pojmovi stilistika

8/13/2019 Pojmovi stilistika

1/15

RJENIK KNJIEVNOG NAZIVLJA (SOLAR)

AlegorijaPjesnika figura u kojoj se ono to je izravno reeno odnosi na neto drugo, uz pretpostavkuda se znaenje neke pjesnike slike ili prie moe objasniti pojmovima ivotinje kao tipovi ljudi i sl. Cesari: Na novu plovidbu odnosi se na ljudsku sudbinu

Anagramije ili reeni!a koja se dobiva promjenom reda slova u nekoj rijei ili reeni!e. "edino je

pravilo da sva slova moraju biti zastupljena u novostvorenom sklopu. #esto se koristi za pseudonime. Poseban vid anagrama je palindrom. $ %jegoevoj se zbir!i Cezar naziva aze!, %apoleon %oelopan i sl.

AnakolutPodvrsta elipse koji oznaava neki nesklad u gradnji sloene reeni!e. &psolutni nominativ i pretvaranje udaljene zavisne reeni!e u glavnu, dva su najea oblika anakoluta.' O ardae, ognjem sagorio! / Vee si mi mladoj dodijao, / etajui sama po ardaku(narodna pjesma)

Antite aPjesnika figura, prema nekim teoretiarima podvrsta poredbe, koja se temelji nasuprotstavljanju dviju ili vie rijei, pojmova ili predodbi posve suprotna ili barem jasnorazliita znaenja.' moe biti i izreka: *vi ljudi ive da jedu, a ja jedem da ivim. (*okrat)' svojevrsno pojaavanje izraza: uti utuju, !rveni putuju

' poslovi!a:Sit gladnu ne vjeruje ' !la"en!ka antite a: pitanje, odri!anje, odgovor (#a!anagini$a)

A%o!tro&aPjesnika ili govornika figura obraanja ili nagovora nekom pojmu, stvari ili pojavi kao da jeosoba, ili nekom mrtvom ovjeku kao da je iv' O lijepa, o draga, o slatka slobodo / Dar, u kom sva blaga vinji nam je og do+ ( unduli:-ubravka)

A!in'etonPjesnika figura srodna elipsi, koja nastaje nizanjem rijei ili izraza, a da se oni ne povezuju

na uobiajen, gramatiki utvr en nain' opovi, bombe, d"amije, torpedi / sistemi su#i, kumiri od mjed i (&. . /ato: /ora)

itat-oslovno ili u posve odre enom smislu navedeni dio teksta iz nekog knjievnog, publi!istikog ili znanstvenog djela. %avodi se otprilike kao izravni primjer za potvrdu,osporavanje ili analizu u znanstvenim radovima

rni umor Posebna vrsta 0umora u kojem se povezuju i uzajamno prepleu svi elementi komike snaelno traginom, pesimistinom slikom svijeta i o!jenom ivota. *rodan je tzv. gorkojironiji i sarkazmu' 1alade Petri!e 2erempu0a /. 2rlee

3


2/15

itanje Pro!es razumijevanja napisanog teksta. 4ek se tim pro!esom uspostavlja znaenje knjievnogdjela to otprilike odgovara interpreta!iji. #itanje je nain na koji se u svijesti oblikujeumjetniko djelo. *trukturalizam i semiotika razra uju komunika!ijsku s0emu autor'djelo'itatelj i itanje je s0vaeno kao pro!es dekodiranja, pri emu se itatelj kao re!ipijent ne

mora uvijek oslanjati na iste sustave kodova kao i autor, emitent, pa se pro!es itanja mora podvrgnuti posebnoj analizi kako bi se utvrdilo kako i zato moe doi do razumijevanja ilinerazumijevanja, te kako i zato se itatelj moe osloniti na kodove nepoznate autoru, pa djelomoe razumjeti i na drugaiji nain. 4eorije re!ep!ije radikaliziraju stajalite prema kojemu seznaenje djela ostvaruje tek u itanju, pa dre da tek analiza itanja i itatelja mora biti usreditu zanimanja znanosti o knjievnosti. 5bog toga 6ans obert "auss uvodi pojam70orizont oekivanja8 koji se u biti odnosi na povijesne okvire unutar koji0 se jedino moe proitati neki tekst kao knjievno djelo.

itatelj9naj tko razumijevajui ita napisani tekst. $ sreditu je zanimanja teorije re!ep!ije iamerike kole 7kritike itateljeve reak!ije8. #itatelj se kao predmet analize zamilja jedinokao tip itatelja, a razvrstavanje se onda obavlja najee prema obrazovanju, drutvenimslojevima, klasama, staleima i sl. %aivni itatelj je onaj koji knjievni tekst ita kao izvjeei prema tome uzima da knjievnost jednostavno opisuje zbilju koji knjievnost i ne ita kaoumjetniku knjievnosti. Pravi itatelj je onaj tko pri0vaa i razumije konven!ije knjievnosti pa se zbog toga i moe uivjeti u knjievno djelo i doivjeti ga iskljuivo i jedino kaoknjievnost. olfgang ;ser pokuava uvesti i tip impli!itnog itatelja, onoga kojeg djelo pretpostavlja, te idealnog itatelja, onoga koji ima uvjete za potpuno razumijevanje. Pojmom0orizonta oekivanja itatelja, pojam itatelja pokuava se odrediti okvirima njegova vremenai ogradama koje mu ono namee, ali koje on u odre enim posebnim okolnostima moe i prekoraiti, da bi barem u nekoj mjeri razumio novinu i originalnost.

