POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE

U SREDNJEM VIJEKU

-IZVORI BIH POVIJESTI-

IZVORI ZA POVIJEST BIH DJELE SE NA:1. isprave, povelje, listine (acta, documenta)

2. saborski spisi (acta comitialia ), sudski zapisnici, zapisnici gradskih općina

3. pisci, prije svega suvremeni.

U BiH nije bilo nikakvog ni javnog ni privatnog arhiva u kojem bi se čuvale

srednjovjekovne isprave.

ARHIVI: Državni arhiv u Dubrovniku (to je uopće najbogatiji arhiv za bosansku, humsku,

srpsku, crnogorsku i albansku povijest)

Papinski tajni arhiv u Vatikanu (ASV)

Državni arhiv u Veneciji

Državni arhiv u Budimpešti

Bečki državni arhiv.

Pored javnih arhiva ima i privatnih arhiva; arhiv mađarskih velikaša. Izvori

povijesti su razasuti po mnogobrojnim zbirkama, ne samo domaćih već i stranih. Zato

treba pregledati sve tiskane zbirke koje se tiču Hrvatske, Ugarske i Srpske povijesti.

ZBIRKE: Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae

Konstantin Jireček, Spomenici Srpski

Vjekoslav Klaić, Najstarije isprave porodice Keglevića

Ivan Kukuljević, Codex diplomates regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae

Šime Ljubić, Listine

Franjo Rački, Documenta historiae Croatiae periodum antiquam illustrantia

Tadija Smičiklas, Codex diplomates

Ferdo Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća

Ćiro Truhelka, Tursko slavenski spomenici dubrovačke arhive.

1

-BIH U GEOPOLITIČKOM POGLEDU-

Povijesna srednjovjekovna Bosna nastala je na prostoru gornjeg toka rijeke

Bosne i to od njezina izvora do Vranduka. Prema današnjim nazivima gradovi u nju

ulazili su: Sarajevo, Kreševo, Vareš, Fojnica, Srebrenica, Rogatnica, Goražde i Travnik.

U sjeveroistočnoj Bosni bile su u srednjem vijeku 2 prostrane oblasti: Soli i Usora, koje

se posebno spominju, a prošlost im je zajednička.

SOLI se prostiru sjeverno od prvotne Bosne, u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni,

između rijeka Save i Drine, oko planine Majevice i gornjeg toka rijeke Spreče koja se

kod Doboja ulijeva u Bosnu. Tu su danas smješteni gradovi Tuzla, Zvornik i Bjeljina.

USORA se prostirala s obje strane donje i srednje Bosne, njezina pritoka Usore i

savskog desnog pritoka Ukrine, te donje Spreče i Save. Tu se danas nalaze gradovi:

Brčko, Gradačac, Žepče, Tešanj, Maglaj, Doboj, Derventa i Bosanski Brod, obje su

oblasti nekoć bile sastavnice rimske Panonije, a nakon doseljenja Hrvata pripale su

Posavskoj Hrvatskoj, najpoznatiji knezovi bili su Ljudevit Posavski (814.-823.) i

Braslav (880.-894.).

DONJI KRAJEVI obuhvaćali su prostor oko gornje Sane i Vrbasa. Poznatiji

gradovi: Jajce, Kotor na Vrbanji i Ključ. Ovaj prostor do sredine 12. st. pripada

kraljevini Hrvatskoj, kad ih je ban Kulin pripojio Bosni.

ZAPADNE STRANE prostiru se prema prostoru Duvna, Livna i Glamoča.

Pod Bosansku vlast dospjeli su u 14. st., a Livno tek u doba Turaka. Preostali

sjeverozapadni dio nije bio sastavni dio srednjovjekovne Bosne sve do Turskog

osvojenja, nego je pripadalo Hrvatskoj, a djelomično Slavoniji.

HUMSKA ZEMLJA prostirala se od izvora Neretve do Jadranskog mora,

obuhvaćajući Pelješac sa Stonom. Taj teritorij bio je sastavni dio Crvene Hrvatske,

koja se sastojala od nekoliko jedinica i prostirala se sve do Skadra. U 10. st. Humom je

vladao knez Mihovili Višević i bio podložan hrvatskom kralju Tomislavu. Taj teritorij

je kasnije jednim dijelom pao pod vlast srpskih župana ali su ga oslobađali ugarsko-

hrvatski hercezi Andrija, a kasnije hrvatski knezovi Šubići, Pavao i Mladen, dok ga

1326. god. Stjepan II. Kotromanić nije pripojio Bosni. Od sredine 15. st. taj teritorij je

nazvan Hercegovinom.

PRIMORJE je teritorij od Dubrovnika do Herceg Novog, tkđ. U okviru Crvene

Hrvatske.

2

PODRINJE je teritorij oko gornje Drine do Čajniče, Foče i Pljevlja. Teritorij je

bio dio srednjovjekovne Raške, a Bosni je pripojen tek za kralja Tvrtka I.

Rimljani su u doba cara Augusta (27. prije Kr.-14. poslije Kr.) oko 10. god.

poslije Kr. Ilirik podijelili na Panoniju i Dalmaciju. Car Teodozije 395. god. podijelio

je Carstvo na Istočno i Zapadno.

Kad je bila seoba naroda, hrvatski narod organizirao je oblasti:

- Karantanija (sjeverno od područja Istre)

Posavsku, sa sjedištem u Sisku

- Dalmatinsku, od Raše do Cetine (Bijela Hrvatska)

- Dukljansku

- Zahumlje

- Neretljansku, od Cetine do Neretve

- Trebinjska, (Travunjska).

Zadnje četiri oblasti činile su Crvenu Hrvatsku.

3

-BOSANSKA OBLAST-

Bosna je sve do 12. st. politički pasivna i nije bila na meti osvajača. Njezina

aktivnost dolazi tek kasnije u širenju njezina prvobitno uskog teritorija na račun

hrvatske i srpske države. Bosna će preuzeti jaču političku ulogu u vremenu kada

kraljevina Hrvatska i Zeta gube svoju političku nezavisnost. Bosna se prvi put spominje

kod Konstantina Porfirogeneta (10. s.t) u djelu „De administrando imperio“ pod

imenom „zemljica“, a prije toga spominje se u staro hrvatskom izvoru „Methodos” od

753. god. Izvori za najranije razdoblje Bosne rijetki su i nepouzdani. U ”Supetarskom

kartularu” navodi se koliko bi banova biralo hrvatskog kralja kada bi umro bez

nasljednika. Od sedam navedenih banova između Hrvatske i Slavonije, drugi po redu je

bosanski ban. Ime Bosne širilo se s proširivanjem banovine i kraljevine Bosne od 12. do

15. st. na susjedne krajeve i tek poslije turske okupacije nastao je današnji geografski

pojam Bosne.

Prvotna Bosna obuhvaćala je samo porječje gornje Bosne od njezina izvora do

tjesnaca Vranduka. Gradovi koji su u nju ulazili jesu: Sarajevo, Kreševo, Vareš,

Fojnica, Visoko, Travnik, Zenica, Srebrenica, Rogatnica i Goražde. Bosna je za

vrijeme bana Borića (1154.-1163.), prvog znanog bosanskog bana, sezala do Drine,

koja je granica prema Srbiji. Bosna prije Časlava nije pripadala srpskoj oblasti.

Bosna do druge polovice 10. st. bila je sastavni dio hrvatske države, tj. do kralja

Miroslava (945.-949.) te da je onda za vrijeme građanskog rata, koji je toliko oslabio

hrvatsku državu, došao u vlast srpskog kneza Časlava Klonimirovića. Iza Časlavove

smrti 960. god. Bosna se izdvojila iz srpske države i živjela samostalnim životom te su

njome vladali banovi. Između 1082. i 1085. god. dukljanski kralj Bodin uspije pokoriti

Srbiju i Bosnu. U Srbiji postavi za namjesnika župana Vukana, a u Bosni kneza

Stjepana. Poslije smrti Bodinove 1101. god. propala je njegova država, te je Bosna

izašla iz tješnje veze s dukljanskom kraljevinom.

Poslije propasti hrvatskog kraljevstva i poslije personalne unije između Hrvatske

i Ugarske, te krunidbe Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja nastalo je teško

razdoblje za Bosnu. Ugarsko-hrvatski kraljevi smatrali su Bosnu svojom vazalnom

zemljom, pa čak i onda kad je Bosna 1463. god., i Humska zemlja 1482. god. pala

pod Turke. Današnje granice Bosne posljedica su Turskog osvajanja.

4

-ZAHUMLJE ILI HUMSKA ZEMLJA-

Hrvati su naselili Panoniju, Neretljansku oblast, Travuniju i Zahumlje. Humska

zemlja bila je opsegom malen teritorij. Na jugu je graničila s Dubrovnikom, na istoku

joj je granica Trebinje, Rudine i Gacko, na sjeveru gornja Neretva i planinski pojas, na

zapadu Srednja Neretva. Prvi poznati knez Zahumlja bio je Mihovil Višević (910.-

930.). Mihovil je imao sjedište u Blagaju (Stjepan-grad) ili u Stonu. On zajedno s

kraljem Tomislavom sudjeluje na crkveno-državnom saboru 925. god. u Splitu. On se

ne navodi posebno nego se ubraja među ostale hrvatske velikaše. Hum je bio u sastavu

hrvatske države sve do Krešimira II. (949.-969.) kada je nastala pomutnja u državi, a to

je iskoristio srpski župan Časlav te je uz pomoć Bizanta zauzeo Hum, a kada je ovaj

960. god. poginuo, Hrvatskoj su vraćene ove oblasti. Hum je pod vlašću Bugara sve do

1018. god., nakon raspada Prvog Bugarskog Carstva, dolazi pod vlast Bizanta (1018.-

1040.), zatim dolazi pod vlast Duklje, oslobađa se 1046. god., ponovno dolazi pod vlast

Duklje u vrijeme Bodinovo.

Kad je umro dukljanski kralj Bodin (oko godine 1102.) bilo je Zahumlje bez sumnje

dio njegove kraljevine. Od Duklje se odijelila Bosna i Raška i postale nezavisne oblasti.

Bosanski ban je pokušao je da osvoji Zahumlje, ali mu nije uspjelo. Oko godine 1126.

spominje se opet Zahumlje kao samostalna zemlja. Oko 1130. god. pridružilo se

Zahumlje Raškoj, ali kao posebna upravna oblast. Njim su upravljali članovi raške

dinastije. Oko 1132. god. Desa je dobio na upravu Zahumlje kao knez (dux), a kasnije je

upao u zemlju kneza Radoslava i oteo mu Trebinje i Duklju osim primorja. Kada je

Desa na silu postao županom raškim od 1162. do 1165. god., u Zahumlju je postao

knezom Miroslav, mlađi sin Uroša II. i na tom mjestu ostao do smrti 1199. god. tako je

Zahumlje ostalo pod tuđom vlasti od 1130. do 1322. god., tj. do početka vladanja bana

Stjepana II. Kotromanića.

5

-BAN BORIĆ (1154.-1163.) BAN KULIN (1180.-1204.)-

U vremenu od bana Borića do bana Kulina Bosnom je izravno vladao Bizant.

Pop Dukljanin, naš najstariji ljetopisac, često spominje Bosnu i njene banove. Njegovo

pričanje o bosanskim banovima iz 10. i 12. st. iako nije pouzdano, ipak dokazuje da je

banska čast od starine u Bosni postojala i da su banovi upravljali Bosnom. Kako je

na slavenskom jugu samo Hrvatska država imala bansku čast, Franjo Rački je zaključio

da korijen bosanskoj banovini potječe iz doba kad je Bosna bila sastavni dio hrvatskog

kraljevstva. Bosna je barem do druge polovice 10. st. bila manja ili veća oblast na istoku

Hrvatske kojom je u ime hrvatskih vladara upravljao ban. Kada je u Hrvatskoj nastao

građanski rat, došla je pod vlast srpskog kneza Časlava Klonimirovića (927.-960.).

Od Časlava ima pretenzije Hrvatske i Srpske na Bosnu. Nakon Časlavove smrti Bosna

je opet potpala pod hrvatsku vlast. Kao dio Hrvatske živjela je Bosna do smrti Petra

Krešimira IV. (1058.-1074.), te Dmitra Zvonimira (1075.-1089.).

Zvonimirova udovica, Jelena Lijepa pozva svog brata Ladislava, ugarskog

kralja, koji 1091. god. provali u Hrvatsku i zauze sjeverni dio između Gvozda i Drave

gdje postavi svog sinovca Almoša za upravitelja. Ovu tešku situaciju iskoristio je

najbliži susjed na jugu, dukljanski kralj Bodin (1081.-1101.) i zauzeo Bosnu. Nakon

Bodinove smrti njegova država se počela raspadati. Bosna je bila izvan dohvata

događaja u Hrvatskoj i Duklji, pa je tu zgodu iskoristio bosanski ban i proglasio se

neovisnim, ne priznavši ni Bodinove nasljednike ni kralja Kolomana.

Koloman je umro 1116. god. ne protegnuvši svoju vlast na Bosnu. (Bosanski

banovi ne prihvaćaju želju za okupacijom Ugara, ni pretenzije Dubrovačke kao ni

Mletačke). Bosna je živjela samostalnim životom i ban nije nad sobom nikoga

priznavao. Bosni je i u hrvatskim i u dukljanskim prijestolnim borbama uspjela sačuvati

svoju samostalnost.

Međutim, dolaskom na prijestolje kralj Bela II. (1131.-1141.) posvetio se

uređenju svojih kraljevina Ugarske i Hrvatske, ali je pritom došlo i pitanje Bosne. Na

temelju prava hrvatskog kraljevstva na Bosnu, sad su i Mađari polagali pravo na tu

zemlju. Zato je Bela II. svom dotadašnjem kraljevskom naslovu dodao naslov ”kralj

Rame”, pa on i njegovi nasljednici nose naslov „Kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske

i Bosne“. Ne možemo razjasniti zašto je kralj Bela II. uzeo naslov jednog malog kraja i

6

proglasio se „kralj Rame”, a ne ”kralj Bosne”. Kralj Bela II. umro je 1141.god., a

naslijedio ga je 11-godišnji sin Gejza II. (1141.-1162.).

Protiv Gejze II. diže se novi bizantski car Emanuel Komnen (1143.-1180.).

Nakon uspostavljenog mira Gejza je uzvratio udarac pa je 1154. god. napao Braničevo

(istočno od Beograda- Srbija). U Gejzinoj se vojsci kao kraljev saveznik nalazio i

bosanski ban BORIĆ (1154.-1163.). Ban Borić nije bio podanik ugarskog kralja nego

saveznik. Bosna se tada protezala do Drine koja je bila granica prema Srbiji. Bosna nije

bila podložna velikom srpskom županu, nego je to bio narod, koji je živio samostalno,

imao svoje običaje, uredbe i svog vladara. I Pop Dukljanin veli da se Bosna protezala do

rijeke Drine na istok i na zapad do Livna. Tako je i dolina Rame bila pridružena Bosni.

U ratu između vladara (1166.-1167.) Bizant je ponovno želio zadobiti Hrvatsku,

Dalmaciju i Bosnu, što mu je uspjelo. Nije poznata sudbina bana Borića u ovom ratu,

čini se da je stao na stranu ugarskog kralja, pa je nakon rata morao bježati preko Save

odakle je i bio porijeklom. U požeškoj se županiji dugo spominju njegovi sinovi i unuci

kao bogata vlastela od kojih potječe pleme Berislavića, ali u Bosni se njegovi potomci

više ne spominju.

Ban Borić nije bio potomak prijašnjih bosanskih banova, niti je u rodu s banom

KULINOM. U Bosnu ga je bio poslao hrvatsko-ugarski kralj, pa je po njemu bio i

ovisan. Ima nekih nagovještaja da je ban Kulin u Bosni vladao i prije Borića pa je on

vraćen na prijestolje nakon Borićeva odlaska iz Bosne. Izgleda da je malo prije velikom

raškom županu Stjepanu (krajem 12.st.) uspjelo zavladati Dukljom. U Humu je tada

vladao mlađi Nemanjin brat Miroslav. Careva smrt bila je znak oslobođenja.

Hrvatska i Dalmacija vratiše se Beli III. (1172.-1196.) koji ih preda starijem

sinu Emeriku (1196.-1204.) okrunivši ga za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Sad sam

Bela III. preuze na Balkanu ulogu bizantskih careva. Humski knez Miroslav priznao je

njegovu vrhovnu vlast. Ban Kulin kada se oslobodio bizantske vlasti priznao je vlast

kralja Bele III. za što ga je Bela nagradio ”donjougarskim” oblastima Soli i Usorom.

Kulin je bio ne samo pripadnik rimske Crkve, nego je i otprije dobro poznat

papi i kao ban bosanski i kao dobar katolik. Na njegov je valjda poticaj papa tražio

od kneza Miroslava da dopusti obnovu nekih biskupija u Humu čemu se Miroslav

protivio iako je imao za ženu Kulinovu sestru, katolkinju Jelenu. Nepoznato je

držanje bana Kulina u događajima koji su se odigrali oko Bosne poslije smrti cara

Emanuela Komnena.

7

Šireći svoju vlast Nemanja je htio osvojiti i Dubrovnik. To nije bilo po volji

banu Kulinu, pa je došlo do napetosti između Nemanjina brata kneza Miroslava.

Trgovačke veze Bosne s Dubrovnikom bile su za Bosnu životno pitanje, a

Nemanja ih je s braćom nastojao prekinuti. Kulin je stoga s Dubrovnikom 1189. god.

sklopio prvi trgovački poznati ugovor kojim se obvezao štititi dubrovačke trgovce u

svojoj državi. Osim trgovačkih veza Bosnu su s Dubrovnikom vezali i crkveni odnosi

jer je bosanska biskupija pripadala pod dubrovačku metropoliju.

Kralj Bela III. za splitskog nadbiskupa postavio je Petra, rodom Mađara te je

nastojao da mu bude podvrgnuta bosanska biskupija. Papa Celastin III. to i učini 1192.

god. Kulinovi politički interesi nisu bili u suglasju s tom odlukom, jer je u njoj Kulin

nadzirao političku i kraljevu prevlast u Bosni preko duhovne koja je dolazila iz Splita.

Stoga Kulin posla 1195. god. novoizabranog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga

posveti dubrovački nadbiskup Bernard. Iz dubrovačke vijesti 1195. god. da se

zaključiti da je dubrovački nadbiskup Bernard zaista posvetio Radogosta ali bez

sudjelovanja još dvojice biskupa.

