u znaku kriŽa - milosrdne sestre sv. križa

U ZNAKU KRIŽALIST MILOSRDNIH SESTARA SV. KRIŽA - God. XLII., br. 156./1, 2021.

U znaku Križa 1./2021. 3

Sadržaj

s. M. Jacinta Mandura Iz Uredništva ----------------------------------------------------------------------------------- 5s. Valerija Široki Riječ Provincijalne poglavarice -------------------------------------------------------------- 6

Duhovnost zajedništva

don Vladislav Mandura, SDB Sveti Josip – odabranik Božji ---------------------------------------------------------------- 7fra Martin Dretvić, OFMConv. Zašto i kako biti redovnica danas ------------------------------------------------------------ 8s. Nada Martinković Zdravo Marijo ---------------------------------------------------------------------------------12s. M. Jacobe Wetzel Litanije na čast blažene sestre Ulrike Nisch ----------------------------------------------13Dubravka Bašić Križni put / Sveti Josip iz vječnosti promatra Isusovu muku ---------------------------14s. Rastislava Ralbovsky U školi trpljenja – kako treba trpjeti? ------------------------------------------------------16s. Animira Adanić Kamen na grobu ------------------------------------------------------------------------------18s. Animira Adanić Bogu hvala za sve-----------------------------------------------------------------------------18s. M. Margita Gašparovsky Vrapčić -----------------------------------------------------------------------------------------19s. Krista Mijatović „Proždrljivci” vremen@ ---------------------------------------------------------------------20Nedjeljka Andrić-Novinc Cvrkut je njihovo uzdarje --------------------------------------------------------------------21s. Animira Adanić On uvijek te prati -----------------------------------------------------------------------------22s. Mariangela Žigrić Nova krunica ----------------------------------------------------------------------------------22s. Mariangela Žigrić Svetom Licu -----------------------------------------------------------------------------------22M. J. Srce ti svoje dajem----------------------------------------------------------------------------23B. M. Jecaji duše i čežnja za Živim ----------------------------------------------------------------23s. Jolanta Sigeti Meditacija – Presveto Trojstvo--------------------------------------------------------------24B. M. Poput zrna--------------------------------------------------------------------------------------24

Nadi dajemo lice

s. Valerija Široki Zoom-sastanak provincijalnih i vikarijatskih poglavarica ------------------------------25s. Nada Martinković Predavanja održana za sestre u Đakovu ---------------------------------------------------25Paula Nikolić, aspirantica Priprema za blagdan sv. Elizabete Ugarske -----------------------------------------------26s. Marija Klara Klarić Kolači za stradale u potresu -----------------------------------------------------------------26s. Nada Martinković Kršćanska solidarnost i stradanja izazvana potresom ------------------------------------27Franka Dobranić i Gabriela Radaš Kandidatice i postulantice predstavile našu Družbu u Borovu Naselju ---------------27s. Finka Tomas Sestre iz Đakova i Zagreba organizirano u akciji za pomoć stradalima u potresu ---28s. Viktorija Šimić Dan molitve za suzbijanje trgovine ljudima -----------------------------------------------28s. Nada Martinković Nedjelja Božje riječi 2021. godine ---------------------------------------------------------29

Redovnička slavlja

s. M. Zoja Komani Doživotni zavjeti s. Nikete Krasniqi i s. Gjoane Bisaku --------------------------------30s. Nada Martinković Rubinski i dijamantni zavjeti sestara -------------------------------------------------------31s. Bernardeta Mihaljević Jubilarkama na dar ----------------------------------------------------------------------------32 Pismo o. Petra Galaunera, SJ ----------------------------------------------------------------32s. Nada Martinković Dan posvećenoga života u Samostanu u Đakovu ----------------------------------------33s. Nada Martinković Ulazak u kandidaturu -------------------------------------------------------------------------34Sestre i kolektiv Dječje kuće „TEO” Sestra Teuta Augustini obranila diplomski rad -------------------------------------------34

U znaku Križa 1./2021.4

Sadržaj

Prenosimo iz Teodozije

s. Maria Sarah Nabaggala i drugi - Vikariat Uganda Djevojke iz grupe s. Ulrike postat će Milosrdne sestre sv. Križa ---------------------35Sabine Bergmann, voditeljica Apostolata sestre Ulrike u Hegneu Sa sestrama i hodočasnicima na putu u Kući Ulrike -------------------------------------37

Po(r)uka

o. Franjo Vlašić, OFM Iz pisama sestri (ns): Što više usmjerite svoj pogled u sebe, u svoju unutarnjost. -----------------------------39 Prezaposlenost. Moramo se i od nje čuvati. ----------------------------------------------40 Život i Križ su velika milost. ---------------------------------------------------------------41 Dobro otvorite oči kad gledate u sunce BOŽJE LJUBAVI. ----------------------------44 Imajte potpuno povjerenje u svoju nebesku BIJELU MAJKU -------------------------46 Sigurno je da u svačijem životu ima većih i manjih „rupa”. ----------------------------46

Iz naše prošlosti

s. M. Estera Radičević Tragovi svetosti u povijesti Hrvatske provincije (nastavak br. 8) ----------------------48

Na putovima svakodnevice s bl. majkom M. Terezijom Scherer

s. Deodata Kočonda Molitvom vjera postaje iskustvo ------------------------------------------------------------56 Iz Knjige prošnji i zahvala bl. majci M. Tereziji Scherer – studeni 2020. -----------59s. Animira Barica Adanić Zahvala za uslišanja i primljene milosti: Petnaest godina zahvalne šutnje -----------60

Godina majke M. Amadeje Pavlović

s. Nada Martinković Otvorenje Godine majke M. Amadeje Pavlović u Đakovu -----------------------------61mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup Iz propovijedi----------------------------------------------------------------------------------62s. Bernardeta Mihaljević Majci M. Amadeji ----------------------------------------------------------------------------64

Nada im je ispunjena

s. Nada Martinković Sestra Mercedes, Jelena Kopasić -----------------------------------------------------------65s. Nada Martinković Sestra Noemija, Veronika Sučić ------------------------------------------------------------66s. M. Augustina Dominković Sestra Mirjam, Ruža Bulić ------------------------------------------------------------------68s. Nada Martinković Sestra Regina, Slavica Ćutek ----------------------------------------------------------------70s. Nada Martinković Sestra Eleonora Marija Juzbašić ------------------------------------------------------------71s. Nada Martinkovič Sestra Felicitas, Ruža Blažević -------------------------------------------------------------73

Iz Provincijalata U vječnost su se preselili … -----------------------------------------------------------------74

Zadnja stranica: Oltarna slika sv. Josipa, prvotno u kapelici Konvikta (po dolasku prvih sestara u Đakovo), sada na ulazu u samostansku crkvu Presvetoga Srca Isusova ---------------------------------------------------------75


Iz Uredništva

Zakonitosti evanđelja uvijek ostaju iste, jer je Isus ju-čer, danas i uvijeke isti. Kao Isusovi nasljedovatelji po-zvani smo ustrajno koračati tijesnim putem i boriti se da uđemo na uska vrata. A čovjek je oduvijek bio sklon olakšavati si napore puta, tako da sa što manje težine i žrtve uspješno ostvari cilj. O takvim pokušajima u re-dovničkom životu, te o njihovim posljedicama i opa-snostima progovorio je fra Martin Dretvić, OFMConv.

Pravo je umijeće znati se vratiti na izvore, a ne izgubiti izvornost, privlačnost i vlastitosti svojega puta. U tim pokušajima i procesima rasta Crkva nam je kao pomoć tijekom ove godine ponudila lik sv. Josipa, a mi, kao Provincija, s pravom smo kao primjer uzorna života odabrale i junačku redovnicu, majku M. Amadeju Pa-vlović, pola stoljeća nakon njezine smrti.

Nužno je da pred očima uvijek na prvom mjestu imamo Krista raspetoga i uskrsnuloga, da pomno i s ljubav-lju promatramo njegovo lice. Po promatranju Kristova lika, u našim srcima i u svijetu provret će žive vode Duha Svetoga bez kojega nema života. Duhu Isusa Kri-sta potpuno se povjerimo da nas uvodi u svu istinu spa-senja, da u tom Duhu budemo i navjestitelji njegova uskrsnuća.

Uskrsna radost ispunila nam život i učinila nas istinski sretnima i plodnima, obnovila nam duh, dušu i tijelo.

Sretan Uskrs svim ustrajnim graditeljima novoga svi-jeta, želi

s. M. Jacinta Mandura, urednica


Riječ Provincijalne poglavarice

Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugomu: ‘Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pi-sma?’ Lk 24, 31

Uskrs, 2021.

Drage sestre, sestre novakinje, postulantice i kandidatice!Ovoga Uskrsa zaustavimo se na poseban način na susretu učenika s Isusom na putu u Emaus. Put dvojice učeni-ka iz Jeruzalema u Emaus sličan je našemu životnomu putu. I naš je životni put pun neizvjesnosti, nesigurnosti, straha i pitanja na koja nema jednostavnih odgovora. Učenici su bili svjedoci Isusovih silnih propovijedi i mnogih čudesa. Njegova tragična sudbina bila je njima veliko razočaranje. Isus im se razotkriva u lomljenju kruha. Tada s njihovih očiju spadoše ljuske nevjere i oni ga prepoznaše. Sve ono što im je dotad bilo nejasno, zadobilo je svoj smisao. Uskrsli im je ulio novu nadu i vjeru da je On s njima na njihovim životnim putovima. I mi, drage sestre, u Kruhu koji svakodnevno lomimo i blagujemo na euharistijskom slavlju, u živoj vjeri pre-poznajemo uskrsloga Gospodina. U euharistijskoj žrtvi neprestano uranjamo s Kristom u Božju ljubav. Tu nalazi naša zajednica svoje središte. Što snažnije i iskrenije pojedina sestra živi sa svojom zajednicom, to dublje uranja i u euharistijsko zbivanje. (Čl. 53.) Majka M. Amadeja u teškim vremenima poticala je sestre riječima: Možda će naša duša biti kroz dulje vremena živi tabernakul iz kojega ćemo živjeti i crpsti snage u danima kušnje. Dok smo Njegove i dok smo Božje ne bojmo se ničega! Mogu doći i doći će časovi teške kušnje, gdje će se staviti na kušnju i naša sveta vjera i pouzdanje u Boga. Ali ne bojmo se! Mi znamo u koga smo povjerovale. Spasitelj uvijek pobjeđuje! (Iz okružnica i pisama majke M. Amadeje sestrama)Drage sestre, sestre novakinje, postulantice i kandidatice, u toj vjeri molimo uskrsloga Gospodina da nam i ovoga Uskrsa na poseban način ražari srca dok ga budemo slušale kako nam otkriva Pisma i dariva nam se u lomljenju kruha (usp. Lk 24, 32). Budimo otvorene Duhu Svetomu da nas hrabri te nas u današnjem svijetu osposobi za vjerodostojne svjedokinje svojega uskrsnuća!

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Neka radosni ‘Aleluja!’ Gospodnjega uskrsnuća odjekuje u našim srcima!

Uz čestitku, sve vas srdačno pozdravljam. Vaša



� don Vladislav Mandura, SDB

Sveti Josip – odabranik BožjiNa razini sveopće Crkve započela je Godina sv. Josipa. Mi, naš narod, koji oduvijek stoji na „predziđu

kršćanstva“, prepoznajemo u odluci i Apostolskom pismu pape Franje „Patris corde“ veliku milost još više učiti i približiti se liku sv. Josipa. Time ne ćemo samo čitati i razmatrati o sv. Josipu ili mu se samo moliti, nego se trebamo susresti s OSOBOM koja je od Boga odabrana da bdije nad djetetom Isusom i nad Bogorodicom Marijom. Kako je bio čuvar svete obitelji, tako je potreban i današnjemu čovječanstvu, da nad njim bdije.

Često se pitam: „Koliki je Josip u odnosu na Blaženu Djevicu Mariju?“ – iako znam da nije potrebno, a nije ni razumno, promatrati ih jedno nasuprot drugomu, nego isključivo u zajedništvu. Na to „nepotrebno“ pitanje nema odgovora jer Mariju i Josipa susrećemo na istom mjestu u Nazaretu, zaručene – što znači da se poštuju i istinski vole – ali i zatečene Božjom objavom koja će usmjeriti njihove živote prema roditeljstvu: majčinstvu i očinstvu. Prema Božjem naumu, upravo prema osnovnim krjepostima žene i muškarca koje Bog stvori na svoju sliku, možemo i moramo zaključiti da je sv. Josip, kao i Marija, odabranik Božji. Taj odabir jedinstven je i svojstven. Kao čovjek pravedan, kako kaže Sveto pismo, Josip je pravi svjedok svoje vjere i pripadnosti svojemu narodu. U njemu se ostvaruje i proročki navještaj da će isklijat mladica iz panja Jišajeva (usp. Iz 11, 1-10). Po njemu Bog ostade vjeran sluzi svojemu Davidu. Ovo promišljanje o odabraniku zaokružio bih još jednom odlikom sv. Josipa. On sam savršeno odabire onu koju je i Bog odabrao. Kako je krjepostan u svojoj ljubavi – zaručnica mu je Božja odabranica. Ne žena koja će njemu služiti, nego žena koja će Bogu služiti.

Živimo u vremenu kad čovječanstvo kao da zaboravlja da postoji očinstvo koje je stup, bez kojega nema budućnosti ni za obitelj, ni za čovječanstvo. Vjerujem da je opravdana briga za prava i jednako vrjednovanje spolova, kao posljedica patrijarhalnoga društva proteklih stoljeća, dovela do krivoga poistovjećivanja istih. Čovjek je, međutim, i muško i žensko, a oni nisu isto, nego tvore zajednicu. Ta potreba modernoga društva i ta „borba“ kao da se usredotočila samo na isticanje obespravljene žene (ne majke) pa je nestao i prostor za istinsku spoznaju i življenje očinstva. Ono što je po Bibliji bilo, i što jest normalno, nestaje. Otac ne okuplja više obitelj i otac je prestao biti stup vjere za obitelj. On više nije predvoditelj obiteljske molitve. On više svojim primjerom ne vodi svoju djecu u crkvu. On tako prestaje biti otac kakav je bio sveti Josip i kako su očevi odgajali svoju djecu tijekom povijesti. Zato posrnulomu čovjeku u modernom društvu treba ta obnova – ne vraćanje na staro. Treba mu ono Josipovo i Marijino iskustvo - biti odabranik Božji.

Sveti Otac, svjestan izazova sadašnjeg trenutka, proglašava Godinu svetoga Josipa i govori o njegovu liku. Ovaj se put dotaknimo kratko samo prve točke u njegovu Apostolskom pismu. On ga naziva „voljenim ocem“ i podsjeća da mu je tijekom povijesti posvećeno toliko crkvi, toliko zajednica i instituta. I u našem narodu odabran je za zaštitnika i čuvara naroda i Domovine. Znamo da mu se puk obraća raznim molitvama, a i svetci su mu se preporučali i molili njegov zagovor. Papa ističe svetu Tereziju Avilsku, koja ga je odabrala za zaštitnika i posrednika. Često mu se obraćala za pomoć i zadobivala je milosti za koje je molila. Uspjela je oduševiti mnoge za svetoga Josipa. Papa ističe da se povjerenje u svetoga Josipa sažima u izrazu „Ite ad Ioseph“ (Idite Josipu!).

Učinimo to i mi, moleći:

Pozdravljamo te, Čuvaru Otkupitelja i zaručniče Djevice Marije.Tebi je Bog povjerio svojega Sina;u tebe je Marija položila svoje povjerenje;uz tebe je Krist postao čovjekom.

O blaženi Josipe,i nama se očituj u svojem očinstvui vodi nas putem života.Izmoli nam milost, milosrđe i hrabrostte nas brani od svakoga zla. Amen.



� fra Martin Dretvić, OFM Conv., Vinkovci

Zašto i kako biti redovnica danas1

Gledano s ljudskoga stanovišta, tema nimalo jednostavna, a osobito danas i u ovom svijetu i naraštaju koji se pita: Pa čemu ovi služe?

A onda se i mi pitamo, sami sebe pitamo: Pa čemu sve ovo? Jesmo li prevareni ili zavedeni, ili smo zalutali? Nekad se nismo baš pitali ovo i ovako, jer je sve kipjelo od ideala i idealizma.

Ili se pitamo malo drugačije: Što je s našom karizmom? Što je s našom vanjštinom ili, još više, što je s našom nutrinom koja se vrlo jasno može prepoznati po našoj vanjštini.

Zašto sve ovako propitujem? - Znate, idem metodom cjepiva, da izazovem reakciju organizma na bolest i da tako pojačamo imunitet svojega redovničkog organizma. Zato i pitam bezbroj stvari, pitam i sebe, i vas.

Kakva je naša pojava pred svijetom? Ljudi nas čitaju kao bukvar! I lako se nađemo „odvagnuti“, nađemo se „prelagani“! I za nas važi: Mene, mene,

tekel parsin! Strašno je naći se prelaganim! Samo što se ta naša laganost „elegantno“ pretače u uobičajenu: liniju manjeg otpora. Jeftine Sotonine ponude…

Najveća rak-rana naše duhovnosti jest: linija manjeg otpora, tj. smanji, reduciraj, reformiraj, približi se svijetu. I baš zato postoji duhovna korupcija i male duhovne opsjednutosti koje iz toga proizlaze.

Skrivena korupcija hrani se linijom manjeg otpora. Zli traži naše pukotine i popuštanja, gotovo nevidljiva popuštanja, koja valja ozbiljno ispovijedati, ako želimo duhovno rasti… Ili ćemo možda venuti. Nije uzalud ona pjesma: Isuse, za tobom mi vene duša… Ako tako kažemo, odmah nam se nameće pitanje:

Od kojega smo mi to svijeta i kojemu svijetu mi pripadamo? Ako s tim još nismo raskrstili, u bilo kojoj etapi svojega života, onda smo mi u gadnom problemu koji se

zove: besmisao. A vjerujte, nema većega besmisla od promašena, frustrirana redovništva! No, o tome malo kasnije. O, kako je žalosno vidjeti redovničku osobu bez uvjerenja i žara! Izgubljena, duhovna lutalica ovim svijetom! Zombiji, mrgudi.

Općenito gledajući, svatko od nas ima svoju priču i svoju malu povijest o tome kako je ušao u redovništvo i kako ga sada živi ili životari. Iako u temelju sve paradoksalno, moglo bi se svesti na svetopisamski nazivnik ovako: Zaveo si me, Gospodine, i dadoh se zavesti… A to ostaje ljubavna tajna s Gospodinom, koja ide s nama do u vječnost! Tu je neobjašnjiv odgovor na sva pitanja.

To znači da smo mi isključivo Isusov odabir: Niste vi odabrali mene, nego ja sam odabrao vas, da rod donosite i rod vaš da ostane i da proslavite Oca nebeskoga. Zašto baš nas - to ne znamo, jer to je isključivo tajna ljubavi njegove prema nama, koja nema objašnjenja! Uostalom, koja to ljubav ima objašnjenja? Zato se nameće veliko pitanje: što ako smo u ljubavi počeli hladiti i ako je sve postalo mlaki plićak, a plićak je uvijek mlak. Usprkos svemu, ostaje ona istina izrečena od jednog duhovnoga pisca: Kad Nazarenac baci oko na nekoga, više ništa u životu nije isto!

1 Duhovna obnova za Milosrdne sestre sv. Križa, 4. prosinca 2020. godine, u Đakovu.



Dakle, ta prvotna ljubav jest nešto najvažnije, baš za sadašnji opstanak, za ovaj trenutak, a najviše za posljednje dane i svršetak ovozemaljskoga putovanja.

Kod većine redovničkih osoba život je pun uspona i padova, hosanâ i golgotâ, suhoća i pustinja, tama i besmisla, koje se polako slijevaju u duhovno stanje nemoći. A nigdje nikoga da pomogne! Zamislite paradoksa. Dogodi se da nam više pomognu laici, negoli naša braća i sestre u redovništvu. A nisu ljudi toliko zli, nego ih zli navede na takvu ravnodušnost, osobito nas, duhovne osobe.

Zamislite, biti u zajednici, sam bez ikoga, zajednička samoća i pustinja: k svojima dođe i njegovi ga ne primiše! Prisilno zajedništvo u svim činima, pa i u misi, ili rekreaciji, ili blagovanju! Stranci s neobjašnjivim nabojem netrpeljivosti! Ne podnosim tvoju pojavu… Bože, kako je to dijabolično! Zato mnogi, sablažnjeno, otiđoše!

Doduše, ne možemo reći da se ne pojavi tu ti tamo pokoja iskrica nade, ali samo da nam dadne do znanja da je Gospodin tu, blizu - pored nas!

Ili Gospodin uvijek pošalje neku Veroniku, nekog Šimuna Cirenca da nam ponese malo križa. Problem je u tome što se mi ne borimo junački, ne odupiremo se do krvi…, oslanjajući se na milost njegovu, kao Pavao… Ili se ne uzdamo baš ni u ono što molimo.

Svi se problemi nekako slijevaju u tri pravca: - problem vjere, - problem egzistencije i - problem komunikacije, međuljudskih odnosa. Problem vjere je kao vatra koju treba održati da gori, da grije i svijetli! A što ako toga nema? Kako raspiriti vatru koja možda tek tinja, samo što se nije ugasila?Ili, što ako stalno tražimo neki znak, od nekoga, ali znaka nema ni od koga? Onda je zadnja šansa, isključivo opet na bazi Svetoga pisma: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Ili pak,

pravednik će od vjere živjeti. A sve to opet počiva na bazi iskustva ljubavi, jer On je Ljubav, On nas ljubi i očekuje da ga mi ljubimo. To

je temeljna lozinka opstanka vjere.Ljubav je potpaljivač naše vjere. Pa i onda kad se čini da ne možemo dalje, kao s vapajem, Gospodinu: Jadan

ti sam ja čovjek, Gospodine, ne mogu više, već iznemažem! A Gospodin odgovara, kao i Pavlu: Savle, Savle, dosta ti je moja milost, jer i onako sve ja činim, a ne ti!

Često si umišljamo kako moramo biti uspješni i činiti organizirano velike stvari! Pa gdje i kako onda naći i održati vjeru? Odgovor je samo jedan: euharistija, Sv. pismo, i Bogorodica. I, snalazi se (druže)… Eh, da ne bi sve to bilo hladno i mlako, vjera mora biti afektivna, srcem, dušom i cijelim bićem i svim čulima!

Žarka. To kaže Bog u Sv. pismu! Došli smo više no ikad do toga, da s posljednjim atomom snage želimo održati neugasivi plamičak vjere u

prisutnost Isusa u presiromašnim prilikama kruha i vina, svakom dohvatljiv, ali ne više i prihvatljiv, s kojim se svatko poigrava kako mu drago!

Zato, glede euharistije: postoji samo jedan put, a to je adoracija uz Sv. pismo ili neki sveti tekst, i uz Bogorodicu, u poniznosti!



Ako toga nema, najprije se izgubi vjera, a onda pomalo i zvanje, i nastaje nepodnošljiv besmisao, osim ako si u vlasti, časti i novcima. To čovjeka pokondiri i izvitoperi do propasti, koja vodi ravno u paklenu crkvenu korupciju.

A problem egzistencije nastaje ili biva sve jači kako starimo i polako klizimo u neko stanje mira i nemoći, ali ne i spokoja, bez

statusa, a možda i bez zaduženja, počinje nas zahvaćati osjećaj nemoći, nepotrebnosti, suvišnosti, nepoželjnosti, besmisla.

Osjećaj straha, tjeskobe od budućnosti, jesmo li na pravom mjestu, dokle i kada, kamo i zašto. Zlomu je cilj poljuljati naše pouzdanje i povjerenje u Boga. Uznemiriti nas i baciti u tjeskobu. A mi s pravom tražimo malo mira i spokoja i neki „kutić“ svojega raja i smiraja.Usput rečeno, taj je kutić Isusovo Presveto Srce! U toj našoj poznoj dobi, pomalo se gubimo, tražeći izgubljeni raj vječne domovine. Velika je milost, već sada

virtualno napustiti sve što je zemaljsko. Jer, kad sam s tobom, Gospodine, ne veselim se zemlji. Razbaštiniti sebe od svega!

Međuljudski odnosi Na sve ovo, dolaze naši međuljudski odnosi koji idu kao sol ili kao melem na ranu. Sve ovisi kakva nam je

komunikacija, a ona ovisi o tome kakva je naša duhovna izgradnja, kakav je naš duhovni stil i profil, kakav je naš duhovni imidž.

Kakve su naše ljudske naravi, naši karakteri, navike, kućni i redovnički odgoj, tijekom godina, od mladosti i djetinjstva, jer svi po malo postajemo kao potrošeni akumulatori, što je sasvim u redu, ako smo se istrošili za Boga!

Ali što ako smo postali nepodnošljivo i netrpeljivo isfrustrirane redovničke osobe! Jer, prevažno je kako nas doživljavaju ljudi koji nas susreću. Nije moguće skriti pred ljudima naše manjkavosti u komunikaciji, unutar samostana ili izvan samostana. I za to treba imati herojski stupanj poniznosti i strpljivosti.

Najopasnija bolest našega staleža jest kada laici znaju što se događa u samostanima. A to se događa zbog nedostatka Isusove ljubavi među nama. A što učiniti kad nas, barem se tako čini, vanjske osobe bolje razumiju, negoli hladni ubojiti samostanci.

Tada postajemo pravi beskućnici, bez oslonca. Uzalud mislimo da nas oni „vani“ razumiju, ali to nije istina. Oni se više sablažnjavaju i sažalijevaju nad nama i počinju sumnjati u svoju vjeru koju mi narušavamo svojim nepouzdanjem u Gospodina. Upadamo u stanje samosažaljenja, umjesto da hrabreći sebe u Kristu podižemo svoju braću, pa bismo i sami od toga profitirali.

Ovdje je potrebno imati, jačati, hraniti, i u nadi protiv svake nade, gajiti i njegovati čvrstu vjeru, ufanje i povjerenje u Božju providnost.

Gospodina najviše boli, žalosti i razdire naše nepouzdanje u Njega, nije li tako rekao sv. Faustini? I s tim se najviše mučimo, premda nam Gospodin ponekad odškrine tračak te slatke sigurnosti. Sv. Terezija

Avilska kaže: Jadna je redovnička osoba koja ne živi od Božje providnosti i koja isključuje potpuno pouzdanje u Boga. Vjerujte, to je najslađi lijek u bogoposvećenosti: kušati sigurnost povjerenja u njega! I, na koncu svega, ostaje nam Bog, i samo Bog koji je naše dosta! Bog moj i sve moje, ponavljao bi sv. Franjo!

Sve što sam vam rekao, umanjena je anamneza i dijagnostički presjek stvarnosti od ulaska do zalaska u redovnički stalež, pa i pored sve trnovitosti, mi smo tu s upitnikom sebi i drugima:



Zašto redovništvo u ovom stanju i čemu i komu ono služi sada i uvijek?Zašto baš ona, zašto baš ja, zašto baš u ovaj Red ili Družbu? Odgovor na taj zašto je sljedeći: Pa zato jer to Gospodin tako hoće i zove k sebi i odabire onoga koga on hoće! Bez obzira na ishod, jer će

mnogi biti pozvani, ali će i otići, ostavit će Gospodina! Mnogi su pokušali staviti ruke na plug, ali su se previše okretali za ovim svijetom i napustili su njivu Gospodnju. Jer mnogo je radnika u vinogradu Gospodnjem, ali samo tu i tamo poneki radi (sv. Grgur Veliki).

Sve ovo dosad rečeno nekako su funkcionalna pitanja i odgovori, ali ostaje nam konačno dati esencijalni odgovor na pitanje:

Tko smo mi, redovničke osobe, i zašto postojimo?Na oba upita, odgovor je samo jedan: REDOVNIŠTVO JE PROROČKI ZNAK U SVIJETU!Po tom znaku ono ima svoj smisao ili besmisao, ali ne bez posljedica!Ako nas svijet ne podnosi zbog toga što smo Kristovi, u toj formi i danas, bit će gadno na sudnji dan, i za njih

i za nas! Gadno za njih što nas nisu prepoznali da smo Kristovi, a gadno za nas što nismo bili prepoznatljivi kao Kristovi. I opet, u to spada naš stil i profil svjedočenja i življenja evanđelja!

I još ako nas uhvati napast besmisla: tko sam, što sam i zašto sam - odgovor je esencijalne naravi, znači da je već punina u tome što sam u posvećenosti, a ne što ću nešto veliko učinti ili postići, jer Bog gleda našu nutrinu, a ne vanjštinu, ma ne znam kako ta vanjština sjajna bila. Zato se isplati biti u redovništvu jer je upravo to slika poziva na evanđeosku eshatološku gozbu Presvetoga Jaganjca Božjega.

I, još na kraju: biti vjeran redovnik i časna sestra jest nešto izvan ljudskoga poimanja!To je toliko veličanstveno: da oko ne može vidjeti, uho ne može čuti i u srce čovječje ne može ući, što je Bog

pripravio za one koji ostaviše sve i pođoše za Njim. Ali ne na silu!! Nego, ako hoćeš.To je razlog zašto Sotona uništava tolika zvanja - jer posvećeni redovnici nisu odgajani u duhu katoličke

mistike i Neprijatelj ih je nesvjesne zarobio, a ovaj materijalni svijet ih je progutao. Mnogi postaju slabi, prihvaćaju moderan način života, kao oni koji se navuku na medije, postaju opčinjeni

mentalnim tehnikama bez srca, tj. zajedništvo s mobitelom i drugom tehnikom…Mnogi od njih i nisu prava zvanja, nego su rezultat nedostatka razlučivanja u hijerarhiji koja je nekim osobama

dopustila da uđu u redovnički život i truju i rastaču zajednice iznutra. Tako i prava zvanja često propadnu, zbog nedostatka žara ljubavi i strasti za Bogom i duhovne budnosti, discipline i duhovne stege, askeze.

Kad se osoba ucijepi u redovnički život, ona sklapa brak sa žrtvenim Jaganjcem Božjim, s Isusom Kristom! Što to znači? To znači da Bog daje toj izabranoj osobi milost kakvu će ostatak čovječanstva postići na kraju

ovoga života, kada uđe u puninu duhovnoga svijeta. To je nešto čega je samo mali broj redovnika i svećenika doista svjestan. To neznanje uzrok je mnogim slabim zvanjima među katolicima danas.

Ako je Bog odabrao osobu za redovništvo ili svećeništvo, ta osoba postaje najveći neprijatelj Sotone. Ne postoji smrtonosnije oružje protiv sila zla, nego su posvećene osobe: svećenici, redovnici, i redovnice.

