78

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili “BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, “Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih “Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše “Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenitonegiran—Otkupljenje kroz dragocjenu krv “Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu[odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sazlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnjizadatak je da “svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...dasada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjenaljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao—u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija.—Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet“ u određeno vrijeme.—Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanskeprirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici.—1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu.—Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni.—Djela 3:19­23; Iza. 35

79

PREMA onome kako Biblija prikazuje stvari, naš jeGospodin umro za grijehe cijelog svijeta kada je daoSvoj život kao nadoknadu za život Oca Adama, koji jebio izgubljen zbog grijeha. Smrt našeg Spasitelja bitiće dovoljna za cijeli svijet, zato što cijeli svijet imaudjela u Adamovoj kazni po nasljeđu. VrijednostKristove smrti, dovoljna za grijehe Adama i za grijehecijelog svijeta, još uvijek nije bila primijenjena, iliplaćena, niti za Adama niti za svijet. Samo je bilastavljena u Očeve ruke, bez primjene za bilo koga.

Sveto Pismo nam pokazuje u koju će svrhuprimjena biti napravljena; naime, nakon Drugogdolaska našeg Gospodina i uspostavljanja NjegovogKraljevstva On će primjeniti, na potpuno zadovoljstvoi zahtijeve Božanske Pravde, cijelu vrijednost Njegovežrtve u korist Adama i njegove rase. Tako će bitiplaćena potpuna kazna za prvobitni grijeh, Adamovarasa biti će oslobođena od te osude, i odmah ćeuslijediti djelo Obnove. U međuvremenu, dok čeka naprimjenu krvi na svijet, Otac uračunava tu Kristovuzaslugu u korist Crkve.

KRISTOVA ZASLUGA URAČUNATA CRKVI

Razmišljajući o ovoj temi, trebalo bi razmotriti turiječ uračunava. Uračunati ne znači dati. DatiKristovu zaslugu značilo bi učiniti je primjenjivom naAdama i svu rasu. Isus još uvijek nije spreman dati jeAdamu i svoj rasi; jer osloboditi Adama i njegovu rasuupravo sada iz sadašnjih uvjeta ne bi bio najbolji plan.

U komercijalnoj upotrebi riječ uračunavanje imasličnu misao žiroa. Ako čovjek žirira račun za tisućudolara, on ne daje niti jednog penija, ali on uračunavavrijednost novca. Ta transakcija ilustrira djelouračunavanja zasluge Crkvi. Crkva nije kvalificiranaući u žrtvu s Bogom. Bog nije spreman primiti kaožrtvu bilo što što je nesavršeno. Ali Isus, imajućizaslugu u Božjim rukama, uračunava udio te zaslugeonima koji se predstavljaju u posvećenju. Na osnovute zasluge, On postaje jamac, ili jamčitelj, onima kojižele postati Njegovim učenicima. Ništa više od togane bi bilo potrebno; jer oni se posvećuju u žrtvu, i onitrebaju samo žrtvovati ono što imaju. Budući da našGospodin uračunava Svoju zaslugu Crkvi, kojanadoknađuje ono što oni nemaju, što god da imnedostaje zbog nasljedstva, kada će dovršiti njihovugovor ta će zasluga biti oslobođena, baš kao i kad jeračun plaćen, žirant je slobodan.

OSLOBAĐANJE TE VRIJEDNOSTI

Naš Gospodin Isus postaje Jamčitelj, ili Žirant, iliUračunavatelj, Njegove zasluge svima onima koji seposvećuju Bogu. To uključuje ne samo Malo Stado,nego također i Veliko Mnoštvo, koje će djelomice bitivjerno i koji će trebati to uračunavanje da dovrše svoj

Savez; to također uključuje one koji kasnije postajunamjerno nevjerni i koji će ići u Drugu Smrt. Kada sveto bude bilo ostvareno, tada će ta Kristova zasluga,budući će biti u potpunosti oslobođena od sveg toguračunavanja, biti u punoj mjeri primijenjena napečaćenje Novog Saveza, kojemu je Krist Posrednik.Tada će Njegovo Kraljevstvo biti PosredničkaVladavina za blagoslivljanje i podizanje svijeta.

Namjera u vezi Kristovih sljedbenika je da onipolože svoje ljudske živote žrtveno, baš kao što je Isusučinio—na koji to god način odredi Božanskaprovidnost. Ali oni koji se predstavljaju Bogu uposvećenju članovi su grešničke Adamove rase. Bogse stoga s pravom odbija baviti sa tim pokajničkimgrešnicima. On kaže, Vaši su životi ionako podosudom; oni su već nestali tri četvrtine; u svakomslučaju, vi ne možete predstaviti više od jednečetvrtine žrtve koja je apsolutno zahtijevana. Međutim,Božji se je Plan pobrinuo da Isus može postati Jamacza one koji žele postati Njegovim sljedbenicima užrtvi. Na račun Njega njihove su žrtve prihvaćene kaodio Njegove žrtve, kako bi oni isto tako mogli imatiudjela u Njegovoj slavi.

FILOZOFIJA OPRAVDANJA VJEROM

Filozofija stvari je ova: Isus već ima u rukamaNebeskog Oca—to jest u rukama Pravde—hvalevrijednu zaslugu vrijednosti Svog ljudskogživota, kojeg je On položio žrtveno u poslušnostiBožanskoj želji. Ta žrtva, dovoljna za Adama i svakogčlana njegove obitelji, čeka u Božjim rukama bitiprimijenjenom u pravo vrijeme—u vrijeme određenoza početak Kristove Milenijske Vladavine zablagoslivljanje, podizanje, Obnovu, svijeta. Izvijestandio tog blagoslova ili Kristove zasluge doći će svakomčlanu Adamske rase u Obnovi. Izvjestan dio, stoga,primjenjivao bi se na one od Adamove djece koji,nakon što su se odrekli grijeha, postaju članovimaKrista kroz posvećenje u smrt.

Kao Zastupnik za one koji žele postati Njegovimsljedbenicima, Isus im određuje, ili uračunava,vrijednost koja je Njegovom zaslugom na Očevomračunu. To uračunavanje je jednako blagoslovuObnove kojeg bi oni inače primili tijekom Milenija.Stoga je rečeno da ta pripisana vrijednost, jednaka svojnjihovoj nesavršenosti, njih opravdava od svegagrijeha, od sve osude. Tako opravdani vjerom oni suprihvaćeni od Boga, i njihove su žrtve prihvaćene odNjega kao dio i odjeljak žrtve njihovog Otkupitelja.

Potpuna vrijednost Kristove žrtve neće bitidostupnom za stvarnu Obnovu za Adama i sve odnjegove rase sve dok sva Kristova zasluga takopripisana različitim osobama koje su napravileposvećenje tijekom ovog Evanđeoskog Doba neće biti

ZAŠTO SVIJET JOŠ NIJE PRIMIO OBNOVU

80

oslobođena. Dio zasluge pripisan svakom pojedinomKristovom sljedbeniku je oslobođen kada taj sljedbenikumre, zato što je uračunavanje bilo samo zato dadopusti prinositelju žrtve da bude prihvatljiv Bogu.Prinositelj najprije predaje svoje zemaljske nade iizglede—prednosti Obnove koje je Isus osigurao zasve ljude. On je toliko žrtvovao odmah u trenutku svogposvećenja, i tako se toga riješio. Međutim, njegovoposvećenje uključuje sve što preostaje od njegovihtalenata i sposobnosti, vitalnosti i snage, čak do smrti.Žiro našeg Otkupitelja za Crkvu djeluje kao embargona otkupnu cijenu koja mora biti plaćena kao cjelina daosigura za čovjeka prednosti obnove.

