3

Kao prvo: moglo bi biti i gore. Na koje sve načine ljudi putuju do posla, još sam dobro i prošla. Ne smijem to zaboraviti. Kao drugo: vrijedi gnjavaže. Želim živjeti u Londonu, želim sve ovo, a mučno putovanje do posla je neizbježno. Dio je londonskog iskustva, kao recimo posjet muzeju Tate.

(No dobro, po svemu se razlikuje od muzeja moderne umjetnosti. Krivi primjer.)

Moj tata voli reći da čovjek ne smije odgristi više nego što može progutati. Ali ja želim golem griz života. Zato sam i došla ovamo.

Uglavnom, šetnja do postaje vlaka traje dvadeset minuta i nije strašna. Čak je i ugodna. Sivo prosinačko nebo pritišće mi dušu poput utega, ali ipak se osjećam dobro. Dan je počeo. Svijet je preda mnom.

Kaput mi je prilično topao, iako je koštao 9.99 funta i kupila sam ga na buvljaku. Imao je oznaku marke — CHRISTIN BIOR — ali odrezala sam je čim sam došla doma. Ne možete raditi gdje ja radim i nositi kaput marke CHRISTIN BIOR. Morate imati originalni vintage kaput Christian Dior. Ili nešto japansko. Ili nešto što ste sami napravili, jer si šijete svu odjeću sami od retro tkanina koje pronalazite u trgovinama vintage tkaninama.

Ali ne smijete nositi CHRISTINA BIORA.Sve sam bliže željezničkoj postaji Catford Bridge i hvata me ner-

voza. Danas doista ne smijem zakasniti. Šefica u posljednje vrijeme sve češće ljutito komentira da ljudi »kapaju u ured kad se kome svidi«, pa sam krenula dvadeset minuta ranije, za slučaj da bude gužve.

PRVO POGLAVLJE

Sophie Kinsella

4

Vidim već odavde: gužva je neopisiva.U posljednje vrijeme na mojoj trasi ima svakakvih problema i

često bez upozorenja otkažu vlak. A u Londonu u vrijeme kad ljudi idu na posao jednostavno ne smijete otkazati vlak. Što da rade svi oni ljudi koji su njime trebali ići na posao? Da jednostavno iščeznu?

Odgovor na to pitanje jasan je već kod poništavača za karte: ljudi stoje nagurani na peronu, pogledavaju prema ekranu s informacijama, guraju se prema prvom redu, virkaju niz prugu, dobacuju jedni drugima namrgođene poglede i prave se da ne vide nikoga oko sebe. Sve u isto vrijeme.

O Bože. Izgleda da su otkazali najmanje dva vlaka, jer na peronu ima ljudi da se napune tri vagona. Svi čekaju prvi sljedeći vlak, zgurani uz rub perona, na strateškim mjestima. Sredina je prosinca, ali božićnoj atmosferi ni traga. Svi su prenapeti i prehladno je i usto je ponedjeljak ujutro. Jedini dašak blagdanskog duha su otužne šarene žaruljice i naja-ve izvanrednog reda vožnje na razglasu.

Skupljajući hrabrost, priključim se gomili i s olakšanjem izdah-nem primjećujući vlak što prilazi postaji. Nije da ću ući u njega, ali ipak. (Ući u prvi vlak? Apsurdne li pomisli.) Unutra su ljudi nagurani sve do zamagljenih prozora, a kad se vrata otvore, izađe samo jedna žena. Uspješno se progura van, doduše sva izgužvana. Bez obzira na sve, gomila nahrupi u vlak i nekako svi uđu. Vlak krene, a ja se nađem nešto bliže prvom redu. Sad samo moram paziti da ne izgubim to mje-sto i da se onaj žgoljavi tip s previše gela u kosi ne progura ispred mene. Izvadila sam slušalice iz ušiju da čujem najave, da sve budno pratim i budem spremna.

Putovanje na posao u Londonu zahtijeva ratničku vještinu. Uporna je to borba za teritorij, osvajanje centimetra po centimetra terena. Ne smijete se opustiti ni na sekundu, jer ako se opustite, netko će vas pregaziti. Možda i doslovno.

Točno jedanaest minuta kasnije, sljedeći vlak približi se postaji. Krenem prema vratima zajedno s gomilom, trudeći se ne obraćati pažnju na ljutite povike. »Možete li se pomaknuti prema naprijed?« »Dublje unutra ima mjesta!«»Samo se pomaknite prema naprijed!«

Primijetila sam da ljudi u vlaku imaju posve drugačije izraze lica od onih na peronu — pogotovo oni koji su uspjeli zgrabiti sjedalo. To je

Moj ne taKo Savršeni život

5

pothvat ravan Hanibalovom prelasku Alpa. Ti koji sjede ni ne podižu pogled. Drže se poput krivaca, ali izbjegavaju poglede onih oko sebe. Znam da ste vani, znam da vam je grozno, a ja sam na sigurnome, u vlaku. Samo me pustite da čitam svoj Kindle i ne gledajte me kao da sam vam nešto kriv, može?

Ljudi se guraju i guraju i u jednom trenu osjetim nečije prste na leđima — netko me doslovno gura — i nađem se na pragu vlaka. Sad samo moram zgrabiti rukohvat — ili bilo što drugo — i iskoristiti ga kao uporište. Kad zakoračite u vlak, više se ne date van.

Čovjek iza mene djeluje ljutito — čujem ga kako viče i psuje. Odjednom gomila iza mojih leđa nabuja poput vala, poput ljudskog tsunamija. Iskusila sam takvo što već nekoliko puta i bilo je užasno. Guraju me toliko silovito da mi stopala ni ne dodiruju tlo, a kad se vrata vlaka zatvore, nađem se stisnuta između dva tipa — jednog u odijelu i jednog u trenirci — i djevojke koja jede topli sendvič.

Toliko smo zgurani da mi sendvič stoji na desetak centimetara od lica. Svaki put kad djevojka zagrize, do mene dolebdi miris pesta. Silno se trudim ne obazirati se na sendvič. Na djevojku. Na onu dvojicu. Iako osjećam toplinu bedra onoga u trenirci, koji se nalijepio na mene toliko blizu da mu mogu prebrojiti oštre dlačice na vratu. Vlak krene i sa svakim pokretom sudaramo se jedni s drugima, ali nitko nikoga ni ne gleda. Mislim da se, ako itko ikad ikoga pogleda u oči u vlaku, odmah zove policija.

