Procesija na sv. Filipa i Jakova, 1. 5. 2014. (gore) - PRVOPRIČESNICI, 19. 6. 2014. (dolje)

List župe sv. Filipa i Jakova - Potravlje

GODIŠTE III. LJETO 2014. Br. 2 (6)

Sv. Filip i Jakov: slika na platnu za novi crkveni barjak

iz života naše iz života

“Napad” na crkvu vodenim pištoljima:odozgo Čovo i Krešo, sa strana: Anđelko i Mate

Remeta pokazuje Čovi da Bog sve zapisuje i nagrađuje.

Rujo i dio njegovih pomagača koji su onako prekrasno

uresili strop crkve drvetom i postavili kamenu vunu.

I to je pomoć, držati ljestve, pogotovo jer je tata na njima.

Mali Marunica je to shvatio ozbiljno.

župne župne

Potravnik

Izoliranje stropa crkve (gore)

Split nije uopće daleko kad se

voli svoju crkvu (2 Ivana i

Holcer u zanosu posla)

Svećenici: 1. 5. 2014. -na sv. Filipa i Jakova

22 Potravnik

UMRLI: 1. 3. - 8. 7. 2014.

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE!

Kata Gašpar 1.3., Nikola Soldić 16. 3., Luka Prolić 1.4., Frano-

Jerko Bilandžić 8.4., Ana Maglica 22.4., Nediljko Kunac 2.5.,

Marija Hrgović 9.5., Mirko-Rajko Alebić 17.5., Mara Soldić

19.5., Mara Budić 22.6.,

“Bog ima prijatelje na zemlji, a kada je čovjeku Bog prijatelj, smrt

mijenja ime i više nije smrt, nego san.” (sv. Ivan Zlatousti)

Umjesto cvijeća za potrebe crkve, prigodom sprovoda Mare

Budić, donirano 2.000 kn. Hvala. Nasljedujte dobar primjer.

Molimo za dobrotvore naše! Dostoj se, Gospodine, sve

koji nam dobro čine, poradi Imena svoga, nagraditi

životom vječnim.

Informativni list župe Sv. Filipa i Jakova - Potravlje

Izdavač: Župni ured sv. Filipa i Jakova * Potravlje 76 * 21233 Hrvace

Glavni i odgovorni urednik: fra Stanko Dotur, župnik

Tel. & Fax.:021/ 818 555, Mob. 099 8225733 - E-mail: stanko.dotur@ si.t-com.hr

List izlazi povremeno, a uzdržava se dobrovoljnim prilozima

Žiro račun: Splitska banka 2330003 - 1100139494

3 Potravnik

Dragi župljani! S posebnim zadovoljstvom i radošću pripremih ovaj “Potravnik” za

tisak. Zašto? Jer smo učinili jako veliki posao uređenja crkve za njezin 240-ti rođendan kojeg ćemo svečano proslaviti 8.10. na dan naše Gospe Potravske (od Milosti). Misno slavlje predvoditi će o. provincijal fra Jošo Kodžoman, a pjevati zbor časnih sestara sv. Vinka iz Splita. Ove godine, točnije 19. 7. je i 300. g., kako piše biskup Cupilli u svom dnevniku, kako je u Splitu blagoslovio zvono za župu Potravnik, za crkvu za koju je on odredio i mjesto 1712. gdje će se graditi. Ove godine je i 100 godina crkvenom barjaku. Kako je odslužio svoje u izradi je novi s novom slikom sv. Filipa i Jakova i Gospe Potravske. Biti će zgotovljen do proslave. Kip Gospe od Zdravlja i sv. Ante su na restauraciji u Splitu (cijena cca 30.000 kn). Za njih smo uredili niše - oltare od kamena. Koristim prigodu da se još jednom zahvalim svima vama koji ste dali svoj obol za troškove gradnje, a oni koji nisu mogu to još učiniti. Posebno hvala onima koji su radove izveli do savršenstva. Oni su postavili kompletnu novu elektroinstalaciju, zakrpali zidove, dletali ih i navukli sepom, piturali crkvu, zamijenili rozetu (okrugli prozor nad vratima), postavili kamenu vunu i plafon crkve obložili u drvo. Tako će zimi biti toplije, a ljeti hladnije. Dva prozora koja se nisu uopće otvarala, sada se otvaraju pomoću elektromotora i tako smo dobili prozračnost crkve. Oprali smo (ispjeskarili) kamene zidove crkve izvana. Hvala ide i onima koji su radnike znali obdariti marendom. Sada je naša slavljenica urešena kao zaručnica na ponos svih onih koji su pridonijeli da tako izgleda, a na diku i slavu sela. Kako je lijepo čuti pohvale i čestitke za sadašnji izgled crkve. No, sve će to biti, gotovo pa bezvrijedno, ako je mi sami ne budemo kitili svojim dolaskom na misna slavlja. Ovo je i smjeralo k tome da se na nedjeljnim sastancima ugodnije osjećamo i Boga srdačnije slavimo i hvalu mu dajemo.

Pozivam svih da se još jednom, osobno, pomolite za one koji su nam sve ovo omogućili, kako smo to činili i za vrijeme svibanjske pobožnosti dok su radovi još bili u tijeku.

Dakle, 8. 10. slavimo: 100. g. barjaka, 240. g. od gradnje crkve, te 300. g. blagoslova zvona za našu župnu crkvu.

Ugodan ljetni odmor želi vam župnik fra Stanko Dotur

List župe sv. Filipa i Jakova - Potravlje

GODIŠTE III. 2014. Br. 2 (6)

Pred odlazak u nebo rekao je

Isus apostolima: “Idite i učinite

sve narode učenicima mojim!

Krstite ih u ime Oca i Sina i

Duha Svetoga!” Po krštenju postajemo, dakle,

Kristovi učenici i članovi Crkve.

Osim toga, krštenje briše s duše

i “istočni grijeh”, a to je onaj

grijeh koji je istekao od Adama

i Eve. Njihovim je grijehom

“osuđenje došlo na sve ljude”

(Rim 5,18), tako da je nebo bilo

zatvoreno. Svojom žrtvom na

križu Krist je ponovno “otvorio”

nebo.

Ako se netko krsti u odrasloj

dobi, onda mu krštenje oprašta

i druge grijehe koje je do tada

počinio. No za te grijehe treba se,

prije krštenja pokajati.

