne vidi se ni na raspetom Isusovu tijelu. Mjedena zmija i raspe-ti Isus nisu podignuti da bismo imali što gle dati. Nije riječ o spektaklu. Podignuti su da se ljudski pogled odvrati od smrti prema Jahvinoj volji za

spasenjem. Ne vidimo Jahvu, ali u uzdignuću je vidljiva njegova volja da nas iscijeli i spasi. Ono što vidimo ne spašava. Spašava nas vjera u ono što ne vidimo. U Božje obećanje spasenja.

Iscjeljenje dolazi odozgor. Božjom voljom. U mjedenoj se zmiji naznačuje ono što Sin Čovječji čini uzdignut na križ. Njegova je volja spasenje onih koji su pogođeni grijehom, ali vjeruju.

Usporedbu mjedene zmije i križa prati naj-jasniji izričaj Božje volje s ljudima uopće zapisan u Knjizi života: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan ko-ji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3,16).

Ante Vučković

28

OTAJSTVO i zbiljaPE

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaPE

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jaPE

TA K

ORI

ZM

ENA

Ulazna pjesma43,1-2

Dosudi mi pravo i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, izbavi me od čovjeka prije-varna i opaka, jer ti si, Bože, zaklon moj!

Zborna molitva

Gospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoćuodvažno stupamo putem njegove ljubavi.Koji s tobom.

Darovna molitva

Svemogući Bože, usliši nam prošnje.Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere:djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 12,24-25

Zaista, zaista kažem vam:ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Popričesna molitva

Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeJr 31,31-34

Čitanje Knjige proroka Jeremije»Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Go-spodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog nji-hov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 51,3-4.12-15

Pripjev: Čisto srce stvori mi, Bože!.Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Učit ću bezakonike tvojim stazama,i grešnici tebi će se obraćati.

Drugo čitanjeHeb 5,7-9

Čitanje poslanice HebrejimaBraćo! Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazi-vao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog

Peta korizmena nedjelja 2. travnja 2006.

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 455 O Isuse, ja spoznajemPripj. ps.: 429 Čisto srcePrinosna: 447 Spasi KristePričesna: 436 Ako pšenično zrno ili: 245 Moj IsuseZavršetak: 480 O križu blagoslovljeni

29

333živo vrelo 2006PETA KO

RIZM

ENAnedjleljanedjlelja

Molitva vjernikaBraćo i sestre, milosrdni Bog darovao nam je svoga Sina, začetnika novoga života. Iz svoje ljudske slabosti i grješnosti, njemu, svome nebeskom Ocu, uputimo svoje smjerne molitve:1. Za tvoju svetu Crkvu: daj joj nasljedovati

život tvoga Sina kako bi bila prepoznatljiv put spasenja za sve ljude, molimo te.

2. Za svećenike, kojima si udijelio poslanje da pomiruju ljude s tobom: nadahni ih za život u svetosti i vjernosti tebi da bi bili dostojni djelitelji tvoga oproštenja, molimo te.

3. Za kršćane koji su grijehom potišteni:probudi u njima duh obraćenja i osnaži ih da krenu putem evanđelja, molimo te.

4. Za nas okupljene pred tobom:oslobodi nas od želja koje zarobljuju naš život i daj na željeti život vječni, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: sve što su svojom dobrotom sijali na njivi života, nagradi plodom vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Dobri Bože, utječemo se tvojoj dobrotii molimo te: blagoslovi naša nastojanja na putu k tebi i snaži nas da svako naše djelo urodi tebi ugodnim plodom, po Kristu Gospodinu našemu.

svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaIv 12,26

Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom, govori Gospodin; i gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.

EvanđeljeIv 12,20-33

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.Riječ je Gospodnja.

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

(M. Chmakoff)

30

OTAJSTVO i zbiljaPE

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jane

djel

jaPE

TA K

ORI

ZM

ENA ne

djel

jaPE

TA K

ORI

ZM

ENA

Moći nešto željeti i htjeti – čini nam se ta ko jednostavno, svakodnevno. Ta ne želimo li uvijek nešto novo? Nije li

»stal no željeti« temelj našeg modernog društva. Mno gi ga i definiraju kao »društvo neostvarenih že lja«. Ekonomija i kultura u kojoj živimo mogu se usporediti sa strojem koji proizvodi i upravlja željama milijardi ljudi. Naše društvo počiva na za vo đenju željom i stvaranju mnoštva umjetnih potreba koje nisu nužne za preživljavanje, ali su potrebne tek za ostvarenje naših želja – odmah i ovdje, bez odgode, bez suvišnih zapreka. Rekla-mom će se učiniti sve da nas se na suptilan način, go tovo neprimjetno, »zavede« te pomislimo kako ćemo kupnjom određenog proizvoda postati origi-nalni te da je dovoljno otići u kupnju željene stva-ri i postati sretan. Kad bi se prestalo željeti čini se da bi sve stalo: ekonomija, napredak, proizvod-nja, potrošnja…

Što učiniti u tome »mljevenju želja« u kojem mnoge od opcija ne predlažu ništa drugo nego želju koju treba konzumirati i koja nas čini ovis-nicima?

Ali, ako ne slijedimo želje riskiramo »neživot«. I sve najbolje u našem životu plod je želja: ljubav, radost, pravda, dobrota, ljepota. Zadovoljiti ba-rem djelomično želju koju osjećamo spram tih vrednota čini naš život dostojnim zahtjevnoga ri-zika. Kako zapravo živjeti između pozitivnih i ne-gativnih želja i navezanosti?

