StolarijaVrt

Keramička radionicaZidarstvo

KuhinjaŠtala Tiskara

M I S I J A I V I Z I J A

ošli smo u Zajednicu kako bismodali smisao vlastitom životu. Preko moli-tve, prijateljstva i različitih zaduženja za-počinje naš put u 'Školi života'. Jedno odmjesta na kojima se učimo životu je i ke-ramička radionica. Radni dan započi-njemo jednostavnom molitvom, gdjenaše prijateljstvo i posao koji smo pred-vidjeli učiniti stavimo Gospodinu uruke i zazovemo Mariju da nas prati svo-jim majčinskim zagovorom. Keramika senaizgled može činiti kao jednostavan ipomalo monoton posao, ali je zapravovrlo raznolik i kreativan s dosta eksperimentiranja i spoznaja, gdje kroz

Keramika

Mladi iz Zajednice o svojim iskustvima rada u keramičkoj radionici

D

Kada si se prvi puta susrela s kera-mičkom radionicom?

JOSIPA: Prvi kontakt s keramikom u Za-jednici bio je kada sam se pripremala zavjenčanje u ženskoj bratovštini u Vr-bovcu. Do tada sam se već bila upoznala smnogo različitih umjetničkih tehnika podrugim radionicama u Zajednici, ali kera-mika je bila nešto novo te mi je sve toodmah bilo privlačno i zanimljivo. Kera-mika je postala mojom obavezom kadasmo kao obitelj došli u Vrbovec. Mnogosam naučila od djevojaka. Uvijek mi jebilo drago naučiti nove stvari te prenijetidrugima ono što me Zajednica kroz go-dine naučila, a posebno me raduje vidjetikako kreativnosti i mašti nema kraja!

FLUTRA: Prvi kontakt s keramikom i s gli-nom uopće bio je kada me je Josipa za-molila da probam napraviti figurice sv.Obitelji od gline za našu kapelicu u Vr-bovcu. U početku sam mislila da je bezna-dno, nisam znala što bih s tom glinomkoja mi je doslovno bježala iz ruke te sambila smiješna sama sebi. Ubrzo je moj in-teres počeo rasti i iako taj prvi put figurice

rad i druženje možeš otkriti i nau-čiti puno o sebi i drugima. Da bi postaodobar keramičar, potrebno je puno lju-bavi i strpljenja. Ljubav prema ambi-jentu u kojem si čitav dan, premasvakom križiću, anđelu koji ti prođe krozruke, prema bratu ili sestri koji rade dotebe i možda imaju loš dan, strpljenjeprema sebi samome i svojim ograničenjima. Potrebno je imati viziju,biti hrabar i truditi se biti što bolji i precizniji svakoga dana. Osjećati se kori-snim jako je bitno u životu, a upravo tonam Zajednica pruža preko naših obaveza, a na poseban način preko preciznog rada u keramici.

Keramika

Mladi iz Zajednice o svojim iskustvima rada u keramičkoj radionici

nisu uspjele, osjećam to kao prvu „školu“i početak moje avanture s keramikom.

IVANA: Budući da je keramika podijeljenana više poslova, jedan od tih je i glazira-nje, tj. sjajni preljev – ujedno i moj prvisusret sa keramikom. Posao koji je jakozahtjevan i gdje čovjek treba biti sabran ipažljiv. Prihvatila sam se tog posla s punovolje baš zbog tih posebnosti. Glazura jezavršna točka u keramici, znači da posaood drugih djevojaka na kraju prolazi krozmoje ruke i o tome kako ja napravim svojposao ovisi i posao drugih. Jedanput sedogodilo da sam stavila pregustu smjesu inakon pečenja sve je bilo uništeno, i nesamo ti proizvodi nego i sav trud drugih,upotrijebljeni materijal i vrijeme. Bilo mije jako teško ali mi je pomoglo da se prih-vatim i da u tim trenucima budem pažlji-vija.

Najveći rast koji si doživjela radećiovaj posao, neki trenutak koji nećešzaboraviti?

JOSIPA: Glina je nepredvidiva i krhka. Toje posao koji zahtijeva mnogo pažnje.

IVANA: Kad imamo puno posla i trebamonapraviti puno proizvoda u malo vremena zna se dogoditi da moramo po-noviti postupak je nije sve izašlo dobro.Teško je ponekad vratiti se ponovno na tajposao i krenuti iz početka ali bez nervoze,s jako puno strpljenja i volje sve to sepretvori u osobni rast, konstruiranje sebekao osobe.

Ova obaveza je poznata po strpljenjui miru koji je potreban da se svedobro napravi, možeš nam reći maloviše o tome?

