sarah lark - ljubav na kraju svijeta

2

petardo niño & janja

3


Novi Zeland, Canterburyjska ravnica 1907. godine

Gloria odrasta na farmi Kiward. Njezino sretno djetinjstvo naglo završava kad je pošalju u engleski internat zajedno sa sestričnom Lilian. Lilian se odmah prilagođuje životu u Engleskoj, a Gloria počinje mrziti roditelje zato što su joj nametnuli nov život. Pod svaku cijenu želi se vratiti na Novi Zeland pa kuje vratoloman plan koji je dovodi u veliku opasnost… Sudbina kreće svojim tokom i ponovno pokazuje kako duboki osjećaji mogu čovjeka dovesti u očaj ili ga mogu osnažiti.

Pročitajte završni dio trilogije (U zemlji bijelog oblaka, Pjesma Maora) Sare Lark u kojoj je napeto i uzbudljivo prikazana povijest jedne novozelandske obitelji, protkana maorskom tradicijom.

4


U spomen Einsteinu i Mariji Curie

5


6


7


8


ODGOJ

Canterburyjska ravnica, Greymouth,

Christchurch, Cambridge

1907. – 1908. – 1909.

9


1.

trka! Dođi, Jack, do Prstena kamenih ratnika!

Gloria nije čekala Jackov odgovor, nego je na svojem riđem poniju odmah dojahala do njegova konja. Kad je Jack uljudno kimnuo, Gloria je nogom lagano dotaknula malu kobilu i ona je potrčala.

Jack McKenzie, mladić crvenosmeđe kovrčaste kose i mirnih, zelenosmeđih očiju, potjerao je svojega konja i krenuo za djevojkom preko nepregledne stepe farme Kiward. Svojim snažnim, ali pomalo usporenim ždrijepcem, Jack nije mogao sustići Gloriju. Osim toga, bio je previsok za džokeja, no htio je ugoditi djevojci. Gloria je bila silno ponosna na brzog ponija iz Engleske, koji je izgledao kao punokrvan konj u malom izdanju. Koliko se Jack sjećao, to je bio prvi rođendanski dar od roditelja koji je Gloriju doista usrećio. Sadržaj paketa iz Europe koji su joj stizali u nepravilnim vremenskim razmacima, nije bio tako spektakularan: haljina s volanima, lepeze i kastanjete iz Seville; cipele boje zlata iz Milana; mala ručna torbica od nojeve kože iz Pariza... sve same stvari koje na ovčarskoj farmi u Novom Zelandu nisu bile od velike koristi i koje su se pokazale previše ekstravagantnim čak i pri povremenim odlascima u Christchurch.

No, Glorijini roditelji nisu pomišljali na takvo što, naprotiv. Williamu i Kuri Martyn vjerojatno je bilo zabavno uzdrmati dosadno društvo Canterburyjske ravnice daškom »velikog svijeta«. Sputanost i stidljivost bile su im obojima strane pa su, naravno, pretpostavljali da i njihova kći slično razmišlja.

Jureći vratolomnom brzinom poljskim putevima, kako ne bi djevojku izgubio iz vida, Jack je pomislio na Glorijinu majku. Kura-maro-tini, kći njegova polubrata Paula Wardena, egzotična ljepotica, imala je izvanredan glas. Sluh je vjerojatno naslijedila od majke, maorske pjevačice Marame, a ne od svojih bijelih predaka. Kura je odmalena željela pokoriti operni svijet u Europi i neprekidno školovati svoj glas. Jack je odrastao s njom na farmi Kiward tako da se i danas nerado prisjećao Kurinog pjevanja i beskrajnog sviranja klavira. U početku se činilo da na Novom Zelandu neće imati mogućnosti za ostvarenje snova, sve dok u Williamu Martynu, svojemu suprugu, nije napokon pronašla obožavatelja koji je znao što treba učiniti s njezinom darovitošću. Sa skupinom

10


maorskih pjevača i plesača godinama su putovali Europom. Kura je bila zvijezda ansambla koji je maorsku tradicijsku glazbu izvodio na zapadnjačkim instrumentima.

— Pobijedila sam!

Gloria je svojeg živahnog ponija spretno zaustavila usred formacije stijena koju su zvali »Prstenom kamenih ratnika«. — A ondje straga su i ovce!

Malo stado ovaca bilo je pravi razlog Jackovu i Glorijinu jahanju. Životinje su se osamostalile pa su sada pasle oko stijena, na zemljištu koje je mjesnom maorskom plemenu bilo svetinja. Gwyneira McKenzie-Warden, koja je upravljala farmom, poštivala je vjerske osjećaje domorodaca, iako je zemljište pripadalo farmi Kiward. Bilo je dovoljno ispaše za ovce i goveda, tako da stoka nije morala gaziti po maorskim svetištima. Zbog toga je za ručkom zamolila Jacka da skupi ovce, što je naišlo na Glorijin glasni prosvjed.

— To mogu i ja, bako! Nimue mora još učiti!

Otkako je Gloria uvježbavala svojeg prvog psa čuvara, željela je obavljati ozbiljnije poslove na farmi, na Gwyneirinu veliku radost. I ovaj put se nasmiješila praunuci i kimnula u znak odobravanja.

— U redu, ali Jack će te pratiti — naredila je, iako ni sama nije mogla reći zašto nije pustila djevojku da jaše sama. Zapravo, uopće nije bilo razloga za brigu: Gloria je farmu poznavala kao svoj džep, a svi ljudi na farmi Kiward poznavali su i voljeli Gloriju.

S vlastitom djecom Gwyneira nije postupala previše oprezno. Njezina najstarija kći Fleurette već je s osam godina jahala četiri milje u malu školu, koju je tada držala Gwyneirina prijateljica Helen na susjednoj farmi. No, Gloria je bila nešto drugo. Gwyneira je sve svoje nade polagala u jedinu priznatu nasljednicu farme Kiward. Samo je u Glorijinim i Kurinim žilama tekla krv Wardena, utemeljitelja farme. Kurina majka Marama dolazila je iz tamošnjeg maorskog plemena pa su Gloriju priznavali i domoroci. To je bilo važno jer je između Tonge, poglavice Ngai Tahua, i Wardenovih postojalo oštro suparništvo. Tonga se nadao da će Glorijinom udajom za Maora iz njegova plemena povećati svoj utjecaj na zemlju. No, ta je strategija zakazala već kod Glorijine majke Kure. A Gloria nije do sada pokazala gotovo nikakvo zanimanje za život i kulturu plemena. Naravno, tečno je govorila maorski jezik i voljela je slušati kad joj baka Marama priča prastare priče i legende svojeg naroda. Međutim, povezanost je osjećala samo s Gwyneirom, njezinim drugim suprugom Jamesom McKenziejem i osobito s njihovim sinom Jackom.

Jack i Gloria oduvijek su imali poseban odnos. Mladi je čovjek bio petnaest godina stariji od svoje polunećakinje i u prvim godinama Glorijina života bio je jedina osoba koja ju je štitila od nebrige njezinih roditelja. Jack nije pokazivao zanimanje za Kuru i za njezinu glazbu, ali je Gloriju zavolio čim je prvi put zaplakala — što je trebalo shvatiti doslovno, kako se volio šaliti Jackov otac. Djetešce bi, naime, počelo vrištati čim bi Kura udarila prvu tipku na klaviru. Jack je to potpuno razumio; nosio je Gloriju okolo kao štene.

11


U međuvremenu su i Jack i Glorijina mala kujica Nimue stigli do stijena. Kujica, graničarski koli, dahtala je i gotovo prijekorno gledala u gospodaricu. Uopće nije voljela da Glorija jaše. Bila je sretnija dok iz Engleske nije stigao brzi poni. No, pribrala se i potrčala čim ju je Glorija oštrim zviždukom upozorila na ovce koje su pasle oko stijena. Pod blagonaklonim pogledima Jacka i njezine ponosne vlasnice, Nimue je skupila ovce i sada je čekala nove zapovijedi. Gloria je spretno vodila stado prema farmi.

— Vidiš, to sam mogla i sama obaviti!

Djevojka je ponosno pogledala Jacka. — Hoćeš li to reći baki?

Jack je ozbiljno kimnuo. — Naravno, Glory. Ona će biti ponosna na tebe. I na Nimue!

Gwyneira McKenzie je prije više od pedeset godina donijela prve graničarske kolije iz Walesa na Novi Zeland, gdje ih je tada uzgajala i uvježbavala. Uživala je gledati Gloriju kako se spretno ophodi sa psima.

Andy McAran, stari predradnik na farmi, gledao je kako Jack i Gloria utjeruju ovce u tor, na kojem je on radio. McAran već odavno nije morao više raditi, ali je volio obavljati različite poslove na farmi i gotovo svaki dan je osedlao konja kako bi iz Haldona dojahao na farmu Kiward. Njegovoj se supruzi to nije sviđalo, ali to nije brinulo Andyja. Kasno se oženio i nikad se ne bi mogao naviknuti na to da mu netko propisuje što će raditi.

— Gotovo kao nekad, gospođice Gwyn.

Starac se zadovoljno nasmijao kad je Gloria zatvorila vrata za sobom. — Nedostaje samo crvena kosa i...

Andy nije izgovorio misao do kraja jer nije htio povrijediti Gloriju. Jack je često slušao takve primjedbe i mogao je čitati Andyjeve misli. Starom pastiru bilo je žao što Gloria nije od prabake naslijedila ni vilinski nježan stas ni usko, lijepo lice, što je bilo neobično jer je Gwyneira svoje crvene uvojke i nježan stas prenijela na gotovo sve druge ženske potomke. Gloria je vukla na Wardenove: četvrtasto lice, mali razmak među očima, usta oštrih rubova. Svijetlosmeđi, bujni uvojci zaklanjali su joj lice. Bilo je teško ukrotiti tu kosu pa je djevojka prije otprilike godinu dana iz inata odrezala kosu. Naravno, svi su je zadirkivali govoreći joj kako želi postati muško, budući da je znala nositi jahaće hlače koje je njezina baka Marama šila za maorske dječake. Ipak, Jack je smatrao da kratki uvojci Gloriji prekrasno pristaju, a također i široke jahaće hlače — mnogo bolje od haljina, s obzirom na građu tijela. Što se tiče stasa, Gloria ga je naslijedila od svojih predaka Maora. Odjeća zapadnjačkoga kroja nikad joj ne bi dobro pristajala.

*

12


— Djevojka nema baš ništa od svoje majke — primijetio je i James McKenzie. Jackov i Glorijin dolazak promatrao je s balkona Gwyneirine spavaće sobe. Volio je sjediti ondje; bilo mu je bolje na zraku nego u udobnim naslonjačima u salonu. James je navršio osamdeset godina i starost mu je otežavala život. Odnedavna su ga mučili bolovi u zglobovima koje bi osjećao pri svakom pokretu. Mrzio je služiti se štapom. Nerado je priznavao da mu je silazak u salon postajao sve teži, pa se izgovarao na to kako sa svojeg položaja na balkonu ima pregled nad svim događanjima na farmi.

Gwyneira je znala pravi razlog: u otmjenom salonu na farmi Kiward James se nikad nije osjećao udobno. Njegov svijet oduvijek su bile spavaonice za radnike. Samo je Gwyneiri za ljubav pristao živjeti na gospodskom imanju i tu odgajati sina. James je za svoju obitelj htio napraviti drvenu kuću i sjediti ispred kamina za koji bi sam nasjekao drva. Ipak taj san gubio je na privlačnosti kako je James bivao stariji. Sada mu je bilo ugodnije jednostavno uživati u toplini za koju su se brinuli Gwyneirine sluge.

Gwyneira mu je stavila ruku na rame i zajedno s njim promatrala Gloriju i njihova sina.

— Prekrasna je — rekla je. — Kad jednog dana nađe prikladnog muža...

James je zakolutao očima. — Zar opet! — uzdahnuo je. — Hvala Bogu, još ne trči za momcima. Kad se samo sjetim Kure i onog Maora koji ti je zadao tolike brige... Koliko je ona tada imala godina? Trinaest?

— Ona je prerano dozrijela! — Gwyneira je branila unuku. Uvijek je voljela Kuru. — Znam da ju baš ne voliš. No, njezin problem bio je taj što zapravo nije spadala ovamo.

Gwyneira je četkala kosu, a onda ju je podigla i učvrstila. Kosa joj je bila dugačka i još uvijek kovrčava, iako je sijeda prevladavala nad crvenom. Inače se ni po čemu drugom nije moglo vidjeti da Gwyneira ima već gotovo sedamdeset tri godine. Gwyneira McKenzie-Warden bila je vitka i žilava kao u mladosti. Lice joj je bilo mršavo i išarano sitnim borama jer nikad nije kožu štitila od sunca i kiše. Život dame iz visokog društva nikad joj nije ležao i unatoč svim životnim opasnostima i dalje je smatrala dobrim što je u sedamnaestoj godini života napustila otmjenu roditeljsku kuću u Walesu, kako bi se u novom svijetu upustila u opasnu bračnu pustolovinu.

— Kurin problem bio je u tomu što ju nitko nije naučio reći »ne«, dok je to još bilo moguće — gunđao je James. Tu raspravu o Kuri vodili su već tisuću puta; to je zapravo bila jedina vruća tema u Jamesovu i Gwyneirinu braku.

Gwyn se smrknula i odmahnula glavom. — To opet zvuči kao da sam se ja bojala Kure — rekla je mrzovoljno. Ni ta zamjerka nije bila ništa novo, iako nije prvotno ni potekla od Jamesa, nego od Gwynine prijateljice Helen O’Keefe. Sama pomisao na Helen, koje je umrla prošle godine, Gwyneiri je zadala bol.

James je podigao obrve. — Da si se bojala Kure? Ne, nikad se nisi bojala! — zadirkivao je suprugu. — Zbog toga i pomičeš po stolu to pismo koje je donio

13


stari Andy. Otvori ga već jednom, Gwyn! Između tebe i Kure ima više od dvije tisuće kilometara. Neće te ugristi!

Andy McAran i njegova supruga živjeli su u Haldonu, susjednom malom mjestu. U tamošnji poštanski ured stizala su pisma za farmu Kiward, a Andy je rado preuzimao ulogu poštara kad bi došla pošta iz prekomorskih zemalja. Za uzvrat očekivao je — kao i sve muške i ženske tračerice u Haldonu — malo trača o egzotičnom umjetničkom životu neobične Wardenove nasljednice. James ili Jack spremno su izvještavali o novostima u Kurinom divljem životu, a Gwyneira se obično nije miješala. Na koncu, najčešće su vijesti bile dobre: Kura i William bili su sretni, predstave su im bile rasprodane, jedna turneja slijedila je drugu. Naravno, u Haldonu su ih ogovarali unatoč tomu. Je li William doista bio vjeran svojoj Kuri već gotovo deset godina? Na farmi Kiward nepomućena bi sreća trajala jedva godinu dana. A ako je brak bio doista tako besprijekoran, zašto nemaju više djece?

Gwyneiri, koja je drhtavim rukama otvarala pismo iz Londona, to nije bilo važno. Zanimao ju je samo Kurin odnos prema Gloriji. Glorija nije do sada zanimala Kuru i Gwyneira je molila Boga da tako i ostane.

Ovaj put je James, gledajući suprugu kako čita, shvatio da pismo sadrži i neke uznemirujuće vijesti, a ne samo priče o uspjehu turneje »Haka meets Piano«. James je to naslutio kad na omotnici nije ugledao Kurina uspravna slova, nego Williamov tečan rukopis.

— Žele odvesti Gloriju u Englesku — rekla je Gwyneira u pola glasa, nakon što je napokon ispustila pismo iz ruku. — Oni... Gwyn je potražila mjesto u Williamovu pismu. — Oni cijene naš trud koji smo uložili u odgoj, ali se pitaju potičemo li dovoljno Glorijinu »umjetničko-stvaralačku stranu«! Jamese, Gloria nema »umjetničko-stvaralačke strane«!

— Hvala Bogu — rekao je James. — I kako njih dvoje namjeravaju probuditi tu novu Gloriju? Hoće li ići s njima na turneju? Pjevati, plesati? Svirati frulu?

Kurino virtuozno sviranje na fruli putorino bila je jedna od najboljih točaka njihova programa i Gloria je, naravno, imala takvo glazbalo. Na veliku žalost njezine bake Marame, Gloria nije mogla izmamiti iz frule ni jedan »normalan glas«, a kamoli poznati »wairua«, glas duhova.

— Ne, ići će u internat. Slušaj ovo: »Izabrali smo jednu malu školu, u idiličnom okruženju kod Cambridgea, koja nudi mnogostrano djevojačko obrazovanje, osobito na duhovno-umjetničkom području...« — čitala je Gwyneira. — Djevojačko obrazovanje! Što se pod tim podrazumijeva? — rekla je ljutito.

James se smijao. — Kuhanje, pečenje, vezenje? — upitao je. — Francuski jezik? Sviranje klavira?

Gwyn je djelovala izmučeno. Kao kći seoskog plemića nije bila pošteđena ni jedne od tih stvari, ali, srećom, Silkhamovi ipak nisu imali toliko novca da bi kćer mogli poslati u internat. Tako je Gwyn uspjela izbjeći sve te grozote i

14


umjesto njih učila je raditi nešto korisno poput jahanja i dresiranja pasa.

James je polako ustao i zagrlio je.

— Dođi, Gwyn, neće biti ništa strašno. Otkako plove parobrodi, putovanje u Englesku nije nikakav problem. Mnogi ljudi šalju djecu u internat. Gloriji neće škoditi da malo ode u svijet. A priroda oko Cambridgea je navodno jako lijepa, kao i ovdje. Gloria će se družiti s djevojkama svojih godina i igrati hokej ili što već... dobro, bude li jahala, morat će se naviknuti na sedlo za žene. Malo društvenih manira neće joj biti na odmet, i ovdašnji stočarski baruni postaju sve otmjeniji...

Velike farme na Canterburyjskoj ravnici, koje postoje već više od pedeset godina, davale su dobre prihode bez većih ulaganja s vlasnikove strane. Tako je, naprimjer, »ovčarski barun« druge ili treće generacije vodio život otmjenog posjednika. Ipak, neke su se farme morale prodati i to najčešće nakićenim ratnim veteranima iz Engleske koji su u njima provodili umirovljeničke dane.

Gwyn je duboko udahnula. — To je bilo to, vjerojatno — uzdahnula je. Nisam joj smjela dopustiti da se slika s konjem. Ali ona je to svakako htjela. Bila je tako sretna zbog ponija...

James je znao na što je Gwyn mislila. Jedanput godišnje zahtijevala je da se Gloria fotografira za svoje roditelje. Tada bi obično odjenula djevojku u kakvu što zatvoreniju i dosadniju nedjeljnu haljinu, ali taj puta je Gloria tražila da je slikaju u sedlu novog ponija. — Mama i tata su mi darovali Princess! — obrazložila je svoj zahtjev. — Sigurno će im biti drago da je vide na slici.

Gwyneira se živčano poigravala s podignutom kosom, sve dok nije izvukla nekoliko pramenova. — Trebala sam barem tražiti da stavi sedlo za žene i odjene jahačku haljinu.

James ju je nježno uhvatio za ruku i poljubio je.

— Dobro poznaješ Kuru i Williama. Možda je zbilja bilo zbog ponija. Ali jednako tako si mogla poslati fotografiju Glorije u nedjeljnoj haljini, a oni bi tada napisali kako uz to zapravo ide glasovir. Vjerojatno je jednostavno došlo vrijeme za to. Sjetili su se da imaju kćer.

— Prilično kasno! — ljutila se Gwyn. — A zašto ne daju da i mi nešto kažemo? Pa oni uopće ne poznaju Gloriju. I odmah u internat! Ona je tako mlada...

James je suprugu privio na grudi. Više je volio kad se ljutila nego kad je bila ovako malodušna i nesigurna.

— Mnoga engleska djeca odlaze u internat već s četiri godine — podsjetio ju je. — A Glory ima dvanaest godina. Izdržat će ona to. Možda će joj se čak i svidjeti.

— Bit će posve sama... — tiho je rekla Gwyn. — Osjećat će nostalgiju.

James je kimnuo. — U početku sve djevojke sigurno osjećaju nostalgiju. Ali ih to s vremenom prođe.

Gwyneira se nije složila s tim. — Naravno, kad je roditeljska kuća udaljena

15


trideset kilometara. Ali Glory će biti trideset pet tisuća kilometara daleko odavde! Šaljemo je na kraj svijeta, ljudima koji je ne poznaju i koji je ne vole!

Gwyneira se ugrizla za usne. To nije priznala nikada do sada, naprotiv, uvijek je branila Kuru. Ali to je zapravo bila činjenica. Kura-maro-tini nije marila za kćer. Kao što nije mario ni William Martyn.

— Ne možemo li se jednostavno praviti kao da nismo dobili pismo?

Privila se uz Jamesa. On se prisjetio mlade Gwyneire, koja bi pobjegla pastirima u staje kad nije mogla izaći na kraj sa zahtjevima svoje nove, novozelandske obitelji. Ali ovo je bilo ozbiljnije od irskoga gulaša...

— Gwyn, draga, oni će tada poslati drugo pismo! Ovo ovdje nije Kurino djelo. Ona je možda spomenula takvo što, ali je do sljedećega koncerta sve zaboravila. Pismo je poslao William. To je njegova zamisao. Vjerojatno se bavi mišlju kako će Gloriju prvom prilikom udati za kakvoga grofa...

— Ali prije je mrzio Engleze — rekla je Gwyneira. William Martyn je kratko vrijeme bio irski borac za slobodu.

James je slegnuo ramenima. — William je prilagodljiv.

— Kad Gloria bar ne bi bila sama — uzdahnula je Gwyn. — Dugo putovanje brodom, nepoznati ljudi...

James je kimnuo. Znao je što Gwyn misli, unatoč umirujućim riječima koje joj je uputio. Gloria je voljela raditi na farmi, ali nije imala pustolovnog duha kao Gwyn i njezina kći Fleurette. U tom smislu, djevojka je bila drukčija — ne samo Gwyn, nego ni njezin svekar Gerald Warden nisu se bojali upuštati u opasnosti, a Kura i William Martyn pogotovo. No, u ovom slučaju na djelu je bilo maorsko naslijeđe. Glorijina baka Marama bila je nježna i vezana za zemlju. Naravno, selila se sa svojim plemenom, ali kad je trebala sama napustiti zemlju Ngai Tahu, osjećala se nesigurnom.

— A da pošaljemo s njom neku djevojku? — predložio je James. — Zar nema nikakvu prijateljicu među Maorima?

Gwyneira je odmahnula glavom. — Ne vjeruješ li valjda da će Tonga poslati u Englesku djevojku iz svojega plemena! — rekla je. — Bez obzira na to što mi ne pada na pamet ni jedna s kojom je Gloria prisna. To bi u svakom slučaju bilo... — Gwynino se lice razvedrilo. — Da, to bi bila jedna od mogućnosti!

James je strpljivo čekao dok nije rekla sve što ima.

— Naravno, ona je još jako mlada...

— Tko? — upitao je.

— Lilian — rekla je Gwyn. — Ona se dobro slagala s Lilian kad je Elaine bila ovdje prošle godine. Zapravo, bila je to jedina djevojčica s kojom se Glory ikad igrala. A i Tim se školovao u Engleskoj. Možda se zagrije za tu ideju.

Na Jamesovu licu pojavio se osmijeh kad je čuo Lilianino ime. Još jedna praunuka, ali ovaj put krv njegove krvi. Elaine, Fleurettina kći, bila je udana u Greymouthu. Njezina kći Lilian bila je najstarija od četvero djece. Jedina djevojčica i »novo izdanje« Gwyneire, Fleurette i Elaine: crvenokosa, živahna i

16


uvijek dobro raspoložena. Gloria je u početku bila pomalo stidljiva, kad je godinu dana prije zajedno s prabakom posjetila farmu. No, Lilian je brzo probila led. Bez prestanka je pričala o svojoj školi, prijateljicama, konjima i psima kod kuće, natjecala se s Glorijom u jahanju i tražila od nje da ju nauči govoriti maorskim jezikom i da posjete maorsko pleme na farmi Kiward. Gwyneira je tada prvi put čula kako se njezina praunuka Gloria smijulji i izmjenjuje tajne s nekom drugom djevojčicom. Djevojčice su pokušavale prisluškivati Rongo Rongo, primalju i maorsku tohungu, pri izvođenju nekakve čarolije, a Lilian je poput kakva blaga čuvala komadić žada koji joj je dala Rongo Rongo. Malena je imala snage i za izmišljanje vlastitih priča.

— Pitat ću tatu hoće li mi dati uokviriti kamen — važno je rekla. — Nosit ću ga oko vrata na zlatnom lančiću. A kad upoznam čovjeka za kojega ću se udati, on će... on će — Lilian se dvojila oko »gorjeti poput užarena uglja« i »podrhtavati poput ustreptalog srca«.

Gloria to nije mogla shvatiti. Za nju je komad žada bio komad žada, a ne sredstvo kojim se nekoga može očarati. Ipak, voljela je slušati Lilianine priče.

— Lilian je još mlađa od Glorije — rekao je James. — Ne mogu zamisliti da bi se Elaine mogla već sada odvojiti od nje. Bez obzira što Tim misli o tomu...

— Ništa nas ne košta pitati — odlučno je rekla Gwyn. — Odmah ću im pisati. Što misliš, moramo li to reći Gloriji?

James je uzdahnuo, prošavši prstima kroz nekad smeđu, a danas sijedu, ali još uvijek gustu kosu. To je bio jedan od njegovih uobičajenih pokreta koji je Gwyneira uvijek voljela. — Ne danas, a ni sutra — rekao je na kraju. — Ali ako sam dobro shvatio Williama, poslije Uskrsa počinje nova školska godina. Tada bi trebala biti u Cambridgeu. Budemo li oklijevali, nećemo joj učiniti uslugu. Bit će joj teže, ako se kao nova učenica pojavi usred školske godine.

Gwyn je umorno kimnula. — Moramo to priopćiti gospođici Bleachum — rekla je sva nesretna. — Ona mora potražiti novo radno mjesto. Kvragu, napokon imamo učiteljicu koja se dokazala, a onda ovako nešto!

Sarah Bleachum podučavala je Gloriju od početka njezina školovanja i djevojčica joj je bila jako privržena.

— Ipak, Glory bar neće zaostajati za učenicama u Engleskoj — tješila se Gwyn.

Gospođica Bleachum pohađala je učiteljsku akademiju u Wellingtonu i završila je s najboljim ocjenama. Posebno je voljela prirodne znanosti i znala je pobuditi Glorijino zanimanje za njih. Obje bi se strastveno zadubile u knjige o biljnom i životinjskom svijetu Novoga Zelanda, a oduševljenju gospođice nije bilo kraja kad joj je Gwyneira pokazala zapise svojega prvog supruga Lucasa Wardena. Lukas je istraživao i popisivao kukce svojeg zavičaja. Gospođica Bleachum divila se njegovim vjernim crtežima različitih vrsta kukca weta. Gwyneira je ta stvorenja promatrala s pomiješanim osjećajima. Golemi kukci nikad joj nisu bili simpatični.

17


— To je bio moj pradjed, zar ne? — ponosno je upitala Glory.

Gwyneira je kimnula. Lukas joj je zapravo bio prastric, ali dijete to nije moralo znati. Lukas bi bio sretan što ima tako pametnu praunuku, koju je zanimalo isto što i njega.

Hoće li se i u engleskoj djevojačkoj školi znati cijeniti Glorijino oduševljenje za kukce i druge životinje?

18


2.

usti, mogu sići i sam!

Timothy Lambert gotovo je neljubazno odbio pomoć svojega sluge Rolyja. A toga mu je dana bilo posebno teško prebaciti noge s jednoprega na gazište, staviti šipke i s pomoću štaka naći uporište na

tlu. To je bio jedan od njegovih lošijih dana. Osjećao se ukočenim i uzrujanim — kao i uvijek kad bi se bližio dan nesreće, kojemu je imao zahvaliti za svoju invalidnost. Ovo je bila jedanaesta godišnjica urušavanja Lambertova rudnika, i kao svake godine, uprava rudnika će označiti taj dan malom komemoracijom. Obitelji žrtava, kao i sadašnji rudari, znali su cijeniti taj čin. Kao i uzorne sigurnosne mjere u rudniku. No, Tim će opet biti u središtu pozornosti i svi će zuriti u njega. I naravno, Roly O’Brien će po tisućiti put pričati kako ga je spasio sin vlasnika rudnika. Tim je mrzio poglede, koji su odražavah obožavanje junaka, ali i strah.

Roly se povukao gotovo povrijeđeno, ali je iz ne tako velike udaljenosti pratio kako se njegov gospodar muči izlazeći iz kočije. Ako Tim padne, on će mu odmah pritrčati u pomoć — kao i svaki put u posljednjih dvanaest godina. Roly O’Brien bio je Timu od neprocjenjive pomoći, ali katkad mu je išao na živce, pogotovo danima kao što je ovaj, kad mu je strpljenje ionako bilo pri kraju.

Roly je odveo konja u staju, a Tim je hramao prema kući. Kao i svaki put, ohrabrio ga je pogled na prizemnu bijelu drvenu kuću. Nakon vjenčanja s Elaine u kratkom je vremenu podigao jednostavnu građevinu — uz prosvjedovanje njegovih roditelja koji su mu savjetovali da sagradi reprezentativnu rezidenciju. Njihova vila, udaljena od njih nešto više od tri kilometra, bila je u skladu s uvriježenim predodžbama o kući vlasnika rudnika. Međutim, Elaine nije htjela Lambertovu kuću dijeliti s Timovim roditeljima, a gospodska katnica s velikim stubištem i spavaćim sobama na katu nije ni odgovarala Timovim potrebama. Osim toga, on nije bio vlasnik rudnika; većinski udjel u poduzeću odavno je imao ulagač George Greenwood. Samo su još Timovi roditelji posjedovali udjele, a on je bio zaposlen kao voditelj poslova.

— Tata!

19


Lilian, Timova i Elaineina kći otvorila je vrata prije nego što je Tim prebacio težinu tijela tako da se može oslanjati na jednu štaku kako bi mu desna ruka bila slobodna za hvatanje kvake na vratima. Iza Liban pojavio se Rube, Timov najstariji sin. Bio je razočaran jer ga je Lilian pobijedila u dnevnoj svađi oko toga tko će prvi stići do vrata i otvoriti ih ocu.

— Tata! Moraš čuti što sam danas vježbala!

Lilian je s oduševljenjem svirala klavir — premda ne uvijek onako kako bi trebalo. — Annabell Lee. Poznaješ li to? Vrlo je tužno. Ona je taaako lijepa i princ je strašno voli, ali, ali onda...

— Djevojačke gluposti! — rekao je Rube. Imao je sedam godina, ali je već točno znao što treba smatrati glupim. — Bolje pogledaj željeznicu, tata! Sam sam sastavio novu lokomotivu...

— Nije istina! Mama ti je pomogla — zadirkivala ga je Lilian.

Tim je zakolutao očima. — Zlato, jako mi je žao, ali danas više ne želim čuti riječ »željeznica«...

Promrsio je sinovljevu crvenosmeđu kosu kako bi ga utješio. Sva su mu djeca imala crvenu kosu — Elaine je crvenu kosu prenijela na sve četvero. Dječaci su inače nalikovali na Tima. Elaine je svaki dan uživala gledajući radostan i neustrašiv izraz njihovih lica i njihove zeleno-smeđe oči, pune ljubavi.

Timovo se lice napokon razvedrilo kad je vidio suprugu kako iz sobe izlazi u mali hodnik u kojem su ga pozdravila i djeca. Bila je prelijepa sa svojim sjajnim zelenim očima, gotovo prozirnom, svijetlom kožom na licu i neukrotivim riđim uvojcima. Njezina prastara kujica Callie trapala je za njom.

Elaine je nježno poljubila Tima u obraz. — Što je opet učinila? — upitala je umjesto pozdrava.

Tim se smrknuo. — Zar čitaš misli? — zbunjeno je upitao.

Elaine se smijala. — Ne izravno, ali ovakav izraz lica imaš samo kad razmišljaš o načinu na koji bi dokrajčio Florence Biller. A kako inače nemaš ništa protiv željeznica, to vjerojatno ima veze s novim šipkama.

— Tim je kimnuo. — Shvatila si. Prvo me pusti da uđem. Što rade djeca?

Elaine se privila uz supruga i na taj mu način pružila mogućnost da se neopazice osloni na nju. Pomogla mu je uči u dnevnu sobu, koja je bila ugodno opremljena namještajem od drveta matai, i primila je njegovu kožnu jaknu prije nego što se zavalio u jedan od naslonjača pred kaminom.

— Jeremy je nacrtao ovcu i ispod nje napisao »brod« — rekla mu je Elaine. — Ne znamo je li se zabunio pri pisanju ili crtanju... Jeremy je imao šest godina i upravo je učio abecedu. — A Bobi je načinio četiri koraka zaredom.

Kao da je htio to dokazati, mališan je krenuo prema Timu. On ga je uhvatio, stavio na krilo i poškakljao. Izgleda da je odjednom prestao misliti na Florence Biller.

— Još sedam koraka i može se ženiti! — rekao je Tim smiješeći se i namignuo Elaine. Kad je nakon nesreće ponovno učio hodati, cilj mu je bio

20


načiniti jedanaest koraka — od ulaza u crkvu do oltara. Elaine se zaručila s njim nakon nesreće u rudniku.

— Ne slušaj ga, Lily! — Elaine je rekla kćeri koja je upravo htjela nešto pitati. Lilian je sanjala o princu iz bajke, a »vjenčanje« joj je bila najmilija igra. — Radije sjedni za klavir i pošalji anđelima Annabell Lee. A tata je mi je tako dugo pričao zašto odjednom više ne voli željeznice...

Lilian je otišla do svojega glazbala, a dječaci su se vratili željeznici, koju su postavili na podu.

Elaine je Timu ulila viski i sjela je pokraj njega. Nikad nije mnogo pio i obično ne prije jela, kako ne bi izgubio nadzor nad svojim pokretima. Međutim, danas je djelovao tako iscrpljeno i uzrujano pa mu je jedan gutljaj dobro došao.

— Zapravo, nije vrijedno spomena — napokon je rekao Tim. — Samo što je Florence ponovno pregovarala sa željezničkim društvom, a nije pozvala i ostale vlasnike rudnika. To sam slučajno doznao od Georgea Greenwooda. On ima prste i u postavljanju tračnica. Zajedno bismo mogli isposlovati mnogo bolje uvjete. Ali ne, izgleda da se Florence nada da će svi drugi u Greymouthu jednostavno prijeći preko novih tračnica, tako da će samo Biller uživati u pojednostavljenom prijevozu uglja. Sada smo Matt i ja zatražili tračnice i za Lamberta. Sutra dolaze ljudi iz tvrtke za postavljanje tračnica pa ćemo razgovarati o podjeli troškova. Naravno, oni će odmah postaviti tračnice do Billera — Florence će najkasnije za šest tjedana imati vlastiti teretni kolodvor.

Tim je otpio gutljaj viskija.

Elaine je slegnula ramenima. — Ona je dobra poslovna žena.

— Ona je zvijer! — rekao je Tim i time se vjerojatno izrazio manje drastično od većine drugih vlasnika rudnika i dobavljača u regiji. Florence Biller bila je neumoljiva poslovna žena koja je znala iskoristiti svaku slabost svojeg suparnika. Suprugovim rudnikom upravljala je čvrstom rukom. Njezini tehničari i tajnici drhtali su pred njom — iako su u posljednje vrijeme kružile glasine kako njezin mladi predstojnik ureda ima povlastice. Uvijek je jedan od njezinih suradnika kratko vrijeme bio u povlaštenom položaju. Točnije rečeno, do sada se to dogodilo tri puta. Tim i Elaine Lambert, koji su bili upućeni u neke bračne tajne Caleba i Florence Biller, mislili su si svoje. Florence Biller imala je troje djece...

— Nemam pojma kako Caleb može izdržati s njom.

Tim je stavio čašu na stol. Bilo je lijepo razgovarati s Lainie, a Lilianino nadahnuto sviranje na klaviru u pozadini uvijek mu je podizalo raspoloženje.

— Mislim da je Calebu dosta njezinih smicalica — rekla je Elaine. — Ali, sve u svemu, vjerojatno mu je svejedno. Ona ga ostavlja na miru — a to je zacijelo i dogovoreno.

Caleba Billera nije zanimalo upravljanje rudnikom. On je bio intelektualac i veliki stručnjak za maorsku umjetnost i glazbu. Prije ženidbe s Florence neko je vrijeme razmišljao o tomu da se potpuno povuče iz obiteljskog posla i posveti

21


glazbi — i sada još aranžira glazbu za program Kure-maro-tini Martyn. No, Caleba je mučila trema i njegov je strah od publike bio na kraju jači od ne beznačajnog straha od strašne Florence Weber. Sada je službeno upravljao Billerovim rudnikom. Florence je zapravo bila šefica.

— Volio bih samo da Florence ne vodi poslove kao da vodi rat — uzdahnuo je Tim. — Razumijem da želi da je shvaćaju ozbiljno, ali... Bože moj, i drugi imaju svoje probleme.

Tim je govorio iz iskustva. Kad je postao voditelj poslova neki su dobavljači i klijenti pokušavali iskoristiti njegovu invalidnost pa su dopremali nekvalitetnu robu ili vršili neutemeljene reklamacije. Pretpostavljali su da Tim ne može nadzirati dopremu. Međutim, Tim je imao oči i uši izvan svojega ureda. Njegov zamjenik Matt Gawan sve je dobro nadgledao, a Roly O’Brien održavao je izvrsne odnose s rudarima. Po danu je radio s njima, kad ga Tim nije trebao, a navečer je bio jednako prašnjav kao i ostali rudari. Prljavština Rolyju nije smetala otkako je bio dva dana zatrpan u rudniku, zajedno s Timom.

Sada su Tima već jako cijenili kao upravitelja rudnika i nitko ga više nije pokušavao prevariti. Vjerojatno je bilo tako i s Florence Weber; ona je mogla sklopiti mir sa svim muškim suparnicima, ali se ipak s nesmanjenom snagom borila protiv njih. Ne samo da je htjela učiniti Billerov rudnik vodećim u Greymouthu, nego po mogućnosti i zavladati cijelom zapadnom obalom, ako ne i rudarstvom cijele zemlje.

— Ima što za jelo? — upitao je Tim suprugu. Polako mu se javljao tek.

Elaine je kimnula. — U pećnici. Brzo će biti gotovo. A ja... htjela bih prije razgovarati s tobom.

Tim je primijetio da je pogledala Lilian. Vjerojatno je o njoj bila riječ.

Elaine se obratila djevojčici baš kad je zaklopila klavir.

— To je bilo jako lijepo, Lily. Sve nas je dirnula Annabellina sudbina. Sada više ne mogu ni prostrti stol. Bi li htjela to učiniti umjesto nas, Lily? I Rube će ti pomoći.

— On će opet ispustiti tanjure! — pobunila se Lilian, ali je onda poslušno otišla u blagovaonicu.

Ubrzo potom čuli su zveckanje krhotina. Elaine je zakolutala očima. Tim se strpljivo nasmiješio.

— Nije baš nadarena za kućne poslove — rekao je. — Bolje bi bilo da joj prepustimo upravljanje rudnikom.

Elaine se nasmiješila. — Ili ćemo se pobrinuti za »umjetničko-stvaralačko djevojačko obrazovanje«.

— Za što? — zbunjeno je upitao Tim.

Elaine je izvadila pismo iz nabora u svojoj kućnoj haljini.

— Evo, ovo je danas stiglo. Od bake Gwyn. Ona je prilično zabrinuta. William i Kura žele joj uzeti Gloriju.

— Samo tako, odjednom? — upitao je Tim s umjerenim zanimanjem. — Do

22


sada ih je zanimala samo Kurina karijera. A sada ih odjednom zanima obitelj?

— Nije baš tako — rekla je Elaine. — Oni zacijelo pomišljaju na nekakav internat. Zato što baka Gwyn zapostavlja Glorijinu »umjetničko-stvaralačku stranu«.

Tim se počeo smijati. Prošla ga je uzrujanost iz ureda, a Elaine je bila sretna vidjevši bore od smijeha na njegovu dječačkom licu. — Donekle su u pravu. Nemam ništa protiv farme Kiward i tvojih bake i djeda, ali ono i nije baš neko mjesto umjetnosti i kulture.

Elaine je slegnula ramenima. — Nije mi se činilo da Gloriji bilo što nedostaje. Mislim da je malena vrlo sretna. Ipak, malo je stidljiva. Trebalo joj je vremena da se zbliži s Lily. Utoliko mogu shvatiti baku Gwyn. Ne želi poslati dijete na put samo.

— I? — upitao je Tim. — Nešto ti leži na srcu, Lainie. O čemu si htjela razgovarati sa mnom?

Elaine mu je pružila Gwyneirino pismo. — Baka Gwyn pita bismo li možda htjeli poslati s njom Lilian. To je zacijelo dobar internat. A Gloriji bi pomoglo da lakše preboli rastanak.

Tim je pomno pročitao pismo. — Cambridge je uvijek dobra adresa — rekao je. — Ali, nije li ona premlada? A da i ne govorimo o tomu koliko koštaju takvi internati.

— McKenziejevi će preuzeti sve troškove — objasnila mu je Elaine. — Samo kad ne bi bilo tako strašno daleko... Ušutjela je kad je Lilian ušla u sobu. Malena je privezala preveliku pregaču pa se spoticala o nju pri svakom drugom koraku. To je roditelje nagnalo na smijeh. Lilyno pjegavo lice imalo je u sebi nešto vragolasto, premda su joj oči djelovale sanjarski. Kosa joj je bila svilenkasta i crvena poput majčine i bakine, ali ne toliko kovrčava. Splela ju je u dvije dugačke pletenice, a u prevelikoj pregači izgledala je kao vilenjak koji glumi kućnu pomoćnicu.

— Stol je gotov, mama. A mislim da je gotov i nabujak.

I doista, iz kuhinje se širio miris mesnog nabujka, sve do dnevne sobe.

— A koliko si čaša razbila? — upitala je Elaine glumeći strogost. — Nemoj poricati, sve smo čuli.

Lilian je pocrvenjela. — Ni jednu. Samo... Jeremyjevu šalicu...

— Mama! Razbila mi je šalicu! — povikao je Jeremy. Volio je svoju keramičku šalicu, koja je već bila napukla. — Popravi je, mama! Ili ti, tata! Tata je inženjer, on zna popravljati stvari!

— Ali ne i šalice, glupane! — rekao je Rube.

Trenutak poslije djeca su započela glasnu svađu. Jeremy je jecao.

— Poslije ćemo nastaviti razgovor — rekao je Tim i dopustio Elaine da mu pomogne ustati iz naslonjača. U javnosti se kretao bez ičije pomoći, samo mu je Roly nosio torbu. Pred Elaine je pak mogao pokazati svoju slabost. — Prvo moramo nahraniti krdo.

23


Elaine je kimnula i s nekoliko riječi uspostavila red.

— Rube, tvoj brat nije glup, ispričaj se. Jeremy, tata će s malo sreće zalijepiti šalicu pa možeš u njoj držati bojice. Ti si sada već velik i možeš piti iz čaša, kao i svi ostali. A ti, Lily, spremi note prije nego što počnemo objedovati. Rube, isto vrijedi i za tebe, spremi željeznicu.

Elaine je podigla najmlađe dijete i stavila ga na visoku stolicu u blagovaonici. Tim će pripaziti na njega dok ona ona donese jelo. Zapravo, to bi bila zadaća njihove kućne pomoćnice Mary Flaherty, ali je Mary petkom imala slobodno popodne. To objašnjava činjenicu zašto se Roly nije više pojavio nakon što ga je Tim pustio kući. Obično se nije tako lako odvajao od gospodara i uvijek bi pitao treba li još što učiniti za njega. Pritom bi uvijek progovorio i nekoliko riječi s Mary.

Elaine je slutila da su te tople ranoljetne večeri njih dvoje otišli nekamo zajedno i da izmjenjuju više poljubaca nego riječi.

Ipak, Mary je pripremila nabujak, a Elaine ga je trebala samo izvaditi iz pećnice. Miris je naveo Rubea da prestane pospremati, a kad je Elaine htjela pozvati Lilian, ona je stajala na vratima.

Djevojka se smiješila od uha do uha i mahala pismom Gwyneire McKenzie, koje je Tim neoprezno stavio na stolić pokraj svojeg naslonjača.

— Je li to istina? — upitala je, ostavši bez daha. — Baka Gwyn šalje me u Englesku? Onamo gdje žive princeze? I u jedan intra... inter... u školu u kojoj možemo živcirati učitelje i praviti ponoćne zabave?

Tim Lambert je svojoj djeci često pričao o svojem školovanju u Engleskoj; vrijeme koje je proveo u internatu činilo se kao niz nestašnosti i pustolovina. Lily nije mogla dočekati da radi isto što je radio i njezin otac. Skakutala je od uzbuđenja.

— Smijem li, mama? Tata? Kad putujemo?

— Zar me više ne želite uza se?

Gloria je užasnuto gledala čas jednu čas drugu odraslu osobu a u njezinim velikim, porculanskoplavim očima svjetlucale su suze.

Gwyneira to nije mogla podnijeti. Gotovo da je i sama zaplakala kad je uzela dijete u naručje.

— Gloria, nema govora o tomu da te ne želimo! — tješio ju je James McKenzie, osjetivši veliku potrebu za viskijem. Za upoznavanje Glorije s odlukom njezinih roditelja Gwyneira je izabrala vrijeme nakon zajedničke večere. Nedvojbeno zato što je tada imala potporu »svojih muškaraca«. James se pak oduvijek osjećao nelagodno u ulozi odgajatelja Wardenova djeteta. A Jack je od samog početka jasno pokazivao što misli o Kurinim i Williamovim odlukama.

— Svaki čovjek ide u školu — rekao je mladić, ali ne previše uvjerljivo. — I ja sam nekoliko godina proveo u Christchurchu.

— Ali ti si dolazio svakog vikenda! — jecala je Gloria. — Molim vas, molim vas, ne šaljite me odavde! Ne želim ići u Englesku! Jack...

24


Djevojčica je molećivo gledala svojega dugogodišnjeg zaštitnika. Jack se vrpoljio u naslonjaču i nadao se pomoći od roditelja. On za ovo nije doista bio kriv. Naprotiv — Jack se jasno i glasno usprotivio tomu da Gloriju pošalju s farme Kiward.

— Prvo malo pričekaj — savjetovao je majci. — Pismo se može izgubiti. A budu li ponovno pisali, odgovorit ćeš im da je Glory još premlada za tako dalek put. Bude li Kura ustrajala u tomu, neka dođe sama i neka je odvede.

— Ali to nije tako jednostavno — rekla je Gwyneira. — Kura mora držati koncerte.

— Upravo tako — rekao je Jack. — Ona se sigurno neće odreći pola godine obožavanja svojih gledatelja kako bi Gloriju odvela u školu. A u slučaju da to i učini, potrebne su joj pripreme koje će trajati najmanje godinu dana. Prvo dopisivanje, a onda putovanje... Glory bi dobila dvije godine vremena. Do odlaska u Englesku gotovo bi navršila petnaest godina.

Gwyneira je ozbiljno razmotrila prijedlog. No, odluku nije mogla donijeti tako lako kao njezin sin. Jack se uopće nije obazirao na Kuru. Gwyn je, međutim, znala da postoje sredstva pritiska koja se mogu upotrijebiti i s druge strane oceana. Gloria je, doduše, bila nasljednica, ali farma Kiward je i dalje pripadala Kuri Martyn. Ako se Gwyneira usprotivi njezinim željama, bit će dovoljan samo jedan potpis na kupoprodajnom ugovoru pa će farmu morati napustiti cijela obitelj McKenzie, a ne samo Gloria.

— Kura neće ići tako daleko! — rekao je Jack, ali je James McKenzie razumio strahovanja svoje supruge. Kura vjerojatno više uopće nije ni pomišljala na vlasničke odnose na farmi, ali od Williama Martyna moglo se svašta očekivati. James se ne bi dao ucjenjivati, kao ni njegov sin. No, farma Kiward njemu nikad nije mnogo značila. Gwyneiri je pak bila cijeli svijet.

— Brzo ćeš se vratiti — objašnjavala je očajnoj praunuci. — Putovanje ne traje dugo, za nekoliko tjedana možeš opet biti ovdje...

— Za praznike? — upitala je Gloria puna nade.

Gwyneira je odmahnula glavom. Nije imala srca lagati djevojčici. — Ne. Praznici su prekratki. Razmisli — čak i kad bi plovidba trajala samo šest tjedana, za tri mjeseca ljetnih praznika mogla bi samo doći i kazati dobar dan. Sutradan ujutro već bi morala krenuti natrag.

Gloria je zajecala. — Mogu li povesti Nimue? I Princess?

Gwyneira je imala osjećaj kao da se vratila u prošlost. I ona je pitala može li povesti psa i konja kad joj je otac rekao za zaruke na Novom Zelandu. No, mlada Gwyn nije plakala. A njezin budući svekar odmah ju je smirio.

Naravno da su Cleo, njezin pas i Igraine, njezina kobila, smjeli poći s njom na put u novu zemlju. Međutim, Gloria nije odlazila na ovčarsku farmu, nego u djevojačku školu.

Gwyneiri se kidalo srce, ali je ponovno odmahnula glavom.

— Ne, mila moja. Ondje ne dopuštaju držanje pasa. A konji... ne znam, ali

25


mnoge škole na selu imaju konje. Nije li tako, Jamese?

Pogledala je supruga, očekujući da joj pomogne, kao da je stari pastir bio stručnjak za odgoj djevojaka u engleskim internatima.

James je slegnuo ramenima. — Gospođice Bleachum? — proslijedio je pitanje.

Sarah Bleachum, Glorijina kućna učiteljica, pristojno se držala po strani. Bila je to povučena, prilično mlada žena, koja je svoju gustu crnu kosu nosila podignutu, a lijepe, svijetlozelene oči zaklanjala spuštajući pogled. Gospođica Bleachum živnula bi samo kad je bila uz djecu. Bila je dobra učiteljica i nedostajat će ne samo Gloriji, nego i djeci Maora na farmi Kiward.

— Mislim da je to točno, gospodine Jamese — rekla je odmjereno. Obitelj Sarah Bleachum iselila je još kad je djevojčica bila vrlo malena. Dakle, nije mogla govoriti iz vlastitog iskustva. — Ali, nije svugdje jednako. A Oaks Garden je zacijelo više okrenut prema umjetnosti. Moj bratić piše da se djevojke ondje baš ne bave mnogo sportom.

Izgovarajući posljednju rečenicu, gospođica Bleachum se zažarila u licu.

— Vaš bratić? — James ju je odmah počeo zadirkivati. — Jesmo li to mi nešto propustili?

Kako očito nije moglo jače pocrvenjeti, lice gospođice Beachum problijedilo je i dobilo crvene mrlje.

— Ja... ah... moj bratić Christopher upravo je stupio u svoju prvu svećeničku službu u Cambridgeu. Oaks Garden pripada njegovoj župi...

— Je li ljubazan? — upitala je Gloria. Počela se hvatati za svaku slamku. Bilo bi dobro da je ondje rođak gospođice Bleachum...

— Vrlo je ljubazan — uvjeravala ju je gospođica Bleachum. James i Jack primijetili su da su joj se obrazi ponovno zarumenjeli.

— Ali ti ionako nećeš biti sama — Gwyneira je odigrala svoj adut. Tim i Elaine Lambert prethodnog su dana pristali da Lilian putuje s Glorijom u Englesku. — Tvoja sestrična Lily putuje s tobom. Ti je voliš, zar ne, Glory? Lijepo će vam biti zajedno!

To je donekle utješilo Gloriju, ali ona još nije mogla vjerovati da će im biti zabavno.

— Kako zapravo zamišljate to putovanje? — odjednom je upitao Jack. Znao je da pred Glorijom ne smije reći ništa loše, ali njemu se to uopće nije sviđalo pa se nije mogao suzdržati. — Zar će dvije djevojčice same putovati brodom? S natpisom oko vrata? »Predati u Oaks Gardenu, Cambridge«?

Gwyneira je ljutito pogledala sina, iako je zapravo sama bila odgovorna jer još uopće nije ni počela razmatrati plan putovanja. — Naravno da neće. Kura i William će ih dočekati...

— A tako? — upitao je Jack. — Prema njihovu rasporedu, oni će u ožujku biti u Sankt Petersburgu.

Prstima se poigravao letkom koji se nalazio u kaminu. Kura i William su

26


obitelji redovito slali raspored gostovanja, a Gwyneira je Kurine plakate vješala po zidovima Glorijine sobe.

— Oni su...? Gwyneira je zastala. Najradije bi si prilijepila šamar. O svemu ovomu nije se trebalo dogovarati pred Glorijom. — Morat ćemo naći nekoga tko će pratiti djevojčice.

Gospođica Bleachum borila se sa samom sobom. — Ako ja... eh... ja... ne bih se htjela nametati, ali ako... mislim, mogla bih...

Krv joj je ponovno navrla u obraze.

— Kako se vremena mijenjaju — rekao je James. — Prije pedeset godina djevojke su se udavale u suprotnom smjeru.

Činilo se da će se gospođica Bleachum onesvijestiti. — Kako... otkuda...?

James ju je ohrabrio nasmiješivši se. — Gospođice Bleachum, ja sam star, ali nisam slijep. Ako ne želite odati tajnu, morate nastojati da vam se pri spomenu određenog svećenika ne zažare obrazi.

Gospođica Bleachum je ponovno problijedjela.

— Molim vas, nemojte sada misliti da...

Gwyneira je uznemireno podigla glavu. — Jesam li dobro shvatila? Vi biste voljeli otpratiti djevojčice u Englesku, gospođice Bleachum? Znate li da ćete biti na putu najmanje tri mjeseca?

Gospođica Bleachum nije znalo kamo bi pogledala, a Jack ju je počeo iskreno žaliti.

— Majko, gospođica Bleachum nam upravo pokušava na što primjereniji način reći da razmišlja o prihvaćanju slobodnog mjesta svećenikove supruge u Cambridgeu — rekao je smješkajući se. — Čim se potvrdi naklonost koju je nakon dugogodišnjeg dopisivanja sa svojim rođakom Christopherom iz Cambridga naslutila kod obje strane. Jesam li se dobro izrazio, gospođice Bleachum?

Mlada je žena s olakšanjem kimnula.

— Vi se želite udati, gospođice Bleachum? — upitala je Gloria.

— Zar ste zaljubljeni? — upitala je Lilian.

Tjedan dana prije polaska u Englesku Elaine je došla s kćeri na farmu Kiward, a Gloriji su opet trebala dva dana da se prestane sramiti pred rođakinjama. Elaine je tješila Gwyneiru. Upravo zbog Glorijine povučenosti u društvu vršnjakinja smatrala je kako nije loše da djevojka provede nekoliko godina u internatu.

— Ni Kuri to ne bi škodilo u njezino vrijeme! — dodala je. Elainein odnos prema sestrični popravio se tek neposredno prije Kurinog odlaska u Europu. — Naprotiv, njoj je to bilo još potrebnije. Ali to je zapravo jednak problem: taj odgoj za princeze s kućnom učiteljicom i individualnom nastavom uopće nije dobar za djecu. Kura je zbog njega dobila bube u glavi, a Gloria je postala divlja. Moguće je da se njoj sviđa među svim onim pastirima, konjima i ovcama. Ali ona je djevojka, bako Gwyn. I u interesu je daljnjeg nasljeđivanja na farmi

27


Kiward vrijeme je da postane svjesna toga.

Čini se da do sada nije učinjena nikakva šteta. Nakon što je provela dva dana sa živahnom Lilian, Gloria se opustila i djevojčice su se počele lijepo slagati. Danju su trčkarale po farmi i natjecale se u jahanju; navečer bi legle u Glorijin krevet i izmjenjivale tajne — koje bi Lilian odmah drugi dan izbrbljala.

Gospođica Bleachum opet nije znala kamo bi pogledala i kako bi brzo pocrvenjela ili problijedila, kad bi malena spomenula njezin ljubavni život.

Lilian se, naprotiv, uopće nije osjećala nelagodno. — Tako je uzbudljivo ploviti preko oceana kad voliš nekoga koga nisi nikad vidio — laprdala je. Kao u Johnu Rileyju! Poznajete li to, gospođice Bleachum? John Riley plovi morima sedam godina, a njegova ga djevojka čeka. Ona ga toliko voli da govori kako bi i sama umrla kad bi on poginuo... a kad se vratio, nije ga uopće prepoznala. Imate li fotografiju vašeg drag... eh... vašeg bratića, gospođice Bleachum?

— Kći barske pijanistice! — James je zadirkivao svoju preneraženu nećakinju Elaine, koja je i sama pocrvenjela. Lilian je za večerom sama izabrala mjesto za stolom kako bi mogla ispitivati gospođicu Bleachum. — Od tebe je naučila te pjesme!

Elaine je prije udaje za Tima nekoliko godina svirala klavir u hotelu Lucky Horse. Bila je mnogo nadarenija za glazbu od kćeri, ali Lilian je imala smisla za priče u baladama i narodnim pjesmama koje je Elaine u ono vrijeme pjevala rudarima. Voljela ih je dotjerati i pričati drugima.

Elaine je zapovjedila kćeri da prestane.

— Lily, to su neumjesna pitanja! To su osobne stvari o kojima ti gospođica Bleachum ne mora govoriti. Oprostite, gospođice Bleachum.

Mlada guvernanta se nasmiješila, premda pomalo tužno. — Lilian je u pravu, to zapravo nije tajna. Moj bratić Christopher i ja dopisujemo se od djetinjstva. Posljednjih smo se godina... zbližili. Imam jednu njegovu sliku, Lilian. Pokazat ću ti je na brodu.

— Pa ćemo ga sve tri prepoznati! — tješila ju je Gloria. Gospođica Bleachum je na satima poduke nosila debele naočale, koje je u društvu obično skinula. Gloria je zato pomislila kako bi njezina učiteljica mogla proći pokraj čovjeka svojega života, ne primjetivši ga.

Gwyneira je u sebi zahvaljivala Bogu na pedagoškom umijeću gospođice Bleachum. Kad bi je Gloria u posljednje vrijeme nešto pitala ili zamolila za nešto, učiteljica bi odgodila odgovor za putovanje u Englesku. Na brodu, rekla bi, ispričat će joj ovu ili onu priču, čitati ovu ili onu knjigu i pokazati fotografiju svojeg dragog. To je imalo za posljedicu da se Gloria doista radovala putovanju. Što se tiče Lilian, ona je već tjednima sanjarila o moru, o delfinima koje će vidjeti na valovima i na kojima će netko jahati. Pričala je i o gusarima i brodolomima — čini se da bi joj malo opasnosti učinilo putovanje zanimljivijim.

Gwyneira nije ništa strastvenije željela od sretnog susreta Sarah i Christophera Bleachuma. Bude li se mlada žena doista udala za svećenika župe

28


kojoj pripada Glorijina škola, djevojčica će imati u blizini osobu od povjerenja. Možda neće sve biti tako loše kako je vjerovala na početku.

Gwyneira se usiljeno nasmiješila kad su se djevojke napokon popele u kočiju kojom ih je Jack namjeravao odvesti do broda. Elaine ih je također pratila pa će se poslije vlakom vratiti iz Christchurcha u Greymouth.

— Idemo preko Bridle Patha! — oduševljeno je rekla Lilian i odmah je ispričala deset strašnih priča o poznatom brdskom putu između Christchurcha i luke Lyttelton. Brojni doseljenici prolazili su tim putem, umorni nakon beskrajne plovidbe i presiromašni da bi si mogli priuštiti klaćenje na mulama. Gwyneira im je pričala o prekrasnom pogledu koji im se pružao na vrhuncu uspona: Canterburyjska ravnica obasjana sunčevom svjetlošću, a iza nje alpska panorama koja oduzima dah. Oči stare dame caklile su se dok je pričala o tomu. Kad je to prvi put ugledala, zaljubila se u zemlju koja je trebala postati njezinim novim zavičajem.

Međutim, djevojke su putovale u drugom smjeru. Gwyneira je prešutjela da je njezina prijateljica Helen negostoljubiv, sumoran krajolik, koji se ukazao pred njima, uspoređivala s paklom.

29


3.

acku McKenzieju nikad nije ništa tako teško palo kao vožnja u Christchurch s Glorijom i Lilian, a onda i prijelaz preko Bridle Patha. A već su odavno postojale izvrsne ceste i njegova je zaprega snažnih kobila brzo napredovala. Za Jacka čak i prebrzo. Ne zna što bi dao kad bi mogao

zaustaviti vrijeme.

I dalje je smatrao teškom pogreškom što su Gloriju žrtvovali hiru njezinih roditelja. Govorio si je da to ipak nije kraj svijeta. Gloria će pohađati školu u Engleskoj i poslije toga će se vratiti. Deseci djece iz bogatih novozelandskih obitelji školovali su se u Engleskoj i većina njih nije imala ružne uspomene na vrijeme provedeno u školi.

Međutim, Gloria je bila drukčija; Jack je to instinktivno osjećao. Bio je protiv toga da se Kura-maro-tini brine o djevojčici. Predobro se sjećao onih noći kad je odlazio po uplakano djetešce dok je njegova majka mirno spavala pokraj njega. A Glorijin otac posvetio je pozornost samo davanju imena djetetu. »Gloria« bi trebala označavati njegovu »pobjedu nad novom zemljom«, što god mu to značilo. Jack je već tada smatrao da je ime »preveliko« za tako sićušnu djevojčicu. To je dijete volio od prvoga dana. Glorijin odlazak u Englesku doživio je gotovo kao izdaju. Odlazak na otok, koji će dijeliti s Kurom. Jack je odahnuo kad je Kura otišla pa ju je ocean razdvajao od McKenziejevih.

Ipak, Gloria je sada bila bolje raspoložena. Hrabro se borila protiv suza kad ju je baka Gwyn posljednji put zagrlila. Plakala je samo kad se rastajala od životinja.

— Tko zna hoću li još moći jahati Princess kad se vratim — jecala je. Nitko od odraslih nije znao kako bi je utješio. Kad Gloria završi školovanje u Engleskoj, imat će najmanje osamnaest godina, ovisno o tomu u koji će je razred smjestiti. U svakom slučaju, dražesni poni će za nju tada biti premalen.

— Sparit ćemo ga sa ždrijepcem pasmine cob — na kraju je rekao Jack. — Kad se vratiš, dočekat će te ždrijebe. Bit će staro otprilike četiri godine i moći ćeš ga jahati.

Pri pomisli na to, Glorijino se lice razvedrilo. — To uopće nije tako dugo, zar

30


ne? — upitala je.

Jack je odmahnuo glavom. — Ne, nije dugo.

Na putu do Christchurcha Gloria se već smijala zajedno s Lilian, dok su Elaine, tužna zbog rastanka, i gospođica Bleachum, prestrašena zbog vlastite hrabrosti, vodile ozbiljan razgovor. Jack je provodio vrijeme proklinjući u sebi Kuru.

Putnici su proveli noć u hotelu u Christchurchu, a onda su u ranu zoru krenuli preko Bridle Patha. Brod je trebao isploviti po izlasku sunca, a Gloria i Lilian još su spavale dok je Jack vozio brdovitim putem. Elaine je držala kćer u naručju. Gloria se popela na sjedalo i priljubila uz Jacka.

— Ako... ako bude jako loše, hoćeš li doći po mene? — šapnula mu je pospano kad ju je Jack skinuo s kočije i stavio na tlo između kovčega i sanduka.

— Neće biti tako loše, Glory! — tješio ju je. — Sjeti se Princess. I ona je došla iz Engleske. I ondje ima ovaca i ponija, jednako kao i ovdje...

Jack je uhvatio pogled gospođice Bleachum koja se očito ugrizla za usne. Njezin osjećaj dužnosti gotovo ju je natjerao da ga ispravi. Ona se u međuvremenu dobro raspitala: u Oaks Gardenu nije bilo ni ovaca ni konja. Ipak, nije rekla ništa. I Sarah Beachum voljela je Gloriju.

Na koncu su Jack i Elaine stajali na keju i mahali dok je golemi parobrod isplovljavao iz zaljeva.

— Nadam se da je ovo što činimo ispravno — uzdahnula je Elaine kad se brod udaljio. Djeca ih već odavno nisu mogla vidjeti. — Tim i ja nismo baš sigurni, ali Lily je htjela po svaku cijenu...

Jack nije odgovorio. Dovoljno je bio zaokupljen suzdržavanjem od plača. Srećom, tada su se morali požuriti. Elainein vlak za Greymouth polazio je u podne i Jack je morao potjerati konje kako bi stigli na vrijeme.

Zato se rođaci nisu ni rastali naveliko. Elaine je samo kratko poljubila Jacka u obraz.

— Ne budi tužan — zapovjedila mu je. — Kad dođem sljedeći put, povest ću dječake. Ti ćeš im pokazati kako se uvježbavaju psi!

Otkako je postojala željeznička veza između istočne i zapadne obale, udaljenosti su se smanjile. Elaine je mogla za nekoliko mjeseci opet doći u posjet. Čak su i baka Gwyn i James već putovali vlakom na zapadnu obalu.

Jack je napokon napustio kolodvor i potjerao konje prema Avonu. George Greenwood i njegova supruga Elizabeth imali su kuću u blizini rijeke — točnije rečeno, Elizabeth je naslijedila kuću od svoje pomajke. George se znao u šali reći da se samo zbog toga oženio njome. Kad se htio nastaniti u Christchurchu, u gradu koji se naglo razvijao gotovo da nije bilo mjesta za stanovanje. U međuvremenu se mnogo gradilo, a kuća Greenwoodovih nalazila se gotovo u samom središtu grada. Jack je potražio Georgea da se posavjetuje s njim o trgovini vunom. Elizabeth ga je pozvala da prenoći kod njih. Mladi je čovjek nevoljko pristao. Zapravo, uopće mu nije bilo do razgovora. Radije bi se vratio

31


na farmu Kiward, razmišljajući u tišini.

Elizabeth Greenwood, blago popunjena žena pravilnih crta lica i ugodnih plavih očiju, primijetila je njegovo nezadovoljstvo čim mu je otvorila vrata. Neka druga gospođa njezina položaja to bi prepustila kućnoj pomoćnici, ali Elizabeth je dolazila iz jednostavne obitelji i ostala je skromna.

— Malo ćemo te razvedriti! — obećala je Jacku i primila ga u naručje. Elizabeth Greenwood i Gwyneira McKenzie istim su brodom doputovale iz Engleske na Novi Zeland. Elizabeth je jako dobro poznavala povijest farme Kiward, a Jack joj je bio poput rođaka.

— Moj Bože, dječače, izgledaš kao da si Gloriju poslao na stratište!

Elizabeth je brižno primila Jackov kišni ogrtač. Vani je padala kiša — vrijeme koje je odgovaralo njegovu raspoloženju. — A djevojke će biti vrlo sretne u Engleskoj. Naša Charlotte nije se htjela vratiti! Ostala je ondje još nekoliko godina.

Elizabeth se smiješila otvarajući Jacku vrata nevelike primaće sobe.

— To uopće nije točno, mama!

Djevojka, koja sjedila u sobi i čitala, vjerojatno je čula posljednje riječi. Podigla je glavu i prijekorno pogledala Elizabeth.

— Uvijek sam osjećala nostalgiju za Canterburyjem... nekoliko puta sam sanjala pogled preko ravnice prema Alpama. Zrak nigdje nije tako čist kao ovdje...

Nježan, pjevan glas. Možda nije uvijek mogla postići da joj glas ovako zvuči. Elizabeth Greenwood je kao dijete šuškala, a uz to je odrasla u siromašnoj četvrti Londona. Cijeli život se nastojala osloboditi visine glasa i narječja kojim je govorila u djetinjstvu.

A ovo je zacijelo bila Charlotte, njezina najmlađa kći. Jack je već čuo da je ona opet u Christchurchu. Doputovala je istim brodom koji će mu sada odvesti Gloriju. Kad se djevojka okrenula prema Jacku i kad je ustala kako bi ga pozdravila, on je zaboravio tešku bol koju mu je zadao rastanak.

— Iako mi je u Engleskoj bilo jako lijepo...

Blagi glas poput daška vjetra koji pokreće zvončiće...

Charlotte se nastavila obraćati majci i Jack je bio sretan zbog toga. I onako se jedva svladavao da ne zuri nepristojno u djevojku. Da mu je uputila još koju riječ, svaki bi razuman odgovor zastao u grlu.

Charlotte Greenwood bila je najljepša djevojka koju je Jack ikad vidio. Nije bila niska rasta kao većina Jackovih rođakinja, ali je bila nježne građe, a koža joj je bila mliječnobijela kao najfiniji porculan. Imala je svijetlu kosu gotovo kao majka i sestra Jenny, ali ipak malo tamniju. Boja njezine kose Jacka je podsjećala na boju tamnog meda. Charlotte je podigla kosu u konjski rep, koji joj je u raskošnim kovrčama padao preko ramena. Najuzbudljivije su ipak bile njezine velike krupne, tamnosmeđe oči. Jacku je djevojka izgledala kao kakva vila — ili kao bajkovito biće iz pjesme Annabell Lee, koju je mala Lilian pjevala stalno,

32


premda netočno.

— Mogu li vas upoznati? Moja kći Charlotte, Jack McKenzie.

Elizabeth Greenwood prekinula je Jackovu šutnju.

Charlotte mu je pružila ruku. Jack je odgovorio na način, koji je doduše uvježbavao na satima lijepog ponašanja, ali ga nije nikad primijenio u susretu s nekom ženom iz Canterburyjske ravnice. Poljubio je djevojčinu ruku.

Charlotte se nasmiješila. — Ja vas se sjećam, Jack — rekla je uljudno. — S onoga koncerta koji je vaša... sestrična?... ovdje održala prije nego što je otišla u Englesku. Ja sam putovala istim brodom, znate li?

Jack je kimnuo. Maglovito se sjećao Kurinog oproštajnoga koncerta u Christchurchu. Uglavnom, pratio je program samo da ima Gloriju na oku.

— Vi ste pazili na djevojčicu, a ja sam bila pomalo ljubomorna.

Jack je pogledao Charlottu ne vjerujući svojim ušima. On je tada imao osamnaest godina, a ona...

— U ono vrijeme radije bih se igrala drvenim konjićem i maorskom djecom gradila selo za igru nego mirno sjedila i slušala, iako sam imala dovoljno godina — priznala je djevojka pjevnim glasom.

Jack se nasmiješio. — Vi, dakle, niste obožavateljica moje... točnije rečeno, moje polunećakinje...

Charlotte je oborila pogled. Imala je dugačke trepavice boje meda. Jack je bio ushićen.

— Možda ipak nisam bila dovoljno stara — ispričala se. — U svakom slučaju...

Ponovno je podigla glavu i čini se da je odlučila prijeći s uljudne konverzacije na ozbiljnu raspravu o umjetničkoj izvedbi, pri čemu je bila posve otvorena. — Ophođenje gospođe Martyn s naslijeđem njezinog naroda ne odgovara u potpunosti mojem poimanju očuvanja kulturnog blaga. Zapravo, »ghost wihispering« se služi samo elementima kulture koje umjetnica smatra korisnima za... za postizanje vlastite slave. Maorska glazba, kako je ja shvaćam, ipak ima komunikativan aspekt...

Jack, doduše, nije do kraja razumio o čemu Charlotte zapravo govori, ali bi je mogao slušati satima. Elizabeth Greenwood pogledala je prema nebu.

— Prestani, Charlotte. Opet držiš predavanja, dok tvoji slušatelji uljudno umiru od gladi. Ali mi smo na to već navikli. Charlotte je ostala duže u Engleskoj kako bi pohađala koledž, Jack. Nešto kao povijest i književnost...

— Kolonijalna povijest i komparativna književnost, mama — blago ju je ispravila Charlotte. — Žao mi je ako sam vam bila dosadna, gospodine McKenzie...

— Molim vas, zovite me imenom — jedva je izustio. I dalje bi najradije bez riječi slušao djevojku. Ali tada se ipak našalio. — Iako mi spadamo u možda troje ili četvero ljudi na ovom planetu koji ne obožavaju Kuru-maro-tini. To je vrlo ekskluzivan klub, gospođice Greenwood...

33


— Charlotte — rekla je smiješeći se. — Ali ja nikako nisam htjela omalovažiti ono što radi vaša... polunećakinja. U Engleskoj sam imala to zadovoljstvo da je još jednom čujem i ona je nedvojbeno darovita umjetnica. Ako smijem reći, ja i nemam dara za glazbu. Meni samo smeta to što se ovdje mitovi izvlače iz konteksta i što se povijest jednog naroda svodi na, kako da kažem, banalno ljubavno pjesništvo.

— Idi sad unutra, Charlotte i našem gostu ponudi piće prije objeda. George bi također trebao sada doći, Jack. On zna da dolaziš na ručak. A možda će se i naša Charlotte potruditi oko malo razumljivije konverzacije. Mila, budeš li se uvijek pravila tako važna, nikad se nećeš udati!

Charlotte je namrštila svoje glatko bijelo čelo, kao da je htjela neljubazno odgovoriti, ali je ipak ušutjela i uslužno odvela Jacka u salon. Viski, koji mu je ponudila, on je odbio.

— Ne prije zalaska sunca — rekao je.

Charlotte se smješkala. — Ali vi djelujete kao da vam je potrebno nešto za okrijepu. Možda čaj?

Kad je nakon pola sata došao George Greenwood, zatekao je kćer i Jacka McKenzieja udubljene u vrlo živ razgovor. Bar se tako činilo na prvi pogled. Jack je zapravo samo miješao čaj u šalici i slušao Charlotte koja mu je pričala o djetinjstvu provedenom u engleskim internatima. To je zvučalo bezazleno — a njezin pjevan glas otjerao je svaku Jackovu zabrinutost za Gloriju. Ako engleski internati »proizvode« tako anđeoska bića kao što je Charlotte, malenoj se zapravo ne može dogoditi ništa loše. Charlotte je pohađala školu koja je imala zadaću skrbiti o duhovnoj i tjelesnoj dobrobiti svojih učenica. Charlotte je pripovijedala o jahanju i hokeju, o kroketu i utrkama.

— A »umjetničko-stvaralački razvoj«? — upitao je Jack.

Charlotte se ponovno namrštila — na neodoljiv način. Jack bi mogao satima gledati kako joj se nabire koža iznad očiju.

— Malo smo slikali — rekla je tada. — A tko je htio, mogao je, naravno, svirati klavir i violinu. Osim toga imali smo i pjevački zbor. No, ja nisam smjela pjevati. Uopće nemam sluha.

Jack nije vjerovao u ovo posljednje; za njega je svaka Charlottina riječ bila poput pjesme. No, ni sam nije imao baš previše dara za glazbu.

— Nadajmo se da Gloriji neće biti tako — ubacio se George Greenwood. Visok, još uvijek vitak, ali sada već potpuno sijed muškarac primaknuo je naslonjač k stolu za čaj ispred kamina i sjeo. Charlotte mu je ulila čaj, vrlo spretno. — Ne vjerujem, da će djevojkama u Oaks Gardenu biti uskraćen glazbeni odgoj. Martynovi sigurno stavljaju naglasak u njezinu odgoju na posve druge stvari nego mi.

Jack je zbunjeno pogledao Georgea. Charlotte je govorila o izbornim predmetima, ali iz Greenwoodovih riječi moglo bi se zaključiti da engleske učenice moraju silom svirati klavir.

34


— Nisu svi internati jednaki, Jack — nastavio je George i zahvalio kćeri. — Roditelji mogu birati između vrlo različitih obrazovnih koncepata. Neke škole, naprimjer, daju važnost tradicionalnom djevojačkom odgoju. Djeca ondje uče samo domaćinstvo, a o književnosti i umjetnosti tek toliko da poslije mogu s muževima odlaziti na otvorenje kakve izložbe ili u društvu uz čaj bez neugodnosti razgovarati o novostima na tržištu knjiga. Druge — naprimjer internat u kojem su bile Charlotte i prije nje Jenny — daju bolju opću naobrazbu. To su dijelom reformirane škole i pedagozi se spore oko toga trebaju li djevojke latinski jezik ili kemiju i fiziku. U svakom slučaju, one koje završe školu, ne udaju se odmah nego idu na koledž ili sveučilište na koje primaju djevojke. Tako je bilo i s našom Charlotte.

Namignuo je kćeri.

— Da, a neke druge škole stavljaju naglasak na lijepe umjetnosti, što god to značilo...

Jack je u početku slušao pozorno, ali kad je pala riječ »udaja«, zaboravio je Gloriju i zabrinuto pogledao Charlotte. Nije trebao ništa pitati jer je na ovom stupnju njihova poznanstva to bilo neprimjereno. No, Jack nije mogao izdržati: — A sada, kad ste ponovno ovdje, gospođice... Charlotte... imate li... određene namjere, mislim, što... ah...

George Greenwood se smrknuo. Zapravo, navikao je da Jack McKenzie govori cijelim rečenicama.

Charlotte se blago nasmiješila. Izgleda da je shvatila.

— Mislite, jesam li zaručena? — upitala ga je pogledavši ga.

Jack je pocrvenio. Odjednom je shvatio osjećaje Sarah Bleachum.

— Nikad se ne bih usudio postaviti takvo pitanje...

Charlotte se smijala. Ne postiđeno, nego vedro i iskreno.

— Ali to nije ništa strašno! Već bi odavno pisalo u novinama da me otac dovukao za kosu iz Engleske da se udam za kakvog seoskog džentlmena...

— Charlotte — ukorio ju je George. — Kao da sam ja ikada...

Charlotte je ustala i poljubila ga u obraz. — Ne uzrujavaj se, tata. Naravno da me nikad ne bi prisiljavao. Ali ipak bi ti se sviđalo, priznaj! A tek mami!

George Greenwood je uzdahnuo.

— Naravno da bi tvoja mama i ja bili zadovoljni kad bi našla odgovarajućeg muža, Charlotte, umjesto što glumiš feministkinju. Studij maorske kulture! Kakve koristi od toga!

Jack je napregnuo uši.

— Zanimaju vas Maori, Charlotte? — susretljivo je upitao. — Govorite li njihov jezik?

George je dramatično pogledao uvis. Charlotte je nedvojbeno od njega naslijedila smeđe oči, iako su njezine bile čisto smeđe, a njegove su imale i zelenih primjesa. — Naravno da ne govori. Zato i kažem da plan nema nikakvu

35


vrijednost. S latinskim i francuskim nećeš daleko stići, Charlotte...

Dok je George još lamentirao, Elizabeth ih je pozvala na objed.

Charlotte je odmah ustala. Očito je već mnogo puta čula očeve primjedbe. A kako se činilo, nije imala dobrih argumenata da ih pobije.

Elizabeth Greenwood vodila je glavnu riječ za stolom. Jelo je po običaju bilo vrlo ukusno, a razgovaralo se o najrazličitijim stvarima, najčešće o društvu u Christchurchu i Canterburyjskoj ravnici i njihovoj okolici. Jack je slušao samo na jedno uho. Već je počeo kovati vlastite planove. Pribrao se tek kada se pri kraju objeda ponovno razgovaralo o Charlottinim planovima. Djevojka je namjeravala Georgeovog voditelja prodaje vune, Maora imenom Reti, zamoliti da je poučava jeziku njegova naroda.

George je odlučno odbio njezin zahtjev.

— Reti ima drugog posla! — objasnio joj je. — Osim toga, taj jezik je vrlo težak. Trebalo bi ti nekoliko godina da ga naučiš kako bi mogla razumjeti priče ljudi i staviti ih na papir...

— Ah, uopće nije tako težak — rekao je Jack. — Ja, naprimjer, tečno govorim maorskim jezikom.

George je zakolutao očima. — Ali ti si gotovo odrastao u njihovom selu, Jack.

— Naši Maori na farmi Kiward tečno govore engleski! — ponosno je nastavio Jack. — Kada biste došli k nama na neko vrijeme, Charlotte, mogli bismo nešto srediti. Moja, takoreći, polušogorica Marama je, naprimjer, tohunga. Zapravo pjevačica. Ali sigurno zna glavne priče. A Rongo Rongo, primalja i plemenska čarobnica, također govori engleski.

— Vidiš, tata? Sve se može! A farma Kiward je velika, zar ne? Ne spada li ona u ovdašnju legendu, gospođica... ah...

— Gospođica Gwyn — neraspoloženo je rekao George. — Ali njoj je vjerojatno dosta razmaženih djevojaka koje zanima kultura.

— Ne, ne — rekao je Jack. — Moja majka je... — nije izrekao misao do kraja.

Nazvati Gwyneiru zaštitnicom lijepih umjetnosti sigurno bi bilo pretjerano. Ali naravno, farma Kiward je poput svih farma na ravnici bila gostoljubiva kuća. Jack nije mogao zamisliti da se Gwyneira ne bi oduševila ovom djevojkom...

Međutim, sada se uključila Elizabeth.

— Ali George! Što misliš! Naravno da bi gospođica Gwyn dala Charlotti potporu u njezinim istraživanjima! Ona se uvijek zanimala za maorsku kulturu!

Jack je to sada čuo po prvi put. Gwyneira se općenito dobro slagala s Maorima. Mnogi njihovi običaji i stavovi odgovarali su njezinoj praktičnoj prirodi i ona nije imala nikakvih predrasuda. Ali Jackovu su majku ponajprije zanimali uzgoj stoke i odgoj pasa.

Elizabeth se nasmiješila Jacku.

— McKenziejeve ne bi trebao smatrati neznalicama po pitanju kulture — ponovno se obratila suprugu. — Gospođica Gwyn dolazi u Christchurch na

36


svaku kazališnu predstavu i ostale kulturne događaje... Gospođica Gwyn je stup društva, Charlotte!

— A nije li Jenny čak godinu dana radila na farmi? — Charlotte je upitala majku.

Jack je zdušno kimnuo. Uopće se nije sjetio toga. Greenwoodova starija kći, Jennifer doista je provela godinu dana na farmi Kiward i poučavala djecu u maorskom selu. To je bar bio izgovor...

— O »radu« nije bilo ni govora! — gunđao je George Greenwood. Svoje kćeri htio je poslati u školu i omogućiti im nekoliko godina studiranja. O nekakvom ozbiljnom zarađivanju nije ni razmišljao.

— Naravno! — rekla je Elizabeth. — Tvoja je sestra ondje upoznala svojeg supruga, Charlotte!

Elizabeth je upućivala suprugu znakovite poglede. Kako i dalje nije ništa shvaćao, ona je naizmjence pogledavala Jacka i Charlotte.

Jennifer Grenwood je na Kurinom vjenčanju doista upoznala budućeg muža, Stephena. Steve je bio Elainein stariji brat; nakon završetka studija prava cijelo je ljeto pomagao na farmi Kiward. Za Jenny je to bio dobar razlog za boravak na farmi. Stephen je sada radio kao odvjetnik u tvrtki Greenwood Enterprises.

Izgleda da je George napokon shvatio.

— Naravno, nemam ništa protiv da Charlotte posjeti farmu Kiward — rekao je. — Povest ću vas, Charlotte, kad sljedeći put budem išao u ravnicu.

Charlotte je pogledala Jacka. — Kako se radujem, Jack!

Jack je mislio da će se izgubiti u njezinu pogledu. — Ja... ja ću brojati dane...

37


4.

ilian Lambert brojala je dane na brodu. Nakon prvih uzbudljivih dana na moru sada se gotovo dosađivala. Naravno, bilo je lijepo vidjeti dupine kako

prate brod i povremeno goleme barakude ili čak i kitove. Međutim, Lilian su više zanimali ljudi, ali ih na Norfolku nije bilo mnogo. Bilo je

samo dvadesetak putnika, uglavnom starijih ljudi koju su išli u posjet svojoj staroj domovini, kao i nekoliko poslovnih putnika. Ove posljednje djeca nisu zanimala, a oni prvi su, doduše, smatrali Lilian dražesnom, ali nisu imali s njom o čemu razgovarati.

Priče bake Helen i bake Gwyn o njihovu putovanju na Novi Zeland bile su, s jedne strane, pune nostalgije, a s druge strane, nestrpljivog iščekivanja onoga što je putnike čekalo na drugom kraju svijeta. Na Norfolku nije bilo toga. I naravno, nije bilo potpalublja pretrpanog siromašnim useljenicima. Norfolk je umjesto toga imao sustav za hlađenje i prevozio je u Englesku goveđe polovice. Ono malo putnika putovalo je prvim razredom. Hrana je bila dobra, smještaj udoban, ali se nestašna Lilian osjećala kao u zatvoru. Jedva je čekala kraj putovanja i radovala se boravku u Londonu. Gospođica Bleachum će provesti nekoliko dana u glavnom gradu sa svojim štićenicama i dati im šiti odjeću za školu i ostalu garderobu.

— Ako ih opremim ovdje u Christchurchu, odjeća će im izaći iz mode dok stignu u London — praktično je zaključila Gwyneira. Ona nikad nije bila luda za odjećom i modom, ali je još od djetinjstva znala koliko bolji engleski krugovi drže do toga. Gloria i Lilian ne smiju djelovati provincijski. Gloria, koja je bila vrlo osjetljiva, ne bi mogla podnijeti ruganje ostalih učenica.

Za razliku od Lilian, Gloria je uživala u putovanju — ako je uopće mogla uživati u bilo čemu što se nalazi izvan farme Kiward. Voljela je more, satima je sjedila na palubi i promatrala zaigrane dupine. Bila je sretna što su je ostali putnici ostavljali na miru. Gospođica Bleachum i Lilian bile su joj dovoljne. Uzbuđeno je slušala dok bi joj učiteljica iz knjiga koje su ponijele čitala o kitovima i morskim ribama pokušavajući otkriti kako radi pogon parnoga broda. Njezino beskrajno

38


zanimanje za more i plovidbu brodom pomoglo joj je da uspostavi vezu s članovima posade. Mornari su prišli tihoj djevojci i pokušali je potaknuti na druženje. Pokazali su joj kako se rade mornarski čvorovi i dopuštali joj da im pomaže u lakšim poslovima na palubi. Gloria se tada osjećala gotovo kao kod kuće među pastirima na farmi Kiward. Na kraju ju je kapetan broda uzeo k sebi na most i dopustio joj da nekoliko sekunda upravlja golemim brodom. Plovidba ju je zanimala jednako kao život životinja. Umjetničke priredbe oko kojih su se putnici navečer okupljali ili glazba s gramofona koja je zabavljala ljude u blagovaonici, ostavljale su je potpuno hladnom.

Sarah Bleachum je na to gledala s velikom zabrinutošću. Njezin rođak — koji je uostalom bio vrlo oduševljen što je Sarah dopratila djevojke u Cambridge — nabavio im je prospekt o Oaks Gardenu. Nastavni plan potvrdio je njihova najgora strahovanja. Prirodnoznanstveni predmeti jedva su bili zastupljeni. Umjesto toga, od djevojaka se tražilo da sviraju, glume, slikaju i proučavaju lijepu književnost. Sarah nikad ne bi poslala Gloriju u jednu takvu ustanovu.

Gloria je prvi put ostala bez riječi kad je brod doplovio do Londona. Nikad prije nije vidjela tako velike kuće, bar ne u tolikom broju. Sada su i u Dunedinu i Christchurchu već gradili velike zgrade. Katedrala u Christchurchu, naprimjer, nije se trebala stidjeti usporedbe s europskim sakralnim građevinama. No, ondje su katedrala, sveučilište, koledž i druge reprezentativne građevine bile prilično izdvojene pa se Gloria mogla diviti svakoj građevini posebno. Ovdje, u engleskoj prijestolnici, takve su se građevine gubile u moru kuća. Osim toga, tu je vladala neprestana buka: lučki radnici, prodavači na tržnici, ljudi na ulicama — svi su razgovarali vrlo glasno. U Londonu je sve bilo glasnije nego kod kuće, sve se odvijalo brže, čovjek je stalno bio u nekakvoj žurbi.

Lilian je procvjetala u tom okruženju. Ubrzo je govorila jednako brzo kao i Englezi, smijala se s prodavačicama cvijeća i šalila s poslužiteljima u hotelu. Gloria, naprotiv, nije izgovorila ni riječi otkako je stupila na dokove Londona. Samo je razrogačenih očiju gledala oko sebe, pazeći da gospođicu Bleachum ne izgubi iz vida. Gospođica Bleachum, koja je studirala u Wellingtonu, dobro se snalazila u velegradskoj gužvi, ali je shvaćala i poteškoće svojih učenica. Oprezno je pokušavala izvući Gloriju iz njezine puževe kućice i oduševiti je bilo čime, ali je ona pokazala blago zanimanje samo za zoološki vrt.

— Lavovima se to ne sviđa — primijetila je Gloria dok su promatrali životinje u njihovim tijesnim kavezima. — Tu ima premalo mjesta. I oni ne vole da ih ljudi tako gledaju.

Suosjećajući sa životinjama, rukama je prekrila oči dok se Lilian smijala majmunima i njihovoj igri.

Gloriju nije oduševila ni predstava u kazalištu, za koju su im Kura i William osigurali ulaznice — što je uostalom bio jedini znak života koji su ostavili kćeri u Londonu prije nego što su otputovali u Rusiju. Pjevače je smatrala

39


neprirodnim, glazbu preglasnom, a nije se ni dobro osjećala u haljinama koje je morala nositi u Londonu.

Sarah Bleachum nije se čudila tomu. Lilian je izgledala prekrasno u svojoj mornarskoj haljinici, ali Glorija je u jednakoj odjeći djelovala kostimirano. Vidjevši odjeću za školu, briznula je u plač. Nabrana suknja i kaputić nisu joj pristajali; u suknji do koljena i kaputiću do bokova djelovala je nekako zbijeno, a bijela je bluza njezinoj koži davala boju tijesta. Osim toga, ta odjeća nije odgovarala zahtjevima Glorijine svakodnevice. Gloria je htjela sve dodirnuti i osobno iskusiti, a kad bi nešto rastavila ili samo dotaknula, nemarno bi obrisala ruke o odjeću. Na farmi Kiward to nije bio nikakav problem — pastiri su to isto radili — ali bijela bluza i svijetloplavi kaputić nisu bili stvoreni da se s njima tako postupa.

Odahnula je kad su napokon ušle u vlak za Cambridge. Njezinim učenicama više će odgovarati život na selu; ondje bar neće biti tako glasno i užurbano. Prema Christopherovim riječima, Sawston — mjesto pokraj kojega se nalazio Oaks Garden — bilo je idilično seoce. Sama Sarah nestrpljivo je čekala susret s rođakom. Unajmila je sobu kod jedne udovice, koja je slovila za stup tamošnjeg društva, ali, iskreno rečeno, mlada se učiteljica nadala namještenju u Oaks Gardenu. McKenziejevima nije rekla da se prijavila za mjesto učiteljice, kako u slučaju neuspjeha ne bi razočarala Gloriju. Ne bi voljela doći pred Christophera kao rođakinja bez sredstava za život, nego bi htjela imati siguran posao. Naravno, uštedjela je nešto novca, a McKenziejevi su bili vise nego velikodušni. Nije imala mnogo vremena za osobno upoznavanje svojeg budućeg supruga. Osim toga, Sarah je odluke radije donosila polako i promišljeno. Jedna školska godina bila bi idealan rok za donošenje konačne odluke. A u Sawstonu ne bi trošila mnogo novca. Dakle, mogla bi uštedjeti plaću i u najgorem slučaju vratiti se na Novi Zeland. McKenziejevima ne bi morala priznati da nije ostvarila svoje namjere. Bilo bi joj vrlo neugodno prihvatiti velikodušnu ponudu koju joj je Gwyneira dala prije polaska.

— Ako se vaša očekivanja ne ostvare, gospođice Bleachum, dovoljan će biti jedan telegram i mi ćemo vam poslati novac za povratak. Sretni smo što ste prihvatili pratiti djevojke, za to vam se ne uopće ne možemo odužiti. S druge strane, iz vlastitog iskustva predobro znam kamo sve mogu odvesti takvi gotovo dogovoreni brakovi.

Gospođica Gwyn pričala joj je o svojoj prijateljici Helen kojoj na kraju nije preostalo ništa drugo nego udati se za čovjeka čija su je pisma odmamila na drugi kraj svijeta. Taj brak nikad nije bio sretan.

Sarah je osjetila ubrzano lupanje srca dok je promatrala kako londonske kuće uzmiču pred predgrađima i dražesnim krajolikom srednje Engleske. Gloria je izgledala sretnije čim je ugledala prve konje koji su pasli na zelenim pašnjacima, a Lilian se ionako nije mogla obuzdati od silnog uzbuđenja. U središtu zanimanja ponovno se našao ljubavni život gospođice Bleachum. Sarah je polako došla do zaključka da zadirkivanja Jamesa McKenzieja upućena Elaine

40


Lambert nisu bila neutemeljena. Lilian je nedvojbeno odrasla u vrlo otvorenom okruženju. Vjerojatno je bilo točno da su barske djevojke i vlasnice hotela bile Elaineine bliske prijateljice.

— Za nas je to samo jedna nova škola, gospođice Bleachum — laprdala je Lilian. — Ali vi ste vjerojatno jako uzbuđeni što ćete vidjeti svojega dragog! Znate li pjesmu Trees they grow high? Djevojka se udaje za grofova sina. Međutim, on je mnogo mlađi od nje i... Koliko svećenik zapravo ima godina?

Sarah je uzdahnula i zabrinuto pogledala Gloriju. Ona je sve manje govorila, što su bili bliže Cambridgeu. A krajolik, kroz koji je vlak vozio, sve je više nalikovao Canterburyjskoj ravnici. Naravno, sve je bilo manje; nije bilo nepreglednih pašnjaka, a torovi za ovce činili su se malenim čak i Sarah, koja nije imala pojma o uzgoju ovaca. Također je kraj bio gušće naseljen; svako malo su se vidjele farme i manje kolibe između polja i livada. Velike kuće bile su rijetke, ali one možda nisu bile smještene tako blizu željezničke pruge. Gloria je grizla nokte — loša navika koju je stekla tijekom plovidbe, ali Sarah ju nije htjela ukoriti. Djevojci su sve ove promjene teško pale i bez ukora.

— Hoću li moći pisati pisma, gospođice Bleachum? — tiho je upitala Gloria, nakon što je kondukter najavio Cambridge kao sljedeću postaju.

Sarah ju je pomilovala po kosi. — Naravno, Gloria. Znaš da se svećenik i ja već godinama dopisujemo. Pisma stignu za nekoliko tjedana.

Gloria je kimnula i zubima otkinula komad kože s prsta.

— Vrijeme je... — tiho je rekla. Sarah joj je dala rupčić. Iz prsta joj je curila krv.

Svećenik Christopher Bleachum čekao ih je na željezničkom kolodvoru. Unajmio je mala kola, budući da nije imao vlastitu kočiju. Župljane je obilazio na konju. Kad se oženi, morat će nabaviti neko vozilo. Christopher je uzdahnuo. Promjene će biti jako velike, ako se doista oženi. Do sada nije razmišljao o tomu. Ali događaji s gospođom Walker otprije nekoliko mjeseci... a prije toga djevojka s teološkog seminara. Christopher nije bio kriv što su žene trčale za njim. Jednostavno je bio prezgodan s onom svojom crnom kovrčavom kosom, tamnim tenom, za koji je mogao zahvaliti Južnjacima iz majčine obitelji, te s toplim, gotovo crnim očima. Christopher je imao osjećajan izraz lica, dubok, blagi glas koji ga je činio izvrsnim pjevačem, i znao je slušati druge ljude. Po riječima njegovih oduševljenih župljana činilo se da gleda čovjeku u dušu. Christopher je uvijek imao vremena i razumijevanja za gotovo sve ljude. Međutim, uza sve to bio je i muškarac. Kad bi ga kakva mlada žena zamolila za utjehu i kad bi pritom trebala malo više utočišta nego što bi joj to mogle pružiti riječi, svećenik se nije mogao suzdržati.

Christopher se dva puta našao u neugodnom položaju — i morao je priznati da je imao sreće. Nastojao je biti diskretan, a i ženama je to bilo u interesu. Ipak, o gospođi Walker, mladoj, nesigurnoj ženi udanoj za čovjeka koji je češće

41


posjećivao gostionicu nego njezin krevet, naveliko se pričalo. Pričalo se tako glasno da je čak i biskup doznao za to — nakon što je Christopher u nedjelju nakon mise bio prisiljen potući se s njezinim suprugom. Naravno, momak je počeo prvi, ali Christopher nije mogao prijeći preko toga. Svjedoci su bili mahom na njegovoj strani, ali je biskup imao jasan stav o svemu.