Otkriti temeljnu želju životaPonekad u nemoći ostvarenja vlastitih želja, u šu-mi želja koji nas salijeću i puno obećavaju, dolazi-mo do suprotnoga paradoksa: u navici života često više ništa posebnog niti ne očekujemo. Zasićenost željama i nemogućnost njihovoga ostvarivanja vode k apatiji i bezvoljnosti. Čak niti naše uši, oči i srce ne držimo otvorenim. U mnoštvu banalnosti nismo sposobni prepoznati i prihvatiti ništa dru-go doli ono što nam donosi svakodnevica. Naše je slušanje i gledanje postalo neosjetljivo.

Htjeli bismo vidjeti Isusa Htjeli bismo vidjeti Isusa. Te riječi Grkā, ko-ji su pristupili Filipu, pokazuju koja bi želja tre-bala biti ključ razumijevanja i usmjeravanja na ših želja: htjeti vidjeti Isusa. Uronjeni u svoju ljud-sku i kršćansku svakodnevicu, razapeti izme đu mnoštva želja koja potresaju našu nutrinu, mora-mo se u ovoj korizmi pitati želimo li mi zapravo susresti Go spodina. Je li to izričita, duboka želja koja se pretvara u pokret, ili je negdje duboko zakopana i prekrivena mnoštvom drugih želja ko-je nas nadvladavaju? Čez nemo li za Bogom? Bez te temelj ne i odlučujuće želje i čežnje sve drugo u našem vjerničkom životu bit će beskrajni napor, nepodnošljivo breme i besmisleno ponavljanje. Želja za susretom s Gospodinom rađa se i obliku-je u srcu sposobnom u sebi nositi čežnju i ići dalje od onoga što se čini da je moguće ostvariti, ali i u srcu sposobnom dijeliti i izricati svoje želje.

Grci su pristupili Filipu i pitali za Isusa. Filip im nije dao lažna i laka obećanja. Nije sebe pred-stavljao kao onoga koji može lako ispuniti želje. Hita k Andriji jer znade da je u takvim trenutci-ma potreban savjet, potrebno je zajedno djelova-ti, potrebno je biti svjedokom. To je pravi put do

Tko ne zna što želi, ne zna ni što Bog želi.

Snim

io: Y

uri B

onde

r

31

333živo vrelo 2006

Klasje iz umrla zrnaIći za tobom, Gospodine, nije moguće od polovice puta. Potrebno je krenuti od samoga početka, od iskustva zrna što u zemlji umire.Potrebno je umrijeti životu staromda bismo se rodili za novi. Tu prvu polovicu puta, put umiranja, kao da bismo preskočit htjeli. Htjeli bismo činiti dobro, htjeli bismo biti zrelo klasje za druge. Ali da bismo mogli biti klas, nužno je proći putem zrna koje biva bačeno i zaboravljeno, nekorisno i neprimijećeno. U zrnu umrlom rađa se klas. Oprosti Gospodine za sve uzalud rasuto zrnje,i za ono ljubomorno čuvano u šakama našim.Daj nam snage umirati životu starom, ko' zrnje u zemlji,da bismo dospjeli do klasja života novog.

PETA KORIZ

MEN

Anedjleljanedjlelja

ispunjenja želje. Traženje, svjedočenje i dijeljenje. Hoće li itko u nama prepoznati Andriju, vidjeti nas dostojnima da nam povjeri svoju želju za sus-retom s Isusom? Možemo li, kao vjernici, drugi-ma omogućiti da susretnu Isusa?

S ovim upitom načeto je i drugo temeljno pi-tanje koje se provlači kroz korizmeni hod: jesam li i sam spreman prihvatiti rizik ozbiljnoga susre-ta s Isusom i svega što iz toga susreta proizlazi? Pa i to da se u odnosu na ovu temeljnu želju obli-kuju sve druge moje želje i da kroz nju sve dobiva-ju novo značenje.

Isus ne zavodi, on se ne reklamira, ne nameće se kao samozvane vođe, iscjelitelji, gurui. On ne obe ćava brzo, bezbolno i lako rješavanje proble-ma. On u susretu s onima koji nose istinsku želju za njegovom blizinom bez bojazni opominje da želja mora proći iskustvo umiranja, patnje, i da se treba pročistiti na logici njegovoga života, patnje i smrti na križu. Tek kroz to iskustvo osjetit ćemo što znači »vidjeti Isusa« i ispuniti svoje čežnje.

Život i ljubav u kršćanskoj perspektivi stječu se umiranjem vlastitom shvaćanju želja, života i lju bavi te njihovim pročišćavanjem kroz mjeru slu ženja Kristu.

Čišćenje željāTko nasljeduje Isusa, ne postaje beživotno i bez-voljno biće. Naprotiv! I dalje će se zalagati oko onoga za čime čovjek teži naravnom nužnošću. Čak i tamo gdje izriče spremnost činiti volju Božju, ne odriče se svojih naravnih sposobnosti i želja. Vlastita želja ne biva uništena, nego pročišćena, pojašnjena i po potrebi napuštena. Njezina smrt dobitak je onda kad je ispunjena čežnjom za sus-retom s Bogom. Čovjek mora nešto htjeti kako bi mogao osluhnuti Onoga koji poziva na nasljedo-vanje. »Tko ne zna što želi, ne zna ni što Bog želi«, veli sv. Terezija Velika.