Tome Kulin nije bio kriv što posvećenje nije valjalo, izazvan je prosvjed

dubrovačkog svećenstva protiv nadbiskupa. To je bilo protiv propisa i takvo se

posvećenje nije priznavalo valjanim. Stoga je nadbiskup kažnjen i tako posvećeni

biskup svrgnut. Radogost nije znao latinsko pismo, a pogotovo jezik i kad je pri

posvećenju položio nadbiskupu zakletvu vjernosti i poslušnosti, učinio je to na

hrvatskom jeziku. Ban Kulin je stao na Radogostovu stranu i priznao ga zakonitim

biskupom.

Mišljenje je nekih povjesničara da se sad Kulin odmetnuo od katoličke

vjere i rimske Crkve što nije istinito. Priznavajući biskupa Radogosta prvim

biskupom nije mislio dirati u vjeru i Crkvu. Kad je to doznao papa sigurno je naredio da

se Radogost svrgne. To je sve odjeknulo u Bosni i izazvao trzavice. Vjernici su se

podijelili u 2 tabora; za Radogosta i protiv njega (nastala Crkva Bosanska). Ban Kulin

je stao na Radogostovu stranu i priznao ga zakonitim biskupom. On jednostavno nije

htio da bosanski biskup i Crkva Bosanska budu podložni splitskom nadbiskupu,

podaniku ugarsko-hrvatskog kralja.

Kralj Bela III. umro je 1196. god. Oca naslijedi na prijestolju Emerik koji

dođe u sukob s bratom Andrijom. Laka je bila Andrijina pobjeda. Srpski veliki župan

Stjepan Nemanja odrekao se vlasti 1196. god. i povukao se u Hilandar na Svetoj

8

Gori. Nemanja je ostavio 3 sina: Stjepana, Vukana i Rastka (Sava). Stjepanu je

predao Srbiju, Vukanu Duklju (Zeta, Hum i južna Dalmacija).

Duklja se smatrala posebnim političkim tijelom nezavisnim od Srbije. Tako je

Vukan istisnuo Miroslavova (+1194.) sina Toljena, a zbog političkih interesa priklonio

se Svetoj Stolici. U tim okolnostima Miroslavova udovica, Kulinova sestra, morala je

bježati pa se sklonila bratu u Bosni.

Vukan je htio naprkositi Kulinu, a možda i Bosnu zauzeti, zato je optužio

Kulina papi Inocentu III. i kralju Emeriku, kao vrhovnom poglavaru Bosne. Zato mu

je dobro došao slučaj Radogosta, da je i sam ban Kulin grijehom zaveden, a s njim i

udovica kneza Miroslava s još 10 000 kršćana.

Zlobu i pakost Vukan ovdje je očita, nigdje nije rekao o kakvoj se herezi radi i

što naučava. U isto vrijeme splitski nadbiskup Bernard tužio se papi na heretike po

Hrvatskoj i Dalmaciji. Mnoge je od njih protjerao iz Splita i Trogira, a oni su se sklonili

u Bosnu. Dobivši papa s dvije strane vijesti o herezi, u Bosnu 1200. god. upravi pismo

kralju Emeriku da uništi heretike. Kulin je ostao iznenađen i uvrijeđen kad je doznao

za Vukanove spletke. Čim je kralj Emerik pozvao na odgovornost, odmah se odazvao i

branio. Da uvjeri i papu da od hereze nema ništa, poslao je neke od optuženih da pred

papom izlože svoj nauk. U delegaciji su bili dubrovački nadbiskup Bernard, koji je

posvetio Radogosta, dubrovački arhiđakon Martin i nekoliko „patarena“. Papa je

saslušao nadbiskupa i odredio da pošalje u Bosnu svoje ljude koji će slučaj ispitati. U

Bosni su proveli zimu 1202./1203. god. i obilazeći zemlju odredili ispitali prilike. Vođa

je bio Ivan de Casamaris. Neosnovana je tvrdnja da se sad Kulin obratio na katoličku

vjeru, jer je on bio katolik.

Na BOLINOM POILU (možda kod Visokog) 08. travnja. 1203. je održan

sabor domaćih ljudi s Kulinom banom na čelu i papinim poslanikom Ivanom de

Casamaris. Domaćini su obećali da će se držati naredbi i zapovijedi svete rimske Crkve

u svom življenju i vladanju. Ivan de Casamaris je izvijestio papu o učinjenom poslu i

savjetovao mu da osnuje još nekoliko biskupija u Bosni. Ovo nije bilo sporno, već

sporno je bilo to što se htjelo imenovati biskupe Latine (strance). To je vjerojatno bio

uzrok i početak svim kasnijim borbama u Bosni. Svećenstvo je nastavilo birati biskupe

i nije tražilo za njih potvrdu od pape. Biskup je nazvan „djed“, imao je uvijek narodno

ime. Nakon sabora na Bolinom Poilu, Kulinovo ime se više ne spominje. Uspomena na

ovog bana dugo je živjela u Bosni. Dubrovački pisci kažu da je za Kulinova vremena

Bosna bila sretna i blagoslovljena.

9

-BAN STJEPAN (1204.-1232.) ?-

Ban Kulin ostavio je sina koji se 1203. god. nalazio kod kralja Emerika zajedno

s bosanskim crkvenim starješinama. Nema dokaza da je na dvoru boravio kao neki

talac. Taj Kulinov sin, jer za drugog ne znamo, naslijedio je oca na banskoj stolici.

Kralju i kaločkom nadbiskupu obvezao se čuvati pravovjernost u Bosni što je

uključivalo i prihvaćanje Latina za biskupa. Prijateljstvo s Mađarima i prihvaćanje

stranca za biskupa nije mu bila dobra preporuka za situaciju. Malo što znamo o njegovu

vladanju. Iz jednog pisma pape Grgura IX. iz 1236. god. zna se da se zvao

STJEPAN i da je do te godine već umro.

U mađarskoj kraljevskoj kući 1220. god. došlo je do razmirica tako da je Bela,

najstariji sin kralja Andrije II. i vojvoda Hrvatske i Dalmacije, ustao protiv oca. Planuo

je građanski rat koji je završio 1222. god. izdavanjem zlatne bule. Zlatnom bulom

umanjena su kraljeva prava, a proširena su i utvrđena prava plemstva. I vlast vojvode

Bele proširila se ne samo u Hrvatskoj i u Dalmaciji nego i preko Drave, Save i u

Humsku zemlju.

U susjedstvu se posebno osilio srpski veliki župan Stjepan Prvovjenčani koji

je prionuo uz Zapadnu Crkvu i 1217. god. od pape Honorija III. dobio kraljevu

krunu. Stjepan Prvovjenčani prozva se Božjom milošću kralj čitave Srbije, Duklje,

Travunije, Dalmacije i Huma. Domalo Stjepan Prvovjenčani s bratom Savom (monah

na Sv. Gori, u Srpskom samostanu Hilandaru) opet se približi Istočnoj Crkvi i

1219.god. poslao je Savu u Niceju carigradskom patrijarhu da mu dozvoli osnovati

autokefalnu (samostalnu) srpsku nadbiskupiju. (Sjedište je premješteno u Niceju od

1204. do 1261. god. zbog toga što je osnovano Latinsko Carstvo).

O bosanskom banu Stjepanu izvori iz ovih vremena ne govore ništa, a ni papa ga

ne spominje niti se na njega tuži. U Bosni se digla oluja i zbacila ga s povijesne

pozornice.

10

-BAN MATEJ NINOSLAV (1232.-1250.)-

Zbacivši nepoćudnog i slabog bana Stjepana, na bansku stolicu se popeo

MATEJ NINOSLAV. Bio je protivnik kralja ANDRIJE i prijatelj domaće crkve

bosanske. Matej Ninoslav kaže da je potomak starijih bosanskih vladara. Bio je ili

Kulinov sin ili brat svrgnutog kralja Stjepana ili njegov bliži rod.

Papi su stizale optužbe protiv Mateja Ninoslava i biskupa crkve bosanske, iz

političkih razloga. Papa je zato 1233. god. poslao legata JAKOVA u Bosnu da

tamošnjeg biskupa ukloni s uprave Crkve i biskupije. Legat je svu krivnju svalio na

dubrovačkog nadbiskupa koji je kao metropolita trebao znati što se događa u Bosni.

Zato je legat Jakov oduzeo bosansku biskupiju iz jurisdikcije dubrovačkoj

nadbiskupiji i podložio je kaločkom nadbiskupu. Ovaj potez bio je težak udarac

neovisnosti Bosne. Preko kaločkoga nadbiskupa imala se širiti moć i vlast ugarskog

dvora u Bosni. Ovo je bilo potpuno neprihvatljivo i političkom i crkvenom vodstvu u

Bosni. Međutim, Matej Ninoslav morao se s ovime pomiriti kako ne bi izazvao još veće

prijetnje sa sjevera, križarsku vojnu. Ovim je papin legat Jakov uspješno izvršio svoje

poslanje. Svrgnut je bosanski biskup, a političko vodstvo pristalo je na kompromis. Ali

najveća pobjeda bila je imenovanje IVANA TEUTONIKA, Nijemca iz Wildhausena,

bosanskim biskupom.

Ivan Teutonik je kao bosanski biskup dao zakletvu 1234. god. da će držati

sporazum između legata Jakova i kralja Andrije II. Izgleda da je ovim imenovanjem u

Crkvi, u Bosni nastao pravi raskol. Domaći kler nije priznavao Ivana za biskupa nego

je izabrao svoga. Odsada su u Bosni dva biskupa. Jedan kojeg je izabrao domaći kler i

drugi postavljen od pape. Podijelili su se i vjernici pristajući uz jednog od ove dvojice.

Protiv biskupa Ivana ustao je i narod i ban Matej Ninoslav. Biskup, ako je i

uopće došao u Bosnu, morao je ubrzo bježati u Ugarsku. Pobuna u Bosni odjeknula je

nadaleko. Vijest je uvelike uznemirila papu koji dade opći proglas da se ustane protiv

neposlušnika. Da još bolje oduševi Kolomana, darovao mu je otac, kralj Andrija,

Bosnu u potpuno vlasništvo. Ovo je još žešće potaklo bana Mateja Ninoslava na obranu

slobode. Nema mnogo vijesti o križarskoj vojni. Iz papina pisma 1235. god. vidi se da je

biskup Ivan u svojoj borbi kolebao tako da je molio papu za odreknuće. Molba mu nije

uslišena.

11

Međutim te iste 1235. god. umrije kralj Andrija, a naslijedi ga stariji sin BELA

IV. (1235.-1270.), a vojvoda Koloman i dalje ostade u svojoj časti. Biskup Ivan se ne

spominje tako da mu je možda uvažena ostavka kasnije ili je možda umro ili u ratu

poginuo. Na njegovo mjesto papa šalje dominikanca PONSA i podloži ga Svetoj

Stolici. Sve je ovo rađeno pod izlikom hereze u Bosni. Koloman je uređivao Bosnu po

svojim mjerilima i o tome izvještavao papu. Kroz ovo vrijeme biskup Ponsa dovršio je

gradnju stolne crkve sv. Petra u mjestu Brdu u župi Vrhbosna, pri kojoj je osnovan

i kaptol.

Što je čitavo ovo vrijeme, kad su križarske čete s Kolomanom bile u Bosni, radio

ban Matej Ninoslav? Vjerojatno se pred jačom silom, nakon uzaludnog otpora, sklonio

negdje na jug blizu Dubrovnika. Ovom zgodom Matej Ninoslav s Dubrovnikom sklopi

vječni mir i ljubav. Povelja bana Mateja Ninoslava dokaz je da je bio još moćan i da

su bosanski velikaši bili s njim jer Dubrovčani ne bi sklapali ugovor s banom koji nema

nikakve moći. Ova povelja također dokazuje važnu činjenicu da Matej Ninoslav nije

bio nikada heretik jer se kune svetinjama kojima su se kleli svi pravovjerni

katolici.

Dok je Matej Ninoslav izbivao iz Bosne i dok je Koloman s križarima u njoj bio,

smatrala se Bosna bez bana, a Ninoslav svrgnut. Nedvojbeno je da je Koloman sada

izabrao za bana poznatog nam PRIJEZDU, Ninoslavova rođaka. Njegovo je

banovanje bilo kratko. Završio je čim je Koloman napustio Bosnu.

Naime, o Uskrsu 1241. god. provališe u Ugarsku divlji Tatari ostavljajući za

sobom ruševine i smrt. Kralj Bela IV. pođe im u susret, ali je bio potučen, a vojvoda

Koloman smrtno ranjen. Bela IV. najprije pobježe u Austriju, pa se vrati u Zagreb, a

onda 1241. god. na jug u Klis pa u Trogir. Za njim su se spustile tatarske čete, ali im

Bela IV. umače. Tatarske su se bujice razlile, pa se počele povlačiti preko Bugarske u

svoju domovinu. Tatari su narod turkijskog porijekla naseljen uglavnom u Rusiji (Sibiru

i Krimu – Crno more, Ukrajina).

Tatarska provala odvratila je pozornost kralj Bele IV. od Bosne i bana

Ninoslava. Smrću vojvode Kolomana i odlaskom Tatara. Prijezda je bez dvojbe

pobjegao ispred Ninoslava. Ali Ninoslav je u prvom redu stao protiv Bele IV. u ovim

prilikama najviše je stradala Bosanska biskupija. Biskupu Ponsi 1244. god. kralj izda

povelju kojom ga dariva posjedom u župi Đakovo. Međutim ovim se nisu završili

ugarski udarci na Bosnu. Zato pod izlikom hereze u Bosni, bana Ninoslava i vjernike u

Bosni optužuju pred papom, koji kralju Beli IV. povjeri novu križarsku vojnu. Đakovo,

12

koje je postalo stalnim sijelom bosanskih biskupa, pa se često bosanska biskupija zove

bosanska ili đakovačka.

Kako se stanje u Bosni nije smirivalo biskup Ponsa bio je prinuđen ostaviti

Bosnu, napustio je svoju biskupiju i preselio se s kaptolom u Đakovo koje je postalo

stolnim sijelom bosanskog biskupa. Podlaganje bosanske biskupije pod ugarsku

nadbiskupiju bilo je u duhu ugarske državne politike, koja je išla da podčini i Bosnu

sebi i stvori ugarsku pokrajinu.

Sve križarske vojne imale su istu svrhu: potkopati slobodu i neovisnost

Bosne, a sve pod izlikom vjere. Bana Mateja Ninoslava optuživalo se da je heretik, a u

stvari je bio odmetnik od kralja. Kada je Ninoslav vidio dokle sežu ugarske optužbe

obratio se izravno papi uvjeravajući ga da se nije odmetnuo od prave vjere, nego da živi

kao katolik. Papa je onda, ne pouzdajući se u izvješće ugarskih biskupa, naredio

senjskom biskupu FILIPU i splitskom franjevačkom starješini da vide što je to s

Bosnom i Ninoslavom. Filip je papi Bosnu prikazao u boljem svjetlu nego što su to

činili ugarski biskupi i papini legati, te je branio i obranio Ninoslava. Zahvaljujući

njemu i uviđenosti pape Inocenta IV. izbjegnute su sve pogibelji koje su prijetile Bosni i

banu od katoličkih nadbiskupa i kralja Bele IV. Do nove križarske vojne nije došlo pa

se Ninoslav u posljednje vrijeme svoga vladanja mogao posvetiti uređenju svoje

banovine.

Bana Mateja Ninoslava s političkog obzorja nestaje oko 1250. god..

Ninoslavova Bosna graničila je na istoku s Raškom, a na jugu s Humom koji u

Ninoslavovo vrijeme nije bio u sastavu bosanske države.

13

PRIJEZDA I. (1250.-1287.)STJEPAN I. KOTROMAN (1290.-1310.)-

Ban Matej Ninoslav imao je braće, sinova i unučadi. Uza sve to nije ga nijedan

od njih naslijedio na banskoj stolici. PRIJEZDU zovu neki spomenici od 1240. do

1281. god. banom. Prijezda je rodonačelnik kasnijih bosanskih banova.

U pravoj Bosni, prvi put se spominje ban STJEPAN u ispravi kralja

LADISLAVA 1273. godine i to među kraljevim dostojanstvenicima. To znači da je on

bio ovisan o kralju. Prijezda I. Imao je tri sina. STJEPANA, PRIJEZDU II. I VUKA.

Naslijedio ga je Stjepan, koji vlada s bratom Prijezdom II. i to tako da je Stjepan imao

istočni dio, a Prijezda zapadni dio banovine i to ovisno o kralju Ladislavu IV. Po svojoj

ženi došao je ban Stjepan do velikog ugleda zbog srodstva sa samom kraljevskom

ugarsko-hrvatskom i srpskom kućom kao i s napuljskim dvorom. Također je stjepan

1289. god. došao po svojoj ženi u rodbinsku vezu s najmoćnijom kneževskom

porodicom u Hrvatskoj i Dalmaciji, s bribirskim knezovima Šubićima. Činjenica da je

ban Stjepan došao u srodstvo s Arpadovićima, Anžuvincima, Nemanjićima, Šubićima i

mnogim velikaškim porodicama u Srednjoj Europi, dala je povoda raznim legendama o

porijeklu Stjepanove porodice. Još više je i nadimak ”Kotroman” bio uzrok nekim

pričanjima. Ovaj je naziv zaveo Mavra Orbinija i druge te s mislili da su Kotromanići

njemačkog porijekla. (MAVRO ORBINI - Dubrovnik, oko sredine 16. st., 1614. god.

hrvatski pisac ”Il Regno degli Slavi”).

Ne može se reći da je Stjepan Kotroman osnivač dinastije, nego je ova kuća i

prije njega vladala Bosnom što neizravno potvrđuje i sam Orbini koji piše da ne nalazi

ništa napisano o Kotromanićima koji su u staro doba vladali u Bosni dok nije vlast došla

u ruke Stjepana. Nije isključivo nego je posve vjerojatno da Kotromanći vuku lozu od

hrvatske narodne dinastije i da je predak bio sam sin ili rođak hrvatskog narodnog

vladara koji je dobio Bosnu da njome vlada.

14

-ŠUBIĆI GOSPODARI BOSNE PAVAO I. (1299.), MLADEN I. (1302.-1304.) i

MLADEN II. (1305.-1322.)-

Novoga su kralja ANDRIJU III. MLEČANINA (1290.-1301.) čekale teške

neprilike. Protiv njega ustade napuljski kralj KARLO II., muž MARIJE, sestre kralja

Ladislava IV. (1270.-1290.). Karlo je sa ženom tražio ugarsko-hrvatsko prijestolje za

svoga sina KARLA MARTELA, kao zakonitog baštinika Arpadovića. U Andrijinoj

državi pojaviše se dvije stranke: jedna za Andriju, druga za Karla Martela. Ovoj se

pridruži i papa Nikola IV. koji u Napulju dade okruniti Karla Martela za ugarsko-

hrvatskog kralja. Najmoćniji i najoduševljeniji pristaše napuljskog dvora bili su

bribirski knezovi Šubići, ban Pavao I. i braća mu Juraj i Mladen. Pristajanje Pavla

Šubića uz Karla Martela ima se pripisati rodbinskoj vezi s napuljskim dvorom.

