PAD LOVĆENA KAO PROPAGANDNOORUŽJEKada su u pitanju ključni događaji u istoriji uvijek postoji to pitanje što bi se dogodilo da je

točak istorije krenuo drugim putem. Jedan od najkontroverzinijih događaja u Prvom svjetskom ratukoji se vezuju za Crnu Goru i kralja Nikolu I Petrovića Njegoša je osvajanje Lovćena od straneaustrougarske vojske i njihov ulazak u Cetinje. Iako se danas pouzdano može tvrditi da Lovćen nije„predat bez borbe“, kako su zagovarali srpski propagandisti, protivnici kralja Nikole i pobornicibezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, ipak postoje mnoge kontroverze kako i zašto je Lovćen branjensa 7.000, kako se obično sreće u literaturi, ili najviše 8500, „trećepozitivaca“ (Crnogoraca upoodmakloj dobi) sa zastarjelim naoružanjem, dva brzometna topa i 41 sporometnim, mnogi nadrvenim lafajetima. Austrijski general Keveš je napad na Lovćen povjerio komandantu Bosne iHercegovine, generalu Sarkotiću, sa 57,000 boraca, 250 mobilnih, 360 stabilnih, 58 brdskihartiljerijskih oruđa (ukupno 668)1. Austro-Ugarska je početkom januara 1916. dodatno ojačala svojepomorske snage u Boki Kotorskoj krstaricama i oklopnim topovnjačama "Panther", "Zenta","Budapest", "Aspern", "Kaiser Karl VI", "Kaiser Franz Joseph I"... I u ovako neravnopravnom odnosuborbe su trajale od petog do jedanaestog januara 1916. godine. O žestini kojom su se borilecrnogorske snage govori broj žrtava po austrijskim izvorima (1.260 poginulih). Kapetan u Crnogorskojvojsci, Miro Božović, bio je jedan od učesnika tih događaja i od početka rata pa do 25. novembra1915. godine na službi u operativnom odjeljenju Vrhovne komande, pod komandom generalaJankovića, a zatim pukovnika Pešića, da bi od 25. novembra 1915. godine pa do pada Lovćena i slomaCrne Gore bio načelnik štaba Kotorskog odreda, najprije pod komandom brigadira Milutina Vukotića,a od 24. decembra pod komandom divizijara Mitra Martinovića. O tim događajima Miro Božović jenapisao tekst sa nazivom „Pad Lovćena i slom Crne Gore 1915/1916. godine“, koji se čuva u Arhivsko-memoarskom fondu Biblioteke Istorijskog instituta Crne Gore (fasc. 522). Rukopis je nastao u jesen1935. godine, u Dubrovniku.2 „Po mom mišljenju ne može se postaviti pitanje: zašto je pao Lovćen izašto je nastupio slom Crne Gore? Poslije sloma i propasti Srbije morala je neminovno propasti i CrnaGora. Pitanje treba postaviti: zašto Crna Gora i njena vojska nije pošla stopama Srbije kad su to htjeliCrnogorci, i pored svih nedaća u koje su bili dovedeni raznim oskudicama, intrigama i agitacijama?“3

– pitao se Miro Božović. „Izgovor da se nijesmo mogli povući za Srbijancima, pošto smo obezbijedilinjihovo povlačenje i u velikom broju ih spasili od ropstva – ne može opstati. Jer kad su Srbijanci,uopšte manje pokretni od Crnogoraca, mogli doći sa Save i Dunava na more, mogla je to isto učiniti iCrnogorska vojska u 4−5 marševa.“4 No, tom pitanju ćemo posvetiti više pažnje kasnije.

Napad Austrugara je započeo 8. januara u zoru, odmah nakon Mojkovačke bitke. Po frontudugom oko desetak kilometara vazdušne linije (pravac: Solar - Mirac - Kuk - Žanjev do - Krstac)austrijska mornarica je danonoćno tukla sa pozicija u visini Perasta, zatim iz zaliva Trašte, dok su

1 "Crna Gora u danima krize, krajem 1915, i početkom 1916. godine i posle rata" (Dodaatak knjizi "Crna Gora uratovima 1912.-1918. i u poratnoj istoriji") Jevto A. Ružić, potpukovnik, Cetinje, 1994. godine, originalno izdanještampano 1961. godine u Durckerei "Iskra", Munchen 13, Hebstr 50-522 CRNOGORSKA MATICA, br. 62, ljeto 2015. Str. 5033 Ibid, str 5054 Ibid, str 506

njene udarne snage bile koncentrisane u južnom priobalju Tivatskoga zaliva. Već śutradan je svacrnogorska artiljerija i svi mitraljezi bili uništeni. Riječka, Zetska, Crmničkoprimorska brigada, poddejstvom neprijateljske artiljerijske vatre su napustile položaje na Troljezu, Krimalju, Prčijoj Glavi i,na kraju, Kuk i Solare. Pokušaj da se povrate ti položaji nije uspio.

Ali, za početak ćemo predstaviti kako je New YorkTimes pisao prije tih događaja:

New York Times 1916, Januar 3.:„CRNOGORCI I DALJE POBJEĐUJU-ZAUZELI JOŠ JEDNO SELO I OĆERALI AUSTRIJANCE-Pariz, 2. Januar – U zvaničnom crnogorskom

saopštenju, pročitanom večeras, navode se uspjesi nadAustrijancima za koje se kaže da su pretrpjeli teške gubitke.Data su dva saopštenja. U prvom od 31. decembra se kaže:

Na śevernom frontu 30. decembra došlo je doartiljerijskih dejstava.

Na istočnom frontu u blizini Rožaja napali smoneprijatelja koji je bio prinuđen da se povuče. Okupirali smoVlaku. U pravcu Rugove odbili smo neprijatelja nanoseći muteške gubitke, zarobivši konje i municiju. Austrijanci suokupirali Bogićeviće u blizini Plava đe smo imali samo jedanmali detašman.

Na zapadnom frontu došlo je do žestokog artiljerijskogsukoba. U regionu Kotorskog zaliva došlo je do borbi izmeđupredstraža u kojima je neprijatelj pretrpio ozbiljne gubitke.

U drugom, saopštenju datiranom sljedećeg dana, sekaže:

Na svim frontovima 31. Decembra došlo je doartiljerijskog djelovanja i upotrebe pješadije. Austrijanci su preduzeli naročito snažne udare u bliziniMojkovca i Bogićevića, ali su odbijeni.

Tokom jučerašnjeg bombardovanja Drača od strane austrijske divizije, parobrod Mišel, koji jeprenosio više od 500 tona provijansa namjenjenog Crnoj Gori, jezapaljen i njegov teret je uništen.

Parobrod Mišel, koji se pominje u tekstu saopštenja,vjerovatno je francuski brod od 1772 bruto registarske tone,sagrađen u Sanderlendu 1881. godine.“5

Već 11. Januara New York Times objavljuje vijest datiranuna dan ranije u kojoj javlja:

„Na crnogorskom frontu Austrijanci su generalno biliuspješni. Napredovali su u svojim položajima na nekoliko važnih tačaka uprkos otežanim uslovimazbog snijega koji je pao do pojasa i uspjeli su da se prilagode datim uslovima poput planinskihCrnogoraca, uspjevajući da da vode borbe, što je do sada bila prednost crnogorske vojske.

5 New York Times, 1916, Januar 3.

Topovima sa austrijskih utvrđenja u Kotoru i austrijskih ratnih brodova u Jadranskom moruizvršen je odlučujući napad na planinu Lovćen, crnogorsko uporište koje gleda na Kotorski zaliv.

Značajne austrijske snage, koje su napale Crnu Goru, raširene suduž cijelog fronta, od rijeke Tare na zapadu do pećke oblasti naistoku.“6

U istom tekstu New York Times objavljuje javnosaopštenje crnogorskog konzulata u Parizu:

„Naše trupe su sedmog preduzele ofanzivu na istočnomfrontu u blizini mjesta Lepenac. Austrijske trupe su pružileočajnički otpor i neki položaji su nekoliko puta zauzimani.Najzad smo zavladali bojnim poljem. Naši gubici su bili ośetni ali

gubici neprijatelja su bili znatniji.Očajničke borbe vođene su u pravcu Rožaja i Berana. Neprijatelj je, zahvaljujući nadmoćnim

snagama, uspjeo da zauzme Turjak. Naše snage su se povukle na položaj lijevo od Lesnice.Austrijanci su izvršili snažan napad u pravcu Peć – Rugova, ali su svuda odbijeni.“7

U istom broju daje se austrijsko viđenje operacija koje u Berlinu objavila njemačka ratnakancelarija:

„Na Balkanu austro-ugarske trupe koje napreduju premaBeranama išćerale su Crnogorce sa nekoliko uzvišenja i došle sudo Bioča. Istočna obala Lima, śeverno od Bioča, očišćena je odneprijateljskih snaga.

Borbe se nastavljaju na jugozapadnoj granici Crne Gore.“8

New York Times objavljuje 12. Januara 1916. Godinealarmantnu vijest o padu crnogorskih položaja na Lovćenu:

„CRNA GORA U VELIKOJ OPASNOSTI-OBALSKA UPORIŠTA ZAUZELI AUSTRIJANCI-

-SAMO 6 MILJA OD CETINJA--GRANATIRANO SA KOPNA I MORA-

-NJEGOV PAD LIŠIĆE ITALIJU RAVNOTEŽE SNAGA U JADRANSKOM MORU--I BERANE OKUPIRANO-

-NEPRIJATELJSKA VOJSKA SA ŚEVERA I ISTOKA UŠLA U SRCE MALOG KRALJEVSTVA-London, srijeda 12. Januara – Crna Gora je podvrgnuta napadu parnog valjka sličnom onom

kojim je zgnječena njena prijateljica i suśetka Srbija. Austrijski juriš, koji je dugo pripreman, sada sevrši silovito, ugrožavajući nekoliko važnih položaja blizu jadranske obale.

Veliko crnogorsko uporište, planina Lovćen, palo je, prema sinoćnjem austrijskom zvaničnomsaopštenju. Napad je u velikoj mjeri izveden austrijskim ratnim brodovima i topovima kotorskihutvrđenja. Uz to, Crnogorci kažu, Austrijanci obilato koriste strategiju korišćenja gasova koji izazivajugušenje.

6 New York Times 11.januar 1916. godine7 Ibid8 Ibid

Gubitak Lovćena će izazvati veliko razočarenje u Italiji jer će potpuno promjeniti balans snaga uJadranskom moru.

Zaposjedanje Lovćena, koji dominira i Kotorom i Cetinjem, biće neprocjenjivo za Centralne sile.Austrijanci će moći da stvore prvoklasnu pomorsku bazu u Bokokotorskom zalivu, koja će biti dobraprirodna luka zaštićena topovima sa planine Lovćen. Austrijanci će, na taj način, preuzeti komandunad cijelim Jadranom.

Bijesne borbe na śevernim i istočnim granicama Crne Gore. Na istoku Crnogorci su primoranida evakuišu Berane na rijeci Lim. O tom uspjehu u zvaničnom bečkom biltenu juče je objavljeno:

Lovćen je zauzet nakon tri dana žestokih borbi. Naša hrabra pješadija, uz sjajnu saradnju teškeartiljerije i naše mornarice, nadvladala je ogorčen otpor neprijatelja i ogromne probleme ledenih,kršovitih planina koje su, uzdižući se iz mora kao zid visok 1,700 metara, godinama bile korišćene zaodbranu.

Zaplijenjeno je 26 topova, od kojih su dva bila bacači od 12 mm, dva od 15 mm i dva bacača od24 mm, puške, medincinski zavoji i zalihe. Topovi, uglavnom neoštećeni, koriste se protiv neprijatelja.

Na śeveroistoku Crne Gore juče je potučen neprijatelj koji je ponovo pružao otpor u okoliniBerana. Selo i uzvišenja koja dominiraju jugozapadno od Berana su u našim rukama. Našom brzomakcijom uspjeli smo da sačuvamo most preko rijeke Lim, koji je bio zapaljen, od totalnog uništenja.

U blizini Peći iskopano je 13 srpskih topova i dosta municije.

ŠTO CRNOGORCI KAŽU O GUBICIMADetalji o nedavnim borbama iznijeti su u saopštenju koje je sinoć dao crnogorski konzul u

Parizu. U saopštenju se navodi:Austrijska ofanziva se i dalje energično sprovodi. Duž svih naših frontova, posebno na śeveru i

na istoku đe je došlo do očajničkih borbi. Neprijatelj nas je u velikoj mjeri brojčano prevladao inapada žestoko na istočnom frontu od Peći naovamo.

Mi smo ga nekoliko puta odbili sa tako velikim gubicima da su naše trupe morale da se penjupreko gomila leševa da bi ponovo zauzele izgubljene položaje. Pa ipak smo morali da evakuišemoBerane.

Austrijski pokušaji u Rugovi i Mojkovcu su propali. Kontranapadom smo ponovo zauzeli Turjak,ali, s obzirom da je neprijatelj dobio pojačanje, pali smo na lijevoj obali Lima.

U okolini Gacka, nakon žestokih borbi, jake neprijateljske snage uspjele su da zauzmu nekolikonaših položaja od kojih smo neke uspjeli kasnije da povratimo. Protekla četiri dana Austrijanci su vršiližestoke napade na naš Lovćenski front. Uz podršku uraganske neprekidne paljbe sa ratnih brodova ikotorskih utvrđenja neprijatelj je napredovao sve do naših prvih odbrambenih linija. Naše trupe su gastalno odbijale nanoseći mu velike gubitke, ali tokom noći je došlo do očajničkih borbi prilikom kojihje neprijatelj pribjegao korišćenju gasova koji izazivaju gušenje. Austrijanci su uspjeli da zauzmu našepoložaje na Kuku i Rtcu.

