SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA FIZIKU

MARLENA JOVIĆ

PREDRASUDE I ZABLUDE STUDENATA

SVEUČILIŠTA JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U

OSIJEKU O ZRAČENJU

Diplomski rad

Osijek, 2013.

i

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA FIZIKU

MARLENA JOVIĆ

PREDRASUDE I ZABLUDE STUDENATA

SVEUČILIŠTA JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U

OSIJEKU O ZRAČENJU

Diplomski rad

predložen Odjelu za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

radi stjecanja akademskog naziva MAGISTRA EDUKACIJE FIZIKE I INFORMATIKE

Osijek, 2013.

ii

Ovaj diplomski rad izrađen je pod vodstvom izv. prof. dr. sc. Vanje Radolića i dr.sc.

Marine Poje u sklopu Sveučilišnog diplomskog studija fizike i informatike na Odjelu za

fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Temeljna dokumentacijska kartica

iii

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Diplomski rad

Odjel za fiziku

PREDRASUDE I ZABLUDE STUDENATA SVEUČILIŠTA JOSIPA JURJA

STROSSMAYERA U OSIJEKU O ZRAČENJU

MARLENA JOVIĆ

Sažetak:

U diplomskom radu opisano je istraživanje o predrasudama i zabludama osječkih studenata o

zračenju. Anketni upitnik proveden na populaciji studenata osječkog Sveučilišta se sastoji od 24

pitanja koja su podijeljena u tri područja radi lakše analize i obrade rezultata. U prvom području

pitanja su vezana za ionizirajuće zračenje, u drugom za neionizirajuće zračenje, a u trećem za

primjenu zračenja u medicini. Eksperimentalnu skupinu čini 172 studenta Odjela za fiziku i

Medicinskog fakulteta dok je u kontrolnoj skupini bilo 163 studenta Ekonomskog fakulteta.

Analizom rezultata ankete potvrđena je radna hipoteza (na razini signifikantnosti od 5%) da će

studenti eksperimentalne skupine pokazati višu razinu znanja i informiranosti o zračenju nego

studenti kontrolne skupine. Uočeno je i da studenti diplomskog studija Odjela za fiziku u većem

postotku točno odgovaraju na pitanja nego studenti preddiplomskog studija što je i očekivano s

obzirom na izvedbeni program ovih studija. Nadalje, utvrđeno je i da postoji statistički

signifikantna razlika u točnim odgovorima između gimnazijalaca i učenika strukovnih škola.

Provedeno je i istraživanje dubinskim intervjuom stručnjaka s Odjela za fiziku i medicinskih

fizičara Zavoda za radiologiju Kliničke bolnice Osijek. Svakom stručnjaku postavljeno je devet

pitanja te su pitanja bila ista za sve ispitanike. Intervjuiranjem stručnjaka željelo se saznati o

njihovim zajedničkim i suprotnim stavovima na temu zračenja i primjene zračenju u medicinske

svrhe.

65 stranica, 42 slike, 4 tablice, 12 literaturnih navoda

Rad je pohranjen u knjižnici Odjela za fiziku

Ključne riječi: zračenje / radioaktivnost / neionizirajuće/ ionizirajuće/ dozimetrija/ zablude

Mentor: izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić

Komentor: dr.sc. Marina Poje

Ocjenjivači:

doc. dr. sc. Denis Stanić, predsjednik

izv. prof. dr. sc. Branko Vuković, član

Rad prihvaćen: 8. siječnja 2014.

Basic documentation card

iv

Josip Juraj Strossmayer University in Osijek Bachelor of Science Thesis

Department of Physics

STUDENT`S PREJUDICES AND MISCONCEPTIONS ON RADIATION AT J. J.

STROSSMAYER UNIVERSITY IN OSIJEK

MARLENA JOVIĆ

Abstract:

In this bachelor thesis, the survey about prejudices and misconceptions on radiation among

students at J. J. Strossmayer University in Osijek is described. The survey was anonymous and

made up of 24 questions out of 3 areas (ionizing radiation, non-ionizing radiation and application

of radiation in medicine) for easier analysis. Experimental group was made out of 172 students

from the Department of Physics and Faculty of Medicine while the control group was made out

of 163 students from the Faculty of Economics. The working hypothesis that the students of the

experimental group will show a better knowledge on radiation than the students of the control

group has been confirmed. It was also shown that the graduate students of Department of Physics

score higher results than the undergraduate students. Furthermore, student’s former education

influenced the results of the survey and it was shown that students with grammar school

backgrounds score higher results than the students coming from vocational schools. Expert

interviews were taken among experts from the Department of Physics and medical physicists of

Department of Radiology in KBC Osijek. Each expert answered same 9 questions and the

common attitudes as well as differences on radiation and its application in medicine appear.

65 pages, 42 figures, 4 tables, 12 references

Thesis deposited in Department of Physics library

Keywords: radiation / radioactivity / ionizing / nonionizing / dosimetry / misconceptions

Supervisor: Vanja Radolić, PhD., Associate Professor

Marina Poje, PhD.

Reviewers:

Denis Stanić, PhD., Assistant Professor

Branko Vuković, PhD., Associate Professor

Thesis accepted: 8th January 2014.

v

Sadržaj

I Zahvala ................................................................................................................................. vii

II Predgovor ........................................................................................................................... viii

1. Uvod ...................................................................................................................................... 1

2. Vrste zračenja i njihov utjecaj na organizam......................................................................... 3

2.1. Neionizirajuće zračenje .................................................................................................. 5

2.1.1. Učinci izlaganja neionizirajućim elektromagnetskim poljima ................................ 6

2.1.2. Djelovanje elektromagnetskih polja ekstremno niskih frekvencija na zdravlje

čovjeka. .............................................................................................................................. 7

2.1.3. Djelovanje elektromagnetskih polja mobilnih telefona na zdravlje čovjeka .......... 7

2.1.4. Umjetni način sunčanja dvostruko opasniji od prirodnog ....................................... 8

2.1.5. Pozitivni učinci neionizirajućih elektromagnetskih polja ....................................... 9

2.2. Ionizirajuće zračenje ....................................................................................................... 9

2.2.1. Pojave ionizirajućeg zračenja i otkriće radioaktivnosti ......................................... 10

2.2.2. Biološki utjecaj ionizirajućeg zračenja .................................................................. 12

2.2.3. Radioaktivni raspad ............................................................................................... 14

2.2.4. Vrste radioaktivnih raspada ................................................................................... 15

2.3. Izvori zračenja i njihova primjena ................................................................................ 16

2.3.1. Primjena zračenja u medicini ................................................................................ 17

2.3.2. Dozimetrija ............................................................................................................ 19

3. Eksperimentalni rad ............................................................................................................. 23

3.1. Cilj i svrha istraživanja ................................................................................................. 23

3.2. Početna hipoteza ........................................................................................................... 23

3.3. Metodologija istraživanja ............................................................................................. 23

3.3.1. Pilot istraživanje anketiranjem .............................................................................. 23

3.3.2. Istraživanje dubokim intervjuom ........................................................................... 24

4. Rezultati istraživanja ........................................................................................................... 25

vi

4.1. Analiza nekih zanimljivih pitanja iz anketnog upitnika ............................................... 28

4.1.1. Analiza 5. pitanja ................................................................................................... 28

4.1.2. Analiza 6. pitanja ................................................................................................... 29

4.1.3. Analiza 8. pitanja ................................................................................................... 30

4.1.4. Analiza 12. pitanja ................................................................................................. 32

4.1.5. Analiza 14. pitanja ................................................................................................. 33

4.1.6. Analiza 16. pitanja ................................................................................................. 34

4.1.7. Analiza 19. pitanja ................................................................................................. 35

4.1.8. Analiza 20. pitanja ................................................................................................. 36

4.1.9. Analiza 23. pitanja ................................................................................................. 37

4.1.10. Analiza 24. pitanja .............................................................................................. 38

4.2. Analiza odgovora studenata preddiplomskog i diplomskog studija Odjela za fiziku .. 38

4.2.1. Analiza 2. pitanja ................................................................................................... 39

4.2.2. Analiza 3. pitanja ................................................................................................... 40

4.2.3. Analiza 4. pitanja ................................................................................................... 41

4.2.4. Analiza 5. pitanja ................................................................................................... 42

4.2.5. Analiza 6. pitanja ................................................................................................... 43

4.2.6. Analiza 7. pitanja ................................................................................................... 44

4.2.7. Analiza 8. pitanja ................................................................................................... 45

4.3. Određeni statistički pokazatelji .................................................................................... 46

4.4. Rezultati dubinskog intervjuiranja stručnjaka .............................................................. 47

5. Zaključak i osvrt na dobivene rezultate ............................................................................... 56

III Popis literaturnih navoda ................................................................................................... 58

IV Prilozi ................................................................................................................................. 59

V Životopis .............................................................................................................................. 65

vii

I Zahvala

Najiskrenije se zahvaljujem svom mentoru, izv. prof. dr. sc. Vanji Radoliću na ukazanom

povjerenju, pruženoj pomoći tijekom izrade diplomskog rada te bezrezervnoj podršci bez kojeg

ovaj rad nikada ne bi zaživio.

Srdačno se zahvaljujem komentorici dr.sc. Marini Poje na pruženoj pomoći i savjetima

tijekom izrade i provedbe anketnog upitnika te usmjeravanju tijekom izrade ovoga rada. Velika

hvala profesorici na ustupanju potrebne literature i vremenu utrošenom na konzultacijama.

Zahvaljujem se Karmen Knežević univ.spec.st.eur. na pruženoj pomoći provedbe

anketnog upitnika na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Zahvaljujem se prof.dr.sc. Dariu Faju na pruženoj pomoći provedbe anketnog upitnika na

Medicinskom fakultetu u Osijeku.

Zahvaljujem se i asistentima: Ivani Ivković, prof., Maji Varga Pajtler, prof. te Igoru

Miklavčiću, prof. na pruženoj pomoći provedbe anketnog upitnika na Odjelu za fiziku u Osijeku.

Također se zahvaljujem medicinskim fizičarima Zavoda za radiologiju Kliničke bolnice

Osijek na pristanku intervjuiranja i ukazanom povjerenju.

Neizmjernu zahvalnost dugujem Matku Muževiću, čija je pomoć tijekom uređivanja

teksta i obradbe podataka nemjerljiva, a posebno su mi njegova bezuvjetna podrška i vjera u moj

uspjeh uvelike pomogli pri pisanju rada, osobito u trenucima sumnje i malodušnosti.

Na kraju iskrene zahvale upućujem svim profesorima i asistentima Odjela za fiziku koji

su strpljivo, nesebično i usrdno prenosili na mene svoje znanje i mudrost svih ovih godina.

viii

II Predgovor

„Predsjedniče, osjećam da su naše ruke krvave.“ Tim riječima obratio se “otac atomske

bombe” Robert Oppenheimer američkom predsjedniku Harryju Trumanu ubrzo nakon

bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Od tog stravičnog događaja do danas prošlo je 68.

godina.

Obilježavanje 68. obljetnice, od prve i druge atomske bombe u povijesti bačene na ta dva

grada na zapadu Japana, okupilo je desetke tisuća ljudi koji su minutom šutnje odali počast

žrtvama. Strahote koje su se tamo događale davne 1945. godine teško je i zamisliti. Nažalost,

nismo izvukli pouku iz posljedica tog događaja. I danas se provode nuklearni pokusi, a

nuklearno oružje diljem svijeta spremno je za uporabu u slučaju sukoba. Od bombardiranja

Hiroshime i Nagasakija do danas proizvedeno je oko 128 000 nuklearnih bombi (projektila)

različite razorne moći, a još danas ih je 17 300 širom svijeta spremno za uporabu. Samo jedna od

prosječnih današnjih bombi ima oko osam puta veću snagu od one koja je razorila Hiroshimu.

Još uvijek ne postoji jedinstveni pravni dokument kojim bi se sve zemlje svijeta pravno obvezale

da će zaustaviti proizvodnju nuklearnog oružja ili da je nikad neće niti započeti te da će

zaustaviti ili zabraniti nuklearne pokuse. Tu nerazumnu spremnost na sukob i nespremnost za

rješavanje pitanja potpunog nuklearnog razoružanja, osobito problematizira prikaz strahota

prouzročenih eksplozijama atomskih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju. Zbog toga je pokrenut

misionarski projekt pod imenom „Gradonačelnici za mir“. Taj su projekt pokrenuli

gradonačelnici Hiroshime i Nagasakija, a u tome projektu sudjeluje i gradonačelnik Zagreba -

Milan Bandić. U Tehničkom muzeju u Zagrebu, 10. rujna 2013., bila je otvorena izložba pod

nazivom 'Atomska bomba - Hiroshima i Nagasaki'. Posebna zanimljivost izložbe bili su predmeti

koji su "preživjeli" nuklearnu kataklizmu, a nalazili su se kod žrtava ili na njima.

140 000 ljudskih života nestalo je u jednom trenutku no pitamo se što je s onima koji su

preživjeli posljedice atomske bombe, odnosno posljedice zračenja. Oni koji su preživjeli

djelovanje zračenja kasnije su umrli od leukemije, raka kože ili ostalih neizlječivih bolesti.

Smatra se da je od posljedica zračenja poginulo još stotine tisuća ljudi. Razne opekline i

razaranje unutarnjih organa za mnoge ljude bilo je pogubno. Svaki dan rađala su se djeca s

urođenim mutacijama. Djeca bez ruku, nogu ili s njihovim viškom postali su uobičajena

svakodnevica tamošnjih liječnika. Američke studije kažu da je zračenje prouzročilo oko 15-20 %

smrti u danima nakon eksplozije. No, realne posljedice i razmjeri tih katastrofa i danas su

predmet spora, a podaci o žrtvama nevjerojatno su kontradiktorni. S jedne strane, tu su izvješća o

ix

porastu kancerogenih bolesti, posebno kod djece, no neki znanstvenici osporavaju brojke.

Znanstvenici ističu da je strah od zračenja tradicionalno nerealan i preuveličan. Primjerice,

znanstvenici su pratili 90 000 tzv. hibakusha, odnosno ljudi koji su se tijekom bombardiranja

Hiroshime i Nagasakija zatekli u krugu od samo tri kilometra od eksplozija. Kako bi utvrdili

posljedice zračenja, usporedili su ih s ljudima koji nisu bili izloženi zračenju. Rezultati su

pokazali da je tek 572 hibakusha – malo više od 0,5 % – umrlo ili će umrijeti zbog različitih

oblika raka izazvanih zračenjem. Brojna istraživanja pokazuju da je strah od zračenja uvelike

pretjeran, a u velikoj mjeri je rezultat neznanja. Japansko-američka zaklada Radiation Effects

Research Foundation otkrila je da su djeca žena koje su bile trudne u trenutku eksplozija imala

užasne defekte. Međutim, kasnija istraživanja nisu zabilježila gotovo nikakve dugoročne ili

genetske posljedice unatoč izuzetno visokim razinama ozračenosti.

Psihološke posljedice nuklearnih katastrofa su mnogo izraženije od samog zračenja.

Istraživanja su pokazala da su društva redovno stigmatizirala i diskriminirala ljude koji su

preživjeli bombardiranja u Hiroshimi i Nagasakiju te havarije u Černobilu i drugim elektranama.

Nakon svake nuklearne krize društvo je sve ljude koje je povezivalo s havarijom označilo kao

opasne, a takvo stigmatiziranje može otežati pružanje pomoći i oporavak ugroženih.

Znanstvenici se slažu da su nuklearne katastrofe jedne od najvećih nesreća koje mogu pogoditi

čovječanstvo. No, smatraju da su razmjeri katastrofa svakako znatno manji od onog što ljudi

očekuju. Životi ljudi u Černobilu nakon katastrofe pobijaju dosta toga dosada izrečenog i

utvrđenog. Filmska ekipa snimajući 2010. godine dokumentarni film Chernobyl’s Wildlife

Survivors naišla je i ovjekovječila nevjerojatno bogatu i lijepu floru i faunu, ali naišla je i na

nešto stanovnika koji ilegalno žive na ovom području i koji su ih dočekali pitanjem: „Očekivali

ste dvoglava čudovišta?“

Kao uvod u rad, u poglavlju 2. dan je kratki opis vrsta zračenja i njihov utjecaj na

organizam. U istom poglavlju govori se o elektromagnetskom zračenju i podijeli spektra

elektromagnetskih valova prema valnoj duljini i frekvenciji. Detaljan opis ionizirajućeg i

neionizirajućeg zračenja kao i biološki utjecaj tih zračenja opisan je u poglavljima 2.1. i 2.2.

Izvori zračenja i njihova primjena te posebno primjena zračenja u medicini opisana je u

poglavlju 2.3. U istom poglavlju govori se o dozimetriji i njezinim karakterističnim veličinama.

Dolazimo do poglavlja 3. gdje se govori o cilju i svrhi istraživačkog rada kao i zadavanju

početne hipoteze. U tom poglavlju objašnjava se metodologija i načini istraživanja. Istraživanje

je provedeno u dva oblika: istraživanje anketiranjem te istraživanje dubinskim intervjuom. U

poglavlju 4. opsežno su navedeni rezultati istraživanja. Zaključak i osvrt na dobivene rezultate te

x

prijedlozi za stavljanje određenog gradiva na temu radioaktivnosti i zračenja u srednjoškolske

udžbenike dani su u zadnjem poglavlju, poglavlju 5.

