politički sistem sad
DESCRIPTION
Sistem vlasti SADTRANSCRIPT
SISTEM VLASTI U SAD
( ESEJ )
Mentor:
Prof. Sanja Đurđić
Komentor: Student:
Radivoje Jovović Đorđe Veruović 344/11
Novi Sad, Decembar 2011.
Sadržaj
1.0 Uvod.........................................................................................................................1
2.0 Stvaranje SAD..........................................................................................................2
3.0 Ustav SAD...............................................................................................................3
4.0 Federativno uređenje................................................................................................4
5.0 Organizacija vlasti....................................................................................................5
5.1 Kongres SAD...........................................................................................................5
5.2 Predsednik SAD.......................................................................................................7
5.2.1. Položaj i funkcije predsednika.............................................................................8
5.2.2. Odnos predsednika sa zakonodavnim organima..................................................8
6. Vrhovni sud SAD.....................................................................................................10
7. Zaključna razmatranja..............................................................................................11
8. Literatura..................................................................................................................12
1
1.0 Uvod
U ovom radu cu predstaviti republički sistem vlasti u SAD počev od nastanka
SAD do danas, način na koji on funkcioniše, organizaciju vlasti, ulogu Kongresa,
predsednika SAD i Vrhovnog suda, kao i njihove međusobne odnose
Republika je oblik vladavine u kome poglavar države nije lice sa izuzetnim
privilegijama. Zbog toga predsednik republike nije suverena ličnost, a iz toga
proizilazi da je predsednik pravno odgovoran, tj. podleže pravnim propisima ali ne
kao obični građani. On odgovara za svoje političke i druge postupke vlasti, i za svoje
lične postupke. Podleže sudskoj odgovornosti jer na njega može da se primeni pravna
sankcija države. Pored ove pravne odgovornosti, predsednik odgovara moralno,
politički, običajno… Njegov položaj i vlast su određeni običnim zakonima koji
predsedniku dodeljuju javnopravni položaj. ,,Obim vlasti predsednika republike zavisi
od toga da li je u državi izvršena podela vlasti (SAD) ili parlamentarizam’’.1
Predsednik republike je obično inokosan državni organ, pojedinac a ređe kolegijalni
organ. On je za razliku od monarhije izboran, a ne nasledni organ. U slučaju da je
predsednik izabran doživotno ili da je nasledan radi se o mešovitom obliku republike.
Može se birati na dva načina i to: opštim glasanjem i posredno.
Prema pravnom položaju predsednika određuju se dve vrste republike
ograničena i neograničena. Ograničene se dele na republike sa kabinetskom vladom i
predsedničke republike i tu je predsednik obično poglavar države, dok funkciju šefa
države obavlja neki drugi organ samostalno ili zajedno sa predsednikom. U
neograničenoj republici predsednik je šef države i njen poglavar.
1 D. M. Mitrović, Beograd 2011., str. 115.
2
2.0 Stvaranje SAD
Severnoamerički kontinent je otkriven krajem XV veka i tada počinje postepeno
naseljavanje došljacim, pre svega sa britanskog poluostrva koji su počeli obrazovati
svoje kolonije kao delove Britanskog kraljevstva. Tu organizaciju činilo je 13 kolonija
koje su se počele polako osamostaljivati pa kontrola matice nad njima nije mogla
ostati neposredna i efektivna. Oni su prestali da plaćaju poreze vladi u Londonu što je
dovelo do oružane pobine. 1774. godine su se ujedinili i uputili svoje predstavnike u
Filadelfiju u ,, Prvi kontinentali kongres ’’. Zatim je i sledeće godine usledio i drugi
kontinentali kongres na kome je doneta odluka o započinjanju borbe protiv
kolonizatora. Sledeće, 1776. godine, 4. jula doneta je ,, Deklaracija nezavisnosti ’’
kojom su se kolonije proglasile nezavisnim. Drugi kontinetalni kongres je 1777.
godine doneo odluku o obrazovanju konfederacije. Borba za nezavisnost trajala je do
1783. kada je britanija ugovorom iz Versaja bila prinuđena da prizna nezavisnost
svojih kolonija. Narednih godina sve kolonije donose svoje samostalne ustave koji su
kasnije služili kao uzor u izradi Ustava SAD, u kojima je proklamovano da vlast
počiva u narodu i uvedeno je razlikovanje zakonadavnih izvršnih i sudskih vlasti.
