RABINDRANATH TAGORE

SADHANA Ostvarivanje života

P r e m a p r i j e v o d u s a m o g a u t o r a

s a b e n g a l s k o g i z v o r n i k a

P A R A L E L E

S p l i t 2 0 0 5 .

PREDGOVOR AUTORA

M o ž d a b i b i l o n a j b o l j e d a o d m a h o b j a s n i m k a k o t e m a

ove k n j i g e n i je b i l a t r e t i r a n a f i l o z o f s k i , n i t i j o j s e

p r i s t u p i l o s a z n a n s t v e n e t o č k e g l e d i š t a . P i s a c j e o d r a s t a o u

p o r o d i c i u k o j o j s u U p a n i š a d e b iva le k o r i š t e n e z a

s v a k o d n e v n a o b o ž a v a n j a ; p a j e p r e d s o b o m i m a o p r i m j e r

s v o j e g a o c a , k o j i j e p r o ž i v i o ž i v o t u b l i s k o m k o n t a k t u s a

B o g o m , m a d a n i je z a n e m a r i v a o svo je d u ž n o s t i p r e m a

sv i je tu, ili d o p u š t a o i š č e z a v a n j e svo jeg i s k r e n o g z a n i m a n j a

z a l j u d s k a z b i v a n j a . S t o g a ć e z a h v a l j u j u ć i o v i m b i l j e š k a m a ,

m o ž e m o s e n a d a t i , z a p a d n i m č i t a t e l j i m a b i t i o m o g u ć e n o

s t i ć i u k o n t a k t s a d r e v n i m d u h o m I n d i j e , o n a k v i m k a k a v

se r a z o t k r i v a u n a š i m s v e t i m s p i s i m a i m a n i f e s t i r a u

ž i v o t u k a k v o g d a n a s v o d i m o .

V e l i k e l j u d s k e i z r e k e n e b i t r e b a l o s u d i t i p o s lovu, v e ć

p r e m a d u h u - d u h u k o j i s e r a z o t k r i v a k r o z v l a s t i t i

p o v i j e s n i razvo j . P r a v o z n a č e n j e k r š ć a n s t v a s p o z n a j e m o

p r o m a t r a j u ć i n j e g o v o p o n a š a n j e u s a d a š n j e m t r e n u t k u -

m a k o l i k o r a z l i č i t o o n o b i l o , č a k i u v a ž n i j i m o d l i k a m a , o d

k r š ć a n s t v a r a n i j i h r a z d o b l j a .

Z a p a d n j a č k i z n a n s t v e n i c i p o s v e m u s u d e ć i v e l i k i m

i n d i j s k i m r e l i g i o z n i m t e k s t o v i m a p r i d a j u j e d i n o

r e t r o s p e k t i v n i i a r h e o l o š k i z n a č a j ; al i s u n a m a d r a g o c j e n i ,

i n e m o ž e m o p r e s t a t i p o m i š l j a t i k a k o o n i , k l a s i f i c i r a j u ć i

ih, g u b e n j i h o v s m i s a o - i z l a ž u t e k m u m i f i c i r a n e m i s l i i

t e ž n j e č o v j e č a n s t v a , s a č u v a n e z a sva v r e m e n a u c e l o f a n u

e r u d i c i j e .

Z n a č e n j e ž i v u ć i h r i ječi , k o j e p r o i z l a z e i z i s k u s t v a v e l i k i h

s r c a , n e m o ž e b i t i i s c r p l j e n o n i k a k v i m p o s t a v k a m a

l o g i č k i h t u m a č e n j a . O n e n e p r e s t a n o m o r a j u b i t i p r o d u -

5

b l j i v a n e p r i m j e r i m a i z o s o b n o g ž ivota , d o d a j u ć i t a k o n o v u

z a g o n e t k u s v a k o m o t k r i v e n j u . S t i h o v i i z U p a n i š a d a i

u č e n j a B u d d h e s u m i uvi jek b i l i i z raz i d u h o v n o s t i , t e

p r e m a t o m e i s p u n j e n i n e p r e s t a n i m r a s t o m ; i j a s a m i h

k o r i s t i o , u ž i v o t u i u p r o p o v i j e d i m a , j e r su p r o ž e t i

o s o b n i m z n a č e n j e m , k a k o p o m e n e , t a k o i p o d r u g e ,

i s t o v r e m e n o o č e k u j u ć i p o t v r d u k r o z i n t i m n i doživ l ja j ,

v r i j e d a n z b o g n j e g o v e o s o b i t o s t i .

M o ž d a b i h t r e b a o d o d a t i k a k o s u ove b i l j e š k e

u t j e l o v l j e n i u p o v e z a n u c j e l i n u , p o d e s n u z a t i s k a n j e .

O d a b r a o s a m ide je i z n e k o l i k o b e n g a l s k i h p r e d a v a n j a k o j e

m i j e b i o o b i č a j p o n u d i t i s t u d e n t i m a š k o l e u B o l p u r u i

B e n g a l u ; m j e s t i m i č n o k o r i s t e ć i p r i j e v o d e p a s u s a n a p i s a n i h

o d s t r a n e m o j i h pr i ja te l ja , B a b u a S a t i s h a C h a n d r e R o y a i

B a b u a A j i ta K u m a r a C h a k r a v a r t i a . P o s l j e d n j i t e k s t t o g a

n i z a : " O s t v a r i v a n j e u d j e l o v a n j u " , p r e b a č e n je iz

b e n g a l s k o g p r e d a v a n j a o " k a r m a j o g i " m o j e g n e ć a k a , B a b u

S u r e n d r a N a t h T a g o r e a .

K o r i s t i m p r i l i k u i z r a z i t i z a h v a l n o s t p r o f e s o r u J a m e s u

H . W o o d s u , s a H a r v a r d s k o g s v e u č i l i š t a , z b o g n j e g o v o g

d o b r o s t i v o g p o š t i v a n j a , k o j e m e j e o h r a b r i l o d a d o v r š i m

ovaj k o m p l e t l e k c i j a i v e ć i n u p r o č i t a m n j e g o v i m

s t u d e n t i m a . T a k o đ e r z a h v a l j u j e m g . E r n e s t u R h y s u j e r m i

j e l j u b a z n o p o m a g a o p r i m j e d b a m a i r e v i z i j a m a , t e z b o g

d e t a l j n o g p r e t r e s a n j a d o k a z a .

T r e b a d o d a t i p o k o j u r i ječ o n a č i n u i z g o v a r a n j a i z r a z a

s á d h a n á - n a g l a s a k j e n a p r v o m á , pri č e m u s u u s t a s a s v i m

o t v o r e n a .

6

SADRŽAJ

I. Odnos osobnog prema svemiru

II. Svjesnost duše

III. Problem zla

PV. Problem ličnosti

V. Ostvarivanje u ljubavi

VI. Ostvarivanje u djelovanju

VII. Ostvarivanje ljepote

VIII. Ostvarivanje beskonačnog

ODNOS OSOBNOG PREMA SVEMIRU

C i v i l i z a c i j a d r e v n i h G r k a razv i ja la s e u n u t a r g r a d s k i h

z i d i n a . U stvar i , sve s u v r e m e n e c iv i l i zac i je i m a j u svo je

k o l i j e v k e od c ig l i i ž b u k e .

O v i z idov i o s t a v l j a j u v las t i t i p e č a t d u b o k o u u m o v i m a

l judi . S t v a r a j u o d n o s " p o d i j e l i p a v l a d a j " n a š e g m e n t a l n o g

p o g l e d a n a svi jet, š t o p r o i z v o d i n a v i k u o s i g u r a v a n j a n a š i h

o s v a j a n j a k r o z n j i h o v o u t v r đ i v a n j e i m e đ u s o b n o odva­

j a n j e . M i o d v a j a m o n a r o d o d n a r o d a , z n a n j e o d z n a n j a ,

č o v j e k a i p r i r o d u . T i m e j e u n u t a r n a s o s n a ž e n a s u m n j a u

o d n o s u n a sve š t o j e izvan o g r a d a k o j e s m o sagrad i l i , p a s e

s v a k a s tvar m o r a ž e s t o k o b o r i t i želi l i b i t i p r i z n a t a .

K a d a su se prvi ar i j sk i osva jač i po jav i l i u I n d i j i , n a š l i su

s e u o g r o m n o j z e m l j i p r e k r i v e n o j š u m a m a . P r i d o š l i c e s u i h

o d m a h p o č e l e i s k o r i š t a v a t i . O v e s u i m š u m e o s i g u r a l e

z a k l o n p r e d p r e t j e r a n o m v r u ć i n o m s u n c a i b i j e s n i m

h a r a n j e m t r o p s k i h o l u j a , n u d e ć i i s p a š u n j i h o v o j s t o c i ,

g o r i v o ž r t v e n i m v a t r a m a , i g r a đ e v n i m a t e r i j a l z a p o d i z a n j e

k o l i b a . R a z l i č i t i a r i j sk i k l a n o v i s u se, p r e d v o đ e n i s v o j i m

s t a r j e š i n a m a , s m j e s t i l i u r a z l i č i t i m š u m s k i m p o d r u č j i m a ,

k o j a s u n u d i l a p o s e b n e p o g o d n o s t i , b i v a j u ć i p r i r o d n a

z a š t i t a , te s a d r ž a v a j u ć i o b i l j e h r a n e i v o d e .

Z b o g t o g a je u I n d i j i c i v i l i z a c i j a r o đ e n a u š u m i , ali se u

m e đ u v r e m e n u j a k o u d a l j i l a o d svo jeg i z v o r i š t a i p r v o t n o g

o k r u ž e n j a . B i l a j e i z m i j e š a n a s a r a z n o l i k i m ž i v o t o m

p r i r o d e , b iva juć i n j o m e o d i j e v a n a i h r a n j e n a , p o s j e d u j u ć i

b l i s k e i n e p r e k i n u t e o d n o s e s a n j e n i m r a z l i č i t i m v i d o v i m a .

T a k a v ž ivot , m o g l o b i s e p o m i s l i t i , p o k a z u j e t e n d e n c i j u

o t u p l j i v a n j a l j u d s k e i n t e l i g e n c i j e , s m a n j u j u ć i t e ž n j u p r e m a

r a z v o j u k r o z s n i ž a v a n j e s t a n d a r d a ž i v o t a . Ali u d r e v n o j

Indi j i , k a k o u v i đ a m o , uvjet i ž i v o t a u š u m i n e s l a b e čov ječ j i

u m , p r o t o k e n e r g i j a n i je p r e k i n u t , v e ć j e j e d i n o k r e n u o

p o s e b n i m s m j e r o m . B i v a j u ć i u n e p r e s t a n o m d o d i r u s a

b u j a n j e m p r i r o d e , u m j e b i o o s l o b o đ e n ž u d n j e z a š i r e n j e m

d o m i n a c i j e p o d i z a n j e m o g r a d a o k o svo j ih s t a n i š t a . N j e g o v

ci l j n i je s t e ć i , v e ć r a z u m j e t i - p r o š i r i t i s v o j u svi jest r a s t u ć i

sa, i r a s t u ć i u n u t a r v l a s t i t o g o k r u ž e n j a . O n o s j e ć a d a j e

i s t i n a s v e o b u h v a t n a , n e p o s t o j i a p s o l u t n a o d v o j e n o s t

p o s t o j a n j a , s t o g a s e d o s e z a n j e i s t i n e o s t v a r u j e j e d i n o k r o z

s a g l e d a v a n j e n a š e g b i ć a u s v i m s t v a r i m a . U p r a v o j e

r a z u m i j e v a n j e ove ve l ike h a r m o n i j e i z m e đ u l j u d s k o g d u h a

i d u h a sv i je ta b i l a t e ž n j a m u d r a c a k o j i s u živjeli p o

š u m a m a d r e v n e I n d i j e .

N a k o n t o g a j e d o š l o v r i j e m e k a d a s u ove p r v o b i t n e

š u m e u s t u p i l e m j e s t o o b r a d i p o l j a , i b o g a t i m g r a d o v i m a

š t o s e u z d i z a h u n a sve s t r a n e . U s p o s t a v l j a n a s u m o ć n a

kral jevstva, k o j a s u k o m u n i c i r a l a s a s v i m z n a č a j n i m

c a r s t v i m a svi jeta. Ali, č a k i n a v r h u n c u m a t e r i j a l n o g

razv i tka , s r c e I n d i j e s e uv i jek s a d i v l j e n j e m p r i s j e ć a l o r a n i h

i d e a l a u s t r a j n e s a m o r e a l i z a c i j e , i d o s t o j a n s t v a j e d n o ­

s t a v n o g ž i v o t a š u m s k o g p u s t i n j a š t v a , i zv lačeć i s v o j u

n a j k v a l i t e t n i j u i n s p i r a c i j u i z t a m o s p r e m l j e n e m u d r o s t i .

Z a p a d s e p o s v e m u s u d e ć i p o n o s i m i s l e ć i d a j e p o k o r i o

p r i r o d u ; po n j e m u ž i v i m o u n e p r i j a t e l j s k o m svi je tu u

k o j e m m o r a m o o t i m a t i sve š t o ž e l i m o o d n e s k l o n o g n a m i

t u đ e g p o r e t k a s tvar i . O v a j j e o s j e ć a j p r o i z v o d g r a d s k i h

z i d i n a n a k o j e s u b i l i n a v i k n u t i , i p o s l j e d i č n o g t r e n i n g a

u m a . Živeć i u g r a d u č o v j e k i n s t i n k t i v n o o k r e ć e p o s v e ć e n o

10

sv jet lo v l a s t i t e m e n t a l n e vizi je p r e m a o s o b n o m b i v a n j u i

d j e l o v a n j u , o d a k l e p r o i z l a z i u m j e t n i p r e k i d veze i z m e đ u

n j e g a i U n i v e r z a l n e P r i r o d e , u n u t a r č i j ih g r u d i leži .

Ali u I n d i j i je t o č k a g l e d i š t a b i l a d r u g a č i j a ; svi jet -

z a j e d n o s a č o v j e k o m - p r e d s t a v l j a j e d n u , v e l i k u i s t i n u .

T e ž i š t e I n d i j e j e n a h a r m o n i j i i z m e đ u o s o b n o g i s v e o p ć e g .

O v d j e s e o s j e ć a k a k o n e m o ž e m o o s t v a r i t i k o m u n i k a c i j u

s a o k o l i n o m a k o n a m j e u p o t p u n o s t i n e r a z u m l j i v a .

Č o v j e k j e n e z a d o v o l j a n p r i r o d o m j e r s i m o r a v l a s t i t i m

n a p o r i m a p r i s k r b i t i v e ć i n u p o t r e b a . D a , ali n j e g o v i n a p o r i

n i s u u z a l u d n i . O n s v a k o d n e v n o p o s t i ž e u s p j e h e , š t o

u k a z u j e n a r a z u m s k i s p o j i z m e đ u n j e g a i p r i r o d e , j e r

n i k a d a n e ć e m o m o ć i n a p r a v i t i n e š t o s v o j i m a k o t o ni je

u i s t i n u p o v e z a n o s a n a m a .

C e s t u m o ž e m o p r o m a t r a t i s a dvije r a z l i č i t e t o č k e

g l e d i š t a . P r v a t u m a č i k a k o n a s o n a o d v a j a o d o b j e k a t a

n a š e ž u d n j e ; u t o m s l u č a j u svaki k o r a k s m a t r a m o

p o s t i g n u ć e m s i l i n e k o j a n a d v l a d a v a s u p r o t s t a v l j a n j e .

D r u g a j e vidi k a o s t a z u k o j a n a s v o d i n a š e m c i l ju ; i k a o

t a k v a j e d i o n a š e n a m j e r e . P o s e b i j e p o č e t a k n a š e g

p o s t i g n u ć a , a k r o z p u t o v a n j e d o b i v a m o j e d i n o o n o š t o

n a m o n a n u d i . U p r a v o t a k o I n d i j a p r o m a t r a p r i r o d u . O n a

s m a t r a v a ž n o m č i n j e n i c u d a s m o h a r m o n i č n i s a n j o m ; d a

č o v j e k u s p i j e v a r a z m i š l j a t i j e r s u m u m i s l i u h a r m o n i j i s a

s t v a r i m a ; d a m o ž e k o r i s t i t i s i l i n e p r i r o d e u v l a s t i t e sv rhe

j e d i n o z a t o š t o s u n j e g o v e m o ć i u h a r m o n i j i s a s v i m e , i d a

se, n a d u g e s taze , n j e g o v a s v r h a n i k a d a n e m o ž e s u k o b i t i

s a o n o m k o j a u p r a v l j a p r i r o d o m .

N a Z a p a d u p r e v l a d a v a o s j e ć a j k a k o p r i r o d a i s k l j u č i v o

p r i p a d a n e p o k r e t n i m s t v a r i m a i ž i v o t i n j a m a , k a k o p o s t o j i

n e n a d a n i n e d o k u č i v s k o k t a m o gdje n a s t u p a l j u d s k a

11

p r i r o d a . P r e m a t o m e , sve š t o j e n i s k o n a l jes tv ic i ž iv ih b i ć a

j e " s a m o " p r i r o d a , a sve š t o i m a o t i s a k savršens tva ,

i n t e l e k t u a l n o g ili m o r a l n o g , j e I j u d s k a - p r i r o d a . T o j e

p o p u t r a z d v a j a n j a p u p o l j k a i cv i j e ta u dvije s a s v i m

r a z l i č i t e k a t e g o r i j e , p r i d a v a n j a n j i h o v e o s o b i t o s t i d v a m a

s a s v i m r a z l i č i t i m i s u p r o t s t a v l j e n i m p r i n c i p i m a . S a d r u g e

s t r a n e , u m I n d i j c a n i je n i k a d a o k l i j e v a o r a s p o z n a t i v l a s t i t u

s r o d n o s t s a p r i r o d o m , j e r t o j e n e r a s k i d i v a v e z a s a s v i m e .

T e m e l j n o j e d i n s t v o s t v a r a n j a I n d i j i n i je t e k f i l o z o f s k a

s p e k u l a c i j a ; po n j o j r a z u m i j e v a n j e v e l i k e h a r m o n i j e u

o s j e ć a j i m a i u d j e l o v a n j u p r e d s t a v l j a r a z l o g p o s t o j a n j a .

R a z v i j a l a j e v l a s t i t u s v j e s n o s t k r o z m e d i t a c i j u i s l u ž e n j e , t e

k r o z u s k l a đ i v a n j e n a č i n a b i v a n j a , pr i č e m u j o j sve

p o s j e d u j e d u h o v n o z n a č e n j e . Z e m l j a , v o d a i sv je t los t , v o ć e

i cv i jeće, sve o v o n i s u o b i č n i f iz ički f e n o m e n i k o j e t r e b a

i s k o r i s t i t i i p o t o m o d b a c i t i . N e o p h o d n i s u j o j u d o s e z a n j u

i d e a l a savr šens tva , k a o š t o j e svaki t o n n e o p h o d a n

p o t p u n o s t i s i m f o n i j e . I n d i j a j e i n t u i t i v n o o s j e t i l a k a k o

s u š t i n s k e č i n j e n i c e o v o g a svi jeta i m a j u v i t a l n o z n a č e n j e p o

n a s ; m o r a m o s e s a s v i m o k r e n u t i n j i m a , u s p o s t a v i v š i

sv je snu vezu; n e t e k p o t a k n u t i z n a n s t v e n o m z n a t i ž e l j o m

ili p o h l e p o m z a m a t e r i j a l n i m d o b r i m a , već dož iv l java juć i

to u d u h u p r o ž e t i o s j e ć a j e m r a d o s t i i m i r a .

Z n a n s t v e n i k r a z u m i j e k a k o , n a o d r e đ e n i n a č i n , svi jet

n i je tek o n o š t o i z g l e d a n a š i m o s j e t i l i m a ; o n z n a d a s u

z e m l j a i v o d a igre s i l i n a k o j e s e t a k v i m a m a n i f e s t i r a j u p r e d

n a m a - k a k o , m o ž e m o t e k d j e l o m i č n o s h v a t i t i . P o p u t

č o v j e k a d u h o v n o o t v o r e n i h o č i j u o n u o č a v a d a k r a j n j a

i s t i n a o z e m l j i i vodi leži u n a š e m r a z u m i j e v a n j u v ječne

vol je k o j a d je lu je u v r e m e n u i p r e u z i m a o b l i k u t a k o

n a z v a n i m s i l i n a m a . O v o ni je p u k o z n a n j e , p o p u t n a u k e ,

12

već p e r c i p i r a n j e d u š e p o m o ć u d u š e . N e v o d i n a s d o m o ć i ,

k a o š t o t o radi z n a n j e , n e g o n a m da je u ž i t a k , p r o i z v o d

j e d i n s t v a s r o d n i h s tvar i . Č o v j e k č i je g a p o z n a n s t v o s a

s v i j e t o m n e vodi d u b l j e o d o n o g p o s t i g n u t o g s r e d s t v i m a

z n a n o s t i , n i k a d a n e ć e s h v a t i t i š t o č o v j e k s a d u h o v n o m

v i z i j o m p r o n a l a z i u p r i r o d n i m f e n o m e n i m a . V o d a n i je t u

s a m o k a k o b i m u o p r a l a u d o v e , o n a t a k o đ e r p r o č i š ć a v a j

n j e g o v o s rce; j e r d o t i č e n j e g o v u d u š u . Z e m l j a n i je t u s a m o

k a k o b i n o s i l a n j e g o v o t i j e lo , o n a t a k o đ e r u z n o s i n j e g o v

u m ; j e r j e k o n t a k t s a n j o m više o d f i z i č k o g k o n t a k t a - t o j e

ž ivo p r i s u s t v o . A k o č o v j e k n e r a z a z n a j e v l a s t i t u s r o d n o s t

sa s v i j e t o m , on živi u z a t v o r u či j i su mu z i d o v i n e p o z n a t i . \ I

K a d a s u s r e t n e v j e č n u d u š u u s v i m s t v a r i m a , t a d a j e o n >

o s l o b o đ e n , j e r r a z o t k r i v a n a j d u b l j e z n a č e n j e sv i je ta u

k o j e m je r o đ e n ; p r o n a l a z i s e b e u s a v r š e n o j i s t i n i , i

u s p o s t a v l j a s e n j e g o v a h a r m o n i j a s a sv im š t o p o s t o j i . U

Indi j i s e l judi u d r u ž u j u k a k o b i s e s a s v i m p r o b u d i l i z a

č i n j e n i c u d a s u u b l i s k o m o d n o s u s a s t v a r i m a u o k o l o

sebe, t i j e l o m i d u š o m . O n i p o z d r a v l j a j u j u t a r n j e s u n c e ,

p r o t j e c a n j e v o d e i r o d n u z e m l j u k a o izraža je i s te o n e

ž i v u ć e i s t i n e k o j a i h drž i u s v o j e m n a r u č j u . S t o g a j e t e k s t

n a š e s v a k o d n e v n e m e d i t a c i j e Gayathrt, s t i h k o j e g s e s m a t r a

s a ž e t k o m svih V e d a . U z n j e g o v u p o m o ć p o k u š a v a m o

s h v a t i t i s u š t i n s k o j e d i n s t v o sv i j e ta s a č o v j e k o v o m

s v j e s n o m d u š o m ; m i u č i m o u o č a v a t i j e d i n s t v o k o j e n a

o k u p u drž i V j e č n i D u h , č i j a m o ć s t v a r a z e m l j u , n e b o i

zvi jezde, i s t o v r e m e n o o b a s j a v š i n a š e u m o v e s v j e t l o m

s v j e s n o s t i k o j a se m i j e n j a i p o s t o j i u n e r a z d r u ž i v o m

o d n o s u s a v a n j s k i m s v i j e t o m .

N i j e t o č n o d a j e I n d i j a p o k u š a v a l a i g n o r i r a t i r a z l i č i t u

v r i j e d n o s t r a z l i č i t i h stvari , j e r z n a k a k o b i t o ž i v o t u č i n i l o

13

n e m o g u ć i m . O s j e ć a j l j u d s k e s u p e r i o r n o s t i n a l jes tv ic i

s t v a r a n j a n i je i z b r i s a n i z u m a . Ali o n a j e i m a l a v l a s t i t u

i d e j u o t o m e u č e m u j e o d i s t a o v a n a d m o ć . N e u s n a z i

p o s j e d o v a n j a , v e ć u s n a z i s j e d i n j e n j a . S t o g a I n d i j a o d a b i r e ' ^

o n a m j e s t a h o d o č a š ć a gdje j e u p r i r o d i n e k a p o s e b n a

v e l i č i n a ili l j e p o t a , k a k o b i u m m o g a o iz ić i i z v l a s t i t o g

sv i je ta s i t n i č a v e n u ž n o s t i i d o č a r a t i s i i s t i n s k i p o l o ž a j u

b e s k o n a č n o m . O v o j e r a z l o g z b o g k o j e g s u s e u Ind i j i n e k i

l judi o d r e k l i j e d e n j a ž i v o t i n j a , i zgradivš i s t a v s v e o p ć e g

s u o s j e ć a n j a p r e m a ž i v o t u , š t o j e j e d i n s t v e n d o g a đ a j u j

povi jes t i č o v j e č a n s t v a . ~

I n d i j a z n a d a si, k a d a s e f i z i č k i m i m e n t a l n i m

p r e p r e k a m a s u r o v o o d i j e l i m o o d n e i s c r p n o g ž i v o t a

p r i r o d e ; k a d a s m o s a m o čov jek, a n e č o v j e k - u - s v e m i r u ,

s t v a r a m o n e r a z m r s i v e p r o b l e m e , t e o n e m o g u ć i v š i n a č i n e

n j i h o v o g r ješavanja, i s k u š a v a m o sve v r s t e u m j e t n i h

m e t o d a , pri č e m u s v a k a d o n o s i v l a s t i t u l j e t i n u

b e s k o n a č n i h t e š k o ć a . K a d a č o v j e k n a p u s t i m j e s t o s p o k o j a

u s v e u k u p n o s t i p r i r o d e , o n k r o č i j e d i n o p o u ž e t u

s o c i j a l n o s t i , š t o z n a č i ili p les ili p a d , p a m o r a k r a j n j e

n a p r e g n u t i ž ivce i m i š i ć e k a k o b i o d r ž a v a o r a v n o t e ž u pri

s v a k o m k o r a k u . P o t o m , u r a z d o b l j i m a k l o n u l o s t i ,

e k s p l o d i r a s u p r o t s t a v i v š i s e P r o v i d n o s t i ; o s j e ć a j u ć i t a j n i

p o n o s i z a d o v o l j s t v o pr i p o m i s l i d a j e n e č a s n o p o r a ž e n o d

č i t a v o g n i z a s tvari .

Ali, o v o n e m o ž e v j e č n o t ra ja t i . Č o v j e k m o r a s h v a t i t i

s v e u k u p n o s t v l a s t i t o g p o s t o j a n j a , svoje m j e s t o u b e s k o ­

n a č n o s t i ; m o r a r a z u m j e t i da, k o l i k o g o d s e ž e s t o k o

u p i r a o , n i k a d a n e m o ž e s t v o r i t i m e d u n u t a r će l i j a svoje

k o š n i c e ; j e r s e ž i v o t n a h r a n a n a l a z i i zvan n j e n i h z i d i n a .

M o r a uvid jet i da se - k a d a se o d v o j i od v i t a l i z i r a j u ć e g i

14

p r o č i š ć a v a j u ć e g d o d i r a b e s k o n a č n o g , i ovis i s a m o o s e b i

š t o se t i č e o p s t a n k a i z d r a v l j a - d o v o d i do l u d i l a , c i j e p a

s a m o g s e b e n a k o m a d i ć e i p r o ž d i r e v l a s t i t o m e s o . O d v o j e n

o d c j e l i n e k a o p o z a d i n e , n j e g o v o s i r o m a š t v o g u b i s v o j u

v e l i k u k v a l i t e t u , t o j e s t j e d n o s t a v n o s t , t e o n b i v a z a p r l j a n i

p o s r a m l j e n . N j e g o v o b o g a t s t v o p r e s t a j e b i t i v e l i k o d u š n o ,

k r a j n j e n e u m j e r e n o n a r a s t a v š i . A p e t i t i k o j e i m a više n e

s luže n j e g o v o m ž i v o t u , prev ladavš i g r a n i c e v l a s t i t e sv rhe .

N e s t a j u u sebi , b a c i v š i svoj ž i v o t u v a t r u i g u s l a j u ć i p o d

s a b l a s n i m s v j e t l o m p o ž a r a . U n a š e m s a m o i z r a ž a v a n j u

p o k u š a v a m o izb jeć i , a ne p r i v u ć i o d r e đ e n e s tvar i ; u

u m j e t n o s t i t e ž i m o o r i g i n a l n o s t i i g u b i m o o s j e ć a j z a i s t i n u ,

d r e v n u , a i p a k uvi jek svježu; u k n j i ž e v n o s t i s a s v i m

p r o p u š t a m o s a g l e d a t i č o v j e k a , j e d n o s t a v n o g , a i p a k t a k o

ve l ikog, već o n i z g l e d a n e k a k a v p s i h o l o š k i p r o b l e m ili

u t j e l o v l j e n j e s t r a s t i - i n t e n z i v n e , j e r j e a b n o r m a l n a i

o d r a ž a v a n e p r i r o d n o , u ž a s a v a j u ć e e m p a t i č n o sv je t lo . K a d a

j e č o v j e k o v a svi jest o g r a n i č e n a n a n e p o s r e d n o l j u d s k o j a ,

d u b l j e k o r i j e n j e n j e g o v e p r i r o d e n e p r o n a l a z i svoje t r a j n o

t l o , n j e g o v a j e d u š a v j e č n o n a r u b u i z g l a d n j i v a n j a , a m j e s t a

p r e p u n a zdrave s n a g e s u z a m i j e n j e n a s t i m u l a c i j a m a .

T a k a v č o v j e k s v r e m e n o m g u b i u n u t r a š n j u p e r s p e k t i v u , i

m j e r i v l a s t i t u v e l i č i n u v o l u m e n o m , a n e ž i v o m v e z o m s a

b e s k o n a č n i m ; p r o s u đ u j e svo je p o s t u p k e k r e t a n j e m , a n e

k r o z o d a z i v s a v r š e n s t v a - o d g o v o r a u z v j e z d a n i m

n e b e s i m a , u z a v j e č n o s t l e b d e ć e m r i t m i č k o m p l e s u

s t v a r a n j a .

Prva i n v a z i j a n a I n d i j u i m a s v o j u p a r a l e l u u o s v a j a n j u

A m e r i k e o d s t r a n e e u r o p s k i h d o s e l j e n i k a . O n i s u s e

t a k o đ e r s u p r o t s t a v l j a l i p r v o b i t n i m š u m a m a i b i l i u

ž e s t o k o m s u k o b u s a d o m o r o d a č k i m r a s a m a . Ali o v a

15

b o r b a m e đ u l j u d i m a , t e i z m e đ u č o v j e k a i p r i r o d e t r a j a l a j e

d o s a m o g kra ja ; n i k a d a s e n i s u u s u g l a s i l i . U I n d i j i s u

š u m e , k o j e s u n a s t a n j i v a l i b a r b a r i , p o s t a l e b o r a v i š t e

m u d r a c a . M e đ u t i m , u A m e r i c i ove v e l i k e žive k a t e d r a l e

p r i r o d e č o v j e k u n e m a j u d u b l j e z n a č e n j e . D o n i j e l e s u m u

b o g a t s t v o i m o ć , p o n e k a d p o n u d i v š i u ž i t a k u l j e p o t i ,

i n s p i r i r a j u ć i u s a m l j e n o g p j e s n i k a . N i k a d a n i s u d o s e g l e

s v e t u p o v e z a n o s t s a s r c i m a l judi u s m i s l u n e k o g v e l i k o g

d u h o v n o g p o m i r e n j a , t i m e p o s t a v š i m j e s t o s u s r e t a d u š e

č o v j e k a s a d u š o m svi jeta.