Da si odvratim misli, pokušavam planirati iduće korake putovanja do ureda. Kad stignem do postaje Waterloo Istok, vidjet ću koja je lini-ja podzemne najbrža. Mogla bih sjesti na Jubilee-District (ta je uvijek spora) ili Jubilee-Central (izašla bih daleko od ureda) ili Overground (izašla bih još dalje od ureda).

I da: da sam znala da ću raditi u Chiswicku, ne bih unajmila stan u Catfordu. Ali u London sam se doselila zbog pripravničkog posla u istočnom dijelu grada. (U oglasu je pisalo da je mjesto rada Shoreditch. Ni blizu!) Najamnina u Catfordu nije bila visoka, stan nije daleko od tog posla, a sad si ne mogu priuštiti najamninu u zapadnom dijelu grada i zapravo nije toliko strašno putovati vlakom na —

— Au! — vlak se naglo zatrese, a ja s jaukom poletim prema napri-jed. Poleti i djevojka sa sendvičem, a ruka joj se zaleti na moje lice i prije nego što se snađem, usta mi slete na sendvič.

Sophie Kinsella

6

Mo— Molim?Potpuno sam skamenjena od šoka. Usta su mi puna toplog, meka-

nog kruha i rastopljene mozzarelle. Kako se ovo dogodilo, pobogu?Instinktivno stisnem zube i iste sekunde požalim. Doduše… a

što sam drugo trebala? U nervoznom iščekivanju podignem pogled, još uvijek punih usta.

— Pardon — promrmljam, ali onako s punim ustima zvuči kao ardo.

— Koji drek? — djevojka se u nevjerici okreće po vagonu. — Žen-ska mi krade doručak!

U trenu se preznojim od stresa. Ovo nije dobro. Ovo bogme nije dobro. I što sad? Da odgrizem? Da se samo odmaknem i pustim da zalogaj padne na pod? (Uh, ne. Još gore.) Nema izlaska iz ovoga, barem ne laganog.

Naposljetku se odmaknem sa zalogajem sendviča i sva crvena od srama. Ne samo da moram progutati gnjeckavi kruh kojeg je netko već grizao, nego me promatra cijeli vagon.

— Stvarno mi je žao — kažem djevojci čim se riješim zalogaja. — Uživajte u ostatku. Dobar tek.

— Ne želim ostatak — ošine me pogledom. — Sad je pun tvojih bakterija.

— Pa ni ja sebi ne želim bakterije! Nisam ja kriva. Pala sam na sendvič!

— Pala si na sendvič? — ponovi toliko sumnjičavo da se sad ja oštro zagledam u nju.

— Da, naravno! Mislim — ne mislite valjda sam vam namjerno odgrizla komad?

— Tko zna? — pokrije ostatak sendviča rukom kao da ga štiti, kao da ću se ja svakog trenutka baciti na njega po još koji griz. — London je pun čudaka.

— Nisam čudakinja!— Slobodno padneš na mene, mala — ubaci se onaj u trenirci

sa smiješkom. — Samo nemoj ništa odgristi — doda i cijeli se vagon nasmije.

Moj ne taKo Savršeni život

7

Lice mi je sad već užareno od srama, ali ne namjeravam više ništa reći. Svaki je razgovor završen.

Idućih petnaest minuta piljim pred sebe poput kipa, praveći se da je oko mene balon koji me štiti. Na postaji Waterloo Istok poput lave nahrupimo iz vlaka i s olakšanjem udahnem hladan zrak pun smoga. Brzim se korakom otputim do postaje podzemne, odlučim za liniju Jubilee-District i pridružim gomili oko vrata. U hodu bacim pogled na sat i prigušim uzdah. Putujem već četrdeset pet minuta, a nisam ni blizu ureda.

Netko mi stane na prste potpeticom cipele i odjednom se sjetim tate kako otvara kuhinjska vrata i izlazi na dvorište, šireći ruke i podi-žući pogled prema poljima i beskrajnom nebu. »Najkraće putovanje do ureda, mala moja. Tu si u tren oka,« govori. Kao mala nisam imala pojma što mu to znači, ali sad —

— Dajte se pomaknite prema naprijed! Prema naprijed! — muš-karac do mene na peronu zaurla toliko glasno da se lecnem. Vlak je stigao i kao i uvijek, zametnula se bitka između onih u vlaku, koji misle da je već ionako prekrcano, i onih na peronu, koji prazan prostor u vagonu mjere preciznim pogledima dostojnim forenzičkih alata i na prvi pogled znaju da unutra stane još najmanje dvadeset tijela.

Konačno se utrpam unutra, probijem se od izlaza na postaji Westminster, presjednem na liniju District i njome vozim do postaje Turnham Green. Na toj napokon izlazim iz podzemne, a tad pogledam na sat i dam se u trk. Sranje. Imam još manje od deset minuta.

Moj se ured nalazi u golemoj svijetloj zgradi po imenu Philimore. Prilazeći, usporim korak, ali srce mi se ne smiruje. Na lijevoj peti imam krupan žulj, ali važno je samo da sam stigla na vrijeme. Nekim čudom, čeka me i dizalo. Uđem, pokušavajući popraviti frizuru koja se raspala dok sam trčala niz glavnu ulicu u Chiswicku. Od doma do ureda mi je trebalo sat i dvadeset minuta, što znači da sam danas dobro prošla jer —

— Čekajte! — smrznem se na zvuk tog carskog glasa. Predvorjem nam prilaze dobro mi poznate duge noge, čizme s visokim potpetica-ma, skupi pramenovi, kožna jakna i minica od narančaste tkanine s uzorkom u tkanju pored koje svaki drugi odjevni predmet u dizalu odjednom djeluje staro i iznošeno. Pogotovo moja crna pamučna suknja plaćena 8.99 funta.

Sophie Kinsella

8

Vlasnica svega toga ima veličanstvene obrve. Neki se ljudi rode blagoslovljeni fantastičnim obrvama, a ona je jedna od tih.

— Grozna li putovanja — kaže, ulazeći u dizalo. Glas joj je hrapav, metalan, ozbiljan. Glas je to osobe koja sve zna i nema vremena za idiote. Manikiranim prstom ubode tipku s brojem kata i dizalo krene. — Čisti užas! — doda. — Na semaforu na križanju sa Chiswick Lane sto godina je bilo crveno! Vozila sam se dvadeset pet minuta. Dvadeset pet minuta!

