Kratki nacrt za pravopisne promjene

Hrvatski jezik je pravopisno uvelike stabiliziran i promjene koje bi trebalo provesti minorne su, bar glede načina pisanja pojedinih riječi . Kod pravopisnih prijedloga je bilo više argumenata za i protiv pojedinih propisa (v. Jagić 1864., Kušar 1889., Stojković 1941., Ivšić 1941.), i oni su se svodili na mješavinu selekcioniranih primjera koji su trebali potvrditi ili opovrgnuti izgovorno (fonemsko, fonetičko, glasovno, fonološko ..) ili tvorbeno (korijensko, etimoložko, morfonemsko, morfonološko,..) načelo. Jedino opće “pravilo” ili zakonitost koje se rabilo u tim prepirkama bila je teza da je hrvatski fonološki transparentan ili glasovno proziran jezik, pa mu odgovara bilo koje načelo (iako je samo to naglašavanje išlo u smjeru da afirmira fonološki princip pravopisanja). No, nije se spomenulo možda i bitnije načelo, koje bi trebalo biti glavnim razrješiteljem niza pravopisnih dvojbi.

Glavnim bi načelom kod možebitnih pravopisnih izmjena trebao biti princip semantičke prozirnosti. Naime, zalaganje za “etimologiju” naših starijih pisaca nije imalo veze s tom lingvističkom disciplinom, nego sa željom da se sačuva izvorni smisao riječi u daljnjim izvedenicama i tvorenicama, a ne da se pod svaku cijenu čuva etymon riječi i kopa po paleoslavističkim atlasima. I pravilo Iliraca i zagrebačke škole nezgrapno je formulirano- nasuprot Adelungovu “Piši kako govoriš” suprotstavljali su svoje “Piši za oko, a govori za uho”, dok je i jedno i drugo problematična preskripcija za hrvatski, koja bi mogla glasiti “Piši za um, koliko to glasovne promjene dopuštaju, i u mjeri su kojoj su navika i tradicija ograničile takav način pisanja”.

Uz ovaj glavni princip, valjalo bi navesti sljedeće dopune:

1. promjene bi trebale biti zastupljene u hrvatskoj predilirskoj tradiciji, poglavito kod reprezentativnih autora – ali ne na mehanički način, jer je niz naših starijih pisaca rabio oblike koju su nam neprihvatljivi zbog značenjske nesuvislosti, pa i estetske dimenzije pravopisa (Ranjina, Grabovac: ljucki, platićeš)

2. glasovne su promjene (palatalizacija, jotacija,..) uvelike ograničile mogućnost primjene morfonološkoga pravopisa, o čem je pisao Stjepan

Babić (v. “Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.) (tako, iako riječ “brat” ima niz izvedenica- bratstvo, bratski, pobratimstvo, bratučed, bratimstvo, .. pl. može biti jedino braća, a ne bratja, iako to narušava značenjski kontinuitet; slično je s primjerima tipa teksaški, vožen, moždani, nošen, cvijeće,..)

3. jednostavnost i lakše usvajanje propisa trebaju biti činbenik kod eventualnih promjena- ali opet, u okvirima razuma i navika: pomalo ironično, polupismeni bi trebali biti orijentir, ali ne konačni argument za uvedbu pojedinih pravila (n.pr. većina ljudi instinktivno piše podkategorija i podhodnik, ali nemali dio slabo razlikuje č i ć (hoču, kuča)- što bi bio prejaki zahvat u pravopis jednoga standardiziranoga jezika

