reosiguranje - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/1039.b.pdf · 6 2. samopridrŽaj svaki...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
Dragan Tutiš
REOSIGURANJE
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, rujan 2015
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
REOSIGURANJE
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika osiguranja
Mentor: prof. dr.sc. Ivan Frančišković
Student: Dragan Tutiš
Menadžment
0081114440
Rijeka, rujan 2015
2
SADRŽAJ:
1. UVOD ................................................................................................................................. 4
1.1. Problem istraživanja ................................................................................................ 4
1.2. Svrha i cilj istraživanja ............................................................................................ 4
1.3. Struktura rada .......................................................................................................... 5
1.4. Metode istraživanja ................................................................................................. 5
2. SAMOPRIDRAŽAJ ............................................................................................................. 6
2.1. Način određivanja samopridržaja ............................................................................ 6
2.2. Faktori određivanja samopridržaja .......................................................................... 8
2.3. Homogenizacija portfelja ........................................................................................ 8
3. POJAM I PODJELA REOSIGURANJA ........................................................................... 10
3.1. Razvoj reosiguranja ............................................................................................... 13
3.2. Podjela reosiguranja .............................................................................................. 15
3.2.1. Aktivno i pasivno reosiguranje ............................................................... 16
3.2.2. Obvezno reosiguranje ............................................................................. 17
3.2.3. Fakultativno reosiguranje ....................................................................... 18
3.2.4. Proporcionalno reosiguranje ................................................................... 19
3.2.4.1 Kvotno ...................................................................................... 20
3.2.4.2. Ekscedentno ............................................................................. 21
3.2.4.3. Kvotno-ekscedentno ................................................................ 24
3.2.5. Neproporcionalno reosiguranje .............................................................. 24
3.2.5.1. Reosiguranje viška šteta .......................................................... 24
3.2.5.2. Reosiguranje viška gubitka ...................................................... 25
3.3. Ugovor o reosiguranju ........................................................................................... 26
3.3.1. Načela reosiguranja. ............................................................................... 26
3.3.2. Vrste ugovora o reosiguranju ................................................................. 27
3.3. Retrocesija ............................................................................................................. 28
3.4. Suosiguranje .......................................................................................................... 30
3.5. Pool u reosiguranju ................................................................................................ 30
4. RIZICI U REOSIGURANJU ............................................................................................. 33
4.1. Upravljanje rizikom ............................................................................................... 34
4.2. Reosiguravateljev rizik .......................................................................................... 35
3
5. TRŽIŠTE REOSIGURANJA .............................................................................................. 37
5.1. Pregled svjetskog tržišta reosiguranja ................................................................... 37
5.1.1. Reosiguranje katastrofalnih događaja ..................................................... 40
5.1.2. Budućnost reosiguranja u svijetu ............................................................ 44
5.2. Reosiguranje u Europskoj Uniji ............................................................................ 46
5.2.1.Solventnost II ........................................................................................... 47
5.3. Tržište reosiguranja u Republici Hrvatskoj ........................................................... 49
5.3.1. Budućnost hrvatskog reosiguranja ......................................................... 50
5.4. Dosadašnja istraživanja za potražnjom u reosiguranju ......................................... 52
6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 53
7. LITERATURA .................................................................................................................. ..55
Popis tablica …..……………………………………………………………………..………..57
Popis grafikona………………………………………………………………………………..58
Popis slika……………………………………………………………………………………..58
4
1. UVOD
1.1.Problem istraživanja Promjene koje donosi današnji svijet, te s brojnim problemima koje nam nameće, društvo je
prisiljeno prilagođavati se i pokušati na mnoge načine ublažiti posljedice koje mogu proizaći
iz takvih promjena. Potrebe današnjeg društva rastu iz dana u dan, što zbog nove tehnologije,
što zbog većeg apetita ljudi, te iz toga razloga ih je ponekad teško pratiti i njima se
prilagođavati. Čovjek se kao pojedinac, često ne može nositi s svim problemima i rizicima
koje mu život stavlja na leđa, te zbog kojih se narušava normalni životni tijek. Upravo zbog
sve veće potrebe pojedinca ali i grupe za sigurnošću sebe i svojih obitelji i održavanja
dostojnog životnog standarda poseže se za raznim mjerama osiguranja takvog života. Na
sreću, za ublažavanje takvih promjena osnovane su institucije, odnosno osiguravajuća društva
koja nude brojne usluge za preuzimanje rizika pojedinaca ali i društva u svoje ruke.
Međutim, ono što se javlja nakon preuzimanja odgovornosti, odnosno rizika pojedinaca ili
grupe u osiguravajuće društvo i kojim rizicima se izlažu ta društva raspravlja se dalje u ovome
radu i naziva se reosiguranje. S obzirom da se takva vrsta usluge odvija daleko u povijest
danas je posebno značajna zbog povezanosti velike gospodarske krize, kao i lošeg
gospodarskog stanja u svijetu s općenito životnim standardom društva. Brojne su prednosti i
nedostatci kojima se društva susreću u poslovima reosiguranja čime su izložena stalnom
udaru neizvjesnosti tržišta osiguranja. Ta ista društva nude i pronalaze načine kako najbolje
zaštititi interese i rizike svojih osiguranika uz istodobnu zaštitu svojih planova i predviđanja.
1.2. Svrha i cilj istraživanja
Glavna svrha rada je istražiti i potvrditi hipotezu nedovoljno istraženog područja reosiguranja
na našem području. U svrhu istraživanja se koriste brojne analize i statistike osiguravajućih
društava na području svijeta ali i Republike Hrvatske. Prema izloženom problemu istraživanja
primarna hipoteza koje se postavlja je:
U svijetu ali i RH postoji dovoljna ponuda za uslugama reosiguranja od strane osiguravajućih
i reosiguravajućih kuća, međutim te usluge nisu u dovoljnoj mjeri iskorištene iza kojeg stoji
razlog da postoji nedovoljna razina informiranosti ili jednostavno ne postoji potreba za takvim
uslugama.
5
Neke od pomoćnih hipoteza jesu:
1. rast katastrofalnih događaja utječe na rast i potražnju za reosiguranjem,
2. isplativost preuzetog rizika ovisi o solventnosti i likvidnosti društva ali i isplativosti
preuzetih rizika u prošlosti,
3. odluka o preuzimanju rizika, odnosno o reosiguranju uvelike ovisi o kretanjima i
stanju na tržišu osiguranja (npr. Financijska kriza).
1.3.Struktura rada U prvom dijelu je definiran problem i predmet istraživanja, svrha istraživanja i metode koje su
korištene u istraživanju. Također su postavljena glavna hipoteza uz tri pomoćne kroz koje će
dokazati ili odbaciti istraživanje kroz rad.
Drugi dio donosi određivanje samopridržaja i faktori koji utječu na njegovo određivanje,
te postupak homogenizacije portfelja.
U trećem dijelu se govori o pojmu i razvoju reosiguranja kroz povijest, te podjeli reosiguranja
na više načina. Treći dio detaljno opisuje i daje primjere vrsta reosiguranja te objašnjava
pojmove poput retrocesije, suosiguranja i pool-ova.
Četvrti dio se bavi rizicima reosiguranja i njihovim preuzimanjem, odnosno disperzijom. O
preuzimanju rizika ovisi cjelokupni posao reosiguranja i njemu se podređuju svi bitni poslovi.
O razvijenosti tržišta reosiguranja u svijetu ali i u Hrvatskoj se govori u petom dijelu u kojem
su dane detaljnje analize, uspoređivanja i zaključci, popraćeni tablicama i grafikonima.
Objašnjavaju se i uspoređuju dosadašnja istraživanja u reosiguranju s pravcem u budućnosti
reosiguranja.
U zadnjem dijelu se iznose glavni rezultati u reosiguranju s osobnim komentarima do kojih se
došlo. Zaključak se temelji na rezultatima rada te dokazivanju ili odbacivanju hipoteze dane u
početku.Iznose se činjenice kojih ima samo u glavnom poglavlju rada što sadrži najvažnija
rješenja postavljenog problema.
1.4.Metode istraživanja U radu su korištene znanstvene metode indukcije, dedukcije, metoda zapažanja. Analiza je
vršena pomoću empirijskih i teorijskih podataka.
6
2. SAMOPRIDRŽAJ Svaki osiguravatelj i reosiguravatelj koji preuzima rizik u svoje pokriće ima određeni strah od
nemogućnosti pokrivanja cjelokupnih šteta ukoliko se dogode. Zbog toga se određeni dio
rizika preprodaje ili daje u reosiguranje, a ostatak koji se zadržava se naziva samopridržaj.
Upravo taj dio određuje visinu rizika koje određeno društvo može pokriti vlastitim
sredstvima. Izravnavanje rizika i određivanje visine samopridržaja je jako bitno za
osiguravateljev, odnosno reosiguravateljev portfelj.
Osiguravatelj u mnogo slučajeva mora da preuzme u osiguranje pojedinačne rizike koji po
veličini sume osiguranja ili potencijalne štete prelaze njegov kapacitet, a mora da preuzima i
rizike kod kojih postoji mogućnost nastupa masovnih i katastrofalnih šteta koje nije u
mogućnosti samostalno da nosi, odnosno samostalno da izravna (Schmitter, 2001, p. 402).
2.1.Način određivanja samopridržaja Najčešća formula za izračunavanje veličine samopridržaja jeste:
SAMOPRIDRŽAJ = kapital x spremnost na rizik x profitabilnost
Ako osiguravatelj ostvaruje pozitivan financijski rezultat, odnosno ako mu se profit iz godine
u godinu povećava, onda je on u mogućnosti da povećava i visinu samopridržaja (Vojinović,
2013, p.233).
Za izračunavanje samopridržaja služe matematičko-statističke metode na temelju potrebnih
podataka, obično jednogodišnjeg razdoblja. Za tu svrhu prema Petranoviću (1994, p. 130)
potrebno je odrediti:
· ukupnu godišnju tehničku premiju,
· stopu doplatka za sigurnost koja se izračunava u postotku od
tehničke - riziko premije (npr. 2% za pokriće odstupanja),
· visinu raspoloživih rezervi sigurnosti za pokriće eventualnih
7
negativnih tehničkih razlika (vremensko izravnanje rizika).
· ukupni iznos očekivanih šteta u portfelju,
· iznos šteta koje se mogu pokriti raspoloživim i predvídivim
sredstvima,
· mjerodavnost ostalih statističkih podataka radi točnosti kalkulacija
koje se na temelju toga izvode
S obzirom na vremensku dimenziju, financijske pokazatelje možemo podijeliti u dvije grupe
(Vojinović, 2013, p 233):
· Jedna grupa razmatra financijske pokazatelje poslovanja poduzeća u okviru određenog
perioda od godinu dana i zasniva se na podacima iz bilanca uspjeha.
· Druga grupa financijskih pokazatelja odnosi se na točno određeni trenutak, koji se
podudara sa datumom sastavljanja bilanca stanja i prikazuje financijski položaj
poduzeća na taj dan.
Samopridržaj koji se iz toga izvodi predstavlja statističku vjerojatnost limita obveze koji se
može pokriti u vlastitom izravnavanju rizika. Pri tome treba svakako uzeti u obzir i druge
specifične elemente, npr. karakterističnost pojedinih tipova reosiguranja i dr.
Određivanjem visine samopridržaja i njegovom primjenom osiguravatelj balansira svoj
portfelj. Od heterogenih rizika koje je preuzeo sklapanje ugovora o osiguranju zadržava samo
dio svojeg samopridržaja i tako ostvaruje rizičnu homogenost portfelja (Frančišković, 2004, p.
327).
U tehnici osiguranja potrebno je unaprijed utvrditi veličinu rizika koju osiguravatelj može
pokriti vlastitim sredstvima i ona se mora uklapati u strukturu portfelja određene vrste
osiguranja, tj. da je adekvatna prosječnoj veličini homogenosti rizika, tako da bi se omogućilo
ekonomsko izravnavanje rizika (Petranović, 1984, p. 66).
8
2.2.Faktori određivanja samopridržaja Faktori koji određuju visinu dijela rizika kojeg osiguravatelj ili reosiguravatelj zadržavaju
ovise o brojnim uvjetima, npr. o njegovoj financijskoj stabilnosti, likvidnosti društva, od
odlukama menadžmenta ali i o različitim vrstama osiguranja koje se sklapa.
Odluku o visini samopridržaja donosi svako društvo individualno na temelju svojih analiza i
metoda o mogućnosti preuzimanja.
Odlučujući faktori su prema Vojinoviću (2013, p. 233) su:
· financijski kapacitet - koji se mjeri se prema rezervama kojima društvo raspolaže
· tehnički kapacitet - određen je veličinom i strukturom (homogenošću) zajednice rizika
koja predstavlja portfolio osiguranja osiguravajuće kompanije
Oba ova faktora su u direktnoj vezi sa visinom samopridržaja. Ako se rezerve i portfelj
povećavaju, proporcionalno se povećava i visina samopridržaja (Vojinović, 2013, p. 233).
2.3. Homogenizacija portfelja Homogeniji portfelj je onaj čija su odstupanja od sume osiguranja i visine potencijalnih šteta
manja. Zadatak osiguravatelja je da vodi računa o tome da njegov portfelj osiguranja bude
homogen, odnosno da heterogeni portfelj pretvara u homogen, što se postiže putem
reosiguranja (Simović i Vujović, 1997, p. 52).