Odmjeri me jednim od svojih glasovitih sveobuhvatnih pogleda i shvatim da se od mene očekuje komentar.

— Joj — procijedim slabašno. — Stvarno grozno.Vrata dizala se otvore i ona izađe. Izađem i ja, tren kasnije, gleda-

jući njezinu kosu što sa svakim korakom leluja u savršenim valovima, udišući njezin jedinstveni parfem (kojega su samo za nju smiješali u pariškoj kući Annick Goutal, na putovanju za proslavu pete godišnjice braka).

To je moja šefica. Demeter. Žena sa savršenim životom.

Ne pretjerujem kad kažem da Demeter ima savršen život, vjerujte mi da je tako. Ima sve što si itko može poželjeti. Posao, obitelj, cool stav. Ima, ima, ima. Ima čak i fantastično ime, toliko jedinstveno da je svi zovu samo tako, ni ne trudeći se pamtiti prezime (Farlowe, usput). Svi je zovu samo Demeter. Kao samo Madonna. — Bok — u glavi je čujem kako govori u telefon onim svojim jasnim, glasnim, zvonkim glasom. — De-meeeeter je.

Demeter ima četrdeset pet godina i malo dulje od godine dana je izvršna kreativna direktorica u Cooper Clemmow, agenciji za mar-keting i brendiranje. Imamo priličan broj važnih klijenata — a sve to znači da je Demeter krupna zvjerka. Ured joj je pun nagrada i uokvire-nih fotografija na kojima stoji s uglednim ljudima i izložaka proizvoda kojima je osmislila identitet.

Demeter je visoka i mršava i ima blistavu smeđu kosu, kao i — kako sam već rekla — veličanstvene obrve. Ne znam koliko zarađuje, ali živi u Shepherd’s Bushu, u impresivnoj kući koju je navodno platila više od dva milijuna — to mi je rekla prijateljica Flora.

Moj ne taKo Savršeni život

9

Flora mi je rekla i da je Demeter parket za dnevnu sobu, super skupu recikliranu hrastovinu, kupila u Francuskoj i dala ga dostaviti. Flora mi je najbliža po statusu u tvrtci — ona je suradnica u odjelu za kreativu — i stalan izvor tračeva o Demeter.

Jednom sam čak otišla pogledati Demeterinu kuću, ne zato što sam opsjednuta, nego zato što sam bila u blizini i znala točnu adresu, pa zašto ne. Mislim, tko ne bi otišao pogledati gdje mu živi šefica? (OK, dobro, priznajem: znala sam samo ulicu, a broj sam morala potra-žiti na Googleu.)

Naravno, Demeterina je kuća skladna do boli. Izgleda kao da je iz časopisa. Zapravo i je iz časopisa: bila je predstavljena u Living etc., a na fotografijama je bila i Demeter, u savršeno bijeloj kuhinji, sva otmjena i kreativna u bluzi s retro uzorkom.

Malo sam stajala pred kućom i promatrala je. Ne bih baš rekla da sam je ljubomorno gutala pogledom — više nekako čeznutljivo. Vrata Demeterine kuće su divne sivo-zelene boje — kladim se da su je smiješali majstori za boje u Farrow&Ball ili Little Greene — a zve-kir starinski, s ukrasom u obliku lavlje glave. Do vrata vode stube od elegantnog blijedosivog kamena. I ostatak kuće jednako je dojmljiv — obojeni okviri prozora i žaluzine, kućica na drvu u dvorištu iza kuće koja se nazire s ulice — ali najviše su me se dojmila baš ulazna vrata. I one stube. Zamislila sam kako bi bilo imati takvo veličanstveno stubište i silaziti njime svakoga dana, poput princeze u bajci. Svaki bi mi dan počeo kao čarolija.

Pred kućom su stajala dva automobila. Sivi Audi i crni Volvo SUV, blistavi i novi. Sve što Demeter posjeduje je ili blistavo i novo i jako trendi (poput njezinog dizajnerskog sokovnika) ili staro i autentič-no i jako trendi (poput goleme drvene ogrlice koju je donijela iz Južne Afrike, čini mi se). Mislim da je »autentičan« Demeterina najdraža riječ. Upotrijebi je tridesetak puta dnevno.

Demeter je udana, naravno, i ima dvoje djece: sina po imenu Hal i kći Coco. Ima milijun prijatelja koje sve redom zna »sto godina« i svake je večeri na nekakvoj zabavi ili dodjeli nagrada. Ponekad uzdah-ne, obavijesti nas da joj je to treći izlazak u tjednu i kaže nešto u stilu »Baš sam mazohist!«, presvlačeći se u Miu Miu salonke. (Često baš ja nosim kutije u kojima joj stižu stvari kupljene na Net-A-Porteru, pa

Sophie Kinsella

10

znam koje marke voli. Miu Miu. Marni, kad je na rasprodaji. Driesa van Notena. I Zaru.) Ali čim se spremi, pogled joj zablista i u tren oka fotografije se nađu na Facebook stranicama i Twitteru Cooper Clemmowa i drugdje: Demeter u cool crnoj bluzi (vjerojatno Helmuta Langa, jer i njega voli), s čašom vina u ruci, sva ozarena u društvu slavnih dizajnera i općenito savršena.

Znate u čemu je stvar: stvarno joj ne zavidim. Mislim, ne želim biti Demeter. Ne želim njezine stvari. Pa tek mi je dvadeset šest; što će mi Volvo SUV?

Ali kad god pogledam Demeter, obuzme me isti osjećaj. Zapitam se bih li to mogla biti ja. Bih li ja mogla biti kao Demeter? Kad napra-vim sve kako treba, bih li mogla dobiti takav život? Ne mislim samo na ono što posjeduje, nego na to kakva je. Na njezino samopouzdanje. Stil. Profinjenost. Dobre veze. Ne bi mi smetalo ni da mi za sve to treba dvadeset godina — štoviše, bila bih presretna. Da mi netko kaže, Znaš što? Naporno radi i za dvadeset godina ćeš živjeti poput Demeter, odmah bih zapela.