URAČUNATA VRIJEDNOST ILUSTRIRANA

Za ilustraciju: Pretpostavimo da je osoba A položilamilijun dolara u banku, namjeravajući ga upotrijebitiza određenu svrhu u navedeno vrijeme. Umeđuvremenu neki od njegovih prijatelja trebajunovac ili kredit. Osoba A kaže bankaru, ne želimremetiti milijun dolara koje imam na pologu; ali sobzirom da je to u vašem vlasništvu, siguran sam daće vam biti veoma drago, dodijeliti kredit nekima odmojih prijatelja ako ja dam potvrdu za njihove račune.

Bankar bi naravno rekao, Da. Potvrđeni računi bili bidiskontovani, i osoba A bi bila odgovorna zacjelokupni iznos tih računa ako oni ne bi bili plaćeni udospijeću. Prema tome, postojao bi embargo na njegovpolog od milijun dolara, do one mjere u kojoj ti računinisu bili plaćeni. Ali kada svi ti računi budu biliplaćeni, milijun dolara bilo bi slobodno od obveze kaoda ti računi nisu bili napravljeni i polog osobe A nijebio pripisan nikome.

Tako je i sa nama koji smo postali Kristovi učenici.Isus je žirant našim računima. On postaje našimJamcem da ćemo mi ispuniti naš angažman, da ćemomi položiti naše živote. Sve dok naši životi ne budubili položeni, to uračunavanje predstavlja embargo naKristovu zaslugu koja se čuva da bude primijenjena ukorist svijeta. Ali baš kao kada svaki od nas umre, svouračunavanje zasluge u korist tog pojedinca je gotovo,zato što je njegov ugovor ispunjen. U slučaju onih kojine polože njihove živote spremno prema savezu, Isus,kao Žirant, će se, ipak, pobrinuti da oni polože svoježivote; neki od njih u velikom Vremenu Nevolje ćedoći kroz veliku nevolju, i njihova će im smrt takođerdonijeti neku mjeru blagoslova; drugi će umrijetiDrugom Smrću.

POBJEDE NAD SUVREMENIM DIVOVIMA—25. TRAVANJ—1. SAM. 17:1­54—

DIVOVI DAVNINE ­ DAVID I GOLIJAT ­ NE LJUDSKOM SNAGOM, NEGO BOŽJIM DUHOM, ILI MOĆI ­VODITI DOBRU BORBU ­ NE SA TJELESNIM ORUŽJEM ­ MOĆ GLATKOG KAMENA ISTINE.

PRVI divovi spomenuti u Bibliji bili su oni koji suimali ljudske majke, ali čiji su očevi bili materijaliziranipali anđeli, kao što je zapisano u 1. Moj. 6.* Međutim,oni su bili uništeni, u Potopu Noinih Dana. Od tada jevremena na vrijeme, bilo ljudskih divova u Aziji. Og,kralj Bašana, imao je željezni prsni oklop duljine 3,96m. U njihovom izvještaju o Kanaanu, uhode su rekli da suvidjeli divove tamo—sinove Anakove. Golijat, div izGata, kojega je David pogubio, vjerojatno je biopotomak te obitelji.

Mi smo imali divove i u novije vrijeme, također;Irac, Byrne, više od 2,5 m; Englez, Middleton, viši od2,74m; Rus, Lushkin, viši od 2,5 m; Kinez, Chang,viši od 2m. Pliny je izvjestio da je Gabbaras bio višiod 2,74m. Prema tome, nema prostora za nevjericu uvezi priče o Davidu i Golijatu.

David, mladić vjerojatno u svojim dvadesetima,posjetio je Izraelsku vojsku, u kojoj su trojica njegovebraće bili vojnici, noseći hranu i poslastice za njihovoosvježenje. Na njegovo zaprepaštenje on je našaoIzraelsku vojsku suočenu sa vojskom Filistejaca, kojisu nadirali sa zapada. Oni se nisu borili, svaki se očito

bojao drugog. Šampion Filistejaca izlazio je svakogjutra, divovske veličine i snage, noseći bakrenu bojnuopremu koja je težila dvijesto i dvadeset kilograma, ivitlao je svojim kopljem, glava kojega je težiladvadeset i pet kilograma, i držak kojega je bio debeogotovo 7,62 cm. On je izazivao Izraelce, izjavljujućida će borba između pojedinaca riješiti rat. On nijesamo izazivao naciju Izrael, nego i njenog Boga.

Mladi David je bio začuđen da je to trajalo tolikodugo, i da nitko nije bio prihvatio izazov. Kao onajkoji je vjerovao u pravog Boga, on je uviđao Savezizmeđu Boga i njegovog naroda. Njegova vjera uSvemogućega bila je takva da je on bio prihvatioBožanska obećanja bezuvjetno. On se je čudionedostatku vjere kojeg su pokazali njegova braća injegovi zemljaci. On je bio nagovjestio da se, poduprtBožjim obećanjima, on usudio izaći pred Golijata.

Izraelski Kralj Šaul dao je do znanja da će velikačast pripasti onome tko će se suočiti sa izazovomneprijatelja. Mladi David bio je doveden pred njega;ali, budući je bio zabrinut zbog šampiona, kralj jeshvaćao da se žilava mladost ne bi mogla nositi sa

__________

*Za daljnje objašnjenje pošaljite 6c. u štamparskim markama za knjižicu, „Spiritizam—Dokazi da je Demonizam.” Pišite naWATCH TOWER, Brooklyn, N.Y.

81

divovskom snagom Golijata, jedan udarac čijeg kopljabi ga uništio. Tada se je mladić zalagao za svoju stvar.On je izjavio da je, kao čuvar ovaca svoga oca, uvijekiznova izbavio ih iz ustiju i šapa lava i medvjeda. Onje imao hrabrost, i iznad svega on je imao vjeru uBoga. Kao što ga je Bog bio blagoslovio u njegovimsvakodnevnim dužnostima u prošlosti, On će mu datisnagu za pobjedu i sada, da pobjedi tog diva i njegovovrijeđanje Jehove.

Kralj je bio impresioniran. On bi posudio Davidusvoju bojnu opremu—najbolju u Izraelu. Međutimnakon što ju je probao, mladi ju je David odbio sazahvalama. On nije bio naučen na takvu bojnu opremui može sam bolje bez nje. On je uzeo sa sobom samosvoj pastirski štap, na kojega je bio naučio, i svojupraćku. Prešavši na stranu Filistejaca za bitku, on jeizabrao pet glatkih kamenova iz potoka. Ta slabašnaoprema, s Božjim blagoslovom, bila je više negodovoljna; jer on je trebao upotrijebiti samo jedan odkamenova.

Div je bio ogorčen, govoreći, „Jesam li ja pas, daovo dijete iziđe na mene sa štapom?” Prema tradiciji,dok se je dječak približavao div se je smijao,zabacujući svoju glavu unatrag. Kaciga mu je bilapala; i on je bio izložen sigurnoj dobroj vještinigađanja svog prezrenog protivnika. U tim danima nijebilo novina, niti javnih knjižnica; i on nije znao kolikoje važno mjesto u ratovanju čak i tada imalo glatkokamenje, i da su često, u vještim rukama, oni jednakodjelotvorni kao i današnje puške. Div je bio zapanjen,njegov štitonoša je pobjegao; i mčadi ga je David brzopogubio i uzeo njegovu bojnu opremu kao plijen.Filistejci su iznenađeni, prestrašeni, počeli bježati,Izrael ih je gonio sve do njihovog utvrđenog grada.

KAKO SE SUOČITI SA SUVREMENIMDIVOVIMA

Nakon Isusove smrrti, bio je uveden novi Božanskiporedak stvari. Oni koji imaju vjeru u Boga i daljeimaju bitke koje treba dobiti, ali ne sa tjelesnimoružjem. Međutim, njihove su pobjede temeljene naistom načelu koje je povoljno djelovalo kod Davida.