Kada su stvari napuljskog dvora krenule dobrim putem zaslugom bana Pavla

Šubića, kuga pokosi 1295. god. nesuđenog kralja Karla Martela. Ostala su mu sitna

djeca. Zato je neko vrijeme prestala djelatnost napuljskog dvora i Bribirskih knezova.

Andrija Mlečanin ostade na miru bez takmaca. Ipak napuljska kraljica Marija nije

napustila misao da njezina unučad, djeca Karla Martela, jednoga dana zasjednu na

ugarsko-hrvatsko prijestolje. Pomogao ju je papa Bonifacije VIII. koji je 1297. god.

odredio unuka joj KARLA ROBERTA za kralja. Ban Pavao opet zaigra veliku ulogu.

U ispravi 1298. god. zove se ”banom čitave Hrvatske”, a već 1299. god. ”ban

Hrvatske, Dalmacije i gospodar Bosne (dominus Bosne)”. Skoro četvrt stoljeća

Pavao i njegov sin Mladen vladat će Bosnom do Drine. Nije jasno kako je to uspio, je li

silom ili je dobio na dar.

Ubrzano se radilo da Karlo Robert dođe u Hrvatsku. Stoga JURAJ ŠUBIĆ,

Pavlov brat, otplovi u Napulj po Karla Roberta. U kolovozu 1300. god. doplovi Karlo

Robert u Split s velikom pratnjom napuljskih, hrvatskih i ugarskih velikaša, a u rujnu ga

ban Pavao slavodobitno dovede u Zagreb. Uznemirilo je to mletačku republiku koja se

bojala širenja moći napuljskog dvora i na ovu stranu Jadrana. Došlo bi do rata da 1301.

god. nije umro kralj Andrija III. Mlečanin.

Razlog zašto je Pavlu Šubiću prepuštena sva vlast u Hrvatskoj i Bosni vjerojatno

leži u Karlovoj namjeri da protiv STJEPANA DRAGUTINA i bosanskog bana

Stjepana I. Kotromanića, stavi svog vjernog rođaka Pavla. Vlast Pavla Šubića protezala

15

se od Gvozda na sjeveru do Neretve na jugu i od Jadrana na zapadu do Drine na

istoku. Je li, i koliko bio ušao u oblast Stjepana Dragutina, ne može se znati. Uz Pavla

su njegova braća Juraj I. i Mladen I. knezovi dalmatinskih gradova. S njima se već

javljaju i Pavlovi sinovi: Mladen II., Juraj II., Pavao II. i Grgur II. Pavao I. je kao

gospodar Bosne, postavio 1302. god. za bosanskog bana svog mlađeg brata

MLADENA I., zbacivši bana Stjepana. Ubrzo dođe u Bosni i u donjoj Posavini do

sukoba između bana Mladena i bana Stjepana I. Kotromanića. U ratovanju podleže

bosanski ban Stjepan. Mladen je sada ostao jedini gospodar Bosne.

Promjena na bosanskoj stolici i uplitanje Ugarske, Napulja i Šubića u bosanske

prilike nerado su gledali pripadnici Crkve bosanske koji su stali na stranu Kotromana.

Ova netrpeljivost eskalirala je dotle da su domaći ljudi 1304. god. ubili bana Mladena

I. Na ovo je Pavao planuo osvetom, provalio s vojskom u Bosnu da kazni ubojice. U

tome je toliko uspio da se u povelji 1305. god. prvi put zove ”gospodarom čitave

Bosne”. Umjesto ubijenog brata, Pavao za bana postavi svog najstarijeg sina

MLADENA II. Ban Pavao Šubić gospodar je velike zemlje u kojoj je vladao kao

neokrunjeni kralj. Zadar nije bio u njegovoj vlasti, nego u mletačkom posjedu. Kada je

ban Pavao postigao svoj cilj i uzdigao svoju porodicu do najviše vlasti i moći te dobio u

nasljedstvo bansko dostojanstvo, zateče ga smrt 1312. god. Ferdo Šišić kaže da ban

Pavao ide među najznamenitije muževe hrvatske prošlosti; mudar, odlučan, promišljen.

On je tako reći obnovio doba narodnih hrvatskih vladar, skupivši u svojim rukama

najveći dio hrvatske države. Još u 16. st. njega i njegova sina Mladena neki pisci

(Mavro Orbini) držali su ”samostalnim hrvatskim vladarima”.

Ban Mladen II. u ispravi iz 1318. god. zove se ”banom Hrvata i Bosne i

općim gospodarom Humske zemlje”. Domaće pučanstvo sve je činilo da se riješi

Mladena II. kao što su mu se riješili i strica. Znači zvao se i banom Humske zemlje. To

je uznemirilo Uroša II., skoro rat između Uroša i Mladena. Mladen se nije mogao

protegnuti na Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu, pa je morao iznaći dobro rješenje. Stjepan

II. Kotromanić bio je po pravu bosanski ban. Njega su, a ne Mladena u Bosni svi

priznavali za bana. Mladen se skrio iza Stjepana. Mladen je nakon toga napustio Bosnu

predavši bansku čast Stjepanu Kotromaniću. Mladen je imao neprilika ne samo u

Bosni nego i u Hrvatskoj jer su mu Mlečani otežavali situaciju. Padom Mladena II.

Šubića zašla je zvijezda najmoćnije kneževske porodice u Hrvatskoj, koja je četvrt

stoljeća vladala i Bosnom.

16

-BAN STJEPAN II. KOTROMANIĆ (1322.-1353.)-

Pad Mladena Šubića značilo je oslobođenje STJEPANA KOTROMANIĆA i

brata mu VLADISLAVA. Oni su se bili priključili Mladenovim neprijateljima i radili o

njegovoj propasti. Iz dvije isprave možemo zaključiti da je ban Stjepan potpuno

zavladao banovinom ”po milosti Božjoj”. Ban Stjepan bio je u rodu s ugarsko-

hrvatskim kraljem Karlom pa je prirodno da od njega traži prijateljstvo i zaštitu. Sva

Bosna priznavala je Stjepana. Vlast mu se protezala od Save do mora i od Cetine do

Drine. Nije dakle Stjepan Kotromanić dobio samo staru djedovinu i očevinu nego i

sjevernu oblast Stjepana Dragutina i Mladena Šubića. Stjepan je iskoristio borbu protiv

Nelipića, od ušća Cetine do Neretve. Dobio je primorsku oblast zvanu KRAJINA s

Makarskom. Uzeo je zaleđe: Imotski, Duvno, Glamoč i Livno.

Krajinu s Imotskim pridružio je Humu, a od Duvna, Glamoča i Livna stvorio je

posebnu oblast koja se u bosanskim spomenicima zove ZAPADNE STRANE ILI

ZAVRŠJE. Humska je zemlja već od početka njegove vladavine bila u njegovoj vlasti.

Ban Stjepan je tako stekao veliki dio primorja od Dubrovnika do Neretve, a onda

od Neretve do Omiša na ušću Cetine.

Bosna je time došla na more, u neposrednom susjedstvu mletačke republike,

gospodara mora, dalmatinskih gradova i otoka. Već je mislio kako će osvojiti mletački

otok Korčulu i tražio je od Dubrovčana brodovlje.

Ban Stjepan je uvijek bio gorljivi katolik. U njegovo vrijeme procvjetala je

katolička crkva, a bosanski biskup vratio se iz Đakova u Bosnu, to je banova zasluga.

Ovaj napredak unutar Katoličke Crkve zasjenio je sukob između biskupa i franjevaca

oko ubiranja desetine. U svom pismu iz 1343. god. papa Klement VI. Osim bosanskog

biskupa spominje još i neke druge biskupe koji su pripadali političkoj vlasti bosanskog

bana. To su makarska i duvanjska biskupija, koje su bile pod jurisdikcijom splitskog

nadbiskupa. Sve tri katoličke biskupije na području Bosne bile su preporučene banu

Stjepanu i koliko je bilo do njega on ih je uzeo u zaštitu i pomagao.

U ovom se mirnom vremenu posvetio jačanju trgovačkih veza s Dubrovnikom.

Bezimeni pisac spisa ”Opsade Zadra” kaže da je ban Stjepan bio heretik kao i njegova

zemlja. Ovdje se radilo o političkoj netrpeljivosti jer je ban Stjepan bio prijatelj

Mletačke Republike. Stjepan Kotromanić služio je potajno Mletačkoj Republici, na

štetu kralja Ludovika, a nikada nije protiv njega javno ustao. To nije učinio jer mu je

17

bila potrebna kraljeva zaštita protiv srpskog kralj Stjepana Dušana. Uvjet ovoga mira

bilo je vraćanje Humske zemlje pod Dušanovo okrilje. Poslije Dušanove krunidbe

1346. god. za cara, napetost je bila na vrhuncu, a ban se bojao da će Dušan napasti

Bosnu. Zato je preko Mlečana tražio primirje s Dušanom. Dušan je Mlečanima

odgovorio da za njihovu ljubav želi zadržati mir i prijateljstvo s banom, ali se potužio

da ban drži Hum koji pripada njemu. U međuvremenu Bizant započe rat protiv Srbije pa

se Dušan morao žurno vratiti u svoju zemlju. Diplomacija nije uspjela pa je do sukoba

između Stjepana i Dušana ipak došlo. Prijetnja je bila na vrhuncu 1349. god., a već u

listopadu car Dušan krenu s velikom vojskom na Bosnu. Dubrovački pisac Mavro

Orbini kaže da je i Dušan u Bosnu provalio s 80 000 vojnika i došao sve do Bobovca

i Duvna, pa do Cetine i Krke. Rat s Dušanom učvrstio je vlast i ugled bana Stjepana i

izvan Bosne. I velike su bile veze s kojima se vladarska porodica, bila ženidbom i

udajom, vezala s raznim kraljevskim i velikaškim kućama. Najveću sreću ban Stjepan

doživio je kada mu se kći Elizabeta udala za kralja Ludovika te on postade kraljevim

tastom. Znači sada je promijenio politiku, prije je bio uz Mlečane.

Ban Stjepan valjda zbog teške bolesti nije mogao na put vidjeti sreću svoje kćeri

i sudjelovati u radosti i veselju njezinoj. U drugoj polovici 1353. god. umrije ban

Stjepan II. Kotromanić. Ban Stjepan II. Kotromanić dugo je vladao Bosnom, odnosno

bosanskom banovinom te položio temelj kasnijoj bosanskoj državi. Listine Stjepana II.

prvi put se spominju 1322. god., kada je zasjeo na bansko prijestolje. Podigao je

Bosnu na veći stupanj samostalnosti, a svoj ugled povećao je osvajanjem Huma,

Krajine i Završja. Zvao se slobodnim vladarom Bosne, Usore, Soli, Donjih krajeva

i Huma. Svoju suverenost potvrđivao je kovanjem novca. Ban Stjepan II. Kotromanić

umro je ostavivši iza sebe državu dva puta veću nego što ju je primio i daleko snažniju

nego što je prije bila. Stjepan II. započeo je bosansku politiku većeg stila i udario

temelje njenoj kasnijoj moći.

18

-BAN STJEPAN TVRTKO (1353.-1391.)-

Sva muška djeca bana Stjepana Kotromanića pomrla su prije oca i zato ga na

banskoj stolici naslijedi sinovac TVRTKO, stariji sin brata mu Vladislava i Jelene

Šubićke. Tvrtku je tada moglo biti 15 godina. Upravu zemlje preuze za malodobnog

sina otac Vladislav. Sve se to zbilo kada je Tvrtkova mati Jelena s mlađim sinom

Vukanom bila u Ugarskoj na vjenčanju kralj Ludovika i Elizabete Kotromanićke.

Kneginja Jelena je bez sumnje uredila s kraljem pitanje nasljedstva i Ludovik je bez

prigovora priznao Tvrtka za bosanskog bana, nasljednika mu strica Stjepana

Kotromanića. Sigurno je da je Jelena u ime svoga muža i sina pristala na sve ono što je

kralj tražio od novoga bana. Poslije dužeg boravka na kraljevu dvoru vrati se Jelena u

Bosnu.

Malo poslije toga knez Vladislav umrije i udovica mu Jelena preuze svu brigu

oko sina Tvrtka. Ta je briga bila očita i kada je sin postao punoljetan. U ispravi iz 1356.

god. Tvrtko se zove ”Božjom milošću ban čitave Bosne i čitave Usore i Soli”.

Biskupa Petra zove ”u Kristu duhovnim ocem”, a za kralja Ludovika kaže da je ”njegov

gospodin”. Isprava je važna ne samo zbog dokaza o Tvrtkovu katoličanstvu nego i zbog

toga što je s njome utvrđeno da je ban Prijezda djed bana Stjepana II. Kotromanića.

Iako je Tvrtko priznao Ludovika ”svojim gospodarom” nije se s njim slagao niti se

slagao s njegovom politikom. Tvrtko je naginjao srpsko-mletačkom savezu, koji je bio

uperen protiv Ludovika. Kralj je tako imao dva neprijatelja, cara Uroša i Mlečane i

jednog potajnog, bana Tvrtka.

Kao katolički vladar htio se Ludovik pokazati pred papom i zapadnim

kršćanstvom, gorljivim zaštitnikom Rimske crkve i progoniteljem nevjernika, heretika i

shizmatika. Zbog prevlasti nad Mlečanima Ludovik započe rat 1357. god. bio je

uspješan na ratištu u Italiji što se odrazilo na priliku s ove strane Jadrana. Dalmatinski

gradovi Split, Trogir, Šibenik prešli su na kraljevu stranu, da bi nakon toga osvojio i

Zadar. U tim okolnostima 1358. god. sklopljen je ZADARSKI MIR, po kojem

Republika sv. Marka odriče čitave Dalmacije uključujući i otoke pa i Dubrovnik.

19

PLOČA:

U SPOMEN 600 OBLJETNICE ZADARSKOG MIRA

POTPISANOG U OVOJ SAKRSTIJI IZMEĐU HRVATSKO-

UGARSKOG KRALJA LUDOVIKA I MLETAČKE REPUBLIKE

18. II. 1358. GODINE PREMA KOJEMU SE REPUBLIKA

ODRIČE PRAVA NA PODRUČJE OD KVARNERA DO DRAČA,

A DUŽD I NASLOVA ”DUX DALMATIAE ET CROATIAE”

POSTAVIŠE OVU PLOČU 18. XI. 1958. GODINE GRAĐANI

ZADRA.

Ovime je Tvrtkov ugled u očima Dubrovčana veoma pogoršan, jer sve obveze i

privilegije Dubrovčana na sebe je preuzeo Ludovik. Kralj Ludovik htio je još kazniti i

podložiti Tvrtka. Papa je 1360. god. bosanskom biskupu Petru dao dozvolu da može u

pomoć pozvati i silu u vršenju inkvizicije. Budući da se Ludovik predstavljao kao

progonitelj nevjernika, 1363. god. povede vojnu protiv Tvrtka. (INKVIZICIJA - je

crkveno državna institucija u kojoj država pomaže crkvi za očišćenje prostora od

nevjernika, provođena je protiv vještica, heretika ali čak i protiv Židova. Franjevci su

dolazili u Bosnu kao inkvizitori od strane Mlečana, a Dominikanci od strane Ugara.)

Tvrtko je u ovome ratu uspješno obranio čast i slobodu svoje banovine. Tako se

ponovno moga zvati ”Božjom milošću ban čitave Bosne”. To znači da u kraljevoj vlasti

nije više bio nijedan dio banovine. U međuvremenu od Tvrtka se odmetnu mlađi brat

Vuk, a s njim i neki velikaši. Svakako je ta stranka bila jaka kada je Tvrtko morao

bježati i tražiti pomoć od Ludovika, koji mu sve oprosti. Vuk je i dalje ostao protivnik

svoga brata, kao što je nekoć Vukan oklevetao Kulina bana za herezu, tako je sada Vuk

iz pisma 1368. god. oklevetao brata Tvrtka kod pape. Međutim ovo nije imalo posljedica.

U ovo vrijeme Turci nadiru sve više s istoka. Do okršaja sa Turcima srpska se vojska

sukobila na rijeci MARICI 1371. god. gdje su poginuli kralj Vukašin i brat mu despot

Uglješa, a car Stjepan Uroš V., kao posljednji vladar iz kuće Nemanjića, umrije iste

godine u 35 godini života.

Pri ovom raspadu Nemanjićke države mora da je Tvrtko imao svoj plan da i on

dobije svoj dio. Po svojoj baki Jelisaveti, kćeri Stjepana Dragutina, imao je Nemanjićke

krvi. Zauzeo je zapadni dio s donjim Polimljem kod Mileševa i Prijepolja i gornje

Podrinje. Tvrtko se oženio tek 1374. god. u svojoj 35 godini života. Vjenčao ga je

bosanski biskup Petar, nekoć ljuti protivnik, a sada ”ljubazni duhovni otac”. Obitelj

20

Balšića držala je Trebinje i Konavle, a 1378. god. mogao je uzeti sebi nakon što je umro

Đuro Balšić.

21

-TVRTKO POSTAJE KRALJEM 1377. GODINE-

Bana Tvrtka pratila je od mladosti nekakva sreća i iz najtežih neprilika znao se

izvući. Nije samo znao sačuvati granice svoje banovine, kako mu je stric ostavio,

nego ju je proširio na sve strane osobito uzevši primorje od Dubrovnika do Kotora.

Kao potomak Nemanjića dobio je i jedan dio njihove stare države. Držao je tako u svojoj

vlasti i zemlju svojih predaka Kotromanića i Nemanjića. Prilike su u taj trenutak njemu

bile naklonjene. Knez Lazar nije se protivio da se Tvrtko okruni za kralja, a nije ga

mogao ni omesti, jer nije bio dovoljno jak, a kralj Ludovik imao je pune ruke posla u

Poljskoj i Italiji. Za ovaj potez Tvrtko nije tražio ni od koga dozvolu, ali nije htio nikoga

ni izazvati pa je to učinio skromno i neopaženo.

Ovaj događaj ostao je nezabilježen u europskoj povijesti, ali znamo da se

Tvrtko posljednji put banom zove 23. veljače, a prvi put kraljem 18. listopada 1377.

god. Kao što nam nije poznat datum nije ni mjesto krunidbe. Mavro Orbini priča da je

okrunjen u MILEŠEVU kod PRIJEPOLJA, a Thalloczy tvrdi da je to bilo u

MILAMA kod VISOKOG, gdje je bio franjevački samostan i grob Stjepana

Kotromanića. Budući da je okrunjen i za bosanskog i za raškog kralja, možda je ta

krunidba bila dvostruka, to jest u Milama i Mileševu. Ovim nepoznanicama dodajemo da

se ne zna ni tko je Tvrtka okrunio, ni kojom krunom.