JOSIPA: Kad je u pitanju samo bojenje ioslikavanje, to zaista iziskuje mnogo str-pljenja i mira. Ako te stvari radiš dok siuznemiren, definitivno neće uspjeti. Aliima i dio posla koji je brz, dinamičan,gdje nema puno filozofiranja.

FLUTRA: Keramika je jako dinamična iprije svega neizvjesna; nikada ne znamo ukakvom će stanju stvari izaći iz peći.Često puta se radi o identičnom procesu,a na kraju izađe nešto novo, drugačije, ne-ponovljivo. Kad stvari jednostavno ne idui dođe ti da polomiš sve. A katkad je uz-budljivo danima raditi na jednom pro-jektu, sve dok nismo zadovoljni. Meneispunjava upravo to što radimo nešto,stvaramo nešto svoje ni iz čega – doslovceiz blata.

IVANA: Iako već neko vrijeme radim sakeramikom, ona je za mene uvijek rast ustrpljenju, jer koliko god strpljenja imao i trudio se napraviti dobro posao, dok sene ispeče ne znaš dali je izašlo dobro, i utim trenutcima isčekivanja tvoje strplje-nje svakim danom raste.

Kakav je osjećaj vidjeti djelo svojihruku izloženo u trgovini i spremnoza prodaju?

JOSIPA: Mene ispunjava vidjeti što smo sve sposobni napraviti kada se ujedinimo,

Za mene je najveći rast bio iscrtavati ke-ramičke okvire engobnom bojom, kojazahtijeva strpljivost na koju ja dotada uslikanju nisam bila navikla. Boju nekadtreba jednolično prijeći i po pet puta.Upravo kada bih dovršila, okvir bi pukaona kutovima i cijeli posao bio bi uzalu-dan. To mi je pomoglo da budem pažlji-vija. Imali smo i nekoliko izvanrednihnarudžaba, na koje bismo ambicioznorekli: „Da, pa mi to možemo!“ No ispo-stavilo bi se da nije baš tako. Kad se pekuveće površine, često dolazi do pucanja upeći i sve treba ispočetka. No svaka gre-ška je škola. Ne smijemo si dopustiti daponavljamo iste greške, već nas one učekako se poboljšati.

FLUTRA: Najveći rast za mene bio jekada smo radili vazu kao poklon za ro-đendan Majci Elviri. Imala sam želju„baciti se u vatru“. Isprobavala sam teh-nike koje nisam dobro poznavala te jebilo veliko razočarenje kada bi se onošto bih napravila slijedeći dan pretvorilou prah. Cijela je kuća molila. Vaza kojusmo odnijeli Majci Elviri bila je ona izšestog pokušaja. Narasla sam u ustrajno-sti, poniznosti i vjeri. Vjerujem da tuvazu nisam napravila ja, već su velikudio imala molitva i post cijele bratovštine.

Keramika

kada uje dinimo ideje i darove. Važno je ot-kriti kreativnost u sebi, jer kroz kreativnostvaranje osoba se izražava i obogaćujedruge. Svaki pojedini proizvod ima svojuvlastitu priču. Ljudi koji kupuju vjerojatnone znaju tu pozadinu, no sigurno je to dapločica na kojoj piše npr. „Vjerujem u pri-jateljstvo“, zaista ima tu priču, jer krozposao, kroz svakidašnje situacije, svađe ioproste, ta pločica zaokružuje jednu priču imi stvarno osjećamo da su te stvari naštandu dio nas.

FLUTRA: Kada gledam naše gotove proiz-vode u trgovinama, kako ničim ne zaostajuu kvaliteti za proizvodima renomiranih ra-dionica, ponosna sam na sve nas. Tek tadasam uistinu svjesna koliko prijateljstvo imolitva imaju udjela u njihovu nastanku,jer na kraju krajeva mi nismo profesionalnikeramičari nego samo početnici koji imajupuno volje i koji uče jedan od drugoga.

IVANA: Prije svega uvijek mi izvuče osmi-jeh na lice, osjetim radost u srcu veliko za-dovoljstvo. Ponosna sam jer iza toga nestoji neka umjetnička struka niti neka po-sebna nadarenost nego nešto puno jedno-stavnije da sve ono što radim sam sposobnaraditi i ukloniti limite i staviti volju.