Vjera u Boga leži u njegovom samom temelju—shvaćanje da je stvar u kojoj se oni bore priznata odBoga. Hrabrost primjerena njihovoj vjeri—vjeri kojaje postupno razvijena u prethodnim pobjedama nadmanjim neprijateljima, kao i u Davidovom slučaju—pomaže dati hrabrost i snagu za boriti se sanajstrašnijim divovima koje možemo susresti.

Imajući to na umu, svaki bi Kršćanin svakodnevnotrebao biti budan da pobjedi male slabosti, malekrhkosti—da postane pobjednikom u malim bitkamasa sebičnošću, gnjevom, zlobom, zavišću, zlimgovorom. Pobjede nad tima, i iskustva dobivena sBožjom pomoću u pobjeđivanju istih, daju pripremukorak po korak za veće kušnje i veličanstvenijepobjede.

Kada saznamo za Božansko obećanje, „Onomu kojipobjeđuje dat ću da sjedi sa mnom na prijestoljumojemu,” to nam daje na razmišljanje da moramodobiti velike pobjede kako bi smo se pokazalidostojnima velike časti ka kojoj je Bog pozvao SvojuCrkvu. I ta pobjeda, kao što nam je drago znati, nepripada uvijek jakima, nego onima koje će Bogblagosloviti. I sukob kojeg Bog odobrava i kojeg ćenagraditi nije sukob sa prijateljima ili bližnjima,koliko god nerazumni oni bili, nego borba protivnepravednosti, protiv grijeha, protiv svega što se kosisa Božanskim Zakonom. Ta borba i pobjeda pripadaju,prije svega, u našim srcima i mislima, i, kao drugo,proširit će se, kako Gospodinova providnost moženaznačiti, u borenje protiv javnih zala i u znak potporejavne i građanske pravednosti.

Međutim, mi ne smijemo zaboraviti da će većiDavid, u Božje određeno vrijeme udariti velikog divagrijeha i bezakonja koji se je usudio stoljećimaizazivati Božji narod. Ime David znači Ljubljeni. VećiLjubljeni je Krist—Isus Glava, Crkva Njegovo Tijelo.Za kratkim će, glatki kamen Istine udariti velikogprotivnika; i veći će David započeti Milenijskuvladavinu koja ima podići svijet i blagosloviti ga. Kaočlanovi klase Davida, mi moramo imati pobjedničkiduh, i njegovu podržavajuću vjeru i pouzdanje u Božjeobećanje i moć.

VJERA PROGONJENOG—2. SVIBANJ—1. SAM. 19—

ŠAULOVA LJUBOMORA NA DAVIDA—POKUŠAJI DA MU NAŠKODI—REDOVITA NADLJUDSKAIZBAVLJENJA—SOTONA NAŠ VELIKI NEPRIJATELJ TRAŽI DA NAM NAUDI—ODANOST BOGU IPRAVEDNOSTI OSIGURAVA NAM IZBAVLJENJE—ZAŠTO SU TAKVA ISKUSTVA DOZVOLJENA—IZRAELSKI NAROD I VOJSKA HVALE I IDOLIZIRAJU MLADOG DAVIDA.

„Tko se pouzdaje u GOSPODA, bit će siguran.” Izreke 29:25

BUDUĆI su se ratovi sa Filistejcima nastavili, Davidje postao običnim vojnikom, zapovijedao je nadjednim pukom i bio je u bliskom kontaktu sa samim

Kraljem Šaulom. Pobjeda za pobjedom dolazila bitamo gdje se je David borio, i Kralj Šaul je vidio kakose je divljenje naroda okrenulo od njega k Davidu.

82

Osjećanje je dosegnulo svoj vrhunac kada su, dok suse ovi vraćali iz jedne od pobjeda, žene i djevojke izsela izašle pjevajući:

„Pobio je Šaul svoje tisuće,A David svoje desetke tisuća!”

Plamen ljubomore u potpunosti je obuhvatio kralja,i od tada je izgleda njegova jedina namjera bila ubitiDavida. Od njega je bila sakrivena tajna da je Davidveć bio pomazan od Samuela biti njegovimnasljednikom. On je jedino znao da će prema onomešto mu je Prorok Samuel rekao, kao posljedicanjegovog promašaja da izvrši Božanske naloge što setiče Amalečana, kraljevstvo biti uzeto od njega injegove obitelji i dato drugome. Možda se je nadao dase to nikada neće dogoditi—da bi njegov sin Jonatanmogao biti njegovim nasljednikom.

Ljubomora je gorak plod posijane sebičnosti. Onaizbacuje iz ravnoteže razum, gasi sreću. Ona onogakoji ju posjeduje pokorava užasnoj tuzi, stoga kadazagosppodari njime on je stvarno lud. To nije biloilustrirano samo u slučaju Kralja Šaula, nego je manjeili više ilustrirano u iskustvima svakog ljudskog bića.Tko iz iskustva ne zna što je to ljubomora? I što višeznamo o tome, to nam je gore. Ona je dovela doubojstva djece, isto tako kao i odraslih. Ona jeunesrećila mnoge domove, isto tako kao i poslovnapoduzeća. To je najužasnija, i u isto vrijemenajbezumnija, manifestacija sebičnosti. Svatko tko jeprepozna u sebi trebao bi biti uznemiren—trebao bi jubrzo ugušiti, tražeći pobjedu kroz budnost, i ako jeKršćanin, kroz molitvu.

ŠAULOVA LJUBOMORA BILA JE LUKAVA

Pod kotrolom tih nastupa ljubomore, Kralj Šaul jeopisan kao da ima zlog duha od Gospodina, aliispravnije rečeno, zli duh suprotan onome odGospodina—suprotan Gospodinovom Duhu dobrote,pravde, ljubavi. Kada se je kralj mučio pod tihnasrtajima tuge koji su uslijedili po prestankuFilistejskih ratova, mladi ga je David ponekadaumirio vještim sviranjem na harfu; ipak on jepoznavao kraljevo prijevarno ponašanje, i, budnimokom, on je u dva navrata uhvatio kralja svojim okomna vrijeme da spriječi Šaula da ne baci na njega kopljekoje je obično nosio.

Namjeravajući uvući Davida u svađu koja je moglabiti iskonstruirana kao izdajnička i da opravdavanjegovu smrt, kralj mu je obećao dati svoju starijukćer za ženu, i zatim ju je dao drugome. Međutim,David je bio razborit, i samo je komentirao da on nijebio iz dovoljno plemenite obitelji da očekuje takvepočasti; niti je on bio u stanju financijski dati dovoljanmiraz za kraljevu kćer. Daljnja zamka je bila zaručitiga sa kraljem mlađom kćeri, Mihalom. Mladi David jeponovno govorio o svojoj nedostojnosti kćerke i o

svojem nedostatku bogatstva za miraz, na što je Šaulbio odredio da miraz treba biti dokaz o pogubljenjustotinu Filistejaca Bez sumnje se je nadao suvjerenjem da će u nastojanju da zadovolji taj zahtjevDavid izgubiti svoj vlastiti život; ali umjesto togamladi je David ubio dvostruko veći broj i dobio jeMihalu, Šaulovu kćer.

