povijest vodovoda i vodoopskrbe liburnije 1884.-2009. · ljudske potrebe, ali i povijest turizma...

269Hrvatske vode 17(2009) 69/70

IZ POVIJESTI VODNOG GOSPODARSTVA

UVOD

Bogatoj povijesti vodoopskrbe Liburnije i njezinog zaleđa, ove godine u znaku 125.-te obljetnice, posvećen je veći dio nove monografi je Komunalca d.o.o. Nakon intenzivnog dvogodišnjeg istraživanja arhivske dokumentacije, kao i na samom terenu, na jednom su mjestu sakupljeni brojni relevantni podatci, kao sveobuhvatan odraz prošlosti vodoopskrbe na širem teritoriju Liburnije. Arhiva, ne samo da nas je odvela u daleku prošlost, već je pronađeni sadržaj nametnuo određeni pristup složenoj i dosad nedovoljno istraženoj temi vodoopskrbe, u čijim se temeljima zrcale osnovne ljudske potrebe, ali i povijest turizma opatijske rivijere. Stoga ovaj tekst najavljuje dragocjenu publikaciju koja u sebi sadrži antroplogijske, etnografske, tehničko-graditeljske i povijesnodruštvene odrednice, kroz koje je vodovodni sustav Liburnije nastajao i postepeno se širio. Kratkim pregledom kronologije iznosimo povijest vodovoda koji je tekao kroz tri stoljeća.

VODOOPSKRBA NA PODRUČJU KOTARSKOG OKRUGA VOLOSKO-ABBAZIA KRAJEM 19.-OG STOLJEĆA

Pisati o okolnostima gradnje prvog vodovodnog sustava neizbježno implicira uvid u postojeće vodoopskrbne prilike liburnijskog kraja u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, kada je, nakon pada apsolutizma 1861. godine, u sklopu austrijske kraljevske monarhije, osnovana provincija Markgrofovija Istra. Političko sjedište provincije i spona nadležnosti sa bečkom vlašću bilo je carsko kraljevsko Visoko namjesništvo u Trstu, kao i Zemaljski odbor Istre, sa sjedištem u Poreču. Vodoopskrbu je regulirao Zakon o vodama iz 1870. godine te pojedinačni Dekreti (opće mjere, propisi, zabrane ili dozvole) navedenih provincijskih i kotarskih tijela.

Nekad poljoprivredni, ribarski i stočarski orijentirani liburnijski kraj imao je svoje kotarsko sjedište u Volosko-Abbaziji (danas Opatiji), a širina teritorijalne nadležnosti tekla je od Brseča, preko masiva Učke i cijele opatijske rivijere, do nekadašnjih granica velike općine Kastav i nastavljala se u šire zaleđe iznad Ilirske Bistrice sve do Sežane (kasnije će se, poslije Drugog svjetskog rata, na vrlo sličan način determinirati nadležnost Skupštine općina Opatija). Bečka je vlast nastojala sustavno riješiti vodoopskrbu Istre, za što su idejna rješenja vodovodnih sustava, kao model većih vodoopskrbnih zona, ponudili ondašnji ugledni projektanti (Oberst, Friedrich-Schiavoni, Schwarz). Međutim, takvi su zahvati tražili goleme investicije. Ono što je intrigantno jest da je sama

POVIJEST VODOVODA I VODOOPSKRBE LIBURNIJE 1884.-2009. (POVODOM 125. OBLJETNICE GRADNJE PRVOG LIBURNIJSKOG VODOVODA) – 1. DIO

Slika 1: Karta Kotarskog okruga Volosko-Abbazia

Mr. art. Melinda Kostelac

270 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


Liburnija (odnosno istočna obala Istre sa planinskim zaleđem) u ovim projektiranjima ostala isključena, ponajviše zbog nemogućnosti povezivanja u ponuđene sustave zbog tada građevinski «neosvojivog» planinskog masiva Učke.

Vodeni resursi i geološku podlogu krša proučavali su stručni austrijski timovi izvidima na samom terenu. Posebno su za Liburniju važan izvid skupine hidrogeologa, na čelu s profesorom Wolfom 1880. godine, na širem teritoriju Učke. Upravo je temeljem njihova publiciranog elaborata stvorena strategija za razvitak austrijske rivijere (Abbazie), koja je, između ostalog, kao temeljni preduvjet pretpostavljala adekvatnu distribuciju pitke vode.

IZ ŽIVOTA BEZ VODOVODA...

Međutim, prije rađanja opatijskog turističko-lječilišnog cvijeta, upravo je hidrogeološki profi l krša diktirao životne potrebe stanovnika Liburnije, koji su živeći uz more ili na padinama Učke, nadjenuli brojne toponime brojnim vodenim izvorima, u davna vremena, kad su čak i slabašni izvori bili velika dragocjenost. Voda je uzrokovala neprestane dnevne migracije stanovnika, a nezagađeni izvori temelj su agrikulture te preduvjet neometanog i uspješnog rasta mlade stoke (još i nakon Drugog svjetskog rata, učkarskim se padinama kretalo i preko 20 000 grla stoke!).

Hidrogeološki portret LiburnijePodručje između Učke i mora čine karbonatne stijene

vapnenca dolomita – odnosno razne vrste vapnenaca, nastalih rasjedanjem i navlačenjem uslijed intenzivnih tektonskih pomaka, koji su omogućili nastanak krškog reljefa. Ovi pločasti vapnenci i dolomiti su manje propusni, tako da sva voda gravitira prema najnižoj erozivnoj zoni – moru. Otuda i specifi čnosti terena hidrogeološke karakteristike područja Liburnije; dok su u gornjem dijelu pretežno prisutni propusni vapnenci, (a vapnenački dio terena je pokriven šumom), u podlozi se nalaze nepropusni fl išoliki sedimenti. Oborinske vode padalina poniru u krško podzemlje ili isparavaju u atmosferu. Količina oborina iznosi preko 2000 mm godišnje (prema podatcima elaborata iz 1967. godine), odnosno 1800 (prema podatcima iz 1998. godine). Vode iz vapnenaca dreniraju se iz vrela Vela Učka i Mala Učka. Površina koja hrani te izvore iznosi 4,5 km2. Priobalni izvori su na kraju krških uvala i dolina čiji su donji dijelovi potopljeni i pretvoreni u zaljeve, ili na rubu dolina kao npr. izvor u Medveji. Na terasastoj fl išnoj padini, ispod grebena Učke, gdje se nalazi opatijska rivijera, javlja se veći broj izvora. Tu se vode pojavljuju u vidu stalnih ili povremenih izvora i vrulja, u manjim ili većim jarugama kao što su Mošćenička Draga, Medveja, Banina, Ika te jaruga Veprinac. Zajednička karakteristika im je da su po kapacitetu mali. U arhivskoj dokumentaciji tako se otvorila zbirka mnogih izvora, neki od kojih već skoro