Ali to je nemoguće. Neizvedivo. Svi govore o »usponu« i »struk-turi uspjeha« i »polaganom, ali sigurnom napredovanju«, ali ja doista ne vidim nikakvu strukturu kojom bih se mogla uspeti do položaja na kojem sjedi Demeter, koliko god se trudila.

Dva milijuna funta za kuću? Molim vas.Dva milijuna?Jednom sam sve lijepo izračunala. Da mi ijedna banka uopće odo-

bri takav kredit — a nijedna ne bi — uz trenutnu plaću trebale bi mi 193.4 godine da ga otplatim (a trebalo bi toliko i poživjeti, je li). Kad mi se na zaslonu računala ukazao taj broj, doslovno sam prasnula u (pomalo) histeričan smijeh. Kako to ono zovu? Jaz među generacijama? Mislim da riječ jaz nije dovoljno snažna: provalija koja dijeli Demeter i mene duboka je poput Grand Canyona. Nema te strukture uspjeha po kojoj se ja mogu uzverati sa svojeg položaja na njezin; barem ne bez nekakvog fantastičnog preobrata poput dobitka na lutriji ili nasljedstva ili kakve genijalne ideje kojom ću se obogatiti preko noći. (Nemojte misliti da ne pokušavam. Svake noći prije spavanja trudim se smisliti revolucionaran model grudnjaka ili niskokalorične karamele. Još ništa.)

No, dakle. Ne mogu ciljati na Demeterin život, bar ne u potpu-nosti. Ali mogu pokušati dosegnuti barem nešto od toga. Dosegnuti

Moj ne taKo Savršeni život

11

ono izvedivo. Mogu promatrati Demeter, proučavati je. Mogu naučiti kako biti Demeter.

I još važnije, kako ne biti Demeter.Jer — ne znam jesam li vam rekla? Demeter je noćna mora. Isto-

vremeno je savršena i nepodnošljiva. Sve u jednom.

Baš palim računalo kad Demeter odlučno umaršira u zajednički ured, pijuckajući svoju kavu sa sojinim mlijekom. — Ljudi — kaže. — Slu-šajte me, ljudi.

To je još jedna od njoj silno dragih riječi: »ljudi«. Uđe u naš dio ureda i kaže »Ljudi« tonom srednjoškolske profesorice koja vodi dramsku grupu i svi moramo odmah prestati raditi što god radili, kao da se sprema nekakva važna objava. A zapravo je Demeter došla posta-viti neko posve specifično pitanje na koje odgovor zna jedno od nas, ali kako se ne može sjetiti tko, ili kako se uopće zovemo, mora ga postaviti svima.

No dobro, malo pretjerujem. Ali ne previše. Ne znam nikoga tko toliko slabo pamti imena poput Demeter. Flora mi je rekla da Demeter ima nekakav problem s prepoznavanjem lica, nešto za što medicina ima ime, ali da to ne želi nikome priznati jer misli da je taj nedostatak ionako ne ometa u obavljanju posla.

Da vam odmah kažem: itekako je ometa.Da vam kažem još nešto: kakve veze prepoznavanje lica ima s

pamćenjem imena? Radim ovdje sedam mjeseci, a kladim se da Demeter još uvijek ne zna jesam li Cath ili Cat.

A ja sam Cat. Što je skraćeno od Catherine. Jer zvuči cool. Jer je kratko i dojmljivo. Jer je moderno. I jer je londonsko. Baš poput mene. Ja sam Cat Brenner.

Bok, ja sam Cat.Bok, ja sam Catherine, ali možeš me zvati Cat.OK, da budem iskrena, baš i nije poput mene. Zasad još nije. Još

sam uvijek djelomično Katie. Odlučila sam se za Cat kad sam počela raditi za Cooper Clemmow, ali iz nekog razloga se još nisam navikla na skraćenicu. Ponekad ni ne podignem glavu kad mi se netko obrati s

Sophie Kinsella

12

»Cat«. Ni s potpisivanjem još nisam načistu, a jednom sam čak mora-la, užasa li, izbrisati »K« kojim sam se počela potpisivati na jednu od onih golemih čestitaka koje kupimo kad je nekome u uredu rođendan. Sreća moja, pa me nitko nije vidio. Što bi ljudi mislili o nekome tko ne zna vlastito ime?

Ali odlučila sam: ja sam Cat. Bit ću Cat. To je moje super novo londonsko ime. Ovo mi je treći posao u životu (dobro, prva dva su bili pripravnički), a sa svakim se malo unaprijedim. Promjena iz Katie u Cat je najnoviji korak u mojem osobnom razvoju.

Katie je cura iz Somerseta, cura kakva sam po doma. Cura sa sela, rumenih obraza i kovrčave kose, koja živi u trapericama i gumenim čizmama i majici koja je bila besplatan poklon uz kupnju hrane za ovce. Cura čiji se društveni život svodi na pub u Warretonu. Cura koju sam ostavila na selu.

Otkad znam za sebe htjela sam zbrisati iz Somerseta. Željela sam živjeti u Londonu. Na zidovima moje sobe nikad nisu bili posteri boy- -bandova, nego karte londonske podzemne. Posteri London Eyea i onog nebodera koji izgleda kao krastavac.

Prvo pripravničko mjesto kojeg sam se uspjela dočepati bilo je u Birminghamu, koji isto nije mali grad. Ima dobre trgovine, glamurozan je, živ… ali nije London. Nema ono nešto londonsko od čega mi srce zatreperi. Nema obrise Londona, ni njegovu povijest. U Birminghamu nećete prošetati pored Big Bena i čuti njegovo zvono uživo. Nećete se naći na postaji podzemne željeznice koju ste vidjeli u svim onim filmovima o Drugom svjetskom ratu. Neće vas obuzeti osjećaj da živi-te u jednom od najboljih gradova na svijetu, bez imalo sumnje. Kad živite u Londonu, imate osjećaj da živite na filmskom setu; od uskih ulica iz Dickensovih romana do blistavih nebodera ili vrtova sakrivenih od pogleda. Možete biti tko god želite. U mom životu nema previše toga što bi se moglo naći na listi top-deset-bilo-čega-na-svijetu. Ni moj posao nije za top listu, ni moja odjeća, ni moj stan. Ali živim u gradu koji je definitivno u top deset. Mnogo bi ljudi dalo sve na svijetu da živi u Londonu, a meni je to uspjelo. I zato me baš briga putujem li do ureda kao da se penjem s nižih razina pakla i baš me briga što moja spavaća soba ima dimenzije ormara. Ovdje sam.