Pitanja o našoj dubokoj čežnji, velikim nada -ma oblikuju se na poseban način u molitvi i me-di taciji. To je vrijeme koje je rezervirano promi-šljanju što zapravo želimo sa svojim životom. Nu tar njom nužnošću u meditaciji pred Bogom po stavlja nam se pitanje o našoj vjeri: Što to za pra-vo mislimo kad govorimo o svome pribli ža vanju

Kristu? U čemu se sastoji naše nastojanje da svoj život povežemo s Isusom?

To znači i biti spreman napustiti, oprostiti se od starih, gotovih pretpostavki. Ako želim ići na-prijed, moram biti spreman ostaviti stare poglede i stari teret. Ne može se sve staro uzeti sa sobom na put koji vodi u budućnost. Ali znači i obećanje: više ćeš vidjeti, ako učiniš korak. Tko želi vidje-ti predivne prozore katedrale i diviti im se, mo-ra ući u katedralu. Izvana su to samo sivi zidovi i tamni otvori za prozore. Krista, ljepotu i vrijed-nost susreta s njime, ali i njegovo otajstvo, osjeća samo onaj tko se upusti u susret s njime, tko ga hoće »vidjeti iznutra« i tko je spreman poći u ne-ponovljivu avanturu ispunjenja životnih želja.

Željko Tanjić

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

ZRnjenjenjenjeČovjek može postati slobodan jedino izabirući. No, onaj koji izabire trpi jer svaki put mora ostaviti po stra ni nešto poželjno. Želi li biti slobodan, ne može biti lišen ove »patnje«. H. U. von Balthasar

32

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA M

uke

Gos

podn

jeM

uke

Gos

podn

je

Ulazna pjesmaMt 21,9

Hosana Davidovu sinu:Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje.Izraelov Kralju: Hosana u visini!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj voljinaš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina.Djelima to ne zaslužujemo, ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista,koji živi i kraljuje u vijeke vjekova..

Pričesna pjesmaMt 26,42

Oče, ako me ne može mimoići ova čašada je ne pijem, neka bude volja tvoja.

Popričesna molitva

Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo:Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskoga putovanja, po istom Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanjeIz 50,4-7

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospo-din Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 22,8-9.17-20.23-24

Pripjev: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

Drugo čitanjeFil 2, 6-11

Ponizi sam sebe... zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,ponizi sam sebe, poslušan do smrti,smrti na križu.

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica 9. travnja 2006.

Prijedlozi za pjevanjePočet. obreda: 468 Hosana Davidovu SinuU ophodu: 469 Židovska djeca 470-471 Himan Kristu KraljuUlazna: 473 Dan nam svečan osvanu ili: 472 Kad je ono Gospodin Pripj. ps.: 474 Bože mojPrije Evan.: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 462 Bog nam poslaPričesna: 244 Odzivam se, Isuse Završetak: 461 O Isuse izranjeni

33

333živo vrelo 2006

Molitva vjernika

S pouzdanjem i vjerom uputimo svoje molitve nebeskome Ocu, koji ni svoga Sina ne poštedje radi našega spasenja. Molimo zajedno:

Usliši nas, Bože.1. Po zaslugama svoga Sina, krivo optuženog i na križ osuđenog,

obdari svoju Crkvu smjelošću ustrajnoga propovijedanja evanđelja,molimo te.

2. Po zaslugama svoga Sina, od ljudi poniženog i izruganog,rasvijetli srca svima koji ravnaju narodima i državamada se zdušno zalažu za mir i opće dobro,molimo te.

3. Po zaslugama svoga Sina, izdanog i od svih napuštenog,budi svojom ljubavlju bliz svima koji nose teret samoće,siromaštva i zapostavljenosti, molimo te.

4. Po zaslugama svoga Sina, mučenog i za nas raspetog,razvedri srca svih koji su shrvani bolešću i križem života,molimo te.

5. Po zaslugama svoga Sina, umrlog i uskrslog,svjetlom uskrsnuća pohodi braću našu preminulu, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin predao u smrt radi našega spasenjai učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i daj nam životom nasljedovati predanje tvoga Sina,koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā. I svaki će jezik pri-znati: »Isus Krist jest Gospodin!« –na slavu Boga Oca. Riječ je Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaFil 2, 8-9

Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom.

EvanđeljeMk 14,1-15,47

Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Marku

NED

JELJAMuke G

ospodnjeM

uke Gospodnje

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.

Giotto, Cappella degli Scrovegni, Padova, 1304-06.

34

OTAJSTVO i zbiljaN

EDJE

LJA M

uke

Gos

podn

jeM

uke

Gos

podn

je

Koja će grančica biti u vašim rukama na Cvjetnicu? Gran-čica masline, palme ili pak ne-

ka druga rascvjetala grana? Liturgij-ski je to ‘manje važno’, no liturgija u bitnome živi od ‘sporednih’ stvari – baš kao i život. Barem po svijestite čin uzimanja grančice u ru ke. U njoj su stari često puta vidjeli nešto što nije kršćansko, nešto poput magijske zaštite, talismana, donosite lja sreće ili slično. Pro matrana kao znak koji upu ćuje na Krista, ona je vrijedna razmišljanja jer je ponajprije iz-ri čaj prvoga dijela Cvjetnice, tj. slav lja i radosti oduševljenja, ali nam ostaje u rukama, nosimo ju kućama i nakon što se zvuk pobjede pretvori u je-zoviti događaj Isusove osude i smr ti. Ta grančica poput dūge spaja različitosti: u njoj je skrivena odgovornost da se osveta na uvrede mora pretvo-riti u praštanje; neprijateljstvo u molitvu za ne-prijatelje; mržnja u ljubav prema onima koji to iz ljudskih razloga ne zaslužuju; nerazumijevanje u pokušaj razgovora i razumijevanja.