Postojao je jedan savezni organ, kongres koga su sačinjavali delegati pojedinih država
a svaka država je imala samo jedan glas. Pošto je postalo očigledno da konfederacija
ne funkcioniše države su 1787. godine donele odluku o sazivanju Ustavotvorne
skupštine.
3
3.0 Ustav SAD
Ustavotvorna skupština koja se sastala u Filadelfiji donela je novi ustav. Tekst
Ustava SAD je usvojen 1787. godine a stupio je na snagu 1789.godine. Ovaj ustav
spada u najkruće ustave jer je procedura promene komplikovana, ali je jedan od
najkraćih ustava. Ima sedam članova, 26 amandmana i 84 odredbe ,, po ustavnom
uređenju SAD su federacija, a u klasifikaciji političkih sistema naziva se
predsedničkim sistemom’’.2 Ovaj ustav je proizvod liberalne misli koju je opisao
Tomas Džeferson rečima ,, Najbolja je ona vlada koja najmanje vlada’’.
Na ustavotvornoj skupštini predložena su dva nacrta ustava: prvi je podnela
delegacija Virdžinije ( Virginia plan ) a drugi delegacija Nju Džersija ( New Jersey
plan ). Virginija plan je odgovarao velikim državama jer je zastupao stav o jakoj
centralnoj vlasti, a u zakonodavnom telu bi članovi bili birani srazmerno broju
stanovnika. New Jersey plan je bio odgovor malih država i predstavljao je nastavak
konfederalnog uređenja sa zakonodavnim telom u kome bi sve države imale
podjednak broj glasova. Međutim, pojavio se kompromisni predlog delegacije
Konentikata ( Veliki kompromis ). Koji je predviđao zakonodavno telo kongres, koje
bi bilo dvodomno, u kome bi senat predstavljao pojedine države po principu jednakog
broja predstavnika, a predstavnički dom bi bio biran prema broju stanovnika u
pojedinim državama. Tako su SAD ovim Ustavom iz konfederacije pretvorene u
federaciju.
,,Očevi osnivači’’ ( Džordž Vašington, Džejms Medison, Bendžamin Frenklin,
Moris i Aleksandar Hamilton ) su imali mnogo interesa i ciljeva koje su želeli da
ostvare ovim ustavom a principi i instrumenti koji bi trebalo da realizuju ovu ideju su:
princip vladavine prava, federalizam, izborna vlast, podela vlasti i pravilo ,,kočnica i
ravnoteža’’, i širok spektar sloboda i prava.
Ustav SAD je najstariji pisani ustav čiji tekst nije menjan, ali je usvojeno 26.
amandmana koji dopunjuju ustav. Za promenu je potrebna dvotrećinska većina u oba
kongresa, a zatim i tročetvrtinska većina federalnih jedinica, a vrhovni sud ima pravo
da tumači slovo i duh ustava. Ovaj Ustav za svoje izvore ima engleski Ustav i dela
Džona Loka i Monteskjea.
2 D. Radosavljević, Savremeni politički i pravni sistemi, Novi Sad 2006., str. 49.
4
4.0 Federativno uređenje
SAD su federacija sa pedeset država u svom sastavu a glavni grad Vašington.
Postoji više razloga za federativno uređenje: istorijski, stvaranje velike ali i efikasne
države ali i umanjenju razlika u tako velikoj zemlji sa mnoštvom naroda kultura i
ekonomske situacije.
Struktura vlasti u federalnim jedinicama je slična strukturi savezne
vlasti. ,,Svugde osim u Nebraski, postoji dvodomno predstavničko telo, sastavljeno od
predstavničkog doma i senata’’.3 U svim državama postoji guverner sa sličnim
ovlašćenjima i koji se slično bira kao predsednik SAD. Organizacija izvršno –
upravne vlasti i sudstva je nešto drugačija.