Oni pripadaju Bogu i Sotona to zna, ali i te posvećene osobe moraju prijeći preko mutnih voda progonstva, prije ulaska u Božju slavu.

Prema tome, duhovno govoreći, osoba koja je posvećena, ali nevjerna, isto je što i mrtva osoba!



Važno je znati da nas, katolika, u svijetu ima više od milijardu i dvjesto milijuna te da je udio svećenika i redovnika, u usporedbi s tim brojem, vrlo malen. A k tomu većina svećenika i redovnika začuđena je duhovnom tamom vremena.

Očito nismo dovoljno spremni suočiti se s vremenima u kojima živimo, a velik broj njih podliježe pritisku modernih bajki i blještavilu tehnologije i pomodarskih filozofija: hedonizma, mode i standarda. Mnogi su opčinjeni, zavedeni i opčarani blještavilom ovoga svijeta!

Doista, to je uzelo toliko maha da se čini da ne vjeruju u ono što propovijedaju, što godi ušima vjernika, a to je strašno, jer su izgubili pravovjerje, i to znači da srljaju u vječno prokletstvo!!! Ali, time povlače za sobom mnoge…

I, na samom kraju. Biti posvećen za redovnički život, znači biti oružje protiv sila zla i cijela sotonska vojska bit će svjesna te nove prisutnosti protiv nje. Oni će odmah poslati specijalne snage za borbu protiv toga posebnog: zavjetovanog, posvećenog i zaređenog vojnika Kristova! Takvomu će se vojniku ponuditi mito ili će ga se nastojati uništiti. Najčešća današnja praksa Sotone jest korupcija, jer podmitljive je najlakše uništiti. Neka nas Majka Bogorodica štiti od posrtaja.

Eto razloga zašto biti i ostati u redovništvu! Amen!

s. Nada Martinković

Zdravo Marijo

Pozdravljamo tebeRadosti OčevaPrijenosnice KristaZagovornice siromahaBolesnih melemeDjevo srca čistaMolimo tebeU radosti i boliSvakoga danaKad sjećamo seKruha i VinaI spasonosnihUskrsnih rana



� Priredila: s. M. Jacobe Wetzel

Litanije na čast blažene sestre Ulrike NischGospodine, smiluj se!Kriste, smiluj se!Gospodine, smiluj se!Kriste, čuj nas!Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!Sveta Marijo, moli za nas!

Blažena sestro Ulrika, moli za nas!Blažena sestro Ulrika, koja si živjela svjesna Onoga koji u tebi boravi, Blažena sestro Ulrika, koja si spoznala križ kao znak koji nas približava Nebu, Blažena sestro Ulrika, koja si željela biti ognjište kako bi sve ogrijala, Blažena sestro Ulrika, koja si bila siromašna, a ipak bogato obdarena, Blažena sestro Ulrika, koja si sve svoje pouzdanje stavila u Boga, Blažena sestro Ulrika, koja si strastveno ljubila,Blažena sestro Ulrika, koja si trpjela i radila samo iz ljubavi i za ljubav, Blažena sestro Ulrika, koja si željela imati ljubav prema svima, Blažena sestro Ulrika, koja nisi našla trajno boravište na zemlji, Blažena sestro Ulrika, koja si usrdno težila za sjedinjenjem s Bogom, Blažena sestro Ulrika, koja si se često doživljavala napuštenom i neshvaćenom od ljudi, Blažena sestro Ulrika, koja si silno čeznula za nebom, Blažena sestro Ulrika, koja si molitvom zadobila obilje milosti,

Blažena sestro Ulrika, koja si u molitvi nalazila svoj mir i svoju radost, Blažena sestro Ulrika, koja si bila svjesna da si ljubljena kao dragocjeno dijete Božje, Blažena sestro Ulrika, koja si također proživljavala sumnje i suhoće, Blažena sestro Ulrika, koja si spoznala vrijednost poniznosti, Blažena sestro Ulrika, koja si bila vidljivo praćena od svojega Anđela čuvara, Blažena sestro Ulrika, koja si živjela u dubokoj čežnji za euharistijom, Blažena sestro Ulrika, koja si bila posve sabrana u molitvi, Blažena sestro Ulrika, koja si ljubila Isusa kao svojega Zaručnika, Blažena sestro Ulrika, vjerna zagovornice kod Boga, moli za nas! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

- Moli za nas blažena sestro Ulrika,- Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.Pomolimo se:Oče milosrđa i Bože svake utjehe, ti si blaženu sestru Ulriku iz Hegnea pozvao na nasljedovanje tvojega raspetog Sina; da u poniznosti i ljubavi koja nema mjere vrši svoje svagdanje dužnosti. Po njezinu zagovoru udijeli i nama snagu da podnosimo protivštine svojega života kao nadopunu Kristovih patnja. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

S njemačkoga prevela: s. Rastislava Ralbovsky



� Dubravka Bašić

Križni put / Sveti Josip iz vječnosti promatra Isusovu muku

1. postaja – Isusa osuđuju na smrtKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te!Jer si svojim svetim križem otkupio svijet!

Bože, Tvojega Sina, osudiše!Zadrhtala mi je duša na tu nepravdu!Htio sam povikati: „Nevin, on je nevin!“Slava Ocu i Sinu…

2. postaja – Isus uzima na se križKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Zgrčena duha promatram: Isus, moj dragi Isus, uzima na se Križ, šutke je prihvatio osudu; šuteći je čvrsto stegnuo drvo križa…Slava Ocu i Sinu…

3. postaja – Isus pada prvi put pod križemKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

O užasa… Ljudi s obje strane puta, kojim Isus prolazi, pljuju po njemu, udaraju ga, guraju… On posrće, pada…Sinko, tako bih ti rado pomogao!Ustaje… Nastavlja put…Slava Ocu i Sinu …

4. postaja – Isus susreće svoju svetu MajkuKlanjamo ti se, Kriste , i blagoslivljamo te…

O Bože! Evo i Marije! Njezina ljubav obogaćivala je i Isusov, i moj život! Bio sam sretan što si nas izabrao da budemo na zemlji roditelji tvojega Sina. Teško im pada taj susret! Ona bi ga rado zamijenila, a njemu je žao što ga ona vidi tako izubijana i krvava.Slava Ocu i Sinu…

5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

O Bože! Isus je iscrpljen! Pomozi mu, Svemogući…Eno seljanina snažna, mogao bi pomoći… O Bože, hvala ti, hvala ti na Cirencu!Slava Ocu i Sinu…

6. postaja – Veronika pruža Isusu rubacKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

O Bože, pomozi…Isus je obnevidio od krvi, prašine, pljuvačke… Učini nešto …Ja bih mu tako rado pomogao…O Veronika, blagoslovljena bila ti i tvoj bijeli, mekani rubac…Eto, Isus je obrisao lice… Sada vidi put do Kalvarije… A ti, Veronika, ti si dobila njegov blagoslov i izmučeno lice utisnuto u rubac!Slava Ocu i Sinu…



7. postaja – Isus pada drugi put pod križemKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

O Bože, daj mu snage, pomozi mu, podigni ga…Hvala ti! Ustao je…O Sine Božji, Isuse, izdrži, izdrži…Slava Ocu i Sinu…

8. postaja – Isus tješi jeruzalemske žene koje plaču nad Isusom…Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Duša mi se grči dok pratim tvoj teški korak, Isuse…Žene plaču…Čujem tvoj glas: „Žene, ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i grijehe svoje…“Slava Ocu i Sinu…

9. postaja – Isus pada treći put pod križemKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Bože dragi, pomozi mu… Pao je… Kako bih mu rado pritekao u pomoć!Diže se polako…, polako…O Isuse koji si mi darovan, kako bih se htio brinuti o tebi…Tako ti je teško… Grijesi cijeloga svijeta pali su na te, a ja ti pomoći ne mogu!Slava Ocu i Sinu…

10. postaja – Isusa svlačeKlanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te…

Stigao si… Na Kalvariji si…Grube ruke svlače tvoju haljinu koju ti je Marija tkala… Svu svoju ljubav utkala je u njezino tkanje…Tvoje bolne rane krvare…Slava Ocu i Sinu…

11. postaja – Isusa pribijaju na križKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Sa svakim udarcem čekića nemoćan se tresem…Pribijene su tvoje ruke,Pribijene su i tvoje noge…Ruke – koje su ljudima uvijek činile samo dobro…Noge – koje su te nosile tamo gdje si bio potreban kako bi činio dobro…Slava Ocu i Sinu…

12. postaja – Isus umire na križuKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Gledam tvoju muku…Pogled svoje duše upravljam molećivo Bogu. Muk… Agonija…Tvoj glas: „Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio?“Da nisam već umro, umro bih sada s tobom. Slava Ocu…

13. postaja – Isusa skidaju s križaKlanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Gledam tvoje beživotno, izubijano tijelo… Tvoja je duša uza me, tješi me…Sretan si što je tvoja čovječja narav prošla sve ove patnje, a ostao si vjeran Bogu…Svojom Krvlju platio si spasenje duša!Slava Ocu i Sinu …

14. postaja – Isusa polažu u grob Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te…

Gledamo kako tvoje tijelo skidaju s križa, peru ga i u čisto platno umataju…Polažu ga u grob… Tvoja Majka i druge žene tješe se tvojim riječima da ćeš uskrsnuti… One se tomu nadaju, vjeruju u to, a mi znamo da će se to uskoro dogoditi!



� s. Rastislava Ralbovsky, priredila

U školi trpljenja - kako treba trpjeti?(nastavak, III. dio)

Kad je Bog pozvao Jeremiju, čovjeka boli među prorocima, na proročku službu, zavapio je on uplašen: Ah, Gospode Bože, gle, ja ne umijem govoriti: slabo sam dijete.“ (usp. Jer 1, 6) Ali, Bog se nije htio obazirati na njegove izgovore. Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. S pozivom na službu vezanu uz razne nevolje, Bog je dao proroku i snagu, da te nevolje i trpljenja može podnijeti.

Tako je i s nama. Kad se sjetimo kolike nevolje podnose ljudi, uhvati nas strah da će se i nama slično dogoditi. Možda i mi govorimo s prorokom: O Bože, vidi kako sam slaba, da toliko trpim. Ali Bog će nas utješiti, kao i proroka Jeremiju, jer ne će da budemo izuzetci od pravila, već će nam, kao i svim izabranima, dati i snage da trpljenje možemo podnijeti. Zato je Bog stvorio izvore na kojima možemo crpsti mudrost koja će nas poučiti k a k o ćemo trpjeti.

Vjera Prvi je izvor v j e r a. Neoboriva je istina da Bog nikomu ne daje križ koji bi nadilazio njegove snage. Zato

ne smijemo nikada reći: Ja previše trpim. Bog, koji istražuje srca i bubrege, najbolje zna koliko možemo trpjeti. Trebamo se, stoga, s velikim pouzdanjem predati mudrosti i dobroti nebeskoga Oca. Isto tako, ne tražimo nikada da nam Bog zamijeni jedan križ s drugim i ne želimo da se trpljenje što prije dovrši. Vjerujmo da je Bog za to već predvidio dan i čas koji je za nas najbolji.

Molitva Drugi je izvor snage m o l i t v a. U tjeskobi si zavapio i ja te izbavih, govori Bog svojemu narodu. Molitva

donosi čovjeku mir u trpljenju. Alban Stolz kaže: U svakom trpljenju možemo tek onda biti potpuno sigurni, da je to volja Božja i da služi našemu spasenju, ako smo se molili, da nas Bog od njega oslobodi, a ono je ipak ostalo, jer svako trpljenje može imati i tu svrhu, da molimo Boga da nas od njega oslobodi. I tek onda kad vidimo da Bog ne uslišava naše molitve, recimo mirno: To trpljenje mi je svakako nužno. Ovo pravilo potpuno odgovara Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu. U toj molitvi Isus spoznaje da Otac želi da on trpi i to mu donosi mir. Evanđelje govori da ga je anđeo okrijepio. Tako svaka molitva donosi s neba čudesnu snagu. Zato nas sv. Jakov ovako opominje: Pati li tko među vama? Neka moli! (Jak 5, 13)

VježbaTreći je izvor snage v j e ž b a. Bez muke nema nauke. Ako želimo nasljedovati Isusa, moramo i u patnji

steći umijeće. Bog kao mudri odgojitelj hoće da se priviknemo na trpljenje malo pomalo. Najprije se trebamo naviknuti podnositi male neugodnosti pa ćemo onda steći snagu i za podnošenje velikih patnji. Zato nije mudro uklanjati se malim neugodnostima, koje nas svakoga dana snalaze, bilo od Boga, bilo od ljudi. Ako se stalno drugima tužimo i jadamo na svoje nevolje, smanjuje nam se snaga za trpljenje. Prilagodimo se namjerama Božjim i trpimo šutljivo i odano. To nas jača. Odlučna će žena podnijeti boli kojih neodlučan muž ne će moći, kaže jedan biskup.



SuzeDaljnji izvor utjehe u trpljenju jesu i s u z e. One trebaju biti povezane sa srdačnom molitvom. Sv. Augustin

naziva suze „krvlju srca“. Sam Isus posvetio je taj dragocjeni dar kad je bol svojega srca nad nezahvalnim Jeruzalemom izlio u suzama. Po mudroj odredbi Božjoj žena lakše zaplače nego muškarac. U suzama se krije osobita moć, ali ih ne smijemo liti bez koristi. Ako znamo da će Bog tražiti račun za svaku beskorisnu riječ, to će još više tražiti račun za svaku uzalud prolivenu suzu. Sv. Ruža Limska bila je uvjerena da suze spadaju u Božju riznicu i da ih smijemo prolijevati samo na čast Božju. Kad je njezina majka jednom bez pravoga razloga počela plakati, rekla je: Što je to majko? Ti rasipaš blago koje samo Bogu pripada. Zar ne znaš da se ta dragocjena tekućina ima jedino Bogu prikazati za oproštenje grijeha?

No, Bog nam je dao suze i zato da si olakšamo patnje. Više puta u teškoćama nemamo drugoga olakšanja osim suza. Zato u teškoj nevolji pustimo samo da suze teku, ali se sjedinimo sa žalosnom Gospom pod križem, koja je sve rado prihvaćala iz Božje ruke - a za utjehu lila je gorke suze za svojim raspetim Sinom.

KrižK r i ž je najveći izvor jakosti u patnji. Pod Isusovim križem primamo utjehu u bolima i trpljenju. Svaka

ljudska bol iščezava u usporedbi s tjelesnim i duševnim patnjama Raspetoga. Ako su Isusove boli dokaz njegove ljubavi prema nama, ne ćemo li i mi svoje boli strpljivo podnijeti iz ljubavi prema njemu? Križ je mučenicima uvijek lebdio pred očima u njihovim mukama i olakšavao im boli. Biti Isusu sličan u patnji – to znači biti blizu njegovu Srcu, a koga On ljubi, napunja mu dušu obiljem utjehe i u najvećim teškoćama. Bog govori po proroku: S radošću ćete crpsti vodu iz izvora Spasenja. (Iz 12, 3) Zato je pobožnost muci Isusovoj prava potreba svakog vjerničkoga srca. Jedini Isus razumije naše boli. On nam jedini daje shvatiti vrijednost patnje. U njegovu križu naći ćemo utjehu. Ali, u pobožnosti prema križu Isusovu neka nam uvijek bude pred očima najveći ljudski uzor u trpljenju, Blažena Djevica Marija. Ona će nas najbolje naučiti kako se trpi s Isusom.

PrijateljiPo trpljenju postajemo vjernim prijateljima Isusu i Mariji. No utjehu u patnji možemo naći i među ljudima

koji su nam p r a v i p r i j a t e l j i. Duh Sveti u knjizi Sirahovoj osobito hvali pravo prijateljstvo koje se temelji na ljubavi prema Bogu: Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. (Sir 6, 14-15) No, takvi su prijatelji rijetki. U sreći dolaze čovjeku mnogi s prijateljskim licem, ali pravi se prijatelji poznaju u nevolji. Nevolja rastjeruje lažne prijatelje, a čisti i učvršćuje pravo prijateljstvo.

Pravi su prijatelji i dobre knjige koje u trpljenju donose mnogo utjehe, napose knjige duhovnoga sadržaja.

SakramentiNajsnažniji izvor jakosti i utjehe u trpljenju jesu s a k r a m e n t i. Euharistija, sakrament pomirenja,

bolesničko pomazanje. U njima ujedno nalazimo i lijek svojim patnjama. Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu dovikuje nam: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni - i ja ću vas okrijepiti! (Mt 11, 28) A sakrament bolesničkoga pomazanja ustanovio je za okrjepu u bolesti. Sv. Jakov opominje: Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. (Jak 5, 14-15) Ovaj sakrament nam je, dakle, dan ne samo kao okrjepa u bolesti, nego i za postignuće zdravlja. Zato je vrlo nerazumno odbijati ovaj sakrament iz straha da je on samo za umiruće, nego s pouzdanjem prihvatiti po njemu Božju pomoć u bolesti i nemoći.



Vidimo iz svega kako se dobri Bog pobrinuo da u gorkim časovima imamo utjehe i jakosti. Na nama je da u vrijeme kušnja i trpljenja crpimo milosti iz ovih izvora.

ZaključakPeter Antoniewicz, koji je i sam puno pretrpio, kaže: Trpljenje i ljubav, to su dvije poluge koje nam dižu srce

nad zemlju, dvije vatre koje ga čiste, dva izvora koja ga peru, dva krila koja ga iz svijeta uznose k Bogu. Što bi bio svijet, što bismo bili mi bez trpljenja i ljubavi?

Pravo podnesena bol daje nam više mudrosti i osjećaja nego sve knjige. Svijet nam govori da moramo trpjeti, a Bog nas uči kako moramo trpjeti. Svijet ne poznaje vrijednost trpljenja, zato od njega bježi. Bog zna koliko se blago u njemu skriva, zato nas ne štedi. Tko nije ništa trpio, taj i nije ništa. U sreći se srce grči, a u boli širi.

Ne zaboravimo nikad na svoj veliki poziv!Nek nam patnje razvijaju snagu, ali neka je ne otmu. Nek nam se srce pere u suzama, ali neka se u njima ne uguši. Neka nas patnje nauče promatrati Boga, svijet, ljude i sebe u pravom svjetlu. Neka nam oduzmu ljubav prema „svijetu”, ali ne prema ljudima! Trpjeti i šutjeti, trpjeti i ljubiti, trpjeti i djelovati - to neka nam bude misao vodilja u životu!

Prema: Grgur Galović, Marijina škola, Vjerski vodič za obrazovane žene i djevojke, Osijek 1923. (autor je glasoviti svećenik đakovačke biskupije).

s. Animira Adanić

Kamen na grobu

Ne kotrljajte kamen na moju ljubav!Skidajte pečat! Maknite stražu!Budite nadu u novi Život. Nosite radost svijetu i gradu.

s. Animira Adanić

Bogu hvala za sve

Bogu hvala za sve što nas je u životu „pokopalo“, za svaki navaljen kamen. Sve će to Uskrsnuće razvaliti i mi ćemo razumjeti „nije li to sve trebalo biti”!Od srca SRETAN USKRS!!!



� s. M. Margita Gašparovsky

Vrapčić Vani je padala kiša i grmjelo je. Izišla sam na balkon. Dva vrapčića, u zaklonu od kiše, šćućurila su se na

ukrasne izbočine, na samostanskoj kući (zgradi). Pomislila sam, dobro da su si našli zaklon. No, ne ostadoše dugo u tom zaklonu. Prvi prhne preko krova samostanske crkve a drugi sjede na rinu i počne pjevati. Baš ga briga što kiša po njemu pada. Pjeva kao da prkosi kiši i grmljavini. Pjeva kao da razgovara s oblacima, kao da se njega ne tiču kišne kapi koje se slijevaju po njegovu perju. Slobodan, ne boji se groma. (Istina, ja još nisam čula da je grom ubio vrapca!). To malo vode što ga pere i nije vrijedno spomena.

O, kad bismo se mogli ugledati u njegovu slobodu. Povremeno se treba i zaštititi, kad počne kiša i grmljavina. No, ostati šćućuren u zaklonu, sve dok ne svane sunce, omeđivanje je vlastite slobode. Život je takav da u njemu ima i sunca i kiše, i vjetra i grmljavine, pa i gromova. Životna je mudrost u pravo se vrijeme skloniti od nevremena, ali i nevremenu usprkos stati na rinu, razgovarati s oblacima, odgovarati pjevom na grmljavinu. Ako se odveć brinemo samo za svoj život, za svoje zdravlje, nikada ne ćemo (ili vrlo rijetko) radovati se životu, čak i kad kiša pada. Možemo i vestu obući, kako se ne bismo prehladili. Mi smo osjetljiviji od vrapčića. On ne dobije hunjavicu na kiši, kao što se to nama događa.

Znamo i sami da bez vode nema života. Treba li nam onda kiša? Pa, naravno. Ako Gospodin ne zalije vrt, onda ga moramo sami zalijevati. Potrebni su u našem životi i kišni dani ako želimo da vrt našega života uspijeva. Najbolje je Gospodnje navodnjavanje.

Nemilo nas je pogodila vijest o razornom potresu na Banovini. Bilo je uputno da se pogođeni potresom, koliko je to bilo moguće, sklone od urušavanja. No, ne bi bilo uputno da im ljudi nisu pritekli u pomoć, misleći da se Otac nebeski treba za njih brinuti. On je to i učinio upravo preko ljudi. S divljenjem smo slušali izvješća o volonterima, vatrogascima, vojsci i svima koji su pohrlili u pomoć pogođenima od potresa. Nije li tu izražena briga Oca našeg nebeskoga za sve postradale. Koliki su nazvali telefon za pomoć postradalima! Koliki su uplatili novac na žiro-račun Sisačke biskupije, koliki su svoj dar donijeli u župni ured ili u prostorije lokalnoga karitasa da budu proslijeđene potrebitima, koliki šleperi hrane i raznih potrepština za život dovezeni su u sisački Caritas… Glazbenici su svoju moralnu podršku izrazili pjesmom.

Nemojmo se tjeskobno brinuti za svoj život. Ta zna Otac naš nebeski što nam je potrebno. Ako se On brine za vrapčiće, još će se više brinuti za nas. Vrjedniji smo nego mnogo vrabaca! (usp. Mt 6, 25sl.) Isus nas time ne potiče na besposlenost, nego nam želi pogled usmjeriti na Očevo Srce, na Njegovu darežljivu ljubav koja se upravo preko ljudi očituje. U tome i jest njegova briga za postradale. Dotaknuo je srca ljudi da ne ostanu u svojem komforu, u vlastitoj kući, nego da se, unatoč kiši i snijegu, upute na Banovinu. Da unatoč kiši i grmljavini, poput vrapca, sjednu na rinu postradale kuće i popravljaju srušene dimnjake, uklanjaju ruševine.

Povjerimo Ocu svoj život, svoje dane, bili oni sunčani ili kišni, topli ili hladni, puni grmljavine ili tihe kiše. Bog se brine za nas. Ni vlas vam ne će pasti s glave bez njegova znanja a još više bez njegove brige, pune ljubavi i dobrohotnosti.

Sretan Uskrs!



� s. Krista Mijatović

„Proždrljivci’’ vremen@Promatram ljude oko sebe. Uglavnom nekud jure/žure. Slušam ljude oko sebe. Uglavnom govore: „Nemam

vremena.’’ To je prava enigma. Kako to da se u današnje vrijeme vremena nema, a kažu da se u davna vremena, vremena imalo?! Današnje vrijeme obiluje raznim tehničkim pomagalima koja čovjeku omogućuju brže obavljanje posla. Tako imamo: brzi internet, brze automobile, brzo čitanje, brzi tečaj stranoga jezika, brza dijeta, brzi kolač, itd. Sve je brzo, pa i čovjek. Po nekom logičkom zaključivanju, brzi bi čovjek trebao imati više vremena. No, baš naprotiv!

Brzomu čovjeku, jer je sve oko njega brzo, i vrijeme prolazi brzo. Ne znam jeste li se kad zapitali na kojem mjestu vrijeme najbrže prolazi. Pitanje je vrlo zanimljivo, a odgovor još zanimljiviji. Iznenadit ćete se, ali odgovor nije: „U brzom automobilu’’, nego: „Na stolici pred računalom/TV-om, odnosno s mobitelom u ruci ili u shopping centru. Na ta dva mjesta, ma samo dok trepnete, prođu sati i sati. Čini ti se: „Samo ću pogledati najnovije vijesti (tek toliko da sam informiran)’’ i otvoriš jedan portal, a onda te on odvede na pet drugih. Slično i na fejsu: „Samo ću brzo ažurirati svoj profil”, a onda ostaneš na svom i na tuđim fejsima duuugo, duuugo.’ I pitaš se: „Kad je brže prošlo to vrijeme?’’ Virtualni svijet ne samo da vrijeme ubrzava, nego ga i jede; baš doslovce guta. Ništa drugačije nije ni u shopping centrima. Nedjelja u Portanovi ili u AvenueMall-u prođe u hipu, ali zato svaka minuta nedjeljne mise traje čitavu vječnost. To uopće ne začuđuje ako se zna da je crkva mjesto gdje vrijeme prolazi najsporije. Eto, u takvoj je situaciji suvremeni čovjek. A u kakvoj su situaciji suvremene časne sestre?

Virtualni svijet probio se i unutar samostanskih zidova i nezaustavljivo se širi. Broj „proždrljivaca’’ vremena iz dana u dan množi se i sve su pametniji. Primjerice, u samostanu je u početku bilo toliko računala da ih se može nabrojati na prste jedne ruke, a danas svaka mlađa sestra ima prijenosno računalo. Mobiteli pak nisu bili pametni kao danas. Znam, vremena se mijenjaju; današnje su prilike takve da se bez toga ne može raditi.

Ipak, zapitaj se, sestro, broji li se tvoje vrijeme provedeno na internetu/TV-u/mobitelu u minutama ili u satima! Ako je riječ o satima, previše hrane daješ „proždrljivcu’’ vremena, trebao bi na dijetu hitno. Sjeti se, jednom ćeš pred Bogom odgovarati za svaki zalogaj koji si dala „proždrljivcu’’ jer si te zalogaje otkidala od Nekoga tko je izgladnio za tvojim vremenom. Okreni se oko sebe; pogledaj: Tko bi to bio... I počasti Ga obilno - svojim vremenom. Dobar tek!;)



� Nedjeljka Andrić-Novinc

Cvrkut je njihovo uzdarjeIzvore svraćaš u potoke što žubore među brdima. Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.

Kako su brojna tvoja djela Gospodine! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja tvojih stvorenja. Blagoslivljaj dušo moja Gospodina!

Navedeni dio teksta iz prekrasnoga Psalma 104., koji s radošću pjevamo u Vazmenom bdijenju, potaknuo me na pisanje ove istinite priče.

U prolazu kroz dvorište stalno je smetala jedna osušena grana starog jorgovana. Katarina ju je konačno odrezala i privremeno stavila u malu pomoćnu šupu za drva, u kutu dvorišta, ispod stare višnje, s namjerom, kada ugrabi neku priliku da ju isječe za loženje. Dvorište njeno i susjedno pravi je mali park pun zelenila. Tu je obitavalište mnogih ptica. Ne zadržavaju se one tu samo zbog raskošnih krošnji, već i zbog velike darežljivosti. Katarina nije zimi žalila novca za kupnju žita i ječma, a i sala, kojega bi vješala o grane voćaka i grmova. Znala je da ptičice oskudjevaju tada na mušicama, crvićima i sjemenčicama. A i skupljala bi kišnicu u razne posude kako bi ljeti, po velikoj žegi, mogle utažiti žeđ. A zimi bi toplom vodom otapala led na zaleđenoj prikupljenoj kišnici, i opet da bi ptice mogle piti.

Jednoga jutra usred hladne zime krenula je Katarina u malu šupu s namjerom da isječe onu granu za odlaganje vatre. Bila je prepuna malih grančica koje su se dobro posušile preko ljeta. Zakoračivši u nju, iznenađeno je ustuknula. Kroz vrata naglo je izlepršalo jato vrapčića. Vidjela je po tragovima njihova otpada da se oni tu sklanjaju od kiše, hladnoće i snijega, a i da im je to čak i noćno prebivalište. Prošaptala je za sebe: O drage ptičice moje, kako ste se snašle. Koliko god da ostavljate smet za sobom, ne ću vas otjerati. Ta, ja imam toplo i čisto sklonište, a vi ste zadovoljne i zahvalne na ovoj zapuštenoj šupi, punoj paučine, prašine i starih odbačenih stvari. Ma, bit će vatre i bez tih grančica. Mogu se kupiti i kockice za potpalu, a ova suha grana vama je sada potrebnija. Zar da vam uništim stanište, samo zbog to malo drvašaca i triješća što bi izgorjelo u dan-dva?! O ne! Uzvratit ćete vi meni u rano proljeće svojim radosnim cvrkutom. To će mi dušu odijevati u ljupkost. Ljetna jutra razbuđivat će mi vaši novopridošli ptići milim pjevom. Jer, ‘i vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje’ ( usp. Ps 84). U mirisnu jesen, čopkajući sazrelo voće, podsjećat ćete me da treba obrati ljetinu i spremiti za zimu, jer nadate se da će od prikupljenog i spremljenog nešto doteći i za vas. A kada ponovo u zimu mrazi otvrdnu zemlju, a grančice na stablima prekriju hladne snježne pahulje, ledeni kristalići okuju gole grančice, čekat ćete moju ispruženu ruku da vas nagradi za svu radost koju ste mi priskrbile tijekom cijele godine svojim cvrkutom. Samo se vi gnijezdite i dalje. Ma, i u sivilu, i u hladnoći zime vaša prisutnost govori o našem zajedništvu tijekom godine, o ljepoti proljeća, o toplini ljeta i zrelosti jeseni. Vaš, sada tek jedva čujni cvrkut, unosi mi u život nadu da ćemo opet, ako bude volja Božja, zajedno dočekati radost proljeća i njegove blagotvorne sunčane zrake, koje će izmamiti prve pupoljke na stablima. Odmarajte svoja krila za proljetni let.

Vrijeme korizme blagotvorno je vrijeme za svakoga od nas, kada trebamo i možemo u svetoj kupelji, po ljubavi i milosrđu Božjem, otapati vlastite ledene iglice oko svoje duše, koje smo nakupili kojekakvim životnim brigama i nevoljama, našim dvoumnostima i slabostima, pa čista, topla i radosna srca, poput rascvrkutanih ptičica, dočekati milinu uskrsnoga jutra, pjevajući hvalu Bogu: „Aleluja, aleluja!“



s. Animira Adanić

On uvijek te prati

On uvijek te prati, pa ako i noga ti pukne, on ne ustukne i briše dan po dan u svojem planu sve dok liječnici ne zaliječe ranu, i dovodi ljude k tebi koje možda nikad susrela ne bi, i čeka one što ne će pa ne će, one što milost ih Božja ne gane, ni tvoje noći neispavane. Možda se čeka čudo još veće kao kad Isus k Lazaru ne će, tek četvrti dan, kad do kraja život će strti, i reći: Ja sam Gospodar života i smrti!

s. Mariangela Žigrić (1931.-1997.)

