2

A. Nametak RAMAZANSKE PRIE

Izdava: BIBLIOTEKA "ALIJA NAMETAK" - knjiga br. 1

Tira: 1500 primjeraka

tampa: "KALIGRAF"

Sarajevo, Sandaka 12, Tel/Fax: 285-440

Za tampariju: Hajdar Plakalo

3

ALIJA NAMETAK

RAMAZANSKE PRIE

V IZDANJE

SARAJEVO, 1992

Bosna Muslim MediaBosna Muslim Media

4

SADRAJ

1. SADRAJ ............................................................................... 4

2. DOBRI .................................................................................... 5

3. CJEPAR .................................................................................. 9

4. EH JUJO ............................................................................. 14

5. MUSTAFA SARAJLI........................................................ 21

6. OTMJENI PROSJAK ........................................................... 25

7. OBAN DUDUK ALDI .................................................... 31

8. BEDELI ................................................................................ 35

9. NA EFENDIJA ................................................................... 41

10. VAIZ AHMED EFENDIJA ................................................. 52

11. MUJEZIN MUJAGA............................................................ 60

12. TURCI I TURKUE ............................................................. 64

13. ZATO SU TURSKI SULTANI GUBILI RATOVE? ........ 68

14. PRAVDA ZA SVE ............................................................... 72

15. MUSAFIRHANA ................................................................. 82

16. RAMAZANSKA PRIA I ................................................... 92

17. RAMAZANSKA PRIA II .................................................. 98

18. TUMA TURCIZMA I PROVINCIJALIZMA ................. 120

strana

5

DOBRI Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne moete ni shvatiti da je

kada bilo dobrih. Tako nam je priao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za etrdeset gadina nije sihodio s Uzaria u Mostar. Kad je doao iza prevrata prvi put u Mostar, imao je tree zube i, kako je kazivao, vie od stotinu i deset gadina. A bio je u tijelu jo vrst i svje, pamenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca ako njega da nam pria togod iz starog vremena, kada bi daao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, to ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzarie, gdje ostade punih etrdeset godina. Tek kad se vabi u lea pogledalo, sae on jednog dana u Mostar, ali ne nae vie ni jednog vrnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili etrdeset gadina mlai od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, obiaji postali drukiji, i njemu bilo upravo ao to je remetio svoj ustaljeni seoski ivot. I njegovu kulu na Uzariima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za itavih etrdeset godina drao u svijesti Mostar s niskim kuama kamenih krovova, pun hoda i hadija, pun ahmedija, akira, duba, silaha i malih puaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i potovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim enama, koje su i u vabino vrijeme ivjele povueno, uvajui kunjega praga, i nastavile porodini ivot onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

Tako se on rdao s mojom strinom i ee joj dolazio na

6

sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobono ga sluali. - Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio

sam tada momuljak, ivio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo ovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih prije rekao da je bio dobri. A evo ut ete ta je s njim bilo. Njihova je kua bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga to su kmeti donosili. Ono to su kmetovi donosili i to smo mi svi zvali hak on je zvao nehakom, jer, biva, nije pravo to oni rade i drugi jedu plodove njihova rada. Nije nita radio ni kakva zanata uio, a trebalo je ivjeti. I on je naao najbolje da obilazi hodinske kue, gdje su mu svakog uoi petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice, kumupirae ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kui pa s time heftu ivio. Znalo se desetak kua, na ijim bi vratima on uoi petka kucnuo halkom, dck mu se ne iznese njegov tain. To su bile hodinske kuce, bilo to mualima bilo muderrisa. Tako je on dolazio i u Karabega i kucnuo svakog uoi petka.

I meni se nekad ini da je bio lud, kad se sjetim nekih njegovih stvari, a opet je imao neto to su imavali samo Dobri.

Nikad on ne bi preao korakom preko stare uprije, nego bi, kad bi doao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa pretrao u najveem trku preko uprije. Nitko ne pamti da je kada korakcm preao preko nje. Kad bi ga pitali, zato tri preko uprije, on bi odgovorio: ta ja znam, koga ona eka, da se pod njim srui!

Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vaega sokaka, jedna esma, pa bi svijet toio vodu u ugume i ibrike i nosio kui. Doao tako on jednu vee a na vodi Mulla-Smail Radi. I on je bio na jednu vodu, kao i Hindo. Na ti Mehmed najednom skinu gunjac s plea, pa poe udarati njime Radia. Radiu dojadi pa izlije vodu iz uguma pa pone mlatiti Hindu ugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotui Hindi, pa e se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svau dvojice mahnitova:

ta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da e poginuti od moga gunjca!

Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada ujte ta u vam jo rei o njemu, a Bog zna, istina je kao to mene sada gledate.

7

Sijelimo mi jednom uoi petka u rahmetli muftijina oca. Bilo nas je sedam-osam, to rodbine, to iz komiluka. Kucnu halka na vratima. Ja kao najmlai skoih da u vidjeti tko je. Ta zna tko je, veli mi amida. Mahniti Hindo. Iznesi mu ono to su mu enske spremile! Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo. Prije nego mu mogoh dati ono po to sam mislio da je doao, otpoe on tihim glasom: Nisam ja, Alija, doao danas po pitu. Nego, iv bio, selam e amidi, neka mi sutra doe na denazu. Ja se okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i kaem sijeldijama ta mi je rekao. Tuhaf, uini amida i domalo poe opet razgovor, o emu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s uma, kako e ovjek zvati svijet na svoju denazu. U neka doba doe i komija nam Muslibegovi, pa kae kako je dolazio Hindo, kao to i obino dolazi uoi petka, ali da nije htio uzeti nita, nego ga pozvao na denazu. Amida mu ree da je tako i u nas dolazio. Netko ini: Hajde, Boga ti, mahnit ovjek. Tko zna ta mu se prisnilo! Netko veli: Nije hrav ovjek; tko zna, moda mu se pokazao nekakav iaret da e zbilja noas umrijeti. Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh jo u dvije-tri kue, gdje je on imao obiaj tako dolaziti, u Kajtaza, Faladia, i on svukud dolazio, nigdje nije nita htio primiti, a sve zazivao svijet na svoju denazu. Vratim se i kaem im. Svima zaudo.

Duga zimska no, sijelilo se do neka doba noi uz lojanicu i svak svojoj kui. Mene zaustavi amida da ostanem na konaiku. Legao sam i zaspao, ali nisam svu no napravo utvrdio. U neko doba unie amida u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:

- Ustani, Aldja, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine kue i vidi ta je s Mehmedom!

Obuem se bre-bolje, obujem postule pa pohitim proko Tepe, kroz Kujundiluk pa preko stare uprije na Ogradu i Donju mahalu. Taman ja nadno vaega sokaka, kad odonud ehaga erki. Jo je mrak i u njega zapaljen fenjer.

- Kud si poao u ovo doba? - pita me kad me prepoznade. - Poslao me amida da vidim ta je s Mehmedom Hindom, - i

kaem mu sve s kraja na kraj.

8

- Allah rahmet ejle! I meni je doao iza ponoi i zovnuo me da mu uim Jasin. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu neto prisnilo, a on jednako da idem s njim kui mu i da ponesem Kuran. Sjedio sam sve dosad s njim, uio mu, a on kao da zaspa. Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio arafom.

Svaka se dlaka na meni najeila kad god bih pomislio o njemu, dok sam se vratio kui. Ja pred nau damiju, a svijet se iskuplja na sabah. Kaem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan: Dobri, Allah rahmet ejle!

I, djeco moja, to u vam dalje priati. Hindina je kua bila ondje pod Humom, kuda sada eljeznica prolazi, pa je oborena. Od kue do Sevri-hadi-Hasan-damije sve je svijet bio pritisnuo - da se igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve denaze Mostar ne pamti.

Stara je u nas rije: Ne moe ovjeka uznati, dok ne pojede s njim tovar soli. Pa i tako se desi, kad se itav vijek druimo s nekim, da ne steemo pravi sud o njemu. Vie od pedeset godina je Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a on se pred samu smrt pokazao onim to je bio itava ivota: Dobri.

9

CJEPAR Stari Ibri nije prosio, a bio je ve prosjak. Kao da jo moe

pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire kozu, ali je ve nekoliko godina kako nema snage da prestrue gotovo ni slabovinu, a kamoli jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pruiti ruku i iskati sadaku, nego bi unuo kraj Careve uprije, naslonio se na kozu i strpljivo ekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle ile. ekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokuao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah traio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mrave ruke, kljocave noge i koatu glavu, na kojoj je bila zategnuta ukasta koa s prorijetkom sijedom bradom.

Poznavao sam ga jo dok mu nije bila iezla svaka snaga. Kpio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko sputao niz strmu ulicu s altom na ramenu. Popriekao je dok je seljak ubacio i posljednju ccjeplju u dvorite.

- Hoemo li ovo pretrati, efendija? - upitao je polahko, nenametljivo.

- Trebalo bi. Koliko e traiti? - Lahko emo! Neemo se uti. - To je najgora pogodba. Kai ti meni ta trai, pa da vidim... Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vjeto, ali i

posustavao brzo. Ve su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen

10

ruak, a potom kahva, pa kad je jo i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva sloio s velikom panjom, kao da je to kakva skupocjena roba u duanskim policama.

Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da e mi nestati drva i da je red nova kupovati.

I tako je on tri li, etiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za otpale.

Naem kola drva i potjeram kui. Ibria nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji zaas izrezae i iscijepae. Doem u drvarnicu da vidian kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascjepe pa bacaju, j sl.

- Krupno je. Ne valja tako. - Ne moe sitnije. Neu ja cijepati svoje nokte - osijeca se

jedan, a drugi prihvaa: - Sitno bre gori, pa nije dureno kao kad se ovako cijepa. Odmahnem rukom, jer znaan da me ni onako ne bi posluali. Do nekoliko dana doe stari Ibri, ali jo mraviji i blijei

nego to je bio. - ta je s tobom, Ibrie, po Bogu brate? - Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a k bearina, pa niko

posluiti. Ali opet, fala Bogu, kad saan ja na noge ustao, pa e se neto i zaraditi. Ne daj mi, Boe, ruku pruiti!

Pagleda drva i zavrtje glavom. - Kakvi su ovo helai radili? Ovo je k ni sebi ni drugome.

Kako e im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne ele. A naplatili su, bezbeli?

- Sigurno. - Crn im obraz! Kako bi bilo da ja ovo opet iscijepam?

Svakako se ovo drvo moe na troje ja na etvero razbiti. Pa kako su sloili!

- Ako nema drugog posla, a ti cijepaj. Najprije je oborio kamaru pa onda poeo cijepati po svom

tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme to sam ga gledao da nema vie snage zamahivati sjekirorcn koliko je trebalo. Jednom mu se sjekira iskrenu i zamalo

11

ne posijee sve prste na lijevoj ruci. Kad sam doao na podne kui, on jo ni pola nije svrio. - Ibrie, ako ne moe, hajde ti kui, pa doi drugi put! - Mogu ja, efendija, k mladi mladi. Samo sam se neto bio

zamislio, pa me to prevari i zadangubih. - A o emu si to mislio, Ibrie? - A nita, besposlice. - Deder da ujem. - A eto... ama nita... - Pa kai mi, majka mu stara - i potkuih mu kutiju. Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i

dva, otpoe kao da sam sebi kazuje: - Ja sam ti, efendija, od Ljubukog; ako e pravo, iz

Studenaca. Ako si kad uo, tu moe i pirina biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele neto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komije nam prvoga, Mate Paina, Bog dao isto tako i u zemlji i u eljadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvitan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam sihodio u ariju, govori jedan Ljubuak u kahvani kako se Cvitan nakon trideset i vie godina vratio kui iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje, kako hoe i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubuak - a i ne zna da o meni govori - hoe brat da ga, to, biv, mene, proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se uutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat doo i proo, a ja radio svoj poso. Nisam s policijom nikada posla imao. Nemam nikakve isprave ni ageta, a sva arija zna Ibria. Bratu se nikad nisam javljao.

