1.Rasprostranjenost, uloga i vanost sedimenata-Sedimentne stijene izgrauju 5% ukupnog volumena oko 16 km debele vanjske ljuske Zemlje.

Usporedimo li podatke o udjelu sedimenata u gradi Zemljine povrine s debljinom Zemljine kore i povrinom Zemlje, oito je da sedimentne stijene nemaju veliku debljinu. Ona varira od 0 do najvie 13 km s prosjenom debljinom na kontinentima od oko 2,2 km. Ako bismo ukupnu masu sedimenata ravnomjerno rasporedili po itavoj Zemljinoj kugli, dobili bismo sedimentni pokriva prosjene debljine od samo 735 m. Meutim, debljina sedimentnog pokrivaa nije po itavoj Zemljinoj povrini jednolina, ve ona varira od 200 do 3 000 m na oceanskom dnu do maksimalno 13 km na kontinentima.Najrasprostranjeniji su ejlovi, pjeenjaci i vapnenci. Ta tri tipa sedimentnih stijena ine oko 95% udjela svih sedimentnih stijena u Zemljinoj kori. No, ni oni nisu podjednako zastupljeni. Udio je ejlova i njima slinih pelitnih sedimenata od 80 do 83%, pjeenjaka oko 8 do 15%, a vapnenaca od 5 do 9% (Clark, 1924; Wickman, 1954).

-Koliko je vano istraivanje i prouavanje sedimentnih stijena pokazuje nam injenica da se oko 85 do 90% svih mineralnih sirovina u svijetu dobiva iz sedimentnih stijena, a samo od 10 do "15% potjee iz magmatskih i metamorfnih stijena. Sedimentnog su postanka i pojavljuju se samo u sedimentima sva mineralna goriva: nafta, prirodni plin, ugljen i naftni ejlovi. Dok nafta i plin ispunjavaju pore u sedimentnim stijenama, ugljen i naftni ejlovi sedimentne su stijene. Mnoge mineralne sirovine dobivaju se iz sedimenata: veina Fe, Al i neke rude Mn, Cu, U i Mg vade se iz sedimentnih stijena. Mnoge sedimentne stijene izravno se upotrebljavaju kao sirovine za dobivanje cementa (lapori), stakla (kvarcni pijesci), keramike i porculana (gline i kaoli-niti), graevnog materijala poput betona (agregati vapnenaca, dolomita ili pjeenjaka, ljunci, pijesci) ili tehnikog i arhitektonsko-graevnog kamena (va-pnenci, dolomiti, pjeenjaci) te opeka i crijepa (gline).

2.Postanak sedimenataIshodini materijal za postanak sedimenata jesu magmatske i metamorfne, ali i starije sedimentne stijene, nakon njihova fizikalnog i kemijskog troenja. Procesi postanka sedimenata i sedimentnih stijena, odnosno litogeneza, obuhvadaju: -troenje magmatskih, metamorfnih i starijih sedimentnih stijena, -prijenos ili transport materijala u krutom ili otopljenom stanju, -taloenje ili sedimentaciju i -dijagenezu. -Troenje je proces razaranja stijena na Zemljmoj povrini ili plitko pod povrinom zbog erozije,

djelovanja atmosferilija, vode, leda, klimatskih i temperaturnih promjena, insolacije i ivome djelatnosti organizama. Erozija {= razaranje) proces je razaranja i odnoenja povrinskih dijelova Zemljine povrine djelovanjem vode, leda i vjetra. Rijene vode erodiraju stijene na dva naina: kemijski zbog otapanja djelovanjem slabih ugljikovih i humin-skih kiselina i mehaniki zbog brzine i snage protjecanja vode. Pri troenju se bitno mijenja mineralni sastav stijene jer dio primarnih minerala zbog slabe otpornosti na troenje nestaje, izluuje se ili se pretvara u nove - autigenc minerale koji su stabilni u uvjetima troenja.

-Razlikuju se tri naina troenja: fizikalno, kemijsko i bioloko. -Fizikalno troenje Fizikalno je troenje u pravilu samo usitnjavanje bez tvorbe novih autigenih minerala. Fizikalno troenje ili razaranje i usitnjavanje stijena mnogostruko poveava reakcijsku povrinu stijene i time pospjeuje brzinu i intenzitet procesa kemijskoga troenja. Proces usitnjavanja stijena u sitno dispergirane estice osnovni je inilac fizikalnog troenja. To uzrokuje poveanje volumena i smanjenje prostorne mase, to zatim zbog intenziviranja oksidacije i hidratacije primarnih minerala stijena olakava i ubrzava kemijsko troenje. Obino se razlikuje pet glavnih tipova fizikalnog troenja. To su; poputanje jednosmjernog tlaka (stress release), insolacija, hiratacija-dehidratacija, smrzavanje-otapanje i erozija. Fizikalno troenje stijena, je najjae pri eroziji vodenih bujinih tokova i ledenjaka, kao i u podruju abrazijske djelatnosti valova, odnosno uvijek tamo gdje se vodom ili ledom pokree i prenosi velika masa stijenskog krja. - Kemijsko troenje Kemijsko troenje nije vezano samo uz povrinu Zemlje ili plitko pod njezinom povrinom ve se ono zbiva i pod vodom. Procese troenja pod utjecajem atmosfere nazivamo SUBAERSKO, pod utjecajem vode, tj. u hidrosferi, SUBA-KVATSKO troenje, a posebno samo pod utjecajem morske vode nazivamo HAL-MIROLIZA. Kemijsko troenje ovisi o klimi. Toplina, dnevna i godinja temperaturna kolebanja, kao i vlaga, bitno ubrzavaju troenje stijena na povrini Zemlje. Poznato je da povienje temperature za 10 C ubrzava tok kemijskih reakcija za 2 do 2,5 puta. (Srednja je godinja temperatura tla npr. u ekvatorijalnome pojasu, oko 20 C via od srednje temperature tla u srednjoj Europi, a troenje je u ekvatorijalnome pojasu do 10 puta bre od troenja u srednjoj Europi. U pustinjskim podrujima troenje ima poseban tijek. Zbog visokih temperatura na povrini Zemlje (katkada i do 80 C) i male vlanosti nastaju bezvodni minerali koji tvore kore cvjetanja ili pustinjske prevlake.) Kemijsko se troenje zbiva pod djelovanjem karbonatne kiseline H;C03 i vode (osobito u vezi s njezinom temperaturom, kemizmorn i pH-koncentracijom), te kisika. Glavni initelj kemijskoga troenja stijena jest voda koja sadri otopljeni C02 u obliku karbonatne kiseline te slobodne H+ i CH ione kojima se oznaava njezina kemijska aktivnost. Prema koliini i sastavu tih iona voda djeluje neutralno (pH = 7), kiselo (pH = 1-7) i lunato (pH = 7-14). O pH-koncentraciji vode ovisi karakter troenja i autigeneze, odnosno proces tvorbe novih minerala. (Kaolinit kao najvaniji mineral zone troenja, primjerice, nastaje u kiseloj sredini kod pH oko 5, a montmorilonit u slabo alkalnoj sredini kod pH iznad 7). OKSIDACIJA je vrlo vaan initelj kemijskoga troenja stijena. Oksidacij-skim procesima mijenjaju se primarna boja, poroznost, volumen i mineralni sastav stijene. Kisikom, koji je uzronik oksidacijskih procesa, obogaene su samo oborinske vode koje u dubinu prodiru kroz pore stijena. U dubljim slojevima vode postupno gube kisik, sve se vie zasiuju otopljenim kationima i anionima i gube oksidacijsko djelovanje. - Bioloko troenje Bioloko se troenje zbiva pod utjecajem organskih procesa koji ukljuuju: bioloko otapanje stijena, uglavnom zbog velike aktivnosti bakterija i huminskih kiselina, koje potjeu od truljenja organske tvari, kao i fizikalno razaranje stijena uzrokovano rastom korijenja drvea. Bioloko je troenje osobito znaajno kod karbonatnih stijena, posebice kod djelatnosti endolitskih algi i bakterija koje bue podlogu ili supstrat. To je proces biolokog troenja poznat pod imenom bioerozija.

-Stabilnost petrogenih minerala prema troenju Svi petrogeni minerali, tj. bitni mineralni sastojci stijena, nisu jednako otporni na fizikalno i kemijsko troenje u kori troenja i podlije za vrijeme transporta Jetritusa. Postojanost minerala prema troenju u kori troenja uvjetovana je prije svega njihovim kemizmom i uvjetima postanka, a za vrijeme transporta njihovim fizikalnim svojstvima: tvrdoom, kalavou, anizotropijum i si, KVARC, najei mineral u litosferi, relativno je postojan pa se nalazi obino koncentriran kao siliciklastini sastojak u klastinim sedimentima, osobito u sitnozrnatim konglomeratima, pjeenjacima, siltitima i cjlovima. KARBONATN1 MINERALI, pa prema tome i vapnenci, stabilni su prema troenju samo toliko dugo dok je voda u ravnotei s atmosferskim C02. Meutim, im voda zbog porasta parcijalnoga tlaka CO, u zraku primi vie toga plina koji se u njoj otopi i tako s njom tvori slabu karbonatnu kiselinu, karbonati se vrlo lako i brzo kemijski razgrauju i prelaze u otopljeni kalcijhidrogenkarbonat (kalcit, aragonit), magne-zij-hirogenkarbonat (dolomit, magnezit) ili eljezo-hidrogenkarbonat (siderit). FELDSPATI su razmjerno, prema drugim petrogenim mineralima, slabo stabilni na kemijsko troenje. Kod njih postoji velika razlika u stabilnosti, ovisno o vrsti feldspata. Najstabilniji su prema kemijskome troenju niskotemperaturni K-feldspati (mikroklin) i kiseli plagioklasi (albit, oligoklas) Neutralni plagioklasi bitno su manje postojani na kemijsko troenje pa se u znatnijoj koliini u detritusu nalaze u sluajevima prevladavanja fizikalnog nad kemijskim troenjem. OKTOSILIKATI i METASILIKATI, koji kao feromagnezijski minerali u grai litosfere sudjeluju s oko 15%, bitno su manje otporni na kemijsko troenje od kiselih plagioklasa i Kfeldspata. TINJCI su ve prema vrsti razliito otporni na kemijsko i fizikalno troenje. Najnestabilniji je eljezom bogati biotit, a najpostojaniji je muskovit. Pri kemijskom troenju biotit brzo gubi K, obogauje se s OH-ionima i tako prelazi u dioktaerijski ilit. To je razlog zbog kojega se u klastinim sedimentima nalazi s bitno manjim udjelom ili znatno rjee od muskovita.