4. iz pravopisnih bi rasprava trebalo definitivno izbaciti kvaziaritmetički pristup kojim se htjelo “zacementirati” da se neka glasovna skupina automatski i uvijek isto piše. To je bio način argmentiranja još od Jagićeve rasprave “Naš pravopis” iz 1864., do Ivšićeve obrane fonemskoga pravopisa iz 1941, i “Korienskog pisanja” Klaića iz 1942. Pravopis nije aritmetika, i u tom nam dobar primjer može biti latinski jezik- kojeg je Stjepan Ivšić navodio u primjerima kad mu je odgovaralo: tako je naveo da su Rimljani pisali, od scribere- scripsi (a ne scribsi), te scriptorium (a ne scribtorium). Analogon tomu bi u hrvatskom bio primjer pojma hrbat/hrpta. Mogao je navesti i ob-sada (opsada) i ob-tužnica (optužnica). To nije loš argument, ali se ne može protegnuti na situaciju da uvijek dvoslov- bs- prelazi u -ps- (asimilacija po zvučnosti), kao što je slučaj u sadanjem hrvatskom, jer su već spomenuti Rimljani imali niz riječi, poglavito u prefiksima, u kojima se taj dvoslov pojavljivao (absurd, absolutus). Nije validan argument Ivšića prema kom iz primjera jedne jedine riječi, srdžba, nameće da se glas /dž/ mora pisati zbog te jedne asimilacije po zvučnosti i u primjerima u kojima očito “štrči” i nepotrebno narušava semantičku prozirnost- svjedočba, naručba, razlučba,..

Glavni principi

Ukratko, vodeća načela bi kod pravopisnih promjena trebala biti:

A. očuvanje semantičke prozirnosti

B. ugledanje na reprezentativnu tradiciju hrvatskoga pravopisanja, napose doilirsku

C. obaziranje na psihološku dimenziju pravopisanja koja bi trebala rasteretiti potencijalnoga pisca, ali ne na uštrb razumijevanja ili bitnije promjene postojećega pravopisa

D. iz rasprava bi valjalo izbaciti “aritmetički” pristup po kojem baš svaka glasovna skupina (u praksi dva glasa, jedan zvučni, drugi bezvučni) moraju u svim situacijama biti pisani na isti način, neovisno o postanku (hrvatske ili strane riječi, morfologija itd.)

E. izbjegavanje radikalizma u prijedlozima-n.pr. potpuni prijelaz na morfonemski pravopis, snažnije fonemski (gratski, otšetati) ili promjena broja grafema. Radi se o korekcijama i reformi, a ne o revoluciji, koja i nije potrebna

Nekoliko je studija u kojima se predlažu promjene koje bi, osim onih usvojenih u Vijeću za normu, ojačale suvislost, ljepotu i potvrdile kontinuitet hrvatskoga pravopisa (neovisno o slovopisu). To su, inter alia:

Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, Zagreb, veljača 1991.

Stjepan Babić: Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.

Ivan Branko Šamija: Prinosi rječnjaku i pravopisu hrvatskomu, Zagreb, 2007.

Ivo Škarić. Kakav pravopis, 2001., v. http://www.ffzg.hr/fonet/skaric/skaric-kakav_pravopis.pdf

Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889., v. neka rješenja u “Korienskom pisanju”, 1942.

Stjepan Babić je naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:

1. Jednačenje po zvučnosti. U fonološkome imamo potkresati, otšetati, potcijeniti, otčepiti, ropski, vrapca, iskoristiti, rasjeći, teško,...a u morfonološkome podkresati, odšetati, podcijeniti, odčepiti, robski, vrabca, izkoristiti, razsjeći, težko,... Ovdje se vidi da je hrvatski sadanji standard pretežno fonološki, ali uz udjel morfonološkoga (odšetati, podcijeniti, odčepiti,..)

2. Jednačenje po mjestu tvorbe. U fonološkom: obrambeni, himbeni, čimbenik, stambeni, prehrambeni,.., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni, činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard podpuno fonološki

3. Gubljenje suglasnika. Fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji, kazališni,...a u morfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.

Pravopisne bismo i rječničke promjene predložili u tri stupnja:

1. propisi dominantni u hrvatskoj dopreporodnoj pismenosti, napose u izvrsnika, i koji praktički nisu mijenjani do političko-društvene pobjede hrvatskih vukovaca (Budmani, Pavić, Maretić, Broz, Iveković,..)

2. propisi česti u predilirskoj pismenosti, ali ne u tolikoj mjeri kao u predhodnome stupnju. Također, zbog više činitelja, kako semantičkih, tako psihološko-pravopisnih, ne može se odmah zaključiti koje bi bilo optimalno rješenje.