Pristupom homogenizaciji portfelja osiguravatelj se rasterećuje dijela rizika koji premašuje
njegov samopridržaj i osigurava si stabilnost portfelja, te si ostavlja prostora za preuzimanje
novih, dodatnih rizika.
9
Primjer 1: Heterogenost portfelja
Broj polica Svota osiguranja
po polici
Ukupna svota
osiguranja
Premijska stopa Premija za
police
300 12.000 3.600.000 2‰ 7.200
500 15.000 7.500.000 2‰ 15.000
500 8.000 4.000.000 2‰ 8.000
600 5.000 3.000.000 2‰ 6.000
1900 - 18.100.000 2‰ 36.200
Primjer 1 prikazuje heterogenost portfelja, odnosno sve preuzete police s njihovim rizicima
prije predaje u reosiguranje. Ukupan broj polica je 1900, ukupna svota osiguranja 18,1 milijun
novčanih jedinica, što ujedno predstavlja i iznos preuzetog rizika u pokriće, a ukupna premija
iznosi 36.200 novčanih jedinica.
Primjer 2: Homogenizacija portfelja
Broj polica
Svota
osiguranja po polici
Ukupna
svota osiguranja
Premijska stopa
Premija
za police
Raspodjela premije
Osiguravatelj Reosiguravatelj
% Iznos % Iznos
300 12.000 3.600.000 2‰ 7.200 100 7.200 - -
500 15.000 7.500.000 2‰ 15.000 70 10.500 30 4.500
500 8.000 4.000.000 2‰ 8.000 50 4.000 50 4.000
600 5.000 3.000.000 2‰ 6.000 30 1.800 70 4.200
1900 - 18.000.000 2‰ 36.200 - 23.500 - 12.700
Nakon homogenizacije portfelja osiguravatelj se riješio brojih dijelova rizika koje je predao u
reosiguranje. Njegova obveza prema ukupnoj svoti osiguranja se smanjila kao i njegov rizik
koji je dan u reosiguranje.
10
3. POJAM I PODJELA REOSIGURANJA Reosiguranje je podjela rizika koja se obavlja bez sudjelovanja i utjecaja osiguranika jer ne
mijenja ugovorni odnos između osiguranika i osiguravatelja iz sklopljenog ugovora o
osiguranju. Odnos u reosiguranju obavlja se isključivo između osiguravatelja i
reosiguravatelja: osiguravatelj (cedent) daje (cedira) dio svoje obveze u pokriće
reosiguravatelja (cedenta), koji preuzima obvezu u svoje pokriće (Frančišković, 2004, p. 327).
Reosiguranje je postalo najrasprostranjeniji, najbržiji i najefikasniji način amortizacije rizika.
Reosiguravatelj nije izravno obvezatan osiguraniku, a osiguranik ne zna za reosiguranje niti to
mora znati jer on sva svoje prava ostvaruje izravno i isključivo od osiguravatelja na temelju
sklopljenog ugovora. Reosiguranje je vertikalna podjela rizika, koji se u odnosu osiguranik –
osiguravatelj ne mijenja, ali se zato ne zaustavlja, odnosno ne mora se zaustaviti kod jednog
reosiguravatelja. Reosiguravatelj je iz ugovora o reosiguranju u obvezi da nadoknadi
osiguravatelju svoje sudjelovanje o dijelu rizika koji je preuzeo u svoje pokriće. Dio svojeg
sudjelovanja reosiguravatelj pravodobno stavlja na raspolaganje osiguravatelju, obično u
obliku pologa ili depozita (Frančišković, 2004, p. 327).
Prenašanjem i ustupanjem dijela obveze iz ugovora o osiguranju, koji prelazi mogućnosti
raspoloživih sredstava osiguravatelja za vlastito izravnavanje rizika, u obvezu reosiguravatelja
na temelju ugovora o reosiguranju daje automatski ugovoreno pokriće za buduće obveze
osiguravatelja (Petranović, 1984, p. 113).
Gospodarski, tehnološki i civilizacijski napredak korjenito su promijenili strukturu osiguranih
rizika. Ima pojedinih osiguranih šteta koje iznose nekoliko milijardi američkih dolara.
Izravnanje takvih rizika moguće je jedino na svjetskoj razini. Bez reosiguranja to ne bi bilo
moguće. Bitno obilježje suvremenog reosiguranja je njegova internacionalnost.
Većina transakcija ima međunarodni karakter. Portfelj velikih profesionalnih reosiguravatelja
sastavljen je od rizika iz većine zemalja. Oni raspolažu visokospecijaliziranim stručnjacima,
statistikama i iskustvima za pojedine vrste rizika na svjetskoj razini. Usto što preuzimaju u
pokriće velike i složene rizike reosiguravatelji pomažu osiguravateljima da oblikuju širinu
pokrića i odrede premije osiguranja takvih rizika na bazi svjetskih iskustava. Reosiguranje se
uspostavlja zaključivanjem ugovora. To je ugovor kojim se reosiguravatelj obvezuje obeštetiti
11
reosiguranika za dio njegove ugovorne odgovornosti koju reosiguranik ima prema
osiguranicima s osnova ugovora o osiguranju (Leksikon, 2015).
Plasiranjem viška rizika iz osiguranja na međunarodnom tržištu osiguranja raspodjeljuju se i
pokrivaju najkrupniji rizici koji svojim ostvarenjem mogu prouzrokovati velike i katastrofalne
štete, s teškim gospodarskim posljedicama za gospodarstvo određenog područja, odnosno
jedne zemlje (Frančišković, 2004, p. 321).
Na međunarodno se reosiguranje ne može i ne treba gledati kao odlijevanje deviza iz zemlje.
Ta se neželjena pojava prema Frančiškoviću (2004, p. 321) može neutralizirati:
· proširivanjem portfelja i što većim obuhvatom polja osiguranja,
· raspodjelom obveze iz osiguranja i reosiguranjem i suosiguranjem i okviru zemlje,
čime će se potrebe za pokrićem rizika u inozemstvu svesti na realnu i najnužniju mjeru
Reosiguranje rizika od inozemnog osiguravatelja i reosiguravatelja pozitivno je ne samo sa
stajališta komparacije rizika i sudjelovanja u obvezi osiguravatelja za naknadu štete i isplate
osigurane svote već i u priljevu deviznih sredstava (Frančišković, 2004, p. 321). S obzirom na način preuzimanja viškova rizika u reosiguranje, reosiguravatelji imaju sjedište i
registrirani su u jednoj zemlji, a sudjeluju u preuzetim rizicima u cijelom svijetu. Centar
svjetskog reosiguranje je London i manje-više svi poslovi reosiguranje se mogu obaviti
putem londonskog tržišta jer sva društva imaju podružnice i predstavništva u Londonu (Bjelić
i Miletić, 2009, p. 313).
Reosiguranje je u pravilu vođeno po istim principima kao i osiguranje. Osiguravajuće kuće
koje se bave samo područjem osiguranja mogu izdavati police i nuditi sve ostale usluge za
koje su licencirane i registrirane u matičnoj ali i stranoj zemlji, dok reosiguravajuća društva ne
moraju imati licencu za takve usluge ali moraju biti ovlaštene od strane nadležnog tijela za
upravljanje takvim uslugama. Reosiguranje je u biti odnos i suradnja među određenim
osiguravajućim kućama da raspodjeljuju i preuzimaju rizik među sobom. To se može prikazati
i na jednostavnom primjeru.
12
Ukoliko jedno društvo preuzima ogroman rizik, u ovom primjeru osiguranje nebodera s
poslovnim prostorima, taj dio rizika koji preuzme može ponuditi u pokriće reosiguravajućem
društvu. Reosiguravatelj tada dobiva dio premije i snosi onaj dio troškova koji je preuzeo
ukoliko dođe do oštećenja ili uništenja nebodera. U tom slučaju prvobitni osiguravatelj
zadržava samo onoliko rizika koliko odluči da može pokriti.
Primjer 1: Reosiguranje nebodera s poslovnim prostorima
Izvor: Izrada studenta
NEBODER
Vrijednost
= 200.000.000,00 kn
Direktno osiguranje
Osiguravatelj
50.000.000,00 kn
Reosiguranje
Reosiguravatelj
150.000.000,00 kn
13
Iz prethodnog primjera se može zaključiti da vrijednost nebodera koje osiguravajuće društvo
preuzima u rizik iznosi 200.000.000,00 kuna. Međutim, osiguravajuće društvo odlučuje
zadržati samo određeni dio preuzetog rizika, odnosno 50.000.000,00 kuna, dok će ostatak
preprodati reosiguravajućem društvu u ostatku iznosa, tj. 150.000.000,00 kuna. Time se
prvodobno osiguravajuće društvo osiguralo da u slučaju štete snosi samo svoj dio rizika,
drugim riječima do 25% ukupnog iznosa. Ono što će reosiguravatelj poduzeti sa ostatkom
rizika ostaje njemu na odluku, što znači ili preuzeti cijeli iznos ili donijeti odluku o nastavku
preprodaje rizika drugim društvima.
3.1. Razvoj reosiguranja
Gotovo sav razvoj i poslovi u reosiguranju se vežu za europski kontinent koji je bio i središte
zbivanja tadašnjeg svijeta, čija su društva koja su osnovana prije cca 200 godina prisutna i dan
danas.
Tako se prvi pisani trag o reosiguranju javlja u XIV stoljeću u Italiji, preciznije, 12. srpnja
1370. godine Guilano Grillo je kao osiguravatelj reosigurao kod Goffreda Benaira i Martina
Saceoa brod na putu od Genove do luke Sluys kod Brugesa. Ovaj ugovor je imao
karakteristike reosiguranja po tome što je postojao transfer rizika sa osiguravatelja na
reosiguravatelja, bez uključivanja originalnog osiguranika u transakciju. Radilo se ipak o
riziku koji nije bio prevelik za osiguravatelja, jer je prihvatio u osiguranje cijelo putovanje, ali
je prenio rizik na reosiguravatelja za najrizičniji dio puta (An Introduction to Insurance, 2013,
p. 3).
Daljnji razvoj reosiguranja se pripisuje ubrzanom razvoju trgovine i rasta brojnih drugih
aktivnosti u gospodarstvu.
U Velikoj Britaniji je 1583. zabilježen slučaj suosiguranja u životnom osiguranju koje je
sklopljeno na život Williama Gybonsa policom sklopljenom 15. lipnja, na iznos u slučaju
smrti od 383 funte, 6 šilinga i 8 penija, gdje je taj rizik preuzelo 16 reosiguravatelja, dok se
smatra da je pravi razlog razvoja reosiguranja u Engleskoj katastrofalni događaj iz 1666.
godine kada je požar uništio većinu Londona, zbog čega je bilo potrebno uvesti osiguranje
domova i zgrada od takvih štetnih događaja.
14
Prvi obvezni (automatski) ugovor o požarnom reosiguranju sklopljen je 1825. u Njemačkoj
gdje je tada većina poznatog reosiguranja sklapana kao suosiguranje, fakultativno
reosiguranje, sa direktnim osiguravateljima (Kopf, 1930, p. 27 i 37).
Međutim kako su sume osiguranja rasle, društva su mogla ograničiti pokriće koje daju, što bi
posao odvelo njihovoj konkurenciji. Mogućnost reciprociteta se brzo iscrpila, te je preostala
mogućnost reosiguranja u stranim zemljama, te se tu nalazi i začetak karakteristike
reosiguranja da se radi o međunarodnim poslovima (Kopf, 1930, p. 27 i 37).
Sredinom 19. stoljeća nakon još jednog katastrofalnog požara u Hamburgu u Njemačkoj se
javlja sve veća potreba za poslovima reosiguranja te se osniva prvo reosiguravajuće društvo
Cologne Re, a nakon njega niz drugih društava s čime su već 1913. godine, 67% ukupnog
svjetskog premijskog prihoda profesionalnih društava za reosiguranje držala njemačka
društva.
Osnivanju jednog od danas najpoznatijeg društva Swiss Re 1863. godine prethodio je tragični
događaj koji također uključuje izbijanje i širenje požara u malom gradiću u Švicarskoj.
Početci Swiss Re-a bili su teški, ali već 1880. društvo je preuzelo prvi posao iz SAD-a, a
1882. je sklopljen i prvi potpisani ugovor sa tim društvom (An Introduction to Insurance,
2013, p. 8).
Danas najveće i najjače društvo za reosiguranje na svijetu, Munich Re (Muenchener
Rueckversicherings Gesellschaft) osnovano je 19. travnja 1880. godine gdje je postojala ideja
da se stvori društvo koje će poslovati po vrstama osiguranja, na brojnim poljima reosiguranja i
koje će zaista po karakteru biti međunarodno. Pri tome bi takvo društvo trebalo biti nezavisno
i samodovoljno i baviti se samo reosiguranjem (An Introduction to Insurance, 2013, p. 8).
Ubrzo su se poslovi reosiguranja toliko proširili da se počinju osnivati brojna društva širom
Europe pa sve do Japana i SAD-a.
15
REOSIGURANJE
3.2. Podjela reosiguranja
Postoje neki od načina podjele reosiguranja kako prema načinu pokrića tako i prema načinu
ugovaranja. Međutim, reosiguranje za početak možemo odvojiti na aktivno i pasivno, dok je
sljedeća podjela reosiguranja prikazana na slici 2.
Slika 1: Podjela reosiguranja
Izvor: Izrada studenta prema podacima
Na slici je prikazana podjela na dva načina. Prva podjela se odnosi na proporcionalno, koja
uključuje ekscedentno, kvotno i kvotno-ekscedentno reosiguranje, te neproporcionalno koja
uključuje reosiguranje viška šteta i viška gubitaka. Druga podjela je podjela prema načinu
ugovaranja i to na obvezno i fakultativno reosiguranje.