RODITELJI: Isus apostolima

nije rekao da ljude samo

krštavaju, nego je odmah

nadodao: “Učite ih vršiti sve što

sam vam zapovjedio!” To znači

da se krštenjem obvezujemo da

ćemo i živjeti kao kršćani, vršeći

sve kršćanske dužnosti. Kad su se

u prvim stoljećima kršćanstva

krštavali uglavnom samo odrasli,

onda ih se prije krštenja

mjesecima, pa čak i godinama

pripravljalo za krštenje. I tek kad

su bili dobro poučeni, i kad se

zajednica vjernika uvjerila o

njihovom dobrom vladanju, tek

tada bi bili kršteni. Danas se

krštavaju uglavnom mala djeca,

pa njih niti možemo poučiti niti

ih pitati da li će kasnije živjeti

kao kršćani. No, zato roditelji u

ime svoga djetata priznaju

kršćansku vjeru i obvezuju se

da će dijete odgajati u toj vjeri. Prema tome, ima li ikakva smisla

krstiti djecu onih roditelja, koji

svojim (ne)kršćanstvom ne daju

nikakvu garanciju da će njihovo

dijete zaista i biti odgojeno u

vjeri kršćanskoj? U protivnom

već unaprijed stvarali bismo

praktične krštene ateiste

(bezbošce). A kakva korist od

toga?

KUMOVI: Kad su se u prvim

stoljećima kršćanstva krštavali

uglavnom samo odrasli, nije bio

rijedak slučaj da npr. djeca žele

biti kršćani, a njihovi roditelji bi i

dalje ostali pogani. Sasvim

normalno da takve pripravnike za

krštenje nisu mogli poučavati

njihovi roditelji. Tu zadaću bi na

se preuzeo netko od kršćana. On

bi ih poučavao i pazio na njihovo

Potravnik 4

Povijesni presjek

KRŠTENJE

21 Potravnik

otkriti u tom zapisu svoj prastari djedovski jezik i djedovsko pismo i

uspomenu na kralja svoje krvi.

Da! Bašćanska ploča je ponos Hrvata. Ona je najstariji spomenik

hrvatskoga jezika i pisma; ona je čak najstariji spomenik hrvatskog

imena, jer na njoj prvi put u povijesti nalazimo na hrvatskom jeziku

naslov kralj hrvatski… Budi stoga blagoslovljen, opate Dobrovite!

Tvoja ploča nama svjedoči mnogo više nego o tvojemu pravu. Ona nam

je svjedok da ste vi, benediktinci na Krku, bili Hrvati i glagoljaši, da

ste nam donosili zapadnoeuropsku prosvjetu u hrvatskom ruhu;

svjedoči nam da ste bili podanici hrvatskog kralja Zvonimira,

svjedoči nam da je Hrvatska vječna. Hrvatska kultura nije od danas. Može ponosno stati rame uz rame s

kulturama najvećih europskih naroda. Očuvali smo njezinu životnu snagu

unatoč nepovoljnom zemljopisnom položaju, koji nam je onemogućio da

idemo usporedo s ostalim narodima zapada na usavršavanju svoje

materijalne civilizacije. U viru stranih kulturnih sila sačuvali smo i

izgradili svoje samostalno duhovno bivstvo, osnovicu autohtone kulture.

Bašćanska ploča kralja Zvonimira otkriva nam sve osobine snažne

samostalne hrvatske kulture; isklesana je u vijeku kad u zapadnoj

Europi još nije bilo posebnih narodnih kultura, kad je tamo narodni

jezik kročio tek prvim djetinjskim nesigurnim koracima.

Bašćanska ploča jedan je od prvih diplomatskih spomenika

tadašnjeg svijeta u jednom narodnom jeziku, i to, u neposrednom

susjedstvu diva latinstva. Stare narodne pjesme bugarštice, sačuvane na

dalmatinskim otocima, potječu još iz XII. st., baš kao i Vinodolski

zakonik. Ti dokazi zrelosti i izgrađenosti narodnoga jezika također

nemaju premca u povijesti danas velikih europskih civilizacija. Etika

hrvatskih narodnih pjesama svjedoči o izgrađenosti našega gledanja na

svijet. Ne treba nam od drugih ono što sami imamo, što je sačuvano u

dušama našega puka, zapisano na svakoj stopi naše zemlje.

Bašćanska ploča

20 Potravnik

Hrvatski kralj Zvonimir bio je

pobožan kralj. Za njega piše i

stari hrvatski ljetopis

(Dukljaninov) da je počeo “crkve

veoma štovati i ljubiti”. I doista,

on je mnoge crkve i samostane

pomogao ili sagradio. A pomogao

je i hrvatske glagoljaške

samostane. Tako je hrvatskim

benediktincima glagoljašima na

otoku Krku darovao lijepo

zemljište u rodnoj Baščanskoj

dragi da na njemu sagrade

samostan i crkvu svete Lucije.

Međutim, dok je pobožni opat

Dobrovit sa svojom braćom

redovnicima gradio crkvu, umro je

njihov zaštitnik kralj Zvonimir

(1089.), a nad hrvatsko kraljevstvo

nadvili se crni oblaci nesloge i

borbe za hrvatsko prijestolje. U

borbi je poginuo posljednji kralj

hrvatske krvi Petar Svačić, a na

hrvatsko je prijestolje stupio

mađarski kralj Koloman (1102.).

Mlečani su stali iskorištavati

hrvatsku slabost i zauzimali

otoke uz hrvatsko primorje.

I Krku prijeti opasnost.

U tim nesigurnim danima,

kad se nije znalo što će sve

sutrašnji dan donijeti, opat sv.

Lucije Dobrovit,

završavajući svoju crkvu,

dade uklesati na veliku

kamenu ploču natpis, na kojemu

je htio da za vječna vremena

bude posvjedočeno da je sam

kralj Zvonimir benediktincima

darovao zemljište, na kojemu su

oni sagradili crkvu, i neka Bog

prokune svakoga tko bi se usudio

dirati u njihovo pravo. Bilo je to

potrebno činiti onda, u srednjem

vijeku, kad nije bilo zemljišnih

knjiga.

Prohujala su stoljeća i nitko nije

dirao u prava benediktinaca sv.

Lucije. Ali vrijeme je progutalo i

njih i njihov samostan, kojemu su

ostali slabi tragovi, tek crkva i onaj

natpis dobroga opata Dobrovita.

