Profesor Enver Kazaz, 20.11.2006.Nastavak…

Ep u prvoj interkulturalnoj južnoslavenskoj zajednici je politički i ideološki orijentiran pri čemu se ponaša tako da konstruira velikog neprijatelja koji je istodobno i religijski i nacionalni neprijatelj; on pokušava angažirati i ostvariti tzv. antikolonozatorski koncept kulture. Ep ima namjeru isprofilirati nacionalni identitet na ideologiji bilo panslavizma, hrvatstva, srpstva, slavenstva; odupiranje kolonizatorskim ideologijama. Takav ep je reducinistički u odnosu na profiliranje epa na Zapadu. Ep se na Zapadu ponaša kao roman u stihovima u čijem je centru pažnje prije svega zanimljiva fabula što znači da je prvi put u kontekstu evropske tradicije u književnosti u centru pažnje epa je ono što je presudno za kolektivni opstanak.

U trenutku kad se standardizira prva južnoslavenska interliterarna zajednica svi trpe kolonizatora. To su trenuci odrastanja, tzv. zrcalna faza. Ep je zapravo neka vrsta kolektivnog zrcala. Zbog te faze ep se vraća u svoje pretklasično doba; u ono doba u koje je položen čisti nacionalni ideal. To se u romantizmu zove filozofija pasartizma koja naročito odlazi do izražaja u epu. Mi se gledamo u epu i identificiramo se sa epskim postuliranim kulturnim kodom. Književnost je ta koja proizvodi negativne, neetične, nehumanističke stereotipe i postaje kultura mržnje, jer je utemeljena na nekritičkom, monumentalističkom konceptu povijesti.

Figura neprijatelja u epu (Njegoš: Gorski vijenac, Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića, Gundulić: Osman) razvija se u religijski drugom. To ustoličenje religijski drugog kao neprijatelja ustanovljuje se sa tzv. herojskom kulturnom paradigmom koja ima začetak u Marulićevoj Editi, koja se zatim nastavlja preko Osmana, a onda se u konačnosti dovršava u romantičarskom epu. Taj religijski drugi nije istodobno obrađen kao kolonizatorski neprijatelj. Problem južnoslavenskog epa je to da on ne vidi kolonizatorskog neprijatelja i njegovu osvajačku ideologiju, nego ide na njegovu religijsku i nacionalnu dimenziju. Na taj način je ep ustoličio totalitarne obracse mišljenja u našoj kulturi koji se protežu sve do danas. To su temeljni modeli mišljenja. Ne razmišlja se izvan religijskog identiteta, jer je religija temeljno uporište za konstruiranje neprijatelja. Zato što je religija sveti sistem neupitnih istina oko kojeg treba okupiti kolektiv. Ako se tekst veže za sveti sistem istina, on dobija najveći mogući autoritet koji stoji kao garant književnom tekstu. To je priča o politizaciji svetog. Romantizam se zasniva na diskursu kojim politizira sakralno. To je najgori performativ u diskursu južnoslavenskog epa.

Jedini epičar koji to ne radi je Prešern. Njegov ep u pozadini ima ljubavnu priču. On udara temelje individualno-liberalnom konceptu nacije, a razara kolektivno-autoritarni. Da su ostali pisci epova probali vidjeti problem ne u religijskom identitetu, nego u političko-ideološkom identitetu klonizatora, morali bi se obračunati sa kompletnom tradicijom usmenosti koja je ušla preko Vuka u epskocentrični književni kanon. To znači da nam je sam kanon ponudio problematičan kulturni model. Naš epski junak, koji reaguje sistemom kolektivnih emocija, putuje kroz povijest i kolje ljude zato što imaju drugačija uvjerenja. Naši su epovi kolektivno autoritarni. Pored toga, Franc Prešern je morao prenijeti sveti sistem vrijednosti na individualni nivo, a to znači da je individualizirao kulturu. Prešernov ep je individualno-liberalni, ljubavni. Individua je tu naspram kolektiva s mogućnosti kritičke distance. Ona razvija kritički koncept vrijednosti, ona služi kao emancipatorska individua za stanje kolektivne svijesti.

Naš romantizam se pojavljuje na sasvim drugačiji način nego što se javlja u visokodiferenciranim evropskim literaturama. U njima se roman pojavljuje kao umorni odgovor kultivirane ili oslobođene individue kolektivne norme na njen diktat vrijednosti. Roman je na Zapadu suočio čovjeka sa neprestano promjenljivim identitetom sadašnjosti i budućnosti; on je kulturu lišio tzv. tradicionalnog mitskog jedinstva i suočio pojedinca sa

Profesor Enver Kazaz, 20.11.2006.procesualnim još neidentitetom koji podrazumijeva stalnu promjenljivost, hibridnost, dijalektičnost.