Proporcionalno Neproporcionalno Obvezno (ugovorno)
Fakultativno
Ekscedentno reosiguranje
Reosiguranje viška gubitka
Kvotno
reosiguranje
Reosiguranje
viška šteta
Kvotno-
ekscedentno
reosiguranje
16
3.2.1. Aktivno i pasivno reosiguranje Za davanje dijela obveze u pokriće reosiguravatelja uobičajen je naziv pasivno reosiguranje, a
preuzimanje rizika u pokriće reosiguravatelja je aktivno reosiguranje. Naša osiguravajuća
društva obavljaju poslove pasivnog reosiguranja jer daju dio svoje obveze iz osiguranja, koji
prelazi njihov samopridražaj, u pokriće reosiguravatelja (Frančišković, 2004, p. 322).
Reosiguravajuća društva se prema Frančiškoviću (2004, p. 322) pak bave i pasivnim i
aktivnim osiguranjem:
- Preuzimaju rizik od osiguravajućih društava u svoje pokriće
- Daju udio svojih obveza iz reosiguranja u pokriće drugim reosiguravateljima u zemlji i
inozemstvu (retrocesija)
Aktivna reosiguranja
Ovi rizici mogu biti preuzeti od osiguravajućih društava, i to je obično najveća stavka u
okviru ukupnog pokrića. Daljnjom analogijom, ovi poslovi mogu se proširiti na aktivna
reosiguranja u zemlji i inozemstvu.
Osnovni interes svakog reosiguravatelja je što širi obujam poslova aktivnog reosiguranja, jer
na taj način u vlastitom samopridržaju može da vrši odabir rizika i na toj osnovi da formira
vlastite fondove, kako za pokriće troškova poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti.
Pri tome je veoma važno da se prilikom preuzimanja rizika u aktivno reosiguravajuće pokriće
priđe sa jasno opredjeljenim stavovima, baziranim na mogućnostima pokrivanja rizika u
domenu vlastitog samopridržaja, kao i realno procijenjenim kretanjima ukupne nacionalne
ekonomije, ako se radi o preuzimanju aktivnih poslova iz inozemstva. Dakle, neophodan je
oprezan pristup kod preuzimanja inozemnih rizika u vrijeme visoke devalvacije domaće
valute. Međutim, u takvim slučajevima i relativno male štete iz inozemstva mogu ozbiljno
ugroziti solventnost domaćih reosiguravatelja (Pojam i podjela reosiguranja, 2010).
17
Pasivna reosiguranja
Kao i aktivna, tako i pasivna reosiguranja mogu biti zaključena na razini zemlje i inozemstva,
i to sve u zavisnosti od veličine rizika i mogućnosti prihvata u pokriće domaćih
reosiguravatelja.
Pasivnom reosiguranju se prilazi sa određenom razinom opreza, u čijoj osnovi treba da postoji
dobro analizirana mogućnost pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane, postoji opasnost od
suviše velikog odljeva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih dijelova rizika koje bi
reosiguravatelj mogao zadržati u vlastitom samopridržaju, sa druge strane prijeti još veći rizik
ako reosiguravatelj zatraži za sebe više nego što mu njegove rezerve dozvoljavaju (Pojam i
podjela reosiguranja, 2010).
3.2.2. Obvezno reosiguranje
Obvezno reosiguranje nastaje onda kada zakonski propisi odreduju obvezu da se
ugovor o reosiguranju mora zaključiti, a ima i zemalja u kojima ga posebni državni organi i
ostvaruju. Ponakad je obvezno reosiguranje samo oblik posebne kontrole države u poslovima
osiguranja (Frančišković, 2004, p. 323).
Tablica 1: Prednosti i nedostaci obveznog reosiguranja
PREDNOSTI NEDOSTACI
Ekonomičnost
- osiguravatelj ne mora kupovati i
plaćati premije za reosiguravatelja
dok nije potpisana polica
Skupo
- administrativni troškovi znaju doseći
visoku razinu
Brzina
- nesigurnost i kašnjenje je isključeno
Komplicirano
- komplicirano je u slučajevima u
kojima zahtjeva puno papirologije
Izvor: Dave, 2009, When Things Go Away, Insurers Get Reinsured
18
3.2.3. Fakultativno reosiguranje
Dobrovoljno reosiguranje je reosiguranje pojedinačnog rizika. U pravilu se primjenjuje za
rizike čiji limit prelazi ugovor o reosiguranju ili za rizike čije se pokriće želi od slučaja do
slučaja. Reosiguravateljno pokriće može biti na proporcionalnoj ili neproporcionalnoj osnovi.
Reosiguravatelj može prihvatiti ili odbiti reosiguranje rizika. Osiguravatelj može ali ne mora
ponuditi pojedini rizik u reosiguranje (Poslovni dnevnik, 2015).
Tablica 2: Prednosti i nedostatci fakultativnog reosiguranja
PREDNOSTI NEDOSTACI
Fleksibilnost
- mogućnost da se ugovor o
reosiguranju obradi tako da odgovara
svakom slučaju reosiguranja
Nesigurnost
- osiguravatelj ne može planirati
unaprijed jer nije siguran hoće li
reosiguravatelj uopće prihvatiti rizik
Stabilnost
- stabilnost u poslovima osiguravatelja
kada se veliki troškovi i štete mogu
prebaciti na reosiguravatelja
Kašnjenja za osiguravatelja
- polica neće biti izdana ukoliko i dok
se reosiguranje ne ostvari u potpunosti
što vodi kašnjenju
Veće mogućnosti
- povećava se osiguravateljev kapacitet
za preuzimanjem više rizika u pokriće
Nepouzdanost
- loši tržišni uvjeti i siromašan ishod
mogu oslabiti tržište reosiguranja,
otežavajući osiguravatelju da ostvari
reosiguranje
Izvor: Dave, 2009, When Things Go Away, Insurers Get Reinsured
19
U dobrovoIjnom se reosiguranju ugovor o reosiguranju zaključuje po slobodnoj volji
ugovaratelja. To načelo dobrovoljnosti sadržano je i u našim sadašnjim propisima o
osiguranju i reosiguranju. Načelo dobrovoljnosti u sklapanju ugovora o reosiguranju daje
ugovornim stranama mogućnosti da mu odrede sadržaj kakav žele. Medutim, međunarodna
praksa oblikovala je određene standarde za pojedine vrste ugovora o reosiguranju
(Frančišković, 2004, p. 323).
Glavna prednost je što dobrovoljni ugovori omogućuju pregovaračku snagu za svaki segment
osiguranja pojedinačno, dok u obaveznim ugovorima oni pokrivaju brojne druge stvari i
usluge koje često ne odgovaraju reosiguravateljima.
3.2.4. Proporcionalno U njemu reosiguravatelj i cedent u ugovorenom jednakom dijelu raspoređuju obvezu iz
ugovora. Može se ugovoriti u raznim oblicima kvotno osiguranje, npr. reosiguravatelj pokriva
ugovoreni postotak od obveze cedenta. Kvota se može ugovoriti na visinu osigurane svote. U
onoj vrsti osiguranja ukojoj se ne pojavljuju vrijednosti osiguranog predmeta, već je
ugovorena na drugi način (bez oznake svote osiguranja), reosiguranje se ugovara u raznim
kombinacijama pokrića viška rizika ili obveze, koje sadrže princip proporcionalnosti i sl
(Frančišković, 2004, p. 323).
Slika 2: Podjela proporcionalnog reosiguranja
Izvor: Izrada studenta prema podacima
Proporcionalno
reosiguranje
Kvotno
reosiguranje
Ekscedentno
reosiguranje
Kvotno-ekscedentno
reosiguranje
20
3.2.4.1. Kvotno reosiguranje Ovo je najjednostavniji i najčešći oblik obveznog reosiguranja. Reosiguranje kvote je sustav
reosiguranja na temelju ugovorene jedinstvene kvote postotka ili dijela svih ugovora o
osiguranju u određenoj vrsti osiguranja, portfelja i sl (Frančišković, 2004, p. 327).
Takvi su ugovori manje u primjeni od ugovora o ekscedentnom reosiguranju, ali su za
reosiguravatelje mnogo povoljniji, jer u reosiguranje dobivaju jedinstvenu kvotu svih rizika.
Koristi se u reosiguranju kaska, usjeva, transportnih osiguranja i sl. Kvotnim se osiguranjem
ne postiže niveliranje rizika u portfelju osiguranja, kao što je to kod ekscedentnog
reosiguranja. Pogodno je za osiguravatelje koji počinju rad i ulaze u novu granu poslovanja te
nemaju znatnijeg portfelja ni potrebnog iskustva u reosiguranju (Frančišković, 2004, p.328).
Za reosiguravatelja je pogodno kada su u pitanju novi rizici, još nedovoljno ispitani, ili rizici u
kojima postoji mogućnost velikih totalnih šteta. Primjenjuje se i u drugom stupnju
reosiguranja, tj. retrocesiji. U postotku kvote dijeli se i premija osiguranja (Frančišković,
2004, p.328).
Slika 3: Grafički prikaz kvotnog reosiguranja
Izvor: Izrada studenta
21
U primjeru je prikazan način disperzije rizika u reosiguranju pomoću kvotnog reosiguranja.
Primjer: Ugovor je zaključen na svotu osiguranja od 20 milijuna €
Ugovorena svota osiguranja iznosi 20 milijuna €, od kojih direktni osiguravatelj pokriva 80%,
odnosno 16 milijuna €, a reosiguravatelj 20% ili 4 milijuna €. Ukoliko premija iznosi
60.000,00 €, osiguravatelj zadržava 42.000,00 €, a reosiguravatelju pripada 18.000,00 €. Šteta
koja se dogodila iznosi 15 milijuna € koju će pokriti osiguravatelj sa svojih preuzetih 80%
rizika, tj. 12 milijuna €, a reosiguravatelju ostaje pokriti ostalih 3 milijuna €. Na taj način
osiguravatelj se osigurao za štetu od 9 umjesto 15 milijuna €. Da nije predao rizik u
reosiguranje ne bi mogao pokriti nastalu štetu jer bi ona prešla njegov samopridržaj.
3.2.4.2. Ekscedentno reosiguranje
Glavna karakteristika ekscedentnog reosiguranja je pokrivanje dijela rizika koji prelazi
samopridržaj osiguravatelja, a u terminologiji osiguranja označava se kao maksimum ili
maksima. Dio obveze iz osiguranja koji prelazi samopridržaj daje se kao ekscedent u
reosiguranju pa se ta vrsta ugovora o reosiguranju tako i naziva (Frančišković, 2004, p. 326).
Ugovorom se o reosiguranju redovito uglavljuje maksimalna visina ekscedenta do koje
reosiguravatelj preuzima pokriće. To se određuje brojem samopridržaja, npr. 4. 5, 10 itd.
iznosa limita osiguravatelja. Resiguravatelj želi znati iznos samopridržaja na temelju kojega
on ugovara omjer svoje obveze, nastojeći da to bude ekonomski opravdano i razumno. Visina
Samopridržajosiguravatelja Kvota reosiguranja
60% 40%
Svota osiguranja Osiguravatelj zadržava 60% Reosiguravatelj preuzima 40%
20 milijuna € 12 milijuna € 8 milijuna €
Premijska stopa 3% Osiguravatelj zadržava 60% Reosiguravatelju pripada 40%
60.000,00 € 36.000,00 € 24.000,00 €
Iznos štete Osiguravatelj pokriva 60% Reosiguravatelj pokriva 40%
15 milijuna € 9 milijuna € 6 milijuna €
22
samopridržaja mora održavati ekonomsku angažiranost osiguravatelja na poslu što ga je
zaključio, a za reosiguravatelja je to ujedno garancija da rizik nije špekulativan. Kada je rizik
koji se preuzima u osiguranje veći od maksimalnog pokrića ekscedentnog reosiguranja,
razliku mora osiguravatelj pokriti na neki drugi način, suosiguranjem, pojedinačnim
reosiguranjem, odnosno reosiguranjem kod nekog drugog reosiguravatelja (Frančišković,
2004, p. 327).
Slika 4: Grafički prikaz ekscedentnog reosiguranja
Izvor: Izrada studenta U primjeru je prikazan način disperzije rizika ekscedentnim reosiguranjem
23
Primjer: Ugovor je zaključen na iznos od 2.000.000,00 €, od čega je osiguravateljev
samopridržaj 200.000,00 € (10%)
Iznos u € Samopridržaj u
€ (10%)
Resiguravateljev
dio u € (90%)
Dio preko
limita u €
Svota
osiguranja
2.000.000,00 200.000,00 1.800.000,00 /
Premija 5.000,00 500 4.500,00 /
Iznos štete 1.300.000,00 130.000,00 1.170.000,00 /
Iznos osiguranja sklopljen ekscedentnim ugovorom iznosi 2.000.000,00 €, u čemu je
osiguravateljev samopridržaj 10% (200.000,00 €), a reosiguravatelj preuzima ostatak od
samopridržaja i njegova obveza je ograničena na 9 linija, odnosno 90% ili 1.800.000,00 €.
Premija iznosi 500,00 € za osiguravatelja, a 4.500,00 za reosiguravatelja. U slučaju štete od
1.300.000,00 € osiguravatelj se osigurao za isplatu samo 10%, odnosno u visini njegova
samopridržaja 130.000,00 €, a reosiguravatelj podnosi ostali iznos od 90%.