*eik!a9ne jezine osobine koje se odnose izravno na osobne, vremenske ili mjesne karakteristikesitua!ije u kojoj se zbiva neki iskaz. -eikti!i su rijei koje nemaju odre eno samostalnoznaenje nego ga dobivaju jedino u stvarnom kontekstu, npr. 7ja8, 7ti8, 7ovdje8, 7sada8.

*enota$ija %aziv je preuzet iz semiotike i oznauje strogo utvr eno znaenje neke jezine jedini!e.Pretpostavlja da postoji izravni i jednoznani odnos izme u naziva i pojma, odnosno zbiljskog predmeta koji je oznaen: rije pas re!imo, znai domau ivotinju. *uprotstavljen je pojmu

konota!ije, koji se odnosi na dodatna znaenja: pas moe znaiti vjernost, podlonostgospodaru.

*ijalog azgovor me u likovima u dramskim i pripovjednim knjievnim djelima, ponekad u

posebnom obliku i u lirskoj poeziji. %aglaava suprotnosti najee izme u dvaju likova,odnosno nji0ovi0 karakterni0 ili etiki0 osobina, nji0ovi0 osjeaja ili misaoni0 stavova.


3/15

i raspoloenja, uz naglaena odre ena suprotstavljanja. >ilozofski dijalog bitno odre uje stalnidijalog izme u antike i biblijske tradi!ije.

*ijege a %aziv za pripovijedanje odnosno razlaganje, u staroj retori!i dio govora koji dolazi nakon

uvoda i u kojem se iznosi injenini pregled predmeta o kojem se govori. Platon dijegezusuprotstavlja mimezi. *trukturalizam dri da tzv. dijegetiki univerzum, to e rei svijetoblikovan pripovijedanjem ini temeljni nain oblikovanja knjievnoga djela.

*i!kur /nogoznaan naziv kojim se u lingvisti!i najee oznauje jezina !jelina vea od reeni!e,a u svagdanjoj jezinoj uporabi govor neodre ene duine u raspravi. 5naajan /i!0el>ou!ault. $ neto drugaijem smislu pojam diskurza preuzela je naratologija, koja ga rabi uznaenju svojevrsne obrade prie, to e rei da ga s0vaa kao neki aspekt s kojega se pria uknjievnom razumijeva kao nain na koji je autor elio uobliiti sve pripovjedne dijelove uskladu s porukom koju eli odaslati itateljima.

Eli%!aPjesnika figura koja nastaje izostavljanjem pojedini0 rijei iz reenine !jeline tako da sesmisao ipak moe razabrati. Pripada skupini figura konstruk!ije, odnosno sintaktiki0 figura. %jome se u knjievnosti postie zgusnutost i snaga u izraavanju neki0 jaki0 osjeaja ilimisaoni0 stavova' Svera$orni e ritam po uli%i da ori& / 'ori! 'ori! (2rlea: Plameni vjetar)

E%i o'a %aziv u te0ni!i osobito epske poezije, ali i romana, vee tematski zaokruene !jeline koja seizdvaja iz tijeka !jelokupne opisane radnje vlastitim poetkom, sredinom i krajem. $zdigresije i ponavljanja najee je sredstvo usporavanja radnje, ali ima i veliku vanost ukompozi!iji jer se neka opsena djela mogu uobliiti zapravo jedino kao niz epizoda, toza0tijeva i posebne postupke nji0ova me usobnog povezivanja i uskla ivanja s !jelinom.

+igura %aziv stilskog postupka, preuzet iz stare retorike, kojim se postie prijelaz iz obinoga govorau kultiviran, lijep, ukraen, retoriki i knjievni govor. #esto se zamjenjuje nazivom osnovnostilsko sredstvo, stilska figura, pjesnika ili retorika figura. %jima se postizalo bitno svojstvodobroga, umjetnikoga govora. *0vaena su kao uobiajena i stalna i po sebi vrijedna sredstvaizraza, a sastojala su se od zamjene uobiajeni0 rijei ili reeni!a novim i drugaijima,

odnosno prijenosa znaenja jedne ili vie rijei na druge. azlikovalo se pri tome trope kojinastaju uporabom nove rijei, odnosno prijenosa znaenja s jedne rijei na drugu, i figura uuem smislu koje nastaju uporabom reenini0 ili ak vei0 jezini0 !jelina.' &igure 'ik$ije glasovne ili zvune figure: asonan!ija, alitera!ija, onomatopeja, anafora,epifora, simploka i anadiploza' &igure rije,i ili tro%i metafora, metonimija, personifika!ija, sinegdo0a, eufemizam, epitet,alegorija, simbol' &igure kon!truk$ije ili !intakti,ke &igure inverzija, retoriko pitanje, elipsa, asindeton, polisindeton' &igure mi!li poredba, antiteza, 0iperbola, litota, grada!ija, ironija, paradoks i oksimoron

?


4/15

Go"or /anifesta!ija ljudske sposobnosti sluenja jezikom. $ strukturalnoj lingvisti!i govor (parole)odre en je kao pojedinani komunika!ijski in, koji se ostvaruje na temelju jezika (langue)kao sustava koji omoguuje komunika!iju. $ staroj retori!i govor je znaio posebno

oblikovan jezini iskaz, u pravilu unaprijed napisan i predvi en za usmeno kazivanje, kojimse u javnim nastupima govornik obraao publi!i. 4ako se govor u retori!i dijeli na tri dijela:uvod, izlaganje i zakljuak, od koji0 se opet svaki dijelio na ue dijelove, pa se osobitoizlaganje dijelilo na pripovijedanje i opis teme, dokazivanje vlastiti0 teza i pobijanjeeventualni0 argumenata protivnika.