No, Dobrovit nije mogao ni slutiti

kako će ta ploča Hrvatima

postati važna, čak i sveta. On i

njegova braća i svi njihovi

suvremenici Hrvati govorili su

hrvatskim jezikom, pisali

hrvatskim pismom - glagoljicom;

ali nisu slutili kako će jednoga

dana jedno hrvatsko koljeno

BAŠĆANSKA PLOČA

vladanje, i u pravom smislu riječi

bio je njihov kum.

Kumovi danas nemaju toliku

ulogu, jer se prvenstveno roditelji

moraju brinuti o kršćanskom

odgoju svog djeteta. No, ni danas

se uloga kumova nije svela samo

na to da dijete “drži” na krštenju,

nego i oni moraju biti svjesni da

zajedno s roditeljima djetata

preuzimaju na sebe obvezu da će

se, bude li potrebno, brinuti o

kršćanskom odgoju svog

kumčeta. Iz ovog je onda sasvim

jasno, zašto na krštenju ne može

biti kum tko nije katolik, i to

katolik kome vjera nešto znači u

životu. Jer, ako sâm nije katolik,

ili ako sâm do vjere ništa ne drži,

kako će onda kao kum primiti na

sebe obvezu, da će drugoga

odgajati u toj vjeri.

Katolička Crkva je po

svojem nauku i ustrojstvu u

osnovi jedna i jedinstvena, ali se

po bogoslužnom obredu i nekim

osobitostima crkvene discipline

razlikuje i dijeli na

Rimokatoličku ili Latinsku,

odnosno Zapadnu i

Grkokatoličku ili Istočnog

obreda. Ali krštenjem se

postaje i članom neke od

obrednih Crkava. Koje? Prema

odredbi kanonskog prava,

dijete koje se krsti pripada

Latinskoj ili Rimokatoličkoj

Crkvi ako su njegovi roditelji

pripadnici te Crkve; ako oba

roditelja ne pripadaju

Latinskoj Crkvi, dijete pripada

Latinskoj Crkvi ako se oba

roditelja slože da se dijete krsti

u toj Crkvi, a ako se roditelji u

tome ne slože, dijete treba

krstiti u onoj, i pribraja se onoj

obrednoj Crkvi kojoj pripada

otac djeteta (k. 111. &1). Kad se

krštenje podjeljuje osobi koja

je navršila 14 godina, ona sama

može odabrati u kojoj će se

obrednoj Crkvi krstiti, i toj

Crkvi po krštenju pripada.

5 Potravnik

Zanimljiv križ (sprijeda i straga) resi

jedan grob u našem groblju, a datira

iz 1728. Mnogi drže da pripada našem

fratru Primorcu. Nemoguće, jer je on

preminuo kojih 40-tak godina kasnije.

Krštenje: povijesni presjek

6 Potravnik

U Hierapolisu u Frigiji, na istoku današnje Turske, otkriven je

2011. grob svetog apostola FILIPA. Otkriće je u nekoliko riječi sažeo

prof. Francesco D´Andria: “Nakon 55 godina potrage konačno smo našli

grob u kojemu je bilo položeno tijelo svetog apostola Filipa. Oko groba

otkrili smo veliki arheološki kompleks (...) a sastoji se od dvije crkve, ulice

za procesiju, kapelice, bunara, kupališta za čišćenje, skloništa za

hodočasnike...” Sv. Filip mnogo se častio u Hierapolisu u prvim

kršćanskim vremenima.

Tragovi u Hierapolisu

Filip je misonario u Skitiji i u Lidiji i posljednje godine života proveo je

u Hierapolisu. Efeški biskup Polikrat piše oko 190. papi Viktoru I. o

Filipu: “On je bio jedan od 12 apostola i umro je u Hierapolisu, kao i

njegove dvije kćeri, koje su ostarile u djevičanstvu (...) jedna druga kći

(...) pokopana je u Efezu.” Euzebije iz Cezareje izvještava u svojoj “Povijesti Crkve” da je Papija,

koji je bio hierapolski biskup na početku III st., poznavao Filipovu kćer i

od nje je saznao važne pojedinosti o apostolovu životu, među kojima

je i priča o jednome velikome čudu, uskrsnuću jednoga mrtvaca.

Kako je i kada umro Filip?

Većina antičkih dokumenata svjedoči da je Filip umro u

Hierapolisu u 80. godini nakon Krista u svojoj 85. godini života.

Umro je za svoju vjeru, razapet na križu s glavom prema dolje poput

sv. Petra. U antičkim grobovima pronađen je jedan natpis, koji upućuje na

crkvu koja je bila posvećena sv. Filipu. Kasnije je Filipovo tijelo

preneseno u Konstantinopol. U 6. st. pod papom Pelagijem I. tijelo je

preneseno u Rim i položeno zajedno s apostolom Jakovom u posebnu

crkvu za njih izgrađenu. To je današnja bazilika svetih Apostola.

Filipov grob

2010. arheolozi su počeli uklanjati kamenje s jedne velike gomile i

otkrili su tlocrt trobrodne crkve. Potjecala je iz 5. st. U središtu ovog

veličanstvenog prostora vidjeli su tipični rimski grob, koji seže u 1. st.

To je značilo da je ova crkva izgrađena uokolo poganskoga rimskoga

groba kako bi ga zaštitila jer je ovaj grob očigledno bio znamenit.