Ukoliko bi postojao dio koji prelazi limit ekscedenta tada se poduzimaju radnje koje idu u
fakultativno reosiguranje i tim putem se i rješavaju.
Raspodjela rizika kod ekscedentnog reosiguranja se vrši na bazi sume osiguranja i bazi
maksimalno moguće štete. Raspodjela na bazi sume osiguranja se vrši kod onih vrsta
osiguranja ili kod onih rizika gdje postoji mogućnost nastanka totalne štete, a tamo gdje ne
postoji mogućnost nastanka totalne štete raspodjela rizika se vrši na bazi maksimalno moguće
štete. Kod ove vrste reosiguravatelj da bi održao portfelj rizika na prihvatljivom nivou mora
da sprovodi određene kontrole poslovanja cedenta jer bi bilo protiv njegovog interesa da uđe
u financijske obveze bez ograničenja prihvaćajući sve što cedent želi da reosigura (Carter,
1979, p. 166).
24
3.2.4.3. Kvotno-ekscedentno Kvotno-ekscedentno reosiguranje je kombinacija reosiguranja svote: ugovorom se najprije
određuje jedinstvena kvota za pokriće dijela obveze osiguravatelja, a dopunom ekscedenta za
rizike koji i nakon ustupanja kvote reosiguranja prelaze tehničke mogućnosti cedenta, prenosi
se i ostatak viška obveza u reosiguranje (Frančišković, 2004, p. 328).
Uglavnom se koristi za male portfelje s određenim brojem rizika, te kao i kvotno, kada se
društvo tek počinje baviti reosiguranjem.
3.2.5. Neproporcionalno Kod neproporcionlanog reosiguranja ne postoji prethodno definirani odnos za dijeljenje
premija i šteta između direktnog osiguravatelja i reosiguravatelja. Udio za štete koji svako
isplaćuje razlikuje se u zavisnosti od stvarnog iznosa pretrpljene štete (Vujović, 2009, p. 519).
U njemu cedent sam određuje visinu svoje obveze, samopridražaj odnosno prioritet, a ostatak
snosi reosiguravatelj neograničeno ili limitirano. Toj vrsti reosiguranja pripadaju razni oblici
ugovora o reosiguranju na temelju pokrića „viška rizika“ ili „viška šteta“. Te vrste
reosiguranja su složenije od proporcionalnih zbog određivanja adekvatne premije reosiguranja
(Frančišković, 2004, p. 322).
3.2.5.1. Reosiguranje viška šteta Reosiguranje viška šteta (ExcessofLoss) je oblik reosiguranja kojim osiguratelj pokriva štete
do unaprijed utvrđene svote tzv. prioriteta, a obveza reosiguratelja nastupa ako štete prijeđu tu
svotu i proteže se do ugovorene granice reosiguranja. Na taj način se limitira obveza
reosiguratelja do određene maksimalne svote. Naime, reosiguratelj ograničava svoju obvezu
na određeni iznos po jednom štetnom događaju, a najčešće i na ukupan iznos naknade
(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 317).
25
Slika 5: Grafički prikaz reosiguranja viška šteta
Izvor: Izrada studenta U ugovoru o reosiguranju viška šteta karakteristične klauzule sadržane unutar njega su o
konačnoj neto šteti, samopridržaju, reaktiviranju ugovora, greškama i propustima, kontroli
poslovnih knjiga, arbitraži i pojedinačnoj odgovornosti reosiguravatelja (Jovanović, 2011, p.
21).
3.2.5.2. Reosiguranje viška gubitka Reosiguranje viška gubitaka u praksi nije često jer se ne uzima višak šteta po osnovu jednog
ili više ugovora već reosiguravatelj ima obavezu da naknadi gubitak u jednoj vrsti osiguranja
u određenom vremenu (najčešće godinu dana). Ovo je korisno za osiguravatelja jer u jednoj
godini može da nastane više šteta koje ne prelaze njegov samopridržaj ali mogu ozbiljno
ugroziti njegovu financijsku stabilnost.
Reosiguravatelji nerado prihvaćaju ovakvo reosiguranje jer nemaju dovoljno uvida u
poslovanje osiguravatelja. Ono također može da utječe na smanjenje pažnje osiguravatelja
koji računa na materijalnu podršku za slučaj da ima gubitke.
26
3.3. Ugovor o reosiguranju
Ugovor o reosiguranju je ugovor koji se sklapa u poslovima reosiguranja između
osiguravatelja i reosiguravatelja te s kojim se prenosi obveza, rizik i premija.
O općim uvjetima ugovora ugovorne strane praktički i ne pregovaraju, jer se njihova
inkorporacija za određenu vrstu predmeta i tip reosiguranja u pravilu samo u rijetkim
slučajevima ne podrazumijeva. Opće uvjete predstavlja standardizirani tekst o pravima i
obavezama ugovornih strana, dok posebne uvjete čine ekonomski (ili matematičko statistički)
elementi kojima se egzaktno određuju samopridržaj osiguravatelja, maksimalna obaveza
reosiguravatelja, provizija, premijska stopa, premija, ali i svi drugi, za ugovorne strane, bitni
sastojci ugovora o reosiguranju (Jovanović, 2011, p. 21).
Metoda ugovaranja osiguranja putem općih i posebnih uvjeta osiguravajućih društava nije u
potpunosti adekvatan pravnim odnosima kod ugovora o reosiguranja, jer bi bolja praksa
nalagala ad hoc zaključivanje ugovora o reosiguranju koji bi u svakom konkretnom slučaju
bio bolje prilagođen potrebama reosiguravatelja te bi se tako povećala izvjesnost u pogledu
ugovornih obaveza (Jovanović, 2011, p. 23).
Ugovori se temelje na određenim načelima koji naglašavaju istovjetnost i povezanost s
osiguranjem i dijele se na nekoliko vrsta.
3.3.1. Načela reosiguranja Načelo maksimalno dobre volje
Slično kao i kod ugovora o izravnom osiguranju, to je načelo bitno za uobičajeno
funkcioniranje reosiguranja i zato što je reosiguravatelj u potpunosti upućen na cedenta kako
u davanju točnih i potpunih podataka o rizicima koji se reosiguravaju, tako i u vođenju
reosiguranja (npr. kod prijave rizika u reosiguranju, likvidacije šteta i sl.) (Frančišković, 2004,
p. 324).
27
Načelo istovjetnosti sudbine
To je načelo specifično za ugovor o reosiguranju. Po tome načelu reosiguravatelj slijedi
sudbinu osiguravatelja i to kako u pogledu rizika koji su reosigurani, tako i u pogledu načina
na koji je šteta likvidirana. To sve uz uvjet da je osiguravatelj postupao savjesno i uskladu sa
strukom osiguranja. Kod nekih ugovora o reosiguranju to je načelo prilično suženo jer se
predviđa pravo reosiguravatelja da kontrolira likvidacije šteta, posebno ukoliko su u pitanju
velike štete i da odbije svoj udio u štetama ako su likvidirane suprotno uvjetima osiguranja
(Frančišković, 2004, p. 324).
Klauzule o istovjetnosti sudbina ili istovjetnosti isplata koncipirane su kao sredstvo kojim se
cediraju štete prema gore, kroz lanac reosiguranja, pri čemu se štete dijele na nositelje rizika
na tržištu. Klauzule moraju da upravljaju konkurentnim komercijalnim interesima
svojstvenim reosiguranju. U kontekstu jednostavne organizacije reosiguranja u kojem
reosiguravatelj reosigurava direktnog osiguravatelja, reosiguravatelj ne želi da čeka na isplatu
svog odštetnog zahtjeva po ugovoru o reosiguranju dok reosiguravatelj ponovo istražuje
osiguranu štetu koju je on već platio. Nasuprot ovome, reosiguravatelj ima interes da izbjegne
obavezu da nadoknadi štete koje možda nisu ispravno procijenjene prije nego što su
likvidirane i nad kojima on nema nikakvu kontrolu.
Ovi suprotni interesi postaju pretjerani u dužim lancima reosiguranja gdje se najudaljeniji
reosiguravatelji nalaze u položaju koji je nekoliko razina udaljen od direktnog osiguravatelja.
Nije neuobičajeno da identitet osiguranika ili drugi reosiguravatelji koji čine reosiguravajući
lanac budu nepoznati za najudaljenije reosiguravatelje u trenutku zaključenja ugovora o
reosiguranju (Fearnhead, 2012, p. 64).
3.3.2. Vrste ugovora o reosiguranju Prema Frančiškoviću (2004, p. 325) postoje 3 glavna tipa ugovora o reosiguranju:
Prvi je pojedinačni ugovor o reosiguranju, koji se zaključuje za pokriće određenog rizika u
određenom poslu osiguranja, te se reosiguravatelj upoznaje sa svim elementima rizika i
donosi odluku o preuzimanju tog rizika u svoje pokriće. Taj je tip ugovora sličan izravnom
poslu sudjelovanja u diobi rizika i reosiguravatelj može ponuđeni rizik odbiti. Ta je
mogućnost razlog kada se ova vrsta ugovora naziva dobrovoljnim ili fakultativnim
28
reosiguranjem jer se odnos iz reosiguranje stvara sklapanjem pojedinačnog ugovora za
reosiguranje ponuđenog rizika. Taj je tip ugovora danas još samo ponegdje u primjeni, a
zadržao se u znatnoj mjeri samo u nekim vrstama transportnog osiguranja (pomorski i
zrakoplovni kasko), u teškim industrijskim rizicima, osiguranju anormalnih rizika u životnom
osiguranju i sl.
Drugi je opći ugovor o reosiguranju u kojem osiguravatelj i reosiguravatelj unaprijed
ugovaraju da će reosiguravatelj primiti u reosiguranje udio u određenoj vrsti ili portfelju
osiguravatelja po utvrđenim uvjetima. Zbog obveznosti ugovorenih strana iz sklopljenog
ugovora naziva se obligacijsko ili obvezno reosiguranje.
Sukladno Frančiškoviću (2004, p.325), formalna razlika između pojedinačnog i općeg
ugovora o reosiguranju je u činjenici da se:
· pojedinačni ugovor sklapa obično kad je ugovor o osiguranju već zaključen
· opći ugovor o reosiguranju uvijek se zaključuje unaprijed i za ugovoreno razdoblje za
poslove osiguranja koji će se tek kasnije realizirati.
Otvoreno pokriće pojedinačnih rizika ili tzv. otvoreno pokriće reosiguranja je kombinacija
općeg ugovora o reosiguranju i pojedinačnog reosiguranja. Zaključuje se kada osiguravatelj
(cedent) daje pojedinačne rizike u pojedinačno reosiguranje redovito, a ne povremeno.
Prvoosiguravatelj ima pravo u svakom konkretnom slučaju odlučiti hoće li ga dati u
reosiguranje ili ne, a za reosiguravatelja je obveza da ponuđeni rizik prihvati (Frančišković,
2004, p. 325).
3.4. Retrocesija
Retrocesiju možemo objasniti kao osiguranje reosiguravatelja, što znači da i reosiguravatelji u
mnogim slučajevima moraju zatražiti pomoć i preprodati višak rizika. Onaj dio rizika koji
prelazi reosiguravateljev samopridržaj i kojeg ne može uzeti u pokriće predaje dalje i to se
naziva retrocesija, a sljedeći osiguravatelj postaje retrocesionar. Retrocesija je bitan dio za
reosiguravatelja jer omogućuje jednake prednosti kao i osiguravatelju, kao što su disperzija
rizika i održavanje stabilnosti reosiguravateljevog portfelja.
29
Slika 6: Primjer retrocesije
Prodan rizik
80.000.000,00 kn
Prodan rizik
40.000.000,00 kn
Izvor: Izrada studenta Retrocesija omogućava vertikalno dijeljenje rizika i prenošenje nepokrivenog dijela obveze
drugog retrocesionara, tako da obveza svakog nositelja rizika ostaje u granicama njegovog
kapaciteta i raspoloživih sredstava. Cilj svakog sudionika u snašaju i raspodjeli rizika iz
osiguranja je da zadrži obvezu u dijelu koji može pokriti raspoloživim sredstvima. Ali,
ponekad je primoran ustupiti i veći dio rizika, i to ne iz sigurnosti izravnavanja već radi
vođenja određene politke poslovanja (Frančišković, 2004, p. 333).
U odnosu na cedenta obveza njegova reosiguravtelja je tzv. bruto-samopridržaj, od kojeg
zadržava dio što ga izravnava u svome portfelju, tzv. neto-samopridržaj a razliku daje u
pokriće putem svojih aranžmana s partnerima. U toj raspodjeli postoji opasnost da primjenom
OSIGURAVATELJ
Osigurana svota
120.000.000,00 kn
Preuzeti rizik
40.000.000,00 kn
REOSIGURAVATELJ
Preuzeti rizik
80.000.000,00 kn
Zadržan rizik
40.000.000,00 kn
RETROCESIONAR
Preuzeti rizik
40.000.000,00 kn
30
sustava retrocesije određeni reosiguravatelj primi neizravno od drugog reosiguravatelja dio
obveze onog rizika koji je i sam već dao u reosiguranje i od kojeg je zadržao dio koji pokriva
njegove mogućnosti. Ugovor o retrocesiji mogao bi se u načelu zaključiti u svim sustavima
koji služe i za sklapanje ugovora o reosiguranju (Frančišković, 2004, p. 333).