Slika 2: Projekt moguće gradnje vodovodnih mreža u Istri, Carl Freicher von Schwarz

Slika 3: Opatijska veduta Slatine na početku 20. stoljeća

Slika 4: Hidrogeološki portret Parka prirode Učka, autorice Branke Kaminski

271Hrvatske vode 17(2009) 69/70


zaboravljeni, a u samoj Opatiji prisustvo obalnih izvora i bujica predstavljali su važne vodene resurse. Među njima treba nabrojati bujice Lipovicu, Tomaševac, izvor Pizdojku, a posebno su važni bili izvor Vrutki i njen «slatinski izdanak» Veternica, Dražica, Vrajžji zvir (danas Kristal) i potok Lerčica.

VODOZAHVATNI OBJEKTI LIBURNIJE U 19. STOLJEĆU

Dok se za vodu na većoj nadmorskoj visini pješačilo satima, kako bi se dragocjeni teret odnio u kućanstva, vodonosni slojevi krša određivali su lokalitet kao i morfologiju gradnje vodozahvatnih objekata. Na nekim lokacijama voda se prirodno nakupljala u vrtačama (ponikvama, osojan). Ljudi su nastojali pospješiti takve akumulacije uređujući ih nepropusnom ilovačom, (glinom), a kasnije i cementiranjem, što doista predstavlja primitivni oblik vodozahvatnog objekta (lokva, jama). Nerijetko su se tijekom suša istom vodom koristili i ljudi i životinje (npr na napajalištima na području općine Mošćenica). Na izvorima, koji izbijaju na površinu i veće su izdašnosti, (primjerice, izvori na padinama Učke, Vela Učka, Mala Učka, Rečina, Leškovac i dr.) bila su izgrađena pojilišta za stoku u obliku duguljastih, plićih korita (bazena), perila (kameni bazeni za pranje rublja izvorskom vodom), kao i stari vodozahvatni objekti koji su se opskrbljivali tzv «živom vodom».

Bogata i raznolika jezična zbirka ove objekte doista različito krsti (vodnjaci, kalci, fontane, bunari, zdenci, rezervoari), međutim u arhivi se stoga, u cilju ukidanja jezične zbrke, isti jasno i zakonski kategoriziraju (već od 1860.-tih nadalje, kao što je bio slučaj u srednjovjekovnoj općini Veprinac, a drugo je vidljivo tek iz sačuvanih tabelarnih popisa iz 1908. godine), čime se nastojala razgraničiti i njihova graditeljska morfologija.

Vodnjak je stari izraz okomitog vodozahvatnog objekta otvorenog tipa koji se gradi direktno na vodonosnom sloju. Ovisno o graditeljskim mogućnostima, i kapacitetima izvora, radi se o tek kamenjem ograđenom ili solidno obzidanom kamenom bazenu s uređenim prilazom s jedne strane, na kojoj se nalaze stepenice, te mjesto za odlaganje posuda za prenošenje vode (brente, lodrice). U čakavštini je najuvriježeniji izraz za ovaj tip objekta kalac, kalina (ovisno o njegovim dimenzijama). Na terenu su pronađeni i drugi slični objekti (bilo da se radi o nadgrađenoj vrtači kao u Munama ili o otvorenom ukopanom kružnom bunaru kao u Tuliševici ponad Lovrana ), ali ono što je glavna odlika sviju navedenih jeste da se nadovezuju na pukotinu stijenja iz koje voda izvire, dakle ne buše se kao bunari okomito u tlo kao što je slučaj u nekim drugim krajevima, budući da za to u kršu ne postoje mogućnosti.

Imućniji stanovnici gradili su privatne šterne, odnosno cisterne ili kapnice.

To su ukopani vodozahvatni objekti ograđeni klesanim kamenim blokovima u čiji je volumen dotjecala voda s nakapnih površina (najčešće krovova kuća). Na nekim

Slika 5: Perilo izvora Dražica u samom središtu Opatije

Slika 6: Lokva u Munama (područje Visoki Kras) iz 1978. godine, danas potpuno presušena i prekrivena šašom, služila je kao napajalište konja

Slika 7: Nacrt vodnjaka na teritoriju općine Matulji, koji se puni izvorskom, “živom” vodom. Slični se vodozahvatni objekti vodnjaka nalaze na cijelom teritoriju Liburnije

272 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


lokacijama šterne su i nepravilnog tlocrta i uglavnom su nadsvođene bačvastim svodom te cementnom pločom na vrhu. Voda se zahvaćala kroz kameno klesano grlo bunara uz pomoć sića (kante, vjedra) povlačenjem preko koloturnika ili čak uz pomoć sisaljke (ručne pumpe). Skromnija imanja imali su tzv. šternice, manje rezervoare za sakupljanje kišnice.

Općine Liburnije mahom su početkom devedestih godina 19. stoljeća tražile zajam vlasti za izgradnju općinskih javnih šterni, koje su projektima dimenzionirane prema broju stanovnika, odnosno podopćinama kojima je šterna trebala služiti. Gradnja šterni intenzivirala se upravo u tom razdoblju, a sljedeći val gradnje šterni odvijat će se tek dolaskom talijanske vlasti u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Prosječni kapacitet kretao se od 120 do 200 m3.