N i n a t r e n u t a k n e ž e l i m s u g e r i r a t i k a k o j e sve o v o

t r e b a l o b i t i d r u g a č i j e . D e s i o b i s e ve l ik i g u b i t a k

p o t e n c i j a l n i h m o g u ć n o s t i a k o b i s e p o v i j e s t svugdje

j e d n a k o p o n a v l j a l a . Na jv i še o d g o v a r a r a z v o j u d u š e k a d a

l judi i z r a z l i č i t i h k r a j e v a d o n o s e r a z l i č i t e p r o i z v o d e n a

t r ž n i c u l j u d s k o s t i , pr i č e m u j e svaki k o m p l e m e n t a r a n i

n e o p h o d a n d r u g i m a . Ž e l i m j e d i n o k a z a t i k a k o s e I n d i j a n a

p o č e t k u svo jeg p o s t a n k a s u s r e l a s a i z u z e t n o m k o m b i ­

n a c i j o m o k o l n o s t i . O n e j o š uv i jek p o s t o j e . S u k l a d n o

s v o j i m m o g u ć n o s t i m a , r a z m i š l j a l a je i vaga la , n a s t o j a l a i

p a t i l a , z a r a n j a j u ć i u d u b i n e p o s t o j a n j a , i p o s t i ž u ć i n e š t o

š t o z a s i g u r n o n i je b e z v r i j e d n o s t i p o o n e l j u d e č i j a j e

e v o l u c i j a p o v i j e s n o k r e n u l a d r u g i m p r a v c e m . R a d i

s a v r š e n o g r a z v o j a č o v j e k u s u p o t r e b n i svi b i t n i e l e m e n t i

k o j i t vore k o m p l e k s n o s t n j e g o v o g ž i v o t a ; z b o g t o g a

n j e g o v a h r a n a m o r a b i t i u z g a j a n a n a r a z l i č i t i m p o l j i m a i

d o n e s e n a s a r a z l i č i t i h p o d r u č j a .

C i v i l i z a c i j a j e o n a v r s t a k a l u p a k o j e g s v a k a n a c i j a s t v a r a

z a sebe, o b l i k u j u ć i svo je m u š k a r c e i ž e n e p r e m a o s o b n o m

n a j b o l j e m idea lu . S v e n j e n e i n s t i t u c i j e , n j e n a z a k o n o d a v n a

t i je la, n j e n i s t a n d a r d i o d o b r a v a n j a i o s u d e , n j e n a sv jesna i

16

n e s v j e s n a u č e n j a teže t o m e c i l ju . S u v r e m e n a z a p a d n a

c iv i l i zac i ja , s v i m s v o j i m o r g a n i z i r a n i m n a p o r i m a ,

p o k u š a v a n a p r a v i t i f iz ički , p s i h i č k i i m o r a l n o s a v r š e n o g

č o v j e k a . T a m o s u b e s k r a j n e e n e r g i j e n a r o d a i s k o r i š t e n e

k a k o b i č o v j e k o v e m o ć i n a d v i s i l e n j e g o v o o k r u ž e n j e , a

l j u d i s e s l u ž e k o m b i n a c i j a m a s v o j i h s p o s o b n o s t i ,

n a p r e ž u ć i i h k a k o b i o s t v a r i l i d o b i t a k i p r i sva ja ju sve n a

š t o u s p i j u p o l o ž i t i r u k e , n a d v l a d a v š i s v a k u p r e p r e k u n a

s v o j e m o s v a j a č k o m p u t u . O n i s e uv i jek v j e ž b a j u z a b o r b u

p r o t i v p r i r o d e i d r u g i h rasa; n j i h o v o n a o r u ž a n j e s v a k o g a

d a n a p o s t a j e sve č u d e s n i j e ; n j i h o v i s t ro jev i , n j i h o v i

k u ć a n s k i a p a r a t i , n j i h o v e o r g a n i z a c i j e , n e v j e r o j a t n o s e

b r z o u m n o ž a v a j u . O v o j e i z v r s n o p o s t i g n u ć e , b e z s u m n j e , i

p r e k r a s n a m a n i f e s t a c i j a l j u d s k e n a d m o ć i k o j a n e p r i z n a j e

p r e p r e k e , a či j i j e p r e d m e t d j e l o v a n j a u s p o s t a v l j a n j e s e b e

i z n a d svega.

D r e v n a i n d i j s k a c i v i l i z a c i j a j e p o s j e d o v a l a v l a s t i t i i d e a l

s a v r š e n s t v a , p r e m a k o j e m s u u s m j e r e n i n j e n i n a p o r i .

N j e n o p r e g n u ć e n i j e b i l o d o s e g n u t i m o ć , p a j e

z a n e m a r e n o u s a v r š a v a n j e d o v r h u n c a m o g u ć n o s t i ,

o r g a n i z i r a n j e l j u d i u o b r a m b e n e i n a p a d a č k e svrhe, te

s u r a d n j a z b o g p o s t i z a n j a b o g a t s t v a , k a o i v o j n o g i

p o l i t i č k o g u z d i z a n j a . I d e a l k o j e g I n d i j a p o k u š a v a o s t v a r i t i

u v o d i n j e n e n a j b o l j e l j u d e u i z o l a c i j u k o n t e m p l a t i v n o g

ž i v o t a , a r i z n i c e k o j e j e o s t v a r i l a z a č o v j e č a n s t v o p r o d i r u ć i

u z a g o n e t k u s t v a r n o s t i , p o p r i l i č n o s u š t e t i l e n j e n o m

m a t e r i j a l n o m u s p j e h u . I p a k , b i l o j e t o t a k o đ e r n e v i đ e n o

p o s t i g n u ć e - t o j e b i o v r h u n s k i p o k a z a t e l j o n e l j u d s k e

a s p i r a c i j e k o j a n e p o z n a j e g r a n i c a , i č i j a t e m a ni je n i š t a

m a n j e d o l i p o s t i z a n j e B e s k o n a č n o g .

17

P o s t o j a l i s u v i r t u o z n i , m u d r i , s m j e l i ; p o s t o j a l i s u

d r ž a v n i c i , kra l jev i i v ladar i I n d i j e ; ali k o g a m e d u t i m

k l a s a m a o n a s m a t r a n a j z n a č a j n i m a i o d a b i r e z a

p r e d s t a v n i k e č o v j e č a n s t v a ?

O n e k o j i b i j a h u riši j i . T k o su r iš i j i? Oni koji postigoše

spoznaju vrhovne duše ispunjeni su mudrošću, ostvarivši ju, u

jedinstvu su sa dušom, u savršenoj su harmoniji sa unutarnjim

jastvom; oni su je dosegnuli u srcu, postavši slobodni od sebičnih

želja; a, iskusivši je u svim aktivnostima svijeta, ostvarili su

smirenost. Rišiji su oni koji dosegoše vrhovnoga Boga, na svim

razinama pronadoše vječan mir; ujedinivši se sa svime, oni uđoše

u život Svemira.1

S t o g a j e u Ind i j i s t a n j e o s t v a r i v a n j a o d n o s a s a s v i m e ,

u l a s k a u sve k r o z j e d i n s t v o s a B o g o m , s m a t r a m o i s t i n s k i m

k r a j e m i i s p u n j e n j e m l j u d s k o s t i .

Č o v j e k m o ž e u n i š t i t i i p o h a r a t i , p o s j e d o v a t i i

a k u m u l i r a t i , o t k r i t i i i z u m i t i , a l i j e o n ve l ik z b o g t o g a š t o

sve s h v a ć a . U ž a s n a j e d e s t r u k c i j a k a d a o m o t a v a s v o j u d u š u

u m r t v u l j u š t u r u b e š ć u t n i h n a v i k a , i k a d a se s l i j e p a j a r o s t

d j e l a n j a k o v i t l a u o k o l o n j e g a z a k l a n j a j u ć i h o r i z o n t p o p u t

v r t l o g a p j e š č a n e o l u j e . O v o o d i s t a u b i j a s a m d u h n j e g o v o g

b i ć a , k o j i j e d u h p o i m a n j a . Č o v j e k u stvari ni je r o b n i

s a m o g a sebe, n i t i svi jeta; o n j e l j u b a v n i k . N j e g o v a s l o b o d a

i i s p u n j e n j e su u l jubavi , š t o je d r u g o i m e s a v r š e n o g

p o i m a n j a . P o m o ć u o v e s i l i n e p o i m a n j a , o v a k v o g p r o d o r a

svo jeg b i ć a , o n s e u j e d i n i o s a s v e p r o ž i m a j u ć i m D u h o m .

1 S a m p r a p v a i n a m r ishavo j f i a n a t r i p a t a h

K r i t a t m a n o v i taragah p r a c a n t a h

T e sarvagam sarvatah prapva d h i r a h

Y u k t a t m a n a h sarvamevavicant i .

18

k o j i j e t a k o đ e r d a h n j e g o v e d u š e . K a d a s e č o v j e k p o k u š a v a

u z d i g n u t i d o z n a č a j a , g u r a j u ć i i r a z b a c u j u ć i sve o s t a l e , n e

b i l i o s t v a r i o r a z m a k p o m o ć u k o j e g ć e u s p j e t i z a m i s l i t i d a

j e veći o d svih, o n j e o t u đ e n d o t o g D u h a . S t o g a

U p a n i š a d e o p i s u j u o n e k o j i s u d o s e g n u l i cil j l j u d s k o g

ž i v o t a k a o "spokojne"2 i "u-jedinstvu-s-Bogom"tumačeći

k a k o su u s a v r š e n o j h a r m o n i j i sa č o v j e k o m i p r i r o d o m , te

s t o g a u n e p o m u ć e n o m j e d i n s t v u s B o g o m .

O d s j a j i s te i s t i n e n a l a z i m o u u č e n j i m a I s u s a K r i s t a k a d a

o n k a ž e : " L a k š e j e devi p r o ć i k r o z u š i c u igle, n e g o l i

b o g a t o m č o v j e k u u ć i u K r a l j e v s t v o N e b e s k o . " O v o

p o d r a z u m i j e v a d a n a s , š t o g o d s a k u p l j a m o z a s e b e , o d v a j a

o d d r u g i h ; n a š i p o s j e d i p o s t a j u n a š e g r a n i c e . O s o b a

z a o k u p l j e n a a k u m u l i r a n j e m b o g a t s t v a n i je u s t a n j u , j e r j o j

e g o n e p r e s t a n o r a s t e , p r o d r i j e t i k r o z v r a t a r a z u m i j e v a n j a

d u h o v n o g svi jeta, sv i je ta s a v r š e n e h a r m o n i j e ; o n a j e

z a t v o r e n a u n u t a r u s k i h z i d o v a v l a s t i t i h o g r a n i č e n i h

p o s t i g n u ć a .

D u h u č e n j a U p a n i š a d a tvrdi : " Ž e l i š l i G a p r o n a ć i , m o r a š

p r i g r l i t i sve." U p o t r a z i za b o g a t s t v o m se u s tvar i o d r i č e š

svega n e b i l i d o b i o n e k o l i k o stvari , al i t o n i je n a č i n

d o s e z a n j a N j e g a , k o j i j e p o t p u n o s t .

N e k i s u v r e m e n i e u r o p s k i f i l o z o f i , k o j i i z r a v n o ili

n e i z r a v n o d u g u j u z a h v a l n o s t U p a n i š a d a m a , u o p ć e n e

u o č a v a j u ć i p o s t o j a n j e t o g d u g a , n a s t a v l j a j u m i s l i t i k a k o j e

i n d i j s k i B r a h m a n a j o b i č n i j a a p s t r a k c i j a , n e g a c i j a s v e g a š t o

p o s t o j i n a o v o m svi jetu. J e d n o m r i ječ ju, B e s k r a j n o B i ć e s e

n e m o ž e p r o n a ć i n i g d j e o s i m u m e t a f i z i c i . V j e r o j a t n o j e

' P r a c a n t a h . 1 Y u k t a t m a n a h .

19

takva dokt r ina postojala i još uvijek se može pronaći kod nekih mojih sunarodnjaka. Ali ovo zasigurno nije u skladu sa prevladavajućim d u h o m indijske misli. Umjesto toga, prakticira se razumijevanje i potvrda prisustva Vječnog u svim stvarima, odakle stiže inspiracija.

Ushićeni smo kada ustanovimo - što god postoji na svijetu

kao daje okruženo Bogom."

Klanjamo se Bogu iznova i iznova, on je u vatri i u vodi, on ispunjava cijeli svijet, on je u godišnjoj žetvi kao i u vječnom drveću.5

Je li to taj Bog odvojen od svijeta? Umjesto toga, ovo označava ne samo pronalaženje, već štovanje Njega u svim stvarima svijeta. Stav prema svemiru čovjeka svjesnog Boga iz Upanišada d u b o k je osjećaj obožavanja. Njegov je objekt obožavanja svugdje prisutan. To je jedina postojeća istina, koja čini sve stvarnosti istinitima. Ova istina ne spada samo pod znanje, već i pod devociju. 'Namonamah' -

mi se posvuda klanjamo pred njim, iznova i iznova. Raspoznaje se u iskazima rišija, koji se obraćaju cijelom svijetu u nenadanoj ekstazi užitka: Slušajte me, vi sinovi

besmrtne duše, vi koji živite u nebeskim staništima, spoznao sam

Vrhovnu Osobu, čija svjetlost prosijava ponad tameS Ne nalazimo li ovdje neodoljivi užitak izravnog i pozitivnog iskustva, t a m o gdje n e m a ni najmanjeg traga nejasnoće ili pasivnosti?

' Icavasvamidam sarvam yat kincha jagatvan jagat. s Yo devo'gnau y'6psu y'6 vicvambhuvanamaviveca ya oshadhishu yo vanaspatishu tasmai devava namonamah. 4 (JIrinvantu vicve amritasya putra a ye divya dhamani tasthuh vedahametam purusham mahantam aditya varnam tamasah paraš tat.

20

Buddha, koji je razvio prakt ičan pr i s tup učenju Upanišada, propovijedao je istu p o r u k u kada je kazao: Sa

svime, bilo to gore ili dolje, daleko ili blisko, vidljivo ili nevidljivo,

ti ćeš očuvati odnos bezuvjetne ljubavi, bez ikakve odbojnosti i

bez želje za ubijanjem. Postojati u takvom stanju svijesti, dok

stojimo ili šećemo, sjedimo ili ležimo snivajući, je brahma-vihdra,

ili, drugim riječima, to je življenje i kretanje i radovanje u dubu

Brahme.

Sto je taj duh? Upanišade kažu: Biće koje je svojom

suštinom sva svjetlost i život, koje je svijest svijeta, jest Brahma.'

Osjetiti sve, biti svega svjestan, njegov je duh. Mi smo ostvareni u njegovom svjesnom tijelu i duši. Kroz njegovu svjesnost sunce privlači zemlju; kroz njegovu svjesnost zraci svjetlosti se prenose sa planeta na planet.

Ne samo u svemiru, već se ova svjetlost i život, ovo

sveprožimajuće biće nalazi u našim dušama." On je sveprisutna svijest svemira, ili svijet širenja; on je sveprisutna svijest u duši, ili svijet sakupljanja.

Stoga, kako bi ostvarili svijest-svijeta, m o r a m o ujediniti vlastiti osjećaj sa sveprevladavajućim beskonačnim osjećajem. U stvari, jedini istinski ljudski napredak je sukladan ovom širenju raspona osjećaja. Sva naša poezija, filozofija, znanost, umjetnost i religija služe širenju vidokruga svijesti prema višim i prostranij im sferama. Čovjek ne uvećava svoja prava kroz osvajanje prostora, niti kroz socijalne veze, već se o n a šire onol iko koliko je on stvaran, a njegova zbiljnost se mjeri dosezima svijesti.

7 Yacchayamasminnakace tej6mayo'mritamayah purushah sarvanubhuh. 8 Yacchayamasminnatmani tejornay6'mritarnayah purushah sarvanubhuh.

21

Mi m o r a m o , ipak, platiti cijenu ovog post ignuća slobode svijesti. Koja je cijena? Treba p o n u d i t i sebe. Nečija se duša može istinski ostvariti jedino kroz negiranje sebe. Upanišade kažu: Ti ćeš postići jedino odustajanjem,'' ti nećeš žudjeti.

U Giti smo savjetovani da djelujemo bez uplitanja, sasvim napustivši žudnju za rezultatom. Mnogi su autsajderi iz ovog učenja zaključili kako u korijenu takozvanog indijskog propovijedanja nepristranost i stoji koncepcija da je svijet nestvaran. Ali istina je upravo suprotna.

Čovjek koji teži vlastitoj veličini podcjenjuje sve drugo. Uspoređen sa njegovim egom ostatak svijeta je nestvaran. Stoga kako bi u p o t p u n o s t i postali svjesni stvarnosti svega, m o r a m o se osloboditi okova vlastitih želja. Prolazimo kroz ovu disciplinu kako bi se pripremili za svoje socijalne dužnost i - preuzimanje dijela tereta naših bližnjih. Svaki pokušaj postizanja širine života zahtijeva "dobitak kroz lišavanje, a ne pohlepu". I tako, težnja je čovječanstva postepeno proširiti svijest o jedinstvu sa svim.

U Indiji beskrajno nije p u k o ništavilo, nepostojanje bilo kakvog sadržaja. Rišiji Indije bi empatički dodali: "Znat i ga u ovom životu znači biti istinit; ne znati ga u ovom životu je opustošenje smrti ."" Kako ga o n d a znati? "Doživjevši ga u svemu i svačemu."'2 Ne samo u prirodi,

' Tvaktena bhunjithah. ,0 Ma gridhah. " Iha chet avedit atha satvamasti, nachet iha avedit mahati vinashtih. " Bhureshu bhureshu vichintva.

22

već i u porodici, u društvu i u državi. Što više dohvaćamo svijest Svijeta, t im bolje po nas. Ako ne uspijemo to shvatiti, okrećemo se destrukciji.

Ispunjava me velikom radošću i visokim n a d a m a u vezi sa budućnošću ljudskog roda to što shvaćam kako je postojalo vrijeme u zaboravljenoj prošlosti kada su naši pjesnici-proroci stajali pod ras ipnim suncem indijskog neba i pozdravljali svijet sa u g o d n i m osjećajem prisnosti. To nije bila a n t r o p o m o r f n a halucinacija. Nije značilo zamišljati čovjeka odraženog posvuda u groteskno preuveličanim slikama, svjedočeći o ljudskoj drami odigranoj na divovskoj vagi arene prirode, ispunjene lepršavim svjetlom i sjenama. Upravo nasuprot tome, značilo je nadvladati ograničavajuće barijere osobnog, postajući još više čovjekom, postavši j edno sa Svim. Nije to bila tek igra mašte, već oslobađanje svijesti od svih mistifikacija i preuveličavanja sebe. Ovi su drevni proroci uočili u velikim d u b i n a m a svojega u m a kako se ista energija koja vibrira i prelazi u beskrajne oblike svijeta također manifestira u našem u n u t a r n j e m biću kao svijest; te da nema prekida jedinstva. Ti proroci nisu nalazili slabost u svojoj sjajnoj viziji savršenstva. Po njima čak ni smrt ne stvara p o n o r u kraljevstvu stvarnosti. Oni rekoše: Njen je odraz smrt baš koliko i besmrtnost." Nisu vidjeli nikakvu sušt insku razliku između života i smrti, pa su sa a p s o l u t n o m sigurnošću kazali: "Život je kao što je smrt".1" Pozdravljah su sa istom r a d o s n o m vedrinom: "Život se očituje u svojem vidu pojavljivanja, baš kao i u svojem vidu nestajanja". Ono što je prošlo skriveno je u životu, kao i

" Yasya chhayamritam yasya mrityuh. " Prano mrityuh.

23

ono što dolazi.15 Znali su da je pojavljivanje i nestajanje tek površina, p o p u t valova mora, ali život, koji je trajan, ne poznaje truljenje ili iščezavanje.

Sve je proizišlo iz besmrtnog života i vibrira životom,"• budući je život beskrajan."

Ovo je plemenito nasljedstvo naših predaka koje čeka ne bi li ga mi proglasili vlastitim, taj ideal vrhovne slobode svijesti. Nije isključivo intelektualno ili emocionalno, već posjeduje etičke korijene i m o r a biti predstavljeno kroz djelovanje. U U p a n i š a d a m a je rečeno: Vrhovno biće je sveprožimajuće, stoga je ono prirođeno dobro u svemu." Biti T) odista ujedinjen sa svim bićima u znanju, ljubavi i pomaganju, tako ostvarivši vlastito jastvo u sveproži- f majućem Bogu, sušt ina je dobrote. Središnja ideja učenja j Upanišada je: Život je beskrajan!"

1 5 Namô astu âyatë namô astu paràyatë. Prànë ha bhùtam bhavyancha. 1 6 Yadidan kincha prana ejati nihsritam. 17 Prâno virât. 1 8 Sarvavyàpî sa bhagavàn tasmàt sarvagatah çivah. " Prâno virât.

24

II.

SVJESNOST DUŠE

Vidimo da je drevna Indija težila živjeti i napredovati i biti u radosti sa Brahmom, sveprožimajućim i svenadvladavajućim d u h o m , tako što je širila polje vlastite svjesnosti diljem cijeloga svijeta. Ali to je čovjeku, može se pomišljati, n e m o g u ć zadatak. Ako je ovo širenje svijesti vanjski proces, on je beskrajan; to je p o p u t pokušaja jedrenja oceanom nakon uklanjanja vode. Pokušavajući uvidjeti sve, čovjek m o r a završiti uviđanjem ničega.

Ali, u stvari, ovo nije toliko a p s u r d n o koliko zvuči. Čovjek posjeduje svo vrijeme kako bi riješio problem širenja svojih vidika i prilagodavanja svojeg tereta. Njih je mnogo, previše da bi ih nosio, ali on shvaća kako si, prilagodivši se može olakšati. Kad god ih proglašava pretjerano zamršenim i nezgrapnim, takvima ih smatra jer nije sposoban pronaći sistem kojim će sve postaviti na svoje mjesto i pravilno razmjestiti težinu. Ova je potraga za s i s temom u stvari potraga za jedinstvom, za sintezom; to je naš pokušaj uravnoteženja raznolikih kompleksnost i okolnih predmeta p o m o ć u unutarnjeg prilagodavanja. Tijekom traganja postepeno postajemo svjesni kako pronaći Jedno znači posjedovati Sve; kako je to, odista, naša krajnja i najveća privilegija, zasnovana na z a k o n u onog jedinstva koje je, ako ga dokučimo, izvor naše snage. Njen je vitalni princip moć sadržana u istini; istini o jedinstvu koje prihvaća umnožavanje. Postoji mnoštvo činjenica, ali istina je jedna. Životinjska inteligencija uočava činjenice, ljudski um ima moć poimanja istine.

25

Jabuka pada sa stabla, kiša šiba zemlju - možeš se preopteretit i ispunivši svijest takvim činjenicama i nikad im nećeš naći kraja. Ali čim se navikneš na zakon gravitacije, u stanju si zaobići n e o p h o d n o s t sakupljanja činjenica u beskraj. Usmjerit ćeš se na o n u koja u sebi sadrži bezbrojne činjenice. Ovakvo otkrivanje istine postaje čista radost - to je oslobađanje uma. Jer, sama činjenica je p o p u t slijepe ulice, vodi samo do sebe - a ne preko. Ali istina otkriva cijeli novi horizont, vodi nas u beskonačnost. To je razlog zbog kojeg, kada čovjek p o p u t Darwina otkrije neku jednostavnu općenitu istinu o biologiji, ona se tu ne zaustavlja, već p o p u t svjetiljke svojim svjetlom doseže m n o g o dalje od predmeta kojeg bi trebala osvijetliti; o n a prosvjetljava cjelokupno područje ljudskog života i misli, transcendirajući svoju izvornu svrhu. Istražujući sve činjenice pronalazimo kako ova istina nije tek njihovo sakupljanje - na sve ih načine nadilazi i ukazuje na beskrajnu stvarnost.

Kao i na području znanja, tako i u o n o m svijesti, čovjek m o r a jasno razumjeti određenu središnju istinu koja će mu omogućit i sagledavanje najšireg mogućeg područja. A upravo je to pitanje koje Upanišade imaju na u m u kada kažu: Spoznaj vlastitu Dušu. Ili, drugim riječima, shvati onaj" veliki princip jedinstva koji se nalazi u svakom čovjeku.

Svi naši egoistični impulsi, naše sebične želje, zatamnjuju našu istinsku viziju duše, jer oni jedino predstavljaju osobno skučeno ja. Bivajući svjesni svoje duše mi zapažamo unutrašnje biće koje transcendira naš ego i u dubini je povezano sa Svim.

Kada djeca započinju učiti pojedina slova abecede, u tome ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, jer propuštaju uvidjeti pravu svrhu lekcije; u stvari, dok slova okupiraju

26

našu pažnju, usmjeravajući je samo na sebe, i izgledajući kao izolirane stvari, o n a nas umaraju. Izvor radosti postaju tek kada se kombiniraju u riječi i rečenice, izražavajući naše ideje. Slično tome, naša duša, bivajući izdvojena i u tamničena u n u t a r skučenih granica ličnosti gubi svoje značenje. To se dešava jer je njen istinski smisao u jedinstvu. Slova uspijevaju predočiti istinu koja je u njima sadržana kroz ujedinjenje sa drugim slovima; tada i samo tada nude svoje radosti. Čovjeku je bilo teško i živio je u s t rahu sve dok nije shvatio kako su zakoni prirode uniformni. Pre thodno mu je svijet bio nepoznat . Vrhovni zakon kojeg je razotkrio nije ništa drugo do li uviđanje harmonije koja vlada između razumskog dijela čovjekove duše i djelovanja svijeta. Ovo je veza jedinstva, preko koje je čovjek povezan sa svijetom u kojem živi. On doživljava krajnji ushi t kada to uoči, jer tada razotkriva sebe u vlastitoj okolini. Razumjeti nešto znači pronaći to u nečem što smo učinili svojim; otkrivanje sebe izvan nas je ono što nas izrazito veseli. Relacija razumijevanja je djelomična, dok je relacija ljubavi sveobuhvatna. U ljubavi je osjećaj razlike poništen, a ljudska duša ispunjava svoju svrhu kroz savršenstvo, transcendirajući vlastite granice i prošavši kroz kapiju beskonačnog. Stoga je ljubav najveći blagoslov kojeg čovjek može dosegnuti, jer jedino kroz nju shvaća da je on više od sebe samog, te da je jedno sa Svim.

Ovaj princip jedinstva, koji je dio duše čovjeka, uvijek je djelatan, uspostavlja odnose kroz širine i dubine književnosti, umjetnosti, kao i znanosti, društva, zakonodavstva i religije. Veliki objavitelji bijahu oni koji su manifestirali istinsko značenje duše, predavši sebe radi ljubavi prema čovječanstvu. Služeći kroz ljubav oni se susreću sa kletvama i proganjanjem, negiranjem i smrću.

27

Žive životom duše, a ne životom ličnosti, pa n a m tako dokazuju krajnju ist inu čovječanstva. Zovemo ih mahdmdma, " l judima velike duše".

Rečeno je u jednoj m e d u Upanišadama: Ti ne voliš sina jer žudiš za njim, već ga voliš jer žudiš za. vlastitom dušom.10 Ovo u p u n o m smislu te riječi znači da, koga god volimo, u njemu pronalazimo vlastitu dušu. Tu nalazimo krajnju is t inu našeg postojanja. Paramdtmd, vrhovna duša, je u meni, kao i u mojem sinu, a moje radovanje t o m sinu je realizacija ove istine. Z n a n a je činjenica, pa ipak je prekrasno misliti o tome, da su radosti i žalosti naših ljubljenih ujedno naše radosti i žalosti - ne, m n o g o su više. Zbog čega? Jer u njima mi rastemo, u njima mi dodirujemo tu veliku ist inu koja dokučuje sav svemir.

Često se dešava da nas ljubav prema djeci, prijateljima, ili drugim voljenima sprečava u daljnjem spoznavanju naše duše. O n a bez sumnje uvećava vidik naše duše, pa ipak uspostavlja ograničenja, te n a m nije omogućena krajnje s lobodna ekspanzija. Ipak, ovo je prvi korak, i sva čuda leže u njemu. Pokazuje n a m istinsku pr i rodu naše duše. Odatle sa s igurnošću z n a m o kako se naša najveća radost nalazi u gubi tku egoističkog ja i u ujedinjenju sa drugima. Ova n a m ljubav daje novu snagu, uvid i ljepotu uma, šireći mede koje smo izgradili uokolo sebe, ali ne uspijeva u tome ako one izgube vlastitu gipkost, te ako se, općenito uzevši, suprotstavl jamo d u h u ljubavi - uslijed čega naša prijateljstva postaju isključiva, naše porodice sebične i nedruželjubive, naši narodi su otuđeni i agresivni

2" Na va are putrasva kamava putrah priyo bhavati, atmanastu kamaya putrah priyo bhavati.

28

prema drug im rasama. To je p o p u t ubacivanja goruće svjetlosti u zapečaćenu kutiju, žarko će sijati dok se ne sakupe otrovni plinovi i ugase plamen. Svejedno je dokazala svoju istinu prije smrti, i upoznala nas sa radošću slobode od stiska tame, sljepila, praznine i hladnoće.

Prema Upanišadama, ključ do kozmičke svijesti, do Božanske svijesti, u svjesnosti je duše. Znati svoju dušu odvojeno od ličnosti je prvi korak prema realizaciji najuzvišenijeg izbavljena. M o r a m o sa a p s o l u t n o m sigurnošću utvrditi da smo u suštini d u h . To m o ž e m o uradit i jedino ovladavši sobom, uzdizanjem p o n a d bilo kakvog ponosa, gramzivosti i straha, shvaćajući kako svjetovni gubici i fizička smrt ne m o g u ništa oduzeti istinitosti i veličini naše duše. N a k o n što se probilo kroz sebi usmjerenu odvojenost jajeta, pile zna da čvrsta ljuska koja gaje prekrivala nije stvaran dio njegovog života. T a j e ljuska mrtva, ona ne raste, ne nudi nikakav odbljesak svega beskrajnog što leži iza nje. Koliko god u g o d n o savršena i okrugla bila, m o r a se kljucnuti, mora se probiti, i t ime zadobiti s loboda svjetlosti i zraka, čime je dosegnuta cjelokupna svrha rađanja ptice. Na sanskrtu pticu nazivaju dvaput r o đ e n o m , baš kao i čovjeka koji je prošao kroz ceremoniju discipline samouzdržavanja i d u b o k o g promišljanja tijekom makar dvadeset godina; koji je jednostavnih potreba, čist u srcu, i spreman preuzeti sve odgovornost i života sa n e p o m u ć e n o m veličinom duha. Njega se smatra p o n o v n o rođenim iz slijepog okruženja sebe u s lobodu života duše. On je' dosegnuo pravi odnos sa svojom okol inom, postavši jedno^ sa Svime.

Već sam upozorio svoje slušaoce i m o r a m ih još j e d n o m upozorit i na netočnost ideje da učitelji Indije propovijedaju odricanje od svijeta i sebe, vodeći nas jedino tamnoj praznini negacije. Njihov je cilj ostvarivanje duše, ili, drugim riječima, dohvaćanje svijeta u savršenoj istini. Kada je Isus rekao: "Blaženi su krotki, jer će naslijediti zemlju.", to je i mislio. Proglasio je ist inu da, kada se čovjek oslobodi svojeg ponosa, ulazi u vlastito istinsko nasljeđe. Ne m o r a se više boriti za svoj položaj u svijetu; on mu je osiguran besmrtnim pravom njegove duše. Ponos se sukobljava sa ispravnom funkcijom duše, ona razotkriva samu sebe kroz usavršavanje vlastitog jedinstva sa svijetom i njegovim Bogom.

U svojoj propovjedi Sadhu Simhi Buddha je kazao: Istina je, Simha, da ja negiram djelovanja, ali samo ona koja vode zlu u svijetu, kroz misli ili postupke. Istina je, Simha, da ja propovijedam iščeznuće, ali samo iskorjenjivanje ponosa, žudnje, zlih misli i neznanja, a ne opraštanja, ljubavi, milosrđa i istine.

Doktr ina oslobađanja, koju je propovijedao Buddha, bila je s loboda od ropstva u avidji. Avidyd je neznanje koje pomračuje svijest, i pokušava je zadržati u n u t a r granica vlastite ličnosti. To je ta avidyd, to neznanje, ta ograničavajuća svjesnost koja donosi p o t p u n o razdvajanje ega, i time postaje izvor sveg ponosa, pohlepe i okrutnost i , svojstava neprimjerenih tražiteljima jastva. Kada čovjek spava, on je ograničen skučenim djelovanjem fizičkog života. On živi, ali ne uočava različite relacije svojega života sa svojom okol inom - stoga on ne shvaća sebe. Dakle, kada čovjek živi život avidye, uvjeren je u nju u n u t a r svoje ličnosti. Duša mu sanja; njegova svijest nije sasvim p r o b u đ e n a do najviše stvarnosti koja ga okružuje,

30

stoga ne poznaje stvarnost vlastite duše. Kada dosegne ! bodhi, to jest buđenje iz sna ličnosti u savršenu svijest, on \ postaje Buddha.