Priča svakoga od nas je da smo ušli u Za-jednicu neodgovorni, bježali smo od odgovor-

nosti prema sebi, prema bližnjima i općenito premaživotu. Ulaskom u Zajednicu prvo što trebaš naučitije truditi se na poslu; bio to rad u vrtu, čišćenjedoma ili u praonici rublja. U našoj Zajednici dan jeispunjen malim poslovima, a svaki ima svoju svrhui smisao, preko kojih se učimo poslušnosti, poniz-nosti, i iznad svega izgrađujemo iskreno i pravo pri-jateljstvo sa bližnjima. Ljestvica odgovornosti uZajednici počinje s mjestom gdje se ostavljaju cipele,pa poslije čistiš okućnicu i s vremenom dolaze većeobaveze kao npr. kuhinja, štala, pekarnica, stolarija,zidarstvo, briga o ostavi za hranu... Svaka odgovor-nost se prenosi s jedne generacije na drugu, tako daoni koji trenutno rade neki posao istovremeno učeone koji će ga raditi poslije njih. Edukacija u Zajed-nici ne odnosi se samo na poslove, nego i na među-ljudske odnose i odgoj za obitelj i altruizam. Takonakon nekog vremena provedenog u Zajednici, kadadostigneš određenu zrelost, dolazi na red najljepšaali i najodgovornija zadaća u Zajednici, a to je uloga„Anđela čuvara“, gdje više nisi odgovoran za nekiposao nego za čovjeka, brinući se o njemu 24 satana dan. Obaveza je to koja te uči strpljenju, nauči tedarivati ljubav drugome, budi u tebi volju i želju danekoga uputiš na pravi put, kao što je to netko na-pravio za tebe. Nakon nekog dužeg perioda dolazi iobaveza u kojoj radiš u uredu, gdje se brineš za or-ganizaciju na razini cijele bratovštine, odlaziš u ku-povinu potrebnih stvari za kuću i sl. Preko poslova i

MAJO, ŠTO NAM MOŽEŠ REĆI O SVOJIMISKUSTVIMA U KUHINJI?MAJA: Prvi put sam postala kuharicom u bra-tovštini u Saviglianu. Kad sam ušla u kuhi-nju izgubila sam sigurnost, jer je to bio jedansasvim nepoznat teritorij. Morala sam početiod nule jer nisam ništa znala raditi. Straho-vala sam kako će ostale sestre procjenjivatimoje kuhanje. S vremenom sam svladalaosnove kuhanja, no radila sam sve dosta me-hanički. Tek drugi put kad sam bila kuharica,u drugoj bratovštini, počela sam osjećati dapreko kuhanja mogu prenijeti svoju ljubavdrugima. Uz to sam počela doživljavati Božjuprovidnost na najrazličitije načine. Primjerice,u zadnje vrijeme nije bilo mlijeka, koje običnodolazi iz dvorca u Vrbovcu. Počeli smo raditičaj za doručak, a meni osobno čaj za doručaknije baš najomiljeniji napitak. No nakon ne-koliko dana stigla je litra mlijeka iz Provid-nosti, što se inače nikad ne događa, obično je

mljeko dolazilo samo iznašeg

Kuhinja

Evo što mladi iz Zajednice kažu

oba-veza naučimo cije-

niti male stvari i izgrađujemosebe i svoj karakter, pronalazeći ponovno iz-

gubljeno povjerenje u sebe i druge. U ovom brojuUskrsnuća predstavit ćemo rad u kuhinji, koja je uzkapelu, prema riječima Majke Elvire, središnje mje-sto svake bratovštine. Naime, ta dva mjesta izvor suduhovne i tjelesne hrane te im se stoga posvećujevelika pažnja. Kako naša duhovna hrana treba bitibrižljivo pripremljena, tako treba i ona tjelesna. Re-dovna molitva i redovna prehrana dva su lica istemedalje. Ako jedno od toga dvoje nedostaje, našživot se gasi. Površan odnos s Bogom je poput du-hovnog fastfooda: naizgled je sve u redu, a zapravoto je jedna velika šarena fasada iza koje se skrivajuopasnosti za naše duhovno i tjelesno zdravlje. Stogase pri izboru kuhara uvijek dobro savjetuje, i nastojise odabrati onoga koji će taj posao obavljati kvalite-tno. No to ne znači da će biti odabran onaj koji većzna kuhati. Naprotiv, puno puta je obrnuto: odaberese onaj koji nema nikakvih kuharskih znanja! Radise o tome da cilj posla u Zajednici nije samo da senešto napravi i da se zaustavi na tome. Cilj je izgra-dnja čovjeka kao osobe, njegovih sposobnosti, nje-govih darova, njegovog karaktera. Cilj je pomoćimladom čovjeku da otkrije sposobnost darivanjasamog sebe, ljepotu truda za druge, sposobnost or-ganizacije. Ima li što ljepše nego kad se braća i se-stre okupe u blagovaonici u 12 sati, nakon napornogjutarnjeg rada, i ti im serviraš ukusno pripremljenručak? Kroz posao se otkriva ljepota života, uči se za-jedništvu i odgovornosti.

dvorca u Vrbovcu. Potom je došla još jednalitra, pa još jedna. Nakon nekoliko imale smodovoljno mlijeka za jedan doručak! I tako danza danom, litra s jedne strane, dvije s druge,tijekom dva mjeseca nismo niti jedan dan bilibez mlijeka za doručak, sve dok nije ponovopočelo pristizati iz dvorca.