LOVRANSKI VODONOŠE

Posebno intrigantnu priču otkrila su svjedočanstva živućih Lovranaca, u čijoj se arhivi pronašla fotodokumentacija lovranskog vodonoše Andreta Lazarića – Baka (bak je čakavski izraz za čovjeka jakog kao bik). On je vodu s bunara Tuliševice više puta, uz pomoć drvene posude, brente, dnevno raznosio po starom gradu Lovranu, a glavna mu je «konkurencija» bila Tonka Martinčić-Lulu. Premda su dogovorno razdijelili srednjevjekovnu jezgru Lovrana, često su se, zadirući u međusobne zone, znali posvađati, za doista mizernu zaradu (jedan «centezim» za par litara vode).

GRADNJA PRVOG OPATIJSKOG VODOVODA – VODA IZVORA KLARE U TEMELJIMA OPATIJE KAO LJEČILIŠTA

Nekadašnja općina Volosko-Abbazia doživjela je naglu preobrazbu kada se u drugoj polovici 19. stoljeća mala podopćina Abbazia pretvara u novo austrijsko mondeno lječilište, u potpunosti zasjenivši starije ribarsko mjesto Volosko. Najveći uzlet pridonijelo je Privilegirano dioničarsko društvo Južnih željeznica koje sa svojom grupom investitora, povezanih sa samim vrhom vlasti u Beču, najprije grade željeznicu koja povezuje Beč sa Rijekom 1873. godine. Također, u Abbazii, na potezu od Slatine do opatijske luke, ovo društvo otkupljuje zemljišne čestice te od 1884. godine gradi velebne hotele, ponajprije Quarnero (danas Kvarner). Takvi luksuzni objekti trebali su i rezerve pitke vode.

Iste godine, za potrebe gradnje prvog vodovoda novog lječilišta, kaptiran je godinu prije kupljeni obalni izvor Klara na teritoriju općine Veprinac, odnosno današnjih Ičića (danas plaža Mali Raj). Obalni izvor akumulirao se u proširenoj sabirnoj kaverni na prirodnoj plaži, dodatno ograđenoj od morskih utjecaja i hidrauličnom pumpom, putem crpne stanice, voda Klare podizala se na razinu carske ceste te cjevovodom sprovela do prve opatijske vodospreme, kapaciteta 600 m3. Već godinu kasnije, potrebe za pitkom vodom su se povećale, prvenstveno izgradnjom novih hotela i depandansa, (Hotel Stephanie- danas hotel Imperijal i druge depandanse u bližoj okolici), stoga Južne željeznice grade novu vodospremu tik uz prvu, kapaciteta 1000 m3. Obje su vodospreme

Slika 8: Općinska cisterna nepravilnog tlocrta u samom središtu Voloskog

Slika 9: Ilustracije lovranke – vodonoše Antonije Martinčić (ilustracija M. Kostelac)

273Hrvatske vode 17(2009) 69/70


spojene tako da se vodene rezerve pretakaju kao prema zakonu spojenih posuda. Ispočetka su dnevne potrošnje iznosile 50 m3. U narednih dvadeset godina u Abbazii je izgrađeno preko 200 vila i pansiona, a sve intenzivnijim povećanjem turista, (od 1884. kad ih je bilo oko1400, do 1900. godine kad se broj penje na preko 20.000), javlja se potreba za povećanim vodnim kapacitetima. Opatijski obalni izvori i bujice, s druge strane, nadgrađeni su i izloženi neadekvatnom zbrinjavanju otpadnih voda i zagađenju. Južne željeznice, lideri elitnog turizma svoju strategiju vodoopskrbe usmjeravaju na izvore Učke gdje je sama strmina terena pogodovala stvaranju gravitacijsko-transportnog cjevovoda i potrebnog pritiska za distribuciju čiste pitke vode s prosjekom temperature od 7 stupnjeva Celzijusevih.

Kuriozitet – cjevovod koji je položen davne 1884. godine, za potrebe izvora Klare, bio je položen na dubini od 2 metara i koristio se čak 100 godina, sve do njegove promjene tijekom rekontrukcije vodovodnog sustava Opatije polovicom osamdesetih...

VODOVOD SKUPINE IZVORA REČINA

Turistička privreda u isto se vrijeme proširila i na općinu Lovran, na čijem su se teritoriju nalazila 3 izdašna izvora Rečina na koti 726,50 metara, varijabilne izdašnosti od 1-10 litara u sekundi. Ta je voda završavala u slapovima potoka Banjina te naposljetku u koritu na obali Ike otjecala u more. Temeljem sporazuma i pronađenih nacrta iz 1896. godine, otkriveno je da je na jednom od izvora već postojao vodozahvatni objekt («protočni bunar») za potrebe stanovnika. Skupina izvora Rečina otkupila su udružena dioničarska društva Južnih željeznica i Anonimno društvo Quarnero za 6000 forinti. Izvori su kaptirani te objedinjeni cjevovodom prema sabirnoj komori, koja se putem vodospreme u Opriću iznad Lovrana cjevovodom, od željeza presvučenog asfaltom, gravitacijskim sustavom spuštao prema vodospremi Lokva za potrebe Lovrana te dalje za Punta Kolovu prema nekadašnjoj crpnoj stanici, u postojeće vodospreme u Opatiji. Izgradnjom novog vodovodnog sustava izgrađeni su i prvi javni izljevi u Lovranu i Abbazii (na području Lovrana čak njih 5). Tako je na opatijsku rivijeru dnevno dolazilo novih 400 m3 vode dobre kvalitete i sa malom količinom kamenca.

VODOVOD VELA UČKA-POKLON 1898.-1900.

Opatija je na samom kraju stoljeća već jedno od vodećih europejskih lječilišta, sa sve većim prometom turista, više ili manje poznatih. Sezona traje čitavu godinu, a potrebe za novim vodnim kapacitetima nameću se same po sebi. U to vrijeme, točnije 1897. godine, sva koncesijska prava Južne željeznice prepuštaju anonimnom dioničarskom društvu Quarnero sa sjedištem u Beču, koje oko 1890. započinje pregovore sa općinom Vranja na Učki, u cilju otkupa novog izdašnog izvora Vela Učka.