3.5. Suosiguranje
Suosiguranje je u biti raspodjela jednog ugovora o osiguranju tako da svaki osiguravatelj
preuzima pokriće određenog dijela rizika. Suosiguranje je raspodjela jednog rizika na
nekoliko dijelova koje svaki osiguravatelj preuzima u izravno pokriće iz zajedničkog ugovora
ili zajedničke police osiguranja. Stoga u suosiguranju nastaje izravni odnos između
osiguranika i svakog pojedinog suosiguravatelja. Za suosiguravatelja je, prema tome, taj
odnos jednak kao i u ugovoru o osiguranju. Obveza se ograničava na određeni dio rizika,
odnosno osigurani predmet (Frančišković, 2004, p. 317).
U ugovoru ili polici suosiguranja stvara se izravna lančano povezana obveza nekoliko
suosiguravatelja prema istom osiguraniku, koji izravnom, tzv. horizontalnom podjelom
jednog rizika individualno preuzimaju svoj dio obveza, odnosno pokrivaju svoj dio
sudjelovanja u snašanju rizika. Zato se takvo dijeljenje naziva primarna raspodjela rizika.
Izravna obveza suosiguravatelja podrazumijeva izravnu naknadu štete kada se ostvari
osigurani slučaj. U takvoj raspodjeli obveza niti jedan od suosiguravatelja ne odgovara za
obvezu drugog suosiguravatelja, a postupak likvidacije štete jednak je kao i za sve ugovore
iste vrste osiguranja (Frančišković, 2004, p. 317).
Ukoliko neka država želi zadržati kapital unutar zemlje postupak suosiguranja ima veliku
prednost jer se rizik osiguranja raspoređuje na više osiguravatelja putem jednog ugovora o
osiguranju i time se spriječava odljev sredstava putem reosiguranja u druge zemlje.
3.6. Pool u reosiguranju
Još jedan od načina raspodjele rizika osiguratelja jest pool u kojem se udružuju osiguratelji
i/ili reosiguratelji kako bi ujedinili vlastite kapacitete u zajedničkom preuzimanju rizika.
Prava i obveze članova takvog udruženja su sporazumno utvrđeni, a koristi za članove poola
su u atomizaciji rizika na široj osnovi (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-98).
31
Što se tiče mogućnosti sudjelovanja u poolu, moguće je da takvo udruženje formiraju
osiguratelji, reosiguratelji ili i jedni i drugi. U posljednjem se slučaju radi o mješovitom
poolu. Svaki član poola, s obzirom na određeni postotak od kapacitetea cijelog udruženja, ili
prema svotama vlastitog kapaciteta, ima određen vlastiti udio u premiji, naknadi štete,
administrativnim troškovima, te dobitku odnosno gubitku (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-
98).
Preuzimanje rizika u osiguranje za pool obavlja jedan član udruženja u ime svih članova
poola, te je obvezan taj rizik prenijeti na pool. Također, postoji mogućnost da članovi poola
izabiru jednu ili više osoba kao njihove zajedničke zastupnike koji će u njihovo ime i za
njihov račun nastupati prema osiguranicima i zaključivati ugovore. Upravljati poolom može
jedan od članova ili neovisna osoba (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-98).
Poolovi se najčešće osnivaju za preuzimanje rizika koji mogu izazvati štete velikih razmjera.
Primjerice, takvi rizici su: nuklearni rizici; rizici u pomorstvu, zrakoplovstvu, rizici
odgovornosti proizvođača farmaceutskih proizvoda od šteta učinjenih trećim osobama.
Poolovi mogu imati nacionalno ili međunarodno obilježje. U slučaju da određeni rizici prelaze
kapacitet jednog poola, dio njih se može transferirati na drugi pool ili na reosiguratelja (Ćurak
i Jakovčević, 2007, p. 95-98).
U RH je osnovan pool za osiguranje i reosiguranje od nuklearnih rizika (G.I.U.) od strane
Croatia osiguranja, Allianza, Croatia Lloyd-a, Helios osiguranja i Triglav osiguranja. Ono je
osnovano kao gospodarsko interesno udruženje što znači da posluje u svoje ime, ali za račun
osnivatelja, dok za obveze odgovaraju njegovi osnivači.
Djelatnosti koje obavlja G.I.U. (Poslovna Hrvatska, 2015):
· sklapanje i ispunjenje ugovora o suosiguranju i reosiguranju nuklearnih postrojenja
odnosno rizika u zemlji i iz inozemstva
· organiziranje aktivnosti u zemlji pri provedbi mjera za sprečavanje i smanjenje
nuklearnih i drugih rizika, odnosno šteta (preventiva), koji ugrožavaju osiguranu
imovinu i osobe
· posredovanje, zastupanje, snimanje rizika, snimanje i procjena šteta, pružanje pravne
pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga, u vezi sa poslovima osiguranja,
suosiguranja i reosiguranja nuklearnih postrojenja odnosno rizika
· prikupljanje, držanje, deponiranje i oročavanje novčanih sredstava, koja ostvaruje
svojim poslovanjem, te kreditiranje osiguranika i drugih pravnih osoba
32
Taj pool provodi suosiguranje (zajedno sa slovenskim pool-om) imovine NE Krško od požarnih
i nuklearnih rizika, od rizika loma stroja kao i od odgovornosti za štete prema trećima
tijekom prijevoza nuklearnog goriva (Osnove statusnog prava osiguranja u Republici Hrvatskoj,
2015).
Slika 7: Kapaciteti POOL-a u Hrvatskoj za 2013. godinu
Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013., str. 170 Kao što smo naveli ranije tko su osnivatelji poola u RH u prethodnoj slici vidljivi su kapaciteti
pojedinih društava u POOL-u za 2013. godinu. Croatia osiguranje drži najveći kapacitet od čak
62,5 % ili 4,5 milijuna € i taj udio je veći od svih preostalih udjela društava zajedno. S
obzirom da Croatia Loyd više ne postoji kapaciteti ostaju preostalim društvima.
33
4. RIZICI U REOSIGURANJU Cjelokupni poslovni svijet i brojna ulaganja za sobom uvijek nose određeni rizik. Posao
osiguranja i je stvoren na osnovu rizka i njemu se u najvećoj mjeri i prilagođava s ciljem
minimiziranja. Sukladno tome nastaje i reosiguranje kako bi se taj rizik dodatno raširio a time i
smanjio. Potrebno je jako dobro poznavati rizik s kojim se suočava kako bi mu se moglo
najbolje pristupiti i suočiti se s njim. Na učenje prepoznavanja rizika reosiguravatelji godišnje
troše milijarde dolara samo kako bi prepoznali s čime se suočavaju. Iako je sve veća potražnja
ulagača za takvom vrstom usluge sve su veće i opširnije regulative u vezi s njom.
Rizik reosiguranja proizlazi iz osnovne djelatnosti društva, a to je reosiguranje, odnosno
retrocesija. Može nastati ukoliko su iznosi isplata šteta, naknada i troškova veći od ostvarenih
premijskih i ostalih prihoda društva. Ovaj rizik podrazumijeva i rizike ostvarenja štetnih
događaja značajnih po iznosu ili brojnosti, rizike vezane uz nepravilno određenu cijenu
reosiguranja, rizike oblikovanja nedovoljnih tehničkih pričuva i rizike vezane uz realizaciju
retrocesije. Društvo upravlja ovim rizikom usmjerujući pozornost na kvalitetan proces
preuzimanja rizika, obradu podataka, na određivanje adekvatnih pridržaja, limita, jasno
definiranih uvjeta plasmana rizika u reosiguranje/retrocesiju. Prenoseći dijelove rizika u
retrocesiju, društvo kontrolira izloženost potencijalnim gubicima, disperzira rizike i štiti svoj
kapital (Croatia Lloyd d.d., 2012, p. 20).
Mnogi analitičari i investitori su skeptični o tome hoće li reosiguravateljev „plan rasta“ uspijeti
ostvariti dostatan povrat sredstava. Ulagači žele da kapital bude raspoređen na ona mjesta
koja će nuditi najveći povrat kapitala. Za uzvrat, reosiguravatelji će se prirodno okrenuti rastu.
To podrazumijeva okretanje posla i ulaganje u brzo razvijajuća tržišta osiguranja. Neki
reosiguravatelji su u stanju razviti kompatibilni plan i preuzimanje rizika na tržištima
osiguranja tako da stvore povrat koji investitori i očekuju, dok drugi neće biti toliko uspješni
i morati će gledati druge opcije ili će izgubiti povjerenje ulagača.
Društva koja uspijevaju objasniti koji im je cilj, i odgovoriti na pitanja zašto je i što je prednost
za dioničare su najjači ulagači s najvećim povratom kapitala a to se očituje i kroz cijenu
njihovih dionica (Confronting the new market realities, 2012).
34
4.1. Upravljanje rizikom
Transfer rizika omogućuje ekonomski rast, a upravljanje rizikom krije se u tome što
reosiguravatelji rade, tj. identifikacija rizika, očekivanje, modeliranje i kontroliranje.
Reosiguravatelji stvaraju vrijednost tako što izvlače informacije iz velikih baza podataka koje su
skupili na globalnoj razini. Posebna važnost je utvrditi gdje se nalazi zavisnost između
individualnog rizika i osigurati da su agregatna izlaganja u liniji s time što su društva spremna i
željna podnijeti. Dok to izgleda kao da se reosiguravatelji klade, rizik se preuzima kontrolirano
je i omogućeno je kroz veoma sofisticiranu shemu upravljanja rizikom ( The Essential guide
to reinsurance, 2012).
Slika 8: Shema upravljanja rizikom
STRATEGIJA
Definiranje rizika
RASPORED KAPITALA
Definiranje količine rizika kako bi se
alocirao kapital
POSTAVLJANJE CILJA
Optimizacija rizika i povrata kapitala
Definiranje limita rizika
DONOŠENJE ODLUKA
Donošenje odluka o preuzetom riziku i
upravljanjem imovine
35
Izvor: SwissRe: The Essential guide to reinsurance, 2013
Svaki portfelj reosiguravatelj okarakteriziran je određenim brojem rizika koji su različiti po
prirodi i obujmu, odnosno po frekvenciji i intenzitetu. Štete prema Vujoviću (2009, p. 513)
koje su rezultat ovih rizika su slučajne i raznovrsne i stoga može doći do nastanka:
· velike štete koja utiče na pojedine rizike
· velike štete nastale kao posljedica jednog događaja pri čemu je svaka šteta posljedica
pojedinačnih
· mnogo malih šteta visoke učestalosti
· promjene u strukturi rizika
Ključni razlozi za reosiguranje su prema Rejdi, (2005,p. 594):
· povećavanje kapaciteta za prihvaćanje rizika u osiguravateljevo pokriće,
· stabilizacija profita,
· redukcija prijenosnih premija i
· zaštita od katastrofalnih gubitaka
4.2. Reosigurateljni rizik
Ukoliko osiguratelj preuzima rizike iznad vlastitih kapaciteta, nužno će mu biti zaključiti
ugovor o reosiguranju kako bi višak rizika proslijedio reosiguratelju. Prema ugovorima o
reosiguranju, raspoređuju se premijski prihodi, ali isto tako i likvidacija šteta. Isplata šteta je
primarno odgovornost osiguratelja, dok udio reosiguratelja u obvezi isplate šteta predstavlja
rizik osiguratelja prema reosiguratelju. Dakle, reosigurateljni rizik može biti definiran kao
vjerojatnost neispunjenja ugovorne obveze reosiguratelja prema osiguratelju (Utrobičić, 2013, p.
12).
MJERENJE PORTFOLIJA DRUŠTVA
Kontrola
Mjerenje povrata kapitala
36
Upravljanje reosigurateljnim rizikom prema Ćurku i Jakovčeviću (2007, p. 95-98) može se
pospješiti poduzimanjem sljedećih aktivnosti:
1. prije samog zaključenja ugovora s reosigurateljem proučiti njihova financijska izvješća i
kreditni rejting objavljen od strane renomirane rejting agencije,
2. provjeravati i nadzirati bonitet reosiguratelja za vrijeme trajanja ugovora,
3. ograničiti kumulativnu izloženost prema pojedinom osiguratelju,
4. redovito razmjenjivati bonitetne informacije u svrhu stvaranja visoke razine povjerenja sa
svim reosigurateljnim partnerima.
Tablica 3: Koristi reosiguranja za društvo
Što reosiguravatelji rade Koristi za društvo
Transfer rizika Raspodjela rizika na
globalnoj razini
Osiguranje postaje privlačnije
i prihvatljivije, dovodi do
ekonomskog rasta
Financiranje rizika/kapitalo
tržište
Investiranje dobiti sukladno
očekivanim isplatama
Omogućuje se dugoročni
kapital ekonomiji u
kontinuiranom slijedu
Informacije Stavljanje cijene na rizik Postavljanje poticaja za
rizično-adekvatna ponašanja
Izvor: Swiss Re: The essential guide to reinsurance, 2013
37
5. TRŽIŠTE REOSIGURANJA Moderno doba
Nakon II svjetskog rata reosiguranje je doseglo neslućene razmjere. Znatan broj društava za
reosiguranje koji se pojavio prije 2. svjetskog rata i do danas predstavlja vrh profesionalnih
reosiguravatelja. Procjena je da danas posluje oko 200 profesionalnih društava za
reosiguranje, koja raspolažu kapitalom od preko 500 milijardi USD. Procjena premije
reosiguranja koja je ostvarena u 2012. godini je 230 milijardi USD, od toga 180 milijardi
USD u neživotom, a 50 milijardi u životnom . Koncentracija je također vrlo visoka, prvih 10
grupacija reosiguranja ima premijski prihod od 136 milijardi USD, odnosno 59%. (Bosna
reosiguranje, Historija reosiguranja, 2014).
