U dalmatinskoj povijesti umjetnosti već više desetljeća prisutno je nekoliko

reljefnih skulptura složenoga ikonografskoga sadržaja koje otvaraju različita

pitanja, pa tako i ona o mogućem dvovjerju u kojemu, iza naizgled jasnih

kršćanskih tema, proviruju i ostaci starijih mitologija i poganskih vjerovanja (1).

Jedan od takvih spomenika, na kojemu je prikaz konjanika u sceni lova, danas

stoji ugrađen na crkvi Sv. Marije u Žrnovnici (2). Publiciran je prije 80-ak godina,

a M. Abramić, koji ga je prvi proučavao, iznio je mišljenje da predstavlja sv. Jurja

ili sv. Mihovila, te da pripada kasnijim stoljećima srednjega vijeka. Obrazlažući taj

svoj stav tumačio je da očituje likovnost koja bi mogla biti svojstvena tadašnjoj

seoskoj zajednici koja je njegovala tradiciju pleternoga izraza i u vrijeme nakon

što je usahnula dotadašnja predromanička umjetnost. Pretpostavlja, naime, da

reljef potječe iz stilskoga razdoblja koje već osjeća jake utjecaje romanike. O

istome spomeniku, izražavajući sumnju u njegov ikonografski sadržaj, slično se

odredio i K. Prijatelj kada je prije 60-ak godina analizirao dalmatinske primjere

figuralnih skulptura ranoga srednjega vijeka. Mi smo, pak, mišljenja da bi taj

spomenik i kronološki i ikonografski trebalo drugačije oderditi, a evo zašto.

Središnji reljefni, naizgled narativni, prikaz s triju strana obrubljuje široki

ukrasni pojas. U donjem dijelu gdje bi također trebalo očekivati isti okvir, veća je

obrađena ali neukrašena ploha. Takva trostrana shema uokvirivanja srednjega

polja uobičajena je i česta na različitim spomenicima ranoga srednjega vijeka (3).

Sličnoga su karaktera i stilskih osobina i mali medaljoni u gornjim uglovima u

kojima su isklesani istokraki križevi. Ta pojava na ploči i ranije je uočena, a

usporediva je s većim brojem tako urešenih starokršćanskih i ranosrednjo-

vjekovnih spomenika na kojima se križ nalazi na istome mjestu.

Za raspravu o ploči iz Žrnovnice zanimljiv je i detalj na lijevome okviru gdje

je naočigled, dotada ujednačeni preplet, odjednom ”ispreturan” (4). I taj element

je u spomenutim ranijim raspravama pripisivan nevještini klesara i bio je još

jedan od razloga za datiranje cijeloga reljefa u vrijeme kada je predromanička

pleterna umjetnost izgubila na važnosti. Drugi primjeri pretpostavljaju da to ne

mora uvijek biti tako, jer se ponekad i na vrlo kvalitetnim klesarskim proizvodima

ranoga srednjega vijeka nailazi na takve detalje, a ti, kao da očituju namjernu

pogrješku da bi se takvim nepravilnostima još više naglasila isprepletenost

1

ukrasa. Nije, dakle, nužno da je nepravilni ornament na lijevom okvirnom polju na

našoj ploči produkt naivnoga likovnog izraza, nego on naprosto može odražavati

i umjetnički duh vremena u kojemu je nastao.

Mrežasti prepleteni ukras kakav je izveden na spomenutom okviru vrlo je

čest i u različitim inačicama izvodi se na svim područijima koja su bila

obuhvaćena predromaničkom umjetnošću (5). Simptomatično je da je u našem

primjeru riječ o dvoprutoj pletenici karakterističnoga presjeka što nije nevažano

jer je općenito poznato da su predromaničke skulpture s takvim ukrasima u

pravilu starije i uočljivo su malobrojnije u odnosu na one koji imaju trake s tri

pruta. I ta spoznaja, dakle, može imati utjecaj za datiranje žrnovske ploče.

Primjetno je također, da su mrežasti ukrasi na spomenicima koje ovdje donosimo

kao usporedbu nezgrapno i nespretno izvedeni pa su i po tome vrlo slični onima

na ploči iz Žrnovnice. Uza sve to, vrlo sličan takav ornament na ambonu iz

Švicarske i kompozicijski je izveden na potpuno isti način jer s triju strana

uokviruje središnje polje s velikim križem.

