Seminarski radProfesionalna orijentacija

SADRAJ

1. Sadraj/Summary.........................................................................................................3-42. Uvod1. Pojam profesionalne orijentacije...............................................................................53. 2. Korijeni i razvoj profesionalne orijentacije2.1. Povijesni razvoj u svijetu..............................................................................64.3. Teorije profesionalne orijentacije................................................................................85. 4. Elementi i karakteristike profesionalne orijentacije....................................................96. 5. Profesionalna orijentacija i selekcija.........................................................................107. Zakljuak.......................................................................................................................158.Literatura.......................................................................................................................16

SAETAK

Profesionalna orijentacija predstavlja znanstveno zasnovani i kontinuirani proces usmjeravanja individue prema onom zanimanju ili grupi zanimanja koja najbolje odgovaraju njihovim psihofizikim karakteristikama i u kojima imaju najvie izgleda da svoj posao obavljaju kompetentno, da napreduju i da budu zadovoljni. Profesionalna orijentacija je sveobuhvatan proces koji: omoguava osobi da dobije vie informacija o samom sebi, npr. o svojim interesima, sklonostima, sposobnostima i vrijednostima, motivira uesnike da preuzmu aktivnu ulogu u planiranju svoje karijere. U dananjem trenutku motiviranje uenika da aktivno planiraju svoju karijeru je od izuzetne vanosti jer visoka nezaposlenost, promjenjivo trite rada i potrebe za velikom fleksibilnou na radu i u karijeri ine planiranje budunosti jo vanijim zadatkom, omoguava pruanje detaljnijih informacija o razliitim zanimanjima. Uzima u obzir nain sticanja obrazovanja do odreenih zanimanja. Jedan od osnovnih zadataka savjetodavnog rada u profesionalnoj orijentaciji je pruiti detaljnije informacije i objasniti klijentu da neko zvanje omoguava rad u veem broju zanimanja, te da postoje razliiti putevi obrazovanja koji omoguavaju rad u eljenom zanimanju.

Kljune rijei: profesionalna orijentacija, zanimanje, selekcija, sposobnost, motivacija.

SUMMARY

Professional orientation is scientifically based and continuous process of directing the individual toward the occupation or occupational groups that best fit their mental and physical characteristics and which are most likely to perform their job competently, to thrive and be happy. Vocational Guidance is a comprehensive process that: allows a person to gain more information about yourself, such as your interests, aptitudes, abilities and values, to motivate participants to take an active role in planning their careers. In today's time motivating students to actively plan their careers is very important because high unemployment, changing labor market and the need for great flexibility in work and career planning for the future are even more important task, to provide detailed information about different occupations. It takes into account the way educational training to certain occupations. One of the main tasks of the advisory work in vocational guidance is to provide detailed information and explain to the client that a vocation to work in a number of occupations, and that there are different ways of education, which allows operation in the chosen field.

Keywords: career orientation, occupation, selection, ability, motivation.

UVOD

1. Pojam profesionalne orijentacije

Profesionalna orijentacija je organizirani sustav pruanja strune pomoi pojedincu u toku njegovog profesionalnog razvoja, u slobodnom izboru obrazovne i profesionalne aktivnosti, uzimajui u obzir psihofizike osobine, znanja i vjetine pojedinca, karakteristike rada i mogunosti zapoljavanja.

Svaki ovjek provodi veliki dio svog vremena u svom poslu. Profesionalni status utjee i na sve druge aspekte njegovog ivota (materijalno stanje, drutveni status, izbor prijatelja i dr.). Iz tog razloga je vano da on bude tim poslom zadovoljan i u njemu uspjean. Meutim, nisu svi ljudi jednako uspjeni u svim zanimanjima. Razlike u uspjenosti u nekom poslu prouzrokovane su razlike u temeljnim ljudskim osobinama: sposobnostima, vjetinama, znanju, motivaciji. Uzimajui u obzir injenicu o arolikosti ljudske populacije, potrebno je ili prilagoditi pojedinca radu (predmet profesionalne selekcije i orijentacije), ili prilagoditi rad ovjeku (predmet ergonomije).