3.Prenos materijala i sedimentacijaProdukti se fizikalnog i kemijskog troenja stijena prenose od matine stijene iz koje potjeu do mjesta taloenja u krutom ili otopljenom stanju. Voda je najvanije sredstvo prijenosa i krutog i otopljenog materijala, na male, ali i vrlo velike udaljenosti. Vjetar nema toliku vanost kao voda, ali i vjetrom se mogu prenositi velike koliine sitnozrnatoga krutog materijala na velike udaljenosti. Ledenjaci se materijalom opskrbljuju pri eroziji bokova i podloge po kojoj se sputaju u nie predjele. Materijal prenoen ledenjacima nema nikakvu sortiranost jer njegovim uklapanjem u ledenu masu ne postoji nikakva mogunost selekcioniranja detritusa po veliini zrna. Led, odnosno ledenjaci, takoer mogu prenositi velike koliine materijala, i to, za razliku od vjetra, vrlo razliitih dimenzija, od najsitnijih estica gline pa do blokova metarskih dimenzija. Uloga je leda u prijenosu materijala ograniena samo na podruja s trajnim ledenim i snjenim pokrivaem, osobito na visokim planinskim masivima s ledenjacima i morenama gdje se u tijeku ljeta otapa dio leda i snijega. Kretanje vode, kojom se, kao to je ve spomenuto, prenosi najvea koliina detritusa ijim taloenjem nastaju sedimentne stijene, moe biti laminirano (lagano kretanje paralelno strujanju

vode) ili turbulentno.Materijal se moe prenositi vuenjem, saltacijom, suspenzijom, teenjem sedimenata, gravitacijskim tokovima i podvodnim klizanjem te u otopljenu stanju, ali i u krutome stanju u subaerskim uvjetima u obliku stijenskih usova i lavina. Kod prijenosa vuenjem estice i zrna materijala klize ili se kotrljaju po dnu. Kod transporta materijala saltacijom zrna se premjetaju u kratkim skokovima, tj. udaraju u dno i odbijaju se od dna u tekuinu. . Prijenos suspenzijom mogu je samo onda kad je intenzitet turbulentnoga kretanja vode vei od brzine taloenja materijala. PRIJENOS MATERIJALA KLIZANJEM ogranien je na kretanje masa slabo ovrsnutih ili poluvezanih, vodom natopljenih taloga po ovrsnutoj podlozi du nagiba neke padine sve dok je zadrana nekakva unutarslojna koherencija. Takvo klizanje mogue je ve na padini s nagibom od 0,5. Vjetar moe prenositi goleme koliine materijala sitnih dimenzija na velike udaljenosti, osobito u uvjetima suhe aridne klime, odnosno u pustinjama. Gravitacijski tokovi (sediment gravit}/floiv, massflotv, sediment floiv) tokovi su sedimenata ili smjese sedimenta i tekuine, koji se kreu niz padine pod djelovanjem gravitacije. Za razliku od klizanja sedimenta ili tzv. slampova, kod gravitacijskih tokova ne postoji interna deformacija sedimenata jer se gravitacijskim tokovima kreu pojedina zrna i estice, a ne ve vie-manje konsolidirani i poluvezani dijelovi taloga. Prema prirodi mehanizma podravanja zrna u toku u gravitacijskim tokovima razlikuju se etiri glavna tipa gravitacijskih tokova: turbiditne struje i tokovi, fluidizacijski tokovi,zrnski tokovi i detritni tokovi. Transport ili prijenos detritusa i njegova sedimentacija ovise o reimu hidro-dinamskih uvjeta u talonom prostoru te o gustoi i viskoznosti tekuine. to je energija vode via, to e efekt gravitacije biti manji, detritus e se prenositi na vee udaljenosti i tee e se istaloiti. Brzina taloenja je rezultanta svih sila koje djeluju u smjeru toka: energijskog potencijala vode, sile potisaka i eonog otpora, gustoe i viskoznosti tekuine, dimenzije zrna, njihova oblika i prostome mase i gustoe. Promjena temperature ima bitnu ulogu pri taloenju detritusa. to je voda hladnija, iz nje se tee taloe sitne estice jer je njezina viskoznost via i, obratno, porastom temeprature ubrzava se taloenje sitnih estica, posebice gline Osim temperature, na brzinu taloenja veliki utjecaj ima i koncentracija suspendiranog materijala u vodi. Suspenzija gline u vodi ima uvijek veu gustou od iste vode pa je u muljevitim tokovima brzina sedimentacije sitnih estica usporena u odnosu na brzinu taloenja takvih estica iz bistrijih voda.

4.DijagenezaDijageneza obuhvata sve mehannike i hemijske promjene koje se dogaaju u sedimentu od njegovog taloenja pa do poetka metamorfnih procesa. Najvaniji dijagenetski procesi jesu oni kojima od rahli, nevezanih, vodom natopljnih taloga nastaju vrste stijene. U osnovu se razlikuje mehanika i hemijska dijageneza.

MEHANIKA DIJAGENEZA kojoj uglavnom pripadaju procesi zbijanja ili kompakcije, obuhvaa smanjenje poroznosti i volumena taloga te istiskivanja porne vode iz taloga zbog tlaka nadslojeva koji raste poveanjem dubine zaljeganja.HEMIJSKA DIJAGENEZA obuhvata kompleksne procese otapanja pojedinih mineralnih sastojaka, reakcija izmeu sastojka sedimenata i pornih voda, izluivanje mineralnih supstanci iz pornih i kompakcijskih voda, transformacije nestabilnih u stabilne mineralne faze zbog povienja temperature i tlaka i nastajanja cijelog niza novih autigenih minerala zbog promjene temperature, tlaka i pH koncntracije i ionskog potencijala otopina koje cirkuliraju kroz talog.

Meu najvanije hemijske dijagenetske procese ubrajamo: tlano otapanje, otapanja lako topljivih mineralnih komponenata, cementacija, autigeneza, rekristalizacija, metasomatoza, potiskivanje, pseudomorfozu i razliite pretvorbe. OTAPANJE pojedinih mineralnih sastojaka zbiva se u sedimentu ili pod uticajem povrinskog tlaka na kontaktima zrna pa tada govorimo o tz. TLANOM OTAPANJU. AUTIGENEZA ili proces tvorbe novih tzv. autigenih minerala jest izluivanje novih ili povedanje ved postojedih minerala u sedimentu. CEMENTACIJA je proces izluivanja i kristalizacije novih autigenih minerala u porama i pukotinama nekog sedimenta. PREKRISTALIZACIJA je proces prekristalizacije neke mineralne tvari tako da se mijenjaju dimenzije i oblici kristalida,a time i strukturne odlike stijene kao i proces rasta novih kristala na raun prijanjih.

METASOMATOZA je proces zamjenjivanja jedne mineralne vrste drugom uz dovoenje i odvoenje nekih kationa i/ili aniona. POTISKIVANJE proces je gotovo istodobnog otapanja nekog mineralnog sastojka i na njegovu mjestu korak po korak izluivanja novog, stabilnijeg minerala.

5.Teksture sedimenata i metode istraivanjaPod teksturom sedimentne stijene podrazumijevaju se sve znaajke njezine grae uvjetovane meusobnim odnosima, prostornim rasporedom i orijentacijom pojedinih komponenata, kao i vanjskim i unutranjim morfolokim oblicima sedimentne stijene. Pod nazivom>>sedimentna struktura35,0 mikrometara >20,0 mikrometara >11,2 mikrometara >6,3 mikrometra >3,5 mikrometra >2,0 mikrona

16.Laboratorijske metode odreivanja veliine zrnaNajvanije i najee primjenjivane laboratorijske metode odreivanja veliine zrna u sedimentima jesu mjerenje, sijanje i sedimentacijska analiza. Svaka se od ovih metoda primjenjuje u odgovarajuem podruju veliine zrna, te za odreivanje tipa stijene, stupnja i naina njezine litifikacije. Izbor metoda ovisi o vrsti stijene, veliini zrna i raspoloivoj koliini uzorka te o stupnju litifikacije i o mogunosti dispergiranja litificirane stijene.

Veliina zrna (mm)100

Tip sedimenta

Metoda

Potrebna koliina uzorka

blokovi, kon glom era t / b rea

izravno mjerenje

najmanje 300 pojedinanih zrna

100-2 .

ljunak konglomerati brea

izravno mjerenje sijanje rupiastim sitima sijanje laboratorijskim sitima, mjerenje mikroskopom sedimentacijska analiza

> 300 zrna vie kg 20-300 g > 300 zrna 1-10 g

2-0,063

pijesak, pjeenjak

0,063-0,004 prah, prahovnjak (siltit)

< 0,004

glina, glinjak

sedimentacijska analiza, mjerenje elektronskim mikroskopom

1-5 g 0,1-0,5 g

Izravna mjerenja veliine zrna poduzimaju se samo onda kada nije mogue upotrijebiti neku drugu brzu metodu, odnosno onda kad su zrna vea od raspoloivih nizova rupiastih sita (obino vea od 63 mm), kada nije mogua potpuna dezintegracija vezanog sedimenta, i l i pak onda kada raspolaemo premalom koliinom uzorka za neku drugu analizu (primjerice kod analize tekih minerala) ili kad na raspolaganju imamo samo mikroskopski izbrusak stijene. Sijanje je najvanija metoda odreivanja veliine zrna i granulometrijskoga sastava srednjozrnastih klastimh sedimenata. Uzorak se sije kroz odreen broj sita tako da se razdijeli u vie frakcija, obino 5 do 7, jer je praksa pokazala da gotovo nikada nije potrebno imati vie od 10 frakcija a da bi rezultat sijanja bio reprezentativan. Naime, vei broj sita znatno produuje trajanje analize, a ne daje nikakvo bitnije poboljanje njezine tonosti. Sijanje se moe obaviti rupiastim, pletenim ili laboratorijskim sitima i mikrositima, to ovisi o rasponu veliina zrna uzorka.

17.Morfometrijske karakteristike zrnaMorfiimetrijskim znaajkama zrna pripadaju oblik zrna, spljotenost zrna, sferinost, zaobljenost zrna i pivotabilnost zrna (sklonost zrna kotrljanju). Morfometrijske znaajke zrna prouavaju se radi dobivanja to vie korisnih podataka o odlikama struktura (tekstura), kao i za rekonstrukciju i interpretaciju uvjeta transporta i okolia taloenja. Oblik je zrna pojam kojim se oznaava pribliavanje nekog zrna manje-vie pravilnim geometrijskim tijelima pa tako zrna po obliku mogu biti kuglasta, diskoidna, ploasta, prizmatina, tapiasta, listiava, vretenasta ili potpuno nepravilna. Oblik zrna klastinog sedimenta uvjetovan je primarnim oblikom minerala u matinoj stijeni, stupnjem zaobljavanja i habanja u tijeku prijenosa te promjenama tijekom dijagenetskih proces

Sforinost zrna, odnosno pribliavanje oblika zrna kugli, esto se jo naziva i kuglatost zrna. To je koeficijent koji pokazuje kako se oblik nekog zma odnosi prema kugli istoga promjera kao to je najvei promjer toga zrna. Zaobljenost zrna je kvantitativni koeficijent koji pokazuje odnos izmeu uglova i bridova zrna prema polumjeru najveega mogueg upisanog kruga u zrno. Stupanj zaobljenosti teoretski varira od 0 do 1.