Moral naših trupa je odličan, bez obzira na nestašice svih vrsta. Borba se nastavlja.DUGO BRANJENI LOVĆEN

NJEGOVO ZAUZIMANJE JE UDARAC ITALIJANSKOM PRESTIŽU NA JADRANSKOM MORUZauzimanje planine Lovćen nije samo ozbiljan udarac za Crnu Goru već i za italijansku nadmoć

na Jadranskom moru. Cijela suština se svodi na činjenicu da planina Lovćen dominira austrijskompomorskom lukom Kotor, a iz Kotora se kontroliše cijela dalmatinska obala.

...

Prije nego što je Italija ušla u rat, francuska i britanska flota su čuvale Jadran. Englezi sunadgledali Pulu i Rijeku a Francuzi Bokotorski zaliv na ulazu u Kotor. Uoktobru 1914. godine francuski mornari su odvukli četiri mornarička topaod 4,5 inča na vrh Lovćena, prisilili austrijske brodove austrijske brodoveda napušte Tivatski zaliv i uništile neka austrijska utvrđenja na Vrmcu.Njihovi topovi nijesu mogli da dobace do Bokotorskog zaliva (ili ulaska uBokotorski zaliv, prim. S.J.), ali na Lovćenu su bili napravljeni utvrđenivatreni položaji za prijem teških topova kada je Italija objavila rat ipreuzela od Engleske i Francuske čuvanje Jadrana.

Crnogorska pješadija je zatim držala Lovćen i strpljivo čekala daItalijani nešto preduzmu. Iza Francuza su ostali utvrđeni vatreni položaji zatopove od 6 inča sa kojima je dobro usmjerena paljba mogla da savladasnage na Vrmcu i raščisti prilaz Kotoru za par sati.

Nezvanično je objavljeno 18. decembra da su Italijani otpočeli sasnažnim pomorskim pohodom na Kotor, da će Lovćen ponovo biti držan sateškim topovima i da će ovaj pohod biti zajedničko dejstvo sa„zadovoljavajućim“ snagama koje su se iskrcale kod Drača i Valone naalbanskoj obali.

Od tada se o ovom pomorskom pohodu ništa nije čulo. Crnogorskapješadija na Lovćenu očigledno je čekala uzalud. Ništa sem podvodnihteških mina u Bokotorskom zalivu (ili na ulasku u njega , prmj. S.J.), što jenezamislivo nakon fijaska u Dardanelima, sada ne može da olakša situacijujer dok Vrmac usmjerava svoje topove naniže, sa visine od 1.600 stopa,Austrijanci sa 6 inčnim topovima na francuskim utvrđenim vatrenimpoložajima (misli se na Lovćenu, prim. S.J.) mogu dobaciti sve do Jadrana.Uz to Lovćen je udaljen 6,5 milja od Cetinja, glavnog grada Crne Gore, ...“

Viši francuski pomorski oficir A. Tomazi je pisao da bi balkanskoratište izgledalo sasvim drukčije da je saveznička flota zauzela Kotorskizaliv.9 Crnogorska vlada je još početkom Velikog rata, kako se nazivao u tovrijeme Prvi svjetski rat, slala zahtjeve za pomoć Francuskoj i Engleskoj itražila da pošalju svoje flote kako bi se oslobodilo crnogorsko primorje.Srpskoj državi to tada nije odgovaralo, vjerovatno je to remetilodugoročne planove prema Crnoj Gori, pa su njeni predstavniciintervenisali kod saveznika da se obustavi ta pomoć. Nikola Pašić,predśednik srpske vlade, sugerisao je da ako se "osvoji Kotor onda bitrebalo da ga okupira francuska vojska", a ne crnogorska.10

Nakon pada Lovćena dopisnik Lokal Anzeiger otkrio je namjere iplanove neprijatelja (Austrijanaca). Prema njemu austrijski generalštab je

9 A. Tomazi, La guerre navale dans l'Adriatique, Paris, 192510 N. Škeroviću, Crna Gora za vrijeme prvog svjetskog rata, Cetinje, 1963

odlučio da od početka decembra zada odlučujući udarac položajima na Lovćenu. Ali, kako bi prikrilipravi cilj svoje ofanzive Austrijanci su otpočeli napad duž cijelog fronta i uz pomoć te diverzije uspjelida završe pripreme za napad na Lovćen. 11

Aleksandar Devine piše u svojoj knjizi Montenegro in History, Politics, and War o komunikacijikoja se pojavila u New York Tribunu od 14. januara 1916. godine u kojoj se svedoči da je Njemačka,uz posredovanje princa Von Bülowa u Lucernu, uputila predlog Crnoj Gori o sklapanju separatnogmira, kako bi spriječila reorganizaciju srpske vojske na crnogorskom tlu. Ove predloge kralj Nikola je

odbio sa prezirom, piše Devine, i Austrija je donijela odluku o vojnoj akciji kojase završila okupacijom Lovćena. 12

Da se crnogorska vojska nije predavala ni nakon pada Lovćena i da jevodila ogorčene borbe sa austrijskim jedinicama na tom području govore mnogiizvještaji. New York Times izvještava o borbama koje su se vodile okolo Cetinjau tekstu „Pad Cetinja je sada izvjestan, austrijske trupe se bore svuda okoglavnog grada Crne Gore“13, donoseći u njemu izvještaj bečke ratne kancelarijeo ratnim operacijama austrijske vojske i tekućim borbama na terenu. Iznesenečinjenice su samo dio mnoštva dokaza da nije postojao nikakav dogovor izmeđuCrne Gore i Austrije i na najbolji način pokazuje da, u momentu kada su secrnogorske snage povukle sa Lovćena, nijesu postojale nikakve špekulacije o„mirnoj“ predaji Lovćena u austrijske ruke. One su se pojavile kasnije i dio suspecijalnog rata koji se vodio protiv Crne Gore. Još prije pada Lovćena CrnomGorom su kolale glasine o tajnom dogovoru Crne Gore sa Austrijom. Timglasinama je dodatno kumovao falsifikat tajnog ugovora između Crne Gore iAustrije, koji je navodno sačinjen 30. jula 1907. godine na Cetinju. Falsifikat jedjelo Radovana Perovića Tunguza, koji je kasnije priznao svom bratu Danilu daje on „u ondašnjoj konjukturi i raspoloženju, redigovao i objavio tobožnji ugovorizmeđu Crne Gore i Austrije“. Konjuktura i raspoloženje se odnose na agitacijuza ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i neprijateljski odnos prema Nikoli IPetroviću. Da je taj ugovor falsifikat nedvosmileno je pokazao profesor Risto J.Dragićević u svojoj knjizi „Tajni ugovor“ Crne Gore sa Austrijom, Cetinje 1968.Propagandna kampanja je vođena od samih Crnogoraca, pristalica zbacivanjakralja Nikole i ujedinjenja sa Srbijom, srpskih oficiri koji su se nalazili u

crnogorskoj vojsci, srpskih medija i zvaničnika i prestavnika srpske države u svijetu. Kao da je Italijaobjeručke prihvatila spletke o tajnom ugovoru sa Austrijom i preokrenula javno mnjenje u svijetukoje je do tada nju optuživalo za odsustvo pomoći u utvrđivanju položaja na Lovćenu.

Intrige i glasine su vladale svo vrijeme u crnogorskoj vojsci od početka rata. Crnogorski ministarLjubo Bakić je pisao: ''Na početku 1915. vladaše zatišje na frontovima, ali zato cvjetahu intrige uvojsci. Ono nije bilo što bez osnova. Dejstvovale su razne struje da posiju razdor u vojsci. Svaka od tihstruja imala je svoju svrhu i to: jedna da se dohaka Vladi i novom režimu od aprila 1913. druga da

11 Montenegro in History, Politics, and War, Alex. Devine, 6912 Ibid, 74 - 7513 New York Times, 13. januar 1916. godine

učini da Crna Gora uopšte ne izađe u lijepoj uspomeni iz rata, treća da se lično osveti po kojemkomandantu''.14

Propaganda koja je vođena tokom prvog svjetskog rata među crnogorskom vojskom nafrontovima je "nanosila velike štete boračkoj snazi, te otežavala i onako izuzetno težak položajcrnogorskog vojnika"15. Sam kralj Nikola je bio svjestan da je propaganda za ujedinjenje uzela tolikomaha da postoje određene špekulacije kako je izbjegao odlazak crnogorske vojske u Grčku sasrpskom vojskom, plašeći se utapanja crnogorske vojske u srpsku. No, to je malo vjerovatnašpekulacija, iako ne isključujem da je takva bojazan mogla postojati kod njega, s obzirom na razmjerekampanje za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Takvu mogućnost demantuju sami događaji i fizičkanemogućnost odlaska crnogorske vojske na Krf, imajući u vidu da je presječen put od straneaustrijske vojske padom Skadra, tako da to takođe spada u arsenal propagandnog rata koji je vođenprotiv njega nakon napuštanja Crne Gore i odlaska u izgnanstvo. Kralj Nikola I, dio Vlade i Dvora, 19.januara 1916. su u posljednjem trenutku evakuisani u Albaniju, potom iz luke Medova brodom zaItaliju. Ostarjeli kralj je postao odavno svjestan da je svojom nerealnom ambicijom „obnoveDušanovog carstva“ i ulogom Vitoria Emanuela južnih Slovena doveo sebe u položaj da je ugroziosvoju dinastiju i samu državu Crnu Goru. Propagiranje „srpstva“ kroz obrazovni sistem, medije,publicistiku i sakralno djelovanje, djelovanje Beograda i crnogorskih potuđenika u Beogradu,promjena ruske politike prema Srbiji Karađorđevića, doprinjeli su da je njegov uticaj slabio, a samimtim se povećala mogućnost otkazivanja poslušnosti, izazivanja pobune, naročito ukoliko bi se njegovipotezi doživjeli kao nedovoljno patriotski prema „slovenskoj braći“. Nije daleko od istine da kraljNikola nije imao izbora do da 6. VIII 1914. godine izda proklamaciju Crnogorcima, kojom saopštava daje ''primoran'' da ih za nepune dvije godine ''i po treći put pozove u rat – u sveti rat za slobodusrpstva i jugoslovenstva'', pa dalje, između ostalog, kaže: ''Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji,objavila ga je nama; objavila ga je srpstvu i cijelom jugoslovenstvu''. U razgovoru s austrougarskimnovinarom Štainhartom brigadir Jovo Bećir, 25. januara 1916, rekao je da je Crna Gora morala ući urat sa Austrougarskom, jer je prijetila opasnost od revolucije, pošto je velikosrpska propaganda uCrnoj Gori bila ''uhvatila duboki korijen i veliki dio stanovništva zatrovala''. Po njegovim riječima,odgovorni faktori crnogorske države morali su ući u rat da ne bi postali ''izdajnici srpske stvari'', madasu znali da pobjeda Antante znači uništenje crnogorske države i da je ta pobjeda bez sumnjepovezana sa stvaranjem jedne velike srpske države.16 Poznati su bili zvanični stavovi Cetinja upogledu Sarajevskog atentata i saopštenje objavljeno povodom toga u Glasu Crnogorca br 33 od 21.juna 1914. godine. Uostalom, kralj Nikola je u pismu predśedniku SAD g. Vilsonu 7. januara 1919.godine sam opisao svoju situaciju iz tog vremena " ... Makako da su bili bestidni (Srbi, prim. S.J.) jasam bio prvi da im pružim ruku, objavljujući prvi Austriji rat, premda sam bio uvjeren, da izazivanjepotiče s njihove strane ubistvom u Sarajevu i od njihove Crne Ruke. Zločinštvo izvršeno nadprestolonašljednikom i njegovom ženom bilo je uzrok, zašto svijet danas oplakuje deset milionažrtava. Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za koji je ona odgovorna predčovječanstvom isto kao i Viljem". Aleksandar Divajn piše: „Baron Oto, specijalni izaslanik iopunomoćeni ministar Austrije na Cetinju, obratio se crnogorskoj vladi izrazivši zadovoljstvoodnosom zvanične Crne Gore prema „sarajevskom pitanju“, rekavši da je slučaju komplikacija sa

14 Novica Rakočević, KAKO SE UTICALO NA OPREDJELjIVANJE CRNOGORACA ZA UJEDINjENjE U TOKU RATA1914-1918. GODINE, sajt Montenegrina (http://www.montenegrina.net)15 N. Škerović, Crna Gora u svjetskom ratu, Nova Evropa, XIII, 31216 Novica Rakočević, KAKO SE UTICALO NA OPREDJELjIVANJE CRNOGORACA ZA UJEDINjENjE U TOKU RATA1914-1918. GODINE, sajt Montenegrina (http://www.montenegrina.net)

Srbijom njegova vlada spremna da pruži teritorijalnu kompezaciju Crnoj Gori davanjem Skadra izaleđa, Sutomora, Budve i dijela Bosne, promjenu granica itd. Zauzvrat Crna Gora je samo trebalo daobeća da ostane neutralna. Odgovor Crne Gore je bio objava rata.“ 17