Ovako postavljen, prethodno navedeni zadatak se ne doima ni tekim ni kompliciranim. Meutim, u svakodnevnoj praksi to ba i nije lako ostvarivo. Pored brige za pojedinca kao budueg zadovoljnog radnika, moramo voditi rauna i o drutvu i njegovim potrebama. Pojava da za neko zanimanje ima previe zainteresiranih i pogodnih kandidata, ili obrnuto, da nema dovoljno sposobnih kandidata, dovodi do ili daljnjih selekcija ili primanja na posao kandidata koji ba i ne obeavaju uspjeh u tom odreenom zanimanju. To pokazuje da, iako svi imaju pravo raditi posao koji ele i za koji su osposobljeni, drutvo ne moe uvijek osigurati svakome posao koji bi htio.

Konani cilj profesionalne orijentacije jest u profesionalnom smislu uspjean i zadovoljan pojedinac i drutvo s racionalno i kvalitetno zadovoljenim potrebama za radnicima, visokim stupnjem zaposlenosti i uinkovitosti u radu. Uinkovitost profesionalne orijentacije obino se primjeuje tek nakon izvjesnog vremena, ali ona dugorono daje pozitivne rezultate.

2. Korijeni i razvoj profesionalne orijentacije

Profesionalna orijentacija je uvijek pratila i prilagoavala se promjenama drutvenog i proizvodnog ureenja. itav drutveni razvoj, od davnine do danas, iao je putem irenja ljudskih sloboda meu kojima pravo pojedinca na osobni razvoj i slobodu izbora zanimanja ima posebno znaenje (Jelavi, 1991).

Od samih poetaka ljudskog drutva postoji praksa izbora zanimanja. Na poetku je ona bila neosvijetena, a teorijsko osmiljavanje nastaje dosta kasnije. Njegove naznake nalazimo u djelima nekih filozofa, ali tek u 19. st., nakon naglog razvoja znanosti, tehnike i tehnologije, nastaje potreba za organiziranijim nainom pristupanja tom problemu. Razvoj psihologije i pedagogije profesionalne orijentacije je to omoguio.

Podjela rada u prvobitnoj zajednici je prirodna i temeljila se na psihofizikim osobinama pojedinca, tj., njegovoj sposobnosti da doprinosi zajednici kroz proizvodni rad. U ovoj etapi drutvenog razvoja orijentacija je spontan i nesvjestan in od strane pojedinca i drutva. Sa razvojem svijesti o unikatosti i posebnosti svakog pojedinca i uvoenjem obreda inicijacije kao potvrde od strane zajednice, dolazi i do usmjeravanja pojedinca u pojedine kategorije po kriteriju osnovnih potreba rodovske zajednice. Tako u tom periodu ljudi stjeu ugled na temelju sposobnosti u pojedinim podrujima drutvenog i proizvodnog ivota.

2.1. Povijesni razvoj u svijetu

Potreba za razvijanjem psihologije rada javila se iz pragmatinih razloga. Uslijed naglog razvoja industrije i tehnolokih procesa, dogodilo se priznanje da sama tehnologija nije dovoljna da zadovolji potrebe industrijalizirane civilizacije, ve da su dobro odabrani i osposobljeni radnici vaan faktor za uspjean proizvodni proces (Tomekovi, 1980.).

Razliiti autori daju razliite podatke o poecima primjene psihologije u industriji. Po nekima je poticaj za pojavu i razvoj psihologije rada doao iz Europe u Ameriku, tanije iz Wundtova laboratorija u Leipzigu (Tomekovi, 1980.). Drugi autori tvrde da je razvoj industrijske psihologije zapoeo je u Americi, gdje su se dostignua na polju eksperimentalne psihologije poela prvi put da se primjenjuju i u industriji, a zatim se i preko Amerike proirio u Europu (von Haller, 1971.).Jedan od najznaajnijih dogaaja za profesionalnu orijentaciju desio se 1909. godine, kad je Frank Parsons izdao knjigu Choosing a Vocation u kojoj je izloen prvi teorijski pristup profesionalnoj orijentaciji. Parson u svojoj teoriji kae da pojedinac, kad bira zanimanje, mora poznavati sebe, rad, te biti sposoban dovesti ta dva elementa u meusobni odnos kako bi postigao sklad. Za to mu je potrebna pomo strunih postupaka koji su u brzom razvoju. Njegova je teorija statina, jer izbor zanimanja shvaa kao jednokratan proces i pretpostavlja samo jedan mogui pravilan izbor (Jelavi, 1991.).