18.Sedimentacijski sklop i nain njihovog pakovanjaZrna ili fragmenti od kojih se sastoji neki sediment imaju odreeni raspored i orijentaciju unutar sedimenta. Raspored i orijentacija zma u sedimentu ovise o uvjetima koji su vladali u tijeku transporta, taloenja i mehanike dijageneze, osobito kompakcije ili zbijanja zbog tlaka nadslojeva. S obzirom na nain pakiranja, sortiranja i meusobna rasporeda zrna razliitih dimenzija u sedimentu razlikuju se tri osnovna naina: a)klasti i krupna zrna imaju meusobnu potporu ili kontakte zrno-na-zmo a izmeu krupnih zrna nalaze se dobro sortirana sitnija zrna ili tzv. matriks b)klasti i krupna zrna imaju meusobnu potporu ili kontakte zrno-na-zrno, a izmeu krupnih zrna nalaze se loe sortirana sitna zrna ili matriks c)klasti i krupna zrna nemaju meusobnu potporu, tj. nemaju kontakte zrno-na-zmo ve plivaju u matriksu, odnosno imaju matriksnu ili muljevitu potporu Plosnate su valutice ljunaka openito u odnosu na smjer strujanja vode svojom duom osi orijentirane paralelno sa smjerom toka i s manjim ili veim kutom nagnute u suprotnome smjeru od smjera toka. Takva orijentacija i poloaj plosnatih valutica naziva se IMBRIKACIJA.

19.Glavni tipovi struktura klastinih sedimenataStrukture (teksture) klastinih sedimenata, kao i sistematika tih sedimenata, osnivaju se na veliini zrna od kojih su sastavljeni. Ako u stijeni prevladavaju zrna -- 2 mm tad je to PSEFITNO-KLASTINA STRUKTURA (tekstura) tipa bree ako su fragmenti uglati ili tipa konglomerata ako su zrna (valutice) zaobljena. Kod pjeanih sedimenata koji preteito sadre zrna dimenzija izmeu 0,063 i 2 mm imamo PSAMITNO-KLASTINE STRUKTURU odnosno teksture, a kod pelitnih sedimenata sastavljenih od zrnaca dimenzija praha i gline, tj. < 0,063 mm PELITNO-KLASTLNE STRUKTURE. ZRNA su detritini sastojci - klasti - preostali nakon fizikalnog i kemijskog troenja starijih stijena, koja su taloena nakon prijenosa vodom, ledom ili vjetrom. MATRIKS je sitni detritus (kod pjeenjaka obino < 0,030 mm, tj. zrnca manja od debljine mikroskopskog izbruska, kod konglomerata i brea obino sitni pijesak, prah, glina) koji je transportiran i taloen zajedno sa zrnima. U sedimentu se nalazi ili u meuprostorima zrna (intergranuralnim porama) ili pak zrna "plivaju" u njemu. CEMENT je mineralna tvar izluena u porama izmeu zrna nakon njihova taloenja, dakle, postsedimentacijski, ali i na mjestu otopljenih zrna. PORE su slobodni prostori izmeu zrna u kojima nema ni matriksa ni cementa. Obino su ispunjene plinovima (ugljik-dioksidom, metanom, duik-dioksidom) ili vodom ili naftom.

20.Glavni tipovi struktura hemijskih sedimenataBudui da su kemijske sedimentne stijene sastavljene od kristala kemogena porijekla, a ne detritinih zma, one imaju KRISTALASTE STRUKTURE koje su prema veliini kristala podijeljene na tri tipa: MAKROKRISTALASTA STRUKTURA s kristalima > 0,1 mm MIKROKR1STALASTA STRUKTURA s kristalima promjera od 0,01 do 0,1 mm i KRIPTOKRJSTALASTA STRUKTURA s kristaliima < 0,01 mm. Ako veina kristalia ima idiomorfne konture, tada govorimo o strukturi s idiomorfnim kristalima, dakle, to je tzv. EUHEDRALNA STRUKTUA ili IDIOTIPNA STRUKTURA. Ako veina kristalia ima samo djelomino ouvane idomorfne, tj. hipidiomorfne konture tada je to HIPIDIOTIPNA STRUKTURA ili SUPHEDRALNA STRUKTURA. Kada pak veina kristala ima potpuno nepravilne (alotriomorfne, anhcdralne ili ksenotipne) kristaiie, tada je to ANHEDRALNA STRUKTURA ili KSENOTIPNA STRUKTURA.

21.Krupnozrne klastine stijeneKrupnozrnaste klastine stijene ili tz.v. KRUPNOZRNATI KLASTITi obuhvaaju klastine sedimente koji sadre vie od 50% valutica i/ili odlomaka promjera veeg od 2 mm. Nomenkalturu i njihovu kvantitativnu klasifikaciju na osnovi granulometrijskog sastava, tj. meusobna udjela zrna dimenzija pijeska meu krupnozrnastim klastitima razlikuju se sljedei glavni tipovi stijena: Nevezani: krje i sipari valutice i ljunak til, dijamiktit Vezani: brea ili krnik konglomerat ili valutinjak tilit KRJE i SIPAR akumulacija je nevezanih, uglastih - klasta - odlomaka stijena ili mineralnih zrna od kojih vie od polovice ima promjer vei od 2 mm, tj. dimenzije vee od pijeska, a krje vezano u vrstu stijenu naziva se BREA ili KRNIK LJUNAK je nevezana akumulacija dobro zaobljenih stijenskih, rjee i mineralnih valutica klasta, promjeri veeg od 2 mm te promjenljive koliine zrna dimenzija pijeska, ponegdje i praha i gline (mulja), a VALUTTNJAK ili KONGLOMERAT je vrsto vezana stijena koja se preteno sastoji od dobro zaobljenih valutica dimenzija ljunka s pjeanom i muljevitom komponentom ili bez nje. TIL je akumulacija nevezanog, a TILIT vezanog, loe sortiranog i neslojevitoga morenskog materijala u kojemu prevladavaju fragmenti ruditskih dimenzija. Konglomerati ili valutinjaci su na osnovu naina postanka podijeljeni na ekstraformacijske i Intraformacijske. Ekstraformacijskome tipu pripadaju oni ije valutice potjeu od razaranja stijena starijih geolokih formacija, npr. valutice jurskih i krednih vapnenaca prevladavajue su komponente paleogenskih konglomerata prominske formacije. Intraformacijski konglomerati, kao i bree, sastoje se od valutica, odnosno kod brea od fragmenata, rj. klasta koji potjeu od razaranja manje ili vie vrsto litificiranih stijena iste geoloke starosti kojoj pripadaju ili konglomerati ili bree.

BREA ili KRNIK je openiti naziv za vie ili manje vrsto vezanu klaslinu stijenu koja se sastoji od uglatog do poluzaobljenog stijenskog krja i cementa ili matriksa. Bree se esto nazivaju prema prevladavajuem petrografskom tipu fragmenata pa tako obino postoje vapnenake bree, dolomitne bree, vapnenako-dolomitne bree itd. S obzirom na nain postanka razlikujemo piroklastine i kataklastine bree. PIROKLASTINE ili VULKANSKE BREE sastoje se od krupnozrnastih klasta koji potjeu od vulkanskih erupcija. KATAKLASTINE BREE nastaju procesima kataklaziranja, rj. lomljenja i drobljenja stijena pri kretanju stijenskih masa jednih preko drugih ili jednih uz druge.

22.Srednjezrne klastine stijeneSrednjzrne klastinim sedimentima pribrajamo pijeskove kao nevezane i pjeenjake kao vezane stijene. Pjeskovi i pjeenjaci su sedmiemti preteno sastavljeni od detriirnih zrna dimenzija pijeska, tj. od zrna promjra izmeu 0,063 i 1,2 mm, Uz preovladavajui udio zrna dimenzija pijeska, oni mogu sadravati i zrna dimenzija praha i estice glina te zrna dimenzija sitnoga ljunka. Sustojei su pjeenjaka s obzirom na mjesto i nain postanka dvojaki ori koji potjeu iz drugih starijih stijena kao produkti fizikalnog i kemijskog troenja tih stijena klasti nazivaju se DITITRINI, ALOTIGENl ili KLASTINI sastojci, a ori koji su nastali u samom pjeenjaku nakon njegova taloenja procesima dijageneze i autigeneze AUTIGENI sastojci. Unutar detitrinih ili alotigenih sastojaka obino se razlikuje tzv. SILICIJ KLASTINI MATERIJAL kojemu pripadaju sva zrna silikatnih minerala i stijena te KARBONATNI DETRITUS u koji se ubrajaju sva karbonatna zrna uglavnom odlomci vapnenaca, dolomita i fragmenti kalcitnih 1 dolomitnih minerala. Ako pjeanjak sadri i fosile, tada govorimo o FOSILNOM DETRITUSU. Bitni sastojci pijesaka i pjeenjaka jesu kvarc, feldspati i odlomci stijena, a manje obilni tinjci, karbonatni minerali, minerali glina i teki minerali. Pojedini pjeenjaci u znatnom udjelu mogu sadravati fosilni detritus ili glaukonit. KVARC je najei i najvaniji sastojak gotovo svih tipova pjeenjaka. U skupinu tekih minerala pjeenjaka pripada mnogo silikatnih i rudnih minerala. Najvaniji su meu njima ovi:Amfiboli, Andaluzit, Anhidrit, Apatit, Hakit, Biotit,Ciosit idr... Pjeenjaci se odlikuju velikom raznolikou i arenilom u pogledu mineralnog i granulometrijskoga sastava, te strukture i postanka jer im detritus moe potjecali od razliith matinih stijena, a i fizikalni i kemijski uvjeti pri troenju, kao i hidrodinamski uvjeti i okolii taloenja mogu biti vrlo razliiti. Zbog toga kod klasifikacije pjeenjaka nalazimo na brojne potekoe. Do danas je u literaturi objavljeno tridesetak razliitih klasifikacija pjeenjaka, no ni jedna nije u potpunosti uspjela sveobuhvatno sistematizirati sve pjeenjake u pogledu, njihova sastava, strukture, porijekla detritusa, uvjeta i okolia taloenja i dijagenetskih promjena. Kod dijagenetskih procesa, koji od rahlo pakiranog, nevezanog, vodom zasienog pijeska dovode do stvaranja vrsto litificiranog pjeenjaka, razlikuju se: -ranodijagenetski procesi koji se dogaaju u jo nevezanim pijescima pri malim dubinama slijeganja i -dijagenetski procesi na veim dubinama zalijeganja.