Kuriozitet: Današnji izvor Vela Učka u spisima je

Slika 10: Unutrašnjost proširene sabirne kaverne izvora Klara danas

Slika 11: Svečano otkrivanje poučne ploče iznad izvora Klara u Ičićima

Slika 12: Unutrašnjost prve vodospreme iz 1884. koja trenutno nije uključena u vodovodni sustav

274 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


pronađen kao izvor Veli Vrućak Puli Kaline, dok su ga investitori preimenovali u Hochquelle, odnosno «Visoki izvor», i tek je naknadno registriran kao izvor Vela Učka. Nalazi se na koti 926,50 metara, izdašnosti je od 10-24 litara u sekundi i također vode visoke kvalitete.

Dijagram praćenja izdašnosti vode Vele Učke otkriva nevjerojatan podatak – u studenom 1906. godine izdašnost se iznimno povećala na čak 100 litara u sekundi, što se više nikad nije ponovilo.

Dekretalnom odlukom Visokog namjesništva u Trstu (6. svibnja 1898., no 3591) odobrena je kupnja i koncesija ovog izvora, kojim se na opatijsku rivijeru dovodilo novih 800 m3 vode dnevno. Gravitacijsko-transportni cjevovod od željeznih cijevi fi 175 mm od Vele Učke do sabirne komore Poklon na koti 915,50 m (otkuda je ugrađen cjevovod promjera fi 125 mm) čime je sveukupna dužina cjevovoda dosegla oko 21 km. Radovi su izvedeni brzo, s obzirom na otežavajuće uvjete polaganja cijevi na planinskim padinama stjenovitog krša. Kaptažni objekt izrađen je od klesanog kamena, kao i novi javni izljevi, ukrašeni fi no isklesanim profi lom kamelije. Na sabirnoj komori Poklon u to vrijeme su postavljeni uređaji za tretiranje vode klorom. Tako je izgrađen vodovodni sustav koji se u spisima otada naziva Acquedotto Montemaggiore (Vodovod Učke, odnosno Vodovod Montemaggiore), a čija uprava račune za vodu još neko vrijeme potrošačima šalje iz Beča. Međutim, svjesni da kapacitete vodne distribucije treba neprestano povećavati, društvo Quarnero već 1903. godine usmjerava pažnju na novi mogući izvor, Mala Učka, otkupivši iste godine česticu njegova izviranja.

INICIJATIVA GRADNJE OPĆINSKOG JAVNOG VODOVODA MALA UČKA (1906.-1912.)

Vodovod Montemaggiore, premda impresivna graditeljska investicija, ipak je ovisna o prirodi krša, gdje u ljetnim mjesecima, baš kada je pitka voda najpotrebnija, izvori smanjuju svoju izdašnost. Također, radilo se o privatnom vodovodu koji nije mogao namiriti potrebe svih potrošača, kojih je na rivijeri bilo sve više, dok je nova urbana infrastruktura zagadila izvore koje je u prošlosti koristilo domicilno stanovništvo. Kupnja i koncesija izvora izazivale su veliki protest javnosti mještana koji su ovim vodama inklinirali, a kad se na vodovod sručio problem ljetnih suša, općinski vijećnici su putem Odbora za vodoopskrbu razmatrali moguću strategiju gradnje javnog, općinskog vodovoda. Stoga su udružene općine Volosco-Abbazie, Veprinca, Lovrana i učkarske općine Boljun 1906. godine odlučile zatražiti od nadležnog kotarskog okruga Pazin razvlaštenje već kupljenog izvora Mala Učka.

Kuriozitet: izvor Mala Učka skupina je voda koja se u tabelarnim popisima s kraja 19. i početka 20. stoljeća nalaze pod imenima Vrelo Veliko, te Studenac, pripadan teritoriju općine Boljun. Udružene općine angažirale su za svoje potrebe čak i stručnjaka (prof Hraskija) iz Praga, koji je procijenio da izdašnost izvora odgovara mogućnostima kaptaže i eksploatacije.

Pravna «bitka» za izvor Mala Učka trajala je od 1906. do 1909. godine. Naposljetku je spor završio u korist udruženih općina, ali kratak rok za početak gradnje vodovoda Mala Učka, manjak investicija, strogo određena pravila gradnje i nove ljetne suše, prisilila je općinare da

Slika 13: Nacrt vodovoda Montemaggiore izbora Vela Učka I. pripadne dionice Vela Učka – Poklon te prikaz niže zone vodovoda, 1:25000, Von Schwartz, 1898. god.

275Hrvatske vode 17(2009) 69/70


koncesiju naposljetku prepuste privatnom društvu Quarnero 1912. godine. Kaptaža tri kraka izvora usmjerena su u sabirnu komoru na koti 982,50 metara. Otuda je čeličnim cjevovodom fi 175 mm voda sprovedena do sabirne komore Poklon. Za potrebe novih kapaciteta vode, u Opatiji je već 1906. godine izgrađen visinski kompenzacijski spremnik kapaciteta 250 m3, koji je služio za prihvaćanje vode Učke i pretakanje iste u prve opatijske vodospreme.

Kuriozitet: izvor Mala Učka opisivan je u spisima kao trajno vrelo temperature od 7 stupnjeva celzijusevih, «posve zdrava za užitak». U izvješću inžinjera Voigta stoji da se izvor pratio pune tri godine te mu se izdašnost kreće od 10-60 l/sek, odnosno 800 m3 u 24 h. Istraživanje prof. Hraskija potvrdilo je da je Mala Učka izdašnija od izvora Vela Učka.