1

1. Uvod

Istjecanje radioaktivnih materijala iz nuklearnih reaktora može povećati broj oboljelih od

raka i drugih bolesti, međutim u katastrofama poput one u Černobilu ili u elektrani Three Mile

Island u SAD-u mnogo veće zdravstvene probleme uzrokovali su stres, tjeskoba i strah, koji su u

velikoj mjeri rezultat neznanja. Dr. David Ropeik, psiholog sa sveučilišta Harvard i autor knjige

'How Risky Is It Really?, kaže da se zračenje već godinama nalazi na samom vrhu popisa

najvećih ljudskih strahova. U trenutku kada čujemo riječ „nuklearno“ naš mozak užurbano traži

opasnost i poziva na uzbunu. To je naša psihološka reakcija. Brojna istraživanja pokazuju da je

strah od zračenja pretjeran. Svjetska zdravstvena organizacija utvrdila je da je od nekoliko

stotina tisuća ljudi koji su ozračeni u černobilskoj katastrofi možda njih četiri tisuće umrlo nešto

ranije zbog raka uzrokovanog zračenjem. Iako je to velika tragedija, broj ipak pokazuje

mogućnost da zračenje i nije tako jako kancerogeno kao što se obično misli. Zašto se onda toliko

bojimo zračenja? Postoji cijeli niz razloga takvim pretjeranim reakcijama. Prije svega zračenje je

tiho, nevidljivo i bez mirisa, što čini da se osjećamo nemoćnima i nezaštićenima. Ono je

povezano s rakom koji je jedna od najbolnijih bolesti, a bol pojačava strah. Nuklearno zračenje je

ljudskog podrijetla, a takvih se rizika bojimo više od prirodnih. Nuklearne centrale podložne su

havarijama (mnogi ljudi i danas pogrešno misle da mogu eksplodirati poput bombi), a ljudi se

više boje pojedinačnih katastrofa velikih razmjera od mnogo većih opasnosti koje se događaju u

dužem vremenskom razdoblju. Mnogi ljudi ne vjeruju vlastima i nuklearnoj industriji, a što

manje vjerujemo, to više strahujemo. Paranoja se osjeća i u Hrvatskoj. Da se neprimjereni strah

od zračenja počeo širiti i Hrvatskom, među ostalim, potvrđuju i neslužbene informacije prema

kojima ljudi u ljekarnama posljednje vrijeme nabavljaju profilaktička sredstva iako stručnjaci

ističu da ona, ako se koriste bez opravdanog razloga, mogu izazvati više štete nego zračenje.

Ljudi su se nažalost navikli na situaciju “ako nešto nije u medijima vjerojatno se ne događa”.

Jedna od takvih stvari na koju su svi jednostavno zaboravili, a predstavljala je vrlo veliku

globalnu prijetnju je Fukushima. Također ponekada zabrinjava količina povjerenja koju imamo

prema medijima i vladajućim strukturama, a Fukushima je najbolji primjer toga. Iako su masovni

mediji odlučili ignorirati ovu opasnost, tu i tamo neki od eminentnijih novinskih agencija objavio

je pokoju priču vezanu za slučaj Fukushime i činjenicu da je od 3. mjeseca pretprošle godine,

nakon potresa i tsunamija koji je razorio Japan, zračenje istjecalo u ogromnim količinama u

atmosferu, ocean i podzemne vode u Japanu. Nema sumnje, to je jedna od najvećih katastrofa

koja se ikada dogodila u poznatoj povijesti.

2

U trenutku kada je Japan bio suočen s najgorom nuklearnom krizom u svojoj povijesti,

tvrdnje da je strah od katastrofe opasniji od samih reaktora mogu se činiti neprimjerenima, no

stručnjaci ističu da su one utemeljene na istraženim povijesnim činjenicama. Strah od

kontaminacije i tjeskoba zbog zdravlja izloženih ljudi i njihove djece znatno su povećali razine

suicidalnosti te udvostručili broj depresija i PTSP-a. Psihološke posljedice nuklearne katastrofe

nisu samo teške, već su na mnogo načina veće od samog zračenja. Dugoročno takve nesreće

mogu transformirati cijele kulture. U područjima pogođenim černobilskom havarijom osjećaj

beznađa prenosio se generacijama. Poznat nam je slučaj u kojem je japanski doministar Yoshiro

Sonoda pred novinarima navodno pio dekontaminiranu vodu iz nuklearke Fukushima, bez obzira

što novinari nisu mogli provjeriti je li ta voda zaista iz Fukushime i bez obzira što se u radijusu

od 20 kilometara od Fukushime nalazi opasna zona iz koje su evakuirani svi ljudi. No po

riječima japanske vlade, situacija je sada pod kontrolom i Japanci i svijet mogu odahnuti. No

govore li nam istinu? Koliko je opasno zračenje u Japanu i svi dosadašnji nuklearni

eksperimenti? Bez obzira jesmo li pobornici ekologije ili ne, moramo shvatiti da je problem

zračenja i njegov kumulativan efekt nešto što utječe ne samo na ljude već na floru i faunu cijele

planete.

Upravo potaknuta ljudskim neznanjem i pretjeranim strahom od zračenja odlučila sam

provesti anketno istraživanje na manjoj skupini ispitanika, tj. na populaciji studenata Sveučilišta

Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nisam izabrala bilo koju skupinu za uzorak već studente s

Odjela za fiziku i studente Medicinskog fakulteta u Osijeku. Zanimalo me na koji način ti

studenti razmišljaju o ovom problemu, koliko podliježu zabludama i neistini o zračenju te jesu li

obmanuti kao ostatak javnosti. Pretpostavljam da kao studenti te budući profesori fizike i doktori

medicine trebaju ipak više znati o zračenju i opasnostima od zračenja nego li ostatak ljudi. Kako

bih provjerila tu pretpostavku, uz ovu eksperimentalnu, bila mi je potrebna i kontrolna skupina

ispitanika. Za kontrolnu skupinu odabrala sam studente Ekonomskog fakulteta u Osijeku koji bi,

prema početnoj hipotezi, trebali pokazati manju razinu znanja o zračenju jer na fakultetu nemaju

kolegije koji se bave ovom tematikom. No, koliko je uistinu zračenje opasno i čime se obmanjuje

javnost po tom pitanju odlučila sam doznati intervjuiranjem stručnjaka. Zanimalo me je li

korištenje zračenja u medicinske svrhe mač s dvije oštrice o kojemu javnost jako malo zna.

Odgovor na to pitanje i mnoga druga saznala sam na Zavodu za radiologiju Kliničke bolnice

Osijek.

3

2. Vrste zračenja i njihov utjecaj na organizam

Od rođenja svi smo izloženi zračenju. Odnosno, ono je sastavni dio našeg života. Vidljivo

svjetlo je najčešći oblik zračenja koje koristimo za gledanje stvari koje nas okružuju svakog

dana. No, tu su i oblici nevidljivog zračenja u našem okruženju koji dolaze do nas iz vanjskog

prostora i od male količine prirodnih radioaktivnih tvari koje se nalaze u zemlji, zraku kojeg

udišemo, vodi koju pijemo, hrani koju jedemo, kao i u našim vlastitim tijelima. Zajedničkim

imenom ti se izvori zovu prirodnim izvorima zračenja.

Druga zračenja se koriste za dijagnosticiranje bolesti, a neki ljudi se podvrgavaju

zračenju kako bi se izliječili. Svi imamo koristi od velikog broja proizvoda i usluga koji su nam

dostupni upravo zahvaljujući pažljivoj upotrebi radioaktivnih materijala.

Prirodni izvori zračenja neizbježan su dio naše okoline. Nivo prirodnog zračenja značajno

varira. Ljudi koji žive u granitnim područjima ili na područjima s mineraliziranim pijeskom

prime više prirodnog zračenja iz zemlje nego drugi, dok oni koji žive na velikim visinama

primaju više zračenja iz Svemira. Većina prirodnog zračenja dolazi od radona, plina koji nastaje

iz Zemljine kore i nalazi se u zraku koji udišemo. [Kovač, 2002.]

Slika 1. Udio pojedinih komponenti zračenja na tlu u ukupnoj godišnjoj efektivnoj dozi kojoj je pojedinac

izložen [UNSCEAR, 2000.].

Znamo da je za život na Zemlji potrebna Sunčeva energija, a ta se energija od Sunca do

Zemlje prenosi u obliku elektromagnetskog vala. Svojstvo tih valova je da se oni mogu širiti

kroz prazan prostor te zbog toga do nas dolazi Sunčeva svjetlost.

4

Naime, elektromagnetsko zračenje opisujemo sa stajališta prijenosa energije mnoštvom

energetskih paketa (fotona) kroz prostor, na ovaj način elektromagnetskom valu dajemo čestična

obilježja jer se tako ponaša mnoštvo mikročestica kada se gibaju velikom brzinom. Umjetno

stvoreni elektromagnetski val nastaje jer se oko vodiča kojim teče električna struja stvara

magnetsko polje, dok se na krajevima vodiča kojim teče električna struja inducira električni

napon. Uslijed tih pojava dolazi do prožimanja električnog i magnetskog polja pa to novo polje

zovemo zajedničkim imenom elektromagnetsko polje. Elektromagnetski valovi poseban su oblik

elektromagnetskog polja. Pravi smisao teorija elektromagnetskih valova dobila je 1888. godine

kada je Heinrich Hertz nizom sistematskih i pažljivih pokusa dokazao postojanje

elektromagnetskih valova te da se ponašaju točno onako kako je James Clerk Maxwell

predvidio. Valne duljine elektromagnetskih valova protežu se od desetinke pikometra do

nekoliko stotina kilometara. Pripadne frekvencije obuhvaćaju raspon od 1022

Hz do 103 Hz . Dio

valnih duljina od 380 nm do 780 nm pripada vidljivoj svjetlosti, a svakoj valnoj duljini unutar

tog raspona pripada jedna od boja. Cijeli spektar boja zastupljen je u bijeloj svjetlosti koja do nas

dolazi sa Sunca. Cijeli raspon mogućih valnih duljina elektromagnetskog vala zovemo spektar.

Prema valnoj duljini i frekvenciji sveukupni spektar elektromagnetskih valova može se podijeliti

na nekoliko područja, a to su: radiovalovi, mikrovalovi, infracrveno zračenje, vidljiva svjetlost,

ultraljubičasto zračenje, rendgensko zračenje i gama zrake. Putovanjem kroz prostor svi

elektromagnetski valovi ponašaju se slično neovisno o valnoj duljini. Razlika u valnoj duljini

očituje se tek kad elektromagnetski val padne na neku tvar. Iz tog međudjelovanja potječe

mnoštvo fizikalnih pojava i procesa te velike mogućnosti primjene [Matoničkin, 2007.].

Slika 2. Spektar elektromagnetskog zračenja [Generalić, 2013.]

5

2.1. Neionizirajuće zračenje

Neionizirajuće zračenje je EMG zračenje energija manjih od potrebne energije ionizacije

tvari. Dakle, energija ovog zračenja nije dovoljna da bi se dogodila ionizacija u tvari već se

događa samo eksitacija (prijelaz elektrona u viša energetska stanja). Neionizirajuće zračenje

uključuje optičko zračenje (u koje ubrajamo ultraljubičasto zračenje, infracrveno zračenje te

vidljivi spektar), radiovalove, mikrovalno zračenje i električna i magnetska polja ekstremno

niske frekvencije.

Izvor neionizirajućih zračenja jest svaki uređaj koji proizvodi jednu ili više vrsta

neionizirajućih zračenja. Međutim, osim uređaja koji proizvode neionizirajuće zračenje postoji i

zračenje izazvano od strane prirodnih izvora. Prema tome, možemo reći da na nas djeluju

„tehnička“ i „prirodna“ neionizirajuća zračenja. Za razliku od ionizirajućeg zračenja, čiji su

negativni učinci sasvim poznati javnosti, naročito u aspektu raspada radioaktivnih tvari,

neionizirajuća zračenja još uvijek stvaraju raskol, kako u znanosti tako i u javnosti.

Elektromagnetski okoliš, naročito neionizirajući, bitno se promijenio u 20. stoljeću.

Prirodno, neionizirajuće elektromagnetsko zračenje uglavnom je podrijetlom sa Sunca. Izvori

koje je načinio čovjek počinju se javljati početkom 20. stoljeća razvojem električne mreže, ali

zadnjih desetljeća njihov broj se povećao do neslućenih razmjera i još uvijek je u porastu.

Visokonaponski dalekovodi i snažni radarski uređaji su izvori jakih električnih i magnetskih

polja. Mali je broj osoba koje su izložene tim poljima i to iz profesionalnih razloga. S druge

strane gotovo cjelokupna opća populacija u razvijenim zemljama izložena je niskim razinama

elektromagnetskog zračenja u svojim domovima i na radnim mjestima.

Zadnjih nekoliko godina povećalo se zanimanje javnosti za utjecaj neionizirajućih

elektromagnetskih polja na zdravlje čovjeka. Živimo u svijetu vrlo brzih tehnoloških promjena.

Mnogi uređaji koji proizvode elektromagnetska polja dolaze na tržište bez dovoljne prethodne

provjere njihovog djelovanja na zdravlje čovjeka. Razlog tome je težnja proizvođača da što prije

puste proizvod u prodaju zbog utrke s konkurencijom i težnje za što većom dobiti. S druge

strane, u principu je nemoguće znanstveno dokazati nepostojanje negativnih učinaka nekog

proizvoda. Naime, neki učinci mogu biti kumulativni, tj. njihovo postojanje se može otkriti tek

nakon dužeg vremena. Osim toga, mnoga istraživanja (npr. epidemiološka) daju statističke

rezultate koji dobivaju na težini povećanjem uzorka i ponavljanjem studije.

Znanstvena zajednica bi trebala imati ključnu ulogu u informiranju javnosti i političara

koji donose zakone o graničnim vrijednostima izlaganja elektromagnetskim poljima. Često

dolazi do sukoba interesa jer istraživanja u ovom području dobrim dijelom financiraju velike

6

tvrtke čiji proizvodi su izvor elektromagnetskih polja (npr. u području pokretne telefonije Apple,

Sony, Nokia, Siemens, Ericsson, Samsung). U cilju nepristrane procjene rezultata znanstvenih

istraživanja formiraju se skupine nezavisnih stručnjaka i pokreću međunarodni projekti koje

financiraju međunarodne organizacije. 1992. godine osnovana je Međunarodna komisija za

zaštitu od neionizirajućeg zračenja (International Comission on Non-Ionizing Radiation

Protection - ICNIRP) koja istražuje rizike koji su povezani s različitim oblicima

elektromagnetskih zračenja i razvija međunarodne granične vrijednosti izlaganja [Sušac, 2001.].

2.1.1. Učinci izlaganja neionizirajućim elektromagnetskim poljima

Elektromagnetska polja mogu izazvati biološke učinke koji ponekad, ali ne uvijek, mogu

dovesti do negativnih učinaka na zdravlje. Važno je razlikovati ta dva pojma. Biološki učinak se

javlja kad izlaganje elektromagnetskim poljima uzrokuje fiziološke promjene u biološkom

sustavu koje se mogu otkriti mjerenjem ili opažanjem. Negativan učinak na zdravlje se javlja kad

je biološki učinak izlaganja polju izvan normalnog raspona koje organizam može kompenzirati i

koji je protivan općem blagostanju osobe. Neki biološki učinci mogu biti neškodljivi, kao što je

tjelesna reakcija povećanja protoka krvi u koži kao odgovor na malo povećanje sunčevog

zagrijavanja. Neki učinci mogu biti povoljni, kao što je osjećaj topline od direktne Sunčeve

svjetlosti u hladnom danu, ili čak mogu dovesti do pozitivnih učinaka na zdravlje, kao što

sunčeva svjetlost pomaže tijelu u proizvodnji vitamina D. Ipak neki biološki učinci vode do

negativnih učinaka na zdravlje, kao što su opekline ili rak kože. U istraživanju djelovanja

neionizirajućih elektromagnetskih polja na biološke sustave koriste se različite metode i pristupi.

Epidemiološke studije daju najdirektnije informacije o riziku od negativnih učinaka kod ljudi.

Međutim teško je pronaći dobre kontrolne skupine koje u svim aspektima (dob, spol, slične

životne navike i dr.) odgovaraju izloženim skupinama. Treba biti pažljiv kod interpretacije

rezultata epidemioloških istraživanja posebno ako je pronađen nizak rizik jer to može biti i

posljedica nekih drugih čimbenika. Epidemiološke studije su važne za praćenje djelovanja novih

tehnologija na zdravlje ljudi.

Obično se razlikuju termički i netermički učinci elektromagnetskog zračenja. Termički

učinci elektromagnetskih polja na ljudski organizam se očituju povišenjem temperature

organizma. Utvrđene su opasnosti od izlaganja termičkim razinama elektromagnetskih zračenja i

to čini osnovu današnjih graničnih vrijednosti izlaganja elektromagnetskim poljima. Termički

učinci nemaju kumulativni učinak, tj. nema dokaza o njihovom povećanju u organizmu ili o

dugoročnom odgovoru. Nikakve popratne pojave nisu poznate u dijatermičkoj terapiji (primjena

7

visokofrekventne struje u cilju dubinskog zagrijavanja tijela) koja se koristi na velikom broju

pacijenata već desetljećima. Mehanizmi termičkih djelovanja danas su dobro poznati.

Netermički učinci elektromagnetskih polja niskih jakosti opaženi su u in vivo i in vitro

istraživanjima na različitim razinama biološke složenosti (od molekula do organizma). Fizički

mehanizmi tih djelovanja nisu još uvijek razjašnjeni. Energija kvanata pridruženih

elektromagnetskom polju za nekoliko je redova veličine niža od energije veze među molekulama

u biološkom materijalu. Dakle, ako se javlja neki efekt, on mora biti postignut konverzijom

energije, pojačanjem, rezonantnom pojavom ili kumulativnim procesom (slično kao u elektronici

kad se želi stvoriti ili pojačati omjer signal-šum). Potrebno je razjasniti jesu li netermički učinci

štetni za ljudski organizam [Sušac, 2001.].