Dan poslijeDanas, na Cvjetnicu, čini se, lako je biti prisutan. Izgleda da ne košta ništa pridružiti se pjesmi i sla-vlju posvećenu Onome koji dolazi u ime Go spo-dnje. I tada, kad je Isus prolazio, nije se tražio pre-velik napor. Dovoljno je bilo biti jedan u mnoštvu, u kojemu je hrabrio pljesak, ples i galama. Isus je želio svečani ulazak i prihvaćanje, jer se došao ob-javiti ljudima. Pa ipak, bio je to samo uvod u veli-ko sutra, jer sutra će biti važno biti prisutan. Da, važno je ono što će se dogoditi idućega dana.

Dan poslije Isus dolazi osobno, ne šalje dru-ge i želi nas odriješiti od naših kompromisa, neod-lučnosti, oklijevanja. No, pri tomu dolasku goto-vo da želi biti neprepoznatljiv; pogrđen, pretučen, ponižen, gotovo da nije bio nalik na čovjeka. Ta-kav je kralj kojega trebamo primiti dan poslije, jer

toga se dana raspršilo mnoštvo. Umjesto cvijeća i tkanine na zemlji se osjeća dah krvi, a svoju du-gu sjenu baca stratište s križem. Nema prostora za zavaravanje.

Taj će kralj biti ubijen. Križ je pripravljen za njega. Dan poslije trebat će javno svjedočiti za njega, biti ‘jedan od njegovih’, dijeliti s njim »lu-dost križa«, usvojiti njegovu razoružanu slabost. Za htijevat će vjernost u okruženju praznine, po-sto janost kad izgleda da se puno toga ruši. Pozi-vat će te da vje ruješ i onda kad će mudri i moćni reći Gotovo je. Tražit će ljubav kad je ona ogolje-la i beskorisna, kad se čini da pobjeđuje nasi lje. Dakle, Veliki tjedan počinje dan poslije, svaki dan poslije. U svemu tomu teško je ne bojati se – ljudski nemoguće. Ali, ako ne zatvorimo vrata, os-tat će dovoljno prostora za otkriće radosti zajedno s njim. Kako je samo kršćanski izazovna rečenica da prihvaćanjem trpljenja ono postaje sre ćom.

Samoća i nedodirljiva šutnjaNemoguće je otkriti tko je kršćanin bez ove epi-zode muke i križa. Bez križa kršćansko je ime po-krivač praznine; kršćanstvo bez žrtve svodi se na nedovršene pokušaje razgovora o životu… Ako se kršćanstvu oduzme križ, ono je obrazac na ko -ji se može ispisati puno toga nepripadnoga i krš-ćanstvu proturječnoga. To je drvo zabodeno u ze mlju da bude drvo života, ali mnogima i znak ospo ravan. I nije dostatno nositi križ. Križ vapi za go vorom solidarnosti, za sposobnošću da se vla s-

Oduševljenje, blizina i život »malo dalje«

Učenici u samoći straha, grijeha i nevjere; Isus u samoći predanja i pouzdanja.

35

333živo vrelo 2006

Daleko od mnoštvaU mnoštvu je, Gospodine, lako biti vjernikom.Lako je stati uz druge, pridružiti se,dati se nositi, osloniti se…Tad odgovornost u mnoštvo je utopljena.Tako bijaše i onoga dana u Jeruzalemu.No, dan poslije ne bijaše prilike za mnoštvo.Na svjetlo dana dolaze pojedinci:i Herod, i Pilat, i Juda, i Petar…Ne mogoše tada ponoviti poklike mnoštva.I svaki te zanijeka…Tek rijetki su što uza te ostaše.Ti Gospodine i u zadnjem trenu hoda ovog osamu tražiš, ne daš se zavesti mnoštvom –ni onda kad ti hvale klicahuni onda kad te lažju optuživahu.Ti u osami si, u molitvi, s riječju pouzdanja:»Tvoja volja, Oče, neka se vrši.«Daj i nama Gospodine hrabrosti za osamukad mnoštvo obećava nam radost.Daj snage za molitvu kad život nas tjera na rad.Jer u osami, pred licem tvojim,ti kazuješ nam put i objavljuješ volju svoju.Daleko od mnoštva.

NED

JELJAMuke G

ospodnjeM

uke Gospodnje

titi život troši za druge. I ne zavaravajmo se: Isus je Bog kojega ljudi ne mogu prihvatiti, a da se pri tomu ne obrate.

Scenarij povorke i mnoštva, koje na današnji dan prati Isusa u Jeruzalem, prožet je povicima, ushitom, klicanjem, pjesmom, ali već se u toj bu-ci osjećala prijetnja osamljenosti. No, točno je i to da zajedništvo može osjetiti samo onaj tko osjeća samoću. Produžetak slavnoga Isusova ulaska, sve ono što se događalo do njegove smrti, živi u čud-noj suprotnosti mase, vreve, odobravanja, moli-tava, optužbi, prijetnji i tanahnih niti koje su plele mrežu žrtve iz ljubavi. U sukobu se nalaze galama i uronjenost u posvemašnju nedodirljivu šutnju. Pred nama je blizina i plastičnost opisa koji nude evanđelisti, a ipak u svemu živi nepremostivost između božanskoga i ljudskoga. Nepremostivost koju je mogao povezati samo Bogočovjek. Blizina, a ipak beskonačna udaljenost.

