povijest mitinga

2 3

SADRŽAJ

00 UVOD .............................................. 04-07

01 O BORISU HANŽEKOVIĆU .............................................. 08-17

02 KAKO JE SVE POČELO .............................................. 18-31

03 OD PREŽIVLJAVANJA DO ZVIJEZDA .............................................. 32-39

04 ZVIJEZDE “HANŽEKA” .............................................. 40-51

05 POBJEDNICI MEMORIJALNE UTRKE .............................................. 52-55

06 PRIZNANJA .............................................. 56

MONOGRAFIJAHANŽEKOVIĆEV MEMORIJAL: 60 GODINA

Urednik: Marin Šarec

Autori: Milka Babović, Nikola Turk, Hrvoje Slišković

Fotografije: Radiša Mladenović, Siniša Ercegovac, arhiva

Prijevod: Gordana Šeler

Nakladnik: HRVATSKI ATLETSKI SAVEZ Organizacijski odbor IAAF World Challenge Zagreb 2010. Jelena Pavičić-Vukičević, predsjednica, Luciano Sušanj, potpredsjednik, Ivica Lovrić, potpredsjednik, Marijan Hanžeković, Dubravko Ižaković, Fadila Gracin, Branko Zorko, Velimir Bašić, Stipe Orešković, Gordana Pokrajčić, Željko Kvesić

Za nakladnika: Ivana Brkljačić, direktorica Mitinga

Oblikovanje i grafička priprema: HYPER DIZAJN

Tisak: PRINTERA

4 5

Nije to nitko mogao predvidjeti ni 1958. godine, kada je natjecanje na Savi preraslo u međunarodni miting s memorijalnom utrkom Boris Hanžeković, a nije tako izgledalo ni 1991. godine, kada se činilo da će ratni vihor u Hrvatskoj otpuhati i ugasiti tada već renomirani atletski Miting na kojem je nastupala cijela plejada olimpijskih i svjetskih prvaka te svjetskih rekordera. Mnogi su Mitingu brzi kraj predviđali i 1999., kada je “Hanžek” s maksimirskog stadiona preseljen, zapravo vraćen, na još nedovršen atletski stadion uz Savu. Konačno, 60-obljetnica Hanžekovićevog memorijala, barem u ovakvom obliku, nije se činila izglednom još prije samo nekoliko godina, kada se nekima učinilo da je taj Miting gradu Zagrebu preskupa i nepotrebna igračka.No, ne samo da zagrebački Miting nije nikad ugašen ili ponovno sveden na razinu klupskog dvoboja, već je iz godine u godinu bio sve veći, jači i popularniji. Najbolji i najveći baš u godini

Trebao je to biti, kažu oni koji se sjećaju, tek klupski dvoboj kojim se

djelomice eliminirao nedostatak natjecanja za tada velik broj atletičarki

i atletičara iz 11 klubova. Prvih sedam godina, od 1951. do 1957.,

Hanžekovićev memorijal je to i bio: dvoboj gradskih rivala Mladosti i

Dinama. Tko je tada mogao misliti da će gradski dvoboj izrasti u jedan

od najboljih atletskih mitinga u regiji i 2010. godine proslaviti svoj 60.

rođendan?

velikog jubileja, kada je bilo teško izbrojati koliko je gledatelja s tribina i obližnjeg Savskog nasipa gledalo pobjede naše dvije europske prvakinje - Sandre Perković i Blanke Vlašić - te američkog sprintera Tysona Gaya u najbržoj utrci svih vremena na hrvatskom tlu. Sve navedeno, valjda, dovoljno govori o vrijednosti i značaju sportskog događaja koji je bio i klupski dvoboj i međunarodni miting s EAA i IAAF predznakom i Grand Prix miting, a 60. godišnjicu je dočekao u predvorju Dijamantne lige, kao jedan iz serije IAAF World Challenge mitinga. Kako će tek Hanžekovićev memorijal izgledati na svoj 100. rođendan? To je u ovom trenutku teško čak i zamisliti, no trebalo bi mu svakako dati priliku da doživi i taj jubilej...

Urednik

KAKO ĆE “HANŽEK” IZGLEDATI NA SVOJ 100. ROĐENDAN?

6 7

Those who remember it say that it was only meant to be a club duel,

which only partly made up for the lack of competitions for the then large

number of athletes from 11 clubs. This is what the Hanžekovic Memorial

also was for the first seven years, from 1951 to 1957: a duel between

city rivals, Mladost and Dinamo clubs. Who could have imagined then

that a city duel would develop into one of the best athletics meetings

in the region and celebrate its 60th anniversary in 2010?

WHAT WILL THE ZAGREB ATHLETICS MEETING, LOCALLY CALLED HANŽEK, LOOK LIKE ON ITS 100THANNIVERSARY?

Nobody could envisage it in 1958, either, when the little competition held near the Sava River became an international meeting with the 110m hurdles Boris Hanžeković Memorial Race, or in 1991, when it seemed that the winds of war would blow away and out the then already established athletics meeting, which featured a constellation of Olympic and world champions and world record holders. Many people also predicted its near end in 1999, when the Zagreb Meeting moved from the large Maksimir Stadium (back) to the still unfinished smaller stadium in the Mladost Sports Park. Finally, the 60th anniversary didn’t seem likely, at least not in this form, only a few years ago, when some people thought that this Meeting was a too expensive and unnecessary toy for the City of Zagreb.However, not only that the Zagreb Meeting has not been discontinued or reduced back to the level of a club duel, but it has become greater,

stronger and more and more popular in years. It was the best and greatest exactly in the year of its great anniversary, when it was difficult to count how many spectators on the stands and on the nearby embankment of the Sava river watched Croatia’s two European Champions, Sandra Perković and Blanka Vlašić, and US sprinter Tyson Gay in the fastest race ever on Croatian territory.All mentioned things probably speak enough for the value and significance of the sporting event, which has been a club duel, an EAA and IAAF meeting, an IAAF Grand Prix and which celebrated its 60th anniversary in the lobby of the Diamond League, as one of the IAAF World Challenge Meetings.What will the Zagreb Meeting look like on its 100th anniversary? It is even difficult to imagine at this moment, but it should certainly be given an opportunity to survive to celebrate it.

Editor

8 9

BORISHANŽEKOVIĆ(10. listopada 1916. - 22. travnja 1945.)

U Zagrebu nastavlja obrazovanje u srednjoj školi ali i bavljenje sportom. Iako ne napušta potpuno plivanje i skijanje, slijedi poriv za atletikom. Upisuje se u atletski klub zagrebačke Concordije čiji su atletičari, posebno preponaši Ivo Buratović i Vane Ivanović već dosezali europski vrh. U toj je sportskoj sredini, uz takve uzore i vrsne trenere Boris Hanžeković postao juniorski prvak države na 100 m, 200 m, 4x100

Piše Milka Babović

surađuje s Narodno oslobodilačkim pokretom u Zagrebu. Prilikom jedne racije u lipnju 1944. u Zagrebu ga uhićuje ustaška policija i sprovodi u zatvor na Savskoj cesti, a potkraj godine zatvara u logor Jasenovac. Koncem travnja 1945. kada se Narodno oslobodilačka vojska približavala Jasenovcu, logoraši su pokušali proboj iz logora. Nasrnuli su goloruki na naoružane stražare, a među 80-ak logoraša koji su se uspjeli probiti iz logora bio je i Boris Hanžeković. Trčao je ususret slobodi, ali nadohvat sigurnog zaklona pogodio ga je smrtonosni hitac. Pokopan je u Jasenovcu u skupnoj grobnici pod „Kemenim cvijetom“, simbolom poštovanja, sjećanja i nade.

Borisu su svoje poštovanje iskazali sportaši spomenikom - MEMORIJALOM BORISA HANŽEKOVIĆA.

U olimpijskoj 1936. godini Boris je navršio tek 20-u, ali još nije na vrhu, još preponaški sazrijeva. Na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu reprezentativac je bio aktualni rekorder Vane Ivanović s 15.0. Uspješno se na 110 m s preponama plasirao u polufinale, a na 400 m s preponama je u prednatjecanju postigao novi državni rekord 54.7.Svoj preponaški vrhunac Boris Hanžeković doživio je na Balkanskim igrama 1938. u Beogradu. Imao je tada nepune 22 godine i uspio je pobijediti u izravnom nadmetanju na 110 m s preponama živu legendu! Prije starta finalne utrke tog poslijepodneva 18. rujna 1938. Grk Hristos Mantikas već je bio slovio kao pobjednik. Njegov grčki rekord je bio 14.8, a Boris Hanžeković još nije bio dosegnuo granicu 15.0.U cilju, nakon čudesnog nadahnuća, ponesen podrškom gledatelja, Boris Hanžeković je pobijedio, dosegnuo je rekordnu granicu 15.0 i ušao u atletsku legendu. Dovoljno je ovdje sjetiti se da se taj rekord na 110 m s preponama opirao punih 14 godina, tek je 1952. Stanko Lorger trčao 14.7. U ratnim godinama Boris Hanžeković napušta sport i natjecanja te kao antifašist ilegalno

i 4x400 m, te na 110 m s preponama. Nakon završene gimnazije Boris upisuje studij prava na zagrebačkom Sveučilištu. Napreduje i u sportu te postaje član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Prvi državni rekord postiže u Pragu 14. lipnja 1936. trčeći u reprezentativnoj štafeti 4x400 m. Sve je brži i brži preko 110 m s preponama, pobjeđuje na natjecanjima u zemlji, ali i u inozemstvu.

Boris Hanžeković bio je vrhunski atletičar prije 2. svjetskog rata. Rođen

je u Slavonskoj Požegi 10. listopada 1916. Njegov rodni grad bio je već

tada sredina u kojoj je bavljenje sportom bilo neizostavni dio odgoja i

općeg obrazovanja. Škola i sportske organizacije tijesno su surađivale.

Tako je i pučkoškolac Boris Hanžeković ušao u predvorje sporta. Pri

završetku pučke škole 1926. godine s roditeljima seli u Karlovac. U

dječačkoj dobi Boris je plivao, trčao na školskim natjecanjima, isticao se

brzinom, a zimi je klizao i skijao.

Svoj preponašaki vrhunac Boris Hanžeković je doživio na Balkanskim igrama 1938.