2.1.2. Djelovanje elektromagnetskih polja ekstremno niskih frekvencija na zdravlje

čovjeka

Električna i magnetska polja koja se javljaju u prirodi su vrlo slaba, reda veličine 0.0001

V/m, odnosno 10 μT. Izlaganje ljudi poljima ekstremno niskih frekvencija (ELF) se uglavnom

povezuje s proizvodnjom, prijenosom i uporabom električne energije. Elektromagnetska polja

ekstremno niskih frekvencija najčešće se povezuju s utjecajem na razvoj raka. Neka

epidemiološka istraživanja provedena u zadnjih nekoliko desetljeća pokazale su slabu statističku

povezanost između: blizine dalekovoda i dječje leukemije te radnog mjesta u okolišu s jakim

magnetskim poljima i leukemije kod odraslih i tumora mozga. Statistička povezanost je slaba i

nije potvrđena u istraživanjima na životinjama. Nije jasno postoji li uzročno-posljedična veza

između izlaganja ELF magnetskim poljima i razvoja raka ili postoje neki drugi uzroci iz okoliša.

U zadnje vrijeme sve se više ispituje utjecaj ELF polja na razvoj raznih neuroloških poremećaja i

bolesti [Sušac, 2001.].

2.1.3. Djelovanje elektromagnetskih polja mobilnih telefona na zdravlje čovjeka

Mobilni telefoni su radiofrekventni (RF) odašiljači koji emitiraju maksimalnu snagu

u rasponu 0.2 W – 0.6 W. RF polja iz prirodnih izvora imaju vrlo nisku gustoću snage. Jakost RF

zračenja sa Sunca koje je primarni prirodni izvor je manje od 0.01 mW/m2. Mobilni telefoni

danas su sastavni dio suvremenih telekomunikacija. U mnogim zemljama već više od polovine

stanovništva koristi mobilne telefone, a taj broj se još uvijek brzo povećava. S obzirom na

ogroman broj korisnika mobilnih telefona, čak i mali negativni učinak na zdravlje bi mogao

imati velike posljedice na javno zdravstvo. RF polja na frekvenciji mobilnih telefona prodiru u

izložena tkiva na dubinu od oko 1 cm. RF energija se apsorbira u tijelu i proizvodi toplinu koju

8

normalni tjelesni termoregulacijski procesi odvode. Većina studija do sada je ispitivala rezultate

kratkotrajnog izlaganja cijelog tijela RF poljima puno jačim od onih koji se obično povezuju s

bežičnim komunikacijama. Zbog sve šire uporabe uređaja kao što su mobilni telefoni i "walkie-

talkies", javlja se potreba za oblikovanjem studija koje istražuju posljedice lokaliziranog

izlaganja glave RF zračenju. Do sada su provedene četiri epidemiološke studije o razvoju raka

kod korisnika tih telefona i nijedna od njih nije pokazala povećani rizik. Dosadašnja znanstvena

istraživanja ne ukazuju na postojanje negativnih učinaka na zdravlje zbog izlaganja niskim,

netermičkim jakostima elektromagnetskih polja mobilnih telefona. Nekoliko istraživanja sa

životinjama izloženim poljima sličnim kao kod mobilnih telefona nije našlo dokaza da RF

zračenje uzrokuje ili utječe na rak. 1997. godine jedna studija je pokazala da RF polja potiču

razvoj limfoma kod genetički promjenjenih miševa. U tijeku je nekoliko istraživanja koja trebaju

potvrditi ova otkrića i odrediti važnost ovih rezultata za razvoj raka kod ljudi.

Izvješteno je i o drugim učincima uporabe mobilnih telefona kao što su promjene u

krvnom tlaku, moždanoj aktivnosti (EEG), vremenu reakcije i strukturi sna. Ovi učinci su mali i

čini se da nisu značajni za zdravlje. Istraživanja su jasno pokazala povećani rizik od prometnih

nesreća kad se mobilni telefoni (ručni ili "hands-free") koriste tijekom vožnje. Taj efekt može

biti vezan uz ometanje vozača pri vožnji, a ne posljedica RF zračenja iz uređaja. Mobilni

telefoni, kao i mnogi drugi elektronički uređaji mogu prouzročiti elektromagnetsku interferenciju

u električnoj opremi. Zbog toga treba biti pažljiv kod uporabe tih telefona u blizini osjetljive

elektromedicinske opreme kao npr. na odjelima intenzivne njege u bolnicama. Mobilni telefoni

mogu izazvati interferenciju i u nekim drugim medicinskim uređajima kao što su električni

stimulatori srca i slušni aparati. Osobe koje koriste ove uređaje trebaju se posavjetovati s

liječnikom da bi odredili osjetljivost svojih uređaja na ove efekte. Moguća je interferencija i

između mobilnih telefona i elektronike u zrakoplovima [Sušac, 2001.].

2.1.4. Umjetni način sunčanja dvostruko opasniji od prirodnog

Solariji su dvostruko opasniji od ležanja pod najjačim ljetnim mediteranskim Suncem

upozorava britansko istraživanje prema kojemu je rizik od pojave raka kože više nego dvostruko

veći nakon podjednakog vremena provedenog na umjetnom sunčanju u odnosu na prirodno

sunčanje. Voditelj istraživanja sa sveučilišta Dundee Harry Moseley upozorava da proizvodnja

sve snažnijih ultraljubičastih lampi zajedno s neuspjehom u uspostavi sigurnosnih standarda u

industriji solarija dovodi mlade ljude u veću opasnost od razvoja raka kože nego što se ranije

mislilo. Znanstvenici su u okviru istraživanja testirali i razinu ultraljubičastog zračenja 400

solarija u Britaniji i utvrdili da 90% solarija ne ispunjava sigurnosne standarde i emitira

9

previsoku razinu UV zračenja u odnosu na ono što je dozvoljeno propisima, kako britanskima,

tako i propisima EU. Prosječna jačina zračenja bila je gotovo dvostruko veća od preporučene

granice. Prosječni rizik razvoja raka na testiranim solarijima bio je više nego dvostruko veći od

provođenja jednakog vremena na podnevnom mediteranskom ljetnom suncu, a u slučaju nekih

testiranih solarija taj je rizik bio čak i šest puta veći. Već su ranija istraživanja pokazala da

korištenje solarija prije 35. godine života povećava rizik razvoja melanoma za 87 %. Svjetska

zdravstvena organizacija već je stavila solarije, uz cigarete, na popis tvari i navika koje imaju

najveći rizik razvoja raka [Hina, 2013.].

2.1.5. Pozitivni učinci neionizirajućih elektromagnetskih polja

Ne treba zaboraviti ni na pozitivne učinke neionizirajućih elektromagnetskih polja. Ona

se danas široko primjenjuju u stomatologiji, u liječenju raka, čira i probavnih smetnji,

kardiovaskularnih bolesti, neuroloških poremećaja i dr. Elektromagnetska polja izazivaju sintezu

proteina stresa što se može rabiti u terapijske svrhe. EMG polja nalaze primjenu i u

elektrokemoterapiji i genskoj terapiji. Postoji i uporaba elektromagnetskih polja kod liječenja

rana i zarastanja kostiju. Poznato je da istosmjerne struje mogu izazvati smanjenje tumora.

Predloženo je nekoliko mogućih mehanizama kao što su promjene u transmembranskom

potencijalu, lokalne pH promjene, elektrokemijske reakcije i dr. Različita elektromagnetska polja

mogu značajno ubrzati regeneraciju perifernih živaca [Sušac, 2001.].

2.2. Ionizirajuće zračenje

Za razliku od mnogih drugih pojava u prirodi, ionizirajuće zračenje je pojava za koju

ljudska osjetila nisu razvijena. Izravne posljedice djelovanja ionizirajućeg zračenja na živi svijet

većinom su zakašnjele i teško ih je povezati s uzrokom. Čovjek može biti izložen i smrtonosnoj

dozi ionizirajućeg zračenja, a da u samom trenutku ozračivanja ništa ne osjeti. Posljedice

ozračivanja, bez osjetilne veze s uzrokom zapažaju se tek nakon nekog vremena, od nekoliko sati

do nekoliko dana ili čak godina, što ovisi o vrsti i svojstvima tog zračenja. Stoga je razumljiv

čovjekov strah, a poznavanje osnovnih svojstava ionizirajućeg zračenja, međudjelovanja

zračenja s tvari, posebno djelovanja zračenja na živa bića, je neobično važno u stručnom i

psihološkom smislu.

Ionizirajuće zračenje pojavljuje se u dva oblika - valovi i čestice, na visokofrekventnom

kraju energijskog spektra (1016

Hz i više). To zračenje prolaskom kroz materiju proizvodi

električki nabijene čestice koje se zovu ioni. Ovaj se proces naziva ionizacija. Ionizirajuće

zračenje obuhvaća rendgensko i gama zračenje te različite vrste snopova atomskih i subatomskih

10

čestica velike brzine. Zajedničko je svojstvo svih vrsta ionizirajućeg zračenja njihovo atomsko i

subatomsko podrijetlo, kao i relativno velika energija koja im omogućuje da vrše ionizaciju.

Međutim, način kako se do te ionizacije dolazi razlikuje se prema vrsti zračenja. Ionizirajuće

zračenje ima sposobnost utjecaja na velike kemijske molekule od kojih su sastavljena sva živa

bića te na taj način uzrokuje značajne biološke promjene. Važno je razumjeti da ionizirajuće

zračenje ne uzrokuje da tijelo postane radioaktivno.

Međunarodni znak ionizirajućeg zračenja osmišljen je prije pedesetak godina, za interne

potrebe, na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley u laboratoriju koji se bavio zračenjem. Taj se

dizajn, popularno nazvan trolistom (trifoil) izuzetnom brzinom proširio kroz SAD, ali je isprva

plava podloga, zamijenjena vidljivijom žutom. Kako je znak već bio u širokoj uporabi,

Međunarodna organizacija za standardizaciju imala je lagan zadatak da godine 1975., pod

kodom ISO 361-1975(E), standardizira međunarodni znak ionizirajućeg zračenja (Basic ionizing

radiation symbol) kao šest jednakih kružnih isječaka, tri crna (ili grimizno ljubičasta) i tri žuta, s

centralnim krugom kao što je prikazano na Slici 3. [Kovač, 2002.].

Slika 3. Znak opasnosti od ionizirajućeg zračenja

2.2.1. Pojave ionizirajućeg zračenja i otkriće radioaktivnosti

Pojave ionizirajućeg zračenja zapažene su polovicom 19. stoljeća pri proučavanju

električnih struja u plinovima. Julius Plücker je 1858. godine po svjetlucanju razrijeđenog plina,

koji se nalazio između elektroda pod visokim naponom, zapazio zračenje koje iz katode struje

prema anodi. Nazvao ih je katodnim zrakama.

Sljedećih desetak godina Wilhelm Hittorf, Villiam Crookes i drugi istraživači dokazali su

da se katodno zračenje prostire pravocrtvno, velikim brzinama i da su negativno naelektrizirane

čestice. Georg Francis Fitzgerald ih je nazvao elektronima. Eugen Goldstein je 1881. godine,

istražujući katodno zračenje, otkrio drugu vrstu zračenja, koja u cijevi idu u suprotnom smjeru

od katodnog zračenja, koje su poslije nazvane protonima. Wilhelm Conrad Röntgen je 1895.

11

godine zapazio novo zračenje koje je nazvao X-zračenjem. Poslije je to zračenje nazvano i

rendgenskim zračenjem. Za svoje otkriće 1901. godine Röntgen je dobio prvu Nobelovu nagradu

za fiziku uopće. Već nekoliko mjeseci nakon otkrića X-zračenja, počela je medicinska

dijagnostička primjena tog zračenja. Nakon toga, Henri Bacquerel, Pierre i Maria Curie, te

Ernest Rutherford otkrili su nova zračenja, koja su nazvana α- zračenjem i β- zračenjem, a Paul

Villard je 1900. godine u istom snopu pronašao i treću komponentu, koju je nazvao γ-zračenjem.

Tek su poslije Ernest Rutherford i Hans Geiger dokazali da su α-čestice jezgre atoma helija.

Rutherford također otkriva i formulira zakon radioaktivnog raspada. Za svoje je rad 1908. godine

dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Walter Bothe i Herbert Becker zapazili su 1930. godine još

jedno novo prodorno zračenje, koje je 1932. godine James Chadwick nazvao neutronima.

Ovakva istraživanja, osim rendgenske dijagnostike, bila su važna samo za temeljna znanstvena

istraživanja, a koje je postalo zastrašujuće pojavom nuklearnog oružja 1945. godine [Mužević,

2013.].

Radioaktivnost je otkrivena na temelju svoga djelovanja na fotografskoj ploči. To se

dogodilo prije više od jednog stoljeća, 1896. godine. Ta godina smatra se godinom rođenja

nuklearne fizike i nuklearne kemije i uopće čitave tzv. nuklearne ere. Tada je francuski

znanstvenik Antoine Henri Becquerel otkrio čudni fenomen spontane emisije energije koji je

kasnije nazvan radioaktivnošću. No otkriću radioaktivnosti doprinijelo je spomenuto otkriće X-

zraka.

Becquerel se zanimao za nastanak X- zraka te se počeo baviti istraživanjima. Minerale

uranija je izlagao Sunčevoj svjetlosti, a zatim ih umatao u tamni papir te ih smjestio na

fotografske ploče. Nakon razvijanja, na fotografskim pločama jasno se vidjela slika minerala što

je pripisivao tome da uranij upija Sunčevu energiju te ju kasnije otpušta u obliku X-zraka. No

ubrzo je primijetio da uranij uopće ne treba izložiti Sunčevoj svjetlosti, već on može ostaviti trag

na fotografskoj ploči bez ikakvih vanjskih utjecaja. Očito je ovdje bilo riječ o nekoj novoj, dosad

neistraženoj osobini uranija. Nove zrake koje ostavljaju traga na fotografskoj ploči on naziva

"uranijevim zrakama", ali ubrzo dobivaju i naziv "Becquerelove zrake". Einstein je smatrao da je

otkriće radioaktivnosti po svojoj revolucionarnosti ravno otkriću vatre koje je učinio pračovjek.

U početku nije bio shvaćen značaj Becquerelovog otkrića. Ono nije bilo spektakularno, kao npr.

Röntgenovo otkriće X- zraka, niti je priroda zračenja bila jasna. Interes je porastao kada je 1898.

godine otkriveno da i torij ima slična svojstva, a što su pokazali Gerard Smith i Marie Curie

nezavisno jedno od drugoga. Marie Curie je ovu pojavu nazvala radioaktivnost. Istraživanja o

radioaktivnosti nastavljaju Marie i Pierre Curie koji u svojim pokusima uspijevaju izdvojiti nove

elemente poput polonija i radija, koji su pokazivali jaka radioaktivna svojstva. Za svoj rad,

12

Becquerel i supružnici Curie, dobivaju Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine [Miljanić,

2008.].

2.2.2. Biološki utjecaj ionizirajućeg zračenja

Postoji nekoliko osnovnih načela o osjetljivosti na zračenje, a koja su rezultat kliničkih

studija. Osjetljivost na zračenje vrlo je ovisna o dobi organizma koje je izloženo zračenju.

Razvojno nezreli organizmi najosjetljiviji su na štetne utjecaje zračenja. Radioosjetljivost

organogeneze najveća je između 8. i 25. tjedna starosti ljudskog fetusa. Prepoznata je i genetska

komponenta osjetljivosti na zračenje. Osjetljivost na zračenje i sklonost oboljevanja od raka

pozitivno su korelirani, kao i sindrom obnove DNA.

Tkiva koja imaju sustave aktivne obnove osjetljivija su na zračenje od onih koji to

nemaju. Ti rezultati istraživanja mogu objasniti neke razlike u osjetljivosti na zračenje pojedinih

vrsta tkiva. Među visokoosjetljive organe na zračenje ubrajamo: koštanu srž, pluća, debelo

crijevo i želudac. Manje osjetljiva tkiva su živci i mišići.

Tradicionalno, procjena rizika zračenja savjetodavnih tijela kao što su NCRP i ICRP

karakteriziraju biološke efekte kao stohastičke ili determinističke.

Slika 4. Shematski prikaz utjecaja ionizirajućeg zračenja na živu stanicu, mehanizam prijenosa tog stresa

na DNA; nastajanje oštećenja, popravak oštećenja (zdrava stanica) ili u suprotnom teže posljedice za živi

organizam (mutacije, smrt).

13

Stohastički efekti su oni u kojima vjerojatnost stvaranja efekta, a ne težina efekta, raste s

povećanjem doze zračenja. Ti efekti mogu nastati oštećenjem jedne stanice. Primjeri su povećani

broj genetskih oštećenja ili povećana učestalost oboljenja od raka. U suprotnome, deterministički

efekti su oni u kojima ozbiljnost i težina efekta raste s porastom doze. Postoji minimalna

granična doza za determinističke efekte ispod kojih nema kliničke detekcije. Primjeri su kosa

koja postaje sijeda uslijed zračenja ili zamućenje očne leće.

Posljedice izloženosti zračenju (stohastičke i determinističke) mogu se pojaviti brzo, ali i

sa odgođenim vremenom. Trenutne posljedice mogu biti oštećenje DNA, aktivacija redoksa.

Kratko nakon izloženosti javljaju se drugi efekti: oporavak DNA, mutacije, genomske

nestabilnosti, pertubacija u ciklusu stanica i odumiranje stanica. Konačno, kasniji efekti

uključuju nepopravljivo oštećenje tkiva, fibroze, katarakte i rak.

Osim zabrinutosti zbog utjecaja zračenja na kasnije faze života kao sklonost obolijevanja

od raka, postoji i briga o genetskom utjecaju na potomke. Podaci o utjecaju bačenih atomskih

bombi na Hiroshimu i Nagasaki na ljudsko zdravlje, utjecalo je na ICRP koji su promijenili

odnosno snizili preporučene doze za zaposlenike i opću populaciju prvi put u posljednjih 30

godina. Nove preporučene vrijednosti za zaposlenike iznose 20 mSv/godišnje (odnosno 50

mSv/godišnje kroz pet godina- što praktički znači 10 mSv/godišnje), odnosno za opću populaciju

1 mSv/godišnje. S tim da ove vrijednosti ne uzimaju o obzir radon.