Gra'a$ija>igura koja nastaje takvim izborom rijei, slika ili misli kojim se postie postupno pojaavanje ili slabljenje poetne predodbe ili misli. -vije podvrste grada!ije: klimaks iantiklimaks. 5bog dojma pojaavanja ili pak ublaavanja, grada!ija je srodna 0iperboli i litoti.$ suvremenom pjesnitvu uglavnom tei da odgovarajui dojam postigne nizanjem istupnjevanjem neuobiajeni0 slika ili pojmova, koji upravo zbog tog stupnjevanja dobivaju posebna znaenja.' Na(ite me, / ve"ite me, / spalite moje sjeanje, / $akopajte moje sun%e)))(


5/15

Igra rije,ima %aziv razliiti0 postupaka u kojima se koristi mogunost odvajanja oznaitelja od oznaenogaime se dobivaju posebna, obino neoekivana znaenja i postiu osobiti, najee kominidojmovi. %eki teoretiari tako oznaavaju skupinu figura u koju bi ulazile preteito figuredik!ije (alitera!ija, onomatopeja, anafora, epifora, anadiploza), ali najee se pretpostavlja da

tako valja nazvati postupke koji se rabe u poigravanju rijeima razliitima od oni0 na kojimase temelje tradi!ionalne pjesnike figure, jer je nji0ova bitna namjera osporiti uobiajenufunk!iju jezika. ;gre rijeima mogu nastati na temelju istog ili slinog zvuanja, razliitogznaenja isti0 rijei, rastavljanja rijei u kojim dijelovi dobivaju samostalno znaenje (tele,vizija), neobinog povezivanja razliiti0 dimenzija znaenja. %ajee se rabe kao vanostilsko sredstvo u vi!evima, anegdotama, 0umoreskama i svim vrstama 0umoristikeknjievnosti.

Inter%reta$ija $ najirem smislu postupak kojim se objanjava i utvr uje znaenje knjievnog djela. $novije se vrijeme rabi i kao oznaka metode gdje se razlikuje od analize jer za0tijeva osimrazlaganja i tumaenje !jelokupnog smisla djela, ali i od kritike o!jene jer osim vrijednosnogsuda za0tijeva i obrazlaganje. $ anti!i odgovara alegorezi, u srednjem vijeku oslanja se na biblijsku egzegezu, a u romantizmu s0vaa se kao takvo umijee tumaenja koje moeobrazloiti estetske sudove. ;manentna interpreta!ija oslanja se na iskustva filozofske0ermeneutike. %jezina je temeljna zamisao usredotoenost iskljuivo na ona znaenja koja seu samom tekstu djela mogu opravdati, a pretpostavlja se intui!ija, odnosno umjetnikidoivljaj, kojega tumaenja ona utvr uje i opravdava jer dokazuje jedinstvo i sklad svi0elemenata konkretnog umjetnikog djela. 2njievno djelo odre uje kao jezinu umjetninukoja prenosi znaenja i poruke koje se nikako drugaije ne bi mogle prenijeti. %ajvie jeuspje0a imala u tumaenju lirski0 pjesma i krai0 knjievni0 djela. %jome su se bavili Bmilstaiger, Bri0 &uerba!0 i olfgang 2a ser.

In"er ija>igura okretanja uobiajenog redoslijeda rijei ili dijelova reeni!e. $ irem se smislu rabi zasvaku promjenu gramatiki najpravilnijega reda rijei ili reenini0 dijelova. lavno joj jesvojstvo naglaavanje onoga to u normalnom poretku ne bi bilo naglaeno. $ liri!i se estorabi kao izraz unutarnjeg uzbu enja i napetosti.' Ni$ $apadno nebo / i i$ rasprsnuti# ipaka u vrtu / krv se %ijedi (&. 1. Dimi: orenje)

Ironija>igura odre ena izraavanjem preko suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga to se

izravno kae. 9miljeno je sredstvo poruge pa se uvelike koristi u svim vrstama 0umora, posebno u satiri. -ok je 0umor uglavnom vedar i dobroudan, ironija je kritina i sklonaobes!jenjivanju onoga na to se odnosi. $ anti!i sokratova ironija oznaavala je postavljanje pitanja na koja *okrat toboe ne zna odgovor i zauzima navodno podre en poloaj premaonome koga ispituje. omantiarska ironija oslanjala se na uenje o geniju, koji zbogstvaralake moi koju posjeduje ima pravo zauzeti ironian stav prema !jelini svijeta i ivota, pse postupak rabio i u smislu naruavanja umjetnike iluzije, to je znailo da pisa! odjednomrazotkriva kao je ono to opisuje samo proizvod njegove mate i nema nikakvog odnosa prema zbilji. Postmodernizam je sklon tezi kako je sva knjievnost ironijska jer, okrenutasama prema sebi, nema i ne moe imati oslon!a u neemu to bi je izvan nje same potvr ivalo.

E


6/15

Je ikFjudska sposobnost komunika!ije sustavom artikulirani0 glasova. $ znanosti o knjievnosti pojam jezika oznaava kao sustav dogovoreni0 znakova i naina nji0ova povezivanja, a onomoguuje govor kao pojedinano ostvarenje (pojam iz strukturalne lingvistike). %ovije

teorije dre da jezik odgovara kodu u teoriji informa!ije, pa se jezina komunika!ija moezbivati samo zato to poznajemo taj kod i na temelju njega se moemo sporazumijevati.