10 11

Grad na značajnim prometnicama onoga vremena privlači i trgovce i obrtnike, pa se razvija i napreduje. U 16. stoljeću Požega ima vodovod, samo ga je Dubrovnik dobio ranije, a isusovci osnivaju 1699. gimnaziju, koja je peta po starosti u Hrvatskoj. Franjevcima pripada 1724. godina i zahvala za knjižnicu sa 15.000 knjiga u crkvi Svetog Duha. Kazališnu dvoranu sagradili su marljivi građani Požege 1727., a prva ljekarna otvara svoja vrata 1740.

Godine 1765. Požega postaje civitas - poveljom dobiva status kraljevskog slobodnog grada.

Požega je u to vrijeme i jedno od središta višeg obrazovanja u Hrvatskoj. Postojao je filozofski studij za mlade franjevce i Academia Posegana.

RAZVOJ SPORTA U SLAVONSKOJ POŽEGIPiše: Milka Babović

Rodni grad Borisa Hanžekovića Slavonska Požega, od 1993.

službeno se zove Požega, leži u prostranoj i pitomoj Požeškoj dolini

u zadanoj Slavoniji. Pretpostavlja se da korijeni Požege sežu daleko

u prošlost budući da su prirodni uvjeti bili povoljni za osnivanje

naselja. Na to navode i nalazi predhistorijske keramike, ali točnih

znanstvenih odrednica vremena nastanka nema. Zna se da je na

širem području bilo rimsko naselje Incerum. U nekim mađarskim

kronikama s kraja 12. stoljeća spominje se u tom dijelu posjeda

ugarsko-hrvatskog vladara Bele III. (1172.-1196.) i grad Posega.

Izgradnjom željeznice Požega gubi ekonomske prednosti, ali temelji školstva i kulture ostaju značajka ovog grada sve do danas.U tom gradu sport i tjelesni odgoj imaju dugu tradiciju. Spontana društvena razonoda prerasta u organiziranu krajem 19. stoljeća, a prednjači streljaštvo 1871., slijede biciklizam 1897., planinarstvo 1898., Hrvatski sokol - gimnastika i klizanje 1905., a nogomet 1908. i tenis 1911., prvo tenisko igralište u Požegi je sagrađeno još 1894. Prvi atletski klub u Požegi osnovan je 1911. godine.

12 13

Boris Hanžeković (1916. - 1945.)

... Boris, Boris! - odjekivalo je beogradskim stadionom na Balkanskim igrama 1938. godine. Boris Hanžeković je trčao svoju prvu životnu utrku. Od prve do posljednje prepone Boris je vodio utrku. Čas bliže, čas dalje iza njega nalazio se do tada nepobijeđeni šampion Balkana – Grk Hristos Mantikas. Očevici kažu da Boris nije trčao, nego da je naprosto letio. Naročito poslije šeste prepone, kada mu se Grk u silovitom naporu posve približio.

Vrijeme 15 sekundi na 110 m s preponama tada je bilo fantastično. Danas više nije, ali je rekord postignut u toj trci ostao neoboren punih 14 godina.“Kroničari su o toj utrci zabilježili: „Boris Hanžeković bio je senzacija trećeg dana Balkanijade. Njemu je uspjelo pobijediti do tad nepobijeđenog Grka Hristosa Mantikasa. Kada je Boris Hanžeković proglašen pobjednikom oduševljenju nije bilo kraja. Toliko je pobjeda bila draga svima da su se i suci i funkcionari

BEOGRADSKI TISAK O POBJEDI BORISA HANŽEKOVIĆAPiše Milka Babović

U knjizi kojom je bila obilježena 70-a obljetnica Atletskog saveza Jugoslavije pročitala sam tekst kojemu je tema bio Boris Hanžeković i njegova pobjeda u utrci 110 m s preponama u Beogradu na Bal-kanskim atletskim igrama 18. rujna 1938.Sve je manje onih koji su mogli biti očevidci, koji se sjećaju izvješća u tadašnjem tisku (televizije nije bilo), onih koji bi mogli mlađima pričati o tome. Tekst u knjizi nije potpisan, zbog toga je zahvalnost upućena svima koji su se potrudili da takva knjiga bude tiskana. Ovim prijepisom teksta nastojimo sačuvati nit koja veže prošlost i

sadašnjost atletike, sporta kojem smo iskreno odani.

zaboravili i nosili na rukama onoga koji je svladao slavnog protivnika.

„ Novi jugoslavenski rekord...“- govorio je u mikrofon spiker, ali se u uzburkanom moru radosti ništa nije čulo. Boris, Boris! Dugo poslije završene trke grmio je navijački zbor“.

Tako je završila prva Borisova životna utrka. Na drugoj nije bilo ni navijačkog zbora, niti novinskih izvjestitelja. Bila je samo masa logoraša, zapreka od bodljikave žice i štektanje mitraljeza stražara jasenovačkog logora u travnju 1945. godine.S prve utrke sačuvana je jedna fotografija: Boris je jednom rukom zagrlio Mantikasa, a drugom se drži za preponu uz koju stoji turski trkač Faik. Mantikas se i na toj slici smiješi, a Boris, malo pognut, ozbiljno gleda u kameru.Da je reporter mogao snimiti pokušaj proboja jasenovačkih zatočenika u travnju 1945., na slici sigurno ne bi bilo onih koji se smiješe. Tko zna što je Boris mislio u tim trenucima kada su oko njega zviždali rafali metaka i padali

njegovi drugovi? Možda se zagrebački pravnik u tim trenucima sjećao svoje prve životne utrke, svojih najdražih, rodne Slavonske Požege, Karlovca, grada njegova ranog djetinjstva ili Zagreba gdje je proveo najljepše godine života.

U svojoj prvoj životnoj utrci, na šestoj preponi Boris se othrvao napadu Grka Mantikasa. U ovoj posljednjoj, možda u trenutku kada je već izgledalo da je i nju dobio – pogodio ga je rafal.

Tako je negdje po jasenovačkim oranicama ili kroz šikaru trčao Boris svoju drugu, posljednju i nedovršenu životnu utrku.

Hristos Mantikas trčao je u finalu Olimpijskih igara u Berlinu 1936.

14 15


Ne sjećam se kada se to zbilo, ali se sjećam pitanja: u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi nakon što sam govorila o Memorijalu Borisa Hanžekovića jedan je učenik želio saznati zašto se toliko naglašava da je Boris Hanžeković na Balkanskim atletskim igrama 1938. u Beogradu pobijedio baš Grka Hristosa Mantikasa? Zar nije dosta napisati ili reći da je bio najbrži, spomenuti rezultat i koliko je bodova donio momčadi? Nisam napamet znala atletski put grčkog atletičara i zato sam obećala da ću naučiti. Podatke koje sam tada zapisala poslala sam nastavniku tjelesnog odgoja, a požutjeli papir sa zapisima koristim sada. Uz neke dodatke.Uoči BAI 1971. u Zagrebu, kolega Vilko Luncer je napisao: „... Hristos Mantikas (Grčka) najveći je atletičar Balkana u razdoblju od 1929. do 1940...“ Tvrdnja tada napisana nepobitna je istina. Za mnoge Grke Hristos Mantikas je i najbolji atletičar Grčke svih vremena. Punim srcima smjestili su ga u svoje legende. I uvijek će reći da se „ ... veliki Hristos Mantikas rodio se 1902. na miomirisnom otoku Hios“. Na rodnoj kući i na školama koje je polazio postavljene su spomen ploče. U mjesnom atletskom klubu protrčao je kada je tome bio dorastao. I tko zna što bi se dalje zbivalo da grčki atletski poslenici nisu uoči probnih Balkanskih atletskih igara 1929. poslali pozive za reprezentaciju i na otoke. Poziv je dospio i na Hios. Hristos Mantikas se odazvao.

Tada je već imao 27 godina. U cilju utrke 110 m s preponama 1929. bio je prvi i osvajao naslove najbržeg balkanskog preponaša sve do BAI u Beogradu 1938. Umeđuvremenu je na 1. atletskom prvenstvu Europe u Torinu 1934. izborio brončanu medalju na 400 m s preponama. U Berlinu na Olimpijskim igrama 1936. je finalist na 400 m s preponama, a u cilju je bio šesti. Tad je imao 34 godine. Dvije godine kasnije u Beogradu 1938. na startu 110 m s preponama je slavni preponaš 36-godišnji Hristos Mantikas, rekorder Grčke i Balkana s rezultatom 14.8, s BA-a 1934. u Zagrebu, uz njega je Boris Hanžeković, osobni rekord 15.4. U cilju pobjednik i prvak Balkana je Boris Hanžeković, rezultat 15.0 je njegov osobni rekord, izjednačen državni. Gledalište gromoglasno pozdravlja pobjednika, Boris je na ramenima sudaca iako to nije baš po pravilima, ali je bilo oprošteno.Hristos Mantikas nastavlja nizati ljeta i balkanska prvenstva: 1939. u Ateni njegov je rezultat 15.6, a 1940. u Istanbulu 15.0. Hristos Mantikas je od 1929. do 1940. trčao na 20 prvenstava Balkana; deset puta na 110 m prepone, sedam puta 400 m prepone, dva puta 400 m i jednom 200 m. Hristos Mantikas umro je 6. lipnja 1960.Učeniku sam napisala: „Činjenice je dobro znati jer kada se zna vrijednost protivnika tada se može bolje ocijeniti i cijeniti pobjeda.”

TKO JE HRISTOS MANTIKAS?

Hristos Mantikas je najveći balkanski atletičar između 1929. i 1949. godine

16 17

Od 1920. rekordi se službeno vode. Nije naodmet pogledati kako se razvijao državni rekord i gdje su bile udarne snage.

20.6 Zdenko Grund Maraton Zagreb 26. 6. 1920. Zagreb 19.0 Zdravko Jakupić HAŠK Zagreb 3. 9. 1922. Zagreb18.8 Dmitar Gavrilović Šumadija Beograd 23. 9. 1923. Beograd18.1 Peroslav Ferković HAŠK Zagreb 19. 6. 1924. Zagreb17.3 Božo Jamnicky HAŠK Zagareb 19. 10. 1924. Zagreb17.0 Branko Kalay HAŠK Zagreb 14. 7. 1928. Ljubljana16.8 Ivo Buratović Concordia Zagreb 29. 9. 1929. Atena 15.8 Ivo Buratović Concordia Zagreb 31. 5. 1930. Zagreb15.4 Ivo Buratović Concordia Zagreb 12. 10. 1930. Atena15.2 Ivo Buratović Concordia Zagreb 9. 7. 1934. Sofija15.0 Ivo Buratovć Concordia Zagreb 29. 7. 1934. Zagreb15.0 Ivan Ivanović Concordia Zagreb 1. 9. 1935. Udine15.0 Boris Hanžeković Concordia Zagreb 18. 9. 1938. Beograd 14 godina rekord 15.0 odolijeva sve do 1952.