Glavni motiv na žrnovskoj ploči veliki je reljef konjanika (6) koji na konju

sjedi postrance, s tijelom i licem okrenutim prema gledatelju. Zbog takvoga

neprirodnog položaja jahača u odnosu prema konju, Abramić i Prijatelj također su

vidjeli rezultat naivnoga likovnoga izraza te su i taj podatak uzeli kao razlog zbog

kojega bi ploču iz Žrnovnice trebalo smjestiti u mlađa stoljeća srednjega vijeka.

Ni s time se, međutim, nije nužno bezuvjetno složiti jer je takav način prikazivanja

upravo svojstven duhu umjetnosti ranoga srednjega vijeka. Upućujemo stoga na

jedan mramorni reljef koji se danas nalazi pod trijemom crkve San Saba u Rimu

koji je iz 8. stoljeća. Na njemu je, s nešto više detalja isklesan sokolar na konju u

vrlo sličnom položaju, tijelo mu je postavljeno en face, a lice u profilu. Suviše, na

glavi ima kalotastu kapu (ili šljem), naglašeni nos i izduženu trokutastu bradu, što

su sve i jasne osobine jahača iz Žrnovnice. I dalmatinska predromanička

umjetnost poznaje jedan mramorni reljef koji je u zanimljivim okolnostima

pronađen u zadarskoj katedrali (7). Na njemu je u složenijem ornamentalnom

okruženju i također u naivnom likovnom izrazu isklesan konjanički motiv. Očituje

ga nesrazmjerni međusobni odnos veličine figura konja i jahača, a jednako tako

neproporcionalni su i pojedini djelovi tijela konjanika. Naivnost izraza vidljiva je i

2

iz činjenice da su mu noge prikazane u profilu, a tijelo i glava, kao i na reljefu iz

Žrnovnice, okrenuti su frontalno. Gornji dio tijela jahača je bez odjeće kao i u

našem slučaju. Pretpostavlja se da je iz polovine 8. stoljeća.

Karakteristika našega reljefa je i oblik koplja kojega jahač drži u ruci, a

koje je dugačko i s masivnim vrhom koji sa strana ima krilca (8). Zbog toga

detalja moguće je tvrditi da je ovdje predstavljen franački oblik koplja kakvo je

bilo u upotrebi u drugoj polovini 8. i tijekom 9. stoljeća. Nekoliko sličnih

primjeraka koji ga dobro potvrđuju pronađeno je i u našim krajevima, a oblik i

funkciju jasno mu pokazuju i drugi reljefi iz onodobne Europe. Ilustrativne su i

takve sitnoslikarske izvedbe u crkvenim knjigama iz karolinškog doba. Već je

davno uočeno da je isto koplje prikazano i uz ratnika pod arkadom na ulomku iz

Pridrage kod Novigrada. Taj lokalitet u sjevernoj Dalmaciji dodatno je zanimljiv

jer je tijekom dosadašnjih istraživanja iznjedrio još nekoliko ranosrednjovjekovnih

skulptura na kojima su također prikazi konjanika (9). Na jednoj od danas

izgubljenih skulptura iz te crkve u Ravnim Kotarima, sličan je konjanički prizor

koji je u stilskom izrazu i u ikonografskom sadržaju vrlo blizak našemu iz

Žrnovnice. U sceni na tome reljefu, koju se uobičajeno tumači kao lov na jelena,

uistinu je prikaz jelena u bijegu i konjanika s kopljem u desnici koje je usmjereno

prema zmiji (ili zmaju) koja je pod nogama propetoga konja i koja ima podignutu

glavu spremna da ugrize. Jahaču je dakle, zadaća ubiti neman (tj. Zlo) da bi

spasio jelena (tj. Dobro).