Unatoč financijskoj krizi društva za osiguranje postaju sve veća, time što se sve više ulaže u
poslove reosiguranja, te se pretpostavlja da kapital ukupnog tržišta reosiguranja raste po stopi
od 3 % godišnje.
5.1.Svjetsko tržište reosiguranja
Međunarodno tržište reosiguranja prethodne 3 godine su obilježile s rekordno visokim
nivoom kapitala i te niskim iznosima isplaćenih šteta. S spomenutih 500 milijardi kapitala
kojim društva raspolažu, svjetsko tržište reosiguranja predstavlja oko 5% ukupnog svjetskog
osiguranja od 4,612 milijarde $. Dok tržište osiguranja ostaje stabilno, odnosno stagnira,
tržište reosiguranja drastično raste iz godine u godinu, prvenstveno zbog povišenja premija za
određene tipove prirodnih katastrofa, u skladu s kojim reosiguravatelji imaju i najveće
izdatke.
„Procjenjuje se da je u reosiguranju postojao višak kapitala od približno 25 milijardi $ s kraja
2012. godine. Naravno, ocjena viška kapitala je relativna, a bazira se na izračunima
adekvatnosti kapitala svakog reosiguratelja pojedinačno“ (Croatia Lloyd, 2012).
Takvo stanje i interes za ulaganje se može objasniti time što reosiguravatelji nisu bili
“pogođeni“ financijskom krizom iz 2008. godine (Croatia Lloyd, 2012).
38
25.61 25.28
13.96 14.36 10.25 11.32
Rezultati u reosiguranju bili su takvi da je zadnjih par godina bilo potrebno povećavati cijene
reosigurateljne zaštite pa su se i prihodi povećali. Reosiguranju je išla u prilog i kriza u
eurozoni zbog koje su investitori smanjivali ili se nisu odlučivali na ulaganje i izloženost
prema državnim papirima velikog broja zemalja EU. U nestašici novih mogućnosti za
ulaganje investitori su se odlučivali ulagati u reosiguranje jer su prihodi bili veći od nekih
drugih industrija, a prinosi su u usporedbi s kamatama na uloženi novac u bankama ili na
financijskom tržištu bili viši.Vrijedno je pribilježiti i činjenicu da je 2012. bila godina u kojoj
su premijske stope krenule prema gore u određenim vrstama reosiguranja i u određenim
geografskim područjima (Croatia Lloyd, 2012).
Grafikon 1: Najveći svjetski reosiguravatelji prema prihodu u 2013. i 2014. godini
Najveći svjetski reosiguravatelji prema
prihodu u 2013. i 2014.
60
50
40
30 2013
2014
20
10
0
Munich Re Swiss Re Ltd Lloyd's Hannover Re SCOR SE
Reosiguravatelji
Izvor: Best'sStatement File – Global, A.M. Best data nad research, 2015
Prema podacima iz grafa se očituje značajna razlika između prihoda pojedinih
reosiguravatelja. U svijetu i dalje poziciju najvećeg reosiguravatelja drži Munich Re sa
iznosom od 51.06 mlrd € prihoda u 2014. godini, dok je iza njega Swiss Re sa 33,28 mlrd €,
odnosno s razlikom nešto manjom od 20 mlrd €. Iza njih su redom Lloyd's s 25,28 mlrd,
Hannover Re sa 14,36 mlrd, te SCOR SE sa 11,32 mlrd €. U 2014. godini najveći pad u
u m
ilij
ard
am
a
39
600
500
400
300
200
100
odnosu na prethodnu 2013. je ostvario Munich Re sa padom nešto višim od 2 mlrd €, Lloyd's
sa padom od blagih 33 mil €, dok su Swiss Re i Hannover RE ostvarili rast od 35 mil,
odnosno 40 mil €, a najveći rast je ostvario SCOR SE s rastom višim od milijarde €.
Grafikon 2: Kapacitet svjetskog tržišta reosiguranja
Kapital svjetskog tržišta reosiguranja
2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
Tradicionalni kapital 368 388 321 378 447 428 466 490 511
Alternativni kapital 17 22 19 22 24 28 39 50 59
Izvor: Insurance Information Institute, AON BenfieldAnalytics, 2014 Kapital reosiguranja u globalnom pogledu raste iz godine u godinu u prosjeku od 5-10%.
Najveći rast od 2006. godine pa do danas zabilježen je u 2009. godini kada je kapital narastao
za čak 60 milijardi USD u odnosu na godinu prije. Istovremeno u godini prije, odnosno 2008.
je zabilježen i najveći pad kapitala od 70 milijardi USD, na što je pojava gospodarske krize
imala velikog utjecaja. Još uvijek najveći izvor kapitala dolazi s tradicinalnih tržišta i to u
postotku većem od 90% osim u 2014. gdje se očituje rast alternativnog kapitala od preko 11
%., čime se dokazuje da reosiguravatelji postepeno prelaze na alternativna tržišta tražeći nove
mogućnosti za rast. Prema predviđanjima i prijašnjim kretanjima kapitala može se očekivati
rast od cca 20-30 milijardi USD u 2015. godini.
u m
ilij
ard
am
a U
SD
40
5.1.1. Reosiguranje katastrofalnih događaja
Pod katastrofalnim slučajevima se podrazumijevaju rijetki i jako štetni događaji koji zbog
razmjernosti svoje štete zahvaćaju veliki broj ljudi, a time i osiguravatelja, a uzrokovani su
prirodnim putem ili djelovanjem ljudskih faktora.
Prema Insurance Service Office (ISO, 2015) katastrofalnim štetnim događajem može se
smatrati događaj koji uzrokuje štete koje dostižu ili prelaze iznos od 25 miliona dolara, eura
ili 0,6 % BDP-a .S obzirom da su najveći izdacii udio u portfelju reosiguravatelja upravo
katastrofalni događaji u nastavku će se govoriti o toj vrsti reosiguranja.
Velike štete i reosiguranje
Društva za osiguranje, ali i šira javnost, postajali su svjesniji značaja uloge reosiguranja kada
se dogode velike štete. Sa sve većom dostupnošću informacija, ali i sa sve većim rizicima s
kojima se ljudski rod susreće svakodnevno, svijest o ne samo potrebi već i postojanju
reosiguranja sve je veća. I dok se nekada o reosiguranju u novinama godinama nije moglo
pročitati ništa, sada su vijesti o procjenama za budućnost, ili procjenama šteta, ili poslovnim
rezultatima vodećih društava za reosiguranje vrlo česte i u „starinskim“ medijima poput
novina, radija i TV-a, a na internetu su još lakše dostupne. Vijesti o velikim katastrofama
odjeknu vrlo brzo cijelim svijetom – tako je bilo i kada mediji nisu bili tako brzi i dostupni,
tako je i danas. U svakom slučaju, ukoliko se dogodila velika katastrofa ili šteta, reosiguranje
je zasigurno uključeno u osiguranja koja su pogođena takvom katastrofom, barem kada je
riječ o katastrofama koje se dogode razvijenim zemljama (Bosna reosiguranje, Historija
reosiguranja, 2014).
Tablica 4: Pregled najvećih prirodnih katastrofa prema redoslijedu od 2005. do 2014. godine
Katastrofalan događaj
Šteta/gubitci
Osigurana/isplaćena šteta
Kolovoz 2005. – Uragan Katrina - SAD
125 milijardi USD 62,2 milijardiUSD
Listopad 2005. – Uragan Wilma - SAD
35 milijardi USD 9,2 milijarde USD
12.05.2008 - Potres - Kina 85 milijardi USD 300 milijuna USD
Rujan 2008. – Uragan Ike – SAD
37,5 milijardi USD 12,5 milijardi USD
41
27.02.2010 - Potres, tsunami - Chile
30 milijardi USD 8 milijardi USD
11.03.2011. – Potres i tsunami - Japan
210 milijardi USD 40 milijardi USD
Kolovoz – Studeni 2011 Poplave - Tajland
43 milijarde USD 16 milijardi USD
Listopad 2012. – Uragan Sandy – SAD
68 milijardi USD 25 milijardi USD
08.11.2013 – Tajfun Haiyan – Filipini
12,5 milijardi USD 1,5 milijardi USD
Izvor: Munich Re, NatCatSERVICE, 2015
Podaci prikazani u tablici jasno prikazuju stanje najvećih šteta u posljednjih 14 godina
uzrokovanih prirodnim katastrofama. Najveća katastrofa koja se dogodila bila je 2011. godine
u Japanu gdje je zabilježena šteta od čak 210 milijarde $. Od toga je bilo osigurano samo
19%, odnosno 40 milijardi $. Najmanja ali ipak razorna šteta bio je potres i tsunami u Chile-u
2010. godine koje je iznosila 30 milijardi, a osigurano je bilo 8 milijardi $.
Grafikon 3: Pregled katastrofalnih događaja u svijetu u razdoblju od 2005. do 2014. godine
Pregled katastrofalnih događaja u razdoblju
od 2005. do 2014. godine
300
250
200
150
100
Prirodne katastrofe
Ljudski faktor
50
0
2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014
Izvor: sigma worldinsurancedatabase, 2014
Osvrtom na katastrofalne događaje, bilo posljedica prirode ili ljudi u prethodnih 10 godina
vidljive su oscilacije među prirodnim katastrofama, dok je kod katastrofa koje su posljedica
ljudskog faktora zabilježen pad. Najveći broj prirodnih katastrofalnih događaja proteklog
42
desetljeća dogodio se 2014. godine s brojem od 189 događaja, a najmanji broj od 140 zbio se
2006. godine. Što se tiče katastrofa koje su posljedica ljudskog faktora situacija je nešto
drugačija. Najveći broj katastrofa se dogodio 2005., a najmanji 2014.godine s brojem od 256,
odnosno 147 događaja. Zaključuje se da je u godini s najviše prirodnih katastrofa bilo
najmanje katastrofa koje su posljedica ljudskog faktora i obrnuto.
Slika 9: Prikaz katastrofalnih događaja u svijetu u 2014. godini
Izvor: Munich Re, NatCatSERVICE, 2015
Pomoću slike 3 vidljivo je da je 2014. godina bila prepuna prirodnih katastrofa iako su one
prema brojkama u štetama bile znatno manje nego prethodnih godina. Prirodne katastrofe su
pogodile veći dio svijeta gdje je najviše štetih događaja zabilježeno u Aziji, odnosno Japanu
kojeg je pogodila snažna zima.
43
Grafikon 4: Odnos ukupnih i osiguranih šteta/gubitaka od 2010. do 2014. godine u svijetu
450
400
350
300
250
200
150
100
50
0
Ukupni ekonomski i osigurani gubitci od
2010. do 2014. godine
Ukupni gubitak
Osigurani gubitak
2010 2011 2012 2013 2014
Godine
Izvor: Swiss Re Economic Research & Consulting and Cat Perils, sigma World insurance
database, 2015
Prema podacima iz grafikona u posljednjih pet godina vidljive su velike razlike između
ukupnih i osiguranih gubitaka, odnosno šteta koje su posljedica katastofalnih događaja.
Najveći gubitci su ostvareni u 2011. godini, u iznosu procijenjenom na 422 milijarde, od čega
je bilo osigurano samo 31,3 %, tj. 132 milijarde $, a najmanji gubitci su zabilježeni 2014. u
iznosu od 110 milijardi $ sa osiguranom svotom od samo 35 milijardi. Odnos između ukupnih
i osiguranih gubitaka oscilira iz godine u godinu i taj odnos se kreće u prosjeku oko 30%.
Drugim riječima, od ukupnih gubitaka godišnje se osigura samo 30% od toga iznosa. S
obzirom na 2014. godinu reosiguravatelji su imali „kratki odmor“ što se tiče isplata šteta, ali i
dobar udio ostvarenih premija.
Iako je zadnja godina bila neznatno niža od prijašnjih par godina u iznosu ukupnih i
isplaćenih šteta, gledajući dalje u povijest, u prethodnih 50-ak godina, broj katastrofa i iznosi
u štetama neprestano rastu iz godine u godinu na što se mora pripremiti vjerujući da to nije
prolazni trend.
422
250
189
132
80 110
52 35
u m
ilij
ard
am
a $
44
Tablica 5: Odnos ukupnih i osiguranih gubitaka/štetapo regijama svijeta u 2014.
Osigurani gubici Ukupni gubici
REGIJA BROJ ŽRTVE % u mlrd $ % u mlrd$ %
Sjeverna Amerika 51 206 1,6 17,6 50,4 28,7 26
Južna Amerika i
Karibi
31 883 6,9 2,3 6,5 8,2 7,4
Europa 37 763 6 6,6 19,1 15,9 15,5
Afrika 47 2506 19,6 0,8 2,3 1,5 1,3
Azija 130 7093 55,5 5,2 15 51,7 47
Australija i Oceanija 7 206 1,6 1 2,9 2,3 2,1
More/Svemir 33 1120 8,8 1,3 3,8 1,7 1,5
UKUPNO 336 12777 100 34,7 100 110 100
Izvor: Swiss Re Economic Research &ConsultingandCatPerils, 2015
Na osnovu tablice koja prikazuje gubitke, odnosno štetne događaje po regijama u svijetu,
prošle godine se kao i prijašnjih godina najviše ulagalo i osiguravalo na području sjeverne
Amerike u iznosu od 17,6 milijardi $. Na istom području je ostvareno i 28,7 milijardi $ štete.