OPTUŽBE ZA NAVODNE TAJNE SPORAZUME SA AUSTRIJOM

Priču o sklapanju „tajnog ugovora“ između Crne Gore i Austrije širili su i mnogi državničinovnici i visoki dužnosnici. Kasniji događaji su pokazali da je veliki broj crnogorskih ministara,oficira, poslanika okrenuo leđa svom kralju, zakletvi i , što je najgore, Crnoj Gori, boreći se zanestanak Crne Gore i crnogorskog naroda. Priče o tajnom ugovoru su prenošene i savezničkimpredstavnicima na Cetinju, koji su o tome izvještavali svoje vlade. Željelo se da se ubijedi svjetskajavnost i političari velikih sila "da uništenje i obeščašćenje Crne Gore žele sami Crnogorci" (izProklamacije Crnogorcima crnogorske vlade, 06. januar 1918) .18 Kada je crnogorska vlada izdalanaređenje za okupaciju teritorije Skadra nezavisno i bez znanja načelnika Crnogorske vrhovnekomande, srpskog generala Boža Jankovića, „da bi zbog ovog postupka crnogorske vlade otežala njenpoložaj u zemlji i kod saveznika, srpska vlada je naredila generalu Jankoviću da podnese ostavku nasvoj položaj, što je ovaj i uradio. Položaj kralja Nikole i njegove vlade postao je još teži i zbog toga štosu ovim korakom bili nezdovoljni ne samo Srbija, već i svi saveznici, koji su u vezi s tim u više navrataprotestovali kod crnogorske vlade. Njen položaj se pogoršao još više zbog priča koje su se pronijele udiplomatskom koru o tome da su Crnogorci okupirali śevernu Albaniju u dogovoru saAustrougarskom. I ova je optužba potekla od generala Jankovića, koji je prije napuštanja Crne Gorepośetio engleskog poslanika i obavijestio ga o tome da je ubijeđen da između kralja Nikole iAustrougarske postoji neki tajni sporazum. Kao argument za ovu tvrdnju navođeni su razgovori kojesu tih dana, uoči okupacije Skadra, vodili sin kralja Nikole, knez Petar, i austrougarski major Hubka.Engleski poslanik je o tome obavijestio svoju vladu, a ova vlade Francuske i Rusije. Ovakve je vijestiširila i srpska vlada; ona je o tome obavijestila diplomatske predstavnike u Nišu, a ovi su sa timupoznali svoje vlade. Na ovaj način su srpski predstavnici u Crnoj Gori uspjeli da kompromitujucrnogorske vladajuće krugove i da Crnoj Gori nanesu ogromnu štetu, jer su njihove optužbe savezniciozbiljno primili, pa su se donekle i zbog toga ustezali da pruže nužnu pomoć Crnoj Gori, što je uLondonu i otvoreno rečeno crnogorskom poslaniku, koji je tamo bio došao da reguliše pitanje ratnepomoći Crnoj Gori.“19

Dr Nikola Škerović20, koji je bio istaknuti „bjelaš“,21 piše: „Nije naše da ulazimao u čisto stručnovojne zadaće pojedinih grupa malene Crnogorske Vojske. Te zadaće je određivala Vrhovna KomandaCrnogorske Vojske, čiji je šef bio današnji šef našeg Đenerala- štaba, đeneral P. Pešić. Kako i ukolikosu odgovorni svojim zadaćama i Vrhovna Komanda i pojedini odredski komandanti, ostavljamo sudu

17 Montenegro in History, Politics, and War, Alex. Devine, 6618 Glas Crnogorca, Neji kod Pariza, 2/15. jan. 1919, 6219 Dr Dimo Vujović, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije“, Titograd, 1962, str 108-110.20 Dr Nikola Škerović (s. Kopito, Danilovgrad, 25. IV 1884 - Beograd, 27. decembar 1972), doktor filozofije.Gimnaziju je učio na Cetinju i u Rusiji, studije filozofije u Pragu, đe je i doktorirao. Učesnik je balkanskog i Prvogsvjetskog rata; od 1916. do 1918. nalazio se u zarobljeništvu. Radio je kao profesor gimnazije na Cetinju,direktor gimnazije u Podgorici, prosvjetni inspektor i u Državnom arhivu na Cetinju. Kao protivnik režimapenzionisan je 1935.21 Za izbore povjerenika za tzv. Veliku narodnu skupštinu 1918. godine na Cetinju su se pojavile dvijekandidatske liste povjerenika. Pristalice bezuslovnog ujedinjenja objavile su svoju listu na bijelom papiru, anjihovi protivnici, koji su govorili da traže uslovno ujedinjenje, na zelenom. Po boji tog papira prvi su počeli dase nazivaju bjelaši, a drugi zelenaši.

drugih, upućenijih i stručnijih, i sudu istorije. Nama je ovdje samo stalo da naglasimo, da je crnogorskivojnik i u ovom Ratu, vršio svoju dužnost. I bez pretjerivanja se može tvrditi, da nijedan drugi vojnik,pod istim uslovima, ne bi mogao izdržati. Teškoću položaja rđavo naoružanog, rđavo hranjenog, irđavo odjevenog crnogorskog vojnika, povećavala je znatno vrlo živa propaganda vršena ucrnogorskoj vojsci, na samom frontu, propaganda koja je imala doduše visok, patrijotski, cilj, ali kojaje, vođena u ratu, nanosila velike štete boračkoj snazi, te otežavala i onako izuzetno težak položajcrnogorskog vojnika. Kod golog, bosog, gladnog, i rđavo naoružanog crnogorskog vojnika, kojiionakao nije bio naklonjen režimu pok. kralja Nikole, lako je bilo stvoriti neprijateljsko raspoloženje inepovjerenje prema Vrhovnom Komandantu Crnogorske Vojske - kralju Nikoli. Ta propaganda imalaje za posljedicu teške potrese u nekim djelovima crnogorske vojske, koji su se manifestovali i uotvorenom revoltu protiv pojedinih starešina, te u mjestimičnom otkazivanju poslušnosti. Ali, što jevrlo karakteristično za crnogorskog vojnika, nije bilo nijednog slučaja, da koja jedinica napusti svojemjesto na frontu! Mada je bilo takvih koje su nedjeljama same djejstvovale, sa izabranimstarješinama, držeći front i brinući se same za svoju ishranu i ostalo. Na frontu je zavladalo uvjerenje,da kralj Nikola vodi jednu neiskrenu, nesrpsku politiku, i da sprema izdaju. Pisac ovih redaka (DrNikola Škerović, prim. S.J.) dobijao je, kao ondašnji narodni poslanik, masu pisama sa fronta u kojimase otvoreno izražavalo to mišljenje o izdaji.“22

U prvoj polovini 1915. godine na frontovima je vladalo uglavnom zatišje. Međutim, dolazilo jedo redovnog bombardovanja autrijske avijacije crnogorskih gradova. U više navrata ponovljenom

bombardovanju Cetinja nekoliko osoba je poginulo a više kuća jeoštećeno. Drugog dana Uskrsa 1915. godine u Podgorici je poginulosto osoba od avionskog bombardovanja. Opasnosti nijesu bilipošteđeni ni kralj ni njegova porodica. New York Time s piše obomardovanju kraljevske ljetnje kuće u Rijeci Crnojevića:

„AUSTRIJSKI AVIJATIČARI PUCAJU NA KRALJA NIKOLU-PADAJU BOMBE OKO KRALJEVSKE PORODICE--AUSTRIJSKA FLOTA BOMBARDUJE BAR-Cetinje (preko Londona), 15. februara – Austrijska flota je u

neđelju ujutro krenula iz Kotorskog zaliva i bombardovala luku Baru Crnoj Gori.

Članovi crnogorske kraljevske porodice su bili podmašinskom paljbom dva austrijska aviona u svojoj rezidenciji uRijeci.

Rijeka je selo u blizini Skadarskog jezera u kojem kraljevskaporodica provodi zime. Kralj Nikola, kraljica i princeze posmatrali su vazdušne napadače sa prozorasvog dvora. Nekoliko metaka ispaljenih iz aviona završili su u njihovoj blizini.“

Kralj Nikola, šef Štaba crnogorske Vrhovne Komande, general Janković, i delegat srpskeVrhovne komande, pukovnik Petar Pešić, bez znanja i odobrenja Vlade, naredili su knjazu Petru,komandantu Lovćenskog Odreda, da stupi u kontakt sa austrijskim kapetanom Hubkom, posljednjimvojnim atašeom Austrije na Cetinju i da mu prenese upozorenje da će Crnogorci nemilosrdnouzvratiti ako odmah ne prestane bombardovanje crnogorskih gradova i ubijanje civila. Ideja za ovaj

22 Dr Nikola Škerović, Crna Gora u svjetskom ratu, Nova Evropa, XIII, 312

sastanak je potekla od pukovnika Pešića. Na sastanku sa austrijskim kapetanom raspravljalo se samoo prestanku bombardovanja, ali to nije smetalo srpskim državnicima, srpskoj propagandi iprotivnicima kralja Nikole da ovaj sastanak koriste kao dio kampanje o tajnom sporazumu kraljaNikole sa Austrijom. Zvanični crnogorski krugovi su tada tvrdili da je knez Petar razgovarao saHubkom samo o problemima humanizacije rata. Da su te tvrdnje tačne potvrđuje to što je u bečkomdržavnom arhivu pronađen izvještaj majora Hubke o ovim razgovorima. To je do sada jedini poznati,ali svakako i najvažniji dokument o ovim razgovorima. Izvještaj je pisan neposredno nakon razgovora,tj. 12. juna 1915. godine, u Herceg Novom, i u cjelini objavljen u knjizi „Operacije crnogorske vojske uprvom svjetskom ratu“. U izvještaju se o predmetu razgovora između ostalog kaže: „Predmet ovogsastanka bilo je traženje crnogorskog kralja da komandant C. i Kr. snaga u ratnoj luci Herceg Novi-Kotor svoje vazdušne napade usmjeri isključivo na utvrđenja, vojne magacine, i uopšte samo na vojneobjekte, a da se otvoreni gradovi i naselja ubuduće poštede od bombardovanja.“ U izvještaju stoji iovo: „Stekao sam utisak da je ovaj razgovor prvobitno bio zamišljen u sasvim drugom pravcu, tj. uvreme kada je princ zatražio sastanak sa mnom (5. juna), ali da je od toga vremena nastupio preokretu ocenjivanju političke i vojne situacije, koji ponovo daje snagu otporu Crne Gore.“ Kao uzrok tompreokretu navodi se vjerovanje Crnogoraca da će Rumunija i Bugarska uskoro stupiti u rat protivAustro-Ugarske, te da će Italija na Soči, a engleska flota u Sredozemlju postići nove uspjehe. Kao štose iz ovog Hubkinog izvještaja jasno vidi, nemaju osnova optužbe generala Jankovića da je prilikomovih razgovora dogovoreno da Crna Gora izda svoje saveznike u prvom svjetskom ratu. Hubka seinače na ove razgovore osvrnuo i kasnije, u svojim političkim uspomenama, u kojima tvrdi da nikakvepolitičke aranžmane nije napravio sa knezom Petrom u junu 1915. godine.23

Marko Daković24, kao veliki protivnik kralja Nikole i zagovornik bezuslovnog ujedinjenja bio jeaktivni učesnik agitacije i širenja vijesti o kolaboraciji kralja Nikole sa Austrijancima: „Crnogorskavojska bije bitke sa nejasnim joj pojavama ispred fronta, i zagonetnim priviđenjima iza fronta. Dvaodreda vojske, Sandžački i Hercegovački, herojski se bore i postižu rezultate, Lovćenski odred miruje,a njegovi komandanti nalaze se u općenju i diplomatskim konferencijama s neprijateljem, iako su udirektnoj vezi s Vrhovnom Komandom.“25 Da bi u istom tekstu ustvrdio da je za vrijeme Prvogsvjetskog rata kroz srpsku vojsku propagirana "najstrašnija optužba, ponižavajuće poruge častiprotivu Crnogoraca; pronošena je mržnja prema Crnogorcima kroz srpsku vojsku, i pojačana kroz njuu Srbiji, jer da im Crna Gora i Crnogorci nijesu sljedovali u borbama do kraja"26

Da je kampanja o izdaji, producirana od srpske strane i strane protivnika kralja i pristalicabezuslovnog ujedinjanja, imala velikog uticaja na formiranje savezničkih stavova i pisanje svjetskeštampe pokazuju reakcije svjetskih medija. Čak se ponavljaju riječi koje je srpski kralj Petar izjavio uSolunu da ne treba poistovjećivati crnogorski narod i kralja Nikolu. New York Times piše:

„LONDONSKA ŠTAMPA SUMNJIČAVA-Vjeruje se da je između Beča i Kralja Nikole postojao dogovor-

23 Operacije crnogorske vojske u prvom svjetskom ratu, izd. Vojno-istor. inst. JNA, Beograd, 1954, 270 i 27124 Marko Daković (1880-1941) nacionalni radnik i političar iz Crne Gore, pristalica ujedinjenja sa Srbijom,protivnik režima kralja Nikole, vođa opozicionog i emigrantskog pokreta. U „Bombaškoj aferi” na Cetinjuosuđen na smrt 1907. godine, ali je prebjegao u Srbiju. Bio je narodni poslanik „bjelaš” i ujedinitelj, ali se nakonujedinjenja 1918. razočarao. Poslije 27. marta 1941. ušao u jugoslovensku vladu. Poginuo je u avionskoj nesrećiprilikom povlačenja jugoslovenske vlade u aprilu 1941. godine.25 Marko Daković O padu Crnogorske Države i njene Dinastije, Nova Evropa, XIII26 Ibid

-Specijalni telegram New York Timesu-

London, sreda, 19. januar. - U uvodniku The Timesa ovoga jutra piše sljedeće o predaji CrneGore:

"Crnogorski kralj Nikola je bezuslovno kapitulirao. Svjesno kažemo kralj Nikola a ne Crna Gora,jer ima razloga da se vjeruje da je njegov stav i lična politika već izvjesno vrijeme pod uticajemstavova koji se razlikuju od onih koji su uslovili galantno ponašanje srpskog kralja Petra.