Reljef iz Žrnovnice žanrovski još je usporediv i sa dvama plutejima koji

imaju srodne prikaze narativnog sadržaja, a koji su pronađeni u ruševinama

crkava kojima se datacija još raspravlja (10). Gotovo svi koji su ih proučavali

govore da one pripadaju ili starokršćanskome ili ranoromaničkome dobu, a naše

je mišljenje da ih treba datirati u rani srednji vijek, i to prvenstveno s osloncem na

usporedbe s onovremenim klesarskim proizvodima langobardske umjetnosti u

Italiji. Riječ je o plutejima iz Zenice u Bosni i osobito iz Dikovače kod Imotskoga

na kojima su također plošno tretirani konjanički motivi, ali i različiti drugi narativni

prikazi. Tomu u prilog govori i konturno ocrtavanje figura na tim reljefima i isto

takvo naglašavanje pojedinih anatomskih djelova na prikazanim životinjama, za

što je dobre potvrde moguće iznaći među proizvodima koji su nastali u krugu tzv.

3

barbarske umjetnosti ranoga srednjega vjeka i to prvenstveno u srednjoj i

sjevernoj Europi.

Prema svemu što je iznijeto, dakle, vrlo je vjerojatna pretpostavka da je

reljef s konjanikom iz Žrnovnice spomenik iz 8. stoljeća, a ne, kako se prije

pretpostavljalo, da pripada ranoromaničkome dobu. Cijelina kompozicije,

ikonografski sadržaj i posebno primijenjeni dekorativni elementi potpuno se

uklapaju u shemu i stil predromaničke umjetnosti, a upućuju i na mogućnost da je

nastao pod znatnijim utjecajem barbarske umjetnosti toga doba koju su, najprije

u Italiji, a potom i u širem okruženju, producirali Langobardi.

U vrijeme kada je žrnovski reljef prvi puta publiciran navodi se mjesna

predaja prema kojoj je na crkvi stajao još od početka 19. stoljeća. Ne zna se

mjesto na kojemu je nađen, a mi smo nedavno iznijeli pretpostavku da je iskopan

negdje na Gračiću (11) na kojemu je staro naselje i utvrda koja stoji na prijevoju

između Poljica i Žrnovnice. Na lokalitetu je danas vidljiva samo ranogotička

crkvica Sv. Mihovila, a sve što se nakada na njemu nalazilo i što mu je pripadalo,

pokriveno je zemljom ili je pod brojnim krčevinama. Na ovom položaju predlaže

se i ubikacija naselja Unione (id est Musaro, tj. Mosor), koje je poznato iz

”Kozmografije” Anonima Ravenatskog. Od raznovrsnih i raznovremenih

dosadašnjih nalaza s toga položaja, u ovoj prigodi važno je upozoriti na one koji

pripadaju kasnoantičkom dobu, seobi naroda i srednjem vijeku, jer ti onda u

svoje krilo mogu primiti i spomenuti konjanički reljef. Tako, na ranogotičkoj crkvici

Sv. Mihovila još uvijek stoje uzidani i spomenici iz starijega doba. Riječ je o

ulomku starokršćanske ploče oltarne ograde i o nadvratniku za kojega se misli da

je istovremen crkvi, tj. da je ranogotički (12). On je, međutim, duži od širine

svjetlosnog otvora postojećih vratiju, a i stilske karakteristike plošno tretiranih

reljefnih mu ukrasa jasno ukazuju da pripada nekoj starijoj građevini. Uočljiva

nepravilnost međusobno odvojenih arkada i neuobičajeni oblik križeva, dopuštaju

njegovu dataciju u 7. ili 8. stoljeće, a za njegovo kulturno i stilsko određenje

indikativna su i četiri jednaka stožasta ukrasa s volutama na vrhu (13). U

ikonografskom smislu taj motiv predstavlja brežuljak s rajskim rijekama kako je to

bilo predočeno i na starokršćenskoj luneti iz justinijanskog doba u obližnjim

Gatima. Dvostruke spiralne volute na vrhu kao simboli dvaju izvora i suvišno

4

multipliciranje toga motiva, cijelinu kompozicije, stoga, više približavaju

umjetnosti ranoga srednjeg vijeka, nego li strože kanoniziranom kasnoantičkome

ili ranogotičkome dobu. Primjerice, iz istoga takvoga motiva na pluteju iz

Cividalea, koji je iz 8. stoljeća, izlazi usadni križ (14). S Gračića potječe i dio

kamene ploče koja je ukrašena rozetama (15). U vrijeme kada je objavljena

iznosi se decidirano mišljenje da je iz 6. stoljeća uprkos činjenici da joj u

Dalmaciji toga doba uopće nema analogija. I njoj su međutim brojne usporedbe u

umjetnosti ranoga srednjeg vijeka, a regionalno najbliže i najsličnije su one na

ulomcima iz crkve u Zenici u Bosni za koju pretpostavljamo da pripada 8.