Karakteri a$ija $ najirem smislu svi elementi kojima se postie uoavanje i prepoznatljivost lika uknjievnom djelu, od izbora njegova imena, preko onoga to on sam eventualno kae o sebi,onoga to drugi o njemu govore, pa do onoga to on ini i kako djeluje. &naliza nainakarakteriza!ije moe biti od posebne vanosti u odre enim knjievnim vrstama, npr. uromanu u kojima se mogu lako razabrati te0niki postup!i kojima se ona postie (izravniunutarnji monolog, dijalozi...)

Kata re a %aziv koji je u staroj retori!i prvobitno oznaava pretjeranu, pa tako i lou uporabu rijei,odnosno zamjenu znaenja na nain koji se ne moe opravdati. -ekonstruk!ija je proglaavasamim temeljem jezika, drei da se jezini znak uvijek uspostavlja samo u odsutnostiodre enog oznaenog.

Knji.e"no!t9sobita jezina djelatnost i njezini rezultati, prema jo uobiajenim odre enjima umjetnostikoja se ostvaruje u jeziku. $jedinjuje autore, djela i itatelje. etorika i poetika od antike dokraja 3G. st. s0vaaju knjievnost kao zanatsko umijee. 4ek je od romantizma prevladalonovo s0vaanje umjetnosti, koju je 2antova estetika oznaila kao stvaralaku djelatnostgenija, prepoznatljivu sudovima ukusa. %eke teorije odre uju knjievnost kao iskljuivo jezinu djelatnost.

K/'*ustav pravila ili konven!ija koje odre uju znaenje pojedini0 znakova i nji0oveodgovarajue kombina!ije. 4emeljni je pojam teorije informa!ije jer objanjava kako jemogue razumijevanje: ono to zovemo porukom moe se razumjeti samo na temelju poznavanja osnovi!e, koda. 2omunika!ijski model: poiljatelj, emitent, zamiljenu porukunajprije enkodira, tj. oblikuje u rijei i nji0ove kombina!ije, da bi je preko kanala primatelj,re!ipijent, mogao dekodirati, tj. razumjeti na temelju poznavanja jezika i knjievni0

konven!ija.Kom%o i$ija4radi!ionalni naziv naina na koji je neko knjievno djelo, ili bilo koji sastavak, sloeno odneki0 prepoznatljivi0 dijelova prema nekom rasporedu. 4ako e u poeziji vanu ulogu imatiraspored pojedini0 sti0ova, nji0ovo okupljanje u strofe i eventualne vee !jeline kao pjevanja,a u prozi se lako razabiru grafiki oznaeni odlom!i, dijelovi, poglavlja i glave. Postojiunutarnja i vanjska kompozi!ija, to e rei da posve formalna raspodjela ne mora odgovaratizamisli o !jelini djela, pa se poglavlja mogu prekidati na mjestima kada se upravo oekujenastavak, sti0ovi kidaju reenine !jeline... 5ato je formalizam uveo razliku izme u fabule isiea, kao i pojam motiva!ije.

H


7/15

Konota$ija-odatno, prema nekim naelima izvedeno znaenje neke rijei ili izraza. *uprotstavlja sedenota!iji kao strogo odredivom znaenju koje ne podlijee moguim primislima inejasnoama. %a konota!iji se zasnivaju figure i gotovo sva stilska sredstva, pa je moraju

uzeti u obzir svi modeli knjievne komunika!ije.Kontek!t$ najirem smislu govorna ili misaona !jelina unutar koje neka rije, reeni!a ili iri iskazdobiva odre enije znaenje. Prije se rabio u smislu itateljevi0 pretpostavki i oekivanja, adanas se razvijaju mogunosti rekonstruk!ije konteksta kao svojevrsne podloge svakomrazumijevanju.

Lik$ knjievnom je djelo to oblikovana osoba ili bie s prepoznatljivim ljudskim ili nadljudskimosobinama. $ slinom se smislu rabi i naziv karakter iako se to onda odnosi na psi0ikeosobine. abi se i naziv tip kada se misli na neke osobine koje su zajednike mnogimlikovima u razliitim knjievnim djelima (junak, spletkar...). %eke formalno odre enetipologije dijele likove najee na statike i dinamike, tj. one koji tijekom pripovijedanja nedoivljavaju nikakve bitne promjene i one koji se mijenjaju, kao i na tzv. junake ili protagoniste, koji imaju glavnu ulogu i pokretai su radnje, te tzv. epizodiste, koji su u!jelokupnom razvoju od sporedne vanosti. Prije se raspravljalo o likovima iskljuivo kao o prikazanim pojedin!ima ili tipovima ljudi. &li tako se zapostavlja injeni!a da je lik prisutaniskljuivo u knjievnom djelu i da, prema tome, proizlazi samo iz nain na koji je oblikovananeka jezina tvorevina. 5bog toga suvremena teorija knjievnosti bitnu pozornost u analizilika premjeta na problem karakteriza!ije.

