prvo poglavlje meč stoljeća - · pdf filešahovska hegemonija odražava nadmoć...

15Meč stoljeća

Prvo poglavlje

Meč stoljećaSmiješno je biti ratni dopisnik nakon svih tih godina.

ARTHUR KOESTLER

Kada igrate s Bobbyjem, nisu u pitanju pobjeda ili poraz, nego preživljavanje.

BORIS SPASKI

Utorak je 11. srpnja 1972., pet sati uvečer. Stolcima ispunjena arena u sportskoj dvorani Laugardalsholl, u rekreacijskom kompleksu Reykja-vika, rasprodana je. Na podiju, svjetski šahovski prvak, tridesetpetogo-dišnji Boris Vasiljevič Spaski, sjedi sam uz šahovsku ploču. Igra bijelim gurama. Točno na vrijeme, njemački glavni sudac Lothar Schmid pokreće sat. Spaski podiže svog daminog pješaka i pomakne ga za dva polja. Šahovski kralj Sovjetskog Saveza počinje obranu svjetskog naslova koji mu je pripadao od 1969. godine, a njegovoj zemlji neprekidno od Drugoga svjetskog rata. Baca pogled na drugu stranu ploče. Skup, nisko spušten, okretni stolac od crne kože, posebno pripremljen za njegova protivnika, prazan je.

Nakon šest minuta stiže američki izazivač Bobby Fischer. Zajednički uzdah olakšanja prostruji dvoranom. Zbog odbijanja da ranije krene iz New Yorka i stigne na otvorenje meča, morala se odgoditi već i prva partija, pa su se mnogi bojali da se Bobby uopće neće pojaviti. Nitko nije mogao biti ni u što siguran kada se radilo o Fischeru. Velika ruka pruža se preko šahovske ploče, podiže crnog skakačeva pješaka na kraljevoj strani i smješta ga na f6.

16 Bobby Fischer ide u rat

U provincijskom, obično mirnom islandskom glavnom gradu, ko-načno je počeo meč stoljeća, kako su ga već posvud nazivali.

Svjetsko šahovsko prvenstvo postojalo je od 1886. Ali ova završnica, bila je, prvi put, vijest za naslovnice novina; nagrada u novcu iznosila je 250.000 USD, gotovo dvadeset puta više nego u posljednjoj borbi za naslov kada je Boris Spaski trijumrao nad prijašnjim prvakom, svojimkolegom sovjetskim igračem Tigranom Petrosjan om.

Zašto ove šahovske partije postaju velika vijest za televiziju i ko-mentatorske zvijezde? Ako je šah i bio narodni sport u komunističkom bloku, zašto je sada izazvao pomamu na Zapadu, poput nekada čarl-stona, kanaste, hula-hupa, i zašto se sada o njemu pričalo sa strancima u baru ili s prijateljima za večerom?

Prvenstvo godine 1972. ovjekovječit će se u lmu, na sceni i u pje-smi. Ono će zasigurno ostati najozloglašenijim šahovskim dvobojem u povijesti. Nikada se neće dogoditi nešto slično, a sve zajedno nije uopće imalo veze sa samim partijama. Da jest, priča iz Reykjavika mogla bi ostati poznata u postojećoj šahovskoj literaturi i nebrojenim izvještajima koji u svakoj pojedinosti analiziraju šah, partiju po partiju. A postoji mnogo takvih izvještaja, većinom s opravdanim razlozima. Ali što je to preokrenulo ovo prvenstvo u jedinstveno i iznimno sučeljavanje oko šahovske ploče, uz opće uvjerenje da se stvara povijest?

Zapadnim se komentatorima činilo da je smisao sukoba jasan. Osam-ljena američka zvijezda izazivala je dugotrajni sovjetski monopol na svjetski naslov. Njezin uspjeh bi raspršio sovjetsku tvrdnju da njihova šahovska hegemonija odražava nadmoć njihova političkog sustava. Ploča je bila hladn oratovska arena gdje se prvak slobodnog svijeta bori za demokraciju protiv aparatčika sovjetskog socijalističkog stroja. Ovdje se zbivalo šahovsko Točno u podne, koje se odigravalo pred stvarnim gledateljstvom na Islandu.

S obzirom na uzajamno neprijateljstvo dviju velikih hladn oratovskih blokovskih sila, takvo je viđenje susreta bilo neizbježno. Ali priča se može ispričati i na drugi način, odvojeno od hladn oratovskog iskriv-ljavanja, s više iznenađujućih nijansi i drugačije nego što je izgledala 1972. Završetak hladn og rata omogućio je pristup ljudima i podacima

17Meč stoljeća

koji otkrivaju pojedince unutar sovjetskog monolita. Izvori podataka Bijele kuće, Ministarstva vanjskih poslova i FBI-a nude spoznaje o službenim stajalištima o meču i Fischeru. To nije bilo samo jednostavno ideološko sučeljavanje; prvenstvo se odigravalo na mnogim razinama od kojih je igranje šaha bila samo jedna; Reykjavik je bio mjesto za sudar karaktera, moralnih i zakonskih obveza, društvenih i političkih uvjerenja.

Međutim, samu razvikanost događaja uvelike je uzrokovala nazoč-nost Bobbya Fischera, prevrtljivoga genija, koji je očaravao i šokirao, privlačio i odbijao. U 1972. imao je samo dvadeset devet godina, ali već je cijelo desetljeće bio na vrhu svjetskog šaha, a uz to je već od djetinjstva neprestano fascinirao sve oko sebe.