23.Sitnozrni klastini sedimentiU sitnozrnaste - pelitne - klastine sedimente ubrajamo stijene koje se preteno ( od oko50%) sastoje od zrnaca i estica dimenzija praha (silta) i gline, dakle, manjih od 0,063 mm. Podjela pelitnih sedimenata osniva se na meusobnim odnosima udjela glinovite i siltozne komponente, stupnju litifikacije i unutranjim ili internim tekstumim znaajkama tih sedimenata. Podjela pelitnih sedimenata zasniva se na odnosu udjela zrnaca praha i estica gline, stupnju litifikacije i unutranjoj strukturnoj znaajci samog pelitnog sedimenta. Siltit ili prahovnjak, kao vezane, i silt ili prah kao nevezane pelitne stijene i pelitni sedimenti preteno se sastoje od zrnaca dimenzija praha ili silta, tj. od zrnaca promjera od 0,004 do 0,063 mm. ejlovi su tanko laminirane ili lisnate sitnozrnate pelitno-klastine stijene preteno sastavljene od siliciklastinog materijala koji je po granulometrijskom sastavu smjesa estica dimenzija glina i zrnaca dimenzija praha ili silta. Les je homogeni, neslojeviti, slabo litificirani, dobro sortirani i izrazito porozni pelitno-klastini sediment koji se po granulometrijskome sastavu odlikuje visokim sadrajem zrna dimenzija srednjeg i krupnog praha ili silta, tj. zrncima promjera preteno do 0,015 do 0,05 mm. Osim tih zrnaca, obino sadri i zrnca dimenzija sitnog praha (0,04 - 0,015 mm) i od 10 do 20%> estica dimenzija gline, a ponegdje i mali udio zrna dimenzija sitnog pijeska (0,063 - 1 mm). Lapori su mijeane karbonatno-glinovite stijene sastavljene od varijabilnih odnosa kriptokristalastog ili mikrokristalastog kalcita i od siliciklastinog detritusa pelitnih dimenzija, prije svega gline.

24.Vulkanoklastini sedimentiU vulkanoklastinc ili piroklastine sedimente ubrajamo stijene koje sadre vie od 25% sastojaka vulkanskog porijekla (odlomci vulkanskih stijena, vulkanskog stakla, vulkanski pepeo), dakle, materijala koji je izbaen erupcijom vulkana, i koji se nakon prijenosa zrakom, vodom ili piroklastinim tokovima istaloio na kopnu ili moru zajedno s veom ili manjom koliinom materijala sedimentnog detritinog ili biokemijskog porijekla. Pod nazivom PIROKLASTINE STIJENE razumijevaju se stijene preteno sastavljene od piroklastinih fragmenata ili piroklasta, tj. proizvoda kompleksnih procesa povezanih s vulkanskim erupcijama fragmenata i estica izbaenih silinom vulkanske erupcije. TEFRA sinonim je za piroklastini materijal koji se openito primjenjuje za akumulacije piroklastinog materijala bez obzira na veliinu njegovih fragmenata i estica. Vulkanoklastini sedimenti sadre fragmente i estice vulkanskog porijekla, tj. vulkanoklaste, koji se obzirom na mjesto i nain postanka, dijele na piroklaste ihidroklaste. Dok su piroklasti produkti vulkanskih erupcija na kopnu, hidroklasti ili bidroklastini fragmenti i estice su piroklasti koji nastaju silinom vulkanskih eksplozija na kontaktima lave i vode (submarinski) te pri naglom hlaenju i mehanikoj granulaciji lave koja je dola u dodir s vodom ili talozima zasienim vodom. Fragmenti vulkanskih stijena koje nalazimo kao sastojke sedimentnih stijena openito se prema svojem porijeklu dijele na epiklaste, autoklaste i aloklaste.

EPIKLASTI ili EPIKLASTINI SASIOJCI potjeu od troenja i erozije starijih vulkanskih stijena i redoviti su sastojci litinih arenita i litinih grauvaka, odnosno vulkanskih arenita ili vulkanskih grauvaka, dakle, pjeenjaka. AUTOKLASTI ili AUTOKLASTINI SASTOJCI piroklastiti su nastali fragmentacijom drobljenjem kod mehanikog trenja ili eksplozijama plinova u tijeku kretanja lave ili gravitacijskog mrvljenja vulkanskih doma i vulkanskih unjeva. ALOKLASTI ili ALOKLASTINII SASTOJCI nastali su lomljenjem ve postojeih vulkanskih stijena istog vulkana na povrini Zemlje pri procesima utiskivanja lave iz nove erupcije, dakle, izravno su vezani za vulkansku aktivnost i pripadaju piroklastitima. Sobzirom pak na postanak samih piroklastita ili piroklastinih fragmenata i estica, tj. s obzirom na nain njihova izbaaja pri erupciji vulkana razlikuju se tri glavne inaice piroklastita: Piroklastiti juvenilnog ili esencijalnog porijekla nastali izravno od erupcije lave pa se sastoje od gustih ili nabreklih i upljikavih fragmenata i estica ohlaene taljevine ili kristala koji su ve, zbog kristalizacije pri visokim temperaturama postojali u lavi prije erupcije (fenokristali ili pirogeni kristali). Piroklastiti kognatnog ili akcesornog porijekla potjeu od drobljenja starijih lava istoga vulkana pri novoj erupciji. Piroklastiti ascendentnog porijekla potjeu od razaranja vulkanskih stijena podloge po kojoj se kree lava ili piroklastini tok pa mogu biti vrlo razliitog sastava. Mjeavina piroklastinog i epiklastinog i drugoga sedimentnog materijala naziva se TUFIT. Podjela i terminologija sedimenata sastavljenih od smjese piroklastinog i sedimentnog materijala klastinog, kemijskog i biokemijskog porijekla Tip stijene Udio piroklastinog materijala aglomerati, vulkanske bree, > 90% tufovi tufiti 50-90% tufitini sedimenti 10-50% (pjeenjaci, ejlovi, lapori, vapnenci i si.) slabo tufitini sedimenti 0 -10%

Udio sedimentnog materijala < 10% 10-50% 50-90% 90-100%

U piroklastinim i vuikanoklastinim stijenama sastojci su piroklastinog porijekla ovi: LITOKLASTI, tj. fragmenti vulkanskih stijena. KRISTALOKLASTI ili kristali koji su kristalizirali u lavi prije erupcije, a u piroklastini sediment dospjeli su u vie-manje ouvanom ili skrenom stanju. VITROKLASTI ili odlomci vulkanskog stakla, koji su u pravilu manjih dimenzija od litoklasta i kristaloklasta, obino oko 0,1 do 0,4 mm. VULKANOKLASTINE BREE (piroklastine bree, tufne bree) uglavnom se sastoje od uglatih i poluuglatih fragmenata i blokova piroklastinog porijekla promjera veeg od 64 mm, a kod nekih autora donja je granica veliine fragmenata sputena na 32 mm.

Fragmenti i blokovi su u vulkanoklastinoj brei obino uloeni u matriks tufitinog sastava, tj. u vulkanski pepeo s fragmentima sitnoga vulkanskog stakla pomijean s materijalom nevulkanskog porijekla poput gline, silta, lapora i sl. koji u pojedinim tipovima brea moe imati vezikularnu strukturu ili strukturu plovuca. AGLOMERAT je konsolidirani vulkanoklastini sediment preteno sastavljen od vulkanskih bombi uloenih u tufni matriks. Za razliku od vulkanskih konglomerata, odnosno od klastinih sedimenata koji se sastoje od valutica vulkanskih stijena, oblik i dimenzije vulkanskih bombi nisu posljedica zaobljavanja i habanja djelatnou vode ve su rezultat procesa nagla hlaenja i rotacije lave u tijeku erupcije i leta od kratera vulkana do mjesta taloenja. Dakle, vulkanske bombe izravno potjeu od lave, tj. esencijalnog su porijekla, ali aglomerati mogu sadravati bombe i fragmente od starijih lava iz istoga kratera i/ili fragmente iz stijena u bazi. Iz vulkana izbaeni piroklastini fragmenti promjera od 2 do 64 mm (kod nekih autora 4-32 mm) nazivaju se lapili, a njihovi u vrstu stijenu sitnim tufnim matriksom litificirani ekvivalenti nazivaju se LAPILNI TUFOVI. U lapilnim se tufovima uz uglate, klinaste i nepravilno oblikovane fragmente vulkanskoga stakla, litoklasta i kristaloklasta, esto mogu nai i kuglasta zrna s koncentrinom graom ili bez nje koja se nazivaju AKRECIJSKI LAPILI. TUFOVI su ovrsnute vulkanoklastine stijene preteno (> 75%, kod nekih autora > 90%) sastavljene od estica vulkanskog pepela promjera uglavnom manjeg od 2 mm koji je mjeavina ili agregat razliitih meusobnih udjela estica vulkanskoga stakla, kristaloklasta ili litoklasta juvenilnog (esencijalnog), kognatnog (akcesornog) ili ascedentnog porijekla. Drugim rijeima, tufovi su konsolidirani i litificirani ekvivalenti vulkanskog pepela u kojima se obino, s obzirom na veliinu zrna, razlikuju KRUPNOZRNASTI TUFOVI ako se sastoje od pepela promjera preteno od 0,063 do 2 mm, odnosno SITNOZRNASTI ili PELITNI TUFOVI ako preteno sadre estice vulkanskog pepela < 0,063 mm. Veina staklastih ili vitroklastinih tufova, openito gledano, potjee od erupcija riolitnih i dacitnih lava, manje esto od erupcija trahitnih ili andezirnih lava, a znatno rjee od erupcija bazaltnih lava. Kristalni ili kristaloklastini tufovi sastoje se od razmjerno malog udjela kristaloklasta i staklaste osnovne mase. Kristaloklasti imaju idealne, euhedralne ili idiomorfne kristalne konture, premda su esto zastupljeni veim ili manjim krhotinama kristala. Bitna znaajka litoklastinih tufova jest dominacija litoklastinih fragmenata u sastavu tufa, i to litoklasta vulkanita istog sastava i vrste kakve su bile izljevne lave pri erupciji vulkana. Najee su to fragmenti riolita, trahita, fonolita ili andezita.