- A to, ako Boga zna? - Pisati ne znam, a i da znam, ta bih mu pisao? Ako je dobro,

hvala Bogu, a ako i nije, i tako Mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoi. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoe me, eto, iva zakopati. Hoe da reknu da me nema, da sam ve zemlja i da se moje proda. A ja to ne dam. Ali ta u! Da se sad kaem ko sam, niko mi nee vjerovati. Vie je od trideset godina

12

kako sam otiao ad kue kao golobrad momuljak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kui, niko me poznati nee, ni brat roeni.

- Pa vjerovat e ti. Zna ta si ostavio i gdje si ostavio. Kad ode u svoje selo i kae koga sve zna, tko je onda bio iv, koja je ija njiva bila, svi e ti vjerovati. To i sud priznaje.

- A moe li se onda onaj moj dunum prodati? - Ne moe, ako ti nee da se proda. - Ja neu nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati,

nego da bude u naoj kui, pa nek sad brat bere to Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unuad.

- I to se moe uraditi. Uputio sam ga kako e to uvakufiti i pomogao mu da ode

nakon vie od trideset godina kui. Kad se vratio u najljepem to je imao, iskrpljenu i istu, sav

preporoen kazivao mi je kako je onaj dunum uvakufio, kako e brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kan-dilje na ljubukoj damiji. Brat se zaudio kad ga je vidio, a drago mu bilo to je iv, i odustao od prodaje onag svog dunuma.

- A ja u, ako Bog da, odraditi za ono to si mi dao da doem do kue.

- Lako emo za to, Ibrie. Ne prekidaj se ti! Iza toga jo je dva-tri puta dolazio, i cjepukao kao mrav, da

mi ga je ao bilo iz dna due, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh.

Ne mogoh ga vie glcdati kako se nemoan pati, pa pozvah dva snana cjepara, a njemu rekoh da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hou da bude iscijepano, sloeno i ureeno.

Kod Careve uprije sjedio je obino i ekao da tko kupi kola drva i da se pogodi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali poneto, ali ne da on cijapa, nego da e on to novca to od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnai.

Ponekad bih ga vidio kako oi hrani toplim somunima, to ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio:

- Nemoj, efendija, nisam ja muhta sadaci. Imam ja svoje

13

ruke i svoj alat; ja u, ako Bog da, zaraditi. - Ja ti to i ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif

jedan. Samo k mislim, lijepi somuni, topli, a i tko zuba nema, nee se s njima muiti. A ti e ovo, ako Bog da, odraditi, kad se malo oporavi.

I tako je on primao milostinju ne pruajui ruke i ne ciganei kao drugi, ali je zato esto ostao i gladan i kao stijena leden.

Posljednji put vidio sam ga prolog Ramazana. Iza iftara poao sam u ariju. Na uglu kod Careve uprije sjedio je na kozi, ali nekakav spadnut, kao prazna vrea. Svjetlo kandilja s Careve damije umivalo mu je blijedo lice i srebrnu bradu.

- Ibrie, kako si? Jesi li mogao iftariti? Nije odgovarao. - Bi li ta mogao pojesti? Hoe li kahvu jednu? Hoe li

zadimiti? Nema glasa. Sagnuh se. Ibria nije bilo meu ivima. Ljudi su

sigurno prolazili kraj njega urei se svojim kuama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem ad danjega posta i nonog gladovanja, osvrtao za njima ne dajui glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, urili se i ne osvrtali se na nj. Ulice su zaas zanijemile, sumraak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je dua bila puna, to sada, dok sjaj stotina arulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu mirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i itavo mjestance s Bojim imenom pristupa skromnoj veeri, dok e ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i ista srca, ohlaen, a itava je ivota radio da bude drugima toplo, poi u prosekturu bolnice, pa onda u ilovau na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vjenosti eka da stupi pred Vjeno svjetlo.

14

EH JUJO

Ili su zbilja bili golemi zato to su takvi bili ili zato to sam ja

bio mali, ali i sada mi lebde pred oirma njihovi krupni likovi u urkovima i latama, s velikim bijelim ahmedijama i kao snijeg bijelim bradama.

Posjedali bi po seijama u muftijinoj sobi, njih desetak, a najmlai je zabacio za sebe sedamdesetu, pa bi govorili nekim sonim i zvonkim turskim ili perzijskim stihovima, podsjeajui se vremena kad je grad bio sjedite uleme, uenjak i pjesnik kad su oni bili djeca, i ponekad bi sumorno uzdahnuli, to Grad ostaje bez svojih atributa.

Bio sam mali, sasvim mali, za zemlju prirastao. Jedva sam se vidio iza stola u muftijinoj sobi, jedinog predmeta koji je govorio da je to ured u kojemu se svravaju slubeni vjerski poslovi, ali u koji bi doli kadgod ovi divni starci, bijelih brada, bijelih ahmedija, s dugim ibucima, na koje bi puili blagajski baenjak, iskrian na mravlju nogu, da uz dim cigarete ili lule i uz kahvu osvjee uspomene na stara vremena, koja svi ve iz navike nazivamo dobrim.

Kako su svu naobrazbu sticali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, tako bi u bosanski govor umijeali itavu bujicu orijentalnog rjenikog blaga, da ih pravo nisam ni razumio, ali sam osjeao ljepotu njihova kazivanja, onih starih udesnih vremena i njihove due. Ja sam vjerovao u ljepotu njihovih dua u njihovu dobrotu, pa kad bi tko kasnije i govorio to nepodobno o njima, ako ih nisam mogao odbraniti od napadaja, ja sam u dnu due vjerovao da nedostojni govore o njima nedostojno, da im rue ugled u oima

15

mladih, samo da bi ovi poli stranputicom. Imn bih im se moda mogao i sjetiti, ali lica svih mi se sada

ine jednaka, gotovo potpuno ista. Bijele i bjelje brade, neduge i valovite, brci iznad usana podrezani, a sa strane oputeni i s bradom izmijeani. U nekog tek neto poutjeli od dima. Lica izborana, ali nrli, svijetla, ela naborana, a ahmedije bijele, samo s malim, sitnim razlikama u nainu smotavanja finog pamunog platna oko fesa. Svako odijelo jednako skrojeno, do pod vrat zakopani prsluci, pa preko njih hrke, a po ovima late ili urkovi. Svi u jednakim irokim alvarama, u svih bijele vunene arape, pa mestve, a ifte ostavljene pred muftijinom sobom.

Eto, takve ih pamtim, a i sad, poslije dvadeset i vie godina, prisjetim se neke zgode, o kojoj su priali i ja je na svoj nain shvatio i zapamtio. Priali su, naravno, najvie o svojim prethodnicima, o ulemi Grada, kad je nje bilo dosta, a nije hitjela za slubama i plaama, jer su svi bili dobro stojei graani, posjednici, age i begovi. Pa i meu ovima koje sam ja zapamtio bilo je neovisnih koji su imali dosta vremena za esta razmiljanja i rijetke razgovore, ako i nisu bili bogatai. Nisu bili ni sirotinja koja trai i prima kakvu bilo slubu. Nisu to bili sveenici koji provode povuen ivot kurijama ili samostanskim sobama, nego ljudi ivota, koji su ponekad, svrivi i najvie vjersko obrazovanje, otvarali duane i prodavali robu, da ne bi morali ivjeti od prodavanja znanja, koje su radije dijelili bez trarenja materijalnih nagrada. Bivali su i zemljoposjednici, koji su ili povremeno u svoja sela, da vide i da nadgledaju to se radi na njivama, u vinogradiana, na livadama. Oni su se mijeali u vrevu svagdanjeg ivota kao i njihovi sugraani bez njihove naobrazbe, ali su vazda umjeli sauvati dostojanstvo neovisna uenjaka, pa bili u slubama ili ivjeli kao obini vjerski obrazovani graani.

Moda to nisam iz njihova drutva uo, ali sve mi um leti, da je to zbilja bilo njihovo kazivanje o eh-Juji. Da, taj eh-Jujo. Za njega sam saznao prvog ramazana, u kojemu sam i ja nekoliko dana kao dijete dobrovoljno postio.

Obino bi se ilo u damiju Tabaicu da se slua iza ikindije uenje Kur'ana. Onda je to bilo u ljetu. Ispod samog damijskog poda tee Radobolja i osvjeiuje hladovinom od posta umorne, gladne i

16

edne vjernike. Ali uoi samog Bajrama ide se u aria damiju, i kad se

pokloni hatma hair-sahibiji Ibrahim-agi ariu, svatko tko zna itati u Kur'anu dograbi jedan svezak i sjedei skrtenih nogu, njiui se cijelim gornjim tijelom, poluglasno ili punim glasom recitira tekst Kur'ana, pa se uje samo neko zujanje u damiji, kao kad se roj pela objesi o granu, i onda se pokloni hatma pred duu eh-Juji. On je pokopan u groblju koje je cesta odijelila od damijskog groblja, u turbi od est kamenih stupova jednostavnih kapitela, s elipsastom nezavrenom kupolom, koju mu podie u prvoj poli prolog stoljea hercegovaki vezir Ali-paa Rizvanbegovi-Stoevi.

O njegovoj uenosti saznah kasnije iz knjiga, ali ono to u djetinjstvu o njemu sluah, osta mi kao ugodna svojina duevnog ivota, plemenito saznanje o jednom velikom, umnom ovjeku, kojeg znani potuju, a i neuki, koji su makar kad to o njemu uli, s dunom se panjom obaziru na njegov skronni mauzolej plemenitih linija. ak i djeca, kojoj se ne d uiti, idu za etrdeset jutara pred Edrelez na njegov grob i prije izlaska sunca ue Jasin, da im se otvori vidik pred duhovnim oima. I u njegovo vrijeme bilo je obijesne mladine, koja bi se grubo naalila ak i s ovakvim uenjakom, kojega je znanje i carski Stambul, izvor uenjaka, cijenio. Pred damijom je, po obiaju, bilo uvijek nsil, na kojimma se nose mrtva i od kue do groblja, i teneir, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi kojsi su zazirali od ovih rekvizita posljednjeg ovjekova puta od kue do damije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopane mladei, koja je slobodno lijegala na taneir, koji je stajao obino u jednom uglu damijskog dvorita, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti. Bilo je i takvlih koji bi od obijesti legli na nosila, dok bi ih drugi pokrili ohom i podigli na ramena, pa nosili po damijskom dvoritu.

Tako se jedna skupina ovakve mladei skupila u dvoritu aria damije i zabavljala se i ondje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su iz daleka eh-Juju, a onda nekom na um pade i predloi drutvu, da se s njim naale. Pozvat e ga da klanja denazu jednom od njih, koji e lei na nosila.

I zbilja jedan lee na nosila koja oni podigoe na mejta.

17

Drugi izaoe na ulicu i pozvae eh-Juju u damijsko dvorite. - Da nam, efendija, klanja denazu naem drugu, evo ovdje, -

govorili su oni. - Dobro, dobro, - veli im eh-Jujo. - A kakvu hoete da

klanjam denazu? ivom ili mrtvom? - Kako to, efendija, ivom ili mrtvom? Tko je vidio ivom

obavljati sprovodni obred? - Nita, nita. Ja samo pitam. - Naravno, mrtvom. Stao je ispred svih na mejta na kojem su bila nosila, leima

okrenuta njima, a oni se za njim poredali, podgurkujui se i priguujui smijeh da ne provali. On im se onda, po obiaju, okrenuo samo napola licem i pitao ih:

- Kakva znate ovog ovjeka? - Dobar, Allah rahmet ejle, - odgovorili su suspreui jedva

smijeh. - Da mu halalimo! - Halal olsun! Onda je eh-Jujo najavio da poinje obred sprovoda odraslog

mukarca i nije se vie okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je poao iz dvorita. Sad su svi oni prskali od smijeha, kako su hodu prevarili, i ekali da im drug skoi s nosil.

Poeli su ga zvati, ali se on nije ni odazivao ni micao. Podigli su ohu s njega, a on je bio ukoen, mrtav. Tako su kazivali o eh-Juji, a sam Bog zna pravu istinu.