3. propisi, uglavnom riječi koje su izbačene iz hrvatskoga standarda, a bilo bi ih poželjno vratiti u standard radi stilskoga obogaćenja, napose u književnome funkcionalnom stilu

Prijedlozi bi se temeljili, osim na “paralelogramu” predloženih rješenja iz navedenih tekstova Ivšića i Šamije, na trima temeljima:

1. hrvatska pisana baština do 1835.

2. praksa porabnika hrvatskoga jezika, napose na internetu i u sličnim manje formalnim situacijama

3. autorska djela i prijevodi u moderno doba (nakon 1991.) u kojima su naši istaknuti prevoditelji, posebno zahtijevnih filozofskih tekstova, bili malne prisiljeni odstupiti ponešto od standarda e da bi prenijeli suvislo smisao izvornika 1. Propisi snažno utemeljeni u hrvatskoj tradiciji do pojave “vukovaca”

Do pojave vukovaca (Budmani, Maretić, Broz,..) praktički nitko među hrvatskim piscima nije pisao prefikse nad-, pod-, pred- i od- u asimiliranome obliku, t.j. grafem /d/ kao bezvučni parnjak /t/. To je bio i Ivšićev prijedlog, tako pišu i pisci u izdanjima HAZU (ili ondašnje JAZU, edicija “Stari pisci hrvatski”), a tako je i u izdanjima Matice hrvatske renesansnih i baroknih auktora (Dživo Bunić Vučić, Nikola Nalješković, Fran Krsto Frankopan, Junije Palmotić, Marin Držić, Bartol Kašić, Petar Zoranić, Šime Budinić,..). Navest ćemo nekoliko Šamijinih primjera (dio je već uključen u hrvatski pravopisni standard), uz još koji karakterističan :

od: odcijepiti, odčepiti, odhrvati, odkada, odpisati, odkaz, odpadnad: nadkriliti, nadpis, nadpolovičan, nadstojnik, nadčovjekpod: podpora, podkopati, podpaliti, podkoljenica, podkraj, podkategorijapred: predklijetka, predpotopni, predkršćanski, predhodni, predplata

Ni Ivšić u svojoj obrani fonemskoga načela, u kojoj je citirao izdanje djela Dominka Zlatarića (SPH, 1899., pripremio P. Budmani) nije mogao previdjeti da Zlatarić piše “odkle” (a ne “otkle”); slično, Dinko Ranjina (SPH, 1891., priredio M.Valjavec): odpravlja (83.); Nalješković (Nikola Nalješković: Književna djela, MH, 2005.): odtle (str. 458.), nadhodi (470); Držić (Marin Držić: Piesni ljuvene, 1551., prijetisak Zagreb 2008.): odkrie (21), odtle (24), Akademijin dubrovački molitvenik (Dragica Malić: na izvorima hrvatskoga

jezika, MH, str. 683. - odpusti, odkupi,..)

U suvremenome hrvatskom izdavaštvu gdjegdje dolazi do izbjegavanja jednačenja po zvučnosti u prefiksima radi bolje razumljivosti teksta (n.pr. u prijevodima Daniela Bučana islamskih i židovskih mislilaca (Al Farabi: Knjiga o slovima, Ibn Sina: Knjiga naputaka i opasaka, Majmonid: Vodič za one što dvoje): predhodnik, predpostavka, . Sudi li se po upisima na internetu, posebice na diskusijskim skupinama i forumima, sudionici uvijek točno fonološki pišu stanovit broj pojmova koji su česti- n.pr. potpis, potpuno, potpora.. dok u slučajevima riječi koje nisu frekventne, teže morfonološkom upisu: podhodnik, podforum, podkategorija, odhrvati, predkršćanski, nadpolovičan, .. dok se piše i prethodno i predhodno .

Uzme li se sve to u obzir, zorno je da je pisanje u kojem nema asimilacije po zvučnosti u predmetcima nad-, pod-, pred- i od- “prirodnije” i povijesno utemeljenije od sadašnjega stanja, te bi bilo logično da se prijeđe na taj način pisanja (podkoljenica, odploviti, predhodnik, nadkriliti), uz eventualni izuzetak nekoliko riječi poput potpis, potpuno, potpora i sl., o čemu bi se trebalo očitovati.