Znaajna osoba za profesionalnu orijentaciju je i Mnsterberg. Ukazao na korist koju industrija moe imati od psihologa kroz selekciju ljudi koji po svojim osobinama najbolje odgovaraju odreenoj vrsti posla, kroz utvrivanje psiholokih uvjeta pod kojim svaki ovjek daje zadovoljavajui uinak. Napisao je brojne radove iz ovog podruja iz kojih je proizaao razraen program psihologije rada objavljen u Njemakoj 1912., a zatim i 1914. godine pod nazivom Osnove psihotehnike (Tomekovi, 1980.).

Znaajan doprinos razvoju profesionalne orijentacije dao je Zoran Bujas. Polazei od pretpostavke da svaka osoba ima odreene individualne karakteristike koje je ine u manjoj ili veoj mjeri pogodnom za razliita zanimanja, i uzimajui u obzir druga znanstvena saznanja, Bujas predlae etiri osnovne postavke kljune za profesionalnu orijentaciju: Ljudi se razlikuju po svojim psihofizikim osobinama i inklinacijama; Razliita zanimanja postavljaju razliite zahtjeve pred radnike; Individualne osobine i sposobnosti radnika korisne u jednom zanimanju esto se razlikuje od osobine potrebnih u drugom zanimanju; Neuspjenost u jednom odreenom zanimanju ne znai generalnu profesionalnu nesposobnost.Ove ideje postale su teorijska i praktina osnova za dinaminu i progresivnu profesionalnu orijentaciju, kakvu je zagovarao Zoran Bujas. Iz njih su izvedena naela za racionalno usmjeravanje ljudi u radni proces. Potrebno je: Poznavati individualne karakteristike vane za uspjeno izvoenje odreenih tipova aktivnosti; Poznavati zanimanje, osobine i zahtjeve razliitih poslova i zanimanja; Poznavati prognostiku valjanost utvrenih dijagnoza.Bujas je dao svoj doprinos i kroz konstrukciju velikog broja testova i mjernih instrumenata koji se koriste u profesionalnoj orijentaciji B-serija, N-upitnik, M-serija i dr. (Tarbuk, 1991.).

3. Teorije profesionalne orijentacije

Postoji velik broj razliitih teorija profesionalne orijentacije koje se meusobno ne iskljuju, ve su meusobno komplementarne. Postojee teorije se meusobno razlikuju po tome na kojim je osobinama naglasak pri odabiru zanimanja, tako da neke naglaavaju sposobnosti, druge konativne osobine, tree se oslanjaju na cjelovitu linost itd. (Medi, 1994.).

S obzirom na sadraj psihologijske teorije profesionalne orijentacije se dijele na: Teorije osobina ili teorije osobine zahtjevi; Teorije strukture ili psihodinamino strukturoloke teorije; Teorije prilagoavanja ili razvojne teorije; Teorije odluivanja ili procesne motivacijske teorije.

Teorija osobine-zahtjeviUtemeljitelj teorije je Frank Parsons. Prema ovoj teoriji ljudi se razlikuju po svojim sposobnostima i drugim osobinama linosti koje se mogu mjeriti, dok se zanimanja razlikuju prema zahtjevima koje postavljaju pred radnike s obzirom na to da su elementi iz gornjih pretpostavki mjerljivi, mogue je uskladiti ljude sa zanimanjima. Krilatica ove teorije je pravi ovjek na pravo mjesto i istiu se katastrofalne posljedice loeg izbora. Zamjerke iznijete ovoj teoriji odnose se prvenstveno na njenu statinost i obiljeja koja vie odgovaraju selektivnoj proceduri, za koju je karakteristino da odbacuje nedovoljno sposobne za dotino radno mjesto, dakle, odbacuje mogunost izuavanja odreenih zanimanja.