Iz ponuđenog elaborata Von Schwarza, za projekt vodovoda Male Učke iz 1908 godine, saznaju se podaci potrošnje vode na rivijeri: dnevno se za piće i kuhanje troši oko 30 litara, za krupnu stoku 50 litara, a sitnu 10 litara. Ukupno se troši 106,8 litara na dan, odnosno za rivijeru je potrebno 100 litara po osobi. Kaptažom Male Učke dobiveno je ukupno 287.000 m3 vode. Ukupna investicija iznosila bi 750.000 kruna, isplaćivana u 53 anuiteta po 37.500 kruna. Vodom Male Učke dobiveno je novih 75.000 m3 vodnih rezervi, s protokom izvorske ovde od 9 do 15 l/sek.

Kuriozitet: neposredno prije Prvog svjetskog rata, kaptiranjem izvora Mala Učka, društvo Quarnero odlučilo je iz vodovodnog sustava isključiti skupinu izvora Rečina. Razlog leži u tome što se prilikom većih oborina, u sabirnoj komori, voda izvora Rečina dosta zamućivala, što je dovodilo do rizika većeg zagađenja kao i taloženja mulja u sustavu. Javnost tom činjenicom nije nikad bila upoznata, već su na nedostatne kapacitete ukazivale poslijeratne redukcije vode oko 1925. godine.

Kratki opis Vodovoda Montemaggiore:

Cjelokupni vodovod putanjom objedinjuje sva tri izvora (Mala Učka, Vela Učka i Rečina), u Poklonu gdje se nalazi vodosprema od 25 m3 na koti 915 m. Radi se o gravitacijsko- transportnom sistemu koji se potom račva u zoni Oprić i spušta uz pomoć prekidnih komora i ispušnih ventila prema Poljanama i Lovranu cjevovodom na dionici Rečina-Dobreć-Lovran, te cjevovodom u pravcu Dobreć-Ika-Ičići-Opatija. Godine 1909. izgrađeni su i spremnici u Poljanama, (VS Piglići od 11,25 m3 na koti 238 m) i u Lokvi (VS Lokva , kapaciteta 270 m3 na koti 102 m). U centru Lovrana tada su ugrađene cijevi lijevanog željeza fi 80 mm, a od Ike do Malog Raja (Ičićima) fi 125 mm (koje su zamijenjene tek 1984. godine). Cijevi su polagane trasom stare ceste Opatija-Lovran, na dubinu od 2 m, što je kasnije otežavalo održavanje i zamjenu istih. Ukupna tadašnja duljina cjevovoda iznosila je oko 21 kilometar. Ugrađeno je 11 km cijevi između fi 175 mm do fi 125 mm te, 8 kilometara cijevi profi la fi 125 do fi 50 mm. Za cjevovode u mreži koristili su se manji profi li, od fi 80 mm, do fi 20 mm. Visinski kompenzacijski spremnik na koti 70, izgrađen 1906. godine u Opatiji, odavno se ne koristi, budući da je manjeg kapaciteta, dok su u samoj njegovoj blizini kasnije izgrađene nove vodospreme Opatija 3 (1964) i Opatija 2 (1980. za potrebe hotela Admiral). Također, na krajnjem sjevernom dijelu sustava Vodovoda Montemaggiore u Voloskom nalazila se vodosprema na koti 35 m, kapaciteta 25 m3, a predviđeni visinski spremnik na koti 45 iznad Voloskog slijedom okolnosti nikad nije uključen u distributivni pogon vodovod.

Slika 14: Planimetrija iz 1906. godine kada je izgrađen visinski kompenzacijski spremnik na koti 70 m n.m., iznad opatijskih vodosprema te tadašnja situacija vodovodne mreže (Von Schwartz)

276 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


KURIOZITET: Ukupna vrijednost građevne investicije Vodovoda Montemaggiore, zaključno sa spajanjem kaptiranog izvora Mala Učka 1912. godine, iznosila je 1 milijun kruna. Da bi se bolje pojmile fi nancijske proporcije ovog ulaganja, potrebno je navesti da je u to vrijeme, primjerice, gradnja šterne prosječnog kapaciteta iznosila oko 7000 kruna, a ondašnja godišnja plaća kotarskog poglavara iznosila je oko 5000 kruna (podatci se odnose na 1912. godinu.)!

VODOVOD U KVARNERSKOJ PROVINCIJI – OSNIVANJE OPĆINSKOG KONZORCIJA I SPAJANJE UČKARSKOG VODOVODA S RIJEČKIM VODOVODOM

Dolaskom talijanske vlasti i završetkom Prvog svjetskog rata, opatijska rivijera početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća teritorijalno potpada pod Kvarnersku provinciju. Vlasnik vodovoda, dioničarsko društvo Quarnero, u kojeg su se početkom stoljeća uključili i domaći ljudi izgubila je svoje političko i fi nancijsko zaleđe, a nova je vlast vršila pritisak na iste prijetnjama izvlaštenja kupljenih izvora. Međutim, Quarnero je svoje dionice 1929. godine prepustilo riječkoj banci Casa del Risparmio pa je nadležna vlast, riječka Prefektura, potakla pregovore kupoprodaje vodovoda putem osnivajućeg općinskog konzorcija Opatije, Lovrana i Rijeke (od 1931. godine, općina Veprinac potpala je pod općinu Abbazia). Komunalno poduzeće, koje je tada upravljalo riječkim vodovodom Ciotta, Azienda dei servizi municipalizzati di Fiume, bilo je zainteresirano da se u planiranom spoju učkarskog vodovoda sa Rijekom nametne kao upravitelj istog. Poslije brojnih političko-bankarskih zavrzlama i pregovora, naknadnim sudskim vještačenjem, utvrđena je razumna cijena dionica vodovoda te su one 1934. godine kupljene za oko 4,5 lilijuna lira. Općinski konzorcij «Acquedotoo consiorzionale di Abbazia e Laurana» morao se dodatno zadužiti za 1,75 milijuna lira kod iste banke kako bi se moglo pristupiti rekonstrukciji vodovoda. U ovom periodu opatijskom gradnoačelniku Augustu de Stadleru uvelike je pomogao poznanik iz Trevisa, inžinjer Pietro Motta, koji je izvršio projektiranje i nadgledanje rekonstrukcije i spoja učkarskog vodovoda s riječkim.