Drugo poglavlje

Dječak iz BrooklynaFischer želi sam ući u povijest.

MIGUEL NAJDORF

Robert J. Fischer započeo je šahovski život u Chicagu 9. ožujka 1943. godine u 2 sata i 39 minuta. Odrastao je u užurbanom, snalažljivom društvu srednjeg staleža, uspješnom, srdačnom, dobro plaćenom druš-tvu punom brige za obitelj i zajednicu, kako ga je prikazao Norman Rockwell u reportaži u Saturday Evening Postu.

Život Fischerove obitelji ne bi nikada zaslužio opis u tom časopisu. Fischer nije nikad upoznao osobu koja je navedena kao otac u njegovu rodnom listu: Gerhardta, njemačkog biozičara. Njegova majka Regin a, poljsko-židovskog podrijetla, bila je izvanredna žena, duhovita i domi-nantna. Uz Bobbyja, odgajala je i njegovu pet godina stariju sestru Joan. U Fischerovu djetinjstvu, Regin a je uvijek oskudijevala u novcu, boreći se da svoju djecu nahrani i odjene. No bila je izvanredno dosjetljiva. Posla je bilo napretek, bilo je to sjajno vrijeme za američke radnike. Kombinacija tvorničke tehnologije i poduzetničkih mogućnosti, koju su pokretali federalni vojni troškovi, pretvorila je naciju u najjaču i najproduktivniju u povijesti. Ekonomija SAD-a znatno je nadmašila europsku; dohodak po stanovniku u Americi je bio dvaput veći nego u najrazvijenijim zemaljama u Zapadnoj Europi, koje su se polako oporavljale od Drugoga svjetskog rata, i to unatoč masivnoj injekciji američkog novca. Demobilizirani vojnici vratili su se iz Europe i sa Pacika i zatekli punu zaposlenost, visoke zarade i rekordni rast; našli su hot-dog zalogajnice, mnoge pomoćne strojeve koji su olakšavali rad i

19Dječak iz Brooklyna

glavne ulice u kojima je sve prštalo od izbora potrošne robe. Televizija se širila nacijom; bilo je to vrijeme kulturnog optimizma.

Vojnici povratnici zatekli su i vladu predsjednika Trumana obuzetu osjećajem poslanja – prožetu odlučnošću da obuzda sovjetske eks-panzionističke težnje i da stvori svijet siguran za demokraciju.

Tijekom rata, Regin a je otišla iz Chicaga u Washington D.C. u posjet bliskom prijatelju Mađaru, dr. Paul Nemenyi u, zatim u Idaho radi višemjesečnog studiranja (bila je odlična u kemiji i jezicima), te se zaposlila kao stenografkinja u Oregonu, a potom kao zavarivačica u brodogradilištu. Zatim je otišla na jug, u Arizonu, gdje je poučavala u osnovnim školama, nakon toga se preselila na istok, gdje je učila za viši stupanj u medicinskoj skrbi, pa je poslije i radila kao medicinska sestra. Obitelj se smirila u Brooklynu, u stanu ‘Q’, 560 Lincoln Place, koji je bio malen, prizeman, ali udoban. Brooklyn je bio mjesto gdje je Fischer proveo svoje razvojne godine. To je bila sreća, jer, ako je Amerika imala šahovsku prijestolnicu, to je svakako bio New York.

Fischer je bio šutljivo dijete, očaravale su ga igre na ploči i zagonetke. Kada mu je bilo šest godina, sestra Joan donijela mu je šah. Zajedno su učili poteze prema uputama. Fischer je uskoro bio toliko ispunjen igrom da se njegova majka bojala da provodi previše vremena nasamo. Poslala je oglas u lokalne novine, Brooklynski Orao , pozivajući suigrače šaha za svojega sina. No oglas nije bio nikada objavljen, jer uredništvo nije moglo odlučiti u kojoj ga rubrici treba tiskati. Ono što su umjesto toga učinili, pravi je dragulj u šahovskoj povijesti: proslijedili su poruku veteranu i službenom šahovskom novinaru Hermannu Helmsu. On je, pak, pisao Fischerovoj majci u siječnju 1951., predlažući joj da dovede sina u Brook lynski šahovski klub.

Nekoliko sljedećih godina, Fischer je tamo provodio mnoge sate. Poučavao ga je predsjednik kluba, Carmine Nigro , koji je inače bio frustriran tvrdoglavim otporom vlastitog sina prema ljepoti šahovske igre. Nigro je bio ushićen oduševljenjem toga novaka. Noćima, dok je klub bio zatvoren, Fischer bi gnjavio majku da ga odvede u Washington Square Park na Manhattanu, gdje je šahovska igra premostila klasnu podjelu, spajajući različite igrače newyorške društvene ljestvice – od bogatih burzovnih mešetara Wall Streeta do pivopija beskućnika. Na nesreću njegove majke, Fischerova opsjednutost nije pokazivala nikakav


znak stišavanja, pa ga je povela u dječji psihijatrijski odsjek Brooklynske židovske bolnice. Tamo ga je pregledao dr. Harold Kline , koji je rekao Regin i da postoje i mnogo gore opsjednutosti.