Psihodinamine ili strukturalistike teorijeTeorije iz ove skupine prilaze izboru zanimanja sa stajalita dinamine strukture linosti. Stoga one naglaavaju cjelovitu linost, koja funkcionira zahvaljujui odreenim elementima strukture. Postoji vie teorija te grupacije. Izmeu sebe se razlikuju po pridavanju znaenja odreenim elementima strukture linosti (Medi, 1994.). Razvojne teorije - kao poetnu stavku uzimaju spoznaju o viefaznom razvoju pojedinca, u ijem se toku u svakoj pojedinoj fazi vri izbor zanimanja, tako da je krajnji izbor rezultata procesa od niza meusobno povezanih sekvenci. Predstavnica ove grupacije teorija profesionalne orijentacije je Superova teorija. U njoj on odvaja zanimanja (poslovi koje ovjek trenutno obavlja) od pojma karijere (napredovanje tokom zaposlenja). Pokazao je da je izbor zanimanja proces koji se odvija u nizu ivotnih faza. Faze razvoja preuzeo je od Ch. Bhlera (faza rasta, eksploracije, stabilizacije, odranja i opadanja) i rekao da se u svakoj od njih pred pojedinca stavljaju odreeni profesionalni zadaci.

Procesne teorijeProcesne motivacijske teorije se bave ulogom pojedinih motiva u procesu donoenja odluka. Razlikuju preferencije nekog cilja od odluke o akciji. Pripadnica ovih teorija je i Porter Lowlerova teorija, po kojoj se ovjekova motivacija da izvr neku akciju nalazi pod utjecajem njegovih oekivanja moe li tu akciju izvesti, oekivanja u svei s ishodom te akcije i oeljnosti tih ishoda.

4. Elementi i karakteristike profesionalne orijentacije

Profesionalna orijentacija ima tri meusobno povezane zadae: Profesionalno informiranje; Profesionalno savjetovanje; Praenje.

Profesionalno informiranje sastoji se u sastavnom pruanju razliitih podataka i obavjetenja mladima i roditeljima u vezi s izborom zanimanja i zaposlenja (Vinski, 1969.).Profesionalno savjetovanje ima za svrhu da pomogne ueniku da stekne uvid u vlastite mogunosti zaposlenja i da ove faktore uskladi jedne s drugima na najbolji mogui nain.Praenjem se provjerava uspjenost primijenjenih metoda i postupaka usporeujui uspjeh u savjetovanom zanimanju i stvarni uspjeh u radu.

5. Profesionalna orijentacija i selekcija

Kada razmiljamo ili diskutujemo o izboru ljudi za razliite poslove ili zadatke, pretpostavljamo neto to se smatra toliko samo po sebi razumljivim da se najee u praksi uopte ne postavlja kao problem: pretpostavljamo da se ljudi meu sobom svojim sposobnostima razlikuju. Takav zakljuak izvodimo iz injenice da u jednakim poslovima razliiti ljudi pokazuju razliit uspjeh.

No ako malo kritinije pogledamo na tu injenicu, lako moemo zakljuiti da ovjekov uspjeh u nekom zadatku moe zavisiti od nekoliko faktora: od njegovih sposobnosti, od njegovog prethodnog znanja i iskustva, od njegove motivacije, od uslova u kojima on taj zadatak izvodi.

Konkretno, dva radnika na dva jednaka radna mjesta mogu se razlikovati u svom radnom uinku bilo zato to zaista nisu jednako sposobni za taj posao, bilo zato to jedan od njih due radi taj posao, pa ima vee iskustvo, bilo zato to je jedan od njih vie motivisan i zainteresovan za to to radi, bilo zato to jedan od njih radi u objektivno povoljnijim okolnim prilikama (npr. povoljnija rasvjeta ili temperatura. Naravno, mogu se razlikovati i zato to se razlikuju u veem broju faktora ili u svim navedenim faktorima).

Neki psiholozi u vezi s tim navode "formulu" po kojoj je radni uinak nekog ovjeka jednak umnoku izmeu onoga to on moe (to su njegove sposobnosti i znanja), onoga to on hoe (interesi, motivacija) i okolnih uslova:

radni uinak = sposobnosti * motivacija * okolne prilike

Teorijski, kada bi bilo koji od ta tri faktora iznosio "nula", i radni uinak bi bio "nula": ni najvee sposobnosti nee dovesti do radnog uinka ako nema nikakve motivacije za taj rad ili ako spoljne prilike ne omoguuju rad. Jednako tako, ni visoka motivacija i povoljne prilike nee rezultirati radnim uinkom ako individuum nema nikakvih sposobnosti za taj posao itd.Prema tome, tvrenje da se ljudi razlikuju po sposobnostima moemo definitivno postaviti tek onda ako uinke razliitih ljudi u nekoj aktivnosti posmatramo u uslovima kada su ostali faktori izjednaeni. Ako to uinimo (a to je naravno provjereno u mnogobrojnim istraivanjima), pa ako do granice, koliko nam je to mogue, izjednaimo faktore motivacije, iskustva i okoline, te ako nakon toga, uprkos tom izjednaavanju faktora, dobijemo razlike u uinku, tek onda te razlike smijemo pripisati razlikama u sposobnostima.

Najlake je, naravno, izjednaiti faktore okolnih prilika: oba ispitanika moraju odreeni zadatak izvoditi u identinim okolnim prilikama. Relativno je lako izjednaiti i stepen znanja i prethodnog iskustva: oba ispitanika rade takav zadatak koji je za obojicu neto u emu nijedan nema nikakvnog iskustva. Ve je mnogo tee ispitanike izjednaiti po motivaciji, no i to se moe do neke odreene granice postii (npr. tako da na odreeni nain postignemo da se oba ispitanika maksimalno zalau u toku rada).Budui da i u takvim situacijama nalazimo razlike u radnom uinku meu ispitanicima, opravdano je zakljuiti da se ljudi - jednako kao to se razlikuju u svojim tjelesnim karakteristikama (visina, teina, boja kose, boja oiju itd.) - razlikuju i svojim psihikim karakteristikama, dakle i svojim sposobnostima. (Primjedba: neko bi mogao prigovoriti postupku izjednaavanja okolnih prilika primjedbom da je u psihologiji poznat i priznat pojam tzv. efikasne okoline, tj. da objektivno jednaka okolina ne predstavlja za razliite ljude jednaku okolinu, jer je svaki ovjek doivljava na svoj nain, pa prema tome ona nije jednaka za sve ljude. S druge strane, razlikuju se i razliiti poslovi, zadaci "zvanja" i uopte aktivnosti to ih ljudi obavljaju pa, prema tome, nisu svi ljudi jednako sposobni za svaku vrstu aktivnosti.

Racionalno razmijetanje ljudi na radna mjesta i poslove sastoji se u tome da se postigne to bolja usklaenost izmeu zahtjeva posla i uslova u kojima, se posao obavlja, s jedne strane, i ovjekovih karakteristika i njegovih sposobnosti, s druge strane.U tom procesu "usklaivanja ovjeka i rada" obino se razlikuju dva postupka koji su metodoloki vrlo slini, ali se razlikuju po tome je li teite usklaivanja na poslu ili na ovjeku.

Ako traimo najpogodnije ljude za neki definisani posao, onda govorimo o tzv. profesionalnoj selekciji, a ako ak nastojimo ljudima savetovati ili dati onu vrstu posla koja najvie odgovara njihovim sposobnostima i ostalim psihikim i tjelesnim karakteristikama, onda je re o tzv. profesionaloj orijentaciji (koju moemo nazvati i "savjetovanje pri izboru posla").Svojevremeno se mnogo raspravljalo o drutvenoj razlici izmeu ta dva pristupa: pri selekciji uzimamo izmeu veeg broja kandidata one koji imaju najbolje uslove za uspjeh u poslu, za koji se vri selekcija, a ostali, koji su po tim uslovima slabiji, otpadaju iz izbora.Naprotiv kod orijentacije nastoji se za svakoga nai najpogodniji posao. Stoga se i naglaava kako je orijentacija mnogo humaniji postupak od selekcije.To je, naravno, tano, no selekciju nije mogue u potpunosti izbjei zbog nekoliko razloga, na primjer: ne stoje nam uvijek na raspolaganju poslovi koji odgovaraju razliitim sposobnostima i karakteristikama linosti pojedinaca koji ele zaposlenje, u nekim materijalno i drutveno odgovornim poslovima (npr. posao monitora u kontrolnoj sobi atomske elektrane, posao mainovoe, posao pilota itd.) mora se provoditi stroga selekcija jer bi neuspjeni pojedinci svojim grekama u radu mogli uzrokovati velikematerijalne ili ljudske gubitke.