Više od polovice preživjelih bombardiranja atomskim bombama još je živo, i očekuju se

dodatni podaci o njihovom zdravstvenom stanju. Zanimljivo je reći kako je primijećeno

povećanje razine kolesterola u krvi kod preživjelih, i to je povećanje veće kod žena nego kod

muškaraca.

Glavna meta ionizirajućeg zračenja u živim organizmima, te mjesto začetka bioloških

efekata i posljedica je DNA. Postoji mnoštvo sličnosti među različitim organizmima s obzirom

na reakcije na ionizirajuće zračenje, a mnogo različitosti u njihovim osjetljivostima na zračenje.

Smrtnost uslijed akutne izloženosti zračenju, među različitim organizmima varira tri ili četiri

reda veličine, gdje su sisavci najosjetljiviji na zračenje, a virusi najrezistentniji. Oštećenje

organizma uslijed zračenja nastaje ionizacijom. Ionizacija se javlja kada zračenje ima dovoljno

energije da izbaci jedan ili više orbitalnih elektrona iz atoma materije s kojim međudjeluje.

Ionizirajuće zračenje je karakterizirano velikom relaksacijom energije (prosječno 33 eV po

događaju), energijom koja je i više nego dovoljna za razaranje kemijskih veza. Ionizacijski

procesi s rezultirajućim nabijenim česticama mogu značajno naštetiti biološkim stanicama.

Takva se šteta naziva direktnim efektima. Ipak, mnogo biološke štete uslijed zračenja nastaje

indirektnim efektima putem slobodnih radikala. Slobodni radikali su fragmenti atoma koji

14

nastaju nakon ionizacije tih atoma. Imaju nesparene orbitalne elektrone, što rezultita velikom

kemijskom nestabilnošću. Oni s lakoćom mogu uništiti kemijske veze i glavni su uzročnici

oštećenja uslijed zračenja. Slobodni radikali ne nastaju samo kao rezultat zračenja, nego i

različitih stresora: pušenjem, uslijed zagađenosti zraka, izlaganjem UV zračenju, upalnim

procesima u tkivu i metaboličkim procesima. Šteta nastala djelovanjem slobodnih radikala tako

je česta da je morao nastati vrlo efikasan mehanizam za popravak kod svih bioloških vrsta.

Greške popravka mogu rezultirati smrću stanice, kromosomskim aberacijama ili

mutacijama. Sudbina mutacije i njihov utjecaj unutar populacije ovisi o vrsti stanice unutar kojih

se mutacija dogodila. Većina mutacija je štetna, ne daje nikakve prednosti jedinkama koje ih

imaju i s vremenom nestaje iz populacije. Ipak, neke mutacije su neutralne, nemaju nekih očitih

utjecaja na jedinke koje ih imaju i mogu trajati generacijama unutar populacije. Rijetko, mutacije

mogu pružiti i selektivne prednosti (npr. povećanje apsorpcije vode u korijenju biljaka). Štetni

efekti ionizirajućeg zračenja za biološke sustave već su dugo poznati, kao i činjenica da su ovisni

o dozi. Stoga je tijekom niza godina uložen značajan napor u definiranju efektivne doze za

biološke sustave. Situacija je kompleksna jer efektivna doza ovisi ne samo o količini deponirane

energije nego i o težinskom koeficijentu zračenja kao i težinskom koeficijentu tkiva. Težinski

koeficijenti razvijeni su samo za ljudsku radiobiologiju – težinski faktori za neljudsku biotu ne

postoje. Stoga je dozu za neljudsku biotu pravilnije izražavati u Gy, a ne u Sv [Poje, 2012.]. O

težinskim koeficijentima bit će detaljnije govora nešto kasnije u ovom radu.

2.2.3. Radioaktivni raspad

Radioaktivni raspad ili kraće radioaktivnost je pojava u prirodi u kojoj nestabilna

atomska jezgra nekog elementa emitira energiju u obliku ionizirajućeg zračenja pri čemu dolazi

do promjene u strukturi atomske jezgre. Odnosno, u radioaktivnim procesima, čestice ili

elektromagnetska zračenja emitiraju se iz jezgri atoma.

Zračenja iz jezgre se događaju i u drugim oblicima, uključujući emitiranje protona ili

neutrona te spontanih fisija (cijepanja) masivnih jezgri. Od svih jezgri koje su pronađene u

prirodi, mnoge su stabilne. To je zbog toga što su se sve kratkoživuće radioaktivne jezgre raspale

tijekom povijesti Zemlje. U prirodi se nalazi oko 270 stabilnih i oko 50 prirodnih radioaktivnih

izotopa. Osim prirodne radioaktivnost koja na Zemlji uglavnom potječe od elemenata uranija i

torija te članova njihovih radioaktivnih nizova, radioaktivne jezgre također je moguće stvoriti u

laboratoriju. To su 1934. godine pokazali Irene Curie-Joliot i Pierre Joliot, bombardiranjem

aluminija alfa česticama, tvoreći tako izotop fosfora koji se radioaktivno raspadao.

15

2.2.4. Vrste radioaktivnih raspada

Tri su glavne vrste radioaktivnih raspada, a to su α, β i γ raspad. Kod α i β raspada

nestabilna jezgra emitira α ili β česticu kako bi postala stabilnija i pritom dolazi do

transformacije iz jednog elementa u drugi. Kod γ raspada, jezgra u pobuđenom stanju prelazi u

stabilnije stanje, bez promjene vrste jezgre kao kod α i β raspada. Za bilo koji radioaktivni raspad

vrijedi da dolazi do promjene u strukturi jezgre.

2.2.4.1. α raspad

Prilikom α raspada, jezgre emitiraju α čestice za koje je eksperimentom dokazano da su zapravo

jezgre helija. Proces raspada možemo zapisati na sljedeći način:

gdje se α čestica sastoji od 2 protona i dva neutrona. U procesu raspada očuvan je ukupan broj

protona i ukupan broj neutrona. zračenje je vrlo slabog dometa, svega nekoliko centimetara u

zraku. Zračenje izvana nije opasno po čovjeka jer je koža dovoljna da ga zaustavi, ali ako osoba

u sebe unese izvor čestica one mogu razorno djelovati na unutarnje organe zbog svoje velike

energije. Od navedenih vrsta radioaktivnih raspada, α raspad ima najjače ionizirajuće djelovanje.

2.2.4.2. β raspad

β raspad je zajedničko ime za nekoliko sličnih procesa:

negativni β raspad

pozitivni β raspad

uhvat elektrona

U β- raspadu, neutron u jezgri se raspada na proton i elektron. Kod β

+ raspada proton u jezgri se

raspada na neutron i pozitivni elektron (pozitron). Uhvat elektrona je proces kod kojega slobodni

elektron biva uhvaćen od jezgre i zajedno s protonom u jezgri tvori neutron.

β čestice će ovisno o njihovoj energiji putovati u zraku do nekoliko metara. Prodornost

im je veća nego prodornost čestica, no zbog puno manje mase (samim time i manje kinetičke

energije) ne djeluju razorno kao čestice.

16

2.2.4.3. γ raspad

Često nakon α ili β raspada jezgra nije u osnovnom energetskom stanju već u nekom od

pobuđenih stanja. Kako bi došla u niže energetsko stanje jezgra emitira kvant elektromagnetskog

zračenja, energije jednake razlici između konačnog i početnog energetskog stanja jezgre.

Simbolički γ raspad zapisujemo:

Gama raspadom, za razliku od alfa i beta raspada, ne nastaje novi kemijski element. γ

zrake polako predaju svoju energiju materiji kroz koju prolaze, kroz sudare s elektronima u

omotaču atoma, te često mogu proći veliku udaljenost prije nego li se apsorbiraju. Riječ je o vrlo

prodornom zračenju, prolazi kroz cijelo ljudsko tijelo no debeli slojevi olova, betona ili vode

mogu ga potpuno apsorbirati [Miljanić, 2008.].

2.3. Izvori zračenja i njihova primjena

Izvori zračenja mogu biti prirodni i umjetni. U prirodne spadaju kozmičko zračenje i

zračenje iz Zemlje. Kozmičko zračenje dolazi iz Svemira, djelomično se apsorbira u atmosferi te

dolazi do Zemlje. Sadrži čestice raznih energija te ima neutronsku komponentu, koja daje brzinu

doze do 25 mSv/godinu, te direktno ionizirajuću komponentu od 0,25 do 0,30 mSv/godinu.

Intenzitet zračenja ovisi o geografskoj širini (geomagnetskoj), pa je veći prema polovima te raste

s nadmorskom visinom.

Zračenje iz Zemlje potječe iz materijala u stijenama kao što su izotopi kalija (40

K) te

dvije porodice radioaktivnih elemenata koje nastaju raspadom uranija (238

U) i torija (232

Th).

Godišnja doza prirodnog zračenja, uzevši u obzir kozmičko i zračenje iz Zemlje, na nadmorskoj

visini 0 m iznosi za granitno tlo 1,43 mSv/godinu, a za sedimentnu stijenu 0,76 mSv/godinu. I

materijal od kojeg su izgrađeni stanovi može sadržavati radioaktivne elemente. Tako, drvena

kuća može rezultirati godišnjom dozom od 1,04 mSv, a ona od cigli i betona i do 3,0 mSv. U

posljednje se vrijeme posebna pažnja posvećuje radonu, radioaktivnom plinu nastalom raspadom

radija (226

Ra). Koncentracija ovog plina može biti jako visoka u nekim slučajevima (porozno tlo

bogato uranijem ispod građevine, pukotine u građevnim strukturama i sl.). To može biti pogubno

za zdravlje ljudi, pogotovo ukoliko se prostorije slabo provjetravaju.

Uz ove prirodne izvore čovjek je proizveo i niz umjetnih izvora zračenja, bilo da se radi o

aparatima koji proizvode različita zračenja, ili se radi o radioaktivnim kemikalijama. Ovakvi se

17

izvori koriste u atomskim centralama kao izvor energije, u industriji za kontrolu kvalitete

materijala, u prehrani za sterilizaciju hrane, te u širokom spektru medicinskih zahvata od

sterilizacije pribora pa do uništavanja tumorskog tkiva.

Upotreba ovih umjetnih izvora zračenja znatno povećava doze zračenja koje prima

pojedinac, ali i čovječanstvo, odnosno živi svijet kao cjelina. Najviše se zračenja prima prilikom

raznih radiografskih snimanja, pa se poduzimaju mjere kako bi se ono svelo na razumne mjere,

te maksimalno zaštitilo djelatnike koji rade s ovakvim izvorima zračenja. Stoga, postoje stroge

zdravstvene kontrole i svaki od djelatnika koji radi s izvorima zračenja mora nositi dozimetar

koji očitava ukupnu dozu zračenja primljenu kroz određeno razdoblje. Osim toga mjere se i

zagađenja radioaktivnošću u prostorijama gdje se ovakvi izvori primjenjuju. Tako za

profesionalce koji rade s izvorima zračenja, efektivna doza na cijelo tijelo može biti iznositi do

20 mSv godišnje. Ali na način da tijekom uzastopnih pet godina, ne prime više od 50 mSv, što de

facto znači da prosječna izloženost zaposlenika ne smije biti veća od 10 mSv godišnje.

2.3.1. Primjena zračenja u medicini

Ionizirajuće i neionizirajuće zračenje ima dvije vrlo različite koristi u medicini - za

dijagnozu i za terapiju. Oba su namijenjena za dobrobit pacijenata no postupci koji koriste

ionizirajuće zračenje moraju biti opravdani, uređaji i sami postupci moraju biti optimalni, a doza

za djelatnike ispod zakonskog ograničenja (za bolesnike ograničenja nema). Ukoliko se poštuju

ova tri načela tada je korist najveća uz najmanji mogući rizik. Međutim, rizik uvijek postoji jer

se bolesnika ozrači određenom dozom.

Grana medicine koja koristi ionizirajuće i neionizirajuće zračenje za dijagnostiku i

liječenje bolesti naziva se radiologija. Kada se zračenje koristi u svrhu dijagnosticiranja bolesti i

abnormalnosti riječ je o dijagnostičkoj radiologiji. Ona koristi niz fotografskih tehnika kao što su

radiografija, fluoroskopija, magnetska rezonancija (MR), ultrazvuk, kompjutorizirana

tomografija (CT), pozitronska emisijska tomografija (PET), mamografija te nuklearna medicina.

Tehnike dijagnostičke radiologije su generalno neinvazivne u smislu da se u tijelo ne ulazi

nekom posebnom opremom te se ono ne siječe da bi se dobila slika nekog dijela tijela. Metode

stvaraju slike tijela, organa i drugih unutarnjih struktura primjenom vanjskog zračenja. Svaka od

metoda radiološke dijagnostike ima svoje mogućnosti i ograničenja te ih je potrebno poznavati.

Važno je spomenuti da od navedenih metoda ultrazvuk i magnetska rezonancija ne koriste

ionizirajuće zračenje pa do danas nema poznatih neželjenih učinaka. Različita je i kvaliteta

radioloških uređaja poput CT-a ili MR-a, s različitim mogućnostima primjene. Stoga je nužna

sve bolja suradnja liječnika-ordinarijusa koji traži pregled i radiologa dijagnostičara koji ga

18

primjenjuje i interpretira. Ako takva suradnja izostane, mogu biti primijenjene pogrešne ili

suvišne metode, na krivi način, što rezultira izgubljenim vremenom i novcem te bolesnik biva

izmoren brojnim dijagnostičkim postupcima [Štern-Padovan, 2006.].

Primjena ionizirajućeg zračenja u liječenju se postupno izdvojila iz medicinske

radiologije u radioterapiju i danas se obavlja uglavnom u specijaliziranim ustanovama.

Radioterapija je metoda liječenja koja se provodi linearnim akceleratorima ili zatvorenim

izvorima na bolesnicima oboljelim od zloćudnih tumora. Može se provesti na tri načina:

vanjskim zračenjem, unutrašnjim zračenjem i sistemskim zračenjem. Kod vanjskog zračenja

(teleradioterapija) izvor zračenja je udaljen od bolesnika. Danas se kao izvor vanjskog zračenja

uglavnom koriste uređaji koji se nazivaju linearni akceleratori. Zračenje se provodi ambulantno

tijekom nekoliko minuta, pet dana za redom sa stankom za vikend, tijekom više tjedana. Kod

unutrašnjeg zračenja (brahiterapije) izvor zračenja se stavlja u bolesnika; u tjelesne šupljine

(maternicu, rodnicu, debelo crijevo) ili izravno u tumor. Kao izvor zračenja koriste se umeci u

obliku žica, kuglica, igala, balona s radioaktivnim izotopima npr. joda, iridija i cezija koji se

uklanjaju nakon nekog vremena ili ostaju trajno u pacijentu. Ovaj način zračenja omogućuje

primjenu većih doza zračenja na manjem području, nego što bi to bilo moguće s vanjskim

izvorom zračenja. Ova metoda se ponekad koristi nakon kirurškog odstranjenja tumora, radi

uništavanja eventualno preostalih stanica tumora. Sistemsko zračenje podrazumijeva primjenu

radioaktivnih lijekova u obliku pilula ili intravenskih lijekova i obično zahtjeva kratki ostanak u

bolnici. Radioterapija je jedna od najčešćih metoda liječenja tumora kroz koju prolazi gotovo 70

% onkoloških bolesnika. Za neke bolesnike to je i jedina indicirana terapija. Međutim, postoje i

ograničenja radioterapije. Nisu svi tumori jednako osjetljivi na zračenje, niti su sve lokacije

tumora jednako dostupne zračenju bez većeg oštećenja zdravog tkiva. Osim toga, postoji

maksimalna doza zračenja kojoj se pojedinac može izvrgnuti u toku života. Ukoliko je dio tijela

već bio izložen maksimalnoj količini zračenja za taj dio, liječnik neće propisati ponovno

izlaganje zračenju tog dijela tijela, ali može primijeniti radioterapiju na drugom udaljenom dijelu

tijela ukoliko je potrebno. Zračenje može biti osnovni način liječenja koji se primjenjuje s ciljem

izlječenja zloćudne bolesti poput karcinoma prostate, glave i vrata, mokraćnog mjehura, pluća ili

Hodgkinove bolesti. U takvoj primjeni naziva se primarna radioterapija. Primjenjuje se

samostalno ili u kombinaciji s kemoterapijom. Ako je zračenje dodatak nekoj drugoj metodi

liječenja, npr. kirurškom zahvatu, naziva se adjuvantna radioterapija, a provodi se s ciljem

sprečavanja povratka bolesti. Ponekad se kod bolesnika kod kojih nije moguće postići izlječenje

provodi tzv. palijativna radioterapija s ciljem ublažavanja tegoba izazvanih malignom bolesti

(najčešće radi ublažavanja boli) [Antunac, 2012.].

19

2.3.2. Dozimetrija

Prilikom proučavanja zračenja iznimno je zanimljivo i važno istražiti utjecaj različitih

vrsta zračenja na različite tvari, poglavito ljudsko tkivo. Zbog toga se definiraju neke nove

veličine koje nam pomažu pri tome.

ICRP i CRU razvili su hijerarhijsku strukturu radioloških veličina koje se mogu opisati

kao zaštitne veličine koje vode računa o svojstvima i interakcijama u ljudskom tijelu i

operacijske veličine sa svrhom monitoringa izloženosti vanjskom zračenju.