Veritas br. 7-8 2012. str. 38-40

GROB APOSTOLA FILIPA

19 Potravnik

Ivan Pedišić

RIMSKO BOGOSLUŽJE I KULTOVI

U početku su Rimljani obožavali prirodne sile, osobito one, vezane uz ratarstvo i stočarstvo. Tako su i oni poput Grka imali mnoštvo bogova, ali za razliku od grčkih antropomorfnih (nalik ljudima) njihova su božanstva bila apstraktna. Dakle, kasnije pod utjecajem Etrušćana i Grka uvrstiti će grčka božanstva u svoj panteon. Rimljani su, za razliku od Grka, svoju vjeru shvaćali kao obavezu, odnosno svojevrsni ugovor između boga i čovjeka. Na taj način, čovjek bi prinosio određenom bogu žrtvu (ulje, vino, tamjan ili neku životinju), te bi zauzvrat tražio isunjenje svoje želje. Između Rimljana i bogova nema ljubavi, te je njihova vjera puki formalizam. Dakle, to je obiteljska i domaća vjera, koja će zbog nazora koji Rimljani imaju o svom društvu vrlo brzo postati politička vjera. Kao vrlo pedantni ljudi Rimljani su osnovali brojne kolegije svećenika - flamina koji su vodili brigu o svetkovinama pojedinog božanstva. Žrtve su se prinosili najvišim državnim bogovima, tj. Jupiteru, Martu i Kvirinu. Pokoreni narodi morali su pored vrhovne Rimske vlasti prihvatiti štovanje njihovih vrhovnih bogova. Tako su Iliri, u našem slučaju Delmati, nakon uspostave rimske vladavine morali prihvatiti štovanje oficijelnog kulta Kapitolijske Trijade, tj. Kult Jupitera, Minerve i Junone, kao božanstva najvišeg ranga u čitavom carstvu. Međutim, Rim je u vjerskim obredima pokazao veliko razumijevanje i toleranciju prema domaćoj religiji, te je dopuštao štovanje različitih domaćih božanstava, ali su ih pokoreni narodi morali identificirati sa odgovarajućim rimskim. Naime, poistovjetivši svoja božanstva s rimskim dali su im nova latinska imena, atribute i funkcije. Time su proširili kompetencije svojih domaćih božanstava. Primjer takvoga sinkretizma nalazimo kod Delmata (Danilo). Oni su svoje vrhovno božanstvo slično grčkom Panu s jarećim rogovima, nogama i ušima, izjednačili s italskim Silvanom (bog pastira i stada) te ga povezali s kultom drugih božanstava poput Dionizija i Libera. Tako je vrhovno domaće božanstvo pored već postojećih funkcija dobilo i neke nove (čuvar vinograda). Kao pastirsko božanstvo od atributa ima štap i svirala, a obično je u pratnji jarca i psa. Kako su se Delmati za rimske vladavine osim stočarstva morali i zemljoradnjom baviti, te da ne bi morali uzeti još jednog rimskog boga, dodali su svojem božanstvu od atributa i srp, pa će njihov bog od sada biti i Silvan žetalac. Prodiranjem kulturnih utjecaja s istoka na područje provincije Dalmacije dolaze i orijentalni kultovi od kojih je osobito interesantan kult boga Mitre koji se kasnije izjednačuje s Apolonom i Helijem, pa je kao i oni bog svjetla i sunca. Nakon Milanskog edikta 313. kršćanstvo za vladavine Konstantina Velikog (306./337.) postaje ravnopravno s drugim religijama unutar rimskog carstva. Od tada se ono širi i učvršćuje i na teritoriju provincije Dalmacije. Konačno odlukom cara Teodozija 380. kršćanska vjera biva proglašena jedinom državnom vjerom, te je zabranjeno poganstvo i Arijev nauk.

18 Potravnik

Osmijeh ne stoji ništa, a daje mnogo. Obogaćuje onoga koji ga prima bez da osiromaši onoga koji ga daje. Traje samo trenutak, ali sjećanje na nj ponekad je vječno. Nitko nije tako bogat

da mu ne bi trebao,

nitko tako siromašan

da ga ne bi mogao dati.

U kući stvara sreću;

u poslovima je podrška.

Osjećajni je znak prijateljstva.

Osmijeh je odmor umornima. Obeshrabrenima

obnavlja hrabrost.

U žalosti je utjeha

u svakoj muci prirodni je lijek.

To je dobro koje se ne može

kupiti niti posuditi, niti ukrasti,

jer prima vrijednost

jedino od trenutka

u kojem se dariva.

I ako budete nekad susreli

nekoga koji vam ne daruje

očekivani osmjeh

budite velikodušni

i darujte mu vaš

jer nikome nije tako potreban

osmijeh kao onome

koji ga ne zna dati drugima.

VRIJEDNOST OSMIJEHA

Osmijeh. Katkad je teško naći pravu riječ, pravilan stav, prikladnu gestu. Ali osmijeh! To je tako lako. A postiže tako puno! Osmijeh nije gotovo ništa, a znači tako mnogo. Često puta ne možemo ljudima dati ono potrebno, ali im se uvijek može dati osmijeh, uvijek ih se može pogledati kao ljude vrijedne pažnje. Jednim osmijehom možemo razvedriti dan nekom jako usamljenom čovjeku koji će bar na tren znati da se netko za njega zanima. Osmijehom možemo utješiti nekoga tko plače i komu ne znamo reći prikladnu riječ. Osmijeh mijenja sve. I ne zaboravimo da djeca uče smiješiti se gledajući nas starije. Smiješi se!

One su nas svojim

osmijehom, mladošću i

zavičajnim nošnjama

obradovale na

svetkovinu zaštitnika

naše župe: svetih Filipa i

Jakova.

7 O S M I J E H A

1 za svaki dan u tjednu

7

Potravnik

Arheolozi su odmah pomislili da je riječ o grobu sv. Filipa. Grob je bio

okružen zgradom s platformom do koje se dolazilo mramornim

stepenicama. Kroz predvorje crkve, ulazili su hodočasnici, pristupali

grobu, boravili ovdje u molitvi i preko druge strane silazili su dolje.

Mramorne stepenice potpuno su izlizane zbog prolaska tisuća posjetitelja

jer je grob bio izuzetno štovan. Pri daljnjim iskapanjima pokraj groba

otkrili su krstionice za pojedinačna krštenja, koje su sigurno služile

za liječenje. Bolesni hodočasnici nakon štovanja groba bili su u ovim

krstionicama zaronjeni, kao što se to danas radi u Lurdu.

Brončani pečat iz Amerike

Glavni argument tezi da je otkriven grob sv. Filipa je brončani

pečetnjak s promjerom od jedva 10 cm. Nalazi se u muzeju u SAD.

Slike na ovom pečatu do sada se nisu mogle razumjeti, sada je sve jasno.

Pečatom se označavao kruh sv. Filipa, koji se dijelio hodočasnicima.

Postoje ikone na kojima se sv. Filip prikazuje s velikim kruhom u ruci.

Kao što danas postoji kruh sv. Antuna, nekada se dijelio kruh sv.