KOLIKO MISLIŠ DA ĆE TI ISKUSTVOKUHINJE POMOĆI U BUDUĆNOSTI?MAJA: Sigurno je za jednu ženu lijepo znatikuhati i to s ljubavlju. Meni je kuhanje za se-stre postalo trenutkom kreativnosti, jer osje-ćam da se preko kuhanja mogu izraziti. Možda to nitko i ne primijeti, ali ja sam nakraju dana sretna, znajući koliko sam truda iljubavi stavila u sve to.

IMA LI NEKO JELO KOJE POSEBNO IRADO KUHAŠ?MAJA: Joj, kad uđem u taj svijet počnem punotoga izmišljati, jako mi se sviđaraditi

Kuhinja

o svojim kuharskim iskustvima

slatkiše, kolače, torte, to je moje područje nakojem uvijek pokušavam nešto novo učiniti.

JESI LI NAPRAVILA NEKI KOLAČ U ZADNJE VRIJEME?MAJA: U zadnje vrijeme sam više nastojala nau-čiti druge vještinama spravljanja kolača, takoda su u zadnje vrijeme bili uglavnom drugi kojisu to radili, ali ja sam uvijek blizu.

IMA LI JOŠ NEŠTO ŠTO BI NAGLASILA?Jedna lijepa stvar koju sam naučila u kuhinji jeodnos prema sestrama koje prođu kroz kuhinju,primjerice dođu po čašu vode. Kao kuharica tre-bam se potruditi da se osjete ugodno, da raz-mijenim koju riječ s njima, a ne da samzauzeta isključivo poslom i svojim brigama.

ANA, ŠTO TI MOŽEŠ KAZATI O SVOJIM ISKUSTVIMA U KUHINJI?ANA: Bila sam jako sretna kada sam čula daću ući u kuhinju, jer oduvijek sam htjela nau-čiti kuhati. Znala sam i prije neke osnovnestvari, skuhati krumpir, meso ali nikada nisambila kuharica u pravom smislu riječi. Kada samušla u kuhinju bilo mi je jako teško, ne samozbog toga što nisam puno znala, nego i zato jerje bilo 18 cura u kući a do 12 sati ručak je tre-bao biti spreman. Imala sam puno strahova: daneće biti gotovo na vrijeme, da će izgorjeti, daneće biti dobro, bilo mi je jako bitno što drugimisle, puno sam ovisila o tome. Period u kuhi-nji je za mene bio težak ali opet mi se sviđalo.

Bratovštine u Zajednici Cenacolo broje uprosjeku od 10 do 30 braće ili sestara. U

njima je obično jedan kuhar, dok su u onimavećima, poput Vrbovca, Međugorja i Saluzza,obično dva. Uz kuhara postoji i tzv. dispen-siere. Riječ dolazi od talijanskog dispensa, štoznači smočnica. On također ima važnuulogu, jer se brine za skladištenje i potrošnjuhrane, kako one koja se proizvodi sa vlastitihpolja i štala, tako i one koja dolazi iz provid-nosti. „Dispensiere“ kuharima slaže svakod-nevni jelovnik. Jelovnik ovisi o tome što jeod providnosti stiglo smočnicu, čega ima uvrtu, kakva je situacija s mesom, mlijekom,sirom i jajima iz štale, koje je doba godine, jeli se u bratovštini intenzivno fizički radi,poput rada u šumi ili zidarstva, ili su posloviuglavnom u radionicama, poput oslikavanjakeramike i održavanja kuće.

Kuhinja

IMA LI NEKI DOGAĐAJ KOJI TI JE OSTAO U SJEĆANJU?Sjećam se, bila sam tek mjesec dana u kuhinji,kad je bila došla mama od jednog brata kodnas na ručak, a bili su još neki gosti iz drugihbratovština. Taj dan trebala sam napraviti mu-saku. Međutim, nikada nisam radila musaku inisam dobro narezala krumpir. Uglavnom, biloje 11 sati, došla mi je dispensijera i promijenilami je cijeli jelovnik, jer se musaka s tim krum-pirom nije mogla napraviti. U 12 sati je bio ručak, a već u 13 daljnji pro-gram, dakle odgoda nije dolazila u obzir. Skorosam počela plakati od muke, nisam znala štoću. No shvatila sam da nema ništa od plaka-nja nego da se moram pokrenuti, jer ručak trebabiti serviran u 12 sati. Sabrala sam se i reklasi: „Što bude bit' će, napraviti ću što mogu“. Tajručak nije bio baš najbolji, krumpire sam nakraju ispekla normalno, nisu baš ispali kakotreba. Bilo mi je dosta neugodno, no sve to mije pomoglo da se oslobodim bojazni što tkomisli o meni, kako me tko vidi. Inače u tom raz-doblju sam se oslobodila dosta strahova. Od tada se trudim sve što radim napraviti naj-bolje što mogu, nekad uspijem, nekad i pogrije-šim. Kuhinja mi je pomogla osloboditi se odstraha što drugi misle o meni. Nekad je posri-jedi moja pogreška, nekad su posrijedi različitipogledi i ukusi. Ne možeš svima ugoditi: štoljudi misle neka misle, uvijek će netko biti za-dovoljan a netko neće. Važno je da ja dam ma-ksimum od sebe i to mi pruža osjećajzadovoljstva.