Asimilaciju po zvučnosti Šamija i neki drugi autori (Daniel Bučan u prijevodima, ponekad i drugi pisci u autorskim djelima) ne provode u slučaju grafema /č/, a po mjestu tvorbe za /n/. Oba je slučaja detaljno obradio Stjepan Ivšić u navedenome članku, i u oba primjera sve počiva na jednoj jedinoj riječi: za /č/ u zasvjedočenome pisanju srdžba, a za /n/ u pisanju himba (oba primjera u Zlatarić, SPH 1899.). No, očito je da pučka i ne više tako česta riječ srdžba ne može biti ključnim argumentom za pisanje mnoštva izvedenica i složenica poput jednačba, svjedočba, naručba, promičba, uručba, lučba, razlučba (ova riječ, kao razludžba, izgleda upravo groteskno). Isto tako, himba (često pisana i kao hinba) nije dostatan argument za fonološki, mjesto morfonološkoga upisa: stanbeni, činbenik, raš/z/sčlanba, obranbeni, prehranbeni, ..U tom je upisu sačuvana značenjska jedinica bolje nego u fonološkom. Opteretiti pravopis upisima poput promidžba ili stambeni jednostavno je nefunkcionalno.

U prefiksu ob- (ob-služiti, ob-teretiti,..) Šamija je, slijedeći zdrav instinkt (što potvrđuju i internetski upisi u kojima se nikad ne pojavljuju oblici kao

obsada ili obsesija) predložio da ostane fonološki način pisanja, kakvog rabimo sada: opstojnost, opkopati, ophodnja,...

Glede sklonidbe, predloženo je da grafem /d/ ostane nepromijenjen (što bijaše i Ivšićev prijedlog): redka, predka, uradka, .., (što je često u prijevodnoj filozofskoj literaturi: prigodka, razgodka) dok je grafem /b/ u manje sigurnom položaju: predlaže se pisanje koje bi čuvalo semantičku prozirnost (Zagrebčani, polabski, robski, substrat, kašubski, Rabska (pjesmarica), srbski, Dabca, babca, vrabca, vrabčić, ...)- što je u skladu s hrvatskom dopreporodnom tradicijom, ali i opčarati, opkoliti, opteretitiOvdje nije najjasnije dokle bi se, eventualno, išlo u promjenama. Točno je da većina dopreporodnih pisaca tako piše, kao i da u nemalom broju primjera internetski upisnici pišu po morfonološkom načelu-n.pr. substrat, polabski, poredka, napredka.. , ali se isto tako nepogrješivo piše ljupko, šipka, zupčanik, ..što su sve česte riječi. Problematične su pojedine riječi koje su smislenije pri morfonološkom upisu- pripovijedka, nerodkinja,... a oko kojih ne postoji slaganje.

Vjerojatno bi trebalo bolje istražiti pisanje grafema /b/ u sklonidbi, te u nizu karakterističnih primjera koji se raslojavaju na strane, poglavito latinske riječi, te na složenice ili na frekventne riječi u kojima nema kolebanja pri upisu.Starija hrvatska tradicija, kao i prosječni hrvatski upisnici, ne griješi kod pisanja imenica, pridjeva i priloga, te imena, pa stoga nema razloga da se dira u sadanji način pisanja: rijetko, slatko, slatkast, rjetkoća, glatko, Vlatković, Tvrtko, ..

Poseban su slučaj latinske riječi, kod kojih postoji nesigurnost u upisu (substrat, subskripcija, substantiv, subspecijalizacija ...dok kod češćih riječi dominira fonološki upis: apsurd, apsolutno, apscisa,..). Kao pravilo, upisnici miješaju riječi s predmetcima ab- i sub- (absurd i apsurd, substrat i supstrat,..)- dok nema pogrješke kad se radi o latinizmu prefiksa ob- (opsesija, opsceno,..) jer tu je, kao u domaćih riječi (opstojnost, opsada,..) asimilacija po zvučnosti ušla u općeprihvaćen zapis.