stoljeću. Osim što oba ova ulomka imaju gotovo identičan oblik rozete, jednaka

im je i klesarska obrada koja podsječa na duborez. Na ulomku iz Zenice zanimljiv

je još jedan dekorativni detalj, a odnosi se na motiv jelove grančice ili dvostrukog

tordiranog užeta koji uokviruje polja s rozetama (16). Na starokršćanskim

spomenicima takvi ornamenti su potpuno nepoznati, a učestalo se nalaze na

većem broju artefakata u zapadnoeuropskoj umjetnosti koji su nedvosmisleno iz

druge polovine 7. ili 8. stoljeća. Mislimo da je na ove detalje važno upozoravati

jer se time podupire kulturno određenje i datacija skulptura iz zaleđa

istočnojadranske obale u ranosrednjovjekovno doba, ali i zbog budućih

istraživanja jer je očito da ove stilske i klesarske analogije dobro povezuju

današnje prostore zapadnoga Balkana, sjeverne Italije i zapadne Europe u to

doba.

U takvome, dakle, pretpostavljenome okruženju i uređenju nalazili su se i

lokaliteti na području današnje zagorske Dalmacije na kojima su pronađene vrlo

slične skulpture, pa taj detalj još jednom potvrđuje naša razmišljanja da su sve to

mogući proizvodi umjetnosti ranoga srednjeg vijeka. Primjerak iz Zenice, uz to,

dopušta i pretpostavku o vremenu nastanka pluteja s Gračića kojega bi stoga

također trebalo datirati u 8. stoljeće. Reljef s konjanikom koji danas stoji uzidan

na fasadi crkve u Žrnovnici, a kojemu predlažemo sličnu dataciju, bio bi dakle, s

njim istovremen, a možda su oba nekada bili i dio opreme istoga prostora.

Preostaje nam nadalje još ponešto reči i o ikonografiji žrnovskoga reljefa

(17). U dosadašnjim pokušajima riješenja ovoga pitanja uglavnom se polazilo od

njegovoga kršćanskoga sadržaja, pa se po inerciji, s obzirom da je glavni motiv

5

na njemu konjanik koji ubija nekakvu životinju, govorilo da je riječ o skulpturi koja

prikazuje ili sv. Jurja ili sv. Mihovila. K. Prijatelj je već prije 60 godina upozorio da

ni jedna od tih atribucija ne može stajati jer scena u cijelini ne udovoljava takvim

kanoniziranim prikazima. Glavni razlog koji se tome protivi jest činjenica da jahač

na konju nije mladolik, nije odjeven kao ratnik, a niti je životinja koju ubija

nekakva neprirodna zvijer ili zmaj.

I uistinu, u središnjem dijelu žrnovske ploče, u pravokutnom okviru, veliki

je reljef konjanika koji dugačkim kopljem u razjapljena usta pogađa nekakvu

životinju. Pretpostavljamo da je riječ o medvjedu jer ima okruglu glavu s malenim

ušima, naglašene šape i kratki rep. Konjanik ima dugačku šiljatu bradu i velike

razvučene brkove, gol je do pojasa s naglašenom muskulaturom, na glavi ima

kalotasti šljem, a na konju sjedi postrance, s tijelom i licem okrenutim prema

gledatelju. Lijevicom pridržava i zateže uzde konja, a u desnici mu je dugačko

masivno koplje. Donji dio tijela prekriva mu haljetak kojemu je draperija prikazana

linerarno, na način kako je to bio uobičajeno u predromaničkoj umjetnosti. Na

konju je s većom pozornošću prikazana kratka podšišana griva i strune na

velikom repu. Oči su i na životinjama i na jahaču prikazane jednako. Bademastog

su oblika, a u sredini ispupčene s uklesanom zjenicom. Od detalja na reljefu valja