Vrt muke »malo dalje«Cvjetnica je dan koji spontano vežemo uz cvijeće, uz vrtove, a vrt u kršćanskoj asocijaciji upućuje na rajski i na Getsemanski vrt. Taj je pak vrt sas-vim nešto drugo od romantičnoga ozračja doko-lice i mira. To je vrt muke. Ova se nedjelja i zo-ve nedjeljom Muke koju vežemo uz razapinjanje i križ. No, prije pāda pod križem i tupih udaraca čavala u drvo, postoji muka u vrtu, muka samoće. U Getsemaskome vrtu postoje dvije samoće: jed-na koju izabire Isus i druga koju izabiru učenici. Jedna s okusom otkupljenja i nužnosti, a druga s obilježjem grijeha i nevjere.

Isus se odvaja od učenika i odlazi »malo da-lje«. Tri učenika, tri prijatelja trebaju biti ‘udalje-na’. Zanimljiva opaska koja želi reći da pred ljud-skom mukom postoji prag koji se ne može prijeći s nekim drugim, makar to bio i prijatelj. Postoje pragovi koje čovjek treba prijeći sam. Možda ste već osjetili kako najdublja tuga traži ljudsku sa mo-ću i u njoj, ogoljeloj, progovara vjera. Ne možemo prodrijeti u prostor Isusove samoće. I s najboljim nakanama sućuti, dano nam je tek da budemo na ljudskoj udaljenosti. Pozvani smo sudjelovati u njegovoj muci, ali bez ikakve težnje da potpuno shvatimo tuđu bol. Ta je udaljenost nužna.

Želio bih da ove Cvjetnice ne budemo tek je-dan lik iz ove drame, tako da neki novi Pilat ne ope re ruke, već da pronađe hrabrosti za iskorak u suprotnome smjeru; da se neki njegov učenik odvaži reći: »Da, poznajem toga čovjeka«; da rev-ni nasljedovatelji Krista ne posegnu odmah za ma čem; da neki Baraba odluči umrijeti za pra-ved nika; da uspijemo nadvladati san; da se da na-šnji Cirenci dragovoljno ponude pomoći opte re-ćenima križem; da se i poneki muškarac odvaži pitati »žene na putu« kako je moguće pobijediti strah pred krvnicima; da prijatelji daju poljubac koji neće biti izdaja; da u ljudskim životima no-vac ne igra glavnu ulogu; da svaki kršćanin može bez pridržaja zamahnuti cvjetnom granom – jer je susreo Spasitelja.

Ivan Šaško

MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI

Nepo

znat

i aut

or, o

ko 1

000.

36

RIJEČ IPismoPS

ALAM

22.

22.

22.

PSAL

AM22

.PS

ALAM

Psalam 22. – Patnje i nade pravednika

Među biblijskim psalmima, uz himne i za-hvalnice, postoje i oni koji tvore zase-ban književni rod: tužbalice ili tužaljke.

Sročeni su kao vapaj u kojem se molitelj iz nevolje prošnjom obraća Bogu. Prepoznaju se katkad po snažnim metaforama ljudske patnje kojima mo-litelj nastoji ganuti Boga da se smiluje nad nje-govom nevoljom. Iz osjećaja »zaboravljenosti« i napuštenosti pred Bogom tužaljka redovito pre-rasta u poklik nade i zahvale za uslišanje. Takav je i Psalam 22.

Psalam Isusove mukeDa je Isus molio starozavjetne psalme kao svoju osobnu molitvu, vidimo po tome što je Ps 22 mo-lio umirući na križu. Osim toga, taj psalam sadrži i nekoliko sasvim konkretnih proročanstava o Isu-sovoj smrti: vojnici su mu proboli ruke i noge, a za njegovu su odjeću bacili kocku. Sva kršćanska predaja Ps 22 smatra mesijanskim jer ne obično to čno proriče Isusovu muku, osobito iskustvo nap u štenosti na Veliki petak, ali i njegovu zahva-lu zbog pobjede na uskrsno jutro. To su dva lica istog otajstva Božje ljubavi. Smijemo reći da su po četne riječi Psalma na aramejskom jeziku, ka-ko ih izričito donose Matej i Marko, poznate sko-ro svim kršćanima. Utisnule su nam se u pamet: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« (Mk 15,35). Isus ih je molio malo prije nego što će izdahnuti. U njima je izrazio svu samrtnu tjeskobu na križu. Dok se starozavjetni psalmist samo osjećao napuštenim od Boga, a po uzdanje mu se kasnije ipak vraćalo, Isus je na križu doživljavao ostavljenost kao krutu stvarnost koja pritišće i zastire Očev pog led.

Najizrazitije stihove Ps 22 susrećemo u liturgiji Cvjetnice i svojim nas glavnim mislima prati kroz cijeli Veliki tjedan. Prije svega Cvjetnica is tiče ne samo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, već i nje-govu muku između predjela Getsemani i mjesta zvano Golgota. Treba izričito reći da se Cvjet nicu ima donekle promatrati kao uvod u Veliki tjedan. Kao takva ona već sadrži sve pojedinosti pashal-

nog slavlja. Na to upućuju za Cvjetnicu odabra-na biblijska čitanja. Prvo je čitanje zapravo Treća pjesma o Sluzi Gospodnjem koji mora trpjeti i bi-ti odbačen, ali ga međutim ništa ne odvraća od njegova nauma. Njemu dolazi pomoć od Boga (Iz 50,4-7). Bog ga podiže na počasno mjesto, kako je to Izaija davno predvidio. Taj Božji sluga trpio je za svoj narod. On je ponio sav teret grijeha koji je bio otuđio čovječanstvo od Boga. To je slugu Go-spodnjega stajalo života.