Kralj, postajući sve luđe ljubomoran, rekao jesvom sinu Jonatanu i njegovim dvorjanima da Davidmora biti pogubljen. Jonatanovi osjećaji bili suonoliko puni ljubavi i bratski kao što su bili osjećajinjegovog oca okrutni, ljubomorni, sebični. Jonatan jebio strana koja bi gubila sa Davidovim dobivanjemčasti kraljevstva. Od tud je Jonatanova ljubav postalaizrekom. Osim toga, on je imao pravi duh muževnostii bratstva, duh mirotvorca. On se je zauzimao kodsvog oca za Davida. Njegov način izražavanja jepredivan uzor sinovljevog poštovanja isto tako kao iodanosti svom prijatelju Davidu. On je rekao, „Nekase kralj ne ogriješi o svoga slugu Davida jer se on nijeništa ogriješio o tebe; naprotiv, ono što je radio bilo jeod velike koristi za tebe. On je stavio život svoj nakocku, ubio je Filistejca i Jahve je pribavio velikupobjedu svemu Izraelu: vidio si i radovao se. Zašto bise, dakle, ogriješio o nevinu krv ubijajući Davida bezrazloga?” (reci 4,5)

Molba mirotvorca bila je uspješna. Kralj jepopustio. David je bio doveden natrag i ponovno jepostao članom kućanstva. Međutim to je biloprivremeno. Kralj nije bio bez nekih plemenitihosjećanja, ali ona nisu bila dovoljno duboka. Ona nisuupravljala njegovim životom. Baš naprotiv on je biopod kontrolom zlog uma, sebičnog uma, ljubomornoguma, što je daleko od, i suprotno, umu, Duhu, Božjem.

Uskoro, ponovno u naletu ljubomore, kralj ne samoda je pokušao baciti koplje, već ga je smrtonosnociljao na Davida i udario njime u zid odmah iza mjestagdje je David sjedio; jer David je bio brz i pobjegao je.David je otišao u svoju sobu; ali tamo je bilastacionirana straža, dobili su uputu da ga ubiju čimdođe. Njegova ga je žena obavijestila i pomogla dakroz prozor pobjegne na sigurno. Moguće je da je kućabila napravljena na zidu, kao i u slučaju sličnogizbavljenja Sv. Pavla.

DVIJE STOTINE UBOJSTAVA ZAŽENU

Podrugljivci koriste jedno obilježje ove pouke daosude Bibliju kako ona ohrabruje na ubijanje i da jestoga u sukobu sa pravednošću i u sukobu sa Bogompravednosti. Oni kažu, „Mi ovdje nalazimo Davida,Proroka, opisanog kao veoma razboritog i da imaDuh Gospodinov, duh zdrave pameti; no ipak gavidimo kako oduzima živote dvjema stotinamaljudskih bića kao cijenu za ženu, a u Svetom Pismuniti riječi osude za to.”

83

Na takve bi optužbe i argumente trebalo odgovoritina razuman način—ne bi ih se trebalo previdjeti saprimjedbom, „Nikakve koristi od raspravljanja stobom; ti si nevjernik.” Onaj koji postupa pravedno jepravedan; onaj koji postupa nepravedno jenepravedan. Ova Biblijska tvrdnja se primjenjuje naBoga i na Davida, isto tako kao i na druge. Međutim,kada se propitkujemo oko toga, mi bi smo predmetutrebali pristupiti bez predrasuda u našim mislima.Umjesto da osuđujemo sa gledišta predrasude, mi bismo se radije trebali pitati kako se taj pravacpostupanja može uskladiti sa načelima pravde, kojeBiblija posvuda održava.

Prije svega, mi moramo imati na umu razlikuizmeđu biti Židov pod Savezom Zakona i bitiKršćanin pod Kristovim poglavarstvom. Kao drugo,mi bi smo trebali imati na umu da Biblija ne naučavada oni koji umiru i dalje žive i da odmah prelaze uvječne muke. Ona uči da su mrtvi stvarno mrtvi, i daje nada koju Bog ima za njih uskrsnuće iz stanja smrtiu buduućnosti pod mnogo povoljnijim uvjetima, podblagoslovljenim utjecajima Mesijinog Kraljevstva.Biblija nas obavještava da je kazna za grijeh smrt—nemučenje nakon smrti. Ona nas obavještava da je takazna bila pravedno zadana Ocu Adamu zbognjegovog svjesnog i namjernog grijeha. Ona namgovori da ljudska obitelj umire zbog toga što je,zakonom nasljeđivanja, sjeme bolesti, nesavršenosti,smrti, u nama, od trenutka našeg rođenja.

Sa tog stanovišta, naš je cijeli svijet, svijetosuđenika na smrtnu kaznu. To nam objašnjavarazličito Božje postupanje prema ljudskom rodu odonoga prema anđelima—radost, mir, život, savršenstvo.To nam objašnjava Božje dopuštanje različitihokolnosti u kojima smrt ima kontrolu—glad, pošast,potresi, cikloni, itd. Kada uvidimo da je isti Bog koji jepravedno osudio sve kroz neposlušnost jednog čovjekaučinio pripremu za opravdanje svih kroz Kristovuposlušnost do smrti, mi tada vidimo stvari u novomsvjetlu. Kada naučimo da Mesijino Kraljevstvo ima bitiuspostavljeno upravo zato da donese svjetlo, spoznaju oBogu i potpunu priliku povratka u Njegovu naklonost ivječni život, naša se srca raduju.

Vratimo li se našoj prvoj tvrdnji, mi shvaćamo dami ne bi smo trebali suditi Davidu i ljudima njegovogvremena kao što bi smo trebali suditi samima sebi uovom Evanđeoskom Dobu. Njega treba suditi poZakonu, pod koji su on i njegova nacija bili stavljenikod Gore Sinaj—„život za život, oko zub oko,zub za zub, ruka za ruku.” Izraelci su bili obavještenida je narodu Zemlje Kanaana bilo dopušteno da senjihova čaša bezakonja prepuni (1. Sam. 15:2,3); i daje djeci Abrahamovoj bila data cijela zemlja, saBožanskim odobrenjem da ju preuzmu što je prijemoguće. Oni su bili potpuno zaduženi pogubiti sve

njihove neprijatelje koji su bili tamo kao neprijateljeGospodinove, niti im je čak bilo rečeno da jeGospodin imao buduću pripremu za sve njih uMesijinom Kraljevstvu.

Filistejci su bili u Zemlji Kanaan, gdje ne samo dasu držali svoj dio, nego su upadali i na dio kojeg jeIzrael već bio osvojio. Oni su prouzročili gubitakmnogih života u Izraelu. To što su Filistejci i svi drugikoji su posjedovali Kanaan trebali biti u potpunostiuništeni bilo je u potpunom skladu sa Božanskomuputom Izraelcima. Prema tome, David je samoizvršavao ono što su svi Izraelci prepoznali da jeBožanska uputa što se tiče Božanskog Programa. Satog se stanovišta se jedino može prepoznati kaoispravne Gospodinove upute i vladanje Izraelaca.

Pod Novom Razdiobom koja je počela saotkupiteljskim djelom našeg Gospodina i blagoslovomPedesetnice, Gospodinov narod ovog Doba, Crkva,pod novim je odredbama, i oni trebaju riječju iprimjerom ilustrirati načela milosrđa kao što je uprijašnjim vremenima Židovima bilo zapovijeđeno dailustriraju načela Božanske Pravde. Mi trebamo voljetinaše neprijatelje, činiti dobro onima koji nas mrze ikoji nas progone i govore kojekakva zla protiv naslažući. Mi ćemo tako biti djecom našeg NebeskogOca, i pokazati da smo bili začeti od Njega NjegovimSvetim Duhom. Međutim Židovi nisu bili djecomBožjom. Oni su bili „Kuća Slugu.” (Hebr. 3:5) Oninikada nisu razmišljali ni govorili o sebi da su sinoviBožji. Kada je se Isus proglasio Sinom Božjim oni subil ogorčeni, rekli su da je On bogohulio, i uzeli sukamenje da ga kamenuju.