Nova krunica

Umjesto Oče naš: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po tvojoj riječi!“Umjesto Zdravo Marijo: „Marijo, milje moje, ljubim Te!“Umjesto Slava Ocu: „Isuse, Srce Marijino, smiluj nam se!“

Iz Dnevnika, 13. 9. 1966.

s. Mariangela Žigrić (1931.-1997.)

Svetom Licu

Gospode, Gospode moj,Lice mi tvoje bolno pokaži,Ja druge želje nikakve nemam.Nek oči moje ne znaju višeDo Tebe zgažena, lik ni jedan.

Nek uvijek one gledaju samo Kroz zavjes rumen od Krvi tvoje;Nek u svem žiću ja slasti nemam –Do boli tvoje…

Nek uši moje ostanu gluheZa smijeh i pjesme…Nek boli tvoje naviru stalnoIz bijedna srca.

Isuse dragi,U dušu moju, molim, otariLice ti puno boli, gorčine…Isuse dragi,Sve ono što nitko više neće,To daj, molim te, baš to daj meni…Daj mi, o daj mi, Marijin Sine…

Sve ono što nitko više neće,Upravo ono meni bijednoj daj.

Sve ono što nitko prihvatiti neće,To daj, molim, upravo to daj meni.

Iz Dnevnika, 7. 5. 1965.



Da poslušam što mi to Gospodin govori.

Srce ti svoje dajem

Srce svoje otvaram da u njega uđeš, da u njemu nađeš sklonište i hranu obilnu. Nahrani se mojim Srcem! Smiri se u mojem Srcu.Evo, Duha ti svojega dajem. Izlijevam ga na žedno tlo. On će u tebi moliti neizrecive uzdahe,On će u tebi kliktati, On će opijati tvoje sićušno srce mojom ljubavlju. Traži me i dat ću ti sve! Vjeruj u moju Ljubav! Vjeruj da mogu nasititi čitav svijet,jer ja sam Bog, a ne čovjek. Moja su radost djeca čovjekova. O, kako čeznem za vama, djeco moja! Zašto ne dođete bliže? Zašto se bojite Života? Dođite, djeco! Dođite, ljubljeni moji! Za vas živim. Vas, ljubljeni moji, molim da dođete na Izvor, da ne umirete žedni pokraj Žive Vode. Dođite, djeco moja! Dođite!

A tebi, Ljubljena moja, cjelov Mira. I blagoslov na čelo. Ljubim te ljubavlju vječnom! – reci to svima koji me traže. Dovedi ih k meni! Utaži moju žeđ! Nasloni se na moje grudi, privini se na moje Srce, stavi svoje usne na Izvor Života i pij. Napoji se Ljubavlju mojom! Tako ću biti sretan dok ti piješ, jer ja sam Život. Moj je život darivanje iz ljubavi.

M. J., 1984.

B. M.

Jecaji duše i čežnja za Živim

Duša mi se, o moj Bože, kao povoj stegla.Cijedi se i znoji,u mukama teškim je.Osluhni se, o slave Kralju,pogledaj slugu svojega.Evo za petama mi koplje šiljato, oko mene oganj plameni.Zamke se mnoge preda mnom otvoriše, dušmanin mi jamu kopa.O, zar ćeš dopustiti, Bože, Bože Svevladaru, da čovjek tvoj propada?Ne pusti me, Bože, u zamku ptičarsku, od zloga lovca dušu mi sačuvaj.Evo padam nice s grašcima znoja, u jecaju duše, padam.Pred tebe, Ljubljeni, koji nikad nisi ostavio naroda svoga, tebi svoju izlijevam tužaljku, pred tobom dlanovi se moji grče, koljena klecaju, jer si se, o Bože, sakrio na goru svoju.Priđi mi i uzdigni se! Obasjaj slugu svojega, dopusti mi osjetiti bol srca tvojega, dopusti mi da duša moja bude osvijetljena radošću uskrsnuća tvoga. Amen.



� s. Jolanta Sigeti (1941.-2016.)

Meditacija – Presveto TrojstvoOvih sam dana duboko obuzeta doživljavanjem Presvetoga Trojstva: Otac, ispružene ruke, spreman sve

nas prihvatiti, blagosloviti, sve nam dati što ga zaištemo… Očeve su grudi otvorene. U njima je Sin – Isus – otvorena Srca – sav se daje nama, sve nas prima u svoje Srce, ljubi nas, sav je tu radi nas… Duh Sveti, ljubav Oca i Sina, obavija ih i spaja u jedno, ali to nije zatvoreni krug. Tri božanske Osobe – oni su i Otac, i Sin, i Duh Sveti, zajedno otvoreni i spremni sve nas prihvatiti. Otac na svoju Ruku, Sin u svoje Srce, Duh Sveti obaviti nas samim sobom, svojom Ljubavlju, jer On je Ljubav. Tako ih promatram danima, divim se božanskoj Mudrosti, dosjetljivosti, a povrh svega božanskoj Ljubavi. Divim se i uživam.

iz Duhovnog dnevnika, 1. 3. 1994.

� B. M.

Poput zrnaIako je nutarnji mir potpuni odnos s Gospodinom, ja se trudim ugoditi braći, steći u sebi mir prema njima.Trudim se i ljubim ih svakog jednako, i kad su tužni i veseli, ili pak ljuti na cijeli svijet.Ja ljubim njih sve, jer su oni moja škola.Oni su moja poniznost i moja žrtva.Veselim se njih utješiti. Veselim se s njima plakati.Uvidjeti radost u njihovim očima, i srcem svojim zaigrati.Bolesna uslužiti i njega ljubiti.Svakog jednako.Baš poput zrna koje, kad proklija, širi korijenje, iako tanko i slabašno, ali puno vjere za opstanak.Tako i moja duša pušta korijenje prema braći, prema sinovima Božjim.Prema njima pušta i s njima raste poput zrna, a plod obilati donosi samo u Gospodinu.Zato, ne bih se strašio, već dapače, žudim da izgorim u Križu Ljubavi za svoju braću.Poput daška tek je čovjek. Veselim se, dakle, njima i Bogu u njima i preko njih tražim Boga. U svakom je posijao sjeme, o da, sjeme ljubavi. Ne mogu mrziti jer sam stvor Božji, ali mogu ne ljubiti njihov loš karakter. Karakter ne mogu promijeniti, ali ga mogu prihvatiti. Prihvatiti mogu, ali ne smijem izgubiti odgovornost koja mi je dana, a to je: Bdijte, jer ne znate časa.


Nadi dajemo lice

� s. Valerija Široki, provincijalna poglavarica

Zoom–sastanak provincijalnih i vikarijatskih poglavaricaOtkako se u proljeće ove godine pandemija, uzrokovana koronavirusom, proširila cijelim svijetom, imali

smo kao pojedinci i kao zajednice potpuno nova, a ponekad i duboka iskustva. Neka od njih značajna su i za našu budućnost. Zato su sestre iz Vrhovnoga vodstva smatrale važnim pozvati sve provincijalne poglavarice (13) i poglavarice vikarijata (3) na izmjenu iskustava o životu tijekom te pandemije.

Sastanak je održan 30. studenoga 2020. godine putem aplikacije Zoom. Radilo se u dvije jezične skupine (njemačka i engleska). Bilo je to iskustvo u kojem smo osjetile sestrinsku povezanost i koje nas je međusobno ohrabrilo.

Doživjele smo snagu riječi naše suutemeljiteljice blažene majke M. Terezije: Imajte strpljenja, izdržite, mo-lite i pouzdajte se u Boga.

� s. Nada Martinković

Predavanja održana za sestre u ĐakovuSestra Rastislava Ralbov-sky: Naša je domovina na nebesesima Predavanje s. Rastislave Ral-bovsky održano je sestrama u Đakovu 6. studenoga 2020. godine na temu: Naša je do-movina na nebesima, prema mislima isusovca o. Alfreda Schneidera (1931.-2016.).Sestra Monika Hančić: Me-sijanska nada u Svetom pi-smu i u liturgiji došašća Ovdje navedenim nizom predavanja o Svetom pismu sestre su se pripremale u vri-jeme došašća:

13. studenoga – Sveto pismo, općenito20. studenoga – Mesijanska nada u Svetom pismu i liturgiji došašća – 1. dio27. studenoga – Mesijanska nada u Svetom pismu i liturgiji došašća – 2. dio


Nadi dajemo lice

� Paula Nikolić, aspirantica

Priprema za blagdan sv. Elizabete UgarskeUoči blagdana svete Elizabete Ugarske, koji s Crkvom obilježavamo 17. studenoga, postulatsko-formativna

zajednica pripremila je kratak prigodni program, prikazan u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova.Sveta Elizabeta zaštitnica je Trećega reda sv. Franje i Franjevačkoga svjetovnog reda. Iako je bila plemkinja,

život joj je bio obilježen poniznošću i brigom za siromahe. Postulantice i aspirantice, sa svojom odgojiteljicom s. Dorotejom Krešić, započele su program kratkim predstavljanjem života svete Elizabete. Nakon toga slijedio je scenski prikaz događaja u kojem je Elizabeta kleknula pred Raspetim, odrekla se sjaja zlatne krune te raz-matrala o trnovoj kruni Raspetoga Kralja. Elizabetino ponašanje nije bilo prihvaćeno na dvoru, što je također uprizoreno prikazom ponašanja njezine svekrve i sluškinja.

Nakon kratkoga igrokaza, uz laganu pratnju gitare, uslijedio je meditativni dio kojim su nas pozvale na na-sljedovanje Krista Raspetoga po primjeru svete Elizabete. Kako bismo u tome uspjele, zajedno smo se pomolile svetici. Program je završio molitvom sv. Elizabeti svih prisutnih sestara i pjesmom „Elizabeto, mila ti“.

Nekoliko prigodnih riječi okupljenim sestrama uputila je provincijalna poglavarica s. Valerija Široki. Nagla-sila je da smo pozvane i mi, poput sv. Elizabete, stavljati krunu ispod križa Kristova i time pokazati komu pri-padamo i komu služimo, tko je Gospodar. Povezala je to s franjevačkim pravilom preko kojega nas na to potiče i sv. Franjo jer smo pozvane u sadašnjem vremenu, poput sv. Elizabete, hrabro služiti potrebitima, što pokazuju i naše sestre, osobito one koje pomažu zaraženima koronavirusom.

� s. Marija Klara Klarić

Kolači za stradale u potresuU ranim jutarnjim satima 16. siječnja 2021. godine krenule smo nas tri Milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova

prema Banovini. Želja nam je bila susresti ljude koji, zbog posljedica katastrofalnoga potresa, prolaze teške dane svojega života, u velikom strahu. Uz lijepu riječ ohrabrenja i molitve darivale smo ih domaćim slavonskim kolačima. Kolače su priredile naše drage mame i bake s kojima mi, sestre, surađujemo. Uz kolače i razgovor darovale smo im krunice i još nabožnih predmeta koje su naše starije i bolesne sestre poslale, uz pozdrave i molitve. U kratkim susretima sa stanovnicima mogle smo puno puta čuti riječ zahvale na svemu, posebice na po-novnom daru života. Susrećući ljude koji su izgubili ili svoje voljene, ili zdravlje, ili kuće, primijetile smo kako su zadovoljni s onim što sad imaju. Nije se mogla čuti riječ očaja ili pritužbe ni na koga. U kasnim večernjim satima vratile smo se kući, obogaćene iskustvom susreta s tim divnim ljudima.


Nadi dajemo lice


Kršćanska solidarnost i stradanja izazvana potresom Nadbiskupijski dan molitve i pokore za prestanak pandemije te za žrtve potresa.

Dana 8. siječnja ove godine održan je Nadbiskupijski dan molitve i pokore za prestanak pandemije te za žrtve potresa. Sestre su sudjelovale i uključile se u ovaj program i u samostanskoj crkvi, i u kućnim kapelicama.

Sestre u Samostanu u Đakovu mole i djeluju

Sestre su svakodnevno pratile događanja u Sisačkoj biskupiji i na području Banovine. Molitvom, žrtvom i novčanim sredstvima izražavaju svoju blizinu ljudima u nevolji, djelotvorno pomažuću stanovništvu ugrože-nom potresom.

Ima više naših redovničkih zajednica koje su odlučile istinski i u skrovitosti zauzeti se za duhovne i tjelesne potrebe onih koji su potresom izloženi posebnim kušnjama. Osobito naše starije i bolesne sestre, a i neke druge zajednice, odmah su sklopile ruke i svjesno prigrlile žrtvu kao svoj doprinos poboljšanju prilika.

A neke od sestara i zajednica, prema svojim mogućnostima, odlazile su do stradalih ljudi i na razne načine iskazivale im svoju bliskost.

� Franka Dobranić i Gabriela Radaš

Kandidatice i postulantice predstavile našu Družbu u Borovu Naselju

Na nedjelju Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2021. godine, odazvale smo se, na poziv fra Slavka Milića, župnika, te smo animirale euharistijsko slavlje u crkvi Gospe Fatimske u Borovu Naselju. Na misi, koju je pred-vodio fra Marko Vuković, župni vikar, svirale smo, pjevale i čitale. Fra Marko nas je u propovijedi potaknuo da se prisjetimo svojega krštenja svaki put kada se znamenujemo znakom križa. Na kraju mise fra Slavko pozvao nas je da se ukratko predstavimo.

Sestra Doroteja Krešić rekla je nekoliko riječi o našoj Družbi, a postulantice i aspirantice pojedinačno su se predstavile. Nakon završne pjesme djeci smo udijelile malo slatkiša, a ostalim župljanima letke Družbe. Posebi-ce nas je razveselilo što su župljani bili zainteresirani za razgovor i postavljali su nam razna pitanja. Večer smo završile kratkom zakuskom kod braće franjevaca, kojima zahvaljujemo na pozivu i gostoprimstvu. Velika hvala i župljanima koji su nas primili, s nama pjevali i za nas molili.

Bilo nam je drago na tako poseban način proslaviti nedjelju Krštenja Gospodinova i nadamo se novim takvim susretima.


Nadi dajemo lice

� s. Finka Tomas

Sestre iz Đakova i Zagreba organizirano u akciji za pomoć stradalima u potresu

Na inicijativu Unije VRP-a i pred-sjednika Hrvatske redovničke konferen-cije fra Slavka Sliškovića, OP, te na po-ziv s. Smilje Čirko, KBLJ, koordinato-rice Distributivnoga centra Caritasa Si-sačke biskupije, da redovnice pomognu u razvrstavanju robe, koja neprestance stiže za stanovnike ugrožene potresom u Sisku, Petrinji i okolnim selima, oda-zvale su se redovnice različitih družbi, među kojima su bile i Milosrdne sestre sv. Križa. Sedam ih je došlo iz Đakova, a 8 iz Zagreba, s Vrhovca.

S obzirom na to da Caritas radi danonoćno i prima robu iz najrazličitijih strana, pomoć, koju su redovnice pružile, ostvarena je u nedjelju, 17. siječnja od 13 sati do večeri. Na samom početku akcije sestre su posjetili i pozdravili, uz domaćeg biskupa mons. Vladu Košića, vrhbosanski nadbiskup i kard. Vinko Puljić s vrhbosan-skim nabiskupom koadjutorom, mons. Tomom Vukšićem. Zajedno su se sa sestrama pomolili na početku rada, a one su se potom prihvatile posla, razvrstavajući robu po uzrastu i slažući je u kutije. Ozračje je bilo ugodno i marljivo se radilo. Biskup Košić zadržao se duže vremena sa sestrama, blagoslivljajući u zahvalnosti njihov rad. Pred kraj akcije bila je pripravljena večera za sve sudionike. Biskup Košić zadržao se sa sestrama u razgo-voru o brigama, potrebama i trajnim strahovima stanovnika zbog potresa koji ne prestaje. Na kraju su svi bili zadovoljni obavljenim poslom, koji je ipak samo jedan skromni dio u svemu što osoblje Caritasa, na čelu sa s. Smiljom, još čeka.

Oko 19 sati sestre su se (njih 63) vratile svojim zajednicama, zadovoljne zbog sudjelovanja u ovoj plemenitoj akciji. Svakoj je pojedinoj bilo drago što su imale tu milost i mogle dati svoj doprinos.

� s. Viktorija Šimić

Dan molitve za suzbijanje trgovine ljudimaVeć nekoliko godina Milosrdne sestre sv. Križa diljem Hrvatske, a tako i svugdje u svijetu, 25. studenoga

zajedno promišljaju o globalnom problemu trgovanja ljudima i mole za prestanak toga zla, kao i za sve žrtve, u skladu s motom Kongregacije: „Potreba vremena volja je Božja”, svjesne da je zauzimanje za žrtve trgovine ljudima, kao i rad na suzbijanju toga zla, goruća potreba našega vremena.

U Konstitucijama, Čl. 62., čitamo: „Svaki čovjek koji trpi nevolju naš je bližnji. Bila njegova nevolja mala ili velika, ona je poziv milosrdnoj sestri.” A papa Franjo nazvao je trgovanje ljudima „najvećom otvorenom ranom čovječanstva”.

Neka nas zagovaraju naši utemeljitelji, kao i sv. Bakita, zaštitnica žrtava trgovine ljudima.


Nadi dajemo lice


Nedjelja Božje riječi 2021. godineU samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova sestre su, u predvečerje Nedjelje Božje riječi, klanjanjem,

molitvom i pjesmom, te slušanjem liturgijskih čitanja započele slavlje ove nedjelje. Na sam dan Nedjelje Božje riječi ujutro, prije svete mise, svečanom su procesijom s križem i Biblijom odale

čast Svetomu pismu i samoj Božjoj riječi. Predvodnik misnoga slavlja bio je doc. dr. sc. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve.

U svojoj propovijedi misnik je, počevši od evanđeoskoga izvještaja liturgije Nedjelje Božje Riječi, u kojem Isus upućuje poziv učenicima: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk 1, 14-20), povukao para-lelu s evanđeljem u kojem je Isus propovijedao velikom mnoštvu iz Petrove lađice. Naglasio je kako su „ljudi tražili Isusa kad je propovijedao, također i Pavla, te kako će ljudi tražiti onoga tko im ima što dati, jer su gladni Božje riječi i nade koju im daju oni koje je Isus poslao.“ Zatim se osvrnuo na sv. Antuna Pustinjaka, kojega smo proslavili nekoliko dana prije, a „koji je živio na rubu pustinje, a ljudi ga nisu pustili na miru. Bio je izmoren od svijeta, jer ljudi su od njega tražili pomoć. I zato nemojmo kukati kakav je svijet, nego kukajmo nad sobom, imamo li što dati, jesmo li prisni s Isusom i s Božjom riječju, na koju Crkva danas stavlja naglasak.“ Zatim je naglasio kako su pozvane osobe svjesne da Isusa trebaju staviti u središte života te također imaju svijest misij-skoga poslanja, ali i opasnost: svijest o patnikovoj pravednosti.

Potaknuo je zatim na ustrajnost u čitanju Božje riječi, uvijek iznova: „Što se događa kad čitamo Božju riječ, jedanput, drugi put…, više puta? Nakon toga najednom nam dolazi razumijevanje Božje riječi, koje prije nismo imali. Ponesite Božju riječ kad idete na klanjanje ili meditaciju! Kad se držimo Božje riječi, mi se držimo ‘hrane’ i Božja nas riječ tada oblikuje. Božja riječ ima snagu dotaknuti nam srce, otvoriti nam ljubav, onda sve postaje drugačije. Isus je potaknuo da ostanemo u njegovoj riječi, da ostanemo u njegovim zapovijedima i tad ćemo dobiti sadržaj života. Božja će nas riječ nositi i ne ćemo sebe staviti u središte života, nego Isusa.“

Propovjednik je zaključio: „Božja nam riječ daje svijest da imamo poslanje zagovarati ovaj svijet, ne umoriti se, nego ljubiti ovaj svijet, jer Bog ga isto ljubi.“


Redovnička slavlja

� s. M. Zoja Komani

Doživotni zavjeti s. Nikete Krasniqi i s. Gjoane BisakuU katedrali sv. Majke Tereze u Prištini s. Niketa Krasniqi i s. Gjoana Bisaku,

21. studenoga 2020. godine, doživotnim zavjetima obećale su da će cijeli život živjeti u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Tri su to zavjeta koji karakteriziraju redovnički život u Katoličkoj crkvi.

Svečanu misu predvodio je mons. Dodë Gjergji, prizrensko-prištinski bi-skup, s kojim je koncelebriralo nekoliko svećenika.

Bog je voditelj ljudi i vremena. U ovo ozbiljno vrijeme pandemije koronavi-rusa, s. Niketa i s. Gjoana, bez svečane nazočnosti provincijalne poglavarice s. Valerije Široki i sestara koje bi došle iz Hrvatske i Crne Gore (Bar), i njihovih

gostiju: svećenika i časnih sestara, kao i rodbine i prijatelja, učinile su ovaj, za njih vrlo važan čin doživotnoga posvećenja Bogu, kako kaže i moto njihove posvete: „Potreba vremena volja je Božja!” (otac Teodozije Floren-tini, utemeljitelj Družbe)

Papa Franjo objašnjava: „Redovnički život znači ostaviti sve i biti obuhvaćen Isusovim pogledom“, i na-stavlja: „Molimo od Gospodina nove oči, koje znaju vidjeti milost, potražiti bližnjega, nadati se.“ Papa zatim poručuje redovnicima: „Za Njega ostavili ste najvažnije: bogatstvo, stvaranje svoje obitelji. A zašto ste to uči-nili? Jer ste se zaljubili u Krista. Redovnički je život ova vizija: vidjeti što više vrijedi! Posvećena je osoba ona koja svakoga dana kaže: ‘Sve je milost, sve je dar koji primamo iz Božje ruke.’ Danas mnogi u drugima vide samo preprjeke i komplikacije… Dok redovnici i redovnice, koji žive Kristovu sličnost, pozvani su svijet gledati njegovim očima, očima punim milosrđa, očima koje ne osuđuju, već potiču, oslobađaju, tješe.” Zatim se Papa usredotočio uglavnom na tajnu redovničkoga života: „Nemojte se nikada okrenuti od Boga, izvora nade. Mi postajemo slijepi ako ne gledamo u Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo, ako ga ne štujemo svakoga dana!“ Ovako je tumačio Sveti Otac redovnicima njihovo predanje tijekom mise na XXIV. svjetski dan posve-ćenoga života.

Mons. Dodë Gjergj u propovijedi je, između ostaloga, rekao: „Za Crkvu je ovo doista vrlo velik trenutak jer dvije krštene duše, na vrhuncu svoje duhovne zrelosti, žele stvoriti trajnu povezanost s Bogom, žele staviti svoj život u službu Kristu i žrtvovati sve što imaju, tako da im život gori poput svijeće koja obasjava svijet, Crkvu i srca mnogih! Svi u Kristovoj Crkvi nastojimo otkriti u sebi milost koja nam je dana, darove koje imamo i čuti poziv koji nam je uputio naš Gospodin. Ove dvije naše kćeri danas definitivno otkrivaju iskustvo Samuela. Kao što je tri puta pozvao Samuela, tako danas Gospodin poziva: Niketa, Gjoana! – i one su odlučile odgovoriti: EVO ME! Spremna sam izvršiti Tvoju volju. Shvatila sam da je to moj životni poziv. Hranile smo se riječju evanđelja i čule smo šapat u svojim srcima. Svatko od nas ima iskustvo pozivanja u posebnom obliku. Zato nam sveti Pavao danas kaže: Pokazujem vam najizvrsniji put – put ljubavi. Drage sestre, danas predajete svoju volju u ruke svojih poglavara i u ruke Crkve. Danas se odazivate pozivu koji ste čule u svom srcu: DOĐI! – a zapravo, kao što čitamo u prvom čitanju, u današnje vrijeme vrlo se malo čuje Božji glas, sve je manje mladića i djevoja-ka koji otvaraju svoja srca da bi čuli njegov poziv. I vrlo je malo onih koji kažu: EVO ME! Jer živimo u svijetu u kojem je gotovo sve okrenuto naopako. Stoga je vaš odgovor EVO ME! – snažan odgovor ovomu svijetu. Stoga vas, drage sestre, danas pozivam da svoje djevičanstvo ponudite kao dokaz ljubavi prema čovjeku, prema životu, jer ovaj svijet mora shvatiti da ljudsko tijelo nije sredstvo užitka niti je sredstvo za obuzdavanje požuda, ono je izvor života. Velik je to dar koji izvire iz Božjega srca. Stoga posvetu svojega života treba shvatiti kao dokaz da se život i ljubav Božja nastavljaju. Kad zavjetujete siromaštvo, nemojte misliti da morate živjeti u siro-


Redovnička slavlja

maštvu jer je to lakše. Shvatite da je stanje siromaštva izvor duhovnoga bogatstva u ljudskom životu. I mi, koji dajemo, i oni, koji primaju, trebali bismo osjećati istu radost. Zavjet poslušnosti živimo slušajući Duha Svetoga, nauk Kristov i nauk Crkve. Zavjeti su sredstvo, a ne cilj. Želim svima vama, braćo i sestre, da se međusobno podržavate u ljubavi, da se zdušno zalažete u međusobnom poticanju na svetost. A vi, Milosrdne sestre svetoga Križa, molim vas, ne trudite se samo živjeti zajedno, nego živite zajednicu nade u kojoj će ljubav jednih prema drugima, prema Crkvi i prema svijetu, zaista eksplodirati i cvjetati. Amen.“

Zahvaljujemo Bogu na ovom daru koji je prvo dao dvjema našim sestrama, a zatim našoj Zajednici i Crkvi! Molimo od Gospodina milost da čitav život žive ono što su danas obećale!


Rubinski i dijamantni zavjeti sestaraU kapelici Doma sv. Josipa, u sa-

mostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, 26. siječnja 2021. godine, nakon duhovnih vježbi koje je pred-vodio don Vladislav Mandura, SDB, tijekom sv. mise u 7 sati, sedamdeset godina zavjeta obilježile su s. Boni-mira Kovač i s. Dobroslava Marinić, a 60 godina zavjeta s. Celina Hlupić, s. Angelina Samardžija, s. Cvijeta Brumerček, s. Stanka Kalinić, s. Ho-zana Vranjković, s. Tarzicija Živko-vić, s. Ivana Ch. Alšić, s. Fides Sa-bljić i s. Zora Balažić. U prigodnoj propovijedi don Vladislav, u svjetlu liturgijskih čitanja i jubileja koji se-stre slave, progovorio je nadahnutim riječima, ističući vrijednosti i ljepotu Bogu posvećena života.

Nakon misnoga slavlja slijedilo je čestitanje sestrama slavljenicama, obogaćeno glazbenom čestitkom se-stara novakinja.

U Zagrebu će 60 godina zavjeta obilježiti s. Rozelina Ribinski i s. Damira Biškup.

Sestrama slavljenicama čestitamo i pratimo ih molitvom.


Redovnička slavlja

� s. Bernardeta Mihaljević

Jubilarkama na darDrage naše sestre jubilarke!Promatrajući ljudski život lako ga možemo usporediti s četiri godišnja doba. U slici proljeća prepoznajemo

svoje djetinjstvo i, kako se za njega kaže, najljepše doba. To najljepše doba divno je opjevano u našoj staroj pjesmi: „Jur večernjica sjala…” Između svih stihova stoje i ove riječi u pripjevu: „Ah, spominjem se svoje mile majke i djetinjstva mi kao zlatne bajke.” No, to najljepše doba brzo je prohujalo i nastupilo je doba mladosti, puno nedozrelih plodova i raskošnih životnih staza. Kuda? Kamo krenuti? Okruženi žamorom tihih i jakih poziva trebalo se odlučiti koji glas i poziv slijediti. Iz mnoštva poziva vi ste, drage sestre, izabrale onaj tihi, Gospodinov glas: „Dođi, slijedi me!” Poput Samuela i tolikih, odgovorile ste: „Evo me, Gospodine!“ Hrabro i spremno posta-le ste Milosrdne sestre sv. Križa.

Put nije bio uvijek posut samo cvijećem uspjeha, radosti i priznanja, nego često pun trnja i križeva. Usprkos svim usponima i padovima, nosila vas je ljubav prema Onomu kojemu ste povjerovale i svoj život dale. Život žrtve, ljubavi, vjernosti i predanja doveo vas je i do ovoga jubileja. Radujemo se s vama! Neka ovo doba, u kojem se nalazite, bude milosno vrijeme prebiranja u srcu svega dobroga što ste činili za Boga i bližnjega. Bog je onaj koji plaća i daje nagradu.

Blago onomu koji nađe jedan dijamant, a vi dobiste već šezdeset, sedamdeset. I što vam reći u ovom času nego: Ogrni se sjajem Božje dobrote! U njegovoj blizini, u kojoj sada živiš, osluhni kucaj njegova srca i Bogu svome samo se divi! Neka vas vodi Božja ruka. Živjele!

Pismo o. Petra Galaunera, SJPoštovana s. Provincijalka zajedno sa svim jubilarkama, rubinskim i dijamantnim!Radosno sam se iznenadio kad sam iz IKE saznao za Vašu jubilarnu svečanost. Svima od srca čestitam! Bu-

dući da je jedan i drugi jubilej već iza mene, to se lakše mogu uživjeti u osjećaje jubilarki. Vjerujem da smo svi sretni i puni zahvalnosti, što nas je Gospodin izabrao i sa svojom Majkom pratio do ovoga trenutka i što smo svoj život u posvećenoj ljubavi ugradili u Otajstvo Crkve, Bogu na slavu i na spasenje i posvećenje mnogih.

Mislim da se ta sreća i osjećaj zahvalnosti odražava i na Vašim licima na zajedničkoj fotografiji, koja mi je posebno draga. Dakako da sam na fotografijama odmah potražio poznate Sestre. Prvo sam prepoznao s. Celinu, moju „adoptiranu“ Tetu, pa s. Angelinu, dugogodišnju suradnicu na Šalati. Sestra Zora, iako nižeg rasta, odmah je prepoznatljiva. Ona je moja župljanka. Dakako, da su mi i druga lica manje-više poznata.