Filipa. Kako bi se razlikovao od običnoga kruha, označavao se ovim

pečatnjakom. Tako su hodočasnici znali da je riječ o posebnome

kruhu kojime se treba služiti s doličnim poštovanjem. Na pečatnjaku je jedan lik nekoga sveca s hodočasničkim plaštem i

natpis SVETI FILIP. Na rubu se oslikava antički Trisagion na grčkome:

Agios o Theos, agios ischyros, agios athanatos, eleison imas (sveti

Bože, sveti jaki, sveti besmrtni, smiluj nam se). Svi stručnjaci koji se

bave bizantskom povijesti, a koji poznaju ovaj pečatnjak, uvijek su

govorili da potječe iz Hierapolisa.

Lik sveca stoji između dvije zgrade. U lijevoj zgradi s kupolom

uočava se oktogonalni martirij. Desna zgrada ima dvostruki krov s

nagibom poput krova trobrodne crkve koja je otkrivena. Iznad ulaza visi

lampa - tipični znak groba nekoga sveca. Obje se zgrade nalaze iznad

stepenica. To je poput fotografije tadašnjega prostora oko groba sv.

Filipa, koja je učinjena u 6. stoljeću. Po tome se vidi da se grob nalazi u

bazilici, a ne u martiriju.

Nakon 55 godina istraživanja otkrivena je 2011. druga crkva s

grobom sv. Filipa. Vijest iz Hierapolisa obišla je svijet.

Grob Apostola Filipa

8 Potravnik

Tijekom četrdeset dana nakon uskrsnuća, Gospodin Isus Krist ukazivao se svojim učenicima. Događalo se to na više lokacija: Jeruzalem i okolica, na putu za Emaus, Galileja, a posebno se ističe Tiberijadsko jezero. Susretu s Njim sudjelovalo je više osoba, a među njima je bilo onih koji su sumnjali u Njegovo uskrsnuće. Šest ukazanja dogodila su se u Jeruzalemu i okolici. Na Uskrs se ukazao Mariji Magdaleni, a to je ukazanje opisano u sva četiri Evanđelja. Pored nje se spominje susret i s drugim ženama među kojima su nabrojane po imenu: Marija Magdalena, Ivana, Marija, Jakovljeva mati i Saloma. Na isti se dan ukazao Petru i Ivanu te dvojici učenika na putu za Emaus. Navečer na Uskrs, Dan Gospodnji, ukazao se učenicima na mjestu gdje su se skrivali od straha zbog progona. Te večeri s njima nije bio Toma. Njegova sumnja postaje arhetip svih onih koji “vjeruju tek kad vide“. Gospodin se ponovo ukazao učenicima sljedeću nedjelju, tada je među njima bio i Toma. U tom susretu razotkrivena je sva bit vjere u Boga, Gospodin zaziva svoj blagoslov na sve one koji će vjerovati, a neće vidjeti. Vjera je dar od Boga, povjerenje i nada kako ima Boga koji postoji iako ga se ne može vidjeti, ta je činjenica i bit vjere: Iv. 20, 24-31. U Galileiji su se dogodila četiri ukazanja, za koja ne znamo precizno vrijeme i lokacije. Susret na Galilejskom jezeru svakako je jedan od najupečatljivijih. Evanđelista Ivan u posljednjem poglavlju svog Evanđelja jasno iznosi kako su se sedmorica učenika, nakon bezuspješnog noćnog ribarenja, na obalama Tiberijadskog jezera susrela sa Gospodinom. Za istaknuti je razgovor koji vodi s tada još ne pokajanim Petrom. On ga je tri puta zatajio, ali je u razgovoru s Gospodinom tri puta i potvrdio njegovu predanost Bogu. Ovaj je događaj bitan ne samo za Petrovu službu nego i zbog toga što pojašnjava narav Boga. Bog voli i prašta čovjeku, to je radosna vijest jer jasno poručuje; kad se pogriješi, Bog hoće oprostiti onomu tko se iskreno pokaje. Na području Galileje ukazao se i ostalim apostolima, o čemu svjedoči Matej na kraju svoga Evanđelja. Taj je susret bitan jer im je tada dao i veliku zapovijed te nalog da krste i čine učenicima sve narode svijeta. Taj će nalog kršćanska zajednica shvatiti kao trajan poziv navještaja Radosne vijesti o spasenju Božjemu. Pavao Korinćanima (1 Kor 15,6-7) svjedoči kako se Gospodin ukazao Jakovu i ostalim učenicima kojih je bilo nazočno pet stotina. Kod Betanije je Gospodin imao posljednji susret s učenicima, prije nego što je uznesen u nebo. Gospodinova ukazanja očitovala su se i nakon Uzašašća. (S Pavlom na putu za Damask.)

KRISTOVA UKAZANJA

17 Potravnik

♦ Pavao i Frano Budimir iz Brnaza 05.11.1825. dali su u najam na vrijeme od 10 godina Josipu Proliću-Beri jedan mlin. Najamnina je iznosila 6 fiorina po godini, a isplaćivala se u žitu i to 2 kvarte kukuruza i 2 kvarte mišance, koje je Prolić trebao isporučiti najmodavcima na dan sv. Mihovila. Uz to najmoprimac je bio obvezan žito Budimira mljeti besplatno. ♦ Jedan ugovor o obnovi mlinice iz 1892. (13.09.) govori nam kako je mlinica godinama oštećena tj. za vrijeme jedne poplave bila je potpuno uništena, od nje su ostali samo temelji. U ugovoru se kao vlasnik mlinice navodi gosp. Petar vitez Tripalo, a za obnovu mlinice angažirao je braću Lijić, Martina, Blaža i Filipa pok. Petra iz Potravlja. Oni su imali obvezu mlinicu obnoviti u njenoj izvornoj veličini, u istoj dužini i širini, s kapacitetom za 4 mlina, s posebnim naglaskom da moraju riješiti problem voda koje donosi potok Draga kako bi se spriječile moguće poplave ili oštećenja mlinice. Sve radove su trebali završiti i mlinovi su trebali biti spremni za rad do 15.09.1893. Umjesto plaće za izvršenje posla Tripalo je Lijiće uveo u suvlasništvo nad četiri mlina i mlinicom, te sve izvedene dobiti iz toga, i to u jednake dijelove sa istim pravima i obvezama koje se sastoje u obvezi plaćanja poreza, troškova održavanja zgrade i postrojenja, te poštivanja međusobnog dogovora.