Kuriozitet: Riječko komunalno poduzeće, što dosada nije bilo poznato javnosti, upravljalo je Vodovodom Montemaggiore od 1931. do 1935. godine, za račun riječke banke, Casa del Risparmio di Fiume, odnosno sve do prodaje vodovoda općinskom konzorciju!

Budući da je bila poznata činjenica da je voda riječkog izvora Ciotta, odnosno Zvir, bila sklonija većim zagađenjima zbog delikatne lokacije izvora, na Voloskom se 1936. početkom radova grade, pored nove crpne stanice, pogoni ozonizatora, kao moćna i skupa tehnologija sterilizacije vode koja se pumpala iz smjera Kantride (tada Borgomarina) u Rijeci, odnosno

Slika 15: Kvarnerska provincija za vrijeme talijanske vladavine

novoizgrađene crpne stanice (u blizini današnjeg 3. maja). Predviđena količina vode bila je preko 350.000 kubičnih metara, a istim cjevovodom fi 200 mm tijekom zimskih mjeseci voda se sa izvora Učke u Rijeku vraćala sporazumom o kompenzaciji vodom, (radilo se o prebijanju troškova podizanja vode električnom energijom), preko iste crpne stanice na Kantridi koja je podizala vodu prema vodospremi Plase na koti 62 m. Kolaudacija je potvrdno ocijenila sve izvršene radove; crpnu stanicu Kantrida, centralu ozonizatora u Voloskom, vs kota 150 m, vodovod od Rijeke prema centrali u Voloskom, cjevovod CS Volosko-VS kota 42-VS kota 70 m (fi 160 mm), cjevovod iz Srednje u Visoku zonu, cjevovod restitucije vode prema Rijeci od Vodospreme na koti 150, koja je imala je prvenstvenu funkciju da omogućava bolje vodne rezerve za vodoopskrbu Abbazie, ali i da se tijekom zimskih mjeseci omoguće rezerve za vraćanje vode Rijeci

277Hrvatske vode 17(2009) 69/70


i održi potreban pritisak u cjevovodu. Vodosprema 150 smještena u tadašnjoj Visokoj zoni rivijere, imala je kapacitet od 100 m3, i bila je spojena sa vodospremom na koti 70, te vodospremom 42. Iznad vodospreme 150, na koti od 240 m izgrađena je i prekidna komora. Danas također više nije u funkciji.

VODOOPSKRBA OPĆINE MATULJA

1937. godine demontiran je cjevovod od ljevanog željeza fi 125 mm Piglići-Poljane-Baredi-Nova cesta i ogranak Baredi-Mali Raj, a paralelno sa početkom radova, konzorciju se pridružuje općina Matulje koja još nije imala riješenu vodoopskrbu, oslanjajući se dotad na dvanaestak izvora na svom teritoriju, od kojih se posebno izdvajao izvor Živica. Novom varijantom projekta ing. Motta za Acquedotto consorzionale Abbazia-Matuglie-Laurana proširuje vodoopskrbu na Matulje, rješava se vodoopskrba željezničke stanice Matulja, dok se na području Poljana upravo 1938. godine horizontalnom galerijom kaptirao izvor Pećnik, koji se u spisima spominje još davne 1907. godine. Poslovi vođenja i gradnje

vodovoda pripali su privatnom talijanskom koncesionaru SAAAL-u (Societa Acquedotto Abbazia e Laurana). Već 1937. godine premašena je potrošnja vode od 350.000 m3, čime se ovaj koncesionar ugovornom klauzulom obvezao participirati u cijeni vode. Ukidanjem subvencija propada plan gradnje tzv. Ruralne mreže koja je obuhvaćala mnoga naselja u zaleđu Opatije. Novim rekonstrukcijama vodovod,a na samom početku četrdesetih, sanirane su štete na cjevovovodu

na poručju Matulja, uzrokovane lutajućim strujama zbog kabela visokog napona, izgrađeni su fi lteri uz sabirnu komoru izvora Rečina (čime je u vodovod ponovno puštena voda tih izvora), a ugrađene su i nove pumpe u crpnu stanicu na Voloskom, čime je pospješen jači dotok vode iz pravca Rijeke, na 420.000 m3.

VODOOPSKRBA NA PODRUČJU OPĆINE MOŠĆENICA

Polovicom tridesetih, riješena je vodoopskrba na području općine Mošćenice, čija se «riva», Mošćenička Draga i njena okolica trebala opskrbiti pitkom vodom, u cilju daljnjeg razvoja turizma. Tada je kaptirana skupina izvora Bukva (Bukva, Vela Ravan, Kamik), na koti 940 m te je voda uz pomoć prekidnih komora dovedena u vodospremu M. Draga od 300 m3. Godine 1940. izveden je projekt vodoopskrbe Medveje iz pravca Lovrana, izgradnjom transpornog cjevovoda od VS Lokva prema VS Medveja. U to vrijeme predviđeno je da se cijela opatijska rivijera prebaci na kapacitete riječkog izvora, dok bi se učkarski kapaciteti preusmjerili na obalni potez i mjesta sve do Brseča.

Slika 16: Nacrt cjelokupnog Vodovoda Montemaggiore te povezivanje s riječkim vodovodom preko Kantride iz 1935. godine

Slika 17: Shema Konzorcijskog vodovoda Opatije, Matulja i Lovrana iz 1935. god.