S jubilejima životni put ne prestaje. I u tim godinama nastavljamo služiti Gospodinu i dalje izgarati na Žrtve-niku Ljubavi za spasenje i posvećenje ljudi oko nas. U svakom slučaju s vjerom idemo naprijed u toj neposrednoj pripravi za konačni susret s Isusom, ali ne u nesigurnosti i strahu, nego u radosnom iščekivanju susreta s Gos-podinom, komu smo vjerno služili. Naglašavam „vjerno”. Naime naše slabosti i promašaji nestaju ili su davno nestali u otajstvu Božjeg Milosrđa, a ono što smo vjerno stavili ili još uvijek stavljamo na Žrtvenik Ljubavi, to je naša ulaznica u nebo.

Za koji dan će biti godina dana, da sam iz Palmotićeve prešao na Fratrovac 40, u našu kuću za starije i bolesne članove. Ja sam hvala Bogu zdrav. Mogu na svoj način raditi. Ali sada je ipak na prvom mjestu molitva, čitanje i razmišljanje. To je moj Patmos. Želim svim Jubilarkama slično raspoloženje, s puno duhovne utjehe. Ova godina iza mene, bila je jedna od ljepših godina u mom životu, unatoč pandemije i potresa, koji se povremeno i još uvijek ponešto osjeća.

Lijep pozdrav svima, posebno jubilarkama!U zajedništvu molitve!u Kristu P. Galauner, SJ.


Redovnička slavlja


Dan posvećenoga života u Samostanu u ĐakovuSvijećnica je dan u kojem Milosrdne sestre sv. Križa slave svoje

redovničko predanje i posebno obilježavaju bogatim molitvenim i glaz-benim programom slavlje redovničkih jubileja. To slavlje, kao i svake godine, započelo je svečanim Jutarnjim hvalama te sv. misom koju je predslavio mo Ivo Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve.

Radi mjera zaštite od bolesti prvi dio slavlja bio je kraći, bez pro-cesije, ali s blagoslovom svijeća, nakon kojega je zbor otpjevao sveča-nu Peranovu Slavu. Nakon liturgijskih čitanja i propovijedi sestre su zapalile svijeće i obnovile zavjete. Nakon molitve vjernika slijedio je prinos darova u kojem su, uz pratnju orgulja, prinijele darove: svijeću, Konstitucije, list s popisom jubilarki, vodu, vino i hostije.

U propovijedi voditelj misnoga slavlja rekao je:„Drage sestre, danas Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodinova ili, kako u puku kažemo, Svijećnicu. Po-

čevši od 1997. godine, po odluci sv. pape Ivana Pavla II., na današnji dan slavi se i dan posvećenoga života. Svet-kujući prikazanje Gospodnje spominjemo se otajstva iz Isusova života koje je povezano s izvršenjem izraelskoga zakona. Naime, Mojsijevi propisi određuju da roditelji 40 dana nakon rođenja prvorođenca trebaju doći u hram u Jeruzalem da bi ondje prinijeli svoje dijete. Ovaj takoreći bogoštovni čin, koji danas u duhu promatramo u jeruza-lemskom hramu, prati i jedan snažan proročki čin. Po prorocima Šimunu i Ani sam Bog predstavlja svojega Sina Jedinorođenca. Taj Sin jest Svjetlo na prosvjetljenje naroda i objavljuje se na slavu puka svoga izraelskoga. Taj Sin Krist postavljen je na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. Isus je znak osporavan. On i njegova riječ jesu znak i pozivaju na odluku. Pred njim se teško ostaje ravnodušan.

U kršćanskom Istoku današnji se blagdan naziva blagdan susreta. Liturgija prikazanja Gospodnjega jest u zna-ku susreta između Boga i njegova naroda. Čovječanstvo susreće svojega Gospodina, u tome je jedan dio sadržaja ovoga svetog dana. Na Zapadu se u bogoslužju razvija i simbol svjetla. Otud mu i naziv Svijećnica. S vidljivim znakom svijeća želi se naglasiti da Crkva u vjeri susreće onoga koji je Svjetlost svijeta, svjetlost na prosvjetljenje naroda. I mi ga kao vjernici primamo da bismo tim svjetlom prvo rasvijetlili sebe, a onda to svjetlo nosili i svijetu, nosili drugima.

Prikazanje Sina Božjega u hramu nadahnuće je i svakoj osobi koja posvećuje svoj život Gospodinu.“Propovjednik je zatim citirao Poslanicu Hebrejima te istaknuo: „Smijemo se njemu približiti da bismo primi-

li to njegovo milosrđe jer on je prijestolje milosti. Te riječi sadrže ujedno veliku istinu i utjehu za nas koji smo primili dar i zadaću posebnoga posvećenja u Crkvi. I vi ste, drage sestre, drage kandidatice, drage postulantice, s velikim se povjerenjem približile prijestolju milosti koje je Krist. Vi ste se približile njegovu križu, njegovom Presvetomu Srcu, njegovoj božanskoj prisutnosti u presvetoj euharistiji. Svaka od vas njemu se približila, njemu koji je izvor čiste i vjerne ljubavi. To je tako velika i tako lijepa ljubav. Ni cijeli život nije dovoljan u zamjenu za ono što je Krist za nas učinio.“

Riječima sv. pape Ivana Pavla II. izrazio je snažnu poruku sestrama: „Živite u punini svoje posvećenje Bogu kako ne biste dopustili da ovomu svijetu uzmanjka zraka božanske ljepote koja treba osvjetljavati hod ljudske egzistencije. Kršćani, utonuli u zanimanja i brige ovoga svijeta, premda i oni pozvani na svetost, imaju potrebu pronaći u vama pročišćena srca koja u vjeri gledaju Boga. Svijet i Crkva traže istinske Kristove svjedoke i posve-ćeni život dar je koji Bog nudi da pred očima svih kršćana, svih ljudi, bude stavljeno ono što je rečeno Mariji kao jedno jedino potrebno. Vi znate komu ste povjerovali, dajte mu sve! Naši suvremenici žele u posvećenim osobama vidjeti radost koja proizlazi iz bivanja s Gospodinom.“

Zaključio je molitvom: „Presveta Bogorodica Marija, koja je Isusa prikazala u hramu, neka nas sve trajno prikazuje Gospodinu da vaš, moj, naš posvećeni život bude među ljudima svijetli znak Božje prisutnosti i mjesto gdje se može susresti Boga, susresti Krista. Amen.“


Redovnička slavlja


Ulazak u kandidaturu Na Dan posvećenoga života, 2. veljače 2021. godine, aspi-

rantice: Paula Nikolić iz Otoka, Franka Dobranić iz Čakovca, Gabriela Radaš iz Lišana Ostrovičkih kraj Šibenika i Iva Se-renčeš iz Ivankova, uz molitvu Srednjega časa, u samostanskoj crkvi u Đakovu, ušle su u kandidaturu. Svoju želju za prima-njem u kandidaturu izrekle su pred s. Valerijom Široki, prov. poglavaricom i pred zajednicom, pred sestrama koje su bile prisutne u crkvi ili su obred pratile preko razglasa iz ostalih prostorija.

Kandidatura je vrijeme u kojem djevojke upoznaju našu za-jednicu, preispituju Božji poziv te se pripremaju za služenje Bogu i bližnjima, kao što su i same izrazile. Želimo im radost i ustrajnost na putu predanosti Gospodinu!

� Sestre i Kolektiv Dječje kuće „TEO”

s. Teuta Augustini obranila diplomski radU četvrtak, 4. veljače 2021. godine, na koledžu Heimerer (Heimerer College) u Prištini, s. Teuta Augustini

završila je trogodišnji terapeutski studij ergoterapije. Putem online komunikacije obranila je završni rad na temu „Promjena uloge u redovničkom služenju časnih sestara tijekom pandemije Covid-19”, koji je napisala pod vodstvom prof. Dianne Ullrich, OTD, te stekla naziv diplomirane ergoterapeutkinje.

Sestri Teuti čestitamo i želimo obilje blagoslova i radosti u radu za Boga i bližnje!



� s. Maria Sarah Nabaggala, s. Mary Margaret NNassuuna, s. Gertrud Nampeera, s. Mariedita Kabajungu, Vikariat Uganda

Djevojke iz grupe s. Ulrike postat će Milosrdne sestre sv. Križa

Prije nego što su naše sestre došle iz Indije u Ugandu, već su postojale „Djevojke iz grupe s. Ulrike“: Mlade žene molile su zajedno u duhu blažene s. Ulrike i bile su društveno angažirane. Godine 1999. prve su četiri po-ložile zavjete kao Milosrdne sestre sv. Križa. Sada zahvalno gledaju na put kojim su pošle.

Kad listamo stranice naše knjige života u proteklih 25 godina, na pamet nam padaju riječi blažene majke Marije Terezije Scherer, riječi koje sažimlju ono što ispunja naša srca: Božja dobrota nema granica.

Zahvalna srca prisjećamo se Božje ruke u svojim životima. Put je započeo kao maleno sjeme na zagovor bl. s. Ulrike i čestih snova koje je imao mons. Expedita Magembea, kojemu dugujemo zahvalnost za dolazak Milo-srdnih sestara sv. Križa na afričko tlo. Budite zauvijek blagoslovljeni! Također zahvaljujemo kardinalu Wamali koji nas je primio, našem nadbiskupu iz Kampale, dr. Cyprianu Kizito Lwanga, i svim biskupima koji su nas prihvatili u svojim biskupijama, gdje nas je „potreba vremena“ pozvala na službu.

Preobilje milosti omogućilo nam je naš put. Mislimo tu na velik posao po ovom pitanju koji su odradile naše vrhovne poglavarice i sa svojim timom, počevši od s. Gertrud Furger, do s. Louise-Henri Kolly i s. Marije Bri-zar. Od srca vam hvala, drage sestre! Također zahvaljujemo i svim sestrama u raznim provincijama, vikarijatima i zajednicama širom svijeta. Vrlo cijenimo vašu ljubav i brigu za rast naše misije ovdje, u Africi.

Posebnu zahvalu dugujemo također sestrama koje su s nama izravno dijelile naš put, osobito sestrama Debori Ueckert, Selmi Nalloor, Tessy Churanadu i Sheeja Kolacheril. Vaše je prijateljstvo sjajno! A sestrama, koje su već napustile ovozemni život, s. Shalini Kozhuppakalam i s. Fidelis, od srca hvala; uživale blaženi mir u kra-ljevstvu Božjem! Drage sestre, vidjele ste našu misiju kao sitno sjeme i njegovale ste ga i zalijevale, kako biste mogle vidjeti njegov rast.

Dugo njegovani san o. Magembe ostvario se 6. listopada 1993. godine, kada su u Ugandu stigle prve četiri sestre: s. Amala Kunnath, s. Claudia Kerketta, s. Louisa Thomas i s. Veera Bara. U početku su ih prihvatile se-stre Bezgrješnoga Srca Marijina (Reparatrix Sisters Of The Sacred Heart) u Entebbeu, a u Kizibu su stigle 7. listopada. Zahvaljujemo ovim sestrama u Entebbeu. Bio je to velik dan u povijesti naše Kongregacije. Nakon što su se s. Amala, s. Lekha i s. Crescencia 1992. godine s uspjehom raspitale u Indiji, stigle su prve sestre. Zato možemo proslaviti ovu obljetnicu. Hvala vam, drage sestre, što ste se odvažile krenuti u nepoznato!

Na blagdan bl. majke Marije Terezije Scherer, 16. lipnja 1994. godine, započinje redovnička formacija u Kizibi. S jedne strane bile su tu mlade žene koje su slijedile Božji poziv, s druge strane, još je više sestara došlo odgovoriti na potrebe vremena: s. Annuntiata Muhongayire i s. Asha Gidh. Godine 1996. stigla je s. Marianne kao voditeljica novicijata, a kasnije s. Susan i s. Winny Lopez.

Još prije kraja 20. stoljeća doživjeli smo dar novih sestara domorotkinja, koje su 15. veljače 1999. godine položile svoje doživotne zavjete kao Milosrdne sestre svetoga Križa. To su bile s. Maria Sarah Nabaggala, s. Mary Margret Nnassuuna, s. Gertrud Nampeera i s. Mariedita Kabajungu. To se dogodilo u nazočnosti tadašnje vrhovne poglavarice s. Louise-Henri i sada već preminule vrhovne savjetnice s. Shalini. Od tada su mnoge mla-de žene čule i slijedile Božji poziv; i tako već imamo mnogo afričkih sestara iz Ugande i Kenije. Hvala Bogu!



Novo, 21. stoljeće, donijelo je daljnji blagoslov po sestrama s. Deepe Mathew, s. Genevieve D‘Silve, s. Lise Mudoor, s. Claris Thekumpurath, s. Gracy Thadathil, s. Mary Thomas, s. Anne Thomas i s. Jessy Mathew. Sve su one došle iz Indije.

Naša radost zbog jubileja ne bi bila potpuna kada ne bismo spomenule velikodušnost naših provincijalnih poglavarica svih četiriju indijskih provincija, kao i svake pojedine sestre. Drage sestre, sve ste nas jako podrža-vale i hrabrile u našem poslanju ovdje, u Africi. Izuzetno cijenimo što podržavate to plemenito djelo. Hvala vam puno! Gospodin vas blagoslovio stostruko.

Zahvaljujemo Bogu na karizmatičnom načinu vodstva poglavarica našega vikarijata, koje su nas svih ovih proteklih godina vodile s entuzijazmom i žarom. Drage sestre, vaša nam je služba donijela radost i ganuće. Vrlo vas cijenimo i čestitamo i vama na ovom srebrnom jubileju.

Osobito zahvaljujemo majci Rose Angeli i Marijinim kćerima iz Bwande jer su naučile naše sestre lokalnom jeziku i pružile nam osjećaj doma. Također mislimo na naše druge sestre i braću redovnike, koji su nam pružili ono nužno za tijelo i dušu. Zahvaljujemo obiteljima iz kojih potječu naše sestre, posebice roditeljima koji su nas uveli u afričku kulturu. Svaka naša sestra uz redovničko ime ima još i afričko prezime. Dakle, u potpunosti ih prihvaćaju naši bližnji ovdje u Africi.

Potreba vremena volja je Božja. 25 godina donijelo je brojne promjene, osobito nakon što je naše misijsko područje 1999. godine promaknuto u status Vikarijata: domovi zdravlja, dodatne zajednice i, prije svega, broj aspirantica u različitim fazama formacije, povećali su broj sestara, a da ne nabrajamo još neke bitne točke. Dok pišemo ovaj tekst, slavimo Boga za jubilejski dar od 18 novakinja, 13 postulantica, 14 kandidatica i 53 sestre, od kojih je devet iz Indije. Preostale 44 Afrikanke su. Uistinu, Božja dobrota nema granica!

Zahvaljujemo roditeljima koji su ovoj Kongregaciji velikodušno darovali svoje kćeri. Također zahvaljujemo duhovnim voditeljima koji su nas vodili sve ovo vrijeme. I neka Bog nagradi sve vas, kao i naše dobročinitelje i pokrovitelje! Ne možemo sve poimence navesti, ali su zato njihova imena zapisana u našim srcima.

Naš utemeljitelj, o. Teodozije Florentini, rekao je: Htio sam ovu Kongregaciju tako urediti da bi svugdje pristajala, svugdje bila prihvaćena i da bi mogla djelovati u svim prilikama.

Ove se riječi obistinjuju dok slavimo 25. godišnjicu našega djelovanja u Africi. Posebice bismo željele slaviti Gospodina koji je prošao s nama cijeli ovaj put i doveo nas do ove obljetnice. Zaista, Kako je dobar Gospodin! Hvalite sveto Ime njegovo! (Ps 99)

Ljubav nema mjere, govorila je bl. sestra Ulrika Nisch.Theodosia 3/2018., str. 25.-28.



� Sabine Bergmann, voditeljica Apostolata sestre Ulrike u Hegneu

Sa sestrama i hodočasnicima na putu u Kući Ulrike „Oslanjamo se na angažman i kompetentnost svih naših suradnika/ca. U suradnji s njima ispunjavamo svoju

zadaću.“ (Misao vodilja, Milosrdne sestre svetoga Križa, Provincija Baden-Württemberg)Gospođa Bergmann prije 25 godina preuzela je službu u samostanu u Hegneu i vodi apostolat blažene sestre

Ulrike.

U potraziBilo je to 1. travnja 1995. godine: Samostan Hegne ubrzo je nakon toga slavio svoju stotu obljetnicu, kad

sam potpisala ugovor o radu sa samostanom Hegne kao tajnica u Kući Ulrika. Tomu je prethodilo razdoblje međusobnoga upoznavanja i probni rok, jer je to bilo nešto potpuno novo za mene, a i za sestre. Bila sam, i još uvijek jesam, evangelik. Čitala sam, doduše, o samostanu i znala sam za njega jer sam u vožnji prolazila pored njega. Jedna poznanica također mi je bila pričala o sestri Ulriki, a njezino proglašenje blaženom 1987. godine bio je događaj o kojem se, naravno, moglo detaljno čitati u novinama. No, nikada ne bih ni pomislila na moguć-nost da sve to utječe na mene. Tražila sam novi posao u koji bih mogla unijeti svoja iskustva s područja turizma, kulture, jezika te radost druženja s ljudima. Teta moga supruga, redovnica u Bühl / Badenu (gdje je s. Ulrika također radila!) podržala me i uspostavila kontakt s Hegneom. Tako se dogodilo da sam zaista završila ondje i sada se mogu osvrnuti na 25 godina rada u Hegneu. Već tri godine vodim čak i Kuću, a sada, otkako je osnovana Teodozijeva akademija, vodim i Apostolat Ulrika.

UpoznatiU početku je bilo puno toga što mi je bilo strano u pogledu štovanja sestre Ulrike, uopće u pogledu činjenice

da se nekoga proglašava blaženim. Uopće ju nisam poznavala, a sada bih trebala biti dio njezine „zemaljske po-sade“ u Hegneu? Bilo je toliko pitanja: Zašto se ljudi obraćaju sa svojim brigama njoj, a ne izravno Bogu? Zašto



žele uza se nositi medaljice s njezinim likom ili komadić tkanine koju je ona dodirnula? Zašto mole devetnicu, zašto dolaze u kriptu? Što traže i nalaze kod nje? Odgovori su dolazili postupno, od sestara, ali prije svega od ljudi koji nam dolaze. Dirnulo me njihovo veliko povjerenje, divljenje prema ovoj jednostavnoj sestri kuharici, za koju osjećaju da im je bliska. Bila je žena koja je doživljavala i živjela odnos prema Bogu kao malo tko, i time je zračila. Na svoj neupadljiv način, sestra Ulrika ušuljala se i u moj život i postala „moja” blaženica, iako znam da je u konačnici Bog taj u čijoj je ruci sve.

IskustvaSestra Maria-Roswitha moja je kolegica u uredu već dvadeset godina. Dugi niz godina vodila je Kuću Ulrika.

Dijelimo radosti i tuge radne svakodnevice, a također se znamo zajedno i nasmijati nepovoljnim okolnostima. Jedna za drugu mogle bismo reći: „Kad te ne bih imala ...“ Sve sestre koje sam upoznala tijekom godina prirasle su mi srcu na svoj način. Radnu skupinu u Kući Ulrika doživjela sam gotovo kao obitelj, a samostan Hegne kao komadić domovine. Činjenica da nisam sestra, od samog početka nije bila neka prepreka, čak je često to vodilo plodnim razgovorima. Još uvijek sam povezana sa s. Mirjam Oeschger iz Ingenbohla, koja je bila s nama tri i pol godine i koja sada vodi portu za hodočasnike majke Marije Terezije u Ingenbohlu, i zato što imamo slične zadatke. Vrijedno je divljenja što sestre, u dobi kada smo mi „slobodnjaci“ već odavno u mirovini, još uvijek obavljaju svoju službu ovdje svaki dan. Puno Vam hvala za to!

Tijekom godina i desetljeća mnogo se toga promijenilo, razvili smo nove ponude za ljude, jer sve je manje klasičnih hodočasničkih skupina koje nam dolaze. Vidjeli smo potrebe vremena i promjene kod njih i pokušali smo pronaći odgovore na njih. Već nekoliko godina u našem timu nisu samo sestre. Dio smo Zaklade samostana Hegne od početka godine i zajedno s drugima formiramo Akademiju Teodozije. Nismo više sami u Kući Ulrika. Sestre, koje su ranije ovdje stanovale, iselile su, i napravljeni su uredi za nove kolege. Cijela je prošla godina bila pod znakom raščišćavanja, premještanja, preuređivanja, promjena i novoga početka, izvana i iznutra.

PerspektiveMože se predvidjeti: uskoro će, kao i toliko toga, apostolat Ulrika preuzeti mlađe ruke. I to je dobro. I slje-

deće generacije doći će k sestri Ulriki; njihove se čežnje gotovo ne mijenjaju. Žele se osjećati dobrodošlima, biti primijećeni, pronaći nekoga tko će ih saslušati, žele povjeriti svoje brige, steći mir, napuniti baterije, možda ot-kriti nove poticaje i perspektive za svoj život. Da bi se to ostvarilo, moramo govoriti njihovim jezikom. Postoje i novi projekti: primjerice, planira se Put sestre Ulrike: hodočasteći prijeći čitav put od njezina rodnog mjesta Mittelbiberacha do Hegnea, u šest dnevnih etapa!

Ovdje, u Kući, sada si otac Teodozije i sestra Ulrika pružaju ruku. Kršćanski socijalni reformator, koji je prepoznao bijedno stanje mnogih ljudi na početku industrijskoga doba i želio ga poboljšati, i sestra Ulrika, koja uopće nije bila „maherica“, a opet je tako trajno djelovala i djeluje još uvijek. Mislim da dobro pristaju zajedno.

Theodosia, 1/2020., str. 19.-22.


Po(r)uka

Iz pisane ostavštine o. Franje Vlašića, OFM (1930.-1985.)

Iz pisama sestri (ns)

Što više usmjerite svoj pogled u sebe, u svoju unutarnjost.

Prošlo je više od pola godine otkad sam primio Vaše pismo, a ja Vam ne odgovaram! To je taman dovoljno da dođete do zaključka kako se ne isplati pisati i na pismo ne dobivati odgovor. Niste sami. Istom sada odgovaram na pisma koja sam primio pred pola godine; neka čak i više. Poslovi su me kroz sve ovo vrijeme bili toliko stijesnili da jednostavno nisam mogao, nego sam odgađao za sv. Franju, pa za Božić … Ali Vas ipak, kao i druge, nisam zaboravljao u molitvi. Za to uvijek nađem vremena; barem malo. Pa vjerujem da je to imalo odjeka u Vašoj duši.

Danas je Marijin blagdan: MAJKA BOGORODICA! Drago mi je što Vam danas, već predvečer, pišem.

Već sam skoro i zaboravio što sam Vam govorio… No, ne smeta da se ponovim. Uvijek

napisano trajnije ostane u duši negoli kad se rekne.

Ovo što ću Vam reći, spomenem na ovaj ili onaj način i drugima, ne zato što tako mora biti, nego jer su ti problemi u svima nama, i osnovni su. Oni se ponavljaju na razne načine u svima nama. To je, prvenstveno, rad na vlastitom unutarnjem usavršavanju. Vama je potrebno da što više usmjerite svoj pogled u sebe, u svoju unutarnjost, dušu, i da tu nastojite sređivati svoje stvari. To će onda imati utjecaja i na vaš izvanjski život (među sestrama i na radnom mjestu). U radu oko unutarnjega usavršavanja na prvo mjesto dolazi tzv. MOLITVENI ŽIVOT. Uredno izmoljene molitve; trud da se dobro obavi razmatranje; pomnja oko ispita savjesti; sabrati se kroz dan od vremena do vremena; zatim, osobita pažnja prema Euharistijskoj žrtvi i uopće Euharistiji, koja nam mora postati kao neko ognjište na kojem ćemo se


Po(r)uka

svako toliko ugrijati; redovita ispovijed… i duhovno štivo koje obogaćuje naš duh dobrim mislima – daju osnovu za svaki daljnji rad. Nikada dosta rada na tome. U tome se uvijek ima nešto dotjerivati i popravljati. Što god se tu postigne, lako se može izgubiti. Dakle, uistinu je potrebno činiti ono što je Isus Krist rekao apostolima: Uvijek morate moliti!

Druga stvar, usko povezana s ovom, jest ispravljanje vlastitih pogrešaka. Spominjete svoju „naglu narav”. Razumije se, na tu slabost svoje naravi uprijet ćete osobitu svoju pozornost. No, međutim, ne smijete zaboraviti ni na ostale svoje slabosti. Čemu drugome služi razmatranje negoli uočavanju, s jedne strane, naših slabosti a, s druge strane, kreposti na koje nas Bog potiče! Naša su razmatranja često besplodna upravo zato što u njima ne dolazi do refleksije, tj. što se u njima ne obraćamo sebi: Što u meni ne valja? Ili: što Bog od mene traži?

Budete li ovim stvarima okupirani, manje će Vam smetati pogreške na sestrama i drugim osobama kao i u zajednici; uživat ćete veći mir, i na taj način biti ćete sposobniji osjetiti i čuti glas Božji u duši.

Vaša preosjetljivost, prevrtljivost, naglost … naći će svoje smirenje u tome radu na sebi. I tada će te sve naravne sile biti upotrijebljene na izgradnju Kristova Kraljevstva u Vama.

Rad na vlastitom usavršavanju uzima u obzir i zajednicu u kojoj živimo. Za sada budno pazite da se ni s kim i ni s čim ne sukobljujete, makar pod vidom dobra osobnoga ili zajednice, jer će Vam to omesti unutarnji mir. Najviše doprinosite zajednici izgradnjom same sebe. To nužno ima svoj odraz i u Vašem odnosu prema drugima.

Mi smo tako nestalni; tako slabo vidimo. Potrebna nam je Majka. U svemu ovome povezujte se što više s Marijom Posrednicom milosti. S Njom ćete zapaziti u kratko vrijeme vidan napredak. Ono što je u našem životu s Marijom najljepše jest mnogo puta potvrđeno unutarnje iskustvo njezina djelovanja u našoj duši i u našem životu. Tada nam rad na KRALJEVSTVU BOŽJEM U NAMA postaje najdraža stvar; ostvaruje se zaista ona Isusova želja da nam to postane JEDINO POTREBNO, a sve drugo kao dodatak.

Neka Vam to MARIJA BOGORODICA I MAJKA CRKVE udijeli!

1. siječnja 1979.

Prezaposlenost. Moramo se i od nje čuvati.

Mnogo vremena je već prošlo otkad dobih Vaše pismo. Evo tek se javljam. Nisam mogao. Nadam se da će početkom rujna poteći moj život, s obzirom na poslove, „normalno”. Oslobodili su me mnogih dužnosti … I Vi u pismu na


Po(r)uka

jednom mjestu spominjete prezaposlenost. Moramo se i od nje čuvati. Ona može biti velika varka: zbog aktivnosti gubimo vrijeme za Kraljevstvo nebesko… Da u nama Kraljevstvo nebesko napreduje, mi moramo imati mnoge časove mira, tišine, sabranosti, slobode… Moramo se znati iskopčati iz ovoga vidljivoga svijeta i uranjati u onaj nevidljivi, nadnaravni… Osobito smo mi svećenici u napasti da zbog drugih nemamo više vremena za sebe! Onda se osušimo kao ispucana zemlja. Postajemo zvučnici koji pasivno prenose tuđi glas; „žedan kamen na studencu”, kako pjesnički reče naš Tin Ujević.

A ne valja opet ni neaktivnost, mirovanje, strah od znoja, umora, bolesti, žrtve … Gdje je tu sredina? Teško ju je naći. Ja sam se prije uvijek bojao da ne radim dovoljno, pa sam radio za trojicu – i padao u nesvijest zbog umora … Mislim da je umjeren rad u ovome: kad poslije rada možemo moliti i razmatrati; i kad uspijemo više-manje mirno obaviti, bez žurbe i prekidanja ili izostavljanja, svoje molitve, razmatranje, te kad nam rad ne priječi da se i preko njega povremeno dignemo k Bogu…. Jer nismo baš ovdje na zemlji da samo radimo! Isus je opomenuo Martu zbog prezaposlenosti i uzrujanosti, a pohvalio Mariju koja je jedan dio svoga vremena posvetila Učiteljevim riječima. Isusu, došavši njima dvjema i Lazaru, nije toliko bilo stalo do jela i pića koliko da im navijesti RADOSNU VIJEST O KRALJEVSTVU BOŽJEM. Tako i sada Bogu nije baš toliko stalo do našega RADA. On ne bi sam mogao stvarati sve bez našega udjela. Njemu je bitno stalo da nam saopći svoje KRALJEVSTVO MILOSTI, a RAD, koji nam je također naložio, treba samo da posluži kao sredstvo kroz koje nam dolazi to Kraljevstvo.

Neka to što rekoh bude 1. točka.

2. Kažete da Vas je obuzela želja za svetošću… I kad ste bili na neki način prisiljeni iznutra da mi pišete, došlo je od mene pisamce s programom za svetost…!? Dobro zaključujete da to nije slučajno… Samo jedno upozorenje. Ja Vam tu SVETOST ne mogu dati, niti bih Vam ja mogao biti UČITELJEM ili VOĐOM do te svetosti… Ne mogu ni sebi u tome pomoći, niti sama sebe voditi. Po milosti Božjoj stvar ovako stoji: Vas je Marija potakla i povukla u svoju najužu blizinu. Ona Vam želi biti Vođom i Učiteljem. Dakle, okrenite se sasvim k Njoj i sve od Nje očekujte. Ja ću povremeno, kao Vaš suputnik, ući u Vašu dušu i pomoći Vam. Ali ja Vas mogu i ne razumjeti – i krivo razumjeti, i ne pomoći kad Vam upravo najviše trebam… Ja sam sâm posve vezan na Mariju. To što Vam govorim prihvaćajte samo onda kad se sami uvjerite da je tako. MARIJA JE, dakle, VAŠ DUHOVNI VOĐA.

3. Imat ćete od vremena do vremena ZNAKOVA MARIJINE NAZOČNOSTI U VAŠEM ŽIVOTU… Inače, što god joj budete bliži, to ćete biti u sve većem nekom unutarnjem mraku, jer nas Ona vodi putem VJERE, odnosno KRIŽA.

4. VAŠ MOLITVENI ŽIVOT? I moj i bilo čiji…?


Po(r)uka

Nije stvar koja se može naučiti jednom zauvijek, nego koja se UČI SVAKI DAN. Mnogo stvari uzrokuje našu molitvu da je bolja ili lošija. Najjači faktor je, svakako, DUH BOŽJI. Vi se sa svoje strane trudite da Vaša molitva bude sve bolja:

- najprije da bude u vrijeme kad je određena, jer ćemo je tada najlakše izmoliti

- zatim se truditi da bude sabrana

- onda pokušavati u zajedničke ili obvezatne molitve unositi što više osobnoga (osjećaje, misli, nakane)

- znati da razmatranje produbljuje molitvu. Naše se razmatranje mora malo pomalo pretvarati u doživljavanje i molitvu

- kroz dan, u poslu, u raznim prigodama znati se kratko zadržati u molitvi.