14.9 Stanko Lorger Celje Kladivar 21. 6. 1952. Celje Celje postaje središte utrke 110 m s preponama

13.8 Stanko Lorger Celje Kladivar 6. 9. 1958. Celje

Stanko Lorger osmi put za redom poboljšava svoj rekord. Do ovogodišnjeg 60. Memorijala Borisa Hanžekovića – 1951. do 2009. – najuspješniji su bili: Aleksandar Vucelić Mladost Zagreb 1955., 1956., 1957., 1958. Ervin Srp Mladost Zagreb 1951., 1952.Stanko Lorger Celje Kladivar 1960., 1961., 1962.Charles Foster USA 1979., 1980., 1981.Igor Kovač Slovačka 1993., 1994., 1995.

REKORDI UTRKE 110m PREPONE

Stanko Lorger je svojim utrkama i rezltatima dao lijepi obol zagrebačkom memorijalnom Mitingu. Prvi put je bio favorit 1959. ali, nažalot, utrka 110 m s preponama nije održana zbog iznenadne oluje. A u sljedećih 14 utrka na pobjedničkom postolju smjenjivalo se 10 preponaša svjetskih dometa.

Pobjeđivalo se u uzbudljivim završnicama. Poziv za sudjelovanje se prihvaćao, budući da je zagrebački Miting pratio glas oštre konkurencije, dobre organizacije i uzorne, spontane publike.


Stanko Lorger je tri puta uzastopce bio pobjednik Memorijalne utrke Boris Hanžeković

18 19

KAKO JE SVE POČELO...

U to sam vrijeme bio u atletskom klubu Dinamo tajnik, sudac i aktivni atletičar. Nakon početka studija na Državnom institutu za fiskulturu u Beogradu, nastavio sam studij na Zavodu za fizičku kulturu u Zagrebu gdje sam 1951. godine dobio titulu instruktor, 1952. atletski trener, a 1954. atletski i gimnastički predvodnik. Ujedno sam postao i gradski atletski sudac, 1947. položio sam ispit za republičkog, a 1952. za međunarodnog suca. Dakle, bilo je u to vrijeme sasvim normalno da mi suci i atletski djelatnici započnemo s organizacijom „Dinamovih srijeda“, koje je nešto kasnije preuzela i Mladost.

Samo je sedam godina bilo proteklo od završetka II. svjetskog rata

a u našem gradu osjećao se nedostatak natjecanja za tada velik

broj atletičarki i atletičara iz 11 klubova. Nakon bezbrojnih uličnih

utrka od Zagrebova igrališta do Mladosti, Klaićevom, Kačićevom,

Deželićevom, Medulićevom, oko Mažuranićevog trga - pretežno

štafetnog karaktera, nakon konačno uspostavljenih atletskih liga i

dovršetka stadiona u Maksimiru i Mladosti na Savi (na Zagrebovom

igralištu je te godine postavljena biciklistička staza) javila se potreba

za ozbiljnijim natjecanjem.

Piše Nikola Turk

Biografija

Nikola Turk je profesor kineziologije, rođen 1929. godine u Slunju. Atletičar je i dugogodišnji atletski sudac koji se tijekom svoje karijere bavio i mnogim drugim sportovima. I u 82. godini života sudjeluje na veteranskim atletskim prvenstvima.

Organizirao sam, sudio i nastupao

Nikola Turk predaje odličje Nigerijki Mary Onyali, pobjednici utrke na 100 metara 1989. godine

20 21

Ta naša natjecanja posvetili smo velikom zagrebačkom atletičaru Borisu Hanžekoviću, poginulom prilikom pokušaja bijega iz logora u Jasenovcu. Prvo natjecanje održano je u Maksimiru, zatim nekoliko na Mladosti, pa opet u Maksimiru. Kao jedan od organizatora imao sam, dakako, brojne zadatke i obveze, no trebalo je i suditi. Sudaca nikad nije bilo dovoljno, posebno zbog toga jer su natjecanja počinjala već u 15 sati, kada su mnogi od njih još bili na svojim radnim mjestima.Utrke na 110 metara prepone počinjale su prve. U to doba smo imali samo dva vrsna preponaša - Ervina Srpa i Davorina Marčelju iz Mladosti, pa da staze ne bi bile prazne Nikica Mazalin i ja smo popunjavali prostor. Tako sam, iako trkač na 400 metara prepone i troskokaš, trčao i prve dvije utrke na 110 m prepone. Bolje rečeno, skakao sam preko prepona jer sam visok samo 175 centimetara. Odmah nakon što sam otrčao spomenutu utrku, otišao bih suditi utrku atletičarki na 80 metara prepone, a nakon toga i sve druge discipline. U početku je bilo desetak disciplina, a sve do 1957. godine to je natjecanje bilo, zapravo, službeni dvoboj Mladosti i Dinama.

Od 1958. Memorijal Borisa Hanžekovića postaje međunarodni miting, s time da je utrka na 110 metara prepone postala memorijalna.

U toj prvoj memorijalnoj utrci pobijedio je sjajni atletičar Mladosti Aleksandar Vucelić. Ni na kraj pameti mi tada nije bilo da će taj memorijal postati najdugovječniji atletski miting u Europi, da će doživjeti svoje 60. izdanje te da će iz godine u godinu na njemu nastupati sve veće svjetske zvijezde. Osobno sam samo u tri navrata bio spriječen sudjelovati, a svaki mi je izostanak s „Hanžeka“ bio pravo svetogrđe. Tako sam 1957. morao na odsluženje vojnog roka, a 1961. sam radio kao trener u Mariboru. No, od 1963. do 1966. dolazio sam na Miting s vrlo jakom ekipom atletičara iz Branika koji su na „Hanžeku“ vrlo često pobjeđivali.Spomenut ću ovom prilikom samo neka imena svojih tadašnjih atletičara: Irena Ostrovška (80 metara prepone), Marijeta Kačić (bacanje koplja), Zlata Podmiljščak (800 metara), Franz Gluk i Janko Muc (sprinteri), Zdravko Pečar (bacanje diska), Franc Bukovec (bacanje

kladiva), Alojz Fošnarič (800 metara).

Ovdje moram spomenuti da su desetak godina strani atletičari dolazili o svom trošku, najčešće vlakom, te da nije bilo nikakvih nagrada. Štoviše, stranci su darivali organizatore darovima svojih saveza.Od 27. Vjesnikovog memorijala Borisa Hanžekovića, održanog 4. lipnja 1978. godine, redovito sam bio na popisu organizatora Mitinga. Imao sam brojna zaduženja: doček, ishođenje viza, prijevoz, smještaj, završne večere, a barem 30 puta sam bio i spiker na stadionu. Treba li uopće reći da nikada nismo za naš rad primili nikakvu novčanu naknadu, niti smo mi suci (u mojih 65 godina) dobili ijedan honorar. Štoviše, kako bi u Organizacijski odbor Mitinga stizali ljudi iz drugih sportova i saveza, nas bi amaterske radnike brisali iz programa pa nas nije bilo ni na podjelama nagrada slavodobitnicima.

Danas Miting ima 20-ak disciplina i počinje u večernjim satima što u znatoj mjeri privlači publiku. No, najviše ju privlače naši najsjajniji aduti: Blanka Vlašić, donedavno Ivana Brkljačić, a vjerujem da će ih ubuduće još više privlačiti naša europska prvakinja u bacanju diska Sandra Perković.

Nas je nekad u memorijalnoj utrci najviše oduševljavao Celjanin Stanko Lorger, trostruki pobjednik Mitinga, zatim Amerikanac Charles Foster s tri uzastopne pobjede, ne smijem izostaviti ni rekordera Mitinga Marka Creara i njegovih fantastičnih 12.98 od 5. srpnja 1999. Svakako moram spomenuti i neka od najvećih imena koja su nastupala na „Hanžeku“: Alberto Juantorena, Jordanka Donkova, Ana Quirot, Patrick Sjöberg, Jan Železny, Dennis Mitchell, Leroy Burrell, Samuel Matete, Tim Forsyth, Marion Jones, Colin Jackson, Javier Sotomayor, Noureddine Morceli, Nezha Bidouane - sve redom olimpijski i svjetski prvaci te svjetski rekorderi. Spomenut ću još i našu Milku Babović te oca i sina Grabušića, koji su me uvijek oduševljavali i činili sretnim što sam mogao i osobno raditi u organizaciji tako velikog Mitinga.

Aleksandar Vucelić pobijedio je u Memorijalnoj utrci na 110 metara prepone 1958. godine

22 23

U mojoj sportskoj knjižnici je knjiga “90 godina Hrvatskog atletskog

saveza - 1912.- 2002”.

Vrsni novinar Vilko Luncer, atletski pregalac umom i srcem, napisao

je u njoj tekst koji je pohranjen u mojem sjećanju. Doslovno

prepisujem dio za uvod tekstu koji pišem jer jednostavno rečeno

ja ne bih napisala bolje.

„Hrvatsku atletiku čine natjecatelji, njihovi treneri, atletski djelatnici

u Savezu i u klubovima, atletski suci i brojni pobornici atletike u

medijima, naši iskreni prijatelji.

Bilo je velikih uspjeha, pobjeda i ponosa, ali i zaostajanja, stagnacije,

posrtanja i kriza. Sve je to od njenih početaka sastavni dio naše

atletike. Ni jednog razdoblja se ne treba sramiti niti ga odbacivati.