Kada je Fischer postao stariji, počeo je sam odlaziti na Manhattan, pa ga je majka, kasno navečer odlazeći u grad, dovlačila kući.

Fischer nije smjesta postao čudo od djeteta. Očito nadaren, s dubokim pronicljivim shvaćanjem igre, u klupskim igrama i turnirima nastupao je dobro, iako ne i spektakularno. Tek 1954. u dobi od jedanaest godina, Fischer je prema vlastitim riječima “upravo postao dobar”. Godine 1955. pristupio je Manhattan skom šahovskom klubu, i brzo se uzdigao kroz njegove vrijednosne kategorije. Bio je to elitni klub; prema američkom igraču Jimu Sherwin u, ozračje ‘je bilo prilično staloženo – s mnoštvom starih bijelih ljudi’. Godinu dana kasnije, Fischer se pridružio Hawthorne šahovskom klubu, neformalnom skupu šahovskih majstora, koji se sastajao u kući Jacka Collins a, barem jedanput u dva tjedna. Vezan za invalidska kolica, Collins je živio sa svojom sestrom Ethel, medicinskom sestrom, usto je bio savjetnik nekolicini igrača koji su obećavali napredak, uključujući i buduće velemajstore Williama Lombardyj a i Roberta Byrnea. Imao je velik utjecaj na Fischerov život. Sam je izgradio veliku šahovsku knjižnicu, pa je ovdje mladi Fischer prvi put okusio šahovsku literaturu, za koju je njegov apetit uskoro postao nezasitan. Odlazio bi i u druge šahovske klubove; na Manhattanu ih se moglo izabrati nekoliko, na primjer Marshall klub u Greenwich Villageu koji je privlačio mlađe društvo, te Flea House u 42. ulici. Ponekad su se partije u tim klubovima igrale za manje svote. U Flea House, “Rabin Sam” je postojao najlakši način popunjavanja prihoda.

Kroz šahovsku zajednicu polako su se proširile glasine o dolasku novog vunderkinda. Dječak takvog potencijala nije bio viđen od 1920. kada je devetogodišnji, u Poljskoj rođeni Samuel Reshevsk y, prvi put proputovao SAD. S trinaest godina, Fischer je već primao pozive za simultanke u kojima se istovremeno borio protiv mnogih igrača. Jedan je od takvih nastupa imao i na Kubi koju je posjetio uz majčinu pratnju. U srpnju 1956. osvojio je juniorsko prvenstv o SAD-a. Bio je najmlađi koji je to učinio. Iste godine ponuđeno mu je mjesto na elitnom Rosenwald


natjecanju. Bio je to kružni turnir (u kojemu svaki natjecatelj igra protiv svih drugih) vrhunskih nacionalnih igrača, i smatrao se najvažnijim događajem u američkom šahovskom kalendaru. Njegovo taktičko remek--djelo protiv Donald a Byrnea (Robertov brat) odmah je prozvano, iako pretjerano, najboljom pojedinačnom partijom stoljeća.

Blještavo umjetničko djelo, mnogoslojan u svojoj složenosti, demon-stracija hrabrih vizija; o tim se stvarima pisalo i pozorno čitalo u svijetu. Prema međunarodnom majstoru Bobu Wade u, sedamnaesti potez, u kojem je Fischer (crni) povukao lovca na Le6, ignorirajući napad na svoju damu, uzdigao je tu partiju na “besmrtnu razinu”. Zapravo, Fischer nije imao racionalne alternative za Le6, jer svi su drugi potezi vodili u poraz; ali brzina kojom se nakon toga raspala pozicija njegova suparnika, za

Četrnaestogodišnji Fischer. Već sada najmlađi juniorski prvak SAD-a svih vremena, za nekoliko mjeseci će postati najmlađi prvak SAD-a svih vremena.


šahovske je zanesenjake bila pravo čudo. U dvadeset i petom potezu već je bilo očito da su Byrne ove gure bile u traljavom neredu. Sovjetskivelemajstor Jurij Averbah kaže danas da su nakon te partije Sovjeti shvatili kako je pred njima opasnost za njihovu hegemoniju.

Fischer je brzo izrastao u visokoga, mršavoga mladića, a njegova se igra razvijala i dozrijevala još brže. Tijekom sljedeće godine 1957./58. ponovno se natjecao na Rosenwald turniru. Ovaj put je rezultat imao i dodatnu važnost: poslužio je za izbor američkoga prvaka, a ujedno i za izbor natjecatelja za sljedeći krug natjecanja za svjetskoga prvaka. Fischer nije izgubio ni jednu partiju. Tri mjeseca prije svojeg petnaes-toga rođendana postao je prvak Sjedinjenih Država. Prvenstv o SAD-a osvojio je osam puta.

Sada je došao na naslovnice novina. Uzvišenim tonovima opisivale su mladića sa znanjem otvaranja, tehničkim vještinama, i pronicljivim prosudbama iskusnog velemajstora. U 1957. godini, Regin a je izravno pisala sovjetskom vođi Nikiti Hruščov u; zahtijevala je da njezina sina pozovu na sudjelovanje na festivalima Svjetske mladeži i studenata. No potvrdni odgovor došao je prekasno. Fischer je već bio uvjeren u svoju sudbinu svjetskoga prvaka, pa je ustrajao u tome da dođe u Moskvu, svjetsku šahovsku Meku, gdje bi se mogao iskušati s najboljima na svi-jetu. Otišao je nakon godinu dana, ovaj put u društvu svoje sestre.