Litota>igura suprotna 0iperboli. 9na umanjuje, odnosno ublaava, jer pravi izraz zamjenjujeslabijim, naelno negativnim i suprotnim. $ pjesnitvu esto naglaava poseban smisao.' it e redovno sutra, kao juer to nije bilo sveto ($jevi: Pogledi u praskozorje)

0eta&ora 9dre uje prijenos znaenja jedne rijei na drugu. 1itna joj je osobitost zamjena znaenjazasnovana na konota!iji. $ staroj je retori!i odre ena kao skraena poredba. Podvrstemetafore su metonimija i sinegdo0a. /etafora se povezuje s pojmom paradigme, to znaikako prenoenje znaenja ovisi o zamjeni rijei i pojmova na temelju usvojenog poznavanja

slini0 naziva' *$ rasprsnuti# ipaka u vrtu / krv se %ijedi (Dimi: orenje) umjesto sok koji je !rven kaokrv

0etaje ik"ezik koji slui za prouavanje i opisivanje drugoga jezika. %astao na temelju razlikovanjaizme u predmetnog jezika (prirodnog, objektnog jezika) te jezika kojim se opisuje predmetni jezik. $ znanosti o knjievnosti to je onaj jezik kojim se moe opisati knjievni jezik.

asprave o metajeziku zapoinje formalizam s namjerom da jezik kojim se opisuje i analiziraknjievnost to je mogue vie udalji od jezika same knjievnosti, jer je jezik knjievnostiuglavnom konotativan, to moe dovesti do toga da se u prouavanju knjievnosti razvije vie

knjievnost o knjievnosti nego prava znanost o knjievnosti

I


8/15

0etonimija>igura rijei, prema tradi!ionalnim s0vaanjima podvrsta metafore kojom se znaenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima, za razliku od prave metafore kada bi se radilo o slinostima.Prenoenje se znaenja zbiva prema naelu susljednosti. "akobson dri da je poezija sklonametafori!i, a proza metonimiji, romantizam metafori, realizam metonimiji.

' u je sve trulo i sve trulim biva& / i podne na brdu i mudrost i kavane (2rlea: Pjesma omrtvoj ljubavi)

0ime a4emeljno odre enje knjievnosti i svekolike umjetnosti, utemeljeno na odnosu prema zbilji.Pojam je uao za0valjujui &ristotelu i Platonu u estetiku i poetiku. Platon: mimeza je slikaslike, a &ristotel je mimezu poimao kao oponaanje djelatnosti koja je visoko !ijenjena jerukljuuje i pojam poesis, to se danas uglavnom tumai u smislu umjetnikog stvaranja kojeoponaajui oplemenjuje prirodu. $ romantizmu je naelo oponaanja zbilje zamijenilos0vaanje umjetnosti kao stvaralatva, a svojevrsna se obnova takvog stvaralatva doga a umodernizmu.

0onolog$ te0ni!i drame govor to ga gluma! upuuje publi!i razgovarajui sam sa sobom ili joj seizravno obraajui. -ramski je monolog vaan dio dramskoga teksta jer najee prekidanaelno dijaloki tok djela i time osigurava odre eni ritam i raznolikost. 5nai ili razgovorglum!a sama sa sobom ili njegovo obraanje publi!i koje tako er ima elemente dijaloga. $lirskom se monologu izraavaju uglavnom osjeaji pobu eni radnjom. $ modernizmu se javlja unutarnji monolog koji prati tzv. struju svijesti, a moe biti izravni koji ne potujenikakva, ak ni gramatika ili pravopisna pravila, i neizravni gdje su pravila prisutna u manjojmjeri.

0oti" %ajmanja sastavna jedini!a knjievnoga djela s odredivim samostalnim znaenjem. %ajeega povezuju s temom. /otiv se moe odre ivati i prema i izvan samoga djela, nekomtipinom ljudskom situa!ijom koja je u knjievnome djelu prikazana. $ staroj se retori!imotiv povezuje s toposom, opim mjestom, tzv. zajednikim motivom koji se moe prepoznati u mnogim knjievnim djelima, osobito u usmenoj knjievnosti (npr. motivarobnog tapa). Postoje i lutajui motivi, gdje je pozornost posveena injeni!i da se nekimotivi mogu pratiti u irokim dijakronijskim i sinkronijskim rasponima. Pratei je motivslian leitmotivu, a oznauje niz postupaka u karakteriza!iji likova (npr. kada se pojaviodre eni lik s kojim je povezano ubojstvo). *uvremeni teoretiari dijele motive na dinamine

i statine, tj. one koji pokreu radnju i koji ju ne pokreu.O,u1enje %aziv u ruskome formalizmu bitne osobine knjievnoga postupka kojim itatelj bivaiznena en i upuen na one osobine jezika koje u obinom govoru ne primjeuje. abi se estoi naziv 7zaudnost8.

Ok!imoronPjesnika figura, podvrsta antiteze, odnosno paradoksa, u kojoj se spajanjem protuslovni0 pojmova stvara nov paradoksalni pojam ili predodba.' mirna ludost

' naslov romana


9/15

Onomato%eja>igura u kojoj se glasovima oponaaju odre eni zvu!i iz prirode, ivotinjsko glasanje ili nekizvu!i koji nas podsjeaju na odre eni predmet. Pjesnitvo ostvaruje onomatopejukombina!ijom rijei te ponavljanjem, odnosno takvim poretkom i sustavom vie rijei koji

daje uinak odre eni0 iz prirode poznati0 zvukova' O monotona naa $vona bona (/ato: 2od kue)

O%kora,enjePostupak u versifika!iji kada se sintaktiko'semantika !jelina razbija sti0om, odnosno kadase nekoliko rijei iste reeni!e prenosi u drugi sti0.' +ud si $alutalo, dijete to e na mramornoj ploi / -amuno tvoje koljeno .emu an(eli slijeu... (2ranjevi: 2rist djetetu u !rkvi)

O na,itelj 2 O na,eno 4emeljni aspekti lingvistikoga znaka u strukturalnoj lingvisti!i: oznaitelja ini glasovnastruktura, a oznaeno pojam odnosno mentalna slika na koju se ona odnosi. -e *aussure bitnosvojstvo jezinoga znaka odre uje kao odnos izme u glasova i onoga na to upuuju, odnoskoji je naelno dogovoren, a ne ukljuuje imenovanje neki0 ve unaprijed poznati0 predmeta.2njievno se djelo moe analizirati s aspekta oznaitelja ili s aspekta oznaenog.