U federalnoj državi postoji ustavom garantovano pravo na autonomiju i
participaciju država članica u vršenju državne vlasti na federalnom nivou. Svaka
strukturna promena između savezne države i države članice uređena je ustavom4.
Takođe i fiskalna politika ( finansije ) su podeljene uglavnom u korist federalnih
jedinica, kao i nadležnosti u školstvu, zdravstvu… jer centar ne može u potpunosti da
shvati potrebe federalnih jedinica. Prva federalna država stvorena je 1787. godine
donošenjem ustava SAD.
Lokalna samouprava je pod nadležnosti federalnih jedinica, veoma je različita
i ima dvostepenu strukturu. U svakoj lokalnoj samoupravi na snazi je common low.
Osnovna jedinica lokalne samouprave je opština a drugostepeni nivo je okrug.
Opštine se dele na seoske i gradske. U okviru lokalne samouprave treba se osvrnuti in
a specijalne okruge, koji predstavljaju oblike funkcionalnog organizovanja u oblasti
sporta, zdravstva, školstva idr.
3 D. Radosavljević, Savremeni politički i pravni sistemi, Novi Sad 2006., str 51.4 Radomir D. Lukić, Budimir T. Košutić, Uvod u pravo, Beograd 2007., str 99.
5
5.0 Organizacija vlasti
Osnovni princip organizacije vlasti u ameri;koj sistemu je podela vlasti. Po ovom
sistemu državne funkcije su podeljene na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast i za
svaku od ovih funkcija postoje posebni organi. Svaki od ovih organa ili u
konkretnom slučaju Kongres, predsednik i Vrhovni sud, ima određen krug
nadležnosti i svoju samostalnost.
5.1. Kongres SAD
Kongres je zakonodavno telo SAD kome su poverena sva zakonodavna
ovlašćenja utvrđena ustavom SAD. Kongres je dvodoman i čine ga Predstavnički dom
i Senat. Dvodoma struktura je rezultat ,,Velikog kompromisa’’, kao i federatvnog
uređenja, po kome sve države u Predstavnički dom šalju svoje predstavnike
srazmerno broju stanovnika, dok u Senat sve države šalju po dva predstavnika bez
obzira na veličinu teritorije. Pošto se vremenom se utvrdilo da zakonodavna
ovlašćenja izričito data Kongresu nisu dovoljna za ispunjenje njegove uloge
zakonodavca, stvorena je teorija o prećutnim ovlašćenjima, prema kojom se Kongres
može u slučaju potrebe, zakonodavno deliti u drugim materijama za čijim se
regulisanjem na saveznom nivou pojavi potreba.
Kongresmeni se biraju na dve godine, opštim i neposrednim uninominalnim
izborima građana po izbornim jedinicama. Ukupan broj čkanova Predstavničkog
doma je 435, a broj predstavnika jedne izborne jedinice varira. Sve države moraju
imati bar jednog predstavnika. Kandidati za kongresmena moraju imati najmanje 25
godina, da su barem sedam godina državljani SAD id a stanuju u izbornoj jedinici
gde se kandiduju. Njihov mandate traje samo dve godine.
Predstavničkom domu predsedava spiker koga biraju iz redova vladajuće
partije i pristrasan je. Spiker predstavničkog doma pravi je predsednik parlamenta, sa
nizom značajnih ovlašćenja, kojima se otvoreno služi u korist svoje partije.
Obe partije, i Republikanska i Demokratska imaju svoje partijske organizacije
i partijske vođe,koje pripemaju kongresmene za sednice Predstavničkog doma.
6
Predstavnički dom ima pravo pokretanja impičmenta tj. optužbe protiv visokih
državnih funkcionera u određeim slučajevima.