J e d n o m sam u n e k o m bengalskom selu susreo dvojicu asketa iz određene religiozne sekte. "Možete li mi kazati u , čemu su posebnosti vaše religije?" up i tao sam ih. Prvi je na \ t renutak oklijevao i p o t o m kazao: "Teško je to definirati." Drugi je rekao: "Ne, to je sasvim jednostavno. S m a t r a m o da najprije m o r a m o spoznati vlastitu d u š u pod vodstvom našeg duhovnog učitelja, a kada to u r a d i m o sposobni s m o u n u t a r nas samih pronaći onoga koji je Vrhovna Duša." "Zašto ne propovijedate svoje učenje svim l judima svijeta?" upitao sam. "Tko god je žedan sam će otići do rijeke." glasio je njegov odgovor. "Ali, da li je to tako? Stižu li oni?" Čovjek se l jubazno nasmiješio, i sa s igurnošću koja nije posjedovala ni tračak nestrpljenja ili brige, rekao je: " O n i moraju doći, prije ili kasnije."

Da, u pravu je, taj jednostavni asket ruralnog Bengala. Čovjek je odista p r i n u đ e n zadovoljiti veće potrebe od hrane i odijevanja. On m o r a pronaći samoga sebe. Ljudska povijest je povijest njegovog putovanja kroz nepoznato u potrazi za ostvarivanjem b e s m r t n o g jastva - vlastite duše. Kroz uspone i padove carstava; kroz zgrtanje nezamislivih bogatstava i njihovog surovog rasipanja u prašini; kroz stvaranje golemih količina simbola koji su oblikovali njegove snove i aspiracije, odbacujući ih p o p u t igračaka preraslog djetinjstva; kroz kovanje čarobnih ključeva p o m o ć u kojih su se otključavale zagonetke stvaranja, te kroz napuštanje ove m u k e godina zbog povratka u radionicu i otpočinjanja neke nove zamisli; uistinu, kroz sve to čovjek s tupa iz epohe u epohu prema još potpunijoj

31

realizaciji vlastite duše, duše veće od stvari koje sakuplja čovjek, od djela koja ostvaruje, od teorija koje gradi; duše čije neprestano napredovanje nikada neće biti zaustavljeno smrću ili raspadanjem. Ljudske greške i promašaji su odista bile beznačajne ili neznatne. Posipali su vlastiti p u t gigantskim ruševinama; njihove su patnje beskrajne, p o p u t bolova izazvanih rađanjem divovskog djeteta; one su predigra ispunjenju viđenja beskonačnog. Čovjek je prošao, i još uvijek prolazi kroz mučeništvo na različite načine, a njegove institucije su oltari koje je izgradio kako bi t a m o svakodnevno prinosio žrtve, veličanstvene po vrsti, ali budalaste po količini. Sve bi ovo bilo apsolutno besmisleno i beznačajno, kada cijelo vrijeme ne bi osjećao najdublju radost duše u n u t a r sebe, koja iskušava svoju božansku snagu kroz patnju i dokazuje vlastito neiscrpivo bogatstvo kroz odricanje. Da, oni stižu, ti hodočasnici, prije ili kasnije - stižu svojoj istinskoj ostavštini svijeta; oni vječno proširuju svoju svijest, uvijek težeći sve višem i višem jedinstvu, uvijek stižući sve bliže središnjoj, sveobuhvatnoj Istini.

Čovjekovo je siromaštvo nesagledivo, njegove potrebe su beskrajne, sve dok ne postane istinski svjestan svoje duše. Do tada mu svijet neprestano protječe - maštarija koja jest i nije. Kada čovjek doživi svoju dušu, on pronalazi istinsko, središte svemira, oko kojeg se sve drugo smješta na svoje pravo mjesto. Jedino odatle može pobrati i uživati blagoslove h a r m o n i č n o g života.

Nekad davno je zemlja bila tek neraspoznatljiva masa, čije su čestice bile raspršene kroz šireću silu vrućine; o n a tada još uvijek nije dosegnula svoj konačni oblik i nije posjedovala ni ljepotu ni svrhu, već samo užarenost i

32

kretanje. Postepeno, kako su njene izmaglice bivale kondenzirane u ujedinjenu okruglu cjelinu, zahvaljujući silini koja je uspjela dovesti svu sukobljenu materiju pod kontro lu središta, zauzela je svoje pravo mjesto m e d u planet ima sunčanog sistema, p o p u t smaragdnog privjeska na di jamantnoj ogrlici. Slično je i sa n a š o m dušom. Kada vrućina i kretanje slijepih impulsa i strasti ometa sve naše postupke, ne uspijevamo istinski davati niti uzimati. Ali kada kroz snagu samootkrivanja p r o n a đ e m o vlastito središte u duši, služeći se s i l inom koja uravnotežuje sve sukobljene elemente i ujedinjuje one koji su razdvojeni, tada se svi naši odvojeni utisci preobražavaju u mudros t , i svi t renutni impulsi našeg srca pronalaze svoju p o t p u n o s t u ljubavi; tada svi sitničavi detalji našeg života razotkrivaju svoju beskrajnu svrhu, a sve naše misli i djela se neodvojivo ujedinjuju u unutrašnjoj harmoniji .

Upanišade podcrtavaju: Znaj da si Jedan, Duša.2' To je most koji vodi do besmrtnog bića.22

Ovo je istinski kraj čovjeka, pronaći onog Jednog koji je u njemu; koji je njegova istina, koji je njegova duša; ključ p o m o ć u kojeg otvara vrata d u h o v n o g života, kraljevstvo nebesko. Njegovih je želja m n o g o , i poludjelo one proganjaju različite stvari svijeta, jer u njima pronalaze vlastiti život i ispunjenje. Ali onaj koji je Jedan u njemu vječno traži sjedinjenje - sjedinjenje kroz znanje, sjedinjenje u ljubavi, sjedinjenje kroz ciljeve volje; njegov najveći užitak je kada dosegne beskonačno jedno u n u t a r tog beskrajnog jedinstva. Odatle izreka iz Upanišada: Sama. oni spokojnog uma, i nitko drugi, u stanju su doseći vječni užitak,

" Tamevaikam janatha atmanam. " Amritasvaisha setuh.

33

razotknvši u duši Biće koje manifestira jedinstvenu suštinu u mnogostrukosti oblika."

Kroz sve razlike svijeta jedno u n a m a se usmjerava prema j e d n o m u svemu; takva je njegova priroda i njegov užitak. Ali, ako ne posjeduje vlastitu svjetlost p o m o ć u koje uspijeva sagledati o n o što traži u mesu, t o m krivudavom stazom nikada ne može dosegnuti vlastiti cilj. Vizija Vrhovnog u našoj duši stvorena je izravnom i' n e p o s r e d n o m intuicijom, nije zasnovana ni na kakvoj racionalizaciji ili prikazu. Prirodno je da naše oči vide objekt kao cjelinu, ne razbijajući ga na komadiće, već dovodeći sve dijelove u jedinstvo sa sobom. Isto je i sa intuicijom naše Duhovne svijesti, koja se pr i rodno i u p o t p u n o s t i otkriva u jedinstvu sa Vrhovnim Bićem.

Upanišade kažu: Ovo božanstvo, koje je manifestiralo sebe u aktivnostima svemira, uvijek boravi u srcu čovjeka, bivajući vrhovna duša. Oni koji ga otkriju kroz neposredno sagledavanje srca postižu besmrtnost."

On je Vishvakarma; što znači da umnožavanje oblika i silina leži u izvanjskim manifestacijama prirode; ali njegova unutarn ja manifestacija u našoj duši je ono što postoji u jedinstvu. Naša potraga za is t inom kroz k o n t a k t sa pr i rodom se stoga ostvaruje preko analize i drugih p o s t u p n i h m e t o d a nauke, m e đ u t i m , naše poimanje istine u našoj duši je neposredno i intuit ivno. Ne m o ž e m o

" Ekam rupam bahudha yah karSti * * tarn atmastham ye anupacyanti dihrah, tesham sukham cacvatam netarčsham. [Prepisivačeva bilješka: Gornja fusnota sadrži oznaku * * u izvornoj tiskanoj verziji, koja je i ovdje ostavljena kao takva.] 24 Esha devo vishvakarma mahatma sada jananam hridave sannivishtah. Hrida manisha manasabhiklripto ya etad viduram ritaš te bhavanti.

34

doseći vrhovnu dušu nepres tanim dodavanjem znanja,' ostvarenim djelić po djelić, čak i n a k o n čitave vječnosti, jer je ona jedinstvena, nije sastavljena od dijelova; m o ž e m o je spoznati jedino kao srce našeg srca i d u š u naše duše; možemo je znati jedino u ljubavi i radosti koju osjećamo kada se prepust imo i s tanemo pred nju, licem u lice.

Najdublja i najiskrenija molitva koja je ikada izišla iz ljudskog srca bila je izrečena naš im drevnim jezikom: O ti samootkriveni, otkrij se u meni.25 Mi smo nesretni jer smo stvorenja ličnosti - ličnosti koja je svojeglava i skučena, ne reflektira svjetlost, slijepa je s obzirom na postojanje beskonačnog. Naša se ličnost glasno izražava kroz vlastitu neskladnu galamu - o n a nije ugodena harfa, čiji tonovi vibriraju m u z i k o m beskrajnog. Nezadovoljni uzdasi i svijest o grešci, uza ludno žaljenje za prošlošću i nestrpljivo očekivanje budućnos t i unesrećuju naša prazna srca, jer još uvijek nismo pronašli vlastite duše, a samootkrivajući d u h nije bio otkriven u n u t a r nas. Odat le naš krik: O ti strahoviti, spasi me svojim ljubaznim osmjehom, uvijek i zauvijek.2'' To je zagušljivi pokrov smrti, ovo samouzdizanje, ova neutaživa pohlepa, ova potreba za posjedovanjem, ovo surovo otuđivanje srca. Rudra, ti strahoviti, pocijepaj ovaj mračni pokrov na dvoje i dozvoli da spasonosne zrake tvojeg milosrdnog osmjeha prodru kroz ovu mračnu noć i razbude moju dušu.

Od nestvarnog vodi me ka stvarnom, iz tame u svjetlost.27 Ali kako se itko može nadati da će mu molitve biti uslišane? Napokon, beskrajna udaljenost leži između istine i

2! Aviravirmavedhi. " Rudra yat te dakshinam m u k h a m tena raam pahi nitvam. 1 7 Asatoma sadgamava, tamasoma jyotirgamaya, mritvorma mritangamaya.

35

neistine, smrt i i besmrtnost i . Pa ipak je ovaj beskrajni procjep t r e n u t n o premošćen kada se samootkriveni otkrije u duši. Tada se dešava čudo, jer se ovdje nalazi točka susreta konačnog i beskonačnog. Oče, sve moje grijehe u potpunosti raščini!2" Jer kroz grijeh čovjek sudjeluje u borbi konačnog protiv beskonačnog u sebi. Taj poraz duše mu nanosi njegova ličnost. Ova je igra unaprijed izgubljena, u njoj čovjek ulaže sve ne bi li dobio tek djelić. Grijeh zaklanja istinu, umanjivši čistoću svijesti. U grijehu ž u d i m o za zadovoljstvima, ne stoga što su stvarno poželjna, već stoga što ih crveno svjetlo naših strasti čini naizgled poželjnima; mi žudimo za stvarima ne stoga što su velike same po sebi, već stoga što naša pohlepa pretjeruje i čini ih naizgled velikima. Ova pretjerivanja, ova lažna sagledavanja stvari, cijepaju harmoni ju našeg života na svakom koraku; mi gubimo istinsko mjerilo vrijednosti, bivajući ometeni lažnim tvrdnjama različitih životnih interesa što se natječu jedni protiv drugih. Ovdje je prikazan neuspjeh dovođenja svih elemenata vlastite prirode u jedinstvo sa i pod k o n t r o l u Vrhovnog Bića, uslijed čega čovjek osjeća bol odvojenosti od Boga i uzdiže iskrenu molitvu: 0 Bože, O Oče, sve moje grijehe u potpunosti raščini.2'' Daj nam ono što je dobro,'" dobro koje je k r u h svagdašnji naše duše. U našim smo zadovoljstvima usmjereni p r e m a sebi, u dobru smo slobodni i p r ipadamo svemu. Kao što dijete u majčinoj ut robi opstaje kroz vezivanje svojeg života sa životom majke, tako je i naša duša održavana jedino kroz dobro, pokazateljem

28 Vishvanideva savitar duratani parasuva. 2" Vishvani deva savitar duritani parasuva. "' Yad bhadram tanna asuva.

36

unutarnje srodnosti i kanalom komunikacije sa beskonačnim, kojim je okružena i hranjena. O t u d a se kaže: "Blagoslovljeni su oni koji su gladni i žedni pravednosti, jer će se oni nasititi ." Jer je pravednost božanska snaga duše; ništa osim nje ju ne može ispuniti, ne može učiniti da živi život beskrajnog, ne može joj pomoći dok raste prema vječnom. Mi se klanjamo tebi, od kojeg stiže radost našeg života.11 Također se klanjamo tebi, od kojeg stiže dobrota naše duše." Klanjamo se tebi koji si dobar, najveći Bože," u kojem smo sjedinjeni sa svim, u miru i harmoniji, u dobrot i i ljubavi.

Čovjek kr ikom pokušava dosegnut i svoj najviši izražaj. To je ta žudnja za samoizražavanjem koja nas navodi da tragamo za bogatstvom i moći. Ali on će otkrit i kako ta akumulacija ne znači ostvarenje. Unutarnje je svjetlo o n o koje ga razotkriva, a ne vanjske stvari. Kada je ovo svjetlo upaljeno, tada zna kako je Čovjekovo najveće otkrivenje u stvari Božje otkrivenje sebe u njemu. T o m e služi i njegov krik - izražavanju njegove duše, to jest izražavanju Boga u njegovoj duši. Čovjek postaje savršen čovjek, on doseže svoj p o t p u n i izražaj kada njegova duša otkrije sebe u Vječnom biću koje je dvib, čija je krajna sušt ina izražavanje.

Prava čovjekova patnja leži u činjenici da nije sasvim dovršen, da nije jasan s a m o m e sebi, izgubljen je m e d u vlastitim žudnjama. Nije u stanju osjetiti sebe p o n a d vlastitog okruženja, njegovo je više jastvo isključeno, njegova istina nije ostvarena. Molitva koja stiže iz

31 Namah sambhavava. 12 Namah cankaravacha. " Namah civavacha, civatarava eha.

37

cjelokupnosti njegovog bića je stoga: Ti, koji su duh manifestacije, pokaži se kroz mene." Ova težnja za savršenim izražavanjem sebe je daleko prirodenija čovjeku od njegove gladi i žedi za tjelesnim zadovoljstvima, žudnje za bogatstvom i isticanjem. Njegova molitva nije samo njegova; o n a je u d u b i n a m a svih stvari, to je neprestana težnja aviha u njemu, d u h a beskrajne manifestacije. Razotkrivanje beskonačnog u konačnom, što je motiv svekolikog stvaranja, nije u svojem savršenstvu vidljivo na zvjezdanim nebesima, u ljepoti cvijeća, već u čovjekovoj duši. Stoga će on težiti svojem izražavanju kroz volju, a s loboda će zadobiti svoju završnu nagradu u slobodi predaje.

Prema tome, veliki Kralj svemira nije svojim prijestoljem zasjenio čovjekovu ličnost - ostavio ju je s lobodnom. U fizičkom i m e n t a l n o m organizmu, gdje je čovjek određen pr i rodom, on m o r a priznati vladavinu svojega kralja, ali je u sebi s lobodan razvlastiti ga. Tu, gdje m o r a stupiti naš Bog, on stiže kao gost, a ne kao kralj, te stoga m o r a čekati dok ne bude pozvan. Bog je razvlastio sebe u n u t a r ličnosti, jer ovdje on dolazi snubit i našu ljubav. Zakoni prirode, njegova naoružana vojska, ostaju pred vratima, i samo ljepota, glasnica ljubavi, biva puš tena u n u t a r ovoga posjeda.

Samo je u tome području volje dozvoljena anarhija; samo u ličnosti vlada nesklad neistine i nepravde; a stvari m o g u stići do točke u kojoj pateći uzvikujemo: "Takva krajnja zbrka nikada ne bi prevladala da t a m o prebiva Bog!" Odista, Bog ostaje po strani, izvan naše ličnosti,

JJ Aviravirmavedhi.

38

tamo gdje njegovo b u d n o strpljenje ne poznaje granica, i odakle nikada ne zahtijeva da se otvore vrata koja su pred njim treskom zatvorena. N a p o k o n , ova naša ličnost m o r a dokučiti svoje krajnje značenje, a to je duša, i to ne kroz nestrpljivost božanske moći, već kroz ljubav, tako postavši u slobodi ujedinjena sa Bogom.

Onaj čiji je d u h združen sa Bogom staje pred čovjeka predstavljajući vrhovni cvijet ljudskosti. T a m o čovjek pronalazi ist inu koja jest on; jer je t a m o dvih razotkriven duši čovjekovoj kao vlastita savršena spoznaja Boga; jer mi tamo vidimo sjedinjenje vrhovne volje sa našom voljom, naše ljubavi sa ljubavlju vječnog.

Stoga onaj koji istinski voli Boga u Indiji pr ima takve počasti od ljudi da bi se one na zapadu smatrale gotovo svetogrđem. Mi u njemu vidimo Božju želju ispunjenom, najtežu od svih prepreka njegovog razotkrivanja odstranjenom; Božja se savršena radost sasvim rascvjetala u ljudskosti. Kroz njega nalazimo cijeli čovjekov svijet prekrivenim božanskom jednostavnošću. Njegov život, plamteći božanskom ljubavlju, osvježava sve naše zemaljske ljubavi. Sve in t imne veze našega života, sva iskustva zadovoljstava i patnje, okupljaju se uokolo ovog prikaza božanske ljubavi, i drame posvjedočene u njoj. Dodir beskrajnog misterija nadvladava površno i prisno, ostvarivši svoj prodor u neopisivu glazbu. Drveće i zvijezde^ i t m u r n a brda izgledaju p o p u t s imbola prepunih značenja koja se ne m o g u izraziti kroz riječi. Kada čovjekova duša o d m a k n e svoj teški zastor ličnosti u s tranu, kada je veo podignut, a ona se nade licem u lice sa svojim b e s m r t n i m ljubavnikom, izgleda n a m kao da p r o m a t r a m o Majstora u samom činu stvaranja novoga svijeta.

39

Ali, što je to stanje? O n o je p o p u t proljetnog jutra, odiše životom i l jepotom, istovremeno jedinstveno i sveukupno. Kada čovjekov život, oslobođen ometanja, pronađe vlastito jedinstvo u duši, tada mu svjesnost vječnog odjednom postaje pr i rodna i neposredna, p o p u t svjetlosti plamena. Izglađeni su svi konflikti i kontradikcije života; znanje, ljubav i postupci su uravnoteženi; zadovoljstva i boli postaju jedno sa ljepotom, radosti i odricanja su jednaki u bogolikosti; p u k o t i n a između konačnog i beskonačnog je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki t renutak donosi vlastitu p o r u k u vječnog; bezoblično se pojavljuje u obličju cvijeta, ili ploda; bezgranično nas uz ima u svoje naručje p o p u t oca i h o d a uz nas p o p u t prijatelja. Samo duša, Jedno u čovjeku, po svojoj prirodi može nadvladati sva ograničenja i pronaći vlastitu vezu sa Vrhovnim Bićem. Ali dok ne dosegnemo unutarn ju harmoniju, i sveukupnost svojega bića, naš život je puka navika. Svijet n a m još uvijek izgleda p o p u t stroja, kojim se treba zagospodariti t a m o gdje je to korisno, kojeg se t rebamo čuvati t a m o gdje leže opasnosti, ali sa njim nikada nije ostvareno p o t p u n o prijateljstvo, ni u fizičkom obličju, ni u d u h o v n o m životu i ljepoti.

40

III.

PROBLEM ZLA

Pitanje zašto postoji zlo jednako je o n o m zašto postoji nesavršenstvo, ili drugim riječima, zbog čega je uopće došlo do stvaranja. M o r a m o uzeti zdravo za gotovo kako ne može biti drugačije; stvaranje m o r a biti nesavršeno, mora se dešavati pos tupno, i uzalud je postavljati pitanje: "Zašto jesmo?"

Ali, pravo je pitanje: " D a li je ovo nesavršenstvo krajnja istina, da li je zlo apsolutno i ul t imativno?" Rijeka ima svoje granice, svoje obale, ali da li je rijeka sačinjena samo od obala? Ili, da li su obale krajnje činjenice o rijekama? Ne n u d e li te prepreke vodi nepres tano kretanje? Svezani konopac drži brod, ali da li je njegovo značenje u vezivanju? Ne vuče li on istovremeno brod naprijed?

Struja svijeta ima svoje granice, ili ne bi postojala, ali joj svrha nije prikazana u granicama koje ju vezuju, već u kretanju, koje ide prema savršenstvu. Nije pitanje bi li trebalo biti prepreka i patnje na svijetu, već da li bi trebalo biti zakonitost i i reda, ljepote i radosti, dobrote i ljubavi. Ideja Boga koju čovjek gaji u svojem biću, čudo je svih čuda. On u dubini svojega života osjeća kako je o n o što izgleda nesavršeno manifestacija savršenstva; baš kao što čovjek sa s luhom uočava savršenstvo pjesme, m a d a u stvari samo sluša niz tonova. Čovjek je otkrio veliki paradoks po kojem o n o što je ograničeno nije zatvoreno u n u t a r svojih granica; uvijek se kreće, i time neprestano odbija zaustaviti se. U stvari, nesavršenstvo nije negacija savršenstva; svršetak nije suprotstavljen vječnosti. To je

41

p o t p u n o s t manifest irana u dijelovima, sasvim razotkrivena u n u t a r svojih granica.

Bol, koji proizlazi iz osjećaja smrtnost i , nije trajna. O n a nije sama sebi svrha, p o p u t užitka. Susresti se sa njom znači shvatiti kako o n a n e m a udjela u istinskoj trajnosti stvaranja. Može se usporedit i sa greškom u svijetu intelekta. Krenuti kroz povijest razvoja nauke znači putovat i kroz labirint grešaka, pri čemu se svaka ističe u svoje vrijeme. Ipak ni tko ne vjeruje kako je n a u k a samo savršen oblik sijanja grešaka. Neprestano pronalaženje istine je ono važno, o n o što treba zapaziti u povijesti nauke, a ne nebrojene greške. Pogreška, po svojoj prirodi, ne može biti statična; ne može opstat i uz istinu; kao što skitnica m o r a otići ako nije u stanju platiti prenoćište, greška pada u zaborav čim se pokaže bezvrijedna.

Kako je kod intelektualne greške, tako je i kod zla u bilo kojem d r u g o m obliku. O n o u suštini nije trajno, jer se ne može uskladiti sa cjelinom. Svakog je t r e n u t k a ispravljano sveukupnošću stvari, i neprestano mijenja svoja svojstva. Mi preuveličavamo važnost zla zamišljajući ga statičnim. Kada bi sakupili podatke broja umiranja i raspadanja što se svakoga t r e n u t k a dešavaju na zemlji, rezultat bi nas zaprepastio. Ali zlo se neprestano mijenja; usprkos svojoj neprebrojivoj ogromnost i o n o ne priječi efikasno struju našeg života; stoga su zemlja, voda i zrak blagotvorni i čisti, sposobni održavati život. Sve se statistike sastoje od našeg pokušaja da d o k u m e n t i r a m o mijenu; i u t o m procesu stvari dobivaju o n u težinu u našem u m u koju nemaju u stvarnosti. Iz toga razloga je čovjek, budući je zbog posla kojim se bavi zaokupljen nekim osobit im aspektom života, prisiljen pretjerano ga naglašavati; čineći

42

to on gubi iz vida istinu. Detektiv može imati priliku proučiti zločine do posljednjeg detalja, ali on gubi osjećaj za njihovo pravo značenje u okviru sveukupne socijalne ekonomije. Kada nauka sakuplja činjenice kako bi predočila bitku za opstanak, koja se odvija u kraljevstvu života, o n a u našim u m o v i m a stvara sliku "prirode prepune zakrvavljenih zuba i pandži" . Ali, u biti, u t im su menta ln im slikama materijalizirane nestvarne boje i oblici. Tako možemo, mjereći težinu zraka po kvadratnom centimetru tijela, dokazati da je zasigurno uništavajuće težak. Sa svakim utegom, m e đ u t i m , stiže prilagodba, stoga mi lako p o d n o s i m o naš teret. Bitka za opstanak u prirodi ima svoj reciprocitet: postoji ljubav p r e m a djeci i prema prijateljima; postoji žrtvovanje sebe, koje potječe iz ljubavi; a takva je ljubav pozitivan element života.

Ako fiksiramo svjetiljku naših razmatranja na činjenicu umiranja, postojanje će n a m izgledati p o p u t velike grobnice; ali u svijetu živih pomisao na smrt ima, kako nalazimo, najmanji mogući utjecaj. Ne stoga što je o n a najmanje uočljiva, već zato što je to negativan aspekt života; kao što je, usprkos činjenici da neprestano zaklapamo kapke, važno jedino otvaranje očiju. Život u svojoj sveukupnosti n ikada ne uz ima s m r t za ozbiljno. Smije se, pleše i igra, gradi, zgrće i voli u prisustvu smrti. Tek kada p r o m o t r i m o određenu zasebnu činjenicu povezanu sa smrću vidimo njenu t a m u i ostajemo zgroženi. Tada gubimo svijest o sveukupnost i života, čega je smrt dio. Ovo je p o p u t promatran ja komadića odjeće kroz mikroskop, jer ona tada nalikuje mreži; zagledamo u velike rupe i d r h t i m o u mašti. Ali istina je da smrt nije vrhovna stvarnost. O n a izgleda crna, kao što nebo izgleda

43

plavo; ali ne zatamnjuje postojanje, baš kao što nebo ne ostavlja svoje tragove na krilima ptica.

Dok p r o m a t r a m o djecu koja pokušavaju hodati, vidimo njihove bezbrojne neuspjehe; uspjeha je jako malo. Ako m o r a m o ograničiti svoje razmatranje, umetnuvš i ga u kratak vremenski okvir, stižemo do o k r u t n o g zaključka. Ali, mi z n a m o da usprkos neprestanim greškama postoji silovita radost u djetetu, zbog koje ne odustaje od svojeg naizgled nemogućeg zadatka. Vidimo da ne razmišlja o svojim padovima, koliko o sposobnosti, ma koliko sitna bila, održavanja ravnoteže.

P o p u t ovih nezgoda djetetovog pokušaja da prohoda, i mi se susrećemo sa raznovrsnim patn jama naše svakodnevice, pokazujući nesavršenstvo raspolaganja znanjem i moćima, te nesposobnost korištenja vlastite volje. Ali, ako ovo razotkriva jedino naše slabosti, umrijet ćemo krajnje depresivni. Kada je razmatranje usmjereno na ograničeno područje naših aktivnosti, osobni promašaji i propust i n a m izgledaju ogromni; m e đ u t i m , život kojeg vodimo instinktivno nameće širi vidokrug. N u d i n a m ideal savršenstva, koji nas uvijek vodi ponad naših t renutn ih ograničenja. U sebi se uvijek n a d a m o , tako nadvisujući naše t renutno skučeno iskustvo; proizvod je to neizbrisive vjere u beskrajno u n u t a r nas; nikada neće biti pr iznata nikakva naša ograničenja kao trajne činjenice; mi ne postavljamo nikakve granice svojem vidokrugu; usuđujemo se tvrditi kako je čovjek sposoban za jedinstvo sa Bogom; te da se njegovi najnesputaniji snovi svakodnevno ostvaruju.

Istinu uviđamo kada se u m o m okrenemo prema beskonačnom. Ideal istine nam nije sasvim blizak, niti je

44

dio naših neposrednih doživljaja, već je u svijesti o svemu, što n u d i okus onoga što bi trebali imati u o n o m e što odista i m a m o . Svjesno ili nesvjesno, kroz život pronalaz imo taj osjećaj za Istinu, koji je daleko veći nego li izgleda; jer naš život susreće beskonačno, i mijenja se. Njegova je težnja stoga beskrajno veća od postignuća, i dok napreduje uočava kako nikakvo razumijevanje istine tu težnju ne ostavlja n a s u k a n u u pustinji konačnog, već je prebacuje na više razine. Zlo nije u stanju presresti život na otvorenoj cesti i ukrasti mu sve što posjeduje. Jer zlo m o r a iščeznuti, m o r a prerasti u dobro; ne može opstat i i poraziti Sve. Ako bi se i tračak zla igdje beskrajno zadržao, p o t o n u o bi d u b o k o i posjekao samo korijenje postojanja. Ipak, čovjek ne vjeruje p o t p u n o u zlo, jednako kao što ne može povjerovati da su žice violine bile namjerno izrađene ne bi l i stvorile izuzetnu t o r t u r u neusklađenih tonova, m a d a m o ž e m o statistički dokazati kako je nepodnošljiv zvuk daleko vjerojatniji od harmoničnog, a na jednu osobu koja zna svirati violinu dolaze tisuće koje ne umiju. Potencijal savršenstva nadvladava očitu kontradikciju. Bez sumnje ima ljudi koji smatraju kako je postojanje bezgranično zlo, ali ih se ne može uzeti za ozbiljno. Njihove su postavke puka poza, intelektualiziranje ili najobičnija sentimen­talnost; m e đ u t i m , život je sam po sebi optimist ičan - on želi napredovati. Pesimizam je neka vrsta m e n t a l n o g pijanstva, ne cijeni m o g u ć n o s t zdravog hranjenja, upleće snažno piće navještaja, stvarajući umjetnu potištenost, koja žeđa za još žešćim gutljajem. Kada bi postojanje bilo zlo, ne bi čekalo filozofe da to dokažu. Takve postavke nalikuju optuživanju za samoubojstvo nekoga tko je cijelo vrijeme tu, pokraj nas. Postojanje samo po sebi dokazuje da ne može biti zlo.

45

Nesavršenstvo koje nije sasvim nesavršeno, već mu je savršenstvo ideal, prolazi kroz nepres tanu realizaciju. Stoga, funkcija je našeg intelekta razlučiti ist inu kroz neistine, a znanje nije ništa drugo doli neprekidno potpaljivanje greške kako bi se oslobodilo svjetlo istine. Naša volja i naš karakter moraju doseći savršenstvo kroz neprestano nadvladavanje zla, ili u nama, ili izvan nas, ili istovremeno; naš fizički život neprestano izgara tjelesne tvari kako bi održao životnu vatru; naš moralni život također ima svoje gorivo. Ovaj je životni proces neprekidan - mi to znamo, osjetili smo to; i i m a m o vjeru koju ničije osobne tvrdnje u s u p r o t n o ne m o g u uzdrmati . Čovječanstvo se uvijek kreće od zla prema dobru. Mi osjećamo kako je dobro pozitivan element naše prirode, te je u svakom vremenu i svakoj klimi o n o što čovjek najviše vrednuje upravo ideal dobrote. Z n a m o dobro, volimo ga, i iskazujemo najdublje poštovanje prema o n i m a koji su vlastitim životom pokazali s to je dobrota.