Jedan dan ćete biti kao „u trećem nebu”, drugi dan suha kao riba izbačena na obalu… Bog dopušta suhoću u molitvi i razmatranju da se ne navežemo na utjehe i rasvjetljenja, nego da se privikavamo na najuzvišeniju MOLITVU KRIŽA ILI TAMNE VJERE. Moliti je isto što i HTJETI. Molitva je konačno isto što i naš ŽIVOT, jer mi u molitvu donosimo ŽIVOT, sebe. Molitva je darivanje SEBE BOGU – jedna vrst ŽRTVE. Mi to činimo u Kristu i po Kristu, odnosno u Mariji i po Mariji.

Znam da bez posla ne možete. Imamo ga svi i previše. Ali se borimo da nas posao ne iscrpi, ne zarobi – da i u njemu ostanemo SLOBODNA BOŽJA DJECA koja sa svakog mjesta mogu uprijeti svoj pogled prema OCU! Uvijek dajte prednost KONTEMPLACIJI pred AKCIJOM. Kontemplacija je uvijek kad u sabranosti, samoći, šutnji ili molitvi mislimo na Boga… Tada možete obavljati i ispit savjesti.

5. Da, Vi ste osjetljivi (melankolik?). Križevi Vas lome, naročito oni koji dolaze od drugih. To nije po sebi zlo. To je narav. I sada na posao: vježba u strpljivom podnošenju križeva, unutarnjih i izvanjskih! Kad se sastanemo, pitajte me o ovome pa ćemo o tome opširnije razgovarati.

Ne zaboravite da Vam je Marija M a j k a, da ste joj Vi D i j e t e! Ona nema „naravne djece”. Njezina djeca smo mi: Isus i mi – CRKVA. Ona nas ljubi, ma kakvi bili, više nego što to mi sami sebi možemo zamisliti! – Zato, kad god padnete, ma kako duboko i ma kako često, uvijek se mirno i s pouzdanjem podignite i počnite iznova, pa ćete sigurno doći na Vrhunac, a da sami to nećete primijetiti!

Uvijek ste u svim mojim molitvama - osobito krunici i sv. misi.

Sv. Joakim i Ana – 26. 7. 1979.


Po(r)uka

Život i Križ su velika milost.Odgovaram istom sada na Vaša tri pisma (1. 1. 1980., 15. 5. 1980. i 13. 10. 1980.). Prošla godina je bila s obzirom i na vrijeme i na zdravlje najkritičnija godina. Jednostavno nisam mogao. I kad je bilo vremena, nije bilo snage (duhovne). Sada se pomalo sređujem, ali je radna sposobnost prepolovljena… Vidim iz pisama da ste se i Vi naklonili zapadu… Ne treba žaliti za mladošću i čvrstim zdravljem, nego moliti da sada u ovakvu stanju dozorimo za Nebo. Život i Križ su velika milost.

Svoje pobude sabrat ću Vam po običaju u točke:

1. Vaš tjelesni i duševni križ je očita milost naše BIJELE GOSPE koja Vas je uzela u BIJELU KRIŽARSKU VOJSKU. (Tumačenje ovog naziva: BIJELA – jer nas Marija uvodi u sve veću č i s t o ć u d u š e i t i j e- l a; daje nam nešto da participiramo od njezine B e z g r e š n o- s t i; KRIŽARSKU – uvodi nas sve više u tajnu Kristova Križa. Trpjeti je nama zvanje, nešto sasvim normalno. To je jedan od najočitijih dokaza da je s nama; VOJSKA – ima nas mnogo na raznim stranama svijeta, u raznim staležima i zvanjima, i razne dobi i izobrazbe…).

Zato se privikavajte na to. Nije potrebno da što osobito nadodajete svome Križu, nego se trudite da ovaj svagdašnji strpljivo, mirno pa kad bi bilo moguće i radosno nosite. Što manje bilo kome dati na znanje da trpite. Naš Križ je SKRIVENI KRIŽ – SKRIVENA ŽRTVA. Osim Gospe i nas nitko za nj ne zna.

Moramo doći do savršenog Križa. To je stanje onda kad se savršeno Bogu predajemo kao žrtva. Isus i Marija su se od Prikazanja u Hramu na taj Križ pripremali pune 33 godine. Bog je, kako znate, i u SZ tražio da žrtva bude bez mane… Bog nam neće uzeti u obzir slabosti koje se provlače iz dana u dan na putu do SAVRŠENOGA ŽRTVOVANJA. Ono redovito dolazi pred sam kraj našega zemaljskog života. Radi se o posebnoj milosti do koje Duh Sveti vodi dušu. Mnogo ima duša koje prividno mnogo trpe. Naime, trpljenje im je pretežno naravno.

2. Češće sebi dozivajte u pamet posebno izabranje. Prisjećajte se posebnih milosti koje ste do sada dobili. Ne rasipljite se bez potrebe, nego sve svoje snage upotrijebite da što bolje izvršite svoje svagdašnje dužnosti molitve i rada i da živite s Marijom u svojoj unutrašnjosti: da sve činite s Njom, u Njoj, po Njoj i za Nju!

Živite, što više tihim, skrivenim životom. Izbjegavajte svaku prepirku i dokazivanja. Ukore strpljivo podnesite. Ako se od Vas ne zahtijeva da se opravdate, nemojte se opravdavati. Sjetite se DA ŽRTVA IMA TRAJNU, NEPROLAZNU VRIJEDNOST PRED BOGOM I ZA CRKVU.

3. Vama je, zbog Vaše osjetljive naravi, potrebno da se češće podižete. Zato ne razmišljajte toliko o svojim pogreškama i nedostacima, koliko o stvarima koje bude u Vama n a d u i r a d o s t : Gospino


Po(r)uka

izabranje, nazočnost (Ona je kao sunce koje se skriva iza crnih oblaka) i milosti koje dobivate te ono što Vas nakon ovoga kratkoga života čeka.

4. Ne oduševljavajte se nikakvim novim oblicima „duhovnosti” - kao duhovski pokret ili spontana molitva. Vi slijedite ovaj najobičniji, naoko sasvim otrcani svagdašnji redovnički život. Novost je naša u tome što na svaku stvar koje se dotaknemo stavljamo pečat: jednostavnosti, čistoće, poniznosti, strpljivosti, opraštanja, siromaštva, vjere, nade i ljubavi. Uzore za svoj život nalazimo prvenstveno u svetaca koji su na osobit način štovali Majku Božju (kao sv. Bernardica Soubirous). Nemojte se nikome nametati. Nikome suprotstavljati. Ni zbog koga kome tužiti. Ne osuđujte nikoga. NEGO SAMO INTENZIVNO ŽIVITE SVOJE BOŽANSKO POSINAŠTVO U MARIJI PO DUHU SVETOME. Ako netko od Vas traži „obrazloženje Vaše nade”, tada mu slobodno govorite o svojoj sreći što ste MARIJINO DIJETE u Duhu Svetome. Mi smo ništa. Naše sve je Marija, naša nebeska Majka. Ona stoji iza nas kao jako naoružana četa spremna za boj. Mi u Njoj nalazimo sve, svu svoju životnu radost; u trpljenju nam je prozorčić kroz koji dišemo i gledamo zvjezdano nebo nade… Što više nas umata u mrak Križa, to smo joj bliže i sličniji.

5. Ipak, sve ovo se ne odvija bez žalosne nazočnosti grijeha u našem osobnom životu, što nas tare više od bilo kojega drugog zla. Zato se uporno moramo boriti protiv svojih slabosti, kajati se i podizati. Ali ne žalosni, bez nade, malodušni ili nestrpljivi. Jer i naše grijehe Bog zna iskoristiti za naše dobro.

Toliko ovoga puta.

Molite ponekad za me: da budem to što pišem …

Pozdrav i blagoslov – u Isusu i Mariji odani.

13. veljače 1981.

Dobro otvorite oči kad gledate u sunce BOŽJE LJUBAVI.

Nadam se da ćemo se vidjeti. Zato sada kratko.

Da, i ja mislim da su troje duhovne vježbe u kraćem vremenskom razdoblju bile za Vas m i l o s t ! Nekako ste dublje ušli u samu sebe, više se približili PRESVETOM TROJSTVU, ISUSU i MARIJI.


Po(r)uka

Ipak, ja mislim da više truda morate ulagati da se približite LJUBAVI PRESVETOG TROJSTVA, ISUSU i MARIJI negoli da gledate „u svoje blatno dno” (sv. Ljudevit M. Grignion).

Vama ne treba mnogo da padnete u malodušnost, vidjevši svoje nesavršenosti i slabosti. Gledajte ih, zato, samo „krajičkom oka”, a dobro otvorite oči kad gledate u sunce BOŽJE LJUBAVI i milosti koje Vam Bog daje! To će Vas uvijek ohrabriti da se svakodnevno hvatate u koštac sa samom sobom i s poteškoćama života.

Vaša „preosjetljivost”, o kojoj govorite u jednom i drugom pismu i koju sam Vam i ja spominjao, više je u ovome: Vi brzo padate u malodušnost kad nastupe izvana i iznutra poteškoće; osjetljivi ste i lako mijenjate raspoloženje, posebno kad Vam se netko suprotstavi ili Vas ne prihvaća… Eto tada Vi morate pregaziti sebe, svoj „ja”. To je ono što i Vi sami zapažate kad kažete da ste sebe stavili u centar, a ne Presveto Trojstvo, Isusa i Mariju. Samo ne smijete ni u tome pretjerivati. Jer Vi niste oholi. Vi ste jedna „mala duša”.

Vama treba više bodrenja negoli šibanja. Taj naš „nesretni ja” u svakome je pomalo (neprirodno) napuhan! Ne može on, siromah, sasvim napustiti sebe. Treba ga strpljivo podnositi do dolaska sestrice Smrti, kad će s njom zauvijek nestati, a otada će živjeti samo naš NOVI JA, stvoren prema slici Sina!

Vaša „preosjetljivost” nije opasna bolest dok god na nju pazite i ispravljate se. Evo Vam trajnog lijeka: N a s t o j a n j e!

Kad god zapazite da ste odstupili od prijašnje svoje gorljivosti, podignite se. Kad zapazite da ste se „uvrijedili”, upitajte se: Tko se to uvrijedio? Moj mnogopoštovani „Ja”…! Nasmijte se i krenite dalje. Ne dajte mu hrane (sebeljublja). Hranite ga jakom hranom (križem).

Ali Vaše glavno nastojanje mora biti usmjereno prema njegovanju Vašega NOVOGA JA, Vas NOVE koja se rađa pod Marijinim BEZGREŠNIM SRCEM – snagom Duha Svetoga koji Joj je više puta dan: u Bezgrješnom začeću, na dan Blagovijesti i na Duhove.

Marijino Bezgrešno Srce je kao onaj gorući grm na Horebu: u Njemu nestaju svi naši grijesi, nesavršenosti i nedostaci. U njemu se sve pretapa u čisto zlato ljubavi.

Čvrsto se držite Marije kao prikrpak! Što god budete manji u svojim očima i u očima svojih susestara i ljudi, to imate više šanse da u Mariji budete SVA ISUSOVA – DRUGI ISUS, da ne živite «svojim životom» nego „Isusovim”, da umrete sebi, a živite Bogu!

Iskoristite, dakle, i svoju nestalnost.

Čestitam Vam veliki blagdan našega „ropstva ljubavi” u Mariji – Blagovijest!

23. ožujka 1982.


Po(r)uka

Imajte potpuno povjerenje u svoju nebesku BIJELU MAJKU

U prigodi ovih divnih dana što nas vraćaju na naše životne izvore: vječno živo Djetinjstvo ~ evo Vam nekoliko misli kao nadopuna pismu od 19.5. i razgovoru što smo ga vodili …

Gospa (BIJELA GOSPA) je sigurno uvijek nevidljivo s nama. Ona, obučena u snagu Duha, trajno nastavlja svoje otajstvo DJEVICE i MAJKE: u nama i s nama oblikuje ISUSA. To je naše vječno živo Djetinjstvo.

Ono se odvija kroz otajstvo Križa. On je, kako smo vidjeli, dosta živo nazočan u Vašem fizičkom i duševnom životu. Prihvatite ga spremno i mirno kao nešto normalno i nužno potrebno, ali što neće uvijek trajati …

Imajte potpuno povjerenje u svoju nebesku BIJELU MAJKU (Bezgrešnu, Punu Milosti). S Njom i u Njoj čuvajte svoj Mir u Kristu, što Vam želim kao poseban božićni dar!

16. 12. 1982.

Sigurno je da u svačijem životu ima većih i manjih „rupa”.

Ušli smo u vrijeme došašća … Božić je pred nama. Ove godine sam ranije počeo s pisanjem. Želim se i Vama javiti, odgovoriti Vam na Vaša dva pisma (od 16. 7. i 6. 10.).

Vaša su obadva pisma zanimljiva: bilo da se odnose na Vaš unutarnji ili vanjski život. Činjenica je da ste dobili mnogo dobrih i jakih prosvjetljenja u životu, kao i to da je Vaša suradnja s tim prosvjetljenjima bila do sada dobra, iako Vi sebi i zbog toga spočitavate lijenost, „anemiju”. Sigurno je da u svačijem životu ima većih i manjih „rupa”. Sreća naša što Isus nije došao spašavati „pravednike” i liječiti „zdrave”, nego obratno: došao je radi grešnih i duhovno bolesnih, a to smo mi. I Marija je takva kao Isus. Njezina djeca nisu bezgrešna. I ona nije Majka samo čistih i jakih duša, nego i onih prljavih i slabih. Dapače, izgleda se više naginje nad ove potonje. Zato slobodno možete računati na njezinu trajnu nazočnost, brigu i pomoć. Ona je doista u Vašem životu i Vas vodi.


Po(r)uka

Vama se čini da povremeno izgubite vezu s Njom. Da, osjetnu, Ona je trajno u Vašem životu. I potrebno je da je uvijek ne osjećate. Potrebno je da od vremena do vremena osjetite što ste sami po sebi.

Dakle: Češće u sebi obnavljajte tu istinu ili činjenicu da je u Vašem životu. Jer Vas zna obuzeti osjećaj duhovne osamljenosti, potištenosti, nemoći.

Onda, i premorenost zna utjecati na naš duhovni život i naše raspoloženje.

Recite sebi: Ne mogu sve! Moram se i zbog zdravlja (da ne govorimo i zbog duhovnog života) ograničiti na određene poslove …

Zatim, u našem životu je KRIŽ neminovan. Da ste ne znam kako zdrava, odmoreni, u ne znam kako sređenoj zajednici i da su Vam na poslu najidealniji uvjeti, itd., i onda biste osjetili težinu i oštricu KRIŽA. On je, za nas, volja Božja! Samo nas je on kadar privesti Bogu čistima. On je najdjelotvorniji antibiotik protiv duhovnih bolesti, točnije, ni jedan drugi lijek nije efikasan bez njega. Zato, kad trpite, recite samoj sebi: Moram trpjeti. To je dobro za me.

Što se tiče teških okolnosti u kojima radite, Vi pomozite koliko možete svima onima kod kojih osjetite da su „prepušteni” samima sebi ili da ih se na onakav način gura „iz zemlje živih”. Stvar je, doduše, nemoralna i zakonom nedopuštena, ali jako proširena i poznata… Vaš autoritet nije toliki da biste to mogli spriječiti, nego biste mogli prouzročiti da Vas premjeste pa ne biste takvima mogli pomoći.

Sami, dakako, nemojte u tome sudjelovati.

Ako Vam se čini da neke misli ili spoznaje niste kadri provesti u život, Vi činite u tome smjeru koliko možete. Trud će kad-tad biti nagrađen, jer se tu radi o sasvim nadnaravnim stvarima, koje Bog saopćuje svima onim koji ustraju u traženju.

Neka Vas Božić zatekne

malenu

jednostavnu

čistu

i radosnu

uz jaslice MALENOG!

U Srcu Bezgrešne odani Brat Franjo.

3. prosinca 1983.


Iz naše prošlosti

� s. M. Estera Radičević

Tragovi svetosti u povijesti Hrvatske provincije (Nastavak br. 8)

Tijekom povijesti Hrvatske provincije Gospodin je k sebi pozvao veliki broj mladih sestara, među njima bilo je kandidatica i novakinja. U ovom ćemo se broju posvetiti sestrama novakinjama, koje su otišle pred nama u vječnost. Neke su od njih položile zavjete na smrtnom času, a neke su umrle kao novakinje. Karakteristika svih ovih smrti jest ta da je svaka od njih žarko željela osta-ti u samostanu, pa makar je to stajalo života. Kao i dosad, za neke su se očuvali neki dokumenti, a nekima je zapisano samo ime i prezime. Svaka sigurno u vječnosti misli na nas danas i zagovara nas pred licem Božjim. Kao zahvalu za njihovo služenje, život i smrt, posvećujem ove retke. Po-redane su kronološkim redom kako su umirale. O nekima smo već imali prilike nešto pročitati i zato ću samo naznačiti u kojem je broju Znaka o njima nešto napisano.

Prvo redovničko odijelo za sestre novakinje

Obred oblačenja


Iz naše prošlosti

Dvije novicijatske grupe – 1972. i 1973. godine - sa sestrom Zorkom Kojaković, magistrom (desno) i majkom Julijanom Kruljac, provincijalnom poglavaricom (u sredini lijevo).

„Na 12. veljače ubra nebeski vrtlar jednu ljubicu u osobi novakinje sestre Silvije Badurine u 20 godini života. Ona bijaše pravo dijete posluha i strpljivosti, nada sve je ljubila molitvu, uvijek zadovoljna i za svaku i najmanju uslugu zahvalna. Mnogo je trpila ali zadnje ure bijahu joj radi teškog disanja dosta gorke. Svoju ljubav napram dragom Spasitelju pobuđivala neprestano strelovitim molitvicama. Kad ju se pitalo da li mnogo trpi odgovorila bi: ‛Spasitelj je mnogo više trpio. Ja rado umirem. Ta što bi bilo od grešnika ako mi ne bismo svoju mladost za nju žrtvovale?’ Pred smrt bijaše posve mirna i pod Gospinim pozdravom zaspe da se više na ovoj zemlji ne probudi.”

O ovoj sestri nalazimo kratku bilješku iz pera vlč. Zvonimira Badurine Dudića, svećenika Krčke biskupije, koji je napisao kratku povijest rodne župe Lun i tu čitamo sljedeće:

Sestra Silvija (Zorka) Badurina Rumešić Rođena 2. listopada 1895. godine na blagdan anđela čuvara. Prve je zavjete dala u Đakovu 26. veljače 1916.,

a Bogu se preselila već 12. listopada 1917. Od Boga je primila mnoge talente, i u nju je Provincija polagala velike nade. No, Božja je volja bila drugačija. Na dan kad je ukopana njena majka, s jakim kašljem navalila joj je krv i za nekoliko mjeseci plućna tuberkuloza ju je dovela do groba. Njezina duboka pobožnost olakšala joj je prinos žrtve života. Sestre su se divile njenom potpunom predanju Gospodinu i srdačnoj, djetinjoj ljubavi pre-ma Zaručniku - Kristu Gospodinu. Intenzivno je radila na oplemenjivanju svoga karaktera. Teško je podnosila mane drugih. Zabilježila je da je teško podnosila poniženja i da joj je zajednički život bio najveći križ a radi ponosne naravi mnogo ju je stajala poslušnost. Na smrtnom času je obećala da će u nebu posebno moliti za duh poslušnosti u provinciji.


Iz naše prošlosti

Tako iz ovih riječi proizlazi da je s. Silvija umrla kao mlada sestra, s jednom godinom zavjeta, što je i u nekim spisima provincijalata zapisano. Vjerojatno je sestra, koja je naknadno zapisivala pokojne, zbog njezine mladosti zapisala da je umrla kao novakinja.

(Iz knjige: Povijest župe Lun prema kronici o. Odorika Badurine, napisao Zvonimir Badurina Dudić, Nova-lja, 2006., str. 55.)

Sestra Barbara (Marija) Vargović O ovoj sestri napisan je članak u glasilu „U znaku Križa” br. 2./2019. Ovdje samo kratko podsjećanje na nje-

zin život. Umrla je 8. listopada 1918. godine. „Dana 9. listopada tužnim srcem otpratismo na vječni počinak ovu dobru novakinju. Sirota pokojnica je 28. rujna popodne sa dvjema sestrama grah brala na tako zvanom grobnič-kom polju. Kad su berbu graha svršile vratiše se kolima kući. Kod prijevoza preko šamca poplaši se konj, a one sve tri poskakahu iz kola. Sestra Barbara pade tako nesretno na glavu da je onesvještena ostala. Na usta je nešto krvarila, vanjske ozlijede nisu se vidile. Na tuđim kolima dovezoše unesrećenu kući. Pridošli svećenik podijelio joj zadnju pomast. Skoro 14 dana ležaše u nesvijesti nepomično samo je nakon 3-4 dana otvarala oči. Iz toga se zaključivalo da nešto razumije. Kratko je micala desnom rukom kao da se želi prekrstiti. 8. listopada preminu. Bio joj Gospodin blagi sudac. Njena dobra majka tješila se što joj se ispunila želja da bude redovnica. Često bi govorila: ‛Želim biti sestra pa ma odmah umrla!’ Ovaj žalosni slučaj je za nas ozbiljna opomena da smo usred života opkoljeni smrću.”

Sestra M. Klotilda (Eva) Blažević, ili na nekim popisima je zapisana pod imenom Clotildis. Rođena je nedaleko Đakova, u selu Semeljci, 1. veljače 1889. godine. Iz toga sela će kasnije u samostan stupiti još neke djevojke i biti dobre Milosrdne sestre sv. Križa. Eva je u samostan došla 14. rujna 1906., a započela novicijat 12. kolovoza 1908. godine, nakon dvogodišnje kandidature. U izvještaju iz novicijata zabilježeno je da je bila čvr-sta karaktera, otvorene naravi, vrlo sposobna i vrlo revna u redovničkim vježbama. Napredovala je u krjeposnu životu, ali je bila boležljiva. Vrlo brzo se teško razboljela. O tome je u bilježnici o pokojnim sestrama zapisano:

„Još u novicijatu u dobi od 20 godina zahvati ju nesmiljena sušica. Dugo je poboljevala u nadi da će ozdra-viti, ali uzalud. Bolest ju baci na postelju iz koje se više ne diže. Jedina joj želja bila da i na krevetu sv. zavjete smije položiti jer neće doživjeti dana koji je zato određen. Ta velika milost bijaše joj udijeljena te je prve zavjete položila 26. ožujka 1909. na čemu osobito zahvaljivaše sv. Josipu. Presretna položila je glasno i jasno sv. zavje-te i tako svijetu umrla. Čekaše strpljivo svoga nebeskoga Zaručnika da ju u pratnji sv. Josipa povede na svoju svadbu, što se i dogodilo u mjesecu sv. Josipa 30. ožujka 1909. godine.”

„Sestra Ana Cripović, rođena 1892., umrla 13. X. 1918. Jedva što smo s. Barbaru do hladnoga groba spro-veli javljaju nam iz bolesničke sobe. Sestra Ana je umrla od španjolske gripe. Akoprem su se poglavari naši bojali da će podleći, ipak su gojili nadu u njeno ozdravljenje. Kako je ova dobra novakinja još kao kandidatica vrijedna bila ne mogu ju dosta nahvaliti one sestre kojima bijaše dodijeljena. Velikom požrtvovnom ljubavlju njegovala je gojenice koje su u istoj bolesti ležale a kojoj je ona žrtvom postala. Budimo mirni i zadovoljni jer tako je volja Božja.” (vidi „U znaku Križa”, br. 2./2019.)

Margareta Cripović, rođena je u Jelsi na Hvaru 22. siječnja 1892. godine. Otac Nikola bio je po zanimanju ra-tar, a majka Marga rođ. Sarjanović. (Pokraj imena i prezimena majke napisana je još jedna riječ koja se ne može pročitati i ne znam odnosi li se na još jedno prezime ili možda na njezino zanimanje.) U samostan je stupila 24. veljače 1916. godine i u formularu, koji svaka kandidatica, prije oblačenja, tj. prije ulaska u novicijat, ispunjava na pitanje: Žive li roditelji i da li su sporazumni s njezinim oblačenjem? - odgovorila je: „Žive i odobravaju.”


Iz naše prošlosti

(njezin ulazak u samostan) Na pitanje može li kao miraz uplatiti 500 kruna, odgovorila je da može i da je već uplatila, što znači da je obitelj bila imućna.

Kandidatura je trajala dvije godine i četiri mjeseca, te je u novicijat ušla 26. srpnja 1918. godine. Na oblače-nju je dobila ime s. M. Ana.

Bila je to ratna godina i vrijeme kada je harala španjolska gripa. Kad se pogleda popis pokojnih sestara, vidi se da je te godine umrlo 14 sestara i gotovo je većina smrti bila posljedica španjolske gripe. U kratkom životo-pisu s. M. Ane, koji je objavljen u časopisu Teodozija (koji još i danas izlazi), Theodosia, XXXVI Jahrgang, Nr. 1, Januar 1919., str. 47., zabilježeno je slijedeće:

„Još vijesti o dragim pokojnim sestrama nisu ni završile, kad je stigla još jedna žalosna iz bolesničke sobe: draga sestra Ana je također umrla. Španjolska gripa ju je odnijela. Postojala je bojazan da neće preboljeti ovu tešku bolest, ali uvijek je tinjala nada da će uspjeti.

Kako je bila dobra ova novakinja, s. Ana Cripović, svjedoče sestre za nju još dok je bila kandidatica i na-glašavaju njezinu dobrotu i marljivost. S ljubavlju je njegovala djevojčice (u internatu) koje su se razboljele od iste bolesti. A ipak je ona bila prva žrtva koja je od nje umrla. Bila je to Božja volja! Gospodin svim našim pokojnima darovao vječni mir!“

Sestra Benedikta (Maria) Požežanec„Sestra Benedikta (Maria) Požežanec rođena 1895., umrla 13. VI. 1920. Ovu novakinju sruši u hladni grob

gripa u glavi. Tokom cijele bolesti ležaše u besvjestici i u tom stanju je primila posljednju pomast. Istom zadnji dan života došla je k sebi, ispovijedala se pričestila i svete zavjete položila. Uz velike boli čeznula je da se što prije s ovim životom rastavi.” Toliko stoji u bilježnici nekrologa.

Maria je rođena u Virovitici 22. veljače 1895. godine od oca Antuna, koji je bio ratar, i majke Karoline, rođ. Dobraš. U samostan je stupila 27. veljače 1918. godine i za vrijeme kandidature radila je u vrtu. Zabilježeno je da je bila vrlo marljiva, vrijedna, savjesna, pobožna, ali prilično čangrizava. U nju su se poglavari mogli pouz-dati kada su joj nešto povjerili. Tužila se na klonulost i cijelo vrijeme kandidature bila je prilično slaba, ali je dužnosti vjerno izvršavala. Ušavši u novicijat 10. kolovoza 1919. dobila je ime s. Benedikta i ostalo je zapisano da je bila veoma revna. Kako joj je pozlilo, na smrtnoj postelji položila je Prve zavjete 12. lipnja 1920. godine, prije završene godine novicijata i već je sutradan, 13. lipnja, umrla.

Sestra M. Anđelka (Rosalia) Bogovčić O ovoj novakinji nema zapisano gotovo ništa. U knjizi Tagebuch na str. 147. stoji kratka bilješka: „13. 1.

1921. - Die Novizin Sr. Anđelka Bogovčić gestorben. Umrla je novakinja s. Anđelka Bogovčić.” Rođena je 24. kolovoza 1898. godine u mjestu Bregansko Selo, nedaleko od Brežica u Sloveniji. U samostan je stupila 1. ožuj-ka 1919., a u novicijat ušla 11. studenoga 1920. godine. Te godine, 10. kolovoza, u novicijat je primljena velika grupa postulantica, njih 28. Na kraju popisa, kao dodatak, pribilježeno je da je kandidatica Rozalija Bogovčić primljena u novicijat 14. studenoga 1920. godine. Poglavari su vidjeli da je prebolesna i da nema duga života, pa su je sigurno, na njezinu želju, primili u novicijat i pridružili ovoj grupi. No, već je 13. siječnja 1921. godine umrla.

Sestra M. Polikarpa (Ana) PaitzRođena Đakovčanka. Ana Paitz rođena je u Đakovu i krštena u župi Svih svetih istoga dana, 18. svibnja

1911. godine. Roditelji su joj bili Antun Paitz, po zanimanju stolar, rodom iz Vinkovaca, i majka Helena, rođena Schmidt. Krstitelj je bio dekan i župnik Pavao Gjelatović. Vjerojatno zbog očeve službe Ana je u Vukovaru za-


Iz naše prošlosti

vršila Žensku stručnu školu, a u Đakovu je pohađala Žensku građansku školu. U samostan je stupila 21. srpnja 1926. godine. Kao kandidatica nastavila je srednju školu, ali je na iznenađenje svih, pa i nje same, morala preki-nuti. Podmukla bolest razarala je njezin organizam. Prihvatila ju je kao poziv Božanskoga Spasitelja i posve se predala u Božje ruke. U sebi je potajno gajila veliku želju da bude primljena u novicijat. Kad je vidjela da bolest sve više napreduje i postala svjesna da joj nema duga života, odvažila se i zamolila poglavare da bude primljena u Kongregaciju, da smije umrijeti kao novakinja. Bila joj je ispunjena ta jedina želja i 17. veljače 1929. godine primljena je najprije u postulat, i iste večeri u novicijat. Dobila je ime s. M. Polikarpa. Tako se zvao njezin stric, član Družbe Božje Riječi, a koji je bio misionar u Kini i tamo je umro. Nakon obreda primanja u novicijat, pri-mila je i sakramente umirućih te je bila sretna i zahvalna. Sa smiješkom na usnama ležala je u odijelu novakinje, s crnom kapicom na glavi, i čekala Gospodina. Nije dugo čekala. Već 20. veljače 1929. godine s. Polikarpa s usklikom na usnama: „Idem k Spasitelju u vječnost!” predala je svoju dušu Gospodinu.