Nisam stigla do Londona u prvom pokušaju. Jedina ponuda za posao nakon diplome stigla mi je iz male agencije za oglašavanje u

Moj ne taKo Savršeni život

13

Birminghamu. Stoga sam se preselila onamo i preobrazila se. Počela sam ravnati kosu svakog jutra, vezati je u urednu punđu. Kupila sam vrlo ozbiljne naočale ravnih stakala. Izgledala sam drugačije. Osjećala sam se drugačije. Čak sam se i počela šminkati drugačije, svakoga dana vrlo precizno olovkom ocrtavati usne, iscrtavati oči tušem, sa savršenim malim zarezom u uglovima.

(Čitav sam vikend učila kako iscrtati oči tušem. Pokazalo se da Cat eye zahtijeva vještinu ravnu algebri — pa sad ja vas pitam zašto to ne podučavaju u školi? Da sam ja glavna, u školama bi se učile stvari koje će vam sigurno trebati u životu. Recimo, kako povući crtu tušem. Kako ispuniti poreznu prijavu. Kako se snaći kad vam se začepi zahod, tata se ne javlja na telefon, a vi ste pozvali hrpu prijatelja na tulum.)

Baš sam se u Birminghamu odlučila riješiti zapadnjačkog nagla-ska. Bila sam u toaletu, obavljala svoje, kad sam čula kako me par cura ogovara. Katie iz zabiti, tako su me nazvale. Bila sam u šoku, naravno; i zaboljelo me. Došlo mi je da izletim iz toaleta i izvičem se na njih. Stvarno mislite da vi iz Birminghama zvučite otmjeno?

Ali nisam. Ostala sam na toaletu i dobro razmislila o svemu. Suočila se sa stvarnošću. Na drugo pripravničko mjesto — ovoga puta u Londonu — došla sam kao druga osoba. Pametnija. Više nisam ni izgledala, ni zvučala kao Katie Brenner s farme Ansters.

A sad sam od glave do pete Cat Brenner iz Londona. Cat Bren-ner, koja radi u cool uredu sa zidovima od gole cigle i blistavim bijelim stolovima i neobičnim stolcima i vješalicom u obliku golog muškarca. (Ta vješalica sve isprepada kad prvi put dođu k nama.)

Dakle, ja sam Cat. Ili ću kad-tad biti Cat. Samo se moram navi-knuti na potpisivanje novim imenom.

— Ljudi — kaže Demeter po treći put i svi se u uredu stišaju. Ima nas desetoro i svatko od nas ima svoju titulu i posao. Iznad nas nalazi se ured ekipe za planiranje evenata, planiranje svega drugoga i ured digitalne ekipe. Gore je i još jedna grupa kreativaca koju službeno zovu »ekipa za viziju« i koja radi s Adrianom, našim direktorom, pa onda još i financije i kadrovska i ne znam što sve ne. Ali moj je svijet ovaj kat, a u tom sam svijetu na dnu. Zarađujem daleko manje od svih i imam najmanji stol, ali čovjek mora negdje početi. Ovo mi je prvi posao na kojem dobivam plaću i na njemu svakoga dana zahvaljujem nebesima. A i ono, zanimljiv je. Na neki način.

Sophie Kinsella

14

Donekle.Mislim, svatko od nas ima vlastitu definiciju riječi zanimljiv. Tre-

nutačno radim na jako uzbudljivom projektu za Coffeewite, tvrtku koja će uskoro predstaviti novo vrhnje u prahu za kavu, koje napravi bogatu pjenu kao da pijete kapućino. Moj je zadatak istraživačke prirode. Što znači da se moji dnevni zadaci svode na…

Dobro, prije nego što vam to kažem, moram reći ovo: čovjek treba biti realističan. Nitko ne dobije odmah zabavne i glamurozne pro-jekte. Tata to jednostavno ne razumije. Uvijek pita isto: jesam li glavna za ideje? Jesam li upoznala mnogo važnih ljudi? Idem li na poslovne ručkove u otmjene restorane? Apsurdno.

Znam da zvučim kao da se branim, ali tata ništa od svega ovoga ne razumije, a i stvarno mi ne pomaže onim svojim odmahivanjem glavom i sumnjičavim pogledima, komentarima tipa Stvarno si sretna u svem tom smogu, Katie, draga? A ja sam sretna. Jesam. Ali to ne znači da mi je lako. Tata ne zna ništa o ovakvim poslovima, o stanju u gospodarstvu, o… ne znam, naprimjer, cijeni čaše vina u baru u Lon-donu. Nisam mu rekla ni koliko plaćam stanarinu, jer točno znam što bi rekao. A rekao bi —

O, Bože. Diši, Katie. Samo mirno. Pardon: nisam mislila početi tiradu protiv tate koja ni nema veze s temom. Nas smo dvoje na kli-mavim nogama otkako sam se nakon fakulteta odselila od kuće. Ne razumije zašto moram živjeti u Londonu i nikad ni neće. Mogu ja to njemu pokušati objasniti, ali ako ne osjećate London, u njemu vidite samo promet i smog i skupoću i činjenicu da vam se kći odselila više od dvjesto pedeset kilometara od doma.

Imala sam izbor: mogla sam slijediti svoje srce, ili ne slomiti nje-govo. Mislim da sam na kraju slomila i njegovo i svoje, na neki način. Što ostatak svijeta ne misli, jer svima je sasvim normalno odseliti se od doma. Ali nitko nije kao ja, nitko nema mogu tatu i nitko nije živio sam s njim tolike godine.

No dobro. Što se posla tiče: ljudi na mojoj razini ne idu po sastancima — na sastanke ide Demeter. I Rosa. One idu na poslovne ručkove, one se vraćaju u ured rumenih obraza i uzbuđene i s besplatnim uzorcima svega i svačega. Nakon toga se smišlja strategija za predstavljanje klijentu, u čemu najčešće sudjeluju i Mark i Liz, netko iz

Moj ne taKo Savršeni život

15

digitalne ekipe, a katkad i Adrian. On nije samo direktor, nego i jedan od osnivača Cooper Clemmowa. Njegov je ured kat ispod našega. (Drugi suosnivač se zove Max, ali on se povukao u prijevremenu mirovinu i živi u Francuskoj.)