25.Karbonatni sedimentni-krenjaciU karbonatne sedimentne stijene ubrajaju se vapnenci, dolomitini vapnenci i dolomiti. Postoje svi meusobni postupni prijelazi od vapnenaca u dolomite. Vapnenci se sastoje od kalcita, Mgkalcita, rjee i od aragonita, dolomitini vapnenci od kalcita i dolomita, a dolomiti od dolomita. Osim tih karbonatnih minerala koji su u njima prevladavajui sastojci, karbonatni sedimenti mogu sadravati i varijabilni udio siliciklastinog materijala dimenzija silta, pijeska i gline te autigene nekarbonatne minerale (kvarc, opal, kalcedon, albit, anhidrit, gips i druge).

Vapnenci su karbonatne stijene anorganskog ili organskog porijekla preteno (> 50%) sastavljene od kalcita. Ako sadre vie od 90% kalcita to su isti vapnenci za koje se upotrebljava samo naziv VAPNENAC, ako sadre od 50 do 90% kalcita, manje od 10% siliciklastinog materijala i od 10 do 50% dolomita, to su DOLOMITICNI VAPNENCI. Ako sadre od 50 do 90% kalcita, a od 10 do 50% siliciklastinog materijala i dolomita, od ega vie od 10% dolomita, to su neisti, odnosno GLINOVITI DOLOMITINI VAPNENCI, SILTOZNI DOLOMITINI VAPNENCI i PJESKOVTTI DOLOMITINI VAPNENCI te, ako sadre od 50 do 90% kalcita i 10 do 50% siliciklastinog materijala, a manje od 10% dolomita, to su GLINOVITI VAPNENCI, SILIOZNI VAPNENCI ili PJESKOVITI VAPNENCI. Kao primarni mineralni sastojci vapnenakih taloga od kojih dijagenetskim procesima nastaju vrste stijene vapnenci s velikim udjelima pojavljuju se aragonit, kalcit i Mg-kalcit. Dok se vapnenaki talozi sastoje od svih tih triju, dvaju ili samo jednog od tih karbonatnih minerala, litifitirani vapnenaki sedimenti vapnenci sastoje se uglavnom samo od kalcita jer su aragonit i Mg-kalcit zbog svoje male postojanosti u tijeku dijagenetskih procesa preli u stabilni kalcit. Vapnenci se sastoje od primarnih karbonatnih strukturnih sastojaka i od naknadno, nakon taloenja u tijeku dijageueze izluenih autigenih karbonatnih minerala. Primarnim strukturnim sastojcima pripadaju karbonatna zrna ili estice i vrlo sitni karbonatni mulj, openito u vapnencima poznat pod nazivom mikrit. Naknadno, nakon taloenja, u tijeku dijageneze izlueni autigeni karbonatni sastojci vapnenaca jesu kalcitni i aragonitni cementi, kao i neomorfni kalciti nastali rekrislalizacijskim procesima, za koje se obino upotrebljava naziv sparit ili sparitni kalcit. Mikrit je vrlo sitan matriks vapnenaca koji se sastoji od karbonatnih estica ili kristalia promjera < 30 mikrometara. Osim karbonatnih sastojaka, bilo u obliku primarnih strukturnih komponenata bilo kao autigenih sastojaka, vapnenci mogu, ali ne moraju, sadravati i siliciklastine ili terigene i antigene nekarbonatne minerale. TERIGENI NEKARBONATNI SASTOJCI vapnenaca detritina su zrna koja su u sedimentacijski bazen dospjela s kopna nakon prijenosa vodom ili zrakom.Najee su to kvarc, minerali glina, odlomci stijena poput odlomaka ronjaka, pjeenjaka, ejlova i siltita te estice vulkanskog materijala i teki minerali. NEKARBONATNI AUTIGENI MINERALI u vapnencima jesu anhidrit, gips, kvarc, kalcedon, opal, pirit, glaukonit, turmalin, albit, K-feldspat, muskovit i cirkon. Od nekoliko klasifikacija vapnenaca u svijetu danas najiru primjenu imaju Dunhamova (1962) i Polkova (1959. i 1962) klasifikacija. Obje ove klasifikacije osnivaju se na strukturno-tekstumim znaajkama vapnenaca, odnosno na meusobnim odnosima primarnih strukturnih sastojaka, tj, zrna, karbonatnog mulja i kalcitnog cementa. Dunhamova: KRISTALININI VAPNENCI, MADSTON, VEKSTON, PEKSTON, GREJNSTON, BAUNDSTON. Folkova (1959, 1962) klasifikacija primjenjuje se samo za marinske vapnence jer njome nisu obuhvaeni slatkovodni i terestiki vapnenci kao npr. travertin, kalie ili kalkrete i speleotemi. Folk razlikuje dvije glavne grupe karbonatnih sastojaka. To su: alokemijski i ortokemijski sastojci. Pri istraivanju dijagenetskih procesa karbonatnih sedimenata potrebno je razlikovati ranodijagenetske od kasnodijagenetskih procesa, odnosno procese koji se zbivaju u jo nevezanim, tek istaloenim, rasutim talozima, od procesa u ve ovrsnutoj stijeni - vapnencu. S

obzirom pak na mjesto i okolie u kojim se zbivaju ranodijagenetski, a i kasnodijagenetski, procesi razlikuje se: dijageneza u marinskim (submarinskim) uvjetima dijageneza u uvjetima meteorske vode i dijageneza u uvjetima mijeane meteorske i morske vode. Cementacija vapnenakug taloga najvaniji je dijagenetski proces koji od rasutog, rahlog taloga dovodi do stvaranja vrste stijene vapnenca. Cementacija obuhvaa procese izluivanja Cakarbonatne mineralne tvari aragoritnog, kalcitnog i Mg-kalcitnog cementa u porama vapnenakog taloga. S obzirom na morfoloke i mikrofiziografske odlike, kao i uvjete, okolie i zone u kojima su se cementi izluivali, razlikujemo ove glavne tipove cemenata u vapnencima: fibrozni ili vlaknasti cement, mozaini ili druzni cement, radijalnoaksijalni fibrozni cement, sintaksijalni obrubni cement, mikrostalaktitni ili gravitacijski (visei) cement, meniskusni cement, skalenoedrijski ili cement zvan pasji zub, mikritni cement i pojkilotipni cement.

26.Klasifikacija krenjaka1 2 3 4 5 6 7 8 9 - nekarbonatne stijene (gline, ejlovi, siltiti, pjeenjaci) - neisti (glinoviti, siltozni, pjeskoviti dolomit) - neisti (glinoviti, siltozni, pjeskoviti kalcitini dolomit) - neisti (glinoviti, siltozni, pjeskoviti, dolomitini vapnenac) - neisti (glinoviti, siltozni, pjeskoviti vapnenac) -dolomit -kalcitini dolomit -dolomitini vapnenac -vapnenac

27.DolomitiPremda je mineral dolomit CaMg(C03) stabilan u morskoj vodi, posebice u toplim i plitkim morima, on se vrlo teko ili se uope ne izluuje izravno iz morske vode kao primami mineral, ve uglavnom nastaje potiskivanjem aragonita, Mg-kalcita i kalcita. Do takva potiskivanja moe doi neposredno nakon izluivanja i taloenja tih minerala pa su to tada RANODIJAGKNETSKI DOLOMITI ili sinsedimentacijski dolomiti", odnosno primami dolomiti. Ako se potiskivanje zbiva u ve ovrsnutim stijenama - vapnencima, onda su to KASNODIJAGENETSKI DOLOMITI, odnosno postsedimentacijski dolomiti ili sekundarni dolomiti. Lake nastajanje dolomita potiskivanjem kalcita ili aragonita negoli izravnim izluivanjem iz morske vode. Iz morske vode dolomit se ne izluuje ili se izluuje vrlo teko zbog: 1. visokog ionskog potencijala morske vode i stalna izluivanja Ca-karbonata, 2. jake hidratacije Mg2+ iona i 3. niske aktivnosti CO32 iona. Stehiometrijski isti dolomit sadri 54,23% CaCO3, i 45,77% MgC03, odnosno jednak broj molova Ca i Mg-karbonata pa se oznaava kao Ca50Mg50-dolomit. Meutim, u prirodi se malo kad nalaze stehiometrijski isti dolomiti.

Ranodijagenetska dolomitizacija, odnosno singenetski ili sinsedimentacijski postanak dolomita, zbiva se, kako to pokazuju brojna istraivanja recentnih primjera u jo nevezanim talozima ili u natplimnoj zoni, odnosno na supratidalu u salinama ili pak u izoliranim lagunama, zaljevima i slanim jezerima gdje se zbog jakog isparavanja dosee potrebna koncentracija Mgiona. Ranodijagenetska je dolomitizacija mogua u: 1.evaporizacijskim uvjetima ili 2.u zoni mijeane morske i slatke vodo. Ranodijagenetska dolomitizacija u evaporizacijskim uvjetima zbiva se po jednom ili kombinacijom nekoliko modela, kako to pokazuju brojni recentni primjeri na plimnim ravnicama, gornjemu plimnom i natplimnom okoliu, u priobalnim evaporitnim jezerima, u hiperslanim lagunama i u sabkhama U svim tim sluajevima kljuni imbenik dolomitizacije jest isparavanje morske vode kojom se povremeno pri visokim plimama i olujnim valovima natapaju karbonatni talozi ili pak isparavanjc vode koja je na taj nain naplavljena i zaostala u udubljenjima na supratidalnoj zoni u obliku slanih jezeraca, salina i sabkhi. U evaporizacijskim uvjetima, razlikuje se pet osnovnih modela ranodijagenetske dolomitizacije 1.Poveanje koncentracije Mg-iona isparavanjem morsko vode u porama jo neovrsnutih karbonatnih taloga, 2.Model evaporitnog crpljenja, 3.Model povratnog strujanja, taj model obuhvaa neprestano dovoenje otopina s visokim Mg/Ca molarnim odnosom iz evaporiziranih laguna ili porne vode plimnih ravnica kroz porozne sedimente prema moru, 4.Coorong model, obuhvata evaporizaciju morske i magnezijem bogatu meteorske temeljne vode u priobalnim, nestalnim ili efumeralnim alkalnim jezerima koja nastaju iza pjeanih plimnih barijera 5.Dolomitizacija pri snanoj evaporizaciji vode u izoliranim hiperslanim lagunama i jezerima. Kasnodljagenetska dolomitizacija ili sekundarna, odnosno epigenetska dolomitizacija naknadna je dolomitizacija ve ovrsnutih vapnenaca uz sudjelovanje pornih voda obino na veoj dubini zalijeganja te u podzemnoj zoni mijeane slatke i morske temeljne vode. Dolomiti su karbonatne stijene preteno sastavljene od minerala dolomita. S obzirom na to da su sve dolomitne stijene koje imaju petroloko znaenje nastale ili procesima ranodijagenetske ili procesima kasnodijagenetske dolomitizacije, da zbog toga imaju razliite teksturne i strukturne znaajke te da je pri stratigrafskim, litofacijesnim, sedimentolokim i openito geolokim istraivanjima vrlo vano razlikovati ta dva genetska tipa dolomita. Teksturne su znaajke ranodijagenetskih dolomita ove: Granica im je prema karbonatnim sedimentima u podini i krovini, u pravilu, osobito kod ranodijagenetske evaporizacijske dolomitizacije u natplimnoj zoni (supratidala), u salinama ili u sabkhama, nepravilna, ali otra budui da je dolomitizacija taloga zavrena prije nego li je dolo do taloenja novih sedimenata preplavljivanjem, odnosno uspostavljanja potplimnih ili plimnih okolia. Gornje slojne plohe natplimnih ranodijagenetskih dolomita esto su vie ili manje erodirane, sadre plimne kanale, desikacijske pukotine i tanke proslojke ili lee desikacijskih brea. Plimni su kanali ispunjeni breama koje sadre fragmente ranodijagenetskih dolomita ili detritusa koji su na supratidal i u plimne kanale nabacili veliki plimni i olujni valovi.