Sestra Edmunda Knaus „Prvi cvijetak kojega nemila smrt u novoj godini 2. siječnja 1931. pokosi bijaše novakinja sestra Edmunda

Knaus. Nije bila ni deset mjeseci u novicijatu. Nekoliko sedmica prije smrti dobila je grčeviti napadaj koji joj je za nekoliko sati svijest oduzeo. Ona se iza toga skoro oporavila i dužnosti svoje vršila. Jedne večeri htjede na svetu ispovijed. Upravo kad bijaše na redu pozvoni za večeru. Čin posluha potakne je da je baš te večeri imala biti prva u blagovaonici. Požuri se tamo bez ispovjedi da obavi svoju pokoru. Nakon te pođe k stolu na svoje mjesto. Kad je počela jesti pade u nesvijest. Preplašene susestre odnesu ju na postelju. Svi su se nadali da će sestra Edmunda kao zadnji put opet k sebi doći. Prizvani svećenik mogao joj samo uvjetno podijeliti sveto pomazanje. Bilo nam je svima jasno da dragi Bog sestru Edmundu za svoju zaručnicu hoće. Ona je smjela u samostanu umrijeti što joj bijaše jedina želja koja joj je mnogo brige zadavala. Da li je one večeri slutila da joj je smrt tako blizu? Idući u blagovaonicu čuli su ju potiho pjevati. ‛Isuse, Tebi živim, Isuse Tebi umirem.’ To bijaše zadnja njena pjesma i Bog dragi je njom njenu čežnju za Njim prepoznao.” Tako je o ovoj novakinji zapisano u bilježnici kratkih nekrologa sestara. Sreća sačuvao se njezin Krsni list iz kojega saznajemo i neke druge podatke. Krsnim Imenom Emilija rođena je 27. listopada 1902. godine u slovenskom mjestu Beltinci. Ovdje su Milosrdne sestre sv. Križa od 1924. do 1935. godine držale Žensku stručnu školu. Šesterorazrednu osnovnu školu pohađala je u mjestu, jer se sačuvala Odpusnica koju je sigurno trebala za ulazak u samostan jer nosi nadnevak 15. ožujka 1928., a zabilježeno je da je u Đakovo došla 9. ožujka iste godine. Nakon dvogodišnje kandidature 13.ožujka 1930. godine ušla je u novicijat i dobila ime s. Edmunda. Otac joj se zvao Eduard, po zanimanju poreznik, kako je zapisano u krsnom listu, a majka se zvala Agata rođena Balažic. U izvještaju učiteljice novakinja zapisano je da je s. Edmunda bila ponosna, taktična, ozbiljna i prilično zatvorene naravi. Samostalna i tiha. Trudila se dobro održavati redovničke propise i na poslu je bila savjesna. Kao novakinja radila je u krojačnici i kako je sestra zapisala imala „srednje sposobnosti” i bila slabunjava zdravlja, vrlo blijeda i trpjela od želučanih tegoba. Tako je Gospodin ubrao još jedan cvijet novicijata za svoj nebeski vrt, kako je sestra i zapisala na početku ovoga prikaza.

„Sestra M. Mercedes Vranaričić novakinja u 9 mjesecu novicijata umrla. Prvi sveti zavjet položila 1931. Ona se ćutila presretnom što je stekla milost te je smjela na smrtnoj postelji svete zavjete položiti i to na 9. travnja, Uskrsni ponedjeljak. Sestra Mercedes pokazala je veliku ljubav za Red već kao kandidatica kad je dvije godine kao učiteljica u njem savjesno služila. Premda je češće krv bacala ipak je ponizno molila drage Poglavare da ju oblačenju pripuste. Ova dozvola ju vanredno razveselila. Koliko je mogla i slabe joj sile dopuštale činila je sve vježbe novicijata većinom privatno. K svetoj misi išla je svaki dan mada joj je teško bilo sve do jedan mjesec prije smrti. Na dan njenih svetih zavjeta došao je k njoj otac i sestra. Bijahu iznenađeni što su upravo k ovoj svečanosti pogodili doći iako ih nitko nije o tom obavijestio. Sestra Mercedes bijaše presretna u zaručni-


Iz naše prošlosti

čkom nakitu, a otac plakaše od uzbuđenja. Već nakon tri sedmice slavilo je ovo dobro dijete svoje prve zaruke sa svojim nebeskim Zaručnikom u nebu zauvijek.”

Tako je zapisano u bilježnici nekrologa o ovoj novakinji koja je svoje zavjete položila tri tjedna prije smrti. Zanimljivo da je sva dokumentacija ove sestre očuvana pa lakše možemo rekonstruirati njezin život. Svoj živo-topis Dragica započinje ovako: „Svjetlo Božjeg dana ugledala sam u bijelom gradu Zagrebu na veliko veselje mojih dobrih roditelja Đure i Dragice rođ. Javand i to 12. X. 1908. godine. Otac mi je zanimanjem mesar, a majka po volji Božjoj dobra supruga i uzorna majka što Svevišnjem napose veliku zahvalnost iskazujem. Ja sam treće dijete, a osim mene još su 6 brata i 3 sestre od kojih je najstarija već redovnica u istom samostanu.” (Bila je to naša s. Kerubina, koja je umrla 30. 6. 1936. godine). Nakon primljene sv. Potvrde, kako sama svjedoči, žarko je molila Duha Svetoga kako bi izabrala onaj stalež u kojem će moći najviše raditi za spas duša. Zato je upisala učiteljsku školu kod sestara milosrdnica sv. Vinka. U njoj se pobudila želja za još nečim uzvišenijim. Željela je u samostan, ali se nije usudila kazati roditeljima. To je učinila „jedna časna sestra”. Nažalost, ne piše je li to bila Milosrdna sestra sv. Križa ili milosrdnica. Vrlo zanimljivo opisuje svoj dolazak u Đakovo: „8. rujna 1928. god. prisustvujem zajedno sa roditeljima i braćom sv. misi i sv. pričesti, a zatim je bio rastanak. Oko 2 sata poslije podne stignem u Vrpolje, gđe me dočeka jedna č. sestra sa djevicom. U četiri sata stignem u svoj mili samostan, gdje sam našla opet drugu majčicu i drage sestrice među kojima je bila i moja rođena seka s. M. Kerubina. U nedjelju 9. IX. dobila sam pelerinu i tako sam postala za jedan dan djevica, a treći dan t.j. 10. IX. 1928. god, odvede me č. sestra učiteljica u školu pred lijepu četu malih djevojčica, kojima sam bila odgajateljica.” Kako je radila u školi, morala je biti dvaput u postulatu, a kako je bila slaba zdravlja, imala je tuberkulozu, brinula je hoće li biti primljena u novicijat. Odvažila se i zamolila „časnu gospođu“ (provincijalnu poglavaricu) da smije započeti novicijat, koja joj je rekla: „Uz pomoć Božju stupite u novicijat, pa i ako ćete imati poteškoća sa zdrav-ljem biće nagrada veća.” „Na te riječi kao da sam uskrsnula iza duboka i teška sna, te sam pošla dragoj Majci da se zahvalim.” Tako je započela novicijat 13. srpnja 1930. godine, a novicijatske dane provela je uglavnom u prostorijama novicijata, kako je zabilježeno u izvještaju. Magistra je pribilježila da se teško odricala svoje volje i svoga mišljenja, što nije nikakvo čudo. Došla je sa završenom učiteljskom školom i bila je već formirana osoba. Zbog bolesti i dopuštenjem vrhovne uprave, položila je Prve zavjete na bolesničkom krevetu 9. travnja 1931. godine, a već na prvi dan svibanjskih pobožnosti, 1. svibnja, prešla je u vječnost. Ona, koja je veoma štovala Majku Božju, doživjela je svoj prijelaz u vječnost početkom njezina najljepšeg mjeseca.

„Sestra Felicijana Valdec 28. veljače 1922. pozva Gospodin novakinju u 18. godini života. Ona bijaše u pravom smislu dijete, dobro-

ćudna, pobožna i vesela. Djelovaše u kuhinji. Kadgod bijaše sama pjevala bi pjesmu euharističnom Spasitelju i blaženoj Djevici Mariji. Obolila je na gripi u glavi zato su ju prenijeli u malu bolnicu. Uslijed velike želje vratila se u prov. kuću gdje je velikim veseljem glasno i jasno položila svoje sv. zavjete na smrtnoj postelji. Osobito joj utjeha što su ju dvorile dvije njene rođene sestre koje su također sestre sv. Križa. Pred smrt izgubi posve sluh. Velike boli, teška smrtna borba, oduzeli su joj svijest.”

Krsno ime bilo joj je Suzana i rođena je 18. kolovoza 1904. godine u mjestu Jelenščak, pokraj Novoga Ma-rofa. Otac joj se zvao Blaž, a majka Jela rođ. Jendruh. Bili su poljoprivrednici. Ušla je u samostan 20. rujna 918. godine, a novicijat je započela 10. kolovoza 1921. godine. Zanimljivo je da je, glede zdravlja, zapisano kako joj je zdravlje bilo dobro. Radila je u kuhinji i bila marljiva, iako ponešto djetinjasta. U siječnju 1922. godine obo-ljela je i 16. veljače položila Prve zavjete na samrti, da bi 28. veljače 1922. godine preminula. (I, na kraju, jedna zanimljivost. Njezina rođena sestra, Franciska, došla je u samostan 1923. godine i dobila je njezino ime, s. Fe-licijana. Umrla je 1998. godine. Znala je povremeno spomenuti, iako mjesecima prije smrti nije progovorila ni riječi, kako bi voljela da ju se pokopa na mjesto gdje je pokopana njezina sestra. Gospodin joj je ispunio tu želju, jer je, kad je ona umrla, na redu za pokop bilo je mjesto gdje je bila pokopananjezina sestra, s. Felicijana!)


Iz naše prošlosti

Sestra Raymunda (Ana) Mihales „Zdrava kandidatica u 18. godini primi kapicu novakinje koju je prije izmiruće godine kušnje, dan prije smrti

zamijenila sa koprenom. Kao djevica djelovaše u Bukureštu-Rumunjskoj. Kad se vratila bijaše naočigled posve zdrava. Drugom polovicom novicijata oboli od vratobolje, ali premda se od nje izliječila groznica ne popušta. Liječnik ustanovljuje bolest na plućima koja se brzo u tuberkulozu razvila. Često bacanje krvi oslabi sirotu novakinju. Želja joj bijaše da smije na smrtnoj postelji svete zavjete položiti što joj je i dozvoljeno, 11 srpnja. Glasno i jasno govorila je svoju zavjetnu vjernost. Za nju bijaše to velika sreća, jer već slijedeći dan počivaše u lijesu, prvi put zaodjenuta redov. haljom. Bila nam zagovornica pred prijestoljem Božjim kad nije mogla na zemlji kao sestra svetog Križa s nama djelovati.”

Ana je bila rođena u mjestu Barticesti, Moldavija, Rumunjska. Otac joj se zvao Mihael, a majka Katarina rođ. Tocanel. Bavili su se poljoprivredom. Nije ostalo zabilježeno kako je došla u Đakovo i u našu Družbu. Pretpo-staviti je da su joj sestre, koje su radile u sjemeništu u Bukureštu, bile uzor i poticaj da se opredijeli za redovnički život i dođe baš u Đakovo, jer su sestre iz Rumunjske otišle 1924. godine. U samostan je stupila 8. prosinca 1921. godine. U rubrici o školovanju zabilježeno je da je bila samouka. Vjerojatno nije imala prilike pohađati školu, ali je naučila čitati i pisati, pa čak i hrvatski jezik. Bila je prilično zatvorene naravi, dobrodušna, ali šut-ljiva. Radila je u kuhinji i bila vrlo marljiva. Ušla je u novicijat 30. kolovoza 1923. godine, ali ga nije dovršila. Dva tjedna pred smrt, magistra je zapisala da ju je uhvatila neka teška groznica, pa su joj poglavari dopustili da 11. srpnja 1924. položi Prve zavjete, jer je već 13. srpnja umrla. Na drugom mjestu zabilježeno je da je dobila tuberkulozu koja je bila razlog njezine smrti. Groznica je bila samo njezina posljedica.

Sestra Terezija M. Isusa Čikulin „13. lipnja 1925. dan svetog Antuna izgubismo dragu novakinju sestru Tereziju M. Isusa Čikulin u 24. go-

dini života. Još kao nova kandidatica, osobito prije oblačenja, teško oboli od sušice. Ipak bi pripuštena svetom oblačenju. Velika ljubav napram svetog redovničkog zvanja i goruća želja da u njemu smije umrijeti sklonula je drage poglavare da joj molbu uslišaju. Uslijed čestog bacanja krvi i velikih groznica, vrlo je oslabila i bilo se bojati da na dan oblačenja neće moći iz kreveta. Hvala Bogu mogla je ipak pri cijeloj svečanosti pred olta-rom biti. Posve umorna vratila se na svoju bolesničku postelju koju više nije živa ostavila. Malo sedmica je još proživjela, sprovela je u molitvi osobito u zahvali za primljenu milost. Služila je svima za uzor kad ju se novim imenom zvalo uvjeravajući prisutne da ne osjeća boli. Bez smrtne borbe usnu mirno i spokojno. Sestra Terezija M. Isusa osim dobre volje nije ništa provinciji žrtvovala, ali Bog dragi koji na dobru volju gleda neka nam po njoj dade mnoge milosti osobito procvat provincije.”

Krsnim imenom Katarina rođena je 28. studenoga 1901. godine u mjestu Jelenščak pokraj Novoga Marofa. Otac joj se zvao Matija, a majka Margareta rođ. Štefan. U formularu, koji je ostao očuvan, pri ulasku u novicijat pribilježeno je da su joj oba roditelja umrla. U samostan je došla 19. rujna 1923., u novicijat primljena 6. travnja 1925. godine, a već 13. lipnja bila je u vječnosti.

Sestra M. Eulogija (Marija ) Depikolozvane Bila je rodom iz mjesta Vrh na otoku Krku. S ovoga otoka bilo je mnogo dobrih i svetih Milosrdnih sestara sv.

Križa. Rođena je, kako sama piše, 10. rujna 1922. godine. Otac Nikola, zemljoradnik, vršio je i službu sakristana u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela, a majka Jelena, rođena Toić, bila je vrijedna domaćica i odgojiteljica nji-hovih jedanaestero djece. Marija je završila osnovnu školu u rodnom mjestu i tu je primila sakramente pričesti i krizme u dobi od 7 i 8 godina. Pomagala je čuvati ovce pa su je braća i sestre zvala „naša pastirica”. Najdraže joj je bilo kad je sa starijim bratom mogla pomagati ocu u spremanju crkve. Kako je obitelj bila vezana uz crkvu, svi su išli redovito na sv. misu i sv. pričest. Marija je bila članica Djevojačkoga društva Srca Isusova „te sam u druš-


Iz naše prošlosti

tvu gledala da budem između najboljih članova”. Zabave ju nisu privlačile pa je zbog toga često od prijateljica bila izrugana. No, to nju nije previše žalostilo. Kad je roditeljima kazala da bi pošla u samostan, majka se s tim složila, ali otac nije, što je nju posebno iznenadilo. On joj je rekao kako je to težak život pun žrtve te da to nije za nju. Ne će moći izdržati. No, ona mu je odgovorila da će moliti Boga da joj pomogne ustrajati. Kad je dobila i očevu privolu, došla je u Đakovo 18. ožujka 1941. godine. „Bilo mi je kao da sam već u raju“, napisala je u svom životopisu. U kandidaturi je 14 mjeseci bila najprije u bolnici u Vukovaru, a zatim još u Donjem Miholjcu. Novicijat je započela 17. kolovoza 1943. godine i dobila je ime s. M. Eulogija. Bila je vedre naravi, zauzeta u dužnosti, pobožna, tiha i vrlo revna u održavanju redovničkih propisa. No, 2. svibnja oboljela je od tifusa i već je 20. svibnja 1944. godine umrla. Marija, koju je toliko štovala, došla je po svoje vjerno i odano dijete. Tako je još jedna vrijedna novakinja postigla cilj svojega života.

Sestra Karmela (Palmina) Bedalov još je jedna novakinja koja je svoj život položila i žrtvovala za slavu Božju i spasenje duša. Rođena je 24. rujna 1924. godine u Kaštel Kambelovcu od oca Jakova i majke Ivanice rođ. Klaić. Otac joj se bavio vinogradarstvom i obradom zemlje. Palmina je bila peto dijete u obitelji revnih ka-tolika, koji su svoju djecu odgajali u strahu Božjem, iskrenosti i poštenju. Kao i sva djeca toga doba, pomagala je, prema dobi i svojim silama, roditeljima obavljati male poslove, među ostalima čuvala je kravu, pa su je u kući zvali „naša čobanica”. Već s 12 godina poželjela je poći u samostan i pisala je u Đakovo, jer se susrela sa sestrama koje su već bile u samostanu i dolazile kući na odmor i oporavak, ali je morala čekati još četiri godine. Tada je ponovo uputila molbu. Kad je od s. Pije Basta, učiteljice postulata, dobila pismo da može doći, njezinoj sreći nije bilo kraja. Tako je stigla u Đakovo 13. veljače 1941. godine. Nakon provedenih 18 mjeseci na filijali započeo je postulat, na blagdan Prikazanja Gospodinova 2. veljače 1943. godine. U novicijatu je Palmina dobila ime s. M. Karmela i vrlo je revno nastojala obavljati svoje novicijatske dužnosti. Bila je u kuhinji, crkvi, prala posuđe. Učiteljica novakinja za nju je napisala da je bila bezazlena. Kako je bila najmlađe dijete u obitelji, nije čudo da je kod obavljanja nekih poslova bila pomalo nespretna, ali vrlo savjesna i točna, požrtvovna, u bolesti jako strpljiva. Veoma je voljela svoj redovnički poziv i bila zahvalna Gospodinu za nj. Početkom godine 1944. oboljela je najprije od gripe, a zatim je dobila tuberkulozu. Prebacili su je na bolesničko odjeljenje 7. ožujka i tu je strpljivo podnosila tešku bolest. Na veliku želju i molbu položila je Prve zavjete 16. kolovoza 1944. godine, a već 23. kolovoza umrla je.

Sestra Avila (Zdenka) Malnar Na kraju ovoga prikaza novakinja i onih koje su na smrtnom času položile zavjete, još ime jedne novakinje

koja je također svoj mladi život darovala Bogu i zajednici. Bila je to sestra Avila (Zdenka) Malnar. Rođena je u Sisku 31. srpnja 1924. godine. Nažalost, ništa se od njezinih dokumenata nije očuvalo, osim Osmrtnice. Tako ne znamo tko su joj bili roditelji, gdje se školovala. Završila je osnovnu školu vjerojatno u rodnom mjestu. Zabi-lježeno je da je u samostan u Đakovo ušla 3. srpnja 1946. godine. Pretpostaviti je da su joj sestre, koje su radile u bolnici u Sisku, bile poticaj i uzor te se odlučila za samostan u Đakovu, jer su sestre radile u Gradskoj bolnici u Sisku od 1896. pa sve do 1949. godine. U novicijat je Zdenka ušla 10. travnja 1948. i dobila ime po svetoj Tereziji Velikoj, s. Avila. Bila je otvorene naravi, malo zaboravljiva, i imala je dobru volju za sve što se od nje tražilo. Srednjih sposobnosti, radila je u praonici. Zdravlje joj je na ulasku u novicijat bilo dobro, ali je vrlo brzo dobila tuberkulozu - 19. lipnja 1948. godine. U noći 23. rujna nastalo je veliko krvarenje koje ju je stajalo života. Imala je samo 25 godina. Vjerujemo da ju je Gospodin nagradio za njezinu žrtvu te da moli za nas.

Nije isključeno da, listajući dokumentaciju, naiđemo na ime još koje novakinje koja je svoj život darovala Gospodinu u svojoj najljepšoj dobi. Zasad nas ovih 13 novakinja čeka u nebeskom Kraljevstvu. One su nam uzor vjernosti, požrtvovnosti i ljubavi prema Isusu, redovničkom životu i zajednici.


� s. Deodata Kočonda

Molitvom vjera postaje iskustvo1 Zašto je nekima vjera teret i muka? Samo zato što nemaju pravoga iskustva molitve i vjere. Takvi se nisu još

uvijek susreli sa živim i osobnim Bogom.

Što je iskustvo vjere? Iskustvom nazivamo ono što nam se osobno događa. Svatko ima svoja osobna iskustva. Iskustva određuju

čovjekov životni put, način života i ponašanja, način razmišljanja i govora, mijenjaju čovjeka i motiviraju ga. Čovjek uvijek djeluje u skladu s iskustvom. Iskustvo može biti pozitivno ili negativno: iskustvo ljubavi, dobrote ili iskustvo krivnje, grijeha… Iskustvo vjere duboki je duhovni doživljaj u kojem se čovjekovo srce tako otvori da u njega uđe Božje svjetlo i čovjek osjeća sigurnost, spoznanje, radost i sreću. To je opipljivi doživljaj koji trajno ostavlja biljeg u čovjekovoj duši i zato ga nazivamo iskustvom Božje prisutnosti i milosti u čovjeku. To je iskustvo da Bog zaista postoji i da vidljivo i opipljivo i danas čini čudesa. To je iskustvo neobične blizine, prisutnosti Božje u čovjeku, nutarnje sigurnosti da nas Bog voli i da se brine za nas. To je doživljaj nutarnje radosti, dubokoga i trajnoga mira, čudesne prisutnosti Božje u srcu.

Molitva pomaže bolje vjerovati. Molitva je moćno oružje, ali ponekad ne znamo odakle uopće krenuti. Zašto ne bismo učili od najboljega

Učitelja, Isusa? Ovdje ćemo navesti tri molitve koje je Isus molio u nekim od svojih najtežih dana na zemlji. Zapravo, Isus je svoje najljepše molitve izgovarao u najtežim trenutcima svojega života. U tim molitvama mi pronalazimo primjer i poticaj koji nam je potreban u našim teškim trenutcima.

Isus je molio molitvu zahvalnosti u trenutcima žalosti i boli. Isus je čuo da je njegov prijatelj Lazar bolestan. On je volio Lazara. Situacija je za Lazara izgledala bezizla-

zna, ali je Isus pokazao pouzdanje u Boga govoreći: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. (Iv 11, 4) U vrijeme kada ga je Isus došao vidjeti, Lazar je bio mrtav već četvrti dan. Isus je slijedio mnoštvo do grobnice te zatražio da odguraju kamen. Zatim je žarko izgovorio molitvu zahvalnosti: Oče, hvala ti što si me uslišao. (Iv 11, 14b) On nije molio da se Lazar probudi. Nije molio da Bog izvede čudo: On je zahvalio Ocu što je uvijek dostupan u danima potrebe, što ga uvijek sluša. On je zahvalio kako bi drugi vidjeli i povjerovali.

Isus je molio da prevlada Božja volja. Ponekad molim i Bog učini čudo. Drugi put molim, ali Bog dopusti da prođem kroz vrlo tešku situaciju. U

takvim trenutcima bismo se najradije voljeli okrenuti i početi trčati u drugom smjeru, ali moramo imati povje-renja. Jer, suočavati se sa životnim poteškoćama pomaže nam izrastati u osobu kakvom nas je Bog stvorio da budemo.

Isus je prolazio mnogo težim putovima no što mi možemo zamisliti. I On je pitao Oca postoji li neki drugi put, ali je ipak uvijek ostajao poslušan: I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’ (Mt 26, 39) U Getsemanski vrt Isus je poveo tri

1 Mala škola života, 16. studenoga 2019.



učenika sa sobom, da bdiju dok on moli. Znao je da se vrijeme za ispunjenje Božjega plana približilo te je stoga izgovorio ovu molitvu. Isusove nam riječi pokazuju njegovu predanost Božjoj volji. Bio je voljan proći kroz sve, ali je ipak tražio mogućnost drugačijega puta.

Isus je molio oproštenje onima koji su ga povrijedili.

To je možda jedan od najvećih izazova svakomu čovjeku – oproštenje. Često se nađemo u mislima: „Nakon svega, osoba koja mi je nanijela zlo, a nije me molila za oproštenje, zasigurno nije ga ni zaslužila.” Ipak, ovaj treći primjer žarke molitve našega Spasitelja uči me kako opraštati, čak i usred najveće povrijeđenosti. „Isus je govorio: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (Lk 23, 34a)”

Molitva je ključ koji otvara vrata Božje moći

U Matejevu evanđelju Isus kaže: Doista, tko god ište prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se. (Mt 7, 8) Postoji jedna izreka: „Reci mi kako moliš i reći ću ti kakva je tvoja vjera.” Što više moliš, to vjera postaje čvršća. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem nebeskim kao Sin. Tako smo i mi pozvani u molitvi zauzeti stav maloga djeteta koje sjedi u krilu svoga oca ili majke. Dijete osjeća da je tamo najsigurnije i najzašti-ćenije. Takav stav trebali bismo i mi zauzeti kada dolazimo pred Boga: kao mala djeca koja će ga zagrliti, koja će mu doći u potpunom predanju i povjerenju. Molitva čini mogućim ono što je ljudski gledajući nemoguće, ono što je teško, čini lakim. (Ivan Zlatousti)

Molitva je stil života: biti u zajedništvu s Bogom i s bližnjima. Bez molitve nema Crkve. Molitva je Božje djelo u nama. Ne sastoji se molitva u tome da mi previše nešto činimo za Boga. Treba prepustiti Bogu da on čini. Kršćanska molitva više znači stav pasivnosti, nego aktivnosti. Kad kažem pasivnost, znači prepustiti se da smo ljubljeni od Boga i da nas Duh Sveti vodi. Molitva nam je potrebna da bismo istinski živjeli. Ona je izvor ljubavi. Moliti znači ljubiti. Moleći postajemo osobe pune ljubavi za Boga i bližnjega.

Poteškoće u molitvi

5 Redovita je teškoća naše molitve rastresenost i brige jer naš um stalno luta. Teško ga je zaustaviti i usredo-točiti se na Gospodina.

5 Druga poteškoća jest duhovna suhoća. Ništa ne osjećamo u molitvi, niti pronalazimo smisla u molitvi. 5 I umor može biti preprjeka za molitvu. Potrebno je odmoriti se, naspavati, jesti zdravu hranu i raditi. 5 Bolest. Naše je tijelo često napadnuto virusima, bakterijama, upalama i to nas sprječava da molimo. 5 Užurbanost. Mnogi od nas žive užurbanim životom tako da nemamo vremena za molitvu zbog mnogobroj-

nih obveza. 5 Grijeh. Teško je moliti ako smo u grijehu. Grijeh nas udaljava od molitve i od ozdravljenja. 5 Đavao nam ne dâ da molimo. On nas napastuje i želi nas spriječiti u molitvi. 5 Isto tako i ljudi s kojima živimo mogu nam biti zaprjeka u molitvi.

Molitva je radost

Molitva primarno i temeljno nije obveza, niti vježba. Ne! Molitva je prva potreba duše i njezina radost. Doslovce, nikada ne trebamo mjeriti vrijeme provedeno u molitvi, nego prije vrijeme koje smo potrošili daleko od molitve. „Čovjek koji voli svoju obitelj može brojati sate svojega rada, ali nikada ne broji sate koje je proveo sa svojim najdražima, u svojoj kući.” (H. Alonso) To je ljubav. To je radost. Molitva bi trebala biti najradosniji trenutak dana. Mi smo stvoreni za Božju ljubav. Mi živimo za taj susret. I postojimo za ovu prisnost s Bogom. To je naša radost, naše veselje, naš život. I onaj tko to zna, ne traži prilike da to napusti, nego da ostane u tome.



To je susret Bogom. To je susret s Ocem i s Isusom u Duhu Svetom. Molitva je uranjanje duše u ljubav Božju, u mir koji Bog daje. Vjernik bez molitve jest poput čovjeka bez orijentacije. Ili, bolje reći: kao što cvijet ne može živjeti bez vode, tako ni naše srce ne može živjeti bez molitve.

Zašto je molitva važnija od materijalne hrane? Hrana koju jedemo drži naše tijelo na životu. Isto tako molitva drži našu dušu na životu. Po molitvi moja

duša diše. Molitva je važnija od hrane jer je naša duša važnija od tijela. Duša i tijelo - to smo mi. Moja osobnost. Nakon smrti mi ćemo dobiti novo tijelo, o uskrsnuću tijela u Posljednji dan. Ali ne ćemo dobiti novu dušu. Ona će samo biti pročišćena i posvećena. „Dok molim, držim svoju dušu na životu jer molitva je stvarni kontakt s Bogom, a Bog mojoj duši daje da živi.” (P. Kreeft) Ako ne molim, moja će duša brzo umrijeti, slično kao i moje tijelo ako ne uzima hranu. Može se dogoditi da čovjek jednom ili drugi put nema vremena za objed, ali ako stalno nema vremena, ugrozit će zdravlje. Tako se može dogoditi i mojoj duši ako ne molim. Stoga je molitva klinika za dušu u kojoj mi susrećemo Liječnika – Boga. U Novom zavjetu Isus nam je zapovjedio da uvijek molimo, kad je rekao: Bez prestanka molite! (1 Sol 5, 17) Ako na dan molimo dva, četiri, šest ili osam sati, nije dovoljno. Znači li to da stalno moramo imati krunicu u rukama? Ne! Kad mislimo na Boga, mi molimo! Moliti je važno jer molitva spašava svijet. Ona daje ljepotu našemu srcu i duši.

Duh Sveti jest taj koji nas potiče na istinsku molitvu, a mi se trebamo samo otvoriti i prepustiti Duhu Sveto-mu.

Učinci molitve Kao što se vrijednost stabla poznaje po plodovima, tako se i vrijednost molitve prepoznaje po učincima. Oni

su mnogostruki. Molitva je izvor nadnaravnih darova Božjih, koji mogu mijenjati ljude i događaje. Molitva, koju prati iskrena vjera, može biti duhovni lijek za ozdravljenje od mržnje, osvete, duhovne sljepoće... Ona kao duhovni lijek prvotno usmjeruje osobu prema Bogu i prema njegovoj volji. Po molitvi Bog nam daje novu snagu u borbi protiv zla i grijeha u svijetu. Vjernik koji moli osjeća se prosvijetljenim. Vidi ono što do tada nije vidio. On je siguran u ono u čemu je do tada bio nesiguran. Može ono što do tada nije mogao. Odjednom uviđa važnost Boga i Crkve, lakše shvaća Sveto pismo. Bog mu postaje blizak, prijatelj. On s Bogom živi i prijateljuje. Milost mu postaje skoro opipljivom. Takva osoba rado moli i sve svoje molitve doživljava uslišanima. Postaje svjesniji kršćanin, radosniji i uslužniji. Vjera mu nije više teret nego milost i radost. Tako od mlakoga vjernika, koji prije nije shvaćao ni svoju vjeru, ni svoju Crkvu, postaje osvjedočeni, svjesni i savjesni vjernik.

Molitva u životu bl. majke Marije Terezije SchererU knjizi Walthera Diethelma „Kraljica, majka i sluškinja” možemo pročitati naslov Ipak je pobijedila milost.

