Pjesnička radionica

30. PROLJETNA ŠKOLA ŠKOLSKIH KNJIŽNIČARA

Baška, Krk 18. – 21. 4. 2018.

Voditelj radionice: Tihomir Dunđerović

tihimiran@gmail.com

Literarne preferencije, čitateljsko i pjesničko iskustvo

Poezija pojačava naš imunitet prema svakoj vrsti praznoslovlja i suzbija opširnost, ona u najboljem smislu riječi disciplinira naš govor, čuvajući ga od nepreciznosti i okolišanja. Poezija je, na koncu, prevalila dulji put jer se pojavila prije proze, iskusnija je, njezina udarna moćkondenzirana je na manji prostor, pa je razlika između poezije i proze otprilike kao između metka i šake.

Josif Brodski prema Dariju Grgiću (Dario Grgić, UMJETNI SNOVI VESELO MAŠU PERAJAMA: Slavko Jendričko, U kući malih pustinja; HDP/Durieux, Zagreb, 2007.)

Prvo – uopće nije istina da se poezija ne čita. Piše se i čita, još kako. Oni koji pričaju protiv pjesnika i poezije čine to iz zavisti. Pjesnici žive u svom svijetu koji je puno bolji od ovog našeg. Njihov jezik je drugačiji, čudesan, a naš je običan, često grub, priprost i siromašan. Oni koji pišu poeziju ljepši su od ostatka svijeta koji se bakće s prozom.

Poet(a)esa će bez kompleksa reći: "Gle, cvijet!" ili "Gle, konji na pojilu!" i zapljeskati rukama od iskrena ushita ili ganuća.

Romanopisa(c)čica najčešće neće ni opaziti te prizore ili čak i ako ugleda cvijet reći će nešto kao: "Nice try, cvijete."

I ne čini to iz nekakve zlobe. Romanopisac je po svojoj prirodi tjeskoban. A kako i ne bi bio. Roman je čudovište s kojim se valja boriti, ponekad i godinama. Teške su to bitke i zato većina romanopisaca izgleda izmoždeno i ima tamne podočnjake. I srču te kave i pivo.

Pjesmu možeš napisati i običnom olovkom na poleđini računa ili kakvom god komadiću papira za par minuta i svi će reći kako je to baš dobra pjesma – jer je fakat dobra. Roman moraš pisati mjesecima, godinama i kad ga napišeš ljudi se teško nakane pročitati ga jer je predugo, brate, a i kad pročitaju vrlo često će reći – hmmmdaaa, ne znam, ima uistinu dobrih dijelova, Damjane, ali cjelina mi nekak, ne znam…

Na pjesmu ne možeš biti ljut. Jednostavno ne možeš. To je pjesma! Roman te vrlo lako može iznervirati čak i kad ga uopće ne pročitaš.

Došli smo do još mnogih otkrića u ovom istraživanju, a prostora je premalo. Stoga ćemo napisati cijelu knjigu temeljenu na terenskom radu naših volontera.

Zaključak je: poezija ne da nije mrtva – po svemu sudeći živjet će vječno. Kao Hajduk, ako ne i duže.

Uvijek smo se pitali zašto se pjesnikinje i pjesnici koje susrećemo u Booksi zadovoljno smješkaju kao da znaju nešto što mi ne znamo, a prozni radnici uglavnom šute sa strane i gledaju negdje u daljinu kao da čekaju trajekt za Ugljan, a ovoga nema pa nema. Sad znamo zašto je tomu tako.

http://www.booksa.hr/vijesti/sve/izvjestaj-o-stanju-poezije

Olja Savičević Ivančević: PJEVAČ U NOĆI

Jednog dana pitat će tebe moju dragu mamu jesam li bolesna. Oprosti, je li tvoja mala nešto bolesna. Bit će to prva kritika mojih pjesama. Zašto bi dijete pisalo ako je zdravo. Pa ima tolikih stvari za konzumirati, optrčati. Sve su to zdrave stvari za mlade. Ali ti ćeš im, mama, reći, jer ćeš me voljeti i kad me ne razumiješ, da pišem i čitam i na svježem zraku i da mi gledanje u slova razvija oštrinu vida, da vidim pod kožu, da su mi prsti od pisanja već ogromni za moju dob i da zapravo ne provodim puno vremena zapisujući, više zapažajući što ti često otežava razgovor sa mnom. Naši znanci, kad nas ne bude da ih čujemo, međusobno će zaključiti: Iz čega će onoliko biće proizvesti novu stvarnost, novi jezik, gdje su joj sirovine, alat – koje pretjerivanje, dijete će im poludjeti prije dvadeset i neke. Ali naravno da neću. Ja ću tvrdo srasti uz sve što dodirnem, bit će me teško porušiti ako se ne radi o ljubavi.

U školi Zdenko brzo ogladni. I znate li što tada jede? Slova iz bilježnice. Slovo C mu je nalik na debeljuškasti roščić, tek izvađen iz pećnice. Slovo B podsjeća ga na svježi, meki perec, a od slovaO uvijek misli da je slatki uštipak. Ili pokladnica, jedna od onih kakve se pripremaju za maškare. Mljac, mljac! Kako su slova slasna, kako Zdenka mame da ih kuša!

Željka Horvat – Vukelja, ZDENKO SLOVOJED

Tristan Tzara: Manifest o slaboj i o gorkoj ljubavi (Pariz, 1920.)

VIII

DA NAPIŠETE DADAISTIČKU PJESMU

Uzmite novine,

Uzmite škare

Odaberite u novinama članak koji je dugačak koliko

je dugačka vaša pjesma koju želite napisati.