Adrian je zapravo prilično super. Ima pedesetak godina, gustu valovitu kosu sivu poput čelika i najčešće nosi košulje od trapera kao da još nije izašao iz sedamdesetih. Ali u tom je desetljeću stasao, pa na neki način i nije iz njega izašao. I on je prilično poznat. Recimo, King’s College ovdje u Londonu ima fotografije uglednih bivših studenata na kampusu, a Adrianova je među njima.

Dakle, to su glavni igrači. Ali ja nisam ni blizu njihovoj razini. Kao što rekoh, moj je posao istraživačke prirode, što znači da se ovoga tjedna bavim…

Još samo nešto: prije nego što vam konačno kažem, moram pri-znati da ne zvuči glamurozono, ali da nije ni toliko loše kao što se čini. Ozbiljno nije.

Dakle: unosim podatke. Točnije, unosim podatke prikupljene veli-kom anketom koju smo proveli za Coffeewite o kavi, vrhnju u prahu, kapućinu i tako to. Dvije tisuće rukom pisanih anketa, svaka dugačka osam stranica. Znam, znam. Rukom pisanih? Nitko više ne provodi ankete na papiru. Ali Demeter je htjela da to obavimo »starinski« jer je negdje pročitala da su ljudi 25 posto iskreniji kad pišu vlastitom rukom, u odnosu na online ankete. Ili tako nekako.

I eto nas. Odnosno, eto mene s još pet kutija punih upitnika koji čekaju unos u računalo.

Priznajem da je mrvičak zamorno, jer stalno čitam ista pitanja i jer su ispitanici odgovore nažvrljali kemijskom i neki nisu čitki. Ali tješim se time da će to istraživanje dati smjer projektu! Flora se sažalila nada mnom — »Joj, jadna Cat, koja noćna mora!« — ali meni je ovo ipak fascinantno.

Mislim, takvome čemu morate prići kao da je fascinantno. Zabav-ljam se pogađanjem koliko ispitanici zarađuju na temelju odgovora o gustoći pjene. I znate što? Najčešće pogodim. To vam je kao čitanje misli: što više podataka o nekome prikupite, to ćete lakše —

— Ljudi. Koji se vrag događa s Trekbixom?

Sophie Kinsella

16

Demeterin glas opet se probije u moje misli. Stoji na svojim šilja-tim potpeticama i provlači ruku kroz kosu s onim svojim izrazom na licu koji govori koji-se-vrag-događa-sa-svime?

— Napravila sam si bilješke o tome — traži ih u telefonu, ne obazirući se ni na koga oko sebe. — Znam da jesam.

— Ja ih nisam vidjela — kaže Sarah, sjedeći za svojim stolom. Glas joj je uslužan i tih, kao i uvijek. Sveta Sarah, kako je zove Flora. Sarah je Demeterina pomoćnica. Ima bujnu crvenu kosu koju uvijek veže u konjski rep i jako lijepe bijele zube. Sarah je ona koja si sama šije odjeću: predivne retro haljine i suknje punoga kruga u stilu pedesetih. Nije mi jasno kako ne poludi uz Demeter.

Jer Demeter je najrastresenija osoba u svemiru, u to sam sigurna. Čini mi se da jednom dnevno zametne kakav dokument, misli da je manje ili više sati nego što jest, ili zaboravi na neki sastanak. Sarah je uvijek jako pristojna i strpljiva, ali frustracija joj se ocrtava na licu: stisne usnice na jednom kutu, koji kao da iščezne u obraz. Sarah je, čini se, prava majstorica u slanju e-mailova s Demeterinog računa, u Demeterinom stilu — spašavanju od sramote, ispričavanju i izglađivanju situacije.

Znam da je Demeterin posao naporan. Znam da ima obitelj, što joj je još jedna briga, da mora ići na školske priredbe i koncerte ili što već. Ali kako itko može biti toliko površan?

— Aha. Našla. Zašto su bile u mojoj privatnoj mapi? — Demeter podigne pogled s mobitela. Izgleda zbunjeno i zvjera uokolo kao da joj ništa pod milim Bogom nije jasno.

— Moraš ih spremiti pod… — Sarah pokuša uzeti Demeter telefon iz ruke, ali Demeter ga brzo makne izvan njezinog dosega.

— Znam se služiti vlastitim telefon. Nije u tome stvar. Stvar je u — i tu zašuti, a mi svi zadržimo dah u iščekivanju. To je još jed-na Demeterina navika: počne rečenicu vrlo ambiciozno, a onda stane kao da su joj se istrošile baterije. Krišom pogledam Floru, koja odmah zakoluta očima.

— Aha. Da — Demeter nastavi. — Što se zbiva sa Trekbixom? Mislila sam da će im Liz odgovoriti na mail, a sad sam dobila još jedan mail od Roba Kincaida u kojemu me pita zašto mu se ne javljamo. Dakle? — okrene se prema Liz, konačno se sjetivši od koga je očekivala

Moj ne taKo Savršeni život

17

odgovor, konačno došavši do poante. — Liz? Gdje je? Obećala si mi nacrt do jutros — kucne po telefonu. — Zapisala sam si to u bilješke sa sastanka od ponedjeljka. Liz piše nacrt. Koje je prvo pravilo u odnosu s klijentom, Liz?

Drži klijenta za ruku, pomislim, ali ne izgovorim. Ne želim ispasti štreberica.

— Drži klijenta za ruku — izrecitira Demeter. — Drži ga za ruku na svakom koraku. Da zna da je sve kako treba, od početka do kraja. Tako se dobiju zadovoljni klijenti. A ti ne držiš Roba Kincaida za ruku, Liz. Ručica mu mlohavo visi uz bok i uopće nije zadovoljan.

Liz porumeni. — Još radim na nacrtu.— Još uvijek?— Na mnogo toga treba misliti.— Misli brže — namršti se Demeter. — I ne šalji ništa bez mojeg

odobrenja. Prvo pošalji meni, pa tek onda Robu. Da je gotovo do ručka. Dogovoreno?

— Dogovoreno — mrmlja Liz sebi u bradu. Izgleda ljutito. Liz ne griješi često. Ona je voditeljica projekata, ima vrlo uredan stol i savršeno ravnu kosu koju pere svakoga dana, šamponom s mirisom jabuke. Zapravo često i jede jabuke. Dosad uopće nisam povezala to dvoje. Bizarno.