Bacala sam kuglu i bila atletski šegrt


Milka Babović je svojedobno na istom natjecanju trčala 80 metara prepone i bila komentatorica

Televizije Zagreb

24 25

Ti isti atletski djelatnici bili su idejni začetnici onog natjecanja u proljeće 1950. na atletskim borilištima Mladost na Savi. Nisu oni sjedili i razmišljali što činiti. Ne, oni su atletiku nosili u svojim sjećanjima, a to je značilo samo jedno: kako obnoviti, postići prijeratnu živost, brojnost i na borilištima i u gledalištu.Pišem po sjećanju prema pričama onih koji su zamislili i taj prvi poslijeratni otvoreni miting. Sudjelovali su atletičari i atletičarke svih uzrasta iz svih klubova. Ne sjećam se da je ikada itko od priređivača spomenuo neko ime kao onoga koji je sve to smislio - a smišljeno je dalekovidno. Bacala sam kuglu i stekla status atletskog šegrta (to je već iz riznice mojih atletskih sjećanja!)Već 1951. održan je prvi dvoboj zagrebačkih atletskih klubova Mladosti i Dinama. To je ujedno bio i početak natjecanja Memorijal Borisa Hanžekovića. Dvoboj zagrebačkih klubova održavao se punih sedam sezona – posljednji dvoboj bio je 1957. Ti dvoboji atletičara Mladosti i Dinama bili su zanimljiva natjecanja, dvoboji koji su aktivirali klupske snage mjesnih takmaca i privlačili ljubitelje atletike na stadion u Maksimru.Ovdje se za trenutak vraćam na već spomenuti razgovor u školi. Nekim srednjoškolcima, sugovornicima, bilo je nejasno kako su ti lokalni dvoboji mogli privlačiti gledatelje!? Tada sam, sjećam se dobro, iskoristila priču Žarka Susića, neumornog atletskog djelatnika, trenera, organizatora, angažiranog novinara. Vještinom sudionika, svjedoka, racionalnog ocjenjivača i komentatora uvjerljivo nam je dočarao koliko i čime je atletika prijeratnog Zagreba privlačila gledatelje na natjecanja. U ono vrijeme bila su to nadmetanja momčadi atletskih klubova Concordije i HAŠK-a.„Bio sam tehniko HAŠK-ovaca. A ti su dvoboji bili itekako uzbudljivi. Jednom je konačni momčadski ishod ovisio o posljednjoj disciplini programa, štafeti 4x 400 m. Pobjegao sam pod tribine – i po topotu iznad svoje glave pratio razvoj utrke – naime navijači svakog kluba bili su okupljeni na svom dijelu gledališta. Među navijačima redovito su bili i nogometaši tih klubova. Sjećam se, jednom, nakog prvog dana i izuzetno tijesnog rezultata u korist Concordije, prije početka natjecanja

Atletika u nas nikada nije plivala u raskoši i bogatstvu. Dugo, predugo je bila čisti amaterski sport zanesenjaka i sportskih poštenjaka. Bilo je među njima i akademika, istaknutih znanstvenika doktora znanosti, vrhunskih intelektualaca, ali i radnika, učenika, studenata, poslovnih ljudi i poduzetnika. Atletska prijateljstva dugo traju, ako ne i vječno. “Osjećamo ponos da zajednički pripadamo obitelji najvećeg i središnjeg olimpijskog sporta i olimpijskom pokretu uopće...“

Da sam pročitala takve misli u onim davnim danima prapočetaka danas svjetski uglednog natjecanja, ove godine već je 60. memorijal Borisa Hanžekovića, ocijenila bih tekst izuzetno tečnim, pisca uzorno pismenim, ali njegovu suštinu ne bih do kraja razumjela, još manje emotivno doživjela kao nešto svoje. Još nisam bila ni atletski početnik. Tada, te 1950., imala sam nepune 22 godine, tek je završavala moja druga zagrebačka godina. Pridružila sam se bila gimnastičarkama društva Zagreb 1, a nisam ni slutila da sam nepovratno krenula u atletsko okrilje. Naime, posebni program „Narodni višeboj“ bio je vježbanje na spravama i atletika: 60 m sprinta, skok u vis i bacanje kugle. S grede sam redovito padala, ali sam na 60 m bila izjednačila pa poboljšala jugoslavenski rekord, seniorsku kuglu hitala sam preko 9 metara. Budući da su sudili provjereni atletski suci - sumnje u točnost rezultata nije bilo.

Vrlo brzo postignut je najprirodniji dogovor između trenera gimnastičarki i atletičarki: Milka Babović spada u atletiku.

Ne, nisam zaplovila u zamke „mitskog sjećanja“, ne romantiziram ta vremena. Takvi su dogovori bili najprirodniji u odnosima sportskih klupskih djelatnika. Jednom ne tako davnom zgodom razgovarala sam u školi sa srednjoškolcima i spomenula svoj ulazak u svijet atletike, konkretno u Akademski atletski klub Mladost. Neki su učenici željeli saznati tko mi je bio menadžer i koliko sam dobila za prijelaz. Nisam sigurna da su mi svi povjerovali da sam prihvatila razloge promjene, da nije bilo ni menadžera niti novca, da je sve odlučeno i učinjeno za dobrobit atletike.

drugog dana prišao mi je Zlatko Čajkovski-Čik, i sav uzbuđen mi objašnjavao kako treba sastaviti štafetu 4x400 m da bi momčad HAŠK-a pobijedila.“Na prva dva dvoboja bacala sam kuglu kao druga bacačica u momčadi. Ženska bacanja u to vrijeme nisu bila snaga Mladosti, pa su i moji hici bili dobro došli u momčadskom zbroju što su ga stvarale trkačice. Dobrom suradnjom sa školama u gradu Zagrebu i bližoj okolici organizatori su postigli da su tog poslijepodneva 1951. učenici posjetili atletsku priredbu. Učitelji su bili s njima budući da je to bio „školski izlet o kojem će se kasnije u školi o dojmovima razgovarati i pisati.“ Gledalište je bilo ispunjeno, a ta mlada publika stvorila je posebnu atmosferu koja se širila stazom i borilištima i bodrila nas. Posebno se rado sjećam dvoboja 1952. kada su organizatori uvrstili u program završno natjecanje za Gradsko školsko prvenstvo štafeta 8x50 m za učenice i učenike. Program je proširen na kraju prve sezone, pa su nastavnici tjelesnog odgoja i učenici imali dosta vremena za pripreme. Školsko prvenstvo štafeta bilo je više nego poticajno – mladih je gledatelja bilo još više, stadionom se orilo bodrenje, jauk kada bi nekima ispala palica,

radosno klicanje najbržima. Sjećam se svih tih slika, čujem i glasove, a tek sam kasnije shvatila da je moje uzbuđenje tog poslijepodneva bilo i kraj moga šegrtovanja. Prestala sam biti marljiva, pouzdana natjecateljica, prerasla sam u atletičarku kojoj srce može zadrhtati i oko zasuziti nakon nadmetanja, plemenite borbe. I konačno sam mogla sama sebi odgovoriti zašto se na spomen Memorijala Borisa Hanžekovića najprije javljaju te slike borbe na stazi za školu i punog gledališta oduševljenih, ponesenih mladih ljudi. Uvjerena sam da su neki odrasli nalik na one koji su ustrajali i priredili, slijedeći svoju dobrovoljno nametnutu dužnost, i ono veliko otvoreno natjecanje 1950. koje smatramo začetkom Memorijala Borisa Hanžekovića.Svojih se rezultata ne sjećam, nikada nisam vodila svoje osobne tablice. Rado sam se natjecala, ali sam kasnije shvatila da mi je od svega ostalo najvažnije - sjećanje na sam događaj, na zbivanja oko mene.

Vrijeme je, malo po malo te tada još nebrušene dragulje izbrusilo do vrijednosti koje su moja najbolja sportska životna investicija.

Jordanka Blagoeva je 1972 godine na maksimirskom stadionu sa 194 cm postavila svjetski rekord u skoku u vis

26 27


HŠK CONCORDIA ZAGREB

Hrvatski športski klub Concordia osnovan je u Zagrebu 10. listopada

1906. Prvo ime od osnutka do 1911. bilo mu je Srednjoškolski

športski klub Concordia. Ovo srednjoškolski bilo je više nego

opravdano budući da su klub osnovali zagrebački srednjoškolci.

Ovaj podatak, u prvi mah nevažna pojedinost iz povijesti kluba,

govori nam mnogo. Prije svega: ako učenici, srednjoškolci, osnivaju

svoj klub onda su oni već u toj životnoj dobi upoznali sport, bili

su već sportaši. A da bi se takva učenička poduzetnost i ostvarila

njihovi nastavnici tjelesnog odgoja morali su biti uz njih, jednako kao

i školske vlasti. Sve nam to govori i o razini i čvrstini veza sportskih

organizacija i škole, što je bila posljedica razumne, dalekovidne i

dalekosežne odgojno-obrazovne politike u Hrvatskoj.

Poletom mladosti članova i poduzetnošću uprave Concordia se brzo razvila u takmaca zagrebačkom Hrvatskom akademskom i športskom klubu, HAŠK-u osnovanom 6. studenog 1903. Uz nogomet osnovane su od početka u Concordiji sekcije za lakoatletiku, hokej na travi, kriket, sanjkanje i klizanje. Tijekom godina broj sportova se povećava,

a Concordia je, uz HAŠK, bila jedan od najsvestranijih klubova u tadašnjoj Jugoslaviji. Atletska sekcija bila je izuzetno uspješna – treba samo prolistati kronologije nastupa, dostignuća i rezultata. Dio toga je i razvoj rekorda utrke na 110 m s preponama.

28 29

Sedam izdanja dvoboja atletičara i atletičarki Mladosti i Dinama

ojačalo je zagrebačku atletiku, učvrstilo organizaciju, sudački zbor

se pomaldio i samim tim i osnažio, te smo svojim odlikama bili

bliži trendovima u Europi. To je značilo izlazak na međunarodnu

atletsku scenu, a 1958. godine organizaciju Mitinga preuzeo je

Atletski savez Hrvatske.

MEĐUNARODNI MITING 1958.

Jugoslavenski međudržavni sporazumi uključuju i sportske odnose, ali u prvo vrijeme to je tzv. razmjena vrhunskih sportaša, a odnosila se na istočnoeuropske države i na Kubu. Na temelju tih i takvih međudržavnih sporazuma u Zagreb dolaze atletičari iz tih zemalja, a uz njih sudjeluju i najbolji jugoslavenski, a Memorijal Borisa Hanžekovića dobiva na značenju i vrijednosti. Među natjecateljicama iz inozemstva bila je i Nijemica Helga Hoffmann, odlična skakačica u dalj, tada najbolja u Saveznoj Republici Njemačkoj. Budući da su to bile prve naznake da prelazimo u „međunarodne“ atletske vode mnogi od nas nastojali su svojim atletskim,

prijateljskim vezama upozoriti na zagrebački Miting i na neki način „uznemiriti“ natjecateljski poriv prijatelja atletičara.