Sve dok ne budu dostupni pouzdani podaci o nedavnim događajima u Crnoj Gori, dok nebude moguće utvrditi u kojem duhu je komandovanocrnogorskim snagama i kolike snage su poslate da brane planinuLovćen i ostale važne položaje, nećemo moći da definitivnoprocjenimo posljednju fazu crnogorskog učešća u velikom ratu.Izveštaji o pretrpljenim gubicima u posljednjim borbama koje suobjavili crnogorski i neprijateljski izvori izgleda nijesu sasvimtačni."

U Daily Newsu se navodi:"Danas je otvoreno iznijeta tvrdnja da u dobro

obavještenim italijanskim krugovima vlada mišljenje da odprošlog oktobra postoji dogovor između Austrije i Crne Gore.Ukoliko je to mišljenje ozbiljno zasnovano na solidnim dokazima,to dovoljno objašnjava zašto Italija nije ni pokušala da pošaljetrupe u Crnu Goru. Umarširali bi u klopku.

"To bi zaista objasnilo taj postupak tako dobro da,ukoliko bi taj izveštaj došao samo iz italijanskog izvora, naravnoda bi bio predmet sumnje kao izvinjenje i ništa više, ali to nijeslučaj. Francuske novine, koje su bile dobro obavještene oBalkanu sve vrijeme, izražavaju iste stavove, samo sa neštomanje preciznosti."27

Istog dana objavljen je još jedan tekst na sličnu temu, ukojem se naprasno pojavljuje kod Italijana, koje je štampa do

juče smatrala glavnim krivcima za fijasko na Lovćenu, teorija o „flertovanju“ kralja Nikole saAustrijancima:

„ITALIJANI VJERUJU DA KRALJ NIKOLA NIJE NAMJERAVAO DA PRUŽI OZBILJAN OTPORTEUTONCIMA

-Specijalni telegram The New York Timesu-

Milano, 18. januar (Depeša The London Daily Chronicleu) - Prema vijestima koje su upravostigle iz Rima, dvosmisleno ponašanje Crne Gore izazvalo je zebnju u zvaničnim krugovima tamo jošod ulaska Italije u rat. Crna Gora je konstantno sumnjičena da flertuje sa Austrijom i zato je stalnopredstavljala predmet prijekora Rusije.

27 New York Times, objavljeno 19.januara 1916.god.

Italija nije gajila iluzije u tom smislu od dana kada su Crnogorci, umjesto da krenu naprijed usnažni simultani napad na Austriju kako su svi očekivali, otpočeli svoj invazioni marš u Albaniji. URimu je tada potvrđeno da je udar na Skadar izvršen po sugestiji Austrije.

Kasnije su se i Srbi, uvjereni u italijanski program, osvjestili povodom realnosti situacije iopasnosti koja prijeti za njihovu teritoriju, te su se okrenuli reorganizaciji protiv austro-njemačke ibugarske invazije, koja je tada bila u pripremi, dok su Crnogorci bili zadovoljni svojim osvajanjem

Skadra.U novije vrijeme stvoren je veoma loš utisak kada su

Crnogorci, dok im je neprijatelj bio na vratima, bezośećajnodozvolili da velike zalihe municije i hrane, koje je Italija poslala uzneopisive poteškoće, propadnu na pristaništu San Giovani diMedua, kao da su potpuno svjesni da pred njima nema nikakvogvelikog zadatka niti mogućnosti izbijanja gladi.“28

Pitanje zauzimanja Skadra od strane crnogorske vojske, kojese pominje u tekstu, je dovelo do spora između Crne Gore i Srbije.Crnogorske trupe su tokom juna 1915. godine zauzele Skadar iprostor između crnogorske granice i rijeke Drima po naređenjucrnogorske Vlade, a bez saglasnosti načelnika vrhovne komande,srpskog generala Božidara Jankovića. General Božidar Janković jepostavljen za načelnika Štaba crnogorske vojske na osnovuZajedničkog operacijskog plana dejstva srpske i crnogorske vojskekoji je načelnik Štaba Srpske vrhovne komande vojvoda RadomirPutnik sačinio 6. avgusta 1914. godine. General Janković je ukomuniciranju sa kraljem Nikolom stalno istupao kao delegat srpskeVrhovne komande. On od prvog dana svoga dolaska vršio pritisakna kralja da ispuni plan srpske Vrhovne komande o upućivanju dvije

trećine crnogorske vojske za operacije u jugoistočnoj Bosni. General Janković nije, na više zahtjevaVlade Crne Gore, odobrio trupe za operacije oko Skadra, pa je crnogorska vlada izdala naređenje zaokupaciju pomenute teritorije nezavisno i bez znanja načelnika Crnogorske vrhovne komande. Sadruge strane, crnogorska vlada je tražila razjašnjenje od generala Božidara Jankovića zašto je nijeobavjestio o kretanju srpskih trupa u Albaniji, iako je bio obavješten o njima. Ti pokreti srpskih trupasu bili jedan od razloga zašto je odlučeno da se zauzme Skadar, kao veoma važno strateško mjesto zainterese Crne Gore. Srpska vlada je, kako bi što više otežala položaj crnogorske vladi u zemlji i kodsaveznika, naredila generalu Jankoviću da podnese ostavku na položaj načelnika Crnogorske vrhovnekomande. General Janković podnosi ostavku na dužnost načelnika štaba Vrhovne komande 26. juna1914. godine, a na njegovo mjesto dolazi pukovnik Petar Pešić. Srpskoj je vladi uskoro uspjelo daCrnu Goru još više izoluje i od saveznika i da kralja Nikolu i vladu kompromituje kod njih, jer suzauzimanjem Skadra bili nezdovoljni i Srbija i svi saveznici. Njihovi predstavnici su u više navrataprotestvovali kod crnogorske vlade. Položaj kralja i Vlade se pogoršao još više zbog priča koje su sepronijele u diplomatskom koru o tome da su Crnogorci okupirali śevernu Albaniju u dogovoru saAustrougarskom. I ova je optužba potekla od generala Jankovića, koji je prije napuštanja Crne Gorepośetio engleskog poslanika i obavijestio ga o tome da je ubijeđen da između kralja Nikole iAustrougarske postoji neki tajni sporazum. Kao argument za ovu tvrdnju navođeni su već pomenuti

28 Ibid

razgovori koje su tih dana, uoči okupacije Skadra, vodili sin kralja Nikole, knez Petar i austrougarskimajor Hubka. Engleski poslanik je o tome obavijestio svoju vladu, a ova vlade Francuske i Rusije.„Ovakve je vijesti širila i srpska vlada; ona je o tome obavijestila diplomatske predstavnike u Nišu, aovi su sa tim upoznali svoje vlade. Na ovaj način su srpski predstavnici u Crnoj Gori uspjeli dakompromituju crnogorske vladajuće krugove i da Crnoj Gori nanesu ogromnu štetu, jer su njihoveoptužbe saveznici ozbiljno primili, pa su se donekle i zbog toga ustezali da pruže nužnu pomoć CrnojGori, što je u Londonu i otvoreno rečeno crnogorskom poslaniku, koji je tamo bio došao da regulišepitanje ratne pomoći Crnoj Gori.“29

Izvještavajući srpsku Vrhovnu komandu o reakciji diplomatskog kora na Cetinju povodom togašto je Crna Gora zauzela Skadar, pukovnik Pešić predlaže": "...Prema ovome, najbolji je trenutak(sada) da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom! ... Međutim, ako naši interesi zahtevaju da se CrnaGora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar. Naprimer kad se kralj počnemešati u vojsci.

Str.Pov O.Br. 16541 19.7.1915.Načelnik štaba, pukovnik Pešić“30

Propaganda da je kralj Nikola prišao Austriji u Srbiji je započeta još 1905. godine, jer je već tadakralj Nikola viđen kao prepreka za spajanje Crne Gore sa Srbijom i izlaskom Srbije na Jadran. Neštokasnije je prevođen izmišljeni "tajni ugovor" između Crne Gore i Austro-Ugarske, navodno sklopljenu Cetinju 30. jula 1907. godine, i dostavljan stranim diplomatima. „Pomenuti "tajni ugovor" jefalsifikat velikosrpske buržoazije, koja je za taj posao bila unajmila Radovana Perovića TunguzaNevesinjskog, tadašnjeg studenta u Beogradu, a docnijeg istoričara, koji je sastavio tekst "ugovora" inaznačio kao izdavača Franca Ferdinanda. Taj lažni "tajni ugovor" imao je presudan uticaj na daljupolitiku saveznika prema Crnoj Gori; u uputstvu ministarstvu spoljnih poslova Engleske za izradumemoranduma o teritorijalnoj podjeli Evrope (1916)31. Bilo je očigledno da se radi o „neozbiljnom ineinteligentnom falsifikatu" o kojem je opširno je i dokumentovano pisao Risto J. Dragićević, u knjiziTajni ugovor Crne Gore s Austrijom.

Žorž Klemanso32 je objavio u "L`Homme Enchain" u januaru 1916. godine sljedeće:

„- Italija i ne pokušava da odbrani Lovćen, koji je potreban za opstanak prijateljske nam CrneGore, a koji bi u rukama Austrijanaca bio velika prijetnja slobodi Jadrana u opskrbljivanju srpskearmije sada, u najgoroj krajnosti nesreće.“

A zatim je dodao, sa ironijom po kojoj je bio poznat:„- Planina Lovćen, obilno opskrbljena prepotopskom artiljerijom, mirno čeka da neko dođe i da

je uzme.“„Nikola je ipak optužen da je Lovćen tajno predao Austrijancima. Kukavički Kraljevi neprijatelji

nikad nijesu imali argumente koje bi smjeli iznijeti pred otvoreni sud javnog mnjenja. A laž o planiniLovćen je jedna od najglupljih, pošto ne postoji ni jedan jedini dokaz u arhivama koji bi pomogao da

29 Dimo Vujović, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije“, Titograd, 1962, str 108-110.30 Crna Gora u ratovima 1912-1918 i u poratnoj istoriji, potpukovnik Jevto A. Ružić, 1955, str. 831 Danilo Radojević, Problemi crnogorske istorije oko Prvoga svjetskoga rata, Časopis "Kritika", br. 16, Zagreb1971, 65-8732 Georges Clemenceau (Mouilleron-en-Pareds, Vendée, 28. septembar 1841. – Pariz, 24. novembar 1929.) bioje francuski političar, dva puta prvi ministar, ministar unutrašnjih poslova i u završnom dijelu prvog svjetskograta ministar rata

se ona ponudi kao vjerovatna. Prije nego što je ta istorijska uzvisina predata, Kralj je bio prepustioSrbijancima svu aktivnu kontrolu nad svojom vojskom. Boreći se do posljednjeg metka, vjerna vojskaje vidjela da je slom pred vratima. Čitava Vlada je premještena u Francusku osim ministra rata. On sepovukao u planine da organizuje gerilsku borbu. A ona je tako efikasno izvođena da je austrijski vojniupravitelj pribjegao jednoj krajnjoj mjeri koju je Askvit okarakterisao kao najgori ratni zločin nadpojedincem.“33

Vitni Voren 34 u svom djelu „Crna Gora – zločin mirovne konferencije“ piše: „Dok je Crna Goravojevala bitke Srbije, zavjerenike protiv te male zemlje držao je na uzdi sopstveni interes. Ali odtrenutka austrijske okupacije, kampanja klevetanja je nastavljena, efikasnije nego ikad prije. Stara lažo mirovnom sporazumu za koji se kazivalo da je postignut između Austrije i Crne Gore davno prijerata cirkulisala je tamo đe će napraviti najviše nevolje. Ovaj "sporazum" datira se u 1907. godinu i upotpisu nosi ime ministra koji je tada već sedam mjeseci bio van te funkcije. Najprije objavljen 1912. iodmah snažno žigosan kao lažan od strane crnogorske Vlade, ponovo je objavljen u Nišu tokom rata,u Tribini - listu koji je kontrolisao srbijanski premijer Pašić. Ali teret dokaza nosi optuživač, a Srbijanikad nije ponudila nikakav odgovarajući dokaz da se neko pravosudno tijelo uvjeri da je takavsporazum uopšte postojao. Ako, pak, neko odluči da povjeruje u tu priču, mora priznati da iz togaranžmana Austrija nije izvukla nikakvu korist. Ko je radio taj posao na potkopavanju ugleda jednedržave? Bilo bi beskorisno odštampati bilo kakvu proširenu listu srbijanskih agenata; alat je lakokupiti kad se ima novca. Možda je Benedikt Arnold ove izdaje bio Radović 35, otpadnik sa bivšeg dvoraKralja Nikole i autor mnogih anti-crnogorskih pamfleta.“36