Ovaj je pohod završio katastrofalno. Ne može se reći da su njegovi domaćini postupali ružno s njim. Naprotiv, Sovjeti su ga smatrali cije-njenim gostom, smjestili su ga u raskošan hotel, dali su mu automobil, vozača i prevoditelja. Ponudili su mu razgledavanje Kremlja i poveli ga u Boljšoj teatar. Fischer nije dopustio da ga to ometa; jer, on je bio tamo radi igranja šaha. Otišao je ujutro u Središnji moskovsk i šahovski klub, vratio se u hotel za ručak, i ponovno otišao u klub do večere. Njegovi protivnici u klubu bili su i mladi ruski majstori Aleksander Nikitin i Jevgenij Vasjukov . Fischer je rekao šefu šahovskog odjela Državnog ko-miteta za sport, Levu Abramov u koji mu je organizirao dobrodošlicu, da želi igrati s nekim od sovjetskih velemajstora. Abramov mu je ponudio nekoliko velemajstora, na što je američki prvak-tinejdžer upitao koliko će biti za to plaćen. Abramov mu je odgovorio da plaćanje gostima nije sovjetski običaj. Naposljetku je Fischer uspio odigrati samo nekoliko brzih partija s budućim svjetskim prvakom, Tigranom Petrosjan om. Čak u toj dobi, Fischerov zahtjev za priznanjem bio je jasan. Njegov osjećaj


omalovažavanja će, izgleda, biti uzrok njegove doživotne nesklonosti prema svim stvarima povezanim sa Sovjetima. Nema dvojbe da je, uz to, postojao i jak utjecaj prevladavajuće antikomunističke klime u SAD-u. Fischerov prevoditelj se na kraju požalio vlastima da je bio neljubazan – i hodočašće je bilo prekinuto. Dokumenti američke vlade sadrže podatke da je Fischer u moskovskom šahovskom klubu nazvao Ruse “gomilom svinja”, i da je napisao uvredljivu dopisnicu kako bi je cenzor mogao prenijeti sovjetskim šahovskim funkcionarima.

Sljedeće desetljeće i pol Fischerova je karijera bila nalik neravnoj, krivudavoj stazi koja je izluđivala sve koji su ga podržavali. Smjerao je prema odredištu koje ga je najviše zanimalo, mjesto za šahovskim stolom svjetskog prvenstva . Da bi u to doba postao izazivač, morao je svladati tri zapreke. Prva je bila zonsk i regionalni turnir, u šahovskoj terminologiji nazvan Zonski turnir za prvenstvo svijeta. Slijedio je međunarodni, međuzonsk i turnir (Interzonal). Napokon bi se igrači, koji su postigli najbolje rezultate na međuzonskim turnirima, okupili na Turniru kandidata (Kandidati) za prvenstv o svijeta. Pobjednik turnira kandidata igrao bi dvoboj sa svjetskim prvakom u meču za naslov. Taj ciklus turnira ponavljao bi se otprilike svake tri godine.

Pobjedom na prvenstvu SAD-a, Fischer se automatski kvalicirao zameđunarodni međuzonsk i turnir godine 1958. u ondašnjem jugoslaven-skom turističkom gradu Portorožu. Povjerljivo je objavio svakome tko ga je htio slušati, da će s najjačim velemajstorima remizirati, a da će slabije igrače pregaziti. Takva predviđanja bila su odbačena kao mladenačko hvalisanje. Na tome skupu je Fischer učinio prilično mnogo; prema obećanjima pobijedio je u šest partija, izgubio je dvije, a remizirao je pet puta. Slijedom toga, postao je međunarodni velemajstor, najmlađi u povijesti. Naravno da je takav uspjeh pozdravljen kao divljenja vrijedno predstavljanje, slično uspjehu na turniru kandidata sljedeće godine, također u bivšoj Jugoslaviji, kada je osvojio peto mjesto.

Svaki bi petnaestogodišnjak teško podnosio suprotnosti statusa ša-hovske zvijezde i svoje srednjoškolske svakodnevice, čak i ovaj koji živi u puno sretnijem okruženju. Sve više se prepirao sa svojom dominantnom majkom. Fischer je mnogo naslijedio od nje; među ostalim i visoku inteligenciju. Bila je briljantan lingvist – osim engleskog, govorila je još


pet jezika: francuski, njemački, ruski, španjolski i portugalski. Njezin diplomski rad u medicinskoj školi za sestre na sveučilištu u New Yorku obranjen je s najboljim zabilježenim ocjenama (no, neki su sumnjali da ga je prepisala). Poput Bobbyja, i ona je bila nagonski protivnik autori-teta i nonkonformist. Teške naravi i nesklona kompromisima, imala je malo prijatelja i siromašan društveni život. Često se ponašala kao da je glavna zadaća Američke šahovske organizacije i vlade briga za njezina prerano sazreloga sina. Redovito je sudjelovala na sastancima Američke šahovske organizacije, gdje je nasilno i silno energično, zahtijevala veću novčanu potporu za svoga dječaka. Ukratko, njezinom je nespretnom, povučenom opsesivnom tinejdžeru, sklonome nezavisnom razmišljanju zasigurno moralo biti beskrajno neugodno zbog nje.