— Trebali biste se oženiti, velečasni Bleachume. Da ne kažem, morate se oženiti! Bog je milostiv i poštedjet će vas daljnjih iskušenja... da, da, znam, vi se ne smatrate krivim. Ni sada ni prije dvije godine s onom djevojkom na seminaru. Ali, gledajte na to ovako: tada će vas i žene prestati smatrati slobodnom lovinom. Eva će vas prestati iskušavati...

No, Christopher bi u tom slučaju imao zmiju oko vrata. Mlade gospođice iz njegove župe, koje su dolazile u obzir, doživljavao je kao prokletstvo, a ne kao iskušenje. A biskup mu sigurno ne bi dao nekoliko mjeseci slobodno da, naprimjer, u Londonu potraži ženu koja će mu odgovarati. Nakon što mu je jedan svećenik ponudio svoju izričito neprilagođenu kćer, Christophera je obuzela panika. Posljednje pismo njegove rođakinje Sarah došlo je kao naručeno. Christopher se dopisivao sa Sarah od djetinjstva i uvijek mu je bilo zabavno kako ona odgovara na njegova sitna udvaranja i na aluzije. Na fotografiji koju mu je poslala, izgledala je pomalo dosadno, ali ipak i vrlo dražesno i bila je više nego prikladna za ulogu župnikove supruge. Christopher je u sljedećem pismu bio mnogo jasniji. A onda mu je sudbina poslala još i Sarinu štićenicu i tako mladoj ženi omogućila besplatno putovanje brodom. Christopher je odlučio da će gospođicu Bleachum primiti kao da ju je poslao sam Bog. Pri čemu se mogao samo nadati da je gospodar neba pri njezinu stvaranju bio sretnije ruke, nego dok je stvarao druge neudane djevojke u njegovoj okolini.

Christopher je polako hodao po peronu, privlačeći na sebe poglede prisutnih žena.

— Dobar dan, velečasni!

— Kako ste, velečasni?

— Prekrasna propovijed u nedjelju, velečasni, moramo na ženskom kružoku potanko raspraviti usporedbu...

Većinom su gospođe bile prestare da bi Christophera mogle dovesti u iskušenje. Međutim, mlada gospođa Deamer, koja mu se sada smješkala i ushićeno govorila o njegovoj propovijedi, mogla bi mu se svidjeti. Da nije bila već zauzeta. Christopher je za Božić krstio njezino prvo dijete.

U tom trenutku napokon je stigao vlak. Christopher nije mogao stajati na mjestu.

— Trebali biste staviti naočale, gospođice Bleachum — brižljivo je savjetovala Gloria. Na peronu je bilo živo, a njezina bi učiteljica bez naočala bila poluslijepa.

— Ni u kojem slučaju! — zacvrkutala je Lilian. Gospođice Bleachum, mislim

42


da vidim velečasnog! Bože dragi, kako je zgodan! Nemojte staviti naočale, možda mu nećete biti lijepi!

Sarah Bleachum, rastrgana između mišljenja jedne i druge djevojke i sasvim izvan sebe zbog predstojećeg susreta s bratićem, skupila je kovčege i sanduke i pošla prema izlazu. Na kraju je skoro pala preko kutije sa šeširom i spotaknula se silazeći strmim stepenicama. Gloria joj je htjela pomoći nositi stvari. Kondukter će se pobrinuti za prtljagu putnika prvog razreda, ali Gloria je bila sretna što može nešto raditi. Lilian je, naprotiv, lagano skočila na peron i odmah počela mahati.

— Velečasni? Tražite li nas, velečasni?

Christopher Bleachum se osvrnuo. Doista, to su bile one. Naravno, trebao je odmah potražiti prvi razred jer su roditelji djevojaka bili imućni. I najmanje je jedno dijete bilo lijepo. Živahna, crvenokosa vragolanka svakako će se razviti u dražesnu mladu ženu. Drugo malo stvorenje djelovalo je još nerazvijeno; trebat će vremena da se ružno pače pretvori u labuda. I još se držalo za suknju svoje učiteljice. Sarah... ugledavši mladu ženu, Christopher se jedva sjetio imena koje je toliko puta napisao. Sarah Bleachum nije bila privlačna, a čini se da nije imala ni bogzna kakvu osobnost. Ona je očito bila jedna od onih jadnih bezličnih žena koje vode u šetnju djecu drugih ljudi, jer same nisu blagoslovljene vlastitim potomstvom. Sarah je na sebi imala tamnosivu haljinu i još tamniji ogrtač koji je skrivao tjelesne oblike. Podignutu tamnu kosu skrivala je pod ružnim šeširom koji je nalikovao na pokrivala časnih sestara, a izraz njezina lica odavao je zbunjenost i bespomoćnost. Ipak, imala je pravilne crte lica. Sarah Bleachum bila je bezlična. Nije bila ružna.

— Stavite naočale! — nagovarala ju je Gloria. Naravno, njezina je učiteljica bila ljepša bez naočala, ali sigurno nije ostavljala dobar dojam dok se bezglavo spoticala iza Lilian. Lilian joj je bila putokaz. Ona je išla ravno prema svećeniku.

Christopher je odlučio preuzeti inicijativu. Bez hinjene žurbe prilazio je maloj skupini.

— Sarah? Sarah Bleachum?

Mlada žena se stidljivo nasmiješila.

Imala je lijepe oči. Kao da su bile prekrivene velom, sanjarske, svijetlozelene. Možda ga je prvi dojam ipak prevario.

Ali tada je Sarah izvadila naočale iz torbe. Njezino lijepo lice nestalo je iza čudovišnih okvira. Debela stakla pretvorila su joj oči u staklene kuglice.

— Christophere! — povikala je i podigla ruke. Zatim nije znala kako dalje. Kako se treba ponašati u takvom trenutku? Christopher joj se nasmiješio. Činilo se da je procjenjuje. Sarah je oborila pogled.

— Sarah. Lijepo je što ste došli. Je li vam putovanje bilo naporno? A koja je od ove dvije ljepotice Gloria?

Rekavši to, velečasni je lagano pomilovao Lilian po kosi. Gloria se stisnula uz

43


gospođicu Bleachum. Već je zaključila da joj se velečasni ne sviđa, bez obzira na njegovu ljubaznost. Ali onaj izraz, koji mu se pojavio na licu kad je gospođica Bleachum stavila naočale — a sada i ova usiljena vedrina... Zašto ju je nazvao ljepoticom. Gloria nije bila lijepa i to je znala.

— Ovo je Gloria Martyn — predstavila ju je Sarah, zato što joj je to omogućilo da započne razgovor. — A crvenokosa je Lilian Lambert.

Velečasni je izgledao pomalo zbunjeno. Neko vrijeme studirao je u Londonu i imao je priliku gledati Kuru na pozornici. Po njegovu mišljenju, ni jedna od djevojčica nije joj bila posebno slična, ali prije bi joj pripisao lijepu, otvorenu Lilian nego stidljivu Gloriju. Ipak, brzo se pribrao. — A obje idu u Oaks Garden? Imam dobru vijest za vas, djevojke. Danas mogu posuditi kočiju. Ako želite, mogu vas odmah odvesti onamo.

Očekivao je da će djeca biti oduševljena, ali Lilan očito nije ni čula što je rekao, a Gloria se izgleda prestrašila od takve mogućnosti.

— Škola će poslati kola — rekla je Sarah. Njoj je sve to bilo prebrzo. Bude li Christopher sada vozio djevojke u Oaks Garden, onda će ona na povratku morati biti sama s njim. Je li to uopće primjereno?

— Ah, ja sam to sredio. Gospođica Arrowstone nas očekuje, ona zna da ću ja dovesti djevojke.

Christopher se nasmiješio kako bi ih ohrabrio. Gloria samo što nije zaplakala.

— Ali gospođice Bleachum, nismo li trebali tek sutra... rekli su da tek sutra očekuju učenice. Što ćemo raditi same u školi?

Sarah ju je privukla k sebi. — Nećete biti same, mila. Uvijek netko dođe malo ranije. A katkada neke djevojke ostanu ondje i preko praznika...

Sarah se ugrizla za usne. Nije trebala to reći. Takva je sudbina zapravo čekala i Gloriju i Lilian.

— Gospođica Arrowstone se raduje vašem dolasku! — rekao je velečasni. — Posebno tebi, Gloria!

To je trebalo djelovati ohrabrujuće, ali Gloria nije htjela vjerovati u to. Zašto bi se jedna ravnateljica škole u Engleskoj radovala baš Gloriji Martyn s farme Kiward?

Djevojka je smeteno šutjela dok je Christopher tovario u kola njihovu prtljagu i stvari gospođice Bleachum. Pozvao ih je da se popnu i pritom uljudno pomogao Sarah. Mlada je žena pocrvenjela, osjetivši na sebi poglede najmanje triju stanovnica Sawstona. Te večeri ona će biti predmet seoskih razgovora.

Lilian je cijelim putem zadovoljno klepetala. Svidjela joj se priroda oko Sawstona; veselila se konjima i govedima na pašnjacima duž ceste i divila se kamenim kućicama u kojima su živjeli ljudi. Na Novom Zelandu kamenom se gradilo samo u velikim gradovima. Sela poput Haldona ili mali gradovi poput Greymoutha najvećim su se dijelom sastojali od oličenih drvenih kuća.

— Je li i Oaks Garden takva kuća? — upitala je.

44


Velečasni je odmahnuo glavom. — Oaks Garden je mnogo, mnogo veći. To je nekadašnja vlastelinska kuća, gotovo dvorac. Pripadao je plemićkoj obitelji, ali je posljednja vlasnica umrla bez potomaka pa je kuću i imanje ostavila školi. Lady Ermingarde voljela je lijepe umjetnosti. To je razlog zbog kojega Oaks Garden potiče stvaralačke sposobnosti svojih učenica.

— Ima li konja? — tiho je upitala Gloria.

Svećenik je ponovno zanijekao. — Nema za učenice. Vjerujem da domar ima nekakvu zapregu; mora se ići u nabavku ili pred učenice na željeznički kolodvor. Međutim, jahanje nije u nastavnom programu. Kao ni tenis...

Izgleda da je svećeniku bilo žao zbog ovog drugog.

Gloria je šutjela dok su kola prolazila kroz raskošna kamena vrata u park ograđen rešetkama od kovanog željeza. Oaks Garden zasluženo je nosio svoje ime. Vanjski dio očito je oblikovao ljubitelj vrtova koji se razumio u svoju struku. I vjerojatno su prošli deseci godina, ako ne i stotine godina otkako je netko zasadio hrastove koji su dominirali prostranim parkom. Bili su golemi, zasađeni s obje strane širokog prilaza koji je vodio do kuće. Ipak, arhitekt je tu pokazao manje dara. Kuća je bila nezgrapna zgrada od opeke bez uobičajenih streha i tornjića kakvi se inače mogu vidjeti na engleskim vlastelinskim kućama.

Gloriju je to odmah zasmetalo. Pogledom je tražila staje. Mora ih biti! Možda sa stražnje strane...

Svećenik se zaustavio pred velikim, dvokrilnim vratima. Izgleda da se ovdje osjećao kao kod kuće pa se nije ni potrudio pozvoniti. To očito nije bilo ni potrebno, veliko predvorje djelovalo je poput javnog prostora. Sarah Bleachum nije obećala ništa previše: Lilian i Gloria nisu bile prve djevojke koje su stigle toga dana. Neke od drugih djevojaka hodale su s kovčezima tamo-amo i kovale uzbudljive planove o uređenju soba. Nekoliko starijih djevojaka promatralo je novopridošle. Lilian im se nasmiješila, dok je Gloria ostavljala dojam kao da se želi skriti u Sarine suknje.

Mlada učiteljica blago ju je odgurnula od sebe.

— Ne budi tako stidljiva, Gloria. Što će o tebi misliti druge djevojke?

Gloriji je to, izgleda, bilo svejedno. No, ipak se odvojila od učiteljice i osvrnula se oko sebe. Predvorje joj se činilo udobnim za stanovanje. Iza jednog pulta stajala je starija žena majčinskog izgleda i strpljivo odgovarala na pitanja djevojaka. Osim toga, tu su bili i naslonjači i stolići, vjerojatno namijenjeni roditeljima i učenicama koji moraju čekati. Bilo je tu doista nekoliko majki i očeva koji su davali kćerima posljednje upute o ponašanju u novoj školskoj godini.

— Voljela bih da se više trudiš dok sviraš violinu, Gabrielle! — Gloria je čula te riječi i zaprepastila se. Djevojčica nije djelovala starije od nje. Očekuje li se možda da i ona svira violinu?

Svećenik je sa smiješkom na usnama prišao recepciji i pozdravio gospođu.

— Dobar dan, gospođice Barnum. Dovodim vam naše Kivije! Ne kaže li se

45


tako na Novom Zelandu, Sarah? Doseljenici su si sami dali nadimke, prema ptici, zar ne, Sarah?

Sarah Bleachum kimnula je. Bila je strašno povrijeđena. Nikad ne bi sebe nazvala »Kivijem«.

— On je gotovo slijep... — tiho je rekla Gloria. I ne može baš dobro letjeti. Ali ima dobar njuh. Rijetko se može vidjeti, ali ga zato čujemo kad pjeva — po cijelu noć, osim kad je pun mjesec. On je prilično... hm... nježan.

Neke su djevojke počele kikotati.

— Dvije slijepe ptice! — smijala se smeđokosa koju su roditelji upravo oslovili kao Gabrielle. — Kako su uopće našle put dovde?

Gloria je pocrvenjela. Lilian je oštro pogledala ženu.

— Čini se kao da smo ga nanjušili. Ne, jednostavno smo doletjeli na mjesto na kojem se violina svira najlošije.

Gabrielle je ljutito pogledala, a ostale su se djevojke zlurado smijale. Glazba nije bila Gabrijelleina jača strana.

Sarah se nasmiješila, ali ju je ukorila zbog nepristojnih riječi. Gospođica Barnum na sličan je način ukorila Gabrijellu. Nakon toga se obratila novopridošlim djevojkama.

— Dobro došle u Oaks Garden — pozdravila je djevojke. — Drago mi je što sam vas upoznala. Osobito tebe, Lilian, naime, ti stanuješ u zapadnom krilu, a to je u mojoj nadležnosti. Dobit ćeš Mozartovu sobu. Suzanne Carruthers, tvoja cimerica također je već ovdje. Poslije ću vas upoznati.

Glorijine su se oči raširile. Lilian je izgovorila ono što je ona mislila.

— Zar ne možemo stanovati zajedno, gospođice Barnum? Pa mi smo sestrične! — Lilian ju je molećivo pogledala.

Međutim, gospođica Barnum je odmahnula glavom. — Gloria je mnogo starija od tebe. Vjerojatno bi i ona htjela stanovati s kakvom vršnjakinjom. I tebi će biti ljepše kad upoznaš ostale djevojke. Starije učenice su u istočnom krilu, a mlađe u zapadnom.

— Ne možete li učiniti iznimku? — upitala je gospođica Bleachum. Gotovo je fizički osjećala kako se Gloria ponovno zatvorila. — Djevojke su sada prvi put u životu otišle od kuće...

— I drugim učenicama je tako — strogo je objasnila nadstojnica. — Žao mi je, djevojke, ali vi ćete se već naviknuti. A sada prvo upoznajte gospođicu Arrowstone. Ona vas čeka u svojem uredu, velečasni. Znate gdje je to.

Ravnateljičin ured nalazio se na prvom katu glavne zgrade, gdje su bile i zbornica i još neke učionice. Do tamo su vodile zavojite, raskošno oblikovane stepenice, a na zidovima su bile velike slike s prizorima iz grčke i rimske mitologije. Lilian ih je znatiželjno gledala.

— Zašto djevojka jaše kravu? — upitala je, a Sarah se jedva suzdržala da se ne počne smijati.

46


— To je Europa na biku — objasnila joj je mlada učiteljica.

Po izrazu Glorijina lica moglo se zaključiti da samo budale više vole jahati na govedu nego na konju. Također joj se činilo da Europino sedlo nije dobro učvršćeno. I zašto je uopće netko naslikao takvu glupost?

— Sigurna sam da ćete čuti tu priču na nastavi — rekla je Sarah koja sada više nije imala volje svojim štićenicama objašnjavati kako su grčki bogovi zaveli princezu. Pogotovo ne pred svojim rođakom.

On je pokucao na vrata ravnateljičine sobe.

— Uđite! — čuo se dubok glas, naviknut na zapovijedanje.

Sarah se ukočila. Gloria se pokušavala skriti iza nje da je nitko ne vidi. Samo je Lilian djelovala opušteno. Nije ju mogao uplašiti ni golemi pisaći stol od hrastovine za kojim je sjedila punašna ravnateljica. Očarano je gledala u strogu, zamršenu frizuru koju je gospođica Arrowstone načinila od svoje, očito guste, smeđe kose.

— Kraljica! — svećenik je šapnuo Sarah, blago se nasmiješivši. I djevojke su odmah pomislile na slike kraljice Viktorije koja je preminula prije nekoliko godina. Lice gospođice Arrowstone bilo je gotovo bez ijedne bore, ali je bilo strogo. Oči su joj bile vodenoplave, a usne uske. Sigurno nije bilo zadovoljstvo stajati pred njom zbog kakvog prekršaja ili propusta. No, ona se sada smješkala.

— Jesam li dobro čula? Učenice s Novoga Zelanda? S... — gledala je naizmjence u Sarah pa u svećenika.

Sarah se baš htjela predstaviti kad je Christopher rekao: — S gospođicom Sarah Bleachum, gospođice Arrowstone. Moja sestrična. I moja... Stidljivo je pogledao, a gospođica Arrowston se ponovno nasmiješila.

Sarah je, naprotiv, jedva uspjela zadržati ljubazan izraz lica. Čini se da Christopher misli kako je njihovo vjenčanje gotova stvar. I gore od toga, očito ju je svim poznanicima najavio kao zaručnicu.

— Ja sam učiteljica, gospođice Arrowstone — rekla je. — Gloria Martyn bila je do sada moja učenica, a budući da u Europi imam rodbinu... — nakratko je pogledala Christophera — iskoristila sam priliku i dopratila djevojke u Englesku kako bih ponovno uspostavila obiteljske veze.

Gospođica Arrowstone počela se smijuljiti.

— Obiteljske veze, aha... — rekla je dvosmisleno. — U svakom slučaju, drago nam je zbog župnika, a i župi će dobro doći ženska ruka.

I opet smijuljenje. — Vjerojatno ćete mu tijekom vašeg... posjeta... pomoći u radu?

Sarah je htjela reći da se zapravo namjerava zaposliti kao učiteljica, ali je gospođica Arrowstone već usmjerila pažnju na nešto drugo. Znatiželjna matrona pretvorila se u strogu ravnateljicu. Promatrala je djevojčice kroz naočale sa staklima debelim poput Sarinih. Na licu joj se pojavio izraz čuđenja.

Gloria je izbjegla njezin pogled.

Gospođica Arrowstone je ipak nije zamijenila s Lilian. Ravnateljica se već

47


raspitala o učenicama. Znala je da je Gloria starija.

— Ti si, dakle, Gloria Martyn — rekla je. — Dakle, nisi ni malo slična majci.

Gloria je kimnula. Već je navikla na tu tvrdnju.

— Bar ne na prvi pogled — nastavila je gospođica Arrowstone. — Tvoji su roditelji dah naslutiti da imaš neotkrivene glazbene ili likovne talente.

Gloria ju je zbunjeno pogledala. Možda bi trebala odmah priznati.

— Ja... ja ne sviram klavir — tiho je rekla.

Gospođica Arrowstone počela se smijati. — Da, to sam već čula, dijete. Tvoja majka je jako žalosna zbog toga. No, tek ti je trinaest godina, nije kasno za početak sviranja nekog instrumenta. Bi li htjela svirati klavir? Ili radije violinu? Ili čelo?

Gloria je pocrvenjela. Nije čak ni znala što je čelo. A sasvim sigurno ga nije htjela učiti svirati.

Na sreću, Lilian joj je pomogla da se izvuče iz škripca.

— Ja sviram klavir! — rekla je samouvjereno.

Gospođica Arrowstone strogo ju je pogledala. — Od naših učenica očekujemo da govore samo kad ih pitamo — ukorila ju je. — Inače je, naravno, jako dobro što ti se sviđa taj instrument. Ti si Lilian Lambert, zar ne? Nećakinja gospođe Martyn?

Kura-maro-tini je ovdje očito ostavila dojam, što je gospođica Arrowstone odmah pobliže objasnila.

— Gospođa Kura-maro-tini osobno je posjetila našu kuću kako bi prijavila svoju kćer — rekla je Christopheru i Sarah. — Pritom nas je obradovala malim privatnim koncertom. Djevojkama se to jako svidjelo i one ti se veoma raduju, Gloria.

Gloria se ugrizla za usne.

— Naravno, i tebi, Lilian. Sigurna sam da će naša učiteljica glazbe, gospođica Tayler-Bennington znati cijeniti tvoje sviranje na klaviru. Želite li čaj, gospođice Bleachum... župniče? Djevojke mogu sada ići dolje. Gospođica Barnum će im pokazati njihove sobe.

Gospođica Arrowstone je očito pila čaj s roditeljima i rođacima svojih štićenica, ali se nikad ne bi spustila na razinu svojih učenica pa i njima ponudila čaj.

— O da, ja stanujem u zapadnom krilu! — važno je rekla Lilian. Već je zaboravila da ne smije govoriti dok je ne pitaju. — Ja sam »Lily of the West«!

— Lilian! — ukorila ju je Sarah zapanjeno, a župnik se počeo smijati. Gospođica Arrowstone se namrštila. Nasreću, čini se da ipak nije poznavala priču Ljiljan zapada, koja govori o nevjernoj barskoj dami koja je upropastila svojega dragog. Takve su pjesme izvodili u gostionicama, a ne u salonima.

Gloria je očajnički pogledala učiteljicu.

— Pođi s njom, Glory — nježno je rekla Sarah. — Gospođica Barnum

48


predstavit će te tvojoj osobnoj nadstojnici. Sigurno će ti biti dobro.

— I pozdravi se već s učiteljicom — dodala je gospođica Arrowstone. — Sigurno je nećeš vidjeti prije sljedeće nedjeljne mise.

Gloria se pokušala svladati, ali su joj suze potekle niz obraze kad se naklonila pred gospođicom Bleachum. Sarah nije mogla postupiti drukčije. Privila je djevojku na grudi i poljubila je na rastanku.

Gospođica Arrowstone promatrala je to s vidljivim prijezirom.

— Malena je previše vezana za vas — rekla je nakon što je djevojčica izašla iz prostorije. — Dobro će joj doći da se malo udalji od vas i okrene drugim ljudima. A vi — ponovno onaj zavjerenički osmijeh — vi ćete u dogledno vrijeme imati i vlastitu djecu.

Sarah je jako pocrvenjela.

— Za početak nisam htjela ostaviti posao — ponovno je dala naslutiti da bi htjela raditi. — Naprotiv, voljela bih još nekoliko godina raditi u školi pa sam vas u vezi s tim htjela pitati...

— Kako vi to zamišljate, draga moja? — upitala je gospođica Arrowston topeći se od ljubaznosti i ulijevajući čaj u njezinu šalicu. — Velečasni vas treba uza se. Ne znam kakav je običaj na drugoj strani zemljine kugle, ali u našem školskom sustavu učiteljice nisu udane.

Sarah se osjećala kao u zamci. Gospođica Arrowstone sigurno joj neće dati posao. Dakle, postojala je još samo mogućnost da u mjestu potraži posao kućne učiteljice. Međutim, činilo se da ovdje nitko nije toliko imućan. A vjerojatno ni žene iz sela nisu htjele stajati na putu »sreći svojega župnika«. Morat će ozbiljno razgovarati s Christopherom. Zapravo, njemu je išlo u prilog to što je bio tako odlučan oženiti se njome samo na temelju duhovne srodnosti utvrđene dopisivanjem. On će ipak morati ostaviti Sarah nekoliko tjedana za donošenje odluke. Sramežljivo je pogledala čovjeka pokraj sebe. Hoće li nekoliko tjedana biti dovoljno da ga doista upozna?

Gloriju su predstavili gospođici Coleridge, nadstojnici istočnoga krila. Gospođica Coleridge bila je starija od gospođice Barnum, a čini se da je i inače bila posve drukčija od nje. Bila je mršava i djelovala je strogo.

— Ti si Gloria Martyn? Uopće ne nalikuješ na majku!

I riječi gospođice Coleridge zvučale su prijezirno.

Gloria ovaj put nije kimnula. Gospođica Coleridge joj je dobacila još jedan, nemilosrdan pogled, a onda se usredotočila na svoje zabilješke. Za razliku od gospođice Barnum, nije znala napamet u kojim su sobama bile smještene njezine djevojke.

— Martyn... Martyn... ah, da, evo tu je. Tizianova soba.

Dok su sobe u zapadnom krilu nosile imena slavnih skladatelja, one u istočnom krilu bile su nazvane prema slikarima. U svakom slučaju, Gloria nikad

49


nije čula za ime »Tizian«. Pozorno je slušala gospođicu Coleridge koja je nastavila čitati.

— Zajedno s Melissom Holland, Fionom Hills-Galant i Gabrielle Wentworth-Hayland. Gabrielle i Fiona su već ovdje...

Gloria je išla za nadstojnicom kroz hodnike istočnoga krila, koji su popodne već bili polumračni. Pokušavala se uvjeriti kako u ovoj školi sigurno ima dvadeset djevojaka koje se zovu Gabrielle, ali vjerojatno nije bilo tako. Kad je gospođica Coleridge otvorila vrata sobe, Gloria je ugledala lijepo, pomalo šiljato lice smeđokose djevojke koju je srela na recepciji. Gabrielle je upravo stavljala svoju školsku odjeću u jedan od četiriju uskih ormara. Druga djevojka — Gloria je prepoznala nježnu plavušu koja je bila u predvorju s Gabrielle — to je već, izgleda, obavila. Stavila je nekoliko obiteljskih slika na noćni ormarić, ispod tamnih reprodukcija raskošnih ulja na platnu, koje su inače krasila zidove u sobi. Portreti i povijesne slike Gloriji su bili odvratni. Poslije će doznati da se ovdje odaje počast umjetniku po kojemu je njihova soba dobila ime. Sve slike na zidovima bile su Tizianove.

— Fiona, Gabrielle — ovo je vaša nova cimerica — kratko ju je predstavila nadstojnica. — Ona dolazi...

— S Novog Zelanda, mi to već znamo, nadstojnice! — pristojno je rekla Gabrielle i naklonila se. — Upoznale smo je pri dolasku.

— Onda dobro, sigurno već imate o čemu razgovarati — rekla je gospođica Coleridge, očito zadovoljna što nije morala probijati led između djevojaka. — Poslije povedite Gloriju na večeru.

Nakon tih riječi izašla je iz sobe i zatvorila vrata za sobom. Gloria je bespomoćno stajala na ulazu. Koji će krevet biti njezin? Fiona i Gabrielle već su si izabrale krevete uz prozor. No, Gloriji je ionako bilo svejedno. Voljela bi imati samo pokrivač da se može pokriti preko glave.

Gloria je nesigurno otišla do kreveta u kutu. Činio joj se najboljim za povlačenje u sebe. Međutim, djevojke nisu imale namjeru prepustiti Gloriju samoj sebi.

— Evo naše slijepe ptičice! — zlobno je rekla Gabrielle. — Čula sam da jako lijepo pjeva. Nije li ona maorska pjevačica tvoja majka?

— Zbilja? Njezina je majka crnkiiiinja? Fiona je otegnuto izgovorila posljednju riječ. — Ali ona zapravo nije crna... Pomno je promotrila Gloriju.

— Možda je kukavičje jaje? — smijuljila se Gabrielle.

Gloria je progutala slinu. — Ja... mi... kod nas kod kuće nema kukavica...

Nije shvaćala zašto se djevojke smiju. Također nije shvaćala što je učinila djevojkama i nikad neće shvatiti da čovjek bez ikakva povoda može postati predmetom ismijavanja. Međutim, shvatila je da je pala u zamku.

Nije imala nikakve mogućnosti pobjeći od svega toga.

50


5.

harlotte Greenwood došla je s roditeljima na farmu Kiward. Četiri tjedna nakon što je u Christchurchu upoznala Jacka, a na poziv Gwyneire McKenzie. Službeni povod bila je mala proslava nakon uspješnog vraćanja ovaca s planine. Sada, u ožujku, u brdima je

počinjala zima i bilo je vrijeme za gonjenje ovaca na farmu. No, to se događalo svake jeseni i nije bilo razlogom za slavlje. Jack je nagovarao majku da pozove Greenwoodove, a taj povod bio je jednako dobar kao i drugi.

Jack je bio sretan kad je ugledao Charlotte kako silazi iz kočije. Nosila je jednostavnu tamnosmeđu haljinu, koja je boju njezine kose činila još toplijom. Njezine krupne smeđe oči zablistale su, a Jacku se učinilo da u njima vidi zlatna svjetla.

— Jeste li dobro putovali, Charlotte? — upitao je, shvativši kako je nespretan. Mogao joj je pomoći da siđe s kola, ali je ostao nepomičan kad ju je ugledao.

Charlotte se nasmiješila. Na obrazima su joj se pojavile jamice. Jack je bio ushićen.

— Ceste su daleko bolje od onih koje sam zapamtila — rekla je Charlotte pjevnim glasom.

Jack je kimnuo. Nastojao je reći nešto pametno, ali nije mogao jasno misliti u Charlotteinoj prisutnosti. Kad je stajao uz nju, sav se pretvorio u osjećaj. Htio je dodirivati tu ženu, zaštititi je, vezati uza se... ali, bude li ikad uspio kod nje ostaviti kakav dojam, ona će ga zauvijek smatrati seoskom budalom.

Ipak, donekle je vješto uspio predstaviti djevojku svojim roditeljima, pri čemu je James McKenzie pokazao finoću u ophođenju koja je Jacku potpuno promakla.

— Pohađanje internata u Engleskoj odjednom mi je postalo sasvim prihvatljivo — rekao je. — Ako odande izlaze tako dražesna stvorenja kao što ste vi, gospođice Charlotte. A vas zanima maorska kultura?

Charlotte je kimnula. — Voljela bih naučiti jezik — objasnila je. — Jack tečno govori maorski... Uputila je Jacku pogled, koji je prodrmao Jamesa

51


McKenzieja. Već je i prije primijetio iskru u očima svojega sina. A čini se da je i Charlotte pokazivala zanimanje za njega.

— Zacijelo će sljedeća tri mjeseca provesti poučavajući vas riječima kao što je Taumatawhatatangihangakoauauotamateaturipukakapiki-maungahoroukupokaiwhenuakitanatahu.

James joj je namignuo.

Charlotte se ugrizla za usne. — Zar oni imaju... tako dugačke riječi?

U istom trenutku kao da je počela dvojiti oko svojih namjera. I opet je namrštila čelo na način koji je oduševio Jacka pri njihovom prvom susretu.

Potreba za pružanjem utjehe djevojci ponovno je pokrenula Jackovu sposobnost govora. Odmahnuo je glavom. — To je brdo na Sjevernom otoku — objasnio joj je. — A i Maori teško izgovaraju tu riječ. Nabolje će biti da počnete s učenjem jednostavnijih riječi. Ki ora naprimjer...

— ... znači dobar dan! — nasmiješila se Charlotte.

— A haere mai...

— Dobro došli! — prevela je Charlotte, koja je očito već počela učiti jezik. — Žena se kaže wahine.

Jack se nasmiješio. Haere-mai, wahine Charlotte!

Charlotte je htjela odgovoriti, ali je tražila jednu riječ. — A kako se kaže muškarac? — upitala je.

— Tane — pomogao joj je James.

Charlotte se ponovno obratila Jacku. — Kia ora, tane Jack!

James McKenzie pogledom je potražio svoju suprugu Gwyneiru. I ona je pratila pozdravljanje dvoje mladih.

— Čini se da im nije potreban obilazni put preko irskoga gulaša — rekla je Gwyneira uz smiješak, aludirajući na rađanje svoje ljubavi prema Jamesu. Ona je tražila maorsku riječ za timijan, a James joj je pronašao začinsku travu.

— Ali biblijske poslovice mogle bi biti važne — privukao ju je k sebi, dobacujući mladim ljudima znakovite poglede. Kad je Gwyneira došla na Novi Zeland, samo je jedna knjiga bila prevedena na maorski jezik: Biblija. Kad je trebala neku riječ, često je dugo razmišljala gdje bi je mogla naći u Bibliji. — Kamo ideš ti, i ja želim ići...

Dok su Gwyneira i James razgovarali s Georgeom i Elizabeth Greenwood, Jack je vodio Charlotte po farmi na kojoj je sada, kad su se ovce vratile, bilo vrlo živo. Sve staje bile su pune debelih proizvođača vune, dobro uhranjenih i zdravih, s čistom, gustom vunom na tijelu. Vuna će grijati životinje preko zime, a onda će, nakon šišanja prije ponovnog gonjenja u planinu, pridonijeti bogatstvu farme Kiward. Jacku je bilo lakše govoriti o ovcama, nego voditi salonske razgovore pa je polako vraćao samopouzdanje. Na kraju su on i Charlotte otišli u maorsko selo, a Jackov posve prirodan razgovor s prastanovnicima napokon je zadivio

52


Charlotte. Uživala je u pogledu na idilično selo pokraj jezera i divila se rezbarijama na drvenim kućama.

— Ako želite, sutra možemo odjahati na farmu O’Keefe — rekao je Jack na kraju. — U ovom naselju žive još samo oni ljudi koji svakodnevno odlaze raditi na farmu. Samo pleme odselilo se na staru farmu Howarda O’Keefea. Maori su dobili tu zemlju kao odštetu za nepravilnosti pri kupnji farme Kiward. Ondje živi Marama, pjevačica. I Rongo, žena koja skuplja ljekovito bilje. Obje dobro govore engleski i znaju mnogo moteateas...

— To su pjesme koje pričaju priče, zar ne? — nježno je upitala Charlotte.

Jack je kimnuo. — Tu su i tužaljke, uspavanke, priče o osveti, o plemenskim nesuglasicama... upravo ono što vi tražite.

Charlotte ga je pogledala blago se smiješeći. — Nema ljubavnih priča?

— Naravno da ima i ljubavnih priča! — brzo je potvrdio. Ali onda je shvatio. — Biste li voljeli... zapisati jednu ljubavnu pjesmu?

— Ako bude moguće — zbunjeno je rekla Charlotte. — Ali, mislim... možda je još prerano bilo što zapisivati. Možda se prvo mora više toga... doživjeti. Razumijete li? Voljela bih vas bolje upoznati...

Jack je osjetio kako mu krv navire u obraze. — Maore? Ili mene?

Charlotte je također pocrvenjela. — Ne vodi li jedno do drugoga? — upitala je smiješeći se.

McKenziejevi i Greenwoodovi su se složili da Charlotte ostane na farmi Kiward tri mjeseca kako bi izvršila prva istraživanja na području maorske kulture. Elizabeth i Gwyneira znakovito su se pogledale. Obje su već odavno znale što se rađa između Jacka i Charlotte i obje su to odobravale. Gwyneiri se Charlotte jako svidjela — iako nije uvijek odmah shvaćala o čemu govori, ali čini se da to kod Greenwoodovih nije moglo biti drukčije. Kad bi Charlotte počela stručno govoriti o književnosti, nitko ju nije mogao zaustaviti. No, Elizabeth se više nije bojala toga da bi ona mogla završiti kao jedna od docentica na sveučilištu u Dunedinu. Charlotte je odavno pronašla nešto što ju je zaokupljalo više od svijeta znanosti.

S Jackom je jahala po farmi, učila od Gwyneire o kvaliteti vune i uz smijeh uvježbavala oštre zvižduke, kojima su pastiri upravljali sa psima. Pastiri i Maori u početku su se prema njoj držali malo kruto — mlada dama iz Engleske u haljinama skrojenim po najnovijoj modi i savršenim ponašanjem djelovala je zastrašujuće. No, Charlotte je znala lomiti led. Okušala se u hongiju, maorskom tradicijskom pozdravu, i naučila je da se Maori ne pozdravljaju trljanjem noseva, nego laganim dodirivanjem nosa i čela druge osobe. Njezina nekad otmjena haljina za jahanje izgledala je otrcano. Sedlo za žene ubrzo je zamijenila udobnijim australskim sedlom.

Iza Charlottina izgleda dobro odgojene djevojke krilo se dijete prirode — i borac za prava žena. Sa zapanjenom Gwyneirom razgovarala je o radovima

53


Emmeline Pankhurst i djelovala je gotovo razočarano zato što žene na Novom Zelandu već imaju pravo glasa. U Engleskoj je zbog toga izašla s drugim studenticama na ulicu i očito se sjajno zabavljala. James McKenzie ju je zadirkivao nudeći joj cigaretu — pušenje je bilo znak prosvjeda sufražetkinja, radikalnih zagovornica ženskih prava — a Jack i Gwyneira su se smijali kad je doista zapalila i počela pušiti. Zapravo, svi su se slagali s tim da je mlada žena obogatila život na farmi Kiward pa je i Jack polako počeo u njezinu društvu razgovarati normalno. Srce mu je ipak brže kucalo kad bi je pogledao, a oči bi mu zasjale kad bi im se pogledi sreli. Često je imao napade stidljivosti i Charlotte ga je na kraju izmamila van, na mjesečinu, jer je svakako još jedanput htjela vidjeti konje. Oprezno ga je uhvatila za ruku.

— Je li istina da se Maori ne ljube? — tiho je upitala.

Jack to nije znao. Maorkinje ga nikad nisu privlačile; njihova najčešće crna kosa i njihove egzotične crte lica previše su ga podsjećale na Kuru. A što se ticalo Kure, za Jamesa je važila stara, šaljiva poslovica: »Kad bi ona bila posljednja žena na zemlji, Jack bi otišao u samostan!«

— Moglo bi se reći da su se Maori naučili ljubiti od nas, pakeha... — Charlotte je nastavila šaputati. — Ne misliš li da se to može naučiti?

Jack je progutao slinu. — Svakako — rekao je. — Ako se nađe dobar učitelj...

— Ja to nisam nikad radila — rekla je Charlotte.

Jack se nasmiješio. Zatim ju je oprezno uzeo u naručje.

— Hoćemo li početi trljanjem noseva? — šalio se kako bi svladao strah.

No, Charlotte je već otvorila usta. Nisu morali ništa učiti. Jack i Charlotte bili su stvoreni jedno za drugo.

Unatoč rađanju nove ljubavi, Charlotte nije zapustila svoje studije. Bilo joj je zabavno razgovarati s Jackom na jeziku Maora, a osim toga, u Jamesu McKenzieju pronašla je strpljivog učitelja. Nakon tri mjeseca boravka na farmi Kiward ne samo da je mogla bez poteškoća izgovoriti onu dugačku riječ, nego je čak stavila na papir i prve maorske mitove i to na engleskom i na izvornom jeziku. Ovo posljednje, naravno, uz pomoć Marame, koja je podržavala njezin rad koliko je mogla. Charlotte je imala osjećaj da vrijeme leti. No, postojali su važni razlozi za okončanje njezina boravka na farmi.

— Naravno, voljela bih ostati duže — objasnila je roditeljima koji su došli po nju. — Ali bojim se da to ne dolikuje.

Pritom je pocrvenjela i sramežljivo se nasmiješila Jacku. Njemu pak vilica umalo nije pala iz ruke. Upravo je htio uzeti komad janjetine, ali izgleda da je izgubio tek.

Mladić se nakašljao. — Da... ah... Maori na to gledaju drukčije, ali mi bismo ipak zadržali stare običaje pakeha. A ti... kad je djevojka zaručena, nije primjereno da bude pod istim krovom s budućim suprugom...

Charlotte je nježno dodirnula Jackovu ruku, kojom je živčano gužvao ubrus.

54


— Jack, ti si htio ispravno postupiti! — blago ga je ukorila. — Sada bi trebao zamoliti oca za razgovor u četiri oka i zatražiti moju ruku...

— Ukratko, čini se da su se mladi zaručili — rekao je James McKenzie, ustao i otvorio bocu posebno dobrog vina. — Ja imam osamdeset godina, Jack. Više ne mogu čekati da napokon postaviš jednostavno pitanje. A sve je ionako već odavno odlučeno. U mojoj dobi čovjek treba odmah pojesti svoje pečenje, inače će ono postati žilavo, a žvakanje nije lako. Dakle, nazdravimo sada Charlotte i Jacku i posvetimo se večeri! Ima li kakvih primjedbi?

George i Elizabeth Greenwood nisu dali nikakav prigovor. Naprotiv, oboje su bili sretni zbog ove veze. Naravno, u otmjenijim će krugovima Christchurcha i Canterburyjske ravnice biti govorkanja. Jacku je, doduše, godilo što će svi pričati o njemu, ali ovčarski baruni nisu zaboravili da mladić potječe iz Gwyneirine veze s kradljivcem stoke. Najveće tračerice sjetit će se još i toga da između vjenčanja McKenziejevih i Jackovog rođenja nije prošlo devet mjeseci, i naravno, svi su znali da Jack nije nasljednik farme Kiward, nego da u najboljem slučaju može dobiti mjesto upravitelja. Kći prebogatog Georgea Greenwooda mogla se i bolje udati. Georgeu to nije smetalo. Charlotte će dobiti pristojan miraz, a Jacka je poznavao kao marljivog, pouzdanog radnika koji je povrh svega još i studirao poljoprivredu nekoliko semestara. Čak i ako Kura-maro-tini ikad proda farmu ili se zarati s McKenziejevima, ili ako Gloria Martyn bude htjela sama upravljati farmom, uvijek će se naći neko dobro mjesto za Jacka. George stoga uopće nije bio zabrinut za dobrobit svoje kćeri. On ju je samo htio vidjeti sretnu i — udanu! O sufražetkinji u obitelji Greenwood govorkalo bi se mnogo više nego o davnim grijesima obitelji Warden-McKenzie.

Na kraju su zaključili da je primjereno da zaruke traju pola godine, a tu su uračunali tri mjeseca koja je Charlotte provela na farmi Kiward. Jack i Charlotte su se tako vjenčali na proljeće, odmah nakon što su ovce otjerali u planinu. Elizabeth je namjeravala prirediti romantičnu vrtnu svečanost na obali Avona, ali je nažalost padala kiša pa su se gosti sklonili u šatore, postavljene za svaku sigurnost, i u društvene prostorije u kući. Jack i Charlotte su se rano povukli iz gužve i odmah sutradan otišli na farmu Kiward. Svi su se složili da se usele u prostorije u kojima su William i Kura živjeli na početku njihova braka. William ih je dao urediti vrlo lijepo i skupo, a Charlotte nije imala ništa protiv toga da bude okružena tako lijepim namještajem. Jack je samo tražio manje raskošnu spavaću sobu pa je zamolio stolara u Haldonu da mu napravi jednostavan krevet i ormare od domaćeg drveta.

— Samo ne od kaurija! — rekla je Charlotte, smiješeći se. — Znaš da je Tane Mahuta, bog šume, razdvojio Papa i Rangi!

Papatuanuku, zemlja, i Ranginui, nebo, bili su prema maorskoj mitologiji zagrljeni ljubavni par u svemiru. Njihova su ih djeca odlučila razdvojiti pa su time stvorila svjetlo, zrak i vegetaciju na zemlji. Rangi, nebo, plakao je zbog rastanka gotovo svaki dan.

55


Jack se počeo smijati. Zagrlio je suprugu. — Nas više ništa neće rastaviti — odlučno je rekao.

Charlotte je izvršila neke male promjene i u nekadašnjoj Kurinoj glazbenoj sobi.

— Pomalo sviram klavir, ali nam je dovoljan samo jedan — rekla je. U salonu McKenziejevih i dalje se nalazio Kurin veliki koncertni klavir. — Pogotovo nam ne treba pokraj spavaće sobe. Ondje... Pocrvenjela je. Djevojke koje su pohađale engleske internate, nisu slobodno govorile o rađanju djece.

Jack ju je shvaćao. I on je smatrao da malu djecu ne treba stavljati u udaljene sobe. A od dana kad su se vjenčali, davao je sve od sebe kako bi dobio nasljednike.

Iako su Jack i Charlotte bili sretni na farmi Kiward, George Greenwood se ipak pobrinuo za primjereno bračno putovanje.

— Vrijeme je da izađeš, Jack! — rekao je nakon što je Jack pronašao tisuću razloga da ostane na farmi. — Ovce su sretne u planini, a tvoji roditelji i radnici će lako izaći na kraj s onih nekoliko goveda.

— Nekoliko tisuća goveda — dodao je Jack.

George je zakolutao očima. — Ne moraš ih svaki dan stavljati u krevet — rekao je. Ugledaj se na svoju suprugu! Ona gori od želje da vidi Pancake Rocks!

Charlotte je predložila putovanje na zapadnu obalu. Nisu je onamo mamila samo čuda prirode, nego ju je zapravo zanimala razmjena misli s najpoznatijim proučavateljem Maora na Južnom otoku, Calebom Billerom. Nakon što je doznala da Jackova nećakinja Elaine i njezin suprug žive u istom mjestu kao i Biller i da ga poznaju, više je nitko nije mogao zaustaviti.

— Koliko znam, Lambertovi i Billerovi nisu baš prijatelji — rekao je George, ali Charlotte to nije moglo pokolebati.

— Nisu valjda smrtni neprijatelji — objasnila je. — A ako jesu, mi ćemo ih pomiriti. Osim toga, ne moraju biti prisutni dok ja budem razgovarala s gospodinom Billerom. Dovoljno je da nas upoznaju. A ti možeš kopati zlato, Jack! Zar nisi oduvijek htio to raditi!

Jack joj je pričao kako je u mladosti maštao o potrazi za zlatom. Kao i svi mladi sanjao je o tomu kako će imati sreće i pronaći zlato. Napokon, i James McKenzie bio je vrlo uspješan u Australiji. Na kraju je Jack ipak ispao na majku: Ono što ga je zanimalo, bile su ovce. Ispiranje zlata je možda uzbudljivo i zabavno, ali Jack nije bio pustolov.

— Bilo bi bolje da posjetimo O’Keefeove — gunđao je. — U Greyouthu se kopa ugalj. To me ne privlači previše.

— U Queenstown idem sljedeće godine! — odlučila je Charlotte. — Sada prvo idemo u Greymouth, a to je i jednostavnije. Do tamo vozi vlak!

Što se toga ticalo, Jack nije mogao ništa prigovoriti. Samo nekoliko sati

56


putovanja vlakom odvojit će ga od njegovih dragih goveda, a George Greenwood im je stavio na raspolaganje vlastita kola sa salonom. Luksuzno vozilo kvačilo se za redoviti vlak, a mladi bračni par mogao je uživati u vožnji sjedeći u plišanim naslonjačima ili čak ležeći u krevetu i pijući šampanjac. Jacku to nije značilo gotovo ništa jer je više volio jahati nego voziti se vlakom, a zajednički ležaj pod zvjezdanim nebom bio bi mu romantičniji od kreveta u vlaku. No, Charlotte je bila oduševljena i on se složio s prijedlogom.

Manje oduševljeni bili su Tim i Elaine Lambert.

— Zar ćeš doista pozvati Florence Biller? — užasnuto je upitao Tim. — Svaka čast tvojoj ujni, ali ovo je previše!

— Charlotte bi htjela upoznati Caleba Billera — smirivala ga je Elaine. — A ja ga ne mogu samog pozvati na ručak. Kako bi to izgledalo? Jednostavno ćemo biti ljubazni jednu večer i... o čemu se inače razgovara s Florence osim o rudarstvu?

Tim je slegnuo ramenima. — Možda da pokušaš s onim o čemu žene obično razgovaraju. O obitelji? O djeci?

Elaine se počela smijati. — Ne znam bi li trebalo preduboko kopati. Nije li ona opet trudna? Nije li zgodnog tajnika namamila u Westport?

Tim se smijao. — Vrlo zanimljiva tema. Možda ju uspiješ natjerati da pocrveni. Je li to ikom pošlo za rukom?

Složio je ubrus. Lambertovi su upravo dovršili zajedničku večeru, a djeci su se već sklapale oči. Bilo je neobično imati za stolom samo još djecu i ne voditi više toliko računa o svojim riječima. Da je Lilian za stolom bila budna, Elaine bi morala opreznije govoriti o djeci Florence Biller.

— Vjerojatno Calebu, kad joj natoči čisto vino. Je li doista upotrijebio riječi »topli brat«?

— Lainie! — rekao je Tim kroz smijeh. Caleb je doista upotrijebio taj pojam kad se prije nekoliko godina povjerio Kuri. On se nije htio oženiti, ali tada nije imao hrabrosti izabrati slobodan život umjetnika i ostvarenje svojih želja. Na kraju je sklopio brak s Florence, u kojem su očito oboje bili donekle zadovoljni.

— Pozvat ćemo i djecu — na kraju je rekla Elaine. — Bar dvoje najstarijih. Tada neće ostati dugo, a u slučaju potrebe razgovarat ćemo o engleskim internatima. Benjamin je negdje Lilynih godina, zar ne?

Tim je kimnuo. — Ove godine treba otići u Cambridge. Dobra zamisao. Ako ništa drugo, razgovarat ćemo o uzgoju ovaca. Jack sigurno može satima govoriti o tomu i kladim se da je to tema u kojoj Florence neće imati zadnju riječ.

Tim Lambert zapravo nije htio zavoljeti Jackovu mladu suprugu Charlotte — već samo zbog toga što ga je prisilila na susret s Florence Biller. Ali onda je mlada žena osvojila njegovo srce jednako kao i Elaineino i srca malih dječaka.

57


Charlotte se nije pretvarala da ne primjećuje Timovu invalidnost i razgovarala je s njim posve opušteno. Smijala se s Elaine i pridobila ju je kao slušateljicu kad je govorila o svojim pustolovinama u ulozi sufražetkinje. S dečkima se oduševljeno igrala željeznice, a donijela im je nekoliko jednostavnih maorskih glazbala i pokazala kako se izvodi haka, što su oni odmah bučno zasvirali.

— Mislim da se Kura-maro-tini ne mora bojati konkurencije ove grupe!

Elaine se smijala prekrivši uši rukama. — Čak ni onda da je Lilian ovdje i da svira klavir. Moje potomstvo naslijedilo je nerazvijeni sluh Lambertovih.

— Kako je Lilian? Piše li?

Jack je iskoristio priliku da postavi pitanje koje ga je odavno mučilo. Iako je bio zadovoljan brakom i radom na farmi, bio je zabrinut za Gloriju. Pisma koja su stizala u pravilnim vremenskim razmacima više su ga živcirala nego uvjeravala da joj je dobro. Gwyneiri i Jamesu bilo je dovoljno što im je Gloria pisala o satovima glazbe, čitanju u vrtu i ljetnim izletima na obali Cama, ali Jacku to nije govorilo gotovo ništa. U tim pismima nije našao ništa od Glorijine osobnosti. Gotovo kao da ih je pisao netko drugi, a ne ona.

Elaine je kimnula smiješeći se. — Naravno, piše. Djevojke svake nedjelje popodne moraju pisati kući... što Lily uopće nije teško jer ona uvijek ima mnogo toga reći. Pitam se kako joj polazi za rukom izbjeći cenzuru. Učiteljice sigurno provjeravaju pisma nasumice, zar ne?

Pogledala je Charlotte. Ona je slegnula ramenima.

— Zapravo, oni poštuju tajnost pisama. Bar kod starijih i u školi koju sam ja pohađala — rekla je. — Ali mlađima još ispravljaju pravopis.

— Piše li Lilian nešto nedopušteno? — uznemireno je pitao Jack. — Zar nije sretna?

Elaine se počela smijati. — Naprotiv. No, bojim se da se Lilyna predodžba o sreći ne podudara uvijek s predodžbama njezinih učiteljica. Evo, čitaj!

Izvadila je posljednje Lilianino pismo iz džepa na haljini. To je bio dokaz da joj kći jako nedostaje. Elaine je Lilianina pisma stalno nosila sa sobom i uvijek iznova čitala, sve dok nisu stigla nova.

— Draga mama, dragi tata, draga braćo! — čitao je Jack. — Dobila sam lošu ocjenu iz engleske zadaće u kojoj smo trebali prepričati jednu priču koju je napisao gospodin Poe. Priča je bila jako tužna pa sam ja smislila drukčiji kraj. To je očito bilo pogrešno. Gospodin Poe je katkada pisao prilično tužne priče kao i strašne, ali bez duhova. To znam jer sam prošli vikend bila s Amandom Wolverdige u Bloomingbridge Castleu. Njezina obitelj ima pravi dvorac i ondje se navodno pojavljuje duh, ali Amanda i ja smo probdjele cijelu noć, ali nismo vidjele duha. Vidjele smo samo njezinoga glupog brata ispod plahte. Osim toga, jahali smo na Amandinim ponijima i to je bilo jako zabavno. Moj poni bio je najbrži. Rube, možeš li mi poslati jednu wetu? Prošli tjedan stavili smo pauka u zemljopisnu kartu koju je trebala razmotati gospođica Comingden-Proust. Ona se strašno prepala i popela se na stolicu. Vidjeli smo joj gaće. S wetom bi to

58


sigurno bilo još bolje, jer wete katkada skaču za čovjekom...

Charlotte se smijala kao da je i sama još djevojčica koja priređuje psine svojim učiteljicama. Novozelandski bi kukci u engleskim učionicama sigurno imali zanimljiv učinak.

I Jack se smijao, ali nekako zabrinuto. To je pismo bilo dražesno; čovjek bi mogao povjerovati da čuje Lilian kako govori. U usporedbi s tim, Glorijina su pisma djelovala gotovo sablasno. Oskudni opisi pothvata iz kojih se ništa ne može doznati. Morao je pokušati doznati nešto više, ali nije imao pojma kako bi to učinio.

59


6.

loria je mrzila svaku sekundu u Oaks Gardenu i činilo joj se kako se sve urotilo protiv nje.

To je počelo s njezinim zlobnim cimericama koje su o njoj govorile samo sve najgore. Možda su joj zavidjele na slavnoj majci ili su možda

samo tražile prikladnu osobu na kojoj će se moći iskaliti. Gloria to nije znala, ali nije previše razmišljala o tomu. Nije im znala uzvratiti istom mjerom kao što nije mogla ni ne obazirati se na to. Na koncu konca, i sama je znala da nije lijepa i da u školskoj odjeći djeluje nespretno. A u Oaks Gardenu su joj svaki dan nemilosrdno nabijali na nos kako je glupa i nenadarena.

No, ni škola nije bila baš rasadnik kreativaca, iako je težište pedagoške djelatnosti stavljala na lijepe umjetnosti. I ostale učenice mrljale su bojama po platnima jednako nespretno kao i Gloria i samo su uz pomoć učiteljice mogle donekle točno nacrtati kuću ili vrt, s obzirom na zakone perspektive. Gabrielle Wentworth je strašno loše svirala violinu, a ni Melissa nije ništa bolje svirala svirala čelo. Samo je malo djevojaka doista imalo umjetničku žicu, u najboljem su se slučaju oduševljavale glazbom ili slikarstvom. Lilian Lambert, naprimjer, nije se ni najmanje ustručavala svojoj budućoj učiteljici glazbe svirati na klaviru Annabell Lee, a onda se čudila što gospođica Tayler-Bennington nije time očarana. Lily nije bila mnogo darovitija od Glorije, ali je uživala u satima glazbe, a slično je bilo i s ostalim djevojkama. Dobro, na individualnoj nastavi, gdje su trebale naučiti svirati određeni instrument, bilo je teško, ali su zborno pjevanje, naprimjer, voljele sve djevojke osim Glorije. U svakom slučaju, ni jedna druga učenica nije na prvom satu morala doživjeti takvo mučenje kao kći Kure Martyn.

Gloria je već nešto naslutila kad ju je gospođica Wedgewood, voditeljica zbora, među prvima pozvala na podij da im nešto otpjeva.

— Kći slavne gospođe Martyn!

Oči gospođice Wedgewood su blistale. — Tako sam se radovala tebi. Nemamo dovoljno altova i ako ti pjevaš samo upola onako kao tvoja majka, jako ćeš nam pomoći! Otpjevaj nam ton A!

Odsvirala je ton na klaviru, a Gloria ga je pokušala otpjevati. To su prije nje

60


pokušale učiniti tri djevojke, ali s osrednjim uspjehom pa ih je gospođica Wedgewood uz lagan uzdah rasporedila drugim glasovima u zboru. No, ni jedan glas nije zvučao tako stisnuto kao Glorijin. Njoj je bilo nelagodno već i samo to što stoji pokraj klavira sama pred razredom. Spominjanje majke učinilo je ostalo. Gloria više nije uspjela otpjevati nikakav ton, a kamoli onaj pravi. A imala je snažan i lijep glas. No, djevojka se nije usudila otpjevati ni najjednostavniju pjesmu i najradije bi propala u zemlju onako sama na podiju.

— Dakle doista, nemaš ništa od majke! — razočarano je rekla gospođica Wedgewood na kraju i poslala je Gloriju u zadnji red. Tamo je bila i Gabrielle, koja otada nije propustila ni jednu priliku da sve pogreške svali na Gloriju. Kadgod bi alt nešto loše otpjevao, navodno je za to bila kriva Gloria, koja je živcirala sve ostale. A ona je pjevala tako tiho da su je ostale učenice ionako jedva čule. Jedina koja bi ju možda branila, bila je Lilian. A ona je pjevala glasno i krivo — prvi glas.

Gloriji općenito ništa nije pomagalo što Lilian teoretski dijeli s njom školsku klupu. Djevojke su bile raspoređene u posve različite razrede i na različite tečajeve, susretale su se samo na zbornom pjevanju i na odmorima u vrtu. Međutim, Lilian je ondje već od prvog dana bila okružena djevojkama. Odmah je stekla prijateljice, s kojima je ludovala, i premda nije isključila Gloriju, nego ju je naprotiv srdačno pozdravila u svojemu društvu, Gloria je osjećala da joj nije ondje mjesto. Učenice nižih razreda gledale su na nju kao na predstavnicu srednjih razreda i to s pomiješanim osjećajima divljenja, zavisti i opreza. Između pojedinih kuća u Oaks Gardenu postojalo je neprijateljstvo, djevojke se nisu posjećivale, osim ako nije bila riječ o kakvoj psini. To je Gloriji , naravno, bilo strano, ali je povrh svega nenamjerno izazvala i pomutnju u zapadnom krilu kad ju je Lilian pozvala na ponoćnu zabavu. Gloria je otišla onamo držeći se uputa i čak je gotovo uživala grickati kolače i piti limunadu u društvu mlađih djevojaka. Lilian ih je zabavljala pričajući im iste one priče koju su Gloriju oduševile još na farmi Kiward. Na kraju se Gloria smijala i gotovo normalno razgovarala s Lilianinim prijateljicama. Ali naravno, na povratku su je uhvatile Gabrielle i ostale cimerice, iznudile priznanje i odmah prijavile Lilian nadstojnici. Gospođica Barnum zatekla je djevojke pri pospremanju nakon zabave i odredila im kazne. Naravno, one su okrivile Gloriju za nesretan ishod zabave.

— Ja ti vjerujem! — suosjećajno je rekla Lilian. Djevojke su srele u vrtu na »kaznenim vježbama«. Kazne u Oaks Gardenu sastojale su se od satima dugog hodanja, najčešće po kiši. Pritom nisu smjele razgovarati, ali bilo je nemoguće natjerati Lily da drži jezik za zubima. — Ta Gabrielle je životinja! Ali sada se ni ostale ne žele družiti s tobom. Iskreno mi je žao!

Gloria je tako i dalje ostala sama unutar internata. Lilian je i ovdje bilo bolje. Gotovo svakog vikenda pozvala bi je jedna od prijateljica da subotu i nedjelju provede s njezinom obitelji. Učenice Oaks Gardena dolazile su iz cijele Engleske, ali ih je pola živjelo u blizini pa su pozivale one iz udaljenijih krajeva. Bilo je malo onih koje nitko nije pozvao kući i koje su provodile vikende u

61


internatu. Njima se nije nudila nikakva zabava. Te su djevojke odreda bile mrzovoljne, a Gabrielle i Fiona — bliske prijateljice, ali obje iz udaljenih gradova — svoje su nezadovoljstvo voljele iskaliti na Gloriji.

Djevojke su nedjeljom morale ići na misu i Gloria bi ondje vidjela gospođicu Bleachum — jedinu svijetlu točku u cijelom tjednu. No, ni mlada guvernanta nije djelovala sretno. Gloria se iznenadila kad ju je prve nedjelje u Sawstonu zatekla za orguljama.

— Uopće nisam znala da znate svirati — rekla je stidljivo kad su se napokon sastale nakon mise. — Niste li baki Gwyn rekli da ne poučavate glazbu?

Sarah Bleachum je kimnula. — Glory, zlato moje, da si bar malo slušala, mogla bi zaključiti zašto sam to rekla! — našalila se, ali je zastala kad je vidjela kako se Glorijino lice iskrivilo od bola. Glorijina lišenost dara sluha na farmi Kiward uzimala se zdravo za gotovo — a dijelom čak i pozdravljala! Nitko pritom nije ni pomislio zadirkivati djevojčicu zbog toga, a Gloria se smijala s ostalima. No, sada se činilo da je Sarina samokritika djevojčicu pogodila više od nekadašnjih ukora zbog nemarno izvršenih zadaća.

— Nisam mislila ništa loše, Glory — Sarah se odmah ispričala. — Što je s tobom? Imaš li problema u školi zato što si jednako nenadarena kao i ja?

Gloria se susprezala da ne zaplače. — Ali vi niste nenadareni! Vi čak svirate i u crkvi!

Sarah je uzdahnula. O svojem nastupu u seoskoj crkvi raspravljala je s Christopherom. Do sada je orgulje nedjeljom svirala gospođica Tayler-Bennington, učiteljica glazbe iz Oaks Gardena i naravno, to je radila mnogo bolje od Sare, kojoj sviranje nije išlo najbolje. Međutim, Christopher je tražio da se Sarah »probije« u zajednicu, kako je on to rekao. Predstavljao ju je kao sestričnu, ali po selu se proširio trač o njihovom skorašnjem vjenčanju. Gotovo svaka žena s kojom je Sarah dolazila u dodir, izravno ju je pitala za to i već imala ideje o tomu kako bi buduća pastorova gospođa mogla biti korisna za zajednicu. Sarah je preuzela biblijski kružok i nedjeljnu školu, ali unatoč njezinom neospornom smislu za pedagogiju, njezin angažman nije naišao na razumijevanje.

— Sarah, ljubavi moja, žene se žale — rekao joj je Christopher dva tjedna nakon dolaska. — Ti od naše propovijedi praviš nauku. Sve one priče iz Staroga Zavjeta — je li to nužno?

— Mislila sam kako ću čitati biblijske tekstove u kojima se govori o ženama — opravdavala se Sarah. — A u Starom zavjetu ima najljepših tekstova na tu temu.

— Najljepših? Kao što su oni o Deborah koja s vojnim zapovjednikom odlazi u bitku? Ili onoga o Jael, koja je ubila svojega neprijatelja klinom za šator?

Christopher je odmahnuo glavom.

— Pa dobro, žene iz Starog zavjeta bile su malo... hm... strastvenije od onih iz Novoga zavjeta. — Ali one su postigle mnogo toga. Ester, naprimjer...

62


Christopher se smrknuo. — Reci, Sarah, sviđaju li ti se sufražetkinje? Ovo zvuči prilično pobunjenički.

— To je Biblija — rekla je Sarah.

— Ali u Bibliji ima i ljepših mjesta!

Christopher je stavio ruku na Novi Zavjet i odmah uputio Sarah u sljedeću nedjeljnu propovijed, rekavši kako on zamišlja obradu teme »Žena i Biblija«.

— Plemenitija od najskupljeg bisera jest kreposna, dobra žena! — započeo je sa svojim predavanjem, kratko se osvrnuvši na Evine grijehe, i hvalio onog čovjeka koji dobru ženu može zvati svojom. — Ženina ljepota krijepi muškarca, a njezina je mudrost melem za njegove udove!

Žene iz župe pocrvenjele su kao po zapovijedi, ali su uživale u pohvali i oduševile su se Marijinom prepuštanju Božjoj volji i njezinim majčinskim osobinama. Na kraju je Christopher pobrao odobravanje sa svih strana.

— Na sljedećem biblijskom kružoku čitat ćeš s njima »Veliča duša moja« i govoriti o tomu kako je djevica bila blagoslovljena — uputio je Sarah, dobro raspoložen. — To nije onako dugačko kao biblijske priče. Žene žele razgovarati još o nečemu.

Doista, na bibiljskom kružoku više se tračalo nego molilo, a velečasni je bio omiljeni predmet razgovora. Sve su ga žene voljele i najljepšim su riječima opisali Sarah što je sve učinio za župu.

— Vi ćete mu sigurno biti dobra žena! — svisoka je rekla gospođa Buster, Sarina domaćica. Christopher je smjestio Sarah kod postarije udovice, a soba je bila jako čista i udobna. Međutim, gospođa Buster nije svojoj stanarki ostavljala mnogo privatnosti. Kad je htjela razgovarati, Sarah joj je morala biti na raspolaganju. Mlada se žena spašavala dugim šetnjama — najčešće po kiši.

Ozbiljne razlike između Sarah i župljana pokazale su se tek kad joj je Christopher povjerio da vodi nedjeljnu školu. Sarah je voljela prirodne znanosti i jedno od njezinih najdubljih pedagoških uvjerenja bilo je to da na pitanja učenica odgovara u skladu s istinom.

— Što li si samo mislila pritom? — ljutito je upitao Christopher nakon što je Sarin prvi nastavni sat imao za posljedicu bijesne prosvjede roditelja. — Ti govoriš djeci da potječemo od majmuna?

Sarah je slegnula ramenima. — Billy Grant je pitao je li Bog doista sve životinje stvorio za šest dana. A to je učenje pobio Charles Darwin. Dakle, objasnila sam mu kako se u Bibliji nalazi lijepa priča koja nam pomaže bolje shvatiti čuda prirode. Ali onda sam objasnila djeci kako je doista bilo.

Christopher je promrsio kosu. — To nije dokazano! — ljutio se. — Ako je to i deset puta tvoje uvjerenje, nije mu mjesto u kršćanskoj nedjeljnoj školi! Ubuduće budi opreznija i pazi što pričaš djeci! Mi ovdje nismo na kraju svijeta, gdje se možda trpi defetistička misao...

Sarah nije htjela priznati, ali što se duže zamišljala kao župnikova žena, to je češće čeznula za tim krajem svijeta. Do sada se uvijek smatrala dobrom

63


kršćankom, ali polako se počela pribojavati da to ovdje nije bilo dovoljno. Činilo se da joj vjera nije dovoljno čvrsta — a sasvim sigurno nije imala u sebi dovoljno ljubavi prema bližnjemu da bi se iz dana u dan bavila sitničavim i često umišljenim brigama članova župe. Rad s djecom više ju je zadovoljavao. A mala Gloria je, izgleda, imala pravih problema.

Unatoč Christopherovu jasno iskazanom nestrpljenju — nakon nedjeljne mise njega i Sarah bi netko od župljana pozvao na objed i on nije htio zakasniti — ona bi se nakratko zadržala s malenom Glorijom i poslušala je. Tada bi obje složno pobjegle na groblje iza crkve. To mjesto, iako ne privlačno, bilo je dobro za osamu. Sarah još nije mogla sama sebi priznati ono što je Gloria odavno znala: obje su očajnički tražile takva mjesta na koja bi se mogla povući.

— Ja stalno dobivam loše ocjene, gospođice Bleachum — požalila se Gloria, vjerojatno misleći kako to učiteljicu više zanima nego svakodnevno mučenje zločeste Gabrielle. — Ne znam pjevati ni čitati note. Meni sve zvuči jednako. A ne znam ni dobro crtati, iako... prije nekoliko dana sam vidjela jednu žabu, zelenu kao trava, gospođice Bleachum, s malim pipcima na nožicama, pa sam ju nacrtala. Onako kao što je to radio moj pradjed Lucas. Prvo veliku sliku žabe, a onda malu sliku nogu. Pogledajte, gospođice Bleachum!

Gloria je ponosno izvadila pomalo zaprljan crtež ugljenom, a Sarah je bila oduševljena. Poduka u crtanju perspektive izgleda da je pala na plodno tlo; djevojčica je zapanjujuće vjerno nacrtala životinju.

— Ali gospođica Blake-Sutherland kaže da je to odvratno. Ne smijem crtati odvratne stvari, umjetnost treba prikazivati samo ono što je lijepo. Gabrielle je dobila dobru ocjenu kad je nacrtala cvijet. Ali to uopće nije izgledalo kao pravi cvijet...

Sarah Bleachum je uzdahnula. Čini se da Gloria nije nedarovita, ali umjetnički odmak uvijek će joj biti nerazumljiv.

— Mislim da gospođica Blake-Sutherland to uopće ne zna — nastavila je Gloria. — Naime, u Engleskoj se uopće ne uči botanika, ni zoologija, bar ne koliko bi trebalo. Zemljopis je dosadan, ono što radimo je za malu djecu. A latinskoga nema, zato imamo francuski...

— Ali i mi smo učile francuski — rekla je Sarah, pomalo pokunjeno. Tek prije godinu dana počela je Gloriju poučavati u francuskom. U Oaks Gardenu djevojke su očito učile francuski od prvog razreda.

Gloria je to potvrdila. Ona je jako zaostajala. Međutim, Sarah Bleachum sjetila se nečega.

— Možda bih ti ja mogla davati poduku — predložila je. — U subotu ili u nedjelju popodne. Bi li voljela to, ili bi ti bilo previše?

Gloria je blistala od sreće. — To bi bilo prekrasno, gospođice Bleachum! — povikala je. Jedno popodne daleko od Gabrielle i Fione učinilo joj se kao nebo na zemlji. — Možete pisati baki Gwyn, zbog plaćanja.

Sarah je odmahnula glavom. — Meni će to biti zadovoljstvo, Glory. Moramo

64


samo razgovarati s gospođicom Arrowstone. Ako on ne dopusti...

Iako ju je Christopher odgovarao od nauma, Sarah je odmah sutradan otišla u internat i započela borbu s gospođicom Arrowstone. Rektorici se prijedlog u početku nije svidio.

— Gospođice Bleachum, složile smo se da se djevojka mora osamostaliti. Gloria je ovdje otuđena, ne slaže se s ostalim učenicama iz razreda i ne prihvaća nastavno gradivo. Možda su joj nastavni sadržaji strani, ali katkada je ona jednostavno neposlušna! Učiteljica iz povijesti Biblije nedavno ju je dovela k meni jer je u jednom sastavu zastupala Darwinovo učenje! Umjesto o istočnom grijehu pisala je nešto o postanku vrsta! Oštro sam je ukorila i izrekla sam joj kaznu.

Sarah je pocrvenjela.

— Djevojka je odrasla u divljini! — uzrujano je rekla gospođica Arrowstone. — A ni vi niste posve nevini u svemu tomu. No dobro, malena je sigurno bila zapuštena na toj farmi. Čini se da ni kućna poduka nije mnogo pomogla. Pogotovo što obiteljski odnosi dolje na Novom Zelandu... je li istina ono što priča Lilian? Njezin je djed uistinu bio kradljivac stoke?

Sarah Bleachum se počela smijati. — Lilianin pradjed — ispravila ju je. — Gloria nije u srodstvu s Jamesom McKenziejem.

— Ali je ipak odrasla u obitelji tog upitnog narodnog junaka, je li tako? To je sve nekako mutno... A tko je taj »Jack«?

Gospođica Arrowstone izvadila list papira iz ladice svojega pisaćeg stola.

Sarah je prepoznala krupna i gotovo okomita slova Glorijina rukopisa i odmah se uzrujala.

— Zar čitate pisma djevojaka? — upitala je srdito.

Gospođica Arrowstone pogledala ju je prijekorno. — U načelu ne, gospođice Bleachum. Ali ovo ovdje...

Učenice Oaks Gardena morale su redovito pisati kući. Posljednji školski sat petkom bio je određen za to. Podijelili su im papire i nadzirali ih, ne samo radi održavanja reda, nego i radi davanja savjeta u pravopisu. To je bilo potrebno osobito u mlađim razredima: djevojčice poput Lilian Lambert pisale su uzbuđeno i bez točke i zareza. U Glorijinu su razredi ti sati proticali najčešće mirno. Djevojke su opušteno sastavljale svoja pisma. Nisu imale mnogo toga za pisanje, ali su, naravno, naučile da na najljepši mogući način opišu male događaje kao što je naprimjer dobra ocjena iz crtanja, ili nova skladba za vježbu na violini.

Gloria je sjedila pred svojim papirom bez riječi. Koliko god se trudila, u glavi joj se nisu oblikovale riječi kojima bi opisala svoj jad. U mislima su joj se pojavljivale slike koje su obilježile protekli tjedan: u ponedjeljak ujutro, kad je

65


svoju bluzu, koju je u nedjelju izglačala s teškom mukom, pronašla zgužvanu među odjećom koju je Gabrielle navečer skinula. Djevojku su posjetili roditelji pa se kasno vratila s izleta — umorna, ali opet ne toliko da ne bi mogla izvesti kakvu podlost. Nadstojnica je odmah ukorila Gloriju. Gloria je upadala u oči pri svakoj provjeri odjeće. Bijele bluze kao da su se na njoj gužvale same od sebe, iako su bile izglačane prije nego što bi ih odjenula. Možda je to bilo zbog kaputića koji joj jednostavno nije dobro pristajao. Ili se Gloria kretala drukčije i više od ostalih djevojaka? A možda je nadstojnica baš nju posebno provjeravala. Nekoliko mlađih učenica, uključujući i Lilian, nisu uvijek djelovale uredno, ali su ipak izgledale lijepo i u najmanju ruku veselo. Gloria je, naprotiv, po pogledu gospođice Coleridge primijetila kako izgleda nespretno i ružno.

— Sramota za kuću! — rekla je gospođica Coleridge i dala Gloriji nekoliko kaznenih bodova. Gabrielle se zlurado smiješila.

Ili u utorak, kad je na rasporedu bilo zborno pjevanje. Ravnateljica je tada došla na sat i tražila da nekoliko novih učenica ponovno pjeva. Među njima je, naravno, bila i Gloria — možda je sve to i bilo upriličeno samo zbog nje. Gospođica Arrowstone htjela je znati je li kći slavne gospođe Martyn doista bila tako beznadan slučaj kao što je tvrdila gospođica Wedgewood. Naravno, Gloria je potpuno zakazala, a još su je i ukorili zbog lošeg držanja na podiju.

— Gloria, djevojka se treba držati poput dame! Uspravi se, digni glavu, gledaj u oči one koji te slušaju! Time će ti i glas bolje zvučati...

Gloria je uvukla glavu u ramena. Nije htjela da je itko vidi. I nije bila dama.

Na kraju je zastala usred pjesme, u suzama pobjegla s podija i skrila se u vrtu. Kad se navečer vratila na večeru, dobila je još nekoliko kaznenih bodova.

A onda srijeda i ona glupa priča s istočnim grijehom. O tomu je slušala u nedjeljnoj školi u Haldonu, ali nije baš dobro pazila. »Naslijeđe« je za Gloriju bilo nešto što se odnosi na kvalitetu vune kod ovaca, na instinkt čuvanja kod pasa i jahačke osobine kod konja. Sve to se može poboljšati ispravnim parenjem, ali Adam i Eva nisu, naravno, imali veliki izbor kad je riječ o tomu. Gloria je zato bila spremna velikodušno oprostiti istočni grijeh. A kako joj pri spomenu »raja« uvijek pada na um prostran krajolik farme Kiward i sve ono što su joj gospođica Bleachum i James McKenzie pričali o domaćim biljkama i životinjama, ukratko je preletjela Postanak i prešla na razvoj različitih životinjski vrsta u različitim životnim prostorima. »Čovjek« — napisala je na kraju, »nije nastao na Novom Zelandu. Maori su došli iz Hawaikija, a pakeha iz Engleske. Ali ondje nema majmuna, pa su prvi ljudi vjerojatno nastali u Africi ili Indiji. Međutim, raj očito nije bio ondje, jer ondje nema jabuka.

Gloria uopće nije shvaćala zašto su je zbog tih rečenica poslali ravnateljici i strogo opomenuli. Za kaznu je morala tri puta prepisati priču o stvaranju svijeta pa je pritom naučila da se raj nalazio između Eufrata i Tigrisa i da se jabuke u Bibliji uopće ne pojavljuju. Gloriji je to bilo čudno.

I napokon, četvrtak i strašan sat klavira, na kojem je Gabrielle zamijenila Glorijine note. Gloria nije mogla svirati iz nota za napredne, a gospođica Tayler-

66


Bennington za kaznu joj je zadala da skladbu nauči svirati napamet. Svi naporni sati vježbe tijekom tjedna bili su uzaludni. Gloria nije mogla ništa odsvirati bez nota. Popodne je morala »odraditi« kaznene bodove i to dugom šetnjom tijekom koje nije smjela izustiti ni riječi. Naravno, opet je padala kiša i Gloria se smrzavala u svojoj školskoj odjeći.

O tomu nije mogla pisati kući. Ne bi mogla to ni zapisati, a da ponovno ne zaplače. Gloria je cijeli sat zurila pred sebe, ne primjećujući ni katedru, ni ploču ni gospođicu Coleridge koja je vršila nadzor.

Kad je napokon uzela pero u ruke, tako ga je duboko umočila u tintu da su kapi poput suza padale na papir. A onda je napisala jedine riječi koje su joj pale na pamet:

— Jack, molim te, molim te odvedi me kući!

— Vidite, gospođice Bleachum! — nemilosrdno je rekla gospođica Arrowstone. — Zar smo trebali poslati to »pismo«?

Sarah je zbunjeno gledala u Glorijin poziv za pomoć. Ugrizla se za usne.

— Razumijem da morate biti strogi — rekla je. — Ali ja vas molim samo za nekoliko dodatnih sati francuskog. Bude li Glorija napredovala u učenju, lakše će se uklopiti. A ionako neće ništa propustiti jer bismo radile vikendom.

Sarah se odlučila kriomice sastajati s Glorijom, ako je gospođica Arrowstone odbije. Međutim, ravnateljica se ipak smekšala.

— Dakle dobro, gospođice Bleachum. Ako župnik nema ništa protiv...

Sarah je htjela ponovno planuti. Kakve veze ima župnik s tim da ona podučava Gloriju? Od kada joj je potrebna dozvola za podučavanje učenica? Bude li je gospođica Arrowstone i dalje ljutila, neće time ništa postići.

— Uostalom, vrlo lijepa propovijed o položaju žene u Bibliji! — dodala je ravnateljica, ispraćajući svoju posjetiteljicu. — Molim vas da mu to prenesete. Svi smo bili dirnuti...

Gloria je došla na svoj prvi sat subotom popodne uplašena i zaplakana.

— Žao mi je, gospođice Bleachum, ali prvo bih trebala napisati jedno pismo — ispričala se. — Večeras ga moram pokazati gospođici Coleridge. Ali ja...

Sarah je uzdahnula.

— Onda ćemo prvo to obaviti — rekla je. — Imaš li papir za pisanje?

Draga bako Gwyn, dragi djede James, dragi Jack,

primite mnogo lijepih pozdrava iz Engleske. Pisala bih vam i prije, ali moram mnogo učiti. Učim svirati klavir i pjevam u zboru. Na satima engleskog jezika čitamo pjesme gospodina Edgara Alana Poea. Pjesme učimo napamet. Dobro napredujem u crtanju. Vikendom viđam

67


gospođicu Bleachum. Nedjeljom idemo na misu.

Sve vas mnogo volim.

Vaša Gloria

68


7.

odatna nastava subotom popodne ubrzo je za Gloriju postala vrhunac tjedna. Već bi se u ponedjeljak počela veseliti tim trenucima, a kad bi joj dan bio loš, zamišljala se pokraj mlade učiteljice i požalila bi joj se u mislima. Naravno, gospođica Bleachum nije se strogo držala samo

francuskog jezika. Doduše, prvi sat bi ozbiljno radile, jer su gospođica Arrowstone i madame Laverne, učiteljica francuskog, morale vidjeti napredak. Poslije bi Gloria govorila o svojim svakodnevnim problemima s Gabrielle i ostalim djevojkama, a Sarah joj je davala korisne savjete kako da se nosi s tim.

— Ne smiješ si sve dopustiti, Gloria! — rekla bi joj naprimjer. — Nije nedostojno zamoliti za pomoć nadstojnicu. Osobito kad je riječ o stvarima poput te s tintom!

Gabrielle je uništila Glorijinu bluzu umrljavši je tintom.

— A ako ne želiš tužakati, onda zamoli nadstojnicu da ti čuva stvari. Ili ustani po noći, pogledaj jesu li djevojke opet nešto priredile i zamijeni odjeću. Gabrielle će samo blenuti kad vidi mrlje na svojoj bluzi, a ti ćeš već odjenuti svoju bluzu i izaći van. Vi nosite odjeću iste veličine. Ili prebaci odgovornost za prljavu ili zgužvanu odjeću na drugu cimericu. Tada će Gabrielle dobiti svoje. A slobodno možeš i ti njoj prirediti kakvu psinu...

Gloria je bojažljivo kimnula. Nije znala kako bi mogla nekoga naljutiti. Jednostavno joj nije padalo na pamet kako da povrijedi Gabrielle. Na kraju se sjetila da joj Lilian može pomoći. Lilian i njezine prijateljice neprestano su pravile psine učiteljima i drugim učenicama — svi su pričali o pauku u zemljopisnoj karti.

Mala crvenokosa vragolanka strpljivo je slušala Gloriju i blago se smješkala. — To je ona koza koja nas je izdala poslije zabave, zar ne? — upitala je. — Naravno, smislit ću već nešto!

Na sljedećem satu violine Gabrielle je primijetila da je njezino glazbalo potpuno raštimano. To nije bilo ništa strašno za nadarene učenice, ali Gabriellin sluh nije bio bolji od Glorijinog, pa je jednu jako nadarenu violinisticu iz Lilianinog razreda mitila slatkišima da joj prije nastave ugodi violinu. No, ovaj

69


put će morati to riješiti sama, pred očima i ušima gospođice Tayler-Bennington. Silno se osramotila, a Lilian joj se zlobno smijala.

Uspješna psina ispunila je Gloriju nekom vrstom uživanja u pobjedi, ali ne i pravom radošću. Nije joj bilo zadovoljstvo gledati kako drugi pate, a nije se voljela ni svađati. Gwyneira je njezinu potrebu za skladom objašnjavala njezinim maorskim podrijetlom; baka Marama imala je slične osobine. U Oaks Gardenu su Glorijinu miroljubivost smatrali slabošću. Učiteljice su govorile da »nema snage«, a učenice su je mučile kad god bi im se pružila prilika.

Samo u popodnevima s gospođicom Bleachum probudila bi se stara, zadovoljna Gloria, koju je svijet jako zanimao. Kako ih Christopher i gospođa Buster ne bi prisluškivali, one bi nakon sata francuskog odlazile u duge šetnje. Gloria bi s oduševljenjem vadila žablja jaja iz jedne bare, a Sarah je pronašla skrovito mjesto u vrtu gospođe Buster i stavila ih u staklenku da se razvijaju. Gloria je očarano promatrala razvoj punoglavaca, a gospođa Buster se na smrt preplašila kad je na kraju dvadeset živahnih žaba skakalo po gredicama cvijeća. Bilo je potrebno nekoliko sati da ih vrati u njihovu baru, a pritom je zaradila i blagi ukor od župnika.

— To nije bilo lijepo, draga moja! Trebala bi imati na umu da si uzor ženama iz župe.

— Hoćete li se ubrzo udati za župnika? — pitala je Gloria jednog ljetnog dana. Bili su praznici, ali ona, naravno, nije mogla otputovati u Novi Zeland, a roditelji su joj bili na gostovanju u krajevima svijeta u koje nisu mogli povesti Gloriju. Ovaj put su putovali po Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Djevojke koje su ostale u školi, nisu imale prestrog nadzor pa se Gloria tako svaki dan iskradala i odlazila u selo posjetiti gospođicu Bleachum. Pomagala je u pripremama za općinski sajam, a za ljetnu svečanost Sarah je time »zasladila« nekoliko mrskih obveza.

Sarah se začudila vidjevši kako se Gloria dobro snašla među ženama. Ljudi iz sela bili su jednostavni i moglo ih se usporediti s onima u Haldonu ili s obiteljima pastira s kojima se djevojka prije družila. Za Kuru Martyn i za njezin senzacionalan glas ovdje nije nitko čuo. Gloria je bila samo učenica internata kao i svaka druga. Kad su ljudi shvatili da nije uobražena ni napuhana kao mnoge od djevojaka iz Oaks Gardena, postupali su s njom kao i s ostalom seoskom djecom. Osim toga, pletenje ukrasnih vrpci, vješanje lampiona i prostiranje stola mnogo joj je bolje išlo od sviranja klavira ili recitiranja pjesmica. Bila je korisna, hvalili su je i napokon se malo bolje osjećala u svojoj koži. Zapravo, u župi joj je bilo ugodnije nego Sarah, koja se među seljanima i dalje osjećala nelagodno. Zato nije mogla odmah odgovoriti na Glorijino pitanje.

— Ne znam — rekla je napokon. — Svi polaze od toga, ali...

— Volite li ga, gospođice Bleachum?

To znatiželjno pitanje došlo je — a kako bi i moglo biti drukčije — od Lilian. I ona je dio praznika provela u internatu i strašno se dosađivala. Sljedeći tjedan

70


otputovat će u Somerset. Jedna prijateljica pozvala ju je na imanje svojih roditelja i Lilian se radovala ponijima i vrtnim zabavama.

Sarah je opet pocrvenjela, ali ne onako jako kao prije nekoliko mjeseci. U međuvremenu je navikla da ju stalno zapitkuju o udaji.

— Mislim da ga volim... prošaptala je, ali nije bila sigurna. Iskreni odgovor glasio bi da Sarah to ne zna, zbog toga što nije znala točno definirati pojam »ljubavi«. Prije je vjerovala da osjeća u Christopheru srodnu dušu, ali otkako je došla u Englesku, više nije bila sigurna u to. Mladoj učiteljici zapravo je bilo sve jasnije da ona i velečasni imaju malo toga zajedničkoga. Sarah je težila k istini i sigurnoj spoznaji. Poučavajući djecu, htjela im je objasniti svijet. Na vjerskom planu to bi odgovaralo misionarskom žaru, ali učiteljica to nije osjećala. Na vlastitu sramotu, polako je shvatila da joj je zapravo svejedno što ljudi misle. Vjerojatno zbog toga i nije nikad imala problema s maorskom djecom. Dobro, čitala je Bibliju s njima, ali se nije ljutila kad bi joj djeca pričala maorske priče. Pritom bi ih samo ispravljala u engleskom jeziku, kad bi im se potkrale gramatičke pogreške.

Sarah se ljutila samo na neznanje — a na to je u Sawstonu nažalost nailazila vrlo često. I Christopher joj se u početku činio preosjetljivim, ali poslije je vidjela da jedno misli, a drugo govori. Svećenik je bio inteligentan i obrazovan, ali mu je dobar glas u zajednici bio važniji od istine. Htio je da ga vole, da mu se dive i da ga poštuju — pa se zato rado okretao kako vjetar puše. Christopherova tumačenja Biblije bila su jednostavna i nisu ostavljala prostora za dvojbu. Dodvoravao se ženama iz svoje župe i suzdržavao se od kritiziranja muškaraca. Sarah je katkada bila bijesna zbog toga. Često je željela čuti jasnije riječi kad bi se koja žena žalila da joj je suprug spiskao sav novac u gostionici i da ju je istukao kad mu je prigovorila. Međutim, Christopher bi je samo smirivao. Sarah nije vjerovala da bi se sama bolje nosila s tim kad bi kao župnikova supruga radila zajedno s Christopherom. Naprotiv, tada bi žene dolazile k njoj, a ne smije ni pomisliti na sukobe koji bi proizašli iz toga.

Ipak, Christopher je privlačio mladu ženu više nego prije. Nakon što su se službeno zaručili, dopustila mu je da je vodi na izlete i odlazila je s njim na vožnje. Već samo zbog toga da pobjegne od dosade u selu. A čim bi ostala sama s njim, osjetila je privlačnost kojom je vjerojatno osvajao i druge žene u župi. Osjećala se da je Christopher samo njezin i da ga ne zanima ništa drugo na svijetu osim Sarah Bleachum. Gledao joj je u oči, ozbiljno kimao glavom kad bi nešto rekla, a katkada... katkada bi je i dodirnuo. To je počelo nježnim, gotovo slučajnim dodirom ruke kad su na jednom izletu oboje istodobno posegnuli za pilećim batkom na prostirci. Nakon toga joj je svjesno prstima dotaknuo nadlanicu kao da time želi naglasiti nekakvu primjedbu koju je upravo izrekao.

Sarah je zadrhtala od te prisnosti, oblila ju je vrućina kad je osjetila toplinu njegovih prstiju. A onda ju je uhvatio za ruku kako bi joj, dok su šetali, pomogao prijeći preko blata i ona je osjetila koliko je siguran i snažan. U početku ju je to živciralo, ali on bi je odmah pustio, čim bi prešli preko takvih mjesta na stazi i

71


Sarah je malo pomalo počela uživati u njegovu dodiru. Činilo se da je i Christopher to osjetio. Kad se Sarah napokon opustila, nije joj ispuštao ruku, nježno se igrao s njezinim prstima i govorio joj kako je lijepa. Sarah je bila zbunjena, ali željela je vjerovati u to, jer kako netko tko je tako drži za ruku, može lagati? Drhtala je iznutra, ali onda se počela radovati njegovoj blizini. Više nije drhtala zbog uzrujanosti, nego zbog očekivanja da će je Christopher zagrliti i da će joj šaptati nježne riječi.

A onda ju je poljubio, u šašu na jezercu u kojem je s Glorijom skupljala punoglavce. Kad je osjetila njegove usne na svojima, ostala je prvo bez daha, a onda joj se pomutio i razum. Više nije mogla misliti, nego samo osjećati i uživati u Christopherovu zagrljaju. Mora da je to ljubav, to nestajanje u naručju drugoga. Srodnost duša bilo je prijateljstvo, ali ovo... ovo je bila ljubav... posve sigurno.

Naravno, Sarah Bleachum poznavala je riječ »požuda«, ali ju nije mogla zamisliti u vezi sa Christopherom i sa samom sobom. Ovo što je ona sada osjećala trebalo bi biti nešto dobro, nešto sveto — ljubav, blagoslovljena kao kad se zaručuju dvoje mladih.

Christopher Bleachum je oprezno prilaženje Sarah doživljavao kao napor, a ne kao užitak. Naravno, znao je da će ona biti sramežljiva. Škole za učiteljice nisu bile nimalo bolje od samostana, od odgajateljica se očekivala suzdržanost, a mlade su žene bile pod strogim nadzorom. Međutim ipak se nadao da će moći brže probuditi želju u njoj, budući da nije volio dugotrajna udvaranja. Christopher je volio da ga žena zavede. Navikao je da ga žene obožavaju i znao je iščitavati i najskrivenije znakove. Treptaj, smiješak, kimanje... nije trebalo mnogo da se Christopher zapali, osobito kad je žena bila lijepa i imala privlačne obline. Tada bi započeo igrati zabranjenu igru, koju je usavršio. Velečasni se razmetao aluzijama i komplimentima, smješkao se kad bi se žene tobože sramežljivo nasmiješile, ali bi mu ipak pružile ruku i zatreperile od užitka kad bi je on prvo pomilovao prstima, a onda poljubio. Na kraju su uvijek žene bile te koje su htjele nešto više i u tu svrhu najčešće izabirale skrovita mjesta. Tajnovitost koja je sve to pratila, dodatno je uzbuđivala Christophera, a one su mu dopuštale da brzo prijeđe na stvar. I zbog toga je davao prednost iskusnim ženama. Polagano uvođenje nevine djevojke u ljubavne radosti nije mu bilo nikakvo zadovoljstvo.

Međutim, izgleda da je upravo to opterećivalo Sarah. Kako se činilo, ona je o tjelesnoj ljubavi znala upravo onoliko koliko je bilo potrebno da strahuje od nje, ali je, s druge strane, znala da ona pruža užitak. Ne bi htjela ukočeno ležati pod njim i nikad se ne potužiti zbog toga. Osim toga, još nije izričito pristala na udaju! Što bi bilo kad bi se predomislila, nakon što ju je cijeloj župi predstavio kao buduću suprugu! Bio je uvjeren da je ona dobar izbor za župnikovu suprugu — iako je na početku bilo malo razilaženja.

Sarah je bila mudra i visoko obrazovana; kad bi je još malo podučio, mogla bi

72


preuzeti na sebe mnoge njegove zadaće u župi. Nažalost, više puta se pokazala tvrdoglavom, Christopher nije volio da hoda okolo s Martynovom kćeri, umjesto da nešto radi u župi. Ipak, ona je bila spremna na kompromise. Poslije rasprave o darvinizmu više nije komentirala biblijske priče, ali je izbjegavala nedjeljni vjeronauk. Umjesto toga, odlazila je s učenicima u prirodu kako bi im pokazala lijepi Božji svijet, a oni su pritom više učili o biljkama i životinjama nego o ljubavi prema bližnjemu i pokajanju. Do sada se nitko nije potužio, a zimi će ionako sve prestati samo po sebi.

Christopher je bio optimist u pogledu pripitomljavanja svoje buntovne sestrične u poslušnu župnikovu suprugu. Što se ticalo zahtjeva biskupa, koji je u njoj vidio obrambeni zid protiv napada na vrline njegova prezgodnog župnika, velečasni nije gajio velike nade. Naravno, pokušat će biti vjeran — ali Sarah mu je već sada bila dosadna, a i udvaranje mu je teško palo. Ipak, nije mu bilo teško suzdržavati se. Sarah nije bila ružna, ali nije imala onako dražesne pokrete kao žene poput gospođe Walker, koji su ga uzbuđivali, a osim toga, ispod svojih skromnih haljina bila je ravna kao daska. Uzeti Sarah Bleachum za ženu bila je odluka razuma. Christopher nije prema njoj osjećao ni ljubav ni naklonost.

— Ne vjerujem da je velečasni zaljubljen u gospođicu Bleachum — rekla je Lilian, vraćajući se s Glorijom u školu.

Gloria je bila sretna što je bila s njom jer je zbog priprema za župno slavlje zakasnila, a vrata su sigurno već bila zaključana. Gloria bi morala zvoniti i sigurno bi dobila opomenu, ali Lilian je tvrdila da zna za najmanje dvije mogućnosti kako da skrivečki prijeđu preko ograde.

— Kako to misliš? — upitala je Gloria. — On je sigurno voli!

Gloria nije mogla zamisliti da na svijetu postoji osoba koja ne voli Sarah Bleachum.

— Ne gleda je onako — objašnjavala je Lilian. — Ne onako... da, ne onako... ne znam. Ali gospođu Walker gleda tako. I Brigit Pierce-Barrister.

— Brigit? — upitala je Gloria. — Ti si luda!

Brigit Pierce-Barrister bila je učenica u Oaks Gardenu. Išla je u završni razred i bila je starija od većine drugih učenica — kao i Gloriju, poslali su je internat kasno, do tada su je poučavali kod kuće. Sada je imala već sedamnaest godina i bila je potpuno razvijena. Djevojke su se smijuljile Brigitinim »nateklim grudima« ispod uske školske bluze.

— Svećenik nije zaljubljen u Brigit!

Lilian se smijala. — Zašto ne bi bio! U svakom slučaju, Brigit je zaljubljena u njega. A Mary Stellington također, prisluškivala sam je. Obje su zaljubljene u njega, Mary mu je napravila oznaku za čitanje od suhog cvijeća i darovala mu je u Ivanjoj noći. Sada stalno zuri u njegovu Bibliju i nada se da je koristi i pritom misli na nju. A Brigit kaže da će sljedeći tjedan pjevati na misi. Boji se da neće moći ni otvoriti usta bude li on ondje...

73


Ovo posljednje Gloria je mogla zamisliti.

— Čak i djevojke iz mojeg razreda maštaju o njemu. I Gabrielle. Čovječe, to si morala primijetiti!