Dr Jožef Bajza 37, u svom djelu „Crnogorsko pitanje“ piše da je „Crna Gora (je) s oduševljenjemušla u rat, ali sa nedovoljno pripremljenom vojskom. Oprema crnogorske vojske - koja je prije bilamilicija nego vojska - bila je nedovoljna i nakon ratnog rušenja pristigle su i teškoće oko snabdijevanjavojske hranom. Velike savezničke snage održale su veoma malo od obećanja koja su dale Crnoj Goripri izbijanju rata. Pomoć koju su one mogle da pruže bila je usmjerena prema Srbiji. Srbija je opet bilaraspoložena da pomogne Crnoj Gori, ali pod uslovom da Crna Gora stavi svoju vojsku pod srpskuvrhovnu komandu. Tako se i desilo, međutim Srbi su nastavili svoju nebrigu o Crnoj Gori i osim togaangažovali su na drugim mjestima dvije trećine crnogorske vojske. Ali Srbi su radili i druge stvari.Sistematski su podstrekavali crnogorske vojnike protiv svog kralja sa ciljem da ih navedu daproklamuju ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. U inostranstvu Srbi su optuživali kralja Nikolu za tajnemanevre sa Austrijom. U ove svrhe koristili su pregovore koji su vođeni u ljeto 1915. godine između

33 Whitney Warren, Montenegro: The Crime of the Peace Conference, New York, 192234 Whitney Warren (New York, 1864. - 1943.) američki arhitekt, angažovao se nakon 1918. u pokušaju da CrnaGora diplomatskim putem obnovi svoje nezavisnost.35 Andrija Radović , Martinići, Kneževina Crna Gora 1872. - Beograd 1947. Nakon kapitulacije Crne Gore 1916.odlazi u Francusku đe mu kralj Nikola povjerava premijersko mjesto. Ubrzo daje ostavku u januaru 1917. iprelazi u protivnički tabor. Bio je predśednik "Središnjeg crnogorskog odbor za narodno ujedinjenje",osnovanog 4. marta 1917. godine.Jedan od najvažnijih agenata Kraljevine Srbije u kampanji nasilnoga pripajanjaKraljevine Crne Gore 1918. godine.Crnogorski komiti nijesu mu zaboravili izdaju domovine. Osvetili su se takošto su Radoviću ubili oca.36 Whitney Warren, Montenegro: The Crime of the Peace Conference, New York, 192237 Jožef Bajza, mlađi (Jozsef Bajza, rođen 31. januara 1885. u Fuđivašarhelju a umro početkom januara 1938. uBudimpešti), poznati je mađarski slavista, istoričar književnosti, profesor hrvatskog jezika i književnosti naBudimpeštanskom univerzitetu, kustos i direktor Narodnog muzeja, bibliotekar Zemaljske biblioteke “Sečenji”,publicista, istoričar i bibliograf. Diplomirao je na Univerzitetu u Budimpešti ubrzo zatim doktorirao (1906) izoblasti filozofsko-filoloških nauka.

crnogorskog knjaza Petra i pukovnika Hubke dok su ti pregovori - kao što je tačno utvrđeno kasnije -vođeni zbog bombardovanja austrougarskih aeroplana.“38

Optužbe o predaji Lovćena i šurovanju kralja Nikole sa Austrijancima imale su ogromneposljedice na odnos saveznika prema kralju Nikoli u godinama njegovog izbjeglištva iz Crne Gore iboravka na zapadu, kao i na odnos prema sudbini Crne Gore. Postoji zabilješka Lojd Džordža39 iz1917. godine u Forign Ofisu, parafirana od Edvarda Greja40, Artura Nikolsona41 i Roberta Sesila42, kaoposljedica propagande kampanje prema Crnoj Gori i kralju Nikole, u kojoj piše: "Crna Gora svakako nezaslužuje išta od obećanja koja se daju Belgiji i Srbiji ." Jednom drugom prilikom Lojd Džordž jenapisao: „Crnogorska politika, ni u koje doba vrlo pouzdana, nadmašila je sama sebe u dvoličnosti odpočetka rata i pokazala se očito neprijateljska saveznicima. Nema sumnje da su kralj Nikola i njegoviministri bili u izravnoj vezi s Austrijcima (...). Zato kralj ne zaslužuje nikakva obzira od stranesaveznika“.43 U priličnoj mjeri ta ugledna gospoda su, izražavajući anticrnogorsko, ili baremneraspoloženje prema kralju Nikoli, i unijeli taj duh u britansko Ministarstvo vanjskih poslova zamnogo narednih godina. Velikim dijelom su svoje neraspoloženje prema kralju Nikoli bazirali nasudovima grofa John de Salisa , posljednjeg britanskog predstavnika u Crnoj Gori , i drugihposmatrača u Crnoj Gori zbog „upitne odbrane planine Lovćen“ od austrijske vojske. De Salis jenazvao crnogorsku odbranu "farsom" i iznio opšte uvjerenje da je Nikola pregovarao s Austrijancima"za spas sebe i dinastije". Saznavši da je Lovćen u austrijskom rukama, na primjer, Lanselot Olifant44,koji je bio vrlo bitan za crnogorsku budućnost u godinama koje dolaze, napisao je u službenoj crtici:"Montenegro-finish (kraj)!" Śutradan, nakon saznanja da je primirje zaključeno između Crne Gore iAustrije, Olifant je napisao: "Shvatio sam da naše vojne vlasti smatraju Crnu Goru potpuno nevažimfaktorom u ratu i ne mislim da vrijedi mrdnuti prstom da joj se pomogne". Slični komentari izapažanja rutinski su parafirani i dijeljeni u Ministarstvu vanjskih poslova, uključujući i državnogsekretara i stalnog državnog podsekretara za vanjske poslove. U decembru 1917. zvanično jenapisano da "izgleda nije bitno za NJVV (Njeno veličanstvo i Vladu) da li će Crna Gora biti pripojenaSrbiji ili ne. Kralj Nikola nije učinio mnogo da zaslužuje našu podršku".

U Gornjem domu britanskog parlamenta tokom 1920. godine vođena je rasprava o tragičnompoložaju Crne Gore pod srpskim trupama. Lord Sidenem, koji je detaljno iznio stanje u kojem se CrnaGora našla nakon srpske okupacije i pripajanja Srbiji, govorio je o prljavoj propagandi koju jesprovodila Srbija, a koja je imala dosta odjeka među saveznicima: „A onda je došlo do promjene pa supočele da kruže priče sa ciljem da se diskredituje crnogorski kralj i njegov hrabri narod. Govorilo se dapostoji tajni sporazum sa Austrijom i da je mala crnogorska vojska predala planinu Lovćen na osnovunekog dogovora sa neprijateljem. Ja ne mogu da nađem nikakvu potvrdu za takve priče, i vjerujem da

38 Dr Jozsef BAJZA: Crnogorsko pitanje (Posvjećeno slavnoj uspomeni na Nikolu I kralja Crne Gore), 1927.39 David Lloyd George (17. januar 1863 – 26. mart 1945) britanski premijer za vrijeme Prvog svjetskog rata, od6. decembar 1916 – 19. oktobar 192240 Edward Grey (25. april 1862 - 7. septembar, 1933) ministar vanjskih poslova V. Britanije 1905-191641 Arthur Nicolson, (19. septembar 1849-5 novembar 1928), bio je veoma uticajni britanski diplomata i političar.42 Edgar Algernon Robert Gascoyne-Cecil,(14 septembar 1864 - 24. Nov, 1958), pravnik , političar i diplomata uV. Britaniji.Jedan od arhitekata Lige naroda.43 Danilo Radojević, Problemi crnogorske istorije oko Prvoga svjetskoga rata, Časopis "Kritika", br. 16, Zagreb1971, 65-8744 Sir Lancelot Oliphant (8 oktobra 1881-2 oktobra 1965), britanski diplomata, vanredni i opunomoćeniambasador u Belgiji, ministar-opunomoćenik za Luksemburg i generalni direktor Ministarstva spoljnih poslovaV.Britanije.

su one napuštene ali ne prije nego što su nanijele ozbiljnu štetu crnogorskom pitanju. Te priče nijesučak bile ni vjerovatne. Austrija je po nasljedstvu bila neprijatelj Crne Gore, a kada su Crnogorci 1814.godine bili naši saveznici protiv Napoleona, i kad su zauzeli Kotor - njihovu prirodnu morsku luku - usadejstvu sa britanskim eskadronom, Austrijanci su im ga oduzeli Bečkim sporazumom. Tu činjenicuCrnogorci nikad nijesu zaboravili. Sa druge strane, crnogorska armija koja je držala Lovćen sastojalase od 5.000 vojnika sa pedeset starih topova; nedostajala im je municija i hrana, kao i oprema i sveono što je modernoj vojsci potrebno. Protiv te šačice gorštaka Austrijanci su nagomilali 50.000vojnika, 480 topova i jedan broj aviona; pored toga imali su vatrenu podršku sa svojih ratnih brodovaiz luka. Pravo je čudo da se Lovćen uopšte držao, i surova je kleveta pripisivati njegovo zauzimanjeizdaji od strane Crnogoraca.“45

ULOGA PETRA PEŠIĆA

U jesen 1912. godine Rusija je obustavila vojnu pomoć crnogorskoj vladi, koju je davala od1910. godine, jer je Crna Gora bez znanja Rusije objavila Turskoj rat, čime je prekršila odredbe togvojnog sporazuma. Kakav je bio odnos Rusije prema Crnoj Gori u doba prije Prvog svjetskog ratagovori to što je načelnik ruskog Generalštaba , na savjetovanju 1914. godine, bio protiv stvaranja jakecrnogorske armije. Trubeckoj, načelnik odjeljenja za Bliski Istok, smatrao je da crnogorska armijatreba da ostane „nemoćna za samostalnu akciju“, već da samo u odsudnom momentu može ukazatibitnu pomoć Srbiji. Rusija je promjenila svoju "istočnu politiku" i odnos prema Crnoj Gori još od 1903.godine, preorjentacijom na Kraljevinu Srbiju, poslije dolaska na prijesto Petra Karađorđevića idinastije Karađorđević. To je naročito došlo do izražaja nakon proglašenja Crne Gore za kraljevinu inakon vojnih uspjeha Crne Gore u dva balkanska rata. Uoči proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910.godine započeta je novinska kampanja u Srbiji protiv Crne Gore, u kojoj se nipodaštavao ovaj događaji knjaz Nikola. Beogradske "Radničke novine" su tada pisale da proglašenje Crne Gore za kraljevinu"nije praznik crnogorskog naroda, već glorifikacija njegovih krvnika"46. Neposredno pred Prvi svjetskirat Rusija jasno pokazuje da zastupa politiku „apsorbovanja“ Crne Gore u Srbiju i stvaranja jednevelike slovenske države na jugu Evrope. Francuski ambasador u Beču 03.02.1913. godine šaljeizvještaj svojoj vladi u kojem kaže: "... da se u Rusiji sa zadovoljstvom konstatuje da će Srbijaapsorbovati Crnu Goru za malo godina"47. Takođe, francuski poslanik iz Petrograda javlja "... da jepredśednik vlade izjavio da Rusija više ne insistira na prisajedinjenju Skadra Crnoj Gori, jer se stvaramogućnost da se kralj Nikola zbaci i formira velika Srbija"48. Ruski ministar spoljnih poslova je topotvrdio svojom izjavom da "sjedinjenje dvije države srpske rase je perspektiva koja može samo danam se sviđa. I docnije, kada spoljne prilike to dopuste, dvije zemlje će proglasiti njihovo političkoujedinjenje"49. Riječi pomoćnika ministra spoljnih poslova Rusije, Neratova,izrečene 1914. godine,„bilo bi za Srbiju i opasno da se u Crnoj Gori stvara redovna vojska, jer bi ona u rukama cetinjskih

45 Dragan Vugdelić:Rasprava u Britanskom parlamentu 1920. godineo stanju u Crnoj Gori(http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/rasprava_u_britanskom_parlamentu_1920_o_stanju_u_cg.htm)46 Dr Živko Andrijašević: CRNA GORA I SRBIJA(http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/crna_gora_i_srbija.htm)47 Branko Nikač, Velike naučne zablude o "ujedinjenju" Srbije i Crne Gore i stvaranju kraljevine SHS, list Publika24. januar 2004. godine48 Ibid49 Ibid

separatista mogla postati smetnja za ostvarenje našeg plana o ujedinjenju"50 su samo najava sudbinecrnogorske vojske i strategije njenog učešća u Prvom svjetskom ratu.

U pismu Jovana Jovanovića51 iz februara 1914.godine, u vezi pośete Nikole Pašića52 Petrogradu,piše: "Odmah po Vašem povratku iz Petrograda u Beograd ovde se počelo govoriti da je u Petrograduzapečaćena sudbina Crne Gore, tj. stvar s ujedinjenjem sa Srbijom je svršena. Rusija je napravila ovukombinaciju, govorilo se iz dva razloga. Jedan je bio taj što Crna Gora nema više razloga zapostojanje. Drugi je opet, što bi se na taj način mogao izvesti srpsko - bugarski sporazum. Srbija bitada dobila Primorje i ujedinila bi se sa Crnom Gorom, te bi onda mogla lako da ustupa one predeleoko Bregalnice".53

Bilo je inicijativa iz Crne Gore za ujedinjenje, poput prijedloga Skupštini poslanika Crnogorskenarodne skupštine, dr Sekule Drljevića, početkom 1914. godine, o sklapanju carinske, vojne idiplomatske unije između dvije kraljevine, ali je kralj Nikola sve te inicijative odbijao. Austro-Ugarskaje 28. jula 1914. godine objavila rat i pokrenula invaziju na Srbiju i događaji su se počeli odvijati usasvim drugim okolnostima. Prije nego je rat počeo, Pašić je imao plan koji je sadržan u jednojrečenici: “Za mir na jugoistoku potrebna je jedna jaka država pod kojom će stajati sve pokrajine ujednom ili drugom obliku”. Nikola Pašić je imao dva rješenja ujedinjenja – veliko i malo rješenje!Veliko rješenje je podrazumjevalo stvaranje velike unitarne države Srba, Hrvata i Slovenaca, a malo jepodrazumjevalo proširivanje Srbije koja bi dobila BiH, Vojvodinu, Slavoniju, Dalmaciju i djeloveHrvatske naseljene Srbima. Naravno, u oba slučaja država bi bila pod dinastijom Karađorđevića.