Postavit će se pitanje: "Sto je dobrota; što znači naša mora lna priroda?" Moj je odgovor da, kada čovjek počinje graditi proširenu viziju o s a m o m sebi, kada shvati da je m n o g o više od onog što u sadašnjosti izgleda da jest, počinje bivati svjestan vlastite moralne prirode. Postaje svjestan onoga što će tek biti, pa o n o što još uvijek nije iskusio postaje stvarnije od onoga što mu se t r e n u t n o dešava. N u ž n o , njegov se pogled na život mijenja, a volja u s t u p a mjesto željama. Jer, volja je vrhovna želja uzvišenijeg života, onog čiji je znatniji dio izvan našeg sadašnjeg dosega, čiji se objekti uglavnom ne nalaze pred nama. Potom se rađa sukob našeg nižeg čovjeka sa višim, želja sa voljom, žudnje za stvarima koje utječu na osjetila,

46

sa svrhom koja je u našem srcu. N a k o n toga počinjemo razlikovati ono što želimo o d m a h od onoga što je dobro. Jer, dobro je o n o što je poželjno našem višem ja. Stoga osjećaj dobrote proizlazi iz stvarnijeg sagledavanja svojeg života, povezanog sa sagledavanjem cjelokupnosti života kao takvog, pri čemu se u z i m a u obzir ne samo ono što se dešava, već i o n o što ne vidimo, i što kao ljudi ne m o ž e m o vidjeti. Čovjek, ako je dalekovidan, osjeća život koji još uvijek nije prisutan, više osjeća taj život od onog kojeg upravo proživljava; stoga je spreman žrtvovati sadašnje interese zbog naslućene budućnost i . Kroz to on raste, shvaćajući istinu. Čak i ako je do kraja sebičan, čovjek mora raspoznati ovu istinu, i m o r a obuzdat i vlastite neposredne impulse - drugim riječima, mora biti moralan. Napokon, naše su moralne vrijednosti o n o po čemu z n a m o da život nije sastavljen od okrajaka, bivajući bez svrhe i kont inui teta . Moralni osjećaj ne nudi tek razaznavanje neprekidnost i ličnosti u vremenu, već čovjek kroz njega također shvaća kako nije istinit, ako je ograničen jedino u n u t a r samog sebe. Stvarniji je ako je u istini, nego ako je u činjenicama. Pripada o n i m a koji nisu uključeni u njegovu osobnost, te koje najvjerojatnije nije nikada ni upoznao. Čovjek, kao što ima osjećaj vlastitog budućeg ja, koje nije dio njegove sadašnje svjesnosti, ima i osjećaj svojeg višeg jastva, koje je van granica njegove osobnosti . Ne postoji onaj koji n e m a taj osjećaj do nekog nivoa, koji nije nikada žrtvovao vlastitu sebičnu želju zbog spasa neke druge osobe, koji nije nikada osjetio zadovoljstvo prolaska kroz određeni gubitak ili nevolju jer je to nekome bilo potrebno. Činjenica je da čovjek nije odvojeno biće, on posjeduje univerzalna svojstva; i kada to

47

raspozna postaje velik. Čak i zlu sklona sebičnost, želeći se izraziti, m o r a to uvidjeti; jer ne može ignorirati istinu, a ipak biti snažna. Stoga, kako bi osigurala p o m o ć istine, sebičnost do neke granice m o r a biti nesebična. Banda pljačkaša m o r a imati moral kako bi opstala; oni m o g u opljačkati cijeli svijet, ali ne i jedni druge. Kako bi se uspješno izvršile nemora lne namjere, neka oružja moraju biti moralna. U stvari, često je naša m o r a l n a snaga o n a koja n a m omogućava najefikasnije raditi zlo; iskorištavati druge osobe zbog vlastite koristi; otuđivati prava drugih ljudi. Život zvijeri je ne-moralan, budući je svjesna jedino sadašnjosti; život čovjeka može biti nemoralan, ali upravo to znači kako m o r a posjedovati mora lnu osnovu. O n o što je nemora lno u stvari je nesavršeno moralno, baš kao što je lažno pomalo točno, ili ne bi moglo biti čak ni lažno. Nije uočavanje da smo slijepi, već pogrešno viđenje o n o u kojem sagledavamo na nesavršen način. Čovjekova je sebičnost početak uviđanja određene povezanosti, određene svrhe života; a djelovanje sukladno sa njenim odredbama zahtijeva uzdržavanje i prilagođavanje ponašanja. Sebičan čovjek voljno prolazi kroz nedaće zbog vlastitog spasa, on trpi teškoće i oskudicu bez prigovora, jer zna da su bol i nevolja, kakvima ih vidimo u n u t a r kraćeg vremenskog razdoblja, po efektu upravo suprotni, bivajući viđeni iz šire perspektive. Stoga ono što je gubitak nižem čovjeku, dobitak je višem i obrnuto.

Čovjeku koji živi za neku ideju - za svoju domovinu, za dobrobi t čovječanstva - život ima veći značaj, a ta d o d a t n a patnja mu ne znači mnogo. Živjeti u dobrot i znači živjeti životom svih. Zadovoljstva su namijenjena o s o b n o m ja, ali dobrota je zaokupljena srećom ljudskog roda i bezvre-

48

mena je. Iz točke promatranja dobrog, užitak i bol imaju različita značenja, do te mjere da užitak može biti odbačen, a na njegovo mjesto je isprošena patnja, pa se sama smrt pozdravlja kao donosilac više vrijednosti života. Iz tog višeg stanovišta čovjekovog života, stanovišta dobrote, užitak i bol gube svoje apsolutne vrijednosti. Mučenici su to dokazali kroz povijest, a mi potvrđujemo svakoga d a n a svojim malenim mučeništvima. Kada u z m e m o pehar s m o r s k o m vodom, on ima određenu težinu, ali kada se zaronimo u more do dubine od tisuću pehara, ne osjećamo nikakvu težinu. Mi m o r a m o nositi pehar ličnosti vlastitom snagom; i tako, dok na razini sebičnog užitka i boli osjećamo njegovu p u n u težinu, na m o r a l n o m planu je toliko olakšan da n a m čovjek koji je ovo dosegao izgleda gotovo p o p u t nadčovjeka, strpljiv je pod teškim križem, izdržljiv pred z lobnim progonom.

Živjeti u savršenoj dobrot i znači ostvariti život u beskonačnom. Ovo je najsveobuhvatniji pogled na život kojeg m o ž e m o dosegnuti kroz svojstvenu n a m moć moralne vizije sveukupnosti života. Po Buddhi tu m o r a l n u snagu m o r a m o kultivirati do najvišeg stupnja, znati da naše polje djelovanja nije ograničeno razinom našeg skučenog ja. Ovo je vizija nebeskog kraljevstva Krista. Kada post ignemo taj univerzalni život, koji je moralni život, os lobađamo se okova užitka i boli, a mjesto zauzeto našom ličnošću ispunjeno je neiskazivom radošću što proistječe iz beskrajne ljubavi. U ovom je stanju aktivnost duše još više otežana, jedino što joj motiv nije p o t a k n u t željama, već vlastitom radošću. Ovo je karma joga iz Gite, način da se postane jedno sa beskrajnim aktivnost ima pomoću prakse vršenja nezainteresirane dobrote.

49

Kada je B u d d h a s p o m e n u o stazu oslobađanja čovječanstva iz stiska patnje, razotkrio je sljedeću istinu: dosegne li čovjek svoje najviši potencijal kroz vezivanje individualnog u univerzalnom, on se oslobađa ropstva boli. P r o m o t r i m o potpuni je ovu točku.

Jedan mi je moj učenik prepričao svoju pustolovinu u oluji, i požalio se kako je cijelo vrijeme bio uznemiravan osjećajem da se taj veliki kovitlac prirode ponaša prema njemu kao prema najobičnijoj šačici prašine. To što je on odvojena osobnost sa vlastitom voljom nije nimalo utjecalo na o n o što se dešavalo.

Rekao sam: "Ako bi obzir prema našoj posebnosti uspio skrenuti pr i rodu sa njene putanje, tada bi upravo osobnost najviše patila."

Ali on je u p o r n o nastavljao sa svojom nedoumicom, govoreći kako postoji određena činjenica koju ne m o ž e m o zaobići - osjećaj da jesmo. "Ja" u n a m a traga za posebnim odnosom, namijenjenim samo njemu.

Odgovorio sam kako "ja" s tupa u odnos sa nečim što zovemo "ne-ja". Stoga m o r a m o pronaći posrednika koji je obojici blizak, i m o r a m o biti apsolutno sigurni kako se odnosi jednako prema našem "ja", kao i p r e m a o n o m što je "ne-ja".

N u ž n o je to ovdje ponoviti. Mi m o r a m o imati na u m u ideju kako naša osobnost sukladno svojoj prirodi teži pronaći univerzalno. Naše tijelo može umrijeti jedino ako pokuša pojesti supstancu od koje je sastavljeno, a naše oko gubi značaj vlastite funkcije ako vidi jedino sebe.

Baš kao što uviđamo da, što je jači zamišljaj, u stvari se manje zamišlja, a više opaža istina, tako i svoju osobnost s m a t r a m o vrednijom što je otvorenija prema univer-

50

zalnom. N a p o k o n , osobnost nije značajna sama po sebi, već po vlastitom sadržaju, koji je univerzalan, baš kao što jezero ne mjerimo opsegom, već d u b i n o m vode.

Stoga, ako je točno da naša pr i roda čezne za stvarnošću, te da naša osobnost ne može biti zadovoljna izmaštanim svemirom, p l o d o m vlastitih kreacija, o n d a je očito po nju najbolje ako volja djeluje na stvari slijedeći njihov zakon, ne postupajući sa njima kako joj padne na pamet. Ova tvrdoglava s igurnost realnosti ponekad ljuti našu volju, i često nas vodi u katastrofu, baš kao što čvrstoća zemlje nesumnjivo ozljeduje dijete koje se saplelo dok je učilo hodati . Ipak, ista čvrstoća koja ga pozljeđuje, omogućava njegov hod. J e d n o m je, dok je moj brod prolazio ispod mosta, jarbol udario u njegovo podnožje. Da se jarbol samo na t renutak svinuo nekoliko centimetara, ili da je most uzdigao svoja leda p o p u t istegnute mačke, ili da se rijeka spustila, bio bih im zahvalan. Ali oni nisu obratili pažnju na moju bespomoćnost . To je istinski razlog zbog kojeg m o g u koristiti rijeku, i ploviti njome služeći se jarbolom, ali je također razlog zbog kojeg se, kada mi njezin tok smeta, m o g u pouzdat i u most. Stvari su onakve kakve jesu, a mi ih m o r a m o poznavati želimo li se koristiti njima, što je moguće upravo stoga jer naša želja nije njihov zakon. Ova spoznaja n a m donosi užitak, budući je ona poveznica našeg odnosa sa stvarima izvan nas; čini ih našima, i tako širi granice ličnosti.

Na svakom koraku m o r a m o uzeti u obzir i druge, a ne samo sebe. N a p o k o n , jedino smo u smrt i sami. Čovjek odista postaje pjesnikom kada uspijeva l judima predstaviti osobnu ideju na takav način da oni u njoj uživaju, što nije u stanju uraditi ako n e m a podesan medij,

51

blizak svima u publici. Taj uobičajeni jezik ima vlastite zakone, koje pjesnik m o r a otkrit i i slijediti, pri čemu postaje istinit i doseže pjesničku besmrtnost .

Mi z n a m o kako ljudska osobnost nije najviša istina; već o n o u n a m a što je univerzalno. Kada bi živjeli u svijetu u kojem je ličnost jedini važan faktor, bio bi to najgori zatvor kojeg m o ž e m o zamisliti, jer se čovjekova najdublja radost sastoji u tome da sve više i više raste kroz sve veće i veće jedinstvo sa svim. Jedino kroz razotkrivanje i slijeđenje zakona postajemo veliki i ostvarujemo univerzalno; dok, ako su osobine želje u sukobu sa sveopćim zakonom, proživljavamo patnju i osjećamo se praznima.

Postojala su vremena kada smo se molili za posebne povlastice, smatrali da zakone prirode treba držati u poslušnosti, ne bi li olakšali sebi. Ali sada z n a m o bolje. Shvaćamo da se zakon ne može baciti u s tranu, i kroz takvo smo znanje postali snažni, jer on nije odvojen od nas, već je naš vlastiti. Univerzalna moć, koja se manifestira u sveopćem zakonu, jedno je sa o s o b n o m moći. O n a će nas osujetiti t a m o gdje smo maleni, gdje idemo protiv struje stvari; ali će n a m pomoći t a m o gdje smo veliki, gdje smo sjedinjeni sa svime. Stoga, kako uz p o m o ć nauke više saznajemo o z a k o n i m a prirode, dobivamo na snazi, težeći ostvariti univerzalno tijelo. Naš organ vida, naš organ kretanja, naša fizička snaga postaju cijeli svijet; para i elektricitet postaju naši živci i mišići. Uslijed toga nalazimo da, kao što našu tjelesnu organizaciju održavaju principi odnosa, čijom vrlinom m o ž e m o cijelo tijelo proglasiti vlastitim, i možemo ga kao takvog koristiti, tako se kroz sav svemir proteže princip

52

neprekidnih odnosa, čijom vrl inom m o ž e m o proglasiti cijeli svijet našim p r o d u ž e n i m tijelom, i koristiti ga sukladno tome. U ovo doba znanost i težimo u p o t p u n o s t i ostvariti svoje pravo na svijet-sebe. Z n a m o kako su sva naša siromaštva i patnje rezultat nemoći da ostvarimo ovaj legitiman zahtjev. Odista, n e m a granica našim moćima, jer mi n ismo izvan univerzalne siline koja izražava sveopći zakon. Mi smo na vlastitom p u t u prevladavanja bolesti i smrti, kroz n a u č n o znanje smo u stanju pobijediti bol i siromaštvo; bivajući uvijek na stazi razumijevanja univerzalnog u njegovim fizičkim aspektima. I kako napredujemo, tako nalazimo da moći patnje, bolesti i s iromaštva nisu apsolutne, već ih oživljava potreba prilagodavanja našeg osobnog prema univer­zalnom ja.

Isto je sa našim d u h o v n i m životom. Kada individualist u n a m a ratuje protiv zakonite vladavine univerzalnog čovjeka postajemo mora lno niski, i m o r a m o patiti. U takvim uvjetima naši su uspjesi naše najveće pogreške, a ispunjenje naših žudnji nas čini još siromašnijima. Mi težimo osobit im dobicima, želimo uživati privilegije koje ni tko drugi sa n a m a ne može dijeliti. Ali sve o n o što je drugačije m o r a neprekidno ratovati sa uobičajenim. U takvom stanju građanskog rata čovjek uvijek živi na barikadama, a u svakoj sebičnoj civilizaciji naši domovi to u biti nisu, već postaju umjetni zidovi, izgrađeni uokolo nas. Svejedno se žalimo kako n i smo sretni, kao da postoji nešto u n u t a r prirode stvari što nas čini nesretnima. Univerzalni d u h čeka, želeći nas okruni t i srećom, ali individualni d u h to ne prihvaća. Život naše ličnosti je onaj koji vječno izaziva sukobe i komplikacije, uznemirujući

53

p r i r o d n u ravnotežu društva i stvarajući nedaće svih vrsta. To dovodi stvari do takvog stanja da, kako bismo održali red, m o r a m o uspostaviti umjetnu prisilu i organizirane oblike tiranije, tolerirajući paklene institucije, koje neprestano umanjuju ljudskost.

Vidimo kako se, želeći biti moćni, m o r a m o podvrgnuti zakonima univerzalnih sila, te razumjeti kroz praksu kako su one naše vlastite. Stoga, kako bismo bili sretni, m o r a m o podvrgnuti individualnu volju vlasti univerzalne volje, i odista osjetiti kako je to naša osobna volja. Kada dosegnemo stanje u kojem je prilagodavanje konačnog beskonačnom u n a m a postalo savršeno, tada i sama bol postaje vrijedan posjed. O n a se pretvara u štap za mjerenje, p o m o ć u kojeg procjenjujemo ist insku vrijednost našeg zadovoljstva.

Najvažnija lekcija koju čovjek može naučit i od života nije kako na svijetu postoji patnja, već da o njemu ovisi hoće li je preobraziti u nešto pozitivno, da ju je sposoban pretvoriti u užitak. Ova lekcija još uvijek nije u p o t p u n o s t i zagubljena, i n e m a živog čovjeka koji bi se voljno odrekao prava na proživljavanje patnje, jer je to njegovo ljudsko pravo. Jednog mi se dana žena s i romašnog radnika gorko žalila kako će njen najstariji sin biti o tpos lan bogatom rođaku na neko vrijeme. Ovaj implicitni ljubazni pokušaj olakšavanja nevolje ju je jako potresao, jer majčin je problem jedino njen, zahvaljujući neotuđivom pravu ljubavi, i n ikada se neće povući pred diktat ima pogodnost i . Čovjekova sloboda ga ne oslobađa teškoća, već predstavlja s lobodu da se savladaju nevolje zbog vlastitog dobra, čineći nevolju dijelom vlastite radosti. To može biti ostvareno tek kada shvatimo da naše osobno ja

54

nije najznačajniji d ; o našega bića, da u n a m a postoji čovjek-svijet, koji je besmrtan. Ne boji se smrt i ili patnje, i bol p r o m a t r a tek kao drugu s t ranu radosti. Ostvarivši to zna da je patnja istinsko bogatstvo nas kao nesavršenih bića. Postaje velik i vrijedan zauzimanja mjesta m e d u savršenima. Zna da nismo prosjaci; te koliko je težak svaki novčić kojim plaćamo o n o vrijedno u ovome životu -svoju snagu, svoju mudros t , svoju ljubav; kako je u patnji simbolizirana beskrajna m o g u ć n o s t savršenstva, vječno razotkrivanje radosti; ali čovjek koji izgubi svo zadovoljstvo, prihvaćajući patnju, tone sve niže i niže do najvećih dubina bijede i degradacije. Tek kada u g a đ a m o samozadovoljstvu uz p o m o ć boli slijedi zlo, patnja se sveti za nanesenu joj uvredu, jer smo je natjerali da nas unesreći. N a p o k o n , o n a je vestalska djevica posvećena službi besmrtnog savršenstva, i kada zauzme svoje istinsko mjesto pred o l tarom beskonačnog, odbacivši svoj tamni veo i pokazavši svoje lice promatraču, služi otkrivanju vrhunske radosti.

55

IV

PROBLEM LIČNOSTI

Na j e d n o m kraju svojega bića ja sam jedno sa stabl ima i kamenjem. T a m o raspoznajem vladavinu univerzalnog zakona. Tu su postavljene osnove mojeg postojanja, duboko dolje. Moć im leži u punini njihovog sjedinjenja sa svim stvarima.

Ali, na drugom kraju mojega bića sam odvojen od svega. T a m o se probijam kroz k o r d o n jednakost i i stojim sam, kao pojedinac. Sasvim sam jedinstven, ja sam ja, neusporediv sam. Sva težina svemira ne može slomiti ovu moju osobnost. Držim je usprkos golemoj gravitaciji svih stvari. Naizgled sam malen, ali sam u stvarnosti velik. Jer ja opstojim n a s u p r o t svim silinama koje bi da mi o d u z m u sve moje posebnosti, i učine me jednim sa praš inom.

Takva je s t ruktura osobnosti , koja se uzdiže iz nepojmljivih d u b i n a i tame svojeg temelja na otvoreno, p o n o s n a na svoju odvojenost, p o n o s n a što je oblikovala jedinstvenu individualnu zamisao u građevinu kojoj n e m a slične diljem svemira. Kada bi ova osobnost bila uništena, tada bi, m a d a ništa materi jalno nije izgubljeno, niti je bilo koji a tom dezintegriran, nestala stvaralačka radost koja se t a m o iskristalizirala. Do kraja ćemo bankrot i rat i ako se lišimo ove osobitosti, ove osobnosti , jedine stvari koju možemo nazivati vlastitom; a koja je, ako je izgubljena, gubitak i za cijeli svijet. O n a je najvrednija upravo stoga jer nije univerzalna. I samo zato kroz nju m o ž e m o m n o g o dublje shvatiti svemir nego ako mu ležimo u krilu, nesvjesni vlastite različitosti. Univerzalno uvijek teži

57

svojem izražaju u jedinstvenom. Naša želja da održ imo svoju jedinstvenost n e t a k n u t o m je odista žudnja univerzuma, koja djeluje u n u t a r nas. Radost beskonačnog u n a m a nudi n a m radost bivanja sobom.

Da ovu odvojenost ličnosti čovjek smatra svojim najdragocjenijim posjedom dokazano je patnjama kroz koje prolazi i grijesima koje vrši za njezin spas. Ali svijest o odvojenosti dolazi od jedenja plodova znanja. To je vodilo čovjeka u s ramotu, zločin i smrt; što mu je ipak draže od bilo kakvog raja u kojem leži jastvo, s igurno drijemajući u savršenoj nevinosti u n u t a r utrobe majke prirode.

Održavanje odvojenosti ovoga ja je neprekidna težnja i patnja. I, u stvari, te su patnje one koje određuju njegovu vrijednost. S jedne strane te vrijednosti je žrtva, ona govori koliko je trebalo platiti. Druga strana je postignuće, predstavlja koliko je dobiveno. Ako n a m osobnost ne znači ništa osim boli i žrtve, o n d a n e m a nikakve vrijednosti po nas, i ni u kojem slučaju se ne bismo voljno tome izložili. Tada ne bi bilo nikakve sumnje kako je najviše stremljenje čovječanstva poništavanje ličnosti.

Ali ako postoji odgovarajući dobitak, ako se on ne završava u praznini već u punini, o n d a je jasno kako negativne kvalitete - patnje i žrtve - čine postignuće još dragocjenijim. Ovo su dokazali oni koji su uočili pozitivno značenje sebe, i gorljivo prihvatili svoje odgovornosti, podnoseći žrtve i ne odustajući.

Sa p r e t h o d n i m uvodom će mi biti lako odgovoriti na pitanje koje je j e d n o m postavio netko m e d u mojim slušateljstvom: "Nije li poništavanje u Indiji s m a t r a n o vrhovnim ciljem čovječanstva?"

Na prvom mjestu m o r a m o imati na u m u činjenicu da čovjek nije nikada doslovan u iskazivanju svojih ideja,

58

osim po sasvim trivijalnim pitanjima. Vrlo često njegove riječi uopće nisu jezik, već tek vokalna i spomoć gluhog. Mogu upućivati na, ali ne i odražavati njegove misli. Sto je važnija njegova misao t i m prije riječi moraju biti objašnjene u ž ivotnom kontekstu. Oni koji teže razumjeti značenje uz p o m o ć rječnika samo naizgled dosežu utočište, jer su zaustavljeni vanjskim z idom i ne uspijevaju pronaći ulaz u dvorište. Ovo je razlog zbog kojeg učenja naših najvećih proroka vode beskrajnim raspravama čim ih pokušavamo razumjeti slijedeći njihove riječi, a ne razotkrivajući ih u vlastitim životima. Ljudi prokleti d a r o m doslovnog u m a su oni nesretnici koji su uvijek zaokupljeni svojim mrežama, zbog čega zanemaruju ribarenje.

Ideal dobročinstva nije propovjedan s gorljivošću samo u b u d i z m u i u indijskim religijama, već i u kršćanstvu. Radi toga je s imbolizam smrti korišten za izražavanje zamisli čovjekovog oslobađanja od lažnog života. Jednako je sa nirvanom, s imbolom gašenja svjetiljke.

Tipična misao Indije kaže da je istinsko oslobađanje čovjeka oslobađanje od avidye, od neznanja. Ne radi se o uništavanju nečega što je pozitivno i stvarno, jer to ni ne može biti moguće, već onoga što je negativno, što kvari našu viziju istine. Kada se ukloni ova opstrukcija, koja je neznanje, tada je kapak podignut , a u tome n e m a gubitka po oko.

Mi zbog neznanja misl imo da je naše ja, kao takvo, stvarno, da je njegovo značenje u p o t p u n o s t i sadržano u n u t a r sebe. Kada pogrešno vidimo sebe, tada pokušavamo živjeti bivajući najvažniji objekt vlastitog života. Osuđeni smo na razočarenje, p o p u t čovjeka koji

59

pokušava dosegnuti svoje odredište odlučnim razgrtanjem prašine po cesti. Naše ja nema načina da nas zadrži, jer je njegova priroda prolazna; vezivanjem za ovu ni t osobnosti, koja prolazi kroz tkalački stan života, ne m o ž e m o je navesti da posluži svrsi odjeće u koju je utkana. Kada čovjek, sa promišl jenom pažnjom, sebi osigura t renutak uživanja, on pali vatru, m a d a n e m a tijesta kojim bi napravio kruh; vatra se rasplamsava i izjeda samu sebe do iščeznuća, p o p u t nepr i rodne zvijeri, koja jede vlastite p o t o m k e i izumire.

Na n e p o z n a t o m su jeziku ri ječi tiranski napadne. One nas zaustavljaju, ali ne govore ništa. Kako bi se spasili ovih / okova riječi m o r a m o se osloboditi avidye, našeg neznanja, li pa će naš um pronaći oslobođenje u unutrašnjoj ideji. Ali, bilo bi budalasto kazati kako naše nepoznavanje jezika može biti raščinjeno jedino destrukcijom riječi. Ne, kada^) naiđe savršeno znanje, svaka riječ ostaje na svojem mjestu, J« m e đ u t i m one nas više ne vezuju uz sebe, već n a m i dozvoljavaju da p r o đ e m o kroz njih i vode nas do ideje-^ koja oslobađa.

Stoga je jedino avidyd o n a koja nas okiva, navodeći nas da mislimo kako je kraj u njoj, i onemogućavajući uvid da sadrži ideju koja nadilazi njene granice. Ovo je razlog zbog kojeg m u d r a c kaže: "Oslobodite se avidye\ spoznajte vlastitu istinsku dušu i spasite se stiska ličnosti koja vas zatvara u tamnicu."

Mi ostvarujemo s lobodu kada dosegnemo istinsku prirodu. Umjetnik pronalazi umjetničku s lobodu kada pronađe umjetnički ideal. Time je os lobođen m u č n i h pokušaja imitiranja, naginjanja općem odobravanju. Funkcija religije nije uništit i našu prirodu, već je ispuniti.

60

Sanskrtska riječ dhartna, koja je najčešće prevođena na engleski kao religija, posjeduje dublje značenje u našem jeziku. Dharma je najunutarnji ja priroda, suština, implicitna istina svih stvari. O n a je krajnja svrha koja djeluje u n u t a r našeg ja. Kada je urađeno bilo kakvo zlo, mi kažemo kako je oskvrnuta dharma, što znači da je našoj istinskoj prirodi p o n u đ e n a laž.

Ali ova dharma, koja je istina u nama, nije očita, jer je prirođena. Ovo je toliko točno da se smatralo kako je čovjek po prirodi grešan, stoga određena osoba može biti spašena samo p o m o ć u posebne milosti božje. To nalikuje tvrdnji kako je sjemenki pr i rodno ostati u n u t a r ljuske, te će samo p o m o ć u nekakvog posebnog čuda narasti u drvo. Ali kako mi z n a m o da se izgled sjemenke suprotstavlja njenoj istinskoj prirodi? Kada je podvrgnete kemijskoj analizi, pronaći ćete u njoj uglj ikohidrate i bjelančevine i mnoštvo drugih stvari, nigdje n e m a ideje razgrananog drveta. Tek kada se stablo otpočne oblikovati uočavamo njegovu dharmu, i tada m o ž e m o bez sumnje potvrditi kako je ona sjemenka, koja je uniš tena i istrulila u zemlji, bila onemogućena u vlastitoj dharmi, u ispunjavanju svoje istinske prirode. Kroz povijest čovječanstva spoznajemo nicanje živućeg sjemena u nama. Vidjeli smo našu veliku svrhu oblikovanu u životima najvećih ljudi, i zas igurno osjetili kako, m a d a postoje bezbrojne individue koje izgledaju nesposobne, njihova dharma nije ostati neplodan; ali na njima je da probiju svoj oklop i pretvore sebe u vrlu d u h o v n u munju; uzdižući se prema zraku i svjetlosti, i granajući u svim pravcima.

Sloboda sjemenke je u postizanju vlastite dharme, svoje prirode i sudbine nastajanja drvetom; ne-ostvarivanje bi

61

bilo njen zatvor. Žrtva p o m o ć u koje stvari dosežu vlastito ispunjenje nije žrtva koja završava u smrti; već odbacivanje veza, čime se ostvaruje sloboda.

Kada z n a m o najviši ideal slobode kojeg čovjek posjeduje, mi z n a m o njegovu dharmu, sušt inu njegove prirode, istinsko značenje njegove ličnosti. Na prvi pogled izgleda da čovjek ovo smatra s lobodom uz čiju p o m o ć dobiva neograničenu mogućnos t uzdizanja i veličanja sebe. Ali, povijest zasigurno nije ovo potvrdila. Ljudi koji streme naprijed su uvijek oni koji žive životom samožrtvovanja. Viša čovjekova priroda je uvijek težila nečem što nadilazi sebe, a svejedno je to njegova najdublja istina; o n a potvrđuje sve svoje žrtve, istovremeno ih uradivši vlastitim dobi tkom. Ovo je ljudska dharma, čovjekova vjera, a čovjekova ličnost je oruđe koje ovu žrtvu prinosi na oltar.

Mi sebe m o ž e m o promatrat i iz dva različita ugla. Postoji o n o ja koje predstavlja sebe, i ja koje transcendira sebe, t ime razotkrivajući vlastito značenje. Prikazujući sebe pokušava biti veliko, stoji na pijedestalu svojeg zgrtanja, i zadržava sve za sebe. Otkrivajući sebe daje sve što ima; tako postajući savršeno p o p u t cvijeta koji je procvjetao iz pupoljka, sipajući iz svojeg kaleža ljepote svu svoju milinu.

Svjetiljka sadrži ulje, koje je s igurno u njenoj nutr ini , ona ga čuva od najmanjeg gubitka. Stoga je odvojena od svih drugih predmeta uokolo sebe i o t u d a nesretna. Ali, kada je upaljena, t ime ispunjava svoje značenje; uspostavljen je o d n o s sa svim stvarima, bliskim i dalekim, voljno žrtvuje vlastitu zalihu ulja kako bi nahrani la plamen.

62

Takva je i svjetiljka u nama. D o k god gomila svoje posjede ostaje tamna, ponašanje joj je suprotstavljeno istinskoj svrsi. Kada ostvari prosvjetljenje, u t r e n u t k u zaboravlja sebe, visoko uzdiže svjetlost, i služi je svime što ima; jer je u njoj njeno otkrivenje. Upravo je to otkrivenje s loboda o kojoj je propovijedao Buddha. On je zahtijevao od svjetiljke da se odrekne vlastitog ulja. M e đ u t i m , besmisleno odricanje vodi još mračnijem siromaštvu, što nikako nije mogla biti njegova namjera. Svjetiljka se m o r a sama odreći ulja i tako sprovesti svrhu zbog koje ga gomila. To je emancipacija. Staza na koju je B u d d h a ukazao ne sastoji se samo od praksi samoodricanja, već također i od širenja ljubavi. U tome leži istinsko značenje Buddhinih propovijedi.

Kada p r o n a đ e m o kako se stanje nirvane, koje je propovijedao Buddha, postiže kroz ljubav, tada sa sigurnošću z n a m o da je o n a sama po sebi vrhunac ljubavi. Napokon, ljubav je sama sebi svrha. Sve ostalo u našem u m u uskrsava pitanje: "Zašto?", trebajući razloge svojeg postojanja. Ali kada kažemo: "Ja ljubim", tada n e m a mjesta pitanju: "Zašto"; o n a je sama po sebi krajnji odgovor.

Bez sumnje, čak i sebičnost navodi čovjeka na odricanje. Ali sebičan se čovjek odriče nagonski. Ovo je p o p u t branja nezrelih voćki; moraš tresti granu i trgati ih sa drveta. Međut im, kada čovjek voli, davanje izaziva radost, kao što drvo samo predaje ubrani plod. Svi naši posjedi poprimaju težinu nepopustljive gravitacije naših sebičnih želja; mi ih ne m o ž e m o tako lako otpisati. Izgledaju kao da pripadaju našoj najunutarnjijoj prirodi, pripijeni su uz nas p o p u t druge kože, pa mi krvarimo kada ih se odričemo. Ali, kada

63

smo opsjednuti ljubavlju, ova silina djeluje u s u p r o t n o m pravcu. Stvari koje su n a m bliske gube svoju pnjemljivost i težinu, uslijed toga shvaćamo da n a m nisu namijenjene. Odricanje je daleko od gubitka, u tome pronalazimo ispunjenje svojega bića.

Tako u savršenoj ljubavi pronalazimo s lobodu naše ličnosti. Samo o n o što je urađeno zbog ljubavi je s lobodno urađeno, ma koliko patnji uzrokovalo. Stoga, raditi za ljubav predstavlja s lobodu u akciji. Ovo je značenje učenja o nezainteresiranom djelovanja u Giti.