Jesam li to uo od njih, stare uleme, koja se okupljala kadikad u muftijinoj sobi, ili od nekih drugih stranaca koji su vjerovali u eh-Jujinu vidovitost, ne bih se smio zakleti, ali ovo sam uvvao vie puta od ljudi koji su znali kakvog je nekad uenjaka imao Grad.

U nekoj evropskoj zemlji vladao je neki duka. Neu govoriti o njegovoj vladavini ni o njegovoj dravi, jer nisam ni od njih uo ime toga dukta, te zemlje, a ni ime vladara, koga su samo dukm zvali u svom kazivanju. Imao je jednog sina i ovaj ga je po njegovoj smrti trebao naslijediti, ali se onda pojavi jo jedan nasljednik, koji je tvrdio da je nezakoniti sin dukin i da mu pripada pola dukta kojem je vladao njegov otac. Prvi sin je poricao pravo samozvancu, a ovaj je opet bio uporan u svome traenju. Koliko god su suci htjeli biti

18

pravedni i po Boijem i po ljudskom pravu presuditi ovaj sluaj, nisu znali, po emu e ustanoviti, je li ovaj zbilja sin starog duke. Svi pravnici u Evropi su se bavili ovim sluajem i ostali nemoni kao pred nedokuivom zagonetkom.

Dvorjanici malog duke su neto znali o tome, da je stari duka bio od tog posla, da je mogao imati i nezakonite djece, ali je bilo sumnjivo to se pretendent javio tek po smrti ovjeka, za koga je tvrdio da mu je otac. I mladi duka, koji nije bio bahat i slavohlepan, volio bi dati i vie od pola svoga dukta kome god nego da se u njegovim oima unizi uspomena na oca, na plemenita ovjeka, kakav mu se uvijek inio. A vrijednost ovjeka, oca, strano bi pala u njegovim oima da se kako bilo dokae da je bio od tog posla.

Kad u Evropi ne naoe odgovora ovome zakuastom pitanju, po emu bi se dokazalo, je li varalica ovaj ovjek koji trai nasljee bez ikakva prava na nj, ili je zaista dukin sin, a onda bi po zakonima toga dukata imao pravo nasljedstva, sjetie se istoka i istone mudrosti, koja nekada zaas rijei i ono to se ini zakuasto, da se nikad ne bi moglo razmrsiti. A kako je mladi duka bio u dobru s turskom carevinom, posla diplomatskim putem upit na vijee turskih uenjaka da oni stvar presude po zakonima istonih mudraca.

Je li onda bila i u Stambolu oskudica u uenim ljiudima ili je moda sudbina htjela da se na Grad proslavi, teko je to sada, nakon vie od dvjesta godina, dokazati; tek se desilo i to, da je vijee uenjaka odluilo obavijestiti vezira za vanjske poslove, da ni oni ne mogu stvar rijeiti, pa neka jave mladom duki njihov odgovor, da se nije takvo pitanje na Istoku pojavljivalo niti ga je tko od njih nalazio i uio u moru knjiga pisanih s desna na lijevo.

Onda je nekom starcu izmeu njih palo na um, da ima jedan ovjek, kojemu su nudili u Stambolu visok poloaj, kad je u carskom gradu svrio nauke, ali on je volio u svom rodnom Gradu biti muftija nego u Stambolu, gradu careva i caru gradova, postati vremenom i ejh-ul-islam. I rekao im je, kad su se udili to nee da ostane u Stambolu, za koji su se svi otimali, i vojnici, i uenjaci, i trgovci i rentijeri: Da nije ljubavi za domovinu, opstili bi oni kreviti krajevi. Jedan starac iz vijea uenjaka sjetio se eh-Juje i rekao da se poalje upit njemu, pa ako ni on ne znadne, onda zagonetka nema

19

odgonetke. Neki oholi uenjaci su se protivili da se pita jedan provincijski

hoda (t, da je to vrijedio, ve bi bio u Stambolu!) ali drugi su ga poznavali i osobno, dok je uio u Stambolu, ili samo po uvenju, dok su nekima od njih dopirale do ruku i njegove fetve, pa prihvatie prijedlog da se sastavi upit i da se odmah poalje po najbrem tataru u Mostar.

Onda je brza pota ila na konjima i nosio ju je tatar na najboljem konju, a za njim je jahao takoer konjanik - surdija, koji bi puhao u rog i biem gonio svoga i tatareva konja, pa gdje bi ga stizao, tu bi ga biem udario, i konja i tatara. U odreenim razmacima bile su menzilhane, gdje bi ositavljali umorne konje a zajahavali odmorne, i dalje jurili nosei najvie puta tek jedno vano pismo.

I tatar je dojurio s Istoka na Zapad, u Bosnu, a onda od Sarajeva na jug, u Mostar. Raspitivao se za eh-Jujinu kuu, pa kad ju je naao, rekoe mu da ga nema kod kue, da je otiao u Vrapie na imanje, ali da e se istoga dana vratiti. On neka se odmori i prieka.

Tatar se samo raspitivao gdje su Vrapii, a onda, ne obazirui se na gostoljubive ponude, zajahao vilena ata i okrenuo putem kojim je doao.

Kod Zalika vidio je da mu u susret ide pjee jedan hoda, pa pomisli da bi to mogao biti onaj radi koga je on ak iz Stambola doao ovamo. Zaustavio je konja i istonjaki kieno upitao, da li ima sreu govoriti s ponosom uenjaka, morem znanja i ovjekom punim vrlina, sa eh-Jujom.

Skromni ovjek je rekao, da je on Boji rob, siromaan ako ga Bog ne pomiluje svojim oprostom, glavom Mustafa Ejjubovi, zvani eh-Jujo.

Tatar je skoio s konja i uz znakove najdubljeg potovanja izvadio iz njedara savijeni papir, svezan preko sredine crvenam vrpcom, prinio ga ustima i onda predao uenjaku, koji je unuo kraj grobljanskog zida, odrijeio vrpcu i proitao upit. Onda se zamislio, ali ne to ne bi odmah mogao odgovoriti, nego zbog alosnog stanja, da su u Stambolu ve izumrli uenjaci kojima ne bi bio nikakav

20

problem odgovoriti na ovako pitanje, i da je tamo nauka spala na tako tanke grane, da moraju ve u zabaenu provinciju slati na rjeenje ovakvih stvari.

Onda je iza pasa izvadio divit i na poleini istog pisma napisao:

Raskopat e se grob u koji je zakopan duka i izvaditi e se jedna njegova kost, moda rebro s lijeve strane prsa, iznad srca, zatim oprati i staviti u posudu s istom vodam. Iza toga e se iz lijeve ruke onoga ovjeka koji tvrdi da je dukin sin izvaditi kap krvi i kanuti na onu vodu, nad kost. Ako mu bude zaista sin, krv e potonuti i prionuti za kost, a ako mu ne bude dijete, njegova e se krv razliti po povrini vode.

Mirno je zatim zatvorio divit i stavio ga za gas, pa pruio smotano pismo tataru i krenuo u Grad, dok su tatar i surudija pritezali kolane na konjima, udom se udei, kako ovo sve ovako ukratko bi, radi ega su oni, ne ispadajui gotovo iz sedla, proveli petnaest dana na putu iz Stambola do eh-Jujina Grada.

21

MUSTAFA SARAJLI Iza eh-Jujina vakta bilo je u Mostaru uleme, ali nikada vie

onakva lima i zta kakav je bio on. Bilo je nekad i dobrih alima, ali je s ilumom kao i s vatrom u haste: sad skoi, ini ti se izgorjet e insan, sad spane i hasta doe do sebe.

Tako je i u naem gradu bilo iza eh-Juje sve na tanje, ali kad doe za muftiju poiteljski kadija, Mustafa-efendija Sarajli, rodom iz Stoca, opet oivje nauka. Iako se rekne Ulemi je hased mahsus, ispak je onda bilo u Mostaru uleme koja je uviala da ima i boljih kandidata za muftiju nego to ih je bilo u Mostaru, pa su pozvali sa strane alima. Nije to bila ni velika udaljenost, do Stoca nema ni dan hoda, da bi se moglo rei da je muftija stranac. Nekad su opet u Mostaru bivala i po dvojnca muftija: jedan za grad na desnoj obali Neretve, a drugi za lijevu obalu, samo se ovaj drugi zvao blagajski muftija.

Bio je to uenjak, muderis, poboan, ako se moe rei, i preko mjere. Malokad se na vaan poloaj postavi mlad ovjek. Kadija Dubin bi rekao: U nas doe na veliko mjesto ovjek, kad mu se hajs osijee. I Sarajli bio prilino u godinama kad je postao muftija. Ljetovao je u Gnojnicama, udajenim dobar sahat pjeakog hoda od Mostara. Iao bi rano u Mostar da odri ders u medresi i putem uio mrtvima Jasine i Fatihe, sjeajui se zahvalno svakoga tko mu je u ivotu bio prirastao srcu, a kad bi doao do eh-Jujina turbeta, zaustavie bi se i podigao ruke do visine prsa, s dlanovima okrenutim nebu, da bi prouio Fatihu za duu onoga koji je svojim ilumom

22

proslavio Mostar, kao to ga je proslavio i sultan Sulejman podigavi mu kameanu upriju preko Neretve.

Hodao je kao pauak: ni mrava ne bi zgazio, a ni za najveeg blata po sakacima nikad mu nije ni trunak kala pao na ustiju od postula, a kamoli da bi zablatio mestve. Gledao je preda se, a ljudi koji su sjedjeli na efencima ili na pragovima kunih vrata, skakali bi ispred njega na noge i otprimali njegove selame.

esto je vodio svoju telebu iz medrese u Gnojnice na teferi, i tu se s mladima i sam pomladio, blago se smijeei na njihov veseli smijeh i bune izraze zadovoljstva u prirodi, u blizini svog voljenog ustza.

Ako je vidio pauenu ruku, a on imao uza se koju paru, nije proao da ne bi ta tutnuo na dlan. Nije gledao kakvu tko kapu nosi a nije ni prosio kome nije bila ljuta nevolja. Nije se jednom desilo da bi netko tko je prosio bio u dronjcima. On bi ga tada uzeo za ruku, zaveo ga u prvi sakak koji vodi u Neretvu, brzo skinuo hrku, dugu anteriju i koulju, pa mu dao koulju sa sebe, a obukao anteriju i preko nje hrku. Zimi je preko svega toga nosio i dubbu. Kad bi prola hefta i muftinica vidjela da je vakat da muftija promijeni amair, dobacila bi mu opranu koulju i gae, a on bi se onda presvukao i oprao.

- A gdje ti je koulja? On bi, kao dijete koje ne umije slagati, bezazleno, u po glasa

rekao: Ja dao, a ta sam drugo mogao. Na meni je ostala jo anterija, a on nije imao ni estite koulje.

Ona se ljutila, ali znala je da joj je daba ljutiti se, jer e to biti i drugi put, ako on naie na kakva prosjaka, pa bi odmah makazama ostrigla od trube beza koliko ide u muku koulju i saila. Takav je on bio, a Hamz-efendija je opet bio drukiji. On bi rekao eni: Podaj ti sadaku gdje vidi da je mjesto, a ja nekako ne mogu; ja sam potvrd, pa mi to ne ide od ruke.

Jednom je iao od kue u medresu, gdje je drao ders, a u dershani je bilo i njegovo sjedite kao muftije. Uvijek je bio zaokupljen mislima o svojoj talebi, o ilumu, da im ta ne zaboravi kazati to zna, da im ne ostane ta duan, kako bi on govorio. Jer ne prenijeti mladima sve svoje znanje, to je kao zaduiti se a ne oduiti

23

dug. On se zaduio kod svoga ustaza, a dug treba vratiti svojoj talebi. U razmiljanju je prisnijetio pruenu ruku. Bura je puhala od

Porima i s Velea, pa se njemu zavlaila pod dubbu, a pruena je ruka bila gola. Paljivilje je pogledao: ni ostalo tijelo nije bilo kako zatieno. Tu ne moe mnogo pomoi ni srebreni gro. Pozvao je miskina da poe za njim.