Prvi ljudski sin Božji bio je Adam, i kada je onsagriješio, on je bio odrezan od tog odnosa s Bogom;i o nikom drugom od Adamovog vremena pa sve doIsusovog vremena se u Bibliji nije niti govorilo da jesin Božji niti je bio priznat kao takav. Oni su biligrešnici, tuđinci, stranci, osuđenici, pod smrtnomosudom. Međutim sa Isusom nije samo došlo novoučenje nego i novi odnos. „Da, i Mojsije bijašeovjerovljen u svoj kući njegovoj kao služnik daposvjedoči za ono što je imalo biti rečeno, aliKrist—kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smokuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade.”(Hebr. 3:5,6)

84

POVIJEST bilježi plemenite primjere prijateljstva; alinajuzvišeniji među tima je priča naše pouke—prijateljstvo, ljubav, Jonatana, Šaulovog sina i onogakoji je imao biti nasljednikom Izraelskog prijestolja, saDavidom, njegovim suparnikom u srcima ljudi i uBožanskom Programu. Čistoća i nesebičnost njegovogprijateljstva demonstrira nam plemenitost koju su nekiimali u tim danima, koju mi ne bi smo očekivali i kojaje u sukobu sa teorijom Evolucije.

Jonatanov duh pun ljubavi ističe se tim više uusporedbi sa ljubomornim duhom njegovog oca,Kralja Šaula. Očito je njegov prvi sastanak saDavidom bio nakon njegove potonje pobjede nadGolijatom. Umjesto da razmišlja o Davidu kao osuparniku, kojeg bi trebalo ukloniti, plemeniti jeJonatan skinuo svoj kneževski ogrtač i dao ga njemu,zajedno sa svojim mačem i svojim slavnim lukom.

Vel. Alex. Whyte primjećuje, „Jonatan je bio Šaulovnajstariji sin; i on je stoga bio očigledni nasljednikprijestolja Izraela. Lijep i otmjen, pun hrabrosti i punogsrca, Jonatan je bio ponosom vojske i miljenik običnognaroda. Njegovi drugovi, zbog ljepote njegove osobe ibrzine nogu, željeli su ga zvati Gazelom. Da nije bilovelikih i katastrofalnih prijestupa njegovog oca, Jonatanje uskoro mogao biti drugim kraljem Izraela, drugi poredu nakon Šaula, ali drugi iza niti jednog kralja koji jeikada sjedio na prijestolju sa takvim velikim svojstvimauma, srca i karaktera koji daju stabilnost prijestolju idodaju sjaj kruni.

Jedan od starih mudraca dobro je napisao, „Životnema blagoslova kao što je iskreni prijatelj”; i pjesnikje napisao:

„Život ne nudi radost poput prijatelja;Ispunjenje i proročanstvo pomješaniU lupanju srca sa našim vlastitim—srca koje mi poznajemo i koje je poznato.”

„PRIJATELJ U POTREBI, PRAVI PRIJATELJ”

Jonatanovo prijateljstvo, ljubav, nije bila vrstauzbuđenja. To je bila iskrena stvar. On nije volio samou riječi, nego i u djelu i u istini—ne samo kada jenjegov prijatelj bio u naklonosti njegovog oca i kadamu je javnost klicala i kada je on tako bio u naklonostidrugih; nego ga je on ljubio i onda kada je kralj postaoneprijatelj njegovom prijatelju i tražio njegov život.Zaista, može biti rečeno da se niti jedno prijateljstvone može sigurno računati sve dok nije bilo testirano.

Prijateljstvo koje ne bi izdržalo kušnju, ispitivanje,prijateljstvo koje nema žrtava nije vrsta na koje bi setrebalo ugledati.

Jonatan je imao onu vrstu ljubavi za koju Gospodinohrabruje Svoje sljedbenike da ju imaju—ljubav kojapoštovanjem prednjači drugoga. Premda su drugeljubavi bile velike, ova se nedvojbeno predominantnoističe iznad zemaljske ljubavi, posebno zbog toga štoje bila utemeljena na vjerskoj osnovi. To je bilo zbogtoga što je David ljubio Gospodina, i tražio biti vođenNjegovom voljom koja volja je bila očitovana u tovrijeme, da on treba čekati—da se je on mudroponašao, kao što izvještaj izjavljuje. Jonatan je ljubioDavida zbog toga što je razabrao taj duh mudrosti,zato što je on shvatio da je David bio vođen duhompravednosti.

Zaista, mi možemo biti sigurni da u onoj mjeri ukojoj mi razumijemo Bibliju i primamo duha Istine, daćemo u toj istoj mjeri mi biti biti u stanju shvatiti ikopirati i utjeloviti ono najbolje što postoji odnačela—bilo to od prijateljstva, ili dužnosti premamonarhu, dužnosti prema našem obiteljskom odnosu,ili našoj dužnosti prema Bogu. Postoje mnogi utjecajikoji djeluju prema duhu sebičnosti, pohlepi, ljubomori,dok su utjecaji koji stvaraju prava prijateljstva, pravuljubav, sva najbolja svojstva srca i glave, odGospodina.

Mi smo već zapazili u prijašnjoj pouci kako jeJonatan djelovao kao mirotvorac između svog ocakralja, i Davida. Današnja nam pouka skreće pažnju najednu drugu priliku u kojoj je Jonatan djelovao kaopravi prijatelj. David je shvaćao da je njegov život biou opasnosti i spomenuo je svoje strahove Jonatanu.Potonji nije baš bio sklon vjerovati da bi njegov otacprekršio svoju riječ, no ipak bio je impresioniranDavidovim stavom. Približavao se blagdan mlađaka; iočekivalo se da da David sjedi za kraljevskim stolom,Kralj Šaul na začelju, Princ Jonatan s desna,zapovjednik vojske slijeva, i David bi zauzimaočetvrto mjesto, nasuprot kralju. U skladu sa onim štosu se prijatelji bili dogovorili, Jonatan je trebaoutvrditi jasno namjere svog oca i prenijeti to Davidu.

Prvog dana blagdana kralj nije bio rekao ništa,premda je Jonatan, kako bi privukao pažnju i takoizvukao nešto od svog oca, izabrao pogodno vrijemeda sjedne na Davidovo mjesto. Na koncu je kraljpitao za „sina Jišajevog” budući je mrzio samo ime

PRIJATELJ U POTREBI—PRAVI PRIJATELJ—9. SVIBANJ—1. SAM. 20—

JONATANOVA LJUBAV PREMA DAVIDU—MODEL PRIJATELJSTVA—NJEGOV ISPIT—NJEGOVAIZDRŽLJIVOST—NJEGOV TEMELJ—PRIJATELJSTVO KOJE JE BILO IZGUBLJENO—SEBIČNOSTNEPOSREDNA OPASNOST—„MAČ SVAKOGA ČOVJEKA BITI ĆE PROTIV NJEGOVOGBLIŽNJEG”—NEBESKI UZOR.

„Prijatelj ljubi u svako doba.” Izreke 17:17

85

VRIJEME SIJANJA I ŽETVE KARAKTERA„Ne varajte se...tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.”

Galatians. 6:7,8

„David.” Jonatan je odgovorio da je David snjegovim dopuštenjem otišao proslaviti blagdan u uBetlehem.

Kralj je očigledno bio osujećen u svojoj namjeri daubije Davida u to vrijeme i iskalio je svoj bijes nasvog sina, kojega je on jako volio. On mu se obratiokao neposlušnom sinu, nedostojnim njegove majke,tako podrazumijevajući da ga je ignorirao kao svogvlastitog sina. U svom je bijesu bacio koplje na svogsina, vjerojatno ne sa namjerom da ga udari, negosamo iskaljujući svoju bijesnu ljubomoru. Jonatanovgovor pak pokazuje da je on manje razmišljao o tomešto on sam riskira za svog prijatelja a više o nepravdikoja je bila učinjena tom prijatelju. „Jonatan ustade odstola sav jarostan i nije jeo ništa toga drugog dana umjesecu jer se zabrinuo za Davida što ga je njegovotac pogrdio.”