Gita tvrdi kako m o r a postojati djelovanje, jer samo u njemu iskazujemo vlastitu prirodu. Ali ova manifestacija nije savršena dok god naše djelovanje nije s lobodno. U stvari, naša pr i roda je zasjenjena činom izvršenim zbog želje ili pr inude. Majka razotkriva sebe kroz pomaganje djeci, odatle naša istinska sloboda nije s loboda od akcije, već s loboda u akciji, a može biti pos t ignuta jedino kroz čin ljubavi.

Božja manifestacija se nalazi u njegovom činu stvaranja, a u Upanišadama je rečeno: Znanje, snaga i akcija su dio njegove prirode:" nisu mu n a m e t n u t i izvana. Njegovo je djelo njegova sloboda, a on se ostvaruje u svojem stvaralaštvu. Ista je stvar na d r u g o m mjestu rečena ovim riječima: Iz radosti proizlazi svo ovo stvaranje, uz pomoć radosti je ostvareno, prema radosti stremi, i u radost ulazi* To znači da Božje stvaranje n e m a svoj izvor ni u kakvoj nužnost i ; o n o dolazi iz p u n i n e njegove radosti; njegova je ljubav o n a koja stvara, pa je u stvaranju njegovo osobno otkrivenje.

" Svabhaviki jnana bala krivacha. " Anandadhveva khalvimani bhutani javante, anandena jatani jivanti, anandamprayantyabhisamvicanti.

64

Umjetnik koji uživa u punin i vlastite umjetničke ideje, objektivizira je i potpuni je ostvaruje držeći je podalje. Radost se odvaja od nas, oblikujući se činovima ljubavi, kako bi je još savršenije učinila našom. Stoga i m o r a postojati ova odvojenost, ne odbojna odvojenost, već odvojenost ljubavi. Odbojnost posjeduje samo jedan element, element otuđenost i . Ali ljubav ima dva, element otuđenost i , koji je tek privid, i e lement sjedinjenja, koji je krajnja istina. Jednako, kada otac baca dijete u zrak, samo naizgled postoji odbacivanje, pravo stanje stvari je drugačije.

Stoga m o r a m o shvatiti kako se značenje našeg jastva ne može pronaći u odvojenosti od boga i drugih, već u neprekidnom ostvarivanju joge, u jedinstvu; ne na praznoj strani platna, već t a m o gdje je nasl ikana slika.

Ovo je razlog zbog kojeg naši filozofi opisuju izdvojenost naše osobnost i izrazom maja, to jest iluzija -jer nema vlastitu unutarn ju stvarnost. Izgleda isprazno; uzdiže vlastitu izoliranost do vrtoglave visine i proteže t a m n u sjenku preko časnog lica postojanja; izvana uočavamo svojstva p o p u t n e n a d a n o g raskola, p o b u n e i razaranja; p o n o s n a je, d o m i n a n t n a i svojeglava; spremna je pokrasti sva bogatstva svijeta kako bi namiri la t r e n u t n e želje; ubrati bezobzirnom, o k r u t n o m r u k o m svo perje božanskoj ptici ljepote kako bi makar na tren ukrasila vlastitu ružnoću; zaista, legenda o čovjeku tvrdi kako će on zauvijek nositi crni pečat nepos luha na čelu; no to je još uvijek maya, o n o čime je u m o t a n a avidyà; to je magla, a

ne sunce; to je crni dim koji prekriva vatru ljubavi.

Zamislite nekog divljaka koji, u svojem neznanju, misli

da novčanica sadrži magiju p o m o ć u čijih svojstava vlasnik

65

dobiva sve što želi. On skuplja papire, skriva ih, ponaša se prema njima na bezbroj apsurdnih načina, a p o t o m napokon, iscrpljen vlastitim naporima, dolazi do tužnog zaključka kako su sasvim beskorisni, jedino ih se u vatru može baciti. Ali m u d r a c zna da su papirnate novčanice čista mdyd, beskorisne su dok ih se ne odnese u banku. Samo zahvaljujući avidji, našem neznanju, mi vjerujemo kako je odvojenost našeg ja p o p u t novčanice, vrijedna sama po sebi; tako djelujući ličnost gubi svoju vrijednost. Tek kada je avidjd uklonjena, dolazi n a m jastvo, sa svojim neprocjenjivim bogatstvom. Jer: On se prikazuje u oblicima

koje Njegova radost preuzima." Ovi su oblici odvojeni od njega, a vrijednost koju imaju je samo o n o što im je njegova radost pridodala. Kada vraćamo ove oblike u tu izvornu radost, koja je ljubav, tada ih unovčavamo u banci, pronalazeći njihovu istinu.

Kada krajnja n u ž d a prinudi čovjeka da djeluje, njegova akcija postaje nepromišl jena i slučajna, ona je kratko­trajna; napuš tena je i nalik ruševini čim n e o p h o d n o s t promijeni svoj smjer. Ali kada je njegovo djelo odraz ljubavi, oblici koje preuzima dobivaju elemente nemorala, jer ona u čovjeku p o s t u p a po svome.

Naše je jastvo, bivajući oblik Božjeg užitka, besmrtno. Napokon, ova je radost amritham, vječna. To je ono u n a m a što nas čini skeptičnima prema postojanju smrti, čak i kada se u tu činjenicu ne može posumnjati . Kroz izmirenje ove kontradikcije u n a m a stižemo do istine da se harmonija nalazi u dual izmu života i smrti. Z n a m o da život duše, koji je konačan u svojem izražaju i beskonačan po svojem principu, mora proći kroz kapije smrti na

Anandarupamamritam vadvibhati.

66

svojem putovanju do ostvarenja beskonačnog. Smrt je monistička, o n a u sebi n e m a života. Ali je zato život dvojan; ima pojavnost, a isto tako i istinu; s m r t je ta pojavnost, ta mdyd, koja je neodvojivi sudrug života. Naša ličnost, kako bi preživjela, m o r a prolaziti kroz uzas topne promjene i rast, koji m o g u biti smatrani i s tovremenom neprestanom smrću i nepres tanim životom. U stvari se smrti udvaramo kada je odbijamo prihvatiti; kada želimo dati vlastiti oblik nekoj nepomičnoj nepromjenjivosti; kada ličnost ne osjeća nikakav impuls koji je tjera da raste izvan sebe; kada vlastite granice smatra krajem i ponaša se sukladno tome. P o t o m stiže poziv našeg učitelja, on traži da u m r e m o u ovoj smrti; što nije uvod u utrnuće, već u vječni život. To je gašenje lampe pri jutarnjoj svjetlosti, a ne nestanak sunca. Time se zahtijeva da svjesno ostvarimo najunutarnjiju želju iz d u b i n a svoje prirode.

Mi imamo dvostruki niz žudnji u našem biću, i njih bi trebali pokušati uravnotežiti. U okviru naše fizičke prirode imamo jedan niz kojeg smo vječno svjesni. Želimo uživati u hrani i piću, ž u d i m o za tjelesnim zadovoljstvima i utjehom. Ovakve su želje usmjerene prema sebi; one su isključivo zaokupljene vlastitim impuls ima. Želje proizašle iz našeg apeti ta često su s u p r o t n e o n o m e što s tomak dopušta.

Ali mi posjedujemo drugi niz, koji je žudnja našeg fizičkog sistema kao cjeline, čega smo često nesvjesni. To je želja za zdravljem. O n a vječno djeluje, krpi i popravlja, vršeći prilagodbe u slučaju nesreće, i vješto vraća ravnotežu kad god je poremećena. Ne br inu je naše neposredne tjelesne želje, već se kreće iznad sadašnjeg vremena. Ovdje djeluje princip fizičke cjelovitosti, ona vezuje naš život sa prošlošću i budućnošću, odražavajući

67

•i

jedinstvo dijelova. M u d a r zna za ovo, pa osigurava da se ostale njegove fizičke želje usklade s tim.

Mi smo povezani sa j ednim još većim tijelom, kojeg zovemo društvenim tijelom. Društvo je organizam, mi kao njegovi dijelovi i m a m o osobne želje. Želimo vlastita zadovoljstva i kontrolu. Želimo platiti manje i dobiti više od bilo koga drugog. Ovo uzrokuje j a g m u i borbe. Ali također postoji još jedna želja u nama, koja djeluje u d u b i n a m a društvenog bića. Ovdje se nalazi briga za dobrobi t društva. O n a nadilazi ograničenja sadašnjeg i osobnog. Postoji u okviru vječnog.

M u d a r čovjek pokušava uravnotežiti želje koje teže samouzdizanju sa br igom za opće dobro, i na taj način otkriva svoje više ja.

U svojem k o n a č n o m obliku osobnost je svjesna vlastite odvojenosti, kao i koliko je sirova u pokušajima da se ističe više od svih drugih. Ali u beskonačnom aspektu želja joj je ostvariti o n u ravnotežu koja vodi vlastitom savršenstvu, a ne veličanju sebe.

Emancipacija vaše fizičke prirode se može očitati u ostvarivanju zdravlja, emancipacija našeg društvenog bića u ostvarivanju dobrote, a emancipacija naše osobnosti u ostvarivanju ljubavi. Ovo posljednje je o n o što Buddha opisuje kao iščezavanje - iščezavanje sebičnosti - to je funkcija ljubavi, i ne vodi u tamu, već ka prosvjetljenju. Ovakvo je postignuće bodhija, ili istinskog buđenja; takvo je razotkrivanje vječne radosti u n a m a p o m o ć u svjetla ljubavi.

Staza naše ličnosti putuje kroz nas same, koji smo neovisni, do post ignuća duše, što je harmonija. Ova harmonija nikada ne može biti dosegnuta kroz pr inudu.

68

Stoga naša volja, tijekom vlastitog rasta, m o r a proći kroz neovisnost i p o b u n u , stigavši do krajnjeg upotpunjenja. Mora n a m se pružiti m o g u ć n o s t negativnog oblika slobode, izražena kroz raspuštenost, prije nego što ostvarimo pozitivnu slobodu, izraženu kroz ljubav.

Ova negativna sloboda, s loboda samovolje, može okrenuti leda najvišim ostvarenjima, ali ne može se u potpunost i odvojiti od njih, jer bi u t o m slučaju izgubila vlastiti značaj. Naša samovolja je s lobodna do određenog stupnja; o n a može shvatiti što znači udaljiti se sa staze, ali ne može ići s t ranput icom u beskraj. Drugačije ni ne može biti, budući smo na našoj negativnoj strani konačni. Moramo stići do kraja svojih zlih djela, karijere naših sukobljavanja. N a p o k o n , zlo nije vječno, a sukob ne može samom sebi biti svrha. Naša je volja s lobodna ne bismo li shvatili kakva je istinska putanja p r e m a dobrot i i ljubavi. Dobrota i ljubav su vječni, a samo u vječnom je moguće savršeno ostvarenje slobode. Stoga se naša volja ne oslobađa kroz ograničavanje sebe, nije u mdyi i negaciji, već u bezgraničnom, gdje nalazimo istinu i ljubav. Naša sloboda ne može ići protiv vlastitog principa slobode, a ipak biti s lobodna; ne može izvršiti samoubojstvo, a ipak živjeti. Ne m o ž e m o kazati kako bismo trebali imati beskrajnu slobodu da se okujemo, jer to dokida s lobodu.

Stoga i u slobodi naše volje postoji isti onaj dual izam pojavnosti i istinitosti - naša samovolja je tek njena pojavnost, dok je ljubav istinska sloboda. Kada pokušavamo učiniti ovu pojavnost neovisnom od istine, tada n a m naš pokušaj donosi jad, na kraju dokazujući vlastitu ispraznost. Sve posjeduje ovaj dualizam maye i satyama, pojavnosti i istine. Riječi su maya ako su zvučne i

69

konačne, i ništa više; one su satyam ako su ideje i beskonačne. Naša osobnost je mdyd ako je individualna i konačna, i ništa više, ako drži svoju odvojenost apso lu tnom; o n a je satyam ako raspoznaje vlastitu sušt inu u univerzalnom i beskonačnom, u vrhovnom jastvu, u paramdtmanu. Ovo je o n o na što Krist misli kada kaže: "Prije Abrahama, ja jesam." Ovo je vječno ja jesam koje progovara kroz ja jesam koje je u meni. O s o b n o ja jesam postiže savršeni kraj kada ostvari vlastitu s lobodu harmonije u vječnom ja jesam. T a d a je to mukti, oslobađanje iz ropstva maye, pojavnosti, koja proistječe iz avidye, iz neznanja; to je emancipacija u cdntam civam advaitam, u savršenom spokoju istine, u savršenom djelovanju u dobroti , kao i u savršenom jedinstvu kroz ljubav.

Ne samo u našoj osobnosti, več i u prirodi postoji to odvajanje od Boga, koje naši filozofi objašnjavaju pojmom maya. Budući odvajanje ne postoji samo po sebi, ne ograničava izvana beskrajnost Boga. On je vlastitom voljom sebi n a m e t n u o ograničenja, baš kao što igrači šaha ograničavaju vlastitu volju sukladno načinu kretanja šahovskih figura. Igrač voljno stvara određene odnose sa svakom figurom ponaosob, shvaćajući radosti vlastite moći kroz ista ta ograničenja. Nije stvar u tome da on ne može pokretati figure kako hoće, ali ako to uradi on prekida igru. Ako Bog iskoristi vlastitu svemoć, tada je s njegovim stvaralaštvom gotovo, a njegova moć gubi sav svoj značaj. Moć da se bude moćan m o r a djelovati u n u t a r određenih ograničenja. Božja voda mora biti voda, njegova zemlja ne može biti ništa osim zemlje. Zakon koji ih je učinio vodom i zemljom je njegov vlastiti zakon, p o m o ć u

70

kojeg on odvaja igru od igrača, jer se u tome sastoji radost

igre. Baš kao što je ograničenjima zakona pr i roda odvojena

od Boga, tako je ograničenjima egoizma od Njega odvojena ličnost. Voljno je postavio ograničenja vlastitoj volji, i t ime n a m daje vlast nad našim malenim svijetom. To je kao kada otac odredi svojem sinu džeparac, u čijim granicama je ovaj s lobodan trošiti ga kako poželi. M a d a ostaje dijelom očevog vlasništva, taj ga novac ipak oslobađa direktnog nadzora. Zbog toga volja, bivajući volja ljubavi i stoga s lobodna, može uživati jedino u sjedinjenju s t u đ o m s l o b o d n o m voljom. Tiranin koji m o r a posjedovati robove vidi u njima sredstva vlastite namjere. Svijest o osobnim p o t r e b a m a čini da on lomi tude volje, ne bi li do kraja osigurao sebični interes. Taj sebični interes ne može sasvim uništ i t i s lobodu u nama, jer ni sam nije s lobodan. Tiranin je u stvari ovisan o vlastitim robovima, stoga ih i pokušava učiniti krajnje korisnima, čineći ih podanicima vlastite volje. Ali, ljubavnik m o r a imati dvije volje želi li materijalizirati svoju ljubav, budući se ljubav dešava u harmoniji, harmonij i između slobode i slobode. Tako je Božja ljubav p o m o ć u koje je naše ja dobilo oblik odvojila to ja od Boga; ali je Božja ljubav također o n a koja n a k o n odvajanja iznova izmiruje i ujedinjava Boga sa n a m a samima. To je razlog zbog kojeg ja m o r a proći kroz bezbrojne promjene. Ali ova odvojenost ne može trajati zauvijek. Odvojenost je konačnost čim uoči svoja ograničenja, zbog čega se iznova i iznova vraća beskrajnom izvoru. Naša ličnost neprestano m o r a odbacivati svoju dob, neprestano skrivati vlastita ograničenja kroz zaborav i smrt, kako bi otkrila svoju

71

b e s m r t n u mladost. Njena se osobnost m o r a bez prestanka spajati u univerzalnom, u stvari o n a to doživljava svakoga trenutka, stalno osvježavajući osobni život. Mora slijediti r i tam vječnog i dodirivati temeljno jedinstvo pri svakom koraku, tako održavajući vlastitu odvojenost zasnovanu na ljepoti i snazi.

Na sve strane vidimo igru života i smrti - ovo je pretvaranje starog u novo. Dan stiže svakoga jutra, nag i čist, svjež p o p u t cvijeta. Ali mi z n a m o da je star. On je srž onoga što predstavlja. On je onaj drevni dan, koji je preuzeo novorođenu zemlju u svoje ruke, prekrivši je bijelim plaštem svjetlosti, i poslavši da hodočast i m e d u zvijezdama.

Ipak, njegove su noge neumorne, a oči mu se ne sklapaju. Nosi zlatan amulet bezvremene vječnosti, pri čijem dodiru sve bore nestaju sa čela stvaranja. U samoj srži srca svijeta leži besmrtna mladost . Smrt i truljene bacaju preko njenog lica t r e n u t n u sjenku, i p o t o m prolaze; ne ostavljaju tragove svojih koraka - a istina ostaje, svježa i mlada.

Ovaj prastari dan naše zemlje se neprestano rada, svakoga jutra. Vraća se izvornom refrenu svoje glazbe. Kada bi njegov marš bio nalik beskrajnoj ravnoj liniji, kada ne bi bilo užasavajuće pauze njegovog skoka u d u b o k u t a m u ponovnog rođenja neprestanih početaka postojanja, tada bi postepeno okaljao i prekrio istinu svojom prašinom, proširivši beskrajnu patnju preko cijele zemlje pod svojim teškim teretom. T a d a bi svaki t renutak ostavio vlastiti teret zebnje, a oronulos t bi suvereno vladala na svojem prijestolju prekrivenom vječnom prljavštinom.

72

Ali dan se svakoga ju t ra iznova rada m e d u svježim, propupal im cvijećem, prepričavši istu p o r u k u i > obnavljajući ista uvjerenja, govoreći da smrt vječno umire >, - metež je valova na površini, ali je spokojno more nedokučivo. Zastor noći je p o t e g n u t u stranu, a istina iskrsava bez zrnca prašine na svojoj odori, bez brazde godina na svojem obrazu.

Vidimo da je onaj koji je ispred svega drugog i danas isti. Svaki je ton pjesme stvaranja mladolik zbog njegovog glasa. Svemir nije tek eho, koji putuje od nebesa do nebesa, p o p u t lutalice bez d o m a - eho drevne poeme jednom svima ispjevane u m u t n o m početku stvari i p o t o m napuštene p o p u t siročeta. Svakog t r e n u t k a stiže iz majstorovog srca, dišući u njegovom dahu.

Ovo je razlog zbog kojeg se nebo prevlaci kao što se misao uobličuje u pjesmi, nikada se ne lomeći u komadiće pod težinom vlastitog nagomilavajućeg tereta. O t u d a iznenađenja bezbrojnih varijacija, prispijeće neprebrojivog, beskrajna povorka individua, pri čemu je svaka drugačiji izdanak stvaranja. Od prvog, pa sve do posljednjeg, početak nikada ne prestaje - svijet je uvijek star i uvijek nov.

Naša osobnost bi trebala znati da se m o r a obnavljati cijelog života. M o r a proći kroz sve iluzije koje je zatvaraju u vlastitu ljušturu, čineći da izgleda drevno, otežana smrću.

Život je besmrtna mladost, stoga mrzi doba koje mu pokušava ograničiti kretanje - doba koje ne pr ipada životu u istini, već ga slijedi kao što sjena slijedi svjetiljku.

Naš život, p o p u t rijeke, udara o svoje obale, ne kako bi bio zatvoren u njima, već kako bi uvijek iznova shvatio da

73

se vječno kreće p r e m a moru. Poema potvrđuje svoj metar pri svakom stihu, ne da bi bila u š u t k a n a rigoroznim mjerama, već kako bi svakog t r e n u t k a prikazivala unutarn ju s lobodu vlastite harmonije.

Visoki zidovi, koji ograničavaju našu osobnost, s jedne strane nas vraćaju natrag u naše okvire, tako nas vodeći, s druge strane, do neograničenog. Samo ako p o k u š a m o ove granice učiniti beskonačnim, postajemo dio nevjerojatnih kontradikcija i udvaramo se žalosnim greškama.

U tome se nalazi uzrok velikih revolucija tijekom povijesti čovječanstva. Kad god dio, prezirući cjelinu, pokušava krenut i vlastitim odvojenim tokom, veliko polje svega žestoko potegne uzde, iznenada ga zaustavivši i bacivši u prašinu. Kad god osobno pokušava zapriječiti vječni protok struje siline svijeta, zarobivši je u n u t a r vlastite osobite koristi, n a s t u p a propast. Koliko god kralj bio moćan, on ne može uzdignuti vlastiti nivo iznad ili se pobunit i protiv vječnog izvora snage, koji je jedinstvo, a ipak ostati neprikosnoven.

Rečeno je: Ljudi se bogate kroz nepravdu, dobivajući što žele, i pobjeđujući svoje neprijatelje, ali na kraju su odvojeni od svojeg korijenja i propadaju.™ Naše korijenje m o r a zaci d u b o k o dolje, u univerzalno, želi li izraziti veličanstvenu osobnost.

Tražiti to jedinstvo označava naš kraj. Treba d u b o k o j pognut i glavu u ljubavi i blagosti, stupiti t a m o gdje se > susreću veliki i maleni. Dobitak dolazi kroz vlastiti j gubitak, a uzdizanje kroz predaju. Djetetu će njegove igre biti užasne ako se nije u stanju vratiti majci, a naš ponos

18 Adharmenaidhate tavat tato bahdrani pacvati tatah sapatnan javati samulastu vinacvati.

74

zbog osobnosti će biti naše prokletstvo ako ne z n a m o odustati , osjećajući ljubav. Mi m o r a m o shvatiti kako se radi o oslobađanju Vječnog, koje je neprestano novo, beskrajna ljepota u nama, koja daje jedino istinsko značenje osobnosti .

75

V

OSTVARIVANJE U LJUBAVI

Sada stižemo do vječnog problema koegzistencije' beskonačnog i konačnog, vrhovnog biča i naše duše. To je uzvišeni paradoks, koji leži u korijenu postojanja. NikadaT ga nećemo moći zaobići, jer n ikada nećemo moći izići izvan problema i izvagati ga n a s u p r o t bilo kakvoj drugoj mogućoj alternativi. Ali problem postoji samo u okvir ima ' logike, u stvarnosti n a m ne predstavlja nikakve teškoće. Logički govoreći, udaljenost između dvije točke, koliko god bila bliska, može se smatrat i vječnom jer je beskonačno djeljiva. Ali mi odista prelazimo beskonačno u svakom trenutku, i susrećemo vječno u svakoj sekundi. Stoga neki naši fi lozofi tvrde kako, m a d a postoji nešto što se zove konačnost, je to maya, iluzija. Stvarno je beskonačno, i samo zbog maye, nestvarnog, izgleda konačno. Ali riječ mdyá je tek ime, a ne objašnjenje. To je tek izjava da uis t inu postoji ova pojavnost, koja je suprotstavljena istini; m e đ u t i m , način njihovog istovremenog postojanja je p o t p u n o neshvatljiv.

Kod nas egzistira nešto što na sanskrtskom zovemo dvandva, niz suprotnost i nastal ih tijekom stvaranja; p o p u t pozitivnog i negativnog pola, centripetalne i centrifugalne sile, prihvaćanja i odbijanja. To su tek različiti načini potvrđivanja činjenice da je svijet po svojoj suštini mirenje parova s u p r o t n i h silina. Ove siline, p o p u t lijeve i desne stvarateljeve ruke, djeluju u apsolutnoj harmoniji, a ipak dolaze iz različitih smjerova.

77

Postoji harmoni ja naša dva oka, koja čini da zajednički djeluju. Također postoji neuništivo jedinstvo odnosa u fizičkom svijetu, između vrućine i hladnoće, svjetlosti i tame, kretanja i mirovanja, kao i između basa i visokih tonova glasovira. To je razlog zbog kojeg ove suprotnost i ne unose konfuziju u svemir, već harmoniju. Kada bi stvaranje bilo puki kaos, zamišljali bi dva suprotstavljena principa kako se bore jedan protiv drugog. Ali svemir nije pod r a t n i m zakonom, sustavno ili nehotice. Ovdje ne nalazimo ni j e d n u silinu koja djeluje ubilački, ili bez prestanka n e o b u z d a n o napreduje, nalik bjeguncu pred zakonom, uništivši skladne odnose sa vlastitom okol inom; svaka silina, dapače, m o r a se vijugavom linijom vratiti vlastitoj ravnoteži. Valovi se uzdižu, svaki do svoje individualne visine, izgledajući kao da se neumoljivo natječu, ali samo do određene točke; n a k o n čega ) pronalazimo veliki spokoj, more s kojima su svi povezani, j i kojem se vraćaju u veličanstveno prekrasnom ri tmu. i

U stvari, ovi prekidi i vibracije, ovi usponi i padovi, nemaju ništa sa eks t remnim krivljenjem različitih tijela, ovo je r i tmičan ples. Ritam se nikada ne može slučajem roditi u sukobu bitke. Njegov temeljni princip m o r a biti jedinstvo, a ne suprotnost .

Ovaj je princip jedinstva zagonetka svih zagonetki. Postojanje dualnost i time uskrsava pitanje u našim umovima, pa mi tražimo rješenje u Jednom. Kada n a p o k o n p r o n a đ e m o o d n o s između ovo dvoje, i time ih sagledamo kao suštinski jednake, osjećamo da smo stigli do istine. P o t o m odražavamo o n o što najviše čudi u svim paradoks ima - Jedno se pojavljuje kao mnoštvo, pojavnost je s u p r o t n a istini, a ipak je neodvojivo povezana sa njom.

78

Jako interesantno, ali postoje ljudi koji, kada otkriju jednoobraznost zakona u različitosti prirode, gube ovaj osjećaj za zagonetno što obitava u korijenu svih naših užitaka. Kao da gravitacija nije misterioznija od pada jabuke, kao da evolucija jedne vrste bića iz druge nije manje objašnjena čak i od neprekidnost i stvaranja. Nevolja je u tome što mi često zas tanemo kraj nekog takvog zakona kao da je on kraj potrage, a p o t o m pronalazimo da nije ni započeo oslobađati naš d u h . Tada zadovoljstvo nastaje jedino u našem intelektu, i ne odnosi se na cjelokupno biće, tako uništavajući u n a m a osjećaj beskonačnog.

Velika poema, kada se analizira, sastavljena je od nepovezanih zvukova. Čitatelj koji otkrije njeno značenje, to jest unutarnj i medij koji povezuje te vanjske zvukove, razotkriva savršeni zakon svekolike misli, n ikada ni najmanje oskvrnute; zakon evolucije ideja, zakon glazbe i oblika.

Ali ovaj zakon je sam po sebi ograničen. On jedino pokazuje da, što god jest, ne može biti drugačije. Kada je čovjek u p o t p u n o s t i zaokupljen pot ragom za vezama uzročnosti, njegov um, bježeći iz tiranije činjenica, podliježe tiraniji zakona. Učeći jezik, preko običnih izraza dosegnuvši zakone riječi, ostvarujemo značajnu stvar. Ali ako se zaustavimo na toj točki i z a o k u p i m o jedino veličanstvenošću nas tanka jezika, tražeći skrivene razloge svih njegovih očitih kaprica, ne dosežemo kraj - jer gramatika nije književnost, a r i tam nije pjesma.

Kada se uhvat imo književnosti pronalazimo kako, mada misl imo da potvrđuje pravila gramatike, ipak pokušava izazivati radost, po svemu bivajući sloboda.

79

Ljepota pjesme je vezana strogim zakonima, a ipak ih nadilazi. Zakoni su njena krila, ne vuku je p u t dolje, već je nose u s lobodu. Njen oblik je dio zakona, ali joj je d u h u ljepoti. Zakon je prva stepenica p r e m a slobodi, a ljepota je savršeno oslobađanje, koje stoji na postolju zakona. Ljepota u sebi uravnotežuje ograničenja i o n o što je iznad njih, zakon i s lobodu.

U pjesmi-svijetu su razotkrivanje zakona ritmova, mjerenje širenja i kontrakcija, kretanja i stanki, te pretraživanje razvoja oblika i karaktera istinske oznake post ignuća uma; ali se tu ne m o ž e m o zaustaviti. O n a je nalik željezničkoj stanici; ali čekaonica nije naš dom. Krajnju istinu je dosegao samo onaj koji znade kako je cijeli svijet stvaranje radosti.

Stoga počinjem razmišljati o tome koliko mora da je zagonetan o d n o s između ljudskog srca i prirode. U vanjskom svijetu aktivnosti priroda ima određeni aspekt, ali u našim srcima, u unutarn jem svijetu, ona pokazuje sasvim drugo lice.

Uzmimo, na primjer, cvijet neke biljke. Koliko god izvrsno i t a n k o ć u t n o izgledao, stvoren je kako bi služio velikoj svrsi, a njegove boje i oblici su tome podesni. On mora urodit i voćkom, ili će kont inui te t biljnog života biti uništen, pa će nedugo p o t o m zemlja biti pretvorena u pustinju. Boja i miris cvijeta postoje zbog određene svrhe; inače ga pčela ne bi mogla oprašiti. Međut im, kada nastupi vrijeme rasta ploda, odbacuje svoje prekrasne latice, a o k r u t n o svođenje na b i tno ga tjera na odricanje od slatkog mirisa. N e m a vremena za hvastanje naki tom, jer je zaposlen preko mjere. P r o m a t r a n o sa strane, nužnos t je po svemu sudeći jedini faktor prirode zbog kojeg sve

80

djeluje i kreće se. Odatle se pupoljak pretvara u cvijet, cvijet u voćku, voćka u sjemenku, sjemenka iznova u novu biljku, i tako dalje, lanac događaja se neprekidno nastavlja. Ako iskrsnu bilo kakve zapreke ili uznemiravanja, nikakve isprike neće biti uvažene, te će nesretna stvar, tako ugušena u začetku, biti o d m a h odbačena, osuđena na propast, ubrzo nestavši. U velikoj radionici prirode postoje bezbrojni odjeljci, sa bezbrojnim zadacima, a prekrasni cvijet, kojeg t a m o spazite, i koji tako zavodljivo miriše, bez sumnje jest o n o što izgleda, ali ipak, on je p o p u t t rudbenika što tegli na suncu i kiši, bivajući prisiljen izložiti jasan dokaz svojega rada i nemajući kada uživati u svojoj razigranoj ludosti.

Ali kada isti taj cvijet uniđe u ljudsko srce, njegova marljivost je praktički nestala, te on postaje suštinski amblem o d m o r a i spokoja. Isti p redmet koji je, izvana, utjelovljenje beskrajne aktivnosti, iznutra je savršeni izražaj ljepote i mira.

Ovdje nas nauka upozorava da griješimo, svrha cvijeta nije ništa drugo do li o n o što je očito, svojstvo ljepote i miline za koju misl imo da n a m nosi, naš je proizvod, besplatan i imaginaran.

Ali, naša srca misle drugačije. Ako ih pi tamo, o n a n a m odgovaraju kako uopće ne griješimo. U okružju prirode cvijet posjeduje potvrdu, cijenjen je zbog vrlo korisnog djelovanja, ali on sa sobom nosi skroz drugačiju p o r u k u kada kuca na vrata naših srca. Tada je ljepota njegova jedina kvaliteta. T a m o je sluga, ovdje je slobodnjak. Zašto bismo, stoga, prihvatili prvi izražaj, prestavši vjerovati u taj drugi? Da cvijet svoje postojanje duguje neslomljivom lancu uzročnosti ponad je svake sumnje; ali to je izvanjska

81

istina. Unutarnja istina kaže: Odista se iz vječne radosti rađaju sve stvari."

Cvijet, stoga, n e m a funkciju isključivo u prirodi, već još jednu veliku funkciju u l judskom u m u . Kakva je to funkcija? U prirodi obnaša posao sluge, i m o r a se pojaviti u dogovoreno vrijeme, ali u ljudsko srce stiže kao glasnik Kralja. U Rdmaydni, kada Sita, na silu odvojena od svojega muža, oplakuje svoju zlu sudbinu u Ravaninoj zlatnoj palači, ona se susreće sa glasnikom koji sa sobom nosi prsten njenog voljenog Rdmacbandre. Već prvi pogled na njega uvjerava Situ u istinitost vijesti koje ovaj nosi. T r e n u t n o je uvjerena kako je odista stigao od njenog ljubljenog, koji je nije zaboravio i koji ju je n a u m i o spasiti.