Isus je sebe i svoj život i smrt vidio kao ispu-njenje zadaće toga Božjeg Sluge. Mesija-Patnik trpi i umire za drugoga, za čitav narod, da svojom mukom i smrću provede narod do novoga izlaska. Promatrajući usporedo četiri pjesme o Božjem sluzi nemoguće je ne vidjeti kako ti opisi odgova-raju događajima Isusova života.

Poslije ovoga psalma u misi Cvjetnice dolazi ve oma rani starokršćanski hvalospjev o poniženju i uzvišenju Isusa Krista, kako ga je predao apos-tol Pavao (Fil 2,6-11). Veličanstveni himan sadrži kratki opis pashalnog otajstva: kroz muku i smrt k uskrsnuću i proslavi! Opis nije kao neki obra-zac vjere, koji se ponavlja, već kao događaj koji se stvarno dogodio u Kristu, našoj Glavi, pa tre-ba da se dogodi također u nama njegovim udo-vima. Pjesme o Sluzi Gospod njem, zajedno sa Ps 22, manjinski su dio staro zavjetne predaje, pre-ma kojoj Bog patnju nevinih preokreće u izvor blagoslova za druge. Poznato je da je većina Iz-raelaca smatrala kako Božji ljubimci ne mogu bi-ti nevino osuđeni, te da su i sama bolest, prerana smrt ili nesreća zapravo znak Božje kazne.

Otpjevni redak navodi, kao i sama evanđelja, početak psalma: »Bože moj, Bože moj, za što si me ostavio?« Te riječi izražavaju muku nad mukama. To je bila Kristova jezovita noć duše. Uzdao se u Boga, a sada?! Sad dolazi propast u smrti. Sav mu je život bio uzaludan, sve bijaše samo pobožna mašta. Kako je mogao biti tako nesmotren pa da ne iskapi čašu života do dna!? Krist je iskusio u ovu apsolutnu tamu da i nju otkupi.

37

333živo vrelo 2006PSALAM22.

22.22.22.

PSALAM22.PSALAM

Bože moj, zašto si me ostavio?Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?Daleko si od ridanja moga.Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;noću vapijem i nema mi počinka.A ipak, ti u Svetištu prebivaš,Nado Izraelova!U tebe se očevi naši uzdaše,uzdaše se i ti ih izbavi.A ja, crv sam, a ne čovjek,ruglo ljudi i naroda prezir.Koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»U Gospodina se on uzda, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu,a oni me gledaju i zure na me.Haljine moje dijele među sobomi kocku bacaju za odjeću moju.Ali ti, o Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Pouzdanje unatoč trpljenjuMolitelj, uronjen u trpljenje, dvaput zaziva Boga. No, to ga ne priječi da još više naglasi: Gospodin je »moj Bog« (r. 11). Pa ako se na trenutak i čini da ga je napustio, Sluga Gospodnji ne napušta Bo-ga. Od njega smije očekivati pomoć i spas. Istina, sad je on za molitelja skriveni i daleki Bog, na ko-jega se usprkos svemu posve oslanja. Štoviše, za-vršni stihovi prikazuju Krista na križu kao veliko-ga blagovjesnika. On s križa svima obznanjuje tko

je Bog i kako Bog ljubi svijet (Iv 3,16). Tu se ostva-ruje riječ progonjenog pravednika (r. 23): »A sa-da, braći ću svojoj naviještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora«. Po slanica Hebre jima iz tih riječi izvodi divnu istinu o Isusu našem bratu (Heb 2,12). On nam je brat koji je umjesto nas i za nas trpio. Posredno je to poziv svim čitateljima Ps 22 da u sebi ožive, jedni za druge, istinsko kršćansko bratstvo! (B. Duda). Valja nam znati kako smo u toj noći posvemašnje »odbačenosti« bili dok raja prihvaćeni. I ne na kraju, da iza ove »doline suza« i za nas postoji uskrsnuće.

Kolikogod se to nama činilo proturječnim, Izraelcima je to bio psalam zahvale. Psalmist za-hvaljuje Bogu što je narod uskrisio nakon povrat-ka iz sužanjstva. Zadivljuje činjenica da je pjesnik to opisao u ruhu čovjeka osuđenoga na raspeće i vraćenoga u život. Isus prihvaća čak do u tančine sve što mu je psalmist nadahnuo i predložio: ri-danje iz tjeskobe, osudu na sramotnu smrt. Koji ga vode, podruguju se, smiju se… (r. 8). Tu je i stra-hovita žeđ, pravo rasulo kostiju (r. 15). Probodoše mu ruke i noge, krv se niz njih slijeva (r. 17). Halji-ne njegove dijele među sobom, i kocku bacaju za odjeću njegovu (r. 19). Da ne spominjemo kako ga tužitelji »promatraju i zure« u njega (r. 18). Ali, koliko god je to strašna, jaka, skoro nesnosna bol, ipak se možemo diviti ljepoti ovog čovjeka boli, koji ne proklinje svoje krvnike. On jeca od boli, ali ostaje smiren i moli: »Ti u Svetištu prebivaš, Na-do Izraelova! U tebe se očevi naši uz daše, uzdaše se i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu« (rr. 4-6). Ne-ma tu nikakvih filozofskih razlaganja o boli i zlu u svijetu. Sluga samo trpi. I još žarkije moli.