Hadi Smail aga Arinovi, koji je u taj mah otvorio avlinska vrata da izae iz kue i ode u kahvu na Tepi, a znalo se za muftijinu naviku da e dati i koulju sa sebe, ne moe otrpjeti da ne zovne:

- Muft-efendija! Vidi li ko ti ite sadaku? - Ja vidim pruenu ruku. - Ama on je zimmija. - I njemu je Allah dao duu, a i njega titi islamska drava. - Vallahi e se on isjan uiniti im mu se prui prilika, a ti ga

pomai, de! - Bolja je gornja ruka od donje. Muftija je po starom obiaju skinuo beznu koulju i dao je

golau, pa drhtei dok je obukao anteriju i hrku, a preko svega i dubbu, ispriavao se siromaku: Nemam nita uza se od para, a da ti ta vie dam od odjee, ne smijem od ene. Meni je reda s njom ivjeti pa je ne smijem srditi.

Kad nastupi tenzimat, kad svi graani postadoe ravnopravni, hriani podigoe crkvu na Suhodolini, pa iako je bila zbog strmine zemljita na kojemu je sagraena jednom dijelom pod zemljom, ako i nije imala zvonika, imala je onu preslicu nad vratima u proelju, gdje je smijeteno zvono. Narod se uzbunio, ne d da se zvono oglasi, a ne d ni on, muftija, ali Ali-paa dozvolio, jer je sultan tako htio. Moda sultan i nije dozvolio drage volje, ali su ga prisilili duveli da dadne vjersku ravnopravnost svima graanima, pa se nije imalo kud nego dozvoliti. I muftija nije mogao podnijeti zvonjavu, pa se odselio u Gnojnice. Kome je trebala fetva, trebalo mu je ii u Gnojnice, a tko je traio iluma, tome nije bilo daleko otii ni za Kavdak. Vasijjet je uinio da ga, kad mu vakti-sahat doe, zakopaju u seoski harem u Gnojnicama.

Pa kako je za njegova vakta ponovo oivjela nauka u Mostaru, tako je bilo uleme sve donedavno. I doe vakat da se ulema

24

prorijedi, da je gotovo i nestane, da hodinskog kijafeta sasvim nestane, pa sad, ako e alima traiti, trai ga pod francuskom kapicom, a gdje vidi golem saruk, dobro znaj da tu hode nema!

25

OTMJENI PROSJAK

Sjedio sam na terasi kafane Central. Ljetna je sparina i

rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih arka sunana zraka. Oni su zakopani, kako se i pristoji ljudima koji se slue ulicama gradskog sredita, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptiiji kljunovi. Bivlo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih uljeva, ali ta da graanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio panju, osobito ako je jo seljak porijeklom, prva generacija nove graanske porodice koja nipoto ne bi obukla opanke ni hlae od domaeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, zaas se suio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela Centrala, latio se kao povrina rijeke, u kojoj se ogldaj obalske peine ili drvee. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i iroke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovaa, kojima se kroz cvat pomalja ukoena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vue kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad daak vjetra uzbiba povrinu njeno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijau.

- Gore glavu! - probudi me iz sanjareaja krepak glas pjesnikov.

- Da si mi zdrav, pjesnie! - I ti da si mi veseo! Neto mi se ini snuden. - Sjedi kod mene, ili prema meni, ako ti nee udarati sunce u

oi.

26

- Pjesnikom me zovu. A to znai meu nama reeno, - spustio je glas, - da ja ne mogu sjedjeti gdje se plaa za jednu kahvu koliko ja platim za pet u periferijskim kafanicama, gdje mi je i mjesto.

- Pa kad ja zovem, onda si, makar i u kafani, moj gost. - Danas primam ast, iako ba po svojoj garderobi ne bih

mogao tu sjedjeti. Ali, nisnno se dugo vidjeli. Daj mi priaj o emu si tako mislio, u to si se bio onako udubio?

- Besposlica. Zamiljao sam se kraj jedne rijeke u nas. ak sam gledao u njoj i ribe, a ovaj jadni limun u pivskom buretu, koji zimi ami u takozvanom zimskom vrtu, zamjenjivao mi je ogromna stabla smokava nad vodom.

- Priznajem, bujna fantazija, kad ti asfalt moe predstavljati rijeku. Bojim se, bit e mi konkurent.

- I ostalgija, prijatelju! U ovo doba, kad ne odem u svoj rodni kraj, i u ranu jenen, kad berai uu u vinograde i kerovi u gajeve, a ja s pukom ekam na kakvu prolazu ili raskru, prazna mi je itava zima i itavo proljee. Kad odem dolje, dotaknem se rodnog tla i udahnem onog naeg seoskog zraka, osjetim da mi se povrati snaga, koja mi dostaje do slijedeeg ljeta. I sjetim se onog udovita iz mitologije, koje je Herkul ubijao, kako je dobivalo uvijek novu snagu kad bi dotaknulo zemlju, pa ga je najposlije Herkul morao izdii, da bi ga rastavio od zemlje, i tako mu je uspjelo zadaviti ga. Uostalom nisam ba siguran, je li to bio Herkul ili netko drugi i koga je ubijao. Nije li se ovaj ubijeni zvao Antej, sin Zemljin? Samo mi lebdi pred oima slika toga bia, koje nogama lepra po zraku, kako ne moe dotaknuti zemlju, iz koje mu je dolazila snaga, i kako je zbog toga jadno...

Dole su kahve i srkali smo ih, mislei svaki svoje misli. On je istom doao iz Brkog, sigurno na dan-dva, moda e tiskati zbiricu njenih pjesama, koje e onda s tekom mukom i s mnogo ponienja prodavati ljudina, koji ih nee, ako ih i kupe, ni prorezati, a kamoli proitati. A da li e tko osjetiti onu ustreptalu duu, koja nekad ape, a nekad grmi rijeima, koje u ustima obinih smrtnika imaju svagdanje, graansko znaenje.

- Malim te, malo vatre! - Oprosti, evo i cigareta. Ja se neto zanio, zaboravio i da te

27

ponudim. - Tvoja ne bi davala onaj uitak kao ova moja... - Jer je hravija? - Ne, jer je ovo posljednja. - Za nju si mogao dobiti toliko dima, da bi ti, kad dvije spri,

ostala jo posljednja. - Ovo je u mene jedan obiaj koji je imao jo samo stari

muezin branski, Dervi Polovina. Kako je on umro, taj obiaj samo ja podravam.

- Da ujemo te finese. - Kad sam u najgorem stanju, kad nemam novac za kutiju

cigara, takvih kakve eto i ti pui, kupim najbolju cigaretu, ali samo jednu, jer mi ne ostane ni za pola druge, i onda je polahko, na ten-ahne, kako Turin kae, ispijam. Ona mi intenzivnije zamrai vid nego po duine drugih. A kad nemam ni toliko, ja se strpim, nisam kao Dervi Polovina. Uostalom moja je manifestacija neimanja sitnija, drukija, neuoljiva, a i moja funkcija u drutvu nepotrebna, pa nema onda ni smisla da dajem znaka da sam jo meu ljudima. - Prizvuk gorine treperio mu je u glasu.

- Ne, nemoj tako. Pjesnici su svjetlo u tami, harmonija u ljudskoj vrevi ... Nego, daj mi ispriaj o tom udaku etvrtini.

- Polovina ze zvao, a bio je ovjek i po. Bio je muezin u damiji koja stoji na uu Brke u Savu, lijepa i zvulna glasa, istanana sluha, da bi se i drugi, a ne samo muslimani, zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve to je imao, pored neto kuice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaa njegova zna se ve kakva je bila. Da je primao mjeseno kaliko mu je vakuf plaao godinje, magao bi pristajno kao bear u svojoj kuici ivjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je kolovao glas, moda ne bi bio drugi Caruso, ali bi za jedan stupanj nii i opet bio svjetski pjeva. Ovako je bio samo jednostavni muezin u provinciji, koji se pet puta penjao uz osamdeset i eitiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda jo vjerovali da ima Bog, i poneki se svraali na molitvu u damiju.

Ali jednoga dana zadrhtao mu glas. Kao kad se grlo osui, pa se vidi samo micanje usana a zvuka nikako nema, dva-tri puta mu

28

izilo usred ezana nekakvo itanje i on jedva dokrajiio. U damiji je bio nekako posramljen zbog ovaga to se njegovu zvonkom glasu desilo. Kad je demaat izaao iz damije, on se jedva izvukao na sofe i s mukam prekljuao vrata.

- Dervi-aga, ta ti ono bi? - pitao ga stari Edhemovi. - Da te ta ne boli? On nije odgovarao. Edhemovi ga je pogledao paljivije i,

makar da je suton pao na zemlju, vidio mu na licu da ovjek gladuje. Izvadio je kesu, razvezao je i dao mu forint.

- ta je ovo? Ja nisam ... - Proui mi materi Jasin. I ovjek otiao kui na veeru. Te je veeri Dervi Polovina

opet onim svajim obinim zvonkim glasom dozivao vjerne, da pred Allahom panu licem k zemlji, a glas mu se razlijegao do na onu stranu Save, do Gunje. Na izlasku iz damije, kad se suoio s Edhemoviem, inilo mu se da je prestao biti onaj prijanji moralni ovjek koji ivi od najskromnijeg redovnog prihoda, to granii s glau, da je zapravo primio milostinju, da je prosjak. I ta ga pomisao strano muila, iako on nije tek tako za nita primao novac. On je Edhemovievoj materi prouio za duu Jasin, ipak je dakle zaradio novac, makar da je dobio mnogo, mnogo vie nego se za takav trud darivaju hode.

Kad se stari Edhemovi raspitao u Vakufskom povjerenstvu kolika je plaa muezinu, zaudio se i zaprepastio:

- Pa ja se ne bih za one pare onoliko puta popeo uz munaru i s nje siao i bez okuisanja.

- Vjerujemo ti, - rekli su mu u vakufu, - ali ova damija nema imetka, i ovo je najvie to mu se moe dati.

Dervi Polovina se i dalje penjao uz munaru, okuisao, vrio revno svoju dunost, dok jednog dana ne doe revizija iz vakufake uprave iz Sarajeva. Dozvae ga u vakuf.

- Doi ti nama u Sarajevo! U nas se obrali muezini, pa emo tebe postaviti u Carevu damiju. I imat e plau pet puta veu...

- Iiih! - Uzdahnu on. - Kau da je Sarajevo lijepo, da se svijet tamo nosi kao cvijet svaki dan, a ja se samo na Bajram zaodijem kako treba i uvam ono sirotinje.

29

- Preabuemo mi tebe, pa e moi u najljepe drutvo... - Nemam ja tamo nikog poznata. - Pa upoznat e se. - Kau da je veliko Sarajevo. - Koliko dvadeset ovih kasaba. - Pa ne moe biti da nemate tamo boljih muezina? - Ima ih dosta, ali ti bi doista bio prvi. - Ne mogu ja, brao, ostaviti ovo mjesto. Fala vam koji mene

zovete, ali ja volim ovdje. - De nam barem. kai, zato voli? - Eto, ja volim, kad ba velite da mi glas valja, da me i oni

prijeko uju kad ovdje okujiem, i neka vide kakvi su muezini ovamo pokraj Bosne, pa nek misle kakvi tek moraju biti u Sarajevu, koje je kolik dvadeset Brkih.

lanovi vakufskag povjerenstva i revizori iz Sarajeva zagledali se. Poslije, kad je on otiao, gledali su da mu iz kakve bilo stavke prorauna poveaju plau, ak niodakle nita.

- Nema fajde, ljudi, pomoi mu se mora. Moramo mu izmeu se redovno skupiti pa mu dati.

- Lijepo, koliko god reknete, ja pristajem, - kae stari Edhemovi, - samo ja sam vidio na njemu da on ima ponosa, da on nije prosjak, a ovo je neka vrsta milostinje.