Helga Hoffmann bila je članica reprezentacije Saarske europske oblasti, budući da je Saarska pokrajina bila tad predmet razgovora i dogovora između Francuske i SR Njemačke. Budući da je u međuvremenu Saar pripao SR Njemačkoj, Helga Hoffmann je došla u Zagreb kao njemačka atletičarka. Bila je kandidat za Olimpijske igre u Rimu 1960. gdje je nastupala u finalu skoka u dalj, a potom i 1964. u Tokiju i 1968. u Meksiku.

Moja prijateljica Helga Hoffmann, živjela je u Saarbrückenu, odazvala se mome pozivu. Sprijateljile smo se 1955. u Splitu na jesenskim atletskim pripremama gdje je bilo atletičara i atletičarki iz više europskih zemalja. Budući da su Olimpijske igre bile u listopadu 1956. u Melbourneu, a Split i Melbourne imaju sličnu klimu, treneri su doveli svoje sportaše da bi istražili kako će njihovo tijelo reagirati na promjene podneblja i klime tijekom Olimpijskih igara.


30 31

Bilo mi je 11 godina kada je 1937. rođena Draga Stamejčić. Doznale smo jedna za drugu na nekoj od atletskih staza, ne sjećam se na kojoj i kada. Sprijateljile smo se trčeći u reprezentaciji, štafeti 4x100 m. Bila sam najstarija među trkačicama, sprinterkama u reprezentaciji, pa se najmlađa Draga po tim „sportsko-rodbinskim vezama“ spontano zbila pod krila tete Milke. Bio je nepisani ali tradicionalni običaj da se najstariju sportašicu u reprezentaciji naziva tetom.

Draga je bila brza, čvrsta i snažna pa je brzo, vrlo brzo, izborila mjesto među rekorderkama Jugoslavije: skokom u dalj i štafetom 4x100 m 1955. tad je imala tek 18 godina i bila još juniorka, a petobojem 1957. Niže Draga godine i atletski, natjecateljski sazrijeva.I ja nižem godine... već sam zrela atletičarka u najboljoj životnoj formi, ali u domaćoj konkurenciji „vučica samotnjakinja“. Za natjecanja u inozemstvu nema novca, posebno ga nema za atletičarke pa sam priželjkivala kod kuće protivnicu koja bi mi uvjerljivo „puhala u leđa“.Želja mi se ispunila kada je 1958. dvoboj zagrebačkih atletskih klubova Dinama i Mladosti prerastao u međunarodni miting. Draga Stamejčić mi je do cilja bila za petama,

bilo je posve jasno da je smjena samo pitanje vremena. I ja sam bez imalo gorčine o tome tako razmišljala. Ali nisam znala da je baš ta utrka u okviru Memorijala Borisa Hanžekovića 1958. bila moj „labuđi pijev“.

To se potvrdilo iste godine u Sofiji na Balkanskim igrama: Draga Stamejčić pobjednica 11.2, a Milka Babović druga 11.2.

U utrci na memorijalnom mitingu 1959. Draga Stamejčić je pobijedila, u cilju me je doslovno „otpuhala“. Ne sjećam se rezultata, ali se sjećam da me taj ishod utrke nije uznemirio. Sjećam se istine koja je nešto kasnije izbila dok sam nakon natjecanja žurila u redakciju. Kada sam na tom putu morala proći, kao i uvijek, južnom stranom Trga Republike uhvatila me je panika i stala sam... Nisam željela proći kroz mnoštvo na tadašnjoj nedjeljnoj zagrebačoj špici... Zamišljala sam da već čujem dosjetke, dobacivanja, zvižduke... Napastovala me je misao da pređem preko Trga i prođem sjevernom stranom. Borila sam se s nekom meni nepoznatom Milkom... I odjednom sam odlučno zakoračila i nastavila svoj put južnom stranom... Svega se predobro sjećam: nitko nije ni primijetio da prolazim!!! A ja sam imala preozbiljan povod da porazgovaram sama sa sobom o sebi...

MOJA NASLJEDNICA DRAGA STAMEJČIĆ


Draga Stamejčić:Na Hanžeku 1959. godine “smijenila” Milku Babović

Olga Šikovec-Luncer:Pobjeđivala na mitingu 60-tih godina prošlog stoljeća

32 33

OD

PREŽIVLJAVANJA DO ZVIJEZDAPiše Marin Šarec

U godinama preživljavanja na Mitingu su osim hrvatskih atletičara uglavnom sudjelovali „naši prijatelji iz Slovenije, Mađarske i Ukrajine“, kako su to tada voljeli naglašavati organizatori „Hanžeka“. Tradicija se održavala, no Miting je bio daleko od kvalitete i glamura koji će ga kasnije pratiti. Tako je nakon Mitinga 1993. godine, pod naslovom „Hanžek je ostao na nogama“, Nenad Marinić 8. lipnja u Sportskim novostima napisao:

„Hanžek je odolio svim iskušenjima iako je do prije par dana bio pred otkazom, izdržao je i teško, sparno poslijepodne, pa se na maksimirskom stadionu ipak trčalo, skakalo, bacalo. Memorijal Boris Hanžeković preživio je još jednu, ovaj put kritičnu godinu. Jasno, zbog poznatih razloga izostala su mnoga imena koja bi miting podigla na svjetski nivo, ali bilo je svega za vidjeti jer atletika ima svoju draž, pa i ako se ne radi isključivo o vrhunskim dometima. Uostalom, nisu izostala

baš sva velika imena (Robert Emian, Aleksandar Kovaljenko, Oleg Procenko op.ur.), postignuto je nekoliko europski vrijednih rezultata, a imali smo prilike vidjeti i koliko može budućnost hrvatske atletike...“

Kako bilo, na jednoj konferenciji za novinare početkom 1996. godine, umirovljeni glavni urednik Sportskih novosti Vilko Luncer razočarano je gledao ljestvicu mitinga koji su nosili prefiks Europskog atletskog saveza.

- Zašto je naš „Hanžek“ tek 22. među EAA mitinzima? Ispred njega su i mnogi mitinzi koji se ni izbliza ne mogu podičiti takvom tradicijom. Žalosno je to, zborio je Luncer.

U to su vrijeme atletski mitinzi na svim razinama – Grand Prix, IAAF, EAA – vrlo detaljno ocjenjivani, bodovani i rangirani. Zbrajani su najbolji rezultati ostvareni na nekom mitingu i pretvarani u bodove prema atletskim tablicama.

U 60 godina postojanja, vjerojatno najteže godine Hanžekovićevog

memorijala bile su one ratne, početkom 90-ih 20. stoljeća. Opstanak

Mitinga u tom razdoblju bio je vezan i uz neke kompromise koji

nisu imali veze sa sportom već s dnevnom politikom. Tadašnji

predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak je

bio spreman pomoći da „Hanžek“ opstane, no Miting se više

nije mogao zvati Memorijal Borisa Hanžekovića već jednostavno

Zagreb, s godinom održavnja u nastavku. Ime preponaša poginulog

pri pokušaju bijega iz ustaškog logora u Jasenovcu mogla je nositi

samo memorijalna utrka na 110 metara prepone.

Harald Edletzberger i Andrija Mijačika: Doveli Hanžekovićev memorijal do Grand Prix statusa

34 35

Taj je zbroj bodova bio podložan penalizaciji, ovisno o brojnim organizacijskim detaljima poput, primjerice, prijevoza, smještaja, prehrane, uvjeta za rad novinara... Prema tome rangiranju Hanžekovićev memorijal je 1995. godine bio 22. u trećem rangu mitinga. Status EAA mitinga Hanžekovićev memorijal je dobio 1988. godine kada je direktor Mitinga bio urednik Sportskih novosti Janko Goleš i kada je organizaciju Mitinga od Atletskog saveza Hrvatske preuzeo Atletski savez Zagreba čiji je predsjednik tada bio Boris Kraljević. Zanimljivo je da su Miting na Kalendarskoj konferenciji u Rimu te godine predstavljali komentator Televizije Zagreb Božo Sušec i Luciano Sušanj, koji je 14 godina ranije u istom gradu osvojio naslov europskog prvaka na 800 metara.No, igrom slučaja, Luncerovo snebivanje nad slabim renkingom „Hanžeka“ dogodilo se upravo uoči konferencije za novinare na kojoj je bio predstavljen novi organizacijski ustroj Mitinga. Naime, najbolji hrvatski bacač

Weltklasse mitinga u Zürichu.Već prve godine „novi Hanžek“ je skočio desetak mjesta na ljestvici EAA mitinga što je poprilično ohrabrilo organizatore. Na Kalendarskoj konferenciji Svjetskog atletskog saveza u Budimpešti 1997. godine izaslanstvo Mitinga „pojačano“ Arturom Takačem zatražilo je IAAF status za „Hanžek“. Direktor IAAF-a Pierre Weiss, vjerojatno pomalo i iznenađen našom „bezobraštinom“, pogledao nas je začuđeno i rekao:

- Koliko vidim vi ste tek deveti među EAA mitinzima i ne vidim na osnovi čega tražite prelazak u viši rang. Osim toga, sve da ste i prvi ne bismo vas ove godine mogli primiti među IAAF mitinge jer nećemo primiti – nikoga!

No, sljedeće godine je Miting bio uvjerljivo najbolji na EAA ljestvici. I intonacija novinskih izvješća bila je dijametralno suprotna u odnosu na one otprije tri ili četiri godine. U Sportskim novostima je, tako, naslov izvješća ovog puta bio „Večer puna zvijezda“, a Slobodan Ivanović je, između ostaloga, napisao:

„Kao i svaki veliki i ovaj naš zagrebački EAA međunarodni atletski miting otvorio je natjecanje predstavljanjem svojih najvećih zvijezda. Brigita Bukovec, sjajna preponašica iz susjedne nam Slovenije, sprinteri Leroy Burrell i Dennis Mitchell (SAD), kolegica im Marion Jones, njihov zemljak u bacanju kugle C. J. Hunter, brončani olimpijac na 400 metara David Kamoga iz Ugande te naš Branko Zorko i svjetski rekorder na 1500 metara Noureddine Morceli iz Alžira, predstavljeni su kao najsjajnija imena među stotinjak sudionika ove atletske večeri...“

A sljedeće godine sve je to u Maksimiru izgledalo još i mnogo bolje.Kako bi rekla Slovenka Brigita Bukovec – na „Hanžeku“ je uvijek lijepo.