Oko Tvrtka nalazimo samo bosanske knezove i vojvode, među kojima se ističu

Vlatko i Hrana Vuković, Radin Jablanović i sin mu Pavao Radinović, te već poznati

vojvoda Vukac Hrvatinić sa sinom Hrvojem Vukčićem.

Dubrovnik je odmah priznao Tvrtka, a ni Mlečani nisu otezali s priznanjem. Što

se tiče kralja Ludovika on se ponašao kao da se u Bosni nije ništa dogodilo. Ludovika je

na prijestolju naslijedila njegova i Elizabetina kći MARIJA. Elizabetu su pred očima

svoje kćeri u Zadru 1386. god. zadavili pobunjenici. Tako je završila ta bosanska kći

na ugarsko-hrvatskom prijestolju, kći bana Stjepana Kotromanića i rođakinja kralja

Tvrtka.

Kako je uzeo rašku krunu, po istom nasljednom pravu Tvrtko je smatrao da ima

pravo i na hrvatsku krunu. Najprije je zauzeo zapadni dio Huma koji do tada nije

držao, te gradove Livno, Glamoč i Duvno, u čemu mu je pomogao i Hrvoje . Uredivši

to krene zavladati Dalmacijom i Hrvatskom. Dolaskom bosanske vojske uznemirila se

Dalmacija. Početni Tvrtkovi uspjesi uplašili su dalmatinske gradove te su počeli misliti

22

kako da se predaju bosanskom kralju. U južnom primorju jedino je Dubrovnik ostao

vjeran SIGISMUNDU (1387.-1437.) i Mariji. Tvrtko je dubrovnik ostavio na miru.

Izgleda da je ĐURAĐ BALŠIĆ, da se osveti Tvrtku zbog zauzimanja Kotora, na Bosnu

naveo Turke. Tvrtkov vojvoda VLATKO VUKOVIĆ porazio ih je 1388. god. kod

BILEĆA. Isti Vlatko Vuković 1389. god. stoji pred Splitom i traži da se Splićani

poklone bosanskom kralju.

Turci su sada sve više odlučivali krenuti prema unutrašnjosti Europe. Saveznička

kršćanska vojska dočekala ih je 1389. god. na KOSOVSKOM POLJU. Vojsku kralja

Tvrtka opet je vodio Vlatko Vuković. Kršćanska je vojska izgubila bitku, u njoj je

poginuo srpski knez Lazar ali i turski sultan MURAT. Kosovskom bitkom Turci su se

učvrstili na Balkanu. Nakon ovih burnih događaja Tvrtko nije odustajao od plana, nešto

diplomatski nešto vojnom silom zadobio je dalmatinske gradove pa je sebi još uz naslov

nadodao ”kralj Dalmacije i Hrvatske”. Njegova država na zapadu obuhvaćala je

granicu od Velebita do Kotora sa svim otocima osim grada Zadra i Dubrovnika koji

su ostali vjerni Sigismundu. Ponosio se svojom pripadnošću katoličkoj crkvi, pa u

svojoj povelji 1390. god. kaže da se ”ponosi što je biljka crkve katoličke” . Sigismund

je Tvrtka smatrao otimačem, a nešto slično mislili su i Mlečani.

Smrt je kralja Tvrtka pokosila 1391. god., u 53. godini života, prekinuvši

njegove snove. Ne zna se gdje je umro ni gdje je pokopan.

23

-STJEPAN DABIŠA (1391.-1395.)-

Kralj Stjepan Tvrtko I. ostavio je jednog zakonitog sina, Stjepana Tvrtka II., i

dva nezakonita sina; Stjepana Ostoju i Vuka. Nijedan od njih nije naslijedio oca. Po

pravu starješinstva, a pogotovo voljom izbora velikaša, uzeo je vlast i krunu

STJEPAN DABIŠA, nezakoniti sin kneza Ninoslava, strica Tvrtkova. Dabišina

žena zvala se Jelena, nadimkom „Gruba“, a bez sumnje bila je iz neke velikaške

porodice.

Stjepan Dabiša nije bio dorastao da nastavi sa sređivanjem i učvršćivanjem

države. To su pogotovo koristili velikaši koji su držali sve veće oblasti i svaki od njih

smatrao je svoju oblast državom u državi. Ne zna se točno gdje je okrunjen Dabiša,

vrludao je između ugarske i napuljske struje. To su odmah pokazala braća Sankovići,

župan Bjelak i vojvoda Radić, sinovi župana SANKA (1348.-1367.). Oni su vladali

u Humu i Popovu, uz obalu među Dubrovnikom i Stonom. Budući da su se tako

ponašali bosanski velikaši prema vojvodi i kralju, onda nije čudo, što ga dubrovčani

nisu htjeli priznati bosanskim kraljem.

Upravo u ono vrijeme kad se obračunavalo sa Sankovićima, nekako u prosincu

1391. god. provališe Turci u Bosnu. Kralj Stjepan Dabiša opisuje pobjedu nad

Turcima u darovnici 1392. god. Nesreća braće Sankovića i poraz Turaka djelovale su

na Dubrovčane. Sad se oni predomisle, te 1392. god. pošalju poslanstvo Dabiši da mu

se poklone, što znači da su promijenili odnos. Dok su tako Mlečani, Dubrovčani i

dalmatinski gradovi priznavali Stjepana Dabišu, dotle je kralj SIGISMUND (Žigmund

1387.-1437.), zabavljen ratom s Turcima, nije se mogao uplitati u bosanske prilike.

Ali zato je Ladislav Napuljski nastavio raditi da sačuva svoju vlast na istočnoj obali

Jadrana. U tome su ga pomogli velikaši, braća VUKČIĆI koji su služili i kralju

Ladislavu i kralju Dabiši. Ladislav je 1391. god. imenovao vojvodu Hrvoja i brata

mu Vuka banovima hrvatsko-dalmatinskim, a Ivaniša Horvata glavnim

namjesnikom u Ugarskoj i Hrvatskoj. Mnogi su hrvatski i bosanski velikaši napustili

Stjepana Dabišu i priznali Ladislava za svog kralja. Ladislav Napuljski naumio je

sklopiti savez s turskim sultanom. Nadao se, da će time dobiti pomoć protiv Sigismunda

i protiv Stjepana Dabiše. Ladislav 1392. god. pošalje poslanika k sultanu da isprosi

jednu njegovu kćer. Kralj Dabiša je umro 1395. god. u Sutjesci, ostavivši kćer Stanu

i udovicu kraljicu Jelenu Grubu.

24

-JELENA GRUBA (1395.-1398.)-

Ne imajući zgodna kandidata iz kuće Kotromanića i jer je Tvrtkov sin Stjepan

Ostoja bio velikašima nepoćudan, složili su se velikaši da za kraljicu izaberu

Dabišinu udovicu, JELENU GRUBU. Ne može se prihvatiti mišljenje da je Jelena

Gruba vladala u ime svog nedoraslog sina. ONA JE BILA PRAVA BOSANSKA

KRALJICA, A NE REGENTICA. Kraljica je bila u dobrim odnosima s

Dubrovčanima. Vijesti o tim odnosima, zapravo su jedini podatci o njenoj vladavini.

Kraljica se nalazila u društvu sa svojom vlastelom, među kojima se spominju

vojvoda Hrvoje Vukčić, knez Pavao Radinović i vojvoda Sandalj Hranić, oni su

dugo vremena vladali Bosnom.

HRVTINIĆI su držali područje Donjih Krajeva, PAVLOVIĆI - Borač,

KOSAČE – Blagaj, SANKOVIĆI – područje sjeverno od Dubrovnika, NELIPIĆI –

od Neretve prema Splitu, uglavnom makarsko primorje.

VOJVODA HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ (1350.-1416.), sin vojvode

Vukca Hrvatinića. Žena mu je bila Jelena, kći Cetinskog kneza Ivana Nelipića. Bio je

gospodar Donjih Krajeva. Već za Stjepana Tvrtka ističe se Hrvoje na političkom polju

kao veliki protivnik kralja Sigismunda. U borbi protiv Sigismunda pristao je odlučno uz

Ladislava Napuljskog, koji ga je imenovao namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Njega

su slušali na bosanskom i napuljskom dvoru, dok su ga se na budimskom dvoru bojali.

Politika kralja Stjepana Dabiše i kraljice Jelene, upravljala se kako je Hrvoje htio.

VOJVODA SANDALJ HRANIĆ KOSAČA. Djed mu je Vuk Kosača, koji je

imao dva sina Vukovića; Vlatka, koji je vodio bosansku vojsku na Kosovo, i Hranu,

oca Sandaljeva, po kojem se nazvao Hranić. Sandalj je imao dva brata: Vukca i

Vuka. Oko 1400. god. oženio je Katarinu (Jelenu), kćer bana Vuka Vukčića. Njegova

se oblast proširila padom braće Sankovića, a pružala se od ušća Neretve do Lima i

od doline Rame do Kotora. Njegovi su bili gradovi: Blagaj (kod Mostara), Novi i

Risan u Boki Kotorskoj, Nevesinje i Gacko, Konjic na Neretvi, Goražde, Soko,

Pljevlje, Mileševo, Onogošt (Nikšić). Sva ova njegova oblast zvala se Hum, a

kasnije po njegovu sinovcu i nasljedniku hercegu Stjepanu nazvana je

Hercegovina. U ovoj prostranoj oblasti Sandalj je vladao kao samostalan vladar, a u

Bosni je utjecao na državne poslove kao i Hrvoje.

25

Uz spomenuta dva velikaša ističe se i knez PAVAO RADINOVIĆ, sin

Radina Jablanovića, dostojanstvenika kralja Stjepana Tvrtka. Oblast mu se prostirala

u pravoj Bosni, između rijeke Bosne i Drine, sa stolnim gradom BORČEM. Od

Sankovića je preuzeo veliki dio njihove oblasti, kao grad Trebinje i dio Konavla. Knez

Pavao Radinović imao je dva sina: Petra i Radoslava, koji se po ocu prozvaše

PAVLOVIĆI.

Ovi su velikaši uglavnom podržavali kraljicu Jelenu Grubu, i sigurno zbog njih

kralj Sigismund nije se usudio da silom ostvari svoje pravo na bosansko prijestolje.

Imao je druge veće brige.

Otkako su Turci pokorili Bugarsku 1393. god., počeli su se spremati na Vlašku

1395. god., a time su zaprijetili Ugarskoj. Zato je Sigismund snivao o ratu s Turcima i

tražio pomoć na Zapadu. S vojskom od oko 120 000 ljudi provali Sigismund u

zapadnu Bugarsku. Došao je do NIKOPOLJA, nitko se tada Turcima nije nadao jer

su opsjedali Carigrad, ali sultan BAJAZIT krene prema Nikopolju i tu mu se

pridruži srpski despot Stjepan Lazarević. Dogodila se velika bitka kod Nikopolja

1396. god. u kojoj je kršćanska vojska poražena. Turska pobjeda kod Nikopolja

otvorila je Turcima put u Ugarsku, Slavoniju i Bosnu.

U vrijeme ovih događaja u Ugarskoj i Hrvatskoj zbile su se mnoge stvari u

Bosni, koje nisu slutile dobro. Slaba kraljica Jelena Gruba nije se uplela ni u vanjske ni

u unutarnje poslove. Položaj kraljičin bio je čvrst, dok se nisu sukobili interesi njezini i

velikaši.

Sredinom 1397. god. došlo je u Bosni do nemira i stvorile su se dvije

stranke: jedna za kraljicu Jelenu Grubu, a druga za Stjepana Ostoju. Domaće

nemire u Bosni iskoristili su Turci, koji su periodično počeli uznemiravati Bosnu.

Godine 1398. nestaje kraljice Jelene Grube kao bosanske vladarice, ili je bila

prisiljena da se sama ukloni ili je silom zbačena. Novoizabrani kralj bio je Stjepan

Ostoja, vjerojatno u Humskoj zemlji gdje je živio povučen i nepoznat.

26

-STJEPAN OSTOJA (1398.-1404.)-

Stjepan Ostoja bio je nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka I. Izabran je za

kralja 1398. god. Glavnu riječ pri izboru imao je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić,

kome je novi kralj postao pokoran i poslušan. Hrvoje je bio vjeran pristaša Ladislava

Napuljskog, pa je jasno da je dao izabrati kraljem onoga, koji će biti ne samo pokoran

napuljskom dvoru, nego će biti i protivnik kralja Sigismunda.

Možda je i postojao neki sporazum Hrvojev s Turcima, ali on je bio samo velika

izlika Sigismundu da on navali 1398. god. na Bosnu i Hrvoja. U srpnju kralj provali u

Hrvojeve Donje Krajeve sve do Vrbaskog grada, ali bez uspjeha. To je još više

doprinijelo Hrvojevoj moći i ugledu. Kralj Stjepan Ostoja igračka je u njegovim

rukama. Hrvoje je već sada neokrunjeni bosanski kralj. Kako se Stjepan Ostoja,

Hrvoju i vlasteli pokoravao u javnim poslovima, tako izgleda da se morao pokoriti i u

privatnom životu. On je bio oženjen već prije nego je postao kralj, s nekom Vitačom,

koju je sada morao, valjda protiv svoje volje otpustiti i drugu ženu uzeti. Kralj je sada

za ženu uzeo Kujavu, rođakinju kneza Pavla Radinovića.

Početkom travnja 1399. god. Stjepan Ostoja trebao je doći u Hum ili do Kotora.

Međutim stiže u Bišće pod Blagajem u Humskoj zemlji. Dubrovčani su mu ovom

prilikom htjeli iskazati ljubav, pa mu poslaše dva poslanika da mu se poklone. Tada je i

Stjepan Ostoja okrunjen za kralja, a ne zna se točno gdje. Moguće da se to

dogodilo u Mileševu ili u samom Bišću.

Kralj Sigismund imao je tri neprijatelja: Bosnu, sultana i Ladislava Napuljskog.

Nije se usudio udariti na sve strane, pa se odlučio udariti na Bosnu. U svibnju 1399.

god. spremala se vojska na Bosnu, ali do rata tada nije došlo. Početkom 1400. god. opet

se radi da se Bosna napadne. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da pokori Bosnu,

Sigismund je neko vrijeme pustio Bosnu na miru, jer je u Ugarskoj imao teških briga.

Početkom 1401. god. tražio je Ostoja od Dubrovčana da skinu Ugarsku zastavu i

razviju bosansku, ali oni to nisu učinili. Do kraja 1402. god sva je Dalmacija do

Dubrovnika i sva Hrvatska na jugu Velebita bila u vlasti Ladislava Napuljskog. To

je imalo odjeka i u Slavoniji i Ugarskoj. Početkom 1403. god. u Velikom Varadinu

sakupili su se protivnici Sigismunda s namjerom da ga zbace i uzdignu Ladislava.

Sve je bilo pripravljeno za Ladislavov dolazak u Dalmaciju. Čekali su ga još

početkom 1403. god. Tada su se u Zadru počeli okupljati velikaši među kojima je bio i

27

Hrvoje. Nakon što je Ladislav Napuljski došao u Zadar, ostrogonski ga je nadbiskup

okrunio kraljevskom krunom. Uzalud su u Zadru čekali dolazak bosanskog kralja

Ostoje. On nije htio, a nije ni mogao doći iz više razloga. Nije se nadao da će Ladislav

ikada stići u Dalmaciju, a pogotovo da će se kruniti i time ući u posjed onoga dijela

ugarsko-hrvatskog kraljevstva za koje je Ostoja, kao nasljednik Tvrtkov računao da će

pripasti Bosanskom kraljevstvu. Da je Ostoja došao u Zadar i prisustvovao krunidbi

Ladislavovoj, bio bi ga priznao ne samo kraljem Ugarske, Hrvatske i Dalmacije,

nego bi priznao i njegovo pravo na Bosnu. Ladislav Napuljski ostao je u Zadru oko tri

mjeseca. Dolazila su mu poslanstva dalmatinskih gradova i on im je potvrđivao stare

povlastice. Najveće priznanje Ladislav je dobio kada je početkom rujna stigao u Zadar

mletački poslanik, koji je kralju u ime republike čestitao. Tima ga je mletačka republika

priznala zakonitim ugarsko-hrvatskim kraljem. Ladislav se nije usudio krenuti u

Ugarsku i ondje zasjesti na prijestolje.

Sigismund je već počeo spremati vojsku, što je zastrašilo njegove protivnike.

Napuljske je stranka sve više slabila i mnogi su je velikaši napustili vrativši se

Sigismundu. Kako izbi nezadovoljstvo protiv Ladislava, on se vrati u Napulj. Svojim

»glavnim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni« imenova

vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Također dade mu čast ”hercega splitskog” i

darova mu otoke Brač, Hvar i Korčulu. Sada se Hrvoje zove »hercegom Splita,

potkraljem Dalmacije i Hrvatske, velikim vojvodom bosanskim i knezom Donjih

Kraja«. Držao je jedan dvor u Jajcu, a drugi u Splitu.

Moć i slava Hrvojeva zasjenili su sjaj Ostojine krune. Posljedica toga je da su se

u Bosni podjeli velikaši u dva tabora. Dubrovčani nisu htjeli priznati vrhovnu bosansku

vlast, a Stjepan Ostoja nije našao dobar trenutak da udari na Dubrovnik. Dubrovčani su

u neprestanu strahu obraćali i Ostaji i Hrvoju u nadi da će se oluja nad njihovom

glavom razići. Obraćali su se vojvodi Hrvoji da ih zagovara kod kralja Ostoje i da kod

kralja pobije neke nepovoljne glasine. U zagovor, kao i u moć i ugled Hrvojev,

Dubrovčani su se mnogo uzdali i kazali mu laskajući: »Ono, što vi hoćete, htjet će

čitava Bosna«. Ali Hrvoje, uza sve svoje obećanje za posredovanje, nije im u taj mah

pomogao, jer se tada čekalo na dolazak kralja Ladislava.

Prilike su se promijenile u korist Dubrovčana, jer je Sigismund u Ugarskoj

ojačao, a Ladislav Napuljski napustio Dalmaciju. Rat bosansko-dubrovački vodio se

od srpnja do studenog 1403. god. Kralja su Ostoju pomagali vojvoda Sandalj Hranić,

Pavao Radinović i Radič Sanković s vojskom od 8 000 ljudi. Uspjesi Sigismundovi tada

28

bili su uspjesi dubrovački. Ostoja se odlučio tada pomiriti sa Sigismundom i to

učinio početkom 1403. god. te je time priznao Sigismunda vrhovnim gospodarom.