— Dobro, gdje je e-mail od Roba Kincaida? — Demeter opet kopa po telefonu, gore-dolje. — Nestao mi je iz inboksa.

— Da ga nisi slučajno obrisala? — strpljivo pita Sarah. — Proslije-dit ću ti ga opet.

To je još jedna stvar koja izluđuje Sarah: Demeter stalno greškom briše poruke, a onda zaključi da joj hitno trebaju i poživčani. Sarah često kaže da pola života provodi u prosljeđivanju mailova Demeter i da hvala nebesima što bar jedna od njih dvije ima učinkovit sustav spremanja poruka u mape.

— Evo izvoli — kaže Sarah odrješito. — Proslijedila sam ti Robov mail. Proslijedila sam ti sve dosadašnje Robove mailove, zapravo, čisto da budemo sigurni.

— Hvala, Sarah — kaže Demeter poraženo. — Nemam pojma kamo je nestao… — još uvijek traži po telefonu, ali Sarah je više ni ne gleda.

Sophie Kinsella

18

— Dobro, Demeter, idem na obuku iz prve pomoći — kaže joj Sarah, hvataćajući torbu. — Rekla sam ti za to? Ja sam zadužena za prvu pomoć u uredu?

— Aha — Demeter izgleda zbunjeno i svima je jasno da je zabo-ravila. — Super! Sjajno, bravo Sarah. Ali prije nego što odeš, daj da potvrdimo… — lista po telefonu. — Večeras idem na London Food Awards… Popodne moram do frizera…

— Ne možeš — prekine je Sarah. — Zauzeta si cijelo poslijepodne.— Molim? — Demeter podigne pogled s telefona. — Ali zabilje-

žila sam se kod frizera.— Za sutra.— Sutra? — Demeter je zabezeknuta, a oči joj opet panično šara-

ju po uredu. — Ne. Zabilježila sam se za ponedjeljak!— Pogledaj si u kalendaru — Sarah zvuči kao da se silnom mukom

savladava da ne prasne. — Zabilježila si se za utorak. Utorak, Demeter.— Ali moram obojiti izrast. I to danas! Mogu li odgoditi koji

sastanak koji me čeka?— Dolaze nam oni sa žgancima, a nakon toga oni iz Green Teena.— Sranje — Demeter se namršti, sva u agoniji. — Sranje.— A za petnaest minuta imaš konferencijski poziv. Slobodno

krenem? — pita Sarah tonom mučenice.— Da. Da, da. Idi ti — Demeter mahne rukom. — Hvala, Sarah

— krene natrag u svoj ured sa staklenim zidovima, izdišući vrlo uzru-jano. — Sranje, sranje. O — izviri opet. — Rosa. Što je s logom za Sensiquo? Trebali bismo povećati font. Shvatila sam to dok sam puto-vala na posao. I rondel bismo trebali obojiti u tirkizno plavo. Možeš li porazgovarati s Markom? Gdje je Mark? — upitno se naviruje prema njegovom stolu.

— Danas radi od doma — odgovori joj Jon, jedan od mlađih kreativaca.

— Aha — kaže Demeter nepovjerljivo. — OK.Demeter ne vjeruje da je rad od doma rad. Kaže da se cijeli ured

raspadne ako ljudi tako nestaju kad im se prohtije. Ali Mark je rad od kuće postavio kao uvjet za potpisivanje ugovora, a to je bilo prije nego što je Demeter došla u Cooper Clemmow, pa ona tu ne može ništa.

Moj ne taKo Savršeni život

19

— Ne brini. Reći ću mu — kaže Rosa, žvrljajući odlučno po bloku. — Povećati font, tirkizni rondel.

— Super. Joj, da. Rosa — Demeterina glava još jednom izviri kroz dovratak. — Moramo porazgovarati o Pitonu. Svi u uredu morali bismo naučiti kodirati.

— Molim?— Kodiranje! — nestrpljivo ponovi Demeter. — Čitala sam

o tome u Huffington Postu. Stavi to na dnevni red za prvi sljedeći sastanak.

— OK — Rosa je blijedo pogleda. — Kodiranje. Dobro.Kad Demeter zatvori vrata za sobom, svi odahnu. Takva je Deme-

ter. Šarena i nasumična. Sve nas iscrpljuje da održimo korak s njom.Rosa ljutito tipka i znam da šalje bijesnu poruku Liz. O Demeter.

I doista, tren kasnije Lizin se telefon oglasi, a Liz pročita i s odobrava-njem kimne glavom Rosi.

Još uvijek nisam do kraja shvatila kako funkcioniraju odnosi u ure-du — to vam je kao kad počnete gledati seriju u sredini, pa ne možete odmah pohvatati konce. Znam da se Rosa prijavila za Demeterin posao i nije ga dobila. Znam i da su se njih dvije posvađale tik prije nego što sam ja došla. Rosa je htjela raditi na nekom velikom projektu kojeg je pokrenuo gradonačelnik; nešto u vezi smišljanja novog sportskog doga-đaja u gradu. Gradonačelnik je okupio radnu grupu sastavljenu od ljudi iz kreativnih agencija iz cijeloga grada. Evening Standard je napisao da je projekt okuplja najbolje i najkreativnije ljude u Londonu. Ali Demeter nije pustila Rosu da radi na projektu. Rekla je da joj je potrebna u uredu, što je čista izmišljotina. Rosa odonda strastveno mrzi Demeter.

Flora ima teoriju: misli da se Demeter panično boji da će je netko od mlađih zamijeniti, pa im ni ne želi dati priliku. Ako se itko i pokuša uspeti po onoj strukturi uspjeha, Demeter mu stane na prste svojim šiljatim Miu Miu potpeticama. Čini se da Rosa jedva čeka da ode iz Cooper Clemmowa, ali trenutno je stanje na tržištu rada užasno loše. I tako je jadna Rosa zapela pod jarmom šefice koju mrzi i svaka joj je minuta ovdje prava muka. Već i iz njezinog držanja jasno je kako se osjeća; iz zgrčenih ramena i namrštenog lica.