Zaključak: predlaže se izbjegavanje asimilacije po zvučnosti kod

predmetaka nad-, od-, pod-, pred- (nadpolovičan, odhraniti, podhodnik, predkršćanski), u sklonidbi & tvorbi riječi s grafemima /d/ i /b/ (redka, robski, Zagrebčani), te u tvorbi s grafemom /č/ (predočba), kao i u slučaju jednačenja po mjestu tvorbe (prehranbeni). Svi su ti upisi dominantni u doilirskoj i predkaradžićevskoj (pretkaradžićevskoj po sadašnjem propisu) tradiciji. Niz bi primjera valjalo zasebno istražiti, napose u slučaju stranih riječi, te kod deklinacije ili tvorbe u kojoj grafem /b/ prelazi u /p/ (srpski, grepsti, ropski,...) osvrćući se na stabilnost pisanja, ali i na tvorbenost u izvedenicama. Dobra je vježba raspis složenica i izvedenica riječi “rob”Također, importirane latinizme bi trebalo podrobnije ispitati, i vidjeti da li doista riječi s prefiksima ab- i sub- imaju tendenciju izvornoga zapisa, dok one s predmetkom ob- praktički svi pišu fonološki.

2. Propisi za koje starija pismenost, kao i opća poraba, ne daju jednoznačan odgovor

U slučaju pak zvučnih šumnika /z/, /ž/, te dvoslova koji se pojavljuju u tvorbi riječi (-zs-, -zš-,..), hrvatska tradicija ne daje jednoznačan odogovor. Pogledaju li se reprezentativni autori već izdani u ediciji “Stoljeća hrvatske književnosti”, te posebnim izdanjima (Bartol Kašić, Fran Krsto Frankopan, Marin Držić, Petar Zoranić, Junije Palmotić, Nikola Nalješković, Šime Budinić, …), vidimo da dolazi i do fonološkog i morfonološkoga upisa (razpuhaj, rastopila, teški, isčupati, ..). Prednost je kod Dubrovčana na strani fonološkoga zapisa zvučnih u bezvučne šumnika kod rječotvorbe i sklonidbe (iskopa, rastopi, teško, uspreda, …), ali ima i dovoljno morfonoloških primjera (izhodi, izpiše,..). Primjeri u srodnim slavenskim jezicima nisu od velike pomoći, jer slovenski i bugarski imaju za istu riječ morfonološki upis (razkol), a ruski fonološki (raskol). Internetska praksa pokazuje da u riječim u kojim se pojavljuje šumnik /z/ u prefiksu (bez-, iz-, raz-, uz-: besplatno, ispuni, raskopa, uspostavi) nema nikakvoga kolebanja, osim kad se radi o spoju šumnika /z/ iz prefiksa, te početnom grafemu iz skupa (/č/, /ć/,a rjeđe i /ž/, /š/). Naime, dolazi do trojakog pisanja u primjerima poput: razčlaniti/rasčlaniti/raščlaniti; izčupati/isčupati/iščupati; a posebno je to izraženo u rjeđe upotrebljavanim riječima kao bezćutan/besćutan/bešćutan; razčešljati/rasčešljati/raščešljati. Našu su stariji pisci najčešće pisali dvojako: izčupati i isčupati, pa su primjeri za sadanju normu iščupati

izuzetno rijetki. Zanimljivo je da i ruski jezik, u kojem je grafem /šč/ vrlo čest, te riječi piše – za razliku od slovenskog (razčistiti) - na umjereno fonološki način: rasčitat', isčerkat' . U oblicima vida raslojiti (raz-slojiti) nema kolebanja, piše se na prihvaćeni način (isjeći). U tvorbi riječi i sklonidbi se piše praktički uvijek na fonološki način (težak/teško, uzak/usko), ali uz jedan manji izuzetak: ponekad se pojavljuje upis kakav je predlagao i Stjepan Ivšić, no kao manjinski: uz pravilne oblike odreska, obrasca, dolaska,... ponekad se piše i odrezka, obrazca, dolazka,.. Ti su slučajevi rijetki, no ipak se pojavljuju, dok se zapisi kao uzko ili težko nikad ne javljaju. Ponekad se, možda zbog veće ekspresivnosti, pišu oblici kao: izžmikati, bezžični,... U praksi je uvijek kombinacija -zž-, a nikad -zs-, dok je -zš- jedino u riječi (ušetati: uzšetati se), a nije u porabi gdje bi mogao biti: iz-šarati, raz-širiti,... što se uvijek piše kao išarati, raširiti,...