Međutim najveće štete je pretrpila Azija s ukupnih 51,7 milijardi $ od kojih je samo 5,2
milijarde pokriveno osiguranjem. To je ujedno i najveći odnos ukupnih sa osiguranim
gubitcima. Najmanje šteta je pak pretrpila Afrika sa samo 1,5 milijardi $ i osiguranim
iznosom od 800 milijuna $. Što se tiče Europe reosiguravatelji su isplatili 6,6 milijardi $ za
ukupne štete od 15,9 milijardi.
5.1.2. Budućnost reosiguranja u svijetu
Kako rast na starim tržištima reosiguranja usporava, mnogi reosiguravatelji traže nove
mogućnosti, uključujući razvoj njihovih poslova u južnoj Americi, Aziji, Africi i Bliskom
Istoku. Zajedno, te potencijalne regije tvore naziv „SAAAME“ (South America, Asia, Africa,
Middle East).
Ali prelazak na nova i nepoznata trišta može ih izložiti neplaniranim troškovima i gubitcima.
Stvaranje novca i kompatibilne poslovne skale na tržištima koja postaju prenapućena i gdje
45
je volumen potražnje još slab je težak posao. Prema tome reosiguravatelji razmišljaju kako se
ubaciti na tržišta koja još „ne vide“, tj koja su im totalno nepoznata u području reosiguranja.
Rezultati tih izazova i odgovori se traže kod velikog broja analitičara i investitora koji ima
pomažu predočiti kako razviti plan rasta koji će osigurati dostatan povrat uloženog kapitala.
Zbog toga reosiguravatelji moraju biti sigurni da su na pravom putu za obaviti posao i razviti
prisutnost koja im dopušta da ostvare održivi profit. (Reinsurers confront new reality, 2012).
Neka društva jednostavo premještaju svoj kapital na mjestima gdje su cijene najpovoljnije za
njih, dok će neka društva imati drugačiji pristup i gledati će kretanje i stabilnost svojih cijena
i reakciju dioničara. U svakom slučaju bitno je da društva budu sigurna gdje se žele natjecati
i razvijati (Reinsurers confront new reality, 2012).
Slika 10: Prelazak sa tradicionalnih/postojećih na brzo rastuća tržišta reosiguranja(SAAAME)
Izvor: Reinsurers confront new reality, 2012.
46
5.2. Tržište reosiguranja u EU
„S BDP-om većim od 15,5 bilijuna dolara EU premašuje gospodarstvo SAD-a. EU je sa 20%
ukupne svjetske trgovine drugi po veličini svjetski uvoznik i izvoznik nakon Kine i SAD-a,
koji su podjednaki. EU je vodeća komercijalna sila“ (Solana, 2012).
Osiguranje u Europi je oprezno s obzirom na uvođenje nove direktive početkom sljedeće
godine, čiji je zadatak osigurati da društva posluju pozitivno i da usklade kapital s preuzetim
rizicima, tj. odnos mora biti proporcionalan, što je veći rizik mora i kapital biti veći. Za
osiguravatelje će biti ključno primjeniti poslovanje u skladu s direktivom na temelju
dosadašnjih problema u krizi.
Europski prosjek ulaganja u reosiguranje iznosi oko 10 posto od ukupnog iznosa premije, što
je još uvijek relativno mali postotak premije. Obzirom da najveći izdaci odlaze na segmente
poput katastrofalnih događaja, prikazan je grafikon koji objašnjava odnos ukupnih i
osiguranih gubitaka.
Grafikon 5: Osiguranje prirodnih katastrofa u Europi u razdoblju od 2010. do 2014.
Izvor:sigmaworldinsurancedatabase, Swiss Re Economic Research &Consulting, 2013
Prirodne katastrofe - odnos ukupnih i
osiguranih gubitaka od 2010. - 2014. 40
35
30
25
20
15
10
2013
Ukupne štete 21.75 25.98
Osigurane štete 2.64 11.6
2014
7.37
3.19
u m
ilij
ard
am
a $
47
Osvrtom na odnos ukupnih i osiguranih gubitaka od prirodnih katastrofa u Europi najveći
izdaci su bili 2013. godine kada su ukupne štete iznosile 25,98 milijardi $, na osigurani iznos
od 11,6 milijardi $. Iako je 2011. godina bila najgora u svijetu što se tiče prirodnih katastrofa
(primjer; Japan), u Europi nije bilo značajnih dešavanja što se očituje po ukupnim gubitcima
od samo 1,58 milijardi $.
5.2.1. Solventnost 2 (Solvency II)
Europska komisija je u srpnju 2007. predložila kompletnu reviziju 30 godina starih propisa o
financijskoj aktivnosti europskih osiguranja. Ta inicijativa nazvana je Solventnost II pošto
slijedi nakon važećeg okvira - Solventnost.
Solventnost II nudi novi pristup zasnovan na riziku - što je veći rizik koji osiguranje
preuzima, veći je i kapital koji ostavlja sa strane kao garanciju u slučaju neuspjeha.
Tom direktivom također se reformira proces nadzora kako bi se unaprijedila suradnja između
nacionalnih regulativa multinacionalnih kompanija, ali i zahtjeva veću transparentnost rada
osiguravajućih i reosiguravajućih društava (Osiguranja u Europi povećala investicije, 2014).
Solventnost II je novi regulatorni okvir kojim se revidiraju dosadašnji kapitalni zahtjevi, a
koji donosi nova, čvršća pravila solventnosti, upravljanja rizicima i procesa nadzora
temeljenog na rizicima te novog načina izvještavanja i objave, a sve u cilju zaštite
osiguranika, odnosno korisnika osiguranja i sprječavanja poremećaja na tržištu osiguranja. U
okviru Solventnosti II, kapitalni zahtjevi bit će određeni na temelju profila rizičnosti društava
za osiguranje, odnosno društava za reosiguranje, prilikom čega će se uzimati u obzir i način
upravljanja, odnosno učinkovitost društava za osiguranje i društava za reosiguranje u
upravljanju rizicima kojima su izložena (HANFA, Solventnost II, 2015).
Proces uvođenja Solventnosti II prema HANFI (2015), provodi se putem četiri razine:
1. Europska komisija je donijela Direktivu Solvency II 2009/138/EZ koju su usvojili
Europski parlament i Vijeće ministara, a čiji je cilj uvođenje novog regulatornog
okvira tržišta osiguranja na nivou Europske unije.
2. očekuje se usvajanje provedbenih mjera za Solventnost II
3. treća razina odnosi na smjernice za nadzor društava za osiguranje i reosiguranje te
usklađivanje nadzora.
48
4. uključuje nadzor usklađivanja nacionalnog zakonodavstva i vrednovanje
implementacije Solventnosti II.
Solventnost II također se prema HANFI (2015) temelji na tri stupa:
1. Prvi stup odnosi se na osiguranje adekvatnih financijskih resursa društava za
osiguranje i reosiguranje i obuhvaća kvantitativne zahtjeve koji uključuju određivanje
vlastitih sredstava, izračun tehničkih pričuva, vrednovanje imovine i
obveza te izračun potrebnog solventnog kapitala i minimalnog potrebnog kapitala
2. Drugi stup odnosi se na primjenu odgovarajućeg sustava upravljanja društava na način
da isti obuhvaća kvalitativne zahtjeve za uspostavu učinkovitog sustava upravljanja,
ključne funkcije sustava upravljanja, provedbu vlastite procjene rizika i solventnosti i
proces nadzora nad društvima za osiguranje i reosiguranje, temeljen na pristupu
okrenutom budućnosti i zasnovanom na rizicima.
3. Treći stup Solventnosti II uključuje nova pravila izvještavanja nadzornog tijela, javne
objave te tržišne discipline.
Rok za primjenu Solventnosti II u poslovanje društva za osiguranje i reosiguranje je 1.
siječanj 2016. godine. Novi rokovi za primjenu Solventnosti II u skladu su s donesenom
Direktivom 2014/51/EU Omnibus II koja nadopunjuje Direktivu Solventnost II vezano uz
ovlasti nove nadzorne institucije (Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno
mirovinsko osiguranje - EIOPA) i ostale odredbe Solventnosti II. Detaljna pravila
Solventnosti II bit će propisana u okviru Provedbenih mjera (HANFA, Solventnost II, 2015).
Prema podacima u provedbi QIS5 studije od kraja 2011. do sredine 2012. u RH na temelju 25
društava dokazuje se da su društva itekako svjesna o važnosti adekvatne i pravovremene
pripreme za uvođenje direktive Solventnost II. Tako su društva pokazala ozbiljnost i moguću
spremnost provođenja poslova osiguranja u okviru Europske unije.
49
5.3. Tržište reosiguranja u RH
Reosiguranje je vitalno za tržište osiguranja u Hrvatskoj. Glavna je svrha reosiguranja pomoći
cedentima i njihovim klijentima da upravljaju rizicima i njihovim posljedicama. U RH se
uglavnom reosigurava većinu rizika, s izuzetkom osiguranja od odgovornosti motornih vozila,
jer su limiti relativno niski. Povijesni razlog potrebe za reosiguranjem je vrlo niski nivo
kapitalizacije u osiguranju, premda se ti iznosi u novije vrijeme povećavaju, i neizbalansirana
priroda velikih rizika, poglavito u petrokemiji i energetskom sektoru. Ti rizici traže vrlo veliki
oslonac na međunarodne kapacitete kroz reosiguranje i retrocesiju (Croatia Lloyd, 2012).
Do 2010. godine u RH postojala su dva društva za reosiguranje, Croatia Lloyd uz Allianz
reosiguranje. Iako su oba dva društva ostvarivala dobit odlučila su zatvoriti svoje poslovanje i
prestati se baviti poslovima reosiguranja. Allianz Re je to učinio 2010. a Croatia Lloyd 2014.
godine. Prema podacima Hanfe za prvih šest mjeseci 2010. godine, dok su još postojala oba
društva, oba su prvu polovicu godine zaključili sa pozitivnom bilancom. Dobit Allianza je
iznosila nešto više od 160 tisuća kuna, dok je Croatia Lloydimao gotovo 36 milijuna kuna
dobiti. Međutim, Croatia Lloydje držao ukupno 99 posto zaračunate bruto premije, dok
Allianz reosiguranje samo 0,2 posto. Ukupna premija 2010. iznosila je 932,8 milijuna kuna.
Slika 11: Premija Croatia Lloyda u 2013.godini
Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013., p. 126 U godini prije prestanka poslovanja Croatia Lloyd je ostvario bruto premiju u iznosu od
gotovo 400 milijuna kn, od čega premija u retrocesiji iznosi 288 milijuna kn, a zadržana 108
milijuna.
50
Neki od događaja gdje je reosiguranje imalo utjecaja bile su prošlogodišnje katastrofalne
poplave u našoj regiji. Poplave su zahvatile najviše područje Srbije i Bosne, te nešto manje
naše područje. Gubitci su bili katastrofalni s obzirom na nizak životni standard stanovništva.
Poplave su uzrokovale velike štete i gubitke života, a to je ujedno i najveći katastrofalni
događaj u 2014. u Europi. Štete su iznosile do 3,5 milijarde USD, a pritom je izgubljeno 82
ljudska života. Međutim, reosiguravatelji nisu bili previše zabrinuti iz razloga nedovoljno
preuzetog rizika u reosiguranje prvenstveno zbog malog broja osiguranja kojima je pogođeno
to područje. Osigurani gubitci su iznosili manje od 100 milijuna USD, od čega će u Hrvatskoj
biti isplaćeno samo 20-ak milijuna kuna ili 1,3 % od ukupnih šteta a pokrit će ih Allianz,
Croatia osiguranje i Basler osiguranje Zagreb kojima je rizik uključen.
5.3.2. Budućnost Hrvatskog reosiguranja Pomoću CAGR-a (eng. Compound annual growth rate ) koji predstavlja poslovni termin za
geometrijski progresivni rast uz kojeg se omogućuje konstantni povrat kapitala kroz određeno
razdoblje dana je pretpostavka razvoja reosiguranja u RH do 2017. godine.
Premija reosiguranja u Hrvatskoj je narasla sa 670 milijuna u 2008. do 710 milijuna u 2012.
godini, što je 2,4 %. Usprkos zakonu o državnoj industriji, segment reosiguranja raste,
prvenstveno poduprijet upozorenjima i povećanim prirodnim katastrofama kao i širenjem
reosiguranih premija, posebice neživotnih osiguranja. Dobrovoljna reosiguranja broje
postotak od 65,9 % ukupnih premija u 2012. godini, dok na obvezne otpada postotak od samo
1,6 %. Sljedećih godina prema CAGR-u, poboljšana ekonomska istraživanja i zakonska
regulativa će imati pozitivan utjecaj na segment reosiguranja u RH (Croatia Reinsurance
Market 2017, 2013).
51
Slika 12: Hrvatsko reosiguranje – ukupne premije prema segmentima u razdoblju od 2008. do
2017.
Izvor: Croatia reinsurance market 2017, 2013
Idućih godina se prema podacima očekuje rast reosiguranja u Hrvatskoj prvenstveno zbog
toga što je Hrvatska drastično izložena brojnim katastrofama koje pogađaju svijet kao što su
poplave, oluje, odroni, požari i snježni uvjeti.