U posljednje vrijeme organizacija rada poprima sve vie takve karakteristike da se postepeno gubi nekada markantna razlika izmeu ta dva pristupa: mehanizacija, automatizacija, podjela rada i druge karakteristike savremenog rada dovode do toga da postepeno sve vie nestaju "klasina" zanimanja, "radna mjesta", pa ak velikim, dijelom i razliiti stepeni kvalifikovanosti, te se unutar radne organizacije, naroito ako je ona velika, esto kombinuju ta dva pristupa: neke obrazovne, starosne, zdravstvene i druge karakteristike postavljaju se kao nuni uslovi da neko uopte moe biti primljen u tu radnu organizaciju (npr. mora imati najmanje 12 godina kolovanja, ne smije biti bolestan na srcu, ne smije biti mlai od 18 godina niti stariji od 35 godina itd). (To je, dakle, "selekcioni" aspekt.). Ako kandidat te uslove ispunjava, prima se u radnu organizaciju, te se nakon toga na temelju detaljnog ljekarskog i psiholokog pregleda primljeni kandidati rasporeuju na ona, radna mjesta kojima njihove karakteristike najbolje odgovaraju.

Na metode i sredstva rada psihologija u profesionalnoj selekciji i profesionalnoj orijentaciji se ne razlikuju pa emo stoga u ovom poglavlju opisati postupak koji psiholog obavlja (ili bi trebao obavaljatl) prilikom izbora kadrova za rad na pojedinim poslovima, a taj je postupak u svojoj biti jednak kod "selekcije", kao i kod "orijentacije".

Kada se rasporeuju ljudi na razliite poslove i radne zadatke, obino se to obavlja, najekonominijim i najjednostavnijim redom: prvo treba iskljuiti one kandidate koji posjeduju neke karakteristike koje manje-vie kod svakog ovjeka onemoguavaju uspjean rad na tom radnom mjestu: ili (to je uglavnom isto) treba iskljuiti one koji ne posjeduju one karakteristike koje su "conditio sine qua non" za uspjeh na tom poslu. Na primer, ako je neko epileptiar, ne dolazi u obzir za poslove na visokom, uz vatru ili vodu; ako je izriiti neurotik, ne moe raditi na poslovima koji zahtijevaju izriito stabilnu linost (npr. pilot); ako je neki kandidat vrlo slabog vida, ne moe raditi na poslovima za koje je nuan dobar vid; ako je intelektualno defektan, nije sposoban za poslove gde je potrebna normalna inteligencija, itd.To su takozvane kontraindikacije, a ovamo treba uraunati i takva stanja koja bi se u konkretnim uslovima nekog radnog mjesta mogla pogorati i znaiti ozbiljnu opasnost za zdravlje, pa ak i ivot kandidata (npr. varices kod zvanja konobara, visoki krvni pritisak kod poslova povezanih uz velike tjelesne napore i dr.).

U svakodnevnoj praksi medicinski zahtjev u ocjeni sposobnosti za rad u veini sluajeva ovdje i zavrava, te se kandidat koji je inae "tjelesno i duevno zdrav" i koji ne pokazuje nikakve zdravstvene kontraindikacije za odreeni posao proglaava za taj posao sposobnim.No u radu psihologa posao se time ne zavrava, nego, u pravom smislu, tek poinje. Evo konkretnog primera: ako psiholog dobije na pregled dvadesetak osoba sa oteenim vidom on moe vrlo brzo (npr. pomou"reetaka" Bonnardela i Laugiera), ustanoviti koji sve poslovi ne dolaze, a koji dolaze u obzir za takve osobe uopte, ali bi, naravno, bilo potpuno pogreno kada bi on jednostavno tih dvadesetak ljudi pravilno "raspodelio" na poslove koje slijepi ljudi mogu obavljati. To bi bilo pogreno zato to tek treba da ustanovi za koje od preostalih poslova to ih slijepi mogu obavljati svaki od kandidata posjeduje potrebne sposobnosti. Iz tih "reetaka" (to su transparenti kod kojih svaki predstavlja neko poznatije oboljenje ili defekt, i kada odreenim transparentom prekrijemo tablicu sa 48O brojeva - a svaki broj oznaava neki odreeni posao - ostaju za izbor nepokriveni brojevi, dok su oni koji kod tog oboljenja ili defekta ne dolaze u obzir zatamnjeni) moemo, na primer, ustanoviti da slepi ljudi mogu uspesno raditi na radnom mestu timera klavira. No oni to - mogu, dakako, samo onda ako imaju neke sposobnosti koje su za taj posao potrebne; ako slijepi ovjek, na primer, nema sluha, onda on nema sposobnosti da bude timer klavira.