Zaštitne veličine

Osnovna uloga zaštitnih veličina je povezati rizik izloženosti ionizirajućem zračenju s

jedinstvenom veličinom (doza) koja uzima u obzir čovjeka kao receptora zračenja, različite

koeficijente osjetljivosti organa i tkiva, te koeficijente različitih zračenja.

Apsorbirana doza u organu ili tkivu DT je apsorbirana doza usrednjena po volumenu

tkiva ili organa ( prije nego u jednoj točki tkiva ili organa). Apsorbirana doza u točki općenito je

fundamentalna dozna veličina u zaštiti od zračenja, srednja doza u organu ili tkivu postaje

osnovna zaštitna veličina koju vežemo uz rizik uslijed izloženosti. Taj je koncept baziran na

linearnoj povezanosti između doze i efekta, te sumacije doza u procjeni rizika u području niskih

doza. Inače, usrednjavanje i zbrajanje doza tijekom dužeg vremenskog perioda ne bi bilo

prihvatljivo. Mjerna jedinica SI sustava za apsorbiranu dozu je gray (Gy) i odgovara apsorpciji

jednog džula na jedan kilogram.

Ekvivalentna doza (dozni ekvivalent) u organu ili tkivu definirana je izrazom:

∑

U gornjem izrazu je DT,R srednja doza organa ili tkiva T od vrste zračenja R kojem je

ljudsko tijelo izloženo. je težinski koeficijent zračenja koji karakterizira biološki utjecaj

pojedine vrste zračenja R u odnosu na fotone. Sumiranje se radi po svim vrstama zračenja kojima

je organizam u danoj situaciji izložen.

Težinski koeficijent zračenja, računa se iz energije koju određena vrsta zračenja

prenese po jedinici dužine. Za vanjsko zračenje vrijednosti težinskih koeficijenata zračenja

definirani su vrstom i spektralnom distribucijom zračenja koje dolaze na tijelo. To znači da je

usrednjena vrijednost za cijelo tijelo i predstavlja srednju vrijednost relativnih bioloških efekata

20

svih tkiva u tijelu. Vrijednosti težinskih koeficijenata za različite vrste zračenja navedeni su u

Tablici 1., odnosno na Slici 5.

Tablica 1. Težinski koeficijenti različitih vrsta zračenja; usporedba težinskih koeficijenata propisanih

1991. i 2007. godine

Vrste i energije zračenja

Težinski koeficijenti zračenja, wR

ICRP, 1991. ICRP, 2007.

Fotoni, svih energija 1 1

Mioni i elektroni, svih energija 1 1

Protoni, svih energija 5 2

α čestice, svih energija 20 20

Neutroni, energije <10 keV 5

Preporuka je koristiti

kontinuiranu krivulju

prikazanu na Slici 2.

Neutroni, energije 10-100 keV 10

Neutroni, energije 100 keV–2 MeV 20

Neutroni, energije 2 MeV – 20 MeV 10

Neutroni, energije >20 MeV 5

Vrijednosti težinskih koeficijenata za fotone, elektrone i mione svih energija iznosi 1. Za protone

i nabijene pione preporučena je vrijednost 2 (u prijašnjoj preporuci ista vrijednost bila je 5).

Težinski koeficijent zaneutrone ovisan je o energiji:

Slika 5. Težinski koeficijenti za neutronsko zračenje u odnosu na energiju neutrona. Kontinuirana

funkcija preporučena je od strane ICRP-a u publikaciji 103; step funkcija i kontinuirana funkcija iz

prethodnih publikacija (Publikacija 60).

Pomoću težinskih koeficijenata definiramo i novu dozimetrijsku veličinu, efektivnu doza.

Efektivna doza, oznake E, je suma težinskih doza zračenja HT u svim organima i tkivima T

pomnožena s težinskim koeficijentima tkiva wT:

MeVEew

MeVEMeVew

MeVEew

n

E

R

n

E

R

n

E

R

n

n

n

50,25,35,2

501,0,170,5

1,2,185,2

2

2

2

04,0ln6

1

2ln6

1

ln6

1

21

∑

∑ ∑

Mjerna jedinica SI sustava za efektivnu dozu je sievert (Sv). Težinski koeficijenti tkiva prikazani

su u Tablica 2.

Tablica 2. Težinski koeficijenti tkiva wT; usporedba težinskih koeficijenata propisanih 1977., 1991. i

2007. godine koji su se mjerili na novim znanstvenim saznanjima.

Tkivo ili organ Težinski koeficijenti tkiva wT

ICRP, 1977. ICRP, 1991. ICRP, 2007

Gonade 0,25 0,20 0,08

Koštana srž (crvena) 0,12 0,12 0,12

Debelo crijevo 0,12 0,12

Pluća 0,12 0,12 0,12

Želudac 0,12 0,12

Mjehur 0,05 0,05

Grudi 0,15 0,05 0,08

Jetra 0,05 0,05

Jednjak 0,05 0,05

Štitna žlijezda 0,03 0,05 0,05

Koža 0,01 0,01

Površina kosti 0,03 0,01 0,01

Ostatak 0,30 0,05 0,12

UKUPNO 1,00 1,00 1,00

Operacijske veličine

Operacijske veličine su definirane u svrhu mjerenja izloženosti vanjskom zračenju

(individualni monitoring). Njihova je primarna uloga u procjeni gornje granice izloženosti

pojedinca, i često se u praksi koriste umjesto zaštitnih veličina.

Operacijske veličine su potrebne u monitoringu izloženosti vanjskom zračenju, kao i

zbog toga što zaštitne veličine nisu mjerljive. Zbog različitih zahtjeva u monitoringu zračenja

22

radnih mjesta i definiranja kontrolnih područja i ograničenja - definirane su različite operacijske

veličine. U monitoringu zračenja radnih mjesta mjerenja se uglavnom vrše u zraku, dok se u

osobnoj dozimetriji dozimetar postavlja na prednji dio tijela. Posljedica toga jest da se u nekoj

situaciji polje zračenja kako ga „vidi“ uređaj u slobodnom zraku razlikuje od onoga kako ga

„vidi“ dozimetar na prednjem dijeli tijela, gdje polje zračenja može biti izmijenjeno uslijed

raspršenja od tijela i/ili apsorpcije zračenja u tijelu. Operacijske veličine uzimaju u obzir te

efekte [Poje, 2012.].

23

3. Eksperimentalni rad

3.1. Cilj i svrha istraživanja

Cilj ovog istraživanja je saznati koliko studenti koji slušaju kolegije u kojima se proteže

tema zračenja znaju o zračenju za razliku od onih studenata koji takve kolegije ne slušaju

(nemaju) na matičnom fakultetu. Dakle, zanima nas razlika u znanju i informiranosti

ekperimentalne skupine ispitanika u odnosu na kontrolnu skupinu te koja od skupina više

podliježe zabludama i predrasudama o zračenju i opasnostima od zračenja. Isto tako, jedan od

ciljeva je uvidjeti u kolikoj su mjeri studenti kritični prema onome što pročitaju ili čuju o ovoj

temi, bilo na predavanjima bilo u svojoj okolini.

Svrha istraživanja je poboljšati kvalitetu znanja na Odjelu za fiziku i Medicinskom

fakultetu u Osijeku. Odnosno, unaprijediti razinu znanja svojih kolega (studenata) o zračenju i

opasnostima od zračenja. Dobiveni rezultati će profesorima na Odjelu za fiziku i Medicinskom

fakultetu poslužiti kao uvid u to koliko su studenti usvojili znanja na predavanjima koja su se

doticala ove teme te koliko ih je ona zanimala.

3.2. Početna hipoteza

Studenti eksperimentalne skupine, odnosno studenti Odjela za fiziku i Medicinskog

fakulteta u Osijeku, pokazat će višu razinu znanja i informiranosti unutar anketnog istraživanja o

zračenju nego li studenti kontrolne skupine, odnosno studenti Ekonomskoga fakulteta u Osijeku.

Studenti kontrolne skupine više podliježu zabludama i predrasudama o zračenju zato što nemaju

kolegije na svom fakultetu gdje ima govora o zračenju i zato što se večinom oslanjaju na znanje

iz srednje škole.

3.3. Metodologija istraživanja

Istraživanje je provedeno u dva oblika: istraživanje anketiranjem te istraživanje

dubinskim intervjuom.

3.3.1. Pilot istraživanje anketiranjem

Metoda anketiranja je postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i

prikupljaju podaci, informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja. Ukratko možemo

reći da je to metoda koja koristi anketni upitnik za prikupljanje podataka koji trebaju nadalje biti

analizirani uz korištenje različitih analitičkih metoda. Anketa traži, prije svega, precizno

određenje populacije koja se ispituje, zatim jednostavna, jasna, nedvosmislena i nesugestivna

24

pitanja, i to mali broj tih pitanja. Anketa zahtjeva da se ispitivanje provede u jednom kratkom

vremenskom periodu jer je flukcija mišljenja nešto što teče i anketa može biti antidatirana ako je

njezino provođenje sporo. Vrijednost ankete je ograničena jer spoznaje koje nam ona može dati

zavise od iskrenosti ispitanika i od njihove sposobnosti da odgovore na postavljena pitanja. U

ovom istraživanju pitanja su postavljena pismeno, pomoću otisnutog upitnika. U upitniku se

pored standardiziranih anketnih pitanja nalaze i upute o razlozima anketiranja te se garantira

potpuna anonimnost ispitanicima. Pitanja se dijele u odgovarajuće cjeline: ionizirajuće zračenje,

neionizirajuće zračenje te primjena zračenja u medicini i to radi lakše analize i obrade rezultata.

Na prvoj stranici anketnog upitnika nalaze se pitanja vezana za opća obilježja ispitanika (npr.

spol, dob, srednja škola koju je ispitanik pohađao, fakultet koji pohađa itd.).

3.3.2. Istraživanje dubokim intervjuom

Intervjuiranje je poseban oblik razgovora koji se vodi sa točno određenom svrhom i

ciljevima, a sa unaprijed određenim planom razgovora. Ova metoda se razvila iz medicinske i

psihijatrijske prakse, kao i iz prakse policijskih sudskih istraga u kojima se primjenjuje, ali se u

znanosti primjenjuje kao adaptirana metoda, lišena svake posebne intencije i ciljeva izuzev

saznanja o ljudskim stavovima vrijednim i interesantnim za znanost. Intervju nije ništa drugo

nego razgovor s čovjekom o nekom krugu pitanja, a cilj mu je da nam da informacije o onome

što neki čovjek zna o nekom pitanju značajnim za znanost. Za svaki intervju je bitno da je on dan

pod uvjetima da intervjuirani zna o čemu će biti pitan, da slobodno pristaje na razgovor, da je

zaštićen tajnome da se o sadržaju intervjua vodi točan zapisnik. Važno je da su intervjueri

sposobni stvoriti ugodnu atmosferu za vrijeme intervjua da bi se smanjila napetost ispitanika. U

ovom istraživanju koristi se vrsta intervjua nazvana dubinski intervju. Produbljeni intervju ili

dubinski intervju (engl. in-depth interview) je tehnika kvalitativnog istraživanja koja omogućava

razgovor između dvije osobe. On može dovesti do povećanog uvida u ljudske misli, osjećaje i

ponašanje o važnim pitanjima. Ovakva vrsta intervjua često je nestrukturirana te dopušta

intervjuistu da potakne informatora (odgovaratelja) da govori podrobno o interesnoj temi. Ova

metoda koristila se zato što tema zahtjeva posebno detaljnu analizu i zato što je ciljanu skupinu

ispitanika teško skupiti, a to su npr. liječnici, docenti, ispitanici koji su dislocirani. U istraživanju

primjenjuje se intervju u kojem postoji set od devet pitanja koji je unaprijed određen, a isti je za

sve ispitanike. Intervjuiranjem stručnjaka želi se saznati o njihovim zajedničkim i suprotnim

stavovima na temu zračenja i primjene zračenju u medicinske svrhe.

25

4. Rezultati istraživanja

Ispunjavanju anketnog upitnika pristupilo je 163 studenta Ekonomskog fakulteta, 119

studenata Odjela za fiziku te 53 studenta Medicinskog fakulteta u Osijeku. Ukupno to je 335

studenata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Postotni udjeli svakog fakulteta

prikazani su na donjem dijagramu.

Slika 5. Postotni udjeli studenata s pojedinog fakulteta koji su popunili anketni upitnik

Analizom spola ispitanika koji su pristupili anketnom upitniku dobiveno je slijedeće:

Ekonomski fakultet: 49 muškog i 114 ženskog spola.

Odjel za fiziku: 54 muškog i 65 ženskog spola.

Medicinski fakultet: 21 muškog i 32 ženskog spola.

Slika 6. Ukupni postotni udjel muškog i ženskog spola s pojedinog fakulteta

26

Analizom srednjih škola koje su studenti navedenih fakulteta pohađali dobiveno je

slijedeće:

Ekonomski fakultet: 63 studenta pohađala su neki od gimnazijskih programa, a 100

studenata pohađala su strukovne škole sa ili bez nastave fizike.

Odjel za fiziku: 90 studenta pohađala su neki od gimnazijskih programa, a 29 studenata

pohađala su strukovne škole sa ili bez nastave fizike.

Medicinski fakultet: 50 studenta pohađala su neki od gimnazijskih programa, a 3 studenta

pohađala su strukovne škole sa ili bez nastave fizike.

Postotni udjel studenata po fakultetima koji su pohađali gimnazije ili strukovne škole prikazano

je na donjim dijagramima.

Slika 7. Postotni udjel studenata Ekonomskog fakulteta koji su pohađali gimnazije ili strukovne škole

Slika 8. Postotni udjel studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta koji su pohađali gimnazije ili strukovne

škole

27

Analizom broja godina nastave fizike koje su studenti pohađali u srednjoj školi dobiveni

su sljedeći rezultati:

Ekonomski fakultet: 62 studenta fiziku su slušali sve četiri godine, 4 studenta dvije

godine, a 97 studenata nisu imali fiziku u srednjoj školi.

Odjel za fiziku: 105 studenata fiziku su slušali sve četiri godine, 3 studenta tri godine, 7

studenata samo dvije godine, a 4 studenta nisu imali fiziku u srednjoj školi.

Medicinski fakultet: 50 studenata fiziku su slušali sve četiri godine, 1 student tri godine,

2 studenta fiziku su slušali samo dvije godine.

Pri ispunjavanju ankete od studenata se tražilo da ocijene svoje općenito znanje o zračenju. Iz

donjih dijagrama vidljivi su postotni udjeli ocjena njihovog vlastitog znanja o zračenju.

Slika 9. Postotni udjeli ocijenjivanja vlastitog znanja studenata Ekonomskog fakulteta o zračenju

Slika 10. Postotni udjeli ocijenjivanja vlastitog znanja studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta o zračenju

28

4.1. Analiza nekih zanimljivih pitanja iz anketnog upitnika

4.1.1. Analiza 5. pitanja

„Gama raspadom, za razliku od alfa i beta raspada, ne nastaje novi kemijski element.“

Slika 11. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 2. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih samo 13% točno

odgovara na ovo pitanje, a ostalih 87% odgovara netočno ili nije sigurno u točan odgovor.

Slika 12. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 2. pitanje iz anketnog

upitnika

29

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih 45%

točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 55% odgovara netočno ili nije sigurno u točan odgovor.

Ovim pitanjem provjerava se znanje o radioaktivnim raspadima koji se obrađuju u 4. razredu

gimnazijskih i strukovnih škola. Studenti Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta u većem

postotku točno odgovaraju na ovo pitanje i manje su neodlučni pri odabiranju odgovora.

4.1.2. Analiza 6. pitanja

„Koje od navedenih zračenja ima najjače ionizirajuće djelovanje?“

Slika 13. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 6. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih 38% točno odgovara na

ovo pitanje, a ostalih 62% odgovara netočno.

Slika 14. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 6. pitanje iz anketnog

upitnika

30

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih samo

26% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 74% odgovara netočno. Ovim pitanjem također se

provjerava znanje o radioaktivnim raspadima koji se obrađuju u 4. razredu gimnazijskih i

strukovnih škola. Nije bilo za očekivati da studenti Ekonomskog fakulteta točnije odgovaraju na

ovo pitanje. Većina studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta daje odgovor „gama“ što

možda upućuje na njihovu zabludu da najprodornije zračenje također ima i najjače ionizirajuće

djelovanje.

4.1.3. Analiza 8. pitanja

„Više od polovine godišnje doze zračenja primljene iz prirodnih izvora dolazi od:“

Slika 15. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 8. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih 30% točno odgovara na

ovo pitanje, a ostalih 70% odgovara netočno.

31

Slika 16. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 8. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih samo

29% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 71% odgovara netočno. Ovim pitanjem se

provjerava opće znanje o izvorima prirodne radioaktivnosti, što nije obrađivana tema u srednjim

školama, ali je tema koje se obrađuje na određenim kolegijima studijskih programa fizike i

medicine. Studenti obje skupine podjednako odgovaraju na ovo pitanje, iako je bilo za očekivati

da će studenti s Odjela za fiziku i Medicinskog fakutelta u većem postotku točno odgovoriti.

32

4.1.4. Analiza 12. pitanja

„Kako biste ocijenili štetnost zračenja mobilnih uređaja?“

Uopće nije

štetno 1 2 3 4 5 Iznimno je

štetno

Slika 17. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 12. pitanje iz anketnog upitnika

Slika 18. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 12. pitanje iz anketnog

upitnika

Studenti obje skupine podjednako ocjenjuju štetnost zračenja mobilnih uređaja. Većina

studenata smatra da je zračenje mobilnih uređaja umjereno do vrlo štetno. Ovakvi odgovori bili

su za očekivati jer još nema znanstvenog konsenzusa u vezi štetnosti mobilnih uređaja.