Predivno je prijateljstvo koje u tjeskobi zaboravljana sebe i jedino misli na interese prijatelja. Uusporedbi sa svim ljudskim ljubavima iprijateljstvima, mi čitamo o Isusu, „Veće ljubavi nitkonema od ove: da tko život svoj položi za svojeprijatelje.” Ipak, u Isusovom slučaju to je značilo višeod ikoje zemaljske ljubavi ili prijateljstva; jer „dok jošbijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” Apostolizjavljuje da je Gospodin tako postavio primjer svimKršćanima, da bi oni trebali „položiti svoje živote zabraću,” biti spremni umrijeti jedni za druge. To jeNebeska ljubav, Božansko prijateljstvo, za koju ljubavJonatan može biti uzet kao uzorak, odmah do primjeranašeg Gospodina i Apostola.

„NIJE LI STRIJELA PALA PREKO TEBE”

Sljedećeg je jutra David, vrativši se od svoje kuće,trebao saznati za Jonatanovu prosudbu o kraljevimosjećanjima. Bio je dogovoren znak da će Jonatan sasvojim lukom i strijelama otići u polje blizu velikestijene; i u povezanosti sa svojim streličarstvompovikati, „Nije li strijela pala preko tebe? Brže, požurise!” ako je poruka ta da David treba bježati. I tako je

bilo i učinjeno. Međutim dvojica prijatelja nisu moglini pomisliti na rastanak, možda i zauvijek, a bezosobnog kontakta. Jonatan je otišao do stijene iza kojese je David skrivao. Dvojica su se zagrlili, naIstočnjački način, ljubeći jedan drugoga saPozdravom—pravi ljubavnici, sa muževnom,plemenitom ljubavlju.

Jonatan je tom prilikom pokazao svoju vjeru uBožju providnost što se tiče Davida, i pitao ga dasklopi savez s njim da što god se dogodi da će onmilostivo postupati s njim i njegovom obitelji, rekavši,„Idi u miru! Što smo obojica prisegli u imeGospodnje, za to je Gospod svjedok između mene itebe, između mojih i tvojih potomaka dovijeka!" Natoustade David i otide, a Jonatan se vrati u grad.”

Biblijska nam povijest pokazuje da David nikadanije zaboravio obavezu koju je on stoga preuzeo nasebe da bude prijatelj Šaulovoj obitelji. Običaj naIstoku u to je vrijeme bio da nova dinastija kadadolazi na vlast bi u potpunosti uništila sve muškarcesvrgnute dinastije. Međutim u Davidovom slučaju nijebilo tako.

Upravo je prilikom smrti Jonatana i njegovog ocana bojnom polju kratko poslije, u sukobu sFilistejcima, David izrekao prekrasne riječi:

„Brate moj, Jonatane!Kako si mi bio drag!Viša mi je bila ljubav tvoja od ljubavi ženske.”

Mi vjerujemo da nitko ne može čitati ovu priču bezda pritom ne bude bez povoljnog utjecaja premaprijateljstvu, da bude istinitiji, plemenitiji, i još vjernijiprijatelj nego inače; međutim posebno bi Kršćanitrebali dobiti blagoslov od ove priče o Jonatanovojljubavi vodeći kao što i čini do Kristove ljubavi i donaloga da bi trebali biti kopijama Božjeg dragog sina; ida bi njihovo prijateljstvo trebalo biti lojalno, istinito,ustrajno, posebno jednih prema drugima, kao štoApostol potiče, „Dakle, dok imamo vremena, činimodobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.”

APOSTOL nam ovdje skreće pažnju na činjenicu dapostoji opasnost od koje su neki od Gospodinovognaroda bili zavedeni. Neki bi mogli misliti da onimogu živjeti po svojim zemaljskim željama, tjelesnimželjama, i onda pohađati sastanke, ili održavati drugereligiozne rituale, i da će ih to učiniti ispravnima predBogom. Drugi se mogu zavaravati s razmišljanjem daoni mogu živjeti po tijelu, i onda odlaženjem predGospodina u molitvi oni mogu imati sve oprošteno iispravljeno, i dalje biti jednako duhovni kao oni koji

svakodnevno žive životom vjernosti Bogu. Daljnjazabluda koja je zavela mnoge je učenje da, nakonživljenja po sklonostima tijela na grešne načine, onimogu ići k svećeniku i dobiti oproštenje, i da će ih toponovno učiniti ispravnima.

To su sve zablude. Bog je uspostavio opće načelokoje se primjenjuje i na Crkvu i na svijet. To općenačelo djeluje na način sjetve i žetve. Pretpostavimoda čovjek koji nije upoznat sa prirodom izvjesnogsjemenja posije sjeme čička ili od kukolja. Malo

86

kasnije on bi mogao posjetiti svoje polje i reći,„Izgleda da je s ovim sjemenom sve u redu. Ne vidimništa neispravno. Nije naudilo zemlji ni u kojempogledu; polje izgleda kao da sam posijao na njemuEurazijsku travu ili sjeme djeteline. Biljke su zelene iuspjevaju, i zaista lijepo izgledaju.” Međutim kasnijeu vrijeme sazrijevanja usjev bi očitovao kobnupogrešku u izboru posijanog sjemena.

U prirodnom svijetu sugurno je da ljudi žanju onuvrstu koju su posijali. Oni ne mogu očekivati sijatisjeme kukolja i žeti usjev pšenice. Zakon uzroka iposljedice nije ništa manje neumoljiv u duhovnompodručju. I kao što Apostol kaže da „Bog se ne daizrugivati”—nemoj misliti da možeš raditi zlo i da iztoga proizađu dobri rezultati. Tko god „sije u vjetaržeti će oluju”; tko god sije u tjelo žeti će u skladu stime; tko god sije u Duh žeti će to.

MISAO POČETAK KARAKTERA

Što je stoga mišljeno sa tom riječju „sijati” kada seukazuje na duhovne stvari? Očigledno to znači načinživota, ili vladanja, koji će donijeti dobre rezultate ilipravac postupanja koji bi donio zle rezultate. Miponekada čujemo izričaj, „Taj mladić sije svoju divljuzob.” Misao je da je vladanje takvoga zlo; i da ćevladanje pojedinca djelovati na njegov karakter. Mimožemo ići dalje i reći da svo vladanje može bitipotaknuto prethodnom mišlju. Drugim riječima, naše sumisli započinjanje onoga što mi jesmo! Ilustrirajmo to:Kada je Bog krenuo stvarati svijet On je najprije imaoPlan za to. Sve što On od tada čini slijedi taj Plan kojegje On prvobitno imao. Mi možemo reći da su dobremisli koje je Bog imao vodile do dobrih rezultata.

Tako je bilo u Sotoninom slučaju. Sotonin pravacpostupanja u svijetu je bio onaj sijanja zlih stvari, sijanjekukolja. Njegov pravac postupanja bio je koban zanjega i štetan za druge, i bio je rezultat pogrešne mislikoju je on imao prije nego je počinio grijeh. On je rekaou svom srcu,”`Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezdaBožjih prijesto ću sebi dići...Uzaći ću u visine oblačne,bit ću jednak Višnjemu.`(Iza. 14:13,14) On je imaolakom duh, sebičan, arogantan duh, duh oprečan Bogu.