U mjesnoj gimnaziji, Erasmus Hall, Fischer je bio turoban i nezainte-resiran; učio je malo i zanemarivao učiteljski autoritet. Nije vidio kako bi maturalna svjedodžba mogla pridonijeti njegovoj pravoj karijeri i njegovu stvarnom pozivu. Učitelji su shvaćali da Fischer ima jedinstven um, ali on im je stalno dokazivao da ga je nemoguće podučavati. Ponekad su ga uhvatili da za vrijeme satova igra džepni šah, pa iako bi mu oduzimali gure, nisu mogli nadzirati nesputana lutanja njegovihmisli preko šezdeset četiri kvadrata. Možda se nisu mogli uživjeti u njegovu nesigurnost koju je osjećao u svijetu izvan šahovske ploče. Čim je mogao, Fischer je napustio svoje formalno obrazovanje.

U svojoj šahovskoj osamljenosti Fischer nije pokazivao zanimanje za vanjski svijet. Amerika je bila na rubu društvenih nemira; reportaža Normana Rockwell a u Saturday Evening Postu bila je zaboravljena. Rasni je problem bio najdublji jaz u društvu: zahtjevi za ljudskim pravima preselili su se na ulice. Godine 1963. Martin Luther King (mlađi) vodio je 250.000 prosvjednika kroz Washington DC koji je čuo njegovu znamenitu deklaraciju: “Sanjao sam…” 1964. godine Cassius Clay odbacio je svoje robovsko ime i postao Muhammad Ali. A na Olimpijskim je igrama u Meksiku 1968. sprinter Tommie Smith primio zlatnu medalju i pozdravio black power pozdravom. U crnim getima cijele Amerike bilo je nemirno. Kingova doktrina mirnih prosvjeda izazvala je militantne zahtjeve “crne snage” koju su vodili Malcolm X i Stokely Carmichael .


Vlada Lyndona Johnsona tonula je sve dublje u dugove, uzrokovane ne samo ratom s nejednakošću, diskriminacijom i siromaštvom, nego i sve većim obvezama u Vijetnamskom ratu koji je donio 58.000 mrtvih i 300.000 ranjenih Amerikanaca. Prebrojavanje mrtvačkih vreća prešlo je iz svakodnevnih razgovora, prožetih strepnjom, i u javne rasprave. Proturatni pokret udružio se s borbom za jednakost. Studenti su u oba pokreta imali važnu ulogu.

Esmond Wright u knjizi The American Dream opisao je kako su “roditelji zbunjeno promatrali izbacivanje svoje djece iz škola, spalji-vanje mobilizacijskih dokumenata i udruživanje dugokose mladeži u slobodne komune u kojima su alkohol, droga i seks bili neprestano na raspolaganju”. “Okreni, udesi, ispadaj” bila je mantra LSD gurua Timothy ja Learyja. (Rabio je šahovski pribor kao vizualnu pripomoć u svojim predavanjima o drogama: “Život je šahovska igra iskustva koju igramo.”) U nekim četvrtima cvjetala je i drugačija kultura, uz drogu, oružje, bande i nasilje. Posebno je unutar gradova porasla stopa kriminala, zajedno sa zatvorskom populacijom.

Predsjednik Nixon se suprotstavio studentskim pobunama na sve-učilištu ističući “mlade ljude… koji su obavljali svoju dužnost… koji su stajali uspravno i ponosno”. Četvrtog svibnja 1970. pričuvni sastav nacionalne garde u Kentu , na državnom sveučilištu u Ohiu, pucao je na studente. Četiri studenta su poginula, a jedanaest ih je bilo ranjeno. U nemirima koji su počeli, državni guverneri su zbog narušenog reda poslali nacionalnu gardu u mnoge koledže u cijeloj zemlji. Međutim, starija Amerika je ostala čvrsti temelj društva. Kada su se početkom 70-ih godina sve brojniji vojnici vraćali iz Vijetnama, trillion dollar economy ponovno je procvjetala, pa je 1972. “tiha većina” bila spremna vratiti Richarda Nixon a u Bijelu kuću.

S petnaestak godina Fischer je počeo pokazivati znakove osobnosti zbog koje će ga se ljudi bojati i poštovati. Vladini dokumenti toga doba upućuju na to da Ministarstvo vanjskih poslova “više nije željelo da on predstavlja SAD u inozemstvu”. Uz opsjednutost šahom i uvjerenje da je najbolji na svijetu, uvijek je imao i želju za potpunim i beskompro-misnim kontroliranjem svake situacije. Žestok odnos s majkom toliko se pokvario da ga je ona napustila i preselila se prijatelju u Aveniju


Longfellow u Bronxu. Posjetitelji bi ga nalazili kako živi usred kaosa, po podu razbacane odjeće među mnoštvom šahovskih knjiga i časopisa u neredu. Imao je četiri sobe i tri kreveta. Kažu da je svaku noć spavao u drugoj postelji, a uz svaku bi bila postavljena šahovska ploča.