33

4.1.5. Analiza 14. pitanja

Slažete li se s izjavom: „Trafostanice u blizini naših stanova ne predstavljaju opasnost za naše

zdravlje.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

Slika 19. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 14. pitanje iz anketnog upitnika

Slika 20. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 14. pitanje iz anketnog

upitnika

Studenti Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta u većem postotku odgovaraju da

trafostanice predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje, odnosno u jednakim postotcima se u

potpunosti slažu i u potpunosti ne slažu s izjavom iz pitanja. Studenti Ekonomskog fakulteta u

34

većoj mjeri naginju ka tome da trafostanice ne predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje.

Mišljenje studenata Ekonomskog fakulteta više je u skladu s znanstvenim istraživanjima.

4.1.6. Analiza 16. pitanja

„Kako biste ocijenili štetnost zračenja mikrovalnih pećnica?“

Uopće nije štetno 1 2 3 4 5 Iznimno je štetno

Slika 21. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 16. pitanje iz anketnog upitnika

Slika 22. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 16. pitanje iz anketnog

upitnika

Studenti Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta u većem postotku smatraju da je

štetnost zračenja mikrovalnih pećnica zanemariva, ali isto tako u većem postotku smatraju da je

35

njihova štetnost velika. Studenti Ekonomskog fakulteta više smatraju da je štetnost mikrovalnih

pećnica umjerena.

4.1.7. Analiza 19. pitanja

„Radioterapija je metoda liječenja koja se provodi na bolesnicima, oboljelim od zloćudnih tumora,

linearnim akceleratorima ili zatvorenim izvorima. Smatrate li da bolesnici zrače nakon terapije, da su

opasni te se ne bi smjeli približavati svojim ukućanima, djeci i kućnim ljubimcima?“

Slika 23. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 19. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih 53% točno odgovara na

ovo pitanje, a ostalih 47% odgovara netočno ili je neodlučno.

Slika 24. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 19. pitanje iz anketnog

upitnika

36

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih 71%

točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 29% odgovara netočno ili je neodlučno. Ovim pitanjem

provjeravaju se predrasude vezane uz radioterapiju. Za očekivati je bilo da studenti Odjela za

fiziku i Medicinskog fakulteta manje podliježu predrasudama vezanima uz radioterapiju jer su

više informirani o tome.

4.1.8. Analiza 20. pitanja

„Organi najjosjetljiviji na ionizirajuće zračenje:“

Slika 25. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 20. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih 36% točno odgovara na

ovo pitanje, a ostalih 64% odgovara netočno.

37

Slika 26. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 20. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih 62%

točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 38% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava se

znanje vezano uz osjetljivost organa na ionizirajuće zračenje. Za očekivati je bilo da će studenti

Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta u većem postotku točno odgovoriti na ovo pitanje i da

manje podliježu zabludi da je koža najosjetljivija na zračenje.

4.1.9. Analiza 23. pitanja

„Smatrate li da su pacijenti na dijagnostičkim pregledima (npr. snimanje štitnjače pomoću

radionuklida) opasni za svoju okolinu?“

Slika 27. Postotni udjeli odgovora studenata Ekonomskog fakulteta na 23. pitanje iz anketnog upitnika

38

Iz dijagrama odgovora Ekonomskog fakulteta vidljivo je da njih 63% točno odgovara na

ovo pitanje, a ostalih 37% odgovara netočno ili je neodlučno.

Slika 28. Postotni udjeli odgovora studenata Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta na 23. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta vidljivo je da njih 77%

točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 23% odgovara netočno ili je neodlučno. Ovim pitanjem

provjerava se znanje vezano za opasnost dijagnostičkih pregleda. Studenti Odjela za fiziku i

Medicinskog fakulteta u malo većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje.

4.1.10. Analiza 24. pitanja

„Koji dijagnostički pregledi doprinose izloženosti zračenju?“

Četvero studenata Ekonomskog fakulteta točno je odgovorilo na ovo pitanje, dok je 76

djelomično točno odgovorilo. Ostala 83 studenta odgovorili su na ovo pitanje netočno. Na

Odjelu za fiziku i Medicinskom fakultetu, 11 studenata točno je odgovorilo na ovo pitanje, dok

je 84 djelomično točno odgovorilo. Ostalih 77 studenata dali su krivi odgovor.

4.2. Analiza odgovora studenata preddiplomskog i diplomskog studija Odjela za fiziku

Zbog osobnog interesa analizirani su odgovori, na neka pitanja iz anketnog upitnika,

studenata preddiplomskog i diplomskog studija Odjela za fiziku kako bih se uvidjelo imali li

razlike u njihovom znanju i razumijevanju zračenja kao sastavnog dijela našeg života. Studenti 1.

i 2. godine preddiplomskog studija ne slušaju kolegije koji se bave ovom tematikom te se

njihovo znanje veže za ono što su naučili i čuli o zračenju u srednjoj školi. Studenti 3. godine i

studenti diplomskog studija slušaju kolegije u kojima ima riječi o zračenju. Prema tome, oni bi

39

trebali pokazati višu razinu znanja te pokazati da manje podliježu zabludama i predrasudama o

zračenju i opasnostima od zračenja.

4.2.1. Analiza 2. pitanja

„Koliki je domet alfa zračenja?“

Slika 29. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 2. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih 41% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 59% odgovara netočno.

Slika 30. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 2. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

76% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 24% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se znanje o α radioaktivnom raspadu koji se obrađuje u 4. razredu gimnazijskih i strukovnih

40

škola. Studenti diplomskog studija Odjela za fiziku u znatno većem postotku točno odgovaraju

na ovo pitanje u odnosu na studente preddiplomskog studija što je bilo za očekivati.

4.2.2. Analiza 3. pitanja

„Koji od navedenih tvari može zaustaviti beta zračenje?“

Slika 31. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 3. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih 79% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 21% odgovara netočno.

Slika 32. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 3. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

72% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 28% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se znanje o γ radioaktivnom raspadu koji se obrađuje u 4. razredu gimnazijskih i strukovnih

41

škola. Studenti preddiplomskog studija Odjela za fiziku u manjem postotku točno odgovaraju na

ovo pitanje u odnosu na studente diplomskog studija.

4.2.3. Analiza 4. pitanja

„Gama zračenje je oblik elektromagnetskog zračenja koje može proći kroz cijelo ljudsko tijelo,

ali ga debeli sloj betona potpuno apsorbira.“

Slika 33. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 4. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih samo 36% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 64% odgovara netočno.

Slika 34. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 4. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

60% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 40% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se, također, znanje o γ radioaktivnom raspadu. Studenti diplomskog studija Odjela za fiziku u

42

većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje u odnosu na studente preddiplomskog studija

što je bilo za očekivati jer su odslušali neke kolegije u kojima se spominju vrste zračenja.

4.2.4. Analiza 5. pitanja

„Gama raspadom, za razliku od alfa i beta raspada, ne nastaje novi kemijski element.“

Slika 35. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 5. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih 51% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 49% odgovara netočno.

Slika 36. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 5. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

44% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 56% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se znanje o γ radioaktivnom raspadu. Studenti preddiplomskog studija Odjela za fiziku u malo

43

većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje u odnosu na studente diplomskog studija što

nije bilo za očekivati.

4.2.5. Analiza 6. pitanja

„Koje od navedenih zračenja ima najjače ionizirajuće djelovanje?“

Slika 37. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 6. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih samo 23% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 77% odgovara netočno.

Slika 38. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 6. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

samo 8% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 92% odgovara netočno. Ovim pitanjem

provjerava se znanje o radioaktivnim raspadima. Studenti preddiplomskog studija Odjela za

fiziku u malo većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje u odnosu na studente diplomskog

44

studija što nije bilo za očekivati. Studenti diplomskog studija Odjela za fiziku su još uvijek u

zabludi smatrajući da najprodornije zračenje ujedno ima i najjače ionizirajuće djelovanje.

4.2.6. Analiza 7. pitanja

„Mjerna jedinica za aktivnost radioaktivnog uzorka je?“

Slika 39. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 7. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih 66% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 34% odgovara netočno.

Slika 40. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 7. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

88% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 12% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se znanje vezano za aktivnost radioaktivnog uzorka. Studenti diplomskog studija Odjela za fiziku

45

u malo većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje u odnosu na studente preddiplomskog

studija.

4.2.7. Analiza 8. pitanja

„Više od polovine godišnje doze zračenja primljene iz prirodnih izvora dolazi od?“

Slika 41. Postotni udjeli odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku na 8. pitanje iz anketnog

upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata preddiplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da

njih 35% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 65% odgovara netočno.

Slika 42. Postotni udjeli odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku na 8. pitanje iz anketnog upitnika

Iz dijagrama odgovora studenata diplomskog studija Odjela za fiziku vidljivo je da njih

40% točno odgovara na ovo pitanje, a ostalih 60% odgovara netočno. Ovim pitanjem provjerava

se opće znanje o izvorima prirodne radioaktivnosti, što nije obrađivana tema u srednjim školama,

ali je tema koje se obrađuje na određenim kolegijima studijskih programa fizike. Studenti

46

diplomskog studija Odjela za fiziku u malo većem postotku točno odgovaraju na ovo pitanje u

odnosu na studente preddiplomskog studija što je bilo za očekivati.

4.3. Određeni statistički pokazatelji

Analizom svih pitanja za koje postoji točan odgovor dobiveni su slijedeći rezultati.

Studenti Ekonomskog fakulteta u prosjeku daju 38,3% točne odgovore dok studenti Odjela za

fiziku i Medicinskog fakulteta daju u prosjeku 50% točne odgovore. Između ovih dvaju

vrijednosti postoji statistički značajna razlika (test o razlici između proporcija dvaju osnovnih

skupova, z = 2,305, tablična vrijednost z = 1,90 za 5% signifikantnosti) čime se potvrđuje

početna hipoteza da studenti Odjela za fiziku i Medicinskog fakulteta u Osijeku pokazuju višu

razinu znanja i razumijevanja o zračenju, odnosno ti studenti manje podliježu zabludama i

predrasudama vezanim uz zračenje.

Pogledamo li razliku u davanju točnih odgovora studenata preddiplomskog i diplomskog

studija Odjela za fiziku, uočava se da studenti preddiplomskog studija odgovoraju u prosjeku

48,5% točno, a studenti diplomskog studija u prosjeku 61,2% točno. Studenti diplomskog studija

su odslušali kolegije koji se bave temom zračenja, pa se očekuje da će i točnije odgovarati na

pitanja iz anketnog upitnika. Za spomenuti je to da je uzorak studenata diplomskog studija puno

manji nego studenata preddiplomskog studija, pa ne bismo trebali donositi šire zaključke.

Pogledamo li utječu li škole koje su studenti pohađali na njihovo davanje točnih

odgovora uzevši u obzir obje skupine, studenti gimnazijskih programa u prosjeku 49,6% točno

odgovaraju na pitanja, a studenti strukovnih škola u prosjeku 37,4%. Između ovih dvaju

vrijednosti postoji statistički značajna razlika (test o razlici između proporcija dvaju osnovnih

skupova, z = 2,196, tablična vrijednost z = 1,90 za 5% signifikantnosti). Ovakav rezultat je za

očekivati jer gimnazijski programi opširnije obrađuju teme iz zračenja i radioaktivnosti.

47

4.4. Rezultati dubinskog intervjuiranja stručnjaka

Tablica 3. Rezultati dubinskog intervjuiranja stručnjaka

1. Smatrate li da je ljudski strah od zračenja pretjeran? Što mislite da je uzrok tom

strahu?

Stručnjak 1 Korištenje ionizirajućeg zračenja vrlo je rašireno. Strah od ionizirajućeg

zračenja je opravdan, ali ukoliko se zračenje koristi za mirnodopske ciljeve

i u skladu s pravilima struke tada je rizik vrlo mali ili u najmanju ruku

opravdan. Uzroci straha svakako leže u samim počecima korištenja

ionizirajućeg zračenja. To je tehnologija koja je zbog korisnosti vrlo brzo

ušla u uporabu bez da se dovoljno znalo o njoj. Zbog toga je i došlo do

ozbiljnih posljedica za prve istraživače i korisnike. Svakako je nakon

Drugog svjetskog rata strah od zračenja dodatno potenciran. No, danas je

poznato puno o zračenju i to više nije strah od nepoznatog, nego ponekad i

opravdana zabrinutost o načinu korištenja ionizirajućeg zračenja.

Stručnjak 2

Je li ljudski strah od zračenja pretjeran ili ne? Mislim da to dolazi stihijski,

uglavnom se on drastično poveća kada se dogodi neki incident. Generalno,

ako se boje obično se boje onoga čega se u pravilu ne treba bojati – npr.

nuklearne elektrane, trafostanice i sl. Ono što je opasnije i više utječe na

njihovo zdravlje ljudi obično nisu niti svjesni niti znaju za to. Uzrok tom

strahu pronašla bih u needuciranosti, te krivim konceptima baziranim

isključivo na lošim filmovima ili netočnim pričama pojedinaca.

Stručnjak 3 Smatram da je ljudski strah od zračenja pretjeran zbog neznanja i

neinformiranosti. Ljudi ne znaju kojom dozom su ozračeni kada idu na

pojedine medicinske pretrage, kada razgovaraju na mobitel ili sjede

zatvoreni u kući. Nekim izvorima zračenja se pridaje prevelika važnost dok

se neki ignoriraju.

Stručnjak 4 Da. Neznanje i nerazumijevanje, kao i pretjerano medijsko napuhivanje

mogućih opasnosti od zračenja, koje također proizlazi iz neznanja i

neupućenosti medija.

Stručnjak 5 Strah od zračenja nije pretjeran. Najviše se bojimo nečeg čega ne poznamo

ili ne možemo vidjeti ili osjetiti, a ionizacijska zračenja su takve prirode.

Početkom 20. stoljeća ljudi nisu poznavali učinke takvog zračenja na žive

organizme, dapače, smatrali su ga vrlo korisnim dok se nisu spoznale i

njegove štetne posljedice. Mislim kako su najviše tom strahu od zračenja

doprinijele nuklearne bombe bačene u Drugom svjetskom ratu, ostala

testiranja bombi i nesreće u nuklearnim elektranama.

48

2. Mislite li da razni mediji (televizija, časopisi, sadržaji na internetu ...) potiču i

povećavaju taj strah u ljudima?

Stručnjak 1 Zračenje u naslovu sigurno će zainteresirati javnost. A natpisi u novinama,

o bilo kojoj temi da se radi, uglavnom su negativni.

Stručnjak 2 Apsolutno! Krive informacije u krivo vrijeme, a dostupne svima! Problem

je što se te informacije netočno i nepotpuno prenesu od stručnjaka ili još

gore samozvanih stručnjaka, preko nestručnih i vrlo loših novinara kakvim

smo uglavnom okruženi.

Stručnjak 3 Čini mi se da se mediji ne bave previše temom zračenja tako da ne mogu

procjeniti kako utječu na ljude.

Stručnjak 4 Da, mislim tako.

Stručnjak 5 Mediji su nam jedini način kako bismo saznali što se negdje dogodilo, a svi

znamo da bombastični naslovi privlače mase, pa tako povećavaju gledanost

ili prodaju. Uloga medija je informativna i komercijalna. Moglo se

nedavno vidjeti u nekim primjerima da ljudi ne vjeruju potpuno medijima

(npr. prilikom pojave svinjske gripe nije bilo baš puno ljudi u Hrvatskoj

koji su se cijepili protiv nje ili na informaciji da se u Sloveniji dijeli jod za

slučaj nesreće u nuklearnoj elektrani). Ponekad ljudi zbog svojih problema

i briga ne pridaju tome veću pažnju, jer "neće valjda baš mene zadesiti

takvo što".

3. Koje su to zablude (predrasude, neznanja...) ljudi o zračenju s kojima se najčešće

susrećete u svome poslu?

Stručnjak 1 Na radioterapiji sam imao vrlo malo dodira s bolesnicima, tako da bi to

trebalo pitati liječnike ili radiološke tehnologe.

Stručnjak 2 Zablude su uglavnom slika iz filmova s pitanjima (u polušali) poput ovog:

Hoće li njima narasti treća ruka? i sl. Važna činjenica je da ljudi ne

razlikuju utjecaj ionizirajućeg od neionizirajućeg zračenja. Trudim se s

kratkom edukacijom u sklopu kolegija Osnove fizike 4 to ispraviti,

međutim mišljenja sam da bi se mogao uvesti izborni kolegij

Dozimetrija/Zaštita od zračenja?!

Stručnjak 3 Ne znam što pacijenti očekuju i kakve predrasude imaju, samo je vrlo često

vidljiv strah. Pretpostavljam da je to strah od same bolesti i od toga što ne

znaju točno što će im se raditi, koliko će trajati te hoće li boljeti.

Stručnjak 4 Najčešće zablude su mogućnost razvoja neke bolesti ( tumora, leukemije...)

od pretraga u kojima se koriste izvori ionizirajućeg zračenja.

49

Stručnjak 5 Neke od zabluda su da ako ozračimo bilo koji predmet onda i on sam

postaje radioaktivan. Ljudi ne razlikuju vrste zračenja što sam uvidio na

primjeru kada sam telefonski nudio besplatnu uslugu mjerenja radona po

kućama. Ljudi su rekli kako im je već bio bioenergičar i da su sada

zaštičeni. Prilikom rada na terenu (u Ličko-Senjskoj županiji i Karlovačkoj

županiji) dosta ljudi nam je govorilo kako se kod njih u okolici povećao

broj ljudi s tumorima, ali nitko ne zna razlog zašto je tome tako. Međutim,

takvih priča je svugdje u Hrvatskoj.

4. Postoji česta tvrdnja ljudi da bolesnici koji se liječe od zloćudnih tumora zrače

nakon terapije, da su opasni te da se ne bi smijeli približavati svojim ukućanima,

djeci i kućnim ljubimcima. Kako to možete prokomentirati?