još primjetiti da pogođena životinja stoji čvrsto na zemlji, da joj je u razjapljenim

ustima vrh koplja kojemu suprotni kraj doslovno izlazi iz nekakvoga amorfnoga

oblika koji se može protumačiti kao oblak, tj. Nebo. U kršćanskom ikonografskom

smislu, dakle, ako ne predstavlja jednoga od spomenutih svetaca-ratnika, reljef

može simbolično predstavljati i borbu Dobra i Zla, pri čemu je konjanik posrednik

koji za račun nebeskoga Dobra pobjeđuje zemaljsko Zlo.

No, za ikonografsko tumačenje ove scene moguća su i drugačija riješenja,

pa kao prijedlog iznosimo i mišljenje da je na reljefu iz Žrnovnice, u svojevrsnom

pogansko-kršćanskom sinkretizmu ili kao iskaz tadašnjega dvovjerja, moguć i

prikaz staroslavenskoga nebeskoga boga Peruna kojemu koplje kao grom izlazi

iz oblaka i pogađa medvjeda kao personifikaciju Volosa koji je bog podzemlja i

Perunov vječni suparnik. U takvome objašnjenju sadržaja na reljefu dva su važna

ikonografska detalja koji ga mogu tako odrediti, a sadržani su u motivu oblaka i

medvjeda. Istina, i kršćanska ikonografija ih ima u svome korpusu u vrlo

6

sličnome značenju. Oblak se tako uglavnom koristi kao znak za nevidljivoga

Boga, a medvjed kao divlja životinja koja simbolizira okrutnost i zao utjecaj. U

istoj ikonografiji medvjed također simbolizira i kršćanstvo koje obnavlja i oblikuje

poganske narode. Iako je, dakle, za naše prilike riječ o mogućem važnom

znamenju iz okvira kršćanske ikonografije, simbolika oblaka i medvjeda je, barem

koliko je meni poznato, u umjetnosti ranoga srednjega vijeka vrlo rijetko

korištena, a pogotovu u zajedništvu kako je to izvedeno na žrnovskoj ploči.

S druge pak, strane isti ti znakovi sveprisutni su i u staroj slavenskoj

mitologiji, a posebno u onome njenome dijelu koji se odnosi na Peruna koji je

njeno glavno božanstvo. Tako je olujni tusti oblak iz kojega udaraju gromovi, a

čini se da je onaj na žrnovskom reljefu upravo takav, često njegovo obilježje, a

isto tako i kameno nebo kao mitska preoblika visoke gore na kojoj je stolovao.

Stoga i jesu njegova važnija svetišta na visovima, koji su se u pravilu uzdizali

iznad vode. Prema tumačenju znalaca jedno takvo bilo je i u Žrnovnici na brdu

Veliki Perun gdje je danas crkva Sv. Jure, a njegovo moguće uređenje dobro

predočava nacrtana rekonstrukcija koju je napravio češki arheolog Z. Vanja (18) i

to, prema ostacima koji su arheološki iskopani na brdu Perinji kod Novgoroda u

Rusiji. Prema tim podatcima, novgorodsko Perunovo svetište bilo je na uzvisini

nad rijekom gdje je bila iskopana kružna konstrukcija pod vedrim nebom. U

središtu joj je stajao stup što je predstavljao Perunov idol, a oko njega je u krugu

iskopan plitak jarak koji s vanjske strane ima oble izbočine orijentirane prema

stranama svijeta. U svakoj od njih nađeni su tragovi vatrišta što su ostaci

žrtvenika. Reklo bi se da Perunovo svetište u mnogome podsjeća na iskopani

temelj za osmerokonhne crkve, kakve su primjerice u našim krajevima bile

podignute na povišenim mjestima na Ošlju i možda na Bribiru, pa je i to jedan

detalj kojega bi u budućnosti, u skladu s mogućim pogansko-kršćanskim

preklapanjem kultova i dvovjerjem, još trebalo istraživati.