Strukturne su znaajke ranodijagenetskih dolomita: Primarni strukturni sastojci vapnenakih taloga koji su bili ranodijagenetski dolomitizirani odlino su ouvani tako da ranodijagenetski dolomiti sadre minuciozno ouvane stromatolitne lamine, pelete, intraklaste, neke fosile i druge unutranje strukture. Zbog toga se kod opisa struktura ranodijagenetskih dolomita esto primjenjuje folkova klasifikacija vapnenaca uz prefiks dolo, npr. dolopelmikrit, dolumikrit, dolointrasparit i si. Najvanije su znaajke kasnodijagenetskih ili sekundarnih dolomita ove: Granice izmeu kasnodijagenetskih dolomita i vapnenaca, koji ih okruuju, u pravilu su postupne i nepravilne. Vapnenci bono i vertikalno postupno prelaze u dolomite, a dolomitna tijela, vee mase i lee, ili manja nepravilna gnijezda, mogu zahvatiti vie slojeva vapnenaca razliita strukturnog tipa. Openito, kasnodijagenetski dolomiti nisu konkordantno uloeni u vapnence podine i krovine, premda se mogu nai izuzeci od ovoga pravila. Strukturno-teksturne odlike kasnodijagenetskih dolomita bitno su drukije od onih kod ranodijagenetskih dolomita. Zbog razmjerno velikih dimenzija dolomitnih kristala, koji pri kasnodijagenetskoj dolomitizaciji nastaju kao posljedica malog broja kristalizacijskih zametaka, male koncentracije magnezija u pornim otopinama i spore, dugotrajne kristalizacije, kasnodijagenetski se dolomiti odlikuju makrokristalastom ili mikrokristalastom strukturom (teksturom).

28.Evaporitni sedimentiEvaporitnim sedimentima ili evaporitima nazivamo stijene koje su nastale kemijskim izluivanjem iz prirodno visokokoncentriranih otopina salina ili brina snana isparavanja ili evaporizacije. Petroloki najvaniji i najei evapritni sedimenti, uz ranodijagenetske evaporizacijske dolomite, jesu gipsovi, anhidriti i soli (halit, polihalit, silvin, kizerit i karnalit). Evaporitni minerali i sedimenti danas se taloe u rubnim dijelovima slanih jezera i depresija, u salinama, zatvorenim lagunama i u zaljevima te u slanim jezerima u podrujima s aridnom, tj. suhom i toplom klimom. To, drugim rijeima, znai da je za taloenje evaporita prijeko potrebno jako isparavanje vode koje mora biti viestruko bre od njezina dotoka tako da se neprestano poveava koncentracija soli. Ako se isparavanjem vode povea koncentracija soli za oko 3,5 puta, tj. salinitet morske vode poraste na oko 120 promila, poinje kristalizacija gipsa, koja se pri temperaiuri od 30 C zbiva sve dotle dok koncentracija soli u vodi ne naraste na 4,8 puta vie od one kakva je u morskoj vodi normalnog saliniteta iznad te koncentracije pri temperaturi od 30 C poinje se izluivati anhidrit. Izluivanje gipsa i anhidrita iz, morske vode uvjetovano je ili povienjem koncentracije soli zbog isparavanja i l i pak visokim poveanjem temperature.

Granine vrijednosti poveanja koncentracije morske vode evaporitzacijom potrebne za izluivanje evaporitnih sedimenata pri temperaturi od 30oC Mineral Poveanje koncentracije morske vode Ca-karbonati, ranodijagenetski dolomiti < 3,5 puta GIPS 3,5 - 4,8 puta ANHIDRIT 4,8 - 9,5 puta HALIT 9,5 - 11 puta K-Mg KLORIDI > 60 PUTA

29.Silicijski sedimentiU silicijske sedimente ubrajamo stijene preteno sastavljene od autigenih, tj. nedetritinih, silicijskih oksida ili oksida s vodom: kriptokristalastog ili mikrokristalastog kvarca, kalcedona i opala. Silicijski sedimenti mogu nastati kao primarne stijene akumulacijom biogeno ili anorganski izluenih spomenutih silicijskih minerala ili silicifikacijskim procesimr iz ve postojeih taloga ili sedimentnih stijena {vapnenci, dolomiti, lapori, vitroklastini tufovi). Najvaniji organizmi koji svojim opalnim skeletima sudjeluju u stvaranju silicijskih sedimenata jesu dijatomeje, radiolarije, spikule spuvi kremenjaica (silicijspongia) i silikoflagelati (planktonske protozoe) U biogene silicijske sedimente ubrajaju se sedimenti preteno sastavljeni od skeleta dijatomeja, radiolarija i spikula spuvi. U ovisnosti o stupnju litifikacije i poroznosti meunjima, razlikuju se tri osnovna tipa: 1. muljevi; 2. porozne poluovrsnute zemlje i 3. vrsto litificirane stijene koje dobivaju ime prema prevladavajuoj vrsti skeleta. Silicijske sedimente koji ne sadre ouvane skelete dijatomeja, radiolarija i spikula spuvi, ili koji nisu biogena, nego nekog drugog naina postanka, pribrajamo drugoj skupini silicijskih sedimenata. Najrairenije i petroloki najvanije silicijske stijene iz te skupine jesu ronjaci, a potom slijede ostale inaice poznate pod razliitim nazivima, kao to su: flint, novakulit, porculanit, tripoli i si. RONJACI guste su, neklastine silicijske stijene, otrobridna koljkastog loma, crvenkastosmee, zelenkaste i crvene boje, kriptokristalaste do mikrokristalaste strukture, sastavljene od kriptokristalastog ili mikrokristalaslog kvarca i / i l i kalcedona S obzirom na nain pojavljivanja, teksturne odlike i oblike, ronjaci mogu biti: slojeviti ili nodularni, grudvasti i leasti.

30.Kontinentalni okoli taloenjaKontinentalni okoli se dijeli na: Terestiki (pustinjski okoli, glacijalni okoli)) i Akvatiki (piljski (speleotemski) okoli, rijeni (fluvijalni) okoli, movarni i jezerski okoli) Prijelazni okoli: delte, estuari, lagune, plimne zone. Pustinjski i eolski okolii taloenja kontinentalna su podruja u kojima se taloi pijesak i prah nakon njegova prijenosa vjetrom. Takve sedimente nazivamo eolski sedimenti. Uz obale istaloeni vjetrom prenoeni pijesci koji su na stranji al naplavljeni valovima, a dobro su litificirani, nazivaju se obalni eolijaniti meu kojima se razlikuju kvarcni ( < 50 % CaCO3) i karbonatni ( > 50% CaCO3) eolijaniti, uglavnom pleistocenske i holocenske starosti.

Osim u pjeanim pustinjama velike koliine eolskih sedimenata taloile su se u kvartaru u obliku lesa ili prapora.Oblici eolskih pjeanih tijela dijele se u tri osnovne skupine: -eolski riplovi ako im je valna duina od 5 do 200 cm i amplituda izmeu 0,1 i 5 cm; -eolske dine ako imaju valne duine izmeu 3 i 600 m i amplitude od 10 cm do 100 m i -megadinebako im je valna duina od 300 do 3 000 m, a amplitude od 20 do 450 m. U glacijalne okolie taloenja ubrajaju se sva podruja koja su u izravnoj vezi s ledom i djelovanjem ledenjaka, a obuhvaaju vie glavnih zona: -subglacijalna ili bazalna zona nalazi se u izravnom kontaktu leda s podlogom koju pri svojem kretanju ledenjak erodira, a ujedno na nju moe taloiti materijal koji prenosi; -englacijalna ili unutranja zona unutar ledenjaka koja ima malu ulogu pri procesima taloenja; -supraglacijalna ili gornja zona na povrini ledenjaka koja se najprije i najjae otapa i iz koje se taloenje uglavnom zbiva samo na rubovima i na prijelazu u proglacijalnu zonu; -proglacijalna zona koju ine fluvio-glacijalna i jezersko-glacijalna, a i marinsko-glacijalna podruja -periglacijalna zona ili okoli nastavlja se na proglacijal i u njoj nema izravna taloenja glacijalnog materijala, osim najsitnijeg detritusa, ali na nju bitno utjeu led i ledenjaci zbog promjena klime i oscilacija razine vode pri naglu otapanju leda. Fluvijalni, odnosno aluvijalni ili rijeni sedimenti nastaju akumulacijama krupnozrnastih ili sitnozrnastih klastinih taloga koji su bili prenoeni vodama rijenih sustava, bilo pri njihovim stalnim bilo povremenim tokovima. Osnovna je znaajka rijenog toka da se pri tome openito gledano, detritus prenosi u smjeru toka. Najvei dio krupnozrnastih sedimenata rijeni tokovi odlau u aluvijalnim lepezama, a sitnozrnastih sedimenata u rijenim ravnicama. Aluvijalni sustavi imaju vrlo razliite okolie i uvjete taloenja. Sedimentoloki, najvaniji su od njih: aluvijalne lepeze, okolii meandrirajuih rijeka, okolii prepletenih rijeka, okolii rijeka s ravanjem korita (anastomoznih rijeka) i okolii podruja izmeu rijenih korita. Hidroloki zatvorena jezera u humidnim klimatskim podrujima obino prelaze u movare, tj. stajae vode u depresijama na povrini zemlje u kojima se nakupljaju velike koliine mrtve, ali jo nepotpuno raspadnute biljne supstancije koja potjee od bujne movarne vegetacije. Osim bujne vegetacije, bitna je znaajka movara plitka i gotovo stajaa voda. Movare mogu nastati ispunjavanjem i vegetacijskim zaraivanjem hidroloki zatvorenih jezera, ali i na deltnim ravnicama i naputenim rijenim meandrima, a brakine movare i na niskim morskim obalama. Poetni talozi pri ispunjavanju movare organogeni su muljevi koje nazivamo sapropel. Oni uz opliavanje jezera omoguavaju i bujan rast movarne vegetacije koja u veim movarama od obala prema sreditu movare ima strogo odreen raspored ovisno o dubini vode. U umjerenim klimatskim podrujima, na primjer, na obali raste drvee, uz obalu trstika i a, a lopoi i vodeno bilje u dubljem dijelu.