Drugi dom Kongresa – Senat,ima sto članova, i čine gap o dva izabrana
predstavnika iz svake države, što znači da je Senat zastupnik interesa država,
federalnih jedinica. Senatori se biraju opštim izborima na šest godina, s tim što se
jedna trećina obnavlja svake druge godine. Izbori za senat se održavaju istovremeno
sa izborima za bredstavnički dom. Zbog razlike u dužini mandata ova dva doma,
sazivi kongresa računaju se po izbornim periodima predstavničkog doma, pa novi
savez počinje svake druge godine, 3. januara. Senatori se najčešće biraju nekoliko
puta uzastopno i moraju da imaju ispunjene sledeće uslove: da imaju 30 godina, da su
gradjani SAD najmanje 9 godina id a stanuju u državi u kojoj se kandiduju.
Predsedavajući Senata je potrpredsednik SAD, a Senat ima i privremenog
predsednika. U Senatu takođe postoji većinska i manjinska partijska organizacija. Ni
senatori kao ni kongresmeni ne mogu biti nosioci izvršnih funkcija.
Ravnopravnost domova je formalna, ali je u praksi Senat uticajnije telo iz više
razloga: manje je telo i može lakše da obavlja političke funkcije, može da odobrava
međunarodne ugovore i aktivnosti, dužina mandata doprinosi većoj stabilnosti i
uticaju senatora, senator ima veći administrativni i pomoćni personal. Senat takođe
ima važne sudske i istražne funkcije. Senat se pojavljuje kao najviša sudska instance
koja izriče konačnu kaznu po optužbi predstavničkog doma, nad određenim državnim
funkcionerom ( impičment ), a u ovom slučaju predsedave predsednik Vrhovnog
suda. Što se tiče istražne funkcije Senat može za svako pitanje od javnog interesa
obrazovati posebnu istražnu komisiju.
Predstavnički dom ima 23 a Senat 18 stalnih odbora, čija se veličina kreće od
9 do 50 članova u prvom a do 23 člana u drugom, a postoji i 20 zajedničkih odbora.
Postoje i privremeni odbori ( ad hoc). U predstavničkom domu jedan kogresman
može biti član samo jednog odbora, dok senatori mogu biti u najviše dva odbora.
Godišnja zasedanja kongresa počinju 3. januara i traju do jula, kada
predsednik SAD uputi ,,poruku o stanju unije’’ koja predstavlja program vladajuće
partije i predsednika.
Osnovni akti kongresa su zakoni. Pravo zakonodavne inicijative imaju samo
članovi kongresa formalno, a mogu se podnositi u oba doma. Postupak donošenja
zakona je trofazan. Prvo se zakonski predlog podnosi predstavničkom domu, a dom se
upoznaje sa predlogom i upućuje ga odgovarajućem odboru. Oni pristupaju analizi
7
podnetog predloga i mogu da ga izmene, dopune ili pripreme novi predlog ili da o
predlogu ne podnesu nikakav izveštaj, čime ga odbacuju. Zatim zakonski predlog
ponovo dospeva u Predstavnički dom gde se raspravlja o izveštaju odbora, pa se
predlog usvaja ili odbacuje. Nakon što se usvoji predlog ide u Senat na sličnu
proceduru. U slučaju neslaganja dva doma obrazuje se zajednička komisija.
Kongres može donositi i rezolucije i ustavne amandmane, a odluke se donose
glasanjem.
5.2 Predsednik SAD
Izvršna vlast u SAD poverena je predsedniku koji se bira na 4 godine sa
mogućnošću jednog reizbora zajedno sa podpredsednikom i to na neposredan način.
Postoji više faza izbora. U prvoj fazi se održavaju preliminarni izbori u okviru
pojedinih partija. U drugoj fazi se vrši konačan izbor partijskih kandidata, treća faza
protiče u izbornoj kampanji i trci između dva najmoćnija rivala i završava se izborom
elektora ( izbornika u državama ) koji kasnije u svom izbornom koledžu biraju
predsednika. Svaka država ima onoliko izbornika koliko iznosi zbir njenih
kongresmena i senatora. Izbornici se biraju po jedinstvenem listama za koje se glasa
u celini i pobeđuje lista koja je dobila većinu glasova. Partija koja dobije više
izbornika od ukupnog broja 538 biće pobednik na izborima, a to pravilo se zove
,,Winner take all’’.5
Izbornici se izjašnjavaju zjašnjavaju za candidate iz svoje partije, a zatim se
rezultati prosleđuju kongresu. Ako nijedan od kandidata ne dobije potrebnu većinu, u
tom slučaju predstavnički dom između tri kandidata sa najvećim brojem glasova bira
kandidata sa najvećim brojem glasova.