278 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


KONZORCIJSKI VODOVOD NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Drugi svjetski rat uzrokovao je veliki prekid i promjene društvenopolitičke prirode te je nakon rata temeljem odluke nove vlasti FNRJ u Opatiji osnovano poduzeće Istarski vodovod, koji je neko vrijeme bio nadležan za vodovodne sustave Istre, opatijske rivijere te Cresa i Lošinja. Tek 1956. osnutkom poduzeća Vodovod Opatija započinje nova značajnija era zahvata rekonstrukcije i kasnije proširenja vodovodnih sustava, podređenog uglavnom ponovnom procvatu masovnijeg tipa turizma «Stare Dame» i Kvarnerske rivijere. Poslijeratna Opatija i njen vodovodni sustav tražio je hitnu reparaciju, zbog čega je zatražena dozvola za uvoz vodovodnih cijevi Dalmino iz Italije. Također, hotelski objekti nekadašnje Abbazie nisu odgovarali suvremenim standardima, budući da je na svakoj etaži postojalo tek jedno kupatilo. Novim valom adaptacije i izgradnje hotelskih

Slika 18: Nacrt vojnog vodovoda za Medveju iz 1940. god.

i ugostiteljskih objekata tražilo je i adekvatnu komunalnu infrastrukturu. Prva poslijeratna rekonstrukcija vodovoda realizirana je 1964. godine, kada je izgrađen novi veći cjevovod od Rijeke do Mošćeničke Drage uzduž Jadranske magistrale, čime je omogućen protok vode od 120 litara u sekundi. Distributivni cjevovod od azbestcementa uskoro se uspostavio neprikladnim zbog preopterećenosti tijela prometnice. Za potrebe stvaranja novih vodnih rezervi izgrađena je nova crpna stanica u Opatiji, tik uz stare vodospreme te još jedna nova vodosprema na koti od 160 mnm kapaciteta 1400 m3.

VODOOPSKRBA VISOKOG KRASA

Zona koju se u današnjem sustavu označava kao Visoki Kras, tijekom tridesetih godina doživljava preobrazbu, ponajviše zbog infrastrukture neophodne talijanskim postrojbama. Stoga se u to vrijeme na istom području grade i nove cisterne. Štoviše, neko se vrijeme promišljalo da bi V. armijski korpus Trsta mogao izgraditi vodovodno proširenje općinskog konzorcijskog vodovoda. Neostvareni projekt iz 1922. godine otkriva da se akumulacijom kod Bresta, uz pomoć tri gravitacijsko-transportnih cjevovoda, trebala riješiti vodoopskrba cijele zone opatijskog zaleđa. Kada se 1936. godine u Buzetu izgradila velika crpna stanica Sv. Ivan, izgrađen je tlačno-gravitacijski cjevovod na dionici Buzet-Visoki Kras-Klana-Mučići. Taj se vodovod poslije Drugog svjetskog rata nazvao vodovodom Visoki Kras. 1957. godine izrađena je projektna studija koja je dovela nove kapacitete vode iz pravca Ilirske Bistrice prema opatijskoj rivijeri. Vodovod Ilirska Bistrica-Visoki Kras izgrađen je 1967. godine u dvije etape. Dogradnjom cjevovoda Ilirska Bistrica-Starod-Kavrani Breg te Kavrani Breg-Mučići, voda je na opatijsku rivijeru dolazila iz trećeg pravca temeljem sporazuma o količini i cijeni isporučene vode iz Republike Slovenije. Gubitci su na tom cjevovodu dosezali i 70 posto, a u drugoj polovici osamdesetih, novim sporazumom povećana je cijena vode iz pravca Ilirske Bistrice. Budući da se raspadom SFRJ voda iz pravca Ilirske Bistrice uvozila, Komunalac više ne kupuje vodu iz Slovenije, oslanjajući se na vlastite i riječke kapacitete.

REKONSTRUKCIJA VODOVODA U OSAMDESETIMA - INVESTICIJSKI PROGRAM KOMUNALNE INFRASTRUKTURE 1983.-1990.

Poslijeratni period u pogledu prometa turizma nadmašio je sva očekivanja, zbog čega se neprestano otvarao problem nedostanosti vodoopskrbnog sustava. Štoviše, veliki problem stvarali su gubitci vode u sustavu, koji su uzrokovani dotrajalim cjevovodom i vodospremama, kao i velikim pritiskom u cjevovodu

279Hrvatske vode 17(2009) 69/70


iz smjera Ilirska Bistrica (čak oko 34 bara). U periodu do osamdesetih godina prošlog stoljeća, gubitci vode su na opatijskoj rivijeri dosegli 60 %, što je tražilo hitnu sanaciju. U svrhu rekonstrukcije cjelokupne infrastrukture, (vodovoda kao i sanitarne kanalizacije), 1983. izrađen je Investicioni program, a radovi su se fi nancirali sredstvima samodoprinosa izglasanog referendumom. Rekonstrukcija vodovoda na području Opatije odvijala se u tri etape, čime je stari cjevovod zamijenjen novim većim profi lom na potezu od Slatine do Škrbića, od 1985. do 1989. godine.

Izvor Tunel Učka i vodoistražni radovi izvora Kristal 1977.-1990.

Kada su tijekom 1977. godine izvođeni radovi gradnje tunela Učka i tijela zaobilaznice, stjenoviti se teren urušio i otkriven je veliki spiljski sustav iz kojeg je voda preplavila cijeli tunel i zaustavila radove. Temeljem izvedenih vodoistražnih radova, donesena je odluka kaptiranja ove vode izvora Tunela Učka. Sagrađen je kaptažni objekt u samom spiljskom prostoru te je 11. srpnja 1983. voda puštena u sustav putem vodospreme Tunela Učka, podno samog tunela. Probnim crpljenjem gornjeg sifona, izvršeno u sušnom periodu od 23. kolovoza do 4. rujna 1983. tijekom 24 h, iscrpljeno je 1245 m3 vode. Procijenjeno je da je ukupni volumen potopljenog sifonskog bazena oko 160 m3. Registriran je dotok od 12,5 l/sek u minimumu, dok tijekom visokih vodnih valova prelaze nekoliko stotina l/sek. Na kaptažu je dotjecalo 12,5 l/sek, dok je u gornjem sifonskom bazenu moguća ekspolatacija tada procjenjena na 16 l/sek. U razdoblju između 1984 – 1989. iz kaverne je ispumpano preko 7.500.000 m3 vode ili prosječno preko 1,2 milijuna m3 vode godišnje. Naknadnim zahvatima spriječena su preplavljivanja kaptažnog objekta izradom

vodnog preljeva, čime se prilikom većih oborina višak vode preusmjerava u spiljski ponor. Ovo je iznimni primjer kako se do novih vodnih kapaciteta dolazi indirektnim putem.