Ta dva duha još uvijek djeluju u svijetu—BožjiDuh i duh Protivnika. Ukazujući na ono što se odnosina ljudski rod, Apostol govori o tom Protivnikovomduhu kao da je tjelesni duh—ne da je to duh tijela unjegovom prvobitnom savršenstvu, nego duh palogtijela. To je Sotonin duh, koji je postao dominirajuć uljudskoj obitelji. Apostol upućuje riječi našeg tekstaposebno Crkvi, ali i sa dobrom primjenom i na svijet.Ako bi itko od Gospodinovog naroda tko je bioprosvijetljen i okusio Sveti Duh živio po tijeluuglavnom, takav sigurno ne bi dobio nagraduUzvišenog Poziva. Ako žele postići slavu, čast, ibesmrtnost, oni moraju živjeti prema Duhu Božjemu,

duhu Božjeg Zakona, duhu pravednosti. Oni morajuuskladiti svoje živote sa životom Krista njihovogUzora, ili se nikako ne mogu nadati postići ono što imje obećano.

Zbog nesavršenosti tijela koju su naslijedili krozOca Adama, Gospodinova djeca nikada ne mogu uovom životu postići savršenstvo koje bi željeli.Postojat će mrlje i slabosti mozga, misli, i cijelogtijela. Ali oni bi trebali živjeti koliko je to više mogućebliže standardu, i Gospodin će nadoknaditi njihovenenamjerne slabosti. Njegova će im milosti bitidovoljna da im pomogne pobijediti. Ali ako siju utijelo, žeti će tijelo—žeti će zlo. Međutim, ako su idalje lojalni Gospodinu, i pokaju se za svoje propuste,nastojeći pobjediti, On će preokrenuti njihova iskustvana njihovo dobro.

LOJALNO SRCE PRVI PREDUVJET

Na Crkvi je stoga da sije u Duh, da se vladamo uskladu sa Duhom Božjim, koji je pravedno DuhovnoBiće. Da bi smo to mogli, mi uviđamo da srce morabiti ispravno. Stoga je popravljanje naših srca prvo štoGospodin stavlja pred nas. Mi čak niti ne možemopostati Njegovom djecom sve dok naša srca nisuispravna. Mi se moramo okrenuti od grijeha i prihvatitipomirenje velikog Odnositelja Grijeha. Zatim moramoposlušati riječi našeg Gospodina, „Hoće li tko zamnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svojkriž i neka ide za mnom.” Postupajući tako mi sijemou Duh. Nastavimo li tako sijati, mi ćemo požeti velikunagradu—sve slavne duhovne stvari koje je Gospodinobećao Svojim vjernima Evanđeoskog Doba.

Ali u onoj mjeri u kojoj se zanemarimo, kadasijemo sjeme zla, u toj ćemo mjeri sijati upropadljivost. To ne znači nužno Drugu Smrt;međutim biti će ispravljanja i udaraca za stvari koje suneispravne. Prema tome, tko god sije malo u tijelo uskladu će s time žeti. Nastavi li sijati u tijelo, on će žetimnogo veću mjeru rezultata—veću iskvarenost. I akose njegov život preda grijehu, napusti li u potpunostiživot Duha, posljedica će biti Druga Smrt, što jekrajnja kazna za namjerno suprotstavljanje Bogu.

Stoga sijanje u tijelo može a i ne mora značiti da ćese sigurno žeti Druga Smrt. Zasigurno će značiti žetvupoteškoća, sklonosti otuđivanja od Boga, srazmjernozlom sijanju. Za duhom začetog to bi sigurno vodilo uDrugu Smrt ne promjeni li pravac postupanja. Mividimo tu stvar na primjeru mnogih od Kršćanskogpuka. Oni počnu s Kršćanskim pravcem postupanja, ižive u jednoj značajnoj mjeri u skladu s DuhomBožjim, no ipak povremeno popuštaju stvarima tijela iviše ili manje potiču tjelesni um. Oni vjerojatno neuviđaju nikakve neposredne rezultate, ali je posijanozlo sjeme. To zlo sjeme, zle misli u umu, čak i ako sepojedinac kasnije pokaje, može manje ili više iskvariti

87

„IZABERITE SI DANAS KOME ĆE TE SLUŽITI”„Nitko ne može služiti dvojici gospodara...Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Mat. 6:24

um do ostatka života; skloni su odlaziti od Gospodina,od Nebeskih stvari, i imaju se stoga boriti protivmnogo toga. Kršćanin bi se stoga trebao pobrinuti dacijeli svoj pravac u životu, svoje želje, svoje misli,dovede u sklad sa duhom zdrave pameti, DuhomBožjim, Svetim Duhom.

Sijanje u Duh i sijanje u tijelo bi, mi razumijemo,značilo ili živjeti u skladu sa Božjim putem ili, s druge

strane, živjeti u skladu sa duhom Protivnika—sijatisjeme koje će rezultirati bilo sa blaženim plodovimaSvetog Duha Božjeg ili u plodovima palogtijela—iskvarenim, Sotoniziranim duhom sa svimonim što ga prati. Ako mi živimo u skladu s našimtijelom, to će značiti propadanje, moralno i duhovnoizopačenje; jer mi smo u propadajućem stanju.

MISAO za koju je naš Gospodin očigledno želio daostavi utisak na Njegove učenike bila je da postojinačelo koje je uključeno u službu—da nije mogućeprinositi potpunu službu dvama suprotstavljeniminteresima, dvama suprotstavljenim gospodarima; jerjedan bi sigurno bio zanemaren u interesu onog drugog.Manje ili više bi se pokazali prioriteti. Nakon davanjaopćenitog zapažanja što se tiče nemogućnosti služenjadvama gospodarima, Gospodin je primjenio to načelo,govoreći, „Ne možete služiti Bogu i Mamonu”—Bogu isebičnosti, pravednosti i nepravednosti. Čovjek jeprvobitno bio Božji sluga. Za njega je bilo prirodno dacijeni Božanski karakter i pripreme i da prinosispremnu službu. Međutim čovječanstvo je bilozavedeno kada su došli pod vlast velikog Protivnika,bivajući pod utjecajem sila zla, od čega su glavneposljedice bile neznanje, praznovjerje i sebičnost.

Jedno od žalosnih uvjeta sadašnjeg vremena je da jeod rođenja sebičnost prinudna na pojedinca. Čovjek učidavati svoje vrijeme, svoj utjecaj, za sebične svrhe iprojekte. On promašuje uvidjeti da je Bog Onaj kojemubi smo trebali služiti pod svaku cijenu. Međutim ljudisu bili rođeni i oblikovani u bezakonju. Oni su slugeGrijeha, robovi Grijeha. Međutim naš je Gospodin Isusistaknuo da kroz spoznaju o Njemu i usklađivanjem saNjegovim uvjetima učeništva, dolazi oslobođenje iz togropstva, prilika da se pređe na stranu pravednosti.

Međutim, prilika da se zauzme stav za ispravnodošla je prije vremena našeg Gospodina. Kada jespoznaja o Bogu bila dana bilo kojem narodu, oni suimali priliku afirmirati se na ispravnu stranu. Uvrijeme kada je bio dan Savez Zakona, Bog je iznionačela pravednosti u tom Zakonu. Cijela je Izraelskanacija prihvatila Boga kao njihovog Spasitelja, i ušlaje u Savez s Njim da će biti Njegov lojalan narod. Ipaknakon što su to učinili, očitovali su se utjecaji zla unjihovom tijelu. Oni su nastojali biti Božjim slugama iu isto vrijeme sebe, imali su podijeljene intereseizmeđu Božjih stvari i svojih stvari.