Izrežite članak.

Potom pažljivo izrežite svaku pojedinu riječ članka

i sve riječi stavite u vrećicu.

Nježno protresite.

Izvlačite riječ za riječju, raspoređujući ih redom kako ih izvlačite.

Pažljivo ih prepišite.

Pjesma će biti nalik na vas.

I tako ste postali pisac neizmjerno originalan i obdaren očaravajućim

senzibilitetom, premda, naravno, nerazumljivim za prost svijet.

Tristan Tzara: Manifest o slaboj i o gorkoj ljubavi VIII DA NAPIŠETE DADAISTIČKU PJESMU

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. AU dvorani kobnoj, u idili cvijeća, BNa visokom odru, u agoniji svijeća, BGotov da ti predam život kao žrtvu. A

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao CU dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, DSumnjajući da su tamne oči jasne DOdakle mi nekad bolji život sjao. C

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, ESve što očajanjem htjedoh da oživim FU slijepoj stravi i u strasti muke, E

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. FSamo kosa tvoja još je bila živa, GPa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. G

ABBA CDDC EFE FGG

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, AO, taj puk što dnevno veći slijepac biva, BO, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, APa ta svakidašnja glupa perspektiva! B

Čemu iskren razum koji zdravo sudi, AČemu polet duše i srce koje sniva, BČemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, AUsred kukavica čemu krepost diva? B

Među narodima mi Hrvati sada CJesmo zadnji, robovi bez vlasti, DOsuđeni pasti i propasti bez časti. D

Domovino moja, tvoje sunce pada, CNi umrijeti za te Hrvat snage nema, EDok nam stranac, majko, tihu propast sprema. E

ABBA ABBA CDC DEE

Na vješalima. Suha kao prut. ANa uzničkome zidu. Zidu srama. BPod njome crna zločinačka jama, BUbijstva mjesto, tamno kao blud. C

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, AJer takvo lice ima moja mama, BA slične oči neka krasna dama: BNa lijepo mjesto zaveo me put! A

I mjesto nje u kobnu rupu skočih DI krvavim si njenim znojem smočih DMoj drski obraz kao suzama. E

Jer Hrvatsku mi moju objesiše, FKo lopova, dok njeno ime briše, FZa volju ne znam kome, žbir u uzama! E

ABBC ABBA DDE FFE

Da je Matoš kojim slučajem znao pisati ovako,

Da ga je netko samo uputio,

Napisao bi

1991. – 2012.

Jebem vam mater ratno profitersku

Na zidu srama, pod svima nama zločinačka jama,

Takve crne oči ima Moja mama,

Serem vam se na vašu na srcu desnicu,

Austrijskim bankama orijentiranu ljevicu,

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut

Na lijepo mjesto zaveo me put,

Jebalo vas domoljublje s lažnim suzama,

Stoko bahata u bankarskim uzama.

Jer sram me priznati svoga roda ime,

Pred vama priključenim na sažgalo državno vime.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, za volju Zna se kome,

Pa vas lijepo molim, prema tome,

Ostavite više te suhe kosti,

Za Hrvata pravog,

Koji već desetljećima posti.

I još se, za kraj, popišam na nadzorne odbore.

Ali, Matoš je znao bolje.

Milorad Stojević, soneti iz ciklusa Ondina bez magistrala

ponavljanje, stupnjevanje, metafora

Lirski subjekt

I sâm pišući pjesme, rado sam posezao za fotografijama, onim koje su pjesmi davale neka bitna određenja. Istrgnute i necjelovite pojavljivale su se kao bitna uporišta, rekli bi kritičari, lirskoga subjekta, ili kad zapadnete u situaciju koja je već daleko od početnoga zvuka, namisli, rekli bi nešto stariji pjesnici. Ili, iskreno, kad ste se borili da kako-tako spasite početnu propulziju pjesme, kad je potrebno od bilo čega krenuti da bi se dosegao u jednom trenutku pomišljeni/osjetilni/žuđeni pjesnički, radni, pisani, jedini svijet.

Prva rečenica

Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía sjetit će se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led.

Davor Ivankovac

U njivama viđenim iz vlaka kiša pada bez ikoga.

Bez svjedoka kiša kao da i ne pada,

ne pada noć, magla se ne prostire, samo

mokre tračnice i stupovi, bandere

i betonska postolja, sve mokro, sve samo,

sve ne postoji.

U brzom promicanju, krajolik je površina Venere,

stran i nedostupan, tuđinski život

u udaljenim kvadratima svjetlosti.

Ondje ne zalazimo sjećanjem, rukom ili željom,

dok se polako pale i nestaju u tami,

nestajemo i mi, nastajemo, jurimo i

jureći kroz ništa

sporije starimo.

U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina.

Na jednoj kapiji pisalo je MED

i odmah smo znali: ova je zemlja

obećana drugima.

Pisanje je umjetnost, tiskanje knjiga je biznis.

Mogućnosti objavljivanja poezije u časopisima (Vijenac, Quorum, Tema, Književna revija, Književnost uživo itd.).

Društvene mreže Facebook (profil/grupa/stranica), Twitter itd.

Blogovi Blog.hr, Blogspot, , Tumblr, WordPress, Medium itd.

Osobne stranice CARnet, Weebly itd.

Alati za objavljivanje elektroničkih knjiga: Smashwords, Issu, Pressbooks itd.

Objavljivanje radova nastalih u sklopu radionice na zajedničkom blogu http://slobodnistih.tumblr.com/