3ara'igma$ najirem smislu uzorak, primjer prema kojem se treba ravnati ili koji najbolje objanjava pravilo. -va znaenja: prvo je preuzeto iz strukturalne lingvistike, gdje paradigma oznaujeskup jedini!a koje se mogu me usobno zamjenjivati odnosno koje se unutar fraze me usobnoiskljuuju jer je iz poznati0 nam u jeziku samo jedna izabrana. -rugo je znaenje preuzeto izepistemologije prirodni0 znanosti, gdje paradigmu ini skup teorijski0 postavki, pravilaistraivanja i uzoraka mogui0 rjeenja koje neka znanstvena zajedni!a rabi kao temelj i okvirvlastita rada.

3ara'ok!Pjesnika figura u kojoj se izrie neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna opemmiljenju odnosno vjerovanju. /oe upuivati na dublji smisao. $ pjesnitvu je najeesredstvo izazivanja neuobiajeni0 aso!ijativni0 tokova.' * to smo nebu bli"i, sve od neba smo dalji+ (2ranjevi: Bli+ Bli+ Fama azavtaniJ+)

3ara&ra a

$ najirem smislu prepriavanje, slobodna obrada uglavnom fabularnoga teksta, kao i preradba nekog knjievnog djela u predloak koji nastoji sauvati barem naelno temu ikompozi!iju.

3er!oni&ika$ijaPjesnika figura najee s0vaena kao osobita vrsta metafore, u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim pojmovima, ivotinjama ili biljkama pripadaju ljudske osobine.' ivade su me voljele) / Nosile su moj glas / i s njim su sjekle potoke. (Pupai: 4ri moja brata)

K


10/15

3leona am %aziv pogreke u retori!i koja se sastojala od gomilanja rijei istoga znaenja, to je beskorisno ako se odnosi na istu poruku. $ tom se smislu rabi i naziv tautologija. $ pjesnitvugomilanje rijei koje su u obinom govoru istoznane moe izazvati poseban dojam zato todobivaju dodatna znaenja i ne djeluju suvino.

' * biti slab i nemoan, i sam, be$ igdje ikoga, / i umoran i oajan))) ($jevi: *vakidanja jadikovka)

3oenta$ znanosti u knjievnosti rabi se u znaenju naglaenog zavretka !ijelog djela, ili nekoganjegova dijela, koji redovito izaziva bilo dojam konanog saimanja smisla, bilo pakneoekivanog obrata u znaenju. 2arakteristina je kao postupak u djelima didaktine ilisatirine naravi, kada se na kraju eli posebno naglasiti bitna pouka ili kritika otri!a, kao u0umoreskama ili vi!evima, kada se naglim obrtanjem smisla izaziva poseban dojam.

3oli!in'etonPjesnika figura konstruk!ije suprotna asindetonu, koja nastaje nizanjem veznika bezgramatike potrebe. *vodi se na posebno isti!anje pojedini0 rijei, odnosno poseban naingomilanja predodbi to sugerira osobit smisao i moe izazvati posebne dojmove.' * nema ga sutra, ni prekosutra ne, / * vele da bolestan le"i, / * nema ga mjese%, i nema gadva, / * $ima je ve, / * snije"i))) (Cesari: 1alada iz predgra a)

3ore'-aPjesnika figura koja nastaje kada se neto s neim uspore uje, osobito na temelju neki0osobina koje nisu neposredno uoljive. $pozorava se na osobita svojstva stvari, pojava iosoba, pri emu se otkrivaju slinosti i razlike koje iznena uju i uzbu uju itatelja, ili muukazuju na odre eni aspekt promatranja. -anas posebno tee povezivanju razliiti0 sferaivota i zapaanju oni0 slinosti koje kao da upozoravaju na neki dublji smisao uspore eni0 pojava.' 0 tada je plamen li$nuo, / +o da stenje, ko da gine1 / +o satane preko poda / Strugnule su sjene njine))) (


11/15

Re&erent *tvarni ili izmiljeni predmet koji naelno pripada izvanjezinoj zbilji, a na koji se odnosi jezini znak. Pojam je preuzet iz semiotike.