Naposljetku, predstave Peruna u slavenskome svijetu sasvim su iznimna

pojava, dijelom vjerojatno i zbog toga što ih je većina bila izrađena od drveta pa

su vremenom propale. Ipak, u Novgorodu u Rusiji iskopane su dvije metalne

figurice za koje se pretpostavlja da predstavljaju Peruna i ako te usporedimo s

prikazom na našem reljefu ikonografske sličnosti su više nego li očite. U svim

7

slučajevima Perun je predstavljen kao stariji muškarac gol do pojasa (19), s

kalotastim šljemom na glavi (20), u kratkome naboranome haljetku (21), s

dugačkom šiljastom bradom (22) i s naglašenim brkovima (23).

Razmišljajući nadalje o ikonografskom sadržaju žrnovskoga reljefa važno

je još jednom upozoriti da je jahač na konju predstavljen gol do pojasa premda

se nalazi u bojnogom skubu zbog čega bi trebalo očekivati da ima više zaštitne

ratničke opreme. Analizirajući i tu činjenicu, kao moguće riješenje nude se dvije

mogućnosti. Prva je sadržana u reinterpretaciji poznatih povijesnoumjetničkih

spoznaja prema kojima se pripadnici barbarskih naroda, iz rakursa grčkih i

rimskih umjetnika, u pravilu prikazuju upravo na takav način (24), a drugu se

dade izčitati iz pisanih povijesnih podataka. Stari pisci naime, kao zanimljivost

često navode podatak da se barbarski ratnici bore goli jer su se prethodno

predali zaštiti svojih bogova. Za Slavene to izričito navode bizantski izvori, a

posebno Mauricijev Strategikon kao najvažniji vojni priručnik bizantske vojske iz

početka 7. stoljeća. Naposljetku, ikonografski prikaz Peruna kao vrhovnoga

slavenskoga božanstva koji je prikazan gol do pojasa i s kopljem u ruci (25) u

potpunosti je sukladan načinu prikazivanja vrhovnih bogova i u drugim religijama

kako to primjerice svjedoče umjetničke predođbe Zeusa iz grčke i Jupitra iz

rimske mitologije.

Drugi dominantni lik na žrnovskom reljefu je medvjed (26), vjerojatno kao

predstava Volosa ili Velesa koji, također stoji u vrhu staroslavenskoga Panteona i

koji je u stalnoj borbi s Perunom. Brojna ruska srednjovjekovna vrela, literatura i

legende pričaju o tim sukobima iz kojih kao pobjednik u pravilu izlazi Perun. I

doista, na našem reljefu se stiće dojam da se kopljem pogođeni medvjed

zabačene glave povlači pred napadačem, pa se u cjelini zaista doima da

žrnovski reljef predstavlja upravo scenu toga stalnoga božanskoga boja.

Ovakvu našu pretpostavku o ikonografskom sadržaju žrnovske ploče

dobro potkrijepljuje i činjenica da je kult Peruna (ali i drugih slavenskih

božanstava i poganskih vjerovanja) upravo u žrnovskome kraju i danas vrlo

prisutan (27), a posebno se odražava u toponomastičkim prežitcima. U tome

smislu zanimljiva je i spoznaja o magičnom mitskom trokutu staroslavenskoga

poganskoga bogoštovanja koji je u ta davna doba bio uspostavljen i na prostoru

8

Žrnovnice. Naime, prema “mjerničkoj teoriji“ slovenskog arheologa A. Pleterskog

(28) koju je on uočio kod alpskih Slavena moguće je i u Žrnovnici u takav

predloženi sustav povezati tri vjerojatna tamošnja slavenska poganska kultna

mjesta, a koja su nakon pokrštenja u adekvatnom tumačenju preslojile mlađe

crkve (29). Tako je, prema mišljenju prof. Vitomira Belaja, na mjestu Sv. Marije u

Žrnovnici bilo prasvetište božice Mokoš, a ispod crkava dvaju svetaca-ratnika,

Sv. Mihovila na Gračiću i Sv. Jure na brdu Veliki Perun, svetišta Volosa i Peruna.

Takva slika prostornog rasporeda kršćanskim kultovima preslojenih vjerojatnih

poganskih svetišta u Žrnovnici, pretpostavljamo, također odražava i davna

vremena dvovjerja u kojemu se u jednome trenutku, u religijskom suživotu,

službeno kršćanstvo preklapalo s tvrdokornim poganskim prežitcima. To na svoj

način svjedoči i scena na žrnovskoj ploči na kojoj je, u našem tumačenju,

predstavljen vječni boj staroslavenskih bogova uokviren i označen kršćanskim

znamenjem.