Prvi stih Psalma, koji govori o vapaju napu šte-nika, tek je dio molitve. Isus se i u iskustvu boli i tame predaje molitvi: »Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć!« I Bog je odgovorio. Uskrsnuće i proslava već su se do godili u njegovu srcu na križu. Dok pozorno čitamo treći dio psalma, osjetit ćemo pravo i snaž-no izbijanje radosti i zahvale Bogu. Pouzdanje u Boga patnju preobražava u proslavu; tužaljku u radosnu zahvalnicu.

Luka Marijanović

38

U DUHUi istiniG

LAZ

BEN

I prilo

gpr

ilog

Gospodine, ti imaš riječi života vječnogaPripjevni psalam za treću korizmenu nedjelju (Ps 19)

Andante G: D. Bubalo

Go spo

- di- ne,

- ti

i

maš- rije

či

- ži vo

- ta

- vje

čno

- ga!

-

Ps 19 (18) 1.

1.

2.

2.

čista je zapo3. Neokaljan je

1. Savršen je Za

2. Prava je nared

istiniti su sudo

pouzdano je svjedočan

konstvoba

vjedstrah

vi

-

-

-

-

-

Gospodnji,Gospodnji,Gospodnja,

Gospodnji,

Gospodnja,Gospodnje,

du

sr

osta

šu

ce

je

-

-

-

krije

sla

svag

pi;

di;

da,

-

-

-svi jed

o

ne

u

či

na

-

-

-

pro

ka

ko

-

-

u

pra

svje

- tlju

ved

-

-

či.

ni.

je.

-

-

-

Kaptol 8, 10001 Zagrebpp. 216www.glas-koncila.hr

39

333živo vrelo 2006G

LAZBEN

Iprilogprilog

Nek mi se jezik za nepce prilijepiPripjevni psalam za četvrtu korizmenu nedjelju (Ps 137)

38

U DUHUi istini

39

333živo vrelo 2006

GLA

ZBE

NI pr

ilog

prilo

g GLAZ

BENIprilogprilog

Gospodine, ti imaš riječi života vječnogaPripjevni psalam za treću korizmenu nedjelju (Ps 19)

�

�

�

Andante G: D. Bubalo

�Go spo

�� � �- di- ne,

�� �- ti

�i

��maš- rije

�� ��i

��- ži vo

�� �- ta

�- vje

��no

�- ga!

� �-

�

� �� � ��� � � �� �� �� � � �� � �� �� �� � � �� � �

� � ��

�� �� � �� �� � � � ��� �� � � � � �� � ��� �� �

��

��

��

Ps 19 (18) 1.

1.

��

��

��

2.

2.

�

�ista je zapo3. Neokaljan je

1. Savršen je Za

2. Prava je nared

istiniti su sudo

pouzdano je svjedo�an

�konstvoba

vjedstrah

vi

�

-

-

-

-

-

Gospodnji,Gospodnji,Gospodnja,

Gospodnji,

Gospodnja,Gospodnje,

�du

sr

osta

�šu

ce

je

�-

-

-

krije

sla

svag

�pi;

di;

da,

�-

-

-svi jed

o

ne

�u

�i

na

�

-

-

-

pro

ka

ko

�-

-

u

pra

svje

�

- tlju

ved

�

-

-

�i.

ni.

je.

�-

-

-

� �� �� �� �� � �� �� � � � ��� �

��� �� �� � �� �� � �� � �� ��

Nek mi se jezik za nepce prilijepiPripjevni psalam za četvrtu korizmenu nedjelju (Ps 137)

�

�

G: I. Andri�(prema napjevu iz TAIZÈ-a)

�Nek

��mi

��se

�je

��zik

��- za

��nep

��ce

��- pri

� �� �lije- pi

�� �- a

�ko

�� ��-

� �� �� � � �� � � � � �� � � �� � �� � � ���

�spo

��men

�- tvoj

�� ��smet

��nem

�- ja

�i

��ka

�- da.

��-

� �� �� � � �� ��� �

�

2. I tada zaroblji

4. Nek mi se jezik za3. Kako da pjesmu Go

1. Na obali rijeka babilonskih sje�a

��smova

spodnep

� �- -

-

- i�i

njuce

�� ��

-

-

pla

pjepri

kanavalije

�� ��-

--

smoši

mopi

�----

u

spominjuzaiskaše od

ako spomen tvoj smet

���i

naszemnem

�-

-

sedaljija

�� ��

-

Sipjetui

ova�inka

�� ��----

na;mo,skoj?da,

��----

� �� �� � � �� � �� � � ��

�1. o vrbe nao

4. ako ne stavim Jeru3. Nek se osuši desnica2. mu�itelji naši zaiskaše da se vese

��kolimoza

- -

-

-

��� �

lomo:ja,

lem

� �-

--

- vrh svake ra

»Pjevajte namharfe svoje bija

Jeruzaleme, ako te

� � ��smopjebedo

�

-

-

-

posmuzasti

�� ��

-

-

vjesibosvo

���-

-

šaonra

---

li.sku!«vim!je.

�� ��

-

---

� �� �� �� �� � �� ��

Kaptol 8, 10001 Zagrebpp. 216www.glas-koncila.hr

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A

Cvjetnica: u raskoraku liturgijskog i pučkog

U pripremi za slavlja Kristova vazmenoga otaj stva, objedinjujući odgovore na više pri-spjelih pitanja, potičemo na razmišljanje o zna čenju i pastoralnoj koristi svečane pro-ce sije i blagoslova maslinovih ili palminih grana na Nedjelju Muke Gospodnje.