Retori,ko %itanje

Pjesnika figura koja nastaje posebnom uporabom upitni0 reeni!a, takvom u kakvom seupitne reeni!e postavljaju, a esto i niu, jedna za drugom, bez namjere da stvarno oznae pitanje. *lue zapravo kao izjavne reeni!e, naglaavajui upitnim oblikom najee odre enosjeajni stav ili neke pretpostavke novog smisla' ko me poni$io k rije%i, / mene koja sam voda / ko mi je dao udes i$vora i ua / ko mi je rekao smrt, / meni, koja sam beskrajna (2rmpoti: las vode u rije!i)

Retorikaovornitvo i znanstvena grana koja se bavi prouavanjem govornikog umijea. -anas je

ograniena na ue odre enu teoriju usmenoga govora, a u anti!i i srednjemu vijeku sve dokraja 3G. st., znaila je razvijeno i razgranato uenje o govoru i pisanju (stara retorika).*ustavno razmiljanje o govoru poinje od E. st. pr. 2rista u rkoj, a ako temeljni se predmet teorijske obrade uzima govor, a ne jezik kao sustav koji omoguujesporazumijevanje. etorika se najee dijelila na pet dijelova: inventio (skupljanje gra e),dispositio (ralanjivanje govora), elo!utio (izbor i raspored rijei u reeni!ama), a!tio(fizika izvedba govora) i memoria (te0nika pamenja govora). Postoje tri stila: niski, srednji ivisoki stil. %ajvie se bavilo ralanjivanjem sudskoga govora iji su temeljni dijelovieMordium (uvod), tra!tatio (izlaganje) i !on!lusio (zakljuak). 2ao oznaka kultiviranogagovora, retorika se sve vie poela baviti knjievnou.

Rimalasovno podudaranje na kraju sti0ova ili neki0 stalni0 dijelova sti0ova. #esto se rabe i

0rvatski nazivi srok i slik. ima istie zvunost pojedini0 rijei i time svraa pozornost naglasovnu strukturu, ima i semantiku ulogu jer rimovane rijei ne s0vaamo samo onako kakosu prisutne u obinom itanju. Prava ili pravilna rima je ona u kojoj se podudaraju naglaeniglasovi i svi glasovi koji slijede iza naglaeni0 (srama jama). #ista je rima ona u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka (trava glava). %eprava je rima ona u kojoj glasovno podudaranje poinje iza naglaenog sloga (igra0u ' lomlja0u). 1ogata rima je ako se podudaraju i glasovi ispred naglaenoga (bludni!a ludni!a). 4eoretiari esto govore omukim rimama ako se podudara jedan slog (put skut), enskim ako su dva sloga (vrana rana) i djeja ili daktilska rima ako se podudaraju tri sloga (ludni!a sudni!a).' %arne rime: vezuju dva uzastopna sti0a, aa bb

' ukr5tene: dolaze naizmjen!e u sti0ovima, ab ab' o-grljene: abba' nagomilane: kada se jedna rima ponavlja u vie sti0ova, aaaa bbbb' i!%reki'ane: kada nema vrste s0eme, ab!dab!da!d

RitamPravilno izmjenjivanje ili ponavljanje neki0 jedini!a (glasova, naglasaka, pokreta, likova) uodre enim vremenskim ili prostornim razma!ima, najee u smislu postupnog pojaavanjaili slabljenja. ;znimna je vanost ritma u svim sustavima versifika!ije, pri emu je antikametrika drala odluujuom ravnomjernost, dok je u okvirima ak!enatskog sustava postupnonaglaavana srodnost poezije i glazbe, pa su se istraivanja posvetila zvukovnoj organiza!iji

sti0ova i nainima na koje se izmjenama ritmova postiu jedinstva i razlike u zvuku iznaenju.

33


12/15

Sim-ol


13/15

Stilem"edini!a pojaane izraajnosti jezika u stilisti!i. %aziv je stvoren prema analogiji sodgovarajuim nazivima jedini!a na nekoj razini jezine strukture (fonem, morfem) s pretpostavkom da je razina stila odre ena afektivnim vrijednostima (ekspresivnim iimpresivnim).

Stili!ti,ka kritika $ uem smislu tip knjievne kritike koji je stilskom analizom nastojao utvrditi temeljnevrijednosti knjievnog djela. 9snivaem stilistike kritike smatra se Feo *pitzer, koji je razviometodu analize stila koja je eljela pokazati vrijednost stila u izraavanju individualnosti pojedin!a. *tilistiki su kritiari jo i B. &uerba!0, . 2a ser i B. *taiger. &uerba!0 je uglasovitom djelu /imeza razvio irok prikaz povijesnog razvitka !jelokupne europskeknjievnosti na temelju stilski0 analiza i promjena u s0vaanjima odgovarajui0 stilova.2a ser je !ijelu teoriju knjievnosti pokuao izgraditi metodama interpreta!ije zasnovani0 nastilskim analizama, a *taiger je nastojao stilski odrediti temeljne knjievne rodove. -ominirao je 3KEL'i0 i 3KHL'i0 kad ga postupno smjenjuje strukturalizam. 5agrebaka kola stilistikekritike (;. >range, 5. Dkreb, &. >laker, >. #ale, 2. Pranji i dr.) istodobno uvode u 0rvatskuznanost o knjievnosti nova s0vaanja, zalaui se za autonomiju knjievnosti i metode koje uirem smislu odgovaraju stilistikoj kriti!i.

Stili!tikarana lingvistike i teorije knjievnosti koja prouava stil, njegove postupke i uinke u

jezinom izrazu openito, a napose u knjievnosti. $temeljio ju je C. 1all poetkom =L. st.kao posebnu granu lingvistike na koju se kasnije oslanjala stilistika kritika. 4emeljna jezamisao razlika izme u pojmovne i afektivne vrijednosti iskaza, iz koje je izvedeno uenje ostilistikim varijantama kao razliitim mogunostima izraavanja okvirno istog pojmovnogznaenja. &fektivna se vrijednost dijeli na ekspresivnu (nesvjesno obiljeje govornikovaiskaza) i impresivnu vrijednost (svjesna tenja da se djeluje i samim izrazom, a ne tekznaenjem onoga to je izraeno). 1all je zamislio stilistiku kao nasljedni!u stare retorikekoja e se u potpunosti baviti jedino aspektima i kakvoama izraza koji ne pripadaju pojmovnoj razini, koja e opisivati to pripada upravo i jedino ekspresivnim i impresivnimvrijednostima teksta.