- Neemo mu davati kao milostinju. On je u dvadeset i etiri sahata zaposlen jedan sahat kao muezin. Neka nam ta bilo radi u onom ostalom vremenu, pa da mu plaamo rad.

- Nije on ni za kakva posla. Ne bi bio ni za to da ui djecu u mektebu. Neka nam u dokolici ui mrtvima pred duu, a sebi da ouva duu, pa emo biti zadovaljni i mi i on.

I na tom ostalo. Svaki ga sutradan naponase pozvao i rekao mu, da mu togod proui pred duu netko ocu, netko materi, netko djedu ili nani, i da se navrati kad bude gotov.

Tako je Dervi Polovina sjedio na sofama pred damijom, s Kuranom u rukama i spominjao mrtve, a onda bi zaredao ispred duana Hadimehmedagia, Hadiselimovia, Edhemovia, Kuukalia i jo nekolicine drugih koji su ga darivali.

Jednoga je dana zaredao od duana do duana i svima im

30

rekao: - Ne moe ovo ovako. Vi imate vazda posla u duanu, pa kad

ja doem, esto me i ne opazite u ovom mom izlizanom odijelu. Kad ve hoete da mi pomognete, neka vas Allah nagradi iz svojih bol-hazana, ja u vam samo kad doem u teko stanje, doi u duan u svojoj bajramskoj opravi, pa mi onda dajte to vam od srca poe. Neka znate, kad vam doem u najboljem to imam, onda sam u najteem stanju, pa...

I tako je on, kad bi plau patroio, kad bi posljednji ruak pojeo i bez veere legao, pa kad bi sutra osjetio drhat i napuklost u grlu, doao kui, umio se, obukao beznu koulju sa svilenim rukavima, ohane alvare, dubu i svilenu utu ahmediju, pa se proetao kroz ariju jednom i drugi put, a kad bi se vraao prema damiji, istravali su iz duana preda nj njegovi zatitnici i kriom mu tutkali u depove krune i forinte, i on bi se uputio pravo kui, presvukao se opet u svagdanje ruho, penjao se na munaru da javi svijetu, neka se ne zanosi suvie ovim prolaznim svijetom, neka ostavi za as svoje svagdanje poslove, neka umije odreene dijelove tijela, pa kad stane u damiji jedan pored drugoga, pred Boga, oprat e duu i biti isti i nevini kao istom roena djeca...

31

OBAN DUDUK ALDI Umihana-hanuma je bila pametna ena, bistra, razgovorna,

caru je mogla devab dati - prv Hercegovika, Mostarka. Dva je ovjeka izderala, djecu lijepo odgojila, a umjela je govoriti kao da kazuje iz knjige. U onom vaktu, kad ena nije ni iz mahale u mahalu ila bez velike spreme, kad se isprtljavalo na selo o Edrelezu, a o Kasumu sprtljavalo sa sela s ljetinom, ona se udala za Turina, ba pravog pravcatog Turkuu, Stamboliju, oficira. Bilo je to u onaj vakat, kao da je, ne budi primijenjeno, otila za drugu vjeru, ali ona otila, roditelji je dali. Kako je bila zihinli, jo dok joj je ojk sluio u Mostaru, ona je lijepo nauila turski.

Kad je dola Austrija, ojk joj, turski oflicir, morade u Stambol, pa i ona ode s njim. ivjeli su rahat, Bog im dao dvije curice, a ni njoj, uz voljena domaina, nije bilo neobino. Sastajala se sa enama iz komiluka, s oficirskim enama, - kasnije nam je kazivala, kako se sluajno upoznala i zapazila s jednom painicom, pa je ak jednom i u Dvor ulazila, - nauila je turski kao prava Turki-nja.

Bila je pobona ena. Drala je do turkovanluka, pa joj nije nita prolazilo. Orilo-gorilo, namaz joj nije prolazio, nije joj se ramazan nikad uduljio, nego je i uajluke postila, a pred bajram skontaj ta ima i ta joj prelazi preko nisaba, pa podijeli zeat. Nikog nije praznoruka vratila s vrt, ako je doao traiti sadaku.

Kad je ivjela u Stambolu, redovno je ila na vazove. U to vrijeme je bio jedan uven muderris, Emin-efendija, koji je bio vaiz u Aja-Sofiji damiji. I ona je stalno ila. ovjek je otprati do damije,

32

pa se kroz jedan sahat navrati po nju i doprati je kui, a stanovali su blizu medrese Krk-eme.

Emin-efendija je tako lijepo vazio, da ti je uvijek bilo ao kad zavri vaz i rekne oban duduk aldi, jer si jo eljno oekivao da iz usta prosisplje devahir, kojim e ljepe okititi duu nego ikakvom almas-granom prsa.

Ila ja tako, priala je Umihana-hanuma, svakog petka iza iindije, kad je on enama kazivao vaz. Ali zaudno mi ono njegovo oban duduk aldi, to bi rekao na kraju.

Ponem ja pitati one ene to su oko mene sjedile, to ono Emin-efendija svaki put rekne na kraju vaza, ali mi ne znade nijedna rei. Hele, pitaj jodnog petka, pitaj drugog, treeg, a niko mi ne zna objasniti. Jednog patka poslije vaza ustanem ja pa pravo pred urs, s kojega je Emin-efendija vazio.

- Eh, kizim, ima li ta to bi ti trebalo objasniti, to nisi razumjela?

Ja mu velim: Emin-efendija. Ne znam ta ti znai ono na kraju: oban duduk aldi.

Malo se osmjehnu, pa e: - Neka, keri, neka si ba upitala! Sjedite svi da vam ispriam. Ja sam iz Anadola, seljak. Imao sam dva mlada brata, pa kako

smo bili posiromani, a ostali nejaki iza roditelja, spremimo se da idemo u Stambol. Sva trojica smo imali veliku volju da uimo. Imali smo nekoliko groa u sitnu, pa krenemo pjee, od sela do sela, prema Stambolu. Gdje god smo doli, svijet nas je lijepo primio, nahranio nas, konak nam dao i ujutro nas ispratio. Ono para smo uvali, ako se gdje dobro umorimo, a ispadnu nam kakva kola pa moradnemo sjesti i povesti se kolima.

Jednog dana smo putovali, a mrak se poeo sputati prije nego smo naili na selo koje smo oekivali. U nas torbe prazne, bez hrane, a i mrak se napravo spusti. Skontasmo se tu zanoiti, pa to dragi Allah da. Uto opazismo vatru, a vidjesmo da je i uma blizu. Zdogovorismo se da krenemo prema vatri, jer gdje je vatre tu ima i ljudi, pa El-humu lillah.

Doosmo tamo, kadli dvojica obana naloila vatru, a u kotao nalili mlijeka, pa se ono uzvaruje. Okolo ovce polegle i preivaju.

33

Nazvasmo selam, a oni ga prihvatie i ponudie nas da sjednemo. Kazasmo se ko smo i kuda smo nakastili, ali nas mrak pretee. Oni nas hulusi kalbile primie: Evo, to je Bog dao, veeraemo hljeba i mlijeka, a imademo ta prostrijeti i ime se pokriti, kad bude vakat spavati.

Kad se mlijeko uzvari, zadrobie hljeba, dadoe nam kaike i svi se lijepo nahranismo. Oprasmo ruke, a onda uzmemo abdest da klanjamo akam, pa e brzo i jacija. Lijepo smo se pripremili i klanjasmo akam, pa nakon kratka razgovora ustadosmo i jaciju klanjati. Mene kao najstarijeg proturie naprijed da im budem imam.

Klanjali smo i dovu uili, a meni dua nekako puna tu, u prirodi. U umi je mrkli mrak i tiina, samo ponegdje rekao bi da huji vjetar, a nigdje se ni granica ne pomie. Miriu jagode u paprati. Negdje kao da se bulbul pojavi. Nebo je puno zvijezda, samo nema mjeseca.

Nekakva mi ljepota i dragost napunila srce, pa bih sav svijet zagrilio.

Kaem: Brao, ovo je krasno mjesto, a mi na hairli putu. Oduismo se Boijega duga. Kako bi bilo da zaitemo od Rabba da nam ispuni nae elje, da svaki od nas zaeli jednu stvar to misli da bi mu bilo najdrae.

Svi to begenisae i u jedan glas rekoe: Dobro! De ti prvi zaeli! Ti si najstariji.

Ja onda rekoh: Ja sam poao u Stambol na nauke. Ja elim da mi Allah dadne volju za radom i ustrajnost u uenju, pa da postanem muderris i da se popnem do asne derede vaiza u Aja-Sofiji.

Oni svi rekoe: Amin. Onda moj srednji brat, koji je imao velike ambicije, ree: Ja

elim i item ad Boga da svrim nauke i vremenom postanem sadri-azam.

Mi svi rekosmo: Amin. Najmlai brat je bio skromniji i zaelje od Boga da postane

mutesarrif u vilajetu odakle smo bili rodom. Svi rekosmo: Amin. Onda jedan oban ree: Ja elim i item od Allaha delle

anuhu, da mi dadne dennet. A odmah i onaj drugi oban isto ree

34

to i njegov arkada i mi svi rekasmo: Amin. I tako vrijeme po vremenu, mi doosmo u Stambol,

prihvatismo uiti i postigosmo visoke derede. Bog dade te ja dobih idzet, postadoh muderris u jednoj medresi, pa vremenom i vaiz u Aja-Sofiji. Srednji mi brat postade veliki vezir, istina zakratko, jer se u nas sadri-azemi esto mijenjaju, a najmlai ode za mutesarifa u na vilajet i dugo je devletu hizmet inio, dok mu ne doe vakti-sahat.

Pa sad, eto, razmiljam kako nam je Denabuhak usliao svima dove, kako smo ih na onom istom mjestu, ista srca zaeljeli, a bezbeli je tako usliao i dove dvaju obana. Pa koliko su ona dvo-jica obana bila pametnija od nas, jer su sada u dennetu, ako su umrli, a Allahu-alemu su umrli, jer evo vidite kako sam ja piru-fn, a seljaka teak ivot i nevolje otjeraju u grob prije nego graanina.

Tako nam je Umihana-hanuma priala. Kad je prvi put obudovila, onda je bio na Mostarac Hadi Arif-efendija u Stambolu na naukama, pa se udade za nj, a kad se on zaelje svog rodnog mjesta, vratie se oboje u Mostar.

Ona je znala hij k niko iv: sve jednu svri, a drugu poni, pa smo bili najsretniji kad bi ona nama dola na sijelo, a sastajali smo se ee, jer su njezina mati i moja nena bile dvije sestre.

35

BEDELI Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u na eher, gdje je

traio da bude bedel za kakva umrlog bogataa, pa, iako nije nikad bio sm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bos-nu, on nije nikad ostao da ne bi naao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemia, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u naem gradu priznavali kao nekog starjeinu, a on je imao i nekakvo gospodsko dranje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stri. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazei redovito desecima godina u nau zemlju i inei usluge naim hadijama koji su ili posjeivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti ta hoe da kae, a i on bi dobrim dijelom razumio ta nai ljudi govore.

Odsjeo bi u Moria hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela politiari, hode i trgovci, plemii i skorojevii. Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar.

Bio je odani sultanov podanik i nije volio Haimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. ini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih ejhova, srebrom sitne graane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao orbu od

36

srebra s udrobljenim rijetkim dukatiem, ali je vazda s oduevljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.

Svaku veer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Moria hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u arijskim damijama, ova kahva pretvorila u damiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po seijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, zaas potrnule cigarete i sklonili findani i ibrici, a po podu se razastrle ovije koice ili serdade. I imam bi se naao za cio ramazan, pa bi mu se uoi bajrama skupila lijepa svota novca. Trailo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila as prije gotova, da bi dematlije mogle to vie sjediti i priati i da ne izdangube u puenju duhana. Nekad jc duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko za-traio od kahvedije Hasage Dedia da otvori ekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: - Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u drutvu onoga koga on trai, pa nahrupila iz hodnika svjejija hava, povikali bi odmah neki: Zatvori vrata, utee maka!