Nedovoljno razlikovanje upravo izmeu osnovnih uslova, potrebnih da bi neko uopte mogao doi u obzir za obavljanje nekog posla, i specifinih sposobnosti, potrebnih za uspjeno obavljanje tog posla, uzrok je mnogim dosadanjim neuspjesima u podruju profesionalne selekcije ljudi za neka radna mesta.

Evo jednog primera: vid, sluh, relativno dobro zdravlje, normalan krvni pritisak i drugi neki zdravstveni i psihiki faktori nuan su uslov da bi neko uopte mogao odgovarati za zvanje vozaa autobusa ili kamiona, ali to ne znai da e neko biti bolji voza zato to su mu vid i sluh bolje razvijeni i to je zdraviji! Vei ili manji uspjeh u zvanju vozaa zavisi od drugih faktora (koji nam danas ak jo, na alost, i nisu dovoljno poznati, ali ini se da se ponajvie radi o nekim karakteristikama linosti u uem smislu).

ZAKLJUAK

Cilj profesionalne orijentacije je pomoi pojedincu da pronae i odabere ono podruje rada u kojem u njegovi izgledi za uspjeh najvei. To su ona podruja rada koja najbolje odgovaraju njihovim psihofiziolokim osobinama i sklonostima. Polazi od: psihologijskog poznavanja pojedinca, objektivnog poznavanja razliitih zvanja i analize sadanjih i perspektivnih potreba zajednice. Drutvena zajednica se zanima za orijentaciju da ne bi bilo poveanih trokova i manje produktivnosti pomoi pojedincu pri izboru zvanja, jer ako je izbor lo trpi i pojedinac i drutvo. Svako provodi veliki dio svog ivotnog vijeka u radu. Tu postoji jedan veliki problem, a to je to zanimanje pojedinca odreuje u velikoj mjeri i njegov socijalni i ekonomski status, okolinu u kojoj ivi, prijatelje i sl. Osim toga za pojedinca je izbor zanimanja ujedno i izbor njegovog ivotnog stila. Zato pojedinci esto ele raditi u onim strukama, gdje mogu zadovoljiti i te druge osobne, subjektivne, svoje ivotne zahtjeve i potrebe. Moda bi netko npr. bio savren tokar, ali taj posao ne donosi eljeni socijalni i ekonomski status. U svom poetku profesionalna orijentacija imala je veilikih ambicija, koje su dole do izraaja u poznatoj i pretenzioznoj krilatici pravi ovjek na pravno mjesto. Danas su njezini ciljevi mnogo skromniji, ali zato realniji. Moderna profesionalna orijentacija otresla se i starih predrasuda da je svaki ovjek sposoban samo za jedan odreeni posao i dasu za uspjeh odlune neke sasvim specifine sposobnosti. Provjeravanja su pokazala da je jedan te isti ovjek sposoban da se uspjeno prilagodi itavom nizu zvanja, pa se orijentacija danas sastoji u usmjeravanju kandidata prema odreenom podruju rada, a ne prema jednom jedinom zvanju.

LITERATURA

1. Tomekovi, T. (1980): Psihologija rada kadrovi i rad, Sveuilina naklada Libar, Zagreb2. Medi, P. (1994): Osnove psihologijske teorije profesionalne orijentacije i njihove implikacije na medicinu profesionalne orijentacije, Medica Jadertina, 24 (1994), Zadar3. Tarbuk, D. (1991): Zuran Bujas' work in the field od vocational gudianc, Revija za psihologiju, 21 (1991), Zagreb4. Vinski, D. (1969): Praenje u profesionalnoj orijentaciji, Republiki zavod za zapoljavanje, Zagreb5. Prirunik za grupni rad sa uenicima osnovnih kola, www.mojakarijera.com , proMENTE, 2005

6