Stil!ka &orma$ija %aziv koji je u 0rvatsku znanost o knjievnosti uveo &leksandar >laker, nastojei razdoblja u povijesti knjievnosti odrediti i opisati preteito na razini stilske analize. $ tom smislu moguse neke stilske znaajke, koje prevladavaju u duljim razdobljima, odrediti kao prepoznatljive

!jeline iskljuivo ili preteito na razini izraza, to bi i0 moglo razlikovati od knjievni0 epo0akoje se uglavnom odre uju kompromisom izme u razliitim naelima.

6ek!t$e znaenje ima u teoriji informa!ije i u posebnoj grani lingvistike (7lingvistika teksta8)gdje oznauje svako pravilima regulirano nizanje iNili kombiniranje jedini!a nekog znakovnogsustava. $ strukturalizmu tekst dobiva konano znaenje tek u okviru konteksta.Poststrukturalizam je sklon pojam teksta zamijeniti pojmom diskurza gdje tekst oznaavaapstraktan pojam, dok bi diskurz znaio njegovu realiza!iju.

3?


14/15

6ema$ znanosti o knjievnosti uglavnom se odre uje kao jedinstveno znaenje djela, ono koje povezuje sve razliite dijelove i elemente pojedinoga djela. %ovije teorije s0vaaju temu kaovezu me u motivima kao najmanjim znaenjskim jedini!ama iskljuivo unutar teksta.

%aelna je potekoa kod teme nemo da se jedinstveno znaenje svi0 pojedinog djela, koje bi moralo sauvati i njegovu posebnost, izrazi nekom jedinstvenom sintagmom. Pokualo setemu povezivati s naslovom, ali to nije uvijek dovoljno i pravilno pa se danas tema rabi uirokom i neodre enom smislu knjievne obrade nekog predmeta.

6o%o!9pe mjesto, uestali motiv s tipiziranom obradom u staroj retori!i. abi se i latinski nazivlo!us !ommunis. $ staroj je retori!i razra ena posebna dis!iplina, topika, koja se bavilautvr ivanjem prikladni0 opi0 mjesta, nji0ovom klasifika!ijom i naelima u primjeni nji0ovetipizirane uporabe.


15/15

unio je razliku izme u smisla i znaenja odredivi da se znaenje knjievnog djela moeuglavnom jednoznano odrediti, dok smisao nastaje tek u odnosu prema itatelju kojiznaenje obogauje kulturnim i osobnim mogunostima re!ep!ije. $ poststrukturalistikimteorijama gotovo je ope mjesto neodredivost znaenja.

Znak4emeljni pojam semiotike. $ znanosti o knjievnosti pojam se znaka najee preuzima izstrukturalne lingvistike, u kojoj se lingvistiki znak odre uje kao spoj oznaenog (predodbe)i oznaitelja (glasovne pojavnosti), pri emu se naputa odnos referen!ije, odnosno jezika prema izvanjezinoj zbilji. $ semiozi (C. Pier!e) svaki se znak odnosi prema neemudrugome, pa se zapravo jezik i spoznaja odvijaju u beskonanom nizanju i proizvodnjiznakova. 2njievnost se pri tome moe s0vatiti kao djelatnost koja se na osobit nain slui jezinim znakovima, ali i kao djelatnost koja sama proizvodi znakove. 2njievno se djelomoe s0vatiti i kao jedinstven i poseban znak (emu je sklona 4artuska kola) i kao strukturaniza znakova (emu su skloni fran!uski strukturalisti). 2ako je u semioti!i uobiajenorazvrstavanje znakova, knjievnost se moe s0vatiti i analizirati i kao svojevrsna manipula!ijaznakovima (kakvu provodi npr. politika) jer se npr. konven!ionalni znakovi rabe kao signalikoji neto zbiljsko oznauju i prizivaju djelovanje izazivajui iluziju postojanja nemoguezbilje.

anr$ 0rvatsku znanost o knjievnosti pojam je uao prvotno preko prijevoda s fran!uskoga iengleskoga pa uglavnom ima znaenje knjievne vrste ili roda, odre ujui uglavnomtradi!ijom uspostavljene pojmove kao to su ep, roman i sl. Prouavanjem trivijalneknjievnosti dobio je znaenje odre eno pretpostavkom da se trivijalna knjievnost razlikujeod visoke upravo s0ematiziranim i tipiziranim skupinama knjievni0 djela, nazvani0anrovima, ali je pojam anra pri tome dobio negativne konota!ije. $ novijim pokuajimaklasifika!ije knjievnosti anr se odre uje kao skupina knjievni0 djela neki0 prepoznatljivi0karakteristika, najee u smislu knjievne vrste ili podvrste. 4e se karakteristike mogurazabrati bilo na razini fabule (npr. pustolovni roman), tipini0 likova iNili situa!ija (npr.kriminalistiki roman), bilo na razini uporabe knjievne te0nike (npr. roman struje svijesti).

' alitera!ija, anafora, asonan!a, epitet, sintagma, perifraza, stilistika, teorija re!ep!ije

3E

pojmovi stilistika

Documents