Velika kolektivna memorija kaže da je naš identitet pohranjen u slavi djedova, roman kaže da naš identitet nije pohranjen ni u čemu nego da se tvori u vremenu. Tim prelaskom iz kulture tradicionalnog mitskog jedinstva u kulturu transcedentalnog beskućništva, kulturu u kojoj se nikad ne može definirati topos vrijednosti o kojoj se govori.

Roman na južnoslavenskom prostoru počinje na sasvim drugačiji način. On počinje kao supstitucija za ep, jer se i on javlja u kontekstu koloniziranih kultura. Zbog toga se na ovom prostoru poznaju vrlo ograničene skale romana. Osnovni tipovi romana: klasičan historijski roman romantičarskog tipa, klasični historijski roman realističkog tipa, pseudohistorijski roman; manje dominanatni tipovi su društveni i politički roman koji nosi u sebi humanistički anganžman (Ante Kovač : U registraturi).

Klasičan historijski roman romantičarskog tipa razvija se unutar prosvjetiteljskog makromodela književnosti, dakle, višestruko je funkcionaliziran. Osnovne funkcije tog romana su traganje za nacionalnim identitetom, nacionalnom ideologijom. Takav model romana datira svoju priču na historijskom događaju, lik se konstruira kao zastupnik kolektivnog stajališta identiteta. (Janko Veselinović: Hajduk Stanko, August Šenoa: Seljačka buna, Edhem Mulabdić: Zeleno busenje) Roman hoće da bude odgajitelj nacije, ponaša se kao univerzalna epistema, a pisac je prorok koji proriče nacionalnu budućnost. Mulabdićev ep misli kolektivni identitet kroz figuru heroja, kroz postuliranje velikog neprijatelja, kroz konstruiranje nepoželjnog oblika nacionalnog identiteta – otpadnika, kroz veliku, ideološku, nacionalnu ideologiju. Ovakav roman govori o događaju kojem pisac može biti svjedok, ili je svjedok neko iz njegove porodice. Obično je taj događaj odmaknut 70 godina unazad. To znači da pisac nije obavezan prostudirati historiografiju. Da je obavezan, morao bi se suočiti sa arhivarskim konceptom povijesti. Da je naš klasični historijski roman pošao od takvog koncepta, mi bismo imali drugačije konstruirane kulture. Pisac polazi od kućne naracije koje su autoritativne. U zasnivanju romana je autoritativna ideologija. Ako se ne istražuje po vertikali, onda je sve oslobođeno naučnosti, ono što je na Zapadu preduslov romanu. Kod nas se roman bazira na prenošenju priča predaka na nas. Tu je riječ o klasičnoj epskoj situaciji. To znači da se ne radi o autorskom tekstu.

Roman Skendera Kulenovića Ponornica također se bavi prijelomnim trenutkom u bošnjačkom identitetu, kao i Edhem Mulabdić. Skenderov junak, Muhamed, je otpadnik jer je intelektualac koji hoće da razvije kritički stav prema društvu. Takvim junakom pisac hoće emancipaciju od Njegoševog epa i njegovog koncepta identiteta. Junak piše sa pjegama na rukama ponukan Senijinim pismom pokazujući pravo stanje jedne begovske porodice u periodu okupacije Bosne i Hercegovine 1787. Ovaj roman poslužio je da razbije Mulabdićev kolektivno-autoraitarne norme. Skenderu je to omogućeno zato što je s monumetalističkog koncepta prešao na kulturološki. Ova presudna godina u klasičnom historijskom romanu romantičarskog tipa opisana je kao godina u kojoj je realiziran nacionalni identitet.

Mulabdić je prvi pisac koji govori o tome da je i Turska, kao i Austro-Ugarska, bila kolonizator, ali on to ne govori diskurzivno, već parabolički. Da bi konstruirao nacionalni identitet, on povijesno laže. Svi pisci govore na taj način zato što žive u konzervativnom društvu koje nema nikakve druge infrastrukture osim religijske, zbog čega prave angažirane, oslobodilačke tekstove i naslanjaju ih na strukturu koju imaju u svojoj zajednici. Naše kulture su Vukovom reformom pretrpile pad jednog kulturalnog modela. Mi smo kulture kojoj nedostaju svi aspekti, institucije koje bi mogle pomoći visokoj

Profesor Enver Kazaz, 20.11.2006.umjetnosti da se emancipira od prosvjetiteljstva. To je problem malih, nepismenih kultura.