Rečenica je to koju su potvrdila tri sata

koplja Ivan Mustapić upoznao je tadašnjeg glavnog tajnika Zagrebačkog športskog saveza Andriju Mijačiku s Austrijancem Haraldom Edletzbergerom, menadžerom koji je u jednom dijelu karijere radio s Mustapićem i našim tada najboljim atletičarom, srednjoprugašom Brankom Zorkom. Mustapić je smatrao da bi Edletzberger mogao pomoći da se Hanžekovićev memorijal približi najboljim svjetskim mitinzima i Mijačika je to prihvatio. S Mijačikom kao direktorom i Edletzbergerom kao menadžerom Mitinga počelo je te godine „najživlje“ razdoblje u povijesti „Hanžeka“. Uz infrastrukturu ZŠS-a i zagrebačke atletske djelatnike, Mijačika je u organizaciju Mitinga uključio i brojne ljude koji nisu bili izravno vezani uz atletiku pa je „Hanžek“ ubrzo u javnosti stekao sasvim drukčiji „imidž“. Na zasjedanju u Dublinu iste godine Hanžekovićev memorijal je primljen i u članstvo udruge Euromeetings kojoj je tada na čelu bio karizmatični Andreas Brüger, direktor

Svjetska pravkinja Hestrie Cloete i buduća svjestka prvakinja Blanka Vlašić na mitingu 2003. godine

Noureddine Morceli i Branko Zorko:Zaštitna lica Hanžeka krajem 90-tih godina

36 37

atletskog spektakla na maksimirskom stadionu. Ali, uistinu spektakla. 47. EAA međunarodni miting „Zagreb 98“ ispunio je, ako ne i nadišao sve okvire koji su stavljeni pred organizatore događaja koji s pravom može ponijeti naziv naj-sportskog događaja godine“, napisao je 8. srpnja 1998. u Jutarnjem listu Stipe Karadžole, pod naslovom „Večer iz atletskih priča“. Nastupili su te godine na Mitingu Javier Sotomayor, Ivan Pedroso, Noureddine Morceli, Mark Crear, Inger Miller, Shean Ogunkoya, Tatjana Tereščuk, Jelena Afanasjeva, Samuel Matete...Nije, dakle, bilo više nikakvog problema za prijem zagrebačkog mitinga u IAAF društvo. Na Kalendarskoj konferenciji u Granadi kasnije te godine tome je prethodio i sasvim neplanirani i neprotokolarni prijem zagrebačkog izaslanstva (Harald Edletzberger, Jura Ozmec, Marin Šarec) kod predsjednika IAAF-a Prima Nebiola.- Zagrebačka Univerzijada je najbolja ikad održana. Drago mi je da sada imate i tako dobar atletski miting, rekao nam je tada legendarni IAAF-ov predsjednik i bilo je jasno da su „Hanžeku“ do daljnjega sva vrata otvorena.To se vidjelo već sljedeće godine, kada je „Hanžek“ zauzeo drugo mjesto među IAAF mitinzima, ali i ukupno 19. među svim svjetskim mitinzima, preskočivši pritom i mnoge Grand Prix mitinge. Te 1999. godine Miting je preseljen na još nedovršen atletski stadion Mladosti na Savi, budući da je započelo preuređenje maksimirskog stadiona pri čemu je već na samom početku

Godinu dana prije 60. obljetnice Hanžekovićev memorijal dostiže svoj

vrhunac. U ponedjeljak 31. kolovoza 2009. godine, pred 10.000 gledatelja,

na Mitingu su ostvarena dva najbolja rezultata sezone u svijetu, po čemu

je ispred „Hanžeka“ bio samo Weltklasse u Zürichu. Svjetski prvak Christan

Cantwell je te večeri kuglu bacio 22.16 m, Darvis Patton (9.94) i Mike Rodgers

(9.97) istrčali su prvu utrku na 100 metara ispod 10 sekundi na tlu Hrvatske,

dok se svjetska prvakinja Blanka Vlašić vinula do drugog rezultata u povijesti

skoka u vis - 208 centimetara! Sjajna najava velikog jubileja.

oštećena atletska staza. Prašina u zraku, press centar u vojničkom šatoru i temperatura od 36 stupnjeva Celzijevih brzo su pali u drugi plan, budući da je IAAF Zagreb ‘99. imao upravo senzacionalnu listu sudionika, predvođenu s Gail Devers, Colinom Jacksonom, Olgom Šišiginom, Jamesom Beckfordom, Brunyjem Surinom… Vrhunac Mitinga bila je utrka na 110 metara prepone u kojoj je pobijedio Mark Crear s fenomenalnih 12.98. Rast „Hanžeka“ nije bilo moguće nikako zaustaviti.Iako na Kalendarskoj konferenciji na Madeiri 1999. nije bilo govora o selidbi Hanžekovićevog memorijala među Grand Prix mitinge, to se ipak dogodilo na kasnijoj sjednici Savjeta IAAF-a u Monte Carlu. „Hanžek“ je, tako, napravio nešto dotad nezabilježeno: u samo četiri godine, između 1996. i 1999., preskočio je tri stepenice i ušao u svjetsku elitu. Takav je uzlet Mitinga tim nevjerojatniji kada se zna da su u to vrijeme organizatori raspolagali s proračunom od oko 300 tisuća eura što je bilo daleko ispod ostalih Grand Prix mitinga.Sljedećih deset godina na čelu Mitinga izmijenila su se četiri direktora. Nakon Mijačikine smrti Miting preuzima Ivica Miošić Stošić, zatim Dražen Kroupa, 2008. direktor je bio Velimir Bašić, a 2009. godine direktoricom Mitinga postaje najbolja hrvatska bacačica kladiva Ivana Brkljačić. Iste godine Edletzbergera na mjestu menadžera Mitinga zamjenjuje Šveđanin Daniel Wessfeldt.

“Vrhunac Mitinga 1999. bila je utrka na 110 metara prepone u kojoj je pobijedio Mark Crear s fenomenalnih 12.98.”

Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić Direktorica Mitinga Ivana Brkljačić i menadžer Daniel Wessfeldt preuzeli su Miting 2009. godine

Sandra Perković i Blanka Vlašić

38 39

Na jubilarnom 60. ‘Hanžeku’ Zagreb je imao prigodu pozdraviti dvije svoje europske prvakinje. Blanka Vlašić i Sandra Perković tim su se naslovima zakitile na Europskom prvenstvu u Barceloni, a ‘potvrdile’ su ih uvjerljivim pobjedama i na zagrebačkom mitingu. Teško je reći koliko je gledatelja došlo pozdraviti hrvatske atletske heroina i Tysona Gaya koji je 100 metara istrčao za 9.92 jer pune su bile tribine na stdionu Mladosti, Savski nasip, tribine susjednog plivališta… Usprkos tome što

je u odnosu na prošlu godinu proračun Mitinga bio milijun kuna manji, Zagreb je na uvršetenje u IAAF World Challenge seriju, što je rang ispod Dijamntne lige, odgovorio novim atletskim spektaklom na Savi.Inače, 2010. se nakon više od 20 godina u organizaciju Mitinga vratio Hrvtski atletski savez.

Da bi hrvatska atletika od svjetske nešto dobila, mora joj nešto i

dati. Hanžekovićev memorijal je jedna od tih stvari koje mi dajemo

svijetu. “Hanžeku” je, pritom, trebalo malo pomoći i zato smo mi

ovdje, objasnio je predsjednik HAS-a Luciano Sušanj.

Darvis Patton i Mike Rodgers:Prva utrka ispod 10 sekundi na 100 metarau Hrvatskoj

40 41

Piše Hrvoje Slišković

Priča suvremenog „Hanžeka“ je i priča Blanke Vlašić, iako nitko, ali baš

nitko, ne bi smio biti, niti je veći od Mitinga. Nama koji smo odrastali

i sazrijevali uz Blankin i „Hanžekov“ uzlet neke stvari je možda malo

teže objektivno procijeniti jer se radi o događajima koje iz godine

u godinu emotivno proživljavamo. Teško je, gotovo pa nemoguće,

izbjeći razmišljanja o tome da će se za novih četvrt ili pola stoljeća,

daj Bože, kada će se pripremati kakva nova monografija ili samo

razglabati o detaljima Mitinga koji i dalje intenzivno žive u našem

mozgu, desetljeće s isprepletenim sudbinama našeg voljenog

„Hanžeka“ i Blanke Vlašić biti na prvom mjestu.

ZVIJEZDE „HANŽEKA“

Blanka Vlašić 2009. godineskočila na Hanžeku 208cm,

drugi rezultat u povijesti skoka u vis

42 43

Vjerojatno bismo pretjerali kada bismo napisali da je nemoguća

misija navesti bilo koji ljudski osjećaj, a da ga se ne može staviti

u istu rečenicu s Blankom i „Hanžekom“, ali, vjerujte, nije to samo

piščeva hiperbola. Bilo je tu suza i smijeha, boli i sjete, strepnje i

radosti, nevjerice i euforije...

Iz emocijama nabijene ispovijesti sportašice koja u tim trenucima nije mogla sa sigurnošću znati, nego se samo zajedno s nama nadati, da će nakon oporavka biti dovoljno moćna da postane jedna od najboljih atletičarki svijeta, izdvojili smo još jednu misao koja najzornije ocrtava dobre vibracije koje izviru iz svakog kutka borilišta uz Savu.