Uredništvo

Brižnost i osjetljivost s kojima vjernici pri-stupaju slavljenju (ili »obilježavanju«) Cvjet nice, potiču nas da zamijetimo i is-

pravno vrjednujemo taj vjernički osjećaj, ali i ob -vezuju da taj isti vjernički osjećaj produbljuje mo autentičnim sadržajem vjere. Cvjetnica je sadr-žajem tijesno vezana uz otajstvo Kristova Vazma. To vjerno pokazuje i sam pučki naziv »Cvjetni-ca«: od Pascha floridum – Cvjet ni Vazam. Krš-ćanska zajednica, nadahnuta mnoštvom koje je u Jeruzalemu dočekalo Isusa, slavi »Onoga ko-ji dolazi u ime Gospodnje«. Iskustvo vjere u us-krs nuće preobražava međutim jeruzalemski po-klik kralju u radosni poklik vjere »Onome koje je izvršio djelo otkupljenja«. Izvan toga vazmeno-ga konteksta nije moguće ispravno i u potpunosti razumjeti liturgijske znakove i čine po kojima je Cvjetnica postala prepoznata, a koji katkada zbog prevrednovanja zasjenjuju slavljeno Otajstvo.

Procesija kojom se vrši spomen Isusova me-sijanskoga(!) ulaska u Jeruzalem ima slavljeničko i pučko obilježje. Ono slavljeničko treba da na-dahnjuje i pročišćuje pučko. Za poželjeti je da pastiri vjerničkih zajednica gaje jednako snažnu osjetljivost za slavljeničko i otajstveno kakvu vjer-nički puk pokazuje u njegovanju pučkog i tradi-cijskog. Potrebno je, naime, buditi svijest da ono što je uistinu važno i što tvori bit samoga slavlja jest sudjelovanje u procesiji, a ne tek pripravlja-nje i nošenje grana palme ili masline (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 139). Krivim poi-manjem obrednih znakova i čina došli smo, po-negdje, i do situacije kad procesija više i ne po-sto ji (najčešće zbog nesklonosti prema trudu i zbog nerazumijevanja bīti samoga slavlja), ali će

mnogima zato Cvjetnica biti »nezamisliva« i »ne-doživljena« bez blagoslova maslinovih grana. Zabrinjava činjenica da dio vjernika na slavl-ju Cvjetnice sudjeluje samo zbog blagoslovljene grančice koju će ponijeti svojim domovima – pripisujući joj na neobjašnjiv način terapeutsku ili apotropejsku moć, tj. doživljavajući je kao sredstvo odagnavanja zlih duhova ili pak kao sredstvo koje će čuvati kuće, polja ili automobile od najrazličitijih šteta. Takvi pristupi nisu uvijek slobodni od praznovjerja.

Duh poslijesaborske liturgijske obnove, ko-jim se znademo hvaliti, iznjedrio je odredbu da na Cvjetnicu u kršćanskoj zajednici bude samo jedan ophod te da se on vrši uvijek prije slavlja euharistije na kojoj se okuplja najveći dio zajed-nice. Svečana procesija ili ophod daje smisao bla -goslovu grančica: one se blagoslivlju da bi bile nošene u ophodu. Stoga obred ne predviđa mo-gućnost blagoslova grančica kad nema procesi-je ili barem svečanoga ulaska zajednice u crkvu. Izostavljanje svečane procesije (koja bi išla iz jed-ne crkve ili nekog drugog prikladnoga mjesta oku pljanja prema crkvi u kojoj će se slaviti euha-ristija) može biti opravdano jedino stvarnim i ne-premostivim poteškoćama. No, nespremnost za trud ne može se opravdavati »pastoralnim razlo-zima«. Procesiju ili ophod može dakle, gdje je to razložno opravdano, zamijeniti svečani ulazak u crkvu, što pak uključuje okupljanje zajedni ce na dvorištu ili pred vratima crkve gdje se naviješta evanđelje i vrši blagoslov grančica koje će nosi-ti pri svečanome ulasku u crkvu. (Treći oblik, o kojemu govori Misal, jest jednostavni ulazak sve-ćenika s poslužiteljima u crkvu u kojoj je zajedni-ca već okupljena, ali u tom slučaju nije predviđen obred blagoslova grančica, nego samo slavlje eu-haristije.)

Proglašavanje »svečanom procesijom« jed-nostavnoga prolaska svećenika kroz zajednicu u crkvi jednako je neznakovito i liturgijski upit-no kao i druga krajnost koja će svečanu procesiju gradskim ulicama, pretvoriti u nepotrebnu »de-monstraciju vjere«.

živo vrelogod. XXIII. (2006.) br. 3

Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiTrakošćanska 4710000 ZAGREBTelefon: 01 309 7117Faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Tisak:Off set Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 4,60 CHF; 4,80 USD; 5,70 CAD; 7,00 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 60 CHF; 62 USD; 74 CAD; 91 AUD

Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

preporučujemo:

iz naših izdanja:

Narudžbe:Glas Koncila

Kaptol 8, 10000 Zagrebwww.glas-koncila.hr

I. Šaško, Per signa sensibilia.

Liturgijskisimbolički govor.

580 str. 185 kn

Bogoslužni prostor.Crkva u svjetlu teologije, arhitekture i umjetnosti

Zbornik radova,216 str.

120 kn

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Trakošćanska 47, 10000 Zagrebtel.: 01 309 7117

faks: 01 309 7118e-mail: hilp@zg.t-com.hr

Poput mladice proljetnešto životom bujakriža drvo životom cvatejer Život na križ raspet bi.