Srpski vojvoda Radomir Putnik54 napravio je početkom avgusta 1914. plan zajedničkih dejstavasrpske i crnogorske vojske. Kralj Nikola je taj plan teška srca prihvatio. Na sporazumnom radu srpske icrnogorske vojske insistirali su i saveznici, posebno Rusija, što je kralja dovelo u situaciju da nije imaoizbora. Plan vojvode Putnika predviđao je da dvije trećine crnogorske vojske budu stavljene naraspolaganje srpskoj vrhovnoj komandi za operacije u Bosni, a da ostatak snaga ( jednu trećinu) CrnaGora upotrijebi za neposrednu odbranu svoje teritorije. Srpska vlada se obavezela da će dijeliti sveresurse sa Crnom Gorom, uključujući i stranu pomoć, što, nažalost, nije ispunila tokom rata. U timokolnostima, kralj Nikola je prihvatio formiranje zajedničke komande i da na čelu crnogorske Vrhovnekomande bude srpski oficir. Srpski general Božo Janković je imenovan za načelnika, a za njegovogpomoćnika pukovnik Petar Pešić. U štabu crnogorske vrhovne komande bilo je još nekoliko oficira -generalštabni pukovnik Petar Pešić, inžinjerski pukovnik Borivoj Nešić i pješadijski potpukovniciDragoljub Mihailović i Đorđije Paligorić. Crnogorski brigadir Jovo Bećir određen je za delegata u Štabusrpske vojske, ali je on ubrzo napustio ovu dužnost izražavajući revolt protiv snažnog unionističkogpokreta među srpskim oficirima.

50 Ibid51 Jovanović M. Jovan - Pižon, političar, diplomata i istoričar. Rođen 3. septembra 1869. u Beogradu, preminuo20. juna 1939. u Ohridu. Pravni fakultet završio u Beogradu i Parizu. Načelnik u Ministarstvu inostranih djela1911-1912. Ministar inostranih djela od 18. juna do 30. avgusta 1912. Poslanik Srbije u Beču 1912-1914.Pomoćnik ministra inostranih djela od 1914. Poslanik Srbije u Londonu 1916-1919. Poslanik Kraljevine SHS uVašingtonu 1920.52 Nikola Pašić (1845-1926), političar, dugogodišnji predśednik vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata iSlovenaca, osnivač i vođa Radikalne stranke.53 Branko Nikač, Velike naučne zablude o "ujedinjenju" Srbije i Crne Gore i stvaranju kraljevine SHS, list Publika24. januar 2004. godine54 Radomir Putnik (24. januar 1847 — 17. maj 1917) srpski vojskovođa, ministar vojni, vojvoda, načelnikGlavnog generalštaba Vojske Kraljevine Srbije u Balkanskim ratovima (1912-1913) i u Prvom svjetskom ratu.

Praktično cjelokupne oružane snage Crne Gore stavljene su pod komandu srpskih oficira. Osimtoga Srbija je imala nadležnost u kontroli trošenja savezničke vojne pomoći oprijedjeljivane CrnojGori, tako da je ona stizala u vrlo malim količinama. „Nikola Pašić je u ime i za račun obije zemlje -Srbije i Crne Gore - apelovao kod velikih Saveznika za ratni materijal i novac. I redovno je dobijaooboje, uz ovlaštenje da dijeli tu pomoć između Srbije i Crne Gore na dva proporcionalna dijela. Pašićje ovako dijelio pomoć saveznika: svaki crnogorski borac dobijao je za hranu, odjeću i obuću 1,5dinara na dan, dok je svaki srbijanski vojnik dobijao 7 dinara dnevno za iste potrebe, iako su troškoviživota u obije zemlje bili isti.“- pisao je princ Milo Petrović55 u tekstu "Izdaja Crne Gore“.56

Kralj Nikola je, nezadovoljan unionističkom propagandom srpskih oficira pri crnogorskoj vojsci injihovim aktivnostima za ostvarivanje zajedničke države, poručio pukovniku Pešiću: “Nijesamzadovoljan sa vašim mladim oficirima, jer oni propagiraju za uniju, upravo ulazak Crne Gore u sastavSrbije i to kao njen sastavni dio, a ne kao Crna Gora sa svojom dinastijom. To neće biti nikad dok samja živ, a ni poslije moje smrti, jer tome protivi se Rusija i Italija, upravo moje kćeri. Ja sam bio za unijujoš za vrijeme kneza Mihaila, a i sada sam samo na bazi: zajednički ministar vojni, inostranih djela ifinansija, ali Crna Gora ostaje sa samom dinastijom ravnopravna sa Srbijom”.57

Pukovnik Petar Pešić je 21.juna 1915. godine zamijenio generala Boža Jankovića na čelucrnogorske Vrhovne komande, nakon ostavke Jankovića zbog crnogorskog osvajanja Skadra. Kada jeu pitanju djelovanje pukovnika Pešića sa mjesta načelnika Vrhovne komande crnogorske vojske možese reći da, u najmanju ruku, izaziva velike kontroverze. On sam je u svojim kasnijim izjavama,tekstovima i intervjuima, dao povoda za tvrdnje da je svjesno radio na žrtvovanju crnogorske vojskeiz najmanje dva razloga; prvi bi bio da se omogući evakuacija srpske vojske u Grčku bez obzira nacrnogorske žrtve i drugi, da je svjesno radio na slomu države Crne Gore i diskvalifikaciji njenog kraljakako bi Srbija lakše anektirala Crnu Goru. Ono u što nema sumnje je da je bio stalno u komunikaciji sasrpskim vojnim komandnim strukturama i državnicima i da nije radio samostalno. To se vidi pokomunikaciji koju je vodio sa njima. I nije samo on govorio o tome. Mnogi savremenici i učesnicidogađanja iz tog vremena tvrde da je pukovnik Pešić vrlo svjesno doveo do kraha crnogorske države injene vojske. Ono što ostaje nepoznanica jeste ponašanje kralja Nikole, kao nominalno vrhovnogkomandanta crnogorske vojske u ratu, i koliko je on imao uticaja na pukovnika Pešića. Sam PetarPešić je tvrdio da mu je kralj Nikola u potpunosti prepustio upravljanje ratnim operacijama što se vidiiz izvještaja koji je pukovnik Pešić dostavio srpskoj Vrhovnoj komandi sa Str.Pov.Br.16541 od19.07.1915. godine u kojem je rekao i ovo: "Prilikom moga naimenovanja za načelnika štabacrnogorske Vrhovne komande, kralj mi je dao riječ, pred ministrom predsednikom, ministrom vojnimi ministrom inostranih dela, da se više neće mešati u operacije i da će vojskom opštiti samo prekomene."58 Po nekim izvorima kralj Nikola je u više navrata imao sukobe sa pukovnikom Pešićem u vezimnogih situacija na terenu. Ali, ako je vjerovati potpukovniku Jevtu Ružiću, koji je u to vrijeme biopobornik ujedinjenja, učesnik Mojkovačke bitke i većine bitaka kojima je komandovao pukovnikPešić, pukovnik Pešić govori istinu: „Od mjeseca jula 1915. godine, kada je za načelnika crnogorske

55 Milo Petrović-Njegoš je direktni potomak Rada Petrovića, brata vladike Danila, rodonačelnika posljednjecrnogorske dinastije. Rođen je na Njegušima 3. oktobra 1889. od oca Đura i majke Stane-Cane.56 Članak princa Mila Petrovića pod naslovom "Izdaja Crne Gore", prvi put je objavljen u časopisu "NinettenthCentury and After" (Devetnaesti vijek i poslije),London, februara 1933.57 Dr Živko Andrijašević: Crna Gora i Srbija(http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/crna_gora_i_srbija.htm)58 Crna Gora u ratovima 1912-1918 i u poratnoj istoriji, potpukovnik Jevto A. Ružić, 1955.

Vrhovne komande došao oficir srpske vojske, generalštabni pukovnik Petar Pešić, od tada je kraljizgubio i to malo vlasti koje je do tada imao."59

Postoje i velike kontroverze oko pada Lovćena i kapitulacije crnogorske vojske kad je u pitanjuponašanje Petra Pešića. Naravno, nemoguće je pouzdano tvrditi da je slijed događaja nakon padaLovćena bio u režiji Petra Pešića, ali je i nemoguće izbjeći sumnje da je svojim postupcima iobmanama, svjesno ili nesvjesno, uticao da mnogi događaji pođu tokom koji je ubrzao pad Crne Gorei doprinio da se inkriminiše kralj Nikola za izdajstvo. Nakon napada autrijske vojske u Sandžaku 6.januara 1916. godine, śutradan je izvršen napada na pozicije crnogorske vojske na Lovćenu. Strateškatačka na Lovćenu - Kuk je branjen dvije noći i tri dana. Pao je 9. januara u 6h uveče. U depeši br.8274od 27. XII 1915. godine (po novom kalendaru 8. januara) Petar Pešić je izvjestio kralja Nikolu da je Kukpao 8. januara uveče (27. decembra po starom kalendaru) , iako je Kuk pao tek śutradan naveče.Tada ga je savjetovao da odmah ide sa Cetinja jer je neprijatelj „na tri sata hoda od Cetinja“. PrincMilo Petrović piše o tom događajima: „U pismu (br. 0-8274) od 27. decembra 1915, pukovnik Pešićobavještava kralja Nikolu da “neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on(Pešić) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoja”. Međutim, u trenutkukad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata maršaod Cetinja. U stvari, tačno je da je neprijatelj bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inačebila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Neprijatelj je tamo bio većdvjesta godina!“. Dalje princ Milo piše: „Te iste večeri (27. decembra) pukovnik Pešić je obavijestiokomandante Sandžačke i Hercegovačke armije o padu Kuka. Ali prema bečkom Ratnom arhivu, Kuknije pao do šest sati popodne narednog dana! Ova lažna izjava ostavila je poguban utisak nacrnogorske vojnike. Tek što je stigao u Podgoricu, pukovnik Pešić je počeo pripreme za odlučujućubitku koja je neposredno predstojala na položaju Carev Laz. Za ovu “odlučujuću bitku” Pešić je imaosvega 4.000 polugladnih Crnogoraca. Ipak, ovaj “genijalni” srbijanski strateg želio je da pokaže svijetušta može da uradi sa 4.000 Crnogoraca koji nijesu imali nijednog topa, i sasvim nedovoljne zalihepušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generalaTrolmana!“ 60 Pukovnik Pešić je, pišući kasnije u srpskoj vojnoj reviji Ratnik o Carevom Lazu, pravdaotakav amoralni čin time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju.

Povlačenje kralja sa Cetinja sigurno nije pozitivno djelovalo na branioce Lovćena. Ionako sukolale priče duže vrijeme među vojnicima i oficirima, namjerno širene od protivnika kralja Nikole, odogovorima sa Austrijancima. Mnogi su bili ubjeđeni da će se, bez obzira na tok događaja, sve završitidogovorom. Pukovnik Pešić ne naređuje zatvaranje prostora između mora i Skadarskog jezera čime bise zatvorio put Austrijancima ka Skadru i omogućilo glavnini crnogorske vojske da se povuče sasandžačkog fronta, već naređuje odbranu na liniji Čevo – Carev Laz, da se vodi „odsudna bitka“ sa2000 Kuča-Bratonožića i sa nepunih 2000 izgladnjelih i od topova izbezumljenih vojnika Lovćenskogodreda. Pešić u listu Ratnik odgovara na optužbe nekih srpskih generala, da mu je „ta bitka trebala daustavi neprijatelja što duže u Crnoj Gori, kako ne bi u Albaniji bilo zarobljeno 80.000 srbijanskihvojnika“ – iako bi Austrijanci brže do njih stigli upravo pravcem između jezera i mora, kuda su inačekasnije i stigli do Bojane 22. januara 1916. godine.

59 Ibid60 Milo Petrović "Izdaja Crne Gore", tekst prvi put je objavljen u časopisu "Ninettenth Century and After"(Devetnaesti vijek i poslije),London, februara 1933.