Gloria je uzdahnula. Već odavno nije marila za Gabrielle i njezine prijateljice. Osim toga, nije mogla shvatiti kako je netko mogao biti zaljubljen u velečasnog Bleachuma. Kao prvo, bio je prestar za sve te djevojke. A onda... Gloria si nije mogla pomoći, nije voljela velečasnog. Imao je u sebi nešto nečasno. Laskao joj je kad god bi se sreli, ali ju nikad nije gledao u oči. Osim toga, nije voljela da je dodiruje. Velečasni Bleachum imao je naviku previše se približiti svojemu sugovorniku, staviti mu na rame ruku ili prste, kako bi ga utješio. Gloria je to mrzila.

— Ja se nikad ne bih udala za njega — nastavila je Lilian. — Kako samo sve dodiruje. Kad se budem udala, moj će suprug dirati samo mene i samo meni će govoriti lijepe stvari, a ne svim ženama koje susretne. I samo će sa mnom smjeti plesati. Kladimo se da će velečasni na zabavi plesati s Brigit? Vidi ovo drvo. Možeš li skočiti do najdonje grane? Ako ju dohvatimo, lako ćemo se popeti i prijeći preko ograde.

Gloria ju je uvrijeđeno pogledala. — Naravno da mogu toliko skočiti. Ali, je li i na drugoj strani grana?

Lilian je kimnula. — Jasno, jako je lagano. Popni se za mnom!

Nakon nekoliko minuta djevojke su sigurno stigle u školski vrt. To je doista bio lagan put i Gloria ga se također mogla sjetiti. Kao i mnogo puta prije toga, ukorila se zbog nespretnosti. Kada će napokon naučiti misliti? A sada joj je Lilian još i zadala strah. Ako velečasni ne voli gospođicu Bleachum, možda se neće oženiti njome. Ona će se vratiti na Novi Zeland i potražiti novi posao. A što će onda biti s Glorijom?

Sarah Bleachum nije uživala u župnoj ljetnoj zabavi. Nije sjedila s mladim djevojkama, nego ju je gospođa Buster odvela za stol seoskih gospođa. Tu je vodila dosadne razgovore, a prije toga je nadgledala vašar za siromašne i prodaju kolača. Naravno, i sama je morala nešto kupiti. Bezvoljno je kupila navlaku za grijanje jaja koju je isplela gospođa Buster te kačkano pokrivalo za čajnik.

— Toliko je toga potrebno za novo kućanstvo! — rekla je gospođa Buster. Ona je bila sigurna da će njezin ručni rad, koji je kupila Sarah, ubrzo krasiti svećenikov stol i to ju je, izgleda, činilo sretnom. Sarah je kimnula gotovo neprimjetno. Sve što je bilo ponuđeno, njoj je bilo odvratno, ali je sama sebi rekla da su sve navlake za jaja jednako dobre.

Župnika je toga popodneva zapravo vidjela samo izdaleka. Malo prije je razgovarao s nekom gospodom, a sada živo raspravlja s gospođicom Arrowstone. Ravnateljica je došla na proslavu zajedno s devet učenica, koje su ostale u internatu, i dvjema učiteljicama, koje nisu znale kamo bi, pa su praznike provodile u Sawstonu. Djevojke su se zabavljale pletući vijence, Lilian je u bijeloj

74


svečanoj haljini i s cvjetnim vijencem na glavi izgledala kao šumska vila. Gloria je opet bila neraspoložena. Vjerojatno ju je netko naljutio ili zadirkivao; u svakom slučaju, skinula je svoj vijenac i bacila ga. I tako se jedva držao na njezinim tankim uvojcima koje je danas nemarno raspustila. Obično je nastojala splesti pletenice, ali to je bilo teško, a kad bi ih napokon splela, izgledale su kao da ih je pojačala žicom. Sarah je tješila djevojku, govoreći joj da joj kosa još mora narasti. Kad bude duža, onda će pletenice zbog težine lijepo padati kao u drugih djevojaka. Ali Gloria nije baš vjerovala njezinim riječima.

Brigit Pierce-Barrister upravo je zadivljeno gledala velečasnog. Izgledala je kao punašna nimfa. Haljina joj je djelovala previše djetinjasto za tako razvijeno tijelo. Sarah se pitala zašto gospođica Arrowstone ne savjetuje djevojci da bar podigne kosu.

Brigit je nešto rekla Christopheru, a on joj je odgovorio smiješeći se. Sarah je osjetila ljubomoru. Što je, naravno, bilo besmisleno. Malena može sanjariti o njemu, ali velečasni nikad ne bi davao nadu sedamnaestogodišnjoj djevojci.

Sarah se pitala treba li ustati i otići do stola za kojim su sjedile žene iz Oaks Gardena. Sigurno bi razgovor s učiteljicama bio zanimljiviji od trača koji su vodile gospođa Buster i njezine prijateljice. No, Christopher bi je ukorio zbog toga — a Sarah ga nije voljela ljutiti. To ju je zbunjivalo, jer u početku mu se nije ustručavala proturječiti. Otkako su jedno drugom izrazili ljubav, Christopher ju je, doduše, rjeđe korio, ali ju je zato na finiji način »kažnjavao«. Kad bi ga Sarah razljutila riječima ili postupkom, danima se nije obazirao na nju, nije ju držao za ruku na nježan, topao način — i naravno, nije ju grlio ni ljubio.

Sarah nije nikad prije razmišljala o nježnostima. Nije mislila na muškarce, kao što su djevojke u seminaru priznavale jedna drugoj uz zavjet šutnje, i vrlo je rijetko ispod pokrivača dodirivala svoje tijelo. Ali sada je osjetila goruću žudnju i patila je kad joj Christopher nije prilazio. Danju bi bila nemirna, noću bi ležala budna i razmišljala o tomu kako ga je mogla naljutiti i što bi mogla učiniti da se pomire. U mašti je neprestano osjećala njegove poljupce i slušala nježne riječi koje joj on govori svojim dubokim glasom.

Katkad bi joj na um pala riječ »opsjednuta«, ali se bojala to dovoditi u vezu sa svojom ljubavi prema Christopheru. Bolje bi odgovarale riječi »začarana« ili »ushićena«. Sarah je maštala o tomu kako će u Christopherovom naručju pronaći ispunjenje svih svojih žudnja i željela je da mu to može bolje pokazati. U početku bi se ukočila kad bi je Christopher dotaknuo, a sada bi se rastopila. Nije ga se usudila milovati, nego bi se samo prepustila njegovom zagrljaju. U tim trenucima nije mogla dočekati da odrede dan vjenčanja. Christopher je, izgleda, bio siguran da će ona pristati pa je romantičnu prošnju smatrao nepotrebnom. Bilo je trenutaka u kojima je Sarah bila zbog toga nezadovoljna. Ali kad bi ga vidjela ili kad bi je dotaknuo, sve bi zaboravila. Možda bih mu morala to spomenuti, pomislila je. Ali onda je tu njezinu slabost ponovno pobijedio ponos.

Tako je bilo i sada kad je orkestar pozvao na ples. Sarah je očekivala da će Christopher prići k njoj, ali on je zamolio za ples gospođicu Wedgewood. S

75


učiteljicom glazbe otplesao je valcer na sveopće oduševljenje.

— Eto vidiš, ne pleše s gospođicom Bleachum! — Lilian je pobjedonosno šapnula Gloriji. — Nije mu stalo do nje.

Posljednje, što je Gloria htjela čuti toga dana, bile su dodatne loše vijesti. Primila je pismo od roditelja u kojem joj oni najavljuju svoj posjet za jesenske praznike. Zapravo, trebali su doći još u ovom semestru, ali Kura i William htjeli su još ostati u Parizu gdje su sada bili.

— Ti bi mogla otputovati onamo! — rekla je Lilian — i time izrazila točno ono što je Gloria mislila. Martynovi nisu bili nimalo zabrinuti kad je trebala sama doputovati s Novoga Zelanda. Zato nije moguće da se sada ne usude pustiti je da sama putuje od Londona do Pariza.

— Ah, kad bi uopće htjeli da Gloria bude s njima! — rugala se Fiona Hills-Galant. Djevojka je čula Lilianine riječi i iskoristila je priliku da podbode Gloriju. — Ali ovako, kako ti sviraš klavir, Glory, nećeš na pozornici biti od velike koristi. Kad bi ti barem i cvjetni vijenac dobro stajao! Tada bi mogla s crnačkim plesačima izaći na pozornicu u slamnatoj suknjici!

Gloria je na to ljutito bacila cvijeće. Koliko god se trudila uljepšati se, nitko je nije htio! Ne može zamisliti da je i gospođici Bleachum bilo isto kao i njoj. Velečasni je sigurno voli!

— Sigurno nije zaljubljen u gospođu Buster — rekla je Gloria. Bilo joj je lakše kad je vidjela kako velečasni pleše polku s gospođom Buster, a ne s lijepom gospođom Winter.

— Naravno da nije. Ali ne može plesati samo s onima u koje je zaljubljen. To otpada — važno je rekla Lilian. — Pazi samo, sada će plesati s još nekoliko starih dama, poslije toga s Brigit.

I doista, Christopher je odveo još nekoliko »stupova« župe na plesni podij, a onda se vratio k stolu za kojim su sjedile žene iz Oaks Gardena. Pokraj toga stola bilo je posluženo hladno piće od čaja i voćnog soka, kojim su se plesači mogli osvježiti. Brigit Pierce-Barrister uslužno mu je napunila čašu.

— Vi ste dobar plesač, velečasni! — laskala mu je, smiješeći se. — Dolikuje li to jednom božjem čovjeku?

Christopher se počeo smijati. — I kralj David je plesao, Brigit — odgovorio je. — Bog je svojoj djeci darovao glazbu i ples kako bi se mogla zabavljati. Zašto njegovi službenici ne bi također mogli sudjelovati u tomu?

— Hoćete li onda zaplesati i sa mnom? — upitala je Brigit.

Christopher je kimnuo, a sada je čak i Gloria vidjela iskre u njegovim očima. — Zašto ne? Ali znaš li ti plesati? Nisam znao da se u Oaks Gardenu može učiti plesati.

Brigit se nasmiješila i trepnula. — Jedan mi je rođak kod kuće u Norfolku pokazao...

76


Lagano je stavila ruku na svećenikovu nadlakticu dok ju je vodio po plesnom podiju.

Gloria je pogledala Sarah. I mlada je učiteljica promatrala svojeg »skoro-zaručnika«. Djelovala je opušteno, ali ju je Gloria dovoljno dobro poznavala da može prepoznati njezin bijes.

Brigit se priljubila uz Christophera i spretno pratila njegove korake. Naravno, tu nije bilo ničeg neprimjerenog, ali se ipak vidjelo da on ovo ne radi samo iz osjećaja dužnosti.

— Lijep par! — rekla je gospođa Buster. — Iako je djevojka za njega premlada, naravno. Zar vi ne plešete, gospođice Bleachum?

Sarah je htjela grubo odgovoriti da rado pleše kad je netko pozove, ali se ipak suzdržala. Prvo, to bi bilo neprimjereno, a drugo, nije bilo ni točno. Sarah nije bila dobra plesačica. Ustručavala se izaći na podij s naočalama, a bez njih je bila gotovo slijepa. Zbog toga je rijetko kad imala priliku uživati u plesu. Mogla je ona i bez toga, ali sada je imala veliku potrebu uživati u Christopherovu zagrljaju kao mala drznica Brigit na plesnom podiju.

— Imate li još oznaku za knjigu od Mary Stellington? — upitala je Brigit u tom trenutku. — Slatka mala Mary! Tako je još djetinjasta, nosila je cvijeće na grudima. Svaki dan provjerava imate li doista kod sebe tu oznaku...

Christopher se nasmiješio i čvršće privio Brigit uza se. Polka je prešla u valcer pa je to bilo opravdano.

— Možeš joj reći da je dobro čuvam — rekao je. — A ti si u pravu, Mary je dražesno dijete... Prstima joj je dodirivao ruku.

— Ali vi više volite žene, zar ne, velečasni? — urotnički mu je šapnula Brigit. — Pitam se, sviđam li vam se...

Christopher se ugrizao za usne, kao da ga je to bolno dirnulo. Započela je igra koju je volio: pitanje tko će komu ponuditi svoju nevinost — djevojka svećeniku ili svećenik djevojci. Za početak će se zadržati na bezazlenom čavrljanju, riječ ovdje, riječ ondje, koji dodir... A kad je riječ o tako mladoj djevojci kao što je Brigit, vjerojatno neće ići dalje od poljupca. Iako... djelovala je iskusnije nego što je mislio...

Plesati više od dva plesa s jednom partnericom, k tomu još tako mladom, nije dolikovalo velečasnom. Zbog toga se Christopher nakon valcera udaljio od Brigit. Ne pretjerano nevoljko — to je bio dio igre. Naklonio se pred njom i otpratio je natrag do stola. Pomičući stolicu, čuo je kako dvije djevojke za susjednim stolom šapuću.

— Eto vidiš, zaljubljen je u nju! — pobjedonosno je rekla Lilian. — Rekla sam ti. Pleše s njom, ali bi ju najradije poljubio. A gospođicu Bleachum nije ni pogledao...

Christopher se ukočio. Crvenokosa vragolanka! Kvragu! Je li njegova naklonost Brigit Pierce-Barrister doista bila tako očita ili djevojka jednostavno

77


ima nos za takve stvari? U svakom slučaju, to je bio trač. Ako ne želi doći na loš glas, mora odmah nešto smisliti. Christopher je pomislio na posljednju biskupovu prodiku i oneraspoložio se. Dođe li to njegovom pretpostavljenom do ušiju, moglo bi ga stajati službe. A Christopher je tako volio biti u Sawstonu... Trgnuo se, nasmiješio učenicama i učiteljicama iz Oaks Gardena i otišao k Sarah.

— Hoćeš li plesati, mila moja? — pristojno ju je upitao.

Sarah je kimnula i nasmiješila se. Još samo prije nekoliko trenutaka djelovala je nekako bezvoljno. Je li i ona što slutila? Christopher ju je uhvatio za ruku. Mora to sada istjerati do kraja. Nije li već odavno odlučio da će mu Sarah biti supruga? Došlo je vrijeme da se stvar ubrza.

Sarah je skinula naočale i poluslijepa pošla za bratićem na plesni podij. Bilo je lijepo biti u njegovu zagrljaju. Sarah je imala osjećaj da se potpuno prepustila njegovu vođenju, ali njemu je bilo kao da drži u rukama vreću brašna. Ili ju je morao vući, ili mu je gazila po prstima. Unatoč tomu, nježno se smiješio.

— Lijepa zabava, mila moja — rekao je. — A ti imaš velike zasluge u tomu. Što bismo bez tvoje pomoći u pripremama?

Sarah je podigla glavu i pogledala ga, ali je njegovo lice bilo kao u magli. — Samo što nemam mnogo od tebe — nježno se potužila. — Moraš li plesati sa svim onim ženama? Gospođa Buster je već komentirala...

Christophera je oblio znoj. Dakle, i stara vještica primijetila je nešto. Nema mu druge nego postupiti kako treba. — Sarah, mila moja, gospođa Buster iskoristit će svaku priliku za širenje kakvoga zlobnog trača. Ali ako se slažeš, pomrsit ćemo joj račune. Želim se oženiti tobom, Sarah! Imaš li što protiv da to danas objavimo svima?

Sarah je odmah pocrvenjela i nije mogla nastaviti plesati. Napokon! Napokon ju je pitao! Jedan mali djelić njezina bića još se bunio protiv toga — Sarah je prosidbu smatrala zapravo intimnijim činom. Također je očekivala da će Christopher htjeti čuti njezino »da« prije nego što objavi svoju namjeru. No, ti su osjećaji pripadali staroj Sarah, ženi kakva je bila prije nego što je nekoga doista zavoljela. Sarah se pokušala nasmiješiti.

— Molim... htjela bih... dakle, ja... nemam ništa protiv...

— Gospođica Bleachum izgleda kao da je udarila glavom u vrata — rekla je Lilian bez imalo poštovanja.

Velečasni je zamolio svirače da prestanu svirati te s podija objavio cijelom općinstvu da se upravo službeno zaručio s gospođicom Sarah Bleachum. Sarah je htjela propasti u zemlju; koža joj je bila blijeda, ali su joj se obrazi zarumenjeli.

Gloria je suosjećala s njom. Sigurno je bilo strašno stajati ondje gore dok svi zure u tebe. Brigit i gospođa Emily Winter gledale su nekako neprijateljski. I gospođicu Wedgewood vidjela je već mnogo sretniju. Vjerojatno se i ona nadala da će je velečasni zaprositi. Zapravo, oni bi dobro odgovarali jedno drugome.

78


Gospođica Wedgewood svirala je orgulje mnogo bolje od gospođice Bleachum. No, Gloria je, naravno, bila sretna što se odlučio za njezinu kućnu učiteljicu. Tako će gospođica Bleachum sigurno ostati ovdje — i tješiti ju, diktirati joj pisma koja će slati kući, kako nitko ne bi primijetio koliko je nesretna.

— Ja ne primjećujem da je sretna — ustrajala je Lilian.

Gloria je odlučila ne obazirati se na sestričnu.

79


8.

harlotte je smatrala da je Jack pretjerano zabrinut za Gloriju.

— Istina je da piše pomalo suhoparno — rekla je. — Za razliku od Lilian — ona je izgleda pravi zvrk. Gloria ima trinaest godina i vjerojatno misli na nešto drugo, a ne na zapisivanje dubokoumnih

misli. Vjerojatno želi biti što prije gotova pa i ne razmišlja o sadržaju pisama.

Jack je namrštio čelo. Charlotte i Jack sjedili su u vlaku koji vozi od Greymoutha do Christchurcha i razgovarali o najljepšim trenucima njihova bračnog putovanja. Bilo je prelijepo. Caleb Biller pokazao se kao iznimno poticajan sugovornik, a osim toga dao im je nekoliko savjeta za izlete i druge pothvate. Elaine i Timothy nisu često izlazili — iako Tim to nije priznao, njega su i svakodnevne aktivnosti dovodile do granica izdržljivosti. Nakon nesreće, kuk mu nije dobro zarastao i strašno ga je boljelo kad bi načinio samo nekoliko koraka ili predugo sjedio na tvrdim stolicama. Bio je sretan kad bi vikendom i praznicima mogao sjediti u svojem naslonjaču i posvetiti se obitelji. Posjeti čudima prirode poput Pancake Rocksa nisu dolazili u obzir.

Elaine, dijete prirode, redovito je jahala, ali samo po bližoj okolici. Jacku i Charlotte drage je volje posudila kola i konja pa su oni s velikim zanimanjem istraživali zapadnu obalu. Caleb Biller bio je izvrstan savjetodavac. Jedanput ili dva puta pratio je mladi par do njemu poznatih maorskih plemena koja su ih gostoljubivo primila. Charlotte se obradovala vjenčanoj pjesmi koju su spjevali baš za njih i pokazala im svoje netom stečeno poznavanje njihova jezika.

— Vi ćete dogurati daleko sa svojim istraživanjima — rekao je Caleb. — Do sada gotovo nitko nije mario za priče i mitove. Kura i ja bili smo više okrenuti prema glazbi, a mene oduševljava i umijeće rezbarenja. Ali vi ćete učiniti veliku stvar, budete li sačuvali stare priče, prije nego što se one isprepletu s novim događajima. Namjerno ne kažem »dok se ne razvodne« — bit usmene tradicijske kulture leži u tomu da se ona prilagođava promjenama. A upravo su Maori pravi umjetnici prilagođavanja. Gotovo mi je žao što tako brzo zaboravljaju vlastiti način života, ako im se ovaj naš čini ugodnijim. Jednoga će dana ipak požaliti zbog toga i zato je dobro da se očuva ono staro.

80


Charlotte je bila ponosna što ju je pohvalio pa se s još većim žarom posvetila svojem istraživanju. Jack joj je dao vremena za to. Obnovio je staro prijateljstvo s Elaine, jahao je s njom i pomagao joj uvježbavati pse. Pritom bi razgovor nužno skrenuo na dvije djevojke u engleskom internatu — i Jackova je zabrinutost rasla što je Elaine više pričala o Lilian i njezinim veselim pismima.

— Zapravo, Gloria nije površna — rekao je svojoj supruzi. — Naprotiv, ona previše razmišlja kad se posveti nečemu. A uvijek je bila potpuno zadovoljna životom na farmi Kiward. Ali sada... ne pita ni za ovce ni za pse. Voljela je svojeg ponija, a sada ga uopće više ni ne spominje! Ne mogu vjerovati da ju umjesto toga više zanima sviranje klavira i slikarstvo!

Charlotte se smješkala. — Djeca se mijenjaju, Jack. To ćeš shvatiti kad ih budeš sam imao. Nadam se ubrzo, ili ti možda imaš drukčije mišljenje? Ja bih prvo htjela djevojčicu, a onda dječaka. Ti također? Ili radije prvo sina?

Igrala se sa svojom kosom i počela raspletati pletenicu. Pritom je bacala znakovite poglede na široki krevet u salonskim kolima Georgea Greenwooda. Jacku je smetalo voditi ljubav u ritmu jurećeg vlaka, ali za Charlotte je to bio vrhunac putovanja.

Jack ju je poljubio.

— Uzet ću sve što mi daruješ! — rekao je nježno, podigao ju je i odnio do kreveta. Charlotte je bila lagana poput pera. Posve drukčija od Glorije, koja je već kao dijete bila prilično teška... Nije mogao zamisliti da se ona bez ikakvih teškoća prilagodila internatskom životu u Oaks Gardenu.

— Ako te to toliko uznemiruje, zašto joj ne pišeš? — upitala je Chalotte. Kao da mu je čitala misli; u svakom slučaju, primijetila je da Jacka stalno nešto muči. Bila je sigurna da je riječ o Gloriji. Charlotte je požalila što nije bolje upoznala tu djevojku. Kao da joj je izmakla jedna važna osobina Jackove ličnosti. — Napiši joj prisno pismo, a ne dugačka izvješća kakva joj gospođica Gwyn šalje svakih nekoliko dana. Naime, ni ona ne piše na epski način, zapravo njezina su pisma jednako suhoparna kao i Glorijina: »Prema posljednjim prebrojavanjima farma Kiward ima jedanaest tisuća tristo šezdeset jednu ovcu«. Koga to zanima?

Gloriju, rekao je Jack u sebi, ali ipak je bio utješen. Pisat će djevojci. Ali sada ima drugog posla...

Cijelo selo Sawston posvetilo se pripremama za vjenčanje svojega velečasnog. Svečanost će se održati 5. rujna, biskup će sam vjenčati svojeg svećenika i mladu gospođicu Bleachum. Doznavši za zaruke, pozvao je mlade na večeru u svoju kuću, a Sarah je uspjela ostaviti najbolji mogući dojam. Biskupova supruga razgovarala je s njom o dužnostima dobre župnikove supruge i pokazala veliko razumijevanje za to što se Sarah često osjećala preopterećenom.

— Čovjek se navikne na to, gospođice Bleachum. A vaš budući suprug tek je na početku karijere. Ako sam dobro shvatila svojega muža, on izvrsno obavlja svoj posao. Poslije ga sigurno čekaju još veće zadaće, a čim mu vikar stigne u

81


pomoć, vi ćete se moći posvetiti poslovima koji vam posebno leže...

Sarah se pitala kakvi bi to poslovi trebali biti. Do sada ju rad u crkvi nije nimalo zanimao. No, iako je imala dvojbe, bilo je dovoljno da je Christopher pogleda svojim smeđim očima ili da joj kao slučajno dotakne ruku i ona je bila uvjerena da je pozvana biti župnikovom suprugom.

Smireno je prihvatila ponudu gospođe Buster da joj sašije haljine po modi iz 1890. godine. Strpljivo je slušala zamisli majka učenica nedjeljne škole koje su joj ponudile svoje kćeri za nošenje vela i posipanje cvijećem i pokušala im na što diplomatičniji način dati do znanja da Gloria Martyn i Lilian Lambert imaju veća prava od ostalih. S tim što bi Gloria bila najsretnija da ne mora to raditi.

— Ali ja uopće nisam lijepa, gospođice Bleachum — promrmljala je. — Ljudi će se smijati, ako vam ja budem djeveruša.

Sarah je odmahnula glavom. — Smijat će se i mojim debelim naočalama — rekla je. — Iako još nisam odlučila, možda ih neću ni staviti.

— Ali onda ćete zalutati na putu do oltara — rekla je Gloria. — A zapravo... ne bi li vas velečasni trebao voljeti i s naočalama, zar ne?

Gloria je, naravno, naglasila riječi »zar ne«. Odavno je prestala nadati se da će je netko voljeti zbog nje same. Naravno, čitala je pisma koja joj je pisala baka Gwyn i vjerovala je McKenziejevima da im nedostaje njihova praunuka. No, jesu li uistinu voljeli Gloriju? Ili je zapravo bila riječ o nasljeđivanju farme Kiward?

Gloria je noćima razmišljala o tomu zašto se baka Gwyn onako spremno povinovala volji njezinih roditelja. Sjećala se da je Jack bio ondje. Ali Jack joj nije odgovorio na pismo. Neće doći po nju. Vjerojatno ju je i on zaboravio.

— Velečasni me voli i s naočalama i bez njih, Glory, jednako kao što i ja tebe volim, bez obzira na to stoje li ti dobro te haljine s cvjetnim uzorkom ili ne stoje. A tvoja baka te također voli, i tvoji roditelji... Gospođica Bleachum se jako trudila, ali Gloria je znala da laže.

Lilian je, naprotiv, bila oduševljena svojim zadaćama na vjenčanju i nije govorila ni o čemu drugom. Najradije bi još i svirala orgulje, ali to je na sebe preuzela gospođica Wedgewood, iako je na pokusima izgledala prehlađeno.

Christopher Bleachum bio je zadovoljan razvojem događaja, iako je osjećao žudnju svaki put kad bi na misi ugledao Brigit Pierce-Barrister. Nije pustio da sažive nježne, upravo započete veze s djevojkom. Sada, kad je službeno bio zaručen, želio je biti vjeran. Bez obzira na to koliko to bilo teško, čvrsto je odlučio da će biti Sarah vjeran i brižan muž — iako mu se činilo da ga gospođa Winter u posljednje vrijeme ponovno gleda sa zanimanjem i pomalo suosjećajno. Morala je znati da Sarah nije žena o kojoj je sanjao cijeli život; s druge strane, ni Emily Winter ni Brigit Pierce Barrister nisu ni izdaleka bile predodređene za zadaću župnikove supruge. Christopher je smatrao vrlo kršćanskim i vrlo junačkim što više ne gleda te dvije žene, nego se sve više posvećuje Sarah. Ona je odavno bila poput voska u njegovim rukama; s njom je

82


radio što je htio pa u njihovu odnosu nije bilo nikakve draži.

Veliki dan se bližio i župa je ključala od uzbuđenja. Sarah je isprobavala haljinu i lila suze kad joj nije pristajala kako je zamislila. Osim toga, brojni volani na haljini davali su joj djetinji izgled. Njezine skromne obline izgubile su se u moru satena i tila koji je bio nabran ili nategnut na pogrešnim mjestima.

— Nisam tašta, ali ne mogu ovakva izaći pred biskupa! — požalila se Christopheru. — Uvažavam dobre namjere gospođe Buster i gospođe Holleer — ali one doista ne znaju šiti. Sada žele popraviti, ali mislim da se ne može gotovo ništa učiniti...

Christopher se inače nije bavio takvim pitanjima, ali sada je uvidio da Sarah mora doći pred oltar primjereno odjevena. Naravno, gospođama iz župe laskalo je što odijevaju mladu nevjestu, a Christopher je uzrujanu Sarah neprestano smirivao. Ali ako haljina uopće ne stoji dobro...

— Gospođa Winter je dobra krojačica — rekao je. — Ona će to dovesti u red. Sutra ću razgovarati s njom.

— U ovom ima malo ironije — rekla je Emily Winter, kad je Christopher pokucao na njezina vrata i zamolio je da mu pomogne. — I baš ću ja skrojiti bijelu haljinu za tvoju nevjestu... Ona je još nevina, zar ne?

Emily je stajala na vratima svoje kuće. Nije bila sama s Christopherom, ali se uspjela tako namjestiti da je djelovala zavodljivo. Emily je bila razmjerno niska, ali lijepo građena žena s mekanim oblinama i licem kao u lutke, mekanim i bijelim poput mlijeka. Teški kapci zasjenili su joj zelenosmeđe oči, smeđa joj je kosa u bujnim uvojcima padala niz leđa, ako je nije povezala u nizak čvor, kao sada.

— Naravno da je nisam ni dotaknuo! — rekao je Christopher. — I molim te, Emily, ne gledaj me tako. Ja sam sada već gotovo oženjen čovjek, a ovo među nama zadalo nam je već dovoljno brige...

Emily se promuklo nasmijala. — Ti bi ipak dao nekoliko godina života kad bih ja koračala pokraj tebe na vjenčanju i rekla »da«. Ili više ne žudiš za mnom?

— Nije riječ o žudnji, Emily, nego o mojemu dobrom glasu. I o tvojemu, ne smiješ to zaboraviti. Dakle, hoćeš li pomoći Sarah?

Christopher je očajnički pokušavao prikriti svoje uzbuđenje.

Emily je kimnula. — Učinit ću najbolje što mogu. Trebali bismo prekriti Sarah gustim velom, zar ne?

Ponovno se smijala. — Pošalji je k meni što prije, poznajem gospođu Buster. Haljina će se trebati prepraviti.

Sarah je došla još istoga popodneva i opet je briznula u plač kad je počela isprobavati haljinu pred zrcalom gospođe Winters. Emily je prevrtala očima. Baš joj treba takva plačljivica! No, održat će obećanje. Odlučno je oslobodila haljinu svega tila i svih volana. Sarah, koja je inače nosila kostime, a ljeti široke haljine, sada je trebala odjenuti uski korzet.

83


— U tomu ću ostati bez zraka! — uzdahnula je Sarah, ali Emily je odmahnula glavom. — Nevjesti to neće škoditi! — rekla je. — A korzet će vam podići grudi i naglasiti bokove. To vam treba! Imat ćete posve drugu liniju, vjerujte mi!

Sarah je očarano gledala u zrcalu kako gospođa Winter prilagođuje haljinu tijelu, sužava suknju i povećava izrez.

— To je previše otvoreno! — pobunila se Sarah, ali Emily je načinila umetak od tila pa je haljina sada djelovala kao da je zakopčana do grla, ali je ipak svraćala pozornost na Sarine grudi. Na odlasku od Emily, mlada je žena djelovala zadovoljnije. Jedino nije odustajala od jednostavnoga vela, dok ju je gospođa Winter nagovarala na malo složeniju kreaciju.

— Onda ću vam bar napraviti frizuru! — rekla joj je Emily. — Bilo bi lijepo kad ne biste tako strogo začešljali kosu...

Sarah nije prepoznala samu sebe kad je na dan vjenčanja stala pred zrcalo. Emily Winter dovršila je haljinu u zadnji čas, ali je ona zato pristajala Sarah kao salivena. Naravno, Sarah je jedva hodala u korzetu, ali odraz u zrcalu bio je nevjerojatan.

Lilian i Gloria nisu se mogle suzdržati od oduševljenja.

— Možda, ako biste i meni sašili... — nesigurno je rekla Gloria.

Haljine za djeveruše nisu najbolje pristajale djevojkama. Gospođa Buster ustrajala je na ružičastim haljinama, što nije pristajalo ni Lilian. Boja haljina kosila se s njezinim riđim uvojcima. A Gloria je izgledala debelo.

— Ti još moraš rasti — rekla je gospođa Winters. — Još ćeš se izdužiti. Inače, trebaš nositi široke haljine. Ne smiješ nositi pojas. Ali nećemo sada o tomu! Haljine za djeveruše moraju biti ružne. Nije red da djeveruše zasjene nevjestu.

To u ovom slučaju ne bi bilo teško, pomislila je Emily. Doduše, bila je zadovoljna svojim poslom, ali kad bi trebala od Sarah Bleachum načiniti ljepoticu, to bi iziskivalo posebne napore. Za početak, bijela boja nije joj uopće pristajala. Činila ju je blijedom i bezizražajnom. Jedan lijep veo mogao bi to popraviti, ali Sarah nije odustajala od onog običnog...

Emily je lijepo pričvrstila veo za Sarinu kosu koju mlada žena nije htjela raspustiti. Emily ju je sada podigla tako da djeluje profinjenije i ukrasila ljetnim cvijećem koje je Lilian nabrala i splela u vijenac. Sarah je izgledala vrlo ljupko.

U svakom slučaju, Emily Winter dala je sve od sebe. Tražit će od Christophera da je nagradi za to.

Christopher Bleachum čekao je nevjestu u sakristiji. Bio je sretan što se može na miru pribrati prije nego što doista učini taj korak. Biskup je vani razgovarao sa svojim ovčicama, a žene su još dotjerivale Sarah. Takvo što može potrgati. Christopher je hodao amo-tamo.

84


Odjednom je čuo vrata sa strane koja su vodila iz groblja u predsoblje sakristije. Velečasni je ondje za kišnih dana odlagao kabanicu i čizme. No, ovo je bio suh jesenski dan i posjetiteljica, koja je upravo ušla, nosila je svečanu haljinu boje zelene jabuke te tamnozeleni šal. Bujnu je kosu učvrstila na začelju širokom ukosnicom dok su joj teški, veliki uvojci padali na ramena. Zeleni šeširić isticao je njezinu zasićeno smeđu boju.

— Emily! Što radiš ovdje?

Velečasni se zaprepastio i pomalo oneraspoložio njezinim iznenadnim dolaskom.

Emily Winter gledala je njegovo vitko, ali snažno tijelo u otmjenom crnom fraku, koji je unajmio za vjenčanje.

— Zašto? Pokazujem ti plodove svojega rada. Evo...

Okrenula se prema malom prozoru sakristije i pokazala prema van. Dobro se vidjela jedna strana crkvenog stubišta. Emily je sigurno onamo smjestila Sarah. Mlada nevjesta razgovarala je s Glorijom i Lilian koje su izgledale kao patuljci od šećera. Sarah je bila posve drukčija nego inače. Christopher je zbunjeno gledao u njezino krhko tijelo u jednostavnoj satenskoj haljini, koje nije bilo posve lišeno oblina. Sarah se držala uspravno. Kosa spletena na poseban način davala je njezinu licu puniji izgled.

— Sviđa li ti se?

Emily je prišla bliže Christopheru.

On je duboko udahnuo.

— Emily... gospođo Winter... naravno da mi se sviđa. Ti... Vi... ste učinili čudo...

Emily se smijala. — Samo nekoliko trikova. Princeza će se danas navečer ponovno pretvoriti u Pepeljugu. Ali tada više neće biti povratka.

— Nema ga ni sada!

Christopher se pokušao udaljiti od Emily. No, nerado je to činio. Osjetio je uzbuđenje, draž zabranjenoga. Što bi bilo kad bi sada još jedanput uzeo Emily? Ovdje, pokraj svoje crkve, samo nekoliko koraka dalje od biskupa... i od Sarah.

— Ali nije prekasno za nekoliko lijepih uspomena — mamila ga je Emily. — Dođi, velečasni... Posljednju riječ izgovorila je polako i zavodnički. — Moj suprug već pije u čast mladenaca. Biskup blagoslivlje neodgojenu seosku djecu, a tvoja Sarah tješi svoju ružnu malu Gloriju koja izgleda kao debeli plamenac. Nitko nam neće smetati... Odgrnula je šal. Christopher je samo želio utonuti u njezino tijelo.

— Dođi, Christophere, još samo ovaj put...

Sarah je bila neodlučna. Izgledala je tako lijepo — prvi put u životu! Već je sada vidjela kako će Christopherove oči zasjati kad bude ušla k njemu u crkvu. On neće moći vjerovati koliko se promijenila. Mora je voljeti, sada još više nego

85


prije...

— Gle, kako si lijepa, prijateljice moja.

Pjesma nad pjesmama dobit će posve novo značenje, za njega i za Sarah. Ona je bila lijepa, ljubav ju je proljepšala.

Samo kad ne bi morala nositi naočale! Sarah je znala da joj oči iza stakala djeluju golemo i okruglo poput kravljih i da joj naočale prekrivaju nježno lice. Voljela bi da ih može skinuti. Ali tada ne bi vidjela kako je njezin ljubljeni gleda s divljenjem pred oltarom. I morala bi napipati vjenčani prsten... Gloria je bila u pravu, mogla bi naletjeti na biskupa i srušiti ga. A to se ne smije dogoditi. Sarah nije htjela biti slijepa tijekom obreda vjenčanja. Nekoliko minuta bez naočala bilo bi prihvatljivo, ali ne i tijekom cijelog obreda.

Možda bi se nešto i dalo napraviti. Christopher bi ju bar jedanput trebao vidjeti u punoj ljepoti, iako to donosi nesreću. Ipak, neće se valjda dogoditi ništa loše, ako baci pogled na nju prije ulaska u crkvu. Otići će nakratko k njemu u sakristiju i reći mu kako je Emily odlično obavila posao — a on će je možda poljubiti, što bi drugo i mogao! Sarah je poravnala haljinu i veo.

— Odmah se vraćam, djevojke. Kažite to biskupu, bude li pitao za mene. Sada moram...

Namjestila je naočale i pohitala oko crkve prema malom ulazu u sakristiju. Vrata nisu bila zaključana. Naravno da nisu, Christopher je ušao unutra.

Ostavši bez daha, zbog korzeta, ali i od uzbuđenja, Sarah je skinula naočale i oprezno ušla u predsoblje, pipajući oko sebe. Vrata sakristije bila su otvorena. A ondje... ondje se gibalo neobično kompaktno tijelo, jednim dijelom na stolici... nešto zeleno i crno... I nešto ružičasto. Gola koža?

— Christophere?

Sarah je potražila naočale u naborima svoje haljine.

— Sarah, ne!

Christopher Bleachum je pokušao spriječiti ono najgore, ali Sarah je već stavila naočale.

Emily ionako ne bi uspjela tako brzo spustiti haljinu... a Christopherove hlače...

Prizor je bio sramotan. Bio je odvratan.

Opsjednuta, zavedena, zaljubljena Sarah Bleachum ponovno je postala pametna mlada žena koja se nije ustručavala dovesti svoj svijet u pitanje.

Nekoliko trenutaka zapanjeno je gledala u polugola tijela u prostoru koji pripada Božjoj kući. Zatim su joj oči bljesnule od bijesa i razočaranja.

Christopher je vjerojatno pomislio na njezine omiljene junakinje iz Biblije. Bilo je lako zamisliti što bi Dafne, Ester i Jael učinile s njim i s Emily...

Sarah ga ipak nije napala. Nije rekla ni riječi. Blijeda, stisnutih usana, strgnula je veo s glave.

Emily se bojala da će razvezati i korzet jer je već počela otkopčavati haljinu,

86


ali je onda ipak došla k sebi. Istrčala je van, ne pogledavši ono dvoje zatečenih.

— Moraš se odjenuti, biskup... Emily se prva vratila u stvarnost. Ipak, bilo je prekasno.

Christopher nije vjerovao da je Sarah u onakvu stanju obavijestila biskupa što se dogodilo, ali nekoliko minuta prije on je stajao ispred kuhinje. Vjerojatno je vidio kako je kao bez glave izjurila iz sakristije.

Velečasni je instinktivno uvukao glavu i pripremio se za najgore. Sustići će ga gnjev Božji...

— Žao mi je, Glory, uistinu mi je žao.

Sarah Bleachum njihala je u naručju uplakanu djevojku. — Ali moraš shvatiti da u ovakvim okolnostima ne mogu ostati. Što bi ljudi mislili o meni?

— Meni to nije važno! — jecala je Gloria. — Ali ako se sada vratite u Novi Zeland... Je li baka Gwyn to odobrila? Hoće li vam doista poslati novac?

Sarah Bleachum je na dan vjenčanja pobjegla kao bez glave, ali dok je trčala pokraj zbunjenih uzvanika, u glavi su joj se rojile misli. Morala je otići s tog mjesta, što je moguće prije. Prvo iz Swanstona, a onda i iz Engleske, jer će inače poludjeti.

Sarah je dojurila u svoju sobu u kući gospođe Buster, strgnula s tijela haljinu i strašni steznik i odjenula prvo što je našla. Poravnala je haljinu i krenula put Cambridgea.

Trebala je prevaliti jedanaest kilometara. U početku je gotovo trčala, zatim je hodala, a na kraju se jedva vukla. Ipak, ispuhala se, a prvotni stid povukao se pred umorom. U Cambridgeu je bilo hotela. Sarah se samo nadala da neće morati unaprijed dati mnogo novca. Na kraju je našla skroman, ali udoban pansion i pokucala na vrata. Imala je sreću, po prvi put u tom strašnom danu. Vlasnica, udovica imenom Margaret Simpson, nije postavljala nikakva pitanja.

— Možete mi poslije ispričati što se dogodilo... ako želite — rekla je nježno i stavila pred mladu ženu šalicu čaja. — Prvo se morate odmoriti.

— Trebam poštanski ured — prošaptala je Sarah. Sada, kad se smirila, bilo joj je hladno i drhtala je cijelim tijelom. — Moram poslati pismo... na Novi Zeland. Mislite li da ću moći odavde?

Gospođa Simpson ponovno je napunila šalicu i ogrnula svoju neobičnu gošću vunenom vestom. — Naravno. Sutra će biti vremena za to...

Sarah nije vjerovala da bi nakon svega mogla zaspati, no, na svoje iznenađenje, spavala je čvrsto, a sljedećeg se jutra probudila s osjećajem slobode. Naravno, osjećala je stid i strah od budućnosti, ali ne i prisilu. Zapravo se radovala što se može vratiti kući. Samo kad ne bi bilo Glorije.

— Tvoja baka mi ne mora »odobriti« da se vratim na Novi Zeland, ovčice — rekla je djevojci ljubazno, ali odlučno. — Sama odlučujem gdje ću živjeti. No, ona mi je obećala platiti put, ako se moja očekivanja ovdje ne ispune. I održat će

87


obećanje, to je već potvrdila.

Gwyneira McKenzie dobila je telegram istoga dana — Andy McAran donio ga je iz Haldona na farmu Kiward — i odmah joj je putem banke Greenwood Enterprises poslala novac. Sarah će za koji dan otputovati u London i ukrcati se na prvi brod za Lyttelton ili Dunedin. No, prvo to mora reći Gloriji. Teška srca naručila je kočiju za Oaks Garden i uzdignute glave prošla pokraj učiteljica i nadstojnica koje su joj upućivale podrugljive poglede.

Gloria je bila neutješna, kao što se i očekivalo.

— Ne možete li bar ostati u Engleskoj? — očajnički je upitala. — Možda bi vam gospođica Arrowston dala posao...

Sarah je odmahnula glavom.

— Nakon svega što se dogodilo, Glory? Ne, to je nemoguće. Zamisli samo, morala bih se na svakoj nedjeljnoj misi susresti s Christopherom...

— Ali zar neće velečasni biti premješten? — upitala je Gloria. — Lily kaže da bi ga trebali izbaciti...

Sarah se pitala što li su to djevojke čule ili vidjele. Bile su u blizini sakristije i vidjele su kako Sarah bježi. Znatiželjna Lily je najvjerojatnije odmah poslije toga pogledala što se dogodilo. Možda su obje djevojke pratile biskupa... No, bez obzira na to što je Lilian Lambert ispričala ili što je Gloria Martyn znala, izgleda da Christopher neće izgubiti mjesto.

Biskup je možda bio svjedok njegova nedostojna ponašanja, ali on ga sigurno neće odati crkvenom odboru. Naravno, oštro će ga ukoriti, ali će zapravo Sarah pretrpjeti sramotu zbog neuspjela vjenčanja. Ljudi će njezin bijeg vjerojatno objasniti krizom srednjih godina ili histeričnim napadom, a »jadnoga velečasnog« silno će žaliti.

— Ne znam što će se dogoditi s velečasnim, ali ja svakako odlazim — rekla je Sarah odlučnim glasom. — Voljela bih da te mogu povesti, ali to nije moguće. A uskoro dolaze i tvoji roditelji, Glory. Tada ćeš se bolje osjećati...

Gloria nije bila uvjerena u to. S jedne strane, nestrpljivo je očekivala roditelje, a s druge strane bojala se susreta s njima. Nije očekivala ni ljubav ni razumijevanje.

— Ja mogu reći baki Gwyn kako si ti ovdje nesretna — ravnodušno joj je predložila Sarah. Možda će ona nešto moći učiniti.

Gloria je stisnula usne i pribrala se.

— Ne morate se truditi — tiho je rekla.

Gloria više nije vjerovala u čuda. Čini se da nije nedostajala nikom na farmi Kiward, a Jack sigurno neće doći po nju.

Premetala je po džepu pismo koje je stiglo ujutro. Gwyneira McKenzie joj je pisala o jednom vjenčanju. Jack i Charlotte Greenwood su se vjenčali. Vjerojatno će ubrzo imati i djecu. I tako će on zaboraviti Gloriju.

88


— Jako sam sretna što dolazite upravo sada!

Gospođica Arrowstone euforično je pozdravila Williama Martyna — a to sigurno nije imalo veze s trenutkom njegova dolaska, nego s njegovim šarmom. Osim u iznimnim slučajevima, Williamu je uvijek polazilo za rukom vrtjeti žene oko malog prsta. Punašna ravnateljica prela je poput mačke i gotovo zaljubljeno gledala u visokog, zgodnog muškarca. William Martyn bio je srednjih godina, ali još uvijek vitak i stasit. U njegovoj svijetloj, kovrčavoj kosi još nije bilo sijedih vlasi, a sjaj njegovih bistrih očiju i smiješak na blago potamnjelom licu činili su ga neodoljivim. On i njegova crnokosa, pomalo egzotična supruga Kura bili su izrazito lijep par. Gospođica Arrowstone pitala se kako dvoje zgodnih i karizmatičnih ljudi mogu proizvesti tako prosječno dijete kao što je Gloria.

— Dobili smo pismo za Gloriju koje nas, blago rečeno, zabrinjava... Gospođica Arrowstone izvadila je pismo iz ladice pisaćeg stola.

— Kako je uopće Gloria? — upitao je William svojim očaravajućim glasom. — Nadam se da se dobro uklopila i da su učiteljice zadovoljne njome.

Gospođica Arrowstone usiljeno se nasmiješila. — Pa, sada... Vaša se kći još prilagođuje. Ona je zacijelo odrastala pomalo zapušteno ondje dolje na drugom kraju svijeta...

William je kimnuo i odmahnuo rukom. — Konji, goveda i ovce, gospođice Arrowstone — dramatično je rekao. — To je sve što ljudi ondje imaju na pameti. Canterburyjska ravnica... Christchurch, koji se odnedavna naziva velegradom... katedrale... Sve to zvuči jako obećavajuće, ali ako ste nekad ondje živjeli... kao što sam rekao — konji, goveda i ovce! Trebali smo mnogo ranije dovesti Gloriju u poticajnije ozračje. No, tako je kako je, gospođice Arrowstone. Veliki uspjeh zahtijeva i velike napore.

Gospođica Arrowstone nasmiješila se pokazujući razumijevanje. — Zato vaša supruga i nije došla s vama po Gloriju — rekla je. — A mi smo se tako radovali što ćemo je vidjeti.

Radovali ste se i još jednom besplatnom koncertu, pomislio je William, ali je ipak odgovorio nadasve ljubazno: — Kura je nakon posljednje turneje bila malo indisponirana. A vi svako shvaćate da jedna pjevačica i najmanje prehlade mora uzeti posve ozbiljno. Zbog toga smo mislili da je bolje da ostane u Londonu. Imamo apartman u Ritzu...

— Zar nemate kuću u gradu, gospodine Martyne? — začudila se gospođica Arrowstone. Pri spomenu poznatoga hotela, koji je bio svečano otvoren tek prije nekoliko godina i nalazio se pod pokroviteljstvom princa od Walesa, zablistale su joj oči.

William je odmahnuo glavom, izražavajući žaljenje. — Nemamo ni kuću na selu, gospođice Arrowstone. Ja sam, doduše, već nekoliko puta načeo pitanje kupnje odgovarajuće kuće, ali moja se supruga ne želi skrasiti na jednomu mjestu. Pretpostavljam da je u pitanju njezino maorsko nasljeđe.

Nasmiješio se, dajući do znanja da se šali. — Ali što je s pismom koje ste

89


spomenuli, gospođice Arrowstone? Zar netko dosađuje našoj kćeri? Možda je to još nešto na što će se Gloria morati priviknuti. Uspješnim umjetnicima uvijek netko zavidi...

Gospođica Arrowstone izvadila je pismo iz omotnice i otvorila ga. — Ne bih to nazvala dosađivanjem. Osim toga, malo mi je neugodno što smo otvorili pismo. Ali morate shvatiti... kao otac ženskog djeteta sigurno ćete pozdraviti što mi ovdje vodimo računa o kreposti naših štićenica. Pisma muških pošiljatelja, koji nisu u srodstvu s djevojkama, otvaramo iz sigurnosnih razloga. Ako se pokaže da pismo nije opasno, što je gotovo uvijek slučaj, dostavimo ga naknado, kao da se ništa nije dogodilo. U suprotnom, djevojka se mora opravdati. Da, a ovaj put... pročitajte sami.

Moja najdraţa Gloria,

ne znam kako da započnem ovo pismo, ali sam previše uznemiren i ne mogu više čekati. Moja me ljubljena supruga Charlotte ohrabrila da ti pišem o onomu što me muči.

Kako si, Gloria? Moţda te gnjavim s ovim pitanjem. Iz tvojih pisama moţemo vidjeti da si uvijek vrlo zaposlena. Pišeš nam o sviranju klavira, o crtanju i druţenju s tvojim novim prijateljicama. No, meni tvoja pisma djeluju nekako šturo i drveno. Je li moguće da si zaboravila sve nas na farmi Kiward? Zar ne ţeliš znati kako su tvoj pas i tvoj konj? Moţda je glupo, ali ja nikad ne mogu izmeĎu redova naslutiti osmijeh i nikad ne čujem ni jednu osobnu riječ. Naprotiv, katkad mi se čini da iz tih nekoliko rečenica izbija tuga. Kad mislim na tebe, uvijek čujem tvoje posljednje riječi koje si mi uputila prije odlaska: »Ako ne bude dobro, hoćeš li doći po mene, Jack?« Obećao sam ti to, ali ne znam što bih rekao. No, pravi odgovor je, naravno, da. Ako si doista očajna, Gloria, ako si usamljena i ne vidiš nikakvu nadu da će se što promijeniti, piši mi i ja ću doći. Ne znam kako ću to izvesti, ali računaj na mene.

Tvoj Jack koji te voli više od svega

William je preletio retke smrknuta čela.

— S pravom ste presreli ovo pismo, gospođice Arrowstone — rekao je. — Odnos između moje kćeri i tog mladog čovjek uvijek je bio nekako nezdrav. Bacite pismo.

Gloria je bila sama. Posve sama.

90


IZGUBLJENI RAJEVI

Canterburyjska ravnica, Cambridge, Auckland, Cape Reinga,

Amerika, Australija, Greymouth

1914. – 1915.

91


1.

ožda ću zvučati kao stari Gerald Warden, ali ovdje nešto nije u redu.

James McKenzie vukao se nekadašnjim ružičnjakom farme Kiward, uz pomoć štapa i lagano oslonjen na ruku svoje supruge Gwyneire. U posljednje vrijeme svaki mu je pokret izazivao bol, zglobovi su mu

očvrsnuli, a reuma ga podsjećala na nebrojene noći provedene pod vedrim nebom. Morali su postojati dobri razlozi, kao što je i ovaj dolazak ovaca i pastira iz planine, da bi James izašao iz kuće. Ipak, premda je njegov sin Jack već odavno preuzeo upravljanje farmom, stari predradnik morao je vidjeti uhranjene ovce i janjad. Poput velikih nakupina vune, životinje su stajale na pašnjacima i u torovima farme Kiward i ljutito blejale kad bi pastir izdvojio njihove srodnike ili prijatelje. Gwyneira i James mogu biti zadovoljni. Ovce su bile u izvrsnom stanju, a gubici neznatni.

Jack, koji je upravljao gonjenjem stoke, šalio se s Maorima, zagrlivši svoju suprugu Charlotte.

Charlotte se za njegova izbivanja sigurno nije dosađivala. Vrijeme, kada su maorska sela bila bez muškaraca, vjerojatno je iskoristila za razgovor sa ženama. Već odavno je otkrila da muškarci i žene posve različito prepričavaju i uljepšavaju legende. Charlotte je jako dobro uočavala te razlike. Nakon više od pet godina boravka na farmi Kiward i proučavanja maorskih predanja, tečno je govorila jezik i, kako bi Jack katkada u šali primijetio, gotovo bolje od supruga.

Nježno priljubljena uz Jacka, i sada se šalila s ljudima i pozdravljala njihove žene na njihovu jeziku. Maorima nije smetala ta prisnost u javnosti — jedino im je bio pomalo čudan običaj ljubljenja, umjesto trljanja noseva.

Oštar pogled smeđih očiju Jamesa McKenzieja nije ocijenio samo stanje ovaca, nego se zadržao i na Charlottinom vitkom stasu. To ga je navelo da izrazi zabrinutost zbog svoje supruge. Stari McKenzieji su, doduše, darovali hranu i viski, ali neće sudjelovati u svečanosti povodom povratka ovaca. Polako su išli kroz vrt prema stražnjem ulazu u kuću. I nakon mnogo godina više su voljeli ulaziti kroz kuhinjska vrata u blizini staja, preko puta ulaza za gospodu.

— Pet godina braka, a djevojka je tanka kao slamka. Nešto nije u redu.

92


Gwyneira je zabrinuto kimnula. Supružnici su često razgovarali o tomu, ali nitko od njih nije se htio s tim u vezi izravno obratiti Jacku i Charlotte. Još su se predobro sjećali Gwyneirinih muka kad je Gerald Warden, njezin tadašnji svekar, svakodnevno spominjao njezin tanak struk i predbacivao joj da je neplodna.

— U svakom slučaju, vježbe ne nedostaju — rekla je u šali. — Ne odvajaju se jedno od drugoga. Vjerojatno je tako i u spavaćoj sobi...

James se nasmiješio. — A za razliku od jedne određene gospođice Gwyn prije pola stoljeća, naša Charlotte se doima sretnom — zadirkivao je suprugu. Gwyneira se onda u svojoj nevolji obratila Jamesu. Njezin suprug Lucas očito nije mogao napraviti dijete pa je tako morao uskočiti predradnik. Mlada žena je mjesecima sama sebe uvjeravala da njezin »pokušaj razmnažanja« nema nikakve veze s ljubavlju.

Gwyneira se smrknula. — Da, kad je riječ o Jacku — rekla je. — Voli i raditi s Maorima. Ali inače... Ne misliš li da je premršava, Jamese? Naravno, jako je lijepa, ali ipak premršava, ili ja griješim? A i ta stalna glavobolja...

Charlotte je, prema vlastitim riječima, imala napade migrene otkako zna za sebe. Već u prvim godinama braka znala je po tjedan dana provesti u zamračenoj sobi i poslije toga bi se pojavila blijeda i zabrinuta. Nisu joj pomogli ni prašci liječnika iz Haldona ni trave maorske primalje Rongo Rongo. Ipak, to se prije događalo razmjerno rijetko, a sada je Gwyneira u prva tri mjeseca ove godine izbrojala već četiri napada.

— Vjerojatno je zabrinuta. Oduvijek želi djecu — rekao je James. — Što kaže Rongo? Nisi li je poslala k njoj?

Gwyneira je slegnula ramenima. — Mogu ti samo reći što kaže doktor Barslow — rekla je. — To mi je odala Charlotte. Vjerojatno zato što je bila sretna kad je čula da je po njegovu mišljenju sve u redu. Rongo ne mogu pitati o Charlottinu zdravstvenom stanju. Ali one su stalno zajedno, zbog onih starih priča. To me tješi. Da doista nešto nije u redu, Rongo bi to primijetila.

James je kimnuo. — Kada dobro razmislim — rekao je — bilo bi vrijeme da i ja potražim Rongo Rongo. Reuma će me ubiti. Ali ne mogu jahati do farme O’Keefe. Misliš li da će Rongo htjeti doći u kućni posjet? Nasmiješio se.

— Pri čemu bi je ti mogao oprezno i nenapadno ispitati o Chalottinim osobnim tajnama? — zadirkivala ga je Gwyn. — Učini to, i ja sam znatiželjna jednako kao i ti! Ali pazi, ona neće ništa odati! A ja ću tražiti da poslije popiješ gorki napitak koji ti bude dala!

Rongo Rongo je, naravno, došla u kuću i zatekla Jamesa u krevetu. Posljednje kiše toliko su utjecale na njegovu reumu da nije mogao ustati kako bi se dovukao do naslonjača pokraj prozora.

— To je zub vremena, gospodine Jamese, kosti propadaju — uzdahnula je Rongo Rongo, sitna žena sijede kose, iznimno živahna za svoje godine.

93


Njegujući tradiciju žena svoje obitelji, bavila se liječenjem i prenosila svoje umijeće na druge žene. Nažalost, imala je samo tri sina, a ne i kćeri koje bi mogla poučiti porodništvu. Rongo je povela sa sobom nećakinju, ali djevojku to izgleda nije zanimalo. Preko volje birala je trave i amulete po Ronginim uputama. — Bol se može malo ublažiti, ali reuma se više ne može izliječiti. Budite u toplom i ne borite se protiv slabosti. Neće vam pomoći ako ustanete i pokušate prisiliti kosti da vas slušaju. Od toga će vam biti samo još lošije. Evo... Uzela je nekoliko trava od svoje pomoćnice. Neka vam u kuhinji ovo večeras namoče. Sutra će Kiri to procijediti pa popijte sve u jednom gutljaju. Jako je gorko. Pitajte Kiri, ona uzima to isto i mnogo je pokretljivija od vas!

Kiri je već desetljećima radila na farmi Kiward kao kuharica i odlučno je odbijala prepustiti to mjesto mlađoj ženi.

— U usporedbi sa mnom Kiri je dijete! — rekao je James. — U njezinim godinama nisam ni znao što znače riječi »bolovi u udovima«!

Rongo se nasmiješila. — Bogovi nekoga dotaknu prije, a nekoga kasnije — rekla je smireno, ali pomalo tužno. — Budite sretni što su vam darovali dug život... i mnogo potomaka.

— Kad smo već kod toga... James se s mnogo truda smjestio udobnije i počeo s ispitivanjem. To je uistinu znao raditi bolje od Gwyneire, ne samo zato što je imao smisla za diplomaciju. Za razliku od supruge, tečno je govorio maorskim jezikom. Rongo Rongo je vladala engleskim jezikom — bila je jedna od prvih učenica Helen O’Keefe — ali razgovor na materinskom jeziku bio joj je mnogo lakši. Bude li odavala tajne, onda će to činiti na svojem jeziku.

— Što je s mojom snahom Charlotte? Hoće li imati djece?

James se gotovo zavjerenički nasmiješio, ali Rongo je ostala ozbiljna.

— Gospodine Jamese, prokletstvo wahine Charlotte nije neplodnost — tiho je rekla. — Moja majka mi je savjetovala da u slučajevima kao što je njezin istjerujem duhove, a to sam i činila...

— Uz Charlottin pristanak? — zbunjeno je upitao James.

Rongo je kimnula. — Da, iako ona to nije shvatila ozbiljno. Samo je htjela znati kako se to radi...

— Znači da nije pomoglo? — ljubazno je pitao James. Čuo je već za mnogo uspješnih obreda, ali oni su pomagali samo ako je osoba vjerovala u njihovu djelotvornost.

Rongo je ozbiljno odmahnula glavom. — Gospodine Jamese, nije važno vjeruje li gospođa Charlotte u duhove. To su duhovi koji se moraju bojati moći tohunga...

— I? — upitao je James. — Je li ovdje riječ o dovoljno bojažljivim duhovima?

Rongo se namrštila. — Ja nisam jako moćna — priznala je. — A to su jaki duhovi. Savjetovala sam gospođi Charlotte da zamoli za pomoć nekog pakeha-tohungu u Christchurchu. Doktor Barslow iz Haldona nema veću moć od mene...

94


James se uznemirio. Rongo Rongo nikad nije ni jednu ženu poslala engleskom liječniku. S doktorom Barslowom, seoskim liječnikom iz Haldona, bila je u prijateljskom, ali suparničkom odnosu — katkada bi jednom od njih pošlo za rukom brzo izlječenje manjih bolova, katkada drugom. Kod Charlotte su oboje zakazali. A dijagnoze »Neplodnost nije prokletstvo« i »Oni moraju i dalje pokušavati, nema medicinskih razloga za nemogućnost začeća« bile su zastrašujuće slične.

— Brojila sam dane! — rekla je Charlotte svojemu suprugu.

Upravo je četkala kosu, a Jack se nagnuo nad njom i mirisao bujnu kosu boje meda, još uvijek začuđen i sretan što njemu pripada sva ta ljepota.

— Kad bismo pokušali danas, mogla bih zanijeti.

Jack joj je ljubio kosu i vrat. — Otvoren sam za svaki pokušaj — rekao je smiješeći se. — Ali znaš da se neću ljutiti, ako ne budemo imali djece. Meni ne trebaju nasljednicima želim i trebam samo tebe.

Charlotte je gledala njegovo lice u zrcalu u spavaćoj sobi i uživala u njegovim nježnostima. Znala je da misli ozbiljno. Jack je uvijek pokazivao koliko ga ona usrećuje.

— Odakle uopće znaš kako moraš brojiti dane? — upitao je.

— Od Elaine — rekla je. — A nju je... — počela se smijuljiti i malo je pocrvenjela — nju je to naučila jedna djevojka za zabavu. Naravno, pričala joj je kako izbjeći trudnoću. Ali to je isto, samo obrnuto.

— Ti razgovaraš s Elaine o našim problemima? — začuđeno je upita Jack. — Mislio sam da se to tiče samo nas.

Charlotte je slegnula ramenima. — Dobro znaš Lainie, ona je prilično izravna. Kad je posljednji put bila ovdje, otvoreno me pitala. Onda smo razgovarale o tomu. Ah, Jack, ja tako želim dijete! Lainieni dečki su tako slatki. A pisma njihove male Lilian...

— Ona više i nije tako mala — pobunio se Jack. — Gloria ima osamnaest godina, a Lilian četrnaest ili petnaest.

— Prekrasna je, ne mogu dočekati da je upoznam. Za dvije godine će završiti školu, zar ne? A Gloria već za godinu dana! Kako djeca brzo rastu!

Jack je mrzovoljno kimnuo. Ni nakon toliko godina nije se prestao čuditi Glorijinu ponašanju. Njezina kratka pisma, koja ništa ne govore, njezina šutnja na tri očajnička upita koje joj je poslao ovih godina... Nešto nije bilo u redu, ali nije mogao doći do nje. Sljedećeg ljeta trebala bi napokon završiti školovanje u internatu. Ali o povratku kući još nije bilo govora.

»Po završetku školovanja putovat ću s roditeljima po sjevernoj Europi.« Kratka rečenica u Glorijinu posljednjem pismu. Ni riječi o tomu raduje li se zbog toga ili bi više voljela odmah doći kući. Ni riječi o tomu hoće li joj nedostajati škola, misli li na kakav studij... Glorijina pisma sadržavala su samo kratke poruke. Kad je praznike provodila s roditeljima, a ne u internatu, što se dogodilo

95


tri puta u tih pet godina, uopće mu nije pisala.

— Bit ćeš sretan kad se vrati, zar ne? — rekla je Charlotte. Završila je s četkanjem kose, ustala i spustila svilenu jutarnju haljinu preko ramena. Ispod toga je nosila čipkastu spavaćicu. Jack je primijetio da je smršavjela.

— Želiš li imati djecu, prvo trebaš više jesti — promijenio je predmet razgovora i nježno je obujmio.

Ona se tiho smijala kad ju je podigao i položio na krevet. — Tako si krhka, ne možeš nositi dijete.

Charlotte je treperila dok ju je ljubio, a onda se ponovno vratila na Gloriju. Nije željela govoriti o svojemu tijelu, Maorkinje su ju ionako često zadirkivale da je suprug uskoro više neće voljeti. Maori su voljeli punije žene.

— Razočarat ćeš se — upozorila je Jacka. — Gloria, kad se bude vratila, vjerojatno neće imati nikakve veze s malom djevojčicom od nekada. Više je neće zanimati psi i konji. Voljet će knjige i glazbu. Ti bi već trebao učiti razgovarati o umjetnosti.

Jackov razum govorio mu je to isto dok je čitao Glorijina pisma. Ali njegovo srce nije moglo vjerovati.

— Neka to sama kaže svojoj Nimue! — rekao je pogledavši Glorijinu kujicu koja je, kao i njegov pas čuvar, spavala na hodniku ispred spavaće sobe. — A ona je nasljednica farme Kiward. Farma će ju morati zanimati, bez obzira na internat.

Charlotte je odmahnula glavom. — Hoće li je kujica uopće prepoznati?

Jack je kimnuo. — Pas se sjeća. A Gloria... ona ne može postati drugi čovjek. To jednostavno nije moguće.

Gloria je povezala kosu na zatiljku. Jedva ju je ukrotila; uvojci su jednostavno bili predebeli da bi ih mogla oblikovati. Kosa joj je sada bila vrlo dugačka i dosezala je gotovo do struka. Druge ju djevojke nisu više zadirkivale zbog dječačkog izgleda. Inače, već odavno joj je bilo svejedno što o njoj govore Gabrielle, Fiona i ostale djevojke. Doduše, Gloria nije postala debelokožac, ali je stvorila oko sebe neku vrstu ograde. Jednostavno više nije dopuštala da je druge djevojke vrijeđaju, pokušavala je ne obazirati se na značenje riječi koje su izgovarale Gabrielle ili druge djevojke. To je vrijedilo i za primjedbe većine učiteljica, naročito nove učiteljice glazbe, gospođice Beaver. Gospođica Wedgewood se prije tri godine udala za velečasnog Bleachuma i otišla iz škole. A gospođica Beaver postala je velika obožavateljica Kure Martyn. Gorjela je od želje da upozna Gloriju i nadala se glazbenom čudu — a kad se pokazalo da toga nema, htjela je bar slušati o pojedinostima sa svih koncertnih gostovanja na koje je djevojka išla posljednjih godina.

Gloria o tome nije imala bogzna što reći. Mrzila je praznike koje je provodila s roditeljima. Već i sami pogledi članova ansambla povrijedili bi je do srži. Njezini su roditelji neprestano okupljali oko sebe nove plesače i pjevače. Većina

96


Maora bila je vezana za zavičaj i nije ostajala u ansamblu duže od jedne sezone. Osim toga, među umjetnicima su često izbijale svađe kad bi Martinovi angažirali prave tohunge, dakle glazbenike koji su posvuda bili na dobrom glasu.

Kurine izvedbe haka pjesama sve su više odstupale od tradicionalnog načina izvođenja; ona se prilagođavala zadanim standardima, a to je tražila i od svojih umjetnika Maora. Oni najbolji nisu htjeli pristati na to, svađali su se glasno, a znali su i odustati od nastupa. Kura i William odlučili su zato da više neće angažirati prave Maore, nego mješance s pakehama. Oni su ionako bolje odgovarali zapadnom poimanju ljepote i to je s vremenom postalo glavni kriterij za izbor umjetnika. Sada su već postojali učitelji plesa i impresariji koji su zapošljavali i poučavali nove ljude za predstave. Kura i William putovali su s golemom pratnjom koja je zauzimala pet spavaćih i salonskih vagona. Privatni vagoni priključivali su se na vlakove redovitih linija za cijelu Europu, ovisno o odredištu.

Kad je Gloria putovala s predstavom, morala je dijeliti spavaća kola s još pet djevojaka, dakle, živjeti na još užem prostoru nego u internatu. Katkada bi imala sreću jer su mlade plesačice bile zaokupljene sobom. No, i među njima je bilo osoba teške naravi koje su Gloriji zavidjele na bogatim i slavnim roditeljima i to su joj jasno davale do znanja. Gloria se zbog toga i na putovanjima povlačila u svoje zaštitne zidove načinjene od misli i satima je zurila pred sebe. Dok su to u internatu tumačili kao »sanjarenje«, na turnejama su je smatrali glupom.

— Hej, Glory, probudi se! Zar još nisi gotova?

Lilian Lambert upala je u sobu bez kucanja, kao i uvijek, i trgnula Gloriju iz sumornih misli.

— I kako si se to odjenula? — nestrpljivo je upitala. — Ne moraš obući odjeću za školu, ovo je piknik! Gledat ćemo trening za utrke čamcima i slaviti dečke koji uspiju proći u veslačku regatu Cambridgea. To je zabavno, Gloria! I upoznat ćemo dečke! Jedanput u godinu dana izlazimo iz ovoga samostana, a što ti radiš...

— Mene ionako nitko neće ni pogledati — mrzovoljno je rekla Gloria. — Najradije bih ostala ovdje. Ili bih sama veslala. To je sigurno zabavno!

Lilian je zakolutala očima. — Hajde, obuci plavu haljinu koju ti je majka kupila u Antwerpenu. Lijepa je i dobro ti stoji jer je široka.

Gloria je uzdahnula i bacila pogled na Lilianin uzak struk. Vjerojatno je nosila modni steznik, ali joj on uopće nije bio potreban. Već se sada moglo vidjeti da je petnaestogodišnjakinja naslijedila majčinu i bakinu građu tijela: bila je srednjeg rasta i vitka, ali je imala i obline na pravim mjestima. Gloria je, naprotiv, morala staviti steznik i ozbiljno se pomučiti pokušavajući prilagoditi tijelo modernim haljinama. Plava haljina iz Antwerpena doista joj je pristajala mnogo bolje, ali nije bila posljednji modni krik, nego je više odgovarala članicama pokreta za ženska prava. To je tek vrijedilo za komplete s hlačama

97


koji su se u posljednje vrijeme mogli vidjeti u velikim gradovima. Oni su se Gloriji jako svidjeli, ali Kura je samo odmahnula glavom. Nije smjela ni pomisliti što bi na to rekli u internatu.

Napokon se Gloria opremila tako da je Lilian bila zadovoljna. Lilian joj je još počupala obrve i nacrtala ih zapaljenom šibicom koju je još umočila u čađ iz kamina.

— Ovako izgleda mnogo bolje! — rekla je zadovoljno. — I oko očiju moraš povući vrlo tanku crtu. Tebi bi odgovarala malo deblja, ali bi to gospođica Arrowstone primijetila i dobila bi napad!

I doista, Glorijine su oči sada izgledale veće. Boja je naglasila njezinu svijetlu put, a tanje obrve učinile su da joj oči dođu više do izražaja. Daleko od toga da je bila lijepa, ali se više nije doživljavala odbojnom. Vjerojatno ni jedan momak neće pokazati zanimanje za nju, ali Gloriji to nije bilo ni važno. Samo nije htjela upadati u oči, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu.

98


2.

ođi sada, kola polaze! — požurivala je Lilian. Riđokosa djevojka bila je Gloriji i dalje dobra prijateljica. Gloria se često pitala što je tu vjetropirku tjeralo da joj ostane vjerna. Nakon što su obje djevojke napokon bile u višim razredima, razlika u godinama više nije dolazila

tako do izražaja. Ipak, Gloria je prijam u Lilianin razred doživjela kao novo poniženje. Druge godine u Oaks Gardenu vratili su je u niži razred. Bez pomoći gospođice Bleachum uopće ne bi mogla položiti umjetničke predmete. Lilian, međutim, nije imala nikakvih poteškoća i stalno je korila Gloriju zbog nedostatka samopouzdanja.

— Svejedno je, Glory, razumiješ li ili ne što su gospodin Poe ili neki drugi pisac htjeli reći svojim črčkarijama. Najvjerojatnije nisu ni sami to znali. Dakle, izmisli nešto. Što neobičnije, to bolje. Zapravo ne možeš pogriješiti...

Lilian možda nije bila umjetnica, ali je bila dosjetljiva i šarmantna. Gospođica Beaver joj je čak oprostila i nedovoljno dobro sviranje na klaviru, kad bi se Lilian samo nasmiješila i kad bi imala maštovit izgovor zašto nije stigla vježbati. Gloria je u takvim slučajevima samo mogla zanijemiti — a mrzovoljnu šutnju nije opraštao nitko.

Oaks Garden imao je dogovor s koledžom u Cambridgeu, koji je predviđao povremene susrete starijih djevojaka iz internata s mlađim studentima. Naravno, pritom se sve odvijalo pod nadzorom, ali kad bi se unatoč tomu dogodilo da se dvoje mladih zaljube, veza je gotovo uvijek bila odgovarajuća. U svakom slučaju, djevojke su se morale pripremiti za svoju buduću ulogu u društvu, a to je obuhvaćalo i manje ili više nesputano ophođenje s osobama suprotnog spola. Tako su sada školska kola vozila petnaest uzbuđenih djevojaka završnog razreda u Cambridge, gdje su se na rijeci Cam održavale posljednje kvalifikacije za poznatu utrku Boat Race. Boat Race, godišnja utrka osmeraca Oxforda i Cambridgea, vrhunac veslačke sezone, nakon tjedan dana održavala se u Londonu. Gloria je pomislila kako su obje momčadi već unaprijed određene — bilo je nevjerojatno da su ih treneri sastavljah iz jedne jedine kvalifikacije neposredno prije same završnice. Zapravo, bilo joj je svejedno. Toga sunčanog

99


nedjeljnog popodneva svi će se zabaviti. Svaki povod za izlazak iz internata bio je dobar.

Vrtlar, koji je u Oaks Gardenu bio i kočijaš, tjerao je u kas dva teška toplokrvna konja cestom za Cambridge. Gloria je uživala u pogledu na svježu travu na pašnjacima. Ondje je već bilo konja, ovaca i goveda, koje je ona stalno uspoređivala s onima na farmi Kiward. Bilo je lijepo voziti se po prirodi koja nije bila ograđena zidovima i ogradama. Park Paks Gardena bio je prekrasan, ali Glorijine su oči tražile daljinu. Zelenilo brežuljaka oko Cambridgea smirivalo ju je i veselilo, ali je ona i dalje vjerovala kako će iza travnjaka ugledati Alpe, a i zrak u Engleskoj činio joj se manje bistrim, pogled ograničenijim, a sunčeva svjetlost slabijom nego u Canterburyjskoj ravnici.

Kuharice iz Oaks Gardena pripremile su hranu za izlet, a dvije učiteljice pazile su na košare kao da se u njima u najmanju ruku nalazi državno blago. Čini se da je i sam izbor odgovarajućeg mjesta na obali bio velika stvar. Lilian i njezine prijateljice raspravljale su vrlo glasno, katkada i preglasno, a Gloria je poželjela biti što dalje od svega toga. Bila bi mnogo sretnija kad bi mogla sama šetati obalom rijeke Cam, promatrati ptice i plašiti žabe tako da naglavce poskaču u vodu. Uvijek ju je zanimala priroda i još je uvijek crtala životinje koje bi vidjela na engleskim poljima. Slike više nije pokazvala učiteljicama, nego ih je slala gospođici Bleachum u Dunedin. Mlada se učiteljica ondje zaposlila u školi za djevojke i redovito je pisala Gloriji. Katkada je zajedno s njom oprezno pravila planove za vrijeme nakon završetka školovanja. Dunedin je imao sveučilište koje je primalo samo mali broj djevojaka. Možda bi ondje napokon mogla ostvariti svoje želje i upisati se na prirodoznanstveni studij. Naravno, Gloria će morati ponešto i nadoknaditi, ali gospođica Bleachum je bila uvjerena da joj to neće biti teško. Gloria već odavno nije više sanjala o povratku na farmu Kiward. Bilo je prebolno sjećati se tog izgubljenog vremena, a ondje se više i ne bi osjećala sigurnom. Roditelji su je otrgnuli s farme. Nije bilo sigurno da to neće ponovno učiniti.

Lilian i ostale djevojke napokon su se odlučile za mjesto na obali, koje je bilo bliže cilju nego startu utrke čamaca. Tako je pobijedila skupina djevojaka, koje su računale na veće zanimanje onih momaka koji su već završili utrku. Oni će možda biti i pomalo iscrpljeni, ali će imati više vremena da se posvete mladim damama. Druge su pak tvrdile da će veslači na startu sigurno pogledom tražiti djevojke koje će im donijeti sreću. One su smatrale da prije početka utrke mogu prošetati do starta.

Lilian i još nekoliko djevojaka odmah su krenule, dok je Gloria pomagala učiteljicama raspakirati košare i poslagati na travu prostirke i stolnjake. Poslije toga će moći neprimjetno otići odatle. Toga su dana sigurno sve ptice doletjele na rijeku Cam, ali u blizini se nalazila i šumica. Možda će ondje naići na vjevericu ili na kunu. Na Novom Zelandu nije bilo tih dviju životinjskih vrsta i Gloria će biti oduševljena bude li uspjela vidjeti ta za nju egzotična stvorenja.

100


Za razliku od Glorije, Lilian Lambert je vlastitu vrstu smatrala zanimljivijom od svih ostalih živih bića, neovisno na kojemu kontinentu žive. I ona je voljela životinje i prirodoznanstveni predmeti zanimali su je više od gradiva koje se učilo u Oaks Gardenu. Ali kad se postavljalo pitanje »dečki ili vjeverice«, znalo se čemu Lily daje prednost. Na keju ispred pristaništa za čamce Cambridgea vrvjelo je od zgodnih momaka. Svi su nosili pulovere ili košulje tipične za koledž, svi su bili mišićavi od svakodnevnih veslačkih treninga. Lilian je kao i druge djevojke dražesno provirivala ispod suncobrana i stidljivo bi se nasmiješila kad bi joj se pogled na djelić sekunde susreo s pogledom kojeg od momaka, a inače je opušteno razgovarala s prijateljicama kao da je drugi spol uopće ne zanima. Toga dana je posvetila puno pažnje svojemu izgledu. Lilian je nosila haljinu zagasito zelene boje, na izrezu i obrubu ukrašenu smeđom čipkom. Riđa joj je kosa bila raspuštena, ali je imala i široki ljetni šešir, nježne žutozelene boje. Zbog toga nije ni trebala nositi suncobran. Bila je sredina ožujka, i premda je vrijeme bilo vrlo naklonjeno mladim ljudima, prije bi joj trebao kakav kaputić nego zaštita od sunca. No, suncobran se jednostavno nametao kako bi mogla njime koketirati, a što se ticalo kaputića, Lilian će se radije malo smrzavati nego prekriti svoj lijepi dekolte.

Momci su pogledima odmjeravali djevojke, znajući da ih na kraju utrke čeka piknik s njima. Zato mogu izvršiti određeni predizbor. Za većinu momaka to nije bila prva regata i oni su vrlo dobro znali da se na startu nalaze samo odvažnije djevojke. One stidljivije čekale su dalje uz rijeku. Ovdje je već bio moguć i kratak razgovor ili čak flert — ako ga spretno započnu. Mali broj momaka, kojima su među učenicama iz internata bile sestre ili sestrične, imali su, naravno, prednost. Lilianina prijateljica ugledala je svojega brata — i on ju je odmah upoznao s nekoliko mladih studenata. Ona je pak uključila u svoj krug Lilian i druge djevojke i led je bio probijen. Ipak, živahni razgovor kojemu bi dosjetljiva Lily mogla uvelike pridonijeti, tada se još nije razvio. Na koncu nisu bile suzdržane samo djevojke, nego i momci pa su jedni razgovarali o vremenu — »prekrasno, prava sreća!« — a drugi o sastavu momčadi. Izbor jednoga ili dva momka još je bio sporan, pa su veslači glasno raspravljali o tomu.

— Molim te, Ben, to pile! Naravno, uvjerljiv je, ali ima još tri godine vremena da stekne slavu. Ove godine još mora veslati Rupert. To mu je posljednja prilika, a on je po mojemu mišljenju bolji...

— Ben više trenira...

— Ben je štreber!

Lilian se dosađivala slušajući ih i pitala se tko su ti momci oko kojih se ovi tako strastveno prepiru. Ben joj se činio zanimljivim. Izgleda da je bio jedan od najmlađih i zato bi dobro odgovarao Lilian. Ostali momci iz te skupine imali su najmanje po šesnaest godina, a najviše ih bilo od sedamnaest ili osamnaest godina. Razlika u godinama pomalo ju je plašila.

Na kraju je jedan momak pokazao rukom na Ruperta, krupnog, visokog momka smeđe kose, koji je upravo razgovarao s drugim djevojkama. Lily je

101


odmah utvrdila da on za nju ne dolazi u obzir. Nije joj se sviđao njegov razmetljiv način ophođenja koji se mogao vidjeti izdaleka: osim toga, za nju je doista bio prestar. Tada je ugledala plavog momka, koji se razgibavao dalje od svih, u zaljevu obraslom trskom. Doimao se mladim i pouzdanim. Ona se kao slučajno odvojila od svoje skupine i odšetala k njemu. Srce joj je brže zakucalo. Sigurno nije bilo poželjno da bude sama, ali u zaljevu je bilo tako lijepo, mirnije nego na keju. Čula je kako momak teško diše te naslućivala njegove snažne mišiće ispod tanke košulje. Bio je nježne građe; žilav, ali mršav. Samo su mišići na rukama i nogama svjedočili o stalnom, napornom treniranju.

— Vjerujete li da će to sada pomoći? — upitala je Lilian.

Momak se zaprepašteno okrenuo. Činilo se da se potpuno isključio iz svega. Lilian je gledala njegovo bistro, duguljasto lice kojim su dominirale budne, svijetlozelene oči. Sve ostalo na mladom čovjeku bilo je nekako bezbojno, ali je imao vrlo lijepe crte lica i pune usne, koje su sada bile čvrsto stisnute jer se usredotočio na vježbanje.

— Što? — izustio je.

— Trening — rekla je Lilian. — Mislim , ono što sada ne znate, nećete ni naučiti do početka utrke.

Mladić se nasmiješio.

— Ovo nije trening, ovo su vježbe za zagrijavanje. Tako se brže uhodamo kad započne utrka. Tako rade pravi sportaši.

Lilian je slegnula ramenima. — Ne razumijem se u mnogo u sport — priznala je. — Ali ako je to tako dobro, zašto i ostali ne čine isto?

— Zato što više vole razgovarati s djevojkama — odgovorio je momak s izrazom gađenja na licu. — Ne shvaćaju ovo ozbiljno.

Lilian se sjetila primjedbe momaka da je Ben štreber.

— Jeste li vi Ben? — upitala je.

Momak se ponovno nasmiješio. Mnogo je bolje izgledao kad na njegovu licu nije bilo izraza strogosti.

— Što su vam pričali o meni? — upitao je. — Pustite me da pogodim: Ben je štreber.

Lilian se počela gotovo zavjerenički smijati. Dražestan momak gledao ju je sa zanimanjem.

— Nije točno — rekla je. — Koliko vidim, Ben upravo razgovara s djevojkom. Vaš će čamac izgubiti utrku!

Zatreptala je, zavodljivo se poigravajući suncobranom. Čini se da to Ben ipak nije primijetio. Pri spomenu utrke vratio se u svoj svijet.

— Svejedno je. Oni će ionako odabrati onog Ruperta iz Landona — rekao je. — Zaslužio je to nakon svih ovih godina u koledžu. Izgubili smo svaki put kad je bio kormilar. Momak se pravi važan. Dobro se prodaje. A sada, na zadnjoj godini studiji treba dobiti još jednu priliku.

102


— A ne možete li obojica sudjelovati? — upitala je Lilian. — Mislim, ipak ima osam mjesta.

— Ali samo je jedan kormilar. Dakle, Rupert ili ja.

Ben se nastavio zagrijavati.

— Kormilar određuje brzinu, zar ne? — upitala je Lilian.

Ben je kimnuo. — On vodi računa o jednoličnom zaranjanju vesla, pojednostavljeno rečeno. Rupertov osjećaj za ritam jednak je ništici — rekao je i rastegnuo se.

Lilian je slegnula ramenima. — Nesreća za Cambridge — rekla je. — Ali vi ste još u prvom semestru, je li tako? Možete pobijediti sljedeće godine.

Sjela je na travu i promatrala Bena kako vježba. Pokreti su mu bili skladni, kao u plesača. Lilian se svidjelo ono što je vidjela.

Ben se namrštio. — Ako uopće bude natjecanja. Gospodin Hallows, naš učitelj povijesti, kaže da će biti rata.

Lilian ga je začuđeno pogledala. Do sada nije uopće čula ni za kakvu opasnost od rata. Gradivo iz povijesti u Oaks Gardenu završilo je sa smrću kraljice Viktorije. Rat ima veze s Florence Nightingale, Kipling je nešto pisao o tomu; inače to je nešto junačko, s konjima i viteškom opremom.

— Protiv koga? — začuđeno je upitala.

Ben je slegnuo ramenima. — Nisam ni ja dobro shvatio. Naravno, ni gospodin Hallows nije siguran. Ali, moguće je. A u ratu se ne održavaju veslačke utrke.

— To bi uistinu bila šteta — rekla je Lilian. — Možete li bar danas pobijediti?

Ben je kimnuo, a oči su mu zasjale. — Danas moj osmerac vozi protiv njegovog.

Lilian se nasmiješila. — U tom slučaju želim vam mnogo sreće. Uostalom, ja sam Lily. Iz Oaks Gardena. Imamo piknik na cilju. Dođite, ako želite. Možete doći i ako ne pobijedite.

— Pobijedit ću — rekao je Ben. S izrazom ogorčenosti na licu ponovno se posvetio zagrijavanju.

Lily je ostala još nekoliko minuta, ali onda je osjetila da mu smeta.

— Do tada, dakle! — rekla je.

Ben je uopće nije čuo.

Lilian je pratila utrku na prostirci s Glorijom. Gloria nije uspjela pobjeći iz područja utjecaja učiteljica. Gospođica Beaver ponovno ju je pokušala uvući u razgovor o maorskoj kulturi, osobito o glazbi, o čemu Gloria nije imala pojma, a gospođica Barnum je trebala pomoć pri otvaranju izletničke košare. Gloria je spretno popravila kopču. Tehničke poteškoće rješavala je brzo i za to je iznimno dobivala pohvalu. Međutim, šetnju prirodom mogla je zaboraviti. Lilian i druge

103


djevojke su se u međuvremenu pojavile i bez prestanka čavrljale o dečkima, svađajući se oko boljih mjesta kako bi mogle gledati utrku.

I Lilian je imala što reći. Njezin novi prijatelj upravljao je osmercem i Lilian je već govorila o upravljanju veslačkim čamcima kao da je posljednje tri godine provela na moru.

Napokon je utrka započela i djevojke su bodrile svoje favorite. Gloriji je bilo zapravo svejedno, ali je brzo primijetila da u Benovu osmercu očigledno vlada veća disciplina nego u protivničkom čamcu. Zamasi vesala bili su ravnomjerniji i brži, čamac je poput dupina klizio na valovima. Osim toga, izgleda da je kormilar bio nadaren za strategiju. U početku je bio u istoj ravnini s protivnikom, ali je u posljednjoj trećini utrke odmaknuo. Benov osmerac pobijedio je za dobru dužinu čamca.

Lilian je skakutala od sreće.

— Pobijedio je! Sada ga moraju pustiti da vesla u Londonu. Moraju! U protivnom bi mu nanijeli nepravdu!

Gloria se pitala kako Lilian nakon osam godina u Oaks Gardenu još može vjerovati u pravednost. Poklonjene ocjene i pismene prosudbe bile su zagonetka čak i omiljenim djevojkama poput Lily. S godinama se »umjetničko-kreativna orijentacija« škole još pojačala; mnoge su učiteljice bile hirovite i ocjenjivale su prema neodredivim kriterijima.

Genijalni kormilar Ben nije imao sreće toga dana. Djelovao je potišteno kad se priključio djevojkama.

Lilian ga je pogledala. Zapravo je mislila da će morati ići po njega. Izgleda da ga se nije baš jako dojmila; on se više usredotočio na utrku nego na razgovor s njom. No, ipak ga je nečim morala privući — ili je sada samo trebao rame za plakanje.

— Rekao sam vam da će odabrati Ruperta — rekao je, a Lilian se učinilo da vidi suze u njegovim očima. — Bez obzira na moju pobjedu. I baš je tako...

Lilian ga je sažalno pogledala. — Ali utrka je bila sjajna. A ako Cambridge izgubi u Londonu, svi će znati što je uzrok tomu! — tješila ga je. — Dođite, pojedite nešto. Ova piletina je jako dobra, a smijete je uzeti i u ruku! A ovo ovdje je vino od ogrozda iz vrta. Dobro, nije vino nego sok, ali je jako ukusno!

Lilian je poslužila momka kao da se to podrazumijeva i pritom se smijala. Gloria se pitala kako može tako opušteno razgovarati s njim. Ben ju nije osobito plašio — sigurno je mlađi od nje — ali ona ne zna o čemu bi razgovarala s njim.

— Kako je na koledžu? — upitala je Lilian i to punim ustima. — Je li doista tako teško? Svi kažu da moraš biti bogzna kako inteligentan da bi te primili na Cambridge...

Ben je preokrenuo očima. — Katkada je to samo pitanje iz koje obitelji dolaziš — rekao je. — Ako su i otac i djed studirali na Cambridgeu, onda je sve mnogo jednostavnije.

— I? — upitala je Lilian. — Jesu li studirali? Vaš tata i vaš djed? Što vi uopće

104


studirate?

— Vi uopće ne izgledate kao student! — umiješala se Lilianina prijateljica Hazel. Ona do sada nije uspjela ni jednog momka nagovoriti da sjedne na njezinu prostirku pa je htjela sudjelovati u Lilianinu osvajanju. U svakom slučaju, to je učinila vrlo nespretno. Ben je pocrvenio.

— Preskočio sam nekoliko godina studija — priznao je i kiselo se nasmiješio Lilian. — Štreber, kako kažu... A onda mi je Cambridge ponudio stipendiju. Književnost, jezici i engleska povijest. Moji roditelji nisu baš oduševljeni.

— Ali to je glupo od vaših roditelja! — otvoreno je rekla Lilian, što je gospođicu Beaver navelo da je strogo ukori.

Ben, koji se nehotice našao u središtu pozornosti svih prisutnih žena, nakašljao se.

— Ja... eh... morao bih... Mislim, moram ići k prijateljima. Ali možda... biste li me htjeli otpratiti nekoliko koraka, gospođice Lilian? Samo do keja, naravno...

Lily je zablistala. — Vrlo rado! — rekla je i htjela ustati, a onda se u zadnji čas predomislila. Nježno je Benu pružila ruku kako bi joj pomogao ustati. Dražesno se digla s prostirke.

— Vraćam se brzo — rekla je gospođici Beaver, Hazel i potpuno nezainteresiranoj Gloriji, stavila na rame čipkasti suncobran i otišla s Benom.

Ben je odahnuo. Ali što će sada s djevojkom? Ne može je odvesti glasnim, napasnim momcima koji su upravo pobijedili s osmercem. Mogla bi i kojega od njih odmamiti.

Na sreću, Lilian je pošla prema šumici čim su izašli iz vidnog polja učiteljica.

— Dođite ovamo, tu je hladovina. Tako je toplo danas, zar ne?

Ovo posljednje bilo je uvjetno točno — za ožujak je vrijeme bilo lijepo, ali su svi više tražili toplinu proljetnog sunca nego svježa sjenovita mjesta. Međutim, Ben je spremno kimnuo. Krenuli su šumskom stazom i oboje su osjećali tako slobodnima kao nikad prije. Ben nije imao osjećaj da baš mora govoriti. Osjećao se izričito dobro s tom lijepom, nasmijanom djevojkom pokraj sebe. Zatvoriti Lilyna usta, međutim, bilo je nemoguće. Svojim zvonkim glasom pričala mu je o Oaks Gardenu i o tomu kako je bila jedna od najmlađih učenica kad je došla onamo.

— Poslali su me u internat zajedno s mojom sestričnom Glorijom. Njezini su roditelji to bezuvjetno zahtijevali, ali ona je stidljiva, a mi živimo daleko jedni od drugih. Zbog toga su poslali i mene kako se ne bi osjećala usamljenom. Ali ona se ipak osjeća usamljenom. Neki ljudi se uvijek osjećaju usamljenima...

Ben je kimnuo, izražavajući potpuno razumijevanje. Lilian je izgleda instinktivno shvatila kako se on osjeća. Usamljeno. Nije znao što bi počeo ni s dečkima sa svoje godine, a kamoli s onim starijima. Ben je bio sretan što mu gradivo nije bilo teško i što je volio učiti. Iako ga nisu privlačili ni geologija, kao njegova oca, ni gospodarstvo, što je zagovarala njegova majka. Ben se vidio u

105


ulozi pjesnika. Zatekao se kako to sada po prvi put nekomu povjerava. Lilian ga je ushićeno slušala.

— Znate li koju pjesmu napamet? — znatiželjno je upitala. — Molim vas, recitirajte mi!

Ben je pocrvenio — Ne znam, nisam još nikad... ne, ne mogu ja to. Izostavit ću riječi...

Lilian se namrštila, glumeći strogoću. — Ah! Ako doista želite postati pjesnik, morat ćete poslije čitati svoje pjesme. Onda nećete moći ostati bez riječi. Hajdemo!

Benu je krv još jače navrla u glavu, dok je, stidljivo odvrativši pogled od Lilian, recitirao pjesmu.

— Da si ruža, ja bih bio rosa. Da si list na vjetru, ja bih ti pjevao i prepoznao te, tko si i što si, pjevao bih ti pjesme, dok mi ne bi u snu dala cjelov.

— Oh, kako je lijepo! — rekla je Lilian uzdahnuvši. — Tako osjećajno!

Momak ju je bojažljivo pogledao, ali nije otkrio porugu na njezinu licu koje je djelovalo sanjarski.

— I rima je dobra!

Ben je kimnuo. Oči su mu blistale.

Lilian kao da se probudila iz sna. — Ali vi ste mi se obratili s »ti«! — rekla je, zadirkujući ga. — Koliko zapravo imate godina?

Ben je opet pocrvenio. — Još malo pa petnaest — rekao je.

Lilian se nasmiješila. — I ja! To je znak!

Ben ju je pogledao. — To je znak. Hoćete li, hoćeš li se ponovno naći sa mnom?

Lilian je smjerno pogledala dolje. — To je moguće samo kriomice — rekla je neodlučno. — Vi možda smijete izaći iz koledža, ali ja...

— Zar ne postoji neki način? — stidljivo je upitao Ben. — Mislim, ako ne može drukčije... mogao bih u subotu doći po tebe i reći da sam tvoj bratić ili tako nešto.

Lilian se počela smijati. — U to nitko ne bi povjerovao.

Pitala se treba li reći Benu da dolazi iz Novog Zelanda, ali onda je odustala od toga. Nije htjela s momkom razgovarati o rudnicima uglja i zlata, lovu na kitove i uzgoju ovaca i o drugim stvarima što ljudi rade na Novom Zelandu. Pogotovo nije htjela govoriti o svojemu srodstvu s Kurom Martyn. Lilian je kao i Gloria odavno shvatila da se ljudi pri spomenu te slavne osobe prestaju zanimati za njih same. Navikla je spretno izbjegavati tu temu, što Gloriji nije polazilo rukom.

— Ali ja znam jedan način, bez brige. Ako ideš od ulaza u našu školu četiristo metara južno uz ogradu, doći ćeš do velikoga hrasta. Njegove grane vise preko ograde i možeš se lako popeti na njih i prijeći preko ograde. Ondje me čekaj. Možeš mi pomoći da se popnem — dodala je izazovno. — Ali mi ne

106


smiješ zaviriti pod suknju!

Ben se ponovno zacrvenio, ali je nedvojbeno bio očaran. — Doći ću — rekao je, ostavši bez daha. — Ali to će malo pričekati. Moram prvo ići u London, sigurno će me staviti za pričuvnog veslača...

Lilian je kimnula. — Ja mogu čekati — rekla je ozbiljno i to joj se učinilo posebno romantičnim. — Ali mislim da se sada moramo vratiti k ostalima. Hazel će me tražiti, a onako ljubomorna, sigurno će reći gospođici Beaver da kasnim.

Odlučno se okrenula, ali Ben ju je zadržao.

— Čekaj još koji trenutak. Znam, nije baš pristojno, ali... moram ti još pogledati u oči. Cijelo popodne pokušavam to učiniti, ali ne bih htio zuriti. Tako nisam mogao odgonetnuti jesu li zelene ili smeđe?