Cvijet je takav glasnik, poslan od strane našeg veličan­stvenog ljubavnika. Okruženi p o m p o m i raskošnom svečanošću svjetovnog, koje m o ž e m o smatrat i Ravaninim zlatnim gradom, mi još uvijek živimo u egzilu, dok nas drski d u h svjetovnog prosperiteta zavodljivo mami i pretvara u svoju nevjestu. Za to vrijeme cvijet donosi poruku sa s u p r o t n e obale, i šapuće n a m u uho: "Stigao sam. On me je poslao. Ja sam glasnik ljepote, onaj čija je duša blistavilo ljubavi. Ovaj otok izolacije je premošten p o m o ć u njega, on te nije zaboravio, sada će te spasiti. Privući će te k sebi, i učiniti svojim. Ova te iluzija neće zauvijek držati u svojem ropstvu."

Ako smo slučajno budni , mi ga p i tamo: "Kako ćemo znati da si odista stigao od njega?" Glasnik kaže: "Pogledaj! Nosim njegov prsten sa sobom. Kako li su prekrasne njegove boje i čarolije!"

" Anandadhveva khalvimani bhutani javante.

82

Ah, bez sumnje je njegov - odista, to je naš vjenčani prsten. Sada sve drugo p a d a u zaborav, samo nas taj mili simbol dodira vječne ljubavi ispunjava d u b o k o m žudnjom. Mi shvaćamo kako zlatna palača u kojoj se nalazimo nema ništa sa n a m a - naš spas je izvan nje - i t a m o naša ljubav porađa svoje plodove, a život dobiva svoje ispunjenje.

O n o što je pčeli tek boja i miris, dakle oznake ili mrlje koje pokazuju p u t prema medu, to je l judskom srcu ljepota i radost n e s p u t a n a potrebom. Tako srcu stiže ljubavno pismo ispisano raznobojnom t intom.

Stoga vam kažem da, koliko god izvana izgledala uposlena naša aktivna priroda, ona posjeduje tajni pretinac u n u t a r srca. T a m o ulazi, s lobodno lutajući, bez ikakve namjere. Tu je vatra njene radionice pretvorena u svečarske svjetiljke, a b u k a njene tvornice nalikuje glazbi. Željezni lanac uzroka i posljedica u prirodi zvuči teško, ali u l judskom srcu njegov n e p o m u ć e n užitak odzvanja, po svemu sudeći, p o p u t zlatnih žica harfe.

Odista je čudesno što pr i roda istovremeno posjeduje ova dva aspekta, a tako su s u p r o t n a - jedno je od ropstva, dok je drugo od slobode. U istom obliku, zvuku, boji i okusu se čuju dva suprotstavljena tona: prvi nužnost i , a drugi užitka. Izvana je pr i roda zaposlena, n e m a počinka. Iznutra je tišina i mir. S jedne strane m o r a raditi, a s druge dokoličiti. Vidiš njenu vezanost tek kada je gledaš sa strane, ali u n u t a r srca joj je beskrajna ljepota.

Prorok kaže: "Iz radosti su rođena sva stvorenja, kroz radost opstaju, preko radosti napreduju, i u radost ulaze."

On ne ignorira zakon, njegovo promišljanje ove beskrajne radosti nije posljedica zatrovanosti uslijed

83

podavanja apstraktnoj misli. On u p o t p u n o s t i prihvaća nemilosrdne zakone prirode i kaže: "Vatra g o n strahujući pred njim (to jest, njegovim zakonom); sunce sjaji strahujući pred njim; i strahujući pred njim vjetar, oblaci i smrt vrše svoju dužnost . " Ovo je vladavina željezne ruke, spremna kazniti najmanji prijestup. Ipak, pjesnik uzdiže zanosni glas: "Iz radosti su rođena sva stvorenja, kroz radost traju, preko radosti napreduju, i u radost ulaze."

Vječno biće se pojavljuje u radosnom obliku.'" Njegovo manifestiranje u stvaranju je posljedica njegove punine radosti. Priroda je te ispunjavajuće radosti da se razotkrije u liku koji je zakon. Radost, budući je bez oblika, m o r a stvarati, mora se pretvoriti u oblike. Pjevačeva radost sebe izražava u glazbi, o n a pjesnika u poemi. Čovjek u svojoj ulozi kreatora uvijek stvara oblike, a ovi stižu iz njegove obilne radosti.

Ta radost, čije je drugo ime ljubav, m o r a po svojoj suštinskoj prirodi posjedovati dvojnost kako bi se ostvarila. Kada pjevač dobije inspiraciju on se dijeli na dvoje; u n u t a r sebe ima svoje drugo ja kao slušatelja, a vanjska publika je tek produžetak tog drugog ja. Ljubavnik traži vlastito drugo ja u voljenom. Radost stvara ovu razdvojenost ne bi li se ostvarila kroz prepreke jedinstva.

Amrita, b e s m r t n o blistavilo, podijelila se na dvoje. Naša je duša voljeni, ona je vlastito drugo ja. Mi s m o razdvojeni; ali kada bi ova odvojenost bila apsolutna, tada bi postojao apsolutni jad i krajnje zlo na ovom svijetu. T a d a nikada ne bismo mogli dosegnuti istinu preko neistine, a iz grijeha

*' Anandarupamamritam yad vibhati.

84

nikada ne b ismo mogli doseći čistoću srca; sve bi suprotnost i zauvijek ostale suprotnost i , a mi n ikada ne bismo mogli pronaći medij preko kojeg bi se naše razlike ikada poželjele susresti. T a d a ne b ismo imali nikakav jezik, nikakvo razumijevanje, nikakvo stapanje srca, nikakvu kooperaciju. M e đ u t i m , upravo n a s u p r o t ovome, pronalazimo kako je odijeljenost predmeta fluidna. Njihove osobnosti se mijenjaju, one se susreću i spajaju jedne sa drugima, n a u k a se često pretvara u metafiziku, materija gubi granice, a definicija života je sve nerazumljivija.

Da, naša osobna duša je bila odvojena od vrhovne duše, ali to nije bilo zbog otuđenja, već zbog p u n i n e ljubavi. Ovo je posljedica toga što neistine, patnje i zlo nisu kraj; ljudska ih duša može pobijediti, može ih prevladati, štoviše, može ih preobraziti u novu m o ć i ljepotu.

Pjevač pretvara svoje stihove u pjevanje, svoju radost u oblike, a slušatelj m o r a prevesti zvuke natrag u izvornu radost; t ime je ostvarena p o t p u n a povezanost između pjevača i slušatelja. Beskrajna radost se predstavlja u bezbrojnim oblicima, prikazavši se kroz obveze zakona, a mi ispunjavamo svoju sudbinu vraćajući se iz oblika u radost, iz zakona u ljubav, kada odvezujemo čvor konačnog i vraćamo se u vječno.

Ljudska duša putuje od zakona do ljubavi, od discipline do oslobađanja, od moralne razine do duhovne. B u d d h a je podučavao disciplinu samouzdržavanja i mora lnog života; to je p o t p u n o prihvaćanje zakona. Ali ova vezanost zakonom ne može sama po sebi biti kraj; sasvim ga savladavši ostvarujemo sredstva kojima se izdižemo ponad toga. To je povratak Brahmi, beskrajnoj ljubavi, koja se

85

manifestira kroz konačne oblike zakona. Buddha to naziva brahma-vihdra, radost života u Brahmi. Onaj koji želi doseći taj stadij, p r e m a Buddhi: "Neće nikog prevariti, neće nikoga mrziti, i n ikada neće željeti povrijediti kroz mržnju. On će gajiti bezgraničnu ljubav prema svim stvorenjima, bivajući p o p u t majke prema svojem jedinom djetetu, kojeg štiti vlastitim životom. Gore, dolje i svuda uokolo sebe će proširiti svoju ljubav, koja je bez granica i prepreka, i koja je os lobođena okrutnost i i netrpeljivosti. Dok stoji, sjedi, hoda, leži, spava, on će održavati svoj um aktivnim, prakticirajući univerzalnu dobrotu . "

Zelja za ljubavlju je unekoliko bešćutna; jer ljubav je savršena svijest. Mi ne volimo, jer ne shvaćamo, ili još bolje, mi ne shvaćamo, jer ne volimo. N a p o k o n , ljubav je krajnji smisao svega uokolo nas. To nije samo osjećaj; to je istina; to je radost koja je u korijenu cjelokupnog stvaranja. To je bijela svjetlost čiste svjesnosti koja emanira iz Brahme. Stoga, žudimo li biti j edno sa ovom sarvdnubhuh, ovim bićem iz beskrajnih nebesa koje sve osjeća, baš kao i u našoj duši, m o r a m o postići tu sveukupnu svijest, koja je ljubav: Tko bi se mogao kretati ili disati ako nebo nije ispunjeno radošću, ispunjeno ljubavlju?" Upravo kroz uranjanje naše svijesti u ljubav, i kroz njeno širenje diljem svijeta, možemo postići brabma-viharu, zajedništvo sa t o m beskrajnom radošću.

Ljubav se s p o n t a n o predaje kroz beskrajno darivanje. Ali ovi darovi gube svoje p u n o značenje ako kroz njih ne dosežemo ljubav, koja je davalac. Kako bismo to uradili m o r a m o imati ljubav u vlastitom srcu. Onaj koji u sebi

41 Ko hvevanvat kah pranvat vadčsha akaca anando na svat.

86

nema ljubavi vrednuje darove svojeg voljenog samo kroz njihovu iskoristivost. Međut im, o n a je privremena i djelomična. Nikada neće uspjeti zaokupiti naše cjelokupno biće; ono što je korisno dodiruje jedino točku koja nešto želi. Ako još uvijek postoji, kada je potreba zadovoljena, korist postaje teret. Sa druge strane, obična gesta je od trajnog značenja ako u našem srcu postoji ljubav. Ipak, to nije ni od kakve posebne koristi. Zaokruženo je u sebi; služi cijelom našem biću, pa nas stoga nikada ne može umori t i .

Pitanje je: " N a koji način prihvaćate svijet, koji je savršeni dar radosti?" Da li smo ga u stanju primiti u srce, tamo gdje čuvamo posvećene stvari, koje su n a m od besmrtne vrijednosti? Mi smo opsjednuti korištenjem silina svemira kako bismo pridobili što više moći; h r a n i m o se i odijevamo iz njegovih zaliha, o t i m a m o se za njegova bogatstva, i on n a m postaje polje žestokog nadmetanja. Ali, jesmo li mi zbog toga rođeni - kako bismo proširili naše posjede diljem svijeta i učinili ih p o t r o š n o m robom? Kada n a m je cjelokupni um zaokupljen jedino korištenjem svijeta, on gubi svoju istinsku vrijednost. Učinili smo ga jeftinim kroz našu prljavu požudu; te se stoga do kraja svojih d a n a samo pokušavamo hranit i njime, ne sagledavajući njegovu istinu, baš p o p u t pohlepnog djeteta koje trga listove dragocjene knjige, pokušavajući ih progutat i .

T a m o gdje prevladava kanibalizam čovjek čovjeku izgleda h r a n o m . U takvoj zemlji civilizacija ne može opstati, jer t a m o čovjek gubi vlastitu višu vrijednost, postavši uis t inu običan. Ali postoje i druge vrste kanibalizma, m o ž d a ne toliko odvratne, ali ne manje

87

odbojne, zbog kojih se ne treba otići daleko. U civilizacijski razvijenim zemljama, čovjeka se ponekad smatra p u k i m tijelom, pa ga kupuju i prodaju na tržnici po cijeni njegova mesa. Ponekad dobiva na vrijednosti zato što je koristan; pretvoren je u stroj, bogataši njime trguju kako bi se još više obogatili. Tako naša strast, ili naša pohlepa, naša ljubav prema udobnos t i rezultira u degradaciji čovjeka do njegove najniže vrijednosti. To je najveće moguće samozavaravanje. Naše nas želje osljepljuju za istinu kako je pred n a m a čovjek i to je najveća pogreška na štetu vlastite duše. Ovo uništava našu svijest, nije ništa drugo do li m e t o d a p o s t u p n o g duhovnog samoubojstva. Stvara ružne rane po tijelu civilizacije, podiže potleušice i kupleraje, izmišlja kazneni zakonik, okrutne zatvorske sisteme, organizira načine iskorišta­vanja tuđinskih rasa do nivoa trajnog oduzimanja prava na vlastitu državu i načine obrane.

Naravno, čovjek je koristan čovjeku jer je njegovo tijelo veličanstvena mašina, a um mu je izvanredno efikasan organ. Ali on je također duh, i taj se d u h istinski spoznaje jedino kroz ljubav. Kada definiramo čovjeka preko tržišne vrijednosti usluga koje od njega m o ž e m o očekivati, mi ga ne poznajemo. Sa t im ograničenim znanjem lako n a m je biti nepravedan prema njemu i osjećati potrebu da si tri jumfalno čestitamo kada, zbog nekakve surove prednosti, od njega m o ž e m o dobiti daleko više nego li smo platili. Ali kada ga poznajemo u dušu, on n a m postaje blizak. Odjednom osjećamo o k r u t n o s t prema njemu kao o k r u t n o s t prema sebi, uniziti ga krađa je naše osobne ljudskosti, jer pokušaj iskorištavanja zbog osobne zarade, m a d a donosi novac ili udobnost , plaćamo istinom.

88

Jednog sam d a n a plovio b r o d o m po Gangesu. Bila je to prekrasna jesenja večer. Sunce je upravo zašlo; tišina neba je do ruba bila ispunjena neopisivim m i r o m i l jepotom. Beskrajna voda nije ocrtavala ni najsitniji nabor, zrcalila je sve promjenjive nijanse rumeni la sunčeva zalaska. Kilometri i ki lometri n a p u š t e n i h pješčanih obala su ležali uokolo p o p u t ogromnih amfibijskih gmizavaca nekog p r e t p o t o p n o g doba, čije ljuske blješte sjajnim bojama. Dok je naš brod t iho klizio kraj s t rmih obala rijeke, izrešetanih gnijezdima ptičjih jata, velika je riba n e n a d a n o iskočila p o n a d površine vode, i p o t o m nestala, sakupivši na svojem iščezavajućem tijelu sve boje večernjeg neba. Na t renutak je odvukla pažnju sa raznobojnog platna, iza kojeg se nalazio ut ihnul i svijet, p r e p u n radosti života. Stigla je iz d u b i n a zagonetnih boravišta, sa prekrasnim, rasplesanim pokretima, i dodala vlastitu glazbu bezvučnoj simfoniji umirućeg dana. Osjećao sam se kao da mi je upućen prijateljski pozdrav iz nepoznatog svijeta, na njegovom jeziku, koji je d o d i r n u o moje srce bljeskom prijatnosti. Tada je, iznenada, čovjek za k o r m i l o m uzviknuo, sa pr igušenom ni jansom žaljenja: "Ah, velike li r ibe!" Slika je u njemu t r e n u t n o p o t a k n u l a viziju njenog hvatanja, i pripremanja za večeru. On je ribu mogao promatrat i jedino kroz vlastitu žudnju, time preskočivši cijelu istinu njenog postojanja. Ali, čovjek nije u potpunos t i životinja. On teži duhovnoj viziji, koja sadrži cjelokupnu istinu. To mu n u d i najviši užitak, jer mu razotkriva najdublju harmoni ju, o n u između njega i njegovog okruženja. Naše želje ograničavaju raspon našeg samoostvarivanja, ometajući širenje naše svijesti, i omogućavaju pojavu grijeha, što je najunutarnji ja

89

prepreka koja nas odvaja od Boga, uspostavljajući vladavinu podvojenosti i aroganciju posebnosti . Jer, grijeh nije tek osamljeni čin, to je stav prema životu, koji sam po sebi podrazumijeva da je naš cilj konačan, i da u suštini n i smo svi jedno, već svatko postoji u svojoj odvojenoj stvarnosti.

Stoga ponavljam kako nikada nećemo imati istinski uvid u čovjeka ako ga ne volimo. Civilizacija mora biti prosuđivana i priznavana, ali ne kroz količinu moći koju je dosegla, već kroz to koliko se razvila i izrazila, kroz svoje zakone i institucije, kroz ljubav prema čovječanstvu. Prvo i posljednje pitanje na koje mora odgovoriti je: "Kada i koliko d u b o k o doživljava čovjeka više kao dušu, nego kao stroj?" Kad god bi drevne civilizacije počele nestajati, p o t o m se ugasivši, to se dešavalo zahvaljujući uzrocima koji stvaraju bešćutna srca i vode obezvređivanju čovjeka; kada, ili država ili nekakva m o ć n a grupacija, počne promatrat i ljude kao obične ins t rumente njihove moći; kada, primoravajući niže rase na ropstvo i pokušavajući ih zadržavati u njemu svim sredstvima, čovjek uništava temelje vlastite veličanstvenosti, vlastitu ljubav prema slobodi i poštenju. Civilizacija nikada neće podržati ljudožderstvo ni u k o m obliku. N a p o k o n , samo tako čovjek može biti hranjen jedino ljubavlju i pravednošću.

Kako je sa čovjekom, tako je i sa naš im svemirom. Kada p r o m a t r a m o svijet kroz veo naših želja č inimo ga malenim i skučenim, propuštajući uvidjeti cjelokupnu njegovu istinu. Naravno, očito je da nas svijet služi i ispunjava naše potrebe, ali naš o d n o s sa njim se tu ne završava. Vezani smo uz njega dubl jom i istinskijom vezom od potrebe. Naša je duša njemu privučena; naša ljubav prema životu je

90

u stvari želja da nastavimo naš o d n o s sa ovim velikim svijetom. To je ljubavni odnos. Drago n a m je što bivamo u njemu; vezani smo njime bezbrojnim nit ima, koje se uzdižu sa zemlje do zvijezda. Čovjek u svojoj ludost i pokušava dokazati vlastitu n a d m o ć , zamišljajući svoju pr i rođenu odvojenost od onoga što proziva svojim fizičkim svijetom, kojeg, u slijepom fanatizmu, ponekad sasvim zanemaruje, smatrajući ga svojim najstrašnijim neprijateljem. Ipak, što više njegovo znanje napreduje, to teže je čovjeku održati ovu odvojenost, a svi zamišljeni okovi, kojima se okružio, nestaju jedan za drugim. Kad god izgubimo ponešto od našeg tereta, apso lutnog razlikovanja p o m o ć u kojeg dajemo svojoj čovječnosti pravo da se drži odvojeno od vlastite okoline, izloženi smo šoku poniznosti . Ali mi se tome m o r a m o podvrgnuti . Ako i s tur imo naš ponos na stazi vlastitog samoostvarenja kako bi stvorili razdvojenost i nejedinstvo, tada će on prije ili kasnije biti pregažen kotačima istine, i smrvljen u prah. Ne, mi nismo opterećeni n e k o m čudovišnom superior-nošću, besmislenom u svojoj jedinstvenoj odsječenosti. Bilo bi krajnje ponižavajuće živjeti u svijetu beskrajno manjem po kvaliteti duše od nas samih, baš kao što bi bilo odvratno i ponižavajuće danju i noću biti okružen i posluživan od vojski robova, od rođenja do t r e n u t k a smrti. Upravo suprotno, ovaj je svijet naš drugar, štoviše, mi smo jedno sa njim.

Kroz razvoj nauke cjelovitost svijeta i naše jedinstvo s njim postaje n a m jasnije u u m u . Kada ovo viđenje savršenstva jedinstva nije samo intelektualno, kada otvara cjelokupno naše biće u prosvjetljavajućoj svijesti svega, tada postaje obasjavajuća radost, ljubav što sve prekriva.

91

Naš d u h pronalazi svoje više ja u cjelokupnosti svijeta, i ispunjen je a p s o l u t n o m sigurnošću kako je besmrtan. On umire s to t inama p u t a u svojim ograđivanjima sebe; jer je odvojenost osuđena na smrt; ne može postati vječna. Ali ne može umrijeti ako je postao jedno sa svime, jer je to njegova istina, njegova radost. Kada čovjek osjeća ritam bila duše-života cijeloga svijeta u vlastitoj duši, tada je s lobodan. P o t o m on otpočinje tajno udvaranje koje se odigrava između ove prekrasne nevjeste-svijeta, prekrivene velom raznobojnih završetaka, i paramatmana, mladoženje, u svojoj savršenoj čistoći. Tako on shvaća da je dio ove predivne ljubavne svetkovine, počasni je gost svetkovine besmrtnost i . Razumije riječi pjesnika-proroka: "Iz ljubavi je svijet rođen, ljubav ga održava, prema ljubavi se kreće, u ljubav ulazi."

U ljubavi se sve suprotnos t i svijeta povezuju i bivaju izgubljene. Samo se u ljubavi jedinstvo i dvojnost slažu. Ljubav m o r a biti jedno i dvoje istovremeno.

Samo je ljubav kretanje i o d m o r u istom t renutku. Naše srce vječno mijenja smjer, sve dok ne pronađe ljubav, i tek tada može otpočinut i . Ali ovaj je o d m o r sam po sebi intenzivan oblik djelovanja, u kojem se krajnje mirovanje i neiscrpna energija n u ž n o susreću na istoj točci, to jest u ljubavi.

U ljubavi su gubitak i dobitak uravnoteženi. To je izbalansirani saldo, s u m a računa p o n u d e i potražnje je jednaka, a darovi su pr idodani dobicima. U ovoj predivnoj svetkovini stvaranja, ovoj velikoj ceremoniji samo-žrtvovanja Boga, ljubavnik se neprestano daje kako bi se ostvario u ljubavi. Odista, ljubav je ono što združuje i neodvojivo povezuje čin odbacivanja sa o n i m primanja.

92

U ljubavi, na j e d n o m njenom kraju nalazite osobno, a na d r u g o m neosobno. S jedne strane imate pozitivnu tvrdnju: "Ovdje sam"; na drugoj j ednako snažno negiranje: "Ja nisam". Bez tog ega, što je ljubav? A opet, samo sa egom, kako ljubav može biti moguća?

Vezivanje i oslobađanje nisu netrpeljivi u ljubavi. Jer ljubav je najslobodnija, a istovremeno najviše ograničava. Kada bi Bog bio apsolutno s lobodan ne bi bilo stvaranja. Beskrajno biće je preuzelo na sebe zagonetku konačnost i . A u njemu, koji je ljubav, konačno i beskonačno su jedno.

Slično tome, kada govorimo o relativnim vri jednostima slobode i neslobode, to postaje najobičnija igra riječi. Nije stvar u tome da žudimo samo slobodu, mi također želimo ropstvo. To je vrhovna funkcija ljubavi, prihvatiti sva ograničenja i nadići ih. N a p o k o n , ništa nije neovisnije od ljubavi. Gdje ćemo drugdje, ponavljam, pronaći toliku ovisnost? U ljubavi, ropstvo je uzvišeno koliko i sloboda.

Vaishnava religija smjelo proglašava da se Bog vezao za čovjeka, i u tome je sadržana najveća slava l judskog postojanja. U čaroliji prekrasnog r i tma konačnog on se okiva svakim korakom i tako nudi svoju ljubav kao glazbu najsavršenije lirske ljepote. Ljepota je njegovo snubljenje našeg srca; ne može imati d rugu svrhu. Posvuda n a m priopćava kako pokazivanje moći nije krajnje značenje stvaranja; gdje god postoji t r u n k a boje, tonovi pjesme, gracioznost oblika, to je poziv našoj ljubavi. Glad nas prisiljava podvrgnuti se njezinim naredbama, ali o n a nije posljednja riječ upućena čovjeku. Bijaše netko tko je namjerno prkosio njenim n a r e d b a m a kako bi n a m pokazao da ljudska duša ne bi trebala popust i t i pod pritiscima zahtjeva i prijetnjama patnjom. U stvari, svakog

93

se dana m o r a m o oduprijeti njenim zahtjevima želimo li živjeti životom čovjeka - kako najmanji m e d u nama, tako i najveći. Ali, sa druge strane, postoji ljepota svijeta koja nikada ne vrijeđa našu slobodu, nikada ne podiže ni najmanji prst kako bi nas učinila svjesnima svoje ovisnosti. Možemo je sasvim zanemarit i i nećemo pretrpjeti nikakvu kaznu. O n a je poziv, ali ne i naredba. Teži ljubavi u nama, a ljubav se ne može nikada dosegnuti kroz prisilu, koja odista nije najbolja p o r u k a upućena čovjeku, ali radost jest. Radost je posvuda; ona je u zemljinom zelenom travnatom pokrivaču; u plavom spokoju neba; u n e m i r n o m izobilju proljeća; u mrkoj suzdržanosti sivila zime; u živućem mesu što pokreće naš tjelesni okvir; u savršenoj ravnoteži ljudske figure, plemenite i uspravne; u postojanju; u korištenju svih naših sposobnosti; u sakupljanju znanja; u borbi protiv zla; u žudnji za probicima koje nikada nećemo moći podijeliti. Radost je posvuda; o n a je usputna, bespotrebna; štoviše, najčešće je suprotstavljena odlučnim odredbama neophodnost i . Postoji kako bi pokazala da se okovi zakona m o g u objasniti jedino ljubavlju; oni su p o p u t tijela i duše. Radost je ostvarenje istine jedinstva, jedinstva duše sa svijetom i duše-svijeta sa vrhovnim ljubavnikom.

94

VI.

OSTVARIVANJE U DJELOVANJU

Samo oni koji znaju da se radost izražava kroz zakon su ga naučili transcendirati . Njima okovi zakona nisu prestali postojati - postali su obl ikom utjelovljenja njihove slobode. Oslobođena duša uživa u prihvaćanju okova, ne teži ih izbjeći, jer u njima osjeća manifestiranje beskrajne energije, čija je radost u stvaralaštvu.

Činjenica je da t a m o gdje n e m a okova, gdje postoji ludilo slobodnjaštva, duša prestaje biti s lobodna. Odavde proizlazi patnja; odavde proizlazi odvajanje od beskonačnog, njegova agonija grijeha. Kad god se, na zov iskušenja, duša otrese okova zakona, tada, p o p u t djeteta kojem je uskraćena podrška majčinih ruku, ono povikne: Nemojte me tući!42 "Vežite m e " moli o n o "oh, vežite me okovima ljubavi; vežite me iznutra i izvana; držite me čvrsto; neka u lance tvoje ljubavi b u d e m vezan tvojom radošću; zaštite me čvrstim zagrljajem od smrtonosne raspuštenosti grijeha."

Baš kao što neki, vjerujući kako je zakon s u p r o t a n radosti, miješaju opijanje sa radošću, tako postoje mnogi u našoj zemlji koji zamišljaju kako je djelovanje suprotstavljeno slobodi. Oni misle kako je djelovanje, budući se dešava na materi jalnom planu, ograničavanje s lobodnog d u h a duše. Ali mi m o r a m o zapamti t i da, kao što se radost izražava u zakonu, tako duša pronalazi svoju s lobodu u akciji. Budući radost ne može pronaći svoj

Ma ma himsih.

95

izražaj isključivo u sebi, o n a žudi za zakonom, koji postoji izvana. Isto tako, duša ne može pronaći unutarn ju slobodu, pa teži izvanjskom djelovanju. Čovjekova duša se uvijek oslobađa vlastitih grešaka svojim djelovanjem; kada bi bilo drugačije ne bi mogla voljno izvršiti posao.

Što više čovjek djeluje, aktualizirajući o n o što je la tentno u njemu, to bliže dovodi udaljeno Tek-trebam-postati . U toj aktualizaciji čovjek neprestano čini sebe većim, a ipak udaljenijim, vidjevši se jasno zahvaljujući sve novijim i novijim sredstvima kroz svoje raznolike aktivnosti, kako u državi, tako i u društvu. Ova vizija donosi s lobodu.

Sloboda nije u tami, niti u nejasnoćama. N e m a strahotnijeg vezivanja od onog u opskurnost i . Sjemenka se bori izniknuti, pupoljak teži procvjetati bježeći od te opskurnost i . Pokušavajući se osloboditi ovog oklopa nejasnoća ideje u našem u m u se neprestano t rude zadobiti vanjski oblik. Na isti način naša duša, kako bismo se oslobodili maglušt ine i stigli na čistinu, neprestano otvara svježa polja izražavanja, bivajući uposlena izmišljanjem novih oblika djelovanja, čak i onih koji nisu nužni za potrebe vlastitog zemaljskog života. Zbog čega? Jer želi s lobodu. Želi se vidjeti, shvatiti sebe.

Kada čovjek iskrči barušt inu p r e p u n u boleština i napravi si vrt, ljepota koju tako oslobađa iz ovog zatvora ružnoće ljepota je njegove duše: bez davanja ove slobode ona ne može postat i s lobodna iznutra. Kada posije zakon i red posred nereda društva, dobrota koju oslobađa od opstrukcije lošeg, dobrota je njegove vlastite duše: bez da se os lobodimo izvana, ne možemo pronaći unutrašnju slobodu. Stoga je čovjek neprestano zauzet korištenjem

96

svojih sposobnosti , svoje ljepote, svoje dobrote, same duše. I što više uspijeva u tome, t im veći postaje, šire je područje njegovog poznavanja sebe.

Upamšade kažu: Posred djelovanja ćeš žudjeti živjeti stotinu

godina." Ovo su riječi onoga koji je do kraja iskušao radosti duše. Oni koji su u p o t p u n o s t i razumjeli dušu nisu 7

nikada progovarali žalostivim tonovima o životu ili o S

vezanosti za djelovanje. Oni nisu p o p u t slabašnog cvijeta, toliko krhkog da propada prije dosezanja zrelosti. Drže se J života svim svojim sposobnost ima i kazuju: "Nećemo nikada popustit i , sve dok plod ne b u d e zreo." U svojoj radosti n e u m o r n o žude predstaviti sebe kroz vlastiti život i svoje djelo. Patnja i žalost ih ne obeshrabruju, oni ne puze po prašini savladani težinom svojih srca. Glave uzdignute p o p u t pobjedničkog heroja stupaju kroz život, gledajući se i pokazujući, sjaj njihove duše raste i kroz radosti i kroz patnje. Radost njihovog života održava korak sa radošću one energije koja se igra gradeći i rušeći diljem svemira. Radost sunčeve svjetlosti, radost otvorenih prostranstva, pomiješana sa radošću njihovih života, stvara vladavinu umilne harmonije iznutra i izvana. Oni su ti koji kažu: Posred djelovanja ćeš žudjeti živjeti stotinu

godina.

Ova radost života, ova radost djelovanja, posve je istinita u n u t a r čovjeka. N e m a koristi govoriti kako se radi o našoj zabludi; da, osim ako je ne odbacimo, ne m o ž e m o doseći stazu samoostvarenja. N e m a nikakve koristi ~"u~t7 pokušaju ostvarivanja beskonačnog ako smo odvojeni od / svijeta djelovanja. '

" Kurvanneveha karmani jijlvishet catam samah.

97

Nije točno da čovjek djeluje zbog pr inude. Ako je s jedne strane pr inuda, sa druge je zadovoljstvo; s jedne je strane djelovanje p o t a k n u t o željom, sa druge žuri svojem p r i r o d n o m ispunjenju. Ovo je razlog zbog kojeg, kako ljudska civilizacija napreduje, čovjek uvećava vlastite obveze i broj poslova koje voljno sebi izmišlja. Možda mislite kako vam je pr i roda osigurala više nego dovoljno posla da biste neprestano bili u pokretu, da vas iscrpljuje r a d o m do smrti, bičuje vas glađu i žedanjem - ali to nije točno. Čovjek ovo ne smatra dosta tnim; ne može se smiriti radeći samo o n o što mu je pr i roda propisala, a zajedničko je sa pt icama i zvijerima. Njegove potrebe moraju prevladati sve, čak i u aktivnosti. Ni jedno stvorenje ne m o r a raditi toliko n a p o r n o kao čovjek; on je bio pr inuđen smisliti o g r o m n u količinu društvenih aktivnosti; i t a m o je gradio i razgrađivao, pišući i poništavajući zakone, gomilajući hrpe materijala, i neprestano razmišljajući, tražeći i pateći. Na ovom je području izborio svoje najveće bitke; neprestano osiguravajući novi život, učinivši smrt veličanstvenom, i ne bježeći od neprilika, voljno je i bez prestanka preuzimao teret svježih problema. Uočio je istinu da nije p o t p u n u kavezu vlastite neposredne okoline, veći je od t r e n u t n o g ja, i kako, m a d a stajati na j e d n o m mjestu može biti utješno, utamničenje života uništava njegovu pravu svrhu i stvarnu namjenu postojanja.