Dubrovčani se tada odluče na savez s bosanskim velikašima, u tome slučaju protiv

Sigismunda, jer su se u ovome trenutku dubrovački interesi slagali s interesima

bosanske gospode. Bez dvojbe upleo se kralj Sigismund u bosanske i dubrovačke

razmirice i napravio red i mir. Jednako je i herceg Hrvoje radio da izmiri bosansku

gospodu s Dubrovnikom. Kralj Stjepan Ostoja nikako nije htio pristati na uvjete mira,

koje su Dubrovčani predlagali, da im vrati Primorje i plati odštetu.

Netrpeljivost Ostojina izazvala je kod Dubrovčana i njihovih prijatelja pravu

srdžbu, kada je Ostoja usprkos njima, pismeno zajamčio Mlečanima obećanja u korist

mletačkim trgovcima, a na štetu Dubrovčana. Nije bilo ugodno ni hercegu Hrvoju, da se

Mlečani slobodno kreću po Bosni i dalmatinskim otocima. Dubrovčani su se pokušali

izmiriti s Ostojom i o njegovu postupku izvijestili Sigismunda. Kada sve nije uspjelo

urotiše se Dubrovčani s Hrvojem i još nekom gospodom da Ostaju zbace s prijestolja.

Negdje sredinom svibnja 1404. god. Hrvoje diže vojsku i pođe pod grad Bobovac ,

gdje je boravio kralj Ostoja sa ženom Kujavom i djecom.

Hrvoje je bio onaj koji je stjerao Ostoju s prijestolja, pa je stoga lako

mogao postaviti i drugoga. Hrvoje je bez dvojbe najviše radio za Stjepana Tvrtka

II. Tvrtkovića, zakonitog sina kralja Stjepana Tvrtka I., koji je zaista bio i

izabran.

Valjda je Hrvoje čekao svoje vrijeme da postane kraljem ujedinjenog kraljevstva

Bosne, Hrvatske i Dalmacije, a to sada nije mogao kao namjesnik kralja Ladislava

Napuljskog, jer bi izazvao protiv sebe i Ladislava i Sigismunda, a i Mlečane.

Kralj Stjepan Ostoja izgubio je prijestolje najviše zbog nepopustljivosti prema

Dubrovčanima, koji su mu onda iskopali jamu. Njima je pomogao herceg Hrvoje, ali

kralj Sigismund volio je u borbi Dubrovčana i Ostoje više odmetnutome Ostoji, nego

vazda vjernim Dubrovčanima. Uzrok tome mora da je herceg Hrvoje, kojega Sigismund

nije trpio jer je bio predstavnik njegova takmaca, Ladislava Napuljskog.

29

-STJEPAN TVRTKO II. TVRTKOVIĆ (1404.-1408.)-

Zahvaljujući hercegu Hrvoju i Dubrovčanima popeo se na prijestolje

Stjepan Tvrtko. Dokazano je da je novi kralj zakoniti sin kralja Tvrtka I.

Herceg Hrvoje kao pokrovitelj novoga kralja i kao najugledniji velikaš u

Bosni i Hrvatskoj promjenu na bosanskom prijestolju javio je Mletačkoj Republici,

Dubrovčanima i napuljskom dvoru. Sigismund nije mogao gledati kako mu Hrvoje

prkosi, pa se 1405. god. spremao na rat protiv Bosne, odnosno ponajviše protiv Hrvoja.

Hrvoje je tražio pomoć od Dubrovčana, Mlečana i Ladislava Napuljskog. Jedino mu je

ovaj posljednji pružio pomoć. Sigismundova vojska udarila je dolinom Une prema

Bihaću. Osvojila je Bihać uz velike žrtve, ali iste godine Bihać ponovo dođe pod

Hrvojevu vlast. Tako sada Sigismundova vojna protiv Hrvoja i Bosne, a u cilju ”da

on ispravi i obnovi granice” nije uspjela. Nakon ove uspješne obrane svog teritorija,

kralj Stjepan Tvrtko II. mogao je 1406. god. sazvati skupštinu na kojoj su uz

Hrvoja i vojvodu Sandalja prisustvovali svi ostali bosanski velikaši. Na ovoj

skupštini bilo je govora o bosanskim granicama koje je Sigismund htio ispraviti na štetu

Bosanskog kraljevstva. U to vrijeme ni Hrvatska, ni Dalmacija, ni Bosna

Sigismunda Luksemburškog ne priznaju ugarsko-hrvatskim kraljem, nego je za

njih zakoniti kralj Ladislav Napuljski. Spomenuta skupština donijela je odluku

poslati poslanstvo u Napulj da zatraži od Ladislava potvrdu bosanskih granica.

Ladislav je 1406. god. izdao povelju kojom Bosanskom kraljevstvu jamči

granice kakve su bile u vrijeme Kulina bana. Dok je Ladislav darivanjem nastojao

sačuvati vjernost svojih pristaša, dotle je Sigismund mačem i ognjem htio kazniti

Hrvoja. Zbog toga već 1407. god. ponovno sprema rat. Sigismund 1407. god. s dva

kraja ponovno udari na Bosnu. Jedan pravac udara bio je Vrbas, s namjerom osvojiti

Hrvojeve Donje Krajeve. Druga je vojska pod zapovjedništvo samoga Sigismunda

prodirala dolinom rijeke Bosne. Sigismund se u rujnu 1407. god. nalazio u Bobovcu.

Otpor Hercega Hrvoja i banskih velikaša, bolest Sigismunda i drugi uzroci bili su

dovoljni za neuspjeh i ove vojne. Dubrovčani su bili razočarani. Oni su pametno bili

poručili Sigismundu da je bolje s Bosnom živjeti u miru nego s njom ratovati. Ne

sklopivši nikakva mira Sigismund je u listopadu 1407. god. ostavio Bosnu i vratio se u

Ugarsku, ne kaznivši Hrvoja i ne obnovivši granice svoga kraljevstva. Međutim,

30

Sigismund 1408. ponovno krenu u vojnu protiv Bosne. Utaborio se pod gradom

DOBROM. Sa 60.000 vojnika Sigismund je ovaj rat završio vrlo brzo i to

pobjedom. (Dobor, donji tok rijeke Bosne).

Što je u tom ratu bilo s Tvrtkom II. nije poznato. Spasio se vjerojatno bijegom.

Svaki se trag zameo krajem 1409. god. Bosna je bila poražena i velik broj velikaša je

pogubljen, ali nije bila uništena i svladana. Najznačajniji bosanski velikaši: herceg

Hrvoje, vojvoda Sandalj i knez Pavao Radinović ostali su na životu. Možda baš radi

toga što su na životu i slobodi ostali glavni bosanski velmože, Sigismund je u Bosni

ostavio nešto vojske i računao obračunati se s njima na proljeće sljedeće godine. On

nije nikoga postavio na ispražnjeno mjesto, nego je stvorio odluku da Bosnu

pridruži svojoj državi i da se sam okruni za bosanskog kralja.

31

32

-STJEPAN OSTOJA (drugi put) (1409.-1418.)-

Poslije pobjede kod Dobora kralj Sigismund je napustio Bosnu uvjeren da se

bezglavo kraljevstvo neće lako oporaviti od zadobivenih udaraca, no u tome se prevario.

Čim je ostavio opustošenu zemlju sakupiše se preostala gospoda da nađu drugog

kralja. Među izginulom i pogubljenom gospodom najviše je bilo pristalica poraženog

kralja i hercega Hrvoje, pa su sada bili najbrojniji oni velikaši koji su bili uza svrgnutog

kralja Stjepana Ostoju, koji je od 1404. god. čamio u Bobovcu.

Složivši se ova gospoda i opet podigoše na prijestolje Stjepana Ostoju. Izbor

Ostoje bio je uperen osobito protiv hercega Hrvoja. Najvažnije velmože, od kojih se

mogao očekivati spas Bosne, ne samo da nisu pristali uz Ostoju nego su se pobojali pa

su odmah poslije bosanske katastrofe i poraza kod Dobora zaboravili svoju dužnost

prema Bosni i vjernost prema Ladislavu Napuljskom, te se poklonili Sigismundu.

Knez Ivan Nelipić sigurno je slijedio Hrvoja pa se priklonio Sigismundu koji

je bio presretan ovim potezom. Za knezom Ivanišem slijedio je herceg Hrvoje Vukčić

koji također iznevjeri Ladislava Napuljskog i pokloni se Sigismundu. Toliko je

Sigismund bio zadovoljan i sretan, što mu se neki velikaši, dosadašnji najžešći

protivnici, priklonili. Dok je u dalmatinskim gradovima zavladao strah od

Sigismunda i Hrvoja, dotle je u Bosni pobijedio prkos i ponos i nadjačala je težnja

za slobodom. Tada se plemstvo okupilo oko svoga zakonitog kralja Stjepana

Ostoje, koji 1404. god. ostavi Sigismunda. Tako od svih bosanskih velikaša jedini

herceg Hrvoje bio je uz Sigismunda.

Sve Sigismundove vojne ne pokoriše Bosnu i ne odvoji se od nje ni jedan dio

zemlje osim same Usore. No mnogo teži udarac doživio je Sigismund u Dalmaciji.

Izmirenjem Hrvojevim sa Sigismundom oslabila je napuljska stranka. Položaj

Ladislava Napuljskog bio je neodrživ i on se sada odlučio na ono što su ga Mlečani

odavno nagovarali: da im proda Dalmaciju. MLETAČKA REPUBLIKA ZA

100.000 DUKATA KUPILA JE OD LADISLAVA ZADAR S TVRĐAVOM I

KOTAROM, NOVIGRAD, VRANU I PAG. Povrh toga Ladislav je Mlečanima tim

prodao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju.

U vrijeme kad se Dalmacija prodavala, nije Sigismund ni prstom maknuo da to

spriječi. Njemu i njegovom novom privrženiku hercegu Hrvoju bilo je važnije udariti na

Bosnu i Ostojine vjerne pristaše. Hrvoje nije mogao promijeniti stanje u Bosni. Kralj

33

Stjepan Ostoja učvrstio se na prijestolju i bio je moćniji pa je od Dubrovčana

tražio isplatu dohotka, što su ga plaćali njegovim predšasnicima. Padom sjevernog

dijela Dalmacije bio je ugrožen posjed vojvode Sandalja koji je držao Ostrovicu i

Skradin. Tada se bosanski vojvoda povukao iz Dalmacije i Hrvatske uvidjevši da je

izgubljena svaka nada da ondje ostane bosanska vlast. Kralj Sigismud 1410. god.

odluči podići vojsku na Bosnu. Najprije proglasi da se Stjepan Ostoja ne može

smatrati zakonitim bosanskim kraljem, a onda stvori osnovu po kojoj se treba voditi rat.

Trebao je pomoći hercegu Hrvoju i pritisnuti Stjepana Ostoju. Poslanici su svojoj vladi

javili da se otporna bosanska gospoda pokorila Sigismundu i s njim izmirila.

Najvažnije je da se Sigismund odlučio okruniti bosanskom krunom.

Sigismundova krunidba značila bi da je Stjepan Ostoja svrgnut jer nisu mogla

biti dva kralja u Bosni. Ova Sigismundova odluka tako je djelovala na kralja

Ostoju da se s njim izmiri i priznao ga ”vrhovnim gospodarom”, pa je tada

Sigismund priznao Ostoju za bosanskog kralja. Tako nije došlo do Sigismundove

krunidbe, Ostoja kao bosanski kralj nije potvrdio Dubrovčanima stare povlastice, niti je

ispunio davnu želju da dobiju plode krajeve kneza Pavla Radinovića i vojvode Sandalja

Hranića. U Bosni je ostao kralj Stjepan Ostoja, doduše kao vladar, ali pod Ugarski

vrhovnim gospodarom.

Ipak, čim je Sigismund ostavio Bosnu, pokazalo se da su njegovi uspjesi bili

kratkotrajni. Od Sigismunda se odmetnu Stjepan Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić. Sada

se Sigismund ponovno vrati u Bosnu da ondje uspostavi ”svoje pravo”. Rat započe u

proljeće 1411. god. Ali se ne zna tko je bio na čelu vojske. Veliki pritisak Sigismundove

vojske natjerao je bosanske velikaše da u drugoj polovici svibnja zatraže kod

Sigismunda mir. Ne zna se da li im ga je dao i je li im htio više vjerovati. Početkom

rujna, preko Dubrovnika Sigismund je ”providnošću Božjom” konačno uspostavio

svoje pravo u svim svojim državama i zemljama. Uredivši tako stvari u Bosni

odluči Sigismund da se obračuna s Mlečanima zbog one sramotne kupnje

Dalmacije. U Sigismundovoj vojni protiv Mlečana nije sudjelovao herceg Hrvoje.

Bojao se da mu Mlečeni ne oduzmu Split i otoke, te je zbog toga ostao tobože neutralan.

Kralj Sigismund nakon sklopljenog mira s Mlečanima izbivao je iz zemlje preko 6

godina, pa je bilo lakše hercegovim protivnicima da mu iskopaju jamu.

Hrvoje je optužen da je pozivao Turke na provalu u Sigismundovu zemlju.

Hrvoje se sad obrati Sigismundovim protivnicima: Mlečanima i Turcima. Mlečani mu

34

odbiju pomoći. Hrvoje optužen i napadnut sa svih strana, ipak se održao u svojim

Donjim Krajevima, u župi Lašvi, Rami i dijelu Krajine. Da se održi, Hrvoje prihvati

Tursku pomoć 1414. god., te je poslao poslanike u Drinopolje sultanu da dovede u

Bosnu tursku vojsku, kojoj je na čelu bio Ishak-beg, dugogodišnji namjesnik u Skoplju.

Provala Turaka koje je pozvao Hrvoje bila je sudbonosan događaj u povijesti Bosne.

Jednom pozvani, drugi puta sami dolaze, haraju zemlju i zalijeću se u Hrvatsku.

(Akindžije - poput diverzanata, upadaju u prostor, pljačkaju, ubijaju i stvaraju nemir, a

potom dolazi vojska.) Turci su u nemirnoj i nesložnoj Bosni počeli igrati ulogu

pomagača jedne stranke protiv druge i tako postali gospodari prije nego li su Bosnu

osvojili. Od tada su često dolazile turske čete, kojima se nitko nije odupirao.

S jednom takovom četom iznenada u kolovozu 1414. god. pojavi se raskralj

Stjepan Tvrko II. Dolazak Tvrtka II. s turskom vojskom koju je pomagao herceg

Hrvoje, izazvalo je u Bosni građanski rat. Ali odmah se umiješa kralj Sigismund da

otjera Turke i kazni Hrvoja. Sva se Bosna složila protiv Ugarske. Stranke kralja Ostoje,

Tvrtka II., Hrvoja i Sandalja našle su se na okupu i pridružile Turcima. Položaj za

Sigismunda bio je beznadan. Ugari su ispočetka vodili, ali Bosanci ih lukavošću

nadmudre i pobijede u bitki. Od ovog vremena nije kralj Sigismund više prešao rijeku

Savu. Za njega i njegove nasljednike od sada vrijedi politika obrane, a ne više navale

na Bosnu i Turke.

Smrt kneza Pavla Radinovića izazvala je u Bosni građanski rat. Sinovi

Pavlovi; Petar i Radoslav, po ocu zvani Pavlovići, digoše se protiv krivca očeve smrti,

kralja Ostoje, vojvode Sandalja i pozvaše Turke u pomoć. Stradala je Humska zemlja,

Trebinje, Podrinje i gornja Bosna. Godine 1416. postavljen je u Vrhbosni za sandžaka

vojvoda Ishak kao straža, da paze što rade bosanski kralj i bosanski velikaši.

Hrvoje je u travnju 1416. god. zaklopio zauvijek svoje oči u gradu na

Vrbanji, kao da nije više htio gledati ponor u koji je on sam bacio Bosnu. Taj sukob

prouzrokovalo je da je Stjepan Ostoja otpustio Kujavu i uzeo Hrvojevu udovicu Jelenu

Nelipić. Poslije toga 1418. god. umro je kralj Ostoja, možda i u samom Bišću. Ostavio

je za sobom sina Stjepana Ostojića od prve žene Kujave i dva nezakonita sina Radivoja

i Tomu. Dubrovački spomenici češće spominju kraljicu udovicu Jelenu kao i

otpuštenicu Kujavu.

35

-STJEPAN OSTOJIĆ (1418.-1421.)-

Bosna je još za živa kralja Stjepana Ostoje bila podijeljena na dva tabora. Ispred

svojih protivnika morao je Ostoja bježati na jugozapad države, gdje ga je i smrt zatekla.

Poslije Ostojine smrti velmože za kralja izabraše sina mu STJEPANA OSTOJIĆA.

Promjenom na prijestolju opet je došla do časti i vlasti majka Kujava, dok je kraljica

Jelena Nelipić, udovica Hrvojeva i Ostojina, izgubila ugled. Ove dvije kraljice nisu se

slagale, pa su i izazvale smutnje i nemire u državi, koje je tako još više slabila i davala

povoda da se Turci još više upleću u bosanske poslove.

Bilo je nade da će vladanje Stjepana Ostojića biti mirno i korisno Bosni, ali na

žalost nisu mu se nade ispunile. Vojvoda Sandalj Hranić s braćom Vukcem i Vukom

i sa sinovcem Stjepanom Vukčićem nije mnogo brinuo za kralja. Još više on je

slušao Turke, jer se možda nadao da će po njima postati samostalnim vladarom svoje

oblasti.

Dubrovnik je ostao vjeran kralju Sigismundu, dok je vlast bosanskog kralja

zauvijek istisnuta iz dalmatinskog primorja i otoka. Žalosno naprotiv za bosanske

prilike, glase Sandaljeve riječi, kojima priznaje da svoje zemlje drži ”milošću i darom

božjim i velikog sultana Mehmed-beg”. Ishak-beg budno je pazio na sve što se u Bosni

događa i što rade kralj i bosanski velikaši. Krajem 1420. god. Smrću Ishakovom

prestaje u Bosni turska vlast i Vrhbosna opet dolazi pod žezlo bosanskog kralja.

Stjepana Ostojića nestaje poslije 1421. god., a bosanskom državom zavladao je

Tvrtko II. Tvrtković kao jedini kralj.

36

-STJEPAN TVRTKO II. TVRTKOVIĆ (drugi put) (1421.-1443.)-

Kada su Dubrovčani uvidjeli da se Stjepan Tvrtko II. Tvrtković učvrstio na

prijestolju, prionuše otvorenije uz njega. Na Turskom prijestolju već je 1421. god.

zasjeo Murat II., sin Mehmeda I., koji je vladao 30 godina. Stalne turske provale

prisilile su kralja Stjepana Tvrtka II. da potraži jačeg saveznika, nego li su bili Mlečani.

Taj saveznika bio je kralj Sigismund, koji se spremao na veliki rat s Turcima.