U Zajednici je doručak ujutro oko 7,30sati, potom slijedi užina oko 10 sati, te

ručak u 12 sati. Popodnevna užina je u 17sati, a večera oko 19,30 sati. Za doručak sinajčešće pripremimo bijelu kavu ili kakao,kruh s marmeladom, ponekad maslacem,medom ili panetone, peciva. Za ručak zaprvo jelo napravimo neku od uobičajenihtalijanskih tjestenina, poput pasta aglio-olio, pasta a pestogenovese, klasična pastarossa, pasta alle zucchine, pasta al tonno…ljeti je omiljena pasta fredda, a zimi pasta alforno. Potom slijedi glavno jelo, najčešćemeso s povrćem, salata te na kraju kava,često s nekom slasticom. U blagdanske daneobičaj je pripremiti neki specijalitet, ovisnoo znanjima momaka i djevojaka. To mogubiti slavonska sarma, dalmatinska pašti-cada, bosanski burek, slovački halušky, sje-vernoafrički kus kus, talijanski njoki, nekifrancuski specijalitet, a bude tu i egzotičnihjela, ako je među nama netko iz Koreje iliIndije. Večera je lagana, najprije juha apotom za drugo jelo povrće sa sirom, nare-skom i slično, te čaj na kraju.

ovom broju Uskrsnuća predstavitćemo vam rad u štali, koji je jedan od

najzahtjevnijih poslova u našoj Zajednici.To je posao koji pomaže mladom čovjekuda otkrije sposobnost darivanja samog sebe,ljepotu truda za druge, sposobnost organi-zacije i ljepotu prijateljstva. U manjim bra-tovštinama u štali rade dvojica momaka,dok u većima, na primjer u bratovštini sv.Vinko Paulski u Vrbovcu, koja broji 8 kravai 30-tak svinja, 3 magarca, kokoši, patkerade 4 momka. Posao u štali bude dodije-ljen momku koji je makar šest mjeseci u Za-jednici, nakon što je već napravio prvekorake. Na ovom poslu bude se od 6 mje-seci do godine dana. Dosta momaka koji suprošli kroz štalu svjedoče da im je ta oba-veza ostala utkana duboko u srcu, jer sunaučili pobjeđivati svoje limite, ponekad istrahove, biti odgovorni te naučili brinutise o životinjama. U Zajednici nas za doru-čak uz kruh i namaz ili peciva dočeka i ša-lica toplog mlijeka. Na prvi pogled to zvučisasvim uobičajeno, no za nas je, kad smodošli u Zajednicu, to bilo posebno iskustvo.Mnogi od nas su tek u Zajednici po prvi putu životu osjetili okus pravog, netom pomu-zenog mlijeka. U toj priči naši štalari imaju

Prvi dan u štali...

Mogu reći da u prvom trenutku nisammogao vjerovati da sam dobio obavezuštale, nikad u životu nisam mislio daću raditi kao štalar. Bio je to veliki iza-zov za mene i prilika da naučim novestvari u životu.

DANIJEL

U vrbovečku štalu sam ušao kao za-mjena na par dana, mijenjao sam jed-nog momka koji je išao na rođendanMajke Elvire. No, već sam prvi dan na-slutio da će to biti na duže vremena jernas je bilo malo. U početku nisam biobaš oduševljen, no počeo sam se truditiu svakodnevnici i na kraju našao zado-voljstvo.

TOMISLAV

Bio sam mladi momak u Biogradukada sam doznao da ulazim u štalu.Bio sam zadovoljan i činilo mi se za-nimljivo jer jako volim životinje, iakonikakvog iskustva s radom u štalinisam imao.