Stručnjak 1 Bolesnici koji se liječe vanjskom radioterapijom koja se provodi, na Odjelu

za radioterapiju i onkologiju, linearnim akceleratorima ili zatvorenim

izvorima nisu opasni nakon terapije. Oni ne zrače i mogu odmah ići kući.

Isto vrijedi i za dijagnostičke pretrage rendgenskim uređajima koje se

provode na Zavodu za radiologiju. Kod dijela bolesnika, zloćudni tumori

se liječe i provodi se dijagnostika primjenom radioaktivnih izotopa na

Zavodu za nuklearnu medicinu. To znači da je bolesniku ubrizgana

radioaktivna tvar te je samim tim bolesnik radioaktivan, ali i njegove

izlučevine. No, ti bolesnici se nakon primljene terapije zadržavaju u

izolaciji u bolnici dok aktivnost radioizotopa ne padne na prihvatljivu

vrijednost, odnosno vrijednost usporedivu s prirodnim zračenjem. Osoblje

nuklearne medicine bolesniku objasni pravila ponašanja kod kuće ukoliko

za to ima potrebe.

Stručnjak 2 To je u nekim slučajevima točno! Naravno ako je samo riječ o zračenju na

akceleratoru, ali prilikom liječenja često se koristi kombinacija

kemoterapije i zračenja na akceleratoru – kemoterapija jest unošenje

radionuklida u tijelo koji imaju vrijeme poluživota i do tri dana. Isto se

sekundarna radioaktivnost može izmjeriti i prilikom nekih specijalističkih

pregleda (npr. snimanje štitnjače).

Stručnjak 3 Nemam komentara uopće.

Stručnjak 4 Nije uopće za komentirati. I osobno sam se susrela s takvim tvrdnjama i

mišljenjima. Naime ljudi smatraju da ako dođu u posjet osobi koja prima

radioterapiju da će povratkom u svoj dom, na neki samo njima znan način,

„prenijeti“ to zračenje na svoju djecu i ostale ukućane.

Stručnjak 5 Sve zavisi od terapije do terapije. Koliko znam nakon nekih pregleda kada

se uzima radioaktivna tvar radi snimanja ili kontrasta, ljudi zbilja zrače i ne

bi se trebali družiti s drugima (jer se sama radioaktivna tvar nalazi u

njima), dok nakon zračenja tumora uređajima ta tvrdnja ne stoji. Kako to

nije moje područje i nisam se susretao u privatnom životu ne mogu više

komentirati tu tvrdnju. Misli kako su obitelji u kojima ima takav bolesnik

bolje informirane od ostatka populacije koje se ne susreću svaki dan s

takvom bolesti. No to je još jedna od predrasuda koje sam spomenuo.

50

5. Što biste rekli koliko je štetno zračenje mobilnih uređaja, mikrovalnih pećnica,

televizora? Koliko šteti život uz trafostanice?

Stručnjak 1 Ovdje se radi o neionizirajućem zračenju što nije moje područje rada i ne

bi se upuštao u detaljnije odgovore. Utjecaj mobilnih telefona na ljudsko

zdravlje je još uvijek kontroverzna tema. Što se tiče znanstvenih studija

koje sam čitao, zaključci su različiti, a period praćenja u kojem bi se mogli

sa sigurnošću odrediti rizici još uvijek je prekratak. Sigurno je da rizici

postoje, nisu dovoljno poznati, ali mislim da je javnost upozorena (posebno

djeca). Što se tiče života uz trafostanice? Pri gradnji trafostanice rade se

studije o ispitivanju okoliša, posebno neionizirajućeg zračenja u okolini.

Iskustva iz područja u kojem ja radim kažu da bi tada rizik trebao biti

zanemariv.

Stručnjak 2 Vrlo kontroverzno područje. Ono što sam čitala u znanstvenim radovima i

slušala stručna predavanja čini se da utjecaj na stanice postoji (primjerice

njihovo zagrijavanje). Smatram da je zračenje iz mikrovalnih pećnica,

mobitela i drugih uređaja puno manje štetno od možda nekih drugih faktora

kojima smo izloženi (pesticidi u hrani, način života, stres, pušenje...).

Stručnjak 3 Zračenje raznih uređaja može biti zanemarivo ako su uređaji ispravni. Da

šteta od zračenja bude što manja trebali bi brinuti proizvođači ili druga

nadležna tijela.

Stručnjak 4

Zračenje mobilnih uređaja, mikrovalnih pećnica i televizora uopće nije

štetno. Život uz trafostanice ne šteti. Elektromagnetsko zračenje uz same

trafostanice puno je niže od zakonom dopuštene granice.

Stručnjak 5 Neionizirajuće zračenje još nije do kraja istraženo. Smatram kako i ono

nije dobro za zdravlje, ali ne znam koliko je štetno. Danas smo sve više i

više izloženi takvom zračenju. Trebali bismo se povoditi načelom

opreznosti (ako imamo bilo kakve sumnje u nešto bolje je to izbjegavati ili

što manje koristiti). Naravno neke stvari ne možemo izbjeći, ali možemo

birati. Ne bih volio živjeti kraj trafostanice (da je odmah uz moju kuću), ali

da je na 100 metara nemam ništa protivi i to ne samo zbog

elektromagnetskog zračenja već i zbog drugih razloga, buke, mogućeg

isparavanja ili proljevanja transformatorskog ulja ili požara. Upravo zbog

takvog neistraženog područja imat ćemo na tržištu naljepnice koje se

prodaju, a koje će vas navodno zaštiti od zračenja mobitela ili prodavanje

madraca nakon što vas posjeti stručnjak koji istražuje "neko" čudno

zračenje ili primjer ravnatelja koji je potrošio veliki novac kako bi zaštitio

djecu u školi od takvih zračenja.

51

6. Što možete reći o korištenju zračenja u medicinske svrhe? Koliko je ono uistinu

opasno?

Stručnjak 1 Postoje tri načela zaštite od zračenja: opravdanost, optimizacija i

ograničenje. Postupak koji koristi ionizirajuće zračenje mora biti opravdan,

uređaji i sam postupak mora biti optimalan, a doza za djelatnike ispod

zakonskog ograničenja (za bolesnike ograničenja nema). Ukoliko se

poštuju ova tri načela tada je korist najveća uz najmanji mogući rizik.

Međutim rizik uvijek postoji jer se bolesnika ozrači određenom dozom. U

radioterapiji je doza zračenja vrlo velika (nekoliko desetaka Gy na ciljni

volumen) jer se zračenje koristi za uništavanje tumorskog tkiva, ali u

radiologiji su doze puno manje. Doza pri određenim pretragama u

radiologiji može ići od vrlo male pri snimci pluća (usporediva s tri dana

prosječnog prirodnog ozračenja) ili do većih doza pri CT pretragama ili

različitim intervencijskim zahvatima (usporedivo s nekoliko godina

prosječnog prirodnog ozračenja). U zadnje vrijeme postoji jak porast broja

postupaka u kojima se koristi ionizirajuće zračenje, te sve složeniji

postupci koji nose veće doze zračenja za pacijente. Istraživanja pokazuju

da se svakih nekoliko godina udvostruči broj CT pretraga, te da svaki

građanin RH, u prosjeku jednom godišnje bude podvrgnut medicinskom

postupku koji koristi ionizirajuće zračenje. Zbog toga je u zadnje vrijeme

pokrenuta kampanja u cilju zaustavljanja ovog trenda ponajviše upućujući

liječnike na načelo opravdanosti. S druge strane, ono što znamo o utjecaju

zračenja na ljude je ekstrapolirano iz nesretnih događaja u Hiroshimi i

Nagasakiju te Černobilu. Doze kojima je tamo ozračena populacija su vrlo

visoke i nisu usporedive s dozama medicinskog ozračenja. Dakle, iz

ovisnosti rizik-doza koja je dana za vrlo visoke doze (nekoliko Gy)

ekstrapolirali smo rizik i za vrlo male doze (nekoliko mGy). Vrlo je upitna

točnost ovakve ekstrapolacije. Međutim, u tijeku su velike studije o

posljedicama medicinskog ozračenja u dječjoj dobi, pa je prošle godine

predstavljeno i istraživanja u Lancet-u, koje govore o CT skenovima u

mlađoj dobi. Članak pokazuje da rizik zaista postoji iako je vrlo mali.

Dakle, ukoliko se poštuju načela zaštite od zračenja navedena na samom

početku odgovora, zračenje se treba koristiti.

Stručnjak 2 Korištenje medicinskog zračenja je zapravo pitanje je li u nekom slučaju

izlaganje zračenju nosi više koristi nego štetnosti. Ukoliko se to pokaže

opravdanim tada je to zračenje opravdano. Budući da su rezultati nakon

zračenja u mnogim slučajevima impresivni očito je da je mnogo veća korist

od tog zračenja u trenutku kada je čovjekov život u opasnosti. Ipak, postoji

i određena vjerojatnost razvoja sekundarnih karcinoma uslijed izlaganja

zračenju.

Stručnjak 3 Korištenje zračenja u medicinske svrhe je neophodno i kod većine je puno

veća korist nego šteta. Treba samo voditi računa o tome da su uređaji

ispravni i da se pretraga ili terapije ne provode ako nema potrebe.

52

Stručnjak 4 Ionizirajuće zračenje mora biti medicinski opravdano i davati više koristi

nego štete u slučaju dijagnostičkog, intervencijskog ili terapijskog pregleda

ili postupka. Opasnosti nema jer se ozračenje pacijenta prilikom pretraga

nastoji svesti na najmanju moguću razinu, a da se pri tome zadrži kvaliteta

informacija te se vodi smjernica o preporučenim vrijednostima doza.

Energije koje se koriste u radioterapiji puno su veće od onih koje se koriste

pri snimanju rendgenskim uređajima. Radioterapija se provodi upravo zato

što pacijentu koristi u borbi s njegovom bolesti i pri tome se vodi računa da

šteta na okolno zdravo tkivo bude minimalna kako ne bi bila narušena

kvaliteta života pacijenta nakon provedene radioterapije. Ako se pravilno

koristi zračenje u medicinske svrhe nije opasno.

Stručnjak 5 Svakom zračenju pristupamo da je opasno, bilo u medicinske svrhe ili ne,

samo je pitanje kolika je korist lječenja, jer nešto se može izlječiti, a nešto

drugo razboliti. Ono je opasno, ali se zato koncentrira samo na oboljelo

tkivo, čiji plan izrađuju stručnjaci u tom području. No često zaboravljamo

kako se zračimo i na rengen aparatima prilikom različitih pregleda zubi,

pluća, kostiju, a za koje se ne vodi nikakva evidencija osobno. Danas su

takvi pregledi postali toliko rutinski i učestali.

7. Jesu li pacijenti dovoljno informirani po tome pitanju? Čega se pacijenti boje?

Stručnjak 1 Vrlo često liječnici informiraju pacijenta ukoliko se radi o visokodoznim

pretragama. Ako se radi o niskodoznim pretragama onda za to nemaju

dovoljno vremena ni potrebe. Trenutno je u postupku projekt koji će

informirati pacijente kroz letke u bolnicama i web stranicu Državnog

zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost RH.

Stručnjak 2 O tome ne mogu točno govoriti jer ne sudjelujem direktno u razgovorima s

pacijentima niti znam protokol prilikom zračenja. Na njima se vidi strah,

ali nisam sigurna je li to strah od zračenja ili od situacije u kojoj su se našli.

Stručnjak 3 Ne znam odgovoriti na pitanje.

Stručnjak 4 Većina pacijenata ili nije uopće informirana ili je nažalost krivo

informirana. Pacijenti nad kojima se provode dijagnostički i intervencijski

postupci često su uplašeni i pogrešno informirani do te mjere da smatraju

da će im se od jedne rendgenske snimke pluća razviti leukemija ili ako su

pro toj pretrazi trudni uvjereni su da će obavljena pretraga imati posljedica

na razvoj djeteta. Iako su ovakva mišljenja neopravdana pacijenti ostaju u

svome uvjerenju čak i nakon detaljnog objašnjenja o tome koliku su dozu

primili i kako to može utjecati/ ne utjecati na njih i njihovo zdravlje. Kada

je riječ o radioterapiji pacijenti su više uplašeni zbog svoje bolesti nego

samim zračenjem. Veći dio njih na zračenje gleda kao na ono što će im

pomoći da ozdrave i uopće ga se ne boje. Manji dio njih ponaša se

uplašeno ili panično tijekom provođenja terapije.

53

Stručnjak 5 Nije moje područje pa ne mogu previše komentirati, ali smatram kako

danas nitko nema dovoljno vremena da bi se u potpunosti nekome posvetio

i sve razjasnio. Primjer je osobne prirode. Kada sam bio na rutinskoj

operaciji bruha, nitko vam ništa previše ne govori, a nešto se ne sjetite

pitati. Uglavnom vjerujete svojem lječniku, a ponekad ni ne vidite doktora

koji vas operira. Ostaje na tome da se morate sami informirati ukoliko

želite saznati više detalja.

8. Koje sve opasnosti prijete od zračenja i možemo li se „zaštititi“?

Stručnjak 1 Ljudi su oduvijek izloženi ionizirajućem zračenju na Zemlji. Prirodno

ozračenje prosječnog stanovnika Zemlje je oko 3 mSv/godini. Čak i sami

sebe zračimo jer se u ljudskom tijelu događa oko 3000 radioaktivnih

raspada u sekundi. Dakle, mi smo u određenoj mjeri i navikli na određene

doze zračenja koje postoji u prirodi, skupa s nama. Određene razine

zračenja su nam prihvatljive. Za ozračenje umjetnim izvorima zračenja je

preko 99% 'kriva' medicina. Ostali izvori ozračenja su zanemarivi kao i

njihovi rizici. Zaštiti se možemo vrlo lako: ionizirajuće zračenje treba

koristiti samo kada je opravdano te na optimalan način. Naravno, potpune

zaštite nema.

Stručnjak 2 Zračenje primarno i ponajviše djeluje na DNA na kojoj se stvaraju lezije ili

pucaju lanci u DNA. Posljedica može biti stvaranje mutacija koje su

vidljive u sljedećim generacijama, smrt stanice ili pak njezin potpuni

oporavak jer DNA ima sposobnost oporavka ukoliko oštećenje nije

preveliko. Najbolja i najjednostavnija zaštita za sve vrste zračenja jest što

veća udaljenost od izvora zračenja. Za pojedinu vrstu zračenja postoje

određeni materijali koji su vrlo dobri apsorberi i barijera za zračenje (npr.

fotoni, gama= čelik, olovo, neutroni= hidrogenizirani materijali, baritni

beton, parafin).

Stručnjak 3 Zračenje je svuda oko nas i u nama, tako da ga ne možemo isključiti iz

svog života. Trebamo samo biti svjesni njegovog postojanja i ne izlagati se

nekim segmentima zračenja nepotrebno.

Stručnjak 4 Teško da se od zračenja možemo zaštititi. Na prirodno zračenje iz okoliša

ne možemo utjecati jer je sveprisutno. Na umjetne izvore zračenja možemo

utjecati tako što ćemo poštovati postojeće propise i protokole pri procesima

proizvodnje u nuklearnim postrojenjima, pravilno skladištiti radioaktivni

otpad te osigurati zaštitna sredstva za izložene djelatnike.

Stručnjak 5 Nema idealne zaštite od zračenja, ali najbolje je držati se udaljenosti,

koristiti nešto za zaštitu i vrijeme boravka u blizini takvog zračenja

smanjiti na najmanju moguću mjeru. Opasnosti od zračenja su razne na

ljudski organizam, a smatram kako je najgore to što se simptomi ne javljaju

trenutno pa u tom trenutku niste svjesni opasnosti. Nažalost to se ne može

promijeniti, ali ljudi kod kojih je moguće da dođu u kontakt s takvim

izvorima trebali bi imati dobre dozimetre, elektronske koji mogu odmah

upozoravati na opasnost.

54

9. Što je sa zaposlenicima koji su svakodnevno izloženi zračenju?

Stručnjak 1 U RH otprilike pet do šest tisuća ljudi radi u zoni ionizirajućeg zračenja.

Ova zanimanja spadaju u red zanimanja gdje je nemoguće u potpunosti

ukloniti opasnost, ali ju je moguće smanjiti na razumnu mjeru. Npr. u svom

radnom vijeku (15 godina) kao fizičar na Odjelu za radioterapiju KBC

Osijek ozračen sam s ukupno 10 mSv radeći. U isto vrijeme mogu

pretpostavit da sam ozračen s 45 mSv od prirodnih izvora (kao i svi ostali

stanovnici Osijeka). Dakle na poslu sam primio dozu koja je daleko manja

od prirodne. 10 mSv je usporedivo s prekoocenaskim letom ili CT

pretragom. Odatle i zaključak IAEA (Međunarodna agencija za atomsku

energiju) da će: 'svaki zaposlenik koji radi u zoni zračenja u prosjeku dobiti

150 puta veću dozu od medicinskog ozračenja (kao bolesnik) nego kao

zaposlenik.' Tablica pokazuje prosječni rizik smrti u UK. Doze od 20

mSV/godinu su najviše zakonski dozvoljene doze pri radu s izvorima

ionizirajućeg zračenja, a doze oko 1 mSv/godinu su najčešće doze. Rad pri

dozama 1 mSv/godinu nije bezopasan, ali je usporediv s ostalim

zanimanjima.

Stručnjak 2 Zaposlenici na radnim mjestima na kojima su izloženi ionizirajućem

zračenju, prema Zakonu o zaštiti od zračenja na radnim mjestima, pod

stalnim su dozimetrijskim monitoringom i imaju određene beneficije

(dodatak na plaću, beneficirani radni staž). Zbog toga je vrlo važno

poštivati taj zakon, ali i dobrim mjesečnim planiranjem izloženosti

djelatnika može se značajno utjecati na primljenu dozu pojedinaca.