„Posebno su pozitivni komentari na stadionu Mladosti, gdje je publika tik uz borilište pa se osjeti domaća atmosfera koja odmah podigne motivaciju na viši nivo. I onda se bojiš razočarati te ljude koji su došli navijati za svoje favorite. Ja to najbolje znam. Jer sam njihova i oni su moji...“

Prolazi već osmo ljeto od toga događaja, ali jedna slika tvrdoglavo ne želi napustiti mozak. Prisutna je kao da se jučer dogodila i nikada neće biti izbrisana. Scena s druženja s novinarima nakon Mitinga iz 2002. godine dala je naslutiti što ćemo sljedećih godina proživljavati s Blankom Vlašić. S nepunih 19 godina, još juniorka, u društvu tadašnjih primadona ženskog skoka u vis, Hestrie Cloete i Kajse Bergqvist, nije uspjela preskočiti 193 centimetra. Za Blanku bilo je to „tek peto mjesto sa 190 cm“. Emotivna kakva već je, nije mogla spriječiti suze. Jednostavno, nije ostvarila rezultat koji je isplanirala. Niti blizu. I novinarima nije preostalo ništa drugo nego tješiti i proročanski je uvjeravati da će vrlo brzo svanuti dan kada će njih dvije biti te koje će stajati na nižim stepenicama, a Blanka ona koja suvereno vlada prostorom iznad dva metra. Uostalom i Cloete joj je baš na toj press konferecniji prognozirala - olimpijsko zlato.Dvadeset i četiri sata manje od punih godinu dana kasnije Blanka je uzvratila onako kako to samo ona zna. Ispunila je jedan od mnoštva svojih sportskih snova kojim donosi veselje ljubiteljima sporta u Hrvatskoj. Ponajprije se radi o njenom životu i karijeri, ali te srpanjske večeri stadion uz Savu i najbolja hrvatska atletičarka bili su jedno biće. Jer ona je naša i mi smo njeni.Iz Pariza je stigla sa željom da na krilima premijerne pobjede u Zlatnoj ligi prvi put u karijeri preleti dva metra. Te 2003. sve je bilo u znaku brojke „200“, u skakačkom žargonu

Blanka nije Zagrepčanka, ali međusobna ljubav ne poznaje granice. Neke stvari ne smiju pasti u zaborav i zato ćemo vas podsjetiti na dio rečenica koje je Blanka zapisala u službenom biltenu posvećenom 55. izdanju Mitinga pod naslovom „Najljepši događaj ljetne sezone“. Bilo je to ljeta 2005., u vrijeme kada se oporavljala od operacije štitnjače.

„Teško je biti objektivan kada pričam o „Hanžeku“. Za mene je on više od mitinga, više od tek jednog ogleda s mojim suparnicama. Sjećam se kada sam prvi put s tribina gledala sav taj šušur atletskoga svijeta dok se još održavao na maksimirskom stadionu. Mala ja, tek na prvom koraku svoje karijere, vukla sam tatu za rukav i neprestano zapitkivala kada ću i ja moći biti „jedna od njih“. A onda bih otrčala na teren i skupljala autograme. Još danas moja opčinjenost tim natjecanjem nije se smanjila...“

44 45

zvane „dva metra“. Dan ranije organizatori su joj odredili startni broj 200. Simbolična najava skoka za koji se znalo da će se kad-tad dogoditi, ali svi su premijeru željeli vidjeti na „Hanžeku“. I vidjeli su je. Veliki dvoboj za prvo mjesto pripao je čestoj zagrebačkoj gošći, svjetskoj prvakinji iz Južne Afrike Hestrie Cloete, ali večer i noć su bili Blankini. Rasplet natjecanja poklopio se s velikim vatrometom iznad stadiona. Kao prema najljepšem scenariju vitka Splićanka je baš na „Hanžeku“ prvi put odletjela preko dva metra, a u hotelskoj sobi na vrhu „interkontija“ dugo u noć, pa sve do jutra, ponavljali su se Lukyjevi stihovi: „... a da nikad nisan zna ni sam da poletit’ znan“. Znala je Blanka, znali smo svi da će poletjeti, a taj let, pri čijem prisjećanju nas i danas prožimaju trnci, doživjeli smo na našem „Hanžekoviću“.Taj smo Blankin let gledali s neopisivom srećom, a već sljedećeg jutra, sramežljivo poput zaljubljenog tinejdžera, pitali se čime bi nas još mogla počastiti. Prošlogodišnji Miting doveo nas je nadomak osjećaja kojeg se onda nitko nije usudio glasno izgovoriti, iako smo potajno u dnu duše još te ljetne večeri maštali o njemu. Svjetski rekord na našem „Hanžeku“, svjetski rekord naše Blanke. Kako smo bili blizu... Bez oklopa koji ju je u ranijem dijelu sezone sputavao odletjela je na korak do besmrtnosti. Na centimetar do aktualnog i još jedan centimetar do novog svjetskog rekorda. Preskočenih 208 centimetara najvrjedniji je rezultat u povijesti Hanžekovićeva memorijala, drugi najbolji rezultat svih vremena u skoku u vis.Godinu ranije ženski vis s Blankom u glavnoj roli također je bio jedinstveni show. Doslovno nevjerojatan jer da vam je netko pričao o tome, poručili biste njemu ili njoj da vam se obrate kada se otrijezne. Normalnom čovjeku takvo što ne pada na um. No, Blanka i „Hanžek“ su daleko od normalnog svijeta, oni su nešto posebno, nešto iznad uobičajenih standarda. Blanka Vlašić i Ana Čičerova bile su sjajno raspoložene. Iz prve su preletjele dva metra, iz drugog zaleta preživjele 202 cm, dok su im za prelet preko 204 centimetra trebala tri pokušaja. Posljednja dva rezultata bili su novi rekordi Mitinga. Velike prijateljice bile su izjednačene na najvećim visinama, ali kraljica sportova priznaje samo jednu pobjednicu.

Dioba prvog mjesta ne postoji. U pripetavanje se krenulo standardnim načinom, prvo još jedan, ukupno četvrti, napad na 206, pa zatim na 204 cm. Iscrpljene dive izgubile su moć, a Ruskinja je osjetila laganu ozljedu te se povukla iz natjecanja. Pravila kažu da je u tom trenutku Hrvatica postala pobjednica. No, malo, poslužimo se Blankinim rječnikom, specifični „Hanžekov šušur“, malo njezina želja da publici zahvali uspješnim skokom, a malo i nesnalaženje sudaca doveli su do situacije u kojoj je vladarica skoka u vis tvrdoglavo pokušavala natjecanje okončati uspješnim skokom. Pokušaj na 202, pa na 200, 198 i 196. Snaga je iscurila iz Blanke i suci su napokon skupili hrabrosti i prekinuli natjecanje. Devet tisuća gledatelja ovacijama je pozdravilo svoju kraljicu koja im je u svom maratonu ponudila rekordnih devetnaest skokova.„Hanžek“ je privilegiran jer je njegova domaća zvijezda jedna od najboljih svjetskih atletičarki te se može dozvoliti da priča o dijelu njegove povijesti vozi paralelno s cestom njenih uspjeha, no hrvatski Weltklasse nije samo Blanka Vlašić. Niz atletskih kraljica i kraljeva u Zagrebu su okusili dobrodošlicu zbog koje su mu se vjerno vraćali. Osjetili su da ih ljudi iza Mitinga, kao i publika na stadionu, doživljavaju na isti način kao Blanku – „jer smo njihovi i oni su naši“.Teže je nabrojati viđenije atletičarke ili atletičare koji u određenom trenutku svoje vrhunske karijere nisu protrčali zagrebačkim tartanom, skakalištem ili bacalištem nego one koji tu nisu bili. A ako se pitate i mrmljate u bradu „Ok, ali nisu imali njega...“ podsjetit ćemo vas i na njega. Da, „The Lightning Bolta“ Usaina Bolta gledali smo na stadionu Mladost. U ljeto 2006., dvije godine prije nego što će potresti svijet koji se i dandanas pita s kojeg je planeta dojurio, „munja“ je sijevnula nad Zagrebom i „zagrmjela“ na „Hanžeku“. Bila je to posljednja utrka programa, vrijeme nije bilo na današnjoj razini, ali dio atletskih znalaca kojih ima na sve četiri strane stadiona prepoznali su da gledaju posebnog atletičara.Organizatori su imali dobar nos i znali namirisati buduće megazvijezde kraljice sportova. U ranije doba to je, primjerice, bio Kubanac Alberto Juantorena koji je na maksimirskom stadionu proslavio svoju prvu međunarodnu pobjedu u karijeri. U modernoj eri trend predstavljanja

Christian Cantwell: Najbolji svjetski kuglašdvije godine uzastopce je u Zagrebu bacao preko 22 metara

Siniša Ergotić: Hrvatski rekorder godinama se na Hanžeku natjecao snajboljim svjetskim daljašima, a pobijedio je 2001. godine

46 47

hrvatskoj, ali i svjetskoj javnosti, atletskih talenata predodređenih da se jednog dana pozicioniraju na zvjezdanom svodu velikana ovoga sporta najviše se mogao primijetiti u memorijalnoj utrci Borisa Hanžekovića na 110 metara s preponama. Zagreb je još u tinejdžerskim godinama pohodila i kasnija ikona kineskog sporta Liu Xiang. Nije zaboravio premijeru u Hrvatskoj u kojoj te 2002. godine nije mogao konkurirati za pobjedu (zauzeo je šesto mjesto) pa se Zagrebu vratio i u godini u kojoj je kasnije postao olimpijski prvak i svjetski rekorder. Jedino je tada bio dovoljno dobar za pobjedu na „Hanžeku“. Trebale su mu tri utrke za takav doseg. Dvije pobjede na Mitingu ima aktualni olimpijski prvak i svjetski rekorder Kubanac Dayron Robles kojem je Zagreb postao tradicionalna postaja na europskoj turneji i nerijetko ostane koji dan više nego što je potrebno ili se pojavi nekoliko dana ranije.U statusu svjetskog rekordera zagrebačke prepone preskakao je i Colin Jackson. „Princ od Walesa“ sudionik je jedne od najvećih „Hanžekovih“ utrka svih vremena, a sigurno najbolje u memorijalnoj disciplini. Bilo je to 1999. godine kada je ostvaren jedan od najvrjednijih rekorda Mitinga. Mark Crear poput vihora je prelazio preko prepona i pobijedio Jacksona s najboljim rezultatom na svijetu u posljednje tri godine. Crearu su tih 12.98 sekundi (svjetski rekord bio je samo sedam stotinki brže vrijeme) ostali najbolji rezultat u

karijeri i na vječnoj listi dandanas pozicioniran je na dvanaesto mjesto svih vremena. David Oliver najviše se približio Roblesovim i Liuvim rekordima, na stotinku odnosno dvije, također je rado viđen gost „Hanžeka“, ali niti tri pojavljivanja nisu mu bila dovoljna za upis na listu slavodobitnika koji u Zagrebu zaslužuju posebnu počast i ogroman pokal. Među njima su zato još jedan bivši svjetski rekorder Renaldo Nehemiah te četverostruki svjetski prvak i olimpijski pobjednik iz Atlante Allen Johnson.