Jednog ramazana kad se ve uglavnom znalo tko e ii na had, a za koga e ii bedel, i kad je ostalo nekoliko Arapa bez bedeluka, i Sej jid Emin je, to bi se danas reklo, izvisio. U Sarajevu nije nitko htio slati bedela za svoje nemone starce ili umrle roditelje, koji su bili bogati i za ivota trebali ii na had. Neki domai ljudi, da bi pomogli siromane musafire Arape, traili su im pismeno bedeluke po provinciji.

Kako je bio ramazansiki ttil, i Salih Safvet efendija iz Nuvaba bio je u svom rodnom mjerstu uz ramazan. Tamo je upravo bio umro jedan bogat graanin, i Salih-efendnja se sjetio Sejjid-Emina.

Nagovorio je sinove umrlog da poalju za oca bedela. Pristali su i odmah je udaren tel Uzeiragi da pronae Sejjid-Emina, da mu iznajmi auto do Duvna, gdje e biti obavljen ikrar i gdje e se bedelu dati pare za bedeluk. Uzeir-aga pronaao ofera i auto, a Sejjid Emin je jedva ckao da dobije kakav bilo bedeluk.

Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih

37

moe samo zamisliti. Pota se prenosila jednom ili dva puta heftino, a kad zapad snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz Kupreka vrata, onda sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa Sarajevom. A te godine je ramazan bio uza zemherije pa, iako nije bilo velika snijega, bila je suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske kosti. Na takvom vremenu Uzeir-aga je naao Sejjid-Eminu automoibil na kojemu su prozori bili od prozirnog kauka, vrata su titila putnika samo da ne ispadne iz auta, a to se tie promahe, nije je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni mnogo boljih automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je itav zimski dan, a kad su bili na Kuprekim vratima pukla je guma, pa su morali u akamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se putnici malo raskravili, a Sejjid Emin je pitao mjetane kako se ovo mjesto zove.

- Kupres - rekli su mu. - Kibris? - pitao je zauen Sejjid Emin, koji nije mogao

izgovoriti p, a i vokale je drukije uo i izgovorio. - Kupres! - Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris? - Jah, jah! - potvivali su mu ljudi, dok je on krvio zamrzle

noge kraj pei i pio neku toplu tekuinu koju je kahvedija nazivao ajem.

Doli su po mraku u uicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio Salih-Safvet-efendiju koji mu je naao bedeluk. S mnogo patetike i grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako se napatio putem, a on je, razumijevajuii oba jezika, pucao od smijeha. Prevodio je i domainima iz ije e kue ii bedel i svi su se smijali Sejjid-Eminovu prianju.

Iako je bio veliki doek i zijafet, Sejid-Emin je elio to prije u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu nali bedelluke, da odmah krenu u svoju toplu domovinu, nosei bosanske dukate, da kao blaga plodonosna kia orose suhu arapsku zemlju.

ofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do uice, Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je jo bio otvo-ren put preko Aranog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je

38

nevrijeme da e ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na brzinu obavljen u damiji ikrar, a u hadijskoj kui iftar, i Sejjid-Emin se odmah po sehuru, zagrlivi se sa Salih-efendijom i oprostivi se od domaina, koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa onda prekosutra ujutro u Sarajevo.

Isprozebao, jedva je ekao iftar, da se mogne lijeiti ajevima, tamnim i olje slatkim. Po teraviji je ve bio u kahvi, gdje se sakupilo redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga, dvojica brae Aga, a kad se kae Aga, zna se da su to industrijalci, koji su imali pilane pa im nije u drutvu nikad ni trebalo navoditi ni imena, a jo manje prezimena, doktor, heimbaa, Sejfaga Taakovi i druge sitnije arijske age, a meu njima ih je bilo koji su se odijevali vie nego skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao udijeliti i sadaku, a oni su mogli opini zajmiti para da isplati ajluke svim svojim memurima na prvog, ako bi opina zapala u takvu priliku da ostane kokuz.

Jedva se saekalo da se sakupi obino drutvo, jer netko klanja u ovoj, netko u drugoj damiji, a u doktora se doma klanja dematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Dafer Fakih iz Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove damije. Njega valja ponajdulje priekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon kraeg zadravanja razie: netko doma, netko u El-Kamer, netko u ovu a netko u onu kahvu, da malo pokrati no sijelom.

Uzeir-agi su vazda bili dragi zevzekluci, pa bi povukao za jezik Sejjid-Emina da neto ispria. On bi mahsus, i sam mislei drukije, naroito isticao tobonje zasluge biveg mekanskog erifa Husejna, od dinastije Haimija, koga su, nakon to im je uinio ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka, Englezi surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom spomenuti erifa Husejna, pa da skoi kao da su poda nj bacili aku konjskih muha.

Napokon se sve drutvo okupilo i Sejjid Emin poeo priati o svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak godina doao u Bosnu da trai bedelluk, pa ga jedan aga poveo na vrelo Bosne. Do Ilide su se dovezli pasaerom, a usput je Asim-aga

39

Lopardija pjevao uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci na Ilidi, a malo zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su zadivili Sejjid-Emina, da je uzviknuo: Vallahi, ako vam se Allah ne smiluje, neete nijedan u denet, jer je u vas denet na ovom svijetu.

- A ta sad veli na ovaj snijeg? - E, ovaj vas snijeg lijei. Ovo je va dehennem. Uivali su u njegovoj gestikulaciji, prianju i, uveliavanju

bure i snijega. Ali kad je priao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza.

- Ima i u nas Kibris - a mislio je na Cipar, kako ga Arapi izgovaraju - ali je ono dunjaluki dennet. Tamo raste grode, smokve, masline, ali ovaj va Kibris ...

- Kupres, Kupres - ispravljao ga je Uzeir-aga. - Jah, jah, Kibris. U ovaj Kibris je trebalo surgunisati erifa

Husejna, a ne u onaj na denjizu... Opisujui strahote vjetra nije vie nalazio rijei u naem

jeziku da bi i njemu i nama doarale atmosferu kulminacije njegove razorne snage, pa je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgrun Pdi-hi.

Nastale su prie o bedelima i njihovu traenju bedeluka. Sijeldije su prebirale na glas tko je duan ii na had, za koga bi treblo slati bedela. Obavljali su neku vrstu inventure svaijeg imov-nog stanja. Izredali su dosta imena, samo se prisutni nisu uzimali u obzir, od kojih je malo bilo hadija, a svi su, po imustvenom stanju, mogli i trebali ii na abu. Spominjali su ovog ili onog, a Arapi, patencijalni bedeli, sluali su onoliko koliko su razumijevali. Bili bi oni zadovoljni da se nae i kakav potanak bedeluk, da im se plati samo putni troak i da im neto malo ostane za porodini ivot, skroman kako su se odvajkada nauili, ali su bili slabi izgledi.

Samo je ejh-Abdulah naao bedeluk u jednom selu kod Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su iz Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili bio je otiao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa subesjednicima da trai bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko selo, dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu ba bili veoma obazrivi prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, to

40

inae nije adet Rogatiana, nego su mu samo pokazali pravac u kojemu treba da ide i na sahatu mu pokazali za koliko e vremena doi do sela. On se uputio u svojoj antariji i tankom kaputiu, a zemlja je bila smrznuta kao kost. Kad je promrznut doao nadomak sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci, da ga raznesu. On se saginjao da uzme kamen s puta da njime otjera pse, ali svaki kamen srastao sa zemljom. U muci je vikao: Prokleta ova bosanska zemlja! Puste pse na te, a sveu ti kamenje za zemlju da se ne moe braniti!

41

NA EFENDIJA Ostao je siroe od osme godine nakon oca, a kad mu je bilo

dvanaest, i majka mu se preseli, kako se ono kae, u drugi, bolji svijet, a da je on ostao na gorem svijetu, nema sumnje kad se zna da nije imao nikakve blinje rodbine, a ni imetka. Prodavao je tue perece, posluao kadgod koga, za to bi dobio koju paricu i tako ivotario s nekom daljnjom tetkom.

Ali ipak nije osjeao kakvih naroitih ivotnih jada, jer ni dok su mu roditelji bili ivi nije ivio u kakvu zevku, a onda nije bio ni go ni gladan. I zapjevao bi nekad, a glas mu bijae njean, pa ga poee akamluari zvati da im ugaa uhu dak im ljivova rosa i druga miva ugaaju grlu.

Da dijete ne postane nonik, Hafiz Ibrahim efendija Salihagi uze ga nauavati hifz. Dijete bistro uilo je marljivo, i u etrnaestoj mu se godini proui hafiska dova. A da u ostalom ne ostane ada-mija, pobrinu se Hafiz Ibrahim efendija i nekoliko trgovaca iz arije, sakupie mu neku mraku i poslae ga u eher u medresu. Tamo se zlopatio, uio sarf i nahv i zadugo nita nije znao ta ui. Uz ramazan uz mjesne hafize i on uio, kao najzadnji, mukabele iza sehura, podneva i iindije. Pogdjetko ga pozvao kadgod na iftar, na ruak nitko. U jednoj damiji muezinio na jaciju, a uoi Bajrama, kad se dijelio gureba-tefter, i njega neto zapalo. Pojeftino kupio mrtvaku ohu za dube, a Mehmed-majstora terzije materi prouio hatmu, pa mu je ovaj saio, i tako prebili jedno za drugo. Za nekolike sadakai-fitre naruio ifte, ahmediju oprao i premotao i na Bajram osvanuo kao cvijet. Ni na hakim-efendija nije doao toga jutra dotjeraniji u

42

damiju. Uio on tako dvije godine, kroz mozak mu prolijetale fil-

mazije i fil-muzarije, mufredi, muzekkeri, hazuri i gaibi i ostali gramatiki oblici, koje je tek na kraju druge godine poeo shvaati. Istom je tada saznao da ima jedna kola gdje se drugaije ui, gdje se na laki nain predaje i gdje se nauka lake shvaa. Uavi u treu godinu medrese upisao se i u Darul-muallimin.

Ve u prvim danima nastave osjeti on lahkou u uenju i slast u nauci. Poe istom shvaati to je prije dvije godine uio. A kad je ve bio probijen led, prionu kao edan ovjek na bistru izvoru, i poe itati i uiti to mu je do ruku stizalo.

Pri svretku ponudie mu da se upie u Nuvvab, ali on odbi. Treba nam, ree, sitnih radnika da odgajaju omladinu po kasabama i selima i moja je elja da svoje snage tamo upotrijebim. Za Nuvvab e se nai kandidata meu kadijskim sinovima. Ja bih rado i tamo uio, ali mi se ini da je teta da moj narod na me eka jo pet godina, kad ve sad mogu da mu ponudim makar svoje skromne sposobnosti.

Muderisi i drugi nastavnici ga pohvalie i preporuie vakufu da mu nae kakvo mualimsko mjesto. Poslae ga u nau kasabu i odredie drugim mualimom s dvadeset i pet forinti plae mjeseno, preporuivi Vakufskom povjerenstvu da mu dadne jo jedan dihet, da ga na primjer postavi muezinom u kojoj mahalskoj damiji. Kad doe u Kasabu i javi se Povjerenstvu, poslovoa sazva sjednicu, a lanovi mu odredie, po elji Direkcije, muezinsko mjesto u Begleraginoj damiji sa etiri krune plae mjeseno, da okujie na svaki vakat, mete damiju, pere cilindre, nalijeva petrolej u lampe a zejtin u kandilje za ramazana. Kad ga poslovoa sutradan pozva i javi mu kao s nekom prijateljskom naklonou za novu vazifu, on malo planu u licu, ali se suzdra:

- Hvala i vama i gospodi lanovima Povjerenstva to ste mi povjerili muezinsku slubu u tako lijepoj damiji! Meni je osobita ast vriti ovu funkciju koju je vrio i na pir, Bilal Habeija, i ja u je vriti savjesno, makar i besplatno. Za te etiri krune izvolite vi nai ferraa koji e istiti damiju i vriti drugo to je potrebno.