Ovaj mahati vinashtih - ovo veliko uništavanje on ne može podnijeti, i sukladno tome radi i pati kako bi dobio na veličini prerastanjem vlastite sadašnjosti, želeći postati o n o što još uvijek nije. U ovoj je porođajnoj muci čovjekova slava; stoga što je on zna, ne teži ograničiti

98

područje svojega djelovanja, već je neprestano zaokupljen širenjem granica. Ponekad odluta toliko daleko da njegovo djelo gubi svako značenje, a bacanje naprijed-natrag stvara s t rahotne kovitlace sa različitim središtima -kovitlace sobom okupiranih interesa, ponosa zbog moći. Ipak, dok god silina struje ne opadne, ne postoji strah; zapreke i besmisleno nagomilavanje djelovanja se rasplinjuju i odneseni su; žustri ispravljaju vlastite greške. Jedino kada duša spava, zbog stagnacije njeni neprijatelji dobivaju nesavladivu snagu, i ova razaranja postaju suviše konkretna da bi se porazila. Budući su nas naši učitelji upozorili da, kako bismo radili m o r a m o živjeti, a kako bismo živjeli m o r a m o raditi; život i djelovanje su neodvojivo povezani.

Sasvim je karakteristično za život da nije zaokružen u n u t a r sebe; m o r a izići vani. On je uist inu u razmjeni vanjskog i unutarnjeg. Kako bismo živjeli, tijelo m o r a održavati različite odnose sa svjetlom i z rakom - ne samo kako bi se dosegla životna snaga, već, također, kako bi se izrazila. Razmotri koliko je tijelo uposleno vlastitim unutrašnj im aktivnostima; udarci njegovog srca ne smiju se ni na t renutak zaustaviti, njegov s tomak i mozak moraju neprestano raditi. Ipak, ni ovo nije dovoljno; tijelo je i izvana neprestano u pokretu. Njegov život ga vodi beskrajnom plesu djelovanja i izvanjske igre; ne može se zadovoljiti kruženjem tvari u n u t a r tijela, štoviše, ispunjenje radosti nalazi jedino u svojim vanjskim izletima.

Isto je sa dušom. Ne može živjeti u unutarn j im osjećajima i maštanjima. Uvijek treba vanjske objekte; ne samo kako bi nahrani la unutrašn ju svijest, već se također

99

uključuje u djelovanje, ne samo kako bi primila, već i kako bi dala.

Činjenica je da ne m o ž e m o živjeti ako ne podijelimo onoga koji je sušt inska istina u dva dijela. M o r a m o boraviti u njemu u nama, kao i izvana. U kojem god aspektu ga negiramo zavaravamo se i t rp imo gubitak. Brahma me nije napustio, ne dozvoli da napustim Brabmur Ako kažemo kako ćemo ga ostvariti samo kroz introspekciju i ostavimo ga bez naših djelovanja prema vani, kako ćemo uživati u njemu kroz ljubav u našim srcima, ne obožavajući ga kroz izvanjsko služenje; ili ako kažemo upravo s u p r o t n o , i pretegnemo na bilo koju s tranu tijekom naše životne potrage, u oba slučaja ćemo se zateturati, uzrokujući vlastiti pad.

Vidimo da je na velikom z a p a d n o m k o n t i n e n t u ljudska duša uglavnom zaokupljena vlastitim širenjem; zanima se golemim poljem prakticiranja moći. Njezina djelomičnost je podesna svijetu širenja, i o n a će zanemarit i - ni ne vjeruje u njega - ovo područje unutrašnje svijesti koje je područje ispunjenja. To ide toliko daleko da joj savršenstvo ispunjenja naizgled nigdje ne postoji. N a u k a takvih ljudi uvijek govori o beskonačnoj evoluciji svijeta. Njihova metafizika sada počinje pričati o evoluciji samoga Boga. Oni neće priznati kako on jest, oni će smatrat i kako je on istovremeno nastajanje.

Oni propuštaju shvatiti da je, osim što je vječno uvijek veće od bilo kakvog objašnjivog ograničenja, o n o također kompletno; sa jedne strane Brahma se razvija, sa druge je strane on savršenstvo; u j e d n o m je aspektu suština, u d r u g o m manifestacija - oboje istovremeno izraženo, baš

" Maham brahma nirakuryyam ma ma brahma nirakarot.

100

p o p u t pjesme i čina pjevanja. Ovo je p o p u t ignoriranja svjesnosti pjevača i tvrdnje kako se jedino dešava pjevanje, ali pjesma ne postoji. Bez sumnje smo izravno svjesni jedino pjevanja, ali n ikada kao cjeline; n i smo li svo vrijeme znali kako je cjelokupna pjesma u duši pjevača?

Upravo zbog takvog inzistiranja na djelovanju i nastajanju mi kod Zapada uočavamo opijenost idejom moći. Ovi su ljudi izgleda odlučili pljačkati i sve prigrabiti silom. Oni će uvijek raditi s p r k o s o m i nikada završiti -neće priznati smrti njeno pr i rodno mjesto u okviru stvari - oni ne poznaju ljepotu dovršavanja.

U našoj zemlji opasnost stiže sa s u p r o t n e strane. Naša je podijeljenost kao stvorena za unutarnj i svijet. Sa p o r u g o m ćemo odbaciti područje moći i širenja. Ostvarit ćemo Brahmu kroz meditaciju jedino u njegovom svojstvu potpunost i . Nismo ga odlučili doživjeti u trgovini svemira kroz njegov evolutivni aspekt. To je razlog zbog kojeg u našim tragaocima tako često pronalazimo opijenost d u h o m i degradaciju koja je posljedica toga. Njihova vjera ne priznaje nikakvo vezivanje zakonom, njihova maštanja ne poznaju granice, njihovi zaključci ne n u d e nikakvo objašnjenje razumu. Njihov intelekt, u svojem u z a l u d n o m naporu da sagleda Brahmu neodvojivo od stvaralaštva, sam sebe iscrpljuje do kraja, a njihovo srce, tražeći načine da ga potvrdi u n u t a r svojih procesa, tone u pijanu ekstazu osjećaja. Oni nisu čak ni zadržali bilo kakvo mjerilo kojim bi mogli procijeniti gubitak snage i karaktera muževnosti, time ignorirajući okove zakona i zahtjeve djelovanja u vanjskom svemiru.

Ali, istinska duhovnost , kako to podučava naš sveti zakon, smirenost je uravnotežena snagom - u okvirima

101

odnosa izvanjskog i unutarnjeg. Istina posjeduje vlastiti zakon, vlastitu radost. Sa jedne je strane pjevano: Bhayddasydgnistapati," a sa druge Anandddhyeva khalvimdni

bhutdm jdyante* S lobodu je nemoguće postići bez prihvaćanja zakona, jer je Brahma istovremeno vezan vlastitom ist inom, ali je i u svojoj radosti.

Sto se nas samih tiče, jedino kada se u p o t p u n o s t i podvrgnemo okovima istine post ižemo krajnju radost slobode. Kako? P o p u t žice koja je vezana uz harfu. Kada je harfa istinski zategnuta, kada ne postoji ni najmanja mlohavost, samo tada nastaje muzika; a žica koja je transcendirala sebe u vlastitoj melodiji pronalazi u svakom svojem akordu istinsku slobodu. To je tako jer je vezana teškim i nepopustl j ivim z a k o n o m upravo kako bi uspjela pronaći ovu s lobodu kroz muziku. Dok žica nije istinita, odista je samo okov; ali prekidanje vezivanja nije p u t u slobodu, nju može u p o t p u n o s t i postići tek kada je vezana toliko čvrsto da doseže svoj pravi ton.

Žice naših dužnost i su vezane za basove i visoke tonove onol iko dugo dok ih sasvim ne uskladimo prema zakonu istine; mi ne m o ž e m o s lobodom zvati njihov nestanak u ništavilu nedjelovanja. Zbog toga kažem kako se istinska težnja u potrazi za is t inom, dharmom, ne sastoji od zanemarivanja djelovanja, već napora da ga se što više uskladi sa vječnom harmoni jom. Prikaz ove težnje bi trebao glasiti: Kakvim god djelima se bavili, posvetimo ih

Brahmi.'7 Time se tvrdi kako je duša sebe posvetila Brahmi kroz sve svoje aktivnosti. Ova posveta je pjesma duše, u

4i "Zbog straha pred njim vatra ne gori", itd. 46 "Iz radosti se rodiše sve stvorene stvari", itd. 47 Yadyat karma prakurvita tadbrahmani samarpavet.

102

tome je njezina sloboda. Kada sav rad postane staza do jedinstva sa Brahmom, prevlada radost; tada se duša neprestano teži vratiti vlastitim željama; tada sve više i više narasta naše samožrtvovanje. Tada nastaje upotpunjenje, tada stiže sloboda, tada, u takav svijet, silazi kraljevstvo Božje.

Tko je onaj koji se, sjedeći u svojem uglu, izruguje ovom velikom izražavanju čovječnosti u djelovanju, ovom neprekidnom samoposvećivanju? Tko je taj koji misli d a j e jedinstvo Boga i čovjeka moguće pronaći u n e k o m odvojenom užitku vlastitih maštarija, daleko od h r a m a što probija nebo veličanstvene ljudskosti, koju cjelokupno čovječanstvo, na suncu i kiši, m u k o t r p n o pokušava uzdignuti eonima? Tko je onaj koji misli kako je ova odvojena pričest najviši oblik vjere?

O ti, izluđena lutalice, ti sannyasine, opijen v inom samoopijenosti, nisi li već zapazio napredovanje ljudske duše duž ceste što se proteže š irokim stazama ljudskosti -grmljavinu razvoja u kočiji post ignuća, čija je sudbina nadići vezanosti koje onemogućavaju njen p r o d o r u svemir? Čak se i planine sklanjaju u stranu, propuštajući napredovanje njenih zastava, koje tri jumfalno lepršaju na nebesima; p o p u t izmaglice pred izlaskom sunca, zbrkana opskurnost materijalnih predmeta nestaje pred tim nepobjedivim dolaskom. Patnja, bolest i nered se pri svakom koraku povlače pred njenim jurišom; opstrukcija neznanja je bačena u stranu; t a m a slijepila je probodena; stoga pogledaj, obećana zemlja bogatstva i zdravlja, poezije i umjetnosti, znanja i pravednosti se postepeno razotkriva pogledu. Hoćeš li u svojoj letargiji tvrditi kako ova kočija čovječanstva, koja potresa i s a m u zemlju svojim

103

tri jumfalnim n a p r e t k o m kroz moćne vidike povijesti, n e m a kočijaša koji bi je vodio njenom ispunjenju? Tko odbija odgovoriti na njegov poziv da se pridruži tom pobjedničkom napredovanju? Tko je toliko budalast da bježi iz radosne gužve i traži ga u ništavilu nedjelovanja? Tko je toliko zagazio u neistinu da se usuđuje prozivati sve ovo neis t inom - ovaj veliki svijet ljudi, ovu civilizaciju širećeg čovječanstva, ovaj vječni čovjekov napor, gonjen preko dubina žalosti, kroz vrhunce veselja, kroz bezbrojne zapreke, iznutra i izvana, ne bi li osigurao pobjedu vlastitim snagama? Onaj koji može smatrat i ova nesaglediva post ignuća o g r o m n o m prijevarom, može li on istinski vjerovati u Boga, koji je istina? Onaj koji misli dosegnuti Boga bježeći od svijeta, kada i gdje ga očekuje susresti? Koliko daleko može bježati - može li bježati i bježati, dok ne uleti u samo ništavilo? Ne, kukavica ga bježeći ne može nigdje pronaći. M o r a m o biti dovoljno hrabri kako bismo mogli kazati: "Mi ga dosežemo ovdje, upravo na ovom mjestu, sada, u ovom t renutku." M o r a m o biti sposobni uvjeriti sebe da, kao što svojom akcijom ostvarujemo sebe, tako u n a m a samima ostvarujemo njega, koji je jastvo jastva. M o r a m o steći pravo odlučno to kazati, odbacivši vlastitim napor ima sve prepreke, sav nered, sve sukobe sa svoje staze aktivnosti; m o r a m o biti sposobni kazati: "U mojem djelovanju je moja radost, i u toj radosti obitava radost moje radosti."

Koga Upanišade zovu: Poglavar medu znalcima Brahme?**

On je kao: Onaj čija je radost Brahma, djelatni." Radost bez

48 Brahmavidamvaristhah. 49 Atmakrirha atmaratih krivavan.

104

plesa radosti uopće nije radost - ples bez djelanja nije ples. Djelanje je ples radosti. Onaj čija je radost u Brahmi, kako može živjeti bez djelanja? Ne m o r a li svojim djelanjem omogućit i o n o u čemu se radost Brahme oblikuje i izražava? Stoga onaj koji poznaje Brahmu, koji se raduje u Brahmi, također m o r a svo svoje djelovanje iskazati u Brahmi - jedući i pijući, kroz težnju za uzdržavanjem i dobrohotnošću. Baš p o p u t radosti pjesnika u njegovoj poemi, ili umjetnika kroz njegovu umjetnost, smionog čovjeka pri pokazivanju hrabrosti, te mudraca tijekom razotkrivanja istine, uvijek traži izražaj u svojim aktivnostima, kako bi radost poznavatelja Brahme, u sveukupnosti svakodnevnog posla, velikog i malenog, u istini, u ljepoti, u zakonitost i i dobrohotnos t i , gledala izraziti vječno.

Sam Brahma izražava vlastitu radost na isti način. Pomoću raznovrsnih aktivnosti, što zrače u svim pravcima, mi

ostvarujemo želju zajedničku svim njegovim različitim

stvorenjima.™ Ta zajednička želja je on sam, stoga na tako m n o g o načina, u toliko m n o g o oblika, daje sebe. On djela, jer kako bi bez djelanja mogao dati sebe. Njegova se radost uvijek predaje u posvećenosti koja je njegovo stvaralaštvo.

Naše istinsko značenje leži u istoj ovoj stvari, u tome je naša sličnost sa našim ocem. Također m o r a m o sebe dati u m n o g o s t r u k i m raznoraznim izabranim djelatnostima. U Vedama je nazvan: Davatelj sebe, davatelj snage.5' On nije zadovoljan samo davanjem sebe, već n a m daje moć da i mi možemo p o p u t njega davati sebe. Zbog toga mu se prorok

Bahudha cakti vogat varnananekan nihitartho dadhati. " Atmada balada.

105

iz Upanišada moli kao o n o m e koji ispunjava naše želje: On nam može podariti dobrostiv um," kako bi n a m ispunio tu našu najveću želju. Ovim se hoće reći kako nije dovoljno da on sam radi na uklanjanju naših želja, već bi morali posjedovati želju i imati snage da radimo sa njim u njegovoj aktivnosti i u prakticiranju dobrote. Tada će, odista, naše jedinstvo sa njim biti ostvareno. Dobrostiv je um onaj koji n a m pokazuje volju (swdrtha) drugog ja suk ladnu volji (nihitdrtha) našeg ja; što pokazuje kako n a m se radost sastoji od različitih težnji naših raznovrsnih silina pri zalaganju za čovječnost. Kada djelujemo pod vodstvom ovog dobrostivog uma, tada je naša aktivnost sređena, ali ne postaje mehanizirana; ovo djelovanje nije tjerano potrebom, već p o t a k n u t o zadovoljstvom duše. Takve aktivnosti se pokazuju slijepim imitiranjem gomile, kukavičkim praćenjem diktata mode. U tome počinjemo uviđati kako: On je u početku i na kraju svemira," te tako pronalazimo kako je on vodoskok i inspiracija našem djelu, kako je on na kraju svega, pa su stoga sva naša djela p r o t k a n a m i r o m i d o b r o t o m i radošću.

Upanišade kažu: Znanje, moć i djelanje su njegova priroda:' Budući ova pr i rodnost još nije izniknula u nama, mi naginjemo odijeliti radost od posla. Radni dan nije dan radosti - za to mi t rebamo odmor; jer, jadni kakvi jesmo, ne možemo pronaći svoj o d m o r u svojem radu. Rijeka pronalazi svoj o d m o r u kretanju niz brdo, vatra u nepres tanom uzdizanju plamena, miris cvijeta u natapanju zraka; ali u našem svakidašnjem djelovanju

52 Sa no buddhva cubhava samvunaktu. " Vichaiti chante vicvamadau. 54 Svabhavikijnana bala kriva eha.

106

nema takvog odmora. Ovo je tako jer si ne dozvoljavamo da se opust imo, budući se ne dajemo radosno i u potpunost i , već nas savladava naš posao.

O davaoče sebe! Dozvoli radosne naše duše neka vatreno liznu prema tebi čim te ugledamo, neka doplove do tebe p o p u t rijeke, ispunivši tvoje biće p o p u t mirisa cvjetnog. Daj n a m snagu za ljubav, volimo potpuni je naš život u svojim radost ima i žalostima, dobicima i gubicima, u s p o n i m a i padovima. Daj n a m dovoljno snage da vidimo i čujemo svemir, i da djelamo p u n o m snagom u n u t a r njega. Neka u p o t p u n o s t i živimo život kojeg si n a m ponudio, neka hrabro u z i m a m o i hrabro dajemo. Ovo je naša molitva upućena tebi. Odbac imo j e d n o m zauvijek iz misli naše varljive maštarije, koje odvajaju tvoju radost od djelanja - prozirne, bezlične i ničim podržane. Kad god seljak ore tvrdu zemlju, tada tvoja radost iznikne u zelenilu žita, kad god čovjek posiječe gustu šumu, izravna k a m e n o tlo i iskrči sebi prostor za dom, tada se tvoja radost razotkriva u redu i miru.

O radnice svijeta! Mol imo ti se, dozvoli neodoljivoj struji tvoje univerzalne energije da stigne p o p u t silovitog proljetnog južnog vjetra, neka stigne spustivši se n a d pus to polje života ljudskog, neka donese miris raznovrsnog mnoštva cvijeća, mrmorenje mnogih šuma, neka učini s latkom i zvučnom beživotnost naše isušene duše-života. Neka naše tek p r o b u đ e n e moći klikću težeći bezgraničnom ispunjenju u listu i cvijetu i plodu.

107

VII.

OSTVARIVANJE LJEPOTE

Stvari zbog kojih ne osjećamo radost su ili teret našem u m u , kojih se treba osloboditi pod svaku cijenu; ili su korisne, i stoga u pr ivremenom i djelomičnom o d n o s u sa nama, postajući opterećenje kada se izgube njihove prednosti; ili su p o p u t lutajućih vagabunda; m o m e n t a l n o zastanu na rubu priznanja, a zatim nestaju. Stvar je u potpunos t i naša jedino kada n a m donosi radost.

Svijet n a m uglavnom izgleda ništavno. Ali mi ne m o ž e m o dozvoliti da tako ostane, jer nas to omalovažava. Cijeli je svijet naš, i sve naše sposobnost i dobivaju svoje krajnje značenje ako vjerujemo da ćemo uz njihovu p o m o ć ovladati našim nasljeđem.

Ali što je svrha našeg osjećaja ljepote u ovom procesu širenja svijesti? Treba li razdvojiti ist inu na izrazitu svjetlost i sjenku, predstavivši n a m ih u beskompromisnoj podjeli na ljepotu i ružnoću? Kada bi to bilo tako, tada bismo morali priznati kako osjećaj ljepote stvara razdor u našem svemiru i podiže zid smetnji preko a u t o p u t a komunikacije što vodi od svega do svih stvari.

Međut im, to ne može biti istina. Onol iko dugo dok je naša realizacija nekompletna, n u ž n o opstaje podjela m e đ u stvarima, znanim i neznanim, u g o d n i m i neugodnim. Ali, usprkos tvrdnjama nekih filozofa, čovjek ne može prihvatiti nikakva proizvoljna i nedost ižna ograničenja z n a n o m mu svijetu. Njegova n a u k a svakoga d a n a prodire u područja koja su na njegovoj mapi označena kao neistražena ili neistraživa. Naš osjećaj za ljepotu je na

109

sličan način uključen u svaki napor tih osvajačkih pohoda. Istina je posvuda, stoga je sve predmet naše spoznaje. Ljepota je sveprisutna, stoga n a m je sve sposobno ponudi t i radost.

U ranim d a n i m a svoje povijesti čovjek je sve smatrao fenomenom života. Njegova n a u k a o životu je otpočela stvaranjem oštre granice između živog i neživog. Ali što je dalje napredovao, takvo razgraničavane je sve više i više nestajalo. Na početku našeg poimanja te oštre kontras tne linije su n a m od pomoći, ali kako napreduje naše razumijevanje, one postepeno iščezavaju.

Upanišade kažu kako su sve stvari stvorene i bivaju održavane beskrajnom radošću. Želimo li shvatiti ovaj princip stvaranja m o r a m o otpočeti od razdvajanja - s podjelom na lijepo i na o n o što nije lijepo. P o t o m n a m m o r a stići sa od lučnim udarcem poimanje ljepote, razbudivši našu svijest iz primitivne letargije, dosegavši vlastiti cilj kroz n u ž d u kontrasta. Stoga tijekom našeg prvog sastanaka sa l jepotom ona nosi odoru raznolikih nijansi, koja nas uzbuđuje p r u g a m a i cvjetićima, štoviše, svojim izobličenjima. Ali, kako naše poznanstvo sazrijeva, očiti se nesklad razrješava pri lagodbom ritma. U početku odvajamo ljepotu od njenog okruženja, držimo je podalje od ostatka stvari, ali na kraju doživljavamo njenu sukladnost sa svime. Muzika ljepote više n e m a potrebu uzbuđivati nas g lasnom b u k o m ; ona se odriče nasilja, apelirajući na naše srce i s t inom da krotki nasljeđuju zemlju.

Na određenom stupnju našega razvoja, u o d r e đ e n o m razdoblju naše povijesti, mi pokušavamo uspostaviti poseban kult ljepote, svodeći je na usko područje, kako bi

110

se samo nekolicina odabranih uzdizala. P o t o m se o n a uzgaja kroz redovničke afektacije i ekstravagantnosti, kako je to, u doba dekadencije indijske civilizacije, bio slučaj sa b r a h m a n i m a , kada je nestalo sagledavanje više istine i razvilo se praznovjerje.

Povijest estetike je također iskusila proces emancipacije, kada je bilo jednostavno raspoznati ljepotu u mal im i velikim stvarima, kao i kada je radije vidimo u čednoj harmoniji običnih predmeta, nego li u o n i m stvarima koje zastrašuju svojom jedinstvenošću. Ovo je istinito do te mjere da m o r a m o prolaziti kroz stadije reakcije kada, predstavljajući ljepotu, pokušavamo izbjegavati o n o što je očito ugodno, i što je kao takvo okrunjeno konven­cionalnim mjerama. P o t o m smo kušani prkosom preuveličavanja običnosti uobičajenih stvari, tako ih uradivši agresivno neuobičajenima. Obnavljajući harmo­niju stvaramo sukob, koji je oružje svih reakcija. U našoj sadašnjosti postoje naznake ove estetske reakcije, koja dokazuje kako je čovjek n a p o k o n spoznao da samo skučenost percepcije k r u t o razdvaja polje njegove svijesti o estetskom na ružnoću i ljepotu. Kada posjedujemo sposobnost viđenja stvari odvojenima od sebičnog interesa i od nedosljednih poruka čulnih strasti, tek tada m o ž e m o dosegnuti posvudašnju viziju istinske ljepote. Tada uspijevamo spoznati kako o n o m e što n a m je nepri jatno ne nedostaje n u ž n o ljepota, već posjeduje ljepotu u istini.

Kada kažemo kako je ljepota svugdje mi ne mislimo da bi riječ " ružnoća" trebalo izbaciti iz govora, kao što bi bilo apsurdno kazati kako ne postoji neistina. Neist ina zasigurno postoji, ne u s a m o m svemiru, već u našoj moći razumijevanja, kao njen negativni element. Na isti način

111

postoji ružnoća, zahvaljujući iskrivljenim prikazima ljepote, tijekom života i u umjetnosti, što dovodi od nesavršenog shvaćanja Istine. Do određene granice m o ž e m o život suprotstavit i zakonu istine u nama, kao i u svemu, a također m o ž e m o i uzdignut i ružnoću, boreći se protiv svekolikog vječnog zakona harmonije.

Pomoću našeg osjećaja za istinu shvaćamo zakon stvaranja, a kroz osjećaj ljepote otkrivamo harmoni ju u svemiru. Kada dokučimo zakon u prirodi, ovladavamo fizičkim silinama i postajemo moćni; kada dokučimo zakon vlastite moralne prirode, ostvarujemo vlast n a d sobom i postajemo slobodni. Na sličan način, koliko više uočavamo harmoni ju u fizičkom svijetu, toliko će više naš život dijeliti ugode stvaranja, a naš izražaj ljepote umjetnosti postaje preciznije sveobuhvatan. Kako postajemo svjesniji harmonije u našoj duši, poimanje blistavila d u h a svijeta postaje univerzalnije, a izražavanje ljepote se u našem životu, zahvaljujući dobrot i i ljubavi, kreće prema beskraju. Ovo je krajnji cilj našeg postojanja; / uvijek m o r a m o znati sljedeće: "Ljepota je istina, istina je/ ljepota"; mi m o r a m o dokučiti cijeli svijet kroz ljubav, jerV^ ljubav ga porađa, odražava i vraća natrag pod svoje okrilje. I Mi m o r a m o posjedovati o n u savršenu emancipaciju srca! koja n a m daje moć da s tup imo u najunutarnjije središte \ stvari, okusivši p u n i n u nevezane radosti koja pr ipada , Brahmi.

Glazba je najčišći oblik umjetnosti, i stoga najdirektniji izraz ljepote, jedna i jedinstvena obl ikom i d u h o m , i najmanje zakočena nebitnim. Mi izgleda osjećamo kako je izražavanje beskonačnog u konačnim oblicima stvaranja samo po sebi glazba, nečujna i čujna. Večernje nebo,

112

n e u m o r n o ponavljajući zvjezdane konstelacije, nalikuje djetetu p o m e t e n o m čuđenjem pred misterijem vlastite prve riječi; koju izgovara iznova i iznova, slušajući je s nesmanjenom radošću. Kada za srpanjske kišne večeri tama polegne preko livada, a pljusak nabacuje veo za velom na tišinu dremljive zemlje, ova monotoni ja pljuštanja nalikuje zvuku iste te tame. Mrkli mrak i t amni oblici drveća, bodljikavo grmlje raš t rkano po goloj ledini p o p u t plutajućih glava plivača vlažne kose, miris orošene trave i natopl jena zemlja, zvonik h r a m a što se uzdiže n a d neraspoznatl j ivom t a m n o m masom, okupl jenom uokolo seoskih kućica - sve ovo sliči zvucima što se uzdižu iz srca noći, miješajući se i gubeći u usaml jenom t o n u beskrajne kiše što ispunjava nebo.

Stoga istinski pjesnici, ako su proroci, teže izraziti svemir p o m o ć u muzike.

Rijetko koriste slikarske simbole prikazujući razotkri­vanje oblika, miješanje bezbrojnih linija i boja koje se neprestano dešavaju po p la tnu neba.

Imaju oni svoje razloge, jer čovjek koji slika m o r a imati platno, kist i kutiju s bojama. Prvi dodir kista je popril ično udaljen od završne ideje. A p o t o m , kada je djelo završeno, umjetnik je otišao, uramljena slika je napuštena, a neprestanih dodira ljubavi stvaralačke ruke n e m a više.

Ali pjevač sve nosi sa sobom. U p u t e stižu direktno iz unutarnjeg života. Ovo nisu materijali sakupljeni izvana. Njegova ideja i njeno izražavanje su brat i sestra; često su p o p u t blizanaca. U muzici se srce t r e n u t n o razotkriva; ne smetaju ga prepreke nastale korištenjem vanjskog.

Stoga, m a d a glazba m o r a iščekivati svoj izražaj p o p u t bilo koje druge umjetnosti, ipak pri svakom koraku odaje

113

ljepotu svega. Kao način izražavanja riječi su također prepreke, jer se njihovo značenje m o r a rekonstruirati u mislima. Ali glazba nikada ne ovisi o nekakvom oči tom značenju; ona izražava ono što nikakve riječi ne m o g u izraziti.

Štoviše, glazba i glazbenik su neodvojivi. Kada pjevač otide, njegova pjesma nestaje s njim; ona je u vječnom jedinstvu sa životom i radošću majstora.

Ovaj svijet-pjesma ni na t renutak nije odvojen od svojeg pjevača. Nije uobličen nikakvim vanjskim stvarima. Njegova radost preuzima vječni oblik. O n a je veliko srce, koje pronosi drhtavicu svojega ushi ta nebesima.

Postoji savršenstvo u svakom zasebnom t o n u ove glazbe, koja je otkrivanje p o t p u n o g u n e p o t p u n o m . Ni jedan zvuk nije završen, a ipak svaki odražava vječno.

Zar je važno ako ne uspijemo prikazati istinsko značenje ove velike harmonije? Nije li to p o p u t ruke što susreće žicu, odjednom izmamivši sve zvukove? To je jezik ljepote, milovanja; on dolazi iz srca svijeta, t r e n u t n o dosežući naše srce.

Prošle noći, u tišini koja je vladala u tami, stajah sam i slušah glas pjevača vječnih melodija. Kada sam otišao spavati zatvorio sam oči, sa t o m posljednjom misli u svojem u m u , tako da je, čak i dok sam t o n u o u besani drijemež, ples života još uvijek kružio ovom ut ih lom arenom mojeg uspavanog tijela, održavajući korak sa zvijezdama. Srce će lupati, krv će jurit i venama, a milijuni živućih a t o m a mojega tijela će vibrirati pjesmom uz tonove harfe, što podrhtava pod d o d i r o m znalačkih ruku.

114

Vili.

OSTVARIVANJE BESKONAČNOG

Upanišade kažu: "Čovjek postaje istinit za ovog života ako dokuči Boga; ako ne, po njega je to velika nesreća."

Ali što je pr iroda ovog postizanja Boga? Poprilično je očito kako vječno nije p o p u t bilo kojeg m e d u m n o š t v o m objekata, ne može se sasvim klasificirati i držati m e d u ostalim našim stvarima, koristeći ga kao saveznika koji n a m očevidno pomaže u politici, ratu, stjecanju novca ili društvenog statusa. Ne m o ž e m o Boga smjestiti na isti popis sa vikendicama, motorkotač ima, ili kredi tom u banci, kao što bi to toliki ljudi najradije uradili.

Pokušajmo shvatiti pravo lice žudnje koja obuzima čovjeka kada mu duša čezne za Bogom. Sastoji li se od njegove želje da ovaj bude dodatak, ma koliko vrijedan, njegovim posjedima? Očito ne! Ovo je krajnje iscrpljujući zadatak, to neprestano popunjavanje naših zaliha. U stvari, kada duša traži Boga, o n a traži spas pred stalnim okupljanjima i gomilanjima, koja nikad ne stižu kraju. On nije dodatn i predmet, već je nityo 'nitydndm, s talnost u svemu nestalnom, rasdndm rasatamah, najviše stanište radosti koja ujedinjuje užitke. Stoga, kad nas Upanišade podučavaju uviđanju svega u Brahmi, to nije potraga za nečim posebnim, nije pokušaj izrade nečeg novog.

Znaj sve što je u svemiru kao okruženo Bogom.Si Uživaj u svemu što je dao i ne gaji u umu pohlepu za tuđim bogatstvom.*

" Ichavasvamdiam sarvam vat kincha jagatvanjagat. " Tena tvaktena bhunjitha ma gridhah kasvasviddhanam.

115

Kada znaš o n o što jest kao ispunjeno njime, i kada je sve što imaš njegov poklon, tada uočavaš beskonačno u konačnom, i darivatelja u poklonima. Tada znaš da sve činjenice stvarnosti posjeduju svoje jedino značenje u prikazu jedne istine, a svi tvoji posjedi imaju značenje samo za tebe, ne po sebi, već u o d n o s u kojeg uspostavljaju sa vječnim.

Stoga se ne može kazati kako pronalazimo Brahmu kao što pronalazimo druge predmete; ovo nije pitanje potrage za njim u jednoj stvari više nego li u drugoj, na j e d n o m mjestu radije nego li na n e k o m drugom. Ne m o r a m o trčati do trgovine mješovitom r o b o m tražeći jutarnju svjetlost; otvorimo oči i ona je pred nama, stoga t rebamo samo predati sebe želimo li pronaći Brahmu koji je posvuda.