5.2.1. Položaj i funkcije predsednika
5 D. Radosavljević, Savremeni politički i pravni sistemi, Novi Sad 2006., str 56.
8
Predsednik ima najmoćniju i najznačajniju funkciju u političkom sistemu
SAD. On je šef države, šef administracije i rhovni komadant oružanih snaga. On sam
predstavlja izvršnu vlast i može se reći da je prvi ministar. U SAD u skladu sa
načelom podele vlasti ne postoji politička odgovornost izvršne vlasti pred
zakonodavnom, tj. predsednik ne snosi političku odgovornost pred kongresom, što
znači da ostaje na funkciji ceo mandat. Predsednik i njegovi članovi kabineta kao i
pomoćnici ne odgovaraju pred kongresom ali krivično odgovaraju u slučaju primanja
mita, izdaje i drugih teških zločina i prestupa. Njega optužuje Predstavnički dom, a
sudi mu Senat. Kazna mora biti doneta dvotrećinskom većnom prisutnih članova, a
Senatom predsedava predsednik vrhovnog suda.
Predsednik je vrhovni komadant oružanih snaga, zaključuje međunarodne
ugovore, vrši imenovanja i brine o izvršenju zakona. U upravljanju mu pomaže
predsednički kabinet čije članove bira predsednik uz odobrenje Senata, jedini uslov je
da oni nisu članovi ni kongresa ni senata. Oni odgovaraju samo predseniku i deluju u
njegovo ime, pa ih on sam i razrešava.
5.2.2. Odnos predsednika sa zakonodavnim organima
Početkom svake godine predsednik upućuje kongresu poruku o stanju unije u
kojoj izlaže spoljnopolitičku i unutrašnju situaciju zemlje i sonovne probleme, kao i
koji bi najvažniji zakoni trebali da budu doneti. U praksi su ove poruke pravi program
zakonodavnog rada. On upućuje kongresu i druge poruke u kojima predlaže
donošenje pojedinih zakona ili određene politike, tako da faktički on inicira najveći
deo saveznog zakonodavstva. Kongres je dužan da saluša ove poruke a ovlašćen da ih
uzme ili ne uzme u obzir. Svi zakonski predlozi izglasani u oba doma moraju ići na
potpisivanje kod predsednika i tek pošto ih on potpiše stupaju na snagu. Ustav ne
obavezuje predsednika da potpisuje te zakonske predloge, već ih može vratiti na
ponovno razmatranje stavljajući veto na njih. U pitanju je odložni tj. suspenzivni veto,
jer ukoliko zakon bude ponovno izglasan u oba doma ali u ovom slučaju
dvotrećinskom većinom on će važiti i bez bredsednikovog potpisa. Veto ima dve
funkcije: Prva je da zakonodavna vlast, Kongres ne može da dira u status i ovlašćenja
izvršne vlasti, bez mogućnosti ove druge da se tome usprotivi, drugi razlog u sistemu
9
kočnice i ravnoteže je da se izvršnoj vlasti da uloga učesnika u vršenju zakonodavne
vlasti. Ustav pruža i mogućnost ,,džepnog veta’’, kada Kongres uputi predsedniku
zakon na potpisivanje u toku poslednjih deset radnih dana zasedanja, on jednostavno
stavi taj zahtevu fioku ne izjašnjavajući se o njemu, pa će taj zakon morati ponovo da
prođe celu zakonsku proceduru.
Za neka imenovanja, potpisivanja međunarodnih ugovora predsedniku je
potrebna i saglasnost Senata. Ako se radi o imenovanju visokih državnih funkcionera
pojedinih država, predsednik pre nego što ih imenuju mora da porazgovara o njemu sa
senatorima koji dolaze iz te države. A ako to ne učini senator može da iz ,, senatorske
kurtoazije’’ glasa pprotiv predloga imenovanja.