Pretpostavlja se kako će reosiguranje rasti do 71,5 % u 2017. godini, upravo zbog toga što je
dobrovoljno reosiguranje u razdoblju od 2008. do 2012. ostvarilo rast od 5%, te se očekuje da
će do 2017. doseći stopu od 10,4 %. Premija ukupnog reosiguranja u RH prema CAGR-u
očekuje rast do 11,3 milijarde $ do 2017. godine (Croatia Reinsurance Market 2017, 2013).
Puno toga se promijenilo na području osiguranja u RH posljednjih godina pa tako i ulaganja
pojednih društava u reosiguranje. Dok pojedina društva na reosiguranje troše manje od jedan
posto premije, kod nekih se iznos penje na gotovo 25 posto. Međutim, kada se promatraju
premije reosiguranja, treba promatrati i prihode koje osiguratelj ima od uplaćene premije. To
je prije svega dio naknade za štete koje je isplatio osiguratelj, zatim provizija od
reosiguratelja, sudjelovanje osiguratelja u dobiti koju ostvari reosiguratelj i slično (Croatia
Reinsurance Market 2017, 2013).
52
5.4. Dosadašnja istraživanja o potražnji za reosiguranjem Istraživanja provedena na tržištu u SAD-u 2003. godine u vezi s potražnjom za reosiguranjem,
teorijskim i empirijskim dijelom se došlo do zaključka da faktori kao što su prednost, odnos i
korelacija između uloženog i vraćenog kapitala te utjecaj poreza uvelike utječu na potražnju
za reosiguranjem (Garven i Tennant, 2003, p. 217).
Najnovije istraživanje kojim je uzeto u obzir osiguranje u 43 zemlje analiza je pokazala da
osiguravatelji u zemlji s visokim financijskim troškovima zahtjevaju više reosiguranja,
pogotvo u zemljama koje su okrenute prema riziku potrošača i gdje su rizici karakterizirani
težini i većoj frekvenciji događanja (Altuntas, Garven i Rauch, 2014).
U istraživanjima na području RH 2014. godine obuhvaćene su unutarnje karakteristike koje
utječu na potražnju za reosiguranjem. Analiza je provedena na uzorku hrvatskih
osiguravajućih društava u razdoblju od 2006. do 2011. godine koristeći statističke podatke.
Rezultati su pokazali da prednost osiguravajućih kuća, strano vlasništvo i udio neživotnih
osiguranja u ukupnom osiguranju pozitivno utječe na potražnju za reosiguranjem te pokazuje
pozitivan efekt povrata uloženog kapitala na kupnju reosiguranja (Ćurak, Utrobičić i Kovač,
2014, p. 29).
53
6. ZAKLJUČAK Na osnovu analize i zaključaka, te na temelju podataka i informacija iz prošlosti može se
uvidjeti da se reosiguranje razvijalo postepeno, ali samo onda kada je postojala potreba za
njim. Drugim riječima, ukoliko su ga neki prethodni događaji potaknuli na interes i potrebu za
razvojem. Neki od tih događaja su i doveli do stvaranja društava za reosiguranje. Međutim,
s ubrzanim ekonomskim rastom na alternativnim tržištima otvaraju se nove mogućnosti i
ponude za reosiguravatelje. Opravdavamo glavnu hipotezu da u svijetu postoji dovoljna
razvijenost i ponuda osiguranja i reosiguranja od strane brojnih društava, međutim kao što je
navedeno, među populacijom još uvijek ne postoji dovoljna osviještenost i potreba za
osiguranjem. U Hrvatskoj se nažalost smanjuje potreba za reosiguranjem što je zaključeno s
prošlogodišnjim zatvaranjem jedinog preostalog društva za reosiguranje Croatia Lloyd-om.
Time se očituje da u RH potražnja za osiguranjem konstantno opada, što je vidljivo iz
nedavnih katastrofalnih poplava i time strani reosiguravatelji nemaju dovoljno utjecaja na
hrvatsko tržište.
Zaključujemo da su prirodne katastrofe kao i tržište totalno nepredvidljivo, i stoga je moguće
da takvi događaji pogode čitavo tržište i globalnu ekonomiju. Međutim, takva dešavanja se ne
mogu spriječiti ali se mogu ublažiti barem u ekonomskom smislu. S obzirom da takvi
događaji dovode do povećane potražnje za reosiguranjem u svijetu, potvrdili smo pomoćnu
hipotezu koja objašnjava povezanost katastrofalnih događaja i potražnju za reosiguranjem.
Bitna stavka koja će utjecati na promjene u poslovima reosiguranja je uvođenje direktive
Solventnost II od početka 2016. godine. Kako bi se tom direktivom osigurala bolja financijska
stabilnost i solventnost društava vjeruje se da će to utjecati i na bolju ponudu a time i na veće
premije, pogotovo prelaskom na nova, alternativna tržišta osiguranja.
Kratkim osvrtom na neke od promjena koje bi se trebale dogoditi u 2015. i 2016. godini u
području osiguranja i reosiguranja u EU dolazi se do nekoliko zaključaka:
· zbog rasta gospodarstva dolazi do povećanja kupovne moći građana što će dovesti do
veće potražnje za osiguranjem i reosiguranjem
· centralne banke povisuju kamatne stope u 2015.godini
· sve veća urbanizacija povećava rizike u osiguranju
54
· srednja klasa dolazi do sve većeg izražaja čime se povećava udio u osiguranjima Obzirom na nepredvidivu situaciju u svijetu, neprestane krize i katastrofalne događaje
reosiguranje je bilo i ostala jako bitna djelatnost koja vodi posao od preko 500 milijardi USD-
a. Kako nedavna financijska kriza nije bitno utjecala na reosiguravatelje u globalu, može se
zaključiti kolika je sigurnost i stabilnost takvih društava i da njihovi prihodi rastu iz godine u
godinu, a premije se ostvaruju u neviđenim brojkama do sada.
55
7. LITERATURA
Knjige
1) Andrijašević, S., Petranović, V., 1999.,Ekonomika osiguranja, Alfa, Zagreb
2) Bijelić, M., Miletić, V., 2009., Osiguranje i reosiguranje u globalizaciji, Zagreb
3) Ćurak, M., Jakovčević, D., 2007., Osiguranje i rizici, RRIF plus, Zagreb
4) Frančišković, I., 2004., Ekonomika međunarodnog osiguranja, Ekonomski fakultet
Rijeka, Rijeka
5) Petranović, V., 1984., Osiguranje i reosiguranje, Informator, Zagreb
6) Vujović, R., 2009., Upravljanje rizicima i osiguranje, Čugura print, Beograd
Internet
1) Bosna reosiguranje, 2014, dostupno na:
http://www.bosnare.ba/BosnaREFiles/File/Historija/Razvoj%20reosiguranja%20za%2
0objavu%2008%2007%202014%20-%20ispravljeno%2009.07.2014.pdf, pregledano
15.03.2015
2) Croatia Reinsurance Market 2017, 2013, dostupno na:
http://beforeitsnews.com/financial-markets/2013/07/croatia-reinsurance-market-2017-
2573624.html, pregledano 29.04.2015
3) Confronting the new market realities, 2012, dostupno na:
http://www.pwc.com/gx/en/insurance/reinsurance-rendezvous/reinsurers-confront-
new-reality.jhtml - pregledano 16.03.2015.
4) Godišnje izvješće uprave Croatia Lloyd d.d., 2012, dostupno na:
http://www.croatialloyd.hr/godisnje_izvjesce/2012/izvjesce_uprave, pregledano
16.03.2015
5) HANFA, Solventnost II, 2015, dostupno na:
http://www.hanfa.hr/HR/nav/120/solventnost-ii.html, pregledano 16.03.2015
6) Leksikon, 2015, dostupno na: http://limun.hr/main.aspx?id=24902
7) Leksikon, 2015, dostupno na: http://www.poslovni.hr/leksikon/dobrovoljno-
reosiguranje-1177, pregledano 25.03.2015
8) Pojam i podjela reosiguranja, 2010, dostupno na:
56
http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-pojam-i-podjela- reosiguranja,
pregledano 30.03.2015
9) Poslovna Hrvatska, 2015, dostupno na:
http://www.poslovna.hr/lite/hrvatski-nuklearni-pool-g-i-u/321034/subjekti.aspx,
pregledano 05.05.2015
10) Osiguranja u Europi povećala investicije, 2014, dostupno na:
http://www.reosiguranje.com/vesti/1616-osiguranja-u-evropi-poveala-investicije.html,
pregledano 30.04.2015.
11) Pooja D., 2009, When Things Go Awry, Insurers Get Reinsured, dostupno na:
http://www.investopedia.com/articles/pf/08/reinsurance.asp, pregledano 30.03.2015
12) Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, 2014, dostupno na:
www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Osnove_statusnog_prava_osiguranja%5B1
%5D.pdf, pregledano 05.05.2015
Članci, časopisi, znanstveni radovi, citati
1) Altuntas, M., Garven, R.J, Rauch, J., 2014, The Demand for Reinsurance: A Global
Perspective and Assessment, Njemačka
2) Carter, R.L., 1979.,Reinsurance, Kluwerand M&G Reinsurance
3) Ćurak, M., Utrobičić, M., Kovač, 2014, Firm specific characteristics and Reinsurance
– Evidence from Croatian insurance companies,.D: FIRM, znanstveni rad, Split
4) Fearnhead, R., 2012, Klauzule o istovjetnosti sudbine u pravu reosiguranja – praktični
problemi u osiguravanju njihove efikasnosti, Stručni rad
5) Garven, R.J.,.Tennant, J. L., 2003., The demand for reinsurance: Theory and Empirical
test, Insurance and Risk management, USA
6) Institute of Insurance Sciences, 2013, An Introduction to Insurance, Fundacion Mapfre
7) Jovanović, S., 2011, Opći i posebni uvjeti reosiguranja ili godišnji ugovor o
reosiguranju prilagođen reosiguraniku, Revija za pravo osiguranja
8) Kopf, W.E, 1930, Notes on the origin and development of Reinsurance, Globe Prtg.Co,
Njemačka
9) Rejda E.G., 2005, Risk Management and Insurance, Pearson Education, Inc
10) Schmitter, H., 2001, Setting Optimal Reinsurance Retentions, Tehnical
Communications, Chief Underwritting Office, Swiss Re
11) Simović, T. i Vujović, R., 1997, Osiguranje kao faktor energetske sigurnosti, Savez
ekonomista, Zbornik radova, Beograd
57
12) Solana, J., intervju – 2012, Europske integracije, Poslovni dnevnik
13) Utrobičić, M.,2013, Reosiguranje u upravljanju rizicima društava za osiguranje u
Republici Hrvatskoj, Ekonomski fakultet Split, diplomski rad, Split
14) Vojinović, Ž., 2013, Preuzimanje rizika i poslova osiguranja u reosiguranju,
Nezavisni univerzitet Banja Luka, stručni časopis
Ostali izvori (baze podataka, statistike, publikacije)
1) Best'sStatement File – Global, A.M. Best data nad research, 2015
2) Croatia Lloyd d.d., Godišnji izvještaj o poslovanju za 2011. godinu, Zagreb, 2012.
3) Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013.
4) Munich Re, NatCatSERVICE, 2015
5) Swiss Re Economic Research &Consulting and Cat Perils, 2015
6) Swiss Re: The Essential guide to reinsurance, 2013
POPIS TABLICA
Redni broj Naslov Stranica
1 Prednosti i nedostaci obveznog reosiguranja 17
2 Prednosti i nedostatci fakultativnog reosiguranja 18
3 Koristi reosiguranja za društvo 36
4 Pregled najvećih prirodnih katastrofa prema redoslijedu od 2005. do
2014. godine
40
5 Odnos ukupnih i osiguranih gubitaka/šteta po po regijama svijeta u 2014. godine
44
58
POPIS GRAFIKONA
Redni broj Naslov Stranica
1 Najveći svjetski reosiguravatelji prema prihodu u 2013. i 2014.
godini
38
2 Kapacitet svjetskog tržišta reosiguranja 39
3 Pregled katastrofalnih događaja u svijetu u razdoblju od 2005. do
2014. godine
41
4 Odnos ukupnih i osiguranih šteta/gubitaka od 2010. do 2014.godine 43
u svijetu
5 Osiguranje prirodnih katastrofa u Europi u razdoblju od 2010. do
2014
46
POPIS SLIKA
Redni broj Naslov Stranica
1 Podjela reosiguranja 15
2 Podjela proporcionalnog reosiguranja 19
3 Grafički prikaz kvotnog reosiguranja 20
4 Grafički prikaz ekscedentnog reosiguranja 22
5 Grafički prikaz reosiguranja viška šteta 25
6 Primjer retrocesije 29
7 Kapaciteti POOL-a u Hrvatskoj za 2013. Godinu 32
8 Shema upravljanja rizikom 34
9 Prikaz katastrofalnih događaja u svijetu u 2014. Godini 42
10 Prelazak sa tradicionalnih/postojećih na brzo rastuća tržišta
reosiguranja (SAAAME)
45
11 Premija Croatia Lloyda u 2013.godini 49
12 Hrvatsko reosiguranje – ukupne premije prema segmentima u
razdoblju od 2008. do
2017.
51
59
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom „REOSIGURANJE“ izradio samostalno
pod voditeljstvom prof. dr. sc. Ivana Frančiškovića. U radu sam primijenio metodologiju
znanstveno-istraživačkog rada i koristi literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.
Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući
naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s fusnotama
s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Suglasan/na sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.
Student
Dragan Tutiš
60