Svi ti događaji i uloga Petra Pešića u njima navodi na sumnju u postojanje nečasnih namjeraPetra Pešića prema Crnoj Gori, njenoj vojsci i, naposljtku, njenom kralju. Nije moguće posmatratineke događaje a ne izraziti sumnju u motive Pešića kod izdavanja naredbe da crnogorska vojskamora čuvati "odstupnicu" srpskoj vojsci kod Mojkovca iako je ova već odstupila. Teško je povjerovatida pukovnik nije to znao. Takođe su neobjašnjivi motivi generala Pešića i njegova naredba za vođenjuodsudne bitke sa Austrijancima kod Carevog Laza sa, kako kaže princ Milo od Crne Gore (MiloPetrović), „4.000 polugladnih Crnogoraca“. Iako je srpska propaganda optuživala kralja Nikolu da jeon krivac za potpisivanje mirovnog ugovora sa Austrijancima, sam Petar Pešić je sugerisao da sepotpiše primirje. U početku Kralj Nikola je odbijao da zatraži primirje sa Austrijancima, ali je poslijetelefonskih konsultacija sa Nikolom Pašićem, koji je tada bio u Skadru i koji je dao saglasnost natraženje mira, tražio od generala Pešića da mu to da napismeno, rekavši: „Ja sam star čovjek, a Vi jošmlad“. Petar Pešića je o tome napisao referat (Vrhovna komanda O.br.903461) datiran sa Kruševca uPodgorici 12. januara 1915. godine (iako Pešić navodi da je on od 13. januara – mada to ne mijenjastvari) koji u 6.30h predaje kralju Nikoli. U referatu pukovnik Pešić savjetuje kralja Nikolu: „Tražitimir sa neprijateljem". Sa ovim je bio saglasan i Ljubomir Mihailović, srpski ambasador u Crnoj Gori.„Međutim, srpska vlada je prva koja je, preko svojih agenata, ovu ponudu mira prikazala kao izdajusavezničke stvari", kako piše u memorandumu Vlade Kraljevine Crne Gore od 5. marta 1919. godine.Srpske optužbe o izdaji Crne Gore nemaju osnova zato što se sve ono što se odnosilo na traženje miraodigralo uz prethodnu saglasnost i znanje Srbije i predstavnika velikih sila. Na zahtjev LazaraMijuškovića62 grof Salis, engleski poslanik i šef Diplomatskog kora, poznat po izvještaju u svojstvuposmatrača Britanskog parlamenta u periodu nakon tzv. Podgoričke skupštine, izdao je u vezi s ovim

61„ R E F E R A TKralju Vrhovnom KomandantuVaše Veličanstvo,Svi komandanti odreda na zapadnom frontu tvrde, da je kod vojske nastala takva demoralizacija, da jeapsulutno nemoguć svaki dalji otpor i borba sa neprijateljem.Kotorski odred divizijara Martinovića sasvim se je rastrojio i više ne postoji.Hercegovački odred je takođe u hrđavom stanju i vojnici neće da se bore, a od Lovćenskog odreda može seračunati samo na Kučko-Bratonošku brigadu.Komandanti Lovćenskog i Kotorskog odreda nemaju više ni jednog topa.Vojska je gladna i sa vrlo malo municije i kako komandanti javljaju nema izgleda, da će se ovo stanje moćipopraviti.Iznoseći ovo stanje vojske, meni je čast predložiti sledeće:1. Produžiti pregovore za mir sa neprijateljem, koje je Kraljevska Vlada otpočela pre pet dana;2. Dvor, Kraljevska Vlada, Strani poslanici i Vrhovna Komanda da odu u Skadar najdalje još sutra;3. Kod Skadra organizirati odbranu od tamošnje vojske i sve koje možemo izvući iz Crne Gore i pod zaštitomutvrđenja i Drima, produžiti borbu.Načelnik ŠtabaPukovnik Pešić s. r.“62 Mijušković Lazar (Povija, Pješivci, 1867 - Beograd, 16. 1936), prvi predśednik ustavne vlade Knjaževine CrneGore. Osnovnu školu učio je u Ostrogu, gimnaziju na Cetinju i Parizu u Liceju Luja Velikog. U Parizu je završio itehnički fakultet i stekao zvanje inženjera rudarstva. Vratio se u Crnu Goru 1891. Bio je prvi crnogorski konzul uSkadru (1893 - 1902), potom predśednik Glavne državne kontrole, a krajem 1903. postao je ministar finansija.Izradio je prvi državni budzet i doveo u ravnotežu državne prihode i rashode. Penzionisan je 1909. godine, ali jei pored toga obavljao pojedine misije i bio čovjek za neposrednu diplomatiju crnogorskog suverena. Mijuškovićje bio prvi crnogorski predstavnik u Poslanstvu u Beogradu, đe je radio na pripremama za ujedinjenje Crne Gorei Srbije. Poslije sloma crnogorske vojske krajem 1915. godine, kada je demisionirala ratna vlada Janka Vukotića,Mijušković je sastavio novu vladu i uz predśedništvo primio portfelj ministra spoljnih poslova. Zajedno s kraljemNikolom napustio je Crnu Goru početkom 1916. i prešao u Francusku. Vratio se u zemlju 1923. godine,razočaran položajem Crne Gore u novoj državi.

pismenu izjavu još dok se nalazio u Crnoj Gori, koju je kasnije ponovo potvrdio 1917. godine. Takođeje to učinio i ruski otpravnik poslova Obnorski. O tome Lazar Mijušković piše u polemici u NovojEvropi: „Prema obećanju, pitao sam doajena Diplomatskog Kora, grofa Salisa, poslanika VelikeBritanije, za njegovo mišljenje, i on se usmeno saglasio da se primirje traži; tek tada sam izdejstvovaoi od kralja Nikole pristanak na primirje. Ovo potvrđuje i jedna verbalna nota doajena DiplomatskogKora, grofa Salisa, koju mi je naknadno, poslje dva dana, napisao, a koja u prevodu glasi: „Diplomatskikor srdačno saučestvuje u teškoj krizi koju preživljuje Kralj i Crna Gora. Da li je primirje primljeno odneprijatelja ili ne, i koji su uslovi? Preporučujem u svakom slučaju, da se uzmu u obzir: evakujisanjesrbijanskih trupa i sigurnost Diplomatskog Kora, i molim da me o tome tačno obavijestite”. Što samodmah i učinio, pismeno. Primirje nije usvojeno od neprijatelja. Ali je jedna brigada stigla saSandzačkog Fronta, i stavljena u borbu. Međutim smo se već bili evakuisali u Podgoricu. Kralj i Vladabili su na Kruševcu, gdje je bio i pukovnik Pešić sa gospođom, gosti Kralja; a Diplomatski Kor uPodgorici, u zgradi Monopola Duvana. Poslje neuspjelog pokušaja sa primirjem, pukovnik Pešićponovo se obraća neposredno kralju Nikoli, sa pismenim predlogom da se traži mir od neprijatelja(poznato njegovo pismo već štampano u „Ratniku”, i poslje u „Politici” za 8. jula t.g., ., od G. P.Plamenca). Kralj se nije odazvao ni tom predlogu G. Pešića. Poslije toga (31. decembra 1915), G.Obnorski, ruski Otpravnik Poslova, saopštio mi je povjerljivo, da bi Kralj učinio dobro, da pozoveDiplomatski Kor, koji je namjeran da mu dade savjet da traži jedan častan mir. Saopštio sam gornjuporuku ruskog predstavnika, i Kralj je odmah poslao svoj automobil po strane poslanike u Podgoricu.Tom razgovoru na Kruševcu prisustvovali su: kralj Nikola, predstavnici savezničkih Sila, i ja. Nakonpretresa situacije, predstavnici velikih savezničkih Sila predložili su Karalju da traži častan mir odneprijatelja, u opštem savezničkom interesu.“63

Śutradan je crnogorska vlada zatražila mir od austrijske vlade. Kralj Nikola se telegrafomobratio Franju Josifu da se založi za častan mir „koji će štititi ugled jednog naroda kojem stesvojevremeno davali pohvale ... Ja se nadam da nećete dozvoliti da moj narod bude ponižen, jer on tonije zaslužio.“ Kad je na traženje mira Petar Plamenac , crnogorski ministar inostranih djela, burnoreagova sa negodovanjem kralj Nikola ga smirivao riječima da se radi samo o manevru da dobije navremenu.

U londonskom ''Morning Postu'' je 29.oktobra 1917. objavljen članak ''Kako je kralj Nikolatražio mir'', u kome je crnogorski vladar optuživan da je razmjenjivao telegrame s carem FranjomJosipom o primirju između Austrougarske i Crne Gore.

Ministri koji su ostali u zemlji, uz saglasnost serdara Janka Vukotića i knjaza Mirka, donijeli su21. januara 1916. odluku o raspuštanju vojske. Na Cetinju su 25. januara 1916. potpisane Odredbe opolaganju oružja. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene strane (poput druge dvijeokupirane kraljevine, Belgije i Srbije), jer je kralj Nikola odbio da izda punomoćje „krnjoj Vladi“ udomovini da potpiše ugovor o miru. "Pri iskrcavanju na italijansko zemljište, 20. januara, ponovio jekralj telegrafski izrične naredbe komandantu crnogorskih armija generalu Janku Vukotiću i to nanačin koji svaku dvosmislenost isključuje".

"Naređenja su glasila:1. Treba dati energičan otpor;

63 Branislav Kovačević, Marijan Miljić - Crna Gora i Crnogorci u "Novoj Evropi"(http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/cg_i_crnogorci_u_novoj_evropi.htm)

2. Odstupanje ima se izvršiti u pravcu srpske vojske...5. Crnogorski kralj, kao i vladari Srbije i Belgije, polaže, pošto je ispunio vjerno i iscrpno svoju

dužnost, sudbinu svoje zemlje u ruke svojih saveznika, uvjeren u ishod borbe u kojoj on namjeravaistrajati".

„Njegova naredba, koju je izdao 20, januara, sa italijanskog tla, suviše je zakasnila. Neprijatelj jeveć toga dana sastavio gvozdeni obruč oko njegove usamljene Crne Gore."64 Petar Plamenac65 ćekasnije ustvrditi: „Kada je Pešić napustio Crnu Goru (4. januara 1916. u 3h po ponoći – na zahtjevsrpske vlade) tada je 30.000 Crnogoraca bilo na Tari i Sandžaku, a ostatak između Nikšića i Podgorice iCetinja i Podgorice. Tada već nije bilo moguće izvesti Crnogorce i izbjeći kapitulaciju.“66

Jevto Ružić piše: „Onog dana kada je srpska vojska izašla iz zone opasnosti, da ne budeopkoljena, pukovnik Petar Pešić je svukao vojničku bluzu, pa obukao diplomatski frak. I dao se na novposao: da ubedi kralja i vladu da samo putem kapitulacije (njegovim diplomatskim rečnikom rečeno:Putem mira sa Austrougarskom) Crna Gora će "spasiti Srpstvu što se spasiti može". Paradoksalno je,ali istina, da su od toga momenta, ciljevi i planovi austrougarskog generala Keveša i načelnika štabacrnogorske Vrhovne komande pukovnika Petra Pešića bili identični. Keveš je težio da manevromsvojim desnim krilom, duž obale Jadrana, obuhvati i zgrne sve tako da mu tom obuhvatu ni jedanCrnogorac ne izbegne. Svi planovi i sve naredbe koje je Pešić izdao išle su Kevešu na ruku. I to nenesvesno, no tendenciozno.“67

U pismu engleskom istoričaru sa univerziteta u Oksvordu R. B. Movat-u, koji je tvrdio da seCrnogorska vojska mogla evakuisati, ali je kralj Nikola zadržao, princ Milo piše: „Da li znate da je Pešićupotrijebio crnogorsku vojsku da pokrije odstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austrije. Zato vrijeme austrijska flota stigla je na rijeku Bojanu blizu Skadra čime je Crnogorcima izlaz biozatvoren. Kralj Nikola se lično jedva izvukao, a što se tiče Petra Pešića – on je nestao! Ovaj “hrabri”

64 Crna Gora u ratovima 1912-1918 i u poratnoj istoriji, potpukovnik Jevto A. Ružić, 1955, 1465 Petar Plamenac, (1872-1954), iz Boljevića, Crmnica, po okončanju gimnazije, završio je u Beču (Austrija)istovremeno Veterinarski i Pravni fakultet. U početku bio je činovnik u crnogorskom Ministarstvu unutrašnjihposlova, u kojemu je 1906. godine postao Načelnik Odjeljenja za narodnu privredu, koje je uvedeno 1902.godine. Potom je prešao u sudsku struku, a onda i u diplomatsku. Bio je crnogorski političar, diplomata, čovjekod povjerenja kralja Nikole. Zvanični je predstavnik Crne Gore na balkanskoj izložbi u Londonu 1907. godi-ne.Bio je crnogorski konzul u Skadru od maja 1908. do decembra 1909 i od avgusta 1911. do marta 1912., teotpravnik poslova Kraljevine Crne Gore u Carigradu od marta 1912. godine do 25. septembra 1912. godine,kada su usljed objave rata Crne Gore Osmanskom carstvu prekinuti diplomatski odnosi između dvije države.Bio je civilni guverner Skadra. Nastupao je kao predstavnik Crne Gore kad je 1913. godine u Medovi rješavanopitanje ustupanja Skadra velikim silama i pregovarao sa predstavnicima međunarodne flote. Bio je ministarinostranih djela Kraljevine Crne Gore od aprila 1913. do avgusta 1915. godine. Poslije ostavke na tu funkciju,bio je potpredśednik Crnogorske narodne skupštine. Emigrirao je 1916. godine i bio kandidat crnogorske Vladeu progonstvu za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu (SAD)tokom 1917. i 1918.godine, ali nije dobio agreman. U Kraljevinu SHS Petar Plamenac povratio se iz emigracije1924. godine. Politički se angažovao kao jedan od prvaka Crnogorske stranke. Jedan je od organizatorabelvederskih de-monstacija 1936. godine kod Cetinja. Tokom drugog svjetskog rata bio u zelenaškom pokretuza nezavisnost Crne Gore kao bliski politički saradnik brigadira Krsta Zrnova Popovića. Maja 1945. osuđen je nakaznu robije u trajanju od 10 godina, ali je ubzo pomilovan i oslobođen. Umro je 1954. godine i sahranjen urodnim Boljevićima.66 Branislav Kovačević, Marijan Miljić - Crna Gora i Crnogorci u "Novoj Evropi"(http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/cg_i_crnogorci_u_novoj_evropi.htm)

67 Crna Gora u ratovima 1912-1918 i u poratnoj istoriji, potpukovnik Jevto A. Ružić, 1955, 14

general je pobjegao iz Podgorice bez zbogom u ponoć 5. januara 1916. (18. januar po gergorijanskomkalendaru, prim. S.J.)“.