I Mark prezire Demeter, a znam i zašto. Demeter bi trebala nad-zirati njegovu ekipu, ali samo nadzirati, a ne sve raditi sama. Demeter

Sophie Kinsella

20

si ne može pomoći — dizajn je njezina struka. Dizajn i ambalaža. Zna prepoznati više slogovnih fontova nego što biste vi i mislili da postoji, a ponekad prekine sastanak samo da nam pokaže neku ambalažu koja joj se sviđa. Mislim, super je to i sve. Ali i iritantno, jer im se nepre-stano miješa u posao.

Dakle, prošle godine je Cooper Clemmow dobio zadatak obnoviti imidž poznate kreme za lice po imenu Drench, a Demeter se odlučila za blijedonarančastu kutiju s bijelim slovima. Dizajn je ispao fenomena-lan i dobili smo hrpu nagrada. Što bi bilo super da Mark, šef odjela za dizajn, nije predlagao vlastito rješenje. Potpuno drugačije. Ali Demeter je zaključila da bi kutija trebala biti narančasta, izradila model vlastitim rukama i na sastanku sa klijentom jednostavno im ga gurnula pod nos. Mark se navodno osjećao silno poniženo.

Najgore od svega je što Demeter nije ni primijetila da se Mark ljuti. Ne vidi ona takve stvari. Njoj je sve bilo super: bravo ljudi, sjajno je ispalo, idemo na novi projekt. A dizajn se toliko proslavio da Mark nije smio prigovarati. Mislim, na neki način mu se posrećilo: svi su ga nahvalili. Može se hvaliti tim dizajnom u životopisima. Ali ipak. Sad je Mark sav nabrušen na Demeter, oštar poput bodljikave žice i obraća se Demeter tonom od kojega se sva stresem.

Najžalosnije u svemu je da cijeli ured zna koliko je Mark nada-ren. Evo, nedavno je dobio nagradu Stylesign u kategoriji Inovacije. (Navodno je to jako prestižno.) A Demeter kao da uopće ne shvaća da je njezin šef dizajna takva faca.

Ni Liz nije sretna, ali nekako trpi. Flora, s druge strane, po cijele dane ogovara Demeter, ali mislim da je ona jednostavno takva. Voli ogovarati i svemu prigovarati. Za druge nisam sigurna.

Mene još uvijek smatraju onom novom. Radim za Cooper Clem-mow tek sedam mjeseci i još uvijek ne dižem ruku na sastancima i ne izričem svoje mišljenje ako me ne pitaju. Ali imam i ja ambicija, a imam i zamisli. I mene najviše zanima dizajn — najviše tipografija, što sam i rekla Demeter na razgovoru za posao.

Kad nam stigne novi projekt, mozak mi oživi. Na stolu imam toli-ko primjeraka svega i svačega, dijelova dizajna poput loga, koncepata, strategija… Uporno ih šaljem Demeter da mi kaže što misli o svemu, a ona uporno obećava da će ih pogledati kad nađe vremena.

Moj ne taKo Savršeni život

21

Svi mi govore da ne smijem previše gnjaviti Demeter, jer zna eksplodirati, zato čekam priliku kao što surfer čeka savršen val. Zapravo mi pravo surfanje prilično dobro ide, pa znam da će moj val kad-tad stići. U pravom trenutku potrudit ću se privući Demeterinu pažnju. Pogledat će moje zamisli, sve će sjesti na svoje mjesto, a ja ću zajahati val u novi život. Neću samo sjediti na dasci i veslati rukama kao sad. Baš uzimam novu anketu sa hrpe kad u ured uđe Hannah, još jedna naša dizajnerica. Svi redom zadržimo dah, a Flora se okrene prema meni zapanjeno podignutih obrva. Sirota Hannah je u petak morala otići ranije. Loše se osjećala. U posljednje dvije godine imala je najmanje pet spontanih pobačaja, pa je nakon svega toga prilično potresena. S vremena na vrijeme je uhvati napad panike, a to joj se dogodilo i u petak, pa ju je Rosa poslala doma. Svi znamo da je Hannah najmarljivija u uredu; znala sam od nje dobiti mail poslan u dva ujutro. Zaslužuje mali predah.

— Hannah! — pozdravi je Rosa. — Jesi li dobro? Danas stvarno nemoj biti dugo.

— Dobro sam — kaže Hannah, sjedajući i izbjegavajući naše poglede. — Dobro sam — istoga trena otvori dokument i baci se na posao, otpijajući gutljaj vode iz boce s filtrom. (Cooper Clemmow je osmislio cijeli brend, pa svi imamo njihove boce u neonskim bojama.)

— Hannah! — Demeter se ukaže na vratima svog ureda. — Vratila si se. Sjajno.

— Dobro sam — ponovi Hannah opet. Vidim da ne želi da itko obraća pažnju na nju, ali Demeter već prilazi njezinom stolu.

— Hannah, molim te, ne brini ništa — kaže joj Demeter svojim zvonkim, autoritativnim glasom. — Nitko od nas ne misli da se prene-mažeš. Ništa ne brini.

Prijateljski joj kimne, pa se odlučnim korakom vrati u ured i zatvori vrata. Mi svi zabezeknuto sjedimo, a sirota Hannah izgleda kao da ju je pogodio grom. Čim Demeter nestane s vidika, okrene se prema Rosi.

— Mislite da se prenemažem? — pita stegnutoga grla.— Ne! — Rosa odlučno drekne odgovor, a Liz promrmlja »Pro-

kleta Demeter.« — Gle, Hannah — nastavi Rosa, prilazeći njezinom stolu. Čučne pred Hannu i pogleda je u oči. — Demetrirala te, to je sve.

Sophie Kinsella

22

— To je to — složi se Liz. — Demetrirala te.— Svima nam je to bar jednom napravila. Demeter je bezosjećajna

kravetina koja svako malo bubne neku glupost. Ne obraćaj pažnju na nju, OK? Stvarno je super da si došla na posao već danas. Svi cijenimo tvoj trud. Je li tako? — osvrne se po uredu, kojim se prospe tih aplauz. Hannah porumeni od sreće zbog pohvale.— Jebena Demeter — kaže Rosa odrješito i vrati se za svoj stol. Njezinu izjavu ured dočeka glasnijim pljeskom.

Kutkom oka vidim Demeter kako nas promatra kroza svoj sta-kleni zid, kao da se pita što izvodimo. Gotovo mi ju je žao. Stvarno nema pojma ni o čemu.