Ben je lagano stavio ruke na Lilianina ramena i malo je privukao sebi. Nikad joj ne bi priznao da nosi naočale.

Lily se nasmiješila i pomaknula natrag svoj šešir sa širokim obodom. — Nekad su zelene, a nekad smeđe, nekako šarene kao golubovo jaje. Kad sam vesela, onda su zelene, a kad sam tužna, onda su smeđe...

— A kad si zaljubljena? — upitao je Ben.

Toga popodneva nije morala više ništa doznati. Lilian je sklopila oči, a on ju je poljubio.

107


3.

e može dalje ovako, Charlotte! Čak i Rongo Rongo kaže da bi trebala otići k liječniku u Christchurch.

Jack je dugo oklijevao spomenuti Charlotte njezinu upornu glavobolju, ali kad je nakon dugoga radnog dana došao kući, zatekao ju je u

mračnoj sobi kako se previja od bolova. Oko glave povezala je vuneni šal, a lice joj je bilo blijedo, ispijeno i iskrivljeno.

— To je migrena, najdraži moj — smirivala ga je. — Dobro znaš da mi se stalno vraća...

— Ovo ti je treći put u mjesec dana — rekao je Jack. — To je previše učestalo!

— Vrijeme, mili moj... Ali ja mogu ustati. Sići ću na objed, sigurno. To je samo... samo mi se malo vrti u glavi.

Charlotte je pokušala sjesti u krevetu.

— Ostani ležati, za ime Boga!

Jack ju je poljubio i lagano je gurnuo na jastuk. — Donijet ću ti jelo u krevet. Ali te molim da ne kriviš vrijeme ili godišnje doba ili bilo što drugo. Vrijeme u Canterburyjskoj ravnici nije se mijenjalo stotinu godina. Kiša i dalje zimi pada gotovo svaki dan, a zapravo i ljeti. Ako se od toga dobije migrena, onda bi cijeli Canterbury bio bolestan. Sada se odmori, a poslije ćemo otići u Christchurch. Posjetit ćemo tvoje roditelje, ostat ćemo ondje nekoliko dana i otići liječniku koji o glavobolji zna više od našeg seoskog liječnika. U redu?

Charlotte je kimnula. Zapravo je samo htjela da je svi ostave na miru. Voljela je Jacka i njegova ju je blizina smirivala i olakšavala joj glavobolju, ali joj je svaki razgovor bio naporan. Bilo joj je mučno pri samoj pomisli na jelo, ali će se potruditi da pojede nekoliko zalogaja. Jack ne treba biti zabrinut. Dovoljno je što je sama zabrinuta.

Trebalo je proći dosta vremena dok se Lilian i Ben ponovno ne sastanu. Djevojka je nestrpljivo iščekivala svoj prvi sastanak. Još na sam dan utrke sjetila se da nisu

108


dogovorili točno vrijeme sastanka. Nije znala kad će je Ben čekati pokraj ograde — ili je možda sve zaboravio. Kad je počelo ljeto, a još se ništa nije dogodilo, Lilian je pretpostavila da je zaboravio dogovor. Ali onda je njezina prijateljica Meredith Rodhurst otputovala kući za vikend i ondje je zatekla svojega brata Juliusa koji je također studirao na Cambridgeu i kojeg je Lily nakratko upoznala na veslačkom natjecanju. Kad se vratila u Oaks Garden, bila je strašno uzbuđena.

— Lily, misliš li još na momka kojeg si pozvala na piknik? Na Bena?

Lilianino srce počelo je brže kucati, ali prije nego što je bilo što rekla, odlučno je odvukla Meredith u zadnji najdalji kut hodnika ispred učionica. Nitko nije smio čuti taj razgovor.

— Naravno da mislim na Bena! Otkako nas je sudbina rastavila, nisam provela ni trena ne sanjareći o njemu.

Meredith se počela smijati. — Otkako vas je sudbina rastavila! — cerekala se. — Ti si luda...

— Ja sam zaljubljena! — dostojanstveno je izjavila Lilian.

Meredith je kimnula. — I on je zaljubljen! — rekla je. — Moj brat kaže da stalno dolazi ovamo i šulja se oko našeg vrta poput zaljubljenog mačka. Ali, naravno, to mu ne pomaže, morao bi imati jako puno sreće da te slučajno susretne.

Lilianin mozak grozničavo je radio. — Zar si ne možemo pisati? Tvoj brat sigurno zna njegovo prezime i...

Meredith ju je pogledala. — Ne moraš mu pisati. Imaš sastanak s njim! Ja sam rekla Julijusu da ćeš se sastati s Benom. Na jezeru, u petak u pet sati.

Lilian se bacila prijateljici u naručje.

— Oh, Meredith, nikad ti to neću zaboraviti! Iako petak baš nije najbolji dan jer imam zborno pjevanje. Ali ja ću već nešto izmisliti. Što da obučem? Moram... moram još toliko toga priremiti...

Lilian je odlepršala. Ostatak tjedna provest će u kovanju planova. I brojiti sate. Sada je ponedjeljak, pola devet...

Prva dva dana Lilian se bavila pitanjem kojoj prijateljici treba povjeriti svoju veliku tajnu. Mogla bi satima pričati o Benu i o njihovu sastanku, ali se opasnost povećavala sa svakom novom osobom koju bi upoznala s tim. Na kraju se povjerila samo Hazel i Gloriji. Gloria nije pokazivala gotovo nikakvo zanimanje za to s kim se njezina sestrična sastaje. Hazel je, naprotiv, strepila s njom i pomagala joj pri izboru odjeće i modnih dodataka. Do četiri sata u petak odbacile su pet različitih toaleta, a na šestoj haljini, koju je Lilian napokon smatrala prikladnom , nalazila se mrlja. Lilian je skoro zaplakala.

— Ali možeš je iščetkati — rekla je Hazel. — Pusti mene! Znaš li što ćeš li reći gospođici Beaver? Ona će pobješnjeti ako ne dođeš na pjevanje!

109


— Reći ću da me boljela glava — hladnokrvno je rekla Lilian. — Najbolje da joj ti to kažeš. U posljednje vrijeme često imam migrene. To je praktična bolest, dolazi kao naručena, baš kad ti odgovara. Imamo je svi u obitelji.

— Doista? — upitala je Hazel.

Lilan je slegnula ramenima. — Nemam pojma. Iako je Jackova supruga ima. Dakle, nisam slagala. U svakom slučaju, sat pjevanja idealno je vrijeme za iskradanje. Tada su svi zaposleni. Mary Jane također.

Mary Jane bila je Lilianina i Hazelina otvorena neprijateljica. Djevojke su mogle biti sigurne da bi ona učiteljicama izdala Lilianine tajne planove. Zato je Lilian naslutila zlo kad je u četiri sata i deset minuta Alison, prijateljica Mary Jane, pokucala na vrata. Lilian je upravo odjenula za nuždu očišćenu haljinu. Bila je to lagana ljetna haljina s cvjetnim uzorkom.

— Možeš li se uopće penjati u njoj? — upitala je Hazel dok je pomagala Lilian utegnuti steznik. Uznojit ćeš se u njoj ovoga vrućeg lipanjskog dana.

— Letim na krilima ljubavi! — rekla je Lilian.

U tom trenutku netko je pokucao na vrata.

— Moraš se javiti gospođici Arrowstone, Lily — rekla je Alison. — Odmah.

Lilian se okrenula. — Jeste li me opet izdale? Kako ste doznale! Ti nisi ništa rekla Hazel, zar ne? A Gloria...

Lilian nije mogla zamisliti da bi je Gloria izdala. Gospođica Arrowstone sigurno je nešto znala. Iako se Alison sada pretvarala da se čudi.

— Meni nitko ništa nije rekao — rekla je iskreno. Slučajno sam išla hodnikom pa me gospođica Arrowstone vidjela i naredila mi da te dovedem. Možda ima posjet...

Lilian je odmah pocrvenjela. Posjet? Ben? Zar nije mogao izdržati pa je htio pokušati predstavljajući se kao moj bratić? Ili ga je tko vidio uz ogradu pa si je pomislio svoje? To bi lako mogla biti Mary Jane...

— A ako sada polako ne kreneš, bit će svega — rekla je Alison. — Zašto si se tako lijepo dotjerala? Za zborno pjevanje? Još prošli tjedan morale smo dolaziti u školskoj odjeći...

Lilian je oklijevala. Treba li se presvući ili ne? Ako gospođica Arrowstone doista ne želi od nje ništa posebno, još bi mogla stići i na sastanak. S druge strane, gospođici Arrowstone sigurno se neće svidjeti bude li se pred njom pojavila u nedjeljnoj opravi.

— Hajde! — rekla je Alison.

Lilian je donijela odluku. Ako postoji i najmanja mogućnost da vidi Bena, morat će se suočiti s gospođicom Arrowstone. Živčana Hazel pokazala je znak pobjede kad je djevojka izašla.

Gospođica Arrowstone doista nije bila sama u uredu. Nije bila ni dobro raspoložena. Razgovarala je sa starijim gospodinom koji ju je, izgleda, htio uvjeriti u nešto.

110


Okrenuo se kad je Lilian ušla.

— Lily! Bože, kako si se proljepšala! Lijepa si kao što je bila tvoja majka u tvojim godinama! Izgledaš mnogo odraslije nego na fotografijama!

— To je zato što naše učenice za fotografiranje odijevaju školske odore — hladno je rekla gospođica Arrowstone. — Čemu imamo zahvaliti što si došla ovamo dotjerana kao za ples?

Lilian se nije obazirala na nju.

— Striče George!

Nimalo damski poletjela je u naručje Georgea Greenwooda. Glavni ulagač Lambertova rudnika bio je čest gost kod njezinih roditelja u Greymouthu, a Elaine, njezina majka, zvala ga je »stricem« još kao dijete, Za Lilian i njezinu braću on je bio poput rođaka i drag gost — pogotovo zato što im je taj gospodin često kupovao igračke. Kad god bi putovao u Europu, donosio bi im čudesne igračke poput parnih strojeva u malom ili lutke s pravom kosom.

— Baš lijepo što si me posjetio!

Lilian se nasmiješila Georgeu, ali i gospođici Arrowstone. — Alison mi je rekla da me netko poseban želi vidjeti pa sam se na brzinu presvukla — rekla je.

Gospođica Arrowstone je uzdahom dala do znanja da joj ne vjeruje.

— Izgledaš prekrasno, dijete! — rekao je George. — Ali prvo sjedni prije nego što prijeđemo na razlog mojeg posjeta, koji te, nažalost, neće obradovati...

Lilian je problijedjela. Nije znala smije li uopće sjesti u uredu gospođice Arrowstone. Ako smije, onda je to sigurno zato što je čeka strašna vijest.

— Mama... tata... Je li nešto...?

George je odmahnuo glavom. — Oni su dobro. Oprosti, Lily, ako sam te uplašio. I tvoja braća su dobro. Samo sam ja vrlo uznemiren... Mislim da trenutačno ne govorim najpametnije.

Nasmiješio se u znak isprike.

— Ali što je onda...?

Lilian je i dalje stajala i prebacivala se s jedne noge na drugu.

— Možeš sjesti, dijete — susretljivo je rekla gospođica Arrowstone.

Lilian je sjela na rub stolice za goste.

George Greenwood joj je kimnuo. — Možda ćeš se i veseliti zbog ovoga što ću ti reći — rekao je. — Iako su mi tvoji roditelji rekli da si ovdje vrlo sretna. To govori o tvojem radu i o ovoj školi... — ponovno je kimnuo, odajući priznanje gospođici Arrowstone. Ravnateljica je djelovala kao mačka koju netko miluje. — Unatoč tomu, dužnost mi je da te povedem kući sljedećim brodom...

— Što? — upitala je Lilian. — Kući? U Greymouth? I to baš sada? Ali zašto? Ja... ja mislim, imam samo još jednu školsku godinu...

Osim toga, tu je bio Ben. Lilian je imala osjećaj da se cijela soba okreće oko nje.

— Jesi li čula za atentat u Sarajevu, Lilian? — upitao je George Greenwood.

111


Kad je Lilian odmahnula glavom, on je prijekorno pogledao gospođicu Arrowstone.

— Dana 28. lipnja. Ubijen je austrougarski prijestolonasljednik.

Lilian je slegnula ramenima. — Žao mi je Austrougarske — rekla je uljudno, ali i dalje nezainteresirano. — I naravno, obitelji njegovoga kraljevskog veličanstva.

— Ubijena je i njegova supruga. Ali ne namjerno. Možda ti je sve ovo neobično, ali dobro obaviješteni krugovi u cijeloj Europi boje se da bi to moglo izazvati rat. Austrougarska je već sada dala ultimatum Srbiji da izvede atentatore na sud. Ako se to ne dogodi, objavit će rat Srbiji.

— I? — upitala je Lilian. Imala je samo približne predodžbe o položaju Srbije i Austrije na zemljopisnoj karti, ali koliko je znala, te su zemlje bile daleko od Cambridgea.

— Time će biti uspostavljeni različiti savezi, Lilian — rekao je George. — Ne mogu ovdje govoriti o pojedinostima, ali u mnogim se dijelovima svijeta već nešto kuha. Kad se zapali fitilj, gorjet će cijela Europa, a možda i cijeli svijet. Ne vjerujem da će se borbe voditi u Australiji i na Novom Zelandu. Ali Englesku tvoji roditelji i ja ne smatramo sigurnom, a more pogotovo. Ako izbije rat, bitke će se voditi i na moru. Zato bismo te htjeli vratiti kući prije nego što se bilo što dogodi. Možda je to pretjeran oprez, kako misli tvoja učiteljica... George je bradom pokazao na gospođicu Arrowstone — ... ali ne bismo si poslije htjeli predbacivati.

— Ali ja želim ostati ovdje! — povikala je Lilian. — Ovdje su moje prijateljice, ovdje je... — pocrvenjela je.

George Greenwood se nasmiješio. — Je li tu možda i kakav prijatelj? Još jedan razlog da te što prije odvedem kući?

Lilian nije odgovorila.

— U svakom slučaju, nije važno što ti misliš o tomu — rekla je gospođica Arrowstone stisnutih usana. — Izgleda da ovom gospodinu i tvojim roditeljima nije važno moje mišljenje o završenom školovanju. Ako sam dobro shvatila gospodina Greenwooda, 28. srpnja iz Londona isplovljava brod za Christchurch. Putovanje za tebe već je rezervirano. Još večeras ćeš otputovati u London s gospodinom Greenwoodom. Ne trebaš ići na pjevanje. Tvoje prijateljice ti mogu pomoći pakirati stvari.

Lilian se htjela nasloniti, ali je vidjela da to nema nikakvog smisla. Ali onda joj je nešto palo na um.

— A... Gloria?

— Što to znači da je rat?

Elizabeth Greenwood dražesno je držala šalicu za čaj dvama prstima. Što se toga tiče, bila je prava dama, iako je od nastave lijepoga ponašanja Helen O’Keefe prošlo već šezdeset godina.

112


Charlotte, njezina kći, nije bila tako precizna. Mlada žena bila je blijeda i djelovala je živčano. Rukama je obujmila fini porculan kao da se želi ugrijati. Rat u dalekoj Europi nije ju zanimao. Za njezinu osobnu sudbinu mnogo je važniji bio posjet doktoru Alistaru Barringtonu, mladom internistu koji je već bio poznat i izvan granica Christchurcha. Zamolila je Elizabeth da joj dogovori vrijeme posjeta, a prethodnoga je dana s Jackom s farme Kiward došla u grad. Ona i Jack prenoćili su u kući njezinih roditelja, stisnuti jedno uz drugo, sa zajedničkom brigom koju nisu htjeli međusobno podijeliti. Pretvarali su se da ih ništa ne muči. Međutim, Jack se uznemirio. Vijest o izbijanju rata u Europi nakratko mu je zaokupila misli. Čaj mu se ohladio. Doručak mu izgleda nije prijao.

— Austrougarska je objavila rat Srbiji — odgovorio je na Elizabethino pitanje. — To znači da je i Treći Reich pogođen. Navodno se već mobiliziraju. A Rusija je u savezništvu sa Srbijom, Francuska s Rusijom...

Elizabeth je slegnula ramenima. — Dobro da Engleska nema s tim nikakve veze — rekla je odahnuvši. — Dovoljno je već i to što će se drugi ubijati.

Jack je odmahnuo glavom. — George misli drukčije — rekao je. — Nedavno smo razgovarali i tomu. Velika Britanija ima ugovore s Francuskom i Rusijom. Možda će se u prvo vrijeme držati po strani. Ali poslije...

— Hoće li onda taj rat dugo trajati?

Charlotte to nije zanimalo, ali je osjećala da mora nešto reći. Sve je bilo bolje od šutnje i čekanja da krenu k liječniku.

Jack je slegnuo ramenima, ali ju je pomilovao po ruci kako bi je umirio. — Nemam pojma. O ratu ne znam ništa. Ali ne vjerujem da će se proširiti do nas. Ne brini.

Charlotte ga je žalosno pogledala. Stanje u Europi bilo je posljednje što ju je sada brinulo.

— Kada morate biti kod doktora Barringtona? — upitala je Elizabeth. — On će ti se svidjeti, Charlotte, zgodan mladi čovjek! Mi smo zajedno s njegovim ocem došli na Novi Zeland, istim brodom. I ti poznaješ Barringtone, Jack, zar ne? Tada smo ih još oslovljavali s lord i lady. Ali mladi je viscount prvi odbacio titulu. On je tada bio odvažan mladić. Pomalo zaljubljen u Gwyneiru Silkham. A naša Daphne nije ga mogla prestati gledati...

Charlotte i Jack strpljivo su slušali dok je Elizabeth pričala o njihovu doseljenju. Putovanje brodom u novu zemlju bilo je za nju najveći događaj u životu. Kao izgubljeno dijete iz londonskog sirotišta, bez ikakvih mogućnosti za bolji život, poslali su je na Novi Zeland da radi kao kućna pomoćnica. Zapravo, bila je premlada da bi mogla dobiti posao, a osim toga sasvim neiskusna tako da je ni jedno kućanstvo u Londonu ne bi zaposlilo. Međutim, tada je došla u ruke Helen O’Keefe pa se Elizabethina gospodarica, ljubazna stara dama, prema njoj odnosila kao prema družbenici, a ne kao prema sluškinji. Na kraju je i posvojila Elizabeth i time joj otvorila put u bolje krugove. Udajom za Georgea

113


Greenwooda Elizabeth je postala važnim stupom društva grada Christchurcha.

Na kraju je Jack pogledao na džepni sat.

— Vrijeme je, mila. Jesi li gotova?

Charlotte je kimnula. Jack je djelovao jednako uplašeno i jadno kao i ona.

— Jesam — rekla je, usiljeno se nasmiješivši. — Nadam se samo da nas liječnik neće predugo zadržati. Nemaš ništa protiv da poslije odemo do one krojačice...?

Glas joj je zvučao suspregnuto.

Jack je odmahnuo glavom i potrudio se nasmiješiti se. — Obećao sam tati da ću potražiti škotski viski. Pod stare dane prisjeća se svojih korijena. Kaže da protiv bolova u nogama nema boljeg lijeka od masiranja dobrim škotskim viskijem. A o unutarnjoj upotrebi ne treba ni govoriti.

Svi su se počeli smijati, ali je samo Elizabeth djelovala nezabrinuto. Želja njezine kćeri da razgovara s doktorom Barringtonom nije ju uznemirila. Charlotte je cijeli život patila od migrene. I ova će se glavobolja pokazati bezazlenom.

— Gloria!

George Greenwood bio je iznenađen. Gostioničarka u pubu, u kojem je ručao prije posjeta Oaks Gardenu i čitao novine, čekajući Lilian, najavila mu je, doduše, mladu damu, ali on je, naravno, očekivao Lilian. Doduše, malo prerano, ali možda se ona ipak raduje putovanju.

Umjesto dražesne crvenokose u putnom kostimu, pred njim je sada stajala uzbuđena brineta krupnih kostiju u blijedoplavoj školskoj odjeći koja joj uopće nije pristajala. Gloria Martyn je narasla otkako ju je posljednji put vidio, ali ne previše. I dalje je imala snažno tijelo, ali Georgeu Greenwoodu nikad nije bila ružna. Poznavao ju je kao sretno dijete, koje su poštovali kao nasljednicu farme Kiward, koja se s ponosom dokazala u radu s ovcama, kako je šaljivo rekla Gwyneira. George je vidio djevojku i na konju, bila je dobra jahačica. S divljenjem je pratio kako pomaže Jacku pri šišanju ovaca. Čak je naučila zapisivati rezultate natjecanja najboljih šišača na kojima je Jack sudjelovao. Gloria Martyn nikad se nije zabunila niti se dala nagovoriti da vara u Jackovu korist. Bila je živahna i spretna u svemu što je radila. Sramežljivost i nespretno ophođenje u društvu George joj je rado oprostio.

Djevojka, koja je sada stajala pred njim, nije imala više ništa zajedničko s odlučnom malom jahačicom i trenericom pasa. Gloria je bila blijeda i djelovala je uzrujano. Osim što joj je loše pristajala, njezina odjeća bila je pogužvana i prljava. U očima joj se vidio izraz ranjene, u tjesnac stjerane životinje.

Gloria se borila protiv suza, htjela je zadržati bijes koji ju je potaknuo na ovaj čin. Lilyna obavijest o Greenwoodovu dolasku, njezina ljutnja zbog odluke roditelja te živciranje zbog toga »glupog rata«, koji joj je pokvario sastanak s Benom — to je prevršilo svaku mjeru. Prvi put nakon odlaska gospođice

114


Bleachum izašla je iz internata bez dopuštenja. Ne obazirući se na odjeću, trčala je kroz park i zaplela se u grane drveta koje su Lily i drugim nestašnim djevojkama »pomagale u bijegu«. Na drugoj strani čekao je plavokosi mladić za kojim je Lilian bila tako luda. Ni njemu nije bilo lako — odavno je prošlo pet sati.

— Nosiš li mi poruku od Lily? — upitao je požudno kad se Gloria spustila na tlo. — Zašto nije došla?

Gloria nije imala volje baviti se s njim.

— Lilian putuje kući — kratko mu je objasnila. — Bit će rata.

Ben ju je tada obasuo pitanjima, ali ona ga uopće nije slušala, nego je pohitala natrag u selo. Nije pitala Lilian gdje će naći Greenwooda, ali je znala gdje bi mogao biti. Ako stric George nije odsjeo u jedinom pansionu koji je Sawston nudio, mogao je čekati samo u jednoj od dvije gostionice. Gloria ga je pronašla odmah u prvoj.

— To je nepravedno! — povikala je. — Moraš me povesti sa sobom, striče George! Možda me Jack više ne voli, sada kad se oženio, ali ja imam pravo biti na farmi Kiward! Ne možeš povesti Lilian, a mene ostaviti. To je jednostavno nemoguće...

Glorijine oči bile su pune suza.

George je bio razoružan. Znao je pregovarati s trgovačkim kućama diljem svijeta, ali nitko ga nije pripremio za razgovor s djevojkama koje plaču.

— Prvo sjedi, Gloria. Naručit ću ti čaj. Ili bi više voljela limunadu? Djeluješ uzrujano.

Gloria je odmahnula glavom. Pritom su joj se raspustili neposlušni uvojci.

— Ne želim ni čaj ni limunadu. Želim farmu Kiward!

George je blago kimnuo.

— Jednoga ćeš je dana dobiti, Gloria — pokušao ju je smiriti. — Ali prvo... kakva je to glupost s Jackom, Gloria? Naravno da te i dalje voli, a gospođica Gwyn me izričito zamolila da razgovaram s tvojim roditeljima kad je čula da su Lambertovi poslali po Lilian. Mogu ti pokazati pismo...

Glorijino lice još se više zgrčilo. Ugrizla se za usne.

— Moji roditelji ne žele? Njima je svejedno što će biti sa mnom, ako ovdje izbije rat?

Gloria do sada nije ni pomislila na mogućnost izbijanja rata u mirnom Cambridgeu, ali sada je počela shvaćati da su Lilianini roditelji bili ozbiljno zabrinuti i da je nisu htjeli vratiti iz pukoga hira.

Greenwood je odmahnuo glavom. — Naravno da im nije svejedno, Gloria. Naprotiv, tvoj otac možda vidi političko stanje jasnije od mene. Napokon, on je dugo živio u Europi, a dobro ju je upoznao i na ovim putovanjima. William i Kura sigurno će nešto naučiti iz ovog nesretnog rata. U svakom slučaju, njihova se odluka razlikuje od odluke Lilianinih roditelja. Koliko znam, i ti trebaš napustiti školu. Bar za početak. William se nada da će rat brzo proći pa ćeš moći

115


redovito završiti školu. Ali ovog ljeta ideš s roditeljima u Ameriku. Gostovanje je odavno dogovoreno, a za sada se ne očekuje da će Sjedinjene Američke Države ući u rat. Turneja će trajati pola godine. Razdaljine između pojedinih mjesta u kojima će nastupati goleme su. Dakle, nastupi se neće održavati svaki dan. Kura će za tebe imati više vremena nego inače i već se veseli što će te napokon bolje upoznati.

George se nasmiješio Gloriji kao da joj je donio dobru vijest. No, Gloria se i dalje borila protiv suza.

— U Ameriku? Još dalje odavde?

Glorijina želja za putovanjem imala je svoje granice. I što je uopće majka htjela od nje? Posljednjih godina Gloria je tri puta išla s njima na gostovanja, ali sa slavnom pjevačicom nije razmijenila više od nekoliko riječi dnevno, koje su često bile besmislene.

— Makni mi se s puta, Gloria! — Ljepše se odjeni, Gloria! — Zašto ne sviraš češće klavir?

Gloria nije mogla zamisliti da će se zbližiti s majkom, bude li s njom provodila više vremena. Bila je spremna diviti joj se, ali je znala da njih dvije nemaju ništa zajedničko.

— A poslije toga opet moram ići u školu?

Gloria je imala osamnaest godina, gotovo devetnaest, i bila je starija od većine učenica u Oaks Gardenu. Bilo joj je dosta internata.

— To ćeš vidjeti poslije — rekao je George Greenwood. — Pomiri se s tim, Glory. Ja ti samo mogu reći da o tome ne odlučuju tvoji s Novog Zelanda. Što se tiče gospođice Gwyn, ti bi se mogla vratiti već sutra!

George je htio ponuditi Gloriji da je svojom kočijom pošalje natrag u internat, ali kad je ona izašla van onako iscrpljena i potištena, nije joj se usudio ponovno obratiti. Možda bi mu se plačući bacila oko vrata — takav mu prizor nije trebao.

Odlučio je još jedanput razgovarati s gospođicom Gwyn, Jamesom i Jackom, čim se vrati kući. Mora postojati način da se utječe na Kuru i Williama. Ova djevojka je ovdje bila strašno nesretna. A putovanje u Ameriku bilo je posljednje što joj je trebalo da bi se osjećala bolje.

— Ne mogu ništa utvrditi, gospođo McKenzie — priznao je doktor Alistar Barrington. Upravo je pomno pregledao Charlotte, izvagao je, kuckao joj po glavi i premjerio — s jednim jedinim ishodom, naime, ponovno ju počela boljeti glava. — Jako sam zabrinut. Naravno, moguće je da jednostavno patite od migrene. Događa se da napadi postanu učestali. Ali s obzirom na vrtoglavicu, gubitak težine, Vašim... neredovitim ciklusom...

Charlotte je sramežljivo priznala liječniku da se unatoč velikim naporima nije ispunila ni njezina želja za djecom.

— Je li to nešto ozbiljno? — zabrinuto je upitao Jack. Mladi liječnik ponovno

116


ga je pozvao. Sat vremena proveo je na tvrdom stolcu u čekaonici, dršćući i moleći se u sebi. Nije mu smetalo što je Charlotte ostala sama s doktorom Barringtonom. Liječnik je bio simpatičan, vrlo opušten i ljubazan. Njegovo usko lice s uredno podrezanom bradom i svijetlom, bujnom kosom te smeđim očima, ulijevalo je povjerenje pacijentima i članovima njihovih obitelji.

Doktor Barrington slegnuo je ramenima. — Nažalost, moglo bi biti — rekao je.

Jackovi su živci bili vrlo napeti. — Nemojte nas više mučiti, nego nam kažite što bi moglo biti.

Charlotte, blijeda i sitna u jednostavnoj tamnoplavoj haljini, doimala se kao da uopće to ne želi znati. Međutim, Jack je bio čovjek koji je volio gledati istini u oči.

— Kao što sam rekao, ne mogu ništa tvrditi — rekao je Barrington. — Ali nekoliko simptoma..., gospođo McKenzie, nisam siguran... moglo bi ukazivati na tumor na mozgu... Liječnik se doimao toliko nesretnim koliko se Jack uistinu osjećao.

— A to bi značilo? — nastavio je Jack.

— Ni to ne mogu reći sa sigurnošću, gospodine McKenzie. Ovisi o tomu gdje se tumor nalazi... je li uopće moguće... i o tomu, kojom brzinom raste. To bi se sve trebalo ispitati. A ja to ne mogu.

Čovjek je bar bio iskren. Charlotte je uhvatila Jacka za ruku.

— Znači li to... da moram umrijeti? — upitala je promuklim glasom.

Doktor Barrington odmahnuo je glavom. — Za početak to ne znači još ništa. Ako mene pitate, trebali biste što prije posjetiti doktora Friedmana u Aucklandu. Doktor Friedman je specijalist za mozak, studirao je kod profesora Bergmanna u Berlinu. Ako u ovom dijelu svijeta postoji specijalist i kirurg za mozak, onda je to on.

— To znači da bi on izraslinu... izrezao? — upitala je Charlotte.

— Ako je moguće — rekao je Barrington. — Ali na to za sada ne trebati ni pomišljati. Otputujte u Auckland i razgovarajte s doktorom Friedmanom. Postupajte smireno. Neka vam to bude neka vrsta odmora. Razgledajte Sjeverni otok... prekrasan je. I pokušajte zaboraviti moja strahovanja. Možda ćete za četiri tjedna opet biti tu, a vaša će supruga biti trudna! Za migrenu kao i za neplodnost savjetujem promjenu zraka...

Charlotte je čvrsto stisnula Jackovu ruku kad su izašli na ulicu.

— Hoćeš li ići krojačici? — tiho je upitao.

Charlotte je htjela hrabro kimnuti, ali onda je vidjela njegovo lice pa je odmahnula glavom. — A ti? Hoćeš li kupiti viski?

Jack ju je privukao k sebi. — Kupit ću karte za Blenheim. A onda za trajekt za Sjeverni otok. Za naše... putovanje na odmor.

Glas mu je bio promukao.

117


Charlotte se privila uza nj. — Oduvijek sam željela ići u Waitangi — tiho je rekla.

— I vidjeti kišne šume... dopunio ju je Jack.

— Tane Mahuta — rekla je Charlotte smiješeći se. Golemo drvo kauri u šumi Waipuha Maori su štovali kao boga Šume.

— Njega radije ne — prošaptao je Jack. — Ne želim imati ništa s bogovima koji razdvajaju one koji se vole.

118


4.

Oaks Gardenu se nije osjetio rat, iako je Velika Britanija od početka kolovoza provodila mobilizaciju. Engleska je 5. kolovoza objavila rat Njemačkom carstvu, a nadležni ministar, Horatio Kitchener smatrao je da bi borbe mogle potrajati nekoliko godina. No, ljudi uglavnom nisu

vjerovali u to. Rat će biti kratak, dragovoljci su hrlili pod zastavu. To je bilo potrebno, jer Engleska je imala razmjerno malu vojsku, koju su uglavnom slali u kolonije. Nije bilo obveznog služenja vojnog roka, ali s obzirom na očito oduševljenje ratom u Njemačkoj i Francuskoj, Englezi nisu htjeli zaostajati. Vrlo brzo formirano je šest novih divizija, a mornarica je odmah prevezla u Francusku sto tisuća vojnika.

U Oaks Gardenu čitali su ratne pjesme i slikali zastave. Nastava prirode postala je životnija, jer su medicinske sestre poučavale učenice prvu pomoć.

Gloria se nije ni na što obazirala. U međuvremenu je utvrđen i dan njezina odlaska: 20. kolovoza polazi brod iz Londona za New York. Martynovi su putovali s malom skupinom. U Americi će zaposliti druge plesače; to više nisu morali nužno biti Maori. Nekoliko pjevača i plesača koji su putovali s njima bili su u skupini već godinama i znali su uvježbavati nove članove. Jedna od njih, Tamatea, starija Maorkinja, došla je 19. kolovoza u Oaks Garden po Gloriju.

Gospođa Arrowstone svisoka je gledala Maorkinju nakon što je pozvala Gloriju u ured. Nije joj ni ponudila čaj. Zato je ponovno održala predavanje koje je morao slušati i George Greenwood: obrazovanje žena, osobito na području umjetnosti i osobito sada u ratu, bilo je važnije od sigurnosti štićenica. A Engleska nije bila ni na koji način ugrožena, a Cambridge pogotovo. Gospođica Arrowstone je odlazak »u kolonije« smatrala nedvojbenim znakom kukavištva. Tamatea, koja nije znala dobro engleski, sve je mirno slušala. Raširila je ruke kad je Gloria ušla.

— Gloria! Haere mai! Veseliti se, tebe vidjeti.

Tamatea se osmjehnula od uha do uha, a Gloria joj se bacila u zagrljaj.

— I ja sam sretna, taua! — pozdravila ju je. Malo je zaboravila maorski jezik, ali je bila ponosna što je još znala pozdraviti. Tamatea se očito obradovala

119


načinu na koji ju je oslovila. Ona je pripadala naraštaju Kurine majke Marame i dolazila je iz istog plemena. Za maorsku djecu bila je »baka«, bez obzira na to jesu li u srodstvu s njom ili nisu. Tamatea je bila i Glorijina taua, baka. Stara Maorkinja ju je na gostovanjima uvijek tješila, brinula se o njoj kad je imala napade bolesti putovanja i štitila je od zadirkivanja mladih plesačica.

— Tvoji roditelji zacijelo nisu imali vremena doći po tebe — kratko je rekla gospođica Arrowstone.

Tamatea je kimnula i nasmiješila se. — Da. Morati pripremati mnogo. Zato poslali mene. Vlakom, onda kočijom. Ti gotova, Gloria? Onda mi ići!

Gloria je uživala u žučljivu izrazu lica gospođice Arrowstone. Tamatea se nije dala izbaciti iz takta, to je vidjela mnogo puta. Zapravo je bila dobroćudna, ali je znala biti i jako stroga kad se plesačice i plesači nisu pridržavali pravila. Čak je znala kritizirati i Kurin pomalo zapadnjački način izvođenja maorskih napjeva i plesova. Gloria najčešće nije razumjela njihove rasprave, jer su Kura i Tamatea prepirale na brzom maorskom jeziku. Međutim, vidjela je da je Tamatea najčešće postigla što je htjela. Ona je bila jedina Maorkinja koja do sada ostala u ansamblu. Zašto je godinama bila daleko od svojega plemena, to je ostalo tajna. U prepirkama s Kurom često bi se čulo ime Marama. Je li Tamatea možda zastupala Kurinu majku, pjevačicu poznatu u cijeloj Aotearoai (maorsko ime za Novi Zeland — op. prev.)? Je li ona bila posljednja čuvarica tradicije? Gloria to nije znala, ali je bila sretna zbog očuvanja tradicije.

Putovanje s Tamateom bilo je ugodnije nego s Williamom ili Kurom. Do sada je po Gloriju uvijek dolazio otac, a njihov razgovor svodio se na ispitivanje o gradivu u Oaks Gardenu u posljednjoj školskoj godini i na opširne opise Kurinih uspjeha. Ovo posljednje uključivalo je i kukanje zbog troškova za plesače i za prijevoz.

— Raduješ li se Americi, taua? — upitala je Gloria dok su sjedile u kočiji za Cambridge. Za sobom su ostavile park Oaks Gardena koji se stapao s obzorom. Gloria se nije osvrtala.

Tamatea je slegnula ramenima. — Za mene su sve zemlje jednake — rekla je. — Ali ni jedna nije kao Ngai Tahu.

Gloria je žalosno kimnula. — Hoćeš li se ikad vratiti? — upitala je.

Stara je žena kimnula. — Sigurno. Možda vrlo brzo. Prestara sam za pozornicu. Tako bar kažu tvoji roditelji. Kod kuće nije ništa neobično kad bake plešu i pjevaju. Ali ovdje to očito rade samo mladi ljudi. Više gotovo ni ne nastupam. Najčešće šminkam djevojke — i, naravno, poučavam ih. Šminkanje je najvažnije. Ukrašavam lica starim tetovažama. Tada se ne vidi da plesači nisu pravi Maori.

Gloria se nasmiješila. — Šminkaš li se i ti kada, taua?

Tamata ju je pomno promatrala. — Kod tebe će izgledati izvorno — rekla je. — Ti imaš krv Ngai Tahua.

Gloria nije znala zašto su je njezine riječi ispunile tako velikim ponosom.

120


Poslije razgovora s Tamateom bilo joj je bolje nakon toliko vremena. To joj je dalo hrabrost da samouvjereno razgovara s majkom.

William Martyn upravo je nadgledao istovar sanduka s opremom, kad su se Tamatea i Gloria pojavile pred Ritzom. Martynovi su opet odsjeli u jednom od najboljih londonskih hotela, a Tamatea je pričala Gloriji da su ovdje planirali održati još jedan koncert prije nego što Kura i njezin ansambl otputuju.

— Ali novac od ulaznica neće zadržati — rekla je Tamatea, ne shvaćajući do kraja zašto je to tako. — Skupljaju ga za engleske vojnike i za ratne udovice ili tako nešto... A zapravo se uopće ne bore. Još nitko ne zna hoće li uopće biti mrtvih.

Gloria se gotovo morala smijati. Stara Maorkinja proputovala je pola svijeta, ali je i dalje razmišljala u okvirima plemena, u kojem je rijetko kad dolazilo do ozbiljnih sukoba, unatoč velikim najavama. Zavađeni su se često samo poprijeko gledali, po mogućnosti otpjevali nekoliko ratničkih pjesama i mahali kopljima, ali bi se na kraju ipak dogovorili.

U ovom ratu se na to nije moglo računati. Doduše, Englezi se još nisu htjeli uplesti u borbe, ali su novine iz pola Europe već pisale o zlodjelima Nijemaca u Belgiji.

— Oprezno sa sanducima! U njima su skupi instrumenti!

Gloria se nervozno trgnula čuvši gromki tenor William Martyna, iako se upozorenje ovaj put nije odnosilo na nju nego na ljude iz Špedicije. Oprema za nastup Kure-maro-tini već odavno nije bila ograničena na nekoliko frula i klavir. Nekoliko stalnih članova ansambla, kao što je bila i Tamatea, svirali su i na većim maorskim glazbalima, a kulise za plesače prikazivale su stilizirano maorsko selo s izvornim rezbarijama.

— Ti si tu, Tamatea. I Gloria! Drago mi je što te vidim, djevojko, čini se da si još malo narasla. Ali tako i treba. Vrijeme je da se izdužiš... — William je površno poljubio Gloriju u obraz. — Odvedi je odmah majci, Tamatea. Kura će biti sretna što te vidi, Glory, možeš joj pomoći... Nakon toga ponovno se posvetio svojemu poslu.

Glorijino je srce snažno kucalo. Kako bi mogla pomoći majci?

William je kratkim pokretom ruke dao sobaru znak da se pobrine za Glorijine stvari. Dok je čovjek unosio kovčege u hotel, Gloria i Tamatea išle su za njim kroz otmjeno predvorje. Zapravo bi trebala biti naviknuta na to, ali otmjeni hoteli, u kojima su odsjedali njezini roditelji, djevojku su i dalje plašili. Tamatea se pak dobro osjećala u svijetu bogatih i slavnih. Stara je Maorkinja opušteno koračala po parketu i orijentalnim sagovima hotela Ritz, kao da hoda po travi Canterburyjske ravnice.

— Ključeve, molim, za Gloriju Martyn, kćer Kure-maro-tini.

Tamatei nije bilo neugodno zapovijedati vrataru. Čovjek je očito bio nov ovdje. Gloria ga nije nikad prije vidjela. Nije mogla izbjeći pogled »ovo je kći...«

121


Gloria je pocrvenjela.

— Gospođa Martyn vas već čeka — rekao je vratar. — Ali nažalost, nemam poseban ključa za vas, gospođice Martyn. Vaša obitelj unajmila je apartman u kojem imate posebnu sobu.

Gloria je kimnula. Voljela je jednokrevetne sobe. Nakon vremena provedenog u internatu uživala je u mogućnosti da bude sama i da može za sobom zaključati vrata. Ali naravno, i ovdje u apartmanu imat će svoju sobu — a njezini roditelji rijetko dolaze rano kući. Ili održavaju koncerte ili su na kakvom primanju ili zabavi, kamo ih je netko pozvao.

Apartman se nalazio na posljednjem katu hotela. Gloria je ušla u dizalo, s blagom nelagodom, kao i uvijek. Izgleda da se Tamatea osjećala isto kao i ona. — Da su bogovi htjeli da se ljudi penju u Rangijevo okrilje, dali bi im krila — šapnula je Gloriji, kad ih je lifthoy upozorio na prekrasan pogled s toga kata. Stara Maorkinja nije ni pogledala London odozgor, nego je odmah pokucala na vrata apartmana.

— Uđite!

Činilo se da Kura-maro-tini pjeva čak i te jednostavne riječi. Glas joj je bio snažan i melodičan. Ona je zapravo bila mezzosopran, ali je postizala velike visine kako bi mogla pjevati i sopranske dionice u operi. S druge strane, glas joj je dosezao duboko u alt. Imala je čudesne glasovne sposobnosti kojima se služila pri izvođenju maorske glazbe. Plemenske pjesme nisu bile previše složene pa ih je Kurin aranžer koristio više kao izvor nadahnuća za vlastite skladbe nego kao predložak za posebne aranžmane.

— Gloria! Dođi unutra! Čekam te već satima!

Kura Martyn sjedila je za klavirom i pregledavala note. Sada je ustala i pošla ususret Gloriji. Djelovala je mlado i gipko tako da nitko ne bi rekao kako ima devetnaestogodišnju kćer. Kad se Gloria rodila, Kura je bila još vrlo mlada. Sada je imala nešto više od trideset godina.

Gloria je stidljivo pozdravila, očekujući uobičajene primjedbe kako je velika i kako izgleda odraslo. Kura-maro-tini se, izgleda, čudila što njezina kći raste. Osim kratkih posjeta, nije imala nikakva udjela u Glorijinu životu, a nije ni strahovala da će što propustiti. Međutim, čini se da ni sama nije starjela. U nekoliko proteklih godina Kura Martyn se još i proljepšala. Kosa joj je i dalje bila duga do bokova i posve crna, samo što ju je sada nosila podignutu; vjerojatno je u pitanju bio kakav večernji izlazak. Lice joj je bilo čisto, boje bijele kave, a oči blistave, azurno plave boje. Kapci su joj bili teški pa je djelovala pomalo sneno; imala je pune, nježno crvene usne. Kura-maro-tini nije nosila steznik, ali se nije moglo reći da su njezine haljine široke. Otkako je postala slavna, davala je šiti haljine prema vlastitim zamislima, bez obzira na trenutačnu modu. Kroj je uvijek naglašavao liniju tijela, ali je ipak ostavljao dovoljno mjesta tako da su tkanine plesale oko nje. Ženstveni oblici njezina tijela ocrtavali su se ispod haljina jednako kao i tanak struk i vitko tijelo i duge noge. Na pozornici Kura nikad nije nosila suknjice od slame, kojima se rugala kad je William htio da

122


nastupa u tradicionalnoj odjeći, ali nije se ustručavala pokazati tijelo, kao ni Maorkinja koja pleše golih grudiju.

Toga popodneva Kura je imala na sebi razmjerno jednostavnu kućnu haljinu od svile u o plavoj i zelenoj boji.

O Glorijinom dosadnom, tamnoplavom kostimu ovaj put se nije izjasnila, a nije rekla ništa ni o bilo kojoj vanjskoj promjeni.

— Moraš mi malo pomoći, mila. Učinit ćeš to rado, zar ne? Zamisli, Marisa se razboljela. I to baš sada prije oproštajnoga koncerta u Engleskoj. Ima tešku gripu, jedva stoji na nogama...

Marisa Clerk, krhka žena svijetle kose, bila je Kurina pijanistica. Bila je strašno nadarena i na pozornici je djelovala kao dražesna suprotnost prema egzotičnim pjevačicama i grubim plesovima tobožnjih Maora. Gloria nije slutila ništa dobro.

— Ne, ne trebaš se bojati, nećeš me morati pratiti na pozornici. Znamo da imaš tremu...

Gloria je vjerovala da čita Kurine misli: — A da ne govorimo o tomu kako ne djeluješ nimalo dekorativno...

Kura je nastavila: — Upravo sam dobila novi aranžman. Caleb je nadmašio samoga sebe, ali više nemam gotovo nimalo nade da će note stići na vrijeme.

Caleb Biller iz Greymoutha, s kojim je Kura planirala svoje prve nastupe, i dalje je aranžirao skladbe za njezine predstave. Nasljednik rudnika bio je dobar glazbenik, ali previše plah da bi se usudio stati na pozornicu. Umjesto da prati Kuru po svijetu, izabrao je život privatnog znanstvenika u dosadnom Greymouthu. To je bila odluka koju Kura nije mogla shvatiti. Ipak, i dalje je sudjelovao u njezinoj karijeri i gotovo je instinktivno shvaćao što njezina publika traži. Već odavno joj je slao više vlastitih skladba nego obrada.

— A ovo ovdje je prekrasno, neka vrsta balade. U pozadini se odigrava haka, jednostavan ples. Tamatea je uvježbala plesače za pet minuta. A sprijeda duhovi pričaju priču na kojoj se temelji balada. Prvo ide skladba za glasovir i putorino — samo glasovi duhova, posve eterično — a onda glasovir i pjevanje. Voljela bih da to izvedemo već sutra. To bi bilo nešto kao dostojan završetak, ali bi jednako tako trebalo pobuditi zanimanje za nečim novim. Neka ljudi ponovno dođu na moju predstavu kad se vratimo iz Amerike. Ali Marisa se upravo sada razboljela. Osim toga, morala bih uvježbati bar dionicu frule jer uvijek treba nešto prilagoditi, znaš što mislim, zar ne, Glory?

Gloria nije razumjela gotovo ništa osim da njezina majka od nje očekuje da zamijeni Marisu bar na probama.

— Hoćeš li svirati klavirsku dionicu za mene, Glory? Evo nota, sjedi. Vrlo je jednostavno.

Kura je Gloriji namjestila klupicu te uzela u ruke malu frulu koja se nalazila na klaviru. Gloria je bespomoćno prelistavala rukom napisane note.

Već je pet godina pohađala nastavu klavira i morala je imati uvježbane prste.

123


Kad je dugo vježbala, uspjela je naučiti svirati i vrlo teške skladbe, ali to je za nju bio jako težak posao. Još nikad nije svirala iz nota. Njezina učiteljica glazbe prvo bi odsvirala skladbu, a onda je s njom uvježbavala takt po takt. Dok nije zvučalo kao u gospođice Beaver, znali su proći tjedni i tjedni.

Ipak, nije se usudila odbiti. Uz očajničku želju da se svidi majci, uhvatila se u koštac sa skladbom. Kura ju je slušala zaprepašteno, ali je nije prekidala sve dok ne bi po treći put krivo odsvirala neki takt.

— Fis, Gloria! Zar ne vidiš povisilicu ispred F? Akord je posve uobičajen, sigurno si ga već svirala! Bože moj, praviš li se glupom ili si zbilja nenadarena? Čak je i tvoja teta Elaine bila nadarena!

Elaine je pratila Kuru u Blenheimu na njezinom prvom koncertu i morala je puno vježbati kako bi bar donekle udovoljila predodžbama rasne glazbenice. Elaine je imala sluha — za razliku od jadne Glorije.

— Pokušaj još jedanput!

Gloria, sada već potpuno poljuljana, počela je iznova, donekle dobro odsvirala prve taktove, a onda opet zastala.

— Možda, ako mi prvo ti odsviraš...? — bespomoćno je upitala.

— Zašto bih ti ja odsvirala? Zar ne znaš čitati note?

Kura je pokazala na partituru. Sada je već bila vrlo uzrujana. — Nebesa, djevojko, što ćemo s tobom? Mislila sam da ćeš mi biti korepetitorica na turneji, Marisa ne može sve sama. Uvođenje novih plesova, na primjer, i to je za nju prelagano. Ali ovako... Idi sada u svoju sobu. Nazvat ću recepciju. Ovo je London, grad ima operu, tisuću glazbenih kazališta... sigurno će se naći kakav pijanist koji će mi pomoći. A ti ćeš slušati, Gloria! Tvoji učitelji u internatu očito su olako shvaćali poduku. A ni ti nisi nikad voljela vježbati...

Kura je zaboravila da Gloriji još uopće nije pokazala sobu. Dok joj je majka telefonirala, uzbuđeno govoreći u slušalicu, djevojka je prošvrljala po apartmanu i pronašla sobu s krevetom za jednu osobu. Bacila se na krevet i zaplakala. Bila je ružna, beskorisna i glupa. Gloria nije imala pojma kako će izdržati sljedećih šest mjeseci.

Charlotte McKenzie trebalo je dva dana kako bi se oporavila od plovidbe od Blenheima do Wellingtona. Jack je dao sve od sebe da putovanje pretvori u lijep doživljaj, a Charlotte se trudila uživati u mjestima u kojima su se zadržavali. Jela je jastoga u Kaikouri i pretvarala se da ju doista zanimaju kitovi, tuljani i dupini, koje su promatrali iz malih čamaca. Glavobolju u Blenheimu obrazložila je kusanjem vina na koje su ih pozvali neki prijatelji. Gwyneira McKenzie je prije mnogo godina prodala Burtonovima stado ovaca, a Jack, koji je tada bio još dječak, pomogao im je otjerati ovce. Gonjenje stoke ostalo mu je u vrlo lijepom sjećanju i nije mu bilo teško pričati o tomu. Charlotte ga je slušala smiješeći se i pritom je popila tinkturu opijuma koju joj je prepisao doktor Barrington. Nije se dobro osjećala. To joj nije bilo od velike pomoći, jedino ako bi lijek uzimala

124


češće i svaki put sve veću količinu. Charlotte je mrzila što ju droga čini umornom i bezvoljnom. Htjela je doživjeti svijet svim osjetilima — i nije htjela izgubiti ni jedan trenutak s Jackom.

Plovidba na Sjeverni otok bila joj je ipak prenaporna. U Cookovu prolazu ponovno su bješnjeli zloglasni zapadni vjetrovi, more je bilo uzburkano, a Charlotte nikad nije baš voljela ploviti. Pokušala je ispričati kako joj je bilo zlo na plovidbi u Englesku i natrag, ali nije mogla pa se predala sudbini i počela povraćati. Na kraju joj se toliko vrtjelo u glavi da nije mogla hodati. Jack ju je gotovo odnio od pristaništa do kočije i na kraju u hotelsku sobu.

— Trebali bismo krenuti u Auckland čim ti bude bolje — rekao je zabrinuto nakon što je ponovno zamračila prozore i izvadila vuneni šal. Ipak, toplina i tama već odavno joj nisu donosili onako olakšanje kao pri ranijim napadima migrene. Zapravo, samo joj je još opijum pomagalo, ali on nije samo uklanjao bol, nego ju je lišavao osjećaja i osjeta.

— Ali ti si htio vidjeti još mnogo toga — rekla je Charlotte. — Prašumu. I rotorua, izvore vruće vode. Gejzire...

Jack je odmahnuo glavom. — Kvragu i gejziri i drveće i cijeli Sjeverni otok. Došli smo potražiti doktora Friedmana. Sve drugo je glupost, to sam ti samo rekao jer...

— Jer je to trebalo biti putovanje na odmor — rekla je nježno. — I jer nisi htio da se bojim.

— Ali Waitangi, kamo si htjela otići, proći ćemo onuda... Jack se pokušao smiriti.

Charlotte je odmahnula glavom. — To sam samo onako rekla — prošaptala je.

Jack ju je bespomoćno pogledao. Ali tada se sjetio nečega. — Mogli bismo to obaviti na povratku! Sada prvo idemo k tom liječniku. I ako on tada... ako ti kaže da je sve u redu, obići ćemo cijeli otok. Slažeš li se s tim?

Charlotte se nasmiješila. — Učinit ćemo to — tiho je rekla.

— Uostalom, on se zove Te Ika a Maui — Riba Mauija. Sjeverni otok, mislim.

Jack je znao da govori bez veze, ali sada nije mogao podnijeti šutnju. — Polubog Maui izvukao ga je iz mora kao kakvu ribu...

— A njegova su se braća bacila na otok kako bi ga razgrabila, tako da su nastala brda, stijene i doline — dopunila ga je Charlotte.

Jack je uvidio koliko je glup. Charlotte je maorsku legendu poznavala vjerojatno bolje od njega.

— On je ionako bio lukav momak, taj Maui... — sneno je nastavila. — Mogao je zaustaviti sunce. Kad su mu dani prebrzo proticali, on bi ih pohvatao i prisilio da prolaze polaganije. I ja bih to voljela...

Jack ju je primio u naručje. — Sutra putujemo u Auckland.

125


Za jedan dan nije bilo moguće stići u Auckland, iako je već nekoliko godina postojala željeznička veza. Pruga North Island Main Trunk Railway prolazila je uzbrdo i nizbrdo kroz prelijepe krajeve. Spočetka duž obale, a onda kroz vulkanske predjele i na kraju kroz dijelove otoka na kojima su se nalazile farme. Putovanje uskotračnom željeznicom, dijelom prava pustolovina, za Charlotte je bilo gotovo jednako naporno kao i plovidba morem. I tu se borila protiv mučnine i vrtoglavice.

— Na povratku ćemo usporiti — obećao joj je Jack na kraju trodnevnog putovanja.

Charlotte je nezainteresirano kimnula. Htjela je još samo izaći iz toga vlaka i žudjela je za krevetom koji se neće njihati. Gotovo nije mogla vjerovati kako je uživala tijekom bračnog putovanja u privatnom vagonu Georgea Greenwooda. Tada su pili pjenušac i smijali se klimavom krevetu. Sada nije mogla zadržati u sebi ni gutljaj čaja.

Oboje su bili sretni kad su stigli u Auckland, ali više nitko nije mogao uživati u ljepoti grada podignutog na vulkanskom tlu.

— Moramo na Mount Hobson ili Mount Eden... pogled je navodno fantastičan — bezvoljno je rekao Jack. Nad gradom su se uzdizala terasasta brda tamnozelene boje. More, načičkano desecima vulkanskih otoka, privlačilo je svojom azurno plavom bojom, a Grafton Bridge, najveći most s lukovima na svijetu, dovršen tek prije nekoliko godina, očaravao je ljepotom pružajući se preko Graftonske vododerine.

— Poslije — rekla je Charlotte. Ispružila se na hotelskom krevetu i nije htjela više ništa ni čuti ni vidjeti. Htjela je samo osjetiti Jackove ruke na sebi i zamišljati da je sve samo ružan san. Sutra ujutro probudit će se u svojoj spavaćoj sobi na farmi Kiward i više se neće ni sjećati imena doktora Friedmana. A Auckland... otići će na Sjeverni otok kad joj bude bolje... kad budu imali djece... Charlotte je zaspala.

Drugoga jutra Jack je odmah potražio ordinaciju doktora Friedmana. Specijalist za mozak stanovao je u feudalnoj ulici Queen koja je bila uređena kao šetalište prije nego što je Auckland morao Wellingtonu ustupiti čast da nosi naslov glavnoga grada. Grad je u ono vrijeme domamio doseljenike iz metropola Staroga svijeta, a ulica Queens sastojala se od samih viktorijanskih kuća.

Jack se vozio tramvajem, u čemu je inače u Christchurchu uživao poput djeteta. Međutim, tog sunčanog ljetnog dana osjećao je samo strah i imao je loše slutnje. Ipak, profesorova gospodska kamena kuća budila je u njemu povjerenje. Liječnik je sigurno dobro zarađivao kad si može priuštiti tako raskošno zdanje za stanovanje i za ordinaciju u Aucklandu. S druge strane, Jacka je i to ispunjavalo strahom. Hoće li ga slavni kirurg uopće primiti?

Pokazalo se da je bezrazložno bio zabrinut. Kako se ispostavilo, doktor Barrington je već pisao svojem poznatom kolegi, a profesor Friedman nije

126


djelovao uobraženo. Tajnik je najavio Jacka i zamolio ga da malo pričeka dok liječnik ne završi s pacijentom koji je upravo bio u ordinaciji. Nakon toga ga je liječnik pozvao u svoj ured koji je više nalikovao salonu za gospodu nego ordinaciji.

Profesor Friedman bio je nizak, krhak čovjek čupave brade. Više nije bio mlad, Jack bi mu dao više od šezdeset godina, ali njegove su svijetloplave oči djelovale živahno i znatiželjno kao da mu je tek dvadeset godina. Kirurg je pozorno slušao dok mu je Jack opisivao Charlotteine simptome.

— Dakle, stanje se pogoršalo nakon što ste razgovarali s doktorom Barringtonom? — mirno je upitao.

Jack je kimnuo. — Moja supruga vjeruje da je to posljedica putovanja. Uvijek je imala morsku bolest, a tu je i vratolomno putovanje vlakom. Sada ima jaku vrtoglavicu i mučninu.

Profesor se očinski nasmiješio. — Možda je trudna — rekao je.

Jack mu nije uspio uzvratiti osmijeh. — Kad bi nam Bog ukazao tu milost... — prošaptao je.

Profesor Friedman je uzdahnuo. — Bog u ovim vremenima nije previše milostiv — promrmljao je. — Samo ovaj besmisleni rat koji bijesni Europom... koliko je samo uništeno života, koliko je potrošeno novca koji je trebao poslužiti istraživanju. Medicina u posljednje vrijeme napreduje velikim koracima, mladi gospodine. Sada će sve stati, a jedine vještine koje liječnici usavršavaju jesu amputacije udova i liječenje prostrijelnih rana. No, vas to neće zanimati. Dakle, ne gubimo vrijeme na priče. Dovedite mi suprugu čim se bude osjećala dovoljno snažnom. Nerado idem u kućne posjete, ovdje su mi svi instrumenti za otkrivanje dijagnoze. I nadam se iz dubine duše da će se pokazati kako je sve bezopasno. Charlotte se još jedan cijeli dan naoružavala za pregled, a sljedećeg je jutra sjedila pokraj Jacka u čekaonici doktora Friedmana. Jack ju je zagrlio, a ona se priljubila uz njega kao uplašeno dijete. Nekako je manja ovih dana, pomislio je. Lice joj je i inače bilo usko, ali sad se činilo kao da ga čine samo krupne smeđe oči. Kosa joj je i sada bila bujna, ali bez sjaja. Jack se nerado odvojio od nje kad ju je doktor Friedman napokon pozvao u prostorije za pregled.

Proveo je sat vremena ispunjen strahom, bio je prenapet da bi se mogao moliti ili samo misliti. U čekaonici je bilo ugodno toplo, ali je Jack osjećao unutarnju hladnoću koju ne bi mogle ublažiti ni najvruće sunčeve zrake.

Napokon ga je tajnik doktora Friedmana pozvao unutra. Profesor je opet sjedio za pisaćim stolom, a Charlotte nasuprot njemu, sa šalicom čaja u ruci. Na liječnikov znak tajnik je i Jacku poslužio šalicu, a zatim diskretno izašao iz prostorije.

Profesor Friedman nije trošio vrijeme na dugačke uvodne govore.

— Gospodine i gospođo McKenzie... Charlotte... žao mi je što nemam dobrih vijesti. Ali vi ste već razgovarali s mojim vrsnim mladim kolegom iz

127


Christchurcha, koji nije zatajio svoja strahovanja. Moj je pregled nažalost potvrdio njegove sumnje. Po mojemu mišljenju, Charlotte, izraslina u mozgu uzrok je vašoj bolesti. Ona izaziva glavobolju, vrtoglavicu, mučninu i sve druge poteškoće koje imate. I kako se čini, raste, gospodine McKenzie... Simptomi su danas mnogo izraženiji nego što ih je doktor Barrington opisao prije kratkog vremena.

Charlotte je zdvojno pijuckala čaj. Jack je drhtao od nestrpljenja.

— I što ćemo sada, profesore? Možete li... možete li izvaditi tu stvar?

Profesor Friedman igrao se skupim nalivperom, koje se nalazilo na njegovoj strani stola.

— Ne — rekao je tiho. — Nalazi se preduboko. Operirao sam nekoliko tumora. Ovdje na Novom Zelandu te u staroj domovini s profesorom Bergmannom. No, to je uvijek opasno. Mozak je osjetljiv organ, gospodine McKenzie. On je odgovoran za sva naša osjetila, za naše misli i osjećaje. Nikad se ne zna što možemo povrijediti, ako ga operiramo. Točno je da su još u starom vijeku otvarali lubanje i vršili zahvate na mozgu. U rijetkim slučajevima, naravno, i ne znam koliko je ljudi preživjelo. Danas, kada znamo za opasnosti od infekcija i kad radimo u vrlo higijenskim uvjetima, možemo nekomu spasiti život. Ali cijena je vrlo velika. Neki će pacijenti oslijepiti, a drugi će opet ostati nepokretni. Ili će se promijeniti...

— Ne bi mi ništa značilo da Charlotte ostane nepokretna. A ja još imam oba oka, u slučaju da oslijepi.

Jack je uhvatio Charlotte za ruku, ali ju je ona izvukla.

— Meni ne bi bilo svejedno, mili moj — tiho je rekla. — Ne znam bih li htjela nastaviti živjeti, kad ne bih mogla hodati i kad ne bih vidjela... i kad bih možda i dalje imala bolove. A još bi gore bilo kad te tada više ne bih voljela... Zajecala je.

— Kako bi to bilo moguće? Kako bi me prestala voljeti, samo zato što...

Jack se okrenuo prema njoj. To ga je vrlo pogodilo.

— Može doći do promjene ličnosti — promuklo je rekao profesor Friedman. — Čini se da naš skalpel katkada izbriše sve osjećaje. Mislimo kako bi to moglo pomoći u liječenju duševnih bolesnika. Ljudi prestanu biti opasni pa ih ne treba zatvarati u ustanove. Ali oni tada više neće biti ljudi u pravom smislu...

— A koliko je velika opasnost da će se nešto takvo dogoditi? — očajnički je upitao Jack. — Sigurno možete nešto učiniti!

Profesor Friedman odmahnuo je glavom. — U ovom slučaju ne bih se zalagao za operaciju. Tumor se nalazi preduboko, a kad bih ga i mogao odstraniti, jako bih oštetio mozak. Možda bih pritom usmrtio vašu ženu. Ili bih joj zamračio um. Ne bismo joj smjeli to učiniti, gospodine McKenzie... Jack... Ne bismo joj smjeli oteti vrijeme koje joj je preostalo.

Charlotte je sjedila spuštene glave. Profesor je već razgovarao s njom nasamo.

128


— Znači, ona... ona ne mora bezuvjetno umrijeti? I ako je ne operirate?

Jack se ponadao.

— Ne odmah... — tiho je rekao liječnik.

— Dakle, vi ne znate? — upitao je Jack. — Mislite li da bi mogla još dugo živjeti? Mogla bi...

Profesor Friedman zdvojno je pogledao Charlotte. Ona je gotovo neprimjetno odmahnula glavom.

— Koliko će dugo vaša supruga živjeti, to zna samo dragi Bog — rekao je liječnik.

— Znači, stanje bi joj se moglo popraviti? — prošaptao je Jack. — Taj... ta tvorevina bi mogla prestati rasti?

Profesor Friedman pogledao je gore. — Sve je u rukama Svemogućega...

Jack je duboko udahnuo.

— A što je s drugim načinima liječenja, profesore Friedman? — upitao je. — Ima li lijekova koji mogu pomoći?

Liječnik je odmahnuo glavom. — Mogu vam dati nešto protiv bolova. Lijek koji sigurno djeluje, bar neko vrijeme. Ali što se tiče drugih načina liječenja... neki vrše pokuse s čudnim esencijama, čuo sam da Americi netko pokušava liječiti živom. No, ne vjerujem u to. U početku možda malo pomogne jer bolesniku daje nadu. Ali trajno ga čini još bolesnijim.

Charlotte je polako ustala. — Vrlo sam vam zahvalna, profesore — nježno je rekla i staromu liječniku stisnula ruku. — Bolje je znati istinu.

Profesor Friedman je kimnuo. — Razmislite na miru što ćete dalje poduzeti — ljubazno je rekao. — Kao što sam rekao, ne savjetujem vam operaciju, ali ako je unatoč tomu želite, mogao bih pokušati. Inače...

— Ne želim operaciju — rekla je Charlotte.

Izašla je iz liječnikove kuće priljubljena uz Jacka. Nisu se vozili tramvajem. Jack je zaustavio jednu kočiju. Charlotte se zavalila u jastuke, kao da želi uroniti u njih. Jack ju je držao za ruku. Nisu progovorili ni riječi sve dok nisu stigli u hotelsku sobu. Charlotte nije odmah legla, nego je gledala kroz prozor. Imala je prelijep pogled na luku Aucklanda. Waitemata — primjereno ime za tu prirodnu uvalu koja je brodovima pružala zaštitu od jakih pacifičkih oluja.

Charlotte je gledala u svjetlucavu zelenoplavu vodenu površinu.

— Ako to više ne budem mogla vidjeti... tiho je rekla. — Ako više ne budem mogla shvaćati značenje riječi... Jack, ne želim postati nepokretno nešto i pasti tebi na teret. Nije vrijedno toga. A sama operacija... morali bi me ošišati, bila bih ružna...

— Ti nikad nećeš biti ružna, Charlotte — rekao je Jack, prišao joj, poljubio joj kosu i također se zagledao u more. U sebi je priznao da je ona u pravu. Ni on ne bi htio više živjeti kad ne bi mogao gledati sve te ljepote oko sebe. A najteže

129


bi mu bilo što ne može vidjeti Charlotte. Njezin smiješak, njezine jamice na obrazima, njezine pametne smeđe oči.

— Ali što ćemo onda? — upitao je sav očajan. — Ne možemo samo tako sjediti i čekati... ili moliti se... Žalosno ju je pogledao.

Charlotte se nasmiješila. — Nećemo to raditi. Ne bi imalo smisla. Bogovi se ne mogu tako brzo umilostiviti. Morali bismo ih nadmudriti kao što su Maui nadmudrili sunce... i božicu smrti...

— To nije bilo baš najuspješnije — Jack se prisjetio legende. Maorski polubog pokušao je pobijediti božicu smrti dok je ona spavala. Međutim, odao ga je smijeh njegovih prijatelja pa je na kraju on umro.

— Bar je pokušao — rekla je Charlotte. — A i mi ćemo pokušati. Vidi, Jack, sada imam lijek koji mi je dao doktor Friedman. Ne moram više trpjeti bolove. Dakle, učinit ćemo sve što smo planirali. Sutra idemo u Waitangi. Posjetit ćemo tamošnja maorska plemena, sigurno postoje nekakve legende o sporazumu... naposljetku, imaju ih pakehe.

Sporazumom Waitangi vođe različitih maorskih plemena prihvaćaju vrhovnu vlast Britanske krune. Plemenski poglavari nisu baš znali što potpisuju. Godine 1840. ni jedan domorodac nije znao ni čitati ni pisati. Zato maorski vođe poput Tonge, Gwyneirinog susjeda na farmi Kiward, neprestano osporavaju obvezu prastanovnika prema sporazumu. To osobito vrijedi za plemena kao što je Ngai Tahu, čiji predstavnici uopće nisu bili u Waitangi kad se sporazum potpisivao.

— A poslije toga bih htjeli otići do Cape Reinga, kad smo već na Sjevernom otoku. I u Rotorua, ondje navodno još ima maorskih plemena koji nemaju nikakvih veza s pakehama. Bilo bi zanimljivo razgovarati s njima i čuti pričaju li svoje priče na drukčiji način... Charlotte se okrenula prema Jacku. Oči su joj blistale.

Jacku se vratila nada. — Učinit ćemo to! — rekao je. — Upravo je to smicalica koju bi Maui primijenio: Jednostavno se nećemo obazirati na tu tvorevinu u tvojoj glavi. Zaboravit ćemo je i onda će ona nestati!

Charlotte se sjetno nasmiješila.

— Budemo li vjerovali u to... prošaptala je.

130


5.

jubavni jadi Lilian Lambert potrajali su samo nekoliko dana nakon njezina odlaska iz Oaks Gardena. U Londonu je još bila šutljiva i sviđala joj se

uloga nesretno zaljubljene djevojke. Zamišljala je kako Ben očajnički pokušava doznati gdje ona boravi, traži je godinama i napokon je

pronalazi. Potreseno je razmišljala o svim zaljubljenima iz njezinih pjesama i priča koji su počinili samoubojstvo zbog nevjere ili gubitka voljene osobe pa su onda bili pokopani s bijelim golubom na grudima. U svakom slučaju, Lilian nije držala vjerojatnim da bi za nju nabavili takvu pticu, ne računajući na to kako ju je hvatala jeza pri pomisli na bilo koju vrstu smrti. Zato se vrlo brzo predala sudbini i u kratkom je roku postala veselo biće kao što je bila i prije. George Greenwood joj je — usprkos zabrinutosti zbog rata koju su osjećali svi putnici na brodu Prince Edward — bio zahvalan za najzabavniju plovidbu u životu. Lilian je njega i druge putnike pratila u šetnji palubom i pritom veselo čavrljala. Plovidbe na Novi Zeland već odavno nisu bile opasne pustolovine, nego su nalikovale na krstarenja prvorazrednih gostiju. Organizirala je igre na palubi, koje su bile zamrle zbog tmurnog raspoloženja izazvanog ratom, i već je za doručkom bila dobro raspoložena. George bi tada ostavljao pisma u kojima su ga obavještavali o stanju na ratištu, i ispitivao Lilian što je sanjala prošle noći i kakvi su joj planovi za budućnost. U tim planovima nije bilo rata, naravno. Lilian nije mogla da ljudi mogu pucati jedni na druge. Naravno, u pjesmama i pričama to se događalo — trenutačno je zamišljala kako Ben nestaje na nekom ratištu, a ona se preodijeva u muškarca i odlazi u potragu za njim — ali ipak ne u Europi ranog dvadesetog stoljeća!

— Ne znam hoću li se udati... — dramatično je rekla Lilian. Gubitak Bena nije ju teško pogodio, ali joj je srce u početku ipak bilo slomljeno. — Prava velika ljubav previše je za srce jednoga čovjeka.

George Greenwood potrudio se ostati ozbiljnim. — Tko je to rekao? — upitao je smiješeći se.

Lilian se blago zarumenila i priznala da je ta misao iz pjesama koje joj je Ben recitirao nakon njihova prvog poljupca u onoj šumici uz rijeku Cam.

131


George je dopustio da mu poslužitelj ulije kavu i zahvalio mu malim pokretom glave. Lilian se nasmiješila zgodnom konobaru tako da je njezino odustajanje od udaje djelovalo prilično nevjerodostojno.

— A što ćeš umjesto toga? — sa zanimanjem je upitao George. — Hoćeš li se boriti za ženska prava ili možda studirati, kao što je namjeravala i moja Charlotte?

— Prije nego što se predala slatkom zovu svojega srca?

George je zakolutao očima. Nije znao mnogo o djevojačkim školama umjetničko-kreativnog usmjerenja, ali ako su tako strašne pjesme doista bile dio nastavnog programa Oaks Gardena, ni kvaliteta nastave nije mogla biti bolja.

— Prije nego što je upoznala budućeg supruga — ispravio ju je George.

— A ona se i dalje zanima za maorsku kulturu. Imaš li ti koji predmet koji ti je posebno prirastao srcu? Koji te doista zanima u znanstvenom smislu?

Lilian je razmišljala. — Zapravo nemam — rekla je i zagrizla medenjak. Parobrod je još plovio po Atlantskom oceanu i valovi su bili prilično jaki, ali to nije utjecalo na njezin apetit. — Mogla bih davati pouku u sviranju klavira. Ili slikati. Ali zapravo, nisam baš dobra ni u jednom ni u drugom.

George se nasmiješio. Barem je bila iskrena.

Lilian je polizala med s rumenih usana. — Možda bih mogla pomoći ocu u rudniku — razmišljala je. — On bi se sigurno radovao tomu...

George je kimnuo. Lambert je razmazio svoju kćer, a pomisao na to kako će ponovno vidjeti Tima utješila ju je toliko da je prestala tugovati za Engleskom.

— Pod zemljom? — zadirkivao ju je George.

Lilian ga je pogledala prijekorno, ali joj se zelenosmeđim očima vidjelo da se šali. — Djevojke ondje nisu poželjne — poučila ga je. — Rudari kažu da žena u rudniku donosi nesreću, što je, naravno, besmislica. Ali oni doista vjeruju u to. Ni gospođa Biller ne ulazi u rudnik!

A to sigurno ne pogađa dobru Florence. George se nasmiješio. Tim i Elaine očito su obavještavali kćer o rastućem neprijateljstvu između Lambertova i Billerova rudnika. Ali namjera Florence Biller da se spušta u okno zabavljala je cijeli Greymouth. Rudari iz Billerova rudnika zaprijetili su na to otkazom. Žene u jami, rekli su, odmah izazivaju prodor vode i plina te odrone. Florence Biller se tomu žestoko usprotivila, ali su rudari ostali pri svome. Na koncu je temperamentna vlasnica popustila, što je Tim Lambert nazvao »povijesnim događajem«. Florence je prisilila svojega supruga Caleba da siđe u jamu. On je pak bio geolog i odmah je pronašao vrlo zanimljive teme za razgovor s predradnikom kojega je također zanimala geologija. Na kraju su obojica znala više o neobičnim slojevima rude osobito u istočnoazijskom području, ali Calebov posjet nije povećao učinkovitost vađenja ugljena ispod Greymoutha. Florence je kipjela od bijesa.

— Ja znam dobro računati — rekla je Lilian. — I ne dam se drugim djevojkama! Moraš biti oštar kad imaš posla s takvima kao što je Mary Jaine

132


Lawson! A ona gospođa Biller je isto jedna...

George se jedva suzdržavao od smijeha. Malena Lilian Lambert vodi rat protiv Florence Biller! Kako se činilo, Greymouthu se smiješe zanimljiva vremena.

— Tvoj otac i gospođa Biller će se poslije dobro podnositi — rekao je pomirljivo. — U ratnim vremenima nema mjesta suparništvu. Svi će rudnici biti iscrpljeni do krajnjih granica. Europa treba ugalj za proizvodnju čelika. Čelik će se godinama proizvoditi punom parom.

Uzdahnuo je. George Greenwood bio je poslovni čovjek, ali je uvijek bio pošten. Nije se htio okoristiti ratom. Nitko mu nije mogao predbaciti da ima zle namjere. Kad je kupio udjele u Lambertovu rudniku, nije ni pomišljao na ratno profiterstvo.

— U svakom slučaju, ti ćeš biti dobra prilika, Lily — rekao je svojoj maloj prijateljici. Nekoliko Timovih dionica Lambertove će ponovno učiniti bogatima.

Lilian je slegnula ramenima. — Ako se ikad udam, neka me suprug voli zbog mene same. Prosjak ili kraljević, ovisit će samo o tomu što kažu naša srca.

George se sada doista počeo smijati. — Prosjak će bar znati cijeniti tvoj miraz! — rekao je. — No, pobudila si moju znatiželju. Strašno me zanima tko će osvojiti tvoje srce!

Jack je zadovoljno promatrao kako se Charlotte poletno penje strmom ulicom do svjetionika na Cape Reinga. Lijek profesora Friedmana učinio je čudo, Charlotte već tri tjedna nije imala bolova i to joj je očito dalo novu nadu. Njezin posjet Waitangi bio je pravi uspjeh. McKenziejevi su se divili mjestu na kojem je guverner Hobson 1840. godine primio maorske poglavare u improviziranom šatoru, a na kraju su posjetili plemena koja su živjela u blizini. Jack se divio njihovim kućama za okupljanja, koje su bile ukrašene zahtjevnim rezbarijama. Naravno, on je poznavao stil Ngai Tahu, ali izgleda da plemena s Južnog otoka nisu svojima marae posvećivala toliko pozornosti. Možda zbog toga što su se često selili. Stanovnici Sjevernog otoka su, čini se, dulje boravili na jednomu mjestu. Charlotte nije toliko zanimala arhitektura. Satima je razgovarala s pripadnicima plemena koji su se sjećali priča svojih majki i očeva. Charlotte je zabilježila mišljenje Mora o »Sporazumu Waitangi«, zapisala tumačenja drugog naraštaja na koje se sporazum odnosio, a posebno je naznačila razlike u mišljenju muškaraca i žena o sporazumu.

— Pakehe su imale kraljicu! — rekla je starija žena, koja je i sada još bila uzbuđena. — Mojoj majci se to jako svidjelo. Ona je bila iz redova plemenskih starješina i htjela je doći na sastanak. Međutim, muškarci su to htjeli obaviti sami. Plesali su ratničke plesove kako bi se ohrabrili. A onda je plemenski izaslanik pričao o svojoj gospodarici Viktoriji: — To znači »pobjeda«! To nas se jako dojmilo. Ona je bila za njega kao kakva božica. U svakom slučaju, ona nam je obećala da će nas zaštititi, a kako bi to mogla učiniti tako izdaleka da nije

133


doista bila božica? Poslije je izbila i svađa... Je li točno da se ondje, odakle vi dolazite, pjevaju ratničke pjesme?

Charlotte je potvrdila da je u Europi izbio rat. — Ali mi nismo iz Europe — rekla je. — Mi smo doputovali s Južnoga otoka, s Te waka a Maui.

Starica se nasmiješila. — Nije važno gdje ste rođeni, nego odakle potječu vaši preci. Vi dolazite otamo i onamo će se vratiti vaši duhovi kad se oslobode.

— Ne bi mi bilo pravo kad bi moj duh na kraju otišao u Englesku — šalio se Jack nakon što su otišli iz naselja. — Ili u Škotsku ili u Wales. Oboje tvojih roditelja potječe iz Londona.

Charlotte se blago nasmiješila. — Ali London je loše mjesto za duhove — rekla je nježno. — Preglasno, preužurbano. Hawaiki mi djeluje ljepše... Otok u plavomu moru, bez ikakvih briga...

— Kokosovi orasi koji ti rastu u ustima, ako ti nisu prije pali na glavu — zadirkivao ju je Jack. Ipak, i on se osjećao pomalo potišteno. Bilo je prerano za tako opušten razgovor o smrti, bez obzira što je bila riječ o maorskoj mitologiji. Novozelandski prastanovnici došli su s jednog polinezijskog otoka, kojega su nazvali Hawaiki. Otamo su kanuima došli na Aotearoa, i svaka obitelj i dan danas zna ime kanua koji je dovezao njezine pretke. Kad čovjek umre, kažu, njegov se duh vraća u Hawaiki.

Charlotte je uhvatila Jacka za ruku. — Ja ne volim kokosove orahe — rekla je. — Ovdje u Waitangi više nemam posla. Hoćemo li sutra poći na sjever?

S Ninety Mile Beach i Cape Reinga, najsjevernije točke Novoga Zelanda, otvarao se čaroban pogled na stijene o koje su se za oluje razbijali valovi. To je bilo mjesto susreta Tihog oceana i Tasmanskog mora — spektakularan prizor za pakehe i obvezno odredište pri obilasku Sjevernog otoka, za Maora neka vrsta svetinje.

Jack je slegnuo ramenima. — Neće li ti to biti prenaporno, mila moja? Uspon je strm, posljednje se milje moraju prepješačiti. Jesi li sigurna da ćeš to moći? Znam, već tri tjedna nisi imala... napade migrene, ali...

Nije izgovorio ono što ga je zabrinjavalo unatoč Charlotteinoj očiglednoj energiji: i dalje je bila mršava, činilo se čak da je još izgubila nekoliko kilograma, što nije bilo nikakvo čudo, budući da nije jela gotovo ništa. Njezina ruka u njegovoj djelovala mu je kao vilinski prsti, a kad bi je noću privio uza se, imao je osjećaj da joj tijelo gori od vrućice. Planinarenje je bilo posljednje što bi joj poželio, ali ona je nekoliko puta izrazila želju da posjeti baš Cape Reinga.

Charlotte se nasmiješila. — Onda me moraš nositi. Možda se mogu unajmiti konji ili mule. Ondje sigurno ima divljih konja kao i životinja za jahanje. Svjetioničar vjerojatno ima životinju za vuču, mora se nekako snabdijevati...

Jack je privukao ženu k sebi. — Dobro, onda ću te nositi. Nije važno što će reći ljudi. Uostalom, nisam li te na vjenčanju prenio preko praga. Više se ne sjećam... ne sjećam se te nevažne sitnice.

134


Posljednje bjelačko naselje prije Cape Reinga bilo je Kaitaia, malo mjesto u koje bi stranci zalutali kad bi htjeli vidjeti najsjeverniji dio otoka. Trava je ovdje bila još raskošnije zelena i Jack se tomu čudio. Očekivao je da će vidjeti sivi brdski krajolik. Ni staze oko mjesta nisu djelovale zabrinjavajuće. Jack je unajmio sobu u pansionu i pregovarao s vlasnikom o konjima za jahanje ili o zaprezi.

— Ima još nekoliko desetaka kilometara do klisura — sumnjičavo je rekao čovjek. — Nisam siguran da će vaša gospođa moći jahati tako dugo. Bolje uzmite kola. Ali posljednjih nekoliko kilometara nećete moći ni kolima. Strašno je naporno, sir, trebali biste razmisliti je li pogled vrijedan tolikoga truda.

— To je više od pogleda — sanjivo je rekla Charlotte kad joj je Jack prenio vlasnikovo mišljenje. — Jack, nikad više nećemo doći tako daleko na sjever! Ne brini za mene, ja ću izdržati!

I sada su bili ovdje, nakon duge vožnje kroz stjenovito područje, isprekidane predivnim pogledima na pješčane zaljeve ili dugačke plaže.

— Ninety Mile Beach — rekao je Jack. — Prekrasno, zar ne? Pijesak... čuo sam da ga koriste za dobivanje stakla. Nije ni čudo, već i sada svjetluca poput kristala.

Charlotte se nasmiješila. Malo je govorila tijekom putovanja, samo je uživala u veličanstvenom krajoliku, moru i gorju.

— Tu mora biti drvo, pohutukawa, koje se spominje u pričama...

Jack se smrknuo. — Jesi li sigurna? Ovdje nema baš puno drveća.

Pokutukawa — drvo koje su pakehe zvali i željeznim — bilo je zimzeleno stablo crvenih cvjetova, tipično za Sjeverni otok. Jack i Charlotte divili su mu se već u Aucklandu.

— Uz Cape... — zaustila je Charlotte, a onda je ponovno utonula u šutnju. Šutjela je i dok su se uspinjali na klisure. Vlasnik pansiona bio je u pravu: sa zapregom se nije moglo doći do svjetionika, nego se još trebalo naporno pješačiti. No, činilo se da Charlotte to može. Jack je vidio kapi znoja na njezinu licu, ali ona se smješkala.

Tek nakon nekoliko sati na vidiku se pojavio svjetionik, znak raspoznavanja rta. Jack se nadao da će se svjetioničar radovati društvu. Svjetioničar je posjetitelje pozvao na čaj. Međutim, Charlotte je prvo odbila poziv.

— Htjela bih vidjeti drvo — rekla je tiho, ali odlučno. Svjetioničar je odmahnuo glavom, ali je ipak pokazao rukom u smjeru klisura.

— Ondje je. Prilično je zakržljalo, ne znam zašto urođenici toliko drže do njega. Mislim da je riječ o nekakvim duhovima, a navodno je ondje i ulaz u podzemlje...

— I? Jeste li već što vidjeli? — šalio se Jack.

Svjetioničar, bradati muškarac koji je djelovao pomalo grubo, slegnuo je ramenima. — Ja sam dobar kršćanin, sir. Moji preci došli su iz Irske. Za

135


samhainzaključavam vrata. Ali u proljeće je vrijeme ionako olujno pa mi ne trebaju još i duhovi, ako znate što mislim, sir.

Jack se smijao. Sa samhainom, danom Svih Svetih, majka ga je plašila kad je bio dijete. Vrata između svijeta duhova i čovjekova svijeta tada navodno nisu bila posve otvorena, pa su se mogli vidjeti duhovi. Njegov prijatelj Maor, Maaka, koji je čuo te priče, ali nije vjerovao u njih, pokušao ga je jednom poplašiti na spavanju, svirajući putorino frulu. Naravno, momak nije uspio odsvirati glas duhova. Jack se nije uplašio, ali su mu smetali loše odsvirani tonovi. Sve je završilo tako što je Gwyneira izlila vjedro vode na sablasnog svirača.

Charlotte je sneno promatrala more dok je Jack razgovarao sa svjetioničarem.

— Ima li ovdje koje maorsko naselje? — upitala je na kraju.

— Moja supruga proučava mitologiju urođenika — objasnio mu je Jack.

Svjetioničar je odmahnuo glavom. — U bližoj okolici nema. Ovdje ništa ne uspijeva. Od čega bi ljudi živjeli? No, uz obalu ima plemena. Ondje love ribu, sviraju... I sada su ondje. Maori ne dolaze ovim putem, nego stazom s obale. Ta je staza zapravo i mnogo ljepša. No, ima mnogo uspona. To nije za vas, lady!

Nasmiješio se kao da se ispričava.

— Ali sigurno se može još nekako doći do logora, zar ne? — upitao je Jack.

Svjetioničar je potvrdio. — Dođite unutra, popijte čaj, a ja ću vam opisati put — pozvao ih je.

Charlotte je nevoljko pristala. Činilo se da se ne može rastati od pogleda na uzburkano more. I Jacka je očarao susret dvaju mora, no u međuvremenu je zapuhao jak vjetar i zahladilo je.

— Nažalost, ne mogu vam ponuditi prenoćište — rekao je čovjek ispričavajući se. — Imate li šator ili nešto slično u kolima? Danas se više ne možete vratiti u Kaitaiau...

— Maori će nas primiti — rekla je Charlotte. Jack je potvrdio njezine riječi. Svjetioničar je bio sumnjičav.

— Često smo noćili kod njih — objasnio mu je Jack. — Oni su vrlo gostoljubivi. Osobito ako govorite njihov jezik. Kako ćemo doći do njih?

Bio je mrak kad su stigli do plemenskog logora koji se sastojao od nekoliko primitivnih šatora. U središtu je gorjela vatra na kojoj su se pekle ribe.

— To su sigurno Nga Puhi — rekla je Charlotte, koja je očito dobro poznavala plemena s toga područja. — Ili Aupouri ili Rarawa. Plemena su se uvijek sporila oko posjeda. Tu su se vodile i mnoge borbe.

Ovo je pleme djelovalo posve miroljubivo. Kad je Jack na maorskom jeziku pozdravio djecu koja su znatiželjno prilazila kolima, led je bio probijen. Djeca su se pobrinula za konje, što su očito vrlo rado činila, a odrasli su pozvali Jacka i Charlotte k vatri.

136


— Jeste li ovdje radi duhova? — nesigurno je upitao Jack, nakon što su ih poslužili pečenim slatkim krumpirima i strašno ukusnom svježom ribom. — Mislim... tako kod pakeha. Gdje god ima kakvo duhovno mjesto, ljudi hodočaste onamo.

Tipene, poglavica, nabrao je čelo. — Ovdje smo zbog riba — rekao je na uobičajen, pragmatski način, karakterističan za Maore. — U ovo doba godine dobro grizu, a pecanje nam je zabavno. Ako želiš, možeš sutra ujutro poći s nama.

Jack je kimnuo. Maori su pecali na valovima i to ga je zanimalo. Do sada je lovio ribu samo u rijekama.

— Žene će sigurno razgovarati još danima — rekao je.

Tipene se smijao. — One zazivaju duhove — rekao je. — Irihapeti je tohunga, nitko ne zna bolje od nje pričati o Hawaiki.

Pokazao je rukom na stariju ženu, koja je već dulje vrijeme bila udubljena u razgovor sa Charlotte. Jack se bojao da će to biti previše za Charlotte, ali žene su se već umotale u pokrivače jer je večer bila hladna, a Irihapeti je još i ogrnula Charlotte dodatnim pokrivačem. Charlotte je pila iz šalice iz koje se pušilo. Očito je bila zadovoljna. Ipak, lice joj je bilo napeto i to se Jacku nije svidjelo.

— Jesi li popila lijek, mila moja? — upitao je.

Charlotte je kimnula. Ipak, činilo se da ima bolove. Jack se s nelagodom prisjetio riječi doktora Friedmana. — Ublažit će joj bolove, bar u početku...

No, nakon ovako napornog dana nije bilo nikakvo čudo što je Charlotte djelovala iscrpljeno.

— Pričaj o duhovima, Irihapeti — zamolila je na kraju staricu. — Te rerenga wairua znači izvorište duhova, je li tako?

Te rerenga wairua je maorski naziv za Cape Reinga.

Irihapeti je kimnula i napravila mjesta uz vatru kad su došla još neka djeca kako bi čula priču.

— Kad umre tko od naših — rekla je tohunga tihim, tajnovitim glasom — njegov duh odlazi na sjever, dolje na more, na obalu... zatvorite li oči, osjetit ćete lagani vjetrić, kad netko prolazi kroz naš logor... Ne, ne moraš se toga bojati, Pai, to je dobrodošlica koja se iskazuje duši.

Privila je uza se djevojčicu, kojoj se očito nije sviđala priča o duhovima. Ponad mora uzašao je mjesec, obasjavši žal nestvarnom svjetlošću. — S ovoga mjesta duhovi se penju na klisure... točno onim putem, Hone, kojim smo i mi hodili ovoga jutra...

Mali dječarac važno je kimnuo.

— A zatim od morskih trava pletu užad pa se penju na ono drvo pohutukava, na sjeveroistoku obale... Jesi li ga vidjela, Charlotte? Staro je nekoliko stotina godina. Možda je njegovo sjeme stiglo zajedno s našim precima iz Hawaikija. Duhovi skaču sa stabala, silaze do korijenja i spuštaju se duboko dolje do Reinge...

137


— To je nešto kao podzemlje, zar ne? — upitala je Charlotte. Jack je primijetio da ona ništa ne zapisuje.

Starica je kimnula. — Put ih zatim vodi u Ohauau, gdje duhovi još jednom izlaze na svjetlo dana kako bi se pozdravili s Aotearoaom. A onda...

Ohaua je bila najviša točka triju malih otoka nasuprot obali...

— Poslije toga se više nikad ne vraćaju — tiho je rekla Charlotte.

— Odlaze u Hawaiki, u zavičaj... žena se nasmiješila. — Ti si vrlo umorna, dijete, zar ne?

Charlotte je kimnula.

— Zašto ne legneš spavati, mila moja? — upitao je Jack. — Vjerojatno si potpuno iscrpljena. O duhovima možeš slušati i sutra. Charlotte je ponovno kimnula. Lice joj je bilo bezizražajno.

— Pomoći ću ti sa šatorom!

Jack je imao u kolima običan šator i pokrivače. Dok je Charlotte gledala u vatru, krenuo je po te stvari. Irihapeti mu je pokazala mjesto na kojem bi mogao podiči šator. Bilo je blizu mora; valovi će ih uspavati.

Očekujući da će pronaći maorsko pleme, McKenziejevi su donijeli nekoliko darova. Sjeme za žene i bocu viskija za poboljšanje raspoloženja uz logorsku vatru. Jack ju je dao ljudima pa je išla iz ruke u ruku. Charlotte se doista povukla.

— Ja ću doći brzo! — nježno je rekao Jack i poljubio ju je na rastanku. Irihapeti ju je lagano pomilovala po obrazu.

— Haere mai — tiho je rekla — dobro došla.

Jack se prepao. Sigurno je nešto krivo shvatio. Zabrinuto je otpio veliki gutljaj viskija i predao bocu starici. Ona mu se nasmiješila. Možda je bio samo malo pijan.

Dok su muškarci pili, Irihapeti i još neke žene uzele su frule što je Jacka ponovno začudilo. Maori su rijetko kad svirali tijekom razgovora ili započinjali sa svirkom usred noći. No, žene su svirale tiho, za sebe, a Jack je nekoliko puta čuo poznati glas duhova na fruli putorino. Možda su običaji na Sjevernom otoku bili drukčiji, ili je to bio obred posvećen duhovima koji odlaze.

Kad se Jack napokon uvukao u svoj šator, bio je umoran od viskija, od jednolične svirke i dugačkih priča muškaraca — iako je odrastao s Maorima, bilo mu je teško shvatiti dublji smisao priča. Osjećao se pomalo nelagodno što ga uspavljuju glasovi duhova... ali izgleda da Charlotte nije imala ništa protiv toga, spavala je pokraj njega na prvi pogled duboko i čvrsto. Jackovo je srce bilo puno nježnosti kad ju je ugledao na primitivnom ležaju, kose razasute na pokrivaču, koji joj je služio kao jastuk, i ne posve opuštena lica. Koliko je prošlo vremena otkako ju je vidio da tako lijepo spava, neopterećena bolovima i strahom? Odagnao je tu pomisao. Charlotte se osjeća bolje, oporavit će se... Oprezno ju je poljubio u čelo i legao uz nju. Zatim je zaspao.

138


Charlotte je čula glasove duhova. Zvali su je cijelu noć, ali je to bilo nježno mamljenje. Ovo je bilo odlučnije, poput zapovijedi. Došlo je vrijeme.

Charlotte je polako ustala i pipajući došla do izlaza iz šatora. Jack je spavao čvrsto, to je bilo dobro. Uputila mu je posljednji pogled pun ljubavi. Jednoga dana... na sunčanom otoku negdje na moru...

Charlotte je zabacila kosu i posegnula za ogrtačem. No, neće joj trebati. Iako je bilo svježe, zagrijat će se pri usponu. Išla je putem koji joj je pokazala Irihapeti. Bio je strm od samog početka. Srećom, mjesečina joj je pomogla da uspješno svlada uspon. Charlotte je išla brzo, ali bez žurbe. Nije se osjećala usamljenom, tu su bile i druge duše koje su se uspinjale s njom. Charlotte je imala dojam da ih čuje kako uzbuđeno razgovaraju i smiju se. Ona je bila žalosna, ali se nije bojala. Uspon je trajao dugo, no njoj se činilo kao da vrijeme leti. S vremena na vrijeme bi se zaustavila i pogledala dolje u more koje se svjetlucalo na mjesečini. Ondje je negdje i Jack... došla je u iskušenje da ga dodirne u snovima. Ali ne, bilo je bolje što ga je ostavila da spava. A maorski logor već je odavno izgubila iz vida. Charlotte je gazila sve strmijim i zavojitijim stazama, ali nije zalutala, putovala je s duhovima. Na kraju se pred njom pojavio svjetionik. Ovdje je morala pripaziti, osvrnuti se još jedanput na stvaran svijet i oprezno potražiti put kroz sjene. Bilo je, doduše, nevjerojatno da svjetioničar u to doba ne spava, ali Charlotte nije nikako htjela da je primijeti i prisili da odustane od svoje namjere. Ali nije htjela ni ubrzavati cijelu stvar. Njezin čin je bilo nešto dobro promišljeno, gotovo sveto. Nije se trebao dogoditi u žurbi.

Olujom razbarušena krošnja drveta pohutukawa nije se vidjela sa svjetionika. Charlotte je odahnula. Trebala je samo splesti uže od morske trave kako bi se povezala za drvo, ali ovdje nije bilo morske trave. To joj se činilo čudnim još u Irihapetinoj priči. Mora se kod nekoga raspitati o tomu.

Charlotte se nasmiješila. Ne, više neće zapisivati priče. Ona će biti dio tih priča...

Odmah iznad drveta stijena se strmo spuštala. Charlotte je stala na rub. Ispod nje udarali su valovi o mali žal. Ocean se prostirao pred njom poput mora svjetlosti.

Hawaiki, pomislila je Charlotte. Raj.

Tada je poletjela.

Kad se Jack probudio, vladala je mrtvačka tišina. To je bilo neobično jer su zaspali usred maorskog sela i žalom bi zapravo trebao odjekivati smijeh i trebao bi se čuti razgovor, dječji glasovi, pucketanje vatre na kojoj žene peku kruh.