Već prije ulaska u samostan saznajemo:Ovom je priznanju zacijelo prethodila borba. Jer, u tom životu nije bila uočljiva samo težnja prema ‘gore’;

nego su i sklonosti prema ‘dolje’ zanosile ovu mladost. Zrelu djevojku iz jednostavnih krugova nije zaobišla muka donošenja odluke: kojim putom krenuti?

Ona sama piše o sebi: ‘Ipak sam počela više moliti, češće primati sakramente; najprije svakih četrnaest dana, zatim svakih osam, a moj tadašnji ispovjednik dopuštao mi je i savjetovao češću svetu Pričest.’ Okolina je ipak vršila dobar utjecaj. Sestre bolničarke iz Besancona, koje su iz ljubavi prema Bogu služile bolesnicima, potakle su nadarenu djevojku na ozbiljno razmišljanje o životu. Morala je konačno uvidjeti da postoji nešto vrjednije i trajnije nego ples i haljine, svijet i razonoda. I ona doživljava da Bog ne prilazi čovjeku da bi ga opljačkao, nego da bi ga obogatio i usrećio! Djevojka moli, odabire ispovjednika s kojim može pretresati sva važna pitanja. U to vrijeme obavlja dva puta veliku ispovijed, stupa u Djevojačko društvo, hodočasti u Einsiedeln i u „Rigi-Klöster-



li“ da dobije jasnoću o svojoj budućnosti. Čak stupa i u Treći red – to je za sedamnaestogodišnje djevojke doista rijetkost, jer su ‘trećoredice’ tada imale mnoge i ne baš lake obaveze. Sve su to dokazi da je sve više izranjala njezina duboka religiozna sklonost i da je - kako to često biva u životu mladih, živahnih ljudi - u njoj drijemala duboka duša koja je čekala milosni trenutak da se probudi i dođe zauvijek na svjetlo dana.

I kao redovnica, kad su došle mnoge brige i poteškoće: Poznavala je ona takvu suhoću i znala je iz iskustva za sve teškoće koje su s tim bile povezane. U takvim trenutcima ona piše: Budući da su mi u Nefelsu prijetile ra-zličite opasnosti, molila sam nekoliko puta premještaj, koji je i uslijedio u kasnu jesen 1951. (…) No, baš posve osamljena nije bila ‘majka siromaha iz Naefelsa’. To nam otkriva primjedba koju je dala puno kasnije nekoj sestri: ‘I sama sam bila u Naefelsu. Lijepo je. Crkva i samostan vrlo su blizu ubožnici.’ Bog je blizu! Zato se nije osjećala sama. Krist u tabernakulu bio joj je prijatelj i utjeha. ‘Sada smo doista bogate jer Isus stanuje među nama. Sada ni jedna žrtva ne može biti teška’, reći će ona kasnije kad budu dobili dopuštenje da u Churu u se-starskoj kući smiju čuvati Presveti Sakramenat. Zato ovako savjetuje nekoj potištenoj sestri: ‘Kad Vam je teško, pođite nekoliko minuta pred tabernakul!’ Na drugom mjestu opet kaže: ‘Pred Presvetim zatvorim oči. Tada sve zaboravim.’ Kako duboku vjeru i kakvu snagu očituju ove njezine misli! U Kristovoj prisutnosti moraju nestati sve sitne ljudske brige! Kao da kaže: pred njim sam samo molitva i predanje a on može činiti sa mnom što želi!

Učimo od Isusa i bl. majke M. Terezije kako moliti. Neka nas sve prati i hrabri njezin primjer i zagovor!

Pripremila i vodila: s. Deodata Kočonda

Iz Knjige prošnji i zahvala bl. majci M. Tereziji Scherer - studeni 2020.

Drage sestre! Iako vjernici laici, štovatelji bl. majke M. Terezije, nisu danas prisutni s nama tjelesno, oni su s nama u duhu u ovom euharistijskom slavlju. I u ovo vrijeme zaraze virusom Covid19, upisivali su svoje nakane, molitve, prošnje i zahvale u Knjigu prošnji i zahvala, od kojih ću pročitati samo neke:

5 Draga blažena Majko, molim te za zagovor moje djece i nas roditelja, kao i svih zaraženih, da svi bez poslje-dica prebolimo ovu pandemiju;

5 Hvala ti, Majko Terezijo, za pomoć i zagovor; budi i dalje s nama i moli za nas; 5 Draga Majko, molim te za moju sestru Marinu da joj izmoliš duhovnu i tjelesnu snagu. Izmoli joj milost

utjehe u ovim teškim vremenima kada je ostala bez muža. Hvala ti, Majko! 5 Draga majko M. Terezijo, hvala ti što si izmolila zajedništvo i razumijevanje mome sinu i snahi. I dalje ih

prati svojim zagovorom. 5 Prikažimo ovu svetu misnu žrtvu za sve štovatelje bl. majke M. Terezije i njihove nakane… Izručimo i sve

svoje osobne potrebe, potrebe naše Družbe, Provincije i naših zajednica, kao i svoju zahvalnost majci M. Tereziji za njezinu prisutnost i djelovanje među nama. Molimo napose u ovom vremenu kušnje za blagoslov naših obitelji, Domovine, Crkve i svijeta ...



� s. Animira Barica Adanić

Zahvala za uslišanja i primljene milosti: Petnaest godina zahvalne šutnjeDvadesetog dana mjeseca lipnja 1995. godine, u godini beatifikacije bl. majke M. Terezije Scherer, a u devet-nici moje zajednice njezinu zagovoru, dogodila mi se teška prometna nesreća. Dijete s nepune četiri godine, u pretrčavanju ceste, našlo se u putanji vozila kojim sam upravljala ja. Trenutak susreta sa smrću djeteta bio je neizbježan. Djelići sekunde i milimetri udaljenosti nisu više postojali. To potvrđuje i vještački nalaz u kojem stoji napisano da je izbjeći nesreću bilo tehnički neizvedivo.Tupi udarac djetetove glave o desni prednji dio kombija prestat će odzvanjati s mojim ukopnim zvonom.Zaustavila sam vozilo iz suprotnoga pravca i zamolila vozača da dijete odveze u hitnu ambulantu, jer je davalo znakove života. Zatim, sjedeći u policijskom vozilu, zbog podataka o nesreći, čula sam dojavu službenika: Uzmi sve podatke vozača jer dijete ne će preživjeti. Tada sam glasno izrekla vapaj: Isuse, ne daj da sprovod ovog dje-teta bude prije mojega. Policajac me sažalno pogledao i prestao pisati. Sjedili smo šuteći, a ja se u vjeri i nadi oslonila na pomoć majke M. Terezije, govoreći joj u mislima: Jednom si djetetu već pomogla. Pomozi i sada. Zamolila sam policijskoga službenika da pođe sa mnom u samostan i kaže poglavarici sve što se dogodilo. Rado se odazvao. Kada smo došli u samostan bilo je vrijeme večernje molitve. Ušla sam u crkvu i zamolila tadašnju provincijalnu poglavaricu, s. Veljku Zirdum, da na trenutak iziđe van.Pred vratima sam joj rekla: Imala sam nesreću. Dijete ne će preživjeti. Stavila mi je ruku na rame i kao da smrti zapovijeda, rekla je odlučno: Ne! Dijete ne će umrijeti! Upravo smo izmolili devetnicu majci M. Tereziji, ali sada neka sestre odmah započnu novu devetnicu za ovo dijete.Čula sam glasove molitve naše okupljene sestarske zajednice i osjetila snagu Božje riječi: Ako dvojica ili trojica jednodušno zamole…Ovo je zaista bila zdušna molitva iz mnogih srdaca u jedan tronuti vapaj: Majko, pomozi.Slijedili su trenutci iščekivanja rezultata o operaciji iz Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku. Primarius dr. Marko Rukovanjski, mr. sc., nakon obavljene operacije izjavio je: Učinio sam što sam mogao, a ishod sam prepustio Gospodaru života.Dijete je bilo smješteno na odjel neurokirurgije, gdje rade sestre moje redovničke zajednice.Za nepunih osam dana djevojčica je skakutala za sestrama. Nisam upamtila lik toga djeteta i, držeći tu malenu ruku, moja je bila prazna.Ostala je samo trajna slika djeteta ispred mojega vozila i duša mu na drugom svijetu. Danas je zdrava devetnae-stogodišnja djevojka bez ikakvih posljedica, ali još uvijek ona je samo kao duh pred mojim očima. Imala sam priliku kleknuti na grob majke M. Terezije i reći joj hvala. Činim to svaki dan u svojim mislima.Često sam razmišljala kako bih svoju zahvalnost trebala očitovati kao svjedočanstvo Božje pomoći po zagovoru blažene majke M. Terezije.Iako ovaj težak događaj nije moralno opteretio moj život, ostao je obremenjen tihom zahvalnošću za velika djela što mi učini Gospodin.

Đakovo, 28. srpnja 2010.(Sva dokumentacija pohranjena je u Arhivu Terezijina kruga – kod s. M. Karmele Dominković u Đakovu.)





Otvorenje Godine majke M. Amadeje Pavlović u Đakovu

Dana 26. studenoga 2020. godine obilježile smo 49. godišnjicu smrti majke M. Amadeje Pavlović, te sve-čanim rekvijemom, koji je predslavio mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, ujedno otvorile Godinu majke M. Amadeje.



Nakon sv. mise nastavile smo program u danu zahvalnosti za sve što je Bog učinio po majci M. Amadeji. U prijepodnevnom programu okupile smo se u samostanskoj crkvi na molitvu krunice. Uz otajstva žalosne krunice čitani su tekstovi iz života majke M. Amadeje. Prije početka molitve s. Valerija Široki, provincijalna poglava-rica, uputila je nekoliko riječi kojima nas je pozvala na osluškivanje u molitvi i duhovnom čitanju, kako bismo otkrile što nam majka M. Amadeja želi reći za naš duhovni i redovnički život.

U popodnevnim sati-ma pohodile smo sestar-sko groblje, uz prigodni program zahvale i moli-tve za pokojne.

Predvečerje smo obi-lježile klanjanjem pred Presvetim oltarskim sa-kramentom i molitvom Večernjih hvala.

� mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup

Iz propovijedi

Primit ćete Duha Svetoga, koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje! (Dj 1, 8)

Poštovane i drage sestre, draga braćo svećenici!„Primit ćete Duha Svetoga i bit ćete mi svjedoci!“ Obećanje i poslanje. Obećanje da će učenici primiti Duha

Svetoga. Zašto? - Da bi mogli biti Isusovi svjedoci u svijetu. Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga! (Iv 20, 21sl.)Ova riječ, koju je Isus uputio svojim učenicima na Uskrs navečer, pokazuje da su za apostola i evanđelista

Ivana uskrs i Duhovi jedan događaj. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrsnuti znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovom svijetu. Uskrsli nas Isus šalje u svijet da bismo umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. Njegovo poslanje postaje zadaćom njegovih učenika.

Da bi mogli ispuniti njegovo poslanje, Isus im daruje Duha Svetoga: „Primite Duha Svetoga!“ Uskrsnuće se dovršava tako da se učenici napune Duhom Krista Uskrsloga i da njegovom snagom, zajedno s njim i istodobno umjesto njega, nastave zadaću koju je Isus ostvarivao tijekom svojega zemaljskog života.



To se otajstvo, drage sestre, ostvarilo na blagopokojnoj sestri i provincijalnoj poglavarici vaše Provincije, na majci M. Amadeji Pavlović.

I fašizam i komunizam bile su totalitarne i bezbožne ideologije. Oba su režima iz kršćanske perspektive pot-puno neprihvatljiva, a majka M. Amadeja bila je mudra i inteligentna, hrabra žena, puna Duha Krista Uskrsloga, koja je shvatila da je kršćanin po samoj vjeri u uskrsnuće istodobno poslan biti u svojem društvenom ambijentu proročki znak i glas, sposoban plivati protiv struje i zauzimati se za poštovanje temeljnih ljudskih prava i dosto-janstva svakoga čovjeka, neotuđivih jer mu ih je dao Bog Stvoritelj i zato nema ovozmenoga režima koji bi ta prava i dostojanstvo smio dovesti u pitanje, a još manje ih ugroziti i pogaziti. (…)

Majka M. Amadeja junački, ustrajno, odvažno i mudro borila se i protiv namjera komunističkih vlasti koje su, boreći se protiv Crkve, htjele uništiti njezin najkvalitetniji i najzdraviji dio, a to je redovništvo. Bogu po-svećeni život htjeli su uništiti skidajući vaše redovničko odijelo, po čemu ste prepoznatljive i drugačije, te su vas htjeli izbrisati kao vidljivi znak iz očiju i svijesti ostalih vjernika, a onda vas, lišene identiteta, izjednačiti sa svima ostalima i istodobno lišiti vas temeljnih egzistencijalnih potreba kruha i krova nad glavom. Zbog toga su nacionalizirali sve crkvene, pa tako i vaše ustanove i imovinu, izvore uzdržavanja i kuće u kojima ste stanovale te su vas lišili mogućnosti ostvarenja redovničkoga poslanja i radnih mjesta. Majka M. Amadeja vrlo je brzo i jasno, među prvima, prije mnogih drugih redovničkih poglavarica i poglavara, pa i biskupa, pročitala kamufli-rane sotonske naume i bila je jedan od najhrabrijih i najlukavijih boraca u redovima Crkve. Naoružana vjerom u Boga, a potpuno slobodna od sebe i od straha za svoju kožu, ne samo da se nije nikoga bojala, nego je pred svima bila neustrašiva lavica i zaštitnica slobode vjeroispovijesti te ostalih ljudskih prava. (…)

Kad sestre otpuštaju iz bolnica jer ne žele skinuti redovničko odijelo, ona nastupa proročkom jasnoćom i teži-nom svoje riječi. Tako predsjedniku Vlade Narodne Republike Hrvatske Vladimiru Bakariću piše: „Dok nam je zakon oduzimao materijalna dobra: škole, kuće, posjede, bolnicu, inventare i sve drugo, nisam dolazila. Pokorile smo se Zakonu, iako nas je bolilo, (…) Sve što smo imale služilo je u humane svrhe i dobro ovoga naroda (…). Danas kad nam se prijeti izgonom (…), dolazim k Vama (…) da zamolim zaštitu. Mi smo djeca ove zemlje i kćeri našega Hrvatskoga naroda. U toj smo zemlji kroz više od 80 godina dostojno i časno vršile rad, kojega se ne moramo stidjeti. Kao socijalne radnice i njegovateljice bolesnika nismo se nikad ogriješile o ljubav prema bratu-čovjeku patniku, bez obzira na vjeru i narodnost, bez obzira na bilo koji režim. (I sada u našoj Narodnoj Republici Hrvatskoj vršile smo dosada samaritansku službu u državnim i gradskim bolnicama, po klinikama (…) uvijek pripravno, nesebično i požrtvovno. (…). Otpušta nas se danas iz bolnica iako se nismo ogriješili ni o zdravstvenom, ni o građanskom, ni o političkom Zakonu, iako smo voljne da radimo i imamo potrebne kvali-fikacije za rad, otpušta nas se jedino jer smo vjerski orijentirane, premda je sloboda vjere Ustavom zajamčena.“

Civilnim vlastima u Novom Sadu i Sr. Mitrovici piše kako joj „nije poznato da je izašlo naređenje da redov-nice moraju skinuti redovničko odijelo, a uprava bolnice i Mjesna milicija tvrdi, da su dobili naređenje (…). Ako naše sestre ne mogu i ne smiju vršiti bolničku službu u bolnici kao redovnice u redovničkom odijelu, tada neka se s navedenim sestrama prekine radni odnos prema postojećem Zakonu (…).“ Ako takav zakonski akt ne postoji, neka bolnička uprava i mjesna milicija sestre ostave na miru u njihovu radu. „Mi nismo djeca da se dajemo od svakog policajca strašiti, niti smo nerazumne da ćemo se dati sobom poigravati. Toliko zakona i mi znamo i poznamo da ćemo znati tražiti zaštitu i na najvišem mjestu ako se tomu ne stane na kraj.“ (…)

Kao lavica štitila je žensku čast i dostojanstvo sestara koje su radile u Vojnoj bolnici u Nišu i bile izložene nasilnim pokušajima činovnika Udbe, ne bi li tako došli do povoda da u javnosti ponize i osramote sestre.

Po isteku službe provincijalne poglavarice s. M. Amadeja i dalje je bila raspoloživa za službe koje su joj bile dodijeljene. Stekla je glas uzorne i svete redovnice. Radujem se zato i pozdravljam programe koje planirate u ovoj godini kako biste se i vi sama i kako bismo se i mi, svećenici i vjernici, bolje upoznali s njezinim likom i redovničkim svjedočanstvom.



Majci M. Amadeji



Sestra MERCEDES (Jelena) KOPASIĆRođena: 11. listopada 1931. Prvi zavjeti: 6. siječnja 1956.Umrla: 25. studenoga 2020.

U tjednu, u kojem nam još u srcima odjekuje slavlje nedjelje Krista Kralja, naša se sestra Mercedes preselila u odaje divnoga Kraljevstva Kristova i pridružila se slavlju ne-besnika.

Sestra Mercedes rođena je u Donjem Vidovcu, u Međimurju, kao četvrto dijete od oca Matije i majke Jelene rođ. Zvonar. Bilo ih je šestero djece. Sakrament sv. Krštenja primila

je u župnoj crkvi i dobila je ime Jelena. U istoj crkvi primila je i sv. Pričest i sv. Krizmu. Mala Jelica već je u ranoj mladosti osjećala Božji poziv. I njezina dobra majka htjela je poći u samostan, za svojom starijom sestrom, ali je Božja providnost odredila drugačije. Stoga je uvijek svojoj djeci jako lijepo i pozitivno govorila o samo-stanskom životu.

Premda se u obitelji znalo i za dane oskudice i siromaštva, pogotovo u ratno doba, ipak u njihovoj kući nije manjkalo veselja i radosti. Njezin je otac svirao harmoniku, a kasnije je to naučio i brat, te su oni tako, a i njihovi susjedi, često provodili vrijeme u veselju i radosti, naročito nedjeljom i blagdanom.

U obitelji se njegovala i zajednička molitva, a naročito pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu i Marijinu. Jele-na je već kao malena djevojčica naučila moliti krunicu. Imala je dobru i pobožnu baku od koje je također naučila moliti. Imala je i jednu tetu kod sestara Naše Gospe, koja je sve do smrti bila u misijama u Južnoj Americi. Ta-kođer je imala dvije sestrične, s. Olgu i s. Karmen Kopasić - koje su bile dvije rođene sestre - u našoj zajednici, te još jednu kod Marijinih sestara.

Na život u redovničkom zvanju mislila je već od djetinjstva. Ona je već u prvom razredu, kada je učiteljica pitala djecu što žele biti, ponosno odgovorila da će biti časna sestra. U naš je samostan došla u devetnaestoj go-dini života, 1950. godine. Kao kandidatica završila je osmoljetku. Kako je bila prilično nježna zdravlja, pogla-vari su je poslali kući na oporavak. Ona se tada žarko molila blaženoj majci M. Tereziji, našoj utemeljiteljici, da bdije nad njezinim zvanjem. Bila je sretna kada se oporavila i ponovno vratila u Đakovo, nastavivši tako redov-ničku formaciju. Jako se radovala ulasku u postulat, a napose u novicijat, kada je dobila ime sestra Mercedes.

Poslije Prvih sv. zavjeta poslana je u Bar, na dužnost u kliničkom laboratoriju, iako nije imala pojma o labo-rantskoj tehnici. Zahvaljujući sestri Leonciji, koja je na tom mjestu već radila, i uz pomoć Božju, brzo je naučila osnovne analize i bila je sretna da i ona može nešto doprinijeti za dobro bolesnika. U toj zajednici vršila je služ-bu kućne poglavarice i tamo je proboravila cijeli svoj radni vijek, 32 godine. U to je vrijeme, uz posao, završila u Cetinju četverogodišnju medicinsku školu. Zbog narušena zdravlja pošla je 1988. godine u zasluženu mirovinu. Od tada je boravila u Zagrebu, na Vrhovcu, gdje je dvadeset godina vodila brigu o sestarskoj blagovaonici, a od 2009. godine ostala je u istoj zajednici i obavljala razne male poslove. Zlatni jubilej proslavila je 2006. godine. Bila je to Jubilejska godina, godina u kojoj je obilježena 150. obljetnica postojanja naše Družbe.

Sestra Mercedes, premda istrošena i premda slaba zdravlja, nije se štedjela nikada. Kako je bila prema suse-strama u Baru uvijek brižna i pažljiva, tako je ostala i dalje. Voljela je urednost i točnost. S ljubavlju i neumorno služila je tako i sestrama u blagovaonici na Vrhovcu. Bila je osjetljiva na potrebe ljudi, s puno srca i dobre volje susretala je bolesne i siromašne, koji su joj se obraćali. Također je bila fina i taktična prema suradnicima koji su je dugo pamtili i pitali za nju. Rado ih je saslušala, utješila i ohrabrila, spremno ih je uključivala u svoje molitve i žrtve. Revno je nastojala sudjelovati na svim zajedničkim vježbama. Svojim ugodnim glasom uključila se uvijek rado u liturgijsko pjevanje.



Na bolesničkom odjelu u Đakovu, na koji je došla prije dvije godine, pomagala je slabijima od sebe, a kad je i sama postala nepokretna, bila je tiha i strpljiva. Svakoga je dočekala s osmjehom. Znala je reći da joj je uvijek dobro i lijepo jer je Bog s njom. Sestre svjedoče kako je u njihovim životima ostavila trag blagosti i strpljivosti. Bila je uvijek staložena, tiha, pobožna, dobrohotna i požrtvovna, a nadasve zahvalna za svaku uslugu i dar.

Sestra Mercedes njegovala je duboku pobožnost utemeljenju na Sv. pismu i psalmima. Često je zazivala Duha Svetoga, u svemu što je počinjala, riječima: „Duše Sveti, Duše milosrđa i istine, dođi!“ Gajila je pove-zanost s bl. s. Zdenkom Schelingovom, koja se milosno objavila njezinoj duši. Molila je njezin zagovor kako bi se približila Milosrdnomu Ocu, Bogu praštanja i svake utjehe i mira. Kad su sestre doznale za tu pobožnost, bilo im je jasno odakle je crpila snagu u radosnom podnošenju trpljenja. Osobito se molila za Božji blagoslov i zdravlje u našim obiteljima.

Krist Kralj neka ju primi u kraljevstvo mira i radosti, a nama podari barem dio njezinih vrlina!s. Nada Martinković

Sestra NOEMIJA (Veronika) SUČIĆRođena: 1. svibnja 1945.Prvi zavjeti: 13. svibnja 1968.Umrla: 4. prosinca 2020.

„Marijino dijete“, kako je sestra Noemija sebe nazivala, u devetnici za svetkovinu Bez-grješnoga Začeća BDM, u danima prvoga tjedna došašća, nakon teških dana borbe s bole-šću, doživjela je 4. prosinca, u 16,10 sati, ispunjenje svojega životnog adventa i sjedinila se s Onim za kojim je čeznula.

Sestra Noemija rođena je 1. svibnja 1945. godine u Tiborjancima, malom slavonskom selu u okolici Valpova, od oca Stjepana i majke Kate Torjanac. U selu žive samo katolici, starosjedioci, a pripada župi Veliškovci, kao filijala.

Bilo ih je petero djece, četiri sestre i jedan brat, a ona je najmlađa. Krštena je odmah drugi dan po rođenju i dobila je ime Veronika. S njima su u kući živjeli djed i baka. Imali su mnogo zemlje i puno su morali raditi. Oso-bito je bilo teško za vrijeme ratnih „obaveza“, kada su se seljaci na sve moguće načine borili za svoju zemlju. Što im je urodilo, morali su davati državi i dugo su vremena osjećali posljedice tih „obaveza“.

Roditelji su svoju djecu odgajali katolički, osobito majka. Ona ih je vodila u crkvu na svetu misu. Kod kuće su svaku večer zajednički molili svetu krunicu. Veroniki je bio najdraži djed. On je djeci pričao priče, a osobito je voljela kada im je pričao o Isusu i likovima iz Biblije, iz Staroga i Novoga zavjeta.

Kao dijete bila je jako živa i vesela. Iako je bila najmlađa, nitko ju nije mazio. Sa sedam godina krenula je u školu. S velikom je čežnjom promatrala svoje sestre koje su smjele ići na sv. Pričest, a ona to još nije mogla. Osobito joj je to bilo teško za Uskrs i jako je plakala. Mama ju je jedva smirila. Konačno je i njoj osvanuo toli-ko očekivani dan, kada je na blagdan Srca Isusova 1953. godine primila Prvu sv. Pričest. Bila je jako sretna. U dvanaestoj godini primila je sv. Potvrdu. Na vjeronauk i na svetu misu išla je redovito.

U školi je dobro učila sve dok nije u petom razredu oboljela od žutice, tako da je taj razred morala po navljati. Dok je išla u treći razred i slušala jednu propovijed, prvi put joj je došla misao da će, kada odraste, poći u sa-mostan i žrtvovati se za obraćenje grješnika. To joj je od tada bila jedina želja. Nije nikomu ništa govorila, već se molila Isusu i Mariji da joj se ta želja ostvari. Kada je završila školu, ostala je sama s roditeljima. Brat se



oženio, sestre su se udale i svi su se razišli. Nije prestajala misliti o svom odlasku u samostan. Bojala se to reći roditeljima, ali se ipak odvažila i o svojem je naumu rekla mami. Ona je plakala, ali se nije protivila. Tata nije htio ni čuti o tome. U muci je otišla župniku i on joj je savjetovao da pričeka još koju godinu. Nije imala mira i žarko se molila Nebeskoj Majci da ju roditelji puste. Na Veliki četvrtak sa župnikovom sestrom posjetila je Đakovo i to joj je bila prilika da se prijavi u samostan. Na njezinu radost, rekli su joj da smije doći. O tome je kod kuće šutjela, sve dok nije morala poći. Majka je plačući pristala, a tata se protivio do zadnjega dana. Ipak joj se ispunila davna želja i 1961. godine došla je u samostan u Đakovo.

U samostanu se lijepo snašla. Bila je osobito radosna kada je primila pelerinu, prvi znak pripadnosti redov-ničkom staležu. U kandidaturi je završila osmoljetku, a kasnije, u Zagrebu, bolničku školu. Po želji sestara po-glavarica počela je raditi na ORL Klinici na Šalati, u operaciji, kao instrumentarka. Tu je upoznala u stvarnosti redovnički život i vidjela što se sve od jedne redovnice traži. Tada je bila pozvana u Đakovo, u postulat. Razbo-ljela se i morala je neko vrijeme ležati. To joj je bilo teško, pogotovo jer joj je baš te godine tata umro. Ušla je u postulat na blagdan sv. Franje i s neopisivom radošću uskoro i u novicijat.

Životni put naše sestre Noemije bio je zanimljiv i ispunjen čežnjom za Bogom od rane mladosti. Unatoč poteškoćama i zaprjekama, ona je, uz Božju pomoć i Marijin zagovor, ostvarila svoju želju da se posveti Go-spodinu kao redovnica.

Kada je 13. svibnja 1968. godine položila Prve sv. zavjete, bila je sretna da je konačno uspjela ostvariti svoj cilj. Prvo radno mjesto, sada kao redovnici, bilo je u Zagrebu na ORL, u operaciji. Tamo je ostala sve do umirov-ljenja 2001. godine. Pune 33 godine požrtvovno je, s ljubavlju, bila na usluzi bolesnicima. Radila je na najtežem dijelu odjela, gdje je previjala bolesnike s karcinomom dišnih puteva, koji su bili u posljednjoj fazi bolesti i nitko im nije mogao više dati nadu da će preživjeti. Njezina vedrina bila je velika pomoć bolesnima te su mogli lakše prihvatiti svoju bolest. Dok je radila u previjalištu, uvijek se trudila teškim i umirućim bolesnicima dovesti svećenika, kako bi pomireni s Bogom, i uz njezinu molitvu, prešli u vječnost. Događalo se da su i pravoslavni bolesnici, vidjevši naše svećenike, željeli da se i nad njima moli. Sestra bi Noemija tada pozvala pravoslavnoga svećenika i na taj je način svima, kojima je god mogla, pomagala na putu do sretne vječnosti. Liječnici i medi-cinsko osoblje poštivali su je i rado su prihvaćali njezine savjete, posebice u odnosu prema siromašnim bole-snicima. Nakon umirovljenja došla je u Đakovo, u provincijalnu kuću, i u Betaniji je četiri godine s ljubavlju i nesebično dvorila svoju majku i majke naših sestara. Kada su majke preminule, poslušnost ju je odvela u Donji Miholjac gdje je od 2004. do 2010. godine vršila službu kućne poglavarice. I ovdje je radosno i s puno strplje-nja vodila brigu za sestre i za kuću. Potom je, od 2010. do 2015. godine, bila u Velom Lošinju. Tu je obavljala razne poslove, a bilo ih je mnogo, jer se kuća renovirala i trebalo je puno toga urediti i očistiti za majstorima. Njezin redovnički put se iz Veloga Lošinja nastavio u Portu, gdje je kuhala za sestre. I tu je trebalo puno ljubavi i domišljatosti jer je to naša kuća za odmor i, uz domaće sestre, dolaze sestre iz cijele Provincije i iz inozemstva. Svi su bili dobro došli i iskusili su specijalitete koje je s ljubavlju pripremala. U Portu je ostala do 2017. godine, kada je došla u Zagreb, u Marijin dom, gdje je kao kućna poglavarica vodila brigu za naše starije i bolesne sestre. Također se i ovdje brižno i majčinski brinula za sve kojima je pomoć bila potrebna. Prošloga ljeta, u vremenu zarazne epidemije koronavirusom, premještena je u Trnavu gdje je preuzela službu kućne poglavarice i gdje je i nju pohodila ta zaraza te je primljena u KBC Osijek. Nakon duge i teške borbe, zadnjih nekoliko dana boreći se za svaki udah na respiratoru, našla je vječni mir u Gospodinu.

U zajednici sestre se sjećaju njezine dobrote i požrtvovnosti. Talente, koje joj je Bog udijelio, dijelila je svim srcem i nije se štedjela. Bila je uz to uvijek vedra, ponizna, tiha i radosna. U svojoj skromnosti i jednostavnosti mislila je uvijek više na druge nego na sebe. Kolikima je sestra Noemija pomogla, u bolesti i nemoći, koliko je bolesnika posjetila i utješila, samo je Gospodinu poznato. Dopunila je svojom žrtvom ulje za svjetiljku u vječ-nosti jer nju, u njezinoj teškoj bolesti, nitko nije mogao posjetiti. Sama, s Isusom, proživjela je posljednje dane svojega života na zemlji, a vječno će s njim živjeti u nebu.