Glede troslova koji su bili u porabi u pravopisu zagrebačke škole (-stn-, -stl-, -štnj-,-štn-; vjestnik, izrastlina, godištnji, kazalištni), jedino skup -stn- ponekad biva upisan kod porabnika interneta (koristno, žalostno). Situaciju dodatno komplicira to što su stari Dubrovčani pisali žalos, mlados,... a u sadanjem načinu pisanja to zbunjuje ljude, pa se mjesto pravilnoga načina žalostan, žalosna dosta često piše žalosan, žalosna (slično korisan, masan (mjesto mastan))

Zaključak: bilo bi poželjno detaljnije ispitati piše li se uistinu i u kojoj mjeri asimilacija /z/ u prefiksima bez-, iz-, uz-, raz- kod spoja s riječi koja počinje sa /č/, /ć/ (raz-čohati, raz-činiti, bez-čedan, bez-čast), a također i /ž/ u nekim primjerima (iz-žeći, raz-žariti, bez-životan). Na primjerima rjeđe porabljivanih riječi vidjeti postoji li tendencija očuvanja troslova -stn-, n.pr. (krjepostno, vrstnik, bjelokostni, milostnik, ..).

3. Stariji leksemi, potencijalno moderni stilemi

U treću bi kategoriju spadale riječi ili izrazi vrlo nazočni u hrvatskoj književnosti Dalmacije i Dubrovnika, od kojih je dio bio neupitnim dijelom hrvatskoga standarda do vukovačkoga prijevrata. Nije potrebno navoditi posebno autore, no lako se ti leksemi – manjim dijelom iz čakavskoga narječja- mogu naći kako u Držića, Zlatarića, Gundulića, Kašića, … tako i

Ivana Mažuranića, Ante Kovačića,... pa sve do modernih (konac 20. i početak 21. stoljeća) prijevoda klasika (n.pr. Villonovo djelo u prijevodu Vojmila Rabadana, Tassovo u prepjevu Mirka Tomasovića, Augustinova “O državi božjoj” u prijevodu Tomislava Ladana). To su: jur, bo, jurve, nu, nješto, njetko, njekoč, njeki, scijeni, velici, pjesni razlike, drazi, ki, ke, ku, tve, tuj, zač, tač, … Budući da su te riječi nazočne u tiskanim knjigama 20. i 21. stoljeća, i odlika su “visokog stila”, nema razloga da ne uđu u hrvatski standard opisan u rječnicima, kad u njemu postoje razni orijentalizmi (ćepenak, ćumur, česma, papuče, bubreg, daidža, ćevap) koji nisu hrvatski “samotvori”, nego posljedak osmanlijske vladavine.

Na koncu, valjalo bi usuglasiti pisanje imenica sadržećih predmetak prě- , jer tu postoji relativno jasna mogućnost da se imenice, završavajuće na samoglasnik (najčešće -a) pišu s prefiksom pre-, a one na suglasnik s prije-(tako bi bilo preporuka, premosnica, prevara, prepiska, pretvorba,.... ali prijekid, prijegled, prijebirnik, prijeglednik, prijepis, prijevod, prijeslov, prijetisak...- dok sada imamo pregled i prijevara, prebirnik, prezir i prijezir, prekid uz prijekid, prijetisak uz pretisak,..). U predmetku prěd- ostaje unicum od imenice prijedlog, što je nesuvislo: ili “ekavizirati” i tu imenicu (predlog), ili jekaviziati ostale po navedenim (ili nekim drugim) načelima: prijedsjednik, predpostavka, prijedstojnik, predstava,... Ako bi se već htjelo ostati kod status quo-a, onda bi valjalo rasčistiti neke dvojbe oko riječi u kojima dominira prefiks pre-, ali se pojavljuje i prije- : prepjev i prijepjev, previd i prijevid, prevrat i prijevrat,....a napose u izvedenica: prestupnik i prijestupnik, prelaznik i prijelaznik, prenosnik i prijenosnik,..