Potravske mlinice: piše Ante Kojić

16 Potravnik

MLINICA ŠILOVKA

(ŠILOVICA) U SATRIĆU

Pored najveće mlinice Cetinske krajine i jedne od najvećih mlinica u Dalmaciji (Suha mlinica s 13 mlinova), te još jedne velike

mlinice Balek s 8 mlinova, na području naše župe egzistirala je još jedna mlinica, u selu Satriću na lokalitetu Šilovka po kojem je i dobila ime. U austrijskom katastru zabilježena je kao Ergovića mlinica po prezimenu tadašnjih vlasnika (Marka pok. Luke i Jakova). Nalazila se na rijeci Cetini odmah ispod ušća pritoke potoka Drage (Orlovače, Tutuševog potoka) u Cetinu. U austr. katastru je bila označena kao čest. zgr. 72, i imala je 2 mlina, iako je imala kapacitet za 4 mlina. Zbog jakih bujičnih voda potoka Drage više puta je bila djelomično oštećena a jednom je zabilježeno da je bila potpuno srušena. Kroz povijest često su se vlasnici mlinice, mlinova ili udjela u njima mijenjali, tako da su zabilježeni vlasnici iz puno mjesta Cetinske krajine kao: Tripalo iz Sinja, Vučković i Budimir iz Brnaza, Jukić iz Zelova, Jurić iz Muća, Bilandžić iz Maljkova, Lijić iz Potravlja, Kodžoman, Lovrić i Mušterić iz Hrvaca, Jukić-Bračulj i Buljan iz Bitellića, Batarelo iz Lučana itd. Mnoštvo ugovora o kupoprodaji ili najmu mlinova ili udjela u njima o tome svjedoči ali ćemo ovdje donijeti samo one ugovore koji se odnose na stanovnike naše župe. ♦ Josip Prolić - Bero pok. Petra, Andrija Prolić - Bero i Ante Prolić - Muzija prodali su 1801. svoje udjele u mlinici Andriji Mušteriću. ♦ Mate Bilandžić pok. Nikole zvani Špar iz Maljkova, a koji je zastupao i brata Antu, prodao je 10. ožujka 1816. Anti Maglici pok. Jakova iz Satrića koji je kupio za sebe i braću mlin za 125 venecijanskih lira. Taj mlin se nalazi između mlinova Marijana Bilandžića s jedne strane i obitelji Vučković s druge strane.

Potravske mlinice: piše Ante Kojić

POTRAVSKE MLINICE

9 Potravnik

“Ljudi su zaboravili na Boga i to je temelj svih problema 20. st.”,

- rekao je ruski pisac Solženicin. Odbacivši Boga svojim životom,

mnogi kršćani i katolici odbacuju i grijeh. Odbacuju i ispovijed kao

pomirenje s Bogom, bližnjim i sa svojom savješću. Ne samo da tako

gube sreću na ovom svijetu, nego će je izgubiti i u vječnosti. Osim

toga oni sablažnjuju neznabošce, koji ne prihvaćaju katoličku vjeru,

iako im je u teoriji vrlo simpatična i privlačiva. Zato je vođa indijskog

naroda Mahatma Gandhi rekao nakon svog studija i boravka u Europi:

“Da sam vidio da su kršćani samo jedan dan kršćani, bez sumnje

bih postao kršćanin! Kršćanstvo je dobro, ali kršćani nisu dobri!” Nažalost, mnogi nakon II. Vatikanskog Sabora šire sablažnjivo

mišljenje, da su samo tri smrtna grijeha za koje se činila javna pokora

u prvo kršćansko vrijeme, a to su ubojstvo, preljub i otpad od vjere, a

ostali su teški i laki, s kojima se smije ići na pričest. Zato se i oni

vjernici, koji se još drže Crkve, više ne ispovijedaju, a stalno se

pričešćuju, jer ih nastrani “pastiri” u pravom smislu tjeraju na

pričest tvrdeći da nemaju na duši smrtnh grijeha. Međutim, i oni

sami i njihovi vjernici su slijepci i ne vide više pravo stanje svoje

duše. “Ako slijepac slijepca vodi, oba u jamu padaju!”

Isusov uskrsni dar jest predana ovlast apostolima da mjesto

Krista opraštaju grijehe svim grešnicima koji to budu zaslužili.

Sv. Pavao ozbiljno je upozorio da se ne usude ići na Pričest koji su u

grijehu, pa ovako veli: “Tko god jede kruh ili pije iz Gospodnjega

kaleža nedostojno, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje. Neka se

svatko ispita, pa tada od Kruha jede i iz Kaleža pije. Jer tko jede i

pije, a ne razlikuje Tijela, osudu sebi jede i pije” (1 Kor. 11, 27-30).

Tko krši u teškoj stvari koju od 10 Božjih zapovijedi ili koju

od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nek se ne usuđuje ići na

Pričest bez ispovijedi! Ima kod nas vjernika koji na ispovijedi znadu

reći: “Nemam ništa na duši! Nisam ubio, nisam zapalio...” Nije smrtni

grijeh samo ubojstvo, grabežno razbojstvo i krađa, nego smrti grijeh

može biti i propust dobrih djela kao na pr.; ne pomoći bližnjemu koji

se nalazi u teškom položaju prigodom teške nesreće, ne vratiti tuđu

stvar! Koji govore da nisu ubili, da li prešućuju na ispovijedi, ako su

f. S. D.

ISPOVIJED

10 Potravnik

oduzeli život nerođene djece? Ima još mnogo, mnogo teških ili

smrtnih grjeha koji se ne ispovijedaju, kao što su ogovaranje u teškoj,

velikoj stvari, velika laž, ocrnjivanje, klevetanje, neprijateljstvo,

zavist, sebičnost, bezobzirnost, zapostavljanje i prevara, oštećivanje

bližnjega, iskorištavanje bližnjega, oholost i preuzetost, mržnja,

izrabljivanje, varanje, korupcija, podmitljivost, pijanstvo, drogiranje...

Zatim svi grijesi protiv šeste Božje zapovijedi: “Ne varajte se! Ni

bludnici, ni idolopoklonici, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici,

neće baštiniti kraljevstva Božjega “ (1 Kor 6,9-11).

Svakovrsno seksualno iživljavanje zahvatilo je mlade i stare osobe, pa

se ne optužuju zbog tih grijeha, nego drsko govore da je to “ljubav”!