Poslovoa se nae u neprilici: - Znate, efendija, to je nekako unilo u obiaj da muzeini

43

obavljaju i te funkcije. - Ja nisam uio ni u medresi ni u Darul-mualliminu kako se

metu damije, iste cilindri i nalijeva petrolej i zejtin, iako su i to poteni poslovi...

Jo nije ni u ariju izaao, a ve ga doeka njegov kalega, prvi muallim i upravitelj mekteba, podvita dubbeta na leima, u potpeenim postulama.

- ta, zar ti nee da bude muezin? - A tko vam to ree? - Rekoe nam da si se zahvalio. - E nisu vam pravo rekli. Bit u muezin, ali neu biti ferra. - Ama onda nema ajluka. - I ne treba mi. - Bogme nisu etiri krune na odmet. - I nisu, ali treba potovati i funikciju koju ovjek obavlja i

svoju linost i hodinski kijafet. - Ti si onda neko begovsko dijete, nenaueno na teretan

posao. Samo ne znam otkud ode u hode? - Kakav beg? Nisam elhamdulillah. Mehmed Sulji, pa beg!

Ha, ha - osmjehnu se. - Pa dobro, brate. Eto ljudi pokazae dobru volju da ti se d

mrven posla i zarade, a ti zarade nee. - Ali ne bjeim od posla. - Vallahi, ja te ne razumijem. - Ni ja vas. Nosite ulemanski kijafet, a ahmedija vam

potamnila. Dubbe ste podvratili na lea kao torbak, a postule vam potpeene. Na anteriji vam se vidi ta ste jeli otkad ste je skrojili.

- Ama, dijete - okrenu se prvi muallim hadi Hasan-efendija oko sebe - ti kao da si se napio, da od mene vidi dvojicu ili vie ljudi, pa ovaki ste, pa onaki ste, a ja sm, jedan jedini s tobom.

Mehmed efendija Sulji vidje da prvi muallim nije jo saznao da se jednom ovjeku moe rei vi, kao to se govori i ti, pa se osmjehnu:

- Allahemanet! - Allah selamet - odmahnu rukom hadi-Hasan efendija, zae

za oak, unu, a onda doe s lijevom rukom u muhliji od alvara do

44

adrvana pred arijskom damijom i opra ruke. Skide ahmediju s glave, pogleda niz anteriju, postule. Nema fajde, ba sam se malo zapustio. Valja sijedoj rei da me pretrese. Ama ako on bude onakav utanmaz pa svakom bude u oi govorio ono to o njemu misli, slabo e proi. Nee on svijetu hatme uiti, a od sama ajluka nema ni suha kruha. Spustit e on durbin, spustiti, jah...

S Begleragine damije zau se ezan. U toplo podne zauborie nad kasabam u nekim za njih neuvenim arijama rijei pozivanja na namaz, kraj kojih su obino kao gluhi prolazili ljudi koje je zauzdao dunjaluki posao. Ljudi poee dizati glave da vide novog muezina.

- Asli je nekakav Arap doao po bedeluk? - Moda je kakav eh? Oni onako izvijaju. - Uutite da ujemo! Bit e to novi muezin. - Tko? Je li onaj mladi hodica to je juer doao? Pa ojutros

sva kasaba gd da je on odbio da bude muezin. - Estagfirullah, ljudi, uutite! Ovakve muezine rijetko ujemo. I tako su po mahalama ene i djevojke u poslu zastajale, na

efencima trgovci i zanatlije oslukivali, dok ezan ne presta. - Halal mu materino mlijeko to ga je sisao, kad mu je onakav

avaz! - Vala, da imam abdest, sad bih otiao u onu damiju. - Pa to je kolajluk. Pred damijom esma, pa se i rashladiti i... - Ama, ugursuz mu je imam... - Tebi svak ugursuz, a ti sam evlija. Ti bi da ti okujie s

munare, a da ga ti slua s efenka, ama da se ne ide u damiju. A moe biti bi volio, da Mujica razvue harmonike, a on da ti zapjeva, kad potegne.

- De, nije ni tebi mahane. Tako se na Mehmed-efendija paedstavio Kasabi lijepim

glasom, nonjom, dostojanstvenou, ali kad djeca dooe prvi dan iz mekteba i poee kazivatbi starijima kako ih efendija svata pita i za-pitkuje a ne ue kao do njegova dolaska elif ii ustun en, zabrinue se kakav je ovo sad taksirat. A kad nakon nekoliko dana ue da je pitao tko zna kakvu pjesmu zapjevati i kad su djeca pjevala, a on ih razvrstavao u grupe, odoe vieniji ljudi u Povjerenstvo tuiti se na

45

nj. Pozvae i njega da se pravda, ako mogne. On se odazva. - Je li istina da tvoja djeca u mektebu pjevaju? - Jest. - A zato? - Tko pjeva zla ne misli. - Ama, ostavi ti to! Nego ne alju roditelji djecu u mektebe da

pjevaju, nego da ue imanske i islamsske artove. Da mektepski hair-sahibija uje njihovu dernjavu, prevrnuo bi se u mezaru.

- Ne bi. Tko se jednom ukoi, ne prevre se vie. A onda, ja sam kuao djeije glasove, da onu djecu koja imaju sluha izvjebam da ue salavate na Mevludu, da ih izvjebaim ezan uiti.

- Afv edersun! Mi mislili: nekakve besposlice. Mehmed efendija predavao u prvom i drugom razredu, hadi

Hasan efendija u treem i vodio kancelariju, to ga je najvie znojilo, jer nije bio prijatelj peru i dopisivanju, a esto bi mu i lonac i halva istjerali grake znoja na elo u toj istoj kancelariji, kad bi odluio da ne ide kui na ruak. U razredu mu je tabla bila vazda ista, a kreda i suner se tedjeli. Ne znamn koga belaja ovo izumie sada. Hiljadu godina se uio iman kroz ui, a sad sve hoe i da napisano vide, rekao bi on. Najvee potovanje ulijevala je debela drenova ipka, koja je bila vie table. Od njezina se straha utjelo, a kad bi tko glas pustio, bio je potkovan. I poslije mu se vie nije mililo u mekteb.

Neki dan Haim-aga Paali po obiaju rekao siniu da je vrijeme ii u mekteb. Mali pokupio sufaru i taiblu pa izaao na sokak. Ali mu se nije ilo u mekteb. Domalo poao Haim-aga, pa da e zakoraiti iz avlijskih vrata, kad njegov sin unuo na starinski binjekta, pa se udara akama u elo i na glas vie: Da sam Bog d'o Vlah!.

- A to, jadan bio za debelim mesom! - Da ne idem u mekteb. - uti objeenjae, ne bio! Hajde sa mnom u mekteb! - Hou, ako u u drugi sunuf. - Hajde makar. Haim-aga odveo dijete u mekteb i rekao upravitelju da je

dijete premlado i da e ga vratiti u drugi sunuf, da utvrdi. Dijete nije vie bjealo.

46

Mehmed Sulji je ipak nekoliko utjecao na hadi-Hasan-efendiju, jer je i on malo vie drao barem do vanjtine, ne zanemarujui ipak obilne gozbe, u emu on nije mogao ni malo utjecati na Suljia. Sulji je i nadalje ostao tanak kao trijeska, vjeno zamiljen, druei se najvie s knjigama i listovima, koje je upravo eljno oekivao i, to se rekne, gutao, a na koje je troio polu plae. Da ga nije bilo stid samoga sebe, otiao bi u Povjerenstvo i sad, nakon godine dana, primio bi se muezinske plae, kad uredno vri muezinsku slubu, ali to je bilo samo asovito klonue, koje je u dui opravdavao potrebom nabavke novih knjiga i listova.

- E ja ti se, Mehmed efendija, ne mogu iuditi, koliko si zaljubljen u te listove! A bogme, nema nita u njima.

- Ne mogu ja bez njih, hadi efendija. Knjige su mi navika. I jo vie, potreba. Ja bez njih ne mogu kao ni ti bez spavanja iza ruka.

- U to mi ne diraj! Efdalnije je kad alim spava, nego kad dahil ibadet ini.

- Neu ti ja u spavanje dirati. (Rano se privikao da mu kae ti). A trebao bi i ti da malo ita. U svijetu se deava svata. Moda te mnogoega ne bi zanimalo, ali bi se neto nalo i za te.

- Zna ta? Trebalo bi neto i za te nai! Kakvu lijepu curu, s neto miraza, pa da i ti ivne. Manje bi sigurno itao, a ne bi skapavo na bearskoj zahiri.

Mehmed efendija se osmjehnuo. Nije mu bilo mrsko kad se o tome govorilo, ali se nije ni odluivao da poe u aikovanje, u zagledanje.

- Ima vremena. Ne valja se eniti meu Bajramima! Vidi ti njega! Vazda je meu Bajramima. Onda bi to znailo:

nikad se ne eniti. A enidba je, dragi moj, sunnet. - Znam ja to, Hasan-efendija. Nekome je i farz, ali meni bi

bila haram. Prije svega, nemam ni ja koliko mi treba da ivim kao ovjek, a kad fukaraluk podijelim na dva eljadeta ...

- uti, netko ide... Unie Deavi-beg Smailbegovi. Nazva im selam, sjede uvrh

zbornice i izmerhabae meusobno. - Ja doao, eto, kroz jednu heftu e se navniti godina kako mi

47

je mati umrla, pa k velim, ja nemam kad da joj hatmu prouim, pa velim, Mehmed efendija e to, a nee mu daba biti.

Hasan-efendija se uzmuio to njemu propade dobra hedija, a Mehmed-efendija se smre, pa onda razblai:

. - Dragi Dervi bee! Da sam ja varalica, ja bih ti sad rekao: Dobro prouit u! A ti bi mi dao dva forinta. Ali ja u ti istinu rei: Kur'an se ne prodaje. Nema tvojoj materi sevaba od onog to u ja uiti u Kur'anu. Kad ja uim - ako s draga srca uim, sevab je meni. A zato da mi ti za to daje pare? to je ona ponijela na onaj svijet, to je njezino.

- Jedna je ulema rekla da se moe... - Hasan efendija se ponada da e njemu zapasti hedija s hatmom.

- Ja sam sm kao softa uio svijetu hatme, ali poslije sam nauio, da od toga nema nikom fajde. Nego, tebi je Bog dao zlatna sina. Daj da ga ja malo vie nauim izvan mektebskog vremena, pa neka on svojoj neni hatmu ini.

- Tamam, munasib - ree Dervi beg i izae. - E jesi, e jesi... ona prava... mal' ne rekoh... ahmaina. - A rekao si eto! - Dva forinta baciti u havu... - ta u im ja! ivjet u i bez njih. Dervi-begov Bakir je bio umiljato i pametno dijete. Lahko je

shvatao i drugo osim strogo mektebskog to mu je Sulji kazivao. Njegov vidokrag se irio i s njim znatielja rasla.

- Neka te otac dade u kolu. - Govorio sam ja, pa ne da ni progovoriti. Kae tamo se

ufure djeca. Uzdahnuo je. Kad on tako misli, ta e onda onaj seljak iz

zabitne planine! Jednom je pred Dervi-begem poeo navoditi razgovor o

potrebi slanja djece u kolu. - Zar da se ufure? - A jesam li ja afir? - Nisi, ne d'o Bog! - A eto, i ja sam bio u toj, kako ti kae, afirskoj koli, pa zar

mi je to to naudilo? ak su mi i u Darul-mualliminu bili neki

48

nastavnici inovjernici, pa... ? - Zna nije djetetu potreba da ui i da se mori. Meni je Bog

dao, pa e i njemu. Bit e mu dosta to u mu ostaviti. - Nemoj, dragi Dervi-beg, tako misliti. Ono se rekne: Ne

zna se ta nosi dan, a ta nosi no. Sve imanje moe propasti, a znanje nee nikada pod noge ... On me esto iznenadi svojim pitanjima, a i odgovorom. Daj ga ti u kolu, pa kad svri, nek ide u medresu.