Turci 1426. god. udariše na Bosnu s oko 4 000 vojnika. Još teže neprilike

snašle su Bosnu kada je kralj Tvrtko II. nemajući svojih potomaka, odlučio naći svoga

nasljednika. Svojim nasljednikom Tvrtko II. imenovao je svoga rođaka celjskog

grofa Hermana, tasta kralja Sigismunda. Njemu je darovao i njegovim muškim

potomcima čitavo Bosansko kraljevstvo za slučaj da za sobom ne ostavi zakonitog

potomka.

Turci su prisilili kralja Tvrtka II. da im plaća danak, ali kako to nije mogao

isplatiti morao im je ustupiti neke gradove u Bosni. Među tim gradovima bio je i

HODIDJED, (istočno od Vrhbosne), samu Vrhbosnu i još neke. Time su Turci dobili

ključeve za dolinu Bosne. Tvrtko II. tražio je od Mlečana da mu posude 32.000 dukata

da otkupi gradove, ali Mlečani to odbiše. Tako su Turci ostali u bosanskim gradovima.

Na pozornicu bosanske povijesti pojavi se protukralj Radivoj, sin pokojnog

kralja Stjepana Ostoje. Dubrovački kroničari bilježe da ga je u Bosnu doveo Ishak-beg i

proglasio se kraljem 1432. god. Protukralj Radivoj nije zadao veće brige kralju Tvrtku

II., kao što mu ih je zadao srpski despot Đurađ Branković radi Srebrenice, koja će

postati kamenom smutnje između Bosne i Srbije. U svim tim okolnostima 1434. god.

Tvrtko II. morao je bježati iz svog kraljevstva. Sigismund javlja Dubrovčanima 1435.

god. da je vratio kralja Tvrtka II. u Bosansko kraljevstvo, pošto mu on obeća dužnu

vjernost i poslušnost.

Povratak Tvrtkov nije u zemlji izazvao nikakvih smutnji i nemira. Došao je u

trenutku kada je umro veliki vojvoda bosanki Sandalj Hranić, ne ostavivši

nasljednika, te ga naslijedi sinovac Stjepan Vukčić.

Dubrovački izvori o Stjepanu Vukčiću Kosači kažu da je veoma sumnjiv čovjek

i da je on pozvao Turke u Bosnu, što su oni jedva i dočekali. Tvrtko II. je po svoj prilici

išao u Ugarsku na dogovor sa Sigismundom o obrani od Turaka. Kralj je pokrenuo

37

vojnu, 1437. god. provalio u Srbiju i pod Smederevom izvojevao sjajnu pobjedu.

Međutim, Bosna od ovog nije imala ništa. Štoviše, Tvrtko II. morao je sultanu obećati

godišnji danak od 25.000 dukata i priznati njegovu vrhovnu vlast. Iste 1437. god.

umrije kralj Sigismund u 70. godini života, poslije više od 50 godina vladanja .

Naslijedi ga austrijski vojvoda Albrecht (1437.-1439.). Turci su tada pazili na svaki

kraljev korak, te se može reći da su oni sad u Bosni više zapovijedali nego li Tvrtko II.

Bosnu su u to vrijeme mučile i unutrašnje borbe. Polovinom 1436. god.

rasplamtjela se svađa između vojvode Stjepana Vukčića i vojvode Radoslava Pavlovića,

oko Pavlovićevih gradova Trebinja i Bileće. Novi ugarsko-hrvatski kralj postao je

VLADISLAV I. (1440.-1444.). Bosanki kralj Tvrtko II. htio se otresti turskog jarma,

ali mu u tome Vladislav nije mogao pomoći jer mu vlast nije bila učvršćena. Tvrtko II.

nudio je Republici Sv. Marka da preuzme tajno ili javno vlast u njegovu kraljevstvu, a

ako neće ili ne može, da ga onda pomaže oružjem. Odgovor iz Mletaka bio je da Bosna

može kupovati oružja koliko hoće, ali da oni ne mogu primiti njegove države. S istom

molbom kralj Tvrtko II. obraća se i Dubrovčanima, što Vijeće Umoljenih odbija 1442.

godine. Tvrtko II. opet je molio Mlečane da mu daju koji dalmatinski grad, a on će

njima dati bosanski. Još im je javio da sultan snuje velike stvari glede Bosne i

Dalmacije.

Mletačkoj ironiji nije bilo kraja. Oni sokole kralja da će on već biti

sposoban i mudar obraniti svoju državu kako su činili njegovi prethodnici .

Mletačka republika mirno je pratila tuđe krvarenje i dolazila kao gavran poslije bitke da

se nasiti tuđeg mesa.

Kroz to vrijeme IVAN HUNJADI (JANKO SIBINJANIN) otac Matijaša

Korvina junački se borio protiv Turaka. Sjajne Hunjadijeve pobjede probudile su

nadu u kršćanskom svijetu da se Turci mogu protjerati iz Europe. Ujedinjena

kršćanska vojska pod vodstvom Ivana Hunjadija krenu u rat 1443. god. rat je

zašao i u 1444. god.

Na ugarsko-hrvatskom prijestolju opet dolazi do smjene. Sad je kraljem

postao LADISLAV IV. POSTHUM. Uspjeh ovog rata bio je što se i Bosna oslobodila

turske vlasti i što je iz grada Vrhbosne nestalo turskih vojvoda. Kralj Ladislav Posthum

u darovnicama od 1453. god. kaže da je bosanki kralj poslije »duge vojne« priznao

vrhovnu vlast ugarske krune i ostao stalno vjeran ugarskom kralju. Teško je reći da li se

ove riječi odnose na Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića ili na njegova nasljednika, jer je

upravo za vrijeme ove vojne Tvrtko umro. Tvrtko se nije mogao oduprijeti Turcima,

38

kako je morao da sačuva svoju vlast i ugled, ali tome nije on kriv. Bosanski prvi

velikaš vojvoda Sandalj Hranić, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, vojvoda

Radoslav Pavlović, zajedno s protukraljem Radivojem, bile su preponizni vladari i

sluge sultanove. Pravo je čudo da već za živa Tvrtka Turci nisu sasvim ovladali

Bosnom.

Tursko zapovjedništvo u Bosni od svog oca Ishak- bega oko 1454. god. preuzeo

je Isak-beg Isaković (1451.-1463.). Na mjestu starog Hodidjeda u župi Vrhbosna Isa-

beg podigao je svoj konak (Saraj). Podigao je također nekoliko javnih zgrada (Careva

džamija, kupalište, tekija…) pa se smatra osnivačem turskog Sarajeva. (Tekija- nešto

kao samostan).

39

-STJEPAN TOMAŠ OSTOJIĆ (1443.-1461.)-

Stjepan Tvrtko II. Tvrtković nije ostavio nasljednika koji bi ga naslijedio na

prijestolju. Još za života odredio je da ga naslijedi celjski grof Herman, ali ovaj je već

umro prije njega.

Naime, još su na životu bila dva sina Stjepana Ostoje: Radivoj i Stjepan Tomaš,

doduše oba su bili nezakoniti. Izbor za kralja od ove dvojice pade na STJEPANA

TOMAŠA, jer se bez dvojbe zaziralo od Radivoja, koji je toliko zla nanio zemlji,

pridruživši se Turcima i postavši njihov vjerni sluga. Stjepanu Tomašu sada je pomogao i

vojvoda Ivan Hunjadi, a vjerojatno zbog toga što je bio krvni neprijatelj celjskih grofova,

pa je time htio spriječiti da grofovi celjski dobiju bosansku krunu. Prijateljstvo Ivana

Hunjadija mnogo je koristilo kralju Stjepanu Tomašu kod kralja Vladislava, jer ga

je ovaj priznao kraljem bosanskim i uzeo u zaštitu protiv svih neprijatelja bilo

unutrašnjih ili vanjskih.

Ubrzo su druge prilike svratile pažnju Stjepana Tomaša na sjeveroistok Bosne.

Ugarski sabor zaključio je 1444. god. obnovu rata protiv Turaka. Kralj Vladislav

krene na jug s vojskom koja brojila oko 20 000 ljudi. Došao je do Nikopolja, a onda

preko njega do Varne. Tu je došlo do velike bitke u kojoj je kršćanska vojska bila u

prednosti. U borbi pade kralju Vladislavu konj, a janjičari navale na njega i ubiju ga.

Tada nastade pomutnja u kršćanskim redovima i u bijegu ostaviše bojno polje, a Ivan

Hunjadi jedva je izvukao živu glavu. Tako je žalosno završila ova vojna u koju je

kršćanstvo polagalo velike nade.

Bitkom kod Varne izgubljena je svaka nada da će se Turci protjerati iz Europe, a

na balkanske narode i države sada se poče spuštati kobna noć bez nade u svanuće.

Koliko je kralju Stjepanu Tomašu vrijedilo prijateljstvo Ugarske, Mlečana i

Dubrovnika, toliko mu je sada trebala i pomoć i zaštita rimskog pape, poglavara

zapadnog kršćanstva i velikog zagovornika rata protiv Turaka. Bosni je Turčin uvijek

prijetio, ali Bosni od svih susjeda nije bilo pomoći protiv Turčina. Osim toga ni bosanski

velikaši nisu zazirali od Turaka: naprotiv s njima su se družili, zvali ih u međusobnim

borbama u pomoć jedan protiv drugih, postali su turski vazali i sluge.

Mnogo toga, a u malo vremena, postigao je kralj Stjepan Tomaš i u Ugarskoj i u

Rimu, u Veneciji i u Dubrovniku, ali u kući i najbližem susjedstvu nije imao iskrenih

prijatelja. Najpogibeljnije neprijatelje imao je u vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači i

40

despotu Đurđu Brankoviću. Međutim ubrzo se kralj Tomaš i veliki vojvoda Stjepan

Vukčić Kosača pomirili i sprijateljili. Kralj se tada riješio svoje žene Vojače. U

Bosanskome kraljevstvu najuglednija i najmoćnija velikaška porodica bila je

vojvode Stjepana Vukčića Kosače, uz njega je bila i kći Katarina Kosača. Ženidbom

kralja Tomaša i Katarine združile bi se i izmirile kuće Kotromanića i Kosača, kralj

Stjepan tako isprosi vojvodinu kćer i oženi se njome. Vjenčanjem kralja Tomaša u Bosni

je i katolička crkva zaživjela novim životom.

Prijateljstvo između kralja Stjepana Tomaša i tasta Stjepana Vukčića Kosače ne

potraja dugo, pa su se tako razišli već 1447. god. Već sljedeće godine 1448. počeo se

Stjepan Vukčić Kosača nazivati ”hercegom sv. Save”. Najvjerojatnije se vojvoda

Stjepan sam u dogovoru s Portom (uža uprava Turskog Carstva na čelu sa sultanom)

proglasio hercegom, jer su Dubrovčani pisali kralju Ladislavu Posthumu da je taj naslov

Stjepan dobio od Turaka. Uzimanjem ovoga naslova Stjepan je htio pokazati da je

neovisan od bosanskog kralja.

Svu svoju silinu i bahatost Stjepan Kosača pokazao je prema Dubrovniku.

Želio je kontrolu nad cijelom trgovinom soli, koja je tada bila strateški proizvod, pa je s

Dubrovnikom, godinu dana prije propasti Carigrada, (1453.), započeo žestoki rat.

Tada je herceg Stjepan Kosača uzeo neku priležnicu, a zapustio svoju ženu Jelenu, na što

je ona sa sinom Vladislavom utekla u Dubrovnik. Nakon ovoga slijedio je pravi rat

između oca Stjepana i sina Vladislava. Konačno je 1454. god. nakon trogodišnjeg

ratovanja zaključen mir između Dubrovnika i Stjepana Kosače u hercegovom gradu

Novom. Od ovoga rata ni jedna strana nije imala koristi već samo veliku štetu. Pravu

korist imali su samo neprijatelji Turci i Mlečani.

Dok se oko Bosne, Huma i Dubrovnika prolijevala bratska krv, velika je nesreća

zadesila kršćanski svijet: Turci osvojiše Carigrad 1453. god. Sultan Mehmed II.

odlučio se konačno obračunati s bizantskim carstvom. Car Konstantin XI. obrati se

Zapadu za pomoć i obeća papi Nikoli V. sjedinjenje grčke crkve s rimskom, koja je

zaista i proglašena 1452. god. u Carigradu u crkvi Hagia Sofia (crkva Svete

Mudrosti) ali narod na to nije pristao. Tada su po carigradskim ulicama orili poklici

protiv sjedinjenja. Protivnici su govorili da više vole gledati Carigrad pod turskim

turbanom nego pod papinom tijarom. To se ubrzo i dogodilo. 29. svibnja 1453. god.

pade Carigrad, istočni branik kršćanstva, pogibe i posljednji car Konstantin XI.

Posljedice osvojenja Carigrada najgore su se osjetile u Ugarskoj, Bosni i Srbiji.

Neki balkanski vladari morali su se pokloniti sultanu i čestitati mu na pobjedi. To su

41

učinili bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić Kosača i despot Đurađ

Branković.

Poslije pada Carigrada prva na udaru bila je Srbija despota Đurđa

Brankovića. Od njega je sultan tržio da mu ustupi Srbiju, osobito Smederevo, odakle bi

mogao izvoditi napade na Ugarsku. Već 1454. god. despot je morao bježati u Ugarsku,

jer je sultan došao pod Smederevo, gdje je osvojio varoš i razorio despotove dvore, ali

nije osvojio sam grad jer ga je protjerao Ivan Hunjadi. Papa Kalist III. (1455.-1458.)

oživio je pitanje križarske vojne protiv Turaka. Na sve strane poslao je propovjednike da

navještaju rat protiv Turaka. Među ovim propovjednicima osobito se isticao franjevac

Ivan Kapistran, prijatelj Ivana Hunjadija.

Kako nije našao razumijevanja despot se vrati kući i 1455. god. utanači sa

sultanom mir uz teške uvijete. Usprkos primirju kreće sultan Mehmed II. Osvajač

(1451.-1481.) već 1456. god. i udari svom silom na Beograd. Nato despot ostavi

Smederevo i skloni se u južnu Ugarsku. Junački Ivan Hunjadi s Ivanom Kapistranom i

legatom Carvajlom priteče u pomoć Beogradu. Tijekom ove vojne umre Ivan Hunjadi

u Zemunu, a Ivan Kapistran u Iloku iste godine.

Već u početku 1455. god. uvidio je kralj Stjepan Tomaš svoje nesnosno stanje i

izloži papi Kalistu III. svu pogibelj koja prijeti Bosni od Turaka. Papa mu obeća zaštitu i

od Turaka i od velikaša. Kralj je tada tražio pomoć i od Mlečana, ali oni po običaju nisu

ništa učinili. Pobjeda Ivana Hunjadija pod Beogradom 1456. god. ohrabrila je kralja

Stjepana Tomaša, te se on odlučio sada pridružiti kršćanskom svijetu protiv turske sile.

Kralj Stjepan Tomaš čvrsto je sada odlučio prekinuti odnos prema sultanu. Papa Kalist

III. svim je silama upro da pomogne bosanskomu kralju, da mu nađe saveznika i sredstva

za rat.

Porta je tada zastrašila Dubrovčane da ne bi pomogli bosanskog kralja. Na

ugarsko-hrvatsko prijestolje 1458. god. dođe MATIJAŠ KORVIN (1458.-1490.), sin

Ivana Hunjadija.

Politički je lutao kralj Stjepan Tomaš. Međutim ubrzo je uvidio svoju pogrešku,

što se obratio Turcima u nadi da će mu oni pomoći do vlasti u srpskoj despotovini. Tada

je sklopljen i sporazum kralja Matijaša i kralja Stjepana Tomaša. Čim su Turci čuli za

spremanje kršćanske vojske, započnu opsjedati Bobovac i Vranduk. Knez Stjepan

Tomašević, sin Stjepana Tomaša i Vojače sretno umače i skloni se u Smederevo. U

Smederevu je Stjepan Tomašević 1459. god. postao despotom. Na Uskrs 1459. god.

Stjepan Tomašević vjenčao se s Marom, kćerkom pokojnog despota Lazara i

42

despotice Jelene. Tako su Kotromanić zasjeli na despotsku stolicu Brankovića i po drugi

put stekli pravo da se zovu ”kralj Srbljem”.

Kraj Stjepan Tomaš bio je zadovoljan ovim uspjehom, ali da nije predvodio

kolike je teret uzeo na svoja pleća i koliku je mržnju izazvao na sebe i sina od samih Srba

i Turaka. Porta je smatrala da je despotovina vazalna turska zemlja i da je dolaskom

Stjepana Tomaševića na despotsko prijestolje povrijeđeno njezino pravo.

Da preduhitri Turke kralj Stjepan Tomaš navali na tursko utvrđenje Hodidjed. U

međuvremenu Smederovci se pobuniše i bez borbe 1459. god. predadoše se sultanu.

Mladi despot Stjepan Tomašević nije mogao braniti grad. Sultan je dopustio da Bosanci

mogu slobodno napustiti grad. Tako se despot sa ženom, punicom i stricem Radivojem

skloni u Bosnu, prepustivši sultanu Smederevo i ostatak srpske despotovine. Time je

Srbija postala turskim pašalukom i tako nestade stare srpske države.

Čitavo se kršćanstvo uzbunilo na vijest da je Smederevo palo, a ono je moralo

pasti, jer nitko mu nije pritekao u pomoć, ali krivca je trebalo naći. Kralj Matijaš, a po

njemu i papa Pijo II., svalili su svu krivnju na Bosance. Kralj Matijaš u povelji iz

1459. god. kaže da je Smederevo palo zbog Radivojeve izdaje.

U ovo vrijeme kralj Stjepan Tomaš traži od pape kraljevsku krunu, kao neku

sigurnost i zaštitu protiv Turaka. Matija se tada obraćao papi i rekao da bi davanjem

kraljevske krune bosanskom kralju i osnivanjem novih biskupija u Bosni bila povrijeđena

njegova prava. Ljubomora kralja Matijaša i njegovo ratovanje s njemačkim carem

Fridrihom III. razriješilo je Turcima ruke, da u Srbiji i Bosni rade što hoće.

Turci su 1459. god. padom Smedereva oplijenili zemlju hercega Stjepana

Kosače i spalili samostan Mileševo (u njemu se nalazilo tijelo sv. Save, Turci su ga

odnijeli u Vračarevo kod Beograda i spalili ga). Time su dali do znanja hercegu da im

više ne treba njegova pomoć, već naprotiv da će se i s njim domalo obračunati. Hercegu

ne preostade ništa drugo nego tražiti pomoć u Mlečana. Oni su mu dopustili tek toliko da

se u slučaju nevolje, skloni s porodicom i imanjem na otok Hvar.

Papa Pijo II. pokazao je prema bosanskome kralju i kraljevstvu veliku

ljubav, kada je 1461. god. naredio da se objavi križarska vojna i da se svuda traži

pomoć za bosanskog kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana.

No svaka zaštita već je bila kasna, jer je kralj u kolovozu 1461. god umro.