Jezera su manji ili vei slatkovodni, rjee i slani bazeni koji nemaju izravnu vezu s morem ili oceanom, premda velika jezera imaju sline fizikalne uvjete kao epikontinentalna mora, U njima se mogu mijeati vrlo razliiti okolii taloenja kao npr. priobalni, evaporitni, padinski, turbiditni, deltni itd. S druge pak strane, u manjim jezerima uvjeti i okolii taloenja mogu biti jednaki ili slini onima u movarama i barama. S obzirom na to da su jezera zatvoreni hidrografski i scdimentacijski sustavi iz kojih nema mogunosti otjecanja vode u njima se taloe velike koliine sedimenata, uglavnom detritusa donesenog rijekama, potocima i bujicama, a u pojedinim sluajevima i autohtonoga biokemijskog i/ili kemijskog porijekla. U jezerskim okoliima sedimentacija ovisi o brojnim faktorima: klimi, koliini vode, fizikalnim, kemijskim i biolokim procesima koji su odreeni veliinom jezera, kemizmom, temperaturom i pH-koncentracijom vodu, a posebice koliinom i nainom donosa terigenog materijala u jezero. Delte su prostrana podruja na uima rijeka u more ili vea jezera u kojima se zbog smanjenja energije i brzine rijenih tokova taloi preteni dio detritusa koji su ti tokovi nosili. U deltama je akumulacija detritusa uvijek znatno bra i jaa od mogunosti njegova odnoenja hidrodinamskim procesima vodene sredine u podruju delte. Taloenjem rijenog detritusa stvara se veliko sedimentno tijelo lepezasta oblika, u tlocrtu slino grkom slovu delta od ega i potjee ime tog podruja. Na uima se rijeka rijeni tokovi, ranije omeeni obalama i rijenim nanosima, naglo ire, to uzrokuje smanjenje brzine toka, osobito pri ulijevanju u stajau morsku ili jezersku vodu. GORNJI DIO DELTE gotovo je horizontalni ili samo malo u smjeru bazena nagnuti paket slojeva ljunkovitih i pjeanih sedimenata s nagibom od 5 do 10 m na kilometar. SREDNJI ILI PREDNJI DIO DELTE podvodni je dio delte koji se sastoji od ljunano-pjeanih naslaga nagnutih prema bazenu pod kutom od 10 do 25o koje su dijelom bile taloene brzim strujama velike gustoe, a dijelom gravitacijom kontroliranom lavinama. DONJI DIO DELTE sastoji se od sitnozrnastih sedimenata, uglavnom sitnozrnastih pjeanih i muljevitih taloga koji su se taloili na jezerskome dnu. Slojevi su, za razliku od onih u srednjem dijelu delte, horizontalni ili samo vrlo blago nagnuti prema bazenu.

31.Okolii obalnih zonaOkolii klastinih obala obuhvataju ale ili plae, barijerne otoke, lagune, plimne rukavce, plimne ravnice i estuare. Kod prikaza uvjeta na niskim obalama esto se primjenjuje i podjela obalnih okolia na osnovi visine plime, tj. razlike izmeu razine oseke i razine plime. To su: -mikroplimna obala s plimom < 2 m; -mezoplimna obala s plimom od 2 do 4 m i -makroplimna obala s plimom > 4 m. Osim struja plima i oseka na procese taloenja u podruju niskih klastinih obala, velik utjecaj ima djelatnost valova pa se okolii i uvjeti taloenja na njima, prema Elliottu (1986), dijele na: -klastine obale s prevlau djelatnosti valova -klastine obale s mjeovitom djelatnou valova i plima -klastine obale s prevlau djelatnosti plima. Niske klastine obale otvorene prema moru bez prirodne otone ili grebenske zatite od djelatnosti valova pripadaju visokoenergijskim okoliima taloenja.

Karakteristini okolii taloenja na njima prostrane su plae (ali) vezane uz nisko kopno i barijerni otoci koji su od plaa ili kopna odvojeni plitkim lagunama. Niske klastine obale s mjeovitom djelatnou valova i plima obuhvataju barijerne otoke meusobno odvojene plimnim rukavcima i lagunom iza barijernih otoka. Ti se okolii najee razvijaju i odravaju uz obale s visokim mikroplimnim do mezoplimnim uvjetima. PLIMNE DELTE, koje nastaju u lagunama u uima rukavaca i najbolje su razvijene u uvjetima visokih plima i valova, sastoje se od pjeanih taloga u kojima prevladavaju setovi kosih lamina s nagibom u smjeru obale. DELTE NASTALE POVRATNIM STRUJAMA PRI OSEKAMA na ulazu rukavaca u more sadre pijeske taloene pri reimu oseka i proslojke pijesaka taloenih valovima i/ili priobalnim morskim strujama tako da pokazuju razliitu orijentaciju kosih lamina i slojeva. Klastine obale s prevlau djelatnosti plima obuhvaaju dva karakteristina okolia taloenja. To su estuari i plimne ravnice. Estuari su poluzatvoreni obalni morfoloki oblici rijenih ua u more na kojima je donos materijala rijenim tokom tako mali da se ne stvara delta ili su struje visokih plima toliko jake da raznose sav rijeni materijal, ime je onemogueno stvaranje delte. Estuari imaju slobodnu vezu s otvorenim morem, dno im se u moru iri i produbljuje tako da zapravo ine neku vrstu kanala u kojima se mijeaju slatka rijena voda i more. Plimne su ravnice kako im samo ime govori, podruja na niskim morskim obalama koja su za vrijeme plima poplavljena morem, a za vrijeme oseka uglavnom izvan mora. NISKA PLIMNA RAVNICA je uglavnom poplavljena morem, osim vrlo kratka vremena pri najnioj oseci. SREDNJA PLIMNA RAVNICA u tijeku plimnog ciklusa priblino je polovicu vremena poplavljena morem, a polovicu vremena iznad morske razine VISOKA PLIMNA RAVNICA ravna je povrina koja se uglavnom nalazi iznad razine mora, osim kratko vrijeme kod maksimuma plima kad je kratkotrajno poplavljena morem. U priobalnim podrujima s aridnom i semiaridnom klimom unutar zatvorenih laguna i zaljeva, a osobito sabkhi i salina u natplimnoj zoni, gdje je isparavanje vode jae od dotoka oborinske vode, to uzrokuje stalno poveanje saliniteta, nastaju evaporitni sedimenti. Na rubovima karbonatnog elfa i u najpliim dijelovima karbonatne platforme, tj. u intertidal-supratidalnoj zoni, evaporiti nastaju samo u zajednici s karbonatnim sedimentima.

32.Okolii plitkih mora s terigenom sedimentacijomPlitkomorski klastini sustav okolia taloenja obuhvata morski pojas-elf-normalna saliniteta izmeu onog dijela mora u kojemu prevladavaju priobalni procesi i onog dijela u kojemu prevladavaju oceanski procesi, tj. od donje granice potopljenog ala ili obalnog lica (dubina oko 5-20 m) pa do ruba kontinentalne padine koja se obino nalazi na dubinama izmeu 100 i 500 m. Pri tome se na elfu razlikuju dvije zone: unutranji elf ili gornji unutranji elf i vanjski elf. - Unutranji je elf zona elfa izmeu donje granice obalnog lica ili potopljenog ala (5-20 m) i dubine od 50-200 m. Unutranjim je elfom, dakle, obuhvaen i dio prijelazne obalne zone. -Vanjski elf obuhvata zonu izmeu unutranjeg elfa (50-200 m) pa sve do ruba kontinentalne padine koji se obino nalazi na dubinama od 100 do 500 m.

Valovi su vaan fizikalni initelj prijenosa i taloenja sedimenta na elfu, posebice za vrijeme jakih vjetrova i oluja jer tada djelatnost valova dopire i do dubine od 200 m, to se oznaava kao osnovica valova za olujna vremena. Na elfovima obino djeluju i jae ili slabije stalne ili periodine morske struje koje se uglavnom kreu paralelno s obalom elfa i sudjeluju u raspodjeli i taloenju materijala. To mogu biti: -na elfu s prevlau djelatnosti valova sezonske fluktuacije u intenzitetu valova i struja koje na mahove uzrokuju aktivni prijenos uglavnom sitnozrnasta sedimenta; -na elfu s prevlau djelatnosti plima snane pridnene struje koje dnevno prenose goleme koliine pjeanog detritusa (poput velike metle one metu morsko dno); -na elfu s dominacijom oceanskih struja manje-vie stalne, slabe struje pod utjecajem perzistentnih oceanskih struja -na elfu s prevlau olujnih valova procesi izazvani kretanjem velikih vodenih masa koji daju dovoljno visoku frekvenciju da mogu uzrokovati stvaranje slojeva tzv. olujnih sedimenata; -struje uzrokovane fluktuacijama morske razine pri kojima su u tijeku razdoblja sputanja razine (regresije) krupnozmasti sedimenti donoeni rijenim strujama taloeni preko sedimenata prijanjeg elfa (sekvencija pokrupnjavanja), a tijekom razdoblja dizanja morske razine prevladavaju procesi pretaloavanja tako da na elf dopiru samo sitnozrnasti sedimenti (muljevi, gline - sekvencija positnjavanja). Zbog razliitih fizikalnih i biolokih procesa na elfovima i u epikontinentalnim morima vladaju razliiti sedimentoloki uvjeti pa se taloe sedimenti razliitih facijesnih karakteristika. Na osnovi prevladavajuih fizikalnih uvjeta Johnson i Baldwin (1986) razlikuju tri glavne skupine facijesa u plitko morskomc talonom sustavu unutranjeg elfa s klastinom sedimentacijom. To su: Facijes sedimenata unutranjeg elfa, preteno taloenih pod utjecajem plimnih struja; Facijes sedimenata unutranjeg elfa, preteno taloenih pod utjecajem valova i oluja i Facijes plitkomorskih mutjevitih sedimenata unutranjeg elfa.