MARKO

Mladi iz Zajednice o svojim

U

Štala

glavnu ulogu.Naime,u Zajednici dan

započinje buđenjem u 6 sati, dokmomcima iz štale počinje u 4 i 30 kako biuspjeli izmusti krave te pripremiti mlijekoza cijelu bratovštinu. Poseban je osjećajdoći na doručak i vidjeti pedesetak momakakako piju mlijeko koje si pripremio, pro-bude se u tebi osjećaji koji si davno negdjeizgubio u ispraznosti sebičnog življenja,osjećaj da si koristan, da si svojom žrtvom,odričući se sna, napravio dobro drugima.Štala je važna i radi drugih obroka, jer se odmlijeka svakodnevno rade svježi, polutvrdii tvrdi sirevi, katkad jogurt i drugi mliječniproizvodi, a mesa uvijek imamo napretek.Štala je potvrda da su najveća providnost unašoj Zajednici upravo naše ruke.

Prve poteškoće...

Poteškoća mi je bila pomusti kravu,prvi put mi je trebalo skoro sat vre-mena. S vremenom sam se izvježbao ito mi je pomoglo da narastem u strplje-nju i vjeri u sebe samoga.

DANIJEL

Na početku mi je najveća poteškoća bilazapamtiti redoslijed svakodnevnih po-slova. Iako sam se trudio, puno putabih pogriješio. Preko takvih situacijamalo po malo sam počeo raditi ovajposao sa srcem trudeći se svakogadana dati svoj maksimum.

MARKO

Najveća poteškoća mi je bila ustajati sena mužnju ranom zorom, ali s vreme-nom sam se naviknuo i sad s time višenemam problema.

TOMISLAV

Štala

Mladi iz Zajednice o svojim iskustvima rada u štali

Buđenje u 4,30…

U početku mi je rano buđenje bilo dostanaporno, ali s vremenom sam pronašaosmisao i bio sam zadovoljan što moguučiniti nešto lijepo i korisno za braću.Nakon nekog vremena činjenica da sebudim prije svih ispunjavala me pozitiv-nošću i davala mi snagu za još jedan dankoji je ispred mene, a posebno bih sedobro nalazio na osobnom euharistij-skom klanjanju koje bih napravio poslijemužnje.

MARKO

Oduvijek sam volio malo duže spavati. Au Zajednici se općenito ustajemo u 6 sati.Čak mi je i to u početku bilo prerano. Alikad sam se kao štalar morao početi usta-jati u 4 i 30 to mi je izgledalo strašno. Idanas mi je teško ustati tako rano, aliipak puno lakše nego na početku.

TOMISLAV

Rano buđenje mi je na početku predstav-ljalo veliku poteškoću, dok nisam shva-tio da mi zapravo čini dobro i kada samto prihvatio kao dar, a ne kao teret. Tome potaklo da ozbiljnije shvatim real-nost života i dalo mi poticaj na momputu u Zajednici, iako ima i dana kadabih dao sve da mogu ostati u krevetu ispavati!

DANIJEL

Proizvodnja zdrave hrane…

Proizvodnja mi je uvijek bila veliki poti-caj u radu u štali, zato jer se zbog togaosjećam koristan u bratovštini i veselime kada mi braća dođu u susret i pohvale naše proizvode.

MARKO

Najveći štalarski izazov?

Iako rad u štali na prvi pogled izgledajednoličan, nijedan dan zapravo nijeisti: rad sa životinjama je nepredvidivi nikada ne znam što se može dogoditi,tako da je najveći izazov za mene nau-čiti biti fleksibilan i prisutan u onomešto se događa.

TOMISLAV

Najveći izazov dogodio se u štali u bra-tovštini sv. Vinka Paulskog u Vrbovcu,kada su mi se u kratkom vremenskomrazdoblju otelile 4 krave. Bilo je tupuno neprospavanih noći i žrtve, ali nakraju je sve urodilo plodom. Preko tihstvari, odricanja i žrtve izgradila su seiskrena prijateljstva s momcima kojisu trenutno sa mnom u štali i to je zamene jedan od najvećih darova ovogposla.

MARKO

Moj najveći rast je bio kada se kravapočela teliti, a ja nisam imao nikakvaiskustva s tim stvarima. No zahvalju-jući braći koja su bila pokraj mene islijedeći njihove savjete sve je prošloodlično.

DANIJEL

Štala

Osjećam se zadovoljnim jer i ja mogusvojim radom i trudom, pa makar i umalim stvarima kao što je mužnja i brigao životinjama, doprinositi Zajednici i či-niti dobro bratovštini i momcima s ko-jima živim.

DANIJEL

Osjećam se zadovoljno i sretno kadavidim da svi možemo uživati u domaćojhrani i mlijeku. Pogotovo danas kada uvećini proizvoda ima umjetih tvari.

TOMISLAV

Farmer kao životni odabir?

Iako sam dijete iz grada razmišljao samo tome. Nakon svih stvari koje sam nau-čio u štali u Zajednici mogu sebe zami-sliti kako se bavim nekim poslom okoživotinja ili da imam svoje životinje. Tajposao je dosta zahtijevan i naporan, alioplemenjuje i donosi posebnu vrstu za-dovoljstva.