43

-STJEPAN TOMAŠEVIĆ (1461.-1463.)-

Stjepana Tomaša naslijedio je na prijestolju njegov i Vojačin sin STJEPAN,

po ocu nazvan TOMAŠEVIĆ. Iza Tomaša je ostalo dvoje djece koje je imao s

Katarinom: Sigismund (12.) i Katarina (10.). Stjepan Tomašević je već kao srpski

despot bio određen naslijediti oca, što se i dogodilo i to bez zapreke od velikaša i

hercega Stjepana Kosače. Nema dokaza da bi herceg Stjepan Kosača tražio prijestolje

za svoga unuka Sigismunda. Novi se kralj nije baš najbolje slagao s maćehom, pa je

poslije dolaska na prijestolje poradio oko izmirenja s Katarinom. Nakon ovoga i

Stjepan Kosača izmirio se s novim kraljem. Velikaši su se počeli sakupljati da

prisustvuju svečanom krunjenju kralja Stjepana Tomaševića. Papa je pristao poslati

krunu po svom legatu, smatrajući da kralju Matijašu neće biti krivo zbog ovog

krunjenja. Poslanici pape Pija II. stigoše u Bosnu s krunom da u papino ime okrune

novog kralja. Potkraj 1461. god. svečano je Stjepan Tomašević vjerojatno u Jajcu

okrunjen za kralja. Ovo raspoloženje kvario je stav kralja Matijaša koji je smatrao da

je krunidba nezakonita i da je Stjepan Tomašević vazal ugarske krune. Ova povreda

”ugarskih prava” u Bosni tim je teža što je bosanskom kralju krunu poslao sam papa.

Kralj Matijaš Korvin nije mogao udarati po papi i on je zato grmio protiv bosanskog

kralja.

Na papino negodovanje Matijaš je 1462. god. nešto ublažio ton, pa je papi

skrenuo činjenicu da je Bosansko kraljevstvo u vazalnom odnosu prema kruni Sv.

Stjepana. Matijaš prihvaća pomirenje, ali pod uvjetom da Stjepan Tomašević

otkaže Turcima danak i da Mađarskoj ustupi nekoliko bosanskih gradova. Izmirenjem

Bosne i Ugarske bila je uklonjena sa sjevera opasnost za Bosnu, ali uskraćivanjem

danka Bosni zaprijetila je još veća opasnost od Turaka. Nije samo Bosna bila na udaru,

nego još više i Ugarska. Bosansko kraljevstvo je imalo u sebi crva koji je nagrizao

njeno stablo. Trebao je samo nešto jači vjetar da padne trula jabuka. Isto tako loše

prilike bile su u Ugarskoj. Na tom stanju u Ugarskom kraljevstvu upozorili su Mlečani

papu, jer je Turčin naumio uništiti to kraljevstvo. Zaista su se oblaci počeli nadvijati nad

Bosnu kad sultanu nije stizao harač, a bosanski ga kralj nije slao jer je tako obećao

Matijašu Korvinu.

Sin hercega Stjepan Kosače, Vladislav po drugi put je ustao protiv oca i

odbjegao sultanu. Tužio se da ga je otac istjerao iz zemlje i ostavio bez baštine. Znao je

44

bosanski kralj što ga čeka i stoga podiže sve kako bi otklonio tursku pogibelj. Obrati se i

papi koji 1462. god. imenova modruškog biskupa Nikolu svojim poslanikom u

Bosni da kralju bude pri ruci. (Modruš blizu Ogulina). I kralj Matijaš poticao je slogu

kralja Stjepana i hercega Stjepana jer je znao da propast jednoga vuče u provaliju i onog

drugog.

Dubrovčani su veoma pazili da ne bi čime izazvali Turke. Ni pod koju

cijenu nisu htjeli ući s njima u rat. Stoga su odbili molbu bosanskog kralja za pomoć

koju im je uputio 1463. god. U proljeće 1463. god. sultan je počeo skupljati vojsku u

Drinopolju (Drinopolje zapadno od Carigrada). Svima je bilo jasno kamo će krenuti.

Stoga Stjepan Tomašević odasla poslanstvo u Drinopolje sultanu da moli milost.

(Galipolje - poluotok, strateško područje). Molio je Stjepan Tomašević sultana da

zaključe petnaestogodišnje primirje. Sultan je pristao na ovo primirje samo zato da

Bosni ne bi došla pomoć izvana.

Čim je otplovilo poslanstvo ubrzano se radilo na pokretu vojske. Mehmed II.

Osvajač pođe s oko 150.000 vojnika iz Hadrijanopolisa (Drinopolje) preko Skopja i

izađe na Kosovo polje. Sad je bilo jasno kamo namjerava. Znajući za primirje pojedini

bosanski velikaši nisu se spremali za rat, pa su se tako iznenađeni predali Turcima.

VEĆ 19. SVIBNJA OSVANUŠE SULTANOVE ČETE POD GRADOM

BOBOVCEM KOJEG JE BRANIO KNEZ RADAK. Bobovac je bio dobro utvrđen,

kad je sultan vidio da neće tako lako pasti, utaborio se i stao lijevati topove da ga sruši.

Međutim, to nije bilo potrebno, jer je već treći dan Radak predao grad, a sultan mu

za ”nagradu” odrubi glavu.

Jedan dio pučanstva Bobovca sultan ostavi u gradu, drugi dade svojim vezirima,

a treći otpravi u Carigrad. Računao je sultan da će u Bobovcu zateći i kralja, a s njim i

blago. Međutim, kralj se na vrijeme bio sklonio u tvrdi grad Jajce. Kralj se

vjerojatno nadao da će iz Jajca skupiti vojsku, dok se bude branio Bobovac, a u to će

stići kralj Matijaš Korvin u pomoć, ali od svega toga ništa. Nastala je opća pomutnja.

Svatko je gledao kako će nesretne zemlje izvući živu glavu. Tko je mogao bježao je u

Hrvatsku i Dalmaciju, a tko nije mogao gledao je kako će dobiti milost od sultana.

Kralj je vidio da ni u Jajcu nema sigurnosti, pa je bježao preko Donjih

Krajeva, misleći se skloniti u Hrvatsku. Kralj je došao do Ključa. Turska vojska pod

vodstvom Mahmud-paše krenula je u potjeru za kraljem. Tu su ga sustigle turska

čete i uhvatile. Sultan je bio došao do Jajca. Vrhunac njegove radosti bijaše vijest da je

Ključ zauzet i da mu Mahmud-paša vodi zarobljena kralja. Time se smatralo tursko

45

zauzeće Bosne završeno. Tri glavna grada Bosne: Bobovac, Jajce i Ključ bili su u

njihovim rukama. Zarobljeni kralj morao je izdati zapovijed svim vojvodama i

zapovjednicima gradova da ih predaju Turcima. Tako Bosna ”šaptom pade”, a kralju

bijaše odrubljena glava. Sve se ovo dogodilo, a da se od susjeda nitko nije ni prstom

maknuo. U dubrovačkim spomenicima nema ni najsitnijeg spomena o događajima koji

su se u svibnju i lipnju zbivali u Bosni.

Mrtvo tijelo posljednjega bosanskoga kralja bilo je sahranjeno u blizini

Jajca, na mjestu koje je kasnije narod nazvao ”Kraljev grob”. Oslanjajući se na

narodnu predaju arheolog Ćiro Truhelka poveo je istraživanje 1888. god. te na tome

mjestu pronašao na dubini od 88 cm sloj krupnog kamenja pa onda i kostur čovjeka.

Velikom vjerojatnošću smatra se da bi to mogao biti kostur Stjepan Tomaševića.

Hrvatski i srpski ljetopisci zabilježiše sasvim kratko propast Bosne i kraljevo

smaknuće. Dok svi spominju da je sultan uhvatio kralja i glavu mu odsjekao, samo dva

izvora kažu da su zajedno s kraljem bili zarobljeni polubrat mu i polusestra, Sigismund i

Katarina. Turski izvori nešto opširnije govore o događajima u Bosni do 1463. god.

Kraljeva žena Mara i maćeha mu, Katarina, te mnoge bosanske gospode na vrijeme su

pobjegle iz nesretne svoje domovine i sklonili se u Dalmaciju, Hrvatsku, Dubrovnik i

Mletke. Nema spomena da se ijedan velikaš digao na obranu zemlje i junački poginuo.

Samo se znade da su poginula dvojica braće Radoslava Pavlovića, vojvoda Petar i

knez Nikola, te s njima izumre kuća Pavlovića.

Osvojivši Jajce i pogubivši kralja Stjepana Tomaševića sultan razdijeli vojsku da

zauzme i ostale krajeve bosanske države. Jedan dio vojske povjeri tesalskom

namjesniku Omaru, a drugi Mehmed-paši (Tesalonike ili Solun, Grčka). Priča se da je

sultan bio naumio osvojiti i Dubrovnik, ali da mu je konj tri puta posrnuo i da mu se

ukazao neki čovjek što drži nešto u ruci. Dubrovčani su svoju slobodu pripisali svome

zaštitniku Sv. Vlahi. U Humskoj zemlji sultanu nije išlo po njegovu planu. Zemlja je

bila poharana, ali nije se dala lako slomiti. Otpor je pokazan pri opsjedanju hercegovog

grada Blagaja. Čim je sultan napustio Bosnu, hercegovi sinovi Vladislav i Vlatko

počeše navaljivati na Turke. Tako mali otpor u hercegovoj zemlji suzbio je Turke, pa je

to isto mogla učiniti i Bosna da je bila pripravna.

Od svih susjeda izgleda da je papa suosjećao s Bosnom, te je poslije pada Bosne

pozivao na Križarsku vojnu protiv Turaka. Na rat se odazvala Mletačka Republika.

Vojska se počela skupljati u Anconi, odakle je trebala krenuti u Dubrovnik, a odatle u

Bosnu. Međutim, papa u Anconi 1464. god. umrije.

46

Kraljica Mara potucala se posvuda. Nitko za nju nije odveć mario. Zadnji

spomen na nju imamo iz 1495. god. kad je još bila na životu. Starija kraljica

Katarina još je bolnije doživjela pad Bosne. Turci su joj zarobili nejaku djecu i odveli

sa sobom, a ona je preko Dubrovnika dospjela u Rim. Najveća briga nesretnoj majci

bila su njezina djeca koja su dopala turskog ropstva. Uzaludno je bilo kraljičino

nastojanje da ih oslobodi, a tuga ju je obuzela kad je saznala da su primili islam.

Obolivši teško Katarina je u listopadu 1478. god. dala napisati oporuku. U oporuci

je stajalo da se želi pokopati u crkvi Ara Coeli (Ara Ćeli – Žrtvenik nebeski), u

Rimu. AKO JOJ SE DJECA NE VRATE U KRILO KATOLIČKE CRKVE

SVOJE BOSANSKO KRALJEVSTVO OSTAVLJA SVETOJ STOLICI. Pet dana

nakon učinjene oporuke s tugom u srcu 25. listopada 1478. god. u svojoj 54. godini

života umrla je kraljica Katarina. Njezin sin Sigismund, kao i mlađi brat Stjepan,

poturči se. Sigismund se zvao Ishak, a po ocu kralju Kral Ogli (Kraljević). Ishak se

spominje 1487. god. kao beg sandžakata u Maloj Aziji. Ne zna se kad je umro. O

mladoj kraljičinoj kćeri Katarini nema podataka, primila je islam, a ne zna se gdje je

živjela i umrla.

47

-DRŽAVNO I SUDBENO USTROJSTVO BOSNE I HUMA U SREDNJEM VIJEKU-

PLEMENSKI USTROJ. Osnovna stanica iz koje su u Bosni nikli i država

i društvo bila je obiteljska zadruga. Više tih zadruga čini bratstvo, a više bratstava

sačinjavaju pleme. Ta plemena postaju opet temeljni element državne zajednice, a

zaposjela su pojedine župe, kojima su kao glavni upravljali župani. Kao primus inter

pares (prvi među jednakima, ali ovaj ima neko pravo prvenstva) isticao se jedno

vrijeme ban, kao njihov starješina, koji je do te časti došao izborom ili uslijed

povoljnih političkih okolnosti.

BAN. Jezgra iz koje je nikla bosanska banovina, a poslije i kraljevina, jest

Porfirogenetov chorion Bosna, tj. kraj oko vrela Bosne i njezinih glavnih pritoka u

gornjem toku. Na čelu te Bosne, čije se ime proširilo na veliku državu od Save i Drine

do mora, spominje se od davnine ban kao poglavar države (ban je hrvatska povijesna

institucija i nema je nigdje drugdje). Banska banovina sastojala se od nekoliko velikih

kneževina. Najvažnija među njima je Vrhbosna, jer se njezin vladar već u 11. st. zove

banom, a uz nju su se vezale sve druge. Među zadnjim bijahu Donji Krajevi i

Humska zemlja koju je Stjepan II. Kotromanić pripojio Bosni.

PLEMSTVO. U srednjovjekovnoj Bosni plemstvo predstavljaju pripadnici

pojedinih plemena, koji posjeduju plemenitu baštinu na kojoj su starosjedioci.

Baštinu koju je plemić naslijedio od praotaca, ili ju je za zasluge dobio od vladara, ili ju

je kupio pa je vladar odobrio, zvala se obično plemenita baština. Baština se nije

podjeljivala naprečac, nego se prije točno ispitalo hoće li ta dodjela povrijediti nečija

prava. U darovnicama se obično navode zasluge zbog kojih je komu darovana baština.

Plemenita se baština u srednjem vijeku u Bosni toliko cijenila da se čak i na

nadgrobnim spomenicima spominjalo ako je tko na njoj sahranjen. Po toj baštini zvao

se i vlastelin plemenitim gospodinom. Plemenitom baštinom, iako je bila svojina

čitave obitelji, upravljao je starješina kao glava kuće, i to je pravo prelazilo na

njegova najstarijega sina ili potomka u izravnoj muškoj lozi, a ako ovakvih

nasljednika nije bilo prelazilo je na ženske potomke.

Jedino veleizdaja mogla je biti razlogom da se plemenito zaplijeni ali tek kada se

krivnja dokaže. Isprva je u Bosni plemstvo bilo ravnopravno i nije se razlikovalo prema

48

moći i bogatstvu. Međutim, vremenom zbog većeg ugleda i uplitanja na dvor izdigoše

se neka plemena nad ostalima. Neki knezovi postaju vojvode, a od ovih neki postadoše

veliki vojvode, a dva su se plemena, Hrvatinići i Kosače, toliko podigla da su dobila

naslov hercega, Hrvoje u Splitu i Donjim Krajevima, a Kosača u Hercegovini.

GRBOVI. Kao što je u Bosnu izvana ušao pojam visokog plemstva, tako je

stranog porijekla i običaj da se pojedina plemena razlikuju grbovima. Znači, heraldika

je u Bosni stranog porijekla. Umjesto grbova na starijim pečatima nalazimo pojedina

slova i imena. To se zove znamenjem. Moda s grbovima raširila se u Bosni ponajviše

što su mnogi bosanski velmože stekli mletački ili dubrovački patricijat (počasni

građanin) i uz diplomu dobivali su po običaju vremena i bogato izrađeni grb.

GRAĐANI. Domaćeg građanskog staleža u srednjovjekovnoj Bosni uopće

nema u onom smislu kako se razvio u srednjoj Europi, jer tada nije bilo autonomnih

gradskih organizacija. Doduše u podgrađu kraljevskih i gospodskih gradova nastala

su manja ili veća naselja trgovaca i zanatlija, a tako i u znatnijim rudarskim

krajevima. To su uglavnom bili stranci (Sasi, Dubrovčani, Mlečani) koji su se vladali

prema svojim zakonima jer su bili pod vlašću svojih država.

KMETOVI. Pučanstvo po selima bilo je većinom kmetsko, ali se bosansko

kmetstvo, bitno razlikovalo od europskoga, jer je u Bosni kmet uživao osobnu slobodu,

svoje potomstvo obrađivao je dajući gospodaru polovicu ili trećinu uroda. Za razliku

od ovoga u romanskim i germanskim državama kmet je bio vezan uza zemlju, te se s

njom mogao i prodati.

ROBOVI. U pitanju ropstva Bosna se razlikovala od mnogih tadašnjih

zemalja i time što institucija ropstva nije uživala državne zaštite. U Dubrovniku je

bio zloglasni trg roblja, a jednako i u Drijevima, gdje je roblje dovoženo i tu

prekrcavano na dubrovačke i mletačke lađe. Bosanski krajevi bili su možda prvi u

Europi koji su digli glas protiv te trgovine.

RUDARINA. Vrlo važan prihod krune bijaše u srednjem vijeku rudarina,

posebno rudnici srebra u Srebrenici i Olovu.

SOLANE. Jedna od strateških proizvoda u srednjem vijeku bila je sol. U

Bosni i Humu bila je veoma važna zbog njezina stočarstva. Dubrovčani su se

konstantno borili očuvati monopol trgovine soli u Bosni.

CARINE. Veoma obilni dohodak državi je donosila carina. Upravo zbog toga

mnogi su se velikaši borili zadobiti pojedina carinska mjesta.

49

TRGOVINA. Prometne veze bile su u srednjem vijeku u Bosni očajne.

Nije bilo ni komadića puta kojim bi mogla ići kola. Zbog toga jedini način

komuniciranja u trgovini bio je natovareni konj, stvarale su se karavane konja.

DESETINA. Glavni porez koji se ubirao u Bosni neposredno od naroda bila

je kao i u ostaloj Europi, desetina, a davala se od svega prihoda, proizvodnje, banu ili

kralju, vlasteli, vlasniku zemlje.

DANCI, MOGORIŠ. Među važnije dohotke bosanske krune pripadaju

razni danci koje su Dubrovčani bili dužni davati Bosni. Najstarija među njima bijaše

mogoriš, (lat. mogorisium) koji se plaćao o Miholj danu (rujan). Ovaj se danak nije

plaćao iz državne blagajne, nego su ga sakupljali posebni skupljači.

SRPSKI DOHODAK. Znatniji od mogoriša bio je onaj što su ga

Dubrovčani plaćali bosanskoj kruni o Mitrovu danu. Taj su dohodak plaćali srpskim

vladarima, a kad se Tvrtko okrunio i srpskim kraljem pripao mu je i dohodak.

STONSKI DOHODAK. Dubrovnik je za sigurnost plovidbe svojih

brodova od Nemanjića kupio Ston i njegovo primorje. Kada je ban Stjepan Kotromanić

oteo Srbima Humsku zemlju sa Stonom, Dubrovnik se obvezao danak plaćati

bosanskom dvoru i dospijevao je o Uskrsu.