33.Pelaki (pelagiki) okoli taloenjaPelaginim okoliima pripadaju dubokomorski sedimenti taloeni na dnu otvorenih mora i oceana s dubinom vode veom od 200 m. Ti okolii pripadaju dubokomorskim okoliima, no s obzirom na to da se u pelaginim okoliima taloe i biogeni karbonatni i silicijski sedimenti, a ne samo siliciklastini sedimenti, pelagini su okolii izdvojeni iz prikaza dubokomorskih klastinih okolia. PELAGINI TALOZI: S obzirom na veliinu zrna, pelagini talozi sadre vie od 75% estica dimenzija < 5 mikrometara, odnosno manje od 25% su estica > 5 mikrometara koje su siliciklastinog, vulkanskog ili neritikog porijekla. PELAGINE GLINE sadre < 30% karbonatnih i kreminih skeleta, a > 70% gline i dijele se na: KALCITINE PELAGINE GLINE (slabo kalcitine gline S 1-10% CaCO3, i kalcitine gline s 10-30% CaCO3) KREMINE PELAGINE GLINE (slabo kremine gline s 1-10% kreminih skeleta i kremine gline s 10-30% silicijskih organizama)

PELAGINI MULJEVI sadre > 30% karbonatnih i kreminih skeleta, a dijele se na: LAPORNE MULJEVE ako sadre od 30 do 66% CaCO3, KREDASTE MULJEVE ako sadre > 66% CaCO3 i DIJATOMEJSKE ILI RADIOLARIJSKE MULJEVE ako sadre > 30% kreminih skeleta dijatomeja i l i radiolarija. HEMIPELAGINI TALOZI sadre > 25% estica siliciklastinog, vulkanskog i neritikog porijekla promjera > 5 mikrometara. S obzirom na sastav, hemipelagini talozi mogu biti: KALCITINI HEMIPELAGINI MULJEVI ako sadre > 30% CaCO3, (laporni ako sadre od 30 do 66% ili kredasti hemipelagini muljevi s > 66% CaC03) i skeletni hemipelagini muljevi s > 30% skeleta planktonskih foraminifera ili nanofosila; SILICIKLASTINI HEMIPELAGINI MULJEVI ako sadre < 30% CaCO3, i > 70% kvarca, feldspata i tinjaca klastinog porijekla i VULKANOGENI HEMIPELAGINI MULJEVI ako sadre < 30% CaCO3, a preteno vulkanski materijal (pepeo, palagonit i sl.). 3. MJEOVITI PELAGINO-HEMIPELAGINI TALOZI imaju varijabilan sastav pa se dijele na taloge u kojima prevladavaju: -ciklika izmjena dolomita i sapropelita -crne gline i sapropeliti -silicificirani glinjaci i muljci ili dijagenetski ronjaci i -pelagino-hemipelagini vapnenci sastavljeni od kokolita i planktonskih foraminifera i pteropoda (argonitne ljuturice planktonskih gastropoda i heteropoda koji su ivjeli u toplim vodama pri morskoj povrini).

34.Klastini dubokomorski okoliDubokomorski klastini sustav okolia taloenja obuhvaa morska podruja ispod razine djelatnosti valova za olujna vremena, tj. od dubine od oko 150 do 200 metara na gornjem rubu kontinentalne padine, preko kontinentalne padine i bazenske ravnice do velikih morskih dubina Tom sustavu okolia obino se pribrajaju i pelagini okolii. Klastini detritus koji se nakon dueg ili kraeg prijenosa taloi u dubokomorskim okoliima moe potjecati od erozije i troenja stijena na kopnu ili od erozije i pretaloavanja taloga na podmorskim (kontinentalnim) padinama i/ili na ravnome morskom dnu. Erozija, transport i taloenje siliciklastinog i/ili biogenoga bazenskog materijala u dubokom moru obuhvaa tri glavne skupine procesa. To su: -procesi resedimentacije, odnosno pretaloavanje detritusa koji je prethodno bio istaloen na plitkom elfu ili na padini dubokomorskog bazena -procesi taloenja detritusa prenoena normalnim strujama pri morskome dnu, tj. pridnenim strujama i -procesi taloenja sitnozrnastih sedimenata iz povrinskih struja koje nose pelagini detritus. Svaki od tih triju procesa moe u dubokomorskom sustavu taloenja djelovati samostalno, a esto djeluju dva ili sva tri procesa zajedno, ali s razliitim uinkom.

KAMENI USOVI ili SIPARI nagli su brzi usovi stijenskoga krja, koji su esti u planinskim podrujima na kopnu, a razmjerno rijetki na podmorskim liticama i kontinentalnim padinama jer su nagibi tih padina na morskome dnu veinom preblagi za takav mehanizam prijenosa materijala. PUZANJE SEDIMENATA proces je polagana puzanja i sputanja sedimenta niz padinu izazvanog tlakovima pri stalnom nagomilavanju novih sedimenata i visokim sadrajem vode u donjem dijelu nekonsolidiranih taloga. KLIZANJA I SI.AMPOVI obuhvaaju premjetanja velikih koliina polukonsolidiranih masa sedimenata niz blagu padinu. Najvanijim resedimentacijskim procesima na padinama svakako pripadaju gravitacijski tokovi: zrnski tokovi, detritni tokovi, fluidizadjski i likvefakcijski tokovi, a posebice mutne ili turbiditne struje Meu glavne grupe facijesa nastalih resedimentacijskim procesima na padini ili u iroj okolici dna padine i bazenske ravnice ubrajaju se facijesi slampova i klizita, debriti i turbiditi, a meu glavne tipove facijesa nastalih normalnom bazenskom sedimentacijom u dubokom moru konturiti, hemipelagiti i pelagiti. Unutar dubokomorske sredine razlikuju se tri osnovna razliita modela okolia s klastinom sedimentacijom: padine ili tzv. padinske zastore, submarinske lepeze i bazensku ravnicu Padine ili padinski zastori ine podruje izmeu elfa i dna bazena, i na kontinentalnim elfovima i na velikim oceanskim bazenima. Oni ukljuuju kontinentalne padine i podruja prijelaza oceanskog dna u kontinentalna uzvienja. Rubovi su oceanskih padina vani zato to su to mjesta erozije i iniciranja resedimentacijskih procesa, kao i prijenosa materijala u podnoje padina u submarinske lepeze i na bazensku ravnicu. Submarinske lepeze vrlo su znaajna i iroko rasprostranjena, esto paralelno s padinom meusobno odvojena, sedimentna tijela u podnoju padina ispod glavnih distribucijskih kanala, kanjona ili gudura. Najvaniji distribucijski kanali ili opskrbljivai sedimentnog materijala smjeteni su na padini u produetku rijeka, delti, kanjona, gudura, jaraka, korita i slinih morfolokih oblika po kojima je s kopna i priobalnog dijela bazena niz padinu dopremana golema koliina detritusa. Bazenske ravnice ravna su i razmjerno duboka morska dna, koja se bez neke znatnije razvijene morfologije proteu od baze padine, odnosno od padinskih zastora dalje prema otvorenom moru. Na bazenskim ravnicama taloi se sav preostali, uglavnom sitnozrnasti detritus koji je bio donesen s kopna ili sa submarinskih uzvienja, a koji se prije nije istaloio na padinskim zastorima i u podnoju padina.

35.Okolii taloenja karbonatnih sedimenataPreteni dio karbonatnih sedimenata nastao je ili nastaje u okoliima i u uvjetima s istom karbonatnom sedimen racijom koji su openito poznati pod nazivom karbonatnc platforme. Pod karboiiahiom se platformom razumijeva prostrano podruje u kojem su se dugotrajno odravali uvjeti i okolii taloenja plitkomorskih karbonatnih sedimenata, to je rezultiralo nastankom velikih debljina takvih stijena. S obzirom na geotektonske znaajke razlikuje se pet kategorija karbonatnih platformi: obrubljeni karbonatni elf, karbonatna kosina ili rampa, epikontinen-talna ili epeirika platforma, izolirana platforma i potopljena platforma

OBRUBL JENI KARBONATNI ELF plitkomorska je karbonatna platforma s jasno izraenim prekidom na padini u duboko more. KARBONATNA KOSINA ili RAMPA vrlo je blago, oko 1, nagnuta ploha koja se protee od priobalnih okolia s dominacijom djelatnosti valova preko priobalnih pliaka do dubljevodnih okolia bez barijernih grebena, ali mjestimice s muljnim humcima i manjim kupolastim grebenima EPIKONTINENTALNA PLATFORMA vrlo je prostrana, od 100 do 10 000 km iroka, mirna ploha kratonskog podruja preplavljena plitkim morem. ZOLIRANA KARBONATNA PLATFORMA plitkovodna je platforma koja sa strmim stranama stri iz okolnog dubokog mora. POTOPLJENA PLATFORMA kosina je ili rampa, rubni elf, izolirana ili epikontinentalna platforma koja je pri veem porastu morske razine, dospjela na veu dubinu pa se na njoj na plitkomorskim karbonatnim sedimentima kontinuirano nastavlja taloenje dubljemorskih karbonatnih sedimenata Na osnovi litolokih znaajki, sastava, strukturnih i teksturnih znaajki karbonatnih sedimenata te sadraja fosilne flore i faune Wilson je (1975) izdvojio devet facijesnih pojasova i 24 standardna mikrofacijesa. Pri primjeni tih facijesnih pojasova i standardnih mikrofacijesa moramo imati na umu injenicu da su ti pojasovi i mikrofacijesi prikazani kao hipotetiki, opi model te da se mogu primjenjivati svaki posebno ili nekoliko njih susjednih zajedno, ali da u konkretnome sluaju istraivanja platformnih karbonata ne smijemo preslikati cjelokupni Wilsonov modet. 1.FACIJESNI POJAS: BAZEN, DUBOKOMORSKI OKOLI S KARBONATNOM SEDIMENTACIJOM 2.FACIJESNl POJAS: OTVORENI FLF S DUBINOM VODE OD VIE STOTINA METARA 3.FACIJESNI POJAS: DUBOKI RUB ELFA ILR RUB BAZENA 4.FACIJESNI POJAS: PADINA KARBONATNE PLATFORME 5.FACIJESNI POJAS: ORGANOGENI GREBEN ILI RUB PLATFORME 6.FACIJESNI POJAS:RUB PLATFORME S VAPNENAKIM PJEANIM PRUDOVIMA POD STALNOM DJELATNOU VALOVA 7.FACIJESNI POJAS: OTVORENA PLATFORMA S LAGUNAMA, ZALJEVIMA I PLIACIMA S JAKOM CIRKULACIJOM VODE I STALNOM KOMUNIKACIJOM S OTVORENIM MOREM 8.FACIJESNI POJAS: ZATIENI PLATFORMNI PLIACI I PL.IMNE RAVNICE 9.FACIJESNI POJAS: PLATFORMNI EVAPORITI