Možda je sam Petar Pešić, već u činu generala, objasnio svoju ulogu iz vremena kad je bionačelnik Vrhovne komande crnogorske vojske u časopisu „Ratnik“ iz 1924. Godine, kada je napadnutod strane srpskog generala Živka Pavlovića i pukovnika Bojovića i Martinovića da je svjesno žrtvovaocrnogorsku vojsku, jer je sa tim ciljem i poslat u Vrhovnu komandu crnogorske vojske: “Odnosnotvrđenja mojih kritičara, da sam savjetovao pokojnom kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom,napominjem da sam izneo u ’Ratniku’ celu istoriju toga pitanja, i nemam potrebe da ga ponovoizlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanjatoga obima. Ali moram da im postavim ovo pitanje: jesu li kad razmislili o tome, kakva bi celokupnasituacija bila za naš narod, da kralj Nikola nije uputio Franju Josifu onu depešu, i da se na Solunskomfrontu pored srpske Vrhovne komande našla i crnogorska Vrhovna komanda, a po proboju ovogfronta i ulaska u otadžbinu – pored kralja Petra i kralj Nikola?“68

Riječi crnogorskog generala Radomira Vešovića69 sa suđenja u Zemunu 1921. godine moždanajbolje sublimiraju sve događaje iz tog perioda: „Kapitulacija Crne Gore nije bila politički akt, negostrategijska nužnost, data činjenicom da je cijela crnogorska vojska pretvorena u zaštitnicuodstupajućih ostataka razbijene srbijanske vojske. da bi taj zadatak uspješno obavila, crnogorskavojska morala je otići duboko u Sandžak, čak do Užica. Time je svoj front toliko protegla, da je njemumorala angažovati sve svoje raspoložive snage. S jedne strane zadatak da se pomogne ostupajućojsrbijanskoj vojsci, a s druge strane procjena crnogorske Vrhovne komande, čiji je šef bio ondašnji

68 Petar Pešić, „Crna Gora u svetskom ratu“, Ratnik, sv. za novembar/decembar 1924. str. 1-44 ijanuar/februar 1925, str. 1-7669 Radomir Vešović, Vasojevići, Kneževina Crna Gora 25. jun 1871. - 1938. Slavonski Šamac, Hrvatska ,crnogorski general i političar. Protivnik prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji 1918. Bio je metamontiranoga sudskog procesa koji je 1921. uzburkao ondašnju javnost. Član Glavnoga odbora Crnogorskestranke, borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore. Potiče iz poznate familije iz Vasojevića pa je kao stipendistcrnogorskog Dvora 1887. završio oficirsku školu i Italiji. Na raznim dužnostima u Crnogorskoj vojsci, od 1908.komandant štaba 2. divizije u Podgorici. U Prvom balkanskom ratu zapovjeda Gornjovasojevičkom brigadom izauzima Plav, Metohiju sa gradovima Peć i Đakovica, potom imenovan za ministra obrane. Pod njegovimzapovjedništvom su Crnogorci 1915., tokom Prvog svjetskog rata, okupirali Skadar. Januara 1916. nije sacrnogorskom vladom i Dvorom napustio Crnu Goru i otišao u egzil uoči austro-ugarske okupacije. U junu 1916.su ga okupacione vlasti pokušale uhapsiti i internirati, no general Vešović je ubio austro-ugarskog oficira koji jedošao po njega. Sa braćom Novicom i Pavićem, te grupom Crnogoraca, odmetnuo se i otišao u komite. Austro-ugarske su vlasti u Kolašinu zbog toga objesile njegovoga brata Vlajka, saradnike generala Vešovića SavaRadulovića i plemenskoga kapetana Mijata Redžića. General Vešović se početkom 1918. predao i ušao u službuguvernera Crne Gore, započinjući kampanju za obustavom komitskog pokreta otpora. Potom je bio interniranza Austriju. Po okončanju Prvog svjetskog rata, vraća se u Crnu Goru đe se pripremala Podgorička skupština, aliga srpske vojne vlasti u tranzitu kod Slavonskoga Brod hapse kao opasnog protivnika. General Vešović bivamobilizovan i upućen za komadanta divizije u Skoplju, ali ga već u junu 1919.penzionišu. Vraća se u rodnuAndrijevicu . No tadašnji predśednik Vlade Kraljevine SHS Stojan Protić izdaje naredbu za danonoćnimpolicijskim nadzorom nad njim jer vjeruju da će se general Vešović staviti na čelo crnogorskog ustanka protivprisajedinjenja Srbiji koji se tada rasplamsavao. Napokon, novembra 1919. ministar vojni general Stevan Hadžićnaređuje Vešovićevo hapšenje i sprovođenje za Beograd. Iste godine ga prebacuju u sremski-mitrovački zatvor.U istražnom zatvoru provodi general Vešović 15 mjeseci da bi mu u Beogradu u martu 1921. sudili zbogsudjelovanja u pripremama oružanoga ustanka. Na suđenju je general Vešović kazao da je srpskom okupacijomCrna Gora postala "paklom gorim od Danteovog". Advokat odbrane generala Vešovićeva je bio dr. SekulaDrljević. Vešović je oslobođen optužbi. Nakon oslobađajuće sudske odluke, general Vešović se vraća u CrnuGoru đe postaje član Glavnoga odbora Crnogorske stranke. Umro je 1938. i sahranjem je u Slavonskome Šamcuđe mu je živio dio porodice.

srbijanski pukovnik, a današnji đeneral i pomoćnik šefa štaba vrhovne komande, đeneral Pešić, daAustrijanci neće napasti od Boke, učinili su da Lovćen ostane skoro bez odbrane. Kasniji događajidokazali su da je takvim rasporedom crnopgorske vojske učinjena njena neizbježna katastrofa. Evokako. Dvadeset petog i dvadeset šestog decembra (po jul. kalendaru, prim. SJ) 1915. godine,crnogorska vojska izvojevala je jednu sjajnu bitku u Sandžaku, kod Bijelog Polja (Mojkovačka bitka,prim. SJ). Crnogorci su, doduše, imali velike gubitke, preko 1.500 mrtvih i ranjenih, ali su primoraliAustrijance da se povuku 30 km. Međutim, Austrijanci su 27. decembra izašli na nezaštićen Lovćen, ibrzim maršom krenuli primorsko-planinskim vijencem, ka Skadru, jedinim vratima naše odstupnice.Svima je bilo jasno da je zapečaćena sudbina crnogorske vojske, koja se tada nalazila u Sandžaku. Uovoj očajnoj situaciji crnogorski kralj, na zahtjev Vlade i po savjetu pretstavnika savezničkih sila,poslao je austro-ugarskom vladaru brzojavnu ponudu mira. Tom smo koraku pristupili u nadi da ćeaustrijska vojska dobiti naredbu da stane, kako bi dobili vremena za povlačenje naše vojske izSandžaka. Ali, austrijska vojska nije stala! I već je krajem decembra zauzela visove koji dominirajuSkadrom. Nama ministrima nije ostalo ništa drugo, nego ili da izbjegnemo sa kraljem i familijomnapolje, i ostavimo u ropstvu vojsku i sav narod crnogorski, ili da ostanemo u zemlji i dijelimo sanarodom zlu sudbinu. Mi smo izabrali ovo drugo, pustivši kralja da sa ministrom predśednikom i safamilijom izbjegne. Sa nama u zemlji, ostao je na samrtničkoj postelji, knjaz Mirko, koji je u ropstvuumro. Mi smo časno sa narodom dijelili kobni udes. Kao što vidite,gospodo, crnogorska kapitulacijanije politički akt, nego jedna vojnička katastrofa data nužno momentalnom stategijskom situacijom.Srbijanski kralj, njegova vlada i vojska, mogli su izbježati samo kroz crnogorsku krv, a crnogorskavojska mogla ih je spasiti samo po cijenu sopstvene slobode. Moji drugovi ministri i ja, možda nijesmosmjeli dozvoliti da crnogorska vojska plaća svojom slobodom ma čiju slobodu, pa i onu bratarođenog! Ali neka o tome sudi istorija. Ja ću na ovom mjestu samo da istaknem, da je krenuonaopakim putem onaj koji uslove zajedničkog državnog života sa nama traži u klevetanju našegoružja!" (interpunkcija originalna, prim. S.J.)70

Čini se da je teško prenebregnuti veliki broj činjenica koje govore u prilog tezi da se radi okoordiniranoj kampanji u kojoj je pukovnik Pešić bio samo izvršilac. Sve je to dovelo do događajakrajem 1918. godine, kada je nasilno, improvizovanom, nelegitimnom skupštinom, tzv Velikomnarodnom skupštinom, u neregularnim uslovima okupacije i primjene najgorih vrsta nasilja sanezapamćenom brutalnošću, ukinuta država Crna Gora, detronizovana dinastija Petrović i odlučenoda se : „... Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu, pod dinastijomKarađorđevića, te tako ujedinjene stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvatai Slovenaca''. Aleksandar Divajn je jula 1919. godine objavio tekst u ''Daily Telegraphu''u kome pišeda više niko ne vjeruje u ispravnost i zakonitost odluka Podgoričke skupštine, pitajući se zašto velikesile ne obnove Crnu Goru, kao Srbiju i Belgiju, i zašto one dopuštaju jednom savezniku da vojničkiosvoji drugu savezničku državu pod izgovorom odbrane zajedničkih interesa, poslije čega je došlo doustanka, komitskog odbjeglišta, krvoprolića i bijede. Terorom, progonima, deportovanjima i slanjimau logore, okupacione vlasti, zajedno sa crnogorskim potuđenicima, izazvale su ogromne patnje imasovno gladovanje stanovništva. Izvještaji o tome uzbudili su međunarodnu javnost. Čikago tribjunje, primjera radi, objavio vijest u septembru 1919. godine pod naslovom “Zvanični izvještači donijeliužasne izvještaje u Pariz“:

70 Z. Topalović "Đeneral Vešović pred sudom" - Štamparija M. Mlađana, Zemun

“Pariz, 3. septembar,- Američka i britanska vojnaintervencija u Crnoj Gori radi spriječavanja raširenogmasakra crnogorskih rojalista od strane Srbijanaca, upreporuci neutralnih posmatrača koji su došli u Pariz juče ikoji danas pišu energične izveštaje svojim vladama:

“Pod srpskom okupacijom Crna Gora danaspredstavlja mesto najkrvavijeg pokolja u Evropi,izjavio jezvaničnik koji se vratio. Ukoliko se Engleska i Amerika neumješaju, ni jedan crnogorski rojalista neće ostati živ. Srbiih ubijaju na veliko”.

- Konfiskovana hranaAmerikance posebno interesuju izveštaji koje su

donijeli ti neutralni posmatrači prema kojima je ciokontigent američke hrane koju je Huverova administracija

uputila u Crnu Goru dospio u ruke Srbijanaca. Crnogorci se moraju prvo odreći sopstvene zemlje izakleti na vjernost srpskom kralju Petru, da bi dobili bilo što od tihzaliha. Ukoliko to ne učine, bacaju ih u zatvor. Zatvori u Cetinju iKotoru su, prema izveštavanju, puni Crnogoraca a svakodnevno sedovode odmetnute grupe Crnogoraca uhvaćenih u brdima i nadnjima se vrši egzekucija.

- Žele kralja nazadJedan od zvaničnika koji se vratio, a koji je odbio da mu se

navede ime, rekao je: “Crnogorci su možda spremni na promjenustarog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci želepovratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma. Ušli su u ratna strani Antante, a sada ne samo da su sklonjeni sa mjesta na mirovnoj konferenciji i ne samo da imje uskraćeno pravo na samoopredjeljenje, već je njihov kralj proćeran u egzil, a njihova zemlja jestavljena pod stranu vlast. Ukoliko se Nikola vrati u zemlju, cijela zemlja će ustati sa njim. Revoltprotiv Srba je sada u punom zamahu.

Uskoro se očekuje zvanična objava odredjenih vladinih izveštaja kojima se reguliše gorenavedeno i nalaže američka i britanska vojna initervencija. Kralj Nikola i njegov dvor ostaju u Parizu,đe primaju kraljevske subvencije od britanske i francuske vlade, koje takodje daju akreditacijeministrima na crnogorskom dvoru“.71

Nakon pośete Crnoj Gori početkom dvadesetih godina XX stoljeća američki novinar AleksandarPauel napisao je: „Pogrešno smo informisani i zaslijepljeni propagandom usmjerenom protiv kraljaNikole, kojoj je rijetko ko dorastao po neistini i vještini lažnog prikazivanja. Metode koje koristeodređeni balkanski političari u pokušaju eliminacije Crne Gore kao nezavisne nacije, posramile bi čak iTamani hol“.72 Jedna od najvećih laži jeste laž o „mirnoj predaji“ Lovćena i „tajnim ugovorima“ idogovorima kralja Nikole sa Austrijom.

71 Chicago Tribune 4. septembar 1919.72 Alexander Devine, “Off the map: the story of the suppression of Montenegro: the tragedy of a small nation”,London 1921, Novak Adžić, Crnogorsko pitanje (1918 – 1931), Cetinje 2014. godina, str. 80

Epilog je poznat. „Ime Crne Gore je istrgnuto sa liste evropskih naroda, a narod Crne Gore jenasilno pripojen Kraljevini Velike Srbije“.73

73 Ibid, str. 71