Podpredsednik se bira istovremeno sa predsednikom i on predsedava Senatom.
On pomaže predsedniku u radu i stupa na dužnost predsednika u slučaju da ovaj umre,
podnese ostavku ili postane nesposoban za vršenje dužnosti. On tada ostaje na mestu
predsednika do kraja mandata.
6.0 Vrhovni sud SAD
10
Treće područje vlasti predstavlja Vrhovni sud koji koji po ustavu ima
određenu prvostepenu i apelacionu nadležnost u krivičnoj i građanskoj materiji, ali
pored toga njegova najznačajnija uloga je u ocenjivanju ustavnosti zakona odnosno
tumačenju Ustava i to bez izričitih ustavnih ovlašćenja. Upravo ova uloga Vrhovnog
suda zaslužna je za ovako dugo trajanje američkog ustava.
Broj sudija Vrhovnog suda se reguliše zakonom. Vrhovni sud ima devet
članova od kojih je jedan predsednik a ostalih osam su sudije. Njih imenuje
predsednik na osnovu dozvole i mišljenja Senata. Sudije koje su jednom imenovane
ostaju na toj funkciji kako je to ustav rekao ,, dokle god se dobro drže’’, što znači da
bi na toj funkciji mogli biti doživotno. Vrhovni sud donosi odluke većiom prisutnih
glasova. Ukoliko se neki sudija ne slaže sa donetom odlukom, pismeno izlaže svoje
obrazloženje i prilaže ga uz odluku.
SAD su prva država koja je uvela ocenu ustavnsti. Ocena ustavnosti nije
apstraktna, već se uvek odnosi na neki konkretan spor. I pored toga što odluka suda o
ustavnosti deluje samo između stranaka, ona u praksi važi za sve imajući u vidu
činjenicu da odluke najviših sudova imaju snagu precedenata.
Zbog svojih velikih praktičnih ovlašćenja i mogućnosti u tumačenju ustava
Vrhovni sud nazivaju ,,prikrivenim zakonodavcem’’, a često i ,,gospodarom’’ umesto
čuvarom ustava. Ustav je ustvari ono što odluče sudije. O čemu svedoči i izjava
jednog od bicšiih predsednika vrhovnog suda Hjuza: ,,Da, mi se nalazimo pod
ustavom, ali je ustav ono što mi odlučimo da jeste’’.
Vrhovni sud nije u ravnopravnom položaju sa nosiocima zakonodavne i
izvršne vlasti ( Kongresom i predsednikom). On ne raspolaže ni novcem ni oružanom
prinudom kao dva druga najviša organa.
11
7.0 Zaključna razmatranja
Načelo podjele vlasti „znači da za tri osnovne funkcije državne vlasti
(zakonodavna, izvršna i sudska) treba upotrebiti različite organe: onaj koji izdaje
zakon ne treba u isto vrijeme da sudi i upravlja - i obrnuto. Po ovom načelu
funkcioniše sistem vlasi u SAD, tzv. sistem kočnica i ravnoteže što znači da ustav
propisuje skup ograničenja na vlast predsednika uvedenih u cilju sprečavanja nekog
pojedinca ili grupe da preuzme apsolutnu vlast u zemlji.
Tačnije predsednik se nalazi na čelu izvršne grane savezne vlasti, a njegova
uloga je da sprovodi i poštuje Ustav SAD i zakone propisane od strane Kongresa,
uključujući moć da proglasi zakon ili stavi veto na predloge oba doma Kongresa.
I kao treći organ vlasti Vrhovni sud koji koji po ustavu ima određenu prvostepenu i
apelacionu nadležnost u krivičnoj i građanskoj materiji, ali pored toga njegova
najznačajnija uloga je u ocenjivanju ustavnosti zakona odnosno tumačenju Ustava i
to bez izričitih ustavnih ovlašćenja.
12
8.0 Literatura
1) Dragan M. Mitrović, Uvod u pravo Beograd 2011.
2) Radomir D. Lukić, Budimir T. Košutić, Uvod u pravo, Beograd 2007.
3) Duško Radosavljević, Savremeni politički i pravni sistemi, Novi Sad 2006.
13