Jack je opipao oko sebe i utvrdio da nema Charlotte. Čudno, zašto ga nije probudila? Protrljao si je čelo i ispuzao iz šatora.

Pijesak i more. Tragovi stopala, nigdje šatora. Samo je jedna starica, Irihapeti, koliko se sjećao, sjedila na žalu i promatrala udaranje valova o stijene.

— Kamo su svi otišli?

139


Jacka je počeo obuzimati strah. Činilo mu se da se nalazi usred noćne more.

— Nisu daleko. No, za tebe će biti bolje da danas ostaneš sam. Tipene je rekla da ćeš se možda naljutiti na nas. Ne trebaš to činiti. Trebaš pronaći mir.

Irihapeti je govorila polako i nije ga gledala u oči.

— Zašto bih se ljutio na vas ? — upitao je Jack. — I gdje je Charlotte? Je li s ostalima? Što se ovdje događa, wahine?

— Htjela je svojemu duhu pokazati put.

Irihapeti je napokon okrenula lice prema njemu. Lice joj je bilo ozbiljno i izbrazdano borama. — Rekla mi je da se on boji odvajanja od njezina tijela jer za njega ne postoji Hawaiki. Ali ovdje je samo trebao slijediti ostale. Ti joj ne bi mogao pomoći.

Stara je žena ponovno gledala u more.

U Jackovu je tijelu sve počelo kipjeti. Duhovi... stijene... liječnikove neodređene riječi... Nije htio pogledati istini u oči, ali Charlotte je znala da će umrijeti.

Samo ne ovako! Ne sama!

— Ona nije sama — rekla je Irihapeti. Jack nije znao čita li ona njegove misli ili je posljednje riječi izgovorio naglas.

— Moram je potražiti!

Jack se počeo osjećati krivim dok je trčao prema brdskoj stazi. Kako je mogao spavati? Zašto nije ništa primijetio, ništa osjetio?

— Možeš je čekati i ovdje — rekla je Irihapeti.

Jack ju nije slušao. Pojurio je strmim putem kao da ga gone furije i samo bi se povremeno zaustavio kako bi uhvatio zraka. Nije primjećivao ljepotu stijena i mora. Nebo je bilo prekriveno oblacima i činilo se da je sve utonulo u čudan plavi sumrak. Sablasna svjetlost? Jack je hodao još brže. Možda će je još stići. Trebao je staricu pitati kada je Charlotte otišla. Ali vjerojatno ni ona to nije znala. Maorima je vrijeme protjecalo na drukčiji način.

Kad je Jack napokon stigao do svjetionika, bilo je podne, ali sunce još nije posve izašlo. Svjetioničar ga je veselo pozdravio — a onda je vidio u kakvu se stanju Jack nalazi. Nije bilo ni traga Charlotte.

— Ima više desetaka mogućih mjesta — suosjećajno je rekao svjetioničar nakon što mu je Jack ukratko i nesuvislo opisao svoja strahovanja. — Na ovo drvo ne bih skočio. Tu nije strmina. Ali odmah prijeko. I malo lijevo... kao što sam rekao, možete potražiti tragove nogu. Možda se bezrazložno uzbuđujete. Te maorske bake mnogo pričaju za dugih dana. Možda je mladoj dami posve dobro kod njezinih prijatelja. Teško je vjerovati da bi ona, on ako nježna i slaba kako je izgledala, mogla svladati ovako težak uspon.

Jack je otišao do stijena iznad drveta pohutukawa. Sigurno se to dogodilo ovdje, osjećao je Charlotteinu prisutnost. Ali ne, to nije moguće. Njezina je duša odavno stigla u Ohaua...

140


Jack je otocima poslao nijemi pozdrav. Nije mu bilo jasno zašto nije očajan, ali u njemu se nalazila samo praznina, strašna ledena praznina.

Kao u transu, vraćao se putem kojim je i došao. Kad bi se sada spotaknuo... Ali Jack se nije spotaknuo. Još nije bio spreman za Hawaiki, još nije bio spreman. Ostavlja li je time na cjedilu? Jack nije mogao razmišljati. U glavi je osjećao samo hladnoću i tamu, iako je napokon vidio kako sunce izlazi iza oblaka i iako je sigurno kročio stazom.

Irihapeti je i dalje čekala, kad je ponovno ugledao žal, ali nakon što je zagazio u pijesak, starica je nešto primijetila.

— Dođi, tane! — mirno je rekla i zagazila u vodu.

Bilo joj je teško hodati protiv valova. Jack je bio jači. Brzo ju je sustigao i sada je i on vidio nešto. Široka plava haljina, napuhana valovima. Dugačka plava kosa kojom su se valovi poigravali.

— Charlotte!

Jack ju je zazvao po imenu iako je znao da ga ona ne može čuti. Izgubio je tlo pod nogama i počeo plivati.

— Možeš samo čekati — rekla je Irihapeti. Ona je i dalje stajala u vodi.

Jack je obuhvatio tijelo svoje supruge, boreći se protiv mora kako bi ga iznio na kopno. Ostao je bez daha i bez snage kad je stigao do Irihapeti. Pomogla mu je iznijeti Charlotte na kopno, ne rekavši ni riječi. Položili su ju na pokrivač koji je prostrla Irihapeti.

Jack je odstranio kosu sa ženina lica — i prvi put nakon mnogo vremena vidio na njemu izraz potpunog mira. Charlotteino tijelo bilo je lišeno bolova. A duša joj je krenula za duhovima...

Jack je drhtao.

— Smrzavam se — rekao je tiho i spontano. A dan je bio topao i odjeća mu se već osušila na suncu.

Irihapeti je kimnula.

— Potrajat će dok hladnoća ne nestane.

141


6.

e li to haka?

Gloria je stajala pokraj Tamateje iza improvizirane pozornice u Ritzu i slušala Kurin oproštajni koncert u staroj Europi. William je prethodno najavio umjetnicu i još jedanput naglasio da prihod ide u korist ratnoj

siročadi. Siročadi je očito bilo već i u Engleskoj. Amerika je u početku bila neopredijeljena.

Marisa je ozdravila i svirala je pratnju uz Kurinu baladu, što je Gloria prethodnog dana uzalud pokušavala naučiti. Djevojka nije prepoznala skladbu — Marisina svirka na klaviru doimala se poput šapata uz tonove koji su izlazili iz putorino frule, povezujući prigušeni ritam ratničkog plesa u pozadini s baladom koju je pjevala Kura. Skladba je bila filigransko umjetničko djelo koje je polučilo gromoglasan pljesak. U maorskim selima oko farme Kiward Gloria nikad nije čula ništa slično, a ni haka koja je slijedila, nije joj djelovala autentično. Doduše, nikad ne bi za sebe rekla da razumije glazbu, ali maorsku haku uvijek je doživljavala kao nešto jednostavno. Kao dijete plesala je i smijala se kad bi je baka Marama povukla u krug ili bi se zabavljala udarajući u bubnjeve. U tomu nije mogla pogriješiti; ritmovi se otvaraju i ljudima koji nemaju dara za glazbu. Ovdje je pak vidjela savršeno uvježbane plesne korake, slušala je melodije koje sigurno potječu od Maora, ali su ovdje iskorištene na posve drugi način nego ondje gdje su nastale. Ovo posljednje odnosilo se i na glazbala. A onda se napokon usudila oprezno pitati, nadajući da je Tamatea neće ismijati.

Stara Maorkinja slegnula je ramenima. — To je... umjetnost — rekla je, imajući na umu englesku riječ za umjetnost.

— Riječ umjetnost i riječ umjetno očito imaju isti korijen.

Tamatea je oprezno birala riječi, ali iz načina na koji je govorila moglo se zaključiti da ne odobrava potpuno Kurinu izvedbu.

William Martyn, koji je također čuo, pa čak i razumio Glorijino pitanje, prijezirno je pogledao staru ženu. Slabo je govorio maorski jezik, ali je uz pomoć dviju engleskih riječi shvatio njezino protivljenje.

142


— Mi nismo takvi čistunci, Gloria — rekao je. — Koga briga je li to izvorna maorska glazba ili nije? Glavno da je ljudi mogu slušati. Razmišljamo da tekstove Kurinih pjesama prevedemo na engleski jezik. To bi nam jako dobro došlo u Americi. Ondje ljude baš i ne zanima folklor...

— Ali u programu piše da je sve autentično.

Gloria nije znala što joj točno smeta, ali je imala osjećaj da su je prevarili za nešto Što joj je bilo važno. Možda je samo bila previše tankoćutna. Uhvatila se kako nježno dodiruje žice na tumutumu i miluje drvo debelih frula. Bilo je ugodno dodirivati te stvari. Gloria se morala katkada uvjeriti da njezina domovina na drugom kraju svijeta uopće još i postoji.

William je zakolutao očima. — U programu piše mnogo toga — rekao je. — U Parizu smo gledali nastup one Mata Hari. Vrlo lijepo, vrlo umjetnički — ali žena nikad nije vidjela indijski hram iznutra, a kamoli da je ondje učila plesati. Ja sam to malo bolje istražio. Ona uopće nije Indijka, niti je plemenitog podrijetla, kako je uvijek tvrdila. Međutim, ljude to uopće ne zanima. Glavno da ima egzotike i dovoljno gole kože. Na tomu ćemo još raditi, naša predstava mora biti privlačnija...

— Još više gole kože? — upitala je Gloria. Kostimi plesačica već su i sada bili prilično otvoreni. Njihove piupiu — svijetlosmeđe suknje od stvrdnutih listova lana dopirale su im do iznad koljena i otkrivale gole noge. Uski, tkani gornji dijelovi kostima nisu imali veze sa stvarnošću. Maorkinje su često plesale bez gornjeg dijela, dakle, golih grudiju. Gloria nikad nije previše razmišljala o tom običaju jer joj je na farmi Kiward to djelovalo posve prirodno. A ovdje, naprotiv... ljudi su piljili u plesačice.

— Ne budi tako staromodna, malena! — rekao je William smiješeći se. — Mi razmišljamo o još užim suknjicama, dok ovo s oslikavanjem lica... Prkosno je pogledao Tamateu. — Prestat ćemo s tim. Bar kod žena. Muškarci trebaju izgledati strašno. Pobuđivanje straha gotovo je jednako važno kao i egzotika. Pogotovo u Americi...

Na pozornicu je izašla skupina plesača s ratničkim bojama na licu. Ratnički ples bio je jedina autentična stvar koju je nudila Kurina predstava. Muškarci su bili obojani jarkim bojama, izvikivali su prijetnje neprijatelju i mahali kopljima. Plesači su očigledno uživali i, kako se činilo, ratničke igre nisu bile u krvi samo žiteljima Polinezije. Ni jedan plesač nije bio novozelandskog podrijetla.

William je nastavio govoriti što namjerava promijeniti u najskorije vrijeme, ali Gloria ga nije baš slušala. Zapravo, bila je prilično ravnodušna prema majčinu poslu. Osjećala je samo nekakvo neodređeno žaljenje. Mali komadić Novoga Zelanda, koji je do tada pronalazila u predstavi, sada je nestao. Poslije će se i Tamatea vratiti kući; više nije bilo ničega što se isplatilo čuvati. Ali Gloria će morati ostati... Već sada je mrzila Ameriku.

143


*

Bezvoljno se popela na palubu parobroda. Ukrcavanje Kurine opreme u sanducima trajalo je beskrajno dugo, ali pjevačica je zahtijevala da sve sama nadgleda. Londonsko vrijeme još je jedanput pokazalo svoju lošu stranu. Bez prestanka je padala kiša i Gloria je izgledala kao pokisla mačka kad je napokon ušla u svoju kabinu u prvom razredu. Dijelila ju je s Tamateom, što je za nju bilo veliko olakšanje. Mlade plesačice nisu putovale s njima. William je nakon posljednjeg koncerta raspustio ansambl, a u New Yorku će osnovati novi.

— Hoćeš li doći na most, Gloria?

Gloria se nadala da će u kabini imati mira, ali kapetan je odmah pozvao Kuru i njezinu obitelj na palubu da im zaželi dobrodošlicu. Budući da je prije isplovljavanja bio zauzet, primio ih je na mostu i zasuo je žene tisućama podataka o prekooceanskom brodu. Gloria se prisjetila kako ju je prije nekoliko godina sve to strašno zanimalo, ali sada je samo primijetila da je kapetan nije ni pogledao. Obraćao se samo Kuri, koja se vidljivo dosađivala, ali ga je slušala u maniri kakve kraljice. Kiša i vjetar nisu naškodili njezinoj ljepoti. Naprotiv, izgledala je osjećajno, ali i uzbudljivo dok joj je vjetar mrsio kosu.

— A ovo je vaša kći?

Uobičajena primjedba, uobičajeno čuđenje na kapetanovu licu. Gloria je oborila pogled i poželjela nestati...

Plovidba od Londona do New Yorka protekla je mirno. Nekoliko je putnika, doduše, strahovalo zbog rata, a luke su bile pune muškaraca u mornarskim odorama. Na moru nisu sreli ni jedan ratni brod nakon što su izašli iz La Manchea. Tako je i potištenost, koja je vladala u Londonu neposredno nakon izbijanja rata, ubrzo prepustila mjesto živahnom i bezbrižnom životu na brodu. U prvom razredu se slavilo. Kako je bilo u međupalublju, gdje su siromašni iseljenici i izbjeglice na hrpi nestrpljivo iščekivali kraj putovanja, to Gloria nije znala. Putnici prvog razreda bili su strogo odijeljeni od putnika s potpalublja — što je proturječilo pričama bake Gwyneire i Elizabeth Greenwood o njihovu putovanju na Novi Zeland. Na plovidbama dugim po nekoliko mjeseci, na još prilično nesigurnim jedrenjacima, ljudi su neizbježno uspostavljali međusobne veze. Baka Gwyn pričala je o zajedničkim misama i o zabavama.

Gloria je uživala u plovidbi, ako je uopće bila voljna i sposobna uživati u bilo čemu. Večernji banketi, igre na palubi i druge zabave među putnicima bili su joj dosadni, ali ju je, kao i na plovidbi od Lytteltona do Engleske, smirivao pogled na beskrajno morsko prostranstvo. Satima je sjedila sama na palubi i gledala dolje u valove i radovala se delfinima ili kitovima koji su pratili brod.

Roditelji su Gloriju pustili na miru. Kura je uživala među putnicima u slavi, William je pio s lordovima i plesao s damama kao sa sebi ravnima. Kapetan je

144


salijetao Kuru da pjeva njegovim putnicima i časnicima pa je ona na kraju popustila. Naravno, koncert je bio vrlo uspješan i Gloria je bila izložena uobičajenoj gnjavaži.

— A kćerkica se također bavi glazbom? Ne? Baš šteta! Ali sigurno ste ponosni na majku, gospođice Martyn!

Još jedna rečenica, koju je Gloria zamrzila tih dana, glasila je: — Gloria je još vrlo djetinjasta.

Kura i William time su se ispričavali što Gloria ne sudjeluje u razgovorima za stolom i što navečer, dok svira kapela, ne želi plesati.

Napokon je za objedom s kapetanom popustila navaljivanju mladog mornara, ali mu je stalno gazila po nogama. U Oaks Gardenu mogli su se učiti društveni plesovi, ali tek u posljednjem razredu. Za Gloriju je to bilo prekasno.

— Kako ovdje ljudi mogu živjeti? — upitala je Tamatea kad je brod prošao pokraj otoka Ellis i kad su napokon ugledali New York. — Kuće su previsoke i ne može se vidjeti nebo. Tlo je popločano, svjetlo umjetno. A buka... grad je pun buke, čujem je dovde. To rastjeruje duhove. ljudi nemaju mira, odvojeni su od svojih korijena...

Gloria je imala takav dojam već i u Londonu i stara je Maorkinja bila u pravu. New York je bio još bučniji, još nepregledniji i kad bi Gloria bila duh, pobjegla bi još danas.

— Usred grada je veliki park, u njemu je visoko drveće — nestrpljivo je rekla Kura. Jedva je čekala da siđe s broda i osvoji taj novi, poseban grad. Uopće se nije pitala hoće li uspjeti u tomu. Organizator njezinih koncerata slao joj je dopise na brod. Zanimanje za njezine nastupe bilo je preveliko. Prve predstave bile su već rasprodane. Ipak, prije se trebalo još štošta obaviti i Kura je izgarala od želje za radom. Naravno, Martynovi su se novim automobilom odvezli do hotela Waldorf Astoria. Gloriji se nije svidjela ni drndava vožnja, koje se Tamatea doslovno bojala, ni zastrašujuća otmjenost hotelskog predvorja. Ipak, nisu izazvali osobitu pozornost. Hotelski službenici primijetili su Kurinu napadnu ljepotu, ali nisu prepoznali slavnu osobu iz Europe, a pogotovo se nisu pitali nalikuje li njezina kći na nju. Gloria je dobila sobu u apartmanu svojih roditelja, ali je odahnula kad je doznala da se tu neće održati audicija novih članova ansambla. William je u tu svrhu unajmio prostor u blizini kazališne četvrti.

Tamatea je morala biti prisutna pri predstavljanju mladih plesača pa je Gloria u prvim danima boravka u New Yorku bila prepuštena sama sebi. William i Kura predložili su joj da posjeti muzeje i galerije. To bi bilo prikladno za mladu djevojku, pogotovo zato što se hotel pobrinuo za automobil koji će Gloriju odvesti i dovesti. Gloria je poslušno odlučila posjetiti Metroplitan Museum of Art. Bez posebnog zanimanja razgledala je slike kojima se već šest godina pokušavala oduševiti, ali za koje je i dalje postavljala pogrešna pitanja. Više su je

145


zanimali oružje i glazbala iz različitih dijelova svijeta. Artefakti s pacifičkih otoka podsjećali su je na maorske radove i osjetila je nekakvu prisnost s njima. Ipak, sve je to za Gloriju bilo previše. Nije znala što radi u tom gradu; ona tu nije ništa tražila. Na kraju je pobjegla, otkrila je ulaz u Central Park i izgubila se u prostranim vrtovima. Ondje je bar mogla vidjeti nebo i zemlju. No, obzor je bio zaklonjen neboderima Manhattana. Nerv York je bio prekriven maglom; bila je jesen i vjetar je nosio crveno lišće u parku. Na farmi Kiward sada je bilo proljeće. Kad je Gloria sklopila oči, vidjela je netom ošišane ovce na zelenim pašnjacima, spremne za gonidbu u planinu, vidjela je snijegom prekrivene vrhove Alpa koji su kroz kristalno bistri zrak slali farmama pozdrave. Jack će jahati sa stokom, možda u pratnji svoje supruge Charlotte. Baka Gwyn je pisala kako su sretni u braku. Ali kako bi netko i mogao biti nesretan na farmi Kiward?

Kad je Gloria napokon došla natrag do muzeja, ondje ju je već čekao auto. Vozač je bio pomalo uzrujan što je zakasnila. William joj je to predbacio kad su došli u hotel, iako se Martynovi sasvim sigurno ne bi zabrinuli kad bi im se kći izgubila. Toga su dana bili previše zaokupljeni pokusima. Svađali su se oko dvije ili tri plesačice koje se po Williamovu mišljenju nisu htjele previše razgolititi ili koje, po Kurinu mišljenju, nisu imale osjećaja za ritam. Tamatea je držala da su djevojke premršave i da ne mogu glumiti Maorkinje, što je Gloriju čudilo, jer je većina maorskih djevojaka bila vitka.

Drugoga dana, kad je prisustvovala pokusima, shvatila je što stara plesačica misli. Kandidatkinje su redom imale žilava tijela kao balerine, bile su visoke i imale su duge noge. Maorkinje su bile zbijenije, imale su šire bokove i jače grudi. No, te su se djevojke lagano kretale, kao što je to činila i Mata Hari na svojim nastupima, i činilo se da Martynovi žele baš njih. Tamatei su odmah doveli njujoršku učiteljicu baleta da joj se nađe pri ruci — bar su se tako izrazili. Tamatea se ljutila zbog toga pa je u ansamblu postalo napeto.

Gloria je sljedeće dane uglavnom provodila u svojoj sobi. Dosadile su joj neprestane svađe tijekom kojih ju je svatko pokušavao pridobiti za sebe. A Gloria zapravo uopće nije imala vlastito mišljenje. Prošlo je mnogo vremena otkada ju je baka Gwyn u šali nazivala »malom tohungom«, aludirajući na Glorijino znanje o ovcama i konjima. Bezvoljno je pisala pismo za farmu Kiward.

Nerv York je golem. Naš je hotel moderan i vrlo lijep. Imamo na raspolaganju auto, koji me vozi kamo god poželim. Moji roditelji rade vrlo mnogo. Ja sam najčešće sama.

Gloria je pročitala pismo i zatim prekrižila posljednju rečenicu.

George Greenwood nije mogao otpratiti Lilian do Greymoutha. Čekali su ga neodložni poslovi u Christchurchu — i vijest o smrti njegove kćeri Charlotte. Gwyneira McKenzie, koja je praunuku dočekala već u Lytteltonu, rekla mu je ozbiljna izraza lica da ga Elizabeth čeka u hotelu. Lyttelton, koji je u vrijeme Gwyneirina dolaska prije više od šezdeset godina bio malo naselje, u

146


međuvremenu je izrastao u grad sa svim pogodnostima.

George se na brzinu pozdravio sa svojom mladom suputnicom i krenuo k svojoj supruzi. Gwyneira ga je ispratila žalosnim pogledom. I ona je bila u žalosti, ali nije htjela Lilian pokvariti povratak. Zato nije ni nosila crninu, nego haljine zagasitih boja.

Lilian nije primijetila njezino narušeno raspoloženje. Bila je uzbuđena i sretna što se vratila kući i jako se obradovala kad joj je Gwyn otkrila da će još danas vidjeti majku. Elaine više nije mogla izdržati. Noćnim vlakom došla je iz Greymoutha; Lilian i Gwyn odmah će otići po nju. Poslije toga će majka i kći provesti još nekoliko dana na farmi Kiward.

— A tata? — upitala je Lilian. — On neće doći?

— To je očito neizbježno — rekla je Gwyn. — Rat. Ali dođi sada, poslat ćemo tvoje stvari u Christchurch.

— Neću reći da si narasla! — šalila se Elaine sa svojom kćeri, nakon što ju je napokon pustila iz naručja. Lily i Gwyn na vrijeme su stigle na željeznički kolodvor pa su s nestrpljenjem čekale dolazak vlaka. — To se moglo i pretpostaviti.

— Uopće nisam visoka! — pobunila se Lilian. — Nisam još dostigla ni tvoju visinu.

To je bilo točno. Lilian je i dalje bila niska i krhka, ali je inače vrlo nalikovala svojoj majci. I Gwyn je, kad ju je ugledala, mislila da gleda u čarobno zrcalo. Osim boje očiju i toga što joj je kosa bila ravnija i drukčije crvene boje, Lilian je posve nalikovala majci kad je bila djevojčica od petnaest godina.

— Očekujem duhovnu veličinu! — šalila se Elaine. — Toliko godina provedenih u engleskom internatu. Trebala bi biti hodajući leksikon!

Lilian je napravila grimasu. Očito da ovdje imaju pogrešne predodžbe o obrazovanju djevojaka u Oaks Gardenu, ali to je na kraju krajeva bilo svejedno. Nitko je neće ispitivati.

— U svakom slučaju, još zna jahati — rekla je Gwyn pretvarajući se da je radosna.

Stara gospođa djelovala je iscrpljeno i činilo se da od Elaineinog posljednjeg posjeta jako ostarjela. Elaine joj je bez riječi stisnula ruku. Neposredno prije polaska doznala je za Jackovu i Charlotteinu tragediju.

— Je li Jack na sjeveru? — tiho je upitala.

Gwyn je kimnula. — Elizabeth bi htjela dati dovesti Charlotte, ali ni jedno od njih ne zna kako da to obave. Čekali su Georgea — kakav će to biti povratak za njega!

— Nisu li poslali telegram na brod?

— Zar bi to nešto promijenilo? Elizabeth mu je htjela sama reći... Gwyneira je zastala, pogledavši Lilian.

147


— Što se dogodilo? — upitala je djevojka.

Elaine je uzdahnula. — Tvoj ujak Jack je u žalosti, Lily, a i ujaka Georgea čeka loša vijest. Njegova kći Charlotte, Jackova žena, umrla je...

Gwyneira se molila da Lilian ne pita za okolnosti, ali izgleda da je djevojka bila prilično ravnodušna prema gubitku Charlotte. Lily je samo površno poznavala Jacka, a njegovu ženu nije nikad upoznala. Tako je samo kratko izrazila žaljenje i ponovno počela veselo čavrljati. Pričala je Gwyneiri o konjima svojih prijateljica u Engleskoj, Elaine o plovidbi morem — i naravno, o planovima da pomogne Timu Lambertu u upravljanju rudnikom.

Elaine se smješkala. — Trebat ćeš mu, rudnici rade punom parom. Rat je. Tim je to odmah predvidio, kad su započele borbe, ali da će se razvijati tako brzo... Engleska vapi za čelikom, a shodno tomu i za ugljenom. Naravno, kažu da će rat brzo biti gotov, pa se industrija mora požuriti kako bi što je moguće prije ostvarila profit. Čini se da tako misli i Florence Biller. Ona stalno povećava proizvodnju. Ostali nastoje održati korak s njom... Hoće li naša sva prtljaga doista stati u ovu malu kočiju, bako?

Žene su izašle iz kolodvora i krenule prema Gwyneirinom jednopregu, pred kojim je čekala gorda kobila.

Gwyneira je odmahnula glavom. — Ne, imamo još jedna teretna kola koja će povesti stvari. Mislila sam da biste htjele uživati u brzoj vožnji. A ja ne bih htjela ostaviti Jacka dugo samog. Charlotteina smrt ga je jako pogodila. Svi smo je voljeli. A James... sad sam uistinu zabrinuta.

James McKenzie osjećao je veliki unutarnji nemir. Zapravo, trebao bi biti žalostan, ali on je bio gotovo bijesan. Charlotte je bila tako mlada i tako puna životne radosti. A Jack ju je neizmjerno volio. James je znao što znači toliko voljeti... njegova Gwyn... bilo je vrijeme da se vrati. Kamo je još otišla? Jackova su se sjećanja brkala u posljednje vrijeme. Katkada bi čekao mladu djevojku, koja na svojem poniju poput vjetra jaši po dolinama Canterburyjske ravnice. Činilo mu se da vidi kako za njom trči kujica Cleo, ili njegov Friday, legendarni pas čuvar kradljivca stoke McKenzieja. Onda bi bio gotovo iznenađen što je Gwynino lice odjednom bilo izborano, a kosa gotovo sijeda. I što za njim ne trči nikakav pas koji zadovoljno maše repom, nego uvijek samo pomalo mrzovoljna Nimue, koja nikad ne spava u svojoj košari, nego u maloj prostoriji, nekoć zamišljenoj kao predvorje s pogledom, na ulazna vrata u kuću. Čekala je Gloriju. Ako treba, čekat će je cijeli život.

On će sada sići i dočekat će Gwyn ispred staje. Srce mu je snažno kucalo, noge ga toga dana nisu boljele. Gotovo bi mogao jahati. Da, bilo bi lijepo jahati...

James se lagano oslanjao na štap dok je silazio stubištem. To je doista bio dobar dan. Konji su rzali kad je ušao u staju. Kiša je prestala; mora reći Pokeru da mogu jahati. Ili Andyju... ali Poker... Poker je bio... ne, nemoguće da je njegov stari prijatelj i drug po piću mrtav već godinu dana.

148


U staji je je radio Maaka, Maor, najbolji Jackov prijatelj. Zamijenio je Jacka u njegovoj odsutnosti. Sada se nasmiješio Jamesu.

— Dobar dan, gospodine Jamese! Zar ne možete dočekati da vidite Lily? Ali gospođica Gwyn još ne može biti ovdje. Čak i ako su rano krenuli...

— Mislim da ću im poći ususret — rekao je James. — Hoćeš li mi osedlati konja?

— Konja, gospodine Jamese? Ali vi već mjesecima niste jahali.

Maaka je oklijevao.

— Onda je vrijeme, zar ne?

James je prišao svojem smeđem ždrijepcu i potapšao ga po vratu. — Jesam li ti nedostajao? — ljubazno ga je upitao. — Onda, kad je gospođica Gwyn stigla ovamo, jahala je bijeloga konja... Nasmiješio se prisjetivši se toga.

Maaka je slegnuo ramenima. — Ako treba biti bijeli konj... jedan od novih pastira ima takvoga. Sigurno mu neće smetati ako ga uzmete. Dobar je momak...

James je oklijevao. Zatim se nasmiješio. — Zašto ne? Još jedanput bijeli konj.

Čekao je dok Maaka osedla laganoga bijelog konja. Zatim mu je sam stavio uzde.

— Mnogo hvala, Maaka. Gospođica Gwyn će se iznenaditi.

James je bio ispunjen mladenačkim poletom kad je momak izveo bijelca. Koljena ga nisu ostavila na cjedilu... samo kad mu srce ne bi tako čudno poigravalo... Nešto nije bilo u redu, malo ga je i boljelo... slaba bol širila mu se rukom. Možda, pomislio je James, možda ipak ne bih trebao jahati. Ali, kvragu! Kako je ono govorila Gwyn? Kad više ne jašeš, onda si mrtav.

James je zajahao, a bijelac je poslušno slijedio njegove naredbe. Jahao je kasom cestom za Christchurch.

— Doista? Smijem držati uzde?

Lilian doista nije zaboravila jahati. Na kraju krajeva, gotovo svaki vikend bila je u gostima kod jedne od svojih mnogih prijateljica, koje su velikim dijelom pripadale seoskom plemstvu, i naravno da je ondje bilo konja. Posljednje jeseni Lily je čak dva puta išla u lov na lisice što je na njezinu prabaku ostavilo snažan dojam. Ipak, nikad nije upravljala kočijom, a kobila, upregnuta u Gwyneirina kola, ni u kojem slučaju nije bila obično kljuse. Izraz »brza vožnja« uopće nije bio pretjeran.

— Naravno, slično je jahanju. Samo ne smiješ dopustiti da dođe do zatezanja jer će ti se činiti da uzde postaju sve dulje, a na konja to ionako ne djeluje.

Gwyn je poučavala Lilian i bila je sretna zbog njezina zanimanja.

— Mnogi sada kupuju automobile — na kraju se obratila Elaine, dok je Lily usredotočeno rukovala uzdama. — Ja ne mogu ni pomisliti na to. Naravno, i ja sam se okušala u vožnji. Zapravo, nije ga teško voziti...

— Ti si vozila auto? — smijala se Elaine. — Ti sama?

149


Gwyn ju je prijekorno pogledala. — A zašto ne? I svojim sam kolima uvijek sama upravljala! I vjeruj mi, u usporedbi s cobom, automobil je obična patka!

Elaine se opet smijala. — I mi imamo auto — rekla je. — Nakon što se Florence Biller ponosno provozala gradom, Tim nije mogao odoljeti. Prava glupost. On ga sa svojim protezama ne može voziti, teško ulazi u auto, a o drndanju da i ne govorimo, ono je pogubno za njegove kukove. No, on to ne bi nikad priznao. Roly je, naravno, također oduševljen vožnjom — konja se uvijek nekako bojao — a dečki također. To je igračka za muškarce. Ali ako žele prodavati automobile, morat će izgraditi i bolje ceste.

Lilian je u međuvremenu dobro svladala upravljanje kočijom. Konj je živahno kaskao. Kilometri su samo nestajali pod nogama smeđe kobile.

James je ugledao kobilu koja je kaskala prema njemu. To je slično Gwyneiri... uvijek u punoj brzini, a Igraine je uživala u tomu. Trenutak, je li to bila Igraine...? Pomislio je kako bi se ovaj konj morao zvati nekako drukčije. Kobila Igraine došla je s Gwyneirom iz Walesa. Sigurno više nije živa...

Ali ipak je bila tu... velika glava, visoki pokreti u kasu, dugačka griva koja vijori na vjetru. I Gwyn na sjedalu... tako lijepa djevojka... kako li je bila mlada... pa ona riđa kosa, vedro lice, čisto uživanje u brzoj vožnji s raspoloženim konjem.

Ubrzo će ga vidjeti. Ubrzo će joj zablistati oči kao i uvijek. Pa i onda kad nije htjela priznati da ga voli. Duge godine u kojima je odgajala njegovu kćer kao dijete nekoga drugog koga nije htjela prevariti. Njezine su je oči uvijek odavale...

James je podigao ruku kako bi joj mahnuo. Bar je htio to učiniti. Ali ruka ga nije slušala... i ona vrtoglavica...

Gwyn je vidjela kako im ususret dolazi bijeli konj. Prvo je mislila da joj se samo pričinilo. James na svojem starom konju. Kao onda kad je jahao ususret njoj i Fleurette jer su dugo ostale vani. Uvijek je bio zabrinut za njih. Ali sada... ne bi trebao jahati, on...

Gwyneira je vidjela kako se James zanjihao. Doviknula je Lilian da zaustavi kola, ali on je već pao dok je djevojka uspjela zaustaviti kobilu. Bijelac je poslušno ostao stajati pokraj njega.

Elaine je htjela pomoći baki, ali Gwyneira ju je odbila. Gotovo je skočila s kola i potrčala suprugu.

— Jamese! Što je, Jamese? — uplašeno je upitala.

— Gwyn, moja prelijepa Gwyn...

James McKenzie umro je na rukama svoje Gwyneire, koja je imala gotovo osamdeset godina, ali pred očima mu je bila slika velške princeze koja je prije mnogo godina osvojila njegovo srce.

Gwyneira je samo prošaptala njegovo ime.

150


7.

loria je tek nakon nekoliko tjedana doznala za smrtne slučajeve u svojoj obitelji. Put poštanskih pošiljaka iz Novoga Zelanda u Sjedinjene Američke Države bio je složen, a povrh toga, pisma su stizala u Kurinu koncertnu agenturu u New Yorku. Ondje ih je umjetnički ansambl tek

trebao otkriti i tek nakon toga bi ih proslijedio Kuri. Ovaj put ju je pošta zatekla u New Orleansu, vrlo živahnom gradu, koji je Kuru upravo živcirao. Na ulicama su tamnoputi glazbenici izvodili drukčiju glazbu, koja joj je smetala, a kad nije sama nastupala, s Williamom bi obilazila noćne klubove Francuske četvrti, slušala neobičnu glazbu koju su zvali džezom i plesala.

Tužne vijesti iz starog zavičaja nisu je previše zanimale. Ni William ni Kura nisu poznavali Charlotte, a prema Jamesu McKenzieju nisu gotovo ništa osjećali, kao ni on prema njima. Sadržaj Elaineina pisma zato su mirno primili na znanje. Gwyneira se nakon suprugove smrti nije osjećala sposobnom širiti tu vijest, pa je tako Elaine pisala njihovoj rodbini. Pismo je naslovila na »Obitelj Martyn«. Pisati osobno Gloriji, činilo joj se suvišnim, pa Gloria uopće nije doznala ništa o pojedinostima. Kura joj je samo usput rekla da joj je umro pradjed i iznenadila se što se Gloria ražalostila.

— Plačeš li, Glory? On ti nije bio pravi pradjed. I bio je jako star, imao je više od osamdeset godina. To je životni ciklus... Ali ja večeras mogu pjevati onu žalosnu haku. Da, to će odgovarati i za New Orleans... pomalo morbidno...

Gloria se okrenula od majke. Sada će i djedovu smrt iskoristiti da bi se što više svidjela publici. Iako je haka bila lijepa. Ona se nalazila još u Kurinom prvom programu i zvučala je prilično autentično — kao da Maori i pakehe zajedno tuguju za nekom voljenom osobom. Tamatea je Gloriji izrazila sućut.

— Bio je dobar čovjek. Plemena su ga uvijek cijenila.

Gloria joj je odsutno zahvalila. Žalovanju bi se prepustila samo kad bi bila sama, što se događalo rijetko. Život je na putovanju bio nekako skučen i premda je Gloria u hotelima stanovala s roditeljima u njihovim apartmanima, tijekom beskrajno dugih putovanja vlakom smjestili su je među mlade plesačice. Jedna je bila ljepša od druge, sve same »moderne žene«, ponosne što same zarađuju

151


novac, što su nesputane i slobodne. Troma, stidljiva Gloria djelovala im je kao ostatak iz proteklih vremena pa su je zadirkivale zbog odgoja u engleskom internatu i zbog povučenosti.

Što se tiče ovog posljednjeg, Gloria nije imala pojma što joj zamjeraju. Ona uopće nije izbjegavala muškarce niti je stidljivo obarala pogled kao što su djevojke tvrdile. Gloria nije gledala u oči ni muškarce ni žene i nikomu se nije prva obraćala. Kad bi netko počeo govoriti o njoj, trgnula bi se, neovisno o tomu je li bila riječ o muškarcima ili ženama. Sigurno se osjećala samo uz Tamateu, ali i ona joj je išla na živce.

— Samo pogledaj krajolik, mokopuna! Rijeka... kako se ono zove? Mississippi? Čudna riječ. Vidi samo kako sporo teče, slušaj njezin šum...

Maorkinji nije bilo teško diviti se neobičnim biljkama u tom toplom, vlažnom podneblju kao ni dodirivati ih. Čudila se beskrajnim poljima pamuka i šećerne trske te pokušavala Gloriju oduševiti za to. U New Orleansu je čak našla prijateljicu, debelu crnkinju s kojom je zajedno dozivala duhove i pjevala pjesme, koje su po ritmu bile bliže izvornoj haki, nego Kurine filigranske obrade. Međutim, Gloria je odavno odlučila da neće voljeti ništa u toj stranoj zemlji. Radije je gledala u knjigu nego kroz prozore vlakova koji su iza sebe ostavili Louisianu i druge južnjačke države te vozili kroz beskrajne prerije Zapada. Tamatea je zabrinuto promatrala kako djevojka tone u vrtlog sažaljenja i mržnje prema samoj sebi. A ta zemlja bi joj se itekako mogla svidjeti. Dobro, nije bila zelena kao Canterburyjska ravnica; trava je bila spaljena suncem. Ipak, u daljini su se vidjela crvena i plava brda. Bilo je konja i goveda, a jednostavni gradići izgrađeni od drveta nalikovali su na Haldon daleko više nego New York i New Orleans.

I ljudi su bili posve drukčiji od onih u velikim gradovima. Muškarci u hlačama od grubog platna, kariranim košuljama i širokim šeširima, a žene u pamučnim haljinama, u mjestima kao što su bili Dallas i Santa Fe dolazili su na Kurine priredbe i imali su više pionirskog duha Gwyneire McKenzie nego Kurine i Williamove mondenosti. Glazbu najčešće nisu razumijevali, a na neprimjerenu odjeću plesačica bili su ogorčeni. Više bi im se svidjela Gloria, škrta na riječima, ali izravna i pragmatična.

No, Gloria se više nije usudila sama prijeći preko prašnjave ceste i pogledati konje koje automobili ovdje nisu još zamijenili u tolikom broju kao u New Yorku i Londonu. Odmah su je prepoznali kao članicu ansambla i piljili su u nju kao u kakvu egzotičnu životinju. Gloria je nestrpljivo iščekivala kraj gostovanja, ali to je bilo još jako daleko. Put ih je vodio preko kontinenta, od New Yorka do San Francisca — naravno, ne izravno. Posjećivali su veće gradove i putovali cik-cak kroz golemu zemlju. Gostovanje je zapravo trebalo završiti na zapadnoj obali. William i Kura htjeli su se najkraćim putem vratiti u New York; vlakom je putovanje trajalo samo sedam dana.

Gloria se nadala izravnom povratku na Novi Zeland. Njezini roditelji sigurno su shvatili da im ona ni u čemu ne može pomoći. Doduše, marljivo je radila kao

152


korepetitorica i pratila plesačice na klaviru tijekom pokusa, ali ni u tomu nije bila besprijekorna. Djevojke su se stalno žalile da ih klavir izbacuje iz takta i zadirkivale su Gloriju govoreći joj kako ima »apsolutno loš« sluh. Najmanje dvije od njih svirale su klavir i jednako bi dobro ili čak i bolje obavile Glorijin posao. Osim toga, pomagala je Tamatei oko kostima i šminkanja, a ovo posljednje joj je najbolje ležalo. Tamatea se divila kako se brzo uživjela u oblike i značenje tradicionalnog moko umijeća. Plesačicama je na kožu crtala filigranske znakove koji su podsjećah na stiliziranu paprat nekadašnjih tetovaža. Jedanput je od dosade crtala po sebi — i time zadivila ne samo Tamateu, nego i majku.

— Izgledaš kao čistokrvna Maorkinja, Gloria! — začudila se Kura. — Obuci kostim! Ne, ne ove nove, nego starije, koje je Tamatea osmislila...

Stari piupiu nalikovali su na tradicionalnu odjeću maorskih žena, a budući da su prije plesale prave Maorkinje, bili su malo širi.

Gloria se začuđeno ogledala u zrcalu. Samo se njezina kovrčava kosa nije uklapala u sliku, sve ostalo je govorilo da je pred njom žena iz plemena.

— Kosu ćeš povezati ili ćeš staviti na čelo široku, vezenu vrpcu — savjetovala joj je Tamatea. I doista, učinak je bio začuđujući.

— Slobodno bi mogla nastupati kod nas!

Kura se smijala, a Gloria je brzo obrisala šminku. Uloga u predstavi bila je posljednja noćna mora koja joj se još nije ostvarila.

Gloriju nisu trebali ni za šminkanje. Plesačice se više nisu šminkale na tradicionalan način. Dekorativne arabeske oko očiju i na obrazima nisu imale nikakve veze s maorskom tradicijom i djevojke su ih crtale same. Ono nekoliko muških plesača oslikavala je Tamatea. Doduše, rado su prihvaćah Glorijinu pomoć, ali ona im nije bila neophodna.

Djevojka se nadala da su njezini roditelji to napokon uvidjeli. Šest godina za »upoznavanje svijeta« bilo je dovoljno. Glorijino mjesto bilo je na farmi Kiward!

San Francisco bio je grad u procvatu i nalazio se na brdovitom predjelu uz more. Očarano i s mnogo očekivanja Gloria je promatrala Pacifik — ocean koji će je odvesti kući! Ali grad joj se i inače više sviđao nego New York i New Orleans. Zgrade u viktorijanskom stilu i žičare, koje su ovdje bile jednako velika senzacija kao i povijesni tramvaj u njezinoj domovini, podsjećale su je na Christchurch.

Kura i njezin ansambl slavili su uspjeh u Great American Music Hallu, plesači su hvalili četvrt Fisherman’s Wharf, a Tamatea je povela Gloriju da vidi tuljane koji su tromo ležali uz obalu.

— I kod nas ima tuljana! — veselo je povikala Gloria, iako ih nikad nije vidjela. Nikad nije putovala zapadnom obalom, ali je, naravno, znala za tuljane i kitove. Tamatea je bila sretna što nakon toliko mjeseci prvi put čuje da se djevojka smije i pričala joj je maorske priče o tuljanima i velikim ribama.

Još nitko nije govorio o polasku, iako su plesačice postale nemirne. Sviđao im se posao kod Kure, a većina ih je voljela i putovati. U New Yorku će sigurno

153


morati ponovno ići na audiciju i zarađivati za život. Ali tada je William nakon pretposljednjeg nastupa okupio cijeli ansambl.

— Moram vam nešto priopćiti — rekao je sav važan. — Kao Što znate, prvotno smo planirali prekosutra okončati našu suradnju. Moja supruga i ja htjeli smo se vratiti u Europu gdje imamo još neke obveze. Ali, kao što znate, u Europi još traje rat. Naši prvotni planovi da novim programom gostujemo u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji, propali su. Ondje trenutačno nikom nije stalo do glazbe...

Među plesačima, koji su do tog trenutka još šaputali, odjednom je zavladala mrtvačka tišina.

— Zato nam je dobro došlo što nam je Kurina koncertna agencija ponudila da produžimo boravak u Americi. O vama ovisi kako ćemo dalje. Ako želite produžiti ugovore, odavde putujemo u Sacramento, Portland, Seattle, a poslije u Chicago i Pittsburgh. Točan plan izradit će agencija. Ako želite prekinuti ugovor, moramo se vratiti u New York i naći nove plesače te početi sve iznova. Dakle, što mislite? Želite li nastaviti?

Plesači su oduševljeno pristali nastaviti suradnju. Samo dvoje ili troje morali su vratiti na istočnu obalu, iz obiteljskih ili nekih drugih razloga.

— A ja?

Gloria se ukočila od Williamovih riječi i zanijemila je. Nikad ne bi pred svim ovim ljudima podigla glas i skrenula pozornost na sebe. Ali sada, u apartmanu svojih roditelja, koji su zadovoljno sjedili i pili — William čašu viskija, a Kura bijelo vino — uspjela je svoj strah pretočiti u riječi.

William ju je začuđeno pogledao. — Što će biti s tobom? — upitao je. — Ideš s nama, naravno, što drugo!

— Ali ja ovdje nisam ni od kakve koristi! Ovdje me nitko ne treba... i... Gloria je htjela reći još mnogo toga, ali je promucala samo nekoliko rečenica.

Kura se smijala. — Budalice, naravno da si korisna. A ako i nisi, što onda? Ne možeš se vratiti u Europu, u slučaju da želiš studirati. Ondje je rat, ljudi ubijaju jedni druge. Ovdje si na sigurnom.

— Na farmi Kiward nema rata!

Gloria je htjela vikati, ali je uspjela samo prošaptati te riječi.

— Ah, odatle puše vjetar. Ti bi voljela ponovno otići na farmu ovaca... William je odmahnuo glavom. — Gloria, srdašce, odavde do Novoga Zelanda jako je daleko! Ne možemo te nikako poslati samu. A i čemu sve to? Djevojko, ovdje ćeš upoznati svijet! Bit će vremena i za šišanje ovaca, ako to doista želiš. Ne misliš valjda ozbiljno! Razmisli, kad se vratimo nakon rata, vidjet ćeš Francusku, Španjolsku, Portugal, Poljsku, Rusiju... nema zemlje u Europi u kojoj nismo bili i koja nestrpljivo čeka da vidi naše nove predstave. Možda ćemo napokon kupiti i kuću u Londonu... Da, znam, Kura, ti ne voliš biti na jednomu mjestu. Ali misli malo na maleno, ona se mora dostojno predstaviti društvu.

154


Jednoga dana naći će se kakav zgodan muškarac pa ćeš se udati... odgojena si da budeš dama, Gloria! A ne seljanka!

Gloria nije odgovorila. Lice joj je bilo bijelo poput snijega i mislila je da nikad više neće moći progovoriti ni jednu riječ. Gostovanje po Europi, kuća u Londonu, uvođenje u društvo... Kad su Kura i William doveli Gloriju u London, nisu ni pomišljali da će se ona vratiti. Trebala je ondje ostati zauvijek i... jednoga će dana naslijediti farmu Kiward, ako je Kura prije toga ne proda. A to će učiniti najkasnije kad baka Gwyn umre...

Gloria je poželjela da su joj roditelji mrtvi. Možda kakva nesreća, ili atentat kakvog luđaka. Naravno, to je bilo neostvarivo. Kura je bila tek u tridesetima, mogla je još živjeti više od četrdeset godina.

Još četrdeset godina daleko od farme Kiward? Gloria je vidjela pred sobom beskrajni niz ponižavanja: — Je li to sobarica gospođe Martyn? — Ne, nećete vjerovati, ali to je njezina kći! — Ta rugoba? Nije nimalo nalik na majku...

Gloria je tog jutra čula kratak razgovor u predvorju hotela. Više ju takve stvari nisu ni pogađale. Navikla je na to. Ali još četrdeset godina?

Gloria je razmišljala o zatvorskom otoku Alcatrazu u zaljevu San Francisca, koji je proteklog dana gledala s laganim strahom. Ali u usporedbi s njezinim svakodnevnim mukama, boravak ondje sigurno je bio pravo zadovoljstvo. Gloria je duboko udahnula zrak. Mora reći bilo što. Ali onda je opet umuknula. Nije postojalo ništa što bi moglo natjerati njezine roditelje da se predomisle. Riječi nisu mogle pomoći. Morala je preći na djelo, i to sama.

Drugoga jutra Gloria je otišla do mora, ne obazirući se na ljepotu grada. U Kaliforniji je bilo proljeće, zlatno je sunce sjalo na nebu, a u vrtovima i duž bulevara cvjetalo je cvijeće. Ovdje na zapadnoj obali već su vladale ljetne temperature — Gloriju je to zbunjivalo jer je ona pri spomenu »zapadne obale« zamišljala neugodnu, kišnu klimu. Ulice San Francisca vrvjele su od ljudi svih boja kože i svih narodnosti. Gloriji su najviše upadali u oči kosooki Kinezi ili Japanci. Većina njih djelovala je jednako stidljivo i zaplašeno kao i ona; djevojka je gotovo mogla osjetiti njihovu otuđenost. S druge strane, oni su ovdje imali vlastitu gradsku četvrt — Chinatown. Nekoliko plesačica bilo je ovdje na objedu pa su se hvalile kako im se nije gadilo vidjeti pečene pse. Gloriji je bilo zlo već pri samoj pomisli na to.

Napokon je stigla u lučku četvrt koja, srećom, nije bila tako mračna i zakučasta kao one u Londonu ili New Yorku. Luka u San Franciscu bila je prostrana i suvremena. San Francisco Bay i Golden Gate darovali su gradu prirodnu luku, a dokovi, lučke zgrade i pristaništa su nakon potresa i velikog požara 1906. godine bili nekoliko puta i potpuno obnovljeni. Tu su bili prilazi te velika trgovačka luka u koju je stizala roba iz cijelog svijeta, koju su istovarivali ljudi također iz cijeloga svijeta. Neopterećenim je posjetiteljima to bilo uzbudljivo, ali Gloriju je plašilo. Kako će se ona snaći ovdje? Koga da pita, ako ti

155


ljudi crne ili žute kože ne znaju engleski?

No, tada je ugledala putnički parobrod. To su zacijelo dokovi na koje pristaju brodovi s useljenicima, a tu su se nalazili uredi nadležnih vlasti. Gloria je čula da u San Francisco uglavnom dolaze ljudi iz Francuske i Italije, iako su u vrijeme zlatne groznice doplovili i mnogi Irci i drugi građani Velike Britanije. No, svejedno je tko je sve došao, Gloria je željela otići. A njezin prvi cilj bili su prekooceanski parobrodi. Na njima je uvijek postojao prvi razred s mnogo posluge. Doduše, to su najčešće bili muškarci, ali Gloria nije mogla zamisliti da stjuardi namještaju krevete i gule krumpire. Sigurno ima i sobarica i djevojaka koje pomažu u kuhinjama.

Gloria se nadala da će se moći zaposliti na jednom takvom parobrodu i tako zaraditi za put kući. Kad bi samo znala koji brod plovi za Novi Zeland... Nesigurno je prolazila pokraj dokova. Posvuda je bilo užurbanih radnika, ali Gloria nije mogla skupiti hrabrost da se obrati kojemu od njih. Odjednom je pred njom zastao mršav mladi čovjek u mornarskom odijelu i znatiželjno se zagledao u nju.

— Onda, ljepotice? Jesi li zalutala? Ovdje ne možeš ništa zaraditi, ako te policija uhvati, bit će vraga. Radije pokušaj u četvrti Fisherman’s Wharf.

— Ja... koji... brod... plovi na Novi Zeland?

Gloria se prisilila pogledati čovjeka u oči. Ljubazne, premda pomalo podrugljive riječi, ohrabrile su je.

No, ugledala je nacereno, pomalo ušiljeno lice. Gloria je nehotice pomislila na glodavca.

— Vuče te želja za kivijima? To će biti teško, zlato moje.

Gloria se ugrizla za usne. To isto joj je rekao i otac. Zar uopće nema puta od Amerike do Polinezije?

— Vidi, malena, mi smo ovdje... Mornar je čučnuo i na uličnoj prašini nacrtao neku vrstu zemljovida. — A tu na dugoj strani svijeta, tu je Australija.

— Ali ja želim na Novi Zeland — rekla je Gloria.

Čovjek je kimnuo. — Novi Zeland je vrlo blizu Australije — rekao je.

— Oko tri tisuće osamsto kilometara — rekla je Gloria. Toliko ima od Novoga Zelanda do Australije.

Osobno joj se to činilo vrlo velikom razdaljinom.

Mornar je odmahnuo rukom. — Pedalj mjesta u usporedbi s udaljenošću odavde do Australije. Naime, prvo bi trebala doći do Kine. To nije teško. Brod polazi odande gotovo svaki tjedan. Ali onda imaš Indoneziju, Australiju i na kraju zemlju kivija.To se ne isplati, medena! Vjeruj mi, bio sam nekoliko puta ondje! Na takozvanom Južnom otoku. Nekoliko mjesta koja izgledaju kao dobra stara Engleska, nekoliko livada i ovce. Na jednoj strani. Na drugoj strani su rudnici i krčme. Naravno, ondje možeš zaraditi nešto malo. Ali — nemoj mi zamjeriti — takvih kao što si ti ondje ima kao pjeska u moru...

Gloria je ozbiljno kimnula. Uopće nije djelovala povrijeđeno. — I ja dolazim

156


otamo.

Čovjek je prasnuo u smijeh. — Znači da si onda mnogo putovala i nadam se da si usput nešto i naučila!

Upitno ju je pogledao. — Trebalo bi možda provjeriti. Djeluješ čisto, a i slatka si. Imaš u sebi nešto polinezijsko, zar ne? Uvijek sam volio takve djevojke, više nego mršave kokoši koje se ovdje prodaju. Dakle, što ćemo nas dvoje? Koliko tražiš za jedan sat, ovako oko podneva?

Gloria je ljutito pogledala čovjeka. Nije morala podizati glavu, bio je negdje njezine visine. I to mu je išlo u prilog; činilo ga je manje opasnim od njezinog oca ili velečasnog Bleachuma. A i rekao je da je »slatka«... Gloria je osjetila nešto toplo oko srca. Ali inače joj je taj čovjek bio čudan. Zašto bi trebala biti prljava? Toga jutra je odjenula svoju najljepšu haljinu, široku, s velikim cvjetovima u različitim bojama, više u stilu maorske tradicije, a manje u skladu s trenutačnom modom. A što se tiče kose, poslušala je Tamatein prijedlog i maknula je s lica uz pomoć široke trake za čelo. To je trebalo ostaviti dobar dojam na svakoga tko zapošljava sobarice. Gloria nikako nije htjela odustati od toga, bez obzira na to što joj ovaj čovjek tu nudi.

— Ja... prvo moram naći brod. I posao, jer... nemam mnogo novca. Mislite da doista moram prvo u Kinu? Možda mi možete pomoći. Mislila sam na putnički parobrod. Oni sigurno trebaju osoblje... Gloria je ozbiljno pogledala svojega novog prijatelja.

Mornar je zakolutao očima. — Medena, nitko tko ima imalo u glavi, neće ići brodom u Kinu. Tamo plove samo teretni brodovi. Ja plovim na jednom. Pacific Mail Steamship Company. Školjke u Kanton, čaj i svila na povratku. Ali moj kapetan ne zapošljava djevojke.

— Ja sam snažna — rekla je Gloria puna nade. — Mogla bih raditi na palubi ili na iskrcavanju tereta ili nešto slično.

Mornar je odmahnuo glavom. — Pola posade smatra da žena na brodu donosi nesreću. I gdje misliš spavati? Naravno, momci bi se potukli za kabinu u kojoj si ti, ali...

Čovjek je zastao. Zatim je pogledom ispitao njezino lice i tijelo. — Hm, upravo mi nešto pada na pamet... Zar doista nemaš novca, medena?

Gloria je slegnula ramenima. — Nekoliko dolara — rekla je tada. — Ali ne mnogo.

Mornar je grickao donju usnu, čime je još više nalikovao na glodavca. Tvorić, pomislila je Gloria i odmah se posramila zbog toga. Možda vjeverica...

Činilo se da je mornar donio nekakvu odluku i sad je govorio gotovo poslovno. — Šteta. Naime, trebala bi mi platiti što se upuštam u opasnost. Budemo li doista učinili to što mi sada prolazi kroz glavu, a poslije se otkrije... sjedit ću u Kantonu bez posla. Ako me kapetan odmah ne baci u more!

U Glorijinu pogledu mogla se nazrijeti zabrinutost. — Zar on to smije učiniti? Mislim... vi biste se tada udavili!

157


Mornar je napravio grimasu, kao da ga to zabavlja, ali se onda uozbiljio. — Naravno da smije, malena! Na brodu ima potpunu vlast, to moraš znati. Ako te otkrije, objesit će te naglavce — a i mene s tobom! Dakle, kada želiš poći u Kinu?

— Želim ići kući — žalosno je rekla Gloria. — Više od svega na svijetu. Ali kako to izvesti? Trebam li se sakriti? Kao slijepi putnik?

Čovjek je odmahnuo glavom. — Ne, malena, na brodu nema toliko skrovitih mjesta da te ne bi otkrili. A uz ono malo zaliha hrane koju nosimo, odmah se primijeti ako još netko jede. Pomišljao sam na maskiranje. Naš smutje, kuhar, traži pomoćnika...

Glorijino lice je zasjalo. — Mislite da se preodjenem u muškarca? To mogu, to nije nikakav problem. Prije sam uvijek nosila hlače. Dok sam bila mala, mislim. A znam i raditi. Nitko neće ništa primijetiti.

Mornar je zakolutao očima. — Posadi moramo reći. Već samo zbog naplate. Ti bi morala... Dakle, ako ti to sredim, i ako svi budu šutjeli, morala bi biti ljubazna prema nama.

Gloria je ozbiljno kimnula. — Naravno da ću biti ljubazna — obećala je. — Nisam drska poput većine djevojaka, to je sigurno.

— A novac ću ja primati, jasno? Zato ću paziti na tebe. Da nitko ne uzme više nego što mu pripada...

Gloria se namrštila. — Neka vam bude novac — rekla je velikodušno. — Zar pomoćnici na brodu tako dobro zarađuju?

Nije shvaćala zašto se mornar opet smije tako gromko.

— Prava si mustra! Dođi, pogledat ćemo ima li ovdje odgovarajuće odjeće za tebe. Tamo kod Fisherman’s Warfa jedan Židov prodaje staru odjeću. A stari Samuel će držati jezik za zubima, njegovi kupci imaju više putra na glavi nego nas dvoje zajedno. Kako se ti uopće zoveš?

— Gloria. Gloria Mar... Zastala je prije nego što je izgovorila prezime. To nije bilo ni važno. Ionako joj je bilo potrebno novo ime. Odjednom se sjetila jedne od Lilianinih šašavih ljubavnih pjesama, Jackaroe, o djevojci koja se pretvarala da je muškarac, kako bi preko mora potražila svojeg dragog.

— Ja se zovem Jack — rekla je Gloria. To je bilo ime koje ju je povezivalo s nekim drugim... Jack joj je trebao donijeti sreću.

Nakon sat vremena Gloria je stajala pred kuharom, debelim, zaprljanim muškarcem s pregačom, koja je nekad bila bijela, preko mornarske odjeće. I Gloria je bila slično odjevena. Harry, njezin novi prijatelj i zaštitnik, izabrao joj je široku bluzu i izlizane, široke plave pamučne hlače. Uz to je pristajao i crni, također već iznošeni vuneni pulover. Gloria ga je nosila već sada, iako je bilo toplo. Dugačku je kosu skrila u ovratnik. Bila je prebujna da bi je mogla staviti pod šiltericu, koju joj je Harry izabrao.

— To se mora odrezati! — strogo je rekao kuhar, nakon što je dobro

158


pogledao djevojku. — Iako je šteta. Kad raspusti kosu, djevojka vjerojatno izgleda kao pravi anđeo. Ali inače si u pravu, Harry, ona prolazi kao muško.

Čovjek je prvo prasnuo u smijeh kad mu je Harry izložio svoj plan, a Gloria je to smatrala suvišnim. Ona bi bila pokušala zavarati kuhara; bilo bi dovoljno da za to znaju samo ona i Harry. Izgleda da se Harry nije obazirao na to. Bilo kako bilo, debeli se kuhar pokazao voljnim provjeriti njegov plan. Iz razloga, koji su Gloriji bili nepoznati, to je uključivalo da je uštipne za grudi i stražnjicu. Osjećala se nelagodno, ali već je vidjela nešto slično kod kućnih pomoćnica i slugu. Ako mu to čini zadovoljstvo, ona će izdržati.

— U svakom slučaju, jedno mora biti jasno: ja imam besplatno tri puta tjedno, a inače je pola prihoda moje. Na koncu konca, ja snosim najveći rizik.

Kuhar je strogo gledao u Harryja.

— Najveći rizik snose oni koji s njom dijele kabinu — usprotivio se Harry. — Tebe može zavarati. Napokon, ti valjda ne napastuješ svoje pomoćnike?

Kuhar mu je zaprijetio rukom.

Gloria je razgledala brodsku kuhinju dok su muškarci pregovarali. Voljela bi skinuti pulover, jer je u kuhinji bilo tijesno i strašno vruće. Radne ploče, lonci i tave nisu se doimali osobito čisto. Kuharu je doista bila potrebna pomoć. Pokraj prljave kuhinje nalazila se blagovaonica za posadu, koja također nije djelovala nimalo privlačno. Gloria je zaključila da ondje nema dovoljno mjesta da svi odjednom objeduju. S druge strane, na suvremenim parobrodima potrebno je razmjerno malo ljudi. A ni Mary Lou nije bio baš najveći brod. Pod palubom je bilo tijesno i mračno; život u spavaonicama za posadu sigurno je bio pravi pakao. Ali bolje biti u smrdljivom i tijesnom prostoru i na putu za Novi Zeland, nego zatočena u Kurinim luksuznim apartmanima Grand Hotela ili u Williamovoj gradskoj kući...

— Mogu odrezati kosu — rekla je mirno.

Muškarci su se, čini se, dogovorili u međuvremenu.

— Onda dobro, reći ću blagajniku da momak dolazi sutra — ili bolje tek prekosutra ujutro, neposredno prije isplovljavanja. Možeš li biti ovdje u pet sati, Jack? — upitao je kuhar, cereći se dvosmisleno.

Djevojka je ozbiljno kimnula. — Bit ću točna.

— Gdje se mogu presvući? — sramežljivo je upitala Gloria, odlazeći s teretnjaka Mary Lou u Harryjevoj pratnji. Pomislila je kako se vjerojatno neće još jedanput preodjenuti u stražnjoj sobi Samuela, trgovca starom odjećom.

Harry ju je začuđeno pogledao. — Zar ne možeš ovako kući? Imaš li svoju sobu?

Gloria je pocrvenjela. — Da... ne... dakle, ne mogu ovako doći u hotel, ja...

— U hotel! Harry se počeo smijati. — Zvuči gotovo otmjeno. Ali ti si ionako finija od drugih djevojaka. Bježiš li možda od nečega? Malena? Tako se čini. No,

159


meni je svejedno. Samo nemoj da te uhvate!

Gloria je osjetila olakšanje. Ipak, bit će bolje da Harry ne dozna tko je ona zapravo.

Mali mornar sada je prvo razmišljao o preodijevanju.

Na kraju se nasmiješio i rekao: — To vapi za kolegijalnom pomoći. Pogledajmo gdje je Jenny.

Gloria ga je pratila kroz zavojite uličice oko dokova. Imala je osjećaj da će stići sve do četvrti crvenih svjetala, ali i Samuelov je dućan bio negdje u njihovoj blizini. Ipak, nije joj bilo svejedno kad je na kraju ugledala nekoliko djevojaka na ulici. Nije ih bilo mnogo jer je još bilo podne. Ipak, plavuša, slična glodavcu kao i Harry, u polurazvezanom stezniku, stajala je ispred kuhinje iz koje se širio vonj užegle masnoće.

— Harry, staro momče! Ponovno na kopnu? Jesi li se zasitio kosookih cura iz Kantona?

Djevojka se smijala dok je gotovo sestrinski grlila Harryja. Zatim je bacila pogled na Gloriju, preodjevenu u brodskog pomoćnika. — A što si nam to doveo? Novoga dečka? Kako je sladak! Gdje ste ga uhvatili? Seosko dijete?

Harry je zakolutao očima. — Jenny, medena, ako ti ga stavim u krevet, doživjet ćeš iznenađenje života! No, prijevara je savršeno uspjela, ako ni ti nisi ništa primijetila. A ti samo u tjedan dana vidiš više muškaraca nego naš blagajnik u godinu dana...

— Onakve kakvima ih je Bog stvorio, stari! — cerekala se Jenny. — Što je s tim dečkom... Hej, samo trenutak!

Nakon što je pobliže promotrila Gloriju, odjednom se uozbiljila.

— Dječak je djevojka! Dovodiš li mi konkurenciju na radno mjesto?

Harry je podigao ruku. — Jenny, tebi nitko nije ravan. Ali ova ovdje... njezino je zanimanje više putujuće. Zabavljat će nas na brodu, po svaku cijenu želi otputovati na drugi kraj svijeta...

— Bilo bi dovoljno da ode i na drugi kraj grada — promrmljala je Jenny. — A zašto si ju obukao u momka? Pali li te to u zadnje vrijeme?

— Jenny, zlato moje, to ću ti poslije objasniti. Ali malenoj je sada potreban krov nad glavom kako bi ponovno mogla postati žensko. Hajde, otvori srce i pusti nas nakratko u svoju sobu! Harry je nježno pomilovao Jenny po kosi. Ona je počela presti poput mačke.

— Pa ćeš tu ševiti drugu? — sumnjičavo je upitala.

— Jenny, srce moje, čak i kad bih je nakratko povalio... samo za probu, shvaćaš li? Ova noć pripada tebi! Izvest ću te kao kraljicu, gospođice Jenny! Jastozi... škampi... možeš birati. Samo četvrt sata, Jenny. Molim te!

Gloria, koja je razumjela samo pola razgovora, zahvalno se nasmiješila kad je Jenny napokon pristala i stavila ključ na Harryjev dlan.

— Je li Jenny tvoja prijateljica? — upitala je Gloria, odlazeći s njim u prilično

160


ruševnu zgradu u kojoj je vonjalo po urinu i pokvarenom zelju. — Izgleda kao...

— Dijete drago, ti uistinu dolaziš s drugog planeta! Za djevojku od zanata vrlo si naivna. Naravno da se Jenny bavi prostitucijom. Ali ona ima zlatno srce. Sada se požuri. Ako nađe mušteriju, trebat će joj soba.

»Soba« je bio malen kutak u stanu koji je očito bio podijeljen na više takvih odjeljaka. Tu se nalazilo primitivno kuhalo, stol, stolica i krevet. Plahte su bile sve samo ne čiste. Gloria se namrštila.

— Zar nećeš izaći? — upitala je vidjevši kako Harry sjeda na krevet i gleda je kao da od nje nešto očekuje.

Mornar se smrknuo. Lice mu je prvi put poprimilo izraz negodovanja i srditosti.

— Medena, sramežljivost je dražesna, ali nama se malo žuri. Dakle, nemoj više glumiti, skini se i budi dobra prema meni. To je nešto kao predujam. Zahvaljujući mojoj malenkosti, možeš računati da si već u Kini.

Gloria ga je zbunjeno gledala. Tada je napokon shvatila. — Ti misliš... da se ja tebi... dam?

To je bio jedini izraz koji joj je pao na pamet. Lilian ga je koristila kad bi junaci njezinih divljih priča zajedno legli na krevet ili još češće na sijeno ili visoku zelenu travu.

Harry je zakolutao očima. — Shvatila si, zlato moje. Putovanje brodom mora se platiti. Ili više uopće ne želiš ići u Kinu?

— U Novi Zeland — tiho je rekla Gloria. Malo je oklijevala, ali onda je pomislila na ono što joj preostaje. Ili će sada spavati s Harryjem ili jednoga dana s muškarcem kojega joj izaberu roditelji — ima li tu uopće kakve razlike? Osim toga, pomalo joj je i godilo što je Harry želi. U svim pričama koje je do sada čula ili čitala, to se radilo iz ljubavi. Harry je bio spreman preuzeti odgovornost za to. Gloria se skinula i bila sretna što se muškarac na krevetu ponovno smije.

— Lijepa si! — rekao je s divljenjem kad je Gloria stala preda nj u grudnjaku i gaćicama. — Još samo cvijeće u kosi i suknjica od lišća pa ćeš izgledati kao Havajka...

Iako se sramila, Gloria se uspjela nasmiješiti.

— Hawaiki je raj... — tiho je rekla.

— Onda me povedi onamo, medena!

Gloria je zapanjeno vrisnula kad ju je Harry iznenada zgrabio i privukao k sebi na krevet. Zatim je zašutjela. U strahu je ležala nepomično dok joj nije strgnuo i zadnju krpicu s tijela. Čovjek nije imao vremena da i sebe razodjene. Samo je brzo spustio hlače. Gloria se ukočila vidjevši pred sobom njegov stršeći ud. Sklopila je oči i zagrizla usnu kad je bez ikakve pripreme snažno prodro u nju. Nešto je popucalo u njezinu tijelu. Gloria se zagrcnula od boli. Osjetila je kako joj nešto curi niz bedra. Je li to bila krv? Harry je uzdahnuo i spustio se na nju cijelom težinom svojega tijela. Nakon nekoliko trenutaka uspravio se zbunjeno i nekako razočarano.

161


— Ti si bila djevica? Kaži da to nije istina! Bože moj, djevojko, ja sam mislio... čovječe, takva djevica, drukčije bih postupio da sam znao. Prvo bi se malo ljubili i tako...

Harry je djelovao shrvano. Nespretno je pomilovao Glorijino zaprljano tijelo. — Žao mi je, malena, trebala si mi reći. Volio bih znati od čega bježiš. Mislio sam da imaš nekakvog zločestog svodnika ili tako nešto. Ali ti...

Maknuo joj je kosu s lica gotovo nježnim pokretom, kakvim je prije toga pomilovao Jenny.

Gloria ga je pogledala.

— Platila sam, je li tako? — grubo je upitala. — Htio si ovo... da budem dobra prema tebi. Sada ništa više ne pitaj!

Harry je odmahnuo rukom. — U redu, medena, ne želim ništa znati! Prekosutra dođi na Mary Lou, ostalo će ostati među nama. Neću nikom ništa reći, a u početku... pobrinut ću se da polako uđeš u posao. Nećeš mi zamjeriti, medena, je li tako?

Gloria je kimnula stisnuvši zube.

— Hoćeš li sada izaći? — upitala je. — Htjela bih se obući.

Harry je pokajnički kimnuo. — Naravno, princezo. Vidimo se...

Na izlasku joj je dobacio poljubac.

Kad je Gloria bila gotova, zatekla je Harryja kako strpljivo čeka pred vratima.

— Moram vratiti ključ Jenny — rekao je ispričavajući se.

Gloria je kimnula. — Vidimo se.

162


8.

loria se ušuljala u hotel. Nadala se da joj se roditelji još nisu vratili. Osjećala je gađenje, a tijelo ju je boljelo. Nikako nije htjela da je sada Kura ili William ispituju, ili da mora Tamatei izmišljati gdje je bila pola dana. Ipak, bila je sama u apartmanu; vjerojatno su još trajale probe pa

su roditelji bili zauzeti. Odahnuvši, Gloria je strpala mušku odjeću u najskriveniji kut ormara i pustila vodu za kupanje. Pitala se kako će objasniti zašto sama pere haljinu, a onda je odlučila da je jednostavno baci. Ionako je neće više odjenuti jer bi bilo opasno donijeti žensku odjeću na brod Mary Lou. Doduše, nadala se da će kabinu dijeliti s Harryjem koji je ionako sve znao, ali se nije htjela izložiti opasnosti. Bit će bolje da sutra ode još jedanput k Samuelu i kupi još muške odjeće.

Gloria je uronila u vruću vodu i sprala sa sebe strašan doživljaj iz Jennyne sobe. Više nije htjela razmišljati o tomu kao ni o mogućim novim doživljajima na brodu. Ako bude morala, bit će i dalje Harryju na raspolaganju. To je bila srazmjerno mala cijena za putovanje kući. Naravno, bilo je odurno i bolno, ali brzo je prošlo. Gloria je mislila da može to izdržati. Računala je na Harryjeve ljubazne riječi.

— Lijepa si... To joj još nitko nije rekao.

Sutradan je Gloria bila jako nestrpljiva. Doista je ponovno otišla u lučku četvrt i kod Samuela, bradatog starca koji ju je znatiželjno gledao, kupila još jedne hlače, dvije košulje i toplu jaknu. Na povratku je zalutala i ponovno se našla ispred kuhinje gdje se Jenny bavila svojim zanatom. Plavokosa bludnica sumnjičavo ju je pogledala.

— Opet ti? Mislila sam da si otplovila u Prekomorje!

Gloria je ozbiljno kimnula. Onda je pomislila kako joj se mora zahvaliti. — Ja se uistinu ne želim nadmetati s vama — rekla je. — Sigurno ne, ja... ja ću raditi kao kuharski pomoćnik na brodu, na Mary Lou...

Jenny se počela smijati. — Kao kuharski pomoćnik? Harry je meni rekao

163


nešto drugo. Dođi, djevojko, ne vjerujem da si tako naivna. Bez obzira na to kakve gluposti priča Harry. Rekao mi je pijane glave, uz zavjet šutnje, da si bila djevica! — rekla je kroz smijeh. Moraš mi odati trik!

Gloria je pocrvenjela i posramila se. Harry nije smio s tom djevojkom razgovarati o njoj. — Točno je — tiho je rekla. — Ja... nisam znala...!

— Što nisi znala? Da momci ništa ne rade besplatno? Misliš li da te Harry maknuo s ulice zato što je kavalir? Djevojko, djevojko, bolje mi je da ne pitam odakle si došla...

Gloria nije odgovorila. Samo je htjela otići. Ali činilo se da će joj Jenny otkriti svoje navodno veliko srce.

— Jesi li imala i mrvicu pojma o tome kako se rađaju djeca? — upitala je.

Gloria se opet zacrvenjela. — Da... ne... dakle, znam kako ovce i konji...

Jenny se gromko nasmijala. — A jučer ti je Harry zacijelo pokazao kako je to kod ljudi. Ne moraš se odmah bojati, malena, nije svaki pucanj ujedno i pogodak. Možeš nešto i učiniti kako bi se zaštitila. Prije i poslije. Ali ono poslije je skupo i opasno, a na moru to nema tko raditi... Reći ću ti nešto. Danas ovdje više neću zaraditi za objed, ne prije mraka. Kako bi bilo da me pozoveš na juhu od rakova i kruh? Ja bih ti onda ispričala sve što jedna djevojka mora znati...

Gloria je oklijevala. Zapravo nije htjela doznati Jennyne odvratne tajne. S druge strane, imala je još nekoliko centa, a Jenny je očito bila gladna. Izgleda da joj zanat nije bio baš isplativ. Gloria je počela suosjećati s njom. Na kraju je pristala. Jenny se nasmijala i Gloria je vidjela da joj nedostaju dva zuba.

— Dobro, dođi onda... ne, ne u tu šupu, ondje ima boljih lokala.

Malo poslije dvije su djevojke sjedile u mračnom i tijesnom, ali razmjerno čistom restoranu i uživale u specijalitetu San Francisca, rakovima s kruhom od dizanog tijesta. Jelo je bilo začuđujuće dobro. Na svoje iznenađenje, Gloria je počela uživati u Jennynu društvu. Plavokosa djevojka za zabavu nije joj se rugala, nego joj je samo objasnila posebnosti svojega zanata.

— Ne dopusti da te ljube u usta, to je odvratno... a ako žele odostrag ili na francuski način, onda neka ti dodatno plate. Znaš li što je francuski način?

Gloria je jako pocrvenjela kad joj je Jenny objasnila, ali djevojka joj se zbog toga nije smijala. — Tako sam i ja nekoć zinula, medena. Ni ja nisam odrasla u javnoj kući. Dolazim sa sela... htjela sam se udati. Ali moj me tatica previše volio, ako shvaćaš što mislim... Moj dragi je to na kraju otkrio...

Prestala je govoriti, a Gloria je očekivala da će u Jennynim očima vidjeti suze, no ona je očito odavno zaboravila kako se plače.

Djevojka je pojela tri tanjura rakove juhe, poučavajući usput Gloriju o ženskom ciklusu i o tomu kako se može spriječiti začeće. — Nabavi gumice, to je najbolje. No, momci ih ne vole navlačiti pa moraš biti ustrajna... a inače... bludnica koja je mene poučavala zaklinjala se u ispiranje octom. Mislim da to nije baš sigurno...

164


Gloria se više nije crvenjela, a na kraju se čak odvažila postaviti pitanje. — Što učiniti da ne boli?

— Jenny se nasmiješila. — Salatno ulje, malena. To je kao i sa strojevima, ulje podmazuje.

Navečer je Gloria ukrala ocat i ulje sa stola hotela St. Francis. Osim toga, pripremila je škare i sa strahom izvadila putne isprave iz ladice u kojoj je njezin otac čuvao dokumente. Naravno, dugo nije mogla zaspati, a njezini su se roditelji kasno vratili s nekakvog primanja. Gloria je opet bila zabrinuta. Što ako se vrate tek ujutro? Kakve je sreće, mogla bi naletjeti na njih. Ipak, Kura i William pojavili su se oko tri sata, veseli i pripiti.

Kad se Gloria u četiri sata ujutro iskrala iz apartmana, oni su spavali dubokim snom. Ni noćni vratar nije bio posve čio. Gloria je prošla kroz predvorje kad je on otišao po čaj. Već je bila u muškoj odjeći i nosila je zavežljaj s odjećom za promjenu. Da ju je vratar opazio, pobjegla bi kao lopov koji je ušao s ulice. Glorija se kao djevojčica bojala noću ići gradom ali sada je odmah primijetila da ju nitko ne gleda, valjda zato što se preodjenula u muškarca. Na kraju je ušla u mirnu ulicu u kojoj su u to doba svi još spavali. U jednom zaklonu u zidu odrezala je kosu i to bez ikakvog žaljenja. Sjetila se kako je to već jedanput učinila. Pramenove je bacila u kantu za otpad. Nema više Glorije! Dolazi Jack!

U luci je već bilo živo, ali se nitko nije obazirao na brodskog pomoćnika sa zavežljajem koji ide prema kineskom doku. Harry je čekao Gloriju na doku i odahnuo je kad se ona pojavila.

— Tu si! Već sam se bojao da nakon onoga prekjučer... ali pustimo to. Pomogni nam oko užadi, kuhar će te trebati tek kad isplovimo. Jučer sam umjesto tebe utovario zalihe hrane. Mogla si navratiti. Ti ćeš...

— Poslije ću biti dobra prema tebi — hladno je rekla Gloria. — Što da radim do tada?

Strojevi već rade, ložači već satima bacaju ugljen u peć kako bi se voda zagrijala i proizvela paru za pogon. Ovaj brod bio je manji od putničkih brodova na kojima je Gloria prije putovala. Rad turbina osjetio se kao stalno podrhtavanje. Gloria će nakon nekog vremena imati osjećaj da joj klipovi udaraju po tijelu ili da je sama dio broda Mary Lou i njegove buke. Toga jutra su je zvukovi broda koji se budi ispunjah radošću i uzbuđenjem. Činilo joj se da golemo živo biće, nalik na kita, zagrijava za dugo putovanje. Kad je izašlo sunce, parobrod natovaren do vrha polako se pokrenuo. Gloria je odahnula, uputivši San Franciscu posljednji pogled. Što god da je čeka, ovamo se više nikad neće vratiti!

Nakon isplovljavanja Gloria više nije imala mnogo mogućnosti da, kao nekad, gleda u valove. Samo je ponekad noću izašla na palubu, ali su znali proći dani i

165


dani da nije udahnula ni mrvicu svježega zraka. Rad u kuhinji bio je težak; kuhar joj je naredio da nosi vodu i miješa svakodnevno jelo od usoljena mesa i kupusa u golemim loncima. Ribala je štednjake, prala posuđe i posluživala mornare za stolom. Ne tako često nosila je uglavnom malo bolju hranu za kapetana i njegovu posadu u časničku blagovaonicu, uvijek u strahu da bi je tko mogao otkriti. Ljudi su bili vrlo ljubazni prema brodskom pomoćniku. Kapetan je zapamtio njegovo ime, a blagajnik mu je postavio nekoliko dobronamjernih pitanja o podrijetlu i obitelji. U svakom slučaju, odustao je vidjevši da se Gloria izmotava. Jedanput ju je prvi časnik pohvalio za lijepo postavljen stol u blagovaonici pa je Gloria pocrvenjela na što su se ostali nasmijali. Zapravo, uopće nisu izgledali kao netko tko bi slijepog putnika po kratkom postupku bacio u more, no Gloria je više voljela vjerovati Harryju. Trudila se što više vjerovati Harryju, ponajprije nježnim riječima koje bi joj katkada šaputao. Trebalo joj je nešto na što bi se mogla osloniti kako ne bi poludjela.

Na kraju dana, kad bi poslužila večeru i oprala suđe, Gloria bi se posvetila pravom poslu.

Gloria je shvaćala da duguje Harryju i da i kuharu mora platiti zato što šuti. Ali zašto je morala biti na usluzi i drugim članovima posade i to po rasporedu koji joj nije bio jasan, nije mogla nikako shvatiti. Šestorica mornara, s kojima su ona i Harry dijelili kabinu, uopće nisu primijetili da je brodski pomoćnik Jack zapravo djevojka. Nisu se presvlačili za spavanje, pa je tako i Gloria odlazila u krevet u muškoj odjeći. Međutim, Harry je zahtijevao da ona svake večeri bude na raspolaganju.

Gloria je najviše mrzila kad bi joj došao kuhar. Svaki put bi zadržala dah kad bi se na nju bacilo smrdljivo, neoprano tijelo debeloga kuhara. Njemu je trebalo mnogo duže nego Harryju da bude gotov s njom, katkada bi je silio da uzme u ruke njegov ud i gnječi ga, budući da se očito nije mogao ukrutiti sam od sebe.

Poslije bi Gloria potrošila pola svoje vode za piće kako bi oprala ruke. Na brodu nije bilo vode za pranje jer pranje tijela nije bilo predviđeno. Gloria se ipak nastojala svako jutro bar obrisati vlažnom krpom; gadilo joj se što vonja po svim onim muškarcima, gadio joj se taj poseban vonj... ljubavi?... na tijelu. Djevojka uz najbolju volju nije mogla shvatiti što muškarci nalaze u posjedovanju njezina prljavog, smrdljivog tijela, ali činilo se da Harryju i drugima to uopće ne smeta. Neki su joj čak šaputali kako lijepo miriše, a neki su opet voljeti lizati njezine grudi, trbuh i druge dijelove tijela u koje su gurali svoje udove. Harry je to radio u dane kad je Gloria mogla zatrudnjeti. Drugi su muškarci tada navlačili nekakvu gumenu cijev, a neki su govorili kako su pravodobno izvadili ud prije nego što postane opasno. Međutim, Jenny ju je upozorila da je baš ovo posljednje opasno pa je Gloria zbog toga radije koristila ocat. Ionako se sada gotovo svaki dan prala octom jer ga je u kuhinji bilo u izobilju.

Pokušavala je što manje razmišljati. Gloria nije mrzila muškarce koji su joj

166


dolazili svake noći, prema njima jednostavno nije osjećala ništa. U početku ju je neko vrijeme boljelo, ali Harry je imao obzira prema tome. Tek dva dana nakon što su se ukrcali na brod, pustio je k njoj ostale muškarce. Sada je više nije boljelo jer se mazala uljem, i da nije bilo smrada, tjelesnih tekućina i stida, Gloria bi se gotovo dosađivala. Brojila je dane i sate. Plovidba do Kantona trajala je oko dva tjedna. To će izdržati.

Kad bi samo znala što je čeka nakon toga! Mora naći brod za Australiju, ali ti brodovi nisu plovili tako redovito kao trgovački brodovi između Kine i San Francisca. Bit će prava sreća ako koji bude baš tada usidren.

— Ako ne bude, spustit ćemo te čamcem u Indoneziji — bezbrižno je rekao Harry. Imat ćeš samo jedno presjedanje više...

Kad bi bar bilo tako jednostavno kao kad se putuje vlakom! Gloria se zapravo ježila pri pomisli na Kinu pa je, s jedne strane, odahnula, a, s druge strane, osjećala se više nego potišteno kad su napokon ugledali kopno.

— Ostani tu! — savjetovao joj je Harry nakon što je brod pristao i teret bio istovaren. Dok to nije bilo gotovo, posada nije imala izlaz, a nekoliko ljudi je ionako moralo ostati na brodu. Gloria je znala na koji će se način oni tješiti zbog dosadnog dežuranja. — Potražit ću nešto za tebe, časna riječ! Naći ćemo već nešto...

Gloria je te noći smjela izaći na palubu. Zagrabila je morsku vodu i temeljito se oprala njome nakon što je završila s mornarima. Nadala se da će bar tomu doći kraj! Na novom brodu nitko ne mora znati da je ona zapravo djevojka.

Harry i kuhar bili su dobro raspoloženi kad su se kasno noću vratili na brod. Većina članova posade nije se vratila. Vjerojatno su proveli noć s kakvom kosookom bludnicom. No, ova dvojica su tražila još od Glorije.

— Zadnji put! — govorio je kuhar. — Sutra će teret biti istovaren... roba... dobro prodana!

Smijao se.

— Koji teret? — upitala je Gloria. Roba, koju je Mary Lou prevezla, već je odavno bila istovarena.

— Ti... medena moja! A što si mislila? Tvoj momak te dobro prodao, malena... a i ja sam nešto zaradio...

— Prodao? Mene?

Gloria se uzbuđeno obratila Harryju. Mornaru se očito nije svidjelo što se kuhar izlajao.

— On misli da sam na jednom brodu našao mjesto za tebe — objasnio joj je nevoljko. — Imaš sreću, parobrod plovi do Australije. Iseljenički brod plovi pod engleskom zastavom, ali je sve puno Kineza. Stjuard, koji nadgleda međupalubu, zaštitit će te...

— Je li njemu potreban brodski pomoćnik? — uplašeno je upitala Gloria. — Hoće li mi dati posao?

Kuhar je zakolutao očima. Harry ga je strogo pogledao i dao mu znak da šuti.

167


— Medena, tebi ne treba posao. Kao što sam rekao, u međupalublju vrvi od ljudi. Jedna usta manje ili više nitko neće primijetiti...

— A ima i dovoljno mušterija — cerekao se kuhar.

Gloria je uplašeno pogledala Harryja. — Moram biti dobra prema stjuardu, zar ne? — upitala je.

Harry je kimnuo.

— Ali inače... u međupalublju ima i žena, nije li tako? Iseljenici najčešće putuju s cijelom obitelji, zar ne?

Gloria je tako bar čula. Baka Gwyn i Elizabeth Greenwood pričale su joj o irskim obiteljima s desecima djece.

Kuhar se smijao, ali Harry se smrknuo. — Točno, medena, ima najviše Kineza svih vrsta. Ali sada budi još jedanput dobra prema meni. Sutra idemo u grad, ondje ćeš upoznati stjuarda.

Gloria je kimnula. Vjerojatno će je i on htjeti »ispitati« kao što je učinio i Harry u San Franciscu. Pripremila se za nešto slično Jennynu stanu.

Kanton je bio zbunjujuća mješavina uskih ulica, u kojima se trgovalo bez prestanka, i ljudi koji viču i svađaju se, u čudnoj, najčešće plavosivoj odjeći, širokim, ravnim šeširima i dugačkim pletenicama, bez obzira na to je li riječ o muškarcima ili ženama. Žene su hodale sitnim, čudnim koracima i činilo se da imaju jako mala stopala. Kineskinje su išle spuštenih glava i često su na ramenima nosile težak teret. Muškarci i žene bili su niska rasta; čak su i najviši muškarci bili visoki tek kao Gloria, a činilo se da svi pričaju bez prestanka. Harry ju je vodio kroz tržnicu na kojoj su se prodavali strani začini, neobično ukiseljeno povrće i korijenje te žive i zaklane životinje. Gloria se trgnula kad je ugledala pse koji su očajnički zavijali i koje je očito čekala tužna sudbina pečenke.

— Ali kuhar na brodu je Englez, zar ne? — upitala je uzrujano.

Harry se počeo smijati. — Pretpostavljam da jest. Nemoj se bojati, ti nećeš morati jesti pse. Dođi, samo što nismo stigli.

Stjuard broda Niobe čekao je u sobi za čaj. U prostoriji nije bilo pravoga pokućstva, nego se klečalo oko niskih lakiranih stolića. Čovjek je uljudno ustao kako bi pozdravio Gloriju, ali izgleda da nije smatrao da pred sobom ima punoljetno inteligentno biće pa se obratio samo Harryju, kao da je Gloria nijema. Ni u izboru riječi nije bio baš suzdržan.

— Nije nikakva ljepotica — rekao je nakon što ju je dobro odmjerio.

Harry je zakolutao očima. — A što bi ti htio? Englesku ružu? Ova je više polinezijski tip. Bez odjeće izgleda mnogo bolje. A ti ni nemaš neki veći izbor.

Stjuard je nešto promrmljao. Ni on nije bio lijep. Doduše, bio je visok, ali debeo i zdepast. Gloria uopće nije htjela zamisliti kako će joj biti dok bude ležao na njoj. Nastojala je misliti na Australiju. Sada je na to gledala jednako kao i

168


Harry. Australija — to je bilo kao da je već kod kuće...

— Nije li već istrošena? Je li donekle čista? Ovdje to cijene. Možeš reći što hoćeš, ali Japanci se kupaju češće od nas.

Gloria je pogledala Harryja tražeći pomoć.

— Gloria je vrlo čista — rekao je. — I nije odavna u ovom zanatu, dobra je djevojka koja samo iz nekog razloga želi stići na drugi kraj svijeta. Dakle, uzmi ili ostavi. Mogu je dati i onom Rusu koji ide u Indoneziju...

— Pedeset dolara! — rekao je stjuard.

Harry je zakolutao očima. — Moramo li sve proći još jedanput? I to pred djevojkom? Nismo li se jučer dogovorili?

— Neka samo zna koliko vrijedi.

Stjuard je ponovno pokušao ocijeniti Glorijino tijelo ispod muške odjeće. Imao je sitne, svijetloplave oči i gotovo bezbojne trepavice. Kosa mu je bila svijetlocrvena. — Neće mi onda praviti gluposti. Dakle, što smo još rekli? Šezdeset?

— Sedamdeset pet! Ni centa manje!

Harry je pogledao čovjeka, a zatim Gloriju, kao da se ispričava. — Tebi ću dati deset! — šapnuo joj je.

Gloria nije bila u stanju ni kimnuti.

Čovjek je nevoljko izvadio novčanik. Polako je izbrojao sedamdeset pet dolara.

Gloria je potražila Harryjev pogled. — To je... istina? Prodaješ me?

Nije mogla vjerovati.

Harry je skrenuo pogled. — Vidi, medena, nije tako, to...

— Gospode Bože, što je sada? — upitao je Glorijin novi vlasnik pogledavši put neba. — Jasno da te prodaje, djevojko, to ti sigurno nije ništa novo. Ako mi momak nije lagao, ti si radila za njega četrnaest dana. A sada ćeš raditi za mene, to je tako jednostavno. Dakle, ne glumi nevinašce sa sela, nego dođi. Moramo ti kupiti nekoliko komada odjeće, moje mušterije ne vole mušku odjeću...

Gloria je zbunjeno dopustila da je Harry zagrli na rastanku. Pritom joj je neprimjetno gurnuo u džep deset dolara.

— Ne zamjeri mi, medena! — rekao je trepćući očima. — Radi marljivo pa će oni biti dobri prema tebi. A za nekoliko tjedana ponovno ćeš brojati ovčice u Kivizemskoj...

Harry se okrenuo. Gloriji se učinilo da čuje kako zviždi pri izlasku iz sobe za čaj.

— Samo nemoj plakati za njom — rekao je stjuard. — Dobro je zaradio na tebi. A sada hajde, žurimo se. Noćas polazimo za Australiju.

169


9.

tjednima koji su dolazili Gloria je proživjela pravi pakao. »Posao« na brodu Niobe nije uopće bio usporediv s onim što je radila na Mary Lou. Harryjevi kolege iz posade bili su prljavi, a često i grubi, ali su uglavnom bili ljubazni prema Gloriji. Ljudi su skrivali »svoju djevojku« od časnika, a

danju su uživali u društvu brodskog pomoćnika »Jacka« i šalili se s njim. Nikad ga nitko nije namjerno povrijedio.

Na brodu Niobe bilo je posve drukčije, iako se u početku činilo da će sve biti dobro. Već se smračivalo kad je stjuard odveo Gloriju na »Australski dok«, kako je sam kazao — kinesko ime za rad i pristanište nije se moglo izgovoriti. Gloria se pitala kako on misli dovesti na brod nepoznatog momka ili bijelu djevojku, ali to se pokazalo jednostavnim. Na obali i na palubi doista je sve vrvjelo od Kineza koji su se željeli iseliti. Činilo se da nemaju nikakve prtljage; većina ih je sve svoje imanje donijela na brod u malom zavežljaju. Pomorsko društvo je vjerojatno računalo na to pa je prodalo mnogo više karata nego što je uobičajeno na drugim iseljeničkim brodovima. Budući da nije bilo kovčega i sanduka, u kabinama, predviđenim za šest osoba, guralo se po deset do dvanaest malih žutih ljudi. Gloria se čudila, a poslije i užasavala zbog činjenice da su to gotovo isključivo bili muškarci. Najviše dvojica ili trojica imali su uza se sitne, krhke žene.

— Zašto?

Gloria nije uspjela svladati stidljivost i do kraja izgovoriti pitanje, ali stjuard je ipak odgovorio.

— Zabranjeno je — rekao je kratko. — U Sjedinjenim državama samo je trgovcima dopušteno dovesti žene, a radnicima nije. A Australci ionako Azijcima ne daju državljanstvo pa bi dama, dakle, bila samo nepotreban teret. Momci ostavljaju obitelji ovdje i onda im šalju novac. To ispada jeftinije. Dolar se u Australiji brzo potroši, a ovdje je pravo bogatstvo...

Dok je govorio, probijao se s Glorijom kroz mnoštvo prema palubi. Nitko se nije obazirao na brodskog pomoćnika bez papira. Rijeka malih žutih ljudi razdvajala se pred visokim bijelcem u odori i iza njega se ponovno spajala. Da

170


zvučna kulisa nije ostala ista, Gloria bi pomislila da se nalazi na nekakvom pokretnom otoku. U ušima su joj odjekivale riječi Kineza, njihov smijeh i plač. To je bilo gore od podrhtavanja strojeva na brodu Mary Lou jer nije imalo nikakav ritam. I nakon nekoliko tjedana, sjećanje na to izazivalo je Gloriji glavobolju.

— Evo, ovo je tvoje carstvo!

Stjuard i Gloria su u međuvremenu ušli u trbuh broda. Hodali su tamnim, uskim prolazima između kabina u kojima se nalazila i hrana, ljudi su se izgleda bar opskrbili za put. Gloria se naježila pri pomisli što bi se moglo nalaziti u paketima.

Stjuard joj je, čini se, ponovno čitao misli.

— Samo riža, nema pasa — uvjeravao ju je. — Ovi momci si uopće ne mogu priuštiti meso. Ali riža im je svetinja i sigurno su čuli da je hrana ovdje... primjerenija zapadnjačkim želucima, ako se uopće i može govoriti o hrani...

Izgovarajući te riječi, gurnuo je Gloriju u kabinu. U njoj je bilo šest uskih ležajeva, koji su bili postavljeni uza zidove, jedni iznad drugih. Ni jedan od njih za sada nije bio zauzet. Stjuard joj je rukom pokazao nekoliko smotanih pokrivača.

— Najbolje će biti da si prostreš ležaj na podu, kako momci ne bi udarali glavom u zid, dok ih uslužuješ...

Gloria je zdvojno pogledala novoga gospodara. — Hoću li biti sama u ovoj kabini? Nitko drugi neće doći?

Nadala se da će »nakon posla« dijeliti krevet sa stjuardom.

— Tko bi drugi došao? — upitao je čovjek. Zatim se počeo ceriti. — Budi bez brige, nećeš biti usamljena. Slušaj, sada ću se pobrinuti za onaj nered vani. Momci moraju odmah naučiti da ovdje vlada stega. Za početak se nemoj pokazivati, može se dogoditi da netko od posade zaluta ovamo. Kad brod krene i momci postanu nezadovoljni, vidjet ćemo kako ćemo dalje. A sada se dotjeraj za mene...