MARKO

Kod kuće imam farmu, no tamo sam odovog posla uvijek bježao. Zajednica mi jepomogla da nađem radost i zadovoljstvou poslovima u štali i oko životinja.

DANIJEL

Rad sa životinjama mi nije nepoznat jerkući imam ovce te sam dosta često po-magao ocu oko životinja. Za budućnostimam malo drugačije planove, ali nikad za sada se ne zna gdje me život može odnijeti.

TOMISLAV

Štala

ovom broju Uskrsnuća nastav-ljamo sa predstavljanjem različitih

segmenata našeg života: ovaj put to jevrtlarstvo. Svaka naša kuća ima svoj vrtkoji je dio imidža bratovštine, bilo da jeto mali vrt za vlastite potrebe bilo da jeveliki vrt sa desecima tisuća sadnica.Pripreme za vrt su u punom jeku. Sli-kom i tekstom ćemo vas ukratko prove-sti kroz uobičajen proces pripremesezone u našoj Zajednici. Majka Elvira kaže da je prva velika providnost koju otkrijemo ulaskom uZajednicu dar vlastitih ruku. Vrt je pravaprigoda da to osobno iskusimo. Na po-četku doživljavaš ga kao obični posao,ništa zanimljivo, čak ga ponekad

Vrt

Mladi iz Zajednice o svojim iskustvima rada u vrtu

U

U vrtu radim od svog prvog dana u Za-jednici. Na početku sam samo proma-trao i učio od drugih, a s godinama samnaučio gospodariti i planirati vrt za ci-jelu sezonu. Treba dobro isplaniratigdje i koliko toga će se posaditi. Jako jebitna priprema zemlje, gnojiva i po-stava sustava za navodnjavanje. Posaou vrtu ovisi puno o vremenskim uvje-tima, treba imati strpljenja i često sesuočiti s problematičnim situacijama,kao što su suša, kiša ili tuča. Od poče-tka mi se jako sviđa raditi različite po-slove u polju, vidio sam da mi idu odruke. Puno teže je bilo kad sam moraopreuzeti dio odgovornosti na sebe i or-ganizirati neki posao. Često bih osjetiostrah i nesigurnost, no danas znam dase preko grešaka može puno naučiti.Bitno je truditi se i biti otvoren zapomoć. Sam nikada ne bih mogao ništanapraviti, bez prijatelja s kojima samdijelio odgovornosti i poslove. Isto takobez pomoći susjeda i prijatelja Zajed-nice, ljudi koji rade sa zemljom čitav

podcijeniši smatraš dosadnim…

No vrt je puno više - vrt je svijetu malom. U vrtu se naučiš suradnji sdrugima, upoznaš ritam prirode, ukrotišsvoju samovolju, hoću-neću… akobiljke treba zaliti, treba ih zaliti… ako jevrijeme za sadnju, ne možeš odgađati…Rasteš u strpljenju: kad posiješ sjemehtio bih već sutra vidjeti plodove, noništa. čekaš dan, dva, tri… i izbiju prvilistići. Potom tjedan, dva, mjesec… I ne-primjetno, odjednom je sve zeleno. Ve-liko je to zadovoljstvo, vidjeti u doslovnom smislu plodove vlastita rada,pogotovo za nas mlade koji dolazimo izgradova i kojima je sve to bilo pomalodaleko.

Vrt

Mladi iz Zajednice o svojim iskustvima rada u vrtu

svoj život. U početku bih pitao zasvaki sitnicu, mislim da bih katkadznao biti i dosadan. No zadovoljansam da sam se mogao naučiti poniz-nosti. U dućanima bismo katkad tra-žili dijelove za traktor koje bismosamo mi znali pokvariti, a drugi nisunikad ni čuli za te dijelove. Sjećam sekako nas je jednom prilikom prodavaču dućanu upitao: “Odakle vi samo va-dite ove dijelove?“ Tada sam shvatioda smo uistinu posebna vrsta poljopri-vrednika.

Kako izgledaju pripreme zavrtne radove?

Od sadnje do berbe puno je toga zaučiniti. To je jako lijepo jer nikada nijedosadno. Krajnji rezultat ovisi baš otome koliko ćemo se potruditi u svakojfazi posla. Bitno je da se polje cijelovrijeme drži urednim i da je zaštićenood bolesti. Jedan od ljepših trenutakaje kada cijela kuća ide zajedno raditi u

izvlači vodu iz duboke jame i poljasu ostala bez vode. Trebala nam jepomoć speleologa i stručnjaka zapumpe, a nitko nije bio dostupan, svisu bili ili na godišnjim odmorima iliokupirani drugim poslovima. Danisu prolazili, sunce je pržilo, a mismo gledali kako propada 30 tisućabiljaka i sav naš trud. Već smo mi-slili da je gotovo, da je sve uništenoi tada je počela padati kiša, svakadva – tri dana malo-pomalo, ali do-voljno da biljke izdrže. U međuvre-menu smo došli i do stručnjaka, kojisu nam besplatno pomogli. Sjećam seda je to bilo baš one godine kada jeZajednica slavila godinu žanske pro-vidnosti“.