Ovo je razlog zbog kojeg nas Buddha opominje da se os lobodimo zatvora života ličnosti. Ako ne postoji ništa drugo, savršeno i zadovoljavajuće, što će zauzeti njeno mjesto, tada ova o p o m e n a n e m a nikakvog značaja. Ni jedan čovjek ne može zaozbiljno razmatrati takav savjet, niti pokazivati entuzijazam; predajući sve on ne dobiva ništa.

Stoga dnevno obožavanje Boga u stvari nije proces njegovog p o s t u p n o g ostvarivanja, već svakodnevni proces predavanja sebe, uklanjanja prepreka jedinstva i proširenja svijesti o njemu kroz obožavanje i služenje, kroz d o b r o t u i ljubav.

Upanišade kažu: Budi sasvim izgubljen u Brahmi poput

strijele koja je probola svoju metu. Biti svjestan bića sasvim okruženog B r a h m o m nije samo čin koncentracije uma. To mora biti težnja cjelokupnog našeg života. U svim našim

116

mislima i pos tupcima m o r a m o biti svjesni vječnog. Neka svakodnevno ostvarivanje ove istine bude sve lakše, da ništa ne može živjeti i kretati se ako energija sveprevladavajuće radosti ne ispunjava nebesa.51 U svim našim p o s t u p c i m a osjetimo silovitost beskrajne energije i b u d i m o zadovoljni.

Može biti rečeno kako je beskrajno p o n a d našeg postignuća, stoga n a m je o n o ništa. Da, ako riječ postignuće uključuje bilo kakvu ideju posjedovanja, tada m o r a m o priznati kako je beskrajno nedosezivo. Ali, mi m o r a m o imati na u m u kako čovjekov najviši užitak nije u imanju, već u dobivanju, koje je istovremeno ne-dobivanje. Naša fizička zadovoljstva ne ostavljaju nikakve okrajke za nerealizirane. P o p u t mrtvog satelita zemlje, nemaju p u n o zraka. Kada hraneći se zadovoljimo svoju glad, to predstavlja komple tan čin posjedovanja. Dok god glad nije zadovoljena, zadovoljstvo je jesti, jer tada naš užitak jedenja dodiruje svaku točku beskrajnog. Međut im, kada dosegne p o t p u n o s t , ili drugim riječima, kada naša žudnja za jelom stigne svojem svršetku, u s p u t je to kraj zadovoljstva. Kod naših intelektualnih zadovoljstava rub je p u n o širi, granica je jako daleko. U prožetosti ljubavlju ostvarivanje i neostvarivanje su usporedni . Ljubavnik kaže svojoj ljubavi u jednoj od naših vaishnava pjesama: "Osjećam kao da p r o m a t r a h ljepotu tvojega lica od svojega rođenja, svejedno su moje oči još uvijek gladne; kao da sam te držao u svojem srcu milijune godina, svejedno moje srce nije zadovoljno."

Ovo razjašnjava kako je upravo beskrajno o n o što tražimo u našim zadovoljstvima. Žudnja za bogatstvom

57 Ko hyevanyat kah pranyat yadesha akacha anando na syat.

117

nije žudnja za o d r e đ e n o m svotom novca, nedefinirana je, i najkraći naši užici su t renutačni dodiri vječnog. Tragedija ljudskog života sastoji se u u z a l u d n i m pokušaj ima da rastegnemo granice stvari, m a d a one nikada neće postat i bezgranične - težimo doseći vječno kroz a p s u r d n o dodavanje prečki ljestvama konačnog.

Iz ovog je očito kako je istinska žudnja naše duše uzdignut i se p o n a d svojih posjeda. Okružena stvarima o n a može dodi rnut i i osjetiti, pa viče: " U m o r n a sam od dobivanja; ah, gdje je onaj kojeg se ne može dobiti?"

U ljudskoj povijesti je posvuda naznačeno kako je d u h odricanja najdublja stvarnost ljudske duše. Kada duša o nečemu kaže: "Ne želim to, jer sam iznad toga", ona izgovara najvišu istinu koju sadrži. Kada djevojčica nadraste svoju lutku, kada shvati kako je njen život po m n o g o č e m u više od te lutke, tada je odbacuje. Kroz čin posjedovanja z n a m o kako smo veći od stvari koju posjedujemo. Odista je žalosno biti vezan stvarima koje su ispod nas. Ovo je osjećala Maitrevi kada joj je njen m u ž prepisao imanje, večer prije nego što je napust io kuću. O n a ga je upitala: "Mogu li ove materijalne stvari pomoći čovjeku da dosegne najviše?" - ili, drugim riječima: "Jesu li mi one značajnije od vlastite duše?" Kada je njen m u ž odgovorio: "Obogat i t će te u zemaljskom smislu.", ona je o d m a h uzvratila: "Sto o n d a da s t im radim?" Tek kada čovjek uist inu shvati što su njegovi posjedi ne zavarava se u vezi s njima; tada zna kako je njegova duša daleko p o n a d ovih stvari, i postaje s lobodan od njihovih okova. Stoga čovjek uis t inu ostvaruje svoju dušu kroz prerastanje vlastitih posjeda, a njegov napredak na stazi vječnog života ostvaruje se zahvaljujući nizu odricanja.

118

To da ne m o ž e m o do kraja raspolagati vječnim bićem, nije tek intelektualna tvrdnja. O n o m o r a biti doživljeno, što je sjajno iskustvo. Ptica, dok leti nebesima, pri svakom treptaju svojih krila shvaća kako je nebo bezgranično, da se o n a nikada neće moći izdići nad njim. Ovdje leži njena radost. U kavezu je nebo ograničeno; može biti dovoljan pot rebama ptičjeg života, ali ne n u d i više od n e o p h o d n o g . Ptica se ne može radovati u n u t a r granica nužde. Jedino ako osjeća kako je ono što ima beskrajno veće od onoga što je mogla poželjeti ili zamisliti, može biti zadovoljna.

Stoga naša duša m o r a lebdjeti u beskraju, i m o r a svakog t r e n u t k a osjećati kako je u poimanju da nije sposobna stići do kraja svojih post ignuća njena vrhunska radost, njena konačna sloboda.

Čovjekova krajnja sreća nije u dobivanju, već u predavanju o n o m e što je veće od njega samog, od ideja koje su veće od njegovog života, p o p u t države, čovječanstva, Boga. Zahvaljujući njima mu je lakše oprostit i se od svega što ima, ne očekujući svoj život. Njegovo postojanje je bijedno i prljavo, sve dok ne pronađe neku veliku ideju koju istinski može proglasiti svojom, a koja ga može osloboditi svih vezivanja za vlastite posjede. B u d d h a i Isus, i svi naši veliki proroci, predstavljaju takve velike ideje. Oni pred nas postavljaju mogućnost i predavanja svega što jesmo. Kada donesu svoju božansku p o s u d u za prošenje osjećamo kako se ne možemo oduprijeti davanju, i u davanju pronalazimo svoju istinsku radost i oslobođenje, jer se u ujedinjavanju sebe sa t ime nalazi dosezanje beskraja.

Čovjek nije p o t p u n ; on tek treba biti. U o n o m što jest on je malen, i ako ga uvjerimo da se tu zaustavi dovijeka

119

predstavit ćemo ideju najodvratnijeg pakla kojeg čovjek uspijeva zamisliti. U svojem biti je vječan, t a m o su njegova nebesa, njegovo oslobađanje. Njegovo jest je neprestano zaokupljeno onim što može dobiti i što može uraditi; njegovo biti gladuje za nečim što ne može dobiti, što nikada ne može izgubiti, jer to nikada nije ni posjedovao.

Konačni aspekt postojanja ima svoje mjesto u svijetu nužnost i . Tu čovjek luta, tražeći h r a n u radi preživljavanja, odjeću zbog grijanja. U t o m području - području prirode -njegova je funkcija dobiti stvari. Običan čovjek je zaokupljen uvećavanjem svojih posjeda.

Ali ovaj čin dobivanja je djelomičan. Ograničen je čovjekovom n u ž d o m . Mi možemo imati samo nauštrb naših potreba, baš kao što lada može propuštat i vodu samo nauštrb praznog prostora. Naš odnos prema hrani je pr isutan samo dok jedemo, naš odnos prema kući je pr isutan samo dok u njoj prebivamo. Sveukupno s m a t r a m o boljim ako je stvar podesna nekoj našoj specifičnoj potrebi. Zbog toga dobiti uvijek znači dobiti djelomično, i to n ikada neće moći biti drugačije. Ova žudnja za posjedima pripada našem k o n a č n o m ja.

Međut im, ovaj dio našeg postojanja stremi beskonačnom ne zbog bogatstva, već zbog slobode i radosti. Tu iščezava vladavina nužnost i , i naša funkcija nije imati, već biti. Biti što? Biti j edno sa Brahmom. Jer, područje vječnog je područje istine. Stoga Upanišade kažu: Ako čovjek dokuči Boga, on postaje istinit. To je nastajanje, a ne porast posjedovanja. Riječi ne zbunjuju ako im znaš značenje; one postaju istinite bivajući jedno sa idejom.

M a d a je Zapad prihvatio za svojeg učitelja onoga koji je smjelo proglasio svoje jedinstvo sa vlastitim Ocem, i koji je <

120

poticao svoje sljedbenike neka b u d u savršeni p o p u t Boga, ipak ideja našeg jedinstva sa beskrajnim bićem nikada nije ! bila prihvaćena. Proklinje se, kao vrsta svetogrđa, bilo kakvo naslućivanje da bi čovjek mogao postati Bogom. Ovo zasigurno nije ideja koju je propovijedao Krist, niti je, najvjerojatnije, ideja kršćanskih mistika, ali je izgleda postala popularna na Zapadu.

Ipak, najviša m u d r o s t Istoka drži kako funkcija naše duše nije dobiti Boga, koristiti ga radi bilo kakve posebne svrhe. Jedino čemu uist inu m o ž e m o težiti jest sve više i više se ujedinjavati sa Bogom. U okvirima prirode, t o m području odvojenosti, ras temo kroz stjecanje; u d u h o v n o m svijetu, koji je svijet jedinstva, rastemo gubeći sebe, kroz sjedinjavanje. Dobivanje stvari, kako smo spomenuli, samo po sebi je djelomično, ograničeno je jedino na određene želje; no, biće je p o t p u n o , o n o pripada našoj cjelovitosti, ne proistječe iz nekakve potrebe, već iz naše zainteresiranosti za vječno, za princip savršenstva koji je sastavnica naše duše.

Da, mi m o r a m o postat i Brahma. Ne smijemo se umanjivati kako bismo to dokazali. Naše postojanje je besmisleno ako ne možemo očekivati ostvarivanje najvišeg savršenstva koje postoji. Ako i m a m o cilj, a ne m o ž e m o ga doseći, o n d a to uopće nije cilj.

Ali, može li se o n d a kazati kako n e m a razlike između Brahme i naše duše? Jasno d a j e razlika očita. Nazovimo to iluzijom ili neznanjem, ili bilo kojim imenom, t a m o je. Možete ponudi t i objašnjenja, ali svejedno ne možete objasniti. Čak je i objašnjavanje iluzije u stvariiluzija.

Brahma je Brahma, on je beskonačni ideal savršenstva. Ali mi n i smo o n o što uis t inu jesno; vječno postajemo sve

121

više istiniti, vječno postajemo sve više Brahma. Postoji vječna igra ljubavi u o d n o s u ovog bića i nastajanja; pa je u d u b i n a m a ove zagonetke izvor svekolike istine i ljepote što podržava vječni marš stvaranja.

U muzici hrlećeg p o t o k a zvuči su radosne sigurnosti: "Postat ću more." To nije puka pretpostavka; ovo je sušt inska skrušenost, jer je istinita. Rijeka n e m a drugih mogućnost i . Obje strane njenih obala su ispunjene poljima i šumama, selima i gradovima; može im služiti na različite načine, čistiti ih i hraniti, nositi njihove proizvode sa mjesta na mjesto. Ali o n a ima samo djelomične odnose sa njima, i ma koliko dugo t u d a vijugala, ostaje izdvojena; nikad ne može postati grad ili šuma.

Ali može i postaje more. Manje vode u pokretu teže prema velikoj nepokretnoj vodi oceana. O n e se kreću nizdol, kroz tisuće objekata, svrha tog kretanja biva ispunjena kada dosegnu more.

Rijeka može postati more, ali nikada ne može učiniti more svojim dijelom i svojinom. Ako, nekim slučajem, ona okruži nekakvu poveću količinu vode, pretvarajući se d a j e učinila more dijelom sebe, svejedno z n a m o kako je to privid, jer još uvijek traži spokoj u velikom oceanu kojem nikada neće moći postaviti granice.

Slično tome, naša duša može postati Brahma jedino na isti način kao što rijeka postaje more. Sve drugo o n a dotakne n e k o m svojom točkom, p o t o m napuš ta i kreće dalje, ali n ikada ne može ostaviti Brahmu i stići p o n a d njega. Kada naša duša shvati svoj krajnji cilj rastapanja u Brahmi, svo njeno kretanje dobiva svrhu. Ovaj ocean beskrajnog o d m o r a je onaj koji daje značaj vječnom djelovanju. To savršenstvo bića omogućava nesavršenstvu

122

nastajanja o n u kvalitetu ljepote koja pronalazi svoj izražaj u svekolikoj poeziji, drami i umjetnosti . T a m o se m o r a nalaziti cjelokupna ideja koja pokreće pjesmu. Svaka rečenica pjesme dodiruje tu ideju. Kada čitalac shvati prevladavajuću zamisao, kako nastavlja čitati, o n a mu počinje predstavljati krajnji užitak. Tada svaki dio zrači svjetlošću cjeline! Ali ako se pjesma nastavi u beskraj, nikada ne izražavajući ideju cjeline, već samo nabacujući nevezane slike, ma koliko prekrasne, o n a postaje • iscrpljujuća i sasvim beskorisna. Napredak naše duše je p o p u t savršene pjesme. O n a posjeduje vječnu ideju koja, j e d n o m shvaćena, ispunjava svo kretanje značenjem i j radošću. Ali ako odvajamo njeno kretanje od završne ideje, 4 ako ne vidimo beskrajni spokoj, već samo beskrajno kretanje, tada n a m postojanje izgleda p o p u t čudovišnog zla - naglo propadanje kroz beskrajnu besciljnost.

Sjećam se kako mi je u djetinjstvu predavao učitelj koji nas je tjerao da z a p a m t i m o cijelu knjigu sanskrtske gramatike, pisanu simbolima, bez objašnjavanja značenja. Dan za d a n o m smo se mučili, a on nije ništa govorio. Stoga smo, što se naših lekcija tiče, bili u položaju pesimista koji osluškuje jedino b e š u m n e pos tupke svijeta, ali ne uspijeva vidjeti vječni spokoj savršenstva u kojem ove aktivnosti neprestano dobivaju uravnoteženje kroz apso lutnu ispravnost i harmoniju. Tako se udubivši nad postojanjem mi gubimo svu radost, budući smo promašil i istinu. Vidimo gestikulaciju plesača i zamišljamo da je ona određena surovom tiranijom šanse, m e đ u t i m mi smo gluhi za vječnu glazbu, zbog koje su sve ove geste, bile kakve bile, spontane i prekrasne. Ove kretnje vječno narastaju do muzike savršenstva, postajući jedno sa njom.

123

Posvetivši toj melodiji pri svakom koraku bezbroj oblika, one nastavljaju stvarati.

To je istina naše duše, i to je njena radost, da vječno m o r a narastati u Brahmu, da bi sve njene kretnje trebalo modul i rat i ovom ul t imat ivnom idejom, a sve kreacije bi trebale biti p o n u đ e n e vrhovnom d u h u savršenstva.

Postoji izvrsna izreka u Upanišadama: Ne mislim da ga dobro znam, ili da ga znam, ili čak da ga ne znam."

Kroz proces spoznaje nikada ne m o ž e m o razumjeti vječno biće. Ah ako je u p o t p u n o s t i van našeg dosega, tad n a m a o n o nije apso lutno ništa. Istina je da ga mi ne znamo, pa ipak ga poznajemo.

Ovo je bilo objašnjeno u drugoj izreci iz Upanišada: Brahme riječi se vraćaju iskrivljene, baš kao i um, ali onaj koji ga poznaje, njegovom je radošću oslobođen svib strahova:'1 •

Znanje je djelomično, jer je naš intelekt ins t rument; dn"I je samo dio nas, može n a m ponudi t i obavijesti o stvarima koje se mogu podijeliti i analizirati, a čija svojstva mogu biti klasificirana, dio po dio. Ali Brahma je savršen,: djelomično znanje ga nikada neće dokučiti . '

Međut im, njega se može spoznati kroz radost, kroz ljubav. Jer radost je p o t p u n o s t znanja, to je znanje cijelim bićem. Intelekt nas razdvaja od stvari koje treba spoznati, ali ljubav upoznaje svoj cilj združivanjem. Takvo je znanje neposredno i ne d o p u š t a nikakve nedoumice. Jednako je poznavanju sebe samog, jedino je još dublje.

/ Stoga, kako Upanišade kažu, um nikada ne može spoznati Brahmu, riječi ga nikada ne m o g u opisati; može

s s Náham manye suvedeti no na vedeti vedacha. " Yato vácho nivartante aprápya manasá saha ánandam brahmano vidván na vibheti kutacchana.

124

biti znan jedino kroz dušu, njenom radošću u njemu, njenom ljubavlju. Ili, drugim riječima, m o ž e m o doći u odnos sa njim jedino kroz ujedinjenje - ujedinjenje našeg cjelokupnog bića. M o r a m o biti j edno sa našim Ocem, m o r a m o biti savršeni, baš p o p u t njega.

Kako to ostvariti? N e m a razlikovanja u beskrajnom savršenstvu. Ne m o ž e m o sve više narastati do Brahme. On je apsolutno, stoga ne m o ž e m o biti više ili manje u njemu.

Odista, ostvarivanje paramdtmana, vrhovne duše, u n u t a r našeg antardtmana, naše unutarn je individualne duše, stanje je krajnjeg postignuća. Ne m o ž e m o o tome misliti kao o nepostojećem i ovisnom o našim ograničenim moćima zbog postepenosti izgradnje. Ako je naš odnos sa božanskim u p o t p u n o s t i naše djelo, kako se osloniti na njegovu istinitost i kako n a m može dati potporu?

Odista, m o r a m o znati kako u n a m postoji mjesto gdje vrijeme i prostor ne vladaju, a razvojne točke evolucije su spojene u jedinstvu. U t o m vječnom boravištu dtamana,

duše, otkrivanje paramdtmana, vrhovne duše, već je dovršeno. Stoga Upanišade kažu: Onaj koji poznaje Brahmu,

istinu, svijest o svemu i beskrajno kao skriveno u dubinama duše,

koja je najviše nebo (unutarnje nebo svijesti), uživa u svim

objektima želja bivajući u jedinstvu sa sveznajućim Brabrnom.6"

Jedinstvo je već ostvareno. Paramdtman, vrhovna duša, • sama je odabrala ovu našu d u š u kao svoju nevjestu i 1 ženidba je završena. Izrečena je svečana mantra: Neka tvoje

srce bude nalik mojem srcu." Na ovom vjenčanju nema

10 Satyam jfianam anantam brahma yo veda nihitam guhavam paramo vvoman so'cnute sarvan kaman saha brahmana vipaschite. " Yadetat hridavam mama tadastu hridavan tava.

125

mjesta evoluciji kao majstoru ceremonije. Eshah, kojeg se ne može drugačije opisati nego kao Ovo, bezimena neposredna prisutnost, uvijek je tu, u našem najunutarnji jem biču. "Ovaj eshah ili Ovo, vrhovni je kraj drugog ovo";*2 "ovo Ovo je vrhovna riznica drugog ovo";" "ovo Ovo je vrhovno boravište drugog ovo";" "ovo Ovo je vrhovna radost drugog ovo".65 Budući je vjenčanje vrhovne ljubavi ostvareno u bezvremenom vremenu, sada se dešava vječna lila, igra ljubavi. On, koji je bio ostvaren u vječnosti, sada je gonjen kroz vrijeme i prostor, u radost ima i patnjama, na ovom svijetu i o n i m a ponad. Kada duša-nevjesta ovo do kraja dokuči, njeno je srce zadovoljno i smireno. O n a zna da je, p o p u t rijeke, dosegnula ocean svojeg ispunjenja sa jedne strane svojeg bića, a sa druge strane ga uvijek ostvaruje; s jedne je strane to vječni o d m o r i upotpunjenje, sa druge neprestano kretanje i promjena. Kada poznaje oba kraja kao nerazdruživo povezana, svijet postaje njeno domaćinstvo, zahvaljujući pravu druženja sa gospodarom svijeta kao vlastitim suprugom. Tada sve njene usluge postaju izražaji ljubavi, sve joj nevolje i iskušenja života dolaze kao testovi, pobjedonosno prebrođeni kako bi pokazali snagu njene ljubavi. Smiješeći se ona skida teret sa svojeg ljubavnika. Ali onoliko dugo dok prkosno ostaje u tami, ne podižući svoj veo, ne raspoznaje svojeg voljenog, i zna jedino za bivanje odvojeno od njega. O n a radi kao služavka, a po pravu bi trebala kraljevski vladati; kolebljivo se ljulja u nedoumici,

62 Eshasva parama gatih. " Eshasva parama sampat. 64 Eshasva paramo lokah. " Eshasva parama anandah.

126

plače žalosna i potištena. Ona prelazi iz oskudice u oskudicu, iz nevolje u nevolju, i iz straha u strah:"

Nikada neću zaboraviti izvadak pjesme koju sam j e d n o m čuo u ranu zoru usred buke gomile što se okupila tu noć, privučena svetkovinom: "Lađaru, prevezi me na drugu obalu ! "

U žurbi sveg našeg rada dolazi povik: "Prevezi me preko". Vozar u Indiji pjeva dok gura svoja kolica: "Prevezi me preko." Lutajući trgovac prodaje svoju robu i pjeva: "Povezi me preko."

Sto je značenje ovih uzvika? Osjećamo kako n i smo dosegli naš cilj; i z n a m o kako usprkos našem cjelo­k u p n o m upiranju i muci n i smo stigli do kraja; mi ne dosežemo svoj n a u m . P o p u t djeteta razočaranog lutkama, naše srce klikće: "Ne to, ne to." Ali što je to drugo? Gdje je udaljena obala?

Da li je drugačija od onoga što imamo? Da li je negdje drugdje, gdje mi nismo? Znači li to odmori t i se od svih svojih djela, biti os lobođen svih odgovornost i života?

Usred naših aktivnosti mi težimo našem kraju. Težimo prijeći, čak i dok stojimo ovdje. Tako, dok naše usne izriču molitvu koja govori o tome da želimo prijeći preko, naše uposlene ruke nisu dokone.

Uistinu, ti si ocean radosti, ova obala i druga obala su jedno te isto u tebi. Kada ovu nazivam svojom, druga leži neznana; i gubeći osjećaj te p o t p u n o s t i u n u t a r sebe, srce mi neprestano plače za njom. Svo moje ovo, i o n o drugo, čekaju ne bi li bili do kraja usklađeni u ljubavi.

66 Daurbhikshat yati daurbhiksham klecat klecam bhavat bhavam.

127

To moje "ja" se jako crudi, danju i noću, zbog d o m a kojeg smatra svojim. Avaj, neće biti kraja njegovim patnjama, dok god nije u stanju nazvati ovaj d o m tvojim. Do tada će se nastaviti boriti, a njegovo će srce vječno uzvikivati: "Ladaru, prevezi me preko." Kada je ovaj moj d o m učinjen tvojim, istog je t renutka prebačen preko, na drugu obalu, usprkos tome što ga okružuju njegovi stari zidovi. Ovo "ja" nikad n e m a mira. O n o teži dobi tku koji nikada neće moći biti udružen sa d u h o m , kojeg nikada neće moći zadržati i poduprijeti. U svojim n a p o r i m a da r u k a m a uhvati sve, povreduje druge i, zauzvrat povrijeđen, viče: "Vodi me preko." Ah čim je u stanju kazati: "Svo moje djelo je p o p u t tvojeg", sve ostaje isto, jedino što je prevezeno preko.

Gdje da te susretnem, osim ako ovaj moj d o m ne uradim tvojim? Gdje ti se mogu pridružiti, osim ako ne pretvorim ovo moje djelo u tvoj rad? Ako napust im svoj d o m neću dosegnuti tvoj dom; ako obustavim svoj posao, nikada ti se neću pridružiti u tvojem radu. Jer ti stanuješ u meni, a ja u tebi. Ti bez mene, ili ja bez tebe, ništa smo.

Stoga, u središtu našega d o m a i našega rada, ustaje molitelj: "Vodi me preko ! " Jer, ovdje se kotrlja more, uist inu, ovdje leži druga obala što čeka da bude dosegnuta - da, ovdje je ta vječna sadašnjost, nije udaljena, o n a nije nigdje drugdje.

128

SADHANA IL110DGAJANJU ČOVJEČANSTVA

Vlastito ostvarivanje života Tagore je otpočeo pod utjecajem svojega oca, učitelja sanskrta, u p r e g n u t o g da oživi monist ičku osnovu h i n d u i z m a uspostavljenu u Upanišadama. Ovaj sveti spis je proistekao iz Veda, a o Brahmi, vrhovnom biću, govori na unekoliko drugačiji način od onog koji se na Zapadu uvriježio kroz definiciju "Boga". Budući je samodosta tan, Brahma nadilazi osobnost i bilo kakvu vrstu opisa. Hindus i tvrde kako su sve stvari u univerzumu, pa čak i njihova božanstva tek privremene manifestacije Vrhovnog. Tagore je stoga pisao o o d n o s u čovjeka prema Njemu, te o iskustvima koja vode do uspostave krajnjeg poistovjećenja sa Njim.

No, zaokupljenost B r a h m o m ne znači da Indija nije imala bogatu književnost i umjetnost općenito, kojoj se posvećivala p u n a pažnja. U njihovom vjerovanju n e m a ničeg uskog, koncentr i ranog samo prema vječnom, već oni smatraju kako je ovaj svijet, upravo onakav kakav jest, mjesto kultiviranja konačnog u nama, i njegovog pripremanja za beskonačno. Stoga se i prema toj tvorevini Brahme ponašaju sa d u ž n i m poštovanjem, poklanjajući mu svekoliku pažnju.

Upravo je ovaj stav temelj na kojem je izrasla Sddhand, što dokazuje često navođenje Veda i Upanišada. Iz r i tmičnog tijeka njihovog izričaja on izvlači bezvremenu poruku, dakle i suvremenu, mada po relativnom mjerenju vremena faktički drevnu. Zbog svoje neposrednost i , jednostavnosti i ljepote izražavanja, ovo djelo ide ruku pod ruku sa m n o g i m klasicima koji obraduju slične teme.

129

Sddhand preporuča neka se pr ipremamo, medit i ramo, p r o m a t r a m o i nadograđujemo želimo li da n a m život bude istovremeno aktivan i harmoničan. Smatra kako je od najveće važnosti da ljudi b u d u u stanju živjeti i djelovati kao slobodni pojedinci. Tagoreovi stavovi prema politici i kulturi, nacional izmu i internacionalizmu, tradiciji i suvremenom; sve to treba biti viđeno u svjetlu ovih vjerovanja.

Većina njegovih djela je napisana u Sant iniketanu (Mjestu Mira). Ne samo što je t a m o utemeljio školu maštovitog i inovativnog sistema podučavanja, već je kroz svoje pisanje i djelovanje na s tudente i učitelje značajno utjecao na indijske socijalne, političke i ku l turne pokrete.

Služeći se iskustvima proisteklim iz vlastitog odgoja Tagore n a m pokušava objasniti koji su sve elementi n e o p h o d n i cjelovitom razvoju čovjeka. Pri tome zaključuje kako se ne bismo smjeli zaustaviti na inte lektualnom aspektu njegovog problema, već obratiti pozornost i na naš smisao za estetsko, te na vlastitu kreativnost. Potraga za znanjem i psihičkom aktivnošću u odgovarajućem okruženju bili su nerazdruživi dio procesa. Po njegovom su mišljenju s loboda i stvaralaštvo povezani, jedno uvjetuje drugo. Sto više ljudi stigne p o n a d ograničenja svoje životinjske prirode, to smo svi skupa bliži h u m a n i z m u , slobodi i jedinstvu. Jedino ovakva potraga daje značaj bivanju, a obrazovanje je sredstvo uobličavanja smislenog života. Time su ciljevi osobe i oni društva odista postali gotovo pa istovjetni.

Stoga bi najviši cilj podučavanja po Tagoreovom mišljenju trebao biti onaj koji je općenito zapisan u čovjekovoj nutr ini , a posljedica je njegove esencijalne

130

povezanosti sa Vrhovnim Bićem, uslijed čega dolazi do postizanje samoostvarivanja i punoće. Tek kada je ovaj cilj prepoznat kao osnovni kojem bi se ljudi trebali posvetiti, pri čemu im se ne pokušava n a m e t n u t i stav da su dužni baviti se o n i m što održava njihov k o n t a k t sa egom, to jest sa nižim slojevima vlastitog bića, moći ćemo kazati kako je Rabindranathova misija završena. Naravno, osim toga bi trebao obratiti pažnju i na one manje ciljeve, koji omogućavaju vođenje ispravnog načina života, bez čega osoba ne bi bila u stanju ispuniti svoje osnovne potrebe, što bi je onesposobilo kako za taj, tako i za onaj p r e t h o d n o spomenut i , daleko važniji zadatak. Smatrajući da je beskrajni čovjekov razvoj moguć jedino u okruženju os lobođenom bilo kakve vrste vezivanja, neprestano se trudio uspostaviti takve uvjete.

Bio je vrlo otvoren p r e m a svojem vremenu, izražavajući bol i očaj zbog neprestanih ratova. Njegovi napori u korist svjetskog mira nisu imali veze sa političkim motivima. Žudio je za njim zbog istinske realizacije unutarnjeg jedinstva čovječanstva, kao i, odista, cjelokupnog živućeg svijeta. Tijekom cijelog svojeg političkog života kritizirao je upotrebu sile, kako čovjeka protiv čovjeka, tako i klase protiv klase, ili nacije protiv nacije.

Kad god se ne bi slagao sa stavovima i ponašanjem kako engleskih kolonizatora, tako i indijskih boraca za slobodu, uključujući čak i Ghandija to bi sasvim jasno davao do znanja. Radije je ostajao usamljen u svojem mišljenju, nego preporučao iza čega ne stoji, što je zasigurno očit dokaz njegove ostvarenosti, to jest t ranscendentnog iskazivanja ličnosti pri čemu o n a odbljeskuje sve o n o što ljubimo u Bogu.

131

RABINDRANATH TAGORE

(6. 5. 1861.-7.8. 1941.)

Također je poznat i kao Robi Thakur, te Gurudev, što znači Bog-Učitelj. Rođen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.

M e d u njegovom pisanom ostavšt inom se nalaze novele, eseji, kratke priče, putopisi, drame, te preko 2000 pjesama. U proznim se djelima najčešće bavi socijalnim pitanjima, političkim idejama, prosvjetiteljstvom, kao i vizijom univerzalnog bratstva. Tagoreova poezija, osim svojeg dubokog duhovnog upliva, često izražava p r o s t o d u š n o slavljenje ljubavi.

Označimo tek neka njegova djela: Bjegunac, Brodolom, Dolutale ptice, D o m i svijet, Gitanđali (Pjesme darovnice), Kralj i kraljica, Kralj mračne odaje, Mlađak, Nacionalizam, Naš svemir, Pjesnikova bajka, Pregršt priča, Pustinjak, Religija čovjeka, Sadhana, Vrtlar, Zlatni brod, Žrtva...

Osim pisanja se bavio skladanjem, a u zrelijim g o d i n a m a i slikarstvom.

Odras tao je proučavajući velika djela indijske misli, ali na njega su također utjecali i giganti zapadne civilizacije, čije je stavove pomnjivo proučio.

Proputovao je praktički cijeli svijet, održavajući žive kontakte sa čuvenim ljudima svojega doba p o p u t M a h a t m e Ghandija, Alberta Einsteina, Javvaharlala Nehrua, Bernarda Rusella, Williama Butlera Yeatsa...

Bio je čovjek renesansnog ustrojstva, uvijek se sasvim predajući svemu što radi, a u sve svoje postupke, odnose i djela unosio je rijetko viđenu dozu čovječnosti.

132