Prvi put je sreo Borisa Spaskog 1960. na turniru u Mar del Plati u Argentini. Njih dvojica su dijelili prvo mjesto s puna dva boda prednosti od sovjetskoga velemajstora Davida Bronsteina koji je zauzeo treće mjesto. U njihovu međusobnom susretu Spaski je s bijelim guramabrzo pobijedio krasnom igrom u samo dvadeset i devet poteza. Igrao je kraljev gambit, burno otvaranje, u kojem bijeli žrtvuje pješaka da dobije prevlast na središtu ploče i brzo razvije svoje važnije gure. (Ovoje otvaranje pretežito diskreditirano, jer točno igranje crnoga ostavlja bijeloga bez kompenzacije za izgubljenog pješaka.) Fischer analizira tu partiju u svojoj knjizi Mojih 60 partija za sjećanje. On priznaje svoju veliku pogrešku što nije izmijenio dame u 23. potezu, kada je mogao prijeći neokrnjen u završnicu sa svojom pješačkom prednošću. U 23. potezu “Počeo sam se neudobno osjećati, ali nisam očekivao da će se pozicija crnoga raspasti u četiri kratka poteza!” Nakon triju od tih kratkih poteza postalo je jasno da ne može više braniti svojeg lovca. “Znao sam da gubim guru, ali nisam to mogao vjerovati. Moraosam igrati još jedan potez da vidim je li to istina!” Predaja se zbila u dvadesetdevetom potezu. Iste godine Fischer je prvi put posjetio Island i osvojio jedan manji turnir.

Fischer je 1962. s nepunih 20 godina, stigao na vrh stockholm-skog međuzonsk og turnira za prvenstvo svijeta. Bio je prvi nesovjetski igrač koji je pobijedio na jednom međuzonsk om turniru, te se tako kvalicirao na Turnir kandidata koji je održan krajem iste godine na otoku Curaçau u nizozemskoj Zapadnoj Indiji. Sada je već bio jedan od favorita – ili je tako sam mislio. No slučajno mu se zalomio loš početak, pa je, iako je spasio nekoliko teških pozicija, završio na samo četvrtome mjestu; nekoliko bodova iza vodećih Tigrana Petrosjan a, Paula Keres a i Jema Geler a. Komentatori su bili u dvojbi: ili Fischer još nije bio šahovski zreo, ili je jednostavno bio izvan forme. “Nesuđeni” prvak imao je drugo objašnjenje, objašnjenje koje je otkrivalo njegovo vjerovanje u svoju nepobjedivost: budući da nije pobijedio, mora da je bio žrtva urote.


U članku u američkom tjedniku Sports Illustrated bijesno je optuživao sovjetske igrače za urotu. Isticao je da su svih dvanaest međusobnih par-tija između Petrosjan a, Keres a i Geler a bili remiji, a mnogi od njih brzi remiji. Namjestili su te partije, pisao je, da sačuvaju svoju intelektualnu i zičku snagu za borbu protiv nesovjetskog igrača – posebice samog Fischera. Na kraju je zaključio: “Ruska kontrola šaha dosegla je točku gdje više ne može biti poštenog natjecanja za svjetsko prvenstvo.”

Čak i da je bila istina da sovjetski igrači međusobno lakše prolaze (velemajstor Viktor Korčnoj – sada švicarski građanin, a tada sovjetski – kaže da je to bila istina), oni su to mogli samo zato što je Fischer zaostajao u bodovima. Inače, da su ga morali dostizati, morali bi težiti i međusobnim pobjedama. Američki igrač Arthur Bisguier , koji je u Curaça u bio šahovski pomoćnik obojici, Fischeru i velemajstoru mađarskog podrijetla Palu Benku , to nije prihvaćao. “Apsurdno je reći da [Sovjeti] varaju. Naravno da sklapaju remije dok vode na turniru. Fischer se žalio tek toliko da spasi obraz.”

Fischerovi zahtjevi za nadgledanjem bili su nespojivi s pravima drugih igrača, a njegova ljutnja stalno je lebdjela pod površinom. U Curaça u je Bisguier tvrdio da mu je glavna zadaća smirivanje Fi-scherova nakostriješena perja poslije lošijeg rezultata, ali je i sam bio zahvaćen tinejdžerovim mračnim raspoloženjem. Fischer je smatrao da je Bisguier obvezan pomagati samo njemu, a ne i Benku , jer je on najbolji američki igrač. Nešto prije ponoći 9. svibnja tridesettrogodišnji Benko došao je tražiti Bisguiera u Fischerovu sobu: tražio je pomoć u analizi svoje odgođene partije s Petrosjan om. Fischer i Benko su se posvađali, što je Bisguier nazvao “šakanjem”. Sljedeći je dan Fischer pisao organizacijskom odboru turnira tražeći da Benko bude n i/iliizbačen iz turnira. To je pismo bilo zanemareno.

Bisguier je imao još neugodnija sjećanaja na Curaçao . Za vrijeme prekida turnira otišli su na lijep tropski otok St Martin. “Obično bih pazio na njega i pokušavao ga razveseliti.Vidio sam da je otvorio vrata sobe držeći cipele u rukama. ‘Zašto si otvorio vrata? Ući će ti svi tropski kukci u sobu’, rekao sam. ‘Baš to i hoću’, odgovorio je. I dogodilo se da je uhvatio nekog jadnog stvora i počeo mu lomiti


nogu po nogu. Bilo je i drugih sličnih stvari. I to je bilo bolesno. Da nije bio šahist, bio bi opasan psihopat.”

Tigran Petrosjan je osvojio turnir i postao svjetski prvak 1963. Razmatrajući stroga pravila u borbi za naslov 1966. Fischer je izjavio da se neće natjecati na budućem međuzonsk om i Turniru kandidata ako se ne promijeni sustav i ne spriječi namještanje rezultata. I uspio je. Odmah je objavljeno da će kružni turnir kandidata biti zamijenjen nizom nokaut dvoboja.