Razvijajući dalje ovu temu, svakako je zanimljiva i činjenica da je

vjerojatno nekadašnje slavensko pogansko prasvetište na današnjem brdu Veliki

Perun, preslojila kršćanska crkva Sv. Jurja. Riječ je dakle, o crkvi koja za titulara

ima sveca-ratnika koji je po tradiciji, kao rimski vojni časnik i kao mučenik,

završio u Kapadociji u Maloj Aziji za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana

303. godine. Kult mu se isprva štovao u Palestini i u Egiptu, a zatim se širi i dalje

po Bizantu. U 7. stoljeću u Rimu mu se podiže jedna od prvih crkava na Zapadu,

a tijekom srednjega vijeka, posebno u vrijeme križarskih ratova, postaje jedan od

najpopularnijih kršćanskih svetaca u Europi. Brojne su mu crkve i u Hrvatskoj, a

jedna od najstarijih, i to ne samo u našim krajevima, bila je i ona na Putalju u

Kaštelima. Na žalost, pouzdanije ju potvrđuje povijesni podatak iz Trpimirove

darovnice iz polovine 9. stoljeća, nego li prije desetak godina provedena

arheološka istraživanja. Brojne druge crkvice Sv. Jurja duž naše obale iz kasnijih

su stoljeća srednjega vijeka, a nerijetko su podignute na mjestima gdje su prije

stajala starija svetišta. Tako je primjerice bilo na spomenutome Putalju, također i

na punti Marjana u Splitu gdje je crkvica Sv. Jurja sagrađena preko Dijaninog

hrama, a slično je, vidjeli smo bilo i na brdu Veliki Perun gdje se nekada nalazilo

slavensko pogansko svetište. U tim podacima možda treba prepoznati ciljani

9

program tadašnjih kršćanskih graditelja prema kojemu je crkvama posvećenim

Sv. Jurju trebalo u potpunosti dokinuti štovanje starijih kultova jer je jedna od

legendi iz života sv. Jurja povezana upravo s takvim njegovim činom. U jednoj

prilici, naime, neki sudac je s pukom doveo Jurja u Apolonov hram. Juraj je

potom klečeći molitvom zazivao Boga, našto je Bog s neba poslao gromove i

munje, zapalio je hram, u njemu sve idole i poganske svećenike. Nakon toga

zemlja se rascijepila i progutala sve preostale pogane. Program gradnje crkvice

na Velikom Perunu u Žrnovnici, dakle, ikonografski je vrlo sličan programu po

kojemu je isklesan i konjanički reljef.

Naše tumačenje prema kojemu žrnovski ranosrednjovjekovni konjanički

reljef na određen način očituje tadašnje dvovjerje teško je naprečac prihvatiti bez

dodatnih podpitanja, no, ovdje odmah treba podsjetiti i na činjenicu da među

skulpturama srednjega vijeka u Dalmaciji postoje još neki artefakti koji izravnije

ukazuju na moguće onodobno prakticiranje poganskih slavenskih kultova ili

sličnu pogansko-kršćansku sinkretističku sliku. Takav primjer je fragment

spomenika iz Vaćana u Šibenskom zaleđu koji se uobičajeno tumači kao

predstava boga Svantevita (30) za što postoje i ikonografske analogije u drugim

slavenskim zemljama, posebno na Baltiku. No, i ovdje je moguća pretpostavka

da se radi o nekakvome izrazu pogansko-kršćanskoga dvovjerja (31) jer se na

isti način s tri nasuprotno povezane glave u kršćanskoj ikonografiji predstavlja

Sv. Trojstvo. Takvo mišljenje donekle potvrđuju i dva predmeta umjetničkog obrta

koji su otkopani u grobovima ranoga srednjega vijeka na Ždrijacu u Ninu (32).

Jedan je mala križna aplika s četiri nasuprotne glave, a drugi medaljica s trima

uspravnim združenim figurama postavljenim u krug.