SUDSTVO. Sudaca koji bi se sudovanjem bavili kao zvanjem u

srednjovjekovnoj Bosni nije bilo. Banovi, kraljevi i druga vlastela vršila su kao

gospodari zemlje i sudačku funkciju svaki na svom prostoru. Svaki je vlastelin,

podjeljivanjem plemenske baštine dobio i sudačku vlast. Među bitne povlastice

bosanskog plemstva pripada i to da su im mogli suditi samo njima ravni.

Zanimljiva ustanova tadašnjeg sudstva jest pravo utočišta, najčešće u crkvu (u rimsko

doba to su bila groblja).

-STAROHRVATSKA UMJETNOST NA TLU BOSNE I HUMA-

50

Hrvati su se u 7. st. naselili na jugu. Od doseljenja pa do 9. st. ponajviše

zahvaljujući dodirima s franačkom državom postupno poprimiše kršćanstvo.

Najupečatljiviji izraz starohrvatske umjetnosti jest pleterni ukras, koji je među Hrvate

dospio iz sjeverne Italije zajedno s kršćanstvom. Hrvati su ga dograđivali vlastitim

motivima i karakterom. Bosna i Hum dakako manje su bogati sačuvanim ostacima

starohrvatskog doba od dalmatinske Hrvatske, ali i ti rijetki ostaci iz vremena hrvatskih

narodnih vladara zauzimaju važno mjesto u povijesti Bosne i Huma. Među te

spomenike između ostalog ubrajamo: starohrvatske naušnice i još mnogo baštine

pohranjene u sarajevskom muzeju, zatim dio nadgrobne ploče iz okolice Glamoča,

ukrašene pleterom, zatim u Zavali u Popovu polju dvije ptice koje piju iz istog

izvora.

Ima više razloga zašto u Bosni nisu još više sačuvani ostaci starohrvatske

umjetnosti. Jedan od važnijih svakako je drvo, od kojih se gradila zdanja u tadašnjoj

Bosni.

-SREDNJOVJEKOVNI BILJEZI U BOSNI I HUMU-

Gotovo jedini spomenici koji se podižu u Bosni i Humu i koji su preživjeli sve

vihore vremena bili su nadgrobni spomenici, razasuti po raznim grobljima po raznim

51

brdskim i planinskim visovima, često usred planinske pustoši. Ti spomenici daju

prostoru neku karakterističnu notu, a doimaju se promatrača svojom veličinom i koji

put impozantnom masom kamenog materijala.

Ove spomenike narod zove mramorjem ili stećcima. Muslimani ih zovu

mešetima (od arapskog mešhed, grob vjerskog mučenika) koji put grčkim, kaurskim i

mađarskim grobljem, (kaurima su muslimani nazivali kršćane). U napisima na tim

spomenicima uglavnom nalazimo naziv kamen, bilig (biljeg). Uglavnom razlikujemo

četiri oblika: sarkofag, ploča, križ i stup. O veličini biljega dobivamo pravi dojam ako

kažemo da su pojedini teški i do 30 tona.

Biljezi su popisivani već u 19. st. kada ih je nabrojano oko 27 000. Taj se popis

uvijek nadopunjuje. Međutim njihov broj zasigurno nitko ne zna, jer i najnoviji popisi

zaobišli su neke manje nekropole (groblja). Danas se govori o nekih 40-ak tisuća

sačuvanih biljega. Mnogi od ovih biljega uništeni su tijekom vremena. Razni tragači za

blagom uništavali su ih, zatim bili su korišteni kao građevni materijal pri gradnji kuća,

cesta, i td.

Na području Bosne i Hercegovine ima oko 1 300 groblja s biljezima, od toga

u Hercegovini oko 400. Od toga broja njih oko 323 ima neki natpis. Na području

Dalmacije ima oko 150 groblja s biljezima. Većina bijega je skromna oblika bez

ikakvog ornamentalnog ukrasa, ali ima ih jedan broj ukrašenih primitivnim

dekorativnim motivima. Važniji od dekorativnih motiva jesu oni heraldički, koji se

vrlo često upotrebljavaju s isječkom u gornjem desnom kutu.

Relativno česti prizori na biljezima jesu i motivi iz svakidašnjeg života, na pr.

ljudi igraju kolo. Što se tiče natpisa na biljezima zapažamo da potječu od slabo

pismenih ljudi. Zanimljivi su u jezičnom vidu, jer reproduciraju narodni govor u

neiskvarenom obliku. Iza njih kao glavna činjenica razabiremo da su velikom

većinom pisani ikavicom, dakle taj narod pripada hrvatskoj jezičnoj skupini.

Natpisi uglavnom započinju riječima: ”se leži” ili ”ase leži”, te navodi ime i

zvanje pokojnika ako je ovaj bio vlastelin, ne zaboravlja se dodati da je ovaj pokopan

”na svojoj zemlji”, na svojoj baštini, na ”plemenitoj baštini”.

-KATOLIČKA CRKVA U

SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU-

52

U vrijeme prije dolaska Hrvata (5.-6. st.) kršćanstvo se bilo dobrano raširilo

na području današnje Bosne i Hercegovine. Neosporno da je u svim starokršćanskim

biskupijama s bosansko-humskog područja liturgijski jezik bio latinski, a crkvena glava

nadbiskup u Saloni. Salonitanski crkveni sabori (530. i 533.) spominju biskupije od

Epidaursa (Cavtat) do Bistue Nove, negdje duboko u Bosni.

Biskupije s one strane Drine imale su svoga crkvenog poglavara u solunskom

nadbiskupu kao papinskom vikaru Istočnog Ilirika. Car Leon III. Izaurijski (717.-741.)

samovoljnim aktom istrgnuo je ispod jurisdikcije rimskog patrijarha sav Istočni Ilirik.

Dalmacija se tu i ne spominje. (Jurisdikcija - dati nekome pravo nad nečim).

Granica na Drini postat će sve više presudnom povijesnom međom dvaju

patrijarha, koji će se postepeno pretvarati u granicu dvaju kršćanskih Crkava,

dvaju kultura i dvaju političkih odijeljenih svjetova.

Krajem 6. i početkom 7. st. odigrao se na Dunavu važan događaj, brojna

slavenska plemena, uskovitlana avarskim pokretima prelaze na Balkanski

poluotok i zaposjedaju prostrane krajeve sve do obala Egejskog mora. Rimska

Panonija i Dalmacija bile su prve na udaru. Carski Sirmijum pada 582. god. u ruke

avarskih horda, a Salona oko 614. god. ili nešto kasnije.

Poslije doseljenja Hrvata kršćanstvo je na prostoru Bosne i Huma također

došlo preko zapadnih misionara. Za razliku od ostalih hrvatskih prostora kršćanstvo

je ovdje ipak došlo nešto kasnije, jer su Bosna i Hum bili udaljeni od mora i

biskupijskih središta. Glede vjerovjesnika cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine

bilo je jedinstveno. Ono je imalo u crkvenom pogledu jednaku sudbinu i jednaku

prošlost, koja ga je vezala s katoličkim zapadom i hrvatskom Dalmacijom. Ruševine

starih bosanskih crkava jasan su putokaz da je kršćanstvo na ovom području

obnovljeno po zapadnim misionarima iz Dalmacije, gdje su misionari došli

posredstvom rimskih papa. To nam svjedoči Porfirogenet (10. st.) i Toma Arhiđakon.

(1200.-1268.). (Đakonat je prvi stupanj sv. Reda, pa svećenstvo, zatim biskupstvo arhi-

nad.)

TREBINJSKA BISKUPIJA. Izričito se spominje u 11. st., a

obuhvaćala je područje u oblasti Travunije. U buli pape Benedikta VIII. Iz 1022.

god. jasno se vidi da je pripadala dubrovačkoj metropoliji, sjedište se nalazilo u

benediktinskom samostanu sv. Petra u Polju, danas selu Čičevu 5 km južno od Trebinja.

Najstarija živuća biskupija u Hrvata. Kada su Nemanjići zavladali ovim krajem oni

potiskuju katolike, te je biskup Silvije prisiljen 1252. god. napustiti svoju biskupiju i

53

smješta se najprije na otok Lokrum, a onda u benediktinski samostan na otoku Mrkan

kod Dubrovnika. Zato se zove mrkanska biskupija. (Mrkan - sv. Marko).

U vrijeme turskog vladanja pritisak pravoslavnih biskupa i monaha bio je sve

veći, pa su mnogi katolici prešli na pravoslavlje i islam. Biskupi s otoka Mrkan rijetko

su ovamo dolazili, a katoličkih svećenika i vjernika bivalo je sve manje.

DUVANJSKA BISKUPIJA. Uvriježeno je mišljenje o postojanju

duvanjske biskupije još od antičkog doba (od Sv. Venancija) u novije vrijeme

osporava sve više autora. Nije sporno da ova biskupija postoji od vremena hrvatskog

bana i gospodara Bosne Pavla I. Bribirskog (oko 1245.-1312.). Biskupi su joj redovito

imenovani do 1735. god. odnosno do utemeljenja Apostolskog vikarijata u Bosni

(Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana) u koje je i ona uključena. Izuzev prvog

zajamčenog biskupa Madija (između 1298. i 1311.-1344.) skoro svi drugi duvanjski

biskupi obitavali su najčešće na području splitske nadbiskupije gdje su obavljali i

najvažnije crkvene službe (bili su generalni vikari) ili su bili tek naslovni duvanjski

biskupi. Gotovo cijelu prvu polovicu 17. st. (1604.-1645.) trajala je sedisvakancija

(ispražnjena stolica). Kroz to vrijeme biskupijom su upravljali bosanski biskupi preko

svojih vikara. Posljednji duvanjski biskup bio je Michael John (1658.-1663.)

BOSANSKA BISKUPIJA. Kršćanstvo na području srednjovjekovne

Bosne ukorijenilo još u kasnoantičko doba kada je nastala i bestoenska biskupija čiji

biskup Andrija 530. i 533. god. supotpisuje akte provincijalnih sabora u Saloni.

Pokrštenje Hrvata išlo je postupno od mora prema unutrašnjosti, pa je tako došlo i do

Bosne koja se prostirala od gornje Drine do gornjeg Vrbasa. Nakon izvjesnog vremena

ovdje je osnovana bosanska biskupija. Nisu sačuvani dokumenti o osnutku te biskupije,

tako da prvi put imamo njezin sačuvan spomen 1088. god. kada je pripala pod barsku

metropoliju, a prije toga vjerojatno je bila pod splitskom. Zbog političkih i trgovačkih

prilika i veza u 13. st. ova je biskupija pripadala dubrovačkoj metropoliji, ali već

sredinom tog stoljeća pripojena je kaločkoj nadbiskupiji radi ugarskih utjecaja. Ne zna

se gdje je u početku sjedište bosanske biskupije. Tek je ban Matej Ninoslav dao podići

kaptol i stolnu crkvu Sv. Petra u selu Brdu, župi Vrhbosna. Ne zna se ni gdje je bilo

to Brdo. Autori ga lociraju negdje na području od današnjeg Blažuja (kod Sarajeva) do

Pala. Na osnovi odluke pape Inocenta IV. (1243.-1254.) iz 1247. god. bosanska

biskupija zajedno s kaptolom preselio se 1252. god. u Đakovo odakle bosanski biskup

54

upravlja svojom biskupijom od sredine 13. do 15. st. Nemamo zadovoljavajućeg

odgovora zašto se bosanski biskup preselio u Đakovo.

U selu Arnautovići kod Visokog otkrivena je početkom 20. st.

monumentalna bazilika u tri lađe, a u apsidi crkve nalazi se zidana grobnica

bosanskih vladara. Tu su pronađeni i zlatni vezeni grbovi s ljiljanima Kotromanića.

Pečatni srebreni prsten glavom koja nosi krunu, te više zlatnih predmeta. Spomenuta

bazilika odgovara crkvi sv. Nikole u Milama za koju se zna iz raznih dokumenata da ju

je sagradio Stjepan II. Kotromanić i poklonio je franjevcima, kada je 1340. god.

osnovana bosanska franjevačka vikarija.

-CRKVA BOSANSKA -

Nema nijednog izvora koji bi pokazivao stanje i učenje Crkve bosanske

nego postoje samo fragmenti na hrvatskom i latinskom jeziku. Zbog toga postoje

različita mišljenja. Ovu crkvenu zajednicu neki zovu od 19. st. bogumilima, a

55

prethodnici ih zovu patarenima. To je oboje potpuno krivo. U novije vrijeme

znanstvenici izbjegavaju ove termine jer su sami po sebi krivi. Nakon boljeg uvida u

tadašnje vjersko stanje u Bosni postoje jasno da je problem bio više disciplinirani nego

dogmatski.

Pitanje Crkve bosanske prvi put se pojavljuje u doba bana Kulina. Ovdje se

politika grubo umiješala u crkvena pitanja što je kako vidimo urodilo veoma lošim

posljedicama. U političkim borbama oko Bosne uključi se i dukljanski kralj Vukan.

Crkva Bosanska imala je svoje predstavništvo. Na čelu hijerarhije bio je biskup

(djed), tj. vrhovni poglavar kršćana. Premda historiografija nije riješila sporna pitanja

o porijeklu, strukturi i religioznom učenju vjernika Crkve bosanske, ipak danas tvrdimo

da je Crkva izašla iz pokreta za obnovu religioznog života i pobjedu evanđeoskih ideala

Pracrkve nad prosvjetovnjačenim koncepcijama na prijelazu iz ranog u razvijeni srednji

vijek., tj. 12. i 13. st. Latinski izvori katoličkog porijekla kao i oni pravoslavni ovu

Crkvu neopravdano poistovjećuju s katarsko-dualističkim pokretima.

Prema oporuci gosta Radina (05. siječnja. 1466. god.) pripadnici Crkve

bosanske dijele se na ”krstjane i krstjanice” koji su svete vjere apostolske, tj. oni koji

su primili duhovno krštenje, na vjernike koji grijeha ne ljube, te su se ustrajnim

molitvama i vježbanjem u siromaštvu i uzdržljivosti pripremalo ih za prijem među

prave kršćane, i na ”mrsne ljude”, koji su pripadali zajedničkoj vjeri Crkve bosanske u

širem smislu, jer zbog vezanosti uz zemaljska dobra nisu bili spremni učiniti odlučan

korak, nego su svoju odluku odlagali za kasnije.

Naziv ”krstjanin” ne možemo uzimati kao nešto što te ljude razdvaja od Crkve.

To je čisto jezični izričaj tadašnjeg hrvatskog jezika, koji se danas promijenio u naziv

kršćani. Recimo, Matija Divković (1563.-1631.) svoje djelo naslovljava ”Nauk

krstjanski”, a zasigurno u njemu je izložen nauk katolički i kršćanski. Biskup Crkve

bosanske uživao je nepodijeljeni ugled ne samo među kršćanima, nego i u društveno-

političkom životu srednjovjekovne Bosne.

Nižu hijerarhiju sačinjavali su gosti i starci koji su se jednim imenom zvali

strojnici ili učitelji. Gost je bio odmah poslije djeda i propovijedao, dok je starac

bio na čelu kršćanske zajednice koji su oni zvali hiža. I ovdje napominjemo da je

pitanje naziva pojedinog vjerskog službenika relativna stvar. Sjetimo se da su nešto

kasnije bosanske franjevce vjernici nazivali ujacima, što se u nekim krajevima zadržalo

sve do danas. Prije nego je netko bio primljen među ”prave krstjane i krstjanice” Crkve

bosanske od njega se tražilo da prođe iscrpnu pouku u vjeri kao i dokaz o izvršavanju

56

strogih moralnih obveza. Poznato je da su bosanski kršćani redovito čitali Sveto Pismo,

posebno novozavjetne knjige.

-PRAVOSLAVLJE U BOSNI-

Neki srpski pisci, u prvom redu Božidar Petranović i Vaso Glušac zastupaju

mišljenje da je srednjovjekovna Bosanska crkva pravoslavna, te su prema tome i

svi bosansko-humski vladari pravoslavni, osim Tomaša i sin mu Stjepan Tomašević

koji su uzdajući se u pomoć pape, Ugarske i Mlečana, tobože od straha pred Turcima

primili katoličku vjeru. Iz političkih razloga njihovo je mišljenje bilo pozdravljeno kod

57

mnogih Srba, jer su htjeli pokazati kako je više od polovice naroda bilo Srbi i

pravoslavci. Svetislav Davidović pišući svoju Povijest Srpske pravoslavne crkve u

Bosni i Hercegovini započinje redoslijed bosanskih pravoslavnih vladika s biskupima

Crkve bosanske. Ali srpski monasi iz 14. i 15. st. bolje su znali od Glušca i ostalih tko

su bili bosanski kršćani. Nigdje ne spominju da su pripadnici Crkve bosanske bili

pravoslavci.

Međutim, je li u staroj Bosni bilo pripadnika Srpske pravoslavne crkve?

Odgovor je: ni u jednom zapisu prije dolaska Turaka u Bosnu nema spomena

pravoslavcima, a o katolicima govore stotine takvih spisa. Na područje današnje

Bosne do 1500. god. nije bila nijedna pravoslavna biskupija, a na tom istom

području dijelom ili u cijelosti prostiralo se 9 katoličkih biskupija. Te biskupije su:

bosanska, duvanjska, trebinjska u cijelosti, te dijelovi stonske ili zahumske,

makarske, kninske, krbavske i zagrebačke, te splitske nadbiskupije kojoj su

pripadali Glamoč i Livno.

U Hercegovini je bilo drugačije. U Stonu središtu Zahumlja, bio je barem od 9.

st. katolički biskup. Kada je veliki srpski župan Stjepan Nemanja osvojio Zahumlje,

katoličkoj Crkvi prijetila je propast. Nemanjići su protjerali katoličkog biskupa, a Sava

Nemanja osnivač srpske pravoslavne Crkve postavio je na njegovo mjesto pravoslavnog

biskupa. Tada je dio naroda prešao na pravoslavlje. Međutim, Stjepan Kotromanić

osvojio je Zahumlje oko 1325. god. a Ston predao Dubrovačkoj Republici. Narod se

ponovno vraćao u Katoličku Crkvu. Kada je pravoslavni biskup ostao bez vjernika

vratio se u Rašku odakle je i došao. U Bosnu se mnogo pravoslavaca doselilo s

Turcima, pa je s njima došao i pravoslavni biskup iz Dobra u Sandžaku. On se selio

kojekuda, a naročito oko Une dok se 1709. god. nije pravoslavni biskup Mojsije

Petrović nastanio u Sarajevu, tj. preko 270 godina nakon pada Vrhbosne (konačno pala

1435. god.). Ali Svetislav Davidović proglasio je da su srpski samostani sagrađeni i do

200 godina prije dolaska Turaka, što nije istinito. Jednako se ne da dokazati da je u

Bosni postojao ijedan pravoslavni samostan prije dolaska Turaka. A oni sami tvrde gdje

god ima Srba ima i srpskih samostana.

58