- ta, da bude hoda pa da kupa mrtve. - Ne mora to raditi. Do kupanja mrtvih, hoda ima na hiljade

korisnih poslova, a ni to nije sramota nego Bogom zapovijeen posao. Eto, vi se svi imuniji ljudi tuite: Kakve su nam hode? Sramota je! Brzukaju islam! Samo ekaju kad e tko umrijeti da smotaju ohu i proue hatmu, naravno za pare. Pa kako se nose? Ahmedije im kao ukuri! A ne upitate se nikad, da li bi se mogli bolje nositi i vie drati do svoga ljudskog dostojanstva. I onda jo jedno. Mi se gotovo svi liferujemo izmeu fukare, pa su nam u najvie sluajeva gladne oi. A zato vi imuniji ne biste djecu odgajali za hodinski stale, pa da i meu hodama bude jednom situiranih ljudi, a kad su bogati, oni su i otporni, nesavitljivih kiama.

Dervi beg je utio, a pri polasku rekao: - Pa jo u razmisliti o tome. Bio je umoran kad je Dervi beg otiao. Mnogo zr govorio,

pa ga spopade neki suhi kaalj, a onda osjeti neto slano u grlu. Pljunu u pljuvanicu. Bila je krv.

Najprije se prepao, a onda osmijehnuo. Zar da ali ivot? Malo je imao zemaljskih uitaka, a mnogo briga i patnja. A onda sm sebe zaalio. Umrijet e rano. Ono znanja koliko je imao, a nije sebi utvarao da je neki uenjak, s njim e lei u grob. Nitko se od njega nee okoristiti. Za dvije godine muallimske slube nauio je dvjesta djece imanske i islamske artove, uiti u sufari i u Kur'anu, ne-kolicinu ih je nauio salavatati i mujeziniti. A sve ostalo njegovo znanje o ivotu ljudskom, o moralu, o ekonomskom i kulturnom napretku ili nazatku, sve ono to je, gledajui otvoreno u ivot oko sebe, uoio ili u knjigama naao, sve e to neiskorieno struhnuti. Knjige e valjda koji hoda na muhallefatu kupiti, novine i asopise

49

kakav mesar ili zelenar, koji e robu u njih zamotavati. I gotovo da zaplaka nad samim sobom.

Razmiljao je o sebi i o okolini. Vidio je da je suica. Neizljeiva. Samac, bez kune njege, utrnut e brzo kao svijea meu vjetrovima. Siromah je. Ne moe se kako treba lijeiti i izlijeiti. Da mu barem ovo znanja to ima ne propane s njim zajedno. Da ne struhne!

Odluio je drati vazove u damiji. Popeo se na urs. Damija je bila puna staraca i prosijedih

sredovjenih ljudi. Tumaio im je: Innemel-hamru vel-mejsiru... ridsun min ameli-ejtani... Opojna pia i kockanje su avolji posao. Mlade se odala tim drutvenim zlima. Treba je odvraati od toga, jer je u tome zlo i za samu dananju generaciju i za potomstvo. U imecima osiromaujemo. Prodajemo kmetove i begluke... A onda obaao pogledom po damiji. Starci su drijemali. Vz nije uspio. Pa da, i sm je uvidio. Onih kojim ga je namijenio, nema tu. A ove je davno to sve prolo. Ovi su davno tobe uinili, brade zapustili, svilene ahmedije zavili.

itav dan je bio tuan. Iza veere se malo proetao. Rosila je kia i lokve se hvatale. Bila je kasna jesen i dobro zahladilo. Proao je kraj jedne krme. Zvonio je u njoj smijeh, cika, pjesma.

Zastao je i razmiljao. A onda otvorio vrata i uao. Hasan beg je pjevao zagrlivi dvije pjevaice:

Njih su dvije, a ja sm, zato sjedim raspasan ...

Onda je najednom sve zamuklo. Proao je uvrh krme i popeo se na pivsko burence. Ponovio je itav dananji vaz povienim glasom. Svi su bili zastraeni, zasramljeni, gledajui preda se i gnjeei cigarete prstima.

Gazda-Marka nije bilo u krmi. Siao je bio u podrum da iznese veliku pletenku rakije. Prispio je na zavretak vaza. Vidio je pokolebane goste, zanijemljene pjevaice. Oprezno je spustio pletenku, primaknuo se Suljiu, dohvatio ga za jaku i ponio kao maka mia. U jednom kutu je zaorio smijeh.

Prolazei kraj kapele apnuo je: Hifzi-bega! Harmonike su zajaukale, emaneta zacvilila, bubanj zagrmio, a Mica zapjevala

50

zvekeui defom. okanji i frtalji su se napunili bez naruivanja. Turci su bili srbadiju, Hifzi-beg je provodio gaziluke - tako je

Mica pjevala. Mlade je tamanila rakiju i meze. Hasan beg je utio, a onda ustao. - Sjedi, Hasan-bee, kud e ranije?! - uzvrpoljio se

gostioniar. - Mr, afire jedan - petljao je Hasanbeg jezikom i povodio se

na nogama. - Ti naeg hodu da izbaci... Ti... ti... Upamtit e ti mene... - a onda se skljokao na stolicu. Glava mu pala na sto. Odspavao je dui, a onda se prenuo. Prijetio je planim glasom: - Ti da izbaci naeg efendiju... Ja u tebi...

Povodei se izaao je iz krme, a onda se zauo vrisak s izvana. Jedan preko drugoga potrali su na uilicu. Hasan beg je pao na plonik. Pod njim se crnio drugi ovjek.

- Tko je to? - Diite ga! - Diite ih! - Tko je taj drugi? - Mehmed efendija! Hasan-bega su digli, a Mehmed efendija je hropio bez svijeti.

Lice mu je bilo u lokvi krvi. - Policija, u pomo... - Ama, kako on...? - Onaj ga dumanin razbio kad ga je izbacio. - Vode! ... - Umij ga! - Dignite ga! Smrznut e se. Svi su se muili jer se plonik smrznuo, a u njih noge bile

nesigurne. Progledao je. - Boli li te ta, Mehmed efendija? - Lake mi je kad vas vidim na izvanu. Dozvae fijaker. Dvojica njih odoe do stana mu i poloie ga

u postelju. Za deset dana kretala se denaza. Sav grad je iao za tabutom.

51

Jagmili su se da podmetnu to vie puta rame pod nosila. - Eh, jazuka udna, kako kratko poivje! - Pa ipak. Koliko je uinio u naem mjestu! Gledaj onu

mektebsku djecu! Svako plae. A kad su djeca za hodom plakala?! - ujem da nema odonda ni pola mlaarije u krmi. - Da ih Bog podri na pravom putu! - Pa gledaj, molim te, hadi-Hasan-efendije! Kako se je

pretresao, kao da nije onaj prijanji peksijan. I plae ovjek, na moju duu.

Dervi beg je vodio Bakir-bega uza se. Dijete je plakalo iz glasa.

- uti, Bakire! Ne valja plakati. Dat e babo tebe u kolu i u medresu, pa kad odraste, bit e i ti pravi hoda kao i na Mehmed efendija. Proui mu, sine, togod za duu, pa e prestati plakati.

52

VAIZ AHMED EFENDIJA

Naoj se Kasabi nije dalo u hodama. Mehmed efendija nam

mlad umrije, a bijae poletan, da je milina. Ono to je iza njega dolazilo nije se dugo skrasivalo u naem mjestu. Neki budi po godine, neki ni toliko, a jedva da je jedan izdurao godinu dana.

Nije to da na svijet ne valja, da nee pomoi hodu koliko moe. Ali naa ti je kasaba mimo ostale. Hoe da ima najboljeg vaiza ako ne na dunjaluku, a ono svakako u Herceg-Bosni. Mjetani, naime, misle da ne smije ni vaiz u Gazi Husrevbegovoj damiji u Sarajevu biti bolji od vaiza glavne damije u naoj kasabi, a to ga oni ne sluaju, odnosno to ne postupaju onako kako on propovijeda, to se ne pita. Glavno je da je vaiz slatke rijei, da pametno i sabrano govori, a, to je najvanije, mjetani hoe da je obrazovan, da ga se ne postide kad sjedne govoriti s protom ili fratrom, a osobito s fratrom, jer je on ueniji i od prote.

I imali smo sreu. Poslae nam za dematskog imama i imama Igbal-paine damije Ahmed-efendiju Hafizovia. Bio je mlad, svjee vanjtine i, gotovo bi se moglo rei, pomalo kicoki dotjeran. Na licu plemenitih crta okratka brada, crna, s tek pokojom sijedam dlakom, brci podrezani nad usnama, a s krajeva usta pomijeani s bradom. Oi ivahne i vedre, elo visako, a do pole prekriveno fesom, oko koga se savijala bijela ahmedija, ali ne suvie pravilno kao da je ispod pegle, nego kao da je namjerno povrno nabacana, a ipak skladna. Dubbe sa irokim rukavima zimi bilo od crne ohe, a ljeti od tamno-modrog listera, a ispod njega, kako i treba da bude, hrka, pa pod njom prsluk od kutnije s dva duboka depa i

53

pod vratom niska bijela jaka, koja je jedva po prsta virila iznad jake od dubeta. Noge siune kao djeije bile u mestvama i iftama od parlaka. ak i tetik od mjedi, koji je olakavao skidanje ift, bio je usjajen kao kahveni takum u tabijatli tirjaije.

Bio nam je ve svojom vanjtinom svima u volji, ali smo se malne zabrinuli kad saznasmo da trai malo vei stan, jer ima sedmoro djece. Drali smo, po njegovoj vanjtini, da ima, ako je oenjen, najvie dvoje ili, s oibzirom da je hoda, troje djece, ali sedmoro, ito onako mlad, e to nam nije moglo lei u pamet. Naao je lijep stan, sunan, s velikom avlijom i baom, pa kad doe s prtljagom i porodicom, nema fajde kriti, svi smo bili znatieljni, ta e se pomoliti iz kola i auta. Iz kola se isprtljalo dosta prtljage, dosta dueka i jorgana, ilima i runih sanduka, pa smo odmah vidjeli: ili mu je domaica mirazaa ili je on iz bogate kue, jer se o vakufskoj plai ne bi mogao onako skuiti, a nije se moglo na njemu primijetiti ni da je derra, koji samo jagmi paru, barem u ono nekolko dana to je doao prije porodice, da preuzme dunost od predasnika i nae stan. A tek kad poee djeca iz auta izlaziti za materom, koja je bila duboko zabiuljena u amaki zar, sve jedno drugom do uha, a sve isto i uredno, makar da su se iz dosta daleka mjesta dovaljali, u autu. Tko ih je vidio onako iste, zdrave i rumene, mogao je samo rei, da je na novi hoda, na imam i vaiz, bogata nad bogataima, i mogao mu je samo zaeljeti od srca: Ej Boe, budi mu na jardumu!

Kako je razgaao plau, s kojom drugi ni s dvoje djece ne bi izdrao ni pola mjeseoa, to je znatieljnicima iz nae kasabe ostalo tajna, tek su svi znali da Ahmed efendija ne nosi nita na veresiju, da ba mnogo ne kupuje, ali kupuje uvijek najbolje, i gotovinom plaa.

I koliko god smo bili zadovoljni s njegovom vanjtinom, s njegovim daanjem, da bisma ga s ponosom mogli pokazati i strancu koji bi se interesirao kako izgleda turski hoda, jo nas je vie zadovoljio njegov vaz u damiji.

Igbal-paina je damija uvijek prvog petka, kad bi doao novi hoda, bila puna radoznala svideta, pa bi poslije izostajao mnogi od posjetilaca koji su bili posjetioci Ihmal-paine damije, ali kako doe Ahmed-efendija i kako poe prvog petka vaziti, svijet je pridolazio sve vie, da je napunio i mahfil, i tetimme, i hajat, pa ak i dobar dio

54

dvorita. Pa kad bi iz dume htio da vazi, to bi se sve tiskalo jedno preko drugoga da pobono ga saslua, dok bi on, sjedei na ursu na koljenima, nekad podigavi ruku, nekad se poduprvi o perde ursa, n