Pozdravio je Gloriju uštinuvši je za obraz i nestao u hodniku. Gloria nije mogla vjerovati koliko je sretna. Vlastita kabina! Noću više neće biti smrdljivih muških tijela, neće biti hrkanja... možda bi se koji put mogla i neopazice razodjenuti i bar površno oprati.

Raširila je pokrivače po podu, jedan je smotala i stavila ga pod glavu te zaspala. Spavala je sretno i bezbrižno. Kad se probudi, bit će na putu za Australiju, gotovo kao da je već kod kuće...

No, kad se probudila, za nju je započeo pakao...

Stjuard nije uživao u posjedovanju žene na uobičajeni način. Već prve noći na brodu Gloria je na vlastitoj koži iskusila ono što je Jenny nazvala »drugim načinima vođenja ljubavi«.

171


— Nitko od nas to ne voli — rekla je plavokosa djevojka za zabavu. — Ali ne možemo si priuštiti reći ne. Povećaj cijenu, pa i onda ako ti kažu da djevojka iz susjedstva to radi besplatno. Mi se držimo toga — ni jedna to ne nudi za uobičajenu cijenu...

Gloriju nitko nije ni pitao. Bila je zahvalna Jenny što ju je poučila. Znala je što je čeka i to je stoički podnosila. Pokušala je zatomiti bol i misliti na nešto drugo dok bi se muškarac iživljavao na njoj. Zamišljala se u šupama za šišanje ovaca na farmi Kiward. Blejanje ovaca nadglasalo bi žamor Kineza koji je dolazio izvana. Prodoran miris vune nadjačao bi vonj stjuardova znoja dok bi Gloria brojila ovce koje su već bile ošišane. Pomisao na šišanje izazvala je u njoj dvojake osjećaje. Prije uopće nije razmišljala o strahu ovaca koje su radnici grubo bacali na leđa i brzo i ne posve oprezno lišavali runa. Sada, dok su je stranci onako bespomoćnu pritiskali o pod kabine, osjetila je veću povezanost s ovcama nego s ljudima koji su ih šišali.

— Dobra si djevojka — pohvalio ju ju stjuard nakon što se napokon odmaknuo od nje. — Čovjek u Kantonu imao je pravo. Ne znaš mnogo, ali si podatna. Sada se naspavaj, noćas su svi zauzeti sobom. Rano ujutro počinješ raditi...

— A što ću raditi? — zbunjeno je upitala Gloria. Rekli su joj da više neće morati obavljati kuhinjske i slične poslove.

Stjuard se prostački nasmiješio. — Ono što najbolje znaš, malena! U osam sati završava noćna smjena. Ložači će se prije odlaska u kabine poželjeti još malo izmoriti kako bi mogli zaspati. Ovdje se radi u tri smjene, medena, imat ćeš posla dvadeset četiri sata...

U prvim danima to se pokazalo pretjeranim jer je posada još bila »sita« nakon druženja s bludnicama u Kantonu, a putnici još nisu bili toliko ugroženi da bi svoje skromne novčane zalihe trošili na djevojku za zabavu. Međutim, nakon tjedan dana Gloria se rijetko kad mogla odmoriti, a nakon dva tjedna život joj se pretvorio u noćnu moru. Stjuard — zvao se Richard Seaton, ali Gloria ga nije mogla zamisliti kao čovjeka s imenom — bezobzirno ju je prodavao svakom tko bi ponudio nekoliko novčića i davao ljudima ne postavljajući nikakve uvjete. Naravno, većina ih nije imala posebnih želja, ali one, koji su s njom postupali sadistički, nitko nije u tomu sprječavao. Jednako tako, nitko je nije zaštitio kad bi dva ili tri muškarca, dijelila jednu »kartu«. Gloria se pokušavala isključiti iz svega, kao na brodu Mary Lou, ali ondje je bilo najviše dva ili tri takva slučaja u jednoj noći. Ovdje je mučenje, naprotiv, započinjalo ujutro kad su se strojari i ložači vraćali iz noćne smjene, a završavalo tek kasno navečer, nakon što je kuhinjsko osoblje okončalo posao i poželjelo se opustiti. Uz petnaest i više muškaraca dnevno zakazalo je i zaštitno djelovanje ulja. Gloria je imala ozljede i to ne samo na posebnim ženskim dijelovima. Tijelo joj se trljalo o grube pokrivače na kojima je ležala. Tkanina joj je razderala golu kožu, a rane su se upalile jer se nije imala gdje oprati. Osim toga, ležaj je nakon nekoliko dana bio slijepljen i skoren od prljavštine i tjelesnih tekućina

172


nebrojenih muškaraca, a čiste plahte nije dobivala jer ih nije ni bilo. Netko je vjerojatno donio i nametnike pa se Gloria borila sa stjenicama i buhama. U početku je još pokušavala bar povremeno pobjeći od toga pa bi se popela na ležaj kad bi bila sama i malo odspavala. No, kako je putovanje odmicalo, to se događalo sve rjeđe, a na kraju danima nije dolazila do predaha i više nije imala snage napustiti ležaj na podu. Tijelo joj je bilo zarobljeno, ali Gloria je brinula o duševnom zdravlju. Sva očajna, u mislima je napuštala svoj sumorni log, zamišljala se kako na suncem obasjanoj farmi Kiward broji skuplja ovce, gubila se u prostranstvima Canterburyjske ravnice... a onda se opet vraćala u glazbenu dvoranu Oaks Gardena, gdje je stajala pred klavirom i strašno griješila pri pjevanju. Ono o čemu je razmišljala po danu, noću se sve češće pretvaralo u noćnu moru. Gloria je osjetila vrućicu i pokušavala razmišljati o bilo čemu kako ne bi potpuno skrenula. No, sve teže se uspjevala pribrati i zamišljati ugodne osjećaje. Osjećaj je značio bol, gađenje i samoprijezir — pri čemu joj je mržnja nanosila najmanje boli.

Tako se Gloria usredotočila na mržnju. Prvo je tu mržnju usmjerila na stjuarda. Za beskrajnih sati, kad bi muškarci na nju lijegali jedan za drugim, zamišljala je kako će ga ubiti. Svaki put. Na ovaj ili onaj način, što strašnije, to bolje. Naposljetku je mržnju usmjerila i na ostale muškarce. Zamišljala je kako brod tone i kako se svi dave. Više od toga svidio joj se požar koji je gutao njihova smrdljiva tijela. Gloriji se činilo da čuje njihove krikove... Kad bi neki od muškaraca stenjao nad njom, zamišljala je da stenje od bolova, a ne od zadovoljstva. Željela je da svi ti momci završe u paklu. Samo joj je to davalo snagu da preživi poniženje koje je trpjela.

U skučenoj i mračnoj kabini na kraju je izgubila svaki osjećaj za vrijeme. Činilo joj se da je na brodu oduvijek i da se do posljednjeg dana mora kupati u svojoj mržnji. Ali tada joj se jednog dana nasmiješio jedan od malog broja ljudi, koji su za nju još imali lice.

— Danas je zadnji put! — rekao je mladi ložač. On je bio Australac i Gloria ga je razlikovala od ostalih po tomu što se oprao prije nego što bi joj prišao. — Sutra smo u Darwinu.

— U... Australiji? — upitala je Gloria. Do malo prije ležala je pod njim puna mržnje, ali sada joj je njegov glas zvučao kao struna koja je odavno utihnula. Nije mogla vjerovati njegovim riječima.

— Ako nismo zalutali!

Čovjek se počeo smijati. — Samo moraš vidjeti kako ćeš sići s broda. Iseljeničke vlasti su jako stroge, zapisuju svaku osobu.

— Stjuard će me prokrijumčariti — rekla je Gloria, i dalje sva izvan sebe.

Ložač se smijao. — Ja se ne bi oslonio na to. Djevojko, pa njemu nije u interesu da te pusti! Kako te samo drži ovdje... kao stoku! Mi iz posade već smo mislili da obavijestimo upravitelja luke. Bolje da te oni otpreme, nego da ovdje krepaš!

173


— Ti... misliš... Gloria se pridigla teškom mukom.

— Mislim da će u trenutku kad stignemo u Darwin okrenuti ključ u ovim vratima — rekao je čovjek pokazavši na ulaz u kabinu. — Ne zato da ih otvori, ako shvaćaš što mislim! Ovdje ne ostajemo dugo, samo nekoliko dana, a onda se vraćamo natrag u Kanton. Gad ne treba biti ovdje kako bi te čuvao. Ako ti ostavi vjedro vode i malo hrane, preživjet ćeš. A onda će na povratku nastaviti zarađivati...

— Ali ja... dogovor...

Gloriji se zavrtjelo u glavi.

Mladi je ložač zakolutao očima. — Želiš li reći da je ovo ovdje dio nekakvog »dogovora«? Seaton te kupio i želi da mu se ulaganje isplati. Čak i ako mrtvu bludnicu mora baciti u more. Ako te pak u Darwinu uhvate i ti im ispričaš kako si stigla ovamo... dakle, kao što sam rekao, pokušaj što prije otići odavde. I u slučaju da padneš ravno u ruke upravitelju luke...

Gloria nije uspjela ni zahvaliti čovjeku na upozorenjima. Grozničavo je razmišljala nakon što je izašao i pustio unutra dvojicu kineskih iseljenika koji, srećom, nisu imali posebnih želja i nisu znali ni riječi engleskoga. Gloria je dopustila da se zadovolje i pokušala skovati neku vrstu plana. Ložač je bio u pravu: nije bilo vjerojatno da će je stjuard dobrovoljno pustiti. Ali, nije ona sve ovo proživjela kako bi dopustila da ju vlasti uhvate i osramoćenu vrate roditeljima. Dobro, mogli bi je poslati rodbini na Novi Zeland. To je bilo bliže i Australcima bi bilo jednostavnije otpremiti je. A možda i ne bi. A čak i kad bi imala sreću, baka Gwyn bi doznala što je radila na brodu. A to se ne smije dogoditi. Nitko ne smije doznati za to! Radije će umrijeti.

U susjednim kabinama vladalo je dobro raspoloženje zbog skorog dolaska na cilj. Gloria je bila ljuta na sebe što nije prije to primijetila. Gotovo bi čekala kao na samrti da se za njom zatvori zamka. Te večeri gotovo nije bilo mušterija. Zapravo, to je bilo shvatljivo. Imali su posla oko pristajanja broda i više nisu imali razloga koristiti se njezinim uslugama. Zašto bi išli k prljavoj brodskoj kurvi kad ih sutra u Darwinu čeka četvrt crvenih svjetala? Bude li Gloria bila takve sreće, stjuard će prije ponoći zatvoriti svoju privatnu javnu kuću.

Odmah mora otići!

Kad su Azijci bili gotovi, prisilila se ustati i pokupiti ono malo svojih stvari te načiniti zavežljaj. Svoju ušljivu, poderanu haljinu zamijenila je odjećom kuharskog pomoćnika Jacka. Hlače i košulja bili su joj teški, ali se nadala da će u tomu moći plivati. Nije bilo druge mogućnosti: doplivat će do kopna ili će se udaviti.

Gloria se provlačila hodnicima po kojima su iseljenici poslagali svu svoju imovinu. Nitko se nije obazirao na nju. Nadala se da nikome neće pasti na um da je prijavi stjuardu! No, tada se smirila. Mali žuti ne bi se usudili tobožnjeg kuharskog pomoćnika ni pogledati u lice. Najvjerojatnije je ne bi ni prepoznali. Koliko je mogla procijeniti, među njima nije bilo članova posade. Azijci, koje joj

174


je dovodio stjuard, vjerojatno su dolazili dolje iz drugog razreda. Putnici iz međupalublja, najsiromašniji među siromašnima, ne bi si mogli priuštiti da je posjete.

Na palubi ju je zapuhnuo hladan zrak. Naravno, na ovoj polovici zemaljske kugle bila je zima. S druge strane, nalazila se na sjeveru Australije gdje je vladala tropska klima. Dakle, nije moglo biti tako hladno! Gloria je duboko disala. Polako se privikla na temperaturu koja se, po njezinoj procjeni, kretala oko dvadeset stupnjeva. Nakon zagušljive vrućine i nečistog zraka ispod palube ovo joj se činilo svježim, ali idealnim za plivanje...

Gloria se pribrala. Skrivajući se u sjeni čamaca za spašavanje, prešla je preko palube. I čamac za spašavanje bi dobro došao, pomislila je Gloria... ali ne, nikad ne bi uspjela sama prebaciti čamac preko ograde. A buku koja bi pritom nastala ne želi ni spominjati. Gloria je bacila pogled preko ograde. Morska je površina bila duboko ispod nje, ali je bila mirna. I već su se dobro vidjela svjetla grada; sigurno nije više tako daleko. Brod gotovo više nije ni plovio. Možda čekaju peljara koji će Niobe odvesti u luku? U tom slučaju bar neće postojati opasnost da se zaplete u brodski propeler i pogine. S druge strane, peljar bi mogao uhvatiti plivačicu. No, prvo mora skočiti. Gloria se uplašila visine. Nije plivala već godinama. Niti je ikad skakala u vodu.

Tada je čula glasove. Netko je došao na palubu, netko od posade, ne od putnika, ali to je bilo svejedno. Pronađu li Gloriju, njezina će sudbina biti zapečaćena. Bez obzira na to vrate li je Seatonu ili je odvedu zapovjedniku.

Gloria je duboko udahnula. Zatim je bacila zavežljaj i skočila.

S broda su obale Darwina djelovale nadohvat ruke, ali Gloriji se činilo da se uopće ne približava kopnu. Imala je osjećaj kao da pliva već satima. Ali sada se više nije bojala. Privikla se na hladnu vodu. Doduše, odjeća joj je smetala, ali uspjet će. Stvari je pričvrstila za leđa jer ne bi mogla plivati kad bi ih držala u rukama. A nakon toliko vremena provedenog u prljavoj kabini bilo je ugodno osjetiti kako je voda oplahuje. Gloria je imala osjećaj kao da ocean ne spire s nje samo prljavštinu, nego i sramotu. S vremena na vrijeme zaronila bi lice u vodu, a poslije, kad se malo ohrabrila, i cijelu glavu. Pokušavala je ostati u vodi što dulje, kako bi pokrepale uši koje je imala u kosi. Buhe su sigurno već bile mrtve. Došlo joj je da se smije. Nastavila je plivati.

*

Gloria je cijelu noć i pola dana plivala do osamljene plaže ispod Darwina. Poslije je doznala da se to mjesto zove Casuaria i da ondje ima krokodila koji žive u slanim vodama. Međutim, životinje se nisu pokazale, a Gloria je bila tako

175


umorna da se jedva uspjela suzdržati da ne padne na pijesak i zaspi.

Na kraju je bila pothlađena i potpuno iscrpljena pa više nije mogla mahati rukama. Pomalo ošamućena, djevojka je sjela na obalu. Samo se držala na vodi, a onda joj je pomogao osvježavajući vjetar s mora i valovi koji su uslijedili. Pijesak se već zagrijao na suncu tako da joj se odjeća osušila na njoj dok je spavala.

Kad se probudila, već je bila večer. Pomalo ošamućena, djevojka se pridigla. Uspjela je. Pobjegla je stjuardu i lučkoj policiji. Očito nitko nije računao s tim da netko pliva iz Kine u Australiju. Gloria je ponovno imala potrebu za histeričnim smijehom. Bila je na cilju... na drugom kraju svijeta. Samo četiri tisuće kilometara daleko od Novoga Zelanda. Ako se ne računa pola zemaljske kugle između Darwina i Sidneyja. Gloria nije znala plove li brodovi između Sjevernog teritorija i Južnog otoka Novoga Zelanda, ali se iz Sidneyja moglo putovati u Lyttelton. Pomislila je na djeda Jamesa kojega su nekoć, kao kradljivca stoke, iz Canterburyjske ravnice poslali u Botani Bay. Poslije toga se probio do nalazišta zlata i vratio se kući s povelikom zaradom. Gloria se pitala kopa li se u Australiji još zlato i ako da, onda gdje. Međutim, za nju to ionako nije bilo rješenje. Čvrsto je odlučila da će ostati »Jack« sve do povratka kući, ali se i kao dječak grozila pri pomisli na logor pun muškaraca.

Odjednom je Gloria osjetila strašno veliku glad. To je morala riješiti prvo, pa i ako to znači da treba ukrasti nešto jestivo. No, tada bi morala otići do grada... a odjeća joj je još bila mokra; svi bi primijetili kako poput pokisle mačke hoda ulicama.

Gloria je skinula vuneni pulover i prostrla ga na pijesku. Nije se usudila skinuti košulju i hlače, koliko god joj je plaža djelovala pusto. No, izvrnula je džepove kako bi se prije osušili. Pod rukom je osjetila vlažan papir...

Kad ga je izvadila, vidjela je da je riječ o novčanici od deset dolara, o Harryjevom daru na rastanku. To je bio njezin dio od prodaje stjuardu. Gloria se nasmiješila. Bila je bogata!

176


10.

itko nije zapravo računao s tim, ali Lilian Lambert pokazala se korisnom. Nakon smrti Jamesa McKenzieja prvo je ostala s majkom na farmi Kiward i dočekala Jacka i Georgea Greenwooda sa Charlotteinim tijelom. Susret s ocem i braćom morao je pričekati dok svi mrtvi nisu

bili pod zemljom. Tim Lambert bio je neophodan u rudniku.

— Sada ću ti ja pomoći! — odlučno je rekla Lilian, nakon što je napokon stigla u Greymouth i temeljito proslavila povratak kući.

— Što ćeš ti raditi u rudniku, vrapčiću? — upitao je Tim smiješeći se. On će biti sretan ako njegova lijepa kći bude svaki dan uz njega, ali nije imao pojma što bi ona mogla raditi.

Lilian je slegnula ramenima. — Što se inače radi u uredu. Pišu se računi, nazivaju ljudi... Lily bar nije pokazivala da se boji novih telefonskih uređaja koje odnedavna ima svaki ured i koji u velikoj mjeri olakšavaju komunikaciju s poslovnim partnerima. — Ja znam sve što znaju i tvoji tajnici...

Tim se smijao. — A što ćemo s mojim tajnikom? — zadirkivao ju je.

Lilian je zakolutala očima. — Možda nam treba više tajnika — rekla je. — A inače... Počela se smijati. — I pod zemljom ima posla...

Tim Lambert, doduše, nije slao svoje namještenike u jamu, ali se ipak našao posao za Lilian. Djevojka je za početak preuzela na sebe telefonsku službu i sve je sugovornike vrtjela oko malog prsta. Nije prihvaćala negativan odgovor od dobavljača ili prijevoznika, a ljudi u Greymouthu već su ionako navikli da im žena zapovijeda. Ono što je Florence Biller rješavala strogoćom, Lily je postizala šarmom. Zato su se posebno mladi poslovni partneri žurili s isporukama kako bi upoznali djevojku sa zvonkim glasom koju su čuli preko telefona. A Lilian ih nije razočarala, nego ih je nasmijavala i zabavljala kad su morali čekati njezina oca ili voditelja smjene. Lilian se spretno ophodila s rudarima, iako je, naravno, morala slušati praznovjerne priče o ženama u rudniku. Jedan stari rudar joj je čak ukazao na to kad je samo ušla u prostoriju u kojoj se nalazio parni stroj za

177


pogon košara za dopremanje ugljena.

— A što je sa svetom Barbarom? — upitala je Lily, namrštivši čelo. — Njezina se slika nalazi u svakoj košari! Osim toga, ja uopće ne želim sići u jamu. Došla sam samo reći nešto o zdravstvenom stariju gospodina Gawaina... Hoće li ga netko pozvati gore?

Lilian je lepršala po uredskim prostorijama. Opekla bi se svaki put kad bi kuhala kavu, ali se zato brzo snašla u knjigovodstvu. Za razliku od najčešće starijih i odrvenjelih uredskih službenika upravo se oduševljavala novinama poput pisaćeg stroja na kojem je naučila pisati u vrlo kratkom roku.

— Mnogo je brže nego rukom! — radosno je povikala. — Time bih mogla pisati i priče!

Lilian je bila uvijek dobro raspoložena i zabavljala je oca kojemu je zima padala teško kao i svake godine. Kukovi i noge nepodnošljivo su ga boljeli na hladnom, a propuh u uredima nije se mogao baš svaki put izbjeći. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili, a prostorije su bile u prizemlju. Tim se pokušavao pribrati, ali kad bi previše radio — a to je u prvoj ratnoj godini bilo gotovo svaki dan — svoje bi nezadovoljstvo iskalio na tajnicima. To se popravilo otkako je došla Lilian. Ne samo zato što ju je volio, nego i zato što je ona manje griješila. Djevojka je bila pametna i pokazivala je zanimanje za upravljanje poduzećem. Na putu do posla ispitivala bi oca o onomu što ju je zanimalo i često je već imala u pripremi papire potrebne za sastanak ili donošenje odluke prije nego što bi Tim službenicima stigao objasniti o čemu je riječ.

— Trebali smo je poslati da studira rudarstvo — rekao je Tim svojoj supruzi, smiješeći se, dok je Lilian mlađem bratu ozbiljna izraza lica objašnjavala načelo rada tornja za izvlačenje rude. — Ili ekonomiju. Mislim da bi Lilian mogla i Florence Biller utjerati strah u kosti.

Zapravo, Lilian nije željela upravljati rudnikom. To što radi za oca, za nju je bila samo neka vrsta igre. Naravno, sve je htjela napraviti kako treba, i uspijevala je u tomu, ali nije bila zaokupljena bilancama kao Florence u njezinim godinama. Lilian je i dalje maštala o velikoj ljubavi, ali u Greymouthu nažalost nije bilo baš mnogo momaka njezine dobi. Naravno, bilo je mnogo rudara od šesnaest i sedamnaest godina, ali sinovi viših društvenih slojeva studirali su u Engleskoj ili bar u Christchurchu i Dunedinu.

— Ionako si još premlada — rekla joj je Elaine, kad joj se Lilian požalila. — Prvo odrasti, a onda će se naći i odgovarajući momak.

Manjak momaka za ženidbu djelovao je smirujuće na Tima i Elaine. Elaine je bila premlada kad se udala prvi put, a ishod je bio katastrofalan. Čvrsto je odlučila da će poštedjeti Lilian takvih iskustava.

Tako je Lambertovima prva ratna godina prošla bez posebnih događanja. Lilian je uzdisala; proljeće je prošlo, a po pitanju ljubavi ništa nije bilo ni na pomolu. Posao u rudniku obavljala je već gotovo mehanički. I dalje je bila marljiva, ali se počela dosađivati pa je pročešljala police s knjigama svojih

178


roditelja. Srećom, voljela je lako štivo, poput majke. Elaine nije prigovarala što naručuje najnovije romane iz Engleske, naprotiv, majka i kći proživljavale su ljubavne patnje junakinja.

— Naravno, to nema nikakve veze sa stvarnošću — rekla je Elaine, ali Lilian je nastavila sanjariti.

— U nedjelju možeš ići na pravi ples — dobronamjerno je rekao Tim jednoga dana dok je Lilian sanjarila o prvom plesu i dramatičnim zbivanjima u romanima. — Doduše, na crkvenom pikniku. Moramo se pokazati, Lainie, i na dobrotvornoj prodaji. Mogla bi i sama nekako pridonijeti. Mi ćemo dati veći novčani iznos; treba izgraditi dom. Billerovi su se također upisali i sigurno neće škrtariti. Ja ne mogu biti baš tako velikodušan, naši dioničari žele vidjeti dobitak. Ali privatno ćemo se pokazati, naravno...

Elaine je kimnula. — Pitat ću velečasnog kako bih mogla pomoći. Hoće li Florence opet dijeliti hranu?

Tim se počeo smijati. Bio je red da se žene vlasnika rudnika bave dobrotvornim radom. Čisto se mecenstvo u malim gradovima poput Greymoutha smatralo arogancijom. Elaine Lambert i Charlene Gawain, žene iz Lambertove uprave, nisu zazirale od ljudi. Obje su prije živjele i radile među rudarima — ali više nitko nikad nije rekao ni riječi o tomu da je uvažena gospođa Gawain nekad vodila javnu kuću. Florence Biller nije voljela raditi u kuhinjama za siromašne, cijeli joj se grad smijao prošloga ljeta kad je ulijevala piće tako nespretno da je poprskala svoju haljinu kao i svečanu odjeću gostiju.

— Billerovi će sigurno biti ondje. Njihov najstariji sin vratio se iz Cambridgea.

Tim je otkopčao svoje šipke i udobno se smjestio ispred kamina. Svakog je proljeća u Greymouthu neprestano padala kiša i vlaga mu se uvukla u kosti. Nije mu bilo nimalo bolje nego u zimi.

— Ozbiljno? On je još vrlo mlad. Zar je već završio studij?

Elaine se čudila. Mnogo spretnije nego što je Florence točila piće, ulila je vrući čaj za Tima. Lilian je potražila kolačiće.

— Zacijelo je vrlo inteligentan i nadaren. Kao i njegov otac.

Tim je slegnuo ramenima.

— Kao njegov...? Ah, Lily, idi u smočnicu. Ovdje više nema kolačića, ali Mary je ispekla druge, kutija na drugoj polici lijevo.

Lilian je načinila grimasu. Znala je zašto su je poslali van.

— Nećeš vjerovati, ali momak jako nalikuje na Caleba — rekao je Tim. Znao je da Lilian voli tračeve. — Ima jednako usko lice, vitak stas...

— Ali zar nismo svi mislili da je u pitanju njezin tajnik? Onaj s kojim je u početku bila jako zadovoljna, a onda je odjednom dobio otkaz kad je ostala trudna?

Elaine nije mogla vjerovati da je Caleb dječakov otac.

— Kažem ti kako jest, ja sam ga vidio. U prodavaonici željezne robe. Matt je

179


rekao da sam pogledam nove šipke. A Florence je sigurno morala još ponešto raspraviti s Hankinsom...

Jay Hankins imao je kovačnicu.

Elaine se smijala. — Ona ga je osobno strogo ukorila?

— Očito joj je to potrebno. U svakom slučaju, momak je stajao pokraj nje i htio od stida propasti u zemlju. I to je tipično za Caleba. Od majke ima samo oči, djeluje vrlo sportski. Ali navodno voli čitati knjige. Hankins kaže da je studirao književnost ili tako nešto...

— Kako on to zna? — upitala je Elaine i uzela kolačić. — Najljepša hvala, Lily. Lilian je upravo stavila kutiju na stol.

— Florence je prije navodno bila vrlo gruba prema njihovu sinu i to pred svima. Zato što nije razlikovao vijke od čavala ili takvo što. Sada ga pokušava stjerati u red. Trebao bi raditi u rudniku.

— Ali što god da je studirao, još nije mogao biti gotov — računala je Elaine. — On je Lilynih godina, čak i malo mlađi...

— Vjerojatno su ga doveli kući zbog rata.. Njegov brat uopće ne ide u Englesku, nego ga šalju u Dunedin, tako sam čuo. Europa nije sigurna.

Elaine je kimnula. — Taj nesretni rat... ne čini li ti se nestvarnim?

Promiješala je čaj u šalici.

— Ne, kad vidim ishod. Sav taj ugalj za čelik. Čelik za oružje, a oružje za smrt. Topovi, strojnice... sotonski pronalazak! Jadni momci padaju kao muhe. Još nisam shvatio zašto.

Tim je zabrinuto nabrao čelo. — U svakom slučaju, sretan smo što smo tako daleko, iako se i to može protumačiti kao kukavištvo...

Elaine se smijala. — Mislim da si ti možeš to priuštiti — rekla je, misleći na tešku nesreću u rudniku prije osamnaest godina, kada je Tim bio sve drugo samo ne kukavica.

— I što su naši dečki premladi da bi učinili kakvu glupost — dodao je Tim. U posljednje vrijeme vojska je novačila mladiće i u Novom Zelandu i Australiji. Prve postrojbe iz Australije i Novog Zelanda trebale su ubrzo biti brodom prevezene u Europu.

Elaine je kimnula i gotovo je zahvalila Bogu zbog Timove invalidnosti. Nije se morala bojati da će netko njezinog supruga poslati u rat ili da će sam doći na tu glupu pomisao.

U nedjelju je kiša napokon prestala padati i Greymouth je zablistao čistoćom. Rudnici su, doduše, malo nagrdili lijepi krajolik, ali priroda je pobijedila. Šume paprati prostirale su se do grada, a na rijeci Grey bilo je mnogo romantičnih zakutaka. Crkva se nalazila malo po strani, a ceste kojima je Roly vozio Lambertov automobil pružale su se duž zelenih livada.

— Gotovo kao u Engleskoj — rekla je Lilian, koja se svakoga dana podsjećala

180


utrke čamaca u Cambridgeu. Ben je doista bio u pravu. Slavna utrka čamaca Cambridgea protiv Oxforda nije se održala zbog rata. Ni nakon Rupertova odlaska iz koledža Ben ne bi imao mogućnosti razviti se u kormilara.

Prizor pred crkvom pokazao se upravo onako kako ga je Lilian zadržala u sjećanju iz svojih ranih godina. Muškarci su postavili stolove, žene su, radosno čavrljajući, nosile košare s hranom i tražile sjenovita mjesta na kojima bi ostavile slasna jela dok ne završi služba Božja. Budući da je vrijeme bilo lijepo, velečasni je namjeravao služiti misu vani. Uzbuđena djeca raširila su prostirke oko privremenog oltara, dok su njihove majke i bake ukrašavale stolove na kojima će poslije biti izložena roba za prodaju. Naravno, posjetitelji će se nadmetati za kolače, a dodijelit će se i nagrade za pekarske proizvode. Gospođa Tanner, koja je sebe smatrala najvažnijim stupom zajednice, šuškala je s prijateljicama o živahnoj vlasnici gostionice i zaštitnici bludnica gospođi Clarisse, ali ovoj to nije smetalo. Kao i svake nedjelje, dovela je svoje stado lakih djevojaka na misu i očito nije namjeravala propustiti piknik.

Elaine i njezina pomoćnica Mary Flaherty istovarile su košare, a Roly i Tim su s drugim vlasnicima automobila razgovarah o svojim vozilima.

— Radije mi pomozi s košarom — rekla je Mary svojemu prijatelju koji se upravo hvalio kako Lambertov kadilak ima najviše konjskih snaga. Roly je uzdahnuo i poslušao djevojku.

Elaine je usiljenim osmijehom pozdravila svoju svekrvu, Nellie Lambert, te natjerala djecu da joj se pristojno naklone. Dečki su se zatim izgubili u mnoštvu i odmah se počeli s prijateljima igrati i galamiti. Lilian i nekoliko djevojaka brale su cvijeće za oltar.

I naposljetku, neposredno prije početka službe Božje, dokotrljao se Billerov auto. Još veći i suvremeniji od Timove i Rolyjeve omiljene igračke. Muškarci su popratili golema kola pogledima punim žudnje, dok su se Elaine i njezina prijateljica Charlene usredotočile na »posadu«. I Matt Gawain je pričao svojoj ženi kako su Caleb Biller i Florencein najstariji sin slični, pa je objema zastao dah kad su Caleb i dječak izašli iz auta. Nisu se razočarale. Već je ponešto mrzovoljan izraz dječakova lica podsjećao na mladoga Caleba. Elaine se dobro sjećala njihova prvog susreta na konjskim trkama. Caleba je otac natjerao da sudjeluje u trkama, a držanje mladoga čovjeka zračilo je strahom i prkosom.

Činilo se da ni mladi Biller nije došao posve dobrovoljno ili se pak svadio s majkom. Ona ga je mrko gledala, pri čemu je on pokazao još jednu Calebovu osobinu. Spustio je ramena. Benjamin je bio mišićaviji, ali jednako visok i tanak kao i njegov otac. S mlađom braćom, nižim, snažnim dječacima koji su bili sličniji majci i — kako je rekla Nellie Lambert — »tamnijoj grani obitelji Weber«, nije imao ništa zajedničko.

Florence je okupila obitelj oko sebe. Ona je bila snažna žena, a kao djevojka i pomalo punašna. Sada se to izgubilo. Florencein naporan posao nije joj ostavljao vremena za uživanje u hrani. Ipak, nije postala ljepotica. Lice joj je kao i prije bilo kao od tijesta, i unatoč boravku u uredu, puno pjega. Gustu, smeđu kosu

181


strogo je zagladila i povezala. I mala je mala i iskrivljena usta. Florence se usiljeno nasmiješila, gurajući trojicu sinova prema velečasnom. Mlađi su se pred svećenikom odmah naklonili, a najstariji je bio mrzovoljan i samo je naznačio naklon. Međutim, tada je ugledao djevojke koje su cvijećem ukrašavale oltar i oči su mu odmah zasjale.

Mala riđokosa...

Lilian je plela posljednji vijenac i smrknuta čela odmjeravala oltar. Da, može ostati tako. Okrenula se prema velečasnom, očekujući pri znanje, i ugledala bistre, svijetlozelene oči. Duguljasto lice, svijetla kosa, izvježbano tijelo veslača koje se napelo kad ju je dječak prepoznao.

— Ben — tiho je rekla.

I na mladićevu licu prvo se pojavila nevjerica. No, odmah ju je zamijenio gotovo nadzemaljski osmijeh.

— Lily! Kako si došla ovamo?

182


RAT

Canterburyjska ravnica, Greymouth, Galipolje, Wellington

1914. – 1915. – 1916.

183


1.

ad joj se odjeća napokon potpuno osušila, Gloria je otišla u grad. Bila je polumrtva od gladi. Zahladilo je, trebalo joj je nešto za jelo i mjesto za spavanje. Do jela nije bilo teško doći. U lučkom gradu bilo je mnogo restorana, čajana i kuhinja. Gloria je vodila računa o tomu da se previše

ne približi ni luci ni obližnjoj četvrti crvenih svjetala. Izbjegavala je i lokale u kojima su sjedili samo muškarci, bez obzira na privlačne mirise koji su se širili iz kuhinja.

Na kraju se odlučila za malu čajanu u kojoj je posluživala žena. Tu su se vjerojatno mogli dobiti samo sendviči, ali to je bilo bolje nego izložiti se pogledima konobara i muških gostiju. Čajana je bila gotovo prazna, za stolovima je sjedilo samo nekoliko starijih ljudi koji su razgovarali ili čitali novine. Od tih staraca nije joj prijetila nikakva opasnost. Gloria je odahnula. Iznenadila se kad je vidjela da se ne poslužuju samo hladna jela, nego da neki gosti jedu i gusti gulaš. Možda su to stalni gosti, koji ovdje objeduju svaki dan? Gloria je stidljivo zamolila za objed, pokazavši na jelo ostalih gostiju. Zapravo bi trebala biti naviknuta na objedovanje u restoranima. Martynovi su bili česti gosti u europskim i američkim restoranima. Gloria je, međutim, mrzila pažnju koju su konobari ukazivali njezinoj slavnoj majci, kao i zanimanje drugih gostiju.

Ovo mjesto nije zahtijevalo otmjeno ponašanje. Konobarica je bila ljubazna, ali ne i pričljiva. Donijela je Gloriji veliku zdjelu gulaša i dobronamjerno promatrala kako tobožnji mladić guta jelo.

Poslije se nasmiješila i donijela mu još jedan obrok.

— Evo, maleni, pa ti si posve izgladnio! Što si radio? Zar si doplivao ovamo čak iz Indonezije?

Gloria se zažarila u licu. — Kako znate, da...?

— Da dolaziš s broda? To nije teško pogoditi. Prvo, ovaj grad je zapravo selo. Ovako lijepog momka kao što si ti sigurno bih već primijetila. Osim toga, izgledaš kao mornar koji upravo dolazi s broda. Tvoja kosa vapi za šišanjem, maleni! Brada ti još ne raste... Žena se počela smijati. Bila je punašna, crvena u licu i očito bezazlena. — No, okupao si se. To govori o tebi. I još ne piješ viski.

184


Sve je to vrlo pohvalno. Prvo radno mjesto?

Gloria je kimnula. — Ali bilo je strašno — izustila je. — Ja... htjela bih ostati na kopnu.

— Imaš li morsku bolest? — upitala je žena pokazujući razumijevanje. — Kad sam bila tvojih godina, doselili smo se iz Engleske u Australiju. Pola putovanja bila sam nagnuta preko ograde broda! Čovjek zacijelo treba biti rođen za pomorca. Što ćeš sada raditi?

Gloria je slegnula ramenima. Zatim je skupila hrabrost i upitala:

— Znate li možda gdje bih... mogao naći smještaj? Nemam mnogo novca, ja...

— Mogu zamisliti, otpremili su te s nekoliko centa, gadovi! A nisu te ni dobro hranili, na tebi je samo kost i koža. Što se mene tiče, možeš doći opet sutra, dat ću ti dobar doručak. Imala sam takvog momka kao što si ti, ali on je sada velik i radi na izgradnji željeznice. Plaće nisu velike, ali njemu se sviđa što nije kod kuće. A spavanje... velečasni iz metodističke crkve ima nekoliko soba za muške. Tko može, plati nešto, ali ako nemaš novca, nitko ti neće zamjeriti. Naravno, morat ćeš se moliti. Ujutro i navečer...

Gloria se nije molila već mjesecima, također ni prije svojega nesretnog putovanja. William i Kura Martyn nisu držali do toga da njihova kći odlazi na mise. Ni sami nisu išli u crkvu. Gloria je i u Sawstonu nerado odlazila na službu Božju. Kad god bi pogledala velečasnog Bleachuma, pred očima bi joj se pojavila slika iz sakristije — svećenik sa spuštenim hlačama leži na ženi iz vlastite župe. Deset minuta prije nego što će se vlastitoj supruzi zakleti na vjernost. Gloria nije znala vjeruje li u Boga, ali za čast njegovih slugu na zemlji ne bi dala ni novčića.

Bila je uznemirena dok je ulazila u crkvu u ulici Knuckey, u poprilično primitivnu građevinu. Velečasni, visok plavokos muškarac, upravo je služio misu koja je bila vrlo loše posjećena. Gloria je bojažljivo pogledala trojicu iznurenih muškaraca u drugom redu. Jesu li to bili gosti prenoćišta za muškarce?

Gloria se pristojno molila, ali nije htjela pjevati završni koral. »Jack Arrow« bio je još mlad, ali je već trebao mutirati. Kad je misa završila, potražila je velečasnog i isprekidano mu ispričala priču žene iz gostionice. Navodno je »Jack«, rođeni Njujorčanin, doplovio brodom u Darwin kao pustolov. Kapetan ga je iskorištavao, ostali članovi posade bili su neljubazni...

— Sudeći po tvojem izgledu, mogli su i prema tebi biti ljubazniji — rekao je velečasni gotovo ljutito. — Možeš biti zahvalan Bogu što si prošao bez duševnih i tjelesnih ozljeda!

Gloria nije shvaćala što želi reći, ali je ipak pocrvenjela.

Velečasni je kimnuo, pun razumijevanja. — Ti si očito dobar dječak — zaključio je vjerojatno po Glorijinu osjećaju stida. — Ali trebao bi odrezati kosu. Noćas ćeš spavati ovdje, a za dalje ćemo vidjeti.

Uz toliku ljubaznost Gloria se nadala posebnoj sobi, ali naravno, muško prenoćište bilo je obična spavaonica. Pet kreveta na kat u maloj, neudobnoj

185


prostoriji, a jedini ukras bilo je raspelo na zidu. Gloria je izabrala krevet u kutu, nadajući se da joj nitko neće smetati, ali se soba do večeri napunila »gostima« različite životne dobi. Gloria se ponovno našla u noćnoj mori od smrada nečistih tijela i muškoga znoja. Ipak, nije vonjalo po viskiju; čini se da je velečasni o tomu strogo vodio brigu. Neki su se ljudi kartali, a drugi su razgovarali. Stariji čovjek, koji je zauzeo ležaj iznad Glorijinog, pokušao ju je uvući u razgovor. Predstavio se kao Henry i pitao ju je kako se zove. Gloria je odgovarala kratko, još opreznije nego pri razgovoru s velečasnim. To se pokazalo opravdanim. Henry, očigledno pomorac, nije »popio« njezinu priču bez pitanja kao što je to učinio naivni svećenik.

— Brod iz New Yorka za Darwin? Nemoguće, momče! Morao bi jedriti oko pola kugle zemaljske...

Gloria je pocrvenjela. — Ja... oni... oni su prvo htjeli otići u Indoneziju — zamuckivala je. — Nešto natovariti...

Henry se namrštio, ali onda je počeo pričati o svojim putovanjima, koja je očito proveo u beskrajnoj samoći na palubi. Gloria ga gotovo nije ni slušala. Već se pokajala što je uopće došla ovamo, iako joj od »Jacka« nije prijetila nikakva opasnost.

Ili ipak jest? Kad su se slabe uljanice napokon ugasile, a Gloria se namjestila za spavanje, osjetila je kako je netko oprezno miluje po obrazu. Jedva se suzdržala da ne počne vrištati.

— Jesam li te probudio, Jacky?

Čula je Henryjev glas, prilično visok za jednog muškarca. — Mislio sam, tako zgodan momak... možda bi me zagrijao ove noći...

Gloria je uplašeno skočila.

— Pustite me na miru! — rekla je tiho, ali odlučno; nije se usudila vikati. Bojala se da neće svi navaliti na nju. — Gubite se! Želim spavati sam!

— Neću pričati velečasnom o bordu za Darwin... naime, on ne voli kad netko laže...

Gloria je drhtala. Zapravo joj je bilo svejedno što će čovjek reći velečasnom, ionako je htjela otići odavde. Ali ako ju prisili da »bude dobra prema njemu«, otkrit će se njezina prijevara. Doznaju li ovi muškarci da je ona djevojka... U očaju ga je svom snagom udarila među noge.

— Ispričaj se! — graknula je na njega.

Bila je preglasna. Ljudi su poustajali. No, začudila se kad su stali na »Jackovu« stranu.

— Henry, svinjo jedna, ostavi dečka na miru! Zar ne čuješ da ne želi ništa od tebe!

Henry je jauknuo, a Gloria ga je odgurnula s ruba kreveta. Tada je pao u krevet nekom drugom.

— Zar ti nije dosta, pederu! Još ćeš dobiti batina...

Gloria nije razumjela ništa od toga, ali je odahnula. Više se nije htjela

186


upuštati u opasnosti. Uzela je svoju krevetninu, otišla u zahod, koji je bio uredno izriban i zaključala se iznutra. Umotala se u pokrivač, daleko od pisoara. Ujutro, prije nego što su se ostali probudili, otišla je iz crkve. Nije ostavila nikakav novac. Umjesto toga, potražila je najbližu trgovinu i uložila tri dragocjena dolara u nož i korice koje je mogla pričvrstiti za pojas. Ubuduće će lijegati samo s oružjem u ruci.

Sljedeće su na redu bile uši. Gloria je prethodnoga dana primijetila da im kratko uranjanje u vodu nije naškodilo. Neodlučno je ušla u jednu ljekarnu i tiho zatražila sredstvo protiv ušiju, što je moguće jeftinije.

Ljekarnik se smijao. — Najbolje bi bilo ošišati glavu, momče. Ionako ti je potrebno šišanje, izgledaš kao djevojka! Nema kose, nema ušiju! A na kraju posuti glavu ovim prahom.

Preko pulta joj je dodao lijek.

Gloria je kupila prah za nekoliko centa i potražila brijača. Ponovno je ostala bez uvojaka, ovaj put sasvim. Nije mogla samu sebe prepoznati kad se pogledala u zrcalo.

— Narast će, momče! — rekao je brijač kroz smijeh. — Pedeset centa.

Gloria se osjećala neobično slobodnom, hodajući prema čajani. Hitno joj je bio potreban dobar doručak i bila ga je spremna platiti. Njezina je nova prijateljica ipak održala riječ i napunila joj tanjur grahom, jajima i šunkom, ne tražeći novac. Rekla je da joj je žao »Jackove« lijepe kose.

— Bilo bi u redu da si je malo skratio, ali ovako, na ćelavo! Djevojkama se to neće svidjeti, maleni!

Gloria je slegnula ramenima. Dok to ne smeta poslodavcima...

Potraga za poslom pokazala se teškom, budući da se Gloria nije usudila otići u lučku četvrt. Na dokovima bi bilo dovoljno posla. Stalno su tražili ljude za rad na utovaru i istovaru brodova. Međutim, Gloria je posao tražila samo u gradu, a ondje ga nije bilo. Dječaci »Jackovih« godina uglavnom su učili zanat. Na odrpane dječake poput Jacka, koji nisu bili iz grada i za koje nitko ne bi jamčio, gledalo se s nepovjerenjem. Nakon pola dana uzaludne potrage Gloria je gotovo požalila što je kao bez glave otišla iz metodističke crkve. Velečasni bi joj sigurno mogao pomoći. Međutim, strah od Henryja i ostalih muškaraca bio je jači. Na kraju je još nekoliko centa od svoje dragocjene gotovine uložila u sobu u nekom malom pansionu. Prvi put nakon nekoliko mjeseci spavala je mirno, sama i neugrožena, na čistoj posteljini. Sljedećeg dana imala je sreće i zamijenila je jednoga dostavljača koji se iz nepoznatih razloga nije pojavio na poslu. Nekoliko pisama i paketa prenijela je iz jednoga ureda u drugi i tako zaradila dovoljno novca za još jednu noć u pansionu. I sljedećih dana probijala se kao pomoćnik, ali kad je nakon tjedan dana podvukla crtu, ishod je bio jadan. Od deset dolara ostala su joj još samo četiri, a od zarađenoga novca nije mogla uštedjeti ni centa. Nije mogla ni pomišljati na putovanje do Sydneyja, osim ako nije htjela krenuti pješice.

187


Na koncu je to i učinila. U Darwinu nije bilo posla za »Jacka«. Gloria je stoga krenula duž obale, pokušavajući u manjim naseljima naći privremeni posao. Očekivala je da na farmama trebaju ljude za rad u staji. Mogla bi pomagati i ribarima.

Nažalost, sve su joj nade bile uzaludne. Nakon dva tjedna »Jack« je prešao sto šezdeset kilometara i potrošio sav novac. Potpuno obeshrabrena hodala je ulicama maloga lučkog grada. Opet nije znala gdje će spavati i opet je bila gladna. Zapravo, imala je još pet centa za koje nije mogla kupiti objed ni u bijednoj rupi, pokraj koje je upravo prolazila.

— Mali, hoćeš li zaraditi nekoliko centa?

Gloria se trgnula. Ugledala je muškarca koji se očito uputio u sumnjivu gostionicu. U mraku mu nije mogla razaznati lice, ali je vidjela kako je gurnuo ruku u hlače.

— Ja... ja sam muško — prošaptala je Gloria, hvatajući se za nož.

Čovjek se počeo smijati. — Nadam se da jesi! Djevojke me ne zanimaju. Tražim lijepoga momka koji će mi noćas praviti društvo. Dođi, dobro ću ti platiti...

Gloria se u strahu osvrnula oko sebe. Čovjek joj je prepriječio put u drugu ulicu, ali se nije činilo da će je odmah napasti. Bude li krenula istim putem kojim je došla...

Gloria se okrenula na potpetici i pobjegla kao da je gone furije. Trčala je dok nije ostala bez daha, a onda je gotovo pala na mostu. Most je vodio preko rijeke koja se tu ulijevala u rijeku. Možda je tu bila i kakva laguna... Gloria to nije znala i bilo joj je svejedno. Između mosta i zida u luci šetalo je nekoliko lagano odjevenih djevojaka.

— Onda, ljepotane? Tražiš li društvo za večeras?

Gloria je ponovno počela trčati. Na kraju se ponovno našla na obali. Jecala je. Ovdje možda ima krokodila. No, u usporedbi s dvonožnim životinjama od kojih je upravo pobjegla, činili su joj se bezazlenima.

Gloria je neko vrijeme dršćući ležala na pijesku, ali onda je ponovno počela razmišljati. Mora otići odavde, mora otići iz Australije. Međutim, činilo joj se nemogućim zaraditi novac za put na pošten način. Radeći povremeno, »Jack« je mogao preživjeti. Ali nije mogao ni pomišljati na putovanje na Novi Zeland.

— Jednostavno ćeš raditi to što najbolje znaš... To su bile podrugljive stjuardove riječi.

Gloria je počela tiho plakati. No, nije mogla poricati: nikad nije bila plaćena ni za što drugo osim da »bude dobra« prema muškarcima. Bez Harryjevih deset dolara ne bi preživjela. I kad bi radila za vlastiti račun, s tim bi se očito mogao zaraditi novac. »Momak je na tebi zaradio bogatstvo« rekao je stjuard za Harryja kao i mladi ložač za Richarda Seatona. S druge strane, Jenny iz San Francisca nije joj djelovala bogato...

Gloria se pridigla. Ništa joj nije pomoglo, mora pokušati. Iako je to sigurno

188


bilo opasno — druge djevojke neće biti sretne što su dobile konkurenciju. Prema Jennynim riječima, ima stvari koje druge kurve ne čine ili čine samo nerado. Radeći to, Gloria je također osjećala stid, bol i strah, ali nije bilo ničega što muškarci na brodu Niobe nisu od nje tražili. Tada je preživjela, a preživjet će i ubuduće.

Gloria je osjetila mučninu, ali je ipak u zavežljaju potražila jedinu haljinu koju je imala. Odjenula ju je i krenula prema mostu.

189


2.

e sada, poslije! — šapnula je Lilian.

Neočekivani susret s Benom zaustavio joj je na tren kucanje srca, ali joj je mozak radio besprijekorno pa je odmah shvatila da ovdje nisu primjereni izljevi sreće. Ben je stajao pokraj Florence i Caleba Billera;

to je sigurno bio njihov sin koji se upravo vratio iz Cambridgea! A nedvojbeno ni Billerovi ni Lilianin otac ne bi bili sretni kad bi doznali da su njihova djeca u jedno drvo u Engleskoj urezala srce i u njemu svoja imena.

Ben nije odmah shvatio o čemu je riječ. Nije ni čudo, jer mu Lilianino prezime uopće nije bilo poznato. Srećom, velečasni je priskočio u pomoć. Možda čak i svjesno — bio je poznat po brzom djelovanju, a vjerojatno je primijetio i sjaj u Benovim i Lilynim očima.

— Ben! Lijepo je što si opet ovdje! — pozdravio je momka, odmah nakon što je izmijenio fraze uljudnosti s Florence i Calebom. — I narastao si. Mlade dame iz Greymoutha otimat će se za ples s tobom. Dopusti da ti predstavim prve... Rukom je pokazao na Lilian i druge dvije djevojke koje su upravo ukrašavale oltar. — Erica Bensworth, Margaret O’Brien i Lilian Lambert.

Erica i Margaret naklonile su se smijuljeći se, a Lilian se samo usiljeno nasmiješila. Upravo ju je pogodio hladan pogled Florence Biller. Lilian je, radeći za oca, nekoliko puta imala posla s njom i vjerojatno nije stekla najbolji dojam. Za razliku od ostalih Timovih službenika, ona se nije dala zaplašiti, naprimjer, Florence je spajala telefonski samo kad je njezin otac doista ima vremena i volje da se bavi njome. Nije se ustručavala privlačiti njezine kupce, ni nagovoriti dostavljače da prije dođu k Lambertovima nego k Billerovima, što je u tim vremenima bilo neprocjenjivo umijeće jer je gospodarstvo cvjetalo i trgovci drvetom i željezom nisu mogli tako brzo isporučiti oplate, žigove i alat kako su se rudnici razvijali. Naravno, Florence će biti ljubazna, ali je »mala Lambertova« u krugu obitelji bila poznata kao »besramna drznica«. Taj se izraz već čuo i u Benovu prisustvu. A sada je stajao pred tom »malom zvijeri«, glavom i bradom, shvativši da je to njegova Lily, djevojka koja mu nije izašla iz glave otkako ju je upoznao u Engleskoj. I za koju otada piše pjesme...

190


Lilian mu je kratko namignula. Ben je shvatio poruku.

Tijekom službe Božje dvije su obitelji boravile na suprotnim stranama livade, ali Ben i Lilian nisu se mogli usredotočiti na velečasnog. Odahnuli su kad je utihnula posljednja pjesma i kad su svi pohitali da se osvježe. Čekajući u redu za voćni sok, Lilian je stala pokraj Bena.

— Kad svi budu objedovali i umorili se... onda ćemo se vidjeti... iza crkve... — šapnula mu je.

— Na groblju? — upitao je Ben.

Lilian je uzdahnula. Nije htjela da zvuči tako prozaično i naravno da se pitala je li Božja oranica primjereno mjesto za prvi tajni sastanak dvoje zaljubljenih. Na kraju je došla do zaključka da u tomu ima nešto vrlo romantično. Pomalo morbidno, možda, ali i slatko. Kao jedna pjesma od Edgara Allana Poea...

Osim toga, u blizini nije bilo drugog mjesta do groblja, na koje roditelji sigurno neće doći.

Dakle, kimnula je. — Samo me prati pogledom, vidjet ćeš kad ustanem.

Ben je potvrdio kimnuvši i uzeo svoju limunadu. Nakratko se pitao hoće li je ponuditi Lilian, ali onda je došao do zaključka da bi to bilo prenapadno. Zato joj je samo namignuo i otišao. Lilian ga je ushićeno pratila pogledom. Napokon se nešto događa! I napokon je sve baš onako kao u njezinim romanima — nakon dugog vremena ljubljeni se vratio. Lily je uzdahnula. Kao kod Shakespearea! U božićnim predstavama u Oaks Gardenu nikad joj nisu htjeli dati da igra Juliju. Ali sada je bila usred priče!

Na kraju se Ben prvi udaljio od obitelji i neprimjetno otišao do crkve. Lily je, naprotiv, nerado napustila »razgovore za stolom« između Elaine i Tima, Matta i Charlene. Opet je bila riječ o Billerovima i njihovu najstarijem sinu. Lilianina majka i Charlene uopće nisu mogle doći k sebi vidjevši kako mladić jako nalikuje na oca. Lilian se čudila tomu. I njezina su braća nalikovala na Tima, a Charlenein najstariji sin bio je isti Matt Gawain, ali nitko nikad nije to ni spomenuo. U svakom slučaju, obitelji su se lijepo zabavljale i nitko nije primijetio da se Lilian udaljila. Kad je došla u crkveno dvorište, Ben je upravo urezivao početna slova njihovih imena u staru bukvu koja se nalazila uz istočni dio ograde. Lilian je to smatrala romantičnim, ali i nepromišljenim. U Greymouthu nije bilo toliko L-ova i B-ova da se ne bi znalo o komu je riječ. Ali što onda? Odlučila je osjećati se polaskanom što se Ben zbog nje izlaže opasnostima.

Gledao ju je dok mu je prilazila putem koji je vodio između grobova.

— Lily, nikad ne bih pomislio da ću te ponovno sresti! — pozdravio ju je. — Ona čudna djevojka u Oaks Gardenu rekla mi je da si otišla kući. Mislio sam da živiš u Londonu ili Cornwallu ili u nekom drugom gradu u Engleskoj. Nisi mi nikad rekla da si iz Greymoutha!

Lilian je slegnula ramenima. — I ja sam mislila da ti dolaziš iz Cambridgea ili

191


iz okolice. Također sam mislila da si siromašan, zbog stipendije...

Ben se smijao. — Ne, samo sam mlad. Zbog toga sam imao prednost. Preskočio sam nekoliko razreda, a sveučilišta su se gotovo potukla zbog mene. Sa stipendijom sam mogao studirati što sam htio, a ne ono što su zamislili moji roditelji. Bar do sada. No, ovaj glupi rat dobro im je došao kao izgovor da me vrate kući. I tako sada sjedim u strašnom uredu, gdje moram glumiti da me zanima kako se vadi ugalj iz zemlje. Što se mene tiče, mogao bi tamo i ostati.

Lilian se namrštila. Nikad nije ni pomislila da bi se ugalj mogao ostaviti u zemlji i to joj se nije činilo baš previše pametnim. Naposljetku, ugalj se skupo prodaje. No, Ben je bio pjesnik i on je na to gledao drugim očima. Zato mu se nasmiješila.

— Imaš tri brata. Zar neće oni preuzeti rudnik? — upitala je. — Tada bi mogao nastaviti studirati.

Ben je kimnuo, ali mrgodna lica. — Oni se čak otimaju za to — rekao je. — Sam ima tek dvanaest godina, ali o poslu zna više od mene. Nažalost, ja sam najstariji... Pričajmo malo o tebi, Lily. Nisi me zaboravila?

— Ne! — odlučno je rekla Lilian. — Nikad te ne bih zaboravila. U Cambridgeu je bilo tako lijepo. I doista sam htjela doći... sve bih učinila... i baš toga dana je došao po mene moj ujak. Nisam mogla pobjeći, oko mene je bilo mnogo ljudi. Ali sada smo ovdje.

Ben se nasmiješio. — Sada smo ovdje. I možda bismo se mogli... dakle, mislim...

— Mogao bi pogledati koju boju imaju moje oči! — nestašno je rekla Lilian. Prišla mu je bliže i pogledala ga u oči.

Ben ju je sramežljivo pomilovao po obrazu i zatim je zagrlio. Kad ju je poljubio, Lilian je htjela zagrliti cijeli svijet.

— Tko je bio onaj momak na groblju?

Tim Lambert rijetko kad je bio strog prema kćeri, ali sada je zauzeo prijeteći stav, koliko su mu to dopuštale štake i šipke na nogama. Lilian je sjedila za pisaćim stolom u njegovu uredu i upravo je spustila telefonsku slušalicu. Djelovala je zadovoljnije nego inače — promatrač uvježbaniji od Tima mogao bi vidjeti da je zaljubljena. Međutim, Tim je imao više smisla za računovodstvo i za sklapanje poslova. Jedan takav posao upravo je proslavio čašicom viskija u trgovini drvetom. Bud Winston, trgovac drvetom, dopremio je potpornje za planirano proširenje rudnika, a Tim Lambert je Florence Biller ispred nosa pokupio vagon oplata. Kad bi Tim htio priznati, to je imao zahvaliti samo Lilian jer je ona vodila pregovore. No, toga dana nije mu bilo toliko do pravednosti koliko do glasina koje su kružile Greymouthom. Sigurno su doprle već daleko, kad su ih čuli i ljudi oko Buda Winstona. Napokon, trgovina drvetom nije bila mjesto za tračeve. I bilo je tek jedanaest sati u ponedjeljak ujutro — do popodne će sigurno cijeli grad znati da se Lilian Lambert potajno sastaje s jednim

192


mladićem.

— Nemoj poricati, stara Tannerica sve je vidjela. Doduše, kratkovidna je pa nije prepoznala momka.

Gospođa Tanner bila je glavna tračerica u gradu. Lilian je osjetila blagi nemir.

— Što je vidjela? — upitala je smireno, koliko je uspjela. Ako je gospođa Tanner vidjela poljubac, Lilian će nastradati.

Tim je slegnuo ramenima. — Razgovarala si s nekim momkom. Kriomice, na groblju. Cijeli grad priča o tomu.

— Onda ne može biti kriomice — rekla je Lily i nastavila listati spise. U sebi je odahnula.

Tim je sjeo na stolicu. To mu je bilo strateški povoljno mjesto, ali nakon vožnje u grad bio je iscrpljen i bolio ga je kuk.

— Lilian, je li to bio Ben Biller? — upitao je tada. — Netko je spomenuo to ime. A ne mogu se sjetiti nikoga drugoga tko bi ti odgovarao po godinama.

Lilian mu se nasmiješila. U uobičajenim okolnostima dobro je procjenjivala sugovornika, ali sada je bila zaljubljena.

— I ti misliš da mi odgovara? Oh, tatice!

Skočila je namjeravajući zagrliti oca. — Ben je tako divan! Tako nježan, tako mio...

Tim se namrštio i odgurnuo je od sebe. — Što je on? Lilian, ne misliš valjda ozbiljno! Za tri minute koje su provela s njim među grobovima zaključila si da je on čovjek tvojega života?

Nije znao užasava li se toga ili mu je sve skupa smiješno.

— Točno tako!

Lilian je blistala. — Ali mi smo se poznavali još u Cambridgeu...

S velikim oduševljenjem ispričala je ocu o utrci čamaca, izostavljajući samo nebitne sitnice, naprimjer poljubac i srce urezano u stablo.

— On piše pjesme, tatice! Za mene!

Tim je zakolutao očima. — Lilian — rekao je tada, smještajući se s naporom na neudobnoj stolici — to tebi može izgledati romantično, ali ja bih više volio kad bi mladić pisao pjesme za nekog drugog. Ti si premlada za dečka, a i on je premlad za djevojku. Ja sam u vašim godinama još puštao zmajeve!

Ovo posljednje odgovaralo je istini, iako okolnosti nisu bile baš tako nevine kakvim ih je Tim sada prikazao. U Lilynim godinama on je bio u engleskom internatu, a zmaj je služio za slanje poruka Mary, kćeri farmera koji je školi isporučivao mlijeko. Ipak, sve se svelo samo na nekoliko ljubavnih pisama. Mary je dečke tražila među starijim učenicima.

— Ben je vrlo zreo za svoju dob! — ustvrdila je Lily. — Preskočio je nekoliko razreda.

Tim je odmahnuo rukom. — To me ne zanima, Lilian. Momak je nedvojbeno

193


inteligentan, naposljetku ni njegovi roditelji nisu glupi. Ali trebao bi uključiti mozak i ne započinjati vezu s jedinom djevojkom u gradu koja će mu stvarati poteškoće. Ne možeš se zaljubiti u sina Florence Biller, Lily!

Tim je mahnuo štakom kako bi naglasio svoje riječi, pa je sam sebi djelovao glupo.

Lilian je zabacila svoju riđu kosu i ponosno podigla glavu.

— Mogu!

— Time, to je bezazleno. Kako možeš to smatrati ozbiljnim?

Elaine Lambert sjedila je u vrtu njihove kuće i zabrinuto, ali i pomalo podsmješljivo, promatrala razjarenog supruga. Kao i uvijek kad bi se uzrujao zbog nečega, Tim nije mogao sjediti na miru. Prije nesreće bio je izričito aktivan čovjek, koji se samo povremeno pojavljivao u uredu. Više je volio razgovarati s rudarima, vani i pod zemljom, te s dostavljačima, a u slobodno vrijeme bavio se jahanjem. Bio je dobar jahač. Ograničenje pokretljivosti teško ga je pogađalo i godinama nakon nesreće. Sada je šetao s Elaine po cvijećnjaku i povrtnjaku i raspredao o očiglednoj katastrofi koju su izazvali Lilian i Ben.

Pritom je, bar po Elaineinu mišljenju, bio i sam kriv za posljednje, dramatične događaje. Toga jutra nije znao ništa druga nego svoju prkosnu kćer poslati kući. Lilian je poslušno sjela na malu kobilu koju joj je poslala baka Gwyn s farme Kiward. Toga je konja jahala na farmi, a Gwyn joj ga je darovala — s nečistom savjesti jer je bila riječ o onom ždrebetu koje je Jack uzgojio od Glorijina ponija i jednog coba. No, izgleda da se Gloria za sada neće vratiti kući...

Bilo kako bilo, Lilian je imala živahnu Vicky — i zaključila da joj je baš potrebno kretanje toga dana. Vicky je imala punokrvne pretke. Bile su joj potrebne duge staze za galopiranje, kao što je bio, naravno, dobro utvrđen put do Billerova rudnika. Lilian se na pola puta susrela s Billerovim kolima, a Vicky se poplašila. Jedini putnik u stražnjem dijelu kola rekao je vozaču da stane. Bio je to Ben.

Ono što se zatim dogodilo, bilo je teško rekonstruirati, a da se glavni sudionici ne podvrgnu vrlo neugodnom ispitivanju. Vozač, kojemu je Florence prethodno naredila da mora njezina buntovnog sina dovesti ravno kući, rekao je kako je mladi gospodin htio izaći iz auta s obrazloženjem da mlada dama možda treba pomoć oko obuzdavanja konja. Nakon toga, Ben je, vjerojatno u potrazi za Lily, nestao u šumi paprati uz rijeku kamo ga vozač, naravno, nije mogao slijediti.

— Zašto je Florence poslala Bena? — upitala je Elaine. Lilian još nije bila kod kuće, ali ona nije bila zabrinuta zbog toga. Djevojka je često odlazila na jahanje, dok bi se otac vraćao kući autom ili jednopregom. Na kraju krajeva, Elaine nije znala za jutarnju svađu između oca i kćeri.

Međutim, Tim se vratio u uobičajeno vrijeme — očito spreman pozvati kćer na red. Još bi se više uzrujao kad bi znao da skita naokolo umjesto da bude u

194


kućnom pritvoru koji joj je ujutro odredio. Elaine ga je zato prvo odvela u vrt kako bi točno doznala što se dogodilo.

— Zašto? — upitao je Tim. — Netko je sigurno dojavio dobroj Florence! Takve glasine šire se kao požar! Nije mi jasno kako ti to još nisi čula.

Elaine je slegnula ramenima. Nije rekla suprugu da su se ona i Charlene toga popodneva našle na čaju s gospođom Clarisse, vlasnicom bordela. Tri žene njegovale su staro prijeteljstvo, za Matta i Tima bilo je bolje da ne doznaju za prisne odnose svojih žena s djevojkama za zabavu. Kod gospođe Clarisse su navečer završavali svi tračevi, ali po danu, kad su tračale poštene žene, ljepotice noći još su spavale.

— Mislim da se Florence Biller živcira zbog toga više od mene! — nastavio je Tim.

— Više od tebe? — podrugljivo je rekla Lainie.

— Malo prije me nazvala. A kad bi mogla telefonski poslati oganj i mač, moj bi ured sada bio razbijen i spaljen. Prema riječima njezina vozača naša je Lily Bena odvukla za kosu u šumicu i... Zastao je.

Elaine se smijala. — Jadni mladić!

— Lainie, molim te, shvati to ozbiljno! Napeti odnosi s Billerovima su sve drugo samo ne smiješni, Lilian ih ne treba još jače pogoršati. Tim je sjeo na vrtnu stolicu.

— Ali Time, što ona radi? Ako sam te dobro razumjela, ona je momka upoznala u Cambridgeu. Malo su se zabavljali i Lily sada nije ništa kriva što je slučaj htio da se ponovno sastanu. Poznaješ je, ona voli romantiku. Praviti dramu od toga potpuno je besmisleno. Naprotiv, to će ih samo navesti da se još više zaljube.

— Sastali su se kriomice! — ustrajao je Tim.

— U pola bijelog dana, iza crkve! — rugala se Elaine. — Toliko su se skrivali da čak nisu vidjeli ni gospođu Tanner.

— Upravo je to zabrinjavajuće — zabrundao je Tim. — Sigurno su bili previše zaokupljeni sobom...

Elaine se pet počela smijati. — Posve normalno za novu ljubav. Vjeruj mi, Time, najbolje je prijeći preko toga. A još bolje bi bilo otvoreno dopustiti da se druže. Kada se dvoje sastaju potajno, uživljavaju se u osjećaje Romea i Julije. Ali da su Capuleti pozvali malog Montecchija na večeru, Julija bi brzo shvatila da momak misli samo na mačevanje i da je preglup pa nije u stanju slijediti jednostavne upute, a da se pritom sam ne ozlijedi.

Tim se morao smijati protiv svoje volje. — Capuletijeva bi večera sigurno završila krvoprolićem — rekao je. — Ako su imali istu narav kao Florence Biller. Zbog toga je manje ili više svejedno što mi mislimo o tomu, jer ona neće dopustiti to prijateljstvo. A što se mene tiče, obećao sam joj da ću zabraniti Lilian da se viđa s njihovim sinom. Najstrože ću joj to zabraniti.

Elaine je zakolutala očima. Ustao je teškom mukom, očito kako bi pokazao

195


svoj autoritet.

Elaine je zakolutala očima i pridržala ga. Primjedbu za kraj nije mogla prešutjeti.

— Onda vidi kako ćeš daleko stići s tim.

— Molim te, Florence, što on to tako strašno čini?

Caleb Biller obično je izbjegavao rasprave sa svojom suprugom, ali u ovom mu se slučaju to činilo kukavičkim. Zato je sada srkao već drugi viski. Prvi je popio za hrabrost, a drugi zato da se u slučaju potrebe može izvuci na njega. Kad je Florence dojurila u salon i počela okrivljavati njihova sina Bena, gotovo je ispustio skupocjenu kristalnu čašu s nimalo jeftinijim sadržajem. Florence Biller bila je na glasu kao eksplozivna osoba, ali je zapravo vrlo dobro vladala sobom. A svoje je zaposlenike gnjavila bez prestanka samo zato što je to smatrala nužnim.

Kad je počela raditi kao voditeljica poslova u Billerovom rudniku, nisu je shvaćali ozbiljno. Strogo poslovan način upravljanja primjeren je muškarcima, a kod žena se tumači kao slabost. Florence se mogla probiti samo tako što je sjekla glave, a u jednom joj je trenutku to postalo zabavno. Jednako su je se bojali službenici, dostavljači i poslovni partneri. Ali i dok je pokazivala bijes, iznutra je bila hladna kao led, što nimalo nije utjecalo na njezin vanjski izgled. Uredska »odora« Florence Biller, bijela bluza i tamnoplava suknja strogoga kroja, uvijek je bila kao netom izglačana i nikad, pa ni usred ljeta, nije imala mrlje od znoja. Gustu smeđu kosu skupila bi u čvor iz kojega se nije odvojio ni najmanji pramen.

Toga dana bilo je drukčije. Florencein sin Ben izbacio je majku iz takta, ona je pocrvenjela u licu, a na lice su joj padali uvojci, neočekivano ga čineći mekšim. Plavi joj se šeširić nakrivio u kosi. Očito se nije potrudila dotjerati se pred zrcalom u uredu.

— Sastao se s djevojkom! — rekla je ljutito, šetajući gore dolje po sobi. — Usprkos mojoj izričitoj zabrani!

Caleb se nasmiješio. — Je li riječ o djevojci kao takvoj ili o nekoj određenoj djevojci ili o zabrani? — upitao je.

Florence ga je prostrijelila pogledom. — O svemu tome! On mora postupati po mojim naredbama! A što se tiče djevojke... od svih djevojaka na svijetu morao je izabrati baš tu Lilian Lambert! Tu malu drznicu s upitnim podrijetlom!

Caleb se smrknuo. — Mala Lilian jest nekako posebna — rekao je. Djevojku je poznavao samo iz viđenja kao i po Florenceinim pogrdama preko telefona zbog nečuvene drskosti. — Ali po čemu je upitno podrijetlo Timothyja Lamberta?

— Elaine O’Keefe — ili bih trebala reći »Lainie Keefer«? — bila je jedna od djevojaka gospođe Clarisse. A Lilian se rodila nekoliko mjeseci nakon vjenčanja. Moram li još što dodati? — upitala je Florence.

196


Caleb je uzdahnuo. — Što se toga tiče, o podrijetlu bi se moglo reći štošta... — promrmljao je. — Ali Lainie nikad nije bila djevojka za zabavu. Ona je u gostionici svirala klavir, ništa više. Timovo očinstvo nad Lilian potpuno je neupitno...

— Elaine O’Keefe ubila je prvoga muža! — rekla je Florence.

— Iz nužne obrane, koliko se sjećam.

Caleb nije volio podgrijavati stare priče. — U svakom slučaju, Tim je dobro. Dakle, to joj nije postala navika, a ne može se ni naslijediti. Osim toga, Ben je tek upoznao malu Lambertovu. Ne znači da će se odmah oženiti njome!

Caleb je uzeo treću čašu viskija.

Florence se namrštila zbog toga.

— Jedno vodi k drugome — rekla je. — U svakom slučaju stavila mu je bubu u uho. Ovo sam našla na njegovom mjestu u uredu.

Iz džepa je izvadila komad papira. — On piše pjesme!

Caleb je uzeo cedulju i preletio je pogledom. — »Ružo iz Cambridgea, ti si moj čamac, tebe ću čekati do smrti.« To je u svakom slučaju zabrinjavajuće — rekao je Caleb i ispio viski odjednom. — Možda je dobar lingvist, ali ne vidim kod njega dar za pisanje.

— Calebe, nemoj se šaliti! — upozorila ga je Florence i strgnula šešir s glave. — Dečko je neposlušan i ja ću mu to izbiti iz glave! Kao i pjesništvo. Naučit će razmišljati kao poslovan čovjek!

Caleb je posegnuo za bocom viskija. — Nikad — hrabro je rekao. — On nije rođen za to. Kao ni ja. On je moj sin...

Florence se okrenula prema njemu. Nasmiješila se, ružno napućivši usne, i Caleba su prošli trnci kad je u njezinom pogledu otkrio isto podcjenjivanje kakvo je često viđao u očevim očima.

— Očigledno uzrok zla! — rekla je zajedljivo. — Čuješ li kućna vrata? Mislim da dolazi kući...

Florence je osluškivala. Caleb, doduše, nije čuo ništa, ali je njegova supruga zauzela borbeni stav. — To je on! A sada mu idem izbiti iz glave malu Lambertovu! A zajedno s njom i pjesništvo!

Izletjela je van.

Caleb je popio još jedan viski.

— Vidi dokle ćeš stići... promrmljao je, prisjetivši se one noći prije mnogo godina kad se dokazao kod Florence. Prvi i posljednji put...

Samopouzdanje Caleba Billera bilo je na najnižoj točki u trenutku kad je zaprosio Florence Biller. Neposredno prije toga očajnički se protivio sklapanju braka. Caleba nisu zanimale žene. Kad bi pomislio na ljubav, pred očima su mu bila muška tijela, a uzbuđenje je doživio samo jedanput. Njegov cimer u internatu u Engleskoj bio mu je prijatelj. I više od prijatelja.

Kao sin poduzetnika u Greymouthu Caleb se nije više nadao da će moći

197


zadovoljiti svoju sklonost. Živio je kao neženja, iako je znao da njegovim roditeljima to neće biti po volji. Oni su pak željeli nasljednika za Billerov rudnik. Tada je Caleb upoznao Kuru-maro-tini koja ga je cijenila kao pijanista, skladatelja i aranžera. Zajedno su sastavili prvi program za »Ghost Whispering«, obilazili maorska plemena i proučavali njihovu umjetnost i glazbu. Calebovi roditelji su tada dogovorili brak s Florence Weber, što je mladog čovjeka uplašilo i užasnulo. Na kraju se Caleb tako zbližio s Kurom da joj je otvoreno rekao za svoje sklonosti. Caleb se i sada sjećao olakšanja koje je uslijedilo nakon što je Kura pokazala razumijevanje za njegove osjećaje. Prije nego što je došla u Greymouth, putovala je s opernim pjevačima i plesačima po Australiji i Novom Zelandu. A izgleda da je ljubav između muškaraca bila za umjetnike nešto posve normalno. Kura je tada načinila plan koji je Calebu trebao omogućiti da živi slobodno. Napokon, i u njemu se krio umjetnik. Bude li radio kao Kurin pijanist i aranžer, moći će otići iz Greymoutha i urediti si život kako mu odgovara.

Sve je to zvučalo privlačno, ali nije uspjelo zbog Calebove sramežljivosti. Imao je tako veliku tremu da prije nastupa nije mogao spavati, a kad su se pripremale velike predstave, razbolio bi se. Na kraju je položio oružje. Kuru je ostavio na cjedilu i dogovorio se s Florence da ona vodi rudnik te pristao na brak na papiru.

Međutim, nije bilo spomena o tomu da će Florence jednoga dana ostaviti rudnik svojemu djetetu. Caleb je bio zapanjen kad je primijetio njezine poglede koje je upućivala uredskim službenicima pa čak i rudarima. Na kraju je bilo očito da je izabrala svojega tajnika, a Caleb je u svojim mračnim trenucima šutio i pravio se da ništa ne vidi. Ali u prvim mjesecima poslije vjenčanja počeo se osjećati jačim. Prvi put nije osjećao pritisak da mora raditi nešto što mu se ne sviđa. Umjesto da se nateže s upravljanjem rudnikom, pisao je članke za stručne časopise — i na vlastito zaprepaštenje izazvao sveopće oduševljenje. Maorska umjetnost bila je neistraženo područje. Novine su se upravo otimale za Calebove članke, a ubrzo se počeo redovito dopisivati s različitim sveučilištima iz Starog i Novog svijeta. Kura je tada slavila uspjehe u Europi i slala mu, prema dogovoru, njegov dio zarade. Caleb je dobivao priznanje i zarađivao novac. Hodao je uspravno — i nije htio dopustiti da mu nekakav tajnik u rudniku nabije rogove!

Florence Weber Biller nije to mogla prepoznati. Osim toga, dopustila si je da se pomalo zaljubi u svojega prvog supruga. To je polučilo postupke kojih se poslije užasavala. Oči su joj blistale pri susretu s Terrenceom Bloomom i požudno je gledala njegovo vitko, atletski građeno tijelo. Naravno, Terrence je to iskoristio.

Poslovni partneri i dobavljači čudili su se što se on odjednom odvažio izražavati mišljenje i davati prijedloge — a Florence ga nije korila, nego je njegove riječi prihvaćala kao manu s neba. Tračeri i tračerice iz Greymoutha počeli su govorkati i Caleb je Terrenceu upućivao poglede pune nepovjerenja. Mladić ga je pak gledao svisoka. Da je Florence bila samo malo suptilnija, mogla je izbjeći nastalu napetost u uredima koje je tada još tobože dijelila s Calebom.

198


Vrhunac sukoba dogodio se onoga vikenda koji je Caleb htio provesti kod maorskog plemena. Pleme je zapravo bilo s područja Blenheima, ali je u to vrijeme putovalo po zemlji. Caleb je računao s tim da će ga zateći na području Punakakija, ali su ga njegovi prijatelji već čekali kod Runange, koja se nalazila mnogo južnije, u blizini Greymoutha. Caleb tako nije imao razloga nositi u šatoru nakon što je s Maorima izmijenio darove i osvježio uspomene na ranije posjete te svirao. Caleb je tada već znao svirati na mnogim maorskim glazbalima i koristio je svaku priliku da nešto nauči od plemenskih tohunga. Dok su razgovarali, pjevali i plesali, pili su viski, naravno, i Caleb nije bio posve trijezan kad se kasno noću vratio kući. Međutim, sluh mu je i dalje bio besprijekoran, a zvukovi koji su dopirali iz Florenceinih odaja, nisu se mogli protumačiti pogrešno.

Caleb nije dugo razmišljao, nego je razvalio vrata. Njega nije često obuzimao bijes, ali kad je ugledao Florence u naručju njezina bezobraznoga malog tajnika — i to u njegovoj kući! — zakuhala mu je krv, obogaćena alkoholom. Naravno, nije bio nasilan. Caleb je bio džentlmen od glave do pete. Kratko vrijeme stajao je u vratima kao skamenjen, Florence je pocrvenjela i pridigla se, a Terrence je pokušao stati ispred nje kako bi ju zaštitio.

— Gospodine Bloom, odmah ćete napustiti moju kuću i moju tvrtku — smireno je rekao Caleb, ali mu je glas podrhtavao od bijesa. — Ne želim vas više vidjeti u Greymouthu. Ako vas tko drugi namjerava zaposliti, ja ću ga onemogućiti. To bi za vas bilo vrlo kompromitirajuće jer bih ja, naravno, morao tvrditi da ste se htjeli financijski obogatiti na mojoj obitelji. Ako odete odmah, moja će supruga poslati za vama dobre preporuke.

Terrence Bloom je nakon ovih riječi bio zbunjen jednako kao i Florence, no na brzinu je ustao iz kreveta. Caleb ga nije ni pogledao kad je protrčao pokraj njega, stisnuvši uza se odjeću.

— A sada se obraćam tebi, Florence... Caleb je duboko udahnuo. Ovo je bilo teško i on nije znao hoće li uspjeti izvesti do kraja to što je naumio, a da pritom ne ispadne smiješan. — Voliš li toga momka, ili je riječ o... rasplodu?

Posljednju riječ izgovorio je s gađenjem.

Florence se nije dala zaplašiti. Pogledala ga je jednako ljutito. — Nećeš mi valjda zabraniti da imam potomka? — upitala je. — Tvoj bi otac bio jako razočaran kad bi se ispostavilo da ti... Podrugljivo je pogledala Calebov donji dio trbuha.

Caleb je oštro udahnuo zrak. Večer s Maorima zadovoljila ga je ne samo u umjetničkom pogledu, nego je probudila u njemu i neke druge želje. Uvijek kada je gledao muškarce kako plešu ratnički ples, osjetio je uzbuđenje i najčešće je izabrao nekoga ratnika pa bi imao njegovu sliku pred očima dok se samozadovoljavao. Sada je pokušao zamisliti mišićavog plesača ukrašenog ratničkim bojama umjesto Florenceinog gologa tijela.

— Neću razočarati ni tebe ni njega — rekao je Caleb i otkopčao hlače. Florence nije smjela ni zucnuti. Bude li joj samo čuo glas... bude li ga nastavila

199


vrijeđati.

— Začepi gubicu!

Caleb joj je stavio ruku na lice kad je htjela nešto reći. Bacio se na nju i pritisnuo ju rukama i koljenima kako bi ostala mirna dok se on pripremi za prodor. Pokušao se usredotočiti na ritam ratničkog plesa, zamisliti mišiće plesača... mislio je na snažne ruke muškaraca, na kožu oblivenu znojem što vonja po zemlji... Florence se nasreću nije namirisala. Sve je to zamišljao prilazeći joj i prodirući u nju... Ona je tiho jecala dok se pomicao u njoj. Trebala je biti vlažna, ali nije bila. Calebu se pojavio osjećaj krivnje zato što joj je nanosio bol, ali je to odmah zaboravio... Nije smio misliti na Florence, ne ako... Caleb se pomicao u ritmu hake. On je bio koplje u ruci svojeg omiljenog plesača, koji ga stišće i pušta kako bi pronašao cilj u skladu s tijelom i ratnikovom dušom... Caleb je legao na Florence nakon što mu se oružje ispraznilo.

— Žao mi je — tiho je rekao.

Florence ga je odgurnula od sebe, ustala i oteturala u kupaonicu.

— Ja se trebam ispričati — rekla je. — To što sam ja učinila, neoprostivo je. Ono što si ti učinio... nazovimo to našom dužnošću...

Poslije toga Caleb više nikad ispunio svoju dužnost, ali Florence je otada strogo vodila računa o tome da ga ne povrijedi. Jako je pocrvenjela kad mu je nekoliko tjedana nakon te noći rekla da je trudna.

— Naravno, ne znam je li...

Caleb je kimnuo. Bio je shrvan i posramljen. — Htjela si nasljednika. Hoću li ga ja imati, sasvim mi je svejedno.

Prvih mjeseci i godina Caleb i Florence nisu znali tko je otac maloga Bena. No, Calebova je majka već onda govorila kako je dijete slika i prilika njezina sina. Poslije je to postalo očigledno. Dečko nije bio Calebov sin samo po vanjskom izgledu. Ubrzo se pokazalo da je od njega naslijedio sklonost prema razmišljanju kao i istraživački duh. Ben je već s četiri godine naučio čitati i poslije toga ga nisu mogli otrgnuti od očevih knjiga. Ipak, glazba i umjetnost zanimali su ga manje od jezika. S oduševljenjem je listao Calebove rječnike i poput spužve upijao rečenice na maorskom jeziku koje mu je otac čitao.

— Kako govore na Hawaikiju? — raspitivao se kad mu je bilo šest godina, a mladog čovjeka s Cookovih otoka, koji je bio u službi Billerova poslovnog partnera, pitao je kako se govori u njegovu zavičaju. Kad je imao sedam godina, bilo mu je strašno dosadno u osnovnoj školi u Greymouthu pa se Florence složila sa suprugovim prijedlogom da Bena pošalju u Englesku. Caleb se nadao da će se njegov sin suočiti s visokim intelektualnim izazovima, a Florence je pak očekivala uobičajenu poduku. Tih, osjetljiv dječak, koji je, doduše, već rješavao složene matematičke zadatke, ali i dopuštao da ga mlađa braća iskorištavaju kad je bila riječ o kupovanju slatkiša, bio joj je pomalo zagonetan. Sam, drugi po redu, koji je srećom bio daleko sličniji njoj nego mladom predradniku koji ga je

200


napravio, ispao je mnogo bolje. On se tukao i svađao kao pravi momak i umjesto uspoređivanja maorskog jezika s drugim polinezijskim jezicima, pokušavao je vetama otkidati noge. I treći, Jack, nalikovao je na Florence, iako je ona uočavala veliku sličnost s njegovim ocem, uredskim službenikom. U svakom slučaju, više se nije upuštala u opasnosti. I predradnik i knjigovođa dobili su otkaz čim je otkrila da je trudna. Tek tada je priznala Calebu da se nalazi u blagoslovljenom stanju. On je svu djecu priznao bez pogovora.

*

Caleb se nasmiješio pri pomisli na svojega jedinog biološkog sina. Nije mu mogao prigovoriti zbog veze s Lilian Lambert. Naprotiv, nikad nije osjećao takvo olakšanje. Dobro, možda djevojka nije bila prava, ali je ipak bila djevojka koja je osvojila Benovo srce. Ben nije naslijedio od Caleba nesretnu sklonost. Nikad se neće morati boriti protiv žudnje zbog koje bi ga svijet prezirao.

Dok su njihovi roditelji razmišljali i prepirali se, Lilian i Ben su šetali šumom paprati uz rijeku, držeći se za ruke. To nije bilo posve jednostavno, jer su malobrojne staze najčešće započinjale na cesti, a završavale na kakvom idiličnom mjestašcu. Ben i Lily htjeli su se podsjetiti na svoje šetnje obalom u Engleskoj pa su se iz romantičnih razloga po strminama probijali kroz napola uvelo nisko raslinje. Lilianine su oči zasjale kad joj je Ben viteški pomagao prijeći preko neravnina na tlu, koje bi mogla i sama svladati. Mala, vragolasta Lilian bila je spretnija na nogama od visokog i tankog Bena. Kad nije bilo nikakvih prepreka, uzbuđeno su razgovarali o planovima za budućnost. Ben je opširno objašnjavao kako uopće nije nesretan što se vratio na Novi Zeland. Sveučilišta u Dunedinu, Wellingtonu ili Aucklandu davala su znatno bolje mogućnosti za istraživanja na području jezičnih znanosti, koje je njega zanimalo.

— Polinezijski jezici. Zapravo, svaki otok ima svoj jezik, iako, naravno postoje sličnosti. Upravo tu se otvara mogućnost da se, usporedi li se maorski jezik s ostalima, točno odredi područje s kojega su Maori došli na Novi Zeland...

Lilian je piljila u njegove usne, iako nije razumjela ni riječi maorskoga jezika. Donedavno joj je bilo potpuno svejedno gdje se nalazi ta zemlja Hawaiki. Njezinoj romantičnoj prirodi bila je dovoljna priča o povratku duša preko rta Cape Reinga. Ali kada je Ben govorio o tomu, onda je to bilo nešto posve drugo.

Lilian je pričala o svojem boravku na farmi Kiward, gdje je unatoč tužnim događajima bila vrlo sretna. Željela je jednoga dana živjeti na farmi, imati oko sebe mnogo životinja i puno djece.

Ben ju je slušao, iako nije volio ni mačke ni pse i iako se teškom mukom odlučivao da zajaše konja. Automobili su mu se sviđali mnogo više, premda sam

201


nije još nikad vozio. A mala djeca? Do sada mu je smetala njihova galama. Ali ako Lilian sanja o obiteljskom životu, onda je to nešto posve drugo. Naravno.

Poslala je prijateljici u Englesku dugačko pismo u kojem opširno opisuje kako Ben i ona imaju mnogo toga zajedničkog i kako Ben u novoj pjesmi govori o susretu srodnih duša.

202


3.

wyneira McKenzie prodjenula se za večeru, rado prihvaćajući pomoć svoje sobarice Maorkinje. Donedavna nije ni osjećala svoje poodmakle godine, ali nakon događaja posljednjih tjedana često se osjećala previše iscrpljenom i slabom da bi mogla sama navući steznik i široku kućnu haljinu zamijeniti elegantnijim kostimom. Preodjenula se, iako

zapravo nije znala zašto se drži tradicije koju je još kao mlada ambiciozna žena smatrala nepraktičnom. Naposljetku, za stolom će biti samo sa svojim šutljivim, nesretnim sinom, čiji joj je očaj kidao srce. I ona je žalovala svim srcem; nedostajao joj je James. On je bio njezino drugo ja, njezino zrcalo, njezina sjena. S njim se prepirala i smijala; kad su napokon počeli živjeti skupa, nisu bili odvojeni ni dana. Ali James se pripremao za odlazak. Bio je stariji nekoliko godina od Gwyneire i posljednjih godina vidljivo je oronuo. Charlotte naprotiv... Jack se nadao dugom životu s njom. Htjeli su imati djecu, kovali su planove... Gwyneira je jako dobro shvaćala da je Jack neutješan.

Ugrizla se za usne dok je kućna pomoćnica Wai zakapčala posljednja puceta na njezinoj haljini. Katkada bi gotovo bila bijesna na snahu. Naravno, Charlotte nije mogla učiniti ništa protiv svoje bolesti, ali njezina samostalna odluka na rtu Cape Reinga prenaglo ju je otrgnula od Jacka. On nije imao vremena oprostiti se s njom i priviknuti se na pomisao da će ju izgubiti. S druge strane, Gwyn je dobro shvaćala Charlotteinu odluku. I sama bi dala prednost brzoj smrti, a ne dugotrajnom, bolnom odlasku koji je mlada žena imala pred očima.

Uzdahnula je, dopustivši da joj Wai prebaci crni šal preko ramena. Gwyneira je od Jamesove smrti nosila crninu — što je opet bio običaj kojega se pridržavala, iako je zapravo bio besmislen. Ona nije morala pokazivati svoju bol. Jacku je bilo svejedno; on se nakon sprovoda ponovno počeo oblačiti normalno. A Maorima je običaj nošenja crnine ionako bio posve stran.

— Mogu li sada ići, gospođice Gwyn? Kiri hoće da joj pomognem u kuhinji... Wai nije morala pitati, ali bila je nova u kući pa se još malo ustručavala. Stalno žalovanje i tmurno ozračje u kući činilo ju je još nesigurnijom.

Gwyneira je kimnula djevojci i potrudila se ohrabriti je osmijehom.

203


— Naravno, Wai. Mnogo hvala. A kad budeš večeras išla kući, ponesi nekoliko sjemenskih krumpira za Rongo. Njezin čaj za spavanje jako mi je pomogao.

Djevojka je kimnula i izašla van.

Maori... Gwyneira je s ljubavlju pomislila na pleme Ngai Tahu koje je živjelo na farmi Kiward, a ne samo na svoju vjernu kućnu pomoćnicu i čarobnicu Rongo Rongo. I Tonga, poglavica i njezin stari protivnik, u posljednje je vrijeme uživao njezinu naklonost. Nakon Jamesove smrti pomogao joj je riješiti tešku dvojbu — pitanje mjesta za njegov grob.

Kao i na svakoj većoj farmi izvan gradova, tako je i na farmi Kiward postojalo groblje. Barbara, supruga Geralda Wardena, bila je pokopana ondje, a pokraj nje i Gerald, utemeljitelj farme Kiward, i na kraju Paul, njegov sin. Za Lucasa Wardena, svojega prvog supruga, Gwyneira je dala napraviti spomen-ploču. James McKenzie, međutim, nije bio Warden, kao ni Charlotte i Gwyneira ih nije htjela dati pokopati pokraj pravih osnivača farme. Greenwoodovi su ih ionako zamolili da im dopuste pokopati kćer u Christchurchu, a Jack je pristao protiv svoje volje.

Ali James... Gerald Warden je svojega bivšeg predradnika progonio kao kradljivca stoke. Poludio bi da je znao tko je otac njegove prve unuke Fleurette. Gwyneira je smatrala strašnim pokopati ih jednog pokraj drugoga, ali nije imala snage odrediti drugo mjesto na farmi za ukop.

Previše shrvana da bi mogla razmišljati o tomu, nevoljko je primila Tongu koji joj je došao izraziti sućut kao predstavnik plemena Ngai Tahu. »Poglavica« je kao i uvijek, kad bi došao posjetiti Gwyneiru, nosio tradicijsku odjeću. Zapadnjačku je odjeću prezirao. Iznimno nije imao pratnju niti je ponio ratnu sjekiru. Naklonio se pred Gwyneirom te joj uljudno, na besprijekornom engleskom jeziku izrazio sućut. Osim toga, htio je s njom razgovarati o nečemu važnom.

Gwyneira je osjetila grizodušje, prisjećajući se svojega odbojnog držanja. Pomislila je kako je vjerojatno došao tražiti zemlju ili se požaliti na ovce što skrnave mjesto koje je Maorima već tristo godina bilo nedodirljivo i sveto, a Tonga je to otkrio tek sada...

No, poglavica ju je tada iznenadio. — Znate, gospođice Gwyn — rekao je — da je mojemu narodu jako važno držati na okupu obiteljske duhove i udovoljavati im. Primjereno grobno mjesto mnogo nam znači i gospodin James je to znao. Zato je naišao na naše razumijevanje kad se prije nekog vremena obratio našem plemenskom starješini s posebnom molbom koja se odnosila na urupu, grobno mjesto za njega... a poslije i za vas i vašeg sina...

Gwyneira je progutala slinu.

— Ako se slažete, gospođice Gwyn, mi ćemo mu dodijeliti grobno mjesto na svetoj zemlji koju ste vi i gospodin James nazvali Prstenom kamenih ratnika. Gospodin James je rekao da to mjesto ima za vas posebno značenje...

204


Gwyneira je pocrvenjela čuvši te riječi, a prije toga je briznula u plač pred poglavicom. Prsten kamenih ratnika, stijene u stepi poredane u krug, njihovo nekadašnje ljubavno gnijezdo... Gwyneira je bila uvjerena u to da je ondje začeta njihova kći Fleurette.

Imala je još toliko snage da dostojanstveno zahvali Tongi i nakon nekoliko dana James je doista bio pokopan među stijenama. U najužem krugu obitelji i uz prisutnost cijelog maorskog plemena. Gwyneira je bila zadovoljna. Maorska tužaljka Jamesu bi se sigurno više svidjela od komornog sastava koji je svirao na Charlotteinom pokopu u Christchurchu. To bi se vjerojatno i Charlotti više svidjelo, ali Jack nije bio u stanju bilo što organizirati. Sve je prepustio Greenwoodovima, a na pogrebu se uopće nije moglo razgovarati s njim. Odmah poslije otišao je na farmu Kiward, gdje se prepustio žalovanju.

Gwyneirini i Jackovi prijatelji među čuvarima stoke pokušavali su ga oraspoložiti ili bar zaposliti, ali, ako je napravio što su tražili od njega, učinio je to kao u polusnu. Ako je trebalo donijeti kakvu odluku , Gwyneira bi se posavjetovala s predradnikom Maakom. Jack je govorio samo kad je morao; jeo je slabo, a veći dio vremena provodio je zamišljen u sobama koje je dijelio sa Charlotte. Odbijao je pregledati njezine stvari i razdijeliti ih. Gwyneira ga je jednom zatekla kako sjedi na krevetu sa Charlotteinom haljinom u rukama.

— Još miriše po njoj... rekao je zbunjeno.

Gwyneira se povukla bez riječi.

Te večeri jako se začudila što James nije sjedio za stolom u radnim hlačama i znojem natopljenoj košulji, nego je došao okupan i u čistoj kućnoj odjeći. Doduše, dan prije blago ga je ukorila što se tako zapustio.

— Od toga ti neće biti lakše, Jack! Misliš li da bi te Charlotte voljela vidjeti kako patiš poput psa?

Sunday, Jamesova stara kuja, i Glorijina Nimue ležale su pred kaminom. Kad je Gwyneira ušla, skočile su i pozdravile je. Gwyn je s mnogo sjete pomislila kako odavno nije odgojila vlastitog kolija. A nije ni Jack... odlučila ga je zadužiti za jedno štene iz sljedećeg legla.

— Majko... Jack joj je izvukao stolicu. Izgledao je lijepo u svojem laganom ljetnom odijelu. — Moram razgovarati s tobom.

Gwyneira mu se nasmiješila. — Može li to čekati do poslije večere? Kako vidim, danas si se svečano odjenuo i ja ću uživati u druženju s tobom. Jeste li poslali ljude s posljednjim ovcama?