Fischerove teškoće s organizatorima natjecanja već su počele rasti. Samo sudjelovanje na turniru postalo je uvjet za visoke honorare, što su sponzori ispunjavali s oklijevanjem. Shvatili su da Amerikančevo sudjelovanje dodaje blještavilo i potiče zanimanje publike. Ali novac je bio samo dio uvjeta. Za nove uvjete igranja morali su se ispunjavati strogi standardi: osvjetljenje je moralo biti baš pravo, a smanjenje buke bi se postiglo pomicanjem gledatelja od pozornice. Još neobičniji zahtjev ticao se prilagodbe natjecanja njegovoj vjerskoj praksi. (Reshewski, ortodoksni Židov, imao je iste zahtjeve.)

Sredinom 60-ih godina, Fischer se povezao sa Svjetskom Božjom Crkv om, iako joj nikada nije formalno pristupio. Utemeljena je u Pasa-deni u južnoj Kaliforniji i brzo je rasla kao fundamentalistička sljedba s više od 75.000 članova i 300 kongregacija u zemlji i inozemstvu. Osnivač je bio prvotni crtač novinskih reklama, i kasniji karizmatični propovjednik na radiju, Herbert Armstrong. Ponudio je teološki koktel utemeljen na Bibliji, uključio judaizam, spasenje u učenju Isusa Krista i zagovarao strog moralan život. Sljedbenicima je bilo zapovijeđeno da poštuju židovski sabat, svetkovine poput Pashe, te da prihvaćaju košer hranu. Osim jedne jedine iznimke, Fischer je pristajao uz crkvenu vjersku praksu, pazio na pravila prehrane, i strogo slijedio zapovjedi o sabatu. Ipak, postojao je dojam da Amerikanac sam određuje tumačenje nekih crkvenih pravila, kao što je to činio i s pravilima natjecanja. Jevgenij Vasjukov je zabilježio Fischerovo ponašanje na sabat: “Ne želim sumnjati u Fischerove vjerske osjećaje, ali bilo je neobično vi-djeti ga kako prolazi hodnikom i analizira završenu partiju.” Fischer je posve zanemario osnovnu crkvenu zabranu igara na ploči, koje su anatemizirane kao “frivolne”.


* * *U prosincu 1963. Fischer je sudjelovao na prvenstvu Sjedinjenih Država. Već je osvojio pet prvenstava, ali nitko nije mogao predvidjeti događaj koji se zbio te godine. Pobijedio je svih jedanaest najbolje rangiranih američkih igrača. Bila je to strašna predstava; tisak je ispravno upotri-jebio pridjev “povijesna”. Pobijediti na nacionalnom turniru je jedno; pobijediti nekoliko puta zaredom je drugo; ali pobijediti bez ijednog poraza ili remija zapanjujuće je. Dokazao je da se posve razlikuje od drugih.

S takvom je formom postao stvarna opasnost za sovjetsku nadmoć, i šahovski svijet je brujao u očekivanju da sudjeluje na amsterdamskom međuzonsk om turniru 1964. Nesudjelovanje – propuštanje ciklusa svjetskog prvenstva – značilo bi da nema nade postati svjetski prvak prije sljedećega kruga, a to je bilo tek 1969. Sada je bila prigoda koju ne bi smio propustiti. Ali Fischer je zaista odustao, još bjesneći zbog sovjetskog varanja. Odbijajući ono što je najviše želio, njegov se bijes okrenuo samome sebi. Nije igrao natjecateljski šah više od godinu i pol dana. Dolazile su ponude, ali ih je Fischer odbijao, ili bi tražio pristupne honorare izvan mogućnosti najvelikodušnijih sponzora.

Turnir koji je najavio njegov povratak bio je Capablancin memo-rijal u Havani; otvoren je u kolovozu 1965. Bio je to prvi Fischerov međunarodni nastup od katastrofe, kako je sam ocjenjivao svoj nastup u Curaçau . Za svakog bi Amerikanca takav nastup bio diplomatski izazov. Događaj se zbio nekoliko godina nakon jaska u Zaljevu svinja i kubanske raketn e krize. Odnosi između Kube i Sjedinjenih Država bili su vrlo ograničeni, pa je Fischerov zahtjev za dozvolu za posjet Kubi State Department glatko odbio.

Da se ne nateže s birokracijom, Fischer je našao genijalno rješenje i ponudio igranje s pomoću teleksa. (Neki tvrde da je ideja proistekla od kubanskog organizatora, Joséa Luisa Barrerasa.) Ovo bi rješenje Kubance stajalo 10.000 dolara. Fischerova se strast za prevlašću nije smanjila. Prije početka turnira Castro je proglasio Fischerovo su-djelovanje propagandnom pobjedom. No Fischer je poslao brzojav kubanskom vođi u kojem je napisao: “Povući ću se s turnira ako mi


odmah ne pošaljete telegram s izjavom da ni vi, ni vaša vlada, nećete izvlačiti politički kapital iz mojeg sudjelovanja.”

Za analitičare Fischerove psihologije, Castrov je odgovor nosio zanimljivu poduku, jer je kubanski vođa prezirno odgovorio da Kubi ne trebaju propagandne pobjede. “Ako ste uplašeni… bilo bi bolje da nađete drugi izgovor.” Fischer je pristao igrati i dijelio je drugo mjesto.