Bračne rastave na dnevnom su redu. Nijekanje vjere, preziranje

vjere, preziranje svete Misne Žrtve, sablazni mnogih vrsta. I

bezbroj drugih grijeha, koje nije moguće sve nabrojiti... Zato je Majka

Kristova u svim objavama pozivala na obraćenje i pokoru. Nije li Isus

Krist govorio u sv. Pismu: “Ako se ne obratite, svi ćete propasti!”

Treba se probuditi, treba se osvijestiti, treba se na vrijemne

obratiti i Bogu vratiti. Od grijeha se osloboditi i u prijateljstvu s

Bogom početi živjeti kako bismo osigurali svoje vječno spasenje. ———————————————–—————————————

ŠTO JE PRAVEDNO? Neki je čovjek bio na glasu kao pravedan.

Jedan njegov rođak, nakon što je neko vrijeme boravio kod njega,

upita ga: “Ti kažeš, da svako svoje dijete jednako voliš. Ipak,

primjećujem da prema svakome od njh postupaš drugačije. Gdje je

tu pravednost?” “Pravednost je u tome što se trudim da svakom

djetetu dadnem ono šo njemu treba. Kad bih prema svima postupao

jednako, bio bih veoma nepravedan.”

Ispovijed: f.S.D.

15 Potravnik

DA ISUS DOĐE DANAS....?

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra? Ili bi sakrio neke časopise i postavio Sveto pismo na njihovo mjesto? Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu? Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo? Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana? Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš? Ili bi možda promijenio svoje namjere tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima? Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet? Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Bilo bi zanimljivo znati što bi stvarno radio da Isus kao osoba dođe biti neko vrijeme s tobom.

BOG ME POZNAJE Jedan od najtežih unutarnjih sukoba je onaj između naše želje da nas ljudi poznaju i straha od toga što nas poznaju. Kao bića koja su stvorena na sliku Božju, stvoreni smo da bi nas poznavali - Bog i drugi ljudi. Ali zbog svoje pale prirode, svi imamo grijehe i slabosti za koje ne želimo da drugi znaju. Često rabimo izraz “tamna strana” kada je riječ o područjima našega života za koja želimo da ostanu skrivena. Dobro nam je poznat i izraz “pokazati se u najboljem svijetlu” kojim potičemo ljude da se trude pokazati boljima nego jesu. Jedan od razloga zašto se nerado izlažemo opasnosti da drugi saznaju kakvi smo je strah od odbacivanja i izrugivanja. Kada shvatio da nas Bog poznaje, voli i spreman nam je oprostiti i najgore stvari koje smo učinili, naš strah nestaje. Uspijemo li naći i zajednicu vjernika koji razumiju dinamiku odnosa, povezanost između opraštanja i priznaja, više se nećemo bojati priznati grijehe. Živjeti svoju vjeru ne znači pokazati samo svoju dobru stranu. To znači otkrivati svoju “tamnu stranu” Kristovoj svjetlosti tako što priznajemo svoje grijehe. Tako ćemo biti iscijeljeni i živjeti u slobodi opraštanja.

Gr

BOG I JA

14 Potravnik

Krunica je dobro poznati katolički oblik pobožnosti i ljubavi prema Bl. Djevici Mariji, star stotinama godina, izašao iz prakse moljenja psalama „na kamenčiće“ ranokršćanskih pustinjskih otaca. Naša Gospa ima 117 naslova. U Fatimi je odabrala: «Ja sam Kraljica svete krunice». Pozvala je cijeli svijet na molitvu krunice: «Svaki dan molite krunicu kako biste isprosili mir svijetu» Početkom XII. st. na zapadu širila se praksa recitiranja molitve “Zdravo Marijo”. Od te molitve, bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav, i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. st., kada se raširio običaj moljenja “sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen. (Sveti Toma Akvinski je 40 dana u nizu propovijedao u Rimu samo o Zdravo Mariji). Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328.-1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roce. Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj, da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije, dolazi iz 15. st.. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodan određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće, slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. st. ovaj će način molitve doživjeti svoj veliki procvat. Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljenja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način, da ih je formulirao tako, da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost. OVU POBOŽNOST IMAMO KROZ LISTOPAD. DOĐITE!

POVIJEST MOLITVE KRUNICE

11 Potravnik

Blaženi koji slušaju riječ Božju i drže je!

Ako pogledamo istini u oči, moramo priznati da ne pripadamo

onima koji potpuno sprovode u svoj život Božju riječ. I po tome se ne

možemo ponositi da smo djeca Marijina, makar kao narod Hrvati

spadaju u one gdje se najviše štuje Gospa. Riječima: da! Svetištima:

da! Ali u praksi - upravo kao narod Hrvate sramote tri teška narodna

grijeha, a to su: psovka, gaženje dana Gospodnjega i pobačaj.

1. Ne samo muškarci, nego i žene, pa i djeca danas upotrebljavaju

takav rječnik kao da su ga učili negdje na visokim đavolskim

školama: nema svetinje koja se psovkom ne pogrđuje.

2. Nedjelje i blagdani za mnoge su radni ili izletnički dani, a da ne

govorimo o nemaru za misu.

3. Pobačaj je u Hrvata na svjetskoj listi - na prvom mjestu.

I nakon svega toga ističemo kako smo mi Hrvati Marijina djeca. Ne

lažimo samima sebi. Biti dijete Marijino znači činiti što i ona:

slušati Božju riječ i živjeti po njoj! Činimo li to? Ne postoje u svijetu sretne i nesretne stvari. Ne postoji sretno i

nesretno vrijeme. Vrijeme mi stvaramo i ono će biti onakvo kakvim

ga mi stvorimo: stvarima oko sebe mi sami dajemo vrijednost.

Koliki roditelji drže moralne pouke svojoj djeci, a svojim

primjerom sve to pobiju? Međutim, primjer je najbolji odgajatelj.

Koliki misle da svoju djecu pravilno odgajaju, a po veći dio dana ne

znaju gdje su im uopće djeca, što rade, s kim se druže. U crkvu ih,

možda, šalju, a sami nikako ili rijetko u nju zalaze. Pogledajmo se:

jesmo li doista ozbiljno zaraženi zlima današnjeg vremena.

I potražimo liječnika: Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti. Čut

ćemo njegovu riječ: Hoću, budi čist! Ali, idi pokaži se svećeniku!