DAT DOSTOJAN PRIMJER

Isus je ukazao na tu konkretnu činjenicu, i rekao jeljudima Svog vremena da je bilo nemoguće da

izvršavaju takvu službu s pola srca—oni nisu moglislužiti dvojici gospodara, jer nijednom ne bi ugodili.Ako su služili Mamonu, služili Sadašnjem Uređenju,tada nisu mogli ugađati Bogu. Ako su željeli služitiBogu, služiti pravednosti, do koje god mjere to činilioni ne bi ugađali svijetu; oni moraju biti sluge ili jednogili drugog; dvije službe kombinirane bile bi nemoguće.

Primjer našeg Gospodina Isusa kada je On došaona zemlju, bio je u skladu sa tom pozicijom; jer On seje u potpunosti odrekaoo svijeta i učinio je apsolutnoposvećenje Svog života Bogu i Njegovoj službi. Onnam je tako dao primjer. Svi koji imaju isti duh trebalibi ići Njegovim stopama. To je bilo u skladu saŽidovskim Zakonom: „Ljubi i služi Gospodu, Bogusvojemu, svim srcem i svom dušom.” Onaj tko sedržao ovog Zakona ne bi služio sebi; jer bi njegovaslužba sva bila za Boga.

Oni koji idu Gospodarevim stopama su u potpunostiza Boga, ili, kao što mi ponekada pjevamo, „Sve zaIsusa.” Kada mi slijedimo Isusov primjer, i hodimo kaošto je On hodio, mi prinosimo službu Bogu svimsrcem. Rezultat služenja tom Gospodaru biti će velikanagrada. „Kojega je Bog i preuzvisio i dao mu imekoje je iznad svakoga imena.” I Crkva je bila pozvanaslijediti Ga. Stoga bi smo mi trebali služiti Bogu usvemu, sa svim našim srcem, umom, dušom, snagom.To je naš zadatak. Mi ćemo to činiti sve do točkežrtvovanja svih zemaljskih interesa i polaganjem našihživota za braću. Taj će nas životni pravac, budemo li gavjerno slijedili do kraja, dovesti do iste nagrade koju jeIsus primio—slave, časti i besmrtnosti.

VRAĆANJE CARU CAREVOG

Netko bi mogao pitati kako se taj tekst slaže saApostolovom sugestijom da onaj koji je bio svezankada je primio Istinu ne bi trebao tražiti da budeoslobođen. (1. Kor. 7:20­22) Te riječi Sv. Pavlaizražavaju misao da kada nas Istina nađe da to nužnone mijenja naše zemaljske odnose; da ako je čovjek biorob, na primjer, i Božja ga Istina dostigne, on se ne bitrebao pobuniti protiv svog zemaljskog gospodara. Onne treba misliti da taj njegov novi odnos s Bogommijenja boju njegove kože ili zemaljski odnos. Apostol

88

govori o tijelu a ne o srcu kada on kaže, „Ne brini se zato.” Naša tijela mogu biti zarobljena iz jednog ilidrugog razloga. To bi moglo biti ropstvo poput onog izstarih vremena—prisilna služba. Ili može biti da smomi postali sluge onih koji su spremni platiti za našeslužbe. Iako mi ne činimo bilo što suprotnoBožanskom Zakonu ili našim savjestima, ipak na namaje da vjerno služimo našim zemaljskim gospodarima.Oni su kupili naše vrijeme, ili veliku mjeru istoga; i miim moramo savjesno pružati sve što je njihovo pougovoru. Ako je netko sluga na vojni način, ili na bilokoji drugi način, on bi trebao biti vjeran.

To neće ometati nečiju službu Bogu; jer naš nas jeGospodin poučio da „vraćamo Caru Carevo.” Tko jegod vjeran u tome vrši volju svog NebeskogGospodara. Ne bi trebalo biti sukoba, nego potpunisklad. Sukob bi jedino mogao biti ako bi gospodar nazemlji tražio od nas da činimo nešto suprotnozapovijedima našeg Gospodara na Nebu. Na nama jeda trpimo bilo što nego da činimo ono što našNebeski Gospodin ne bi priznao, i mi tako okaljalinaše savjesti.

Gledajući u budućnost, mi vidimo da će sadašnjigospodar, vladar, ovog Starog Uređenja uskoro bitisvezan, da više ne zavodi nacije na tisuću godina, i daće novi Vladar, novi Gospodar svijeta, bitiKRIST—Isus i Njegova Crkva. Mi se pitamo kako ćese to načelo primjenjivati tada. Odgovor je da će tadabiti samo jedan Gospodar kojeg će se trebati slušati.Tada se neće vraćati Caru Carevo. Svi će biti upotpunosti svjesni da je taj Gospodar jedini koji imamoć, pravo da zapovijeda. Spoznaja o Božjoj slaviispunit će svu zemlju—spoznaja o BožjojPravednosti, spoznaja o Božjoj Moći, spoznaja oBožjoj Mudrosti, spoznaja o Božjoj Ljubavi. Što godOn zapovijedi ispravno je, jer će to svako tada naučitii u potpunosti razumjeti.

BIBLIJSKI „ZLI”

Sotona je u Svetom Pismu predstavljen kaozavodnik čovječanstva. On čini da je svjetlo tama itamu da je svijetlo. Božja je namjera kroz Krista datijekom tisuću godina Milenijske Vladavine, svijetbude doveden do prave spoznaje o Bogu, točne

spoznaje. Prijevara više neće biti dopuštena. Svijet ćeuvidjeti što je pravednost uistinu, što su stvarno njenenagrade, i ako je ona poželjna. Kao posljedica, većinaće tada, mi smatramo, biti radosna poslušati jednogGospodara. Izuzetci su predstavljeni kao oni koji imajuisti stav kao i Sotona; i tko god bude imao taj stav bitiće uništen. Kada osoba sazna što je ispravno i kada jeto ispravno postalo razumnim, i mogućim za njega, ion tada daje prednost neispravnom umjesto ipravnompostupanju, neka onda umre. To će biti presuda. Takviće biti računati „zlima,” nepopravljivima.

Riječ „zao” sa Biblijskog stanovišta, označava onekoji namjerno čine zlo. Stoga će svi zli, znajući da jepogrešno neispravno, a čine ga svojevoljno inamjerno, umrijeti Drugom Smrću. U određenovrijeme živjet će samo oni koji služe jedinom pravomGospodaru. Poteškoća sa čovječanstvom trenutno jeneznanje, koje Bog još uvijek nije podignuo sa svijeta.On je dopustio neznanje i tamu sadašnjeg vremena dabi svijet mogao učiti svoju lekciju o neizmjernojgrešnosti grijeha, i bio bolje pripremljen za lekcijekoje slijede. „U onima kojima bog ovoga svijetaoslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlostevanđelja slave Krista koji je slika Božja.” Međutimtim će se oslijepljenim umovima uskoro uklonitizapreke da bi mogli vidjeti.

Oni koji su postali djecom svjetla, koji suprihvatili Gospodina Isusa i postali Njegovimučenicima, i koji sada jasno vide Božansku volju iPlan, imaju daleko više odgovornosti od onih kojinikada nisu vidjeli. Nama također u izgledu stoje većiblagoslovi—ne samo sadašnja radost, utjeha, mir ispoznaja, nego osim toga nada da ćemo „potvrditi našpoziv i izbor,” postižući sunasljedstvo saGospodarem. Bog je Kristu ostavio da izvrši djeloraspršivanja tame. Bog je dozvolio da svijet idesvojim putem, u međuvremenu se pobrinuvši zaSpasitelja, Izbavitelja—KRISTA— koji će uskoropreuzeti vlast nad cijelim svijetom. On će prouzročitida svijetlo, Istina, zasvijetle, da natope zemlju saspoznajom i blagoslovom. Tada kada će pravo svjetlosvijetliti posvuda, neće biti izgovora za bilo koga tkoneće hoditi u njemu; svatko će tada morati konačnoizabrati hoće li ili ne služiti pravom Gospodaru.