Svakako napominjem i važnost edukacije ljudi koji su profesionalno

izloženi ionizirajućem zračenju

Stručnjak 3 Na radnom mjestu postoje propisi poštivanjem kojih bi ozračenje

zaposlenika trebalo biti svedeno na minimum. Ako ljudi profesionalno

obavljaju svoj posao ne vidim problem u tome.

Stručnjak 4 Svaki djelatnik dužan je odgovorno se odnositi na svome radnom mjestu pa

tako i profesionalno izloženi djelatnici. Ukoliko poštuju protokole i upute

koje im nalažu kako postupati pri radu s izvorima ionizirajućeg zračenja,

koriste olovna zaštitna sredstva, redovito se educiraju, vjerojatnost da će

primiti dozu iznad minimalnih (naručito iznad maksimalnih) zakonom

propisanih granica je jako mala. Prekomjerna izloženost zračenju najčešće

se događa pri nepravilnom ili neodgovornom rukovanju s izvorima

ionizirajućeg zračenja.

Stručnjak 5 Zaposlenici su informirani o radu u području izloženosti, štoviše, zakon je

tako reguliran da ljudi moraju biti pod dozimetrima kako bi se mogla

izračunati njihova doza koju prime i tako ograničiti njihov rad. Oni se

periodično dodatno obrazuju za takav posao. Naravno svatko od njih

preuzima i određeni rizik jer se nesreće događaju, samo što bi se takav

rizik trebao više vrednovati financijski.

55

Tablica 4. Zajednički i suprotni stavovi stručnjaka

Zajednički stavovi stručnjaka Suprotni stavovi stručnjaka

Strah od zračenja uzrokovan je neznanjem

te krivim konceptima baziranim isključivo

na lošim filmovima ili netočnim pričama

pojedinaca.

Razni mediji dodatno potiču i povećavaju

strah od zračenja u ljudima. Večinom su to

krive informacije u krivo vrijeme, a

dostupne svima.

Ljudi ne razlikuju utjecaj ionizirajućeg

zračenja od neionizirajućeg zračenja.

Neke od zabluda su da ako ozračimo bilo

koji predmet onda i on sam postaje

radioaktivan.

Bolesnici koji se liječe vanjskom

radioterapijom koja se provodi linearnim

akceleratorima ili zatvorenim izvorima nisu

opasni nakon terapije.

Ionizirajuće zračenje mora biti medicinski

opravdano i davati više koristi nego štete u

slučaju dijagnostičkog, intervencijskog ili

terapijskog pregleda ili postupka.

„Ne bih volio živjeti kraj trafostanice (da je

odmah uz moju kuću).“

Nema idealne zaštite od zračenja.

Prekomjerna izloženost zračenju najčešće se

događa pri nepravilnom ili neodgovornom

rukovanju s izvorima ionizirajućeg zračenja.

Strah od zračenja nije pretjeran.

Život uz trafostanice nije štetan.

Zračenje mobilnih uređaja uopće nije

štetno.

Mediji se ne bave previše temom zračenja.

Informiranost pacijenata o zračenju ovisi o

angažiranosti osoblja.

56

5. Zaključak i osvrt na dobivene rezultate

Nakon dobivenih rezultata anketnog istraživanja potvrđena je početna hipoteza od koje

smo krenuli. Studenti eksperimentalne skupine, odnosno studenti Odjela za fiziku i Medicinskog

fakulteta u Osijeku, pokazali su višu razinu znanja i informiranosti o zračenju nego li studenti

kontrolne skupine, odnosno studenti Ekonomskoga fakulteta u Osijeku. Studenti kontrolne

skupine više podliježu zabludama i neistini o zračenju jer na svome matičnom fakultetu nisu

imali kolegije i predmete na kojima se obrađuje tema zračenja.

Također, analizom rezultata anketnog upitnika uočeno je da studenti diplomskog studija

Odjela za fiziku u većem postotku točno odgovaraju na pitanja iz anketnog upitnika nego li

studenti preddiplomskog studija. Takav rezultat je bio za očekivati jer su studenti diplomskog

studija na Odjelu odslušali kolegije na kojima je bilo govora o zračenju. Za napomenuti je to da

je uzorak studenata diplomskog studija puno manji nego studenata preddiplomskog studija pa ne

bismo ipak trebali donositi šire zaključke.

Iz rezultat istraživanja vidljivo je da i vrsta srednje škole koju su studenti pohađali utječe

na njihovo davanje točnih odgovora. Studenti koji su pohađali neku od gimnazija u većem

postotku točno odgovaraju nego li studenti koji su pohađali strukovne škole. Ovakav rezultat je

bio za očekivati jer gimnazijski programi opširnije obrađuju teme iz zračenja i radioaktivnosti.

Jednim dijelom na ovakav ishod anketnog istraživanja utjecalo je gradivo koje se

obrađuje u srednjim škola. Studenti Ekonomskoga fakulteta oslanjaju se na znanje iz srednjih

škola no vidi se da ono nije dostatno pogotovo što veći dio studenata dolazi iz strukovnih škola.

Postoji razlika između znanja studenata koji dolaze iz gimnazija i strukovnih škola, no razlika je

vrlo mala. Na to može upućivati činjenica da se nastavno gradivo, odnosno nastavne jedinice

obrađuju i interpretiraju na krivi način.

U nastavi fizike zračenje i radioaktivnost kao gradivo obrađuje se u 4. razredima srednjih

škola, kako u gimnazijama tako i u strukovnim školama. Za obradu novih sadržaja u toj cjelini

predviđeno je petnaest nastavnih sati u gimnazijama te deset nastavnih sati u strukovnim

školama. Osvrnemo li se na udžbenike gimnazijskog programa, precizinije na cjelinu „Atomska

jezgra“ autora T. Andreisa, M. Plavčića i N. Simića, za primijetiti je da uvod u cjelinu nije

primjeren učenicima četvrtih razreda koji se prvi put susreću s pojmom radioaktivnosti. Slika

koja prikazuje otklon α, β i γ zračenja u magnetskom polju, u tom uvodnom dijelu, je nepotrebna

odnosno neprikladna jer učenici ne mogu odmah povezati utjecaj magnetskog polja na nabijene

čestice i samostalno zaključiti da to polje ne utječe na γ zrake. Smatram da bi se slika trebala

nalaziti kod obrade vrsta radioaktivnog raspada. Spominje se odmah definicija radioaktivnosti

57

kao emisija α, β i γ zračenja iz jezgre. No postavlja se pitanje koliko učenika uopće zna što znači

„emisija“. Prikladnije bi bilo reći je to pojava u kojoj nestabilna atomska jezgra nekog elementa

emitira energiju u obliku ionizirajućeg zračenja pri čemu dolazi do promjene u strukturi atomske

jezgre. Učenici na osnovu toga mogu povezati da radioaktivnost ima veze s atomskom jezgrom

kako im je cjelina naslovljena. Osvrnula bih se na jedinicu „ Nuklearne reakcije“ gdje definicija,

da je nuklearna reakcija proces međudjelovanja čestica koje predstavljaju jezgre nekih

elemenata, nedovoljno dobro iskazana. Unutar te jedinice obrađuju se Wilsonova komora i

spektograf masa, što nije dovoljno dobro objašnjeno te učenici ne mogu tako lako povezati taj

dio gradiva s nuklearnim reakcijama pa ne uočavaju svrhu obrade toga gradiva. Za spomenuti je

da gradivo koje govori o metodi C14 treba izostaviti jer je opis metode presložen za učenike

srednjih škola. No, što se tiče načina obrade i opisa vrsta radioaktivnog raspada autori

gimnazijskih udžbenika su korektno učenicima približili gradivo.

Cjelina „Atomske jezgre i elementarne čestice“ se na vrlo sličan način obrađuje i u

udžbenicima strukovnih škola no s manjim opsegom gradiva. Upravo je u tome i problem jer

učenici stječu manje znanja i slabije razumiju taj dio gradiva.

Općenito, treba mijenjati sadržaj i način obrade povećeg dijela gradiva te redoslijed

nastavnih jedinica u cjelini, u udžbenicima. Cjelinu bi trebalo započeti atomskom strukturom

tvari, odnosno opisom atoma tj. atomske jezgre. Zatim se nadovezati na nuklearne reakcije,

ponešto reći o nuklearnim silama te se zatim nadovezati na radioaktivni raspad. To bi

podrazumijevalo uvod u kojem se govori općenito o radioaktivnom raspadu i njegovom otkriću

zatim bi se trebao objasniti zakon radioaktivnog raspada, definirati karakteristične veličine

raspada te na kraju opisati vrste radioaktivnog raspada. Naravno bilo bi poželjno, u udžbenike,

uvrstiti gradivo koje opisuje zračenje kao sastavni dio našega života i da smo svi bez iznimke

izloženi prirodnom zračenju. Učenicima bi kroz gradivo trebalo biti ukazano da postoje dvije

vrste zračenja, ionizirajuće i neionizirajuće, objasniti im razliku između njih te im opisati utjecaj

ionizirajućeg zračenja na čovjeka, odnosno na tkiva i organe.

58

III Popis literaturnih navoda

Antunac K.; Radioterapija - najčešća metoda liječenja tumora, izvor:

http://www.ordinacija.hr/zdravlje/maligne-bolesti/radioterapija-najcesca-metoda-lijecenja-

tumora/ (2012.)

Generalić E.; izvor:

http://glossary.periodni.com/glosar.php?hr=spektar+elektromagnetskog+zra%C4%8Denja,

(2013.)

Hina H. ; Solariji dvostruko opasniji od najjačeg mediteranskog sunca, izvor:

http://www.novilist.hr/Lifestyle/Zdravlje-ljepota/Zdravlje/Solariji-dvostruko-opasniji-od-

najjaceg-mediteranskog-sunca, (2013.)

IAEA, Applying Radiation Safety Standards in Diagnostic Radiology and Interventional

Procedures Using X Rays; Safety Report Series; Vienna, No.39, (2003.)

Jarić Dauenhauer N.; Općeraširena paranoja, izvor:

http://www.tportal.hr/scitech/znanost/117137/Strah-od-zracenja-opasniji-je-od-nuklearki.html

(2011.)

Kovač E., Ionizirajuće zračenje: izvori, mjerenje, prevencija; (2002.)

Matoničkin G.; Diplomski rad: Elektromagnetski valovi u nastavi fizike, 9-11, (2007.)

Miljanić Šćepan S.; Udžbenik nuklearne hemije; Radioaktivnost i Vrste radioaktivnog raspada,

11-30, 36-45, (2008.)

Mužević M.; Diplomski rad: Radioaktivnost u Ličko- senjskoj županiji; Radioaktivni raspad, 2,

(2013.)

Poje M.; Doktorski rad: Detekcija neutrona u atmosferi, 114-118, 105-111, (2012.)

Sušac A.; Utjecaj neionizirajućih elektromagnetskih polja na zdravlje čovjeka, Prirodoslovno-

matematički fakultet, Zagreb, (2001.)

Štern-Padovan R.; Radiološka dijagnostika urogenitalnog sustava, Medicinski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, 227- 234, (2006.)

UNSCEAR 2000; (United Nations Scientific Committee on the Effects of Atomic Radiation)

Report to the General Assembly with scientific annexes Volume I: SOURCES Annex B

59

IV Prilozi

Prilog A: Anketni upitnik

60

Anketiranje studenata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera

o zračenju

Poštovani kolegice i kolege, ova anketa je anonimna. Rezultati ankete bit će korišteni isključivo za istraživanje u svrhu

diplomskog rada. Cilj anketnog istraživanja je saznati koliko studenti Sveučilišta J. J. Strossmayera znaju o zračenju i njegovim

opasnostima.

Molimo Vas da odvojite malo vremena i date doprinos u istraživanju navedene teme. Unaprijed zahvaljujemo na suradnji.

Godina rođenja: _______________ Spol:

Škola koju ste pohađali: Fakultet koji pohađate:

Matematička, prirodoslovno-matematička

gimnazija

Opća, klasična, jezična gimnazija

Strukovna škola (strojarska, građevinska,

medicinska škola...)

Strukovna škola bez nastave fizike (ekonomska,

trgovačka, komercijalna škola...)

Ekonomski fakultet

Odjel za fiziku

Medicinski fakultet

Vrsta studija:

Preddiplomski

Diplomski

Stručni

Koliko godina ste imali nastavu fizike u srednjoj školi:

Ocjene iz fizike u srednjoj školi:

Znanje i informacije o zračenju usvojio/la sam: Ocijeni svoje općenito znanje o zračenju:

iz novina, magazina i raznih časopisa

s televizije, radija i filma

iz stručnih knjiga

s predavanja

s internetskih stranica

nedovoljno (1)

dovoljno (2)

dobro (3)

vrlo dobro (4)

izvrsno (5)

M Ž

1 2 3 4

1. razred

1 2 3 4 5

2. razred

1 2 3 4 5

3. razred

1 2 3 4 5

4. razred

1 2 3 4 5

61

1. Znak opasnosti od ionizirajućeg zračenja je:

2. Koliki je domet alfa zračenja?

nekoliko centimetara

nekoliko metara

beskonačan

3. Koji od navedenih tvari može zaustaviti beta zračenje?

koža

komad papira

metalna ploča od nekoliko milimetara debljine

4. Gama zračenje je oblik elektromagnetskog zračenja koje može proći kroz cijelo ljudsko tijelo,

ali ga debeli sloj betona potpuno apsorbira.

da

ne

ne znam

5. Gama raspadom, za razliku od alfa i beta raspada, ne nastaje novi kemijski element.

da

ne

ne znam

6. Koje od navedenih zračenja ima najjače ionizirajuće djelovanje?

alfa

beta

gama

62

7. Mjerna jedinica za aktivnost radioaktivnog uzorka je:

grey (Gy)

becquerel (Bq)

sievert (Sv)

8. Više od polovine godišnje doze zračenja primljene iz prirodnih izvora dolazi od:

kozmičkog zračenja

radioaktivnosti teških metala poput uranija

radioaktivnog plina radona i njegovih potomaka

9. Smatrate li ovo tvrdnju točnom: “Jedan sat leta u zrakoplovu ozrači putnika približno četiri

puta više nego cijela nuklearna industrija u godinu dana.“

da

ne

ne znam

10. Slažete li se s tvrdnjom: „Mršavi ljudi su “radioaktivniji” od debelih zato što imaju manje

sala koje apsorbira zračenje iz vlastitog tijela.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

11. Slažete li se s izjavom: „Vjerojatnost umiranja zbog istjecanja radioaktivnosti iz nuklearne

elektrane jednaka je vjerojatnosti smrti zbog toga što vas je pogodio meteorit.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

12. Kako biste ocijenili štetnost zračenja mobilnih uređaja?

Uopće nije štetno 1 2 3 4 5 Iznimno je štetno

13. Slažete li se s izjavom: „Trafostanice u blizini naših stanova ne predstavljaju opasnost za

naše zdravlje.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

63

14. Slažete li se s izjavom: „Gledanje televizije sa male udaljenosti, ili uopće gledanje televizije

može oštetiti vid i izložiti vaše tijelo velikom radioaktivnom zračenju ekrana.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

15. Slažete li se s tvrdnjom: „Zračenje u solarijima opasnije je nego zračenje Sunca u podne?

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

16. Kako biste ocijenili štetnost zračenja mikrovalnih pećnica?

Uopće nije štetno 1 2 3 4 5 Iznimno je štetno

17. Što mislite koliko je utjecaj podzemnih tokova vode štetan za ljudsko zdravlje?

Uopće nije štetno 1 2 3 4 5 Iznimno je štetno

18. Slažete li se s izjavom: „U blizini i ispod dalekovoda ne smije se graditi ništa pa tako ni

naselja jer postoji velika opasnost za ljudsko zdravlje.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

19. Radioterapija je metoda liječenja koja se provodi na bolesnicima, oboljelim od zloćudnih

tumora, linearnim akceleratorima ili zatvorenim izvorima. Smatrate li da bolesnici zrače

nakon terapije, da su opasni te se ne bi smjeli približavati svojim ukućanima, djeci i kućnim

ljubimcima?

da

ne

ne znam

64

20. Organi najosjetljiviji na ionizirajuće zračenje:

Krvotvorni ili hematopoetski (koštana srž, slezena, prsna žlijezda...), crijeva, spolne

žlijezde, očne leće

Koža

Pluća, jetra, bubrezi

Srce, mišići

21. Smatrate li izjavu točnom: „Svaki zaposlenik u medicini, koji radi u zoni zračenja, u prosjeku

će dobiti 150 puta veću dozu zračenja kao bolesnik nego kao zaposlenik.“

da

ne

ne znam

22. Slažete li se s tvrdnjom: „Prosječna godišnja doza zračenja primljena iz prirodnih izvora

nema većeg utjecaja na čovjekovo zdravlje.“

Uopće se ne slažem 1 2 3 4 5 Potpuno se slažem

23. Smatrate li da su pacijenti na dijagnostičkim pregledima ( npr. snimanje štitnjače pomoću

radionuklida) opasni za svoju okolinu?

da

ne

ne znam

24. Koji dijagnostički pregledi doprinose izloženosti zračenju?

Ultrazvuk

MR enterografija

CT

Gastroskopija

RTG

Mamografija

65

V Životopis

Marlena Jović rođena je 27. ožujka 1989. godine u Osijeku gdje je završila

osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Nakon završene Opće gimnazije, u akademskoj

godini 2007./2008. upisuje preddiplomski studij Fizike i informatike na Odjelu za fiziku

Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku kojeg uspješno završava akademske godine

2010./2011. te dobiva titulu prvostupnice fizike. Akademske godine 2011./2012. upisuje

diplomski studij Fizike i informatike na spomenutom Odjelu Sveučilišta Josipa Jurja

Strossmayera u Osijeku.