U siječnju 1966. Fischer je osvojio sedmu titulu prvaka Sjedinjenih Država, te se kvalicirao za međuzonsk i turnir 1967. u Sousseu, u Tunisu. Bio je ponovno na putu da postigne svoj završni cilj, titulu svjetskoga prvaka. U međuvremenu se igrao turnir u Santa Monici, na kojem je trebao sudjelovati i tadašnji svjetski prvak Tigran Petrosjan , zajedno sa svojim pobijeđenim izazivačem, Borisom Spaskim. Fischer je imao porazan učinak na prvoj polovici turnira, izgubio je partiju od Spaskog. Međutim, nekako je skupio snagu, pribrao se, i kao što se često događalo, ustalio se u igri. U posljednjem kolu ponovno se sreo sa Spaskim, jer su igrači međusobno igrali dvaput. Ovaj je put osigurao remi – još nije uspio pobijediti Rusa – i Spaski je osvojio prvu nagradu, ispred Fischera.

Fischer i Spaski su se trebali ponovno ogledati na Šahovskoj olimpi-jadi na Kubi u studenome 1966. Tamo se zamalo dogodio diplomatski izgred kada su Rusi u početku odbili raspored igranja prilagoditi Fi-scherovu sabatu. Cijeli meč SAD – Sovjetski Savez bio je preraspoređen i stotine ljudi su promatrali borbu Fischera i Spaskog u dugoj izjednačenoj partiji koja je na kraju, završila remijem. Poslije su Castro i Fischer viđeni u prijateljskom razgovoru, kao da se njihova prijašnja razmirica nije nikada dogodila. Prema tome, Fischer i Spaski su do tada igrali dva puta, s dva remija i dvije pobjede Spaskoga.

Međuzonski turnir se sljedeće godine igrao u hotelu Palace u Sous-seu , gdje su nova zbivanja poticala još uzbudljivije komentare. Fischer je bio favorit pa su organizatori učinili sve što su mogli da se prilagode njegovim željama. To je uključivalo dodatne svjetiljke uz njegovu ploču jer je sam morao odobriti osvjetljenje, raspored partija na takav način da Fischer i Reshevsk y budu dvadeset četiri sata slobodni i to od petka u ponoć i za vrijeme vjerskih blagdana. Svejedno je na turniru bilo puno problema. Fischer je bio izrazito osjetljiv na udobnost i na buku izvan pozornice, pa je jednom prigodom zatražio da se kamerman makne


iz dvorane. Rezultat odgoda njegovih partija bilo je učestalo igranje u nizu i bez odmora, pa je bio izvrgnut, prema njegovim tvrdnjama, nerazumnim napetostima. Premda je tijekom turnira bio u bodovnoj prednosti, bez okolišanja je napustio hotel i turnir i otišao u Tunis.

Sljedeći dan optužili su ga zbog izostanka s meča protiv predviđe-nog suparnika, sovjetskoga međunarodnog majstora, Ajvara Gipslis a. Predstavnik američkog veleposlanstva posjetio ga je zajedno s pred-stavnikom organizatora. Molili su ga da se vrati. Sljedeću je partiju trebao igrati sa svojim starim protivnikom i sunarodnjakom Samuelom Reshewskym. Reshewsky je promatrao sporo kucanje Fischerova sata bez povučenih poteza. Samo pet minuta prije automatskoga gubitka partije ušao je Fischer i počeo vući točne i izvanredno brze poteze. Emocionalno iscrpljeni Reshewsky ubrzo je kapitulirao, unatoč svojoj vremenskoj prednosti. Nakon toga je stari Amerikanac obilazio ostale igrače s peticijom i optužbama na račun Fischerova ponašanja.

Sada je nastupio problem izgubljene partije s Gipslis om, za koju je Fischer tražio da se ponovi. Organizatori su raspravljali o tome, no bili su u dvojbi. Popuste li Fischeru, drugi će igrači to smatrati prevelikim ustupkom. Nakon odbijanja dužnosnika da ugode Fischeru on je konačno napustio turnir, a u hotelu poderao račun za izvanredne troškove.

Iako je bio na vrhuncu svoje snage, Fischer je sada nestao iz ša-hovskoga svijeta na vrijeme od dvije godine. Činilo se da je vlastitom krivnjom izgubljena partija s Gipslis om zauvijek upropastila prigodu da osvoji svjetsko prvenstvo. Međuzonsk i turnir u Sousseu je posvjedočio da je Fischer postao enfant terrible šaha. Njegove lakrdije privlačile su opću pozornost, nasuprot uobičajeno mirnoj, staroj i časnoj kraljevskoj igri. No oni koji su patili od njegove ruke, smatraju da je taj opis Fischera preblag. Vjerovali su da je u njemu nešto demonsko. No, bez obzira na lakrdije, Fischer nije brinuo za tuđe osjećaje, čak ni za osjećaje odbačenih vlastitih navijača koji su zadržali svoju lojalnost prema njemu. Pobuđivao je strah i poštovanje. No zašto je htio riskirati najvišu nagradu, samo da bi išao vlastitim putem?

prvo poglavlje meč stoljeća - · pdf filešahovska hegemonija odražava nadmoć...

Documents