Investicioni program iz polovice osamdesetih uključio je i 14 milijuna dinara vrijedne vodoistražne radove obalnog izvora Kristal. Tijekom hidrogeoloških istraživanja, u kolovozu 1967. godine (Geološkog instituta Zagreb), pokusnim mjerenjima ustanovljeno je da je minimalna ljetna izdašnost Kristala oko 625 litara u sekundi, ali je pod velikim utjecajem mora prisutna velika zaslanjenost (preko 2500 mg klorida). U tu svrhu u zoni izviranja, ali prema unutrašnjosti, izvedena su probna bušenja, odnosno više bušotina, do dubine od 50 do skoro 300 metara. Ispostavilo se da je tadašnja tehnologija neadekvatna za najljući tip krša u kojemu Kristal kao moćna vodena žila izbija. Planirano je da se vodozahvatni objekt izvede kao horizontalna galerija sa četiri okomita bunara, na način da se zahvati izvedu van utjecaja mora, odnosno zaslanjenosti. 1990. godine projekt kaptaže kristala je prezentiran javnosti, ali su manjak investicija i nove društvenopolitičke prilike zaustavile projekt.

Slika 19: Vojni vodovod Visokog Krasa iz 1936. god.

Slika 20: Unutrašnjost špilje izvora Tunel Učka

280 Hrvatske vode 17(2009) 69/70


Rekaptaža izvora Vela Učka i Mala Učka (1988.-1995.)

U sličnom periodu, poduzeće Komunalac odlučilo je da se izvedu radovi rekaptiranja izvora Vela i Mala Učka, kako bi se pospješili vlastiti, postojeći kapaciteti. Radovi su na Veloj i Maloj Učki podrazumijevali bušenje horizontalne galerije i regulacije kaptaže u cilju boljeg zahvata vode. Institut za geološka istraživanja Zagreb 1986. godine na temelju istraživanja napisao je elaborat vodoistražni radovi Vela i Mala Učka, (B. Biondić, F. Dukarić). Od 1988. do 1991. godine na Veloj Učki probijeno je 45 m galerije, a tek 1995. godine pristupilo se saniranju galerije koja se urušavala i ponovnom spajanju izvora na vodovod. Rekaptaža Vele Učke zamišljena je tako da se osigura gravitacijsko iskorištavanje kaptaže. Izvršen je zahvat vode te je gravitacijski cjevovod priključen na staru kaptažu, koja je ostala u funkciji. Ugrađene su drenažne cijevi fi 100 mm i drenažni sloj oko cijevi, preljevni i ispusni cjevovod u vodnoj komori sa cijevima fi 300 mm. Izlazni cjevovod izrađen je od PVC fi 315 mm, na koju se nadovezuje cijev od lijevanog željeza fi 300 mm. Napravljeni su i zračni ventili i muljni ispusti.

U prvoj fazi radova rekaptaže Mala Učka 1990./1991. izrađeno je 50 m istražne galerije s betonskom oblogom, uz višekratno privremeno prespajanje voda zbog neometane vodoopskrbe. U drugoj fazi, tijekom 1992., izgrađeno je još 15 metara galerije. Uz betonsku podlogu izvedena je privremena kaptaža vode. Nakon toga dolazi do prekida radova zbog pomanjkanja sredstava. Naposljetku je izrađeno 65 metara horizontalne galerije bez vertikalnog šahta, jer se njome postigao potpuni efekt dreniranja podzemlja. Očekivano je 20 l/sek vode. Kaptaža je izvedena novim cjevovodom fi 250 mm, čime se povećao profi l odvoda. Ugrađena je usisna košara te zamijenjene postojeće cijevi kaptaže do zračnog ventila na odvodu u duljini od 150 m. Ugrađene PVC cijevi predviđene su za rad pod tlakom od 6 bara.

Vodoopskrba Male Učke i Brseča (1988.)Zbog zastarjelosti izgrađenog vodovodnog sustava na

području nekadašnje općine Mošćenice te manjku vodoopskrbe u zoni od Medveje do Brseča sa zaleđem, odlučeno je da se pristupi rekonstruckiji i gradnji novog vodovoda. U navedenoj fazi istraživanja spominje se i moguća kaptaža izvora Srednja voda, koji se nalaze na 500 metara udaljenosti od Male Učke. Radovima na Srednjoj vodi pristupilo se 1989. godine. Tako zona izvora Mala Učka na koti 1000 m sa 10 l/sek opskrbljuje Lovran i Medveju, dok zona Srednja voda s 1,5 l/sek. te zona Sredić obuhvaćaju izvore Bukvina, Vela ravan i Griža, koji gravitiraju prema glavnoj kaptaži Sredića. Oni služe za vodoopskrbu Mošćenica i Grabrova U to vrijeme uočena su prelijevanja na kaptaži te je zaključeno da je potrebna rekaptaža izvora. Danas su izvori Srednja voda 1, 2 i 3 uključeni u vodoopskrbu Mošćenice i Grabrova te okolnih sela. Ukupna izdašnost izvora je 5 l/sek, odnosno 250 litara na dan, što zadovoljava 1728 potrošača. �

Slika 21: Vodozaštitne zone izvorišta Učke

Slika 22: Presjek rekaptaže izvora Vela Učka

U nedostatku fi nancijskih sredstava za daljnje poboljšanje vodoopskrbe, Izvršno vijeće Skupštine općine Opatija tijekom 1989. godine razmatralao je moguće kreditiranje putem Svjetske banke, u iznosu od 28 milijuna dolara, ali su nepovoljne društvene prilike zaustavile daljnje pregovore. Vodoistražnim radovima Kristala, koji su se nastavili u razdoblju od 2004.-2006. godine naslućuje se novo poglavlje vodoopskrbe Liburnije. Što je najintrigantnije, u tim recentnim promišljanjima novih infrastrukturalnih rješenja, u središtu pažnje, baš kao nekad, našao se ponovno jedan izdašni obalni izvor.

povijest vodovoda i vodoopskrbe liburnije 1884.-2009. · ljudske potrebe, ali i povijest turizma...

Documents