Bio je mjesec studeni i ovce su već bile u planini. Ali nekoliko ovaca koje su se kasnije ojanjile, te starije životinje, oslabjele tijekom zime, Gwyneira je htjela imati na oku još neko vrijeme. Sada je nekoliko pastira otišlo s njima u Alpe i zamijenilo dvojicu Maora koji su odjahali s prvim dijelom stada i stanovali u planinskoj kolibi.

Jack je kimnuo. Wai je u međuvremenu poslužila večeru, ali on je samo prebirao po tanjuru.

205


— Da — rekao je napokon. — Iskreno rečeno, majko, ozbiljno sam razmišljao o tomu da i sam odem čuvati ovce. Više ne mogu izdržati. Pokušao sam, ali ne mogu. Sve ovo, svaki kutak, svaki dio pokućstva, svako lice podsjeća me na Charlotte. A to ne mogu podnijeti. Nemam snage. I sama kažeš da sam se zapustio... Jack je prošao prstima kroz svoju crvenosmeđu kosu. Vidjelo se da mu je bilo teško govoriti.

Gwyneira je kimnula. — Razumijem te — rekla je nježno. — Ali što ćeš raditi? Samotnjački život u planini nije najbolje rješenje. Možda bi trebao provesti nekoliko tjedana kod Fleurette i Rubena...

— I pomagati im u trgovini? — upitao je Jack, usiljeno se nasmiješivši. — Ne vjerujem da imam smisla za to. I molim te, ne spominji mi Greymouth! Volim Lainie i Tima, ali nisam stvoren ni za rudara. I ne bih htio nikom pasti na teret, nego bih htio biti koristan... Jack se ugrizao za usnu, a onda se pribrao. — Ukratko, majko... nema smisla okolišati. Pristupio sam ANZAC-u.

Jack je duboko uzdahnuo, čekajući odgovor.

— Čemu? — upitala je Gwyneira.

Jack je protrljao čelo. Ovo će biti teže nego što je očekivao.

— ANZAC-u. Australian and Neuw Zeland Corps...

— Prijavio si se u vojsku?

Gwyneira je zaprepašteno tražila njegov pogled. — Ti se šališ, Jack. Rat je!

— Upravo zbog toga, majko. Oni će nas poslati u Europu. Tako ću misliti na nešto drugo.

Gwyneira je pogledom prostrijelila sina. — Vjerujem. Kad ti budu meci fijukali oko ušiju, nećeš moći misliti na Charlotte! Jesi li pri sebi, Jack? Zar se želiš ubiti? Ne znaš čak ni zašto ondje ratuju!

— Kolonije su dale neograničenu potporu majci Engleskoj... Jack se igrao sa svojim ubrusom.

— Političari pričaju gluposti otkako postoje!

Ako ništa drugo, Jack je Gwyneiru trgnuo iz obamrlosti izazvane tugovanjem. Sjedila je uspravno i ljutito ga gledala. Iz strogo začešljane kose izvukli su se prvi pramenovi njezine gotovo posve sijede, a nekoć plamene kose. — Ti nemaš pojma zbog čega ondje ratuju, ali želiš otići i ubijati nepoznate ljude koji ti nikad nisu naudili. Zašto se odmah ne baciš sa stijena kao Charlotte?

— Nije riječ o samoubojstvu — rekao je sjetno. — Riječ je o... o...

— Riječ je o iskušavanju Boga, je li tako?

Gwyneira je ustala i otišla do ormara u kojem su se već desetljećima nalazile zalihe viskija. Izgubila je volju za jelom i trebalo joj nešto jače od stolnoga vina. — To je u pitanju, zar ne, Jack? Želiš vidjeti kako daleko možeš ići prije nego što te vrag odnese. Ali to je glupost i ti to znaš!

Jack je slegnuo ramenima. — Žao mi je, ali nećeš me odgovoriti — rekao je smireno. — To je nemoguće. Ja sam se već obvezao...

206


Gwyneira je napunila čašu i ponovno se okrenula prema sinu. Bila je očajna.

— A što je sa mnom? Ostavit ćeš me samu, Jack!

Jack je uzdahnuo. Mislio je na majku i dugo je odgađao donošenje odluke kako je ne bi ražalostio. Nije se prestao nadati Glorijinu povratku. Djevojka je trenutno putovala po Americi sa svojim roditeljima, ali vjerojatno je Kura-maro-tini već shvatila da joj ne može pomoći kao korepetitorica. Glorijina posljednja pisma nisu govorila ništa, kao i obično, ali Jack je između redova ipak slutio da je očajna i frustrirana:

New York je veliki grad. Čovjek može zalutati u njemu. Posjetila sam nekoliko muzeja, u jednom je prikazana polinezijska umjetnost. Ondje sam vidjela i maorsko oružje. Voljela bih da rat u Europi ubrzo završi...

New Orleans je meka za sve koji vole glazbu. Moji roditelji uživaju ondje. Meni ne odgovara vrućina i čini se da je sve uvijek vlažno. Kod vas je sada zima...

*

Radim mnogo, pratim plesačice na klaviru. Ali vise volim pomagati Tamatei pri šminkanju. Jedanput je ona mene našminkala. Izgledala sam kao Maorka iz našeg plemena s farme Kiward...

Nije bilo ni traga oduševljenju putovanjem, a William i Kura su to morali uvidjeti. Jack se nadao da će oni ubrzo poslati Gloriju kući i time Gwyneiri vratiti volju za životom. On sam nije se osjećao sposobnim razvedriti majku. Jack je želio otići, svejedno kamo.

— Žao mi je, majko.

Jack je poželio zagrliti Gwyneiru, ali nije mogao ustati i privući je k sebi. — To neće dugo trajati. Kažu da će rat završiti za nekoliko tjedana, a onda mogu... tada ću još malo prošvrljati po Europi. A prvo ionako idemo u Australiju. Flota isplovljava iz Sydneyja. Trideset šest brodova, majko. Najveći konvoj koji je ikad preplovio Indijski ocean...

Gwyneira je popila viski naiskap. Nije marila za Great Convoy, kao ni za rat u Europi. Samo je osjećala da joj se svijet ruši.

Roly O’Brien pomogao je svojemu gospodaru da se odjene za večeru. U Lambertovoj kući to nije bilo uobičajeno; objedovanje u krugu obitelji nije zahtijevalo formalno odijevanje. Međutim te se večeri u jednom od hotela Grand

207


na obali održavao sastanak mjesnih vlasnika rudnika s predstavnicima željezničke kompanije New Zeland Railway Corporation. Nakon večere, na koju su pozvane i dame, gospoda će se povući i raspravljati o promjenama izazvanim ratom, ponajprije o povećanju broja vlakova i o zajedničkom pravilniku o transportu. Rudnici su se proširili i nastala je potreba za dodatnim vagonima i posebnim vlakovima za prijevoz uglja do prekomorskih luka na istočnoj obali. Tim se već smješkao pri pomisli kako će se predstavnici željeznice zbuniti kad im se priključi Florence Biller i uzme glavnu riječ. Nadao se da neće učiniti ništa nepromišljeno.

Nakon događaja s Lilian i Benom, odnos između Lambertovih i Billerovih jako se pogoršao. Florence je optužila Tima da je osobno odgovoran što Ben i dalje piše pjesme umjesto da se ozbiljno pozabavi rudnikom. Tim se pitao hoće li Florence dovesti i sina. Možda umjesto supruga, koji nije volio prisustvovati društvenim događanjima. Lambertovi su za svaku sigurnost odlučili ostaviti Lilian kod kuće. Djevojka je cijeli dan cmizdrila zbog toga.

Roly O’Brien bio je šutljiv. Mladić je obično morao izreći svoje mišljenje o svemu što se dogodilo njemu i njegovu gospodaru, a najčešće je imao još i neku priču nakon slobodnog dana, kao danas tijekom radnog vremena.

Tim je napokon primijetio da se s njim nešto događa.

— Što je, Roly? Tako si neraspoložen nakon slobodnog dana? Imaš li problema s Mary? Ili tvojoj majci nije dobro?

— Mama je dobro... — rekao je Roly. — Mary također. Samo... Gospodine Time, što mislite, biste li mogli bez mene nekoliko tjedana?

Sada je napokon izašlo iz njega. Roly je pogledao Tima, nadajući se potvrdnom odgovoru. Upravo mu je pomogao odjenuti prsluk i sada mu je pripremio kaput. Tim ga je obukao prije nego što je odgovorio.

— Jesi li planirao uzeti godišnji odmor, Roly? — upitao je smiješeći se. — To uopće nije loša ideja. Otkako radiš za mene, nisi imao slobodno duže od jednoga dana. Ali zašto tako odjednom? I kamo želiš ići? Možda na bračno putovanje?

Roly se zacrvenio. — Ne, ne, još uopće nisam pitao Mary... mislim, ja... dakle, prije nego što se ženiš, tako kažu drugi momci, moraš nešto proživjeti...

Tim se smrknuo. — Koji momci? Bobby i Greg iz rudnika? Što su oni tako veliko doživjeli prije nego stali pred oltar s Bridie i Carrie?

Ustao je i promatrao se u zrcalu sobe za odijevanje. Kao i uvijek smetale su mu šipke — osobito kad se trebao sastati s nepoznatim ljudima kao što su bili predstavnici željezničke kompanije. Oni će piljiti u njega, u njega i Florence Biller. U bogalja i ženu... Zapravo bi joj trebao biti zahvalan što će svratiti na sebe bar dio opće pozornosti.

— Bobby i Greg odlaze u vojsku — rekao je Roly i maknuo zrno prašine s Timova kaputa. — Da vas obrijem, gospodine Time? Od jutros je naraslo još nekoliko dlaka...

Tim je zabrinuto pogledao slugu. — Momci su se prijavili u ANZAC? Samo

208


nemoj reći da i ti to želiš, Roly!

Roly je kimnuo, osjećajući krivnju. — Gospodine Time, ja... ja sam... moja mama kaže da sam se prenaglio, ali momci mi nisu dali mira. U svakom slučaju, potpisao sam...

Pogledao je u pod. Tim je sjeo u stolicu.

— Roly, za ime Boga! Ali to možemo povući! Ako odem s tobom u ured za novačenje i objasnim im da ne mogu bez tvoje pomoći upravljati rudnikom...

— Učinili biste to za mene? Roly je izgledao dirnuto.

Tim je uzdahnuo. Mrzio je i samu pomisao da mora raspravljati s vojnim vlastima i priznati svoju slabost. — Naravno. I za tvoju majku. Lambertov rudnik uzeo joj je muža. Zato sam dužan skrbiti o životu njezinog sina.

Otac Rolyja O’Briena izgubio je život pri urušavanju Lambertovog rudnika.

Roly je prebacivao težinu tijela s jedne noge na drugu.

— Ako ja... ali ako ja to ne želim? Dakle... povući prijavu, mislim?

Tim je ponovno uzdahnuo. — Sjedi sada, Roly, moramo razgovarati o tomu...

— Ali, gospodine Time, vaša večera. Gospođica Lainie će čekati...

Tim je odlučno odmahnuo glavom i pokazao na drugu stolicu u sobi. — Moja žena neće umrijeti od gladi, a večera može početi i bez nas. Ali tebe poslati u rat... Kako si uopće pomislio nešto tako glupo? Je li ti koji Nijemac ili Austrijanac ili Mađar ili bilo tko drugi, koga želiš upucati, što učinio?

Roly se ugrizao za donju usnu. — Naravno da nije, gospodine Time — rekao je zatim. — Ali domovina... Greg i Bobby...

— Izgleda da te više zovu Greg i Bobby nego domovina! — rekao je Tim. — Moj Bože, Roly, znam da si odrastao s tim momcima i da ih smatraš prijateljima. Ali Matt Gawain nije oduševljen njima jer piju više nego što rade. Držimo ih samo zato što nema radnika, ali bismo ih otpustili još danas. Nije čudo da žele pustolovinu — vojska je u svakom slučaju časnija od otkaza. Ti ne moraš sudjelovati u tomu, Roly! Ti imaš siguran posao, svi te cijene, dobra djevojka kao što je Mary Flaherty čeka da je zaprosiš...

— Oni kažu da nemam hrabrosti! — zavapio je Roly. — Medicinski brat ili topli brat, tu nema nikakve razlike...

Roly je ponosno nosio nadimak »medicinski brat« koji su mu dali rudari, kad je mjesecima nakon Timove nesreće radio kao njegovatelj. Međutim, taj je nadimak bio i pomalo podrugljiv. Naravno, posao njegovatelja ili sluge nije bio na velikoj cijeni kod grubih momaka sa zapadne obale.

— I zbog te gluposti želiš izložiti opasnosti svoj život? — bijesno je upitao Tim. — Roly, to nije bezazlena pustolovina, to je rat! Ondje se puca... jesi li uopće ikad imao pušku u ruci? Što na to kaže tvoja majka?

Roly je slegnuo ramenima. — Ona se ljuti. Kaže da uopće ne razumije zašto se mi ondje borimo, nas nitko nije napao! Neka ostanem gdje jesam. Ali ona to

209


ne shvaća — rekao je. — Ona je ipak samo žena...

Tim je protrljao čelo. Osobno je vrlo poštovao odlučnu gospođu O’Brien, koja je othranila djecu radeći u krojačnici i koja je pritom pokazala takvu spretnost u radu sa suvremenim šivaćim strojevima da se mogla mjeriti sa svim krojačima za dame i gospodu u okolici. U potpunosti se slagao s njezinim mišljenjem. Ako vlada nije bila sposobna objasniti gospođama zašto je rat nužan, onda ga nije trebala ni voditi. Zahvaljivao je Bogu što su njegovi sinovi bili još premladi da bi se upustili u tu pustolovinu.

— Tvoja će te majka nositi u grob, ako pogineš, Roly! — dramatično je rekao Tim. — Pod uvjetom da se Engleska potrudi poginule Novozelanđane otpremiti kući. Vjerojatno će vas pokopati još u Francuskoj...

— Nikad nisam bio u Francuskoj! — prkosno je rekao Roly. — Lako je vama govoriti, pustolovina i slično... Vi ste obišli cijelu Europu. A mi? Nismo se maknuli odavde. S vojskom ćemo vidjeti druge zemlje...

Tim se uhvatio za čelo. — Jesu li vam to rekli? U uredu za novačenje? Ti su ljudi poludjeli! Rat nije turističko putovanje, Roly!

— Ali neće dugo trajati! — nije se dao Roly. — Samo nekoliko tjedana, kažu. Prvo idemo u logor za obuku, pretpostavljam da je to u Australiji. Može se dogoditi da rat već završi kad budemo gotovi s obukom.

Tim je odmahnuo glavom. — Ah, Roly... — uzdahnuo je. — Volio bih da si prije razgovarao sa mnom. Vidi, ni ja ne znam točno, ali rudarstvo i industrija... mi se pripremamo na dugogodišnji rat, Roly! Molim te, budi razuman! Poslušaj gospođu O’Brien i svoju Mary. Ona će ti očitati bukvicu kad joj budeš rekao što namjeravaš učiniti! Sutra ću povući svoje veze, a onda ćeš raskinuti ugovor. Vjeruj mi, to ćemo učiniti!

Roly je odmahnuo glavom. Djelovao je shrvano, ali i odlučno.

— Ne mogu, gospodine Time. Ako sada odustanem, neću se moći pojaviti u naselju. Ne možete mi to učiniti!

Tim je spustio glavu. — Onda dobro, Roly, snaći ću se bez tebe. Ali ne zauvijek, razumiješ li? Moraš ostati živ, vratiti se i oženiti sa svojom Mary. Je li ti to jasno?

Roly se smijao. — Obećajem!

210


4.

judi su stajali uz rub ceste, mahali i klicali vojnicima koji su u u prilično nepravilnim šesteroredima stupali prema luci. Dunedin je slavio Četvrtu

novozelandsku pješačku postrojbu, a toga je popodneva brod s vojnicima trebao krenuti za Albany u Zapadnoj Australiji. Roly

O’Brien, Greg McNamara i Bobby O’Mally zadovoljno su stupali u trećem redu. Mladići su bili ponosni kao nikad prije. Uz smijeh su na svoje smeđe odore pričvršćivali cvijeće, koje su dobacivale djevojke iz Dunedina.

— Nisam li ti rekao da će biti veličanstveno? — upitao je Greg i gurnuo Rolyja. Sva trojica su bila pripita. Bobby je donio bocu viskija na okupljalište, a i ostali su se vojnici krijepili svojim pićima. Satnik koji je predvodio zadovoljnu postrojbu, zabranio im je to, ali novopečeni vojnici se nisu obazirali na to. Većina ih je bila sklona pretjerivanju, a jedva da je tko izučio kakav zanat ili ima stalan posao. Uglavnom su se pokušavali probiti kao kopači zlata.

— Onda ćete bar znati kopati rovove — uzdahnuo je satnik koji je novake odmah pitao što znaju raditi. Roly je, naravno, mogao pričati o svojim iskustvima kao njegovatelj, ali je to zadržao za sebe. Samo da se ne ističe! Do sada se osjećao među vojnicima jako dobro. Oni sprijeda upravo su pokušavali zajedno zapjevati, ali se nažalost nisu mogli sjetiti ni jedne pjesme. Četiri različite skupine započele su pjevati tri različite pjesme prije nego što je prevladala pjesma It’s a long Way to Tipperary.

— Hoćemo li se odmah ukrcati na brod ili ćemo prvo otići u najbližu gostionicu? — upitao je Bobby. Najmlađi od njih trojice, bio je očaran novim iskustvima koja su ga zasula. Za Grega i Bobbyja već je i sama vožnja vlakom do Otaga bila pustolovina. Roly je bio opušteniji. Već je mnogo puta putovao s Lambertovima, poznavao je cijeli Južni otok, a s Timom je bio čak i u Wellingtonu na Sjevernom otoku. Zato sada nije bio toliko ushićen.

— Brod neće čekati, Bobby! A vojska ne ide zajedno u gostionicu. Čuo si što je rekao satnik: sada idemo u Australiju, a poslije u Francusku na obuku.

— To s obukom ne zvuči dobro! — kroz smijeh je rekao mladić koji je stajao iza njih. — Evo, hoćete li gutljaj? Sam sam ga ispekao!

211


Dodao im je bocu.

I u luci je sve vrvjelo od ljudi koji su došli ispratiti svoje junake. Samo mali dio činili su članovi obitelji momaka — a majke i supruge, kojih nije bilo mnogo, plakale su, a ne klicale. Većina ih je došla vidjeti kako brod odlazi i odvodi ljude u pustolovinu. Divili su se sjajnim značkama NZEF-a, novozelnadske vojske, koje su se kočoperile na širokoobodnim šeširima novaka, naizmjence izvikivali »hura« za Veliku Britaniju i uvrede za Njemačku. Novaci su im radosno odgovarali. Ukracavanje je bilo svečanost za sebe. Rolyju i njegovim prijateljima nije smetalo što su kabine bile pretrpane i što je brod bio krcat putnicima. Budući da nisu svi mogli naći mjesto na palubi kako bi mahali svojim obožavateljima na rastanku, neki su sjeli i proturili noge kroz ogradu. Roly je Bobbyja, opijenog uzbuđenjem i jeftinim viskijem, u posljednji čas uspio spasiti da ne padne u vodu.

Jack McKenzie držao se podalje od te gužve. Tiho je stupao u jednom od posljednjih redova, ali se nije obazirao na klicanje ljudi. Gotovo je požalio što je donio odluku da se prijavi u vojsku. On je htio ići u rat, a sada mu se činilo da je stigao na nekakvo sajmište. Dok su ostali još mahali s broda koji se lagano udaljavao, on je svoje stvari spremio u uski ormar koji je bio namijenjen tomu. Možda je ipak pogriješio što se prijavio u pješačku postrojbu. Gwyneira je zbog toga bila sva izvan sebe.

— Ti imaš konja, Jack! I izvrsno obrazovanje. U konjici bi brzo postao časnik. Moja obitelj... Gwyneira je zastala. Ne bi imalo smisla pričati Jacku o ratnim iskustvima njegovih velških predaka. Silkhamovi su pripadali seoskom plemstvu; njihovi sinovi nisu nikad služili kao obični vojnici.

— Majko, Anwyla ne vodim u rat! — uzrujano je odgovorio Jack. — Tisuće i tisuće kilometara prevaliti brodom samo da ga ondje ubiju?

— Kažeš da ne možeš Anwyla voditi u rat?

Gwyneira ga nije mogla razumjeti. — Bojiš se za konja, Jack, A za sebe...

— Moj konj ne ide dobrovoljno u rat — rekao je Jack. — Nikad nije izrazio želju da se prijavi u vojsku. Zato mislim da nije pošteno odvesti ga u Francusku. Osim toga, ovo nije srednji vijek. Ovaj rat odlučit će se strojnicama, a ne konjaničkim napadima.

Gwyneira je napokon zašutjela. Međutim, Jack se sada pitao nije li ipak bila u pravu. Bilo bi lijepo imati uza se crnoga ždrijepca. Anwyl je bio dobar, mirne naravi; čak je i ovih posljednjih strašnih tjedana djelovao smirujuće na Jacka. Kao i Nimue — ali ona mora praviti društvo njegovoj majci. A i Gloria će se sigurno uskoro vratiti kući.

Jack je legao na svoj krevet. Izabrao je onaj donji. Primitivne spavaonice, u koje su ugurali po devet ljudi, bile su opremljene na brzinu sklepanim krevetima na tri etaže. Jacku kreveti nisu ulijevali povjerenje. Nadao se da ga onaj iznad njega neće poklopiti.

No, nije se mogao smiriti. Netom što se brod otisnuo, a Jack se ponadao da

212


će ga uspavati rad strojeva i valovi, netko ili nešto spuštalo se stubama. Dva mlada momka, jedan plavokos i zdepast, a drugi mršav, guste i kovrčave riđe kose, vodili su trećega koji je nešto nejasno govorio.

— Valjda nema već morsku bolest, Roly? — upitao je plavokosi. Kovrčavi je zakolutao očima. — Potpuno je pijan. Pomozi mi da ga podignem na drugu etažu. Nadam se da neće povratiti...

Tomu se nadao i Jack. Doduše, momci nisu svojega prijatelja polegli točno iznad njega, ali dovoljno blizu da mu zasmeta.

— Već je povratio. Ondje izgleda jako lijepo... Plavokosi se počeo uzrujavati.

Kovrčavi je poput stručnjaka opipao prijateljevo bilo. — Ah, nije mu ništa, samo se mora naspavati — rekao je mirno. — Imamo li ovdje vode? Bit će strašno žedan kad se probudi.

— Posude s vodom su u hodniku — rekao je Jack.

Plavokosi je zgrabio vjedro i oteturao van.

Kuštravi je pogledao Jacka i uljudno mu zahvalio.

— Poznajemo li se? — upitao je zatim.

Jack ga je malo bolje pogledao te se prisjetio mladenačkog lica i sivo-plavih očiju koje su djelovale nekako dobroćudno. Negdje je već vidio tog mladića, ali to nije bilo ni na kakvoj farmi. On...

— Ti si iz Greymoutha, je li tako? — upitao je.

Roly O’Brien kimnuo je i sam počeo kopati po sjećanju. — Vi ste gospodin Jack! Bratić gospođice Lainie. Bili ste kod nas prije nekoliko godina. S vašom suprugom!

Roly je bio sretan što ga je prepoznao. Jacku je, naprotiv, ovo prisjećanje zadalo novi udarac. Bračno putovanje sa Charlotte u Greymouth, njihov boravak kod Lambertovih...

Momak je ondje bio sluga, sjetio se sada. I uglavnom je brinuo o Timu.

— Zar si mogao gospodara ostaviti samog? — upitao je samo da ne misli na Charlotte.

Roly je kimnuo. — Izdržat će bez mene nekoliko tjedana — rekao je bezbrižno. — Vjerojatno lakše nego vaša supruga bez vas.

Smijao se. Ni prije nije bio baš previše obziran. Ali ne i bezosjećajan Smiješak mu je iščezao čim je ugledao bol na Jackovu licu.

— Jesam li... jesam li rekao što neprimjereno, gospodine?

Jack je progutao slinu i odmahnuo glavom. — Moja supruga je nedavno umrla — tiho je rekao. — Ali ti to nisi mogao znati... kako se ono zoveš?

— Roly, gospodine Jack. Roland O’Brien, ali svi me zovu Roly. I jako mi je žao, gospodine Jack... doista. Oprostite...

Jack je odmahnuo rukom. — Samo Jack, molim te. Zaboravi gospodina, ja sam vojnik Jack McKenzie...

— A ja sam vojnik O’Brien. Uzbudljivo, zar ne, gospodine? Vojnik O’Brien!

213


Sve je ovdje uzbudljivo.

Roly je bio ushićen. Njegov plavokosi prijatelj u međuvremenu se vratio i stavio vjedro pokraj kreveta.

— Ovo je vojnik Greg McNamara — predstavio ga je. — A ovaj drugi je Bobby O’Mally. Inače nije tako šutljiv, gospodine Jack. Samo je malo previše slavio. Zamisli, Greg, ovo je Jack McKenzie iz Ravnice. Bratić gospođice Lainie.

Ne prestajući klepetati, Roly je među svojim stvarima potražio posudu za kuhanje, izvadio je i napunio vodom te dao momku da pije. Osim toga, namočio je rupčić i stavio mu ga na čelo.

Jack se pitao zašto toga momka nisu primili u sanitetsku jedinicu. Rolyjevo postupanje s mamurnim prijateljem bilo je iznimno profesionalno te nije ni trepnuo kad je Bobby ponovno povratio, ovaj put, srećom, u kantu.

No, Jacku je sada bilo dosta svega, kako vonja bljuvotine, tako i nepomućenog veselja mladih momaka. Promrmljao je nešto o »udisanju svježega zraka« i otišao na palubu gdje se još slavilo. Mladi časnik koji je vodio postrojbu, uzaludno je pokušavao dovesti ljude u red.

Jack je bacio posljednji pogled na novozelandsku obalu koja se udaljavala velikom brzinom. — Zemlja Bijelog oblaka... Danas nije bila obavljena maglom. Ali prvi maorski kanui dolazili su iz drugoga smjera. Hawaiki... Jack je pokušavao ne misliti na Charlotte, no bilo je uzaludno, kao i uvijek. Znao je da će bilo kad morati prestati žudjeti za njom u svakoj sekundi svakoga dana sa svakim otkucajem svojega srca. No, sada još nije vidio izlaz. Jack je drhtao od hladnoće.

Prvu noć na brodu prilagođenom za prijevoz vojnika — Great Britain je obično prevozio putnike u Europu, ali sada su i prostorije prvoga razreda bile preuređene u obične sobe — Jack je doživio kao pravi pakao. Ni jedan od njegovih cimera nije bio trijezan, što je kod nekoliko njih imalo za posljedicu da svakih nekoliko minuta izađu na palubu kako bi pustili vodu. Ostali su spavali dubokim snom, hrkali i šmrcali u svim tonalitetima. Jack nije oka sklopio i u ranu je zoru pobjegao na palubu, izravno u ruke nezadovoljnog satnika.

— Ovdje izgleda kao u svinjcu! — napao ga je čovjek, a Jack nije mogao zanijekati. Stanje na palubi svjedočilo je sinoćnjim orgijama; vonjalo je po mokraći i bljuvotini, pokraj mlaka različitih tjelesnih tekućina nalazile su se prazne boce te ostaci hrane. — Oni se nazivaju vojnicima! Nikad u životu nisam vidio tako razularenu gomilu...

Čovjek je govorio engleskim naglaskom. Vjerojatno su ga poslali iz matične zemlje da drži obuku »Kivijima«. Jacku ga je gotovo bilo žao. Čovjek je sigurno znao kako se uvježbavaju vojnici, ali činilo se da dolazi izravno s vojne akademije. Većina njegovih podređenih bili su od njega stariji i iskusniji.

— Momci nisu baš cvijet novozelandske mladeži — rekao je Jack, kiselo se nasmiješivši. — Ali na bojišnici će se dokazati. Naučili su probijati se...

214


— Tako? — zajedljivo je upitao časnik. — Lijepo od vas što ste podijelili sa mnom svoja velika iskustva s vašim zemljacima. Vi ste, naravno, bolji od njih, vojniče...?

— McKenzie, gospodine.

Jack je uzdahnuo. Malo prije zaboravio je reći »gospodine«. A sada će mladi časnik sigurno iskaliti na njemu sav svoj bijes. — Ne, gospodine, nikako se ne smatram boljim od drugih.

Jack je htio reći još mnogo toga i ukazati na svoja iskustva s mladićima željnih pustolovina koji su radili na farmi Kiward kao pastiri. Ali onda se ugrizao za jezik. Ne smije ostaviti dojam kao da se želi pravdati.

Unatoč njegovom pomirljivom tonu, satnik je zauzeo borbeni položaj.

— Onda to dokažite, vojniče McKenzie. Očistite brod! Za sat vremena mora blistati!

Dok se mladi časnik udaljavao, Jack je potražio vjedro i četku za ribanje. Borio se protiv bijesa koji se rađao u njemu. Naposljetku, i tražio je nekakvu zanimaciju, a vode je bilo dovoljno. Kad je zagrabio iz mora treće vjedro vode, prišao mu je Roly O’Brien.

— Pomoći ću vam, gospodine Jack. Ionako ne mogu spavati, Bobby i onaj momak iz Otaga... kako se ono zove?... taj Joe, kao da se natječu u hrkanju.

Jack mu se nasmiješio. — Samo Jack, Roly. A kako izgleda, trebali bismo se početi privikavati na buku. Momci će nastaviti tako i sljedećih noći.

Roly je zakolutao očima i odgurao jednu bljuvotinu u more. — U svakom slučaju, sada više nemaju viskija. Ili mislite da im je još što ostalo?

Jack se smijao. — U Australiji će obnoviti zalihe. A u Francuskoj... Što se ondje pije. Kalvados?

Roly se namrštio. Očito da nikad nije ni čuo za kalvados. Zatim se počeo smijati. — Vino! Gospodin Tim i gospođica Lainie piju francusko vino. Šalje im gospodin Ruben, dakle, otac gospođice Lainie, on ima trgovinu u Queenstownu. Ali ja to baš ne volim. Draži mi je dobar viski. A vama, gospodine Jack?

Jack je ugledao još dvojicu ranoranilaca i zadužio ih bez mnogo okolišanja da ribaju palubu. Ubrzo nakon toga pojavila su se još trojica i kad se satnik vratio, točno sat vremena nakon što je izdao zapovijed, paluba je doista blistala. Bila je mokra, ali čista.

— Vrlo dobro, vojniče McKenzie!

Časnik, srećom, nije bio zlopamtilo. — Sada možete doručkovati — s vašim ljudima. Kuhinja radi.

Ovo posljednje zvučalo je vrlo ponosno. Satnik je vjerojatno morao izvući kuhara iz kreveta, ali je ipak postigao što je htio.

Jack je kimnuo, a Roly je pokušao salutirati pred časnikom. To mu nije uspjelo baš najbolje, ali je ipak izmamio osmijeh na satnikovu licu.

— Bit će... — promrmljao je i udaljio se tapkajući po čistoj palubi.

215


Nakon prve razuzdane noći na moru, disciplina se doista popravila već i samim tim što su zalihe alkohola bile najvećim dijelom potrošene. Vojnici nisu imali mnogo posla. Skučen prostor onemogućavao je izvođenje vježba koje je mladi satnik možda imao na umu. Doduše, vojnici su vježbali na palubi, ali bez nekog većeg uspjeha. Nitko od momaka nije shvaćao zašto mora stupati u skladu s ostalima i to tamo-amo po brodu koji se njiše. Satnik je bio užasnut što je gotovo svaka vježba završavala smijehom. Vidjelo se da je mladi časnik odahnuo kad je brod Great Britain napokon uplovio u zaljev King George Sound. Obala Albanija, plaže i šumovit krajolik bili su obasjani suncem, a posebno se isticala tvrđava Princess Royal.

— Utvrda je puna vojske! — oduševljeno je rekao satnik. — I dobro naoružana. Ona služi za zaštitu flote. Ako nas tko napadne...

— Tko bi nas ovdje napao? — tiho je upitao Greg McNamara. Kao da itko u Njemačkoj zna gdje se nalazi Albany.

Jack se zapravo mogao samo složiti s njim. Ni sam nije do sada čuo za malo obalno mjesto u Zapadnoj Australiji, a utvrda je vjerojatno podignuta kao zatvor za kažnjenike, a ne u svrhu obrane zemlje. Novozelanđani su se pri izlasku na kopno uvjerili da ljudi iz Albanyja ozbiljno shvaćaju svoj posao. Svakoga tko se približio utvrdi, zaustavili bi, pitali za lozinku i nepovjerljivo ga gledali.

Već pri dolasku broda Great Britain u zaljevu je bilo usidreno desetak brodova, a sljedećih dana stiglo ih je još nekoliko. Na kraju se doista skupilo trideset šest brodova za prijevoz vojnika, a bilo je tu i različitih ratnih brodova.

Roly se divio blistavim topovima na Sydneyju i Melbourneu, golemim ratnim brodovima koji su trebali štititi Veliki konvoj.

— Bude li se tko uopće usudio napasti nas! — oduševljeno je rekao. Kao i većina vojnika, i on je bio vrlo ponosan na golemu flotu koja se svrstavala u redove, pripremajući se za polazak. Na čelu se nalazilo dvadeset šest australskih brodova, poredanih u tri reda, a za njima deset novozelandskih, u dva reda. Pogled na brodove, zastave i tisuće vojnika u odorama, koji su se okupili na palubi, spremni za polazak, dirnuo je čak i Jacka. Činilo se da je čak i vrijeme htjelo pridonijeti tom pokazivanju vojne sile i spremnosti na borbu Australaca i Novozelanđana. Sunce je sjalo, more je bilo mirno, modro i blistavo poput zrcala, a prekrasna obala Albanyja slala je svoje pozdrave. Na koncu su i ljudi s utvrde izrazili svoje oduševljenje i ispalili počasni plotun.

Roly, Greg i Bobby oduševljeno su mahali. Međutim, oči ostalih momaka, ponajprije Australaca koji su upućivali posljednje poglede svojoj domovini, bile su pune suza.

Jack je osjećao nekakvo neodređeno olakšanje. Htio je sve ostaviti za sobom i sada je napokon došao taj trenutak. Okrenuo je leđa kopnu i zagledao se u pučinu.

Početak putovanja protekao je za vojnike bez posebnih događanja. Vrijeme je

216


bilo lijepo, a more mirno. Godina 1915., koju su pozdravili ljudi u Albanyju, počela je dobro. Uzbuđenje među vojnicima pojavilo se kad se Sydney kod otoka Cocos odvojio od konvoja. Brod se vratio tek nakon nekoliko dana i Roly je pričao Jacku o prvom susretu ANZAC-a s neprijateljem. Sydney je prisilio njemački ratni brod Emden da pristane uz otok Keeling i potom ga razorio. Događaj je proslavljen poklicima i pokojim ispadom s alkoholom. Momci su u Australiji popunili zalihe, a mladi satnik Keeler još nije uspio natjerati svoju vojsku na posluh. Roly i njegovi prijatelji ovaj put su ostali trijezni — njihov novac nije bio dovoljan za nabavku pića koje je jako poskupjelo jer su se zalihe brzo smanjile.

Jack i Roly su sada izbjegavali prerani izlazak iz spavaonice, iako je ondje bilo strašno zagušljivo. Na moru je vladala velika vrućina, nije bilo vjetra — jedrenjak bi tjednima stajao na istomu mjestu. Parni brodovi su, naprotiv, brže plovili po mirnomu moru, ali je ljudima u pretrpanim kabinama bilo teško, kao i konjima u njihovim pregradama. Jack je bio sretan zbog svoje odluke što nije Anwyla izložio tim naporima, a s druge strane zavidio je ljudima na brodu što se mogu baviti konjima. Jack je žudio za mirisom konjskoga znoja i sijena, smetao mu je smrad neopranih muških tijela. On sam i nekolicina drugih prali su se slanom vodom, nakon čega su se osjećali bolje, ali su to platili nadraženom kožom.

A onda, nakon nekoliko dana na pučini, satnik Keeler pozvao je ljude na palubu. Rekao im je da ima priopćiti nešto jako važno. Okupljanje se pokazalo teškim, kao što je Jack i naslutio. Na palubi nije bilo mjesta za osamsto ljudi, pa je došlo i do svađe. Osim toga, oni koji su stajali dalje, jedva su mogli čuti glas satnika Keelera. Na kraju su prolazili sati u svađi i prosvjedima, dok napokon nisu svi bili obaviješteni o novostima: Turska je objavila rat Engleskoj i britanska vlada je odlučila da njihove postrojbe ne otpremi u Francusku, nego da ih smjesti na području prolaza Dardanele.

— Kojega prolaza? — zbunjeno je upitao Roly.

Jack je slegnuo ramenima. I njemu je zemljopis jugoistočne Europe bio potpuno stran.

— Obuka bojnih postrojba — objasnio je satnik — obavit će se u Egiptu. Nakon kratkog zaustavljanja u Colombu, zaplovit ćemo prema Aleksandriji.

Za Aleksandriju je Jack već čuo, ali ne i za Colombo. Prvo se morao raspitati kako bi doznao da se taj grad nalazi na Cejlonu, zelenom, tropskom otoku u Indijskom oceanu.

— Poznat je po uzgoju čaja — poučio ih je satnik Keeler, koji je sada bio mnogo milostiviji prema Jacku. Odavno je primijetio da crvenokosi stočar iz Ravnice nije samo stariji, nego i obrazovaniji i uljudniji od većine njegovih vojnika. — No, ne očekujte da ćete se iskrcati na kopno, McKenzie. Samo ćemo se opskrbiti hranom.

Flota je doista samo nakratko pristala u luku i Roly je uzbuđeno brojao usidrene brodove iz svih mogućih zemalja. Od samoga Cejlona vidjeli su samo

217


zelenu obalu i obrise maloga grada, koji je očigledno procvjetao zbog rata. Gotovo svi vojnici su negodovali. Bilo im je dosadno; nisu imali nikakva posla, samo su se sunčali na palubi. Vrijeme je i dalje bilo suho i vruće — neobično osobito za ljude s novozelandskog Južnoga otoka, gdje je rijetko kada moglo proći nekoliko dana uzastopce bez kiše.

Momci su proveli još petnaest dana na pučini prije nego što je flota stigla do Sueza. Vojnici su ovdje prvi put čuli za borbe na kopnu, u kojima su, navodno, sudjelovali i Australci. Navodno su Turci napali Sueski kanal. Satnik Keeler zatražio je od svojih ljudi visoki stupanj budnosti pri prolazu kroz kanal i postavio je straže. Roly je proveo napornu noć zureći u rub kanala, živčano motreći svaku logorsku vatru i svako naselje iz kojega je dopirala svjetlost do brodova. Još nije bilo nikakvih posebnih događanja. Flota je glatko prošla kroz kanal i na kraju stigla u Aleksandriju.

— Zaljev Abukir! — Jack je rekao gotovo sa strahopoštovanjem prema mjestu na kojem su se usidrili. — Ovdje je Nelson prije stotinu godina vodio bitku na Nilu!

Roly, Greg i Bobby tako su očarano gledali mirnu plavu vodu kao da se na njoj još zrcali admiralova pobjeda.

— Nelson je bio... Englez? — oprezno je upitao Bobby.

Jack se počeo smijati.

U Aleksandriji su se napokon iskrcali s brodova, ali vojnici nisu vidjeli mnogo od slavnoga trgovačkoga grada bogate prošlosti. Britanski časnici uzbuđene su momke odveli u donekle urednim kolonama do željezničke postaje za pretovar.

— U Kairo! — rekao je Greg gotovo ne vjerujući. Sva ta strana imena gradova, uske, suncem obasjane ulice, ljudi niska rasta u arapskim kaftanima, žamor različitih jezika, neobični mirisi i zvukovi grada očaravali su mladiće, ali su ih i zbunjivali. Roly se unatoč blizini prijatelja osjećao izgubljenim u nepoznatom svijetu; gotovo je osjećao nostalgiju.

Jack je u sebe upijao tuđinu, spašavao se u novim dojmovima i povremeno uspijevao ne misliti na Charlotte — ako joj nije u mislima pisao pisma. I to je moralo prestati!

Jack se pitao komu bi mogao pisati i na kraju se odlučio za Gloriju. Dobro, u posljednje vrijeme nije o njoj čuo gotovo ništa, ali je ipak osjećao nekakvu povezanost s njom. Možda će se ona malo otvoriti i napisati mu nešto više o svojem životu u Americi kad dozna da nije jedina koja je otputovala daleko s farme Kiward.

Gloriji je tako opisao plovidbu s ponosnom flotom, a poslije i vožnju pretrpanim vlakom u Kairo. Nisu mogli mnogo uživati u krajoliku jer su putovali noću, a u grad su stigli u prvim jutarnjim satima. Bio je još crni mrak, a ljudi su se iznenadili koliko je bilo hladno dok su se svrstavali u jedinice za odlazak u logor za obuku. Većina Australaca će otići u logor u južnom dijelu Kaira, a

218


Novozelanđane je čekao logor na sjeveru. Ali prvo su morali prijeći nekoliko kilometara, što im je bilo neočekivano naporno nakon prisilnoga, višetjednog ljenčarenja na palubama brodova.

Jack je bio promrzao i umoran kad su stigli u grad šatora »Zeitoun«. U jednom šatoru bilo je mjesta za šesnaest ljudi. Roly i njegovi prijatelji ostali su s Jackom. Odahnuli su smjestivši se u krevet na tri etaže.

— Uh, gotov sam! — uzdahnuo je Greg.

Nekoliko momaka, vjerojatno podrijetlom iz grada, djelovali su još nezadovoljnije nego momci iz Greymoutha. Nove su ih čizme žuljale, dvojica iz šatora nisu mogla načiniti ni koraka. Uzdisali su izuvajući čizme.

Jack se pribrao. Netko se mora pobrinuti za red. Za početak, prodrmao je Bobbyja koji se samo bacio na ležaj i nije pokazivao namjeru da ustane. — Nema izgovaranja umorom, vojniče O’Mally! — povikao je mladiću. — Netko je maloprije rekao nešto o dijeljenju hrane. Raspitaj se o tomu. Pobrini se bar za vrući čaj kako bi momci mogli stati na noge. A ti, Greg, vojniče McNamara, potraži pokrivače. Zapravo bi ih trebalo biti u šatorima, ali čini se da ih je netko zaboravio staviti...

— Možemo spavati i u odjeći — bezvoljno je rekao Greg.

Jack je odmahnuo glavom. — Onda će nas sutra izgrditi zato što je odora izgužvana. Momče, ovo je logor za obuku. Putovanje je gotovo, od sada si vojnik!

Roly je već prekapao po kutiji za prvu pomoć, koja je bila dio obvezne opreme vojnika, te izvadio zavoje. — Nema kreme za liječenje rana — prigovorio je. — Ali što je ovo ovdje?

Podigao je bočicu, upitno gledajući ostale.

— Manuka, ulje čajevca — rekao je vojnik široka lice i guste crne kose, najvjerojatnije maorskog podrijetla. — Prastari domaći lijek kod plemena. Možeš ga namazati momcima na noge, pa će im rane prije zacijeliti.

Jack je kimnuo. I na farmi Kiward koristili su manuku za prvu pomoć. Ali najčešće za ovce i konje...

— Ali prvo trebate oprati noge! — rekao je Jack. U šatoru se još osjetio smrad. — Tko će donijeti vodu?

Drugoga jutra pri pregledu spavaonica dobili su pohvalu od satnika Keelera, koji je djelovao neispavano, a Jack je doživio svoje prvo promaknuće. Pri mobilizaciji Novozelandske pješačke jedinice između nekoliko drugih imena spomenuto je i njegovo.

— McKenzie — prema dogovoru s vodstvom logora imenujem vas podčasnikom! — rekao je satnik Keeler, široko se osmjehnuvši kao da mu dodjeljuje Viktorijin križ. Poslije je morao objasniti ljudima koje su im nove zadaće. Zapravo, riječ je bila o onom što je Jack činio tijekom putovanja. Podčasnik je morao nadgledati šestoricu ljudi koji su bili zaduženi za čistoću spavaonice, odora i ponajprije oružja.

219


— Dobit ćete malo veću plaću — mrzovoljno je rekao mladi časnik, nakon što je nekoliko Novozelanđana pokazalo kako nisu oduševljeni promaknućem, a dvojica ga čak nisu htjela ni prihvatiti. Satnik Keeler to nije mogao shvatiti. Rekao je ljudima da je to pitanje časti.

Jack se znalački nosio s ukazanom čašću, a Roly se divio njegovu novom činu.

— Hoću li ja to postići, gospodine Jack? Zacijelo je lijepo biti unaprijeđen! Ili dobiti odličje, gospodine Jack! Za hrabrost pred neprijateljem dobiva se odličje!

— Ali prvo trebaš imati neprijatelje! — promrmljao je Greg. Prva vježba ujutro uopće mu se nije svidjela. Nije shvaćao kako mu stupanje u redovima i bacanje na tlo na zapovijed može pomoći da pobije Turke. Jack je uzdahnuo. Izgleda da Greg zamišlja rat kao kakvu veliku tuču u gostionici.

Ipak, u mjesecima koji su dolazili nije mu preostalo ništa drugo nego da nauči kako naći zaklon, kako puzati po tlu, kopati rovove i rukovati puškama i bajonetama. Vojnici su uživali u ovom posljednjem, a Novozelanđani su postali spretni strijelci. Doduše, većina ih je od malena ubijala sitnu divljač; zbog pošasti kunića svaki je dječak u Ravnici naučio rukovati puškom. Vlasnici velikih ovčarskih farma čak su im i nešto plaćali po ustrijeljenom kuniću. Pustolovi sa zlatnih polja ubijali su više tih životinjica ponajprije zbog mesa, ali i oni su dobro gađah pokretne mete.

Sklepana postrojba Novozelanđana pokazala je manje dara ondje gdje je trebalo brzo izvršiti kakvu zapovijed. Stupanje im nije ležalo, a na zaprepaštenje engleskih zapovjednika često su zapitkivali o smislu vježbe, prije nego što bi se po zapovijedi bacili u pustinjski pijesak. Ni vježba kopanja rovova nije naišla na oduševljenje vojnika.

— Čovječe, to radim od trinaeste godine života! — žalio se rudar Greg. — I kopao sam malo dublje od ovoga. Meni nitko ne mora pokazati kako se radi lopatom!

Jack je pak studirao tehniku, iako bi se i on zgrozio pri pomisli da će nekoliko tjedana života provesti kopajući nekakve jazbine. Kopanje rovova doista je zahtijevalo veliko strateško i arhitektonsko znanje — naprimjer, nikad ih nisu smjeli postaviti u jednom pravcu, nego u cik-cak. Svaki je vojnik mogao kopati samo do pet metara u jednom smjeru. To se na prvi pogled činilo napornim, ali je neprijatelju otežavalo snalaženje u rovu. Osim toga, trebali su kopati i kanale, a proširenje mreže rovova bez izlaganja opasnosti paljbi zahtijevalo je poznavanje načina gradnje pod zemljom. Iskusni rudari vješto su kopali rovove pod zemljom, ali su se u pustinji oni često urušavali. Bobby i Greg smijali su se tomu, ali jednom je Jack zatekao Rolyja kako prestrašeno izlazi iz rova, nakon što ih je zasuo pijesak.

— Ja to ne mogu, gospodine Jack... šapnuo je posežući za svojom naprtnjačom. U pretincu za prvu pomoć sada nisu bili samo zavoji i ulje čajevca, nego se tu nalazila i pljoska. — Evo... hoćete li?

220


Roly je Jacku pružio bocu. Ruke su mu drhtale.

Jack je nakratko pomirisao sadržaj boce. Stopostotna rakija.

— Roly, zbog ovoga bih te morao prijaviti! — ukorio ga je. — Piješ na radnomu mjestu! A zapravo uopće nisi...

Koliko je Jack znao, Roly je za razliku od njegovih prijatelja vrlo rijetko odlazio u barove i bordele koji su se u kratkom roku otvorili oko logora. Više je volio ići na kino-predstave koje je organizirala Kršćanska mladež. Kino ga je očaralo. Vikendom bi se najčešće pridružio Jacku i drugim obrazovanijim vojnicima, koji su odlazili razgledati piramide, sfingu i druge egipatske znamenitosti. Jack ga gotovo nikad nije vidio pijanog. Nije pretjerao čak ni kad su ga nedavno unaprijedili za podčasnika.

— To je... to je lijek, gospodine Jack. Popijem li koji gutljaj, lakše mi je kopati... Roly je ponovno začepio bočicu. I dalje bio blijed.

— Našega je Rolyja zatrpao pijesak! — rekao je Greg kroz smijeh, kao da je riječ o najvećoj šali u povijesti Greymoutha. — Pa se jako uplašio. Nije više ulazio u rudnik! Ali, vidiš, Roly, ipak te je to zadesilo! — govorili su mu ljudi, tapšući ga po ramenu.

Jack je bio uznemiren. Nakon urušavanje rova Roly O’Brien bio je vidljivo shrvan, iako je bila riječ samo o vježbi. Simuliranje rovovskog ratovanja u pustinji bilo je posve besmisleno. U ozbiljnim slučajevima gradili su se bunkeri; pričalo se da Nijemci grade podzemne prostorije na nekoliko etaža. Ako Roly doista ne bude mogao izdržati skučenost i tamu...

Jack, koji je u međuvremenu postao poručnik i bio odgovoran za trideset šest vojnika, zabrinuto se obratio nadležnom časniku za obuku.

— Vojnik O’Brien bio je zatrpan tri dana, satniče, gospodine. To ga još muči. Savjetovao bih da ga stavite u jedinicu za opskrbu, koja se ne bavi kopanjem rovova.

— Kako znate da ćemo kopati rovove, časniče? — upitao je nizozemski bojnik i počeo se smijati. Jack je stajao mirno, iako se u mislima hvatao za glavu. Čovjek je bio težak, ali ga do sada nije smatrao glupim. Sada je promijenio mišljenje.

— Pretpostavljam, satniče, gospodine! — mirno je odgovorio. — Čini se da bi bilo najučinkovitije kad bismo osigurali položaje u ovom ratu.

— Još jedan daroviti strateg, poručniče! No, čuvajte to za vrijeme kad postanete general. Za početak ne trebate misliti, nego postupati po zapovijedima. Malog maminog sina O’Briena imat ću na oku. Zatrpan! Svladat će on to, McKenzie, jamčim vam! Ah, da, kažite svojim ljudima da ćemo raspremiti logor. U ponoć, 11. travnja idemo vlakom u Kairo, a onda brodom put Dardanela.

Jack se pokunjeno povukao, ali mu je srce strašno lupalo. Dakle, slijedi pokret — otići će iz Egipta. Napokon odlaze u rat.

221


5.

aspoređivanje na brodove ovaj put je proteklo drukčije nego na polasku. Vojska koja je bila skupljena zbrda-zdola, sada je bila podijeljena na divizije i bataljone. Postojali su različiti stupnjevi službe i posebne jedinice. Jack je bio nadređen uglavnom bivšim rudarima i

kopačima zlata, koji su kopali rovove zadivljujućom brzinom. Jacku je bilo jasno da ti ljudi neće biti izloženi prvoj opasnosti. Ako dođe do napada, prvo će se osigurati položaji. Zato mu se činilo logičnim da njegova jedinica putuje istim brodom kao sanitarci i liječnici poljske bolnice. Spasilačke ekipe, bolničari i stožerni liječnici nosili su na brod svoju opremu — ali prvi koji je u tom pohodu spasio život, bio je Jack McKenzie.

Brodovi za prijevoz vojske bili su usidreni podalje od luke pa su ljude i opremu dovozili čamcima. Jack je sa svojim ljudima načinio rampu s jednoga čamca, s pomoću koje su ukrcali šatore i nosiljke; more je bilo prilično uzburkano i puhao je jak vjetar. Sve što na palubi nije bilo učvršćeno, vjetar je lako otpuhao u more. Vojnici su pridržavali šešire, ali bi unatoč tomu pokoji širokoobodni šešir poletio u zrak, a također i poneka nemarno ostavljena naprtnjača. Ali ono što je pokraj Jacka odjednom pljusnulo u valove, bilo je mnogo teže — a nakon pada odjeknuo je i jauk koji je pogađao u srce. Jack je zbunjeno gledao kako malen pas mješanac smeđe boje izranja iz vode i lamata nogama boreći se za život, što je bilo prilično bezizgledno uz visoke valove i veliku udaljenost od kopna. Životinjica će se ubrzo udaviti.

Jack nije dugo razmišljao.

— Zamijeni me! — povikao je Rolyju i gurnuo mu u ruku uže koje je držao. Zatim je skinuo košulju preko glave, izuo čizme i skočio u vodu.

Jack je bio snažan i u dobroj tjelesnoj formi. S nekoliko zamaha sustigao je psa i privukao ga k sebi. Bit će teško plivati natrag, protiv struje, ali ubrzo je primijetio Rolyja u čamcu na vesla. Momci nisu oklijevali ni trena. Ako se rampa zanjiše — spasit će bar svojega poručnika.

Jack je Rolyju dodao psa, a onda se uhvatio za čamac i popeo u nj. Ostao je bez daha.

222


Roly se smijao promatrajući svojega novog putnika.

— Tko si ili što si ti? — upitao je životinjicu koja se stresla i pritom poprskala veslače. Psić je bio malen, krivih nogu i zbijen, a krupne oči djelovale su tako kao da ih je netko iscrtao olovkom.

— Jazavčar, rekao bih — ustvrdio je Jack. — U najmanju ruku, od jazavčara je naslijedio najviše osobina. Sigurno je ima pretke različitih pasmina, manje-više uzgojenih. Samo nije bilo morskih pasa...

Životinjica se stresla još jedanput. Imala je klempave uši i zavinut rep.

— Australsko tajno oružje! — rekao je Greg te zamahnuo veslom kako bi se vratili na brod.

Pasje mahao repom.

Na palubi broda nastala je gužva.

— Paddy, Paddy, dođi ovamo! Kvragu, gdje je taj pas!

Uzrujani pomoćni zapovjednik izjurio je iz časničke spavaonice. — Pomozite mi, momci, moram naći životinju prije nego što Beeston poludi.

Jack i ostali izmijenili su osmijehe. — On je dio posade, ako ne i zapovjednog tijela...

— General Godley? — upitao je Roly prasnuvši u smijeh i salutirajući pred psom.

General Alexander Godley bio je vrhovni zapovjednik ANZAC-a.

— Pomozite nam da se popnemo na brod! Ćuli ste da traže malenoga — rekao je Jack prekinuvši izvođenje gluposti. Čvrsto je držao psa dok nisu stigli do rampe.

Na palubi se pojavio nizak čovjek snažne građe, srednjih godina, u odori stožernog liječnika. Joseph Beeston, zapovjednik Četvrte poljske ambulante.

— Paddy! O Bože, nadam se da nisi opet pao u vodu, po ovakvim valovima... Čovjek je djelovao zabrinuto.

U međuvremenu je pristao i čamac i Jack se popeo po rampi. Čvrsto je držao Paddyja koji se otimao.

— Tražite li ovoga ovdje, gospodine? — upitao je smiješeći se.

Zapovjednik Beeston odahnuo je nakon što je preuzeo psića od Jacka.

— Preko ograde? — upitao je.

Jack je kimnuo. — Ali ga je junački pothvat Četvrte novozelandske pješadijske divizije brzo spasio. Zapovjedniče, gospodine!

Salutirao je.

— Viktorijin križ, Viktorijin križ! — skandirali su Roly i ostali momci iz čamca. Viktorijin križ bilo je najviše odličje koje je Britansko carstvo dodjeljivalo vojnicima s bojišnice.

Beeston se nasmiješio. — To vam ne mogu ponuditi, poručniče, ali vam mogu ponuditi ručnik i viski da se ugrijete. Molim vas, pođite za mnom u moju sobu.

223


Stožerni liječnik, u pratnji psa, krenuo je prvi. Jack je znatiželjno pošao za njim. Još nikad nije vidio časničku kabinu i prilično ga se dojmio namještaj od mahagonija i ostali luksuz kojim su se časnici okružili. Beestonov pomoćnik dao mu je mekani ručnik, a stožerni je liječnik sam otvorio bocu viskija. Single Malt. Jack je uživao u piću.

— Ah, donesite nam i vrući čaj, Walters, mladić se mora ugrijati...

Pomoćnik je otišao, a Jack je uvjeravao liječnika kako vani i nije baš previše hladno.

Beeston je odmahnuo glavom. — Bez pogovora! Ne želim da dobijete upalu pluća i da vas imamo na savjesti kao prvu žrtvu Galipolja. Je li tako, Paddy?

Paddy je počeo mahati repom kad je čuo svoje ime. Liječnik je sam obrisao jazavčara mješanca.

— Galipolje, gospodine? — upitao je Jack.

Beeston se smješkao. — Oh, nadam se da nisam odao vojnu tajnu. Ali, kako su nam rekli, to je naše prvo odredište. Brdovito mjesto na ulazu u tjesnac Dardaneli. Samo mjesto je zapravo beznačajno, ali će nam osigurati prilaz Konstantinopolu. Kad otjeramo Turke, praktički ćemo ih pobijediti.

— A sada plovimo izravno onamo? — upitao je Jack.

— Prvo moramo do uporišta za operaciju, Lemnosa. To je otok u...

— Grčkoj, gospodine.

Beeston je zadovoljno kimnuo. — Ondje ćemo izvesti još nekoliko vježba. Moja postrojba bila je uvježbavana za francuske prilike. Ali za nekoliko dana bit ćemo spremni. Je li to vaš prvi susret s neprijateljem?

Jack je kimnuo. — Novi Zeland nije ratnička zemlja — rekao je. — Čak su i naši urođenici miroljubivi...

Beeston se počeo smijati. — A najopasnija životinja kod vas je komarac, to znam. Australija je malo grublja...

— Po borbenosti ne zaostajemo za Australcima — rekao je Jack ponosno i gotovo uvrijeđeno.

Beeston se nasmiješio i kimnuo. — U to sam uvjeren. Sada vas moram poslati natrag k vašim ljudima, poručniče...

— Jack McKenzie, gospodine.

— Poručniče McKenzie. Zapamtit ću vaše ime. Zadužili ste me! A i ti bi mogao dati šapicu, Paddy!

Liječnik se sagnuo k psu i pokušao mu zapovjediti da sjedne, ali Paddy očito nije slušao zapovijedi.

Jack se nasmiješio, lagano odmahnuo glavom i stao pred psa. Lagano je popravio kravatu, poravnao odijelo — a Paddy je odjednom sjeo. Na Jackov pokret rukom, dao mu je šapu.

Zapovjednik Beeston bio je kao gromom ošinut — Kako ste to učinili? — zbunjeno je upitao.

224


Jack je slegnuo ramenima. — Posve jednostavne tehnike dresiranja pasa — rekao je. — To sam naučio dok sam bio dijete. A ovaj maleni je drzak, ali pametan. Dajte mi ga na nekoliko tjedana pa ću ga naučiti tjerati ovce.

Beeston se nasmiješio. — Sada ste spasili psa i ostavili snažan dojam na njegova gospodara...

Jack se smijao. — To je Novi Zeland, gospodine. U Australiji ubijaju zvijeri, a mi učimo pse da nam daju šapicu!

— Zanima me kako će Turci odgovoriti — rekao je Beeston. Jack McKenzie — to ime sigurno neće nikad zaboraviti.

Lemnos je bio malen otok razvedene obale, s malim, uskim plažama i visokim stijenama. Gledajući s mora, djelovao je slikovito, kao stijena s malo zelenila, usamljen u beskrajnom plavom moru. Otok je za stanovnike bio stalan izazov. Na Lemnosu se živjelo primitivno. Vojnici su, očarani, a i silno dirnuti siromaštvom, gledali primitivne kamene kuće, drvene plugove iz kamenog doba, koje su vukli volovi, ljude koji su se ogrtali ovčjim krznom i bosonogi, ili u grubim sandalama od ovčje kože hodali po kamenitu tlu. Luka na otoku bila je pak krcata najsuvremenijom ratnom tehnologijom. Bilo je usidreno dvadeset ratnih brodova, među ostalima i golemi Agamemnon te moćna Queen Elizabeth. Vojnici nisu imali vremena uživati u pogledu. Njihovi brodovi pristali su ispred različitih plaža gdje su vojnici uvježbavali iskrcavanje pod punom ratnom opremom. Ljudi su se spuštali po ljestvama od užadi i veslali do obale, također i noću, što je moguće tiše. Činilo se da su vježbe zapovjednicima bile jako važne; trajale su tjedan dana.

— Samo po sebi nije teško — rekao je Roly četvrtog dana dok je skupina vojnika veslala prema vrlo uskoj plaži s koje su stršale visoke stijene. — Ali što ako neprijatelj otvori vatru s kopna?

— Ah, oni se to ne usude! — rekao je Greg. — Uza sve ove brodove iza nas. Oni nas štite.

— Ako nas i sami ne pogode — pesimistično je dodao Jack. I on je bio zabrinut kao i Roly. Turci sigurno ne bi bez borbe predali obalu, a pogotovo ne grad. Nije li Beeston spominjao neko selo u brdima? Možda su branitelji na sigurnim položajima pa će nas gađati odozgor.

— Ah, ako su i Turci spiljski ljudi kao ovi na Lemnosu, onda sigurno nisu sposobni za velike pothvate! — bezbrižno se rugao Bobby. — Možda smo trebali ponijeti nekoliko maorskih ratničkih toljaga. Onda bismo bili ravnopravni.

Jack je podigao obrve. Prema onomu što je vidio, Grci s Lemnosa bili su sposobni za baratanje oružjem. Bez obzira na to što nose na sebi ovčje krzno, imali su oštar vid, a za okidanje nije potrebno biti previše civiliziran. Uljuđenost može čak i škoditi, pomislio je Jack. Osobno se grozio pomisli da će uskoro pucati u ljude.

225


Dana 24. travnja 1915. godine flota je isplovila, na čelu s brodom Queen Elizabeth, koji su momci od milja zvali »Lizzie«. Vojnici su se još jednom okupili na palubi. Puni ponosa na svoj konvoj, ostavili su Lemnos za sobom.

— Nije li to predivno, gospodine Jack? Roly nije znao kamo bi prvo pogledao. Na veličanstvene brodove oko sebe ili na suncem obasjane obale Lemnosa.

— Samo Jack — mehanički ga je ispravio Jack. On nije u potpunosti dijelio oduševljenje svojih drugova. Naravno, pogled na flotu bio je veličanstven, ali on se nije mogao osloboditi pomisli da teret, koji ona prevozi, odlazi u smrt. Protekle večeri — nakon junačkog obraćanja generala Birdwooda svim vojnicima — satnik Keeler je pozvao svoje skupnike na dogovor. Jacku je sada bio poznat plan intervencije i vidio je zemljopisne karte obale Galipolja. Pristajanje će biti pakleno teško — a Jack nije bio jedini koji je to slutio. I na licima dijelom iskusnih engleskih časnika vidio se strah.

Brod s Jackovom skupinom stigao je u Galipolje među posljednjima. Plovili su noću, a kad je svanulo jutro, našli su se među ostalim brodovima u zaljevu Gaba Tepe. Vojnici su se već ukracavali u čamce. Ostali su čekali na palubi brodova za prijevoz da se prebace na razarače. Ti mali, brzi ratni brodovi istiskivali su malo vode i mogli su priči bliže obali. Svaki od njih vukao je za sobom po dvanaest čamaca za spašavanje u dva reda, a u svakom čamcu je bilo šest vojnika i pet mornara. Ovi posljednji trebali su vratiti čamce natrag na brod nakon što istovare ljude na obali.

— U ovim godinama čovjek još vjeruje u vlastitu besmrtnost!

Jack se stresao prisjetivši se trenutka kad mu je majka Gwyneira očitala bukvicu i izgovorila tu rečenicu. Imao je oko trinaest godina kad je grom udario u staju za goveda na farmi Kiward. Jack i njegov prijatelj Maaka hrabro su se bacili u vatru kako bi spasili uznemirene rasplodne bikove. Dečkima je to djelovalo vrlo junački, ali ih je Gwyneira strašno izgrdila.

Vojnicima u čamcima Jack bi dao najviše osamnaest godina. Doduše, vojska je primala samo one dragovoljce koji su navršili dvadeset jednu godinu, ali to nitko nije provjeravao. Vojnici su se smijali i mahali puškama. Teške naprtnjače visjele su im s ramena, čamci su bešumno klizili po vodi.

Jack je okrenuo glavu i pogledao mračnu obalu i stijene. Bila su četiri sata i dvadeset devet minuta. U četiri i trideset treba započeti napad. Iznenada se na jednom brdu pojavilo žuto svjetlo, koje se za nekoliko sekunda ponovno ugasilo. Na trenutak je u zaljevu zavladala potpuna tišina, a onda se na zaravni iznad njih pojavio obris nekakvog muškarca. Netko je povikao, ispaljena je kugla koja je pala u more.

Zatim je nastao pakao.

Britanski ratni brodovi pucali su iz svih cijevi, Turci su jurišali na obalu. Neki su tukli izravno s obale, a drugi sa stijena visokih oko tristo metara. Jack je vidio kako padaju ljudi na obali, pokošeni vatrom s brodova Queen Elizabeth, Prince

226


of Wales i London. Nije bilo lako pogoditi gnijezda u brdima, iz kojih se pucalo strojnicama. I naravno, odmah su osuli paljbu po čamcima koji su pristajali.

— Moj Bože, oni... oni pucaju... — prošaptao je Roly.

— A što si mislio? — grubo je upitao Greg.

Roly nije odgovorio. Njegove ionako već krupne oči kao da su postale još veće. S kopna su gađali vojnike u čamcima, ali ih je ipak sve više stizalo na obalu, gdje su poskakali iz čamaca i brzo pokušali naći zaklon među stijenama. Turci su pucali na mornare koji su se vraćali s čamcima. Preživjeli mornari teglili su čamce pobijenih.

— Ja ne mogu onamo, kvragu — rekao je Bobby O’Mally dršćući.

— Moramo li i mi...?

— Ne — smireno je rekao Jack. — Mi smo poslije na redu. S bolničarima, možda čak i poslije njih. Zahvalite Bogu što znamo bolje kopati nego pucati.

Jack se čudio što je većina njegovih ljudi i dalje izgarala od želje da se što prije uključi u borbu na obali. Nestrpljivo su čekali dok se napadači nisu probili do zaravni u unutrašnjosti otoka, možda kilometar i pol od obale. Otamo su štitili jedinice koje su tek stizale s mora ili su bar pokušavali to činiti. Obala se i dalje nalazila pod paljbom, a i Novozelanđani su doživjeli vatreno krštenje. Jack i njegovi ljudi osiguravali su iskrcavanje poljske bolnice. To je trebalo učiniti što prije jer je na obali već bilo mnogo ranjenih. Zapovjednik Beeston naredio je da se odmah podignu šatori.

— I gledajte da prestane ova pucnjava! — doviknuo je Novozelanđanima. — Ne mogu raditi dok mi pokraj ušiju fijuče streljivo!

Satnik Keeler pripremao je svoje ljude za proboj u unutrašnjost. Jack i ostali prebacili su lopate preko ramena. Bataljon Australaca bio ih je spreman zaštititi.

— Počinjemo kopati rovove malo iza prve crte — zapovjedio je Keeler. — Zatim ćemo se probiti dalje. Sustav triju rovova, to već znate: jedan za pričuvne jedinice, jedan za prohod i jedan na prvoj crti... rekao bih, pedeset šest metara međuprostora...

Jack je kimnuo. To je bio tipičan britanski način obrane. Prednji rov nije bio popunjen uvijek, nego samo u jutarnjim i večernjim satima, kad su borbe bile najžešće. U srednjim rovovima, za kretanje i potporu, odigravao se glavni dio života branitelja, a u trećem su se okupljale pričuvne jedinice kad je trebao uslijediti napad.

Jack i njegovi ljudi prvo su iskopali zadnji rov, što je bilo još razmjerno bezopasno, jer je bojišnica bila dovoljno daleko, a imali su i zaštitu. Kopači rovova polako su se približavali glavnoj bojišnici primjenjujući finije načine iskapanja, slične onima u rudniku. Kad je okno bilo duboko nekoliko metara, sa stropa bi padala zemlja na ramena kopača — Rolyju je bio dovoljan samo jedan šum da ga obuzme strah. Jack ga je prvo zadužio da vani odbacuje iskopanu zemlju i Roly je dao sve od sebe.

Roly je bio vrlo snažan, kao i ostali kopači zlata i rudari. Ipak, bile su

227


potrebne stotine ljudi za izradu prvog sustava rovova i to je trajalo satima. Jack i njegovi ljudi kopali su cijelu prvu noć u Galipolju i nije im bilo hladno. Vojnicima na prvim položajima bilo je lošije. Kad su započele borbe, vjetar je promijenio smjer; padala je kiša i bilo je vrlo hladno. Ljudi su sa svojim oružjem ležali u blatu, mokri i uplašeni, Turci su neprestano tukli, opskrba vodom i hranom nije bila moguća.

— Iskopajte nekoliko bunkera — rekao je bojnik Hollander koji je još u Francuskoj stekao iskustvo u rovovskom ratovanju. — Ljudi trebaju doći na suho, čim stigne zamjena...

Jack je kimnuo i uputio ljude da dijelove rovova po potrebi osiguraju daskama. U jednom takvom rovu ljudi su spavali dubokim snom kad se iznad Galipolja pojavilo sunce. Čak je i Roly pošao s prijateljima pod zemlju, ali ondje nije mogao naći mir. Na kraju je izašao van i potražio zaštitu pod svojom kabanicom. Iako se i dalje pucalo, tu se osjećao sigurnijim nego u rovu. Mora nabaviti šatorsko krilo...

Već je toga jutra svima bilo jasno da se Turci neće tako brzo dati otjerati u unutrašnjost. Zato su se pripremili na dulji boravak i vojnici su se podijelili u dvije divizije. Australija je držala desnu stranu bojišnice, a Novi Zeland lijevu. Ljudi su sada imali vremena da bolje upoznaju okolicu.

— Vrlo lijep kraj za stanovanje — sarkastično je rekao Greg. Obala Galipolja doista nije bila naseljena.

Jack je pokušavao ne misliti na stijene kod rta Reinga.

— A što je iza onoga? — upitao je Roly, pokazujući na brda.

— Druga brda — odgovorio je Jack. Ovdje nema ravnice. A uz to je još sve obraslo grmljem, idealan zaklon za Turke.

— Jesu li vam to rekli prije? — upitao je Bobby. — Mislim... oni su to znali? Zašto su nas onda poslali ovamo?

Greg je zakolutao očima. — Želiš li se proslaviti ili igrati igrice, Bobby? Jesi li čuo što je rekao general: ovo je jedna od najtežih zadaća koja se može dati vojnicima, ali mi ćemo je izvršiti!

Ponosno se udario u prsa.

— U svakom slučaju, neće biti jednostavno — zaključio je Jack. — A ako želite dobiti priliku da postanete junaci, trebali biste nastaviti kopati. Inače će vas potući kao zečeve.

U međuvremenu su se i na drugoj strani počeli kopati rovovi. Turci su imali drukčiji sustav rovova, vjerojatno ne manje složen od britanskog. Ali to ih nije spriječavalo da i dalje pucaju na njih i bacaju bombe. Britansko je topništvo, doduše, odgovaralo sve učinkovitije i uništilo je mnogo gnijezda sa strojnicama, ali Jack i ostali bili su sretni što su dovršili prve rovove pa se mogu skloniti. Samo se Roly više bojao zemljanih radova nego paljbe. I dalje je spavao vani umjesto s ostalima u bunkeru. Jedini zaklon stvaralo mu je nekoliko stijena

228


između rovova i obale.

Jack je bio zabrinut zbog toga; istinski opasno postalo je tek kad su se kopači rovova približili Turcima, što je ove navelo da pojačaju paljbu.

Jackova skupina upravo je kopala hodnik pod zemljom. Roly, natjeran zadirkivanjem drugih momaka, kopao je stisnutih zubi i blijeda lica. Unatoč svemu, napravio je više posla nego Greg i Bobby. Jack McKenzie i satnik Keeler naizmjence su korili ovu dvojicu.

— Pa nisam krtica — gunđao je Bobby, a Jack je pogledao u nebo. Uvijek isti izgovor za lijenost. I Greg je imao običaj govoriti da bi radije imao pušku u ruci i borio se nego kopao zemlju. A zapravo su im i tu fijukali meci pokraj ušiju. Turci, koji su bili udaljeni od njih samo stotinjak metara, cijeli su ih dan gađali u nepravilnim vremenskim razmacima, nastojeći ih zbuniti. Jack je zbog toga kopao što je brže mogao. Htio je završiti i predati položaje topništvu. Bilo je samo pitanje vremena kad će Turci napuniti rovove ljudima i teškim naoružanjem.

A onda su se jednim udarcem obistinila njegova najgora strahovanja. Za razliku od Britanaca, Turci su imali ručne granate i netko je s druge strane upravo vježbao gađati u cilj.

Jack i njegovi ljudi radili su pod zemljom kad se to dogodilo. Preživjeli iz susjednog rova poslije su pričali da je jedan neprijateljski vojnik nakratko izašao iz rova, izvukao osigurač i bacio te znalački — ili je jednostavno imao sreće — pogodio u cilj. Granata je eksplodirala u rovu iza Jackovih ljudi. Raspršila je zemlju i raskomadala ljude koji su učvršćivali rov gredama. Jack i njegovi vojnici čuli su galamu i krikove, ali nisu mogli vidjeti pogođeno mjesto jer su ih mogli ozlijediti šrapneli i razne krhotine.

Jack je uvidio opasnost.

— Izlazite odavde! Brzo! U rovove!

Rovovi su pružali zaštitu i mogućnost povlačenja. Jack je slutio da su sada puni vojnika koji idu naprijed.

— Glupost! — povikao je satnik Keeler. — Zauzmite obrambeni položaj! Uđite u gotove rovove i uzvratite vatru! Nataknite bajunete, u slučaju da netko prodre! Onesposobite momke!

Međutim, prije nego što su ljudi uopće mogli shvatiti proturječne zapovijedi, eksplodiralo je još nekoliko granata; jedna točno iznad njihovih glava. Zemlja se tresla, okna su se urušavala... Vojnici su instinktivno podigli oplate iznad glava. Nisu mogli biti zatrpani jer okno nije bilo ni metar pod zemljom. Zemlja koja se srušila na njih samo ih je mogla zaštititi.

Roly O’Brien više nije mogao misliti. Umjesto da ostane ležati, počeo je kao sumanut otresati zemlju sa sebe, puzao je kroz okno, napola se uspravio i htio otići u stražnji dio. Kad je vidio do. su rovovi puni vojnika, pokušao je izaći van. Netko ga je povukao za remen na hlačama. Roly mu se htio oduprijeti... i odjednom se našao lice u lice s bojnikom Hollanderom.

229


— Što je ovo, vojniče?

Roly ga je zapanjeno pogledao. — Hoću izaći odavde! — povikao je i nastavio se penjati. — Moram izaći... rudnik će se urušiti!

— Vi želite dezertirati, vojniče?

Roly nije razumio njegove riječi. — Van! Svi moramo izaći van...!

— Ovaj čovjek ne zna što govori — rekao je satnik Keeler, koji se u međuvremenu izvukao iz ruševina, a sada je pokušavao postaviti nove vojnike na položaje za gađanje puškama. — Prvi susret s neprijateljem, gospodine. To je panika, gospodine.

— Sada ćemo mu to izbiti iz glave! — rekao je bojnik, zamahnuo rukom i dva puta svom snagom ošamario Rolyja. Roly je pao na leđa, izgubio je ravnotežu, ali se onda malo pribrao. Opipao je svoje oružje.

— Ispravno! — pohvalio ga je satnik Keeler. — Podići puške, potražiti otvor za gađanje, uzvratiti vatru. Tako ćete brže izaći odavde.

Roly je ostao bez riječi. Dopustio je da ga dva vojnika odvedu u nišu u rovu i natjeraju da uzme pušku. Nebo iznad njega bilo je, doduše, olovno, ali se Roly osjećao slobodnim. Ponovno je mogao disati.

— To će imati određene posljedice, obećajem! I za vas, satniče! Gotovo ste dopustili da momak pobjegne. Kad ovo ovdje završi, želim vas obojicu vidjeti u mojem šatoru!

Bojnik Hollander se još nakratko okrenuo prema Keeleru i Rolyju, a onda je krenuo u boj.

Vojnici su sada tukli svom snagom, potpomognuti topništvom. U turskim je rovovima sada bilo mirnije. Ipak, ljudi nisu mogli dočekati da padne noć i da se vatra stiša. Najopasniji su bili jutarnji i večernji sati. Sumrak je bio sigurniji od svjetlosti dana. Danju je najčešće bio mirno, a noću su obje strane pucale samo sporadično.

Jack i njegovi ljudi morali su se vratiti iza crta razgraničenja. U glavnim bojnim rovovima ostala je samo malobrojna posada. Jedinice za raščišćavanje sada su se hvatale posla. Skupljali su ranjene i mrtve. Bobby O’Mally povratio je kad je vidio raznesene dijelove tijela vojnika koji su radili samo nekoliko metara iza njih. Satnik Keeler bio je lakše ozlijeđen. Roly mu je očistio ranu na ruci, premazao je uljem čajevca i previo je.

— Ovo radite dobro, potporučniče — rekao je satnik. — Ali ono prije...

— Hoće li ga bojnik poslati pred ratni sud? — zabrinuto je upitao Jack.

Keeler je odmahnuo glavom. — Ne, ne vjerujem. Napad panike pri prvom susretu s neprijateljem... to se događa. Osim toga, poslije se hrabro borio. Njegova je nesreća u tomu što je naletio ravno na bojnika. Nešto će smisliti. Dignite glavu, O’Briene. Bojnik je nagao, ali se poslije smiri. Ostavimo sada to.

Šatori za časnike bili su postavljeni na obali, a neki su časnici više voljeli noćiti na brodu. Bojnik Hollander uvijek je bio na bojišnici. Svoje ljude nikad nije ostavljao same. A sigurno je i on prije imao napade panike.

230


Jack se pokušavao odmoriti, nije htio misliti na Rolyja i na Keelera, ali odahnuo je tek kad se Roly vratio. Kao i uvijek, zadržavao se izvan bunkera u kojem su bili njegovi prijatelji.

— Bojnik nas je izribao, naravno — pričao je Roly. — Ali inače nije bilo loše. Moramo se samo dobrovoljno javiti... sutra šalju nekoliko jedinica u Cape Helles, gdje se nalaze Englezi.

— Brodom? — upitao je Jack.

Roly je odmahnuo glavom. — Kopnom. Trebamo napasti Turke s leđa i osvojiti nekakvo brdo...

Greg se cerio. — Zvuči kao pustolovina! Hajde, Bobby, i mi ćemo se prijaviti!

Roly se smijao pun nade. — A vi, gospodine Jack? — upitao je.

— Samo Jack. Ne znam, Roly...

— Ne pravi se važan, poručniče!

Bobby se smijao. — Možda ćeš postati narednik kad se vratimo.

— Mene su degla... degra... u svakom slučaju, opet sam vojnik — sa žaljenjem je rekao Roly.

— Osvojiš li sada to brdo, bit ćeš general! — rekao je Greg, hrabreći ga. — A mi ćemo dobiti Viktorijin križ. Dođite sada, idemo Keeleru!

Ustao je s daske, obukao gornji dio odore, kako bi djelovao samouvjereno, i potražio šešir. — Hajde, Bobby! A ti se ne želiš izvući, Jack!

Jack nije znao što bi rekao. Učinilo mu se da čuje majčin glas: — Ideš u rat kako bi iskušao Boga! Možda je Gwyneira bila u pravu. Ali od onoga dana, kad je bio izložen turskom napadu i naslijepo gađao u dim i plamen iz neprijateljeva oružja, znao je da ne traži smrt. Do sada nije pronašao nikakvo junaštvo u ovom ratu i nije mogao mrziti Turke. Oni su branili svoju zemlju, primorani zbog saveza s narodom koji nisu poznavali, protiv postrojbi, koje su se borile za narod koji zapravo također nisu poznavale. Jacku je to bilo besmisleno, gotovo nestvarno. Ali naravno, ispunit će svoju obvezu i dokazati se. No, u Cape Helles ga baš ništa ne vuče.

— Dođite, gospodine Jack — rekao je Roly. — Ja ću biti hrabar. Nekakvo brdo... to nije tako loše...

Jack je napokon pošao s ljudima protiv svoje volje. Osjećao se nekako obveznim prema Rolyju. Iz njemu nepoznatih razloga imao je potrebu štititi toga čovjeka. Tako je klipsao kroz rovove za trojicom vojnika. Satnik Keeler stanovao je u bunkeru iza crta. Upravo je krenuo pakirati svoje stvari.

— I on ide? — Jack je upitao Rolyja.

Roly je kimnuo. — Zapovijedat će jednoj povorci. Satnik Treće divizije danas je poginuo.

Greg je žustro salutirao. Keeler ga je umorno pogledao.

— Što ima? — bezvoljno je upitao.

Bobby O’Mally ponosnim je glasom rekao što žele. — Mi se napokon želimo

231


boriti, gospodine! — rekao je. — Naći se s neprijateljem oči u oči!

Kako je Jack shvatio, trebali su doći Turcima s leđa. No, nije ništa rekao, a činilo se da ni satnik Keeler ne vjeruje svojim ušima. Pogledao ih je redom, a zatim je nakratko razmislio.

— Vas dvojica... pokazao je na Grega i Bobbyja — što se mene tiče, možete. Vi ne, McKenzie!

Jack se pobunio. — Zašto ne, gospodine? Zar mi ne vjerujete da...

Keeler je odmahnuo rukom. — To nema nikakve veze s povjerenjem. Ali vi ste poručnik, McKenzie, i dobro vladate svojom jedinicom. Ovdje ste neophodni.

Nešto neodređeno na satnikovu licu spriječilo je Jacka da se usprotivi.

— Ali to su samo dva ili tri dana! — rekao je Roly.

Činilo se da je Keeler htio nešto reći, ali ipak je odustao. Jack je vjerovao da mu može čitati misli. Nejasno se sjetio zemljovida koje su im pokazali prije dolaska. Osvajanje vrha, koji su iz milja zvali »Baby 700«, bio je veliki pothvat.

— Može se umrijeti bilo gdje — tiho je rekao Jack.

Keeler je duboko udahnuo. — A može se i preživjeti. Mi ćemo preživjeti! U zoru krećemo, dečki! A vi, McKenzie, popravite rovove koje su danas pogodili. Od životne je važnosti da se utvrdi glavna crta razdvajanja, dakle, pokrenite ljude! Otpust!

232


6.

oly i njegovi prijatelji krenuli su u sumrak. Jack je čuo galamu, smijeh i oproštajne pozdrave. Ljudi koji su ostali u rovovima kao da su zavidjeli pozvanim bojnim skupinama. Mnogi od njih ponavljali su stare jadikovke o »rovanju krtičnjaka«, dok su drugi očekivali

pustolovine.

Prošla su četiri dana dok Jack nije ponovno čuo za borce za Cape Helles, ali nije imao vremena razmišljati o njima. Bojnik Hollander i drugi engleski zapovjednici vršili su veliki pritisak na kolone u rovovima.

— Turci okupljaju postrojbe, dobivaju pojačanje. Svakim danom možemo računati na protunapad. Utvrda ne smije popustiti!

Četvrtoga dana Jack se vratio u rov mrtav umoran i ranjavih prstiju. Cijeli dan su proveli u osiguravanju rovova bodljikavom žicom, a Jack je preuzeo glavne radove u svojem sektoru. Za razliku od rudara, na farmi je naučio raditi s bodljikavom žicom — mrzio ju je, ali to je bio najučinkovitiji način ograđivanja prostora za goveda. U svakom slučaju, do sada nitko pritom nije pucao na njega... Odlučio je da će si te večeri priuštiti uživanje u alkoholu koji je skupio u posljednjih nekoliko dana. Dobivali su malu čašu rakije dnevno, a Jack nije ni taknuo svoj dio nakon što je Roly otišao.

— Poručnik McKenzie?

Jack je teškom mukom ustao s ležaljke kad je izvana čuo glasove. Momci su ispred svoje prostorije stavili zastor od nepromočive tkanine kako bi uživali makar u prividnoj privatnosti i donekle mogli mirno spavati, kad bi im se za to pružila prilika. U rovovima je bilo živo i danju i noću pa mira nije bilo ni te večeri. U nekim je odjeljcima gorjela tako jaka vatra, da se spasioci nisu mogli probiti do ranjenika. Sada, kad se napokon smračilo, jurili su hodnicima s konjima za vuču i nosiljkama. I mladić koji je stajao ispred Jackove spavaonice, bio je u odori sanitarna.

— Moramo vam pokazati ovoga ovdje — rekao je, gurnuvši u sklonište Rolyja O’Briena, koji je bio u prljavim dronjcima. Roly se otimao, ali ne pretjerano. Jack je načinio korak prema van.

233


— Tko kaže? — upitao je tiho.

— Njegov satnik. Keeler. On leži kod nas u bolnici, a i momak se ondje motao. Predvečer je doveo satnika u logor. Vjerojatno mu je spasio život, sam ne bi mogao prijeći preko stijena. Ali poslije toga... momak više ne zna ni kako se zove.

— Bobby... — tiho je rekao Roly.

— Čujete li, poručniče, on se zapravo zove Roland, Beeston je provjerio. Zato što imaju vrlo slična imena. O’Brien i O’Mally. Ali O’Mally je poginuo. Ovaj ovdje je O’Brien...

Roly je jecao. Jack ga je zagrlio.

— Mnogo hvala, dočasniče. Ja ću se pobrinuti za njega. Što... što je satniku?

Vojnik je slegnuo ramenima. — Nisam siguran, ja sam u službi spašavanja, bolesnike njeguju drugi. Ali mislim... mislim, da će mu Beeston još noćas odrezati ruku...

Jack je progutao slinu. Zatim je uvukao Rolyja unutra i zapalio plinsku svjetiljku, što je bilo dopušteno samo u slučajevima krajnje nužde. Turci nisu smjeli otkriti položaj engleskih rovova. S druge strane, određeni dijelovi rovova uvijek su bili osvijetljeni. Jack je zaključio da je upravo riječ o krajnjoj nuždi.

— Bobby je mrtav — prošaptao je Roly. — A Greg... njemu su presjekli noge. Jedna... jedna od onih novih pušaka, koje strašno brzo pucaju. Ratata... i metak za metkom, razumijete li, gospodine Jack? Ondje je sve uništeno... samo krv, krv... Ali ja... ja sam ga odvukao u jedan rov, a oni su ga odnijeli. Možda će se spasiti.

Roly je neprestano drhtao. Jack mu je dao svoje zalihe alkohola. Mladić ga je pio u malim gutljajima.

— Što je to uopće bilo? Jeste li zauzeli onaj brijeg? — upitao je Jack.

— Da... ne... Roly je obrisao usta. — Tako mi je hladno...

Jack mu je pomogao skinuti ostatke odore i odjenuo mu je svoj kaput. Zapravo je bilo toplo te svibanjske noći, ali je hladnoća, koju je osjećao Roly, njemu bila dobro poznata.

— Oni su branih brijeg, kao... kao ludi, kao da... kao da na glupom brijegu ima nešto posebno... Roly je stisnuo kaput uza se.

Jack se pitao smije li zapaliti vatru. No, Rolyju je trebala toplina. Pokupio je ostatke drva.

— Uspinjali smo se puzajući. Bili smo kao mete, pogodili su stotine naših, stotine... posvuda... posvuda mrtvi. Ali mi smo se uspjeli popeti. Greg, Bobby i ja... i još nekoliko vojnika. Većinom Australaca. Osvojili smo taj nesretni brijeg i ondje smo se ukopali.. Ali... ali pojačanje nije stizalo. Nismo imali što jesti, nije bilo vode. Noću je bilo hladno, odore su bile vlažne i poderane i krvave... Pokazao je rukom ostatke svojih hlača.

— A Turci su pucali... i pucali... i pucali.

234


Roly se trzao kao da se još čuju pucnji s bojišnice. — A šrapneli... kada to pogodi čovjeka... od Bobbyja nije ostalo ništa, gospodine Jack. Sve se dogodilo jako brzo, još malo prije bio je tu, a onda... samo krv... i jedna šaka... Greg je plakao. Samo je plakao, nije mogao prestati. A onda su rekli da se povučemo. Ali Turci su bili svuda oko nas... ponovno smo puzali, ovaj put nizbrdo, ali ondje je bilo grmlja, mislili smo da trčimo u zaklon, i ondje su bili rovovi Australaca... Trčali smo... o, Bože, gospodine Jack, mislio sam da će mi se pluća raspasti, bio sam tako umoran... a onda je pogodilo Grega.

Roly je jecao. — Hoću kući, gospodine Jack! Hoću kući!

Jack ga je zagrlio i njihao. Neobično je bilo to što je pritom mislio na Gloriju. Kad je kao mala djevojčica sanjala nešto ružno pa se uplašila, on bi je tako držao. Tko je to za nju činio u Engleskoj? Ili je plakala dok ne bi zaspala?

U kotliću nad vatrom proključala je voda. Jack je pustio Rolyja, natjerao ga da se opere i popije čaj — i uz grižnju savjesti opljačkao ormarić Grega McNamare. Znao je da mladi rudar ondje čuva zalihe viskija. Njemu one trenutačno ne mogu pomoći, a Rolyju je trebalo nešto za jačanje.

— Sutra će sve izgledati drukčije — rekao je utješno, iako ni sam nije vjerovao u to. Sutra će možda započeti turski protunapad.

Što se toga tiče, njihove postrojbe imale su još nekoliko dana poštede. Kad se to napokon dogodilo, njihov se obrambeni sustav održao, a i inače su imah sreću. Britanski izvidnički zrakoplov — koji je skrenuo s kursa — slučajno je letio iznad Galipolja i otkrio pokret turskih postrojba. General Bridges nije dugo oklijevao. Postavio je ljude na sve bojne položaje.

Jack i Roly su se ponovno slučajno našli na prvoj crti. Stisnuli su se u svojim upravo iskopanim rovovima. Jack je pokušao odvesti prijatelja na natkriveno mjesto, ali Roly se nije mogao odlučiti između straha od Turaka i straha od zatrpavanja.

— Zauzmite bojne položaje i nataknite bajunete! — šaptom je zapovjedio bojnik Hollander. Glas mu je zvučao sablasno i Roly je drhtao. Sada, prije izlaska sunca, bilo je još osjetno hladno, a ljudi su čekali već satima.

Vojskovođe su očekivale da će Turci napasti u zoru, ali je pokret postrojba u rovovima počeo mnogo prije. Jack je trljao ruke kako bi ih ugrijao. Provirivao je ne bi li ugledao sunce. Roly se igrao svojom puškom. Lice mu je bilo mršavo i sivo poput pepela — za razliku od drugih momaka iz Jackove skupine znao je što ga čeka. Prethodne večeri šutke je ispio ostatak Gregova viskija, dok su njegovi drugovi glasno izražavali veselje zbog nadolazeće bitke. Osobito novi vojnici nisu mogli dočekati napad Turaka; naoštrili su se za pucanje.

Jack je pogledao dvojicu novih vojnika. Dok se Roly borio na rtu Helles, Novi Zeland poslao je pojačanje. Bobyja i Grega zamijenila su dva mlada vojnika sa Sjevernog otoka. Obojica su dolazila s ovčarske farme kao i Jack. Zapravo su pripadali lakoj konjici, ali su ostavili konje na Lemnosu i dobrovoljno se prijavili

235


za Galipolje. Rekli su kako je pitanje časti pomoći svojim zemljacima u njihovoj junačkoj borbi.

Druga pošiljka dobrovoljaca iz Australije i Novog Zelanda nije se sastojala samo od pustolova, varalica i siromaha, nego su tu bili i domoljubi. Mnogi od njih lagali su kad je bila riječ o godinama njihova života. Jedan od Jackovih ljudi imao je tek devetnaest godina. Jackove sumnje da će njega i njemu slične za napada staviti na prvu crtu, potvrdile su se: najmlađi su služili kao topovsko meso. Samoubilačke akcije mogle su se bez otpora provesti samo zbog njihove odvažnosti.

Sam Jack i njegovi rudari za svoje istaknute položaje imali su zahvaliti dobrom poznavanju sustava rovova — ne samo na vlastitoj, nego i na turskoj strani. Naposljetku, imali su dovoljno vremena za promatranje Turaka na djelu — ili su bar po smjeru iz kojeg su dolazili njihovi pucnji mogli odrediti gdje su im obrambeni položaji.

— Najopasnije mjesto je ovdje! — rekao je Jack svojim ljudima, također šapćući. — Ovdje će oni pokušati prodrijeti. Razmak između rovova je malen, a njihov hodnik skreće ondje prijeko. S desne i lijeve strane mogu izvrsno štititi svoje pri napadu. Dakle, najbolji strijelci k meni! Da, ovdje pod krov...

Jack je osjetljivo područje rovova dao osigurati nekakvom drvenom rešetkom. Tu su bili otvori za puške i za periskop kojim su se mogli vidjeti neprijatelji. Ipak, nije se moglo lako ući u rov. Momci nisu štedjeli na bodljikavoj žici. — I ne pucajte naslijepo. Čekajte dok se ne približe i onda gađajte u sigurno. Bojnik računa na njihovu veliku premoć, dakle, štedite streljivo!

— Volio bih ostati vani, gospodine Jack — tiho je rekao Roly.

Jack je kimnuo. — Idi u pričuvni rov — rekao je mladiću, znajući da time krši bojnikove zapovijedi. Njegova jedinica trebala je štititi taj dio bojišnice, ali on je Rolyja upravo poslao iza crte.

— Ali ja ne mogu...

— Idi! — rekao je Jack. U tom trenutku nastao je pakao. Na engleskoj strani nitko nije čuo zapovijed za napad, ali Turci su navalili istodobno iz svih rovova. S brda su gađali strojnicama, prvi napadači bacali su ručne granate na neprijateljske položaje.

Jack nije više imao vremena paziti na Rolyja kao ni bojati se neprijatelja koji su urlajući jurili prema njemu. On je samo pucao — u zadihana pluća, u podivljala srca, u razjapljena usta. Napuni, pucaj, napuni, pucaj...

Jack je prije često bez razmišljanja koristio riječ pakao, ali nakon ovoga dana neće je izustiti više nikad. Napadači su se klizali po krvi svojih suboraca i padali preko njihovih tijela. Neki od njih ipak su stigli do rovova, srčani momci zabadali su bajunete u njihova tijela, krv je šikljala na sve strane. Jack je čuo bolne krikove i užasnuto jaukanje. Roly? Samo se nemoj osvrtati, i najmanja pogreška mogla bi te stajati života.

Jedan od najmlađih vojnika, željan krvi, napola je izašao iz rova kako bi

236


bajunetom navalio na napadače. To je platio svojim životom. Izrešetan mecima, pao je u rov ravno pred Jacka. Zamijenio ga je drugi vojnik. Jack je ugledao otkočenu granatu u rukama Turčina koji je jurišao na njih. Pucao je, ali nije dobro pogodio. Turčin je stigao još baciti granatu, ali ne dovoljno daleko. Ispred Jackova položaja za gađanje urušila se zemlja i zajedno s dijelovima mrtvih tijela raspršila po momcima u rovovima.

— Rudnik se urušava!

Jack je čuo Rolyjev povik. — Moram van, svi moramo van...

Roly je bacio pušku. Pokušao je izaći iz rova, ali ga je jedan drugi vojnik povukao natrag. Jack je vidio kako se zatim pokušao probiti kroz redove vojnika kako bi se izašao iza crte. Malo dalje u rovu rasprsnula se granata — kiša od krvi i zemlje...

Roly je kriknuo. Jack je primijetio kako se Roly bacio na tlo. Nekoliko turskih vojnika iskoristilo je priliku za proboj. U tom trenutku Jack se okrenuo i napao. Očajan, kao životinja u zamci, udarao je oko sebe i zabadao bajunetu. Ovdje nije imalo smisla pucati. To je bila borba prsa u prsa. Jack je bez razmišljanja zabadao bajunetu u tijela vojnika i na kraju udarao lopatom jer je i bajuneta bila prevelika. Lopata je nakon beskrajno dugog kopanja kamenitog tla bila oštra. Zadavao je duboke rane — jednom napadaču Jack je gotovo odsjekao glavu kad mu je zario bajunetu u grlo.