Zahvaljujemo Gospodinu za sestru Noemiju, za njezin tako bogat redovnički život, za njezinu vedrinu i spremnost da se odazove gdje god ju je poslušnost zvala. Sestre svjedoče kako je u djelo provodila svoju vjeru i bila produžena Isusova ruka, u pomaganju drugima i u pružanju utjehe. Vjerujemo da je na drugoj obali Majka Marija dočekala svoje odano dijete, zajedno sa stotinama bolesnika koje je, okrijepljene svetim sakramentima umirućih, otpratila u vječnost.

Zahvaljujemo sestri Noemiji za primjer redovničkoga svjedočenja i predanja. U zajedništvu s Bezgrješnom Djevicom i anđelima, vječno slavila Stvoritelja! Hvala, draga sestro Noemija, što si bila divan primjer Milosrd-ne sestre svetoga Križa! Ne zaboravi nas! Moli za nas – za svoje sestre, i za nova zvanja!


Sestra MIRJAM (Ruža) BULIĆRođena: 13. rujna 1934.Prvi zavjeti: 12. svibnja 1955.Umrla: 21. prosinca 2020.

Crkva moli danas u molitvi Časova: …za pet dana doći će k vama Gospodin, a našoj sestri Mirjam Bulić došao je Gospodin danas, u rani jutarnji sat.

Sestra Mirjam rođena je 13. rujna 1934. godine u Bosni, u Donjim Palačkovcima, Pr-njavor, od oca Vice i majke Uršule rođ. Barbarić. Potječe iz prave kršćanske obitelji koja je donijela na svijet sedmero djece: tri kćeri i četiri sina. Na krštenju dobila je ime Ruža.

Pobožna je majka usrdno molila Gospodina da joj barem jednoga sina pozove u svećenike i jednu kćerku u ča-sne sestre. Kada joj se ta želja ostvarila, bila je jako sretna i molila se da ustraju u svom zvanju, ali im je to tek kasnije rekla. Za vrijeme II. svjetskog rata obitelj je morala, zbog svoje nacionalnosti i vjere, bježati iz rodnoga kraja kako bi spasila goli život. Selili su se četrnaest puta iz mjesta u mjesto po Bosni i Slavoniji. Bilo im je vrlo teško, ali su sve izdržali, uz pomoć Božju i zagovor Nebeske Majke. Iako su joj tada sestra i dva brata otišli u Australiju i Kanadu, svi su ostali vjerni Bogu. Ona je htjela poći u samostan, ali je imala tek četrnaest godina i majka joj je savjetovala da još pričeka i da učvrsti svoje zvanje. Dvije godine, uz pomoć svojega brata, koji se spremao za svećenika, radila je u sjemeništu u Đakovu, gdje su djelovale i naše sestre. Ona ih je pomno proma-trala kako se mole i kako rade i zaključila je da bi i ona to mogla i željela biti.

U samostan je došla 1950. godine, kada je navršila šesnaest godina. U vrijeme kandidature završila je u Đa-kovu malu maturu. U postulat je stupila 1954. godine, a u novicijat 1955. godine i dobila je ime sestra Mirjam.

Nakon Prvih sv. zavjeta, 1955. godine, ostala je u Đakovu u provincijalnoj kući gdje je privatno, kako se u to vrijeme jedino moglo, završila gimnaziju. Potom je u Zagrebu studirala na Filozofskom fakultetu povijest i latinski jezik. Bio je to razdoblje nakon II. svjetskog rata i uspostave komunističkoga režima te je ona bila prva redovnica u redovničkom odijelu na tom Fakultetu, na Odsjeku za povijest. Bio je to šok za studente, profesore, ali i za nju. Neki su je studenti, a i neki profesori, pokušavali nagovoriti da napusti samostan i živi slobodno. Ona je odlučno branila svoje zvanje i nije se dala pokolebati. Jedno je vrijeme morala prekinuti studij, jer se ozbiljno razboljela. Oboljela je od tuberkuloze kralježnice. Uz znanje, koje je dobivala na učilištu, pripustio joj je Gospodin i drugu školu, školu trpljenja u kojoj je sestra Mirjam naučila kako križ i bolest čiste i oplemenjuju dušu. Liječila se u Lovranu. Bila je šest mjeseci u bolnici nepokretna, u gipsu, i operirana. Iako joj je bilo teško, i tamo je svjedočila svoju vjeru. Mnogima je pomogla da nađu put do Gospodina. Svećenik, koji je njoj donosio



svetu Pričest, na njezin poticaj, i druge je bolesnike ispovijedao i pričestio. Kada se oporavila, nastavila je studij, koji je uspješno završila.

Ostala je i dalje u Zagrebu, na Vrhovcu, i pomagala je u odgoju kod kandidatica. U isto vrijeme predavala je u Marianumu – gimnaziji za redovnice i kandidatice u samostanu sestara uršulinki. Tu je dužnost napustila kada je postala kućna poglavarica na Vrhovcu 1970. godine. Idući na duhovne vježbe u Đakovo, 1972. godine, kod Nove Gradiške, doživjela je tešku prometnu nesreću. Jedva je ostala živa i dvije i pol godine se oporavljala. Sama piše u svom Životopisu: … i umjesto u duh. vj., ja se sutradan probudih iz kome u bolnici u N. Gradišci. Tu započeh druge velike duh. vj., ovaj puta u trajanju od 2 i pol godine. Ovako duge i ovakvog sadržaja ne daje ni jedna druga duhovnost.

Za vrijeme dok se oporavljala završila je, po želji provincijalne poglavarice, izvanredni studij teologije kod isusovaca na Jordanovcu. Na liječenju u Marijinu domu u Zagrebu bila je do 1974. godine. Tada je pošla na Sušak gdje je djelovala kao katehistica. Sa Sušaka premještena je u Osijek, u Tvrđu, gdje je bila četrnaest godina katehistica, a od 1987. do 1990. godine bila je kućna poglavarica. U Osijeku je, vjerojatno opet prva redovnica, predavala latinski u osječkoj gimnaziji. Stanovala je u Tvrđi, a odlazila je na Župu sv. Ćirila i Metoda, koja je tek bila osnovana. Prilike su bile vrlo teške. Početci te župne zajednice bili su u staroj, trošnoj kući, četiri gola zida, bez vode i kanalizacije. Ona je to sve s ljubavlju i strpljivo podnosila i puno je pomogla u oživljavanju ove nove zajednice vjernika. Iz Osijeka je pošla u Čepin. To je bilo 1990./91. godine, kada je Domovinski rat bio u punom jeku. Prognanici su dolazili sa svih strana i sestra Mirjam jako se angažirala da im pomogne. Iz Čepina je otišla u Donji Miholjac gdje je radila kao katehistica i također puno pomagala i radila u karitasu. Tada je predavala latinski u Medicinskoj školi u Osijeku. Putovala je tri puta tjedno iz Miholjca u Osijek. Iz Donjega Miholjca ponovno je došla u Osijek, u Tvrđu, gdje je preuzela službu tajnice Caritasa osječkoga dekanata, gdje ostaje do 1994. godine. U tim teškim prilikama sestra Mirjam brinula se i za posudbenu knjižnicu koja je imala 2.300 knjiga. Mnogi su prognanici u tim knjigama našli duhovnu okrjepu i snagu za svoj teški prognanički život jer, kako sama kaže, čovjek ne živi samo od kruha… Iz Osijeka bila je premještena u Porat, kao kućna pogla-varica, gdje je s ljubavlju dočekivala naše sestre koje su tamo dolazile na godišnji odmor. Nastojala je sestrama uljepšati dane odmora. Poslije Porta, 2000. god. dolazi u Đakovo gdje vrši službu kućne poglavarice u velikoj provincijalnoj zajednici. Sestre su se u njezinoj blizini ugodno osjećale. Voljela je sestrama prirediti veselje i iznenađenja. Uz to je uvijek našla vremena da sasluša prognanike koji su neprestance dolazili na vrata samosta-na. Vodila je uredno kartoteku o svima koji su tražili pomoć, obilazila ih i pomagala, koliko je mogla. Godine 2004. pošla je u Vinkovce gdje je svoju dobrotu i milosrđe iskazivala obilazeći stare, osamljene korisnike sta-račkih domova u Vinkovcima i u okolici. Posjećivala ih je i pripremala za aktivnije sudjelovanje kod svete mise. Imala je toplu riječ i razumijevanje i za ostale probleme korisnika koji su također znali potražiti njezinu pomoć. Njezini su savjeti bili duhovna potpora i snaga starijim osobama. Također je radila i s djecom s poteškoćama u razvoju. Nagovarala je voditelje domova i župnike da počnu slaviti sv. misu u staračkim domovima, a u župnim zajednicama za djecu s poteškoćama. Teško se to probijalo, ali njezina ustrajnost nije ostala bez ploda. Ostao je još jedan vid apostolata, za koji je tražila svjetlost od Isusa. Kako izvršiti djelo milosrđa posjećujući utamniče-ne? I od 2011. godine započela je rad s onima koji su lišeni slobode. Tako započinje još jedan novi vid pastorala - pastoral zatvorenika. Najprije je to bio zatvor u Osijeku, a kasnije započinje, zajedno sa s. Nevenkom Kudić, i sustavni rad u Požegi, u ženskoj kaznionici. I to sve nije bilo dovoljno za njezinu vedru i široku dušu. Mnoge je krunice podijelila hrvatskim braniteljima i svuda je širila pobožnost prema krunici, prema dragoj Gospi. Bila je neumorna u traženju pomoći za druge, za spas njihovih duša. Nije se ustručavala tražiti materijalnu pomoć kako bi pomogla drugima, još potrebitijima. Njezin odnos s Isusom bio je tako spontan, topao, bili su pravi prijate-lji. Njezine molitve bile su prožete vjerom, a njezina jaka volja nije joj davala odmora. No, život ju je trošio i zdravlje je bivalo sve ugroženije. Zadnje dvije godine provela je sestra Mirjam u Zagrebu radi liječenja. I njezin



život, istrošen za druge, priveo je Gospodin kraju pozvavši ju da, kao ona koja ga je prepoznavala u gladnima, žednima, bolesnima, utamničenima…, dođe u Kraljevstvo njegove slave.

Draga sestro Mirjam, vjerujemo da radost, koju si širila oko sebe, sada uživaš. Izmoli i nama radosno i neu-morno širenja Kraljevstva Kristova, dok On ne dođe.

s. M. Augustina Dominković

Sestra REGINA (Slavica) ĆUTEKRođena: 13. rujna 1933.Prvi zavjeti 12. svibnja 1955.Umrla: 29. prosinca 2020.

Petoga dana Božićne osmine, u večernjim satima, dok smo promatrali Novorođenoga te klanjanjem i pjesmom slavili otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, sestra Regina doživje-la je vrhunac čežnje svoje duše i sjedinila se s onim kojega je starac Šimun, u evanđelju dana, nazvao svjetlošću na prosvjetljenje naroda, te je prešla u njegovo vječno slavlje.

Sestra Regina, koja je na krštenju dobila ime Slavica, rođena je u Kršincima, župa Podgorač, od kršćanskih roditelja, oca Marka i majke Ane rođ. Đurinski. Imala je jednoga brata i još dvije sestre.

Svoje djetinjstvo provela je u ratnim neprilikama, većinom u strahu i nesigurnosti. Školu je pohađala, ali s prekidima, zbog rata. U Podgoraču primila je Prvu sv. Pričest i sv. Potvrdu. U tom teškom ratnom vremenu nisu imali svećenika, ni svetu misu, ni vjeronauk. O svojoj vjeri naučila je od roditelja, u obiteljskom domu.

U ranoj mladosti čeznula je za životom u čistoći. Razmišljala je gdje bi to najbolje mogla postići. Kada je jednom u Đakovu posjetila svoju sestričnu, sestru M. Jasenku Ćutek (1926.-1999.), odlučila je da će i ona ići u samostan. Priopćivši roditeljima svoju želju, oni se nisu protivili, vidjevši da ona to stvarno i iskreno želi.

U samostan je došla u osamnaestoj godini. Jako se radovala kada je primila pelerinu, prvi dio redovničkoga ruha. Za vrijeme kandidature pohađala je bolničku školu. Imala je problema sa zdravljem te se na nekoliko mje-seci vratila roditeljskoj kući, dok se nije oporavila. Kada joj je bilo bolje, vratila se u samostan i 1953. godine započela je postulat. U novicijatu je dobila ime sestra Regina.

U Marijanskoj godini (1955.) položila je Prve sv. zavjete te su sve sestre njezina novicijata s marijanskim imenima dobile i pečat duša posvećenih Mariji. To je obilježilo njihov život i pobožnost. Sestra Regina bila je među mnogim Milosrdnim sestrama sv. Križa kojima je o. Franjo Vlašić, OFM (1930.-1985.), svojom molitvom, pronicavošću i duhovnim savjetima pomagao i bio veliki uzor. Kad je o. Zvjezdan Linić, OFM (1941.-2013.) započeo svoje služenje u Kući susreta „Tabor“, pri Franjevačkom samostanu u Samoboru, gdje je organizirao i vodio brojne tečajeve duhovnih vježbi, seminare duhovne obnove, sestra Regina pratila ga je molitvom i bila sretna kad je mogla slušati njegova predavanja, razmatranja i meditacije. Tako je, i po tim duhovnim poticajima, njezina duša rasla u svetosti i krjeposti.

Prvo radno mjesto bilo joj je u Srijemskoj Mitrovici, gdje je osam godina radila u bolnici kao medicinska sestra na dječjem odjelu. Uz posao, završavala je medicinsku školu. Iz Mitrovice premještena je u Zagreb, na Šalatu, gdje je 34 godine požrtvovno i nesebično njegovala bolesnike. U bolnici je radila sve do mirovine, do 2001. godine. Radila je jedno vrijeme na odjelu, a zatim u mliječnoj kuhinji gdje je malim bolesnicima, djeci, ugađala ukusnim obrocima.



Nakon umirovljenja, po poslušnosti, pošla je u Donji Miholjac, gdje je obavljala razne kućne poslove tri godine. Tada se teško razboljela i došla je u Đakovo, na bolesničko odjeljenje, gdje se oporavljala jednu godinu. Čim joj je bilo bolje, vratila se na Šalatu i četiri je godine kuhala za svoje sestre. Da poštedi sestre, koje su još radile u državnoj službi, preuzela je u zajednici službu domaćice i obavljala je sve domaćinske poslove. Trudila se sestrama pripraviti ukusnu hranu, a često je znala iznenaditi sestre nekom poslasticom. Sa Šalate premješte-na je u Trnavu. Tamo je, prema svojim silama, obavljala razne kućne poslove. Bila je vrlo uredna i pedantna u onome što je radila, a znala je vrlo često sjediti za šivaćim strojem i krpati ili šivati nešto za sestre. U Trnavi je bila šest godina, sve do 2015. godine, kada je došla u Đakovo, u Dom sv. Josipa, gdje je marljivo obavljala male dužnosti, ali najviše vremena provodila je u molitvi.

Sestra Regina bila je prava Milosrdna sestra sv. Križa. To su mogli osjetiti svi koji su s njom živjeli i radili. Svoj aktivni život provela je u njezi bolesnika. Trudila se uočiti njihove potrebe i želje te ih, po mogućnosti, ispuniti. Nakon rada u bolnici i dalje je imala puno osjećaja za slabije i bolesne, te im je uvijek bila na pomoći.

Sestra Regina, prema svjedočanstvu sestara, bila je jako profinjena duša, koja je duhovne stvarnosti i događa-je stavljala na prvo mjesto. Iznimno gostoljubiva i obazriva, goste je s osobitom zauzetošću znala podvoriti. Bila je nenametljiva podrška sestrama kojima je pomoć bila potrebna, jednostavna u dosjetljivosti u svakoj prilici, neumorna u radu i korištenju svakoga trenutka života pred Bogom. Pristupačna i mirna, bila je tu kada je trebalo.

U zajednici na Šalati bila je svima na usluzi te je tu ostala i u mirovini služiti. Još dok je radila u bolnici, u slobodnim danima, i kasnije, u mirovini, bila je poglavaricama na raspolaganju te je išla kamo god je trebalo, sestrama na ispomoć, osobito po župama gdje djeluju naše sestre.

Tiha, marljiva, pobožna, skromna i neprimjetna, ali uvijek prisutna do zadnjega trena. Na bolesničkom katu svakomu je učinila što je mogla, darujući sve svoje vrijeme i sposobnosti. Nije se nikada žalila ni štedjela, una-toč posljedicama teške bolesti i zračenja, nakon kojega je organizam bio slabiji. U bolesti bila je jako strpljiva.

Zahvaljujemo Gospodinu, Gospodaru života, za svijetli primjer koji nam je darovao u sestri Regini. Molimo ga da usliši njezine i naše molitve te podari našoj Provinciji novih zvanja koja će istom revnošću i zauzetošću tražiti i otkrivati njegove tajne, te ih prenositi na nove generacije!

S Marijom Reginom - Kraljicom, čije si ime nosila, i s anđelima koji su navijestili Isusovo rođenje, pjevala vječnu slavu Bogu!


Sestra ELEONORA MARIJA JUZBAŠIĆRođena: 16. veljače 1952.Prvi zavjeti: 14. rujna 1975.Umrla: 7. veljače 2021.U devetnici BDM Lurdskoj, koju je sestra Eleonora Marija osobito štovala, 7. dana

mjeseca veljače, dok su sestre iz Doma sv. Josipa u Đakovu sudjelovale na euharistijskom slavlju, pozvao je Gospodin našu dragu sestru na slavlje u vječnost.

U svojem životopisu piše da je od svojih kršćanskih roditelja Antuna i Ane rođ. Vući-čević, željno očekivana došla na svijet 16. veljače 1952. godine u Županji. Od dvanaestero

djece, bila je sedmo dijete u obitelji. Troje djece umrlo je u ranoj dobi, a odraslo ih je devetero, pet sestara i četiri brata. Krštena je 19. veljače u Župi Mučeništva sv. Ivana Kristitelja u Županji. Prvu sv. Pričest primila je 1958. godine, a već sljedeće godine i sv. Potvrdu. Nakon ovoga velikog dana za nju, slijedio je veliki dan za cijelu obi-


telj: najstarija sestra Marija – Ljubica stupila je u samostan u Đakovu i ulaskom u novicijat dobila je ime sestra Anela. Eleonora je tako ostala najstarije žensko dijete u obitelji. Osnovnu školu pohađala je u Županji do 1967. godine, kada se s radošću opredijelila za zvanje koje je od ranoga djetinjstva osjećala, a na koje ju je potaknula i majčina životna želja: imati sina svećenika.

U svojem životopisu piše: „Sama sam osjećala da bi moj život trebao biti vruća molitva Gospodinu koja bi zapalila srce kojeg od moje braće, da ga i od njih netko slijedi. Prvenstveno zahvaljujem za svoj poziv Gospo-dinu koji zna kakva sam a ipak me pozvao, zatim dragim roditeljima koji su mi, primjerom života, svjedočili njegovu vrijednost i koji su me velikodušno darovali Gospodinu. Nadalje zahvaljujem pobožnom i požrtvov-nom Gospodinu Župniku, kao i lijepom primjeru naših sestara čiji život me je privlačio. Rado sam boravila u njihovoj zajednici kada su mi obiteljske prilike dopuštale. Dana 19. srpnja 1967. godine bio je sretni dan – dan kada sam stupila u samostan.“

Nakon završenoga aspirata sestre poglavarice šalju je u Austrijsku provinciju, u Graz, gdje je skoro dvije godine radila u obdaništu s djecom. Nakon povratka u Domovinu pohađala je trogodišnju katehetsku školu, i to u provincijalnoj kući u Đakovu. Kako se naučila brinuti u obitelji za svoju mlađu braću i sestre, tako je i sada pomagala u odgoju i išla je na roditeljske sastanke kandidaticama. Jako se veselila ulasku u postulat 1972. go-dine i nazvala ga je velikom milošću od Gospodina. U novicijat je stupila 1973. godine, a Prve zavjete položila je na Križevo 1975. godine. Nakon prvih zavjeta radila je kao katehistica u Đakovu do 1991. godine, kad je premještena u Vinkovce, gdje je bila kratko i, zbog ratnih prilika, pošla je u Laxenburg, u Austriju, gdje je radi-la s djecom naših prognanika. Od 1995. godine počela je raditi u jaslicama, u dječjem vrtiću u Krapini koji su držale naše sestre. Ali već 1996. godine, nakon operacije kuka, premještena je u Marijin dom na Vrhovcu, gdje je obavljala razne poslove, prema mogućnostima, a najviše je izrađivala ručne radove. Kad je potres pogodio Zagreb, u ožujku 2020. godine, zajedno sa skupinom sestara privremeno je boravila u Đakovu. Zbog uznapre-dovale bolesti prije mjesec dana došla je ponovno u Đakovo, u Dom sv. Josipa, gdje je ostala do svoje smrti.

Sestra Eleonora Marija godinama je naviještala Božju riječ kao katehistica u Đakovu te nije mogla proći gradom, a da svakomu ne kaže po koju lijepu riječ i uputi radostan pozdrav. Bila je radosna redovnica i voljela je drugima pomagati. Činila je to kad god je imala priliku. Ona je sa sestrom M. Stjepankom Lacković (1914.-2004.), također katehisticom, radila niz godina. Neumorno su, gotovo danonoćno, imale pouke za sakramente onima koji nisu smjeli dolaziti na redovite pouke zbog komunističkoga režima. Uz podršku mons. Ćirila Kosa (1919.-2013.), đakovačko-srijemskoga biskupa, kao i uz pomoć tadašnjega đakovačkog župnika, mnogima su organizirale krštenje i vjenčanje, darujući svoje vrijeme i žrtvujući se do krajnjih granica.

Kad više nije mogla katehizirati u župi, našla je druge prilike u kojima se rado susretala s ljudima koji traže Boga, te im je svojim savjetom i duhovnošću rado pritjecala u pomoć. U Marijinu domu na Vrhovcu imala je priliku susresti se s raznim grupama koje su koristile našu dvoranu za svoje susrete, te ih je rado upoznavala s našim utemeljiteljima i Družbom, a najviše se radovala širenju pobožnosti i molitve zagovora našim blaženi-cama, blaženoj majci M. Tereziji Scherer, blaženoj s. Ulriki Nisch i blaženoj s. Zdenki Schelingovoj. Tako je znala mnoge privesti sakramentalnomu životu. A i sama je doživjela milosti po zagovoru bl. majke M. Terezije. O tome piše u jednom članku za glasilo naše Provincije „U znaku Križa“: „Kad sam se i sama našla u velikoj potrebi, kada je trebalo aktivni, pastoralni život zamijeniti s danonoćnim bolima, uz mogućnost manjega rada, i to u punoj snazi, sa 44 godine života, što mi se činilo teže od same smrti, došla mi je u ruke molitva za bolesnike majci Mariji Tereziji koju od tada gotovo svaki dan molim, ne samo za sebe, nego za sve bolesnike. Nije došlo do čudesnoga ozdravljenja, ali je došlo do drugoga čuda: bolest, koja se proširila na sve zglobove, invalidnost, počela sam shvaćati kao i sve boli počela osmišljavati, prihvaćati ih kao volju Božju i kao najbolji put moga posvećenja, kao i pomoć drugih.“

U teškim danima bolesti nije mislila samo na sebe, nego je telefonskim razgovorima tješila i hrabrila ljude u potrebi. Puno je trpjela zbog tjelesnih boli, ali je i dalje ostala vedra duha. Bila je jednostavna i spremna prihva-titi šalu na svoj račun te je voljela razveseliti druge.



Draga naša sestro Eleonora Marija, Gospodin nas je iznenadio tvojom smrću. Izmoli nam novih duhovnih zvanja koja će, poput tebe, navješćivati Radosnu vijest u zgodno i nezgodno vrijeme i biti podrška posebice onima koji su u nevolji.

U raju, oslobođena od svih boli, slavila Gospodina za sve što je učinio u tvojem životu i po tvojim nastoja-njima!


Sestra FELICITAS (Ruža) BLAŽEVIĆRođena: 9. travnja 1948.Prvi zavjeti: 14. svibnja 1970.Umrla: 8. veljače 2021.

Dok smo se u Đakovu vraćali s ispraćaja sestre Eleonore Marije Juzbašić na vječno počivalište, naša sestra Felicitas proživljavala je posljednje trenutke ovozemnoga života. Nakon teške bolesti, u kojoj je trpjela s molitvom na usnama, ostavila nam je živi primjer vjere i povezanosti s Gospodinom, kojemu je predala sav svoj život. Preminula je 8. velja-če u 14.10 sati, u Zagrebu, u Marijinu domu na Vrhovcu.

Sestra Felicitas rođena je 9. travnja 1948. godine u Turiću kraj Gradačca, u Bosni i Hercegovini, od oca Mije i majke Ivke rođene Vrdoljak. Tata je bio kovač, majka domaćica, a bavili su se i zemljoradnjom. Bilo ih je petero djece, ona je bila najstarija. U sedmoj godini života primila je Prvu svetu Pričest, a dvije godine kasnije i svetu Potvrdu. Sjeća se da prije Prve svete Pričesti nije bila neka osobita priprava, ali joj je taj dan bio velik i ostao joj je u živoj uspomeni.

Četiri razreda osnovne škole završila je u Turiću, a peti razred pohađala je u Gornjem Žabaru. Već sljedeće godine roditelji su se odlučili preseliti u Slavoniju, da djeci olakšaju školovanje. Tako su 1961. godine doselili u Privlaku kod Vinkovaca. Tu je nastavila i završila osnovnu školu. Uz to, pomagala je i roditeljima gdje je trebalo.

Redoviti vjeronauk u Privlaci za nju je bilo nešto sasvim novo i posebno lijepo. Osobito je voljela časnu sestru katehisticu. Uvijek ju je rado promatrala, u svim prilikama. Njezino vladanje i postupak s djecom doveli su je do zaključka da je redovnički život u sebi nešto divno.

Sama još nije pomišljala na redovnički život. Ta se misao u njoj javila na župnikov poticaj. Potpuno ju je zaokupila i više ju nikada nije ostavila. Poslije dužega razmišljanja priopćila je svoju želju roditeljima. To je za njih bio težak udarac, jer je bila najstarija. Rekli su joj da dobro razmisli.

Svoju je želju zatim priopćila sestri katehistici, a onda i župniku, kojemu je to bilo osobito drago. Poveo ju je jednom prilikom u Đakovo da vidi samostan i da nešto čuje o redovničkom životu. Svoju je želju ostvarila 6. travnja 1964. godine, kada je stupila u samostan. Kao kandidatica poslana je u Prištinu gdje je završila srednju medicinsku školu. Potom se vratila u Đakovo, u postulat. Za vrijeme postulata dvorila je goste. Tada je rado-sno, oduševljenim srcem i velikim idealima očekivala milosnu godinu novicijata, u kojem je dobila ime sestra Felicitas.

Nakon položenih Prvih svetih zavjeta, 14. svibnja 1970. godine, prvo radno mjesto bilo joj je u Zagrebu, na Rebru, na pedijatriji, gdje je radila dvadeset i jednu godinu. Tada je vršila i službu odjelne sestre. Iz Zagreba premještena je u Donji Miholjac gdje je godinu dana bila sakristanka. Iz Donjega Miholjca premještena je u



Vinkovce i pet godina radila je kao glavna sestra na dječjem odjelu vinkovačke bolnice. Za to vrijeme predavala je u srednjoj medicinskoj školi zdravstvenu i onkološku njegu, a imala je i kabinetsku praksu za učenike 3. i 4. razreda medicinske škole. Zatim je sedam godina radila u Zagrebu, u Domu umirovljenika „Centar“ u Klajiće-voj 10 i Crnatkovoj 14. Godine 2004. preuzela je njegu naših bolesnih sestara u Marijinu domu u Zagrebu. Tu je ostala pet godina. Tri je godine bila u Vukovaru i obavljala razne kućne poslove. Iz Vukovara pošla je u Porat i tamo je četiri godine vodila brigu za sestarsku blagovaonicu i kapelicu. Od 2016. godine vraća se u Vinkovce gdje ispomaže u sestarskoj zajednici, gdje je potrebno. Tu je proslavila i svoj zlatni jubilej, jer zbog epidemije uzrokovane koronavirusom jubilej nije mogao biti proslavljen u Đakovu. U proljeće 2020. godine počela je osjećati zdravstvene poteškoće te joj je, nakon dužeg vremena, otkriven zloćudni tumor pluća. Tada je prešla u zajednicu Marijina doma u Zagrebu, radi liječenja.

Životni put naše sestre Felicitas uglavnom se kretao oko djece ili starijih bolesnika. Njezina finoća, požrtvov-nost i spretnost svagdje je dolazila do izražaja. Na radnom mjestu bila je savjesna, pažljiva, uporna i strpljiva. Njezin osmjeh i vedar nastup već su djelovali ljekovito, posebice na djecu. Djeca su je voljela i uz nju su osje-ćala sigurnost i olakšanje tegoba. S osobljem bila je također blaga i strpljiva.

Sestre poznaju sestru Felicitas kao dobru voditeljicu službe i svakog posla koji bi joj bio povjeren. Srcem je radila sve što je bilo postavljeno kao zadatak pred nju. Uvijek je ulagala svu svoju snagu i sposobnosti te se na nju uvijek moglo osloniti. U bolničkoj službi posao je podizala na zavidnu razinu. Isticala se točnošću i ured-nošću.

Intenzivno se trudila oko duhovnoga života. Poštenje i iskrenost bili su joj jako važni i trudila se nadasve oko pravednosti.

Zahvaljujemo Gospodinu za sestru Felicitas, za njezinu ljubav i požrtvovnost na svim mjestima gdje je dje-lovala. Zahvaljujemo za primjer koji nam je dala u danima bolesti, prihvaćajući sve u vjeri, hrabro i predano, u zajedništvu s Gospodinom. Molimo Gospodina da ju primi u svoje naručje, a Družbi udijeli takvih zvanja koja će mu svim srcem darovati svoj život.


Iz Provincijalata


U vječnost su se preselili:

Vasilj Holovka – brat s. Stanojke; Mara Miloš – sestra s. M. Ivanke Jukić; Andrija Musić – brat s. Mihajle; Zdravko Kalinić – brat s. Stanke; Nikola Zorić – brat s. Robertine i s. Edite;Ivan Kapelac – brat s. Mihaele;Ivan Slišković – brat s. Vincencije.

Molimo za pokoj njihovih duša.

u znaku kriŽa - milosrdne sestre sv. križa

Documents