Kako se podnose ljetne vrućinei žega?

Obično se novopristigli momci žalena sunce i vrućinu i to smatraju ne-savladivim problemom. No isto takobude gunđanja i zimi, na kišu ilisnijeg. Tko želi biti negativan, uvijekće naći razloga za to. Meni se osobnojako sviđa raditi u polju dok sunceprži, jer osjećam kako izgaraju mojaograničenja i lijenost. Obično ra-dimo u skupinama, tako da šale irazgovora nikada ne manjka. Čestoposlije ručka, kada je sunce najjače,molimo krunicu negdje u hladu iliorganiziramo turnir u odbojci. Tkoizgubi, ide u polje, tako da se svitrude igrati i dati maksimum odsebe. Uz to napravimo i kratkestanke osvježavajući se sočnim lube-nicama vlastite proizvodnje. Ma,

vrt,uvijek smo u većim grupama i do-brog raspoloženja. Rad u vrtu do-življavam kao nešto što je samo posebi molitva. Preko prirode i zemljekoju je stvorio Bog, a koju mi sadanjegujemo. Iz iskustva znam kolikoje bitna krunica u kapeli rano uju-tro, nema posla u polju koji bi tomogao zamijeniti. Poslije dobremolitve sve je lakše organizirati.Puno puta se treba uzdati i u Božjuprovidnost. Na primjer, na vremen-ske prilike ne možemo utjecati, aliako smo duhovno sabrani i jakiznamo uvijek brzo i na pravi načinreagirati. Kada sa srcem radimosvaki i najsitniji posao, na krajudana osim umora osjeti se i pravozadovoljstvo i ispunjenje, a to jeBožji dar!

Koji ti je bio najteži trenu-tak u vrtu?

Mislim da sam najveći izazovimao prije nekoliko godina u bra-tovštini u Novigradu kada nam seusred ljeta pokvarila pumpa koja

nema ništa bolje od toga!

Možeš li nam opisati jedandan tijekom berbe?

To su najljepši i najintenzivniji dani.Ustajemo vrlo rano, izmolimo kru-nicu u kapeli, doručkujemo i zatimsvi idemo u polje. Nije svaki dan isti,ovisi što se bere i koliko. Vrijeme pro-lazi jako brzo. Također uvijek iskrsneneki neočekivani posao i zbog toga sekatkad osjeti napetost, ali i to ješkola, trebamo se znati snaći u sva-koj situaciji. Nakon ručka malo seodmorimo i poslije nastavljamo ra-diti. Treba rasporediti sve što se po-bralo. Na kraju dana čistimo kuću,zalijevamo ukrasni vrt. Često se tiposlovi obavljaju kasno navečer. Za-nimljivo je to da nam se, kada saz-namo da nas čeka nogometnautakmica, odmah obnovi snaga. Fe-nomenalno! Na kraju dana svi smoumorni, ali s osmjehom na licuidemo spavati. Netko pak mora jošpisati dnevnik, pripremiti doručak iliuključiti pumpe tijekom noći da senatope polja. To su posebna odrica-nja i žrtve tijekom ljetnog razdoblja,koja, nakon što se uspješno prebrode,donose istinsku radost.Rad u vrtu mejako ispunjava i donosi mi puno za-dovoljstva. Uvijek treba biti spremanna iznenađenja, odricanje i trud.Kako sam rekao prije, rad sa zem-ljom povezujem dosta s molitvom ito mi se jako sviđa. To je jedna odljepših stvari u cijeloj toj priči.

P ontes S alutis

091/9068 - 260

Zašto si tako sretan?

Našao sam posao u Pontes Salutis !

Časna sestra Elvira Petrozzi kroz život uZajednici Cenacolo

dovela nas je do spoznaje da je rad veliki dar.

Raditi srcem, s interesom, dovršiti svaki posao,naučiti surađivati s drugima i

ostvarivati zajedničke ciljeve, izvor je radosnijeg življenja, nešto više i od samog

novca, pravi lijek poljuljanom ljudskom dostojanstvu.

Zadruga Pontes Salutis promovira rad kaodar i želi podijeliti svoje iskustvo

rada sa mladima.

Kupnjom ovih proizvoda pomažete našoj misiji i otvaranju novih radnih mjesta!