Roditelji, “pokažite” se kod nedjeljne sv. Mise, a svoje dijete još

i kod vjeronaučne poduke i Bog će blagosloviti vaše trude. Jedino

s Bogom će te sačuvati zdravi naraštaj za sebe, za svoj narod i

svoju Crvku. Misa nas oplemenjuje, ona nas mijenja i čini boljima

pred Bogom i pred bližnjima. To je ono što se zove “svetost”.

MARIJINA DJECA

12 Potravnik

U povijesti hrvatskoga naroda veliki je broj primjera kako se u svakodnevni život može utjeloviti aktivna suradnja s Božjom milošću. Ona se događa u mučeništvu, kreposnom životu, ljubavi prema bližnjemu. Ima razne oblike, a jedan cilj: biti putokaz prema Kristu. Naša tri sunarodnjaka prepoznata su kao uzori svetosti u sveopćoj Crkvi. Šestero je blaženika posebno istaknuto našem narodu za nasljedovanje. Tijekom povijesti, kada su postupci za beatifikaciju bili drugačiji, bilo je i više blaženika, a i u novije doba ne nedostaje Božjih ugodnika iz hrvatskoga naroda. Neki od njih su sluge i službenice Božje, a za mnoge se pokreću postupci i prikupljaju informacije i svjedočanstva o kreposnom i svetačkom životu.

Bl. Marija od Propetoga Isusa Petković, redovnica (*Blato - Korčula, 10. 12. 1892. - + Rim, 9.7. 1966.) Bila je uvijek boležljiva. Dvaput je bila bolesna na smrt, no Gospodin ju je čudesno ozdravio. Pod vodstvom dubrovačkog biskupa utemeljila je Družbu Kćeri Milosrđa i dobila ime Marija Propetoga Isusa. Djelo je započela sa svojih pet prijateljica. Marija je prosila po Slavoniji i Vojvodini kako bi Božji siromasi preživjeli. Čvrsto je vjerovala da Bog sve vodi i upravlja. Započele su s gradnjom samostana i Družba se pomalo širila, a Marija se odazvala i na poziv da svoje sestre pošalje u Argentinu, te je i samo otišla. II. svjetski rat zapriječio joj je povratak, tako da je punih 12 g. ostala tamo. Umrla je na glasu svetosti 9. 7. 1966. u Rimu, gdje je utemeljila Vrhovnu upravu. 1988. na njezin se zagovor dogodilo veliko čudo. Zapovjednik Peruanske ratne podmornice zavapio je Mariji Petković u životnoj opasnosti kad se podmornica s 22 mornara sudarila s japanskim borodom, te su na njen zagovor preživjeli. Ispitivanja su pokazala da se naravnim putem mornari nisu mogli spasiti nego je na djelu bila nadnaravna Božja pomoć.

Bl. Ozana Kotorska, dominikanska trećoredica, djevica (*Relezi - Kotor, 1493. - + Kotor, 1565.) Katarina Kosić rodila se 25. 11. 1493. u vrlo siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara. Nakon viđenja malog Isusa što ga je imala dok je čuvala stado, i nakon smrti svoga oca 1507. s 14 godina služi uglednoj kotorskoj obitelji često slušajući pobožne razgovore i molitve. Odlučila je, unatoč protivljenju roditelja, Bogu se posvetiti u trećem Redu sv. Dominika. Položila je zavjete i dobila ime Hosana. Ubrzo odlučuje živjeti kao „zazidana djevica“ kakvih je u Kotoru tada bilo više, a živjele su u sobicama od tek nekoliko četvornih metara, izgrađenima uz crkvu i s malim otvorom prema svetištu crkve.

Hrvatski blaženici i uzorni vjernici

CRTICE IZ ŽIVOTA

13 Potravnik

Svetačkim životom u samoći i odricanju, Hosana je privlačila svoje mještane i sve češće iz tihe isposnice tješila, poučavala i proricala događaje. Kotorani su je nazvali “trubljom Duha Svetoga”, “djevicom miriteljicom” i “anđelom mira”. Posebno se molila i žrtvovala za jedinstvo kršćana, tako da je danas zaštitnica ekumenskog pokreta. Tijelo joj se neraspadnuto čuva u crkvi sv. Marije u Kotoru. Odmah nakon smrti narod ju je počeo štovati kao sveticu. Blaženom ju je proglasio papa Pio XI 21. 12. 1927. g. Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojem se od 1963. nalazi njeno tijelo. Spomendaj joj je 27. 4. Marica Stanković (31. 12. 1900., Zagreb – 8. 10. 1957., Zagreb). Radila je kao učiteljica. Posvetila se duhovnoj obnovi i kršćanskom odgoju ženske mladeži, te je bila suradnica Ivana Merza. Slijedila je ideju: "Obnoviti sve u Kristu." Godine 1938. u Banjoj Luci je osnovala prvi svjetovni institut u Crkvi u Hrvata pod imenom "Suradnice Krista Kralja." Zbog njezinih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež, komunističke vlasti osudile su je na montiranom procesu na pet godina robije. Provela ih je od 1947. do 1952. u zatvoru u Požegi. Od posljedica logora umrla je 8. 10. 1957. u Zagrebu. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoju. Postupak za njezinu beatifikaciju otvoren je 2006. Ana Marija Marović (7. 2. 1815., Venecija – 3. 10. 1887., Venecija). Njezini roditelji potječu iz Boke Kotorske. Umrla je u Veneciji na glasu svetosti. Osnovala je redovničku družbu čija je karizma bila spašavanje posrnulih djevojaka, a istaknula se i u karitativnom radu. Papa Pio IX. rekao je za nju: "Evo svetice koja ne prorokuje." Godine 1993. završen je proces za njezinu beatifikaciju, a 2007. izdan je Dekret o njezinim herojskim krepostima. Katarina Kosača Kotromanić (1425., Blagaj kod Mostara - 25. 10. 1478., Rim). Bila je žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Udajom za njega, primila je katoličku vjeru. Pred turskom najezdom sklonila se u Dubrovnik, pa potom u Rim. Njezino dvoje djece odvedeno je u tursko roblje, a muž ubijen. Nakon toga postala je franjevačka trećoredica i posvetila se Bogu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu. Štuje se u franjevačkim zajednicama u Bosni.

Hrvatski blaženici i uzorni vjernici