A što reći za zagrebački peh svjetskom slavom ovjenčane Gail Devers? Amerikanka koja je plijenila pozornost publike trčanjem, ali i dugim i pažljivo njegovanim noktima na koje su se redatelji tradicionalno fokusirali očekujući start utrke, četiri puta je trčala na „Hanžeku“ i četiri puta – izgubila! Nije bilo važno okušava li se u čistoj „stotki“ ili u onoj s pravilno raspoređenim visokim preponama.

Zagreb je za nju bio prezahtjevno natjecanje da bi pobijedila, iako joj je to na najvećim atletskim natjecanjima svijeta uspijevalo čak šest puta. Nevjerojatno, na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima je mogla, a u Zagrebu ne. I to vam je „Hanžek“! Kao olimpijska pobjednica ljeta 1999. izgubila je od svjetske prvakinje Olge Šišigine, a godinu dana kasnije u spektakularnim dvobojima za dvije stotinke

Olga Šišigina i Gail Devers: Svjetska prvakinja ispred olimpijske pobjednice 1999. godine

Dayron Robles:Svjetski rekoreder i olimpijski pobjednik

je dvaput bio najbolji uMemorijalnoj utrci Boris Hanžeković

48 49

od Delloreen Ennis-London te u foto finišu od Chandre Sturrup na „stotki“.Tisućinke sekundi odlučivale su i u nezaboravnom obračunu vrhunskih američkih sprintera Leroya Burrella i Dennisa Mitchella. Prije trinaest ljeta bio je to dvoboj bivšeg dvostrukog svjetskog rekordera na sto metara s partnerom iz štafete s kojim je zajedno obarao svjetske rekorde i u toj disciplini. Na Maksimiru je foto finiš presudio u Mitchellovu korist. Prošlogodišnju „stotku“ pamtimo i po rušenju dugog mita da se uz Savu ne može trčati brže od deset sekundi. Može, i te kako se može, a „Hanžekov“ „munjeviti jurić“ zove se Darvis Patton. Amerikanac je posljednjeg dana kolovoza istrčao jedan od najdražih rekorda Mitinga – 9.94 sekundi uz lagani vjetrić u leđa. I njegov sunarodnjak Mike Rodgers je probio čarobnu granicu, trčao je 9.97 sekundi.

U ovom tisućljeću bili su tu prvaci u dalju Phillips i Saladino (po kišnoj oluji skočio 8,45 metara!). Zahvaljujući Ivani Brkljačić vidjeli smo cijelu paletu najboljih bacačica kladiva, prošle godine svjedočili smo sjajnom dvoboju kuglaša svježeg svjetskog pobjednika Cantwella i friškog olimpijskog zlatnika Majewskog odlučenom na daljini većoj od 22 metra... No nabrajanje svih atletskih veličina koje su djelić svoje karijere ostavili na stazama, skakalištima i bacalištima stadiona koji su u povijesti bili „Hanžekov“ dom ubrzo bi se pretvorilo u beskrajnu rijeku svjetskih rekordera, olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka. Na spomen svake od tih osoba oteo bi vam se lagani „opa“ ili sličan komentar te bi nakon nekog vremena prestali čitati taj zlatni popis, zastali i razmislili... Zagreb (i jednom zgodom Karlovac) je svih ovih godina sladokuscima ponudio više stotina poslastica koje pomiješane daju najukusniju atletsku tortu sa šezdeset svjećica.

Najstarija tradicionalna sportska priredba u Hrvatskoj ulazi u sedmo desetljeće. Iza nas su godine uspona i padova, ali Miting bi svaki put pronašao način kojim se na scenu vratio u još većem sjaju. Sretno ti bilo „Hanžek“ u godinama i svemu što ti slijedi...

Tyson Gay je 2010. godine s 9.92 postavio rekord Mitinga na 100 metara

50 51

U vrijeme kada je Ivana Brkljačićbila u svjetskom vrhu na Hanžeku

smo vidjeli najbolje svjetske bacačice kladiva:od prerano preminule olimpijske pobjednice

Kamile Skolimowske, preko Yipsi Morenoi Tatjane Lisenko, do Betty Heidler i Anite Wlodarczyk

52 53

POBJEDNICI MEMORIJALNE UTRKE

DVOBOJ MLADOSTI I DINAMA

1951. Ervin Srp “Mladost“ Zagreb 15.6 1952. Ervin Srp “Mladost“ Zagreb 15.31953. Nikola Mazalin “Mladost“ Zagreb 15.71954. Sanjin Grandić “Dinamo“ Zagreb 16.11955. Aleksandar Vucelić “Mladost“ Zagreb 15.31956. Aleksandar Vucelić “Mladost“ Zagreb 15.11957. Aleksandar Vucelić “Mladost“ Zagreb 14.6

ATLETSKI MITING

1958. Aleksandar Vucelić “Mladost” Zagreb 15.1 1959. Memorijalna utrka nije održana zbog neveremena -1960. Stanko Lorger „Kladivar“ Celje 14.7 1961. Stanko Lorger „Kladivar“ Celje 14.5 1962. Stanko Lorger „Kladivar“ Celje 14.8.1963. Milad Petrušić „Crvena zvezda“ Beograd 14.7 1964. Bela Csanay MAĐ 14.4 1965. Zvonko Iveković „Slavonija“ Osijek 15.71966. Milad Petrušić „Sarajevo“ 14.4 1967. Laslo Kečkeš „Senta“ 15.01968. Sead Ajanović „Partizan“ Beograd 14.3 1969. Bela Melykuti MAĐ 15.01970. Dragan Stojičević „Partizan“ Beograd 14.3 1971. Dragan Stojičević „Partizan“ Beograd 14.3

Vjesnikov novinar Žarko Susić je više od pola stoljeća izvještavao s “Hanžeka”, a 1990. je predao pokal pobjedniku Memorijalne utrke Reinaldu Nehemiahu

54 55

1972. Lorant Milasin MAĐ 14.41973. Leszek Wodzynski POLJ 14.1 1974. Robert Heiss NJEM 14.7 1975. Miroslaw Wodzynski POLJ 13.61975. 1976. Giuseppe Buttari ITA 13.6 1977. Dionisio Vera KUBA 14.11978. Charles Foster SAD 14.01979. Charles Foster SAD 13.95 1980. Charles Foster SAD 13.82 1981. Plemen Krastev BUG 13.881982. Petar Vukičević “Crvena zvezda“ Beograd 14.371983. Bela Bodo MAĐ 13.951984. Petar Vukičević “Crvena zvezda“ Beograd 14.25 1985. Aleš Kolar “Olimpija“ Ljubljana 14.50 1986. Aleš Kolar “Olimpija“ Ljubljana 14.471987. György Bakosz MAĐ 14,31988. György Bakosz MAĐ 13.941989. Herby Akpom NIG 14.30 1990. Reinaldo Neheimiah SAD 13.59 1991. Jiry Hudec ČEH 13.92

1992. Igor Kazanov LAT 13.53 1993. Igor Kovač SVK 13.561994. Igor Kovač SVK 13.52 1995. Igor Kovač SVK 13.661996. Marc McKoy KAN 13.57 1997. Terry Rees SAD 13.38 1998. Marc Crear SAD 13.08 1999. Marc Crear SAD 12.98 2000. Allen Johnson SAD 13.10 2001. Larry Wade SAD 13.35 2002. Larry Wade SAD 13.182003. Duane Ross SAD 13.17 2004. Liu Xiang CHN 13.252005. Redelen Melo Dos Santos BRA 13.462006. Allen Johnson SAD 13.192007. Dayron Robles KUBA 13.352008. Dayron Robles KUBA 13.202009. Ryan Brathwaite BAR 13.352010. Dwight Thomas JAM 13.40

Dwight Thomas pobjednik je jubilarne 60. Memorijalne utrke Svjetski prvak Ryan Brathwaite pobijedio je u utrci na 110 metara prepone 2009. godine

56 57

PRIZNANJAPrigodom 60. obljetnice Hanžekovićevog memorijala Organizacijski odbor mitinga dodijelio je posebna priznanja osobama i institucijama naročito zaslužnima za njegovo održavanje i status kakav danas ima.

Nikola Turk- sudionik prve memorijalne utrke, dugogodišnji organizator i sudac na Mitingu

Milka Babović- nekad istaknuta atletičarka i sudionica Mitinga te TV-novinarka s dugogodišnjim stažom izvještavanja s Mitinga

Žarko Susić (posthumno)- atletski trener i dužnosnik te novinski izvjestitelj s prvih 59 Mitinga

Đurđa Fočić Šourek- uspješna atletičara i dugogodišnja gradska sportska dužnosnica godinama uključena u organizaciju Mitinga

Andrija Mijačika (posthumno)- glavni tajnik Zagrebačkog sportskog saveza i direktor Mitinga u čije vrijeme je “Hanžek” dostigao status Grand Prix mitinga

Zvonimir Vrančić- atletski sudac i starter s dugogodišnjim stažom u organizaciji Mitinga

Antun Vrdoljak- član Međunarodnog olimpijskog odbora zaslužan za opstanak Mitinga za vrijeme Domovinskog rata

Marijan Hanžeković- član obitelji Borisa Hanžekovića i donator Mitinga

Milan Bandić- kao gradonačelnik Zagreba dugogodišnji logistički podupiratelj Mitinga

Blanka Vlašić- vlasnica najvrednijeg rezultata u povijesti Mitinga i najsalužnija za pune tribine

Hrvatski atletski savez- organizator Mitinga do 1988. godine te ponovno od 2010.

Zagrebački športski savez- organizacijska, kadrovska i logistička osnova Mitinga od polovice 90-ih godina prošlog stoljeća

Gradski ured za obrazovanje, kulturu sport- kadrovska i logistička podrška Mitinga

Turistička zajednica Grada Zagreba- stalni sponzor Mitinga

Zagrebački atletski savez- dugogodišnji organizator i stalna kadrovska potpora Mitingu

povijest mitinga

Documents