U Dalmatinskoj povijesti umjetnosti još je nekoliko spomenika koji u

budućim proučavanjima sadržajno mogu otvoriti slične teme. Jedan od takvih

primjera je iz kasnoantičkoga doba, a pronađen je u Lepurima kod Benkovca

(33). Riječ je o većem, oštećenom kamenom bloku na kojemu su s dvije strane

reljefni prikazi. Na jednoj je figura tugujućega Atisa, a na drugoj fragmentarni

ljudski lik koji drži pliticu na kojoj je kruh s ribama. Premda je djelomično sačuvan

postoje razlozi zbog kojih se može pretpostaviti da je riječ o kamenoj ikoni koja

se u naravi okretala oko svoje osi i time bila prilagođena za dvostruku kultnu

10

upotrebu u istome prostoru. Prije više desetljeća taj spomenik je proučavao J.

Medini, no, svoje rezultate nije objavio. Usmeno nam je priopčio svoje mišljenje

prema kojemu oba reljefa podražavaju kultne slike iz okvira metroačke religije.

Nedavno je i V. Delonga raspravljala ovaj spomenik pretpostavivši da je riječ o

sinkretističkom spomeniku kojemu jedna strana očituje kult Atisa, a druga

kršćanski motiv Euharistije. Naknadno urezani križ (34) s lijeve strane glave Atisa

podržava takvo njeno mišljenje, pa se može pretpostaviti da su oba reljefa

nastala približno u isto vrijeme i u okviru sličnoga jedinstvenoga idejno-likovnoga

ansabla u kojemu je tada još uvijek nepriznato kršćanstvo sebi krčilo put kroz

eshatološki i soteriološki srodne mističke kultove antičkoga svijeta. Iz razdoblja

ranoga srednjega vijeka, pak, zanimljivi su i već spomenuti ulomci pluteja iz

predromaničke faze starokršćanske crkve Sv. Martina u Pridrazi kod Novigrada

među kojima ima i ulomaka s reljefnim prikazima životinja s naglašenim falusima

(35), a što je zahtijevno protumačiti u sklopu nekakvoga kršćanskoga

ikonografskoga programa. Mi u ovome trenutku nismo u mogućnosti prihvatljivo

objasniti ovu činjenicu, no, zanimljive su arheološke okolnosti u kojima su ti

spomenici pronađeni. Oni su naime, bili dio opreme interijera crkve koja je

izvorno starokršćanska građevina i koja je kao takva jedina sakralna zgrada u

pejsažu, podalje od dalmatinskih gradova, koja je u funkciji dočekala

ranosrednjovjekovno doba. Suviše, u njenoj blizini, u okviru drugoga antičkoga

zdanja, u ranome srednjem vijeku podignuta je nova šesterokonhna crkva ili

oratorij u čijim je ruševinama pronađena reljefna skulptura Silvana u jasnoj

ikonografiji koju dopunjuje i natpis u podnožju. Štovanje Silvana, u okviru antičke

mitologije također pripada sferi faličnih kultova, pa se postavlja pitanje, nisu li ovi

spomenici u nekakvoj kontinuiranoj kultnoj vezi i na kraju, ne odražavaju li svi ti

nalazi iz Pridrage još jedan primjer dvovjerja u nešem ranom srednjem vijeku?

No, ovoga puta, ne s preklapanjem slavenskih, nego još starijih, iliro-romanskih

kultova. Slično se, naime, u kasnoj antici dogodilo i na brdu Kozijak iznad Kaštel

Sućurca i u Močićima kod Cavtata, gdje su Silvanova, odnosno Mitrina poganska

prasvetišta kasnije služila kršćanima, doživjevši religijsku transformaciju.

Ruševine rimskoga Augusteuma u Ninu također je preslojila crkva Sv. Mihovila, a

vidjeli smo da se slično dogodilo i na punti Marjana u Splitu i na Putalju u

11

Kaštelima. Svi ti primjeri pokazuju da je takvih slučajava u ranom srednjem vijeku

bilo više, te da spomenuti i za sada iznimni nalaz skulptura iz Pridrage, jednako

kao i naše tumačenje ploče iz Žrnovnice, nisu osamljeni primjeri koji ukazuju na

takve pojave.

12