— Ukloni mrtve! — doviknuo je Rolyju, ali s njim se izgleda više nije moglo razgovarati. Jack i drugi vojnici mogli su pobiti uljeze. Spoticali su se o mrtva tijela dok su pucali, ali najezda Turaka nije popuštala. Vojnici su jurišali u bojnom zanosu i hvatali se u zamku od bodljikave žice. Jack se zaprepastio vidjevši kako bodljikava žica popušta pod težinom njihovih tijela. Krvareći iz tisuću rana, Turci su nahrupili u rov zajedno s bodljikavom žicom. Pokušavajući pobiti Turke, njegovi ljudi su se i sami zapleli u žicu, a oko njih su iznova eksplodirale granate. Mješavina zemlje i baruta zaklanjala im je pogled. Jack je čuo kako Roly cvili pod kišom kamenja i dijelova mrtvih tijela. Momak je vjerojatno čučao u kakvom kutu. Jack je bio sretan što mu više nije stajao na putu.

Bojnik Hollander je na to gledao drukčije. Kad se paljba stišala na nekoliko trenutaka, Jack ga je čuo kako galami.

— Vojniče, što je to? Uzmite pušku i pucajte! Kvragu, vojniče, razgovarat ću s vama! To je kukavički!

Jack je slutio da će se dogoditi nešto strašno.

— Možeš li ti to sam riješiti? — upitao je momka koji je pokraj njega branio rov. Bio je to novi vojnik — u početku bez ikakva straha, a sada spreman na najgore.

— Jasno, poručniče. Ali može li tko leševe... Mladić je ponovno zapucao, ali Jack je znao što misli. Njihovi su rovovi bili puni ruševina, dijelova tijela i bodljikave žice, a tlo se pretvorilo u krvavo blato.

237


Jack se prvo morao snaći prije nego što je u jednom kutu otkrio bojnika i Rolyja. Roly je čučao u niši — udaljenoj od puškarnica koliko god je to bilo moguće i napola zasutoj zemljom i krhotinama — i dršćući plakao poput djeteta.

— Rudnik, rudnik, gospodine Time...

— Vojniče, ustanite i uzmite pušku!

Bojnik Hollander nogom je gurnuo mladog čovjeka, ali Roly nije došao k sebi.

Jack se probio kroz blato i krv te se bacio između svojega prijatelja i bojnika. — Gospodine, on ne može, gospodine... To sam vam već rekao. Pošaljite ga s bolničarima kada dođu, uhvatila ga je panika...

— Ja to zovem kukavištvom pred neprijateljem, McKenzie.

Bojnik je počeo vući Rolyja za noge.

Prije nego što mu je to pošlo za rukom i prije nego što je Jack odgovorio, iza leđa im je eksplodirala još jedna granata. Turci su iznova počeli padati u rov. Vrištali su od bolova dok im je bodljikava žica razdirala kožu i odjeću. Jack je pogledom potražio mladića sa Sjevernog otoka koji je krenuo boriti se prsa u prsa. I on je ležao na tlu i vrištao. Granata mu je raznijela desnu ruku, njegova se krv pomiješala s krvlju neprijatelja. Bojnik Hollander hladnokrvno se borio bajunetom.

— Bolničari!

Nitko se više nije obazirao na uplakanog mladića u kutu bunkera, spasioci su imali drugoga posla. Svoj su posao obavljali pod najžešćom paljbom i također su imali gubitke.

Jack je napokon prestao misliti. Samo je mlatio oko sebe i pucao, izgubivši svaki osjećaj za vrijeme. Je li ikad radio što drugo osim što je ubijao ljude? Hoće li ikad raditi što drugo osim gaziti po krvi? Koliko je ljudi ubio? Koliko ih je uopće poginulo u samoubilačkom napadu na rovove?

Napad se stišao tek popodne. Turci su vjerojatno shvatili da ne mogu dobiti bitku na taj način. Oko pet sati napokon je prestala vatra. Čule su sam o još neke čarke.

Bojnik Hollander, krvav i zaprljan kao i njegovi vojnici, izvadio je džepni sat. — Vrijeme za čaj — hladnokrvno je rekao.

Jack je spustio pušku. Osjećao je teški umor i prazninu. Gotovo je. Oko njega gomilala su se mrtva tijela prijatelja i neprijatelja, ali on je bio živ. Čini se da Bog nije htio Jacka McKenzieja.

— Uklonite ovu svinjariju i zatim se povucite.

Bojnik je pokazao rukom na mrtve neprijatelje, koji su, dijelom strašno raskomadani i izobličeni, ležali u rovovima. Spasioci još nisu počeli raščišćavati rovove, nego su se, naravno, prvo pobrinuli za svoje ranjenike. — U rovove će doći pričuvna vojska...

Bojnik je nogom odgurnuo jedno tijelo, kao da je time htio osnažiti svoju

238


zapovijed. Odjednom se čovjek pokrenuo.

— Tako mračno... rudnik, tako mračno... plin... kad gori...

— Roly! — povikao je Jack i čučnuo pokraj njega. — Roly, ti nisi u rudniku... Smiri se, Roly...

— Ta se kukavica još izležava ovdje?

Bojnik se bacio na Rolyja i otrgnuo dasku koja mu je služila kao zaklon. Grubo ga je udario u bradu.

— Ukopao se i od straha se usrao u gaće!

Ovo posljednje nije se moglo poreći. Roly je vonjao po mokraći i izmetu.

— Gdje je vaša puška, vojniče?

Činilo se da Roly ne razumije te riječi. Njegove puške više nije bilo. Vjerojatno je ležala negdje na tlu ispod zemlje i krvi.

— Ustanite sada! I pođite s nama. Uhićeni ste. Vidjet ćemo što ćemo s vama. Ako se mene pita, trebate ići na prijeki sud. Kukavištvo pred neprijateljem.

Bojnik je uperio oružje u Rolyja, koji je refleksno podigao ruke i uspravio se. Hodao je ispred časnika, spotičući se.

Jack bi volio pomoći mladiću, ali nije znao kako. Jednostavno je bio preumoran za razmišljanje, preumoran za bilo što. I bojnik je sigurno na izmaku snage, pomislio je Jack. Neće valjda Rolyja odmah dati ubiti.

Jack je teturao kroz rovove, a s njim i ostali vojnici, koji su također bili iznemogli.

— Četrdeset dvije tisuće... — rekao je jedan. — Znači, bilo ih je četrdeset dvije tisuće. A deset tisuća je mrtvo...

Jack više nije bio užasnut, ali nije se osjećao ni pobjedonosno. Srušio se na svoju ležaljku i utonuo u san. Te noći nije imao noćne more. Nije više imao snage ni za drhtanje.

— Albert Jacka dobit će Viktorijin križ! — rekao je vojnik koji je sjedio uz vatru. — Kao prvi Australac! Ali on ga je i zaslužio. Sam je pobio momke kod Courtney’s Posta. A oni su već zauzeli rov. Nevjerojatno!

Sunce je ponovno zasjalo nad Galipoljem. Uspješni branitelji okupili su se oko stotinu vatri, doručkovali i međusobno izmjenjivali junačke priče. Nekoliko ih se već kupalo na plaži u zaljevu, iako je još bilo hladno. Momci su se htjeli riješiti mirisa krvi i baruta, a more je bila jedina kada koju su imali. Turci nisu gađali plivače zdušno kao inače. Obično su pucali na kupače koji su se zabavljali, uranjajući u pravom trenutku, prije nego što ih pogodi metak. Toga su jutra, međutim, Turci zbrinjavali svoje mrtve. To nije bio službeni prekid vatre, koji dogovaraju generali, nego jednostavno čin čovječnosti. Australci i Novozelanđani vadili su mrtve iz svojih rovova i ostavljali ih na tlu. Pritom nisu pucali na turske vojnike koji su ih odnosili. Doduše, pratili su ih puškama, ali kad su vidjeli bijele vrpce oko njihovih ruku, nisu pucali.

239


Jack se uvjerio da se preživjeli iz njegove jedinice osjećaju dobro, da su dobili jesti i donijeli vodu za pranje. Ovo posljednje morao je nadzirati. Jedan dio kopača zlata nije uopće držao do čistoće pa su njihovi nadređeni dobili ukor od engleskih časnika kad nisu bili odjeveni u skladu s propisima. Razmišljajući o tomu, Jack se gotovo počeo smijati. S jedne strane red i čistoća, a s druge strane gacanje po krvi. Rovovi su u međuvremenu bili očišćeni, ali Jack više nikad ne bi mogao boraviti u njima, a da pritom ne vidi vojnike, kojima bodljikava žica umalo nije razderala svu kožu, te lice mladog momka, kojemu je lopatom odsjekao glavu.

Jack je krenuo na obalu kako bi potražio Rolyja. Gdje li ga je bojnik mogao zatvoriti?

Prvi bolničar, kod kojega se Jack raspitao, pokazao mu je put do »zatvora«. Među divljim momcima, koje su Australija i Novi Zeland poslali u rat, uvijek je bio onih koji su pretjerivali čak i na ratištu. Večer prije bitke dvojica su uhvaćena zbog pijanstva, a samo je jedan od njih sutradan oko podne bio sposoban otići među Turke. Odmah su ga upucali i sada je ležao u poljskoj bolnici. S drugim se moglo razgovarati tek jutro poslije bitke i on je sada čekao suđenje, iako još nije bilo jasno hoće li ga optužiti za remećenje mira, kukavištvo pred neprijateljem ili čak za bijeg. Jack je pronašao improvizirani zatvor u šatoru na obali, koji je čuvao stariji narednik s dvojicom mladih vojnika.

— Koga tražite? Kukavicu? Tek danas smo ga dotjerali u red, jučer se nije moglo razgovarati s njim. Bio je potpuno smeten... već sam htio pozvati liječnika, ali liječnici su imali drugog posla. A sada se pak strašno srami i cijelo vrijeme priča o nekakvom rudniku.

Narednik je promiješao čaj u šalici. — Sigurno mu je i ondje nešto palo na glavu...

Jack je u jednu ruku odahnuo, ali je znao da nije dobro što Rolyja drže u zatvoru, iako mu se stanje popravilo.

— Što će sada biti s njim? — upitao je. — Bojnik Hollander...

— On ga je htio smjesta ubiti. Strah od neprijatelja... — rekao je narednik. — Hoćete li čaj?

Jack je odmahnuo glavom. — Može li on to učiniti? — zabrinuto je upitao. — Mislim...

Narednik je slegnuo ramenima. — Vjerojatno će ga poslati na Lemnos, pred ratni sud. Kao i onog drugog. Hoće li ondje odmah smaknuti momke... To bi zapravo bilo rasipanje, zar ne? Mislim, mogli bi sastaviti kaznenu bojnu. A to će naposljetku imati jednaki učinak, ali bi prije toga mogli u Francuskoj kopati rovove...

— U Francuskoj? — zapanjeno je upitao Jack.

Čovjek je kimnuo. — Neće biti dosta momaka za čistu australsku kaznenu bojnu. Momci su divlji, ali nisu kukavice! Želite li sada vidjeti toga čovjeka?

Jack je odmahnuo glavom. Ne bi imalo svrhe razgovarati s Rolyjem, nije mu

240


mogao reći ništa utješno. Mora nešto poduzeti. Prije nego što ga odvedu na Lemnos! Kad postupak započne, sigurno se više neće moći obustaviti.

Jack je zahvalio ljubaznom čuvaru zatvora i otišao do poljske bolnice.

— Poljska ambulanta... zapovjednik Joseph Beeston, gdje ga mogu naći? — upitao je prvog bolničara na kojega je naišao.

— Stožerni liječnik vjerojatno operira. Svi su zauzeti od jučer...

Čovjek je gurao u šator ranjenika sa zavojem na glavi, očito ne posve prisebnog.

— Svi su liječnici u onom šatoru prijeko, samo pitajte za njega. Lako je moguće da ćete morati čekati. Ondje je pakao!

Jack se morao prisiliti da uđe u šatore u kojima su bile smještene poljske operacijske dvorane. Jedan je bolničar upravo iznosio krvave vreće. Roly je vidio zavoje, ali i odrezane, raznesene udove. Suzdržavao se od povraćanja kad ga je zapahnuo slatkasti miris krvi pomiješan s parama lizola i etera.

Na podu u šatoru također je bilo krvi, bolničari ga nisu stizali očistiti. Liječnici su operirali na nekoliko stolova, ranjenici su uzdisali i jaukali.

— Zapovjednik Beeston?

Jack se obratio jednom od liječnika, koji su imali zaštitu na ustima i pregače pa ih nije bilo lako raspoznati.

— Ondje, zadnji stol desno... pokraj psa... Liječnik mu je krvavim skalpelom pokazao smjer.

Jack je pogledao onamo i prepoznao je Paddyja. Mali pas ležao je u najudaljenijem kutu šatora i djelovao je posve smeteno. Njegovo teško disanje i drhtanje podsjećali su Jacka na Rolyja.

— Zapovjednik Beeston? Mogu li... mogu li nakratko razgovarati s vama?

Liječnik se napola okrenuo i Jack je ugledao umorne oči iza debelih naočala. Beestonova pregača bila je zaprljana krvlju, a ruke su mu bile krvave do laktova. Izgleda da je očajnički pokušavao zakrpati nešto u ranjenikovoj utrobi.

— Poznajem li vas...? Ah, da, naravno, vojnik McKenzie! Sada poručnik! Čestitam! — rekao je zapovjednik, blago se nasmiješivši.

— Morao bih nakratko razgovarati s vama — ponovio je Jack. Bio je siguran da bolnički brodovi stalno voze za Lemnos. Netko bi mogao doći na pomisao da onamo pošalje zatvorenike.

— Naravno — rekao je poljski liječnik. — Ali ne sada. Morate čekati. Kad... kad budem gotov s ovim ovdje, malo ču se odmoriti. Vjerojatno će nam doći i pomoć s Lemnosa, mi više ne možemo... U svakom slučaju... čekajte u »kazinu« ili već kako se zove ta koliba. Svatko će vam znati pokazati gdje se to nalazi. A ako se usudite, povedite i Paddyja. I on je gotov...

Beeston se ponovno okrenuo svojem bolesniku.

Jack je pokušao izmamiti psa iz kuta. Pasje cvilio. Jack mu je stavio uzicu nakon što je dopuzao dva koraka do njega i nagovorio ga da pođe za njim iz

241


šatora. Paddy ga je vukao prema brodovima.

— Pametan pas! — rekao je Jack. — Mnogi bi danas htjeli onamo. A gdje je sad »kazino«?

Zapovjednikov izraz »koliba« mnogo je bolje odgovarao sklepanoj potleušici od šatorskih krila i dasaka, u kojoj su se liječnici kratko odmarah između dviju operacija. Kad je Jack ušao unutra, zatekao je mladog časnika kako čvrsto spava na ležaljci, te mladog liječnika koji je ispio dobar gutljaj viskija, poprskao lice vodom i izjurio van.

Jack je odlučio da će čekati pred šatorom pa je kratio vrijeme učeći Paddyja poslušnosti. Mali se pas tako smirio i poslušno je slijedio zapovijedi. I Jack se osjećao bolje. Nakratko je zaboravio prizore iz borbe prsa u prsa u rovu.

— Pametan pas! — pohvalio je Jack malog mješanca. Odjednom je osjetio silnu želju za zavičajem. Što ga je potaklo da napusti farmu Kiward, kolije i ovce pa da se zakopa ovdje na kraju svijeta i puca u ljude, s kojima nije imao nikakve veze?

— Vi tako dobro znate postupati sa psima! — zadivljeno je rekao zapovjednik Beeston kad se napokon pojavio nakon dva sata, umorniji nego prije. Zacijelo je morao obaviti još nekoliko operacija, a ne samo onu koju je htio dovršiti. — Trebao sam ostaviti Paddyja na brodu. Mi najčešće ondje spavamo... Ali jučer...

— Jučer smo svi došli do vlastitih granica — rekao je Jack. — Neki više od drugih...

— Uđite!

Zapovjednik Beeston otvorio mu je šator i zatim odmah krenuo u potragu za bocom viskija. Bio je toliko kulturan da je napunio dvije čaše. — Hoćete li viski?

Jack je prihvatio.

— Što mogu učiniti za vas? — upitao je stožerni liječnik.

Jack mu je rekao što želi.

— Ne znam... dobro, dugujem vam, ali meni ovdje ne treba nikakav slabić. Strah od neprijatelja...

Zapovjednik Beeston otpio je viski.

Jack je odmahnuo glavom. — Vojnik O’Brien nije kukavica. Naprotiv, nakon bitke kod Hellesa dobio je pohvalu jer je izvukao dvojicu ranjenika iz neprijateljskog područja. I bio je u prvim redovima pri napadu na onaj nesretni brijeg. Ali čovjek se boji zatvorenog prostora. U rovovima poludi.

— Naši spasioci moraju ulaziti i u rovove — odgovorio je Beeston.

— Ali rade i na otvorenom, a za to se nitko ne otima. Nije li tako? — upitao je Jack. — Neovisno o tomu što sigurno ne želite staviti toga čovjeka da radi na raščišćavanju. Jednog tako iskusnog njegovatelja...

Beeston se smrknuo. — Čovjek ima iskustva u radu s bolesnicima?

242


Nakon pola sata zapovjednik Beeston službeno je zamolio bojnika Hollandera za premještaj vojnika Rolanda O’Briena u sanitetsku službu.

— Bila bi velika šteta da ga stavite u kažnjeničku bojnu, bojniče! Prema riječima njegova prijatelja, taj je čovjek izučeni bolničar. Učio je od medicinske sestre koja je sudjelovala u Krimskom ratu. On je muška Florence Nightingale. Nećemo ga poslati u Francusku!

Za sat vremena Jack McKenzie mogao je odahnuti! Roly je bio spašen. Jack je ipak pisao Timu Lambertu u Greymouth. Bilo je bolje osigurati se na dvije strane.

Poslije toga pisao je Gloriji. Nije ju htio opterećivati, a nije ni znao želi li doista poslati to pismo. Ali Jack je znao da će poludjeti ne bude li nekomu ispričao sve o bitkama.

243


7.

ad je Gloria napokon stigla u Sydney, bila je spremna mrziti cijeli svijet. U sebi je bijesnila na muškarce koji su je iskorištavali — a onda nisu htjeli dodatno platiti za »posebne usluge«. Nekoliko puta se dogodilo da je Gloria morala izvaditi nož i prisiliti muškarce da joj

plate, pri čemu ni sama nije mogla vjerovati da joj je to pošlo za rukom. Bezopasni malograđani koji su samo htjeli iskoristiti još slabije i obespravljenije stvorenje nego što su i sami bili, popustili bi čim bi čelik zabljesnuo. Varalica poput stjuarda lako bi djevojci oteo nož i vjerojatno bi joj se krvavo osvetio. Ali možda su se muškarci uplašili vidjevši u Glorijinim očima mržnju i ubilački nagon dok je izvlačila nož. Sve dok su bili pristojni, ona je djelovala mirno i nejako i bez riječi je uzimala novac za usluge. Ali ako bi joj tko uskratio plaću, ona bi podivljala.

Gloria je mrzila i druge djevojke za zabavu, koje nisu bile spremne prihvatiti novu curu na svojem području. Često je koristila nož. Djevojke su bile toliko otupjele da se uopće nisu obazirale na prijetnje, i većinom su bile bolji borci od Glorije. Dva puta su je isprebijale i ostavile na ulici u blatu, a jedna suparnica joj je otela i dnevnu zaradu. Gloria nije bila prevelika konkurencija drugim bludnicama. Muškarci, koji bi je pokupili, najčešće su tražili »posebne usluge«.

Djevojka u početku nije shvaćala da muškarce zadivljuje zapravo njezina obrijana glava. Bojala se da će joj takva »frizura« škoditi poslu, a onda je primijetila da je glatka koža na njezinoj glavi neodoljiva nastranim muškarcima. Gloria je uvijek iznova brijala glavu, čim bi joj izrasla kosa. To se pokazalo dobrim i zbog istrijebljenja kojekakve gamadi, jer iako nije »radila« u onako strašnim uvjetima kao na brodu Niohe, u straćarama i lučkim spremištima, kamo su je odvodili muškarci, nedvojbeno je bilo buha. Najradije je odlazila na kakvu plažu. To je bilo čisto, godio joj je šum mora dok su se muškarci na njoj zadovoljavali.

Gloria je mrzila poštene žene i vlasnike prodavaonica u kojima je kupovala namirnice. Mrzila je njihovu oholost pri susretu s bludnicom Glorijom te nedostatak spremnosti da joj pomognu. Prešlo joj je u naviku da putuje

244


preodjevena u muškarca i da se samo noću pretvara u ženu. U muškoj odjeći osjećala se sigurnijom i mogla se lakše skriti od drugih djevojaka za zabavu, koje su danju išle u lov na »putujuću« konkurenciju. U nadi da će trošiti manje novca za namirnice i tako staviti više na stranu za put na Novi Zeland, Gloria je neprestano tražila posao i kao muško. Bilo bi lako zaraditi za hranu, popravljajući ograde na farmama, istovarivati trgovcima robu s dostavnih vozila ili koseći travu. Međutim, rijetki su pristajali na to — većina ih je tražila novac. U najboljem slučaju »Jack« bi na odlasku dobio milostinju. — Idi s Bogom, ali idi! — najčešće su govorili Gloriji.

Skitnice su u australskim gradićima bile nepoželjne. Sve češće su savjetovali Jacku da se priključi vojsci umjesto što tumara okolo bez ikakva cilja.

Glorija je, međutim, najviše mrzila zemlju u koju je dospjela. Odavna je navikla na velike udaljenosti, putujući s Novog Zelanda i iz Amerike, ali razdaljine, koje je trebala prijeći u Australiji, zasjenile su sve ostalo. To ju je tjeralo u očaj, osobito na početku putovanja. Kako bi od Darwina stigla do Sydneyja, morala je prijeći rijetko naseljeno područje Sjevernog Teritorija, a to je bio put od nekoliko stotina kilometara. Gloria nije imala smisla za ljepotu pustinjskih krajolika, kojima je prolazila vlakovima, mnogo puta i pješice ili na kolima suosjećajnih farmera ili pohotnih kopača zlata. Nije vidjela ni crvene svjetlucave stijene ni neobično oblikovane termitnjake kao ni prekrasne izlaske i zalaske sunca, iako bi koji put pomislila kako je sve to nekad slikala. Ali to je bio drugi život, a što se tiče ovoga danas... Gloria nije imala život. Na svoje postojanje gledala je kao na nekakav prijelaz — što je manje razmišljala o tomu tko je ona i što radi, to će lakše poslije sve zaboraviti. Kad zatvori oči, vidi Canterburyjsku ravnicu, raskošnu stepu, ovce, Alpe u pozadini. Živjela je u strahu da će joj i taj posljednji san izblijedjeti ne bude li dovoljno brzo putovala.

Gloria je zaobilazila logore Aboridžina, prastanovnika Australije, ali je zato ciljano tražila kopače zlata i njihova naselja. »Jack« se okušao i u ispiranju zlata, ali bez vlastitog komada zemlje i boljeg poznavanja zanata trebale bi mu godine da uštedi novac za nastavak putovanja. Kao bludnica zarađivala je mnogo više, iako je u logorima morala biti vrlo oprezna. Kopači zlata bili su sirovi momci i plaćali su samo ako su upravo pronašli zlato. Tada su čak znali biti jako velikodušni, ali katkada bi Gloria uslužila cijelu skupinu kopača, a oni joj na kraju ne bi platili. Djevojka se nije usudila potezati nož protiv njih.

U svakom slučaju, Gloria je odahnula kad je nakon nekoliko tjedana puta napokon ugledala more i bez većih poteškoća išla od jednog obalnog mjesta do drugog. Nije pamtila imena sela gradova i luka. Sve joj je bilo isto, krajolik se svodio na pustinju i obalu, lica muškaraca pretvarala su se u istu ružnu sliku. Gloria je mislila samo na to kako će prijeći što veći put. Ipak, prošli su mjeseci bola, strahova i poniženja dok napokon nije stigla u Sydney. »Jack« će se ovdje morati ponovno pretvoriti u Gloriju, jer su na to ime glasili svi njezini papiri. Tijekom putovanja pokazivala je putne isprave, katkad dršćući, kad bi joj se učinilo da ih nema u unutarnjim džepovima njezine muške odjeće. Papiri su već

245


bili zaprljani, promočeni i pogužvani, ali su i dalje vrijedili.

Gloria Martyn... to ime joj već odavna nije bilo prisno. Ako je uopće i razmišljala o osobi kakvom je postala, na pameti joj je bilo ime Jack. Nakratko se upitala može li je pokazivanje papira dovesti u opasnost da je razotkriju i pošalju roditeljima. Ipak, to je držala nevjerojatnim. Možda bi joj se to dogodilo da je počinila kakav težak zločin. Ali djevojka, koja je pobjegla iz San Francisca... ljudi bi sigurno izmislili kakvu ljubavnu priču. Kao Lilian... Gloria nije mogla vjerovati da će ubrzo vidjeti svoju malu sestričnu.

Posljednjih tjedana Gloria je pustila kosu da raste, a kad je stigla u Sydney, njezino su lice krasili kratki riđi uvojci. U jednoj robnoj kući kupila je dva putna kostima. Nisu bili skupi, ali ni najlošiji. Iako bi za to trebala duže »raditi«, Gloria je odlučila kupiti kartu drugoga razreda. Više ne bi mogla podnijeti međupalublje ni kao putnica.

Prvi brod za Novi Zeland plovio je u Dunedin. Za Gloriju je to bila sretna okolnost. Dugo ju je mučilo pitanje treba li čekati brod za Južni otok ili zaploviti što prije, pa makar i prema Sjevernom otoku. Manje sretna bila je okolnost da Queen Ann isplovljava tek za tjedan dana. Gloria je bila neodlučna. Hoće li čekati kao »Jack« u prenoćištu za muškarce i tako uštedjeti novac ili će unajmiti sobu? Odluči li se za ovo drugo, potrošit će sav novac. Najisplativije rješenje, naime, da još nekoliko dana »radi«, brzo je odbacila. Ne smije se više upuštati u opasnost! Nakon svega što je proživjela, nije htjela postati žrtvom napada drugih bludnica, a ni kao »Jack« krišom putovati među muškarcima.

Gloria je odjednom dobila napadaje straha. Što ako je prepoznaju pri provjeri putnih isprava? Što ako Queen Anne potone? Ako je prepozna netko od posade tko je plovio s njom na brodovima Mary Lou i Niobe? Kako zamišlja povratak kući? Djed James bio je mrtav, ali hoće li baka Gwyn još biti na životu? Jesu li Kura i William u međuvremenu možda prodali farmu Kiward, bijesni zbog toga što je Gloria pobjegla? Je li možda bila odgovorna što su Jack i baka Gwyn ostali bez doma? Na Jacka nije smjela ni pomisliti. Hoće li ga mrziti kao što je mrzila sve muškarce?

Vrijeme do polaska broda Gloria je provela dršćući, u jeftinom pansionu. Od Sydneyja, lijepoga gradića, koji je nastao od nekadašnjeg kažnjeničkog naselja, nije vidjela ništa drugo osim luke. Port Jackson bila je prirodna luka, zaljev koji je zadirao daleko u kopno, štitio je brodove i pristaništa. Međutim, Gloria i dalje nije držala do prirodnih ljepota. Luka je za nju bila samo mjesto puno opasnosti i ljudskog ološa.

Posljednji novac uložila je u kočiju kako ne bi morala ići pješice kroz lučku četvrt. Na brod Queen Anne ukrcala se trčeći. Gloria je mislila da će zaplakati od sreće kad su je ljubazno uputili u njezinu kabinu. Malenu prostoriju dijelila je s mladom uzbuđenom djevojkom koja je s roditeljima putovala na Novi Zeland. Djevojka joj je pričala kako joj se majka rodila u blizini Queenstowna, ali se udala u Australiju. Otac sada poslovno putuje na Južni otok pa je poveo i obitelj. Henrietta i njezina dva brata napokon će upoznati djeda i baku.

246


— A ti? — upitala je živahno.

Gloria nije mnogo pričala. Vedra suputnica išla joj je na živce kao nekoć učenice u Oaks Gardenu. Gloria je odmah poprimila stari način ponašanja, šutjela je i bila je smrknuta. Henrietta je ubrzo počela izbjegavati Gloriju.

Nakon nekog vremena putnicima prvog i drugog razreda bile su ponuđene različite mogućnosti za razonodu. Gloria je htjela ostati izvan toga — kolebala se između želje da provodi vrijeme na palubi gledajući obale svojeg zavičaja i poriva da se skrije u kabini. Međutim, ples i izvođenje glazbe bili su povezani s objedima, a Gloria je koristila svaku priliku da se najede dosita. U Australiji je gotovo stalno bila gladna pa sada neće propustiti mogućnost da uživa u hrani koju je ionako platila. U početku joj je bilo teško prilagoditi se društveno prihvaćenim načinima ponašanja. Prečesto je morala brzo natrpati u sebe kruh i sir, prije nego što bi ih dječaku »Jacku« oteo tko jači od njega.

Redoviti objedi i lijepo uređena blagovaonica na brodu budili su u njoj uspomene na Oaks Garden. Gloria se ponašala kao u ono vrijeme: pognute glave došla bi do svojega mjesta, susjedima za stolom poželjela bi dobar tek, ne pogledavši ih u oči, i onda navalila na jelo. Budući da bi bilo nepristojno kad bi odmah potom ustala, izdržala bi glazbenu ili kabaretsku priredbu, pijuckala vino i grickala orahe koji su im bili ponuđeni. Ako bi joj se tko obratio, kratko bi odgovorila. Sve u svemu, izvrsno joj je pošlo za rukom odglumiti stidljivu, nadasve pristojnu djevojku. Samo jedanput, kad ju je mladić, bez nečasnih namjera, zamolio za ples, nadvladala je njezina »prijelazna osobnost«. Uputila mu je pogled pun mržnje tako da je on posrnuo i umalo nije pao na leđa, a Gloria se uplašila sama sebe. Da ju je dodirnuo, ona bi izvadila nož, koji je i dalje nosila uza se. Od toga događaja mala se Henrietta plašila Glorije. Gloria je brojila dane do kraja putovanja.

A onda se napokon na obzoru pojavio Novi Zeland — Aotearoa. Gloria je sanjala o velikom bijelom oblaku. U Dunedin nisu stigli ujutro nego tek popodne, a jesenska magla, na koju se inače moglo računati, odavno se spustila. Ipak, s broda su se mogli razaznati obrisi gorja u pozadini lijepoga grada u Otagu. Zapovjednik broda pokazao je putnicima prvog i drugog razreda naseobine albatrosa na poluotoku, a ljudi su očekivano počeli uzdisati od divljenja golemim pticama koje su letjele iznad otoka.

Gloria se poigravala svojim zavežljajem, prstima je gotovo poderala izblijedjelu tkaninu. Kod kuće... napokon je bila kod kuće. Slušala je o tomu kako su u doba bake Gwyn doseljenici padali na koljena i ljubili tlo pod nogama, zahvalni što su stigli živi. Sada je znala kako su se oni pritom osjećali. Osjetila je veliko olakšanje kad je brod Queen Anne uplovio u Port Chalmers.

— Kakvi su vam planovi, gospođice Martyn? — upitao je Henriettin otac, koji je stajao pokraj nje, bez iskrenog zanimanja, ali se do kraja trudio biti uljudan prema neobičnoj mladoj ženi.

Gloria ga je pogledala — i shvatila da ne zna odgovoriti na to pitanje. Cilj joj je bio doći do Novoga Zelanda. Ali što će točno raditi kad stigne...

247


— Potražit ću obitelj — rekla je odlučnim glasom.

— Želim vam mnogo sreće.

Gospodin Marshall ugledao je na palubi nekog poznanika i ostavio Gloriju samu. Djevojka je odahnula. Nije lagala. Naravno, želi otići na farmu Kiward. U svakom slučaju...

— Putnici za Dunedin neka nastave vlakom — rekao je stjuard. — Vlakovi voze redovito, možete otići u grad bez ikakvih poteškoća.

— Zar ne pristajemo u Dunedinu? — tiho je upitala Gloria.

Mladić je odmahnuo glavom. — Ne, gospođice, Port Chalmers je posebno mjesto. Ali, kao što sam rekao, nije problem...

Ako u džepu imaš malo više novca od nekoliko australski centa. Gloria je bila sigurna da neće moći platiti vožnju vlakom, ali joj se to nekako nije činilo jako važnim. Bila je kao u transu kad je sišla s broda i napokon stupila na novozelandsko tlo. Hodala je uz more bez određena cilja, na kraju je sjela na klupu i zagledala se u mirnu vodu u zaljevu. Često je zamišljala kako će klicati od radosti kad se vrati na Novi Zeland, ali sada je osjećala samo prazninu. Nije bilo očaja ni straha, nije bila nesretna. Ali nije bila ni radosna. Kao da je sve u njoj mrtvo, kao da je potrošila svu svoju snagu. Gloria nije imala pojma što bi mogla učiniti, ali to je nije uznemiravalo. Jednostavno će ostati sjediti dok... nije znala dokle.

— Dobra večer, mlada damo. Mogu li vam kako pomoći?

Gloria se trgnula kad je iza sebe začula muški glas. Odmah je htjela posegnuti za nožem, ali se ipak prvo okrenula. Muškarac u odori pozornika.

— Ne, ja... samo se odmaram... — zamuckivala je Gloria.

Pozornik je kimnuo, ali se ipak namrštio. — Odmarate se već dva sata — rekao je pogledavši na džepni sat. — Polako se smračuje. Dakle, ako imate kakav cilj, trebali biste se požuriti. A ako nemate cilj, onda ga izmislite. Inače ću morati nešto poduzeti. Ne djelujete mi kao lučka prostitutka, ali moja je zadaća da ne dopustim mladim damama da učine kakvu glupost. Jesmo li se razumjeli?

Gloria je bolje pogledala čovjeka. Bio je srednjih godina, punašan i nije ulijevao strah. No, bio je u pravu. Nije mogla ostati na klupi u luci.

— Odakle ste, mlada gospođo? — ljubazno je upitao policajac, primijetivši da je zbunjena.

— S farme Kiward — rekla je Gloria. — Canterburyjska ravnica, Haldon.

— Gospode Bože!

Poručnik je zakolutao očima. — Danas više ne možete stići onamo, dijete drago. — Imate li koga malo bliže?

Gloria je slegnula ramenima. — Queenstown, Otago? — mehanički je upitala. Ondje su živjeli Lilianini djed i baka. Gloria ih je vidjela samo jedanput u životu.

Pozornik se nasmiješio. — To je bliže, djevojko, ali nije baš iza ugla. Mislio

248


sam na mjesto gdje biste mogli prespavati. Ako ne nađete u Port Chalmersu — kako bi bilo s Dunedinom?

Dunedin. Gloria je tisuću puta napisala ime toga grada na omotnice pisama. Naravno, poznavala je nekoga u Dunedinu. Ako se ta osoba nije odselila, zaposlila negdje drugdje ili udala. Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put pisala Sarah Bleachum.

— Škola za djevojke princeze Alice? — tiho je upitala.

Pozornik je kimnuo. — To postoji! — pohvalio ju je. — Nalazi se između grada i Port Chalmersa, dakle, nije tako daleko...

— Koliko je daleko? — upitala je Gloria.

Policajac je slegnuo ramenima. — Osam kilometara — pogađao je.

Gloria je kimnula. — Dobro, mogu ići pješice. U kojem smjeru? Ima li ceste?

Glorijin sugovornik ponovno se namrštio. — Recite, malena, odakle dolazite? Iz divljine? Naravno da postoje ceste oko cijelog Dunedina — kao i željeznička pruga. Jamčim da ima i postaja u blizini škole. Mislim da je posljednji vlak već otišao. Potražit ćemo vam kočiju. Slažete li se?

Gloria je odmahnula glavom. — Nemam novca.

Policajac je uzdahnuo. — To sam si i mislio... Djelujete kao da vas prate nevolje... Dakle, moramo prvo zajedno razmisliti. Kako ćete doći do škole za djevojke? Mislim, poznajete li koga ondje?

— Sarah Bleachum. Učiteljicu — strpljivo je odgovorila Gloria. I dalje nije osjećala ništa, ni strah od snaga reda ni želju da se negdje smjesti te noći. Sarah Bleachum... to je bio drugi svijet.

— A kako se vi zovete? — upitao je pozornik.

Gloria mu je odgovorila. Bez obzira na to što je postojala opasnost da je traže, više je nisu mogli ukrcati u prvi brod za Ameriku. Njezina obitelj živjela je u blizini.

— Dobro, gospođice Martyn. Predložit ću vam sljedeće: ovdje iza ugla nalazi se policijska postaja — ne morate se bojati, mi ne grizemo! Ako, dakle, nemate ništa protiv toga da pođete sa mnom, mogli bismo odmah nazvati školu. Radi li ondje doista gospođica Bleachum, kojoj ste makar malo dragi, ona će preuzeti troškove za kočiju.

Nakon nekoliko minuta Gloria je sjedila sa šalicom čaja u ruci u policijskoj postaji, koju je pozornik McCloud dijelio s pozornikom McArthurom. Žitelji Dunedina gotovo su odreda bili škotskog podrijetla.

Pozornik McCloud prvo je telefonski razgovarao s nekom gospođicom Brandon, zatim s gospođom Lancaster i na kraju se obratio Gloriji. — Da, Sarah Bleachum radi u toj školi, ali ona trenutačno predaje... zvjezdoznanstvo. Čudan predmet, ne bih nikad pomislio da to može zanimati djevojke! Ravnateljica kaže neka vas samo smjestim u kočiju i pošaljem onamo. Ona će već nekako namiriti

249


troškove.

To je zvučalo utješno. Gloria je ubrzo potom utonula u sjedala prostranog automobila; bilo je očito da se tu vodilo računa o visokim šeširima putnika. Prolazeći kroz Port Chalmers, vozač je Gloriji skrenuo pozornost na prednosti električne ulične rasvjete, postavljene prije kratkog vremena, te na dobro izgrađene, ali mračne ceste do Dunedina. Gloria je željela po danu vidjeti ceste koje su dijelom vodile kroz šumovita područja. Bukve... kordiline... Možda će joj sve djelovati vjerojatnijim, bude li ponovno vidjela raslinje svojega zavičaja.

Zgrada škole podsjećala ju je na Oaks Garden. Ipak, bila je manja i u arhitektonskom smislu ljepša, razigrana građevina s balkonima i tornjićima, izgrađena od svijetlog pješčanika, tipičnog za to područje. Do škole je vodila aleja, a Glorijino srce zatreptalo je kad se vozač zaustavio ispred stubišta. Ako je gospođica Bleachum ne bude prepoznala ili ako ne bude htjela s njom imati veze... Što će tada učiniti, kako bi mogla platiti vožnju taksijem?

Vozač ju je pratio uza stube, a onda je ušla u predvorje s kaminom koji je rastjerao jesensku hladnoću. Namještaj je bio izrađen od drveta kauri, bilo je tu naslonjača i sofa i mekanih sagova. Starija, pomalo punašna žena otvorila je vrata i nasmiješila se Gloriji.

— Ja sam gospođa Lancaster, ravnateljica — rekla je i odmah isplatila vozača. — A sada me zanima tko nam je to došao iz Australije.

Nasmiješila se Gloriji. — To zanima i gospođicu Bleachum. Ona ne poznaje nikoga u Australiji.

Gloria je tražila riječi kojima bi joj sve objasnila i u tom trenutku ugledala gospođicu Bleachum kako silazi stubištem. Njezina se učiteljica malo postarala, ali joj je to lijepo pristajalo. Više nije djelovala onako nesigurnom kao prije — sada joj se sigurno ne bi mogao svidjeti čovjek poput Christophera Bleachuma. Sarah Bleachum držala se uspravno i hodala čvrstim, ali i poletnim koracima. Tamnu kosu splela je u čvor i izgleda da se više nije sramila debelih naočala. U svakom slučaju, više nije cupkala po predvorju kad bi ugledala kakvog stranca.

— Posjet za mene? — upitala je ljubaznim, dubokim glasom. Gloria bi je prepoznala među tisućama drugih ljudi. Međutim, gospođica Bleachum je prvo dobro pogledala vozača.

— To sam ja — tiho je rekla Gloria.

Gospođica Bleachum se namrštila i prišla bliže. Iako je imala naočale, nije dobro vidjela.

— Gloria — prošaptala je djevojka. — Gloria Martyn.

Gospođica Bleachum se zbunila na trenutak, a onda su joj oči zablistale.

— Dijete, ne bih te prepoznala! — priznala je. — Odrasla si. I tako si mršava, djeluješ izgladnjelo. Ali naravno, to si ti! Moja Gloria! I odrezala si kosu!

Gospođica Bleachum je pohitala prema Gloriji i privukla je u naručje.

— Bila sam jako zabrinuta zbog tebe, nakon što si mi prestala pisati.

Gospođica Bleachum milovala je Glorijinu kratku, kovrčavu kosu. — A tek

250


kako je zabrinuta tvoja baka! Razgovarala sam s njom prije nekoliko mjeseci i pitala je za tvoju adresu, a ona je rekla kako si pobjegla i kako te nisu mogli naći. Toga sam se uvijek bojala. Ali sada si tu. Moja Gloria...

Gloria je zbunjeno kimnula. »Moja Gloria«. Gloria gospođice Bleachum, Gloria bake Gwyn... osjetila kako se u njoj nešto odriješilo. A onda se naslonila na rame gospođice Bleachum i počela plakati. Prvo su to bili suhi, kratki jecaji, a poslije su potekle suze. Sarah Bleachum odvela je djevojku do sofe u predvorju, sjela je i privukla je k sebi. Čvrsto je stisnula Gloriju uza se dok je ona plakala i plakala.

Gospođa Lancaster stajala je kao ukopana.

— Jadna djevojka — promrmljala je. — Zar nema majku?

Sarah ju je pogledala i gotovo neprimjetno odmahnula glavom. — To je duga priča... — rekla je umorno.

Gloria je plakala cijelu noć i pola drugoga dana. Povremeno bi nakratko zadrijemala od iscrpljenosti, a kad bi se trgnula, ponovno bi počela jecati. Sarah i gospođa Lancaster uspjele su je odvesti u Sarinu sobu. Gospođa Lancaster objema je poslala juhu i kruh. Gloria je progutala hranu, a onda se opet objesila na Sarah i ponovno zaplakala.

Gospođa Lancaster — potpuno suprotan tip ravnateljice od stroge gospođice Arrowstone — dala je Sarah slobodan dan. Tako je učiteljica sjedila pokraj Glorije dok djevojka napokon nije prestala jecati i dok nije utonula u dubok san.

Sarah Bleachum ju je pokrila te pokucala na ravnateljičina vrata. Gospođa Lancaster sjedila je za savršeno urednim pisaćim stolom i pila čaj. Ponudila je Sarah da sjedne i donijela joj šalicu iz lijepe vitrine svojeg udobno namještenog ureda.

— Trebala bih telefonirati — rekla je Sarah srčući čaj. — Ali, nisam sigurna...

— Vi ste premoreni, Sarah — rekla je ravnateljica, stavivši pred nju tanjur s čajnim kolačićima. — Možda bi bilo bolje da prvo odspavate. Ja mogu obavijestiti obitelj... Samo mi kažite kako ću dobiti djevojčinu baku i djeda.

Sarah je slegnula ramenima — Možda ona to ne želi. Htjela bih da me dobro shvatite, Gloria ima ovdje rodbinu kojoj je doista stalo do nje. Međutim, o njezinoj su glavi uvijek odlučivali drugi. Ja bih radije pričekala dok se ona ne pribere.

— Što mislite, što je bilo s njom? — upitala je ravnateljica. — I tko je uopće ta djevojka? Vaša bivša učenica, koliko sam shvatila. Ali odakle dolazi?

Sarah Bleachum je uzdahnula. — Mogu li dobiti još jedan čaj? — upitala je. A tada je ispričala cijelu priču o Kuri i Gloriji Martyn.

— Na kraju zacijelo nije mogla više izdržati pa je pobjegla. Međutim, nemam pojma što joj se sve dogodilo na putovanju i u Australiji — dovršila je učiteljica priču. — Gospođa McKenzie mi je rekla da je Gloria pobjegla iz hotela, u kojem je stanovala s roditeljima, bez novca i bez prtljage, samo s putovnicom. Ostalo

251


nam može samo ona ispričati. Ali sada još samo plače.

Gospođa Lancaster lagano je kimnula glavom. — Najbolje je nemojte ni pitati. Reći će sama kad bude spremna. Ili će šutjeti.

Sarah se namrštila. — Ali mora jedanput ispričati! Nije moglo biti tako strašno da zauvijek zadrži za sebe...

Gospođa Lancaster je malo pocrvenjela, ali nije spustila pogled. Ona nije bila učiteljica od mladosti. Bila je udana i živjela je sa suprugom u Indiji. Kad je on umro, ona je s njegovom ostavštinom utemeljila školu za djevojke. Jane Lancaster dobro je poznavala svijet.

— Sarah, razmislite malo! Djevojka, bez novca, bez pomoći, koja sama proputuje pola svijeta... Možda ne želite ni znati što je jadnica sve proživjela. Postoje sjećanja s kojima čovjek može živjeti samo ako ih zadrži za sebe...

Sarah je jako pocrvenjela. Činilo se da želi nešto pitati, ali onda je oborila pogled.

— Neću je pitati — prošaptala je.

Kad se Gloria sutradan probudila, osjećala se bolje, ali potpuno prazno. I dalje nije imala snage da bilo što poduzme ili da donese kakvu odluku i bila je zahvalna što joj je Sarah dala vremena. Prvih dana išla je za učiteljicom poput psića. Dok je Sarah predavala starijim učenicama, dopustila je da Gloria sjedi u učionici, nadajući se da će je zanimati nastava. Ova se škola bitno razlikovala od Oaks Gardena. Težište je ovdje bilo na prirodoznanstvenim predmetima. Cilj je bio pripremiti djevojke za studij na sveučilištu u Dunedinu, koje je od svojeg osnutka 1869. godine bilo potpuno otvoreno i za žene. Gospođa Lancaster, žena s majčinskim instinktima, koja na svoju žalost nije imala djece, stvorila je prijateljsko ozračje. Naravno, među djevojkama je bilo nesuglasica, kao i svugdje, ali učitelji su se pobrinuli da se ni jedna djevojka ne osjeća izdvojenom ili zlostavljanom. Tako su djevojke i Gloriju ostavile na miru i nisu je zadirkivale dok je ukočeno sjedila u klupi i tupo zurila u ploču ili kroz prozor, a zapravo ništa nije zamjećivala.

Kad je Sarah poučavala mlađe djevojke, Gloria je čekala ispred učionice — sve dok ju gospođa Lancaster nije primijetila i obratila joj se.

— Nije li vam dosadno, Gloria? Možda biste nam htjeli malo pomoći u kući?

Gloria je kimnula, ne pokazavši nikakvo zanimanje, ali je poslušno pošla za njom u kuhinju. Strpljivo je čistila povrće i gulila krumpire kad joj se kuharica dobronamjerno obratila. Kuharica je bila maorskog podrijetla i satima joj je pričala o svojoj obitelji i o majčinu plemenu, o svojemu suprugu, koji je radio u školi kao domar, te o njihovih troje djece.

— Ako dolaziš s farme, možda bi više voljela pomagati u vrtu — rekla je ljubazno. — Moj će suprug sigurno naći nešto za tebe...

Gloria, koja je do tada samo nijemo slušala, zaprepašteno je odmahnula glavom. Domar je bio stariji, strpljiv čovjek i zapravo se nije moglo očekivati da

252


bi je napao. No, Gloria bi najradije izbjegla susret sa svakim muškim stvorenjem.

Što se toga tiče, škola je bila pravo mjesto za nju. To je bilo žensko utočište, bez učitelja muškaraca. Osim domara, u školu je ulazio samo vikar koji je nedjeljom držao misu, ali Gloria ionako nije išla u crkvu. Naravno, djevojka je znala da će morati otići odatle i silno je čeznula da napokon ponovno vidi farmu Kiward. Da joj je netko na putovanju kazao kako će danima odgađati kratko putovanje vlakom u Christchurch, smatrala bi ga ludim. Međutim, sada je bila kao paralizirana.

Sarah Bleachum mogla joj je govoriti kako je baka Gwyn zabrinuta zbog nje i kako će je dočekati raširenih ruku, ali Gloria se bojala susreta s obitelji. Kad bi učinila nešto nedopušteno, baka Gwyn bi to odmah pročitala s njezina lica. Što ako je ni sada ne bude uspjela prevariti? Što ako baka shvati što je Gloria postala?

Još teže joj je bilo pri pomisli na Jacka. Što će on misliti o njoj? Posjeduje li i on sposobnost da poput njezinih mušterija odmah prepozna kurvu u ženi?

Sarah je zabrinuto pratila kako se njezina štićenica sve više veže za školu. Na kraju je odlučila razgovarati s Glorijom. Potražila je djevojku u maloj sobi koju joj je dodijelila gospođa Lancaster. Gloria je odlazila u sobu samo na spavanje, inače je poput sjenke pratila Sarah. Najradije se ni noću ne bi odvojila od nje, jer je imala teške noćne more.

— Glory, ovo dalje ne ide — nježno je rekla Sarah. — Moramo javiti tvojoj baki. Ti si ovdje već dva tjedna. Na sigurnom si, ali baka se treba brinuti za tebe. Ovo je okrutno.

Glorijine oči opet su bile pune suza. — Želite li da odem?

Sarah je odmahnula glavom. — Ja se tebe ne želim riješiti, Glory. Ali sigurno nisi proputovala pola svijeta samo da se zakopaš u internatu u Dunedinu! Htjela si se vratiti kući, Glory. Zato idi kući!

— Ali ja... ja ne mogu, ne tako... Gloria je uzrujano prošla prstima kroz kosu.

Sarah se nasmiješila. — Gospođica Gwyn ne drži do uvojaka. Već te je vidjela s kratkom kosom, zar se ne sjećaš? I tijekom cijelog djetinjstva hodala si okolo u hlačama za jahanje. Za baku se ne trebaš posebno dotjerati, a ni za svojega psa.

— Za mojega psa? — upitala je Gloria.

Sarah je kimnula. — Ne zove li se on Nimue?

Gloria je grozničavo razmišljala. Je li Nimue još živa? Bila je mlada kad je Gloria otišla. Otada je prošlo osam godina...

— Ionako ne možeš ostati ovdje — nastavila je Sarah. — Škola se poslije ljetnih praznika zatvara do daljnjega. Gospođa Lancaster je odlučila dati je na raspolaganje bolnici, dok traje rat.

Gloria ju je zbunjeno pogledala. Naravno, bio je rat. Ali ne i na Novom Zelandu... Ni u Australiji nije bilo ni traga ratu. Jasno, kupili su dragovoljce, ali u zemlji se nije ratovalo. Što će im onda bolnica?

Sarah Bleachum pročitala je pitanje iz njezinih očiju.

253


— Glory, mila, zar nikad nisi čula za mjesto zvano Galipolje?

254


8.

oly O’Brien odahnuo je prešavši u sanitetski odjel zapovjednika Beestona, premda se malo sramio što je opet završio kao »medicinski brat«. Ondje se dokazao na najbolji mogući način.

— Čini se da ste ponovno stekli moju naklonost! — zadovoljno je rekao zapovjednik Beeston Jacku kad su se jedne tople srpanjske večeri susreli na obali. — Vaš vojnik O’Brien vrijedi mi za dvojicu bolničara.

Zapovjednik Beeston spustio se na topli pijesak. Paddy se igrao u valovima, momci su se osjećali kao da su na izletu. Na bojišnici je već tjednima bilo mirno; Turci su se očito dogovorili da će čekati. Na obali Galipolja neprijatelj se nije pojavljivao, a preostale snage nisu mogle djelovati nigdje drugdje.

Jack je odmahnuo rukom. — Znao sam da će se Roly pokazati dobrim. Ali vi ste mi ipak učinili golemu uslugu. Zato ću vašega malog psa još tri puta izvaditi iz vode. I on se već privikao na pucnjeve...

Beeston je slegnuo ramenima. — Više se ništa ni ne čuje. No, neće dugo biti tako. Naša je zadaća zauzeti prilaz Konstantinopolu. A ne uživati u moru.

Rukom je pokazao na nekoliko mladih vojnika koji su se kupali u moru.

— Mislite li da ćemo napasti? — uzbuđeno je upitao Jack. On je i dalje zajedno sa svojim ljudima kopao rovove s puškarnicama; sustav rovova bio je proširen, posebno uz sjeverni dio bojišnice. Jacka je to pomalo uzrujavalo, jer je tlo bilo krajnje nepogodno, kamenito i neravno. Napad bi bio moguć jedino uz velike gubitke. S druge strane, Turci nikad ne bi računali s tim.

— Trebalo bi doći pojačanje. Još bolničkih brigada — vjeruje se da će biti mnogo krvi...

Zapovjednik Beeston pomilovao je psa.

— Katkada se pitam što uopće radim ovdje...

Jack nije odgovorio, ali je pomislio kako liječnici imaju najbolje opravdanje što se nalaze na bojištu. Oni su, ipak, ublažavali patnju ranjenih vojnika. Zašto ljudi uopće dolaze ovamo i izlažu se ranjavanju? On se odavno pokajao zbog svoje odluke, iako je postigao cilj. Više nije dan i noć mislio na Charlotte. Strašni

255


snovi, u kojima je uvijek ubijao Turke i u rovovima gazio po krvi, potisnuli su njegove gorko-slatke snove o supruzi, a danju je ponajprije mislio na to kako će preživjeti. Rat ga je poučio da ne zaboravi mrtve, ali da ih ostavi na miru. Bilo je dovoljno strašno što su ga pohodili u noćnim morama.

Poput ostalih momaka željno je iščekivao pisma iz domovine, nastojao uspostaviti vezu s preživjelima i živjeti donekle normalno. I Elizabeth Greenwood katkada bi napisala pismo, kao i Elaine Lambert. Samo od Glorije nije bilo nikakve vijesti i to je Jacka jako uznemiravalo. Dobro, pošta je Sjedinjenim Američkim Državama putovala dugo, a pisma su vjerojatno odlazila prvo u neku agenciju koja ih je dalje slala glazbenicima. No, prošlo je već pola godine otkako je poslao Gloriji prve pozdrave i izvješća iz Egipta. Mogla je već odavno odgovoriti.

Jack se osjećao usamljeno otkako su Rolyja premjestili na obalu. S ostalim momcima iz svoje jedinice nije se sprijateljio. Poštovali su ga kao nadređenu osobu, ali između vojnika i njihova narednika nije se razvilo prijateljstvo. Nakon bitke u rovovima Jack je ponovno bio unaprijeđen. Tako bi navečer najčešće ostajao sam i nije nalazio smisla svojemu postojanju. Odlasci na obalu činili su mu dobro. Ovdje je mogao zaboraviti rat, momci su se glupirali poput djece. Koliko će to sve još trajati? Zapovjednik Beeston samo je potvrdio ono što je odavna naslućivao. U nadolazećim danima gomilale su se naznake skorašnjeg napada. Dolazile su nove jedinice, svi su kopali rovove, gradili bunkere i osiguravali ih. Ugrađivali su spremnike za vodu i donosili vodu. Momci su gunđali kako moraju sve sami raditi. A imali su i životinju za vuču. Neke indijske topničke jedinice imale su mule koje su im nosile oružje pa su bile pokretnije. I spasilačke jedinice poljskih bolnica koristile su magarce, ali ih nisu dovodili na bojište.

— Neprijatelj će u protivnom vidjeti da se ovdje nešto sprema — strpljivo je rekao Jack. — Zato i ne kopamo po noći. Idemo, ljudi, u našem je interesu da iznenadimo momke. Između naših i njihovih rovova ima oko petnaest metara. Moramo ih prijeći...

Dana 5. kolovoza Jack i drugi dočasnici bili su pozvani na obalu radi dogovora. Bojnik Hollander ukratko im je izložio strategiju planiranih napada.

— Ljudi, ujutro započinjemo s napadom. Cilj nam je potisnuti Turke do Konstantinopola, a ovaj put ćemo i uspjeti to učiniti. Pozdravimo ponosne postrojbe Australije i Novoga Zelanda! Napast ćemo gotovo sa svih strana.

Jack i ostali pridružili su se pozdravu. Većina momaka bila je u zanosu kao i bojnik. Tomu se nije trebalo čuditi jer su mnogi od njih bili novi i nisu doživjeli svibanjski napad Turaka.

— Ali gospodine, ako iskočimo iz rovova, pobit će nas kao zečeve — rekao je jedan stariji borac. To se i Jacku motalo po glavi.

— Čujem li ja to da se netko boji neprijatelja, naredniče? — zajedljivo je

256


upitao bojnik. — Strah od smrti, vojniče?

— U najmanju ruku, ne namjeravam počiniti samoubojstvo... — promrmljao je vojnik, ali toliko tiho da su ga mogli čuti samo oni koji su stajali tik uz njega.

— Namjeravamo izvršiti proboj na lijevoj strani, ondje je razmak između rovova malen, prestići ćemo Turke. A kako bismo im odvratili pozornost, sutra ćemo prvo izvesti lažni napad. Idemo na Lone Pine...

*

Lone Pine bio je naziv za jaku tursku utvrdu. Neprijateljski rovovi zauzimali su veliku površinu pa je neprijatelj imao dovoljno mjesta za okupljanje svojih postrojba.

— Naš je cilj da se neprijateljske postrojbe ondje okupe, a onda će nam biti lako osvojiti sjevernu stranu. Što se tiče naše jedinice, mi se uključujemo tek u drugom napadu. U svakom slučaju očekujem da poduprete suborce na području Lone Pinea i sa svojih položaja dobro zaposlite neprijatelja. Pravi napad dogodit će se popodne u sedamnaest i trideset, najavit ćemo ga zviždanjem i uslijedit će u tri navrata. Budi Bog s nama!

Zar je Boga bila briga za put do Konstantinopola?

Jack je jedva uspio uzvratiti pozdrav. Na obali, vraćajući se u svoju spavaonicu, susreo je Rolyja.

— Gospodine Jack, jeste li čuli? Sutra napadamo!

Roly mu je stalno visio za petama. Otkako mu je Jack spasio život, premjestivši ga u bolnicu, bio mu je strašno odan i uvijek mu je želio prenijeti tobožnje novosti. Sanitetske jedinice su očito bile prije obaviještene o napadu. Naravno, one su morale pripremiti mnogo toga.

— Samo Jack — ispravio ga je Jack kao i obično. — Da, upravo su nam rekli... budi sretan što ne moraš izaći van.

Roly se snuždio. — Moram izaći, ja sam u spasilačkoj službi. Dakle, možda se vidimo sutra... ili prekosutra?

— Mi smo na sjevernoj strani, Roly. Dakle, imamo dan više. Ali kako to da te šalju u spasilačku službu? Jesi li što skrivio?

Roly se počeo smijati. Djelovao je bezbrižno i samopouzdano; nedvojbeno je znao da ga zapovjednik Beeston cijeni. — Ne, gospodine Jack. Pojačanje za poljsku bolnicu stiglo je tek danas. Zapovjednik se ljutio. S brodova ravno u borbu, ljudi se uopće ne poznaju. Dakle, zadržao ih je u bolnici, a mi smo morali izaći. Ali meni to ne smeta, gospodine Jack. Ne moram ići u rovove...

— Na ničijoj zemlji mnogo je opasnije — rekao je Jack. — Bit će strašno, Roly. Kao u svibnju, samo ćemo ovaj put trčati preko brisanog prostora i glumiti mete.

257


— Ali imamo bijele poveze na ruci! — rekao je Roly, kao da ga to čini neranjivim. — Izdržat ću to, gospodine Jack!

Jack mu je samo mogao poželjeti sreću. Sutradan nije ni stigao sjetiti se prijatelja. Galama s područja Lone Pine bila je paklena. Kad je Jack podigao periskop iznad ruba rova, vidio je kako vojnici pogibaju. Turci su tukli iz svih cijevi. Jack i njegovi ljudi oštro su uzvratili vatru, nadajući se da će zgromiti neprijatelja.

— Ako ih danas izmorimo, sutra ćemo imati više izgleda — rekao je Jack svojim ljudima. Mlađi vojnici oduševljeno su kimali glavama, a stariji su se mrštili.

— Ali oni mijenjaju ljude! — rekao je jedan dočasnik.

Jack nije odgovorio.

Sedmi kolovoza bio je još jedan sunčani ljetni dan na turskoj obali. Modro more ljeskalo se na suncu, raslinje na obroncima brda bilo je blijedo — a na ničijoj zemlji između bojišnica sušila se krv. Dok je Jack bezvoljno jeo svoju kašu i pitao se treba li već sada popiti dodijeljeni alkohol ili se nadati kako će preživjeti i slaviti nakon bitke, naišao je Roly.

— Nosim poštu! — rekao je i bacio Jacku snop pisama za njegove ljude. — To će ljudima podići raspoloženje, rekli su oni dolje, budu li čuli nešto o svojim najmilijima. I meni je pisala moja Mary!

Jack je razvrstao poštu te našao pismo s farme Kiward. Opet ništa od Glorije.

— Kako je bilo jučer? — tiho je upitao.

Roly je problijedio u licu. — Strašno. Toliko mrtvih... a oni su bacali bombe i ispucavali šrapnele. To raznosi ljude, gospodine Jack. Dolje u bolnici samo amputiraju. Ako je uopće što ostalo za amputaciju. A turski rovovi su dijelom natkriveni, morate paziti, gospodine Jack. Moraju se preskočiti i napasti s leđa... znam da nisam baš pametan, gospodine Jack. Ja sam samo običan vojnik... a ljudi, koji o tome odlučuju, generali su i tako. Ali mi ne možemo pobijediti, gospodine Jack. Ni sa sto tisuća vojnika!

Jack je kimnuo. — Dat ćemo sve od sebe, Roly! — ohrabrio ga je.

Roly ga je pogledao kao da Jack nije pri sebi.

— Umrijet ćemo uzalud — mirno je rekao.

Dragi Jack...

Jack je otvorio Gwyneirino pismo čim je Roly otišao. Možda je to posljednje pismo. To je bio poseban osjećaj, ali ga je tješilo to što u mislima čuje majčin glas. Gwyneira je pisala vedrije nego inače. Nije imala poseban dar za pisanje, ali su joj ovaj put osjećaji vodili pero.

258


... pišeš da je mirno, kod vas na bojištu, a ja se mogu samo moliti da tako i ostane. Svaki put kad primim tvoje pismo, odahnem, iako znam da pisma često putuju tjednima. Moraš ostati na životu, Jack, jako mi nedostaješ. Naša nada da će se Gloria napokon vratiti kući, neće se uskoro ostvariti ili se neće ostvariti tako jednostavno. Jučer me nazvala Kura-maro-tini. Da, doista, osobno je nazvala i bila je strašno uzrujana.

Kako se čini, Gloria je pobjegla iz njihova hotela u San Franciscu. Ne vjeruju da je oteta jer je ponijela svoje putne isprave. Nije zabilježeno ni jedno putovanje brodom koje bi glasilo na njezino ime pa nema dokaza da je otišla iz Amerike. Ipak, čini se da Kura sluti kako će ona za nekoliko dana doći k nama. Nemam pojma na temelju čega je ona to zaključila, ali znam da mene smatra odgovornom za Glorijin bijeg. Kao da sam joj ja poslala jedan od tih modernih letećih strojeva ili izvela kakvu čaroliju. Kura je izvan sebe, u jednom dahu mi je ispričala kako je djevojka nezahvalna, a s druge strane grdila ju je što nije bila sposobna uključiti se u rad njezina ansambla. Ne znam zašto onda nije jednostavno poslala dijete kući. U svakom slučaju, Gloria je nestala i ja sam jako zabrinuta. Kad bih se samo mogla nadati da ćeš se ti ubrzo vratiti.

Za farmu ne trebaš brinuti, sve teče dobro pod Maakinim nadzorom. Cijene vune i mesa visoke su, izgleda da rat donosi veliku dobit. Ali ja mislim na tebe i sve ostale za koje je borba samo krv i smrt.

Pazi na sebe, Jack. Trebam te.

Tvoja majka, Gwyneira McKenzie

Jack je naslonio glavu na ruke. Dakle, sada još i Gloria. Izgubio je sve što je volio...

Jack se nije nimalo bojao kad su odjeknuli prvi zvižduci kao znak za početak napada. Vidio je i čuo kako prvi napadači iskaču iz rovova i kako ih neprijatelj ubija čim su podigli glave iz zaklona. Samo je nekoliko njih pretrčalo preko ničije zemlje, ali ni jedan nije stigao do neprijateljskih rovova.

Zatim je uslijedio drugi val napada.

Jack je prestao misliti, izašao je iz rova i trčao je, trčao, gotovo je uspio...

Nešto se punom snagom zabilo u njegove grudi. Htio je to uhvatiti i baciti... osjetio je krv... bilo je neobično, uopće ga nije boljelo, ali nije mogao nastaviti trčati. Osjećao je neizmjernu težinu...

Jack je pao na tlo, pokušavajući shvatiti što se događa s njim. Osjetio je toplinu sunca, gledao u plavo nebo... ruke ga više nisu slušale, nisu htjele opipati odakle dolazi sva ta krv... grebao je po tvrdom tlu...

Iznad njega bijesnio je treći val napada. Sada su se borili u turskim rovovima... Jack je pogledao u sunce. Činilo mu se da ono postaje crveno, sve je bilo obasjano nekom nestvarnom svjetlošću...

259


A onda je ugledao lice. Zabrinuto, okruglo, mladalačko lice i uvojke natopljene znojem.

— Gospodine Jack...

— Samo Jack — prošaptao je. Na jeziku je osjetio krv. Pomislio je da će morati kašljati. A onda nije osjetio više ništa.

260


DALEKI PUTEVI

Greymouth, Canterburyjska ravnica, Auckland

1915. – 1916. – 1917. – 1918.

261


1.

imothy i Elaine Lambert nisu pokazali dar za zanimanje zatvorskih čuvara. Naravno, Tim je prvo uporno zahtijevao da se Lilianin izlazak kazni kućnim zatvorom. Naposljetku, ona je postupila suprotno njegovim izričitim naredbama i »nagovorila« Bena na šetnju po šumi

paprata. Tim je u svakom slučaju bio spreman oprostiti kćeri nakon što je izdržala kaznu pa je Lilian tako ponovno uživala u slobodi koju joj je pružala roditeljska kuća. Nitko nije ni pomišljao da joj zabrani jahanje ili da ju poput inkvizicije svaki dan ispituje gdje je bila. To nije bilo ni potrebno jer, iako Lilian nije htjela prekinuti vezu s Benom, svaki susret s njim bio joj je zabranjen.

Bez obzira na to koliko je često jahala na području Billerovog rudnika ili što je kao slučajno razgovarala s prijateljicama na ulici baš ispred Billerove kuće — Ben ju nije mogao vidjeti. Florence Biller uložila je svu svoju taštinu u to da ne dopusti sinu tako ranu i povrh svega neprimjerenu ljubav. Mjesecima ga je držala u kućnom zatvoru i nije ga ispuštala iz vida. Ujutro bi se zajedno s njom odvezao autom u rudnik te pod njezinim nadzorom obavio uredski posao, a kod kuće ga je ionako stalno imala na oku.

Jednog dana Benovu je strpljenju došao kraj. Pokušao je poslati pismo Lilian, zajedno s uredskom poštom. Na nesreću, majka ga je odmah otkrila.

— Kakva glupost! Djevojka povrh svega mora biti i glupa kako bi pala na ovo! — rugala se Florence, pročitavši stihove koje je Ben napisao za Lilian. — S kapima kiše moje srce teče k tebi... Kapi kiše ne teku, Bene, one padaju! A srca također ne teku. Sada sjedi ovamo i obradi ove račune. Poravnaj ih s dobavnicama i unesi u knjigu. Bez ukrasa i bez rime!

Florence je zgužvala pismo i omotnicu i teatralno ih bacila kroz prozor, koji je zbog ljetne vrućine bio širom otvoren.

Ben ju je slušao pognute glave i rumena lica. Florence ga obično nije pozivala na red pred osobljem; ljudi su trebali pokazati poštovanje prema mladom gospodaru. Ako bi Ben pogriješio u poslu, to bi riješili u četiri oka. Međutim, po pitanju »pjesništva« Florence nije znala za milost — i u tom je slučaju zapravo nehotice pomogla sinu.

262


Činovnici u uredu žalili su ga, iako se nisu razumjeli u rime. Slučajno je tu bila i mlada supruga jednog dostavljača koja je suprugu donijela ručak jer ga je on ujutro zaboravio ponijeti. Čekala je u predsoblju, ali je svjedočila Florenceinu ispadu — i, za razliku od Benove majke, bila je do suza ganuta mladićevim pjesničkim umijećem. Kad je pošla, podigla je pismo, izravnala ga, stavila u omotnicu i ubacila u prvi poštanski sandučić — nažalost, bez marke. Tako je pismo dospjelo u Elaineine ruke kad je pismonoša zatražio poštarinu.

Elaine se ozbiljno kolebala između odanosti suprugu, odanosti kćeri i tajni pisma. Tim bi sigurno odmah uništio pismo, ali Elaine to nije mogla učiniti. Na kraju se odlučila za kompromis: odlučila je prvo pročitati pismo, a onda vidjeti je li bezazleno i može li ga uručiti Lilian.

Lilian je, naravno, bila bijesna kad je na kraju dobila otvorenu i zgužvanu omotnicu.

— Jesi li ikad čula za poštivanje privatnosti? — napala je majku. — Ni u internatu nisu čitali naša pisma!

— Nisam baš sigurna — rekla je Elaine. — Ja sam dobila nekoliko tvojih pisama, koja su bila otvarana prije nego što su ih poslali.

— Što?

Lilian je bila spremna na daljnje uzrujavanje, ali onda se radije posvetila dragocjenom pismu svojega Bena.

— Nisi ništa izvadila? — sumnjičavo je upitala.

Elaine je odmahnula glavom. — Kunem se! — odgovorila je smiješeći se. — Bilo je otvoreno i zgužvano kad je stiglo. Uostalom, ježim se kad čitam Benove pjesme. Ako mislite kako ćete jednoga dana živjeti od njegova pjesničkog umijeća, crno vam se piše...

— Pjesme su samo za mene! — rekla je Lilian u punom zanosu. — Ti ih ne možeš razumjeti...

— A onda je s Benovim rastopljenim srcima otišla u sobu na tri sata — pričala je Elaine poslije svojemu suprugu i smijala se. Tim je došao Mattom Gawainom s poslovnog sastanka u Westportu. Lilian toga dana nije išla s njim.

Tim je mrzovoljno iskrivio usta. Bio je iscrpljen nakon vožnje po neravnim cestama. Auto nije imao bitno bolje amortizere od zaprežnih kola koja je više volio.

— Lainie, to nije smiješno! A i dogovorili smo se da nećemo to podupirati. Kako si joj mogla dati pismo?

Elaine je posjela Tima u naslonjač, pomogla mu podići noge i počela mu nježno masirati leđa. — Ovo nije zatvor — rekla je. — Također postoji nešto što se zove pravo na vlastitu poštu. Zapravo nisam smjela ni otvoriti pismo, ali to mi se činilo preliberalnim. Uostalom, ti dobro znaš kako ja gledam na to, naime, njihova ljubav je posve bezazlena. Budemo li od toga načinili državnu aferu, bit će još gore.

263


Tim je uzdahnuo. — Ubuduće ću bolje paziti na nju. Neka bude moj vozač, sada kad je Roly otišao. Tako će biti zaposlena, a ujedno ću je imati na oku. I nemoj joj dopustiti da piše momku! Odmah ću nazvati Florence, napokon se malo smirila nakon što su je željezničari poplašili...

Lilian nije odgovorila na Benovo pismo jer joj je bilo jasno da bi njegov odgovor prvo dospio na majčin pisaći stol. Osim toga, učila je voziti automobil, a to ju je silno zabavljalo. Zato se nije ni bunila svojim novim obvezama u ulozi Timove vozačice, a Elaine je odahnula što njegov »bolji nadzor« nije izazvao nikakve dodatne prepirke. Čak se nakratko ponadala da će Lilian zbog novih dojmova zaboraviti svoju »veliku ljubav«. Napokon, s ocem je provodila mnogo vremena pa će sigurno upoznati i druge mlade momke...

Elaine se ipak prevarila. Lilian je i dalje maštala o Benu i čuvala pod jastukom njegove pjesme. Razmišljala je o tomu kako bi stupila u vezu s momkom, ali je odbacila sve zamisli. Na kraju je ipak smislila plan koji je mogla ostvariti ako podmiti svojega malog brata. Bobby je dobio tri vrećice bombona zato što se u nedjelju prije mise neprimjetno sudario s Benom Billerom. Tobože zaokupljen igrom lovice, zaletio se u Bena i uhvatio se za njega da ne padne.

— Mrtav poštanski sandučić, bukva, groblje! — šapnuo je maleni sav važan. — Grana, desno, u visini glave... Bobby Lambert namignuo je Benu i odjurio. Ben je ostao namršten, očito nastojeći povezati dobivene obavijesti.

Lilian ga je zabrinuto pogledavala tijekom mise. Neće li on polako krenuti? Ne može čekati da misa završi jer će na groblju tada biti puno ljudi!

Benu je trebalo malo više vremena da shvati značenje Bobbyjeve poruke. Nije odmah ni znao da je to Lilianin brat. Zato je ustao tek potkraj službe Božje te izašao iz crkve. Florence je mrzovoljno pogledala, ali onda je vidjela Lilian s roditeljima pa se smirila. Ben je trebao još samo pronaći cedulju... Lilian se toga jutra prvi put molila iskrenom usrdnošću.

Poslije je pred crkvom srela Bena koji je djelovao vrlo sretno. Mladić je tako blistao od sreće da se Lilian već pribojavala da će njegova majka početi postavljati pitanja. Međutim, ona je bila zadubljena u razgovor s velečasnim i nije ni primijetila kako je Lilian prvo namignula njezinu sinu, a potom mu pokazala znak pobjede. Mrtav poštanski sandučić u bukvi nedvojbeno je značio prekid njihove veze.

Vrijeme koje je uslijedilo, bilo je za mlade zaljubljene nadasve uzbudljivo. Doduše, viđali su se samo u crkvi ili slučajno u gradu, pri čemu se svatko do njih morao pretvarati da ga ono drugo ne zanima, jer su ih gotovo uvijek pratili Tim i Florence, ali im je zato prepiska bila iznimno živa. Lilian je stalno smišljala nova skrovita mjesta na kojima je Benu ostavljala poruke ili poklončiće u znak ljubavi. Ben nije imao toliko smisla za tajnovitost, ali je prihvaćao njezine zamisli, uzimao kolačiće koje je sama pekla kao i pisma bogato ukrašena viticama,

264


srcima i anđelčićima te joj zauzvrat ostavljao svaki put nove elegije o njezinoj ljepoti i mudrosti.

Lilian je od vremena do vremena prepisivala stihove, ali je najčešće govorila o svojoj svakodnevici. Pisala je o svojem konju, o autu, koji joj sve više prirasta za srce kako se odvažuje jače pritisnuti papučicu gasa, i naravno, o žarkoj želji da ponovno vidi Bena nasamo.

— Zar ne možeš pobjeći? Imaš li možda ispod prozora kakvo drvo ili što slično?

Ben nije ni pomislio da se noću iskrade, ali mu se to učinilo zanimljivim pa je odmah napisao pjesmu o tomu kako Lilianina kosa sjaji na mjesečini.

Lilian je bila ushićena, ali i pomalo razočarana. Ben je u pjesmama satima pisao o junačkim djelima koje bi počinio i opasnostima u koje bi se upustio samo da poljubi Lilianine usne. U stvarnosti, međutim, nije poduzimao ništa. Na kraju je djevojka odlučila uzeti stvar u svoje ruke.

— U četvrtak noću, u pola dvanaest u staji gostionice Lucky Horse — hrabro je napisala. Mjesto sastanka, koje je Benu natjeralo krv u glavu jer Lucky Horse nije bio samo gostionica, nego i hotel gospođe Clarisse. Cijelu noć nije mogao spavati od pomisli kako je njegova lijepa, čedna Lily mogla izabrati takav hotel i pitao se može li njegova savjest to prihvatiti i još je poduprijeti u tomu.

Lilian nije imala takvih briga. Ona je razmišljala praktično kao i uvijek. Gostionicu Lucky Horse izabrala je zato što je ondje zalazio njezin otac. Tim Lambert i Matt Gawain nisu propustili ni jednu večer četvrtkom, a Lilian je odnedavna imala obvezu voziti oca u grad i doći po njega neposredno prije zatvaranja gostionice. Naravno, imala je najstrožu zapovijed da parkira auto pod uličnom svjetiljkom, da ne izlazi van i da vrata drži zatvorenima. Do sada su samo ulice Greymoutha imale električnu rasvjetu, a poštena djevojka nije se smjela noću pokazivati na ulici.

Lily nije bila plašljiva i, osim toga, dobro je poznavala okolicu gostionice Lucky Horse. Njezina je majka stanovala iznad konjušnice dok je ondje radila kao pijanistica, a gospođa Clarisse, kao i djevojke koje su za nju radile, bile su Elaineine bliske prijateljice. Kad je Lilian bila mala, Elaine ju je često vodila sa sobom na druženje s njima, a dijete se igralo u konjušnici i na ulicama oko zgrade. Posljednjih se godina to prorijedilo — djevojke gospođe Clarisse često su se mijenjale, jer bi se nakon samo nekoliko mjeseci udale za rudare. Lilian nije znala za strah od bordela. Osim toga, točno je znala koji Timovi prijatelji dolaze u gostionicu na konjima, autom ili pješice. U konjušnici se četvrtkom mogao očekivati samo jedan konj, kovačeva koščata kobila, a kovač nije nikad prije zatvaranja odlazio iz gostionice. Zaljubljenom paru, dakle, neće nitko smetati. I ako Lilian uđe u gostionicu na stražnji ulaz i ostavi auto u mraku, neće izazvati ničiju pozornost. Naravno, još sigurnije — a i romantičnije — bilo bi sastati se izvan grada. No, Ben bi morao dugo pješački. Lilian nije odgovaralo što momka ne zanima jahanje pa nema ni konja. Nije mu išlo ni upravljanje zaprežnim kolima. Nije znao ni kako se prežu konji. A obiteljskim autom Billerovih

265


upravljao je samo vozač.

Lilianino je srce snažno udaralo dok se pod okriljem noći prikradala konjušnici gostionice. U konjušnici je gorjela samo jedna svjetiljka, ali se njezin plan dobro odvijao. Tu je bio samo jedan konj i on je mirno žvakao sijeno, a i Ben je već došao.

Lilian je skoro vrisnula kad ju je poput filmskoga glumca privukao k sebi i snažno poljubio.

— Hej, zgnječit ćeš me — povikala je smiješeći se. — Je li sve u redu? Nitko nije posumnjao?

Ben je odmahnuo glavom. — Oni to ne bi očekivali od mene! — ponosno je rekao. — Ja sam... umalo nisam izašao kroz prozor.

Budući da je Ben spavao na prvom katu, a ispred njegovog prozora nije bilo drveta, Ben nije htio lagati. Lilian je smatrala da je za romansu dovoljna i sama namjera.

Sljedećih pola sata proveli su izmijenjujući nježnosti, ljubavna obećanja i jadikovke zbog tužne svakodnevice. Lilian je samo nedostajao Ben, a Bena su mučile i druge nedaće postojanja.

— Uredski posao mi jednostavno ne leži. A ni rudarstvo mi ne znači ništa. Čak sam morao ići i u okno...

— I? — znatiželjno je upitala Lilian. — Kako je bilo?

— Mračno — rekao je Ben, prije nego što je shvatio kako je to vjerojatno loš opis za jednog pjesnika. — Mračno kao u grobu! — dodao je.

Lilian se počela mrštiti. — Ali ondje imate suvremene svjetiljke. Matt kaže da su rudnici osvijetljeni poput dvorane za ples.

— Meni je bilo mračno kao u paklu! — rekao je Ben.

Lilian se suzdržala od napomene da je pakao vjerojatno također dobro osvijetljen. Ondje je bar bilo dovoljno vatre.

— Jednako tako ne volim pisati račune i sve to. Nedavno sam se zabunio za gotovo tisuću dolara, majka se strašno ljutila.

Za Lilian to nije bilo posve nerazumljivo. Unatoč tomu, pomilovala je prijatelja po obrazu kako bi ga utješila. — Ali sigurno će te ponovno poslati na sveučilište, zar ne? Rudarstvo se također mora studirati. Ah, Bene, onda ćeš biti još dalje...

Lilian se privila uz nj, a on se odvažio povući je na plast sijena. Bila je mirna dok joj je ljubio lice, vrat i gornji dio grudi. Lilian je gurnula ruke pod njegovu košulju i sramežljivo ga milovala po mišićavim prsima i leđima. Pomislila je kako je šteta što više ne vesla. Bilo joj je lijepo gledati pokrete njegovih mišića ispod košulje.

— Sljedeći četvrtak opet? — upitala je bez daha kad su se napokon razdvojili.

Ben je kimnuo. Osjećao se junački i pomalo griješno.

266


Od prvog sastanka u konjušanici gostionice Lilian je bila bezgranično sretna. Uživala je u svojoj potajnoj ljubavi, ali i u radu za oca. Rat je tražio neprestana proširenja kapaciteta rudnika, a Tim se često sastajao s drugim rudarskim inženjerima, željezničarima i poslovnim ljudima. Lilian ga je pratila na poslovne ručkove i druge sastanke, a Elaine je sa zadovoljstvom promatrala kako ona ondje koketira i pleše. Doduše, pomalo je sumnjala da njezina kći i dalje voli Bena Billera, ali nije imala pojma o njihovim potajnim sastancima i sve odvažnijim izmjenama nježnosti.

To je bila tajna i za Florence Biller. Međutim, ona je pronalazila dovoljno drugih povoda za uzrujavanje zbog svojega najstarijeg sina. Benov očiti nedostatak zanimanja za njezin posao i njegova nesposobnost za obavljanje najjednostavnijih praktičnih poslova, tjerali su je u ludilo. Ben se sve više žalio na njezine ispade. U međuvremenu je propala i njegova nada da će pohađati sveučilište u Dunedinu. Njegov mu je otac, doduše, htio dopustiti da nekoliko semestara studira rudarstvo ili gospodarstvo, ali Florence nije imala za to sluha.

— Rudarstvo, nemojte me nasmijavati! Naš Ben kao inženjer! A bježi u zaklon kad čuje rad aparata za kavu!

Lijepi, posrebreni aparat za kavu bio je Florenceina najnovija nabavka. Nalazio se u prijamnom dijelu njezina ureda i svi su mu se divili. — A što se tiče gospodarstva, u Dunedinu ne može naučiti ništa više nego kod mene!

Caleb je uzdahnuo. Florence je sama stekla znanja iz ekonomije. Njezin otac, također vlasnik rudnika, nije ni u snu pomišljao da dopusti djevojci da studira ili da radi kod njega. No, Ben je nedvojbeno bio drukčiji. Možda bi se mogao oduševiti za gospodarske teorije kad bi mu dopustili znanstveni pristup toj materiji. Caleb je i dalje vjerovao kako će njegov sin napraviti znanstvenu karijeru i nije ga vidio kao nasljednika u upravljanju rudnikom. Srećom, Florenceini mlađi sinovi jedva su čekali da se počnu baviti time. Starijeg je zanimala poslovna politika, a mlađi se već sada zanimao za parni stroj i tovario »ugalj« na svoje vlakove igračke.

Caleb nije shvaćao zašto baš Ben mora raditi u rudniku, ali Florence se htjela višestruko osigurati. Ben je bio tu, bio je dovoljno star za rad u obiteljskom poduzeću i neka to radi, molim lijepo. Florence, bezobzirno je pomislio Caleb, ima mašte koliko i košara za vađenje ugljena.

Srećom, Ben je bio još mlad. Momci njegovih godina nisu završili ni školu, a kamoli pohađali fakultet. Caleb se nadao da će Florenceino zanimanje za njega splasnuti, čim Sam bude dovoljno star da može s njom raditi u uredu. Ben još uvijek može otići u Dunedin i tada neće morati upisivati studij ekonomije. Caleb će mu dopustiti da studira što želi i već se radovao intelektualnim razgovorima s mladim jezikoslovcem.

Nažalost, Ben nije bio strpljiv kao njegov otac. Nije vidio izlaz iz svoje situacije. Zabrana studiranja u Dunedinu ili Christchurchu bacila ga je u duboku depresiju.

— Tako ćemo bar ostati zajedno! — tješila ga je Lilian. Međutim, njega ni to

267


nije moglo razvedriti.

— Što znači zajedno! — potužio se. — Uvijek se skrivamo, neprestano strahujemo da će nas netko otkriti... Koliko dugo ćemo još tako, Lily?

Lilian je zakolutala očima. — Dok ne postanemo punoljetni, naravno! — rekla je. — Poslije toga nam neće moći zapovijedati. Moramo izdržati još samo malo!

— Malo? — zdvojno je upitao Ben. — Proći će godine i godine dok ne postanem punoljetan!

— Lilian je slegnula ramenima. — Prava ljubav upravo se provjerava — rekla je junački. — Uvijek je tako. U knjigama i pjesmama i svemu...

Ben je uzdahnuo. — Razmišljam o tomu da pobjegnem i prijavim se u vojsku...

Lilian se zaprepastila. — Samo to ne, Bene! Ondje će te ubiti. Osim toga, moraš imati dvadeset jednu godinu da bi te primili u vojsku.

Uhvatila ga je za ruku. U konjušnici je bilo hladno. Bolje mjesto za sastanke nije joj padalo na pamet.

— Tamo se može varati — rekao je Ben. I u svako doba mogu dokazati da sam bio na sveučilištu u Cambridgeu. Za to se mora imati osamnaest godina.

— Ali ne i dvadeset jednu! — rekla je Lilian, sva u strahu. Svakako ga mora odgovoriti od toga. Roly O’Brien nije pisao često, ali od onoga što je napisao o Galipolju, ledila joj se krv u žilama. U knjigama i pjesmama rat je bio nešto romantično, ali stvarnost je, izgleda, bila posve drukčija. A njezin Ben i puška... Sigurno bi napisao prekrasne stihove o junaštvu svojih suboraca, ali ona ga nikako nije mogla zamisliti kako puca ili gađa. Bezuvjetno mora nešto smisliti.

— Razmišljala sam — rekla je Lily na sljedećem sastanku, gotovo nakon mjesec dana. Posljednjih nekoliko četvrtaka Tim nije bio u gostionici, Lilian ga je pratila na savjetovanje u Blenheim. George Greenwood također je bio ondje, kao i ostali dioničari. U planu je bilo proširivanje Lambertova rudnika i to otvaranjem koksare. Ben nije pokazao zanimanje za tu informaciju. Uopće nije ni pomislio da bi Florence Biller vjerojatno počinila i ubojstvo kako bi prva doznala za to. Lilian je Benu bez ikakvih primisli rekla za očeve planove, bila je previše zaokupljena izmjenom nježnosti pa nije mogla misliti na moguće posljedice.

Nakon dugog suzdržavanja, Benovi su joj poljupci bili još slađi — i osnažili su njezinu odluku koju je donijela u Blenheimu. Potajni odlazak u matični ured bitno je pridonio tomu.

— Ja sada imam sedamnaest godina. Mogu se udati.

— Za koga ćeš se udati? — zadirkivao ju je Ben i hrabro joj otkopčao gornja puceta na bluzi.

Lilian je zakolutala očima. — Za tebe, naravno! — rekla je. — Vrlo je jednostavno. Otići ćemo vlakom u Christchurch, a zatim u Blenheim. Autom je,

268


doduše, brže, ali ne želim krasti. A iz Blenheima ide trajekt za Wellington. Ondje ćemo se vjenčati. Ili u Aucklandu. To je možda sigurnije, u Wellingtonu bi nas možda tražili. Naravno, mogli bismo i u Australiju... Lilian je zastala. Australija joj se ipak učinila predalekom.

— Ali ja nemam isprave — rekao je Ben. — Neće mi vjerovati da imam osamnaest godina.

— Sedamnaest je dovoljno i za muškarce. Možemo pričekati ovih nekoliko mjeseci do tvojeg rođendana. A inače samo moraš prisegnuti da nisi već u braku ili u srodstvu s partnerom i slično.

Ako nemaš dvadeset godina, trebaš pristanak roditelja, ali Lilian nije za sada htjela time opterećivati Bena. Namjeravala je krivotvoriti Timov potpis, a i onaj Florence Biller.

— Studirat ćeš u Aucklandu. To je u redu, zar ne?

Ben je grickao donju usnu.

— Bilo bi čak vrlo dobro — rekao je tada. — Oni ozbiljno shvaćaju istraživanje na području maorske kulture, grade muzej za umjetnine i tako. Moj otac je oduševljen. Razmišlja o skorom odlasku onamo. Ako nas uhvati...

Lilian je uzdahnula. Ben je bio katkad previše neodlučan za njezin ukus.

— Kad se vjenčamo, Bene, bit ćemo vjenčani. To se ne može samo tako poništiti. Osim toga, u jednom tako velikom gradu kao što je Auckland ne moramo ni sresti tvojega oca!

Ben je kimnuo. — To bi doista bilo rješenje...

Zamisao je bila očaravajuća, iako si to nije doista mogao predočiti. Srce mu je brže kucalo već i pri samoj pomisli na bijeg na Sjeverni otok. Nikad se ne bi usudio to učiniti!

269


2.

tambena zgrada na farmi Kiward Gwyneiri McKenzie uvijek se činila prevelikom. Već i kad je živjela u njoj s obitelji, mnoge su prostorije bile prazne, a potom godinama i cijeli stanovi, prije nego što su Kura i William Martyn preuredili stari stan Geralda Wardena. Unatoč mnogim

prostorijama oko sebe, Gwyneira se nikad nije osjećala usamljenom — sve do Jamesove i Charlotteine smrti, Jackovog odlaska u vojsku i Glorijinog nestanka. Kad god je mogla, bježala je iz prazne kuće u staje i šupe za šišanje ovaca, ali sada je bila zima, lipanj 1916. godine. Dok se svuda u svijetu ratovalo, na farmi Kiward vladala je gotovo sablasna tišina. Padala je slaba kiša u obliku niti, znakovita za Canterburyjsku ravnicu. Stoka se povukla u svoje nastambe, a radnici su vjerojatno igrali poker u stajama — kao onda kad je Gwyn prvi put ušla u konjušnicu na farmi Kiward i upoznala Jamesa McKenzieja. Andy McAran, Poker Livingston... Sada više nitko od njih nije bio živ, Andy je otišao za svojim prijateljem Jamesom samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.

Gwyneira se nasmiješila i s gorčinom pomislila kako je njima sada bolje dok su zajedno i kako vjerojatno kartaju na kakvom oblaku. — Ne varajte svetoga Petra! — prošaptala je i deseti put uznemireno prohujala kroz napuštenu kuću. Bila je zabrinuta za Jacka — odavno joj nije pisao, a vjerojatno je odavno otišao s one obale u Turskoj. Galipolje — Gwyneira i dalje nije znala kako se to pravilno izgovara. A sada to više nije bilo potrebno ni naučiti. Nakon posljednjeg, očajničkog napada Englezi su odustali od obale. Njihove trupe su opozvali. Navodno u punom sastavu, bez gubitaka. Novine iz Christchurcha slavile su to kao pobjedu — a zapravo nije bilo ništa drugo do neuspjeh velikih razmjera. Jack se nije usudio priznati da je tako. Gwyneiri je to bilo jedino objašnjenje za njegovu šutnju.

Najviše je bila zabrinuta za Gloriju. Prošla je već cijela godina, otkako je nestala iz hotela u San Franciscu i otada nitko nije čuo za nju. William i Kura angažirali su više privatnih istražitelja, ali Gloriji i dalje nije bilo ni traga. Činilo se da Kura nije bila toliko zabrinuta koliko bijesna. Vjerojatno je mislila na vlastiti bijeg iz braka i sigurnosti farme Kiward, koji ju je prije mnogo godina

270


odveo na put po Novom Zelandu i Australiji. Ona tada nije vidjela nikakvu opasnost za tijelo i život, a Gwyneirina je zabrinutost tada bila u granicama. Doduše, bilo je dana kad nije znala gdje se Kura krije, ali je uvijek bila gotovo sigurna da nije otišla s Južnog otoka. Gloria je, naprotiv, mogla biti posvuda — i njoj je nedostajalo čvrsto samopouzdanje kakvo je imala Kura-maro-tini. Osim toga, San Francisco je bio nešto sasvim drukčije od Christchurcha. George Greenwood, koji je poznavao grad, sumnjao je da ga je Gloria ikad napustila.

— Žao mi je, gospođice Gwyn, ali djevojka koja je sama u tom leglu grijeha... George nije nastavio govoriti, a Gwyneira nije htjela ni pomisliti kako je njezina praunuka možda mrtva.

— Oprostite, gospođice Gwyn, ali objed je gotov!

Kiri, stara domaćica, otvorila je vrata Gwyneirine male radne sobe. Gwyneira je voljela boraviti u toj prostoriji, u kojoj bar nije bilo jeke kad je razgovarala sama sa sobom.

Gwyneira je uzdahnula. — Nisam gladna, Kiri... a želja za jelom nestala je kad si poslužila objed ovdje u salonu. Doći ću k vama u kuhinju pa ćemo zajedno jesti, u redu?

Kiri je kimnula. Ona i kuharica Moana odavno su već bile Gwyneirine prijateljice, a ne sluškinje. Više nisu pripremale zahtjevne objede, nego su prema najjednostavnijim maorskim receptima pržile ribu i kuhale slatki krumpir.

— Rongo Rongo reći Gloria ne mrtva! — rekla je Moana, vidjevši kako je Gwyneira izgrabila malo hrane na tanjur. Dobro je znala što muči njezinu gospodaricu. — Ona pitala duhove, tikki reći njezino srce pjeva tužne pjesme, ali ona nije daleko.

— Mnogo hvala, Moana.

Gwyn se nastojala nasmiješiti. Možda je Moana platila čarobnici za taj obred, ali je također moguće da je Rongo to izvela za vlastitu korist ili po uputi poglavara Tonge. Tonga je povremeno pitao za Gloriju. Bio je zabrinut, premda iz drugih razloga.

U salonu je zazvonio telefon. Kiri i Moana su se trgnule.

— Duhovi zovu! — rekla je Moana, ali nije pokazala namjeru da ode u salon i podigne slušalicu. Kiri je bila hrabrija — i znatiželjnija. Neobična kutija iz koje su dolazili glasovi, objema je Maorkama bila mrska. Zapravo i Gwyneiri, iako je ona znala cijeniti njezine prednosti.

Na kraju je otišla Kiri — i vratila se nakon kratkog vremena.

— Razgovor iz Dunedina, kaže centrala. Prihvaćamo li?

— Naravno — rekla je Gwyneira i ustala. Zapravo, mislila je da zove veterinar iz Christchurcha, koji joj je nabavio novo sredstvo protiv glista kod ovaca. Ali Dunedin?

Strpljivo je čekala dok je nisu spojili.

— Sada možete govoriti! — rekao je glas s druge strane žice. Gwyneira je uzdahnula. Centrala se nalazila u Haldonu, a žena »iz službe« bila je poznata po

271


tomu što je prisluškivala svaki razgovor i onda ga prepričavala prijateljicama.

— Ovdje farma Kiward, Gwyneira McKenzie — javila se Gwyneira i čekala odgovor.

Na drugoj strani žice vladala je tišina. Zatim se čuo prigušen glas.

— Bako Gwyn? Ovdje... ovdje Gloria.

Gwyneira je odlučila sama otići u Dunedin po praunuku.

— Hoćete li moći? Dugo putovanje vlakom? — zabrinuto je upitala gospođica Bleachum. Gwyneira je s Glorijom razgovarala vrlo kratko, a s učiteljicom mnogo opširnije. Djevojka se samo javila i više nije rekla ni riječi. Čak i na pitanje, gdje se nalazi, odgovorila je nerazumljivo. — Kod gospođice Bleachum, u školi... Gwyneira nije iz toga doznala mnogo, ali je to obrazložila ubrzanim kucanjem srca. Gloria je bila živa, bila je na Novom Zelandu!

Na kraju je gospođica Bleachum uzela djevojci slušalicu iz ruke. Gwyneira je od nje doznala ono najvažnije. — Ja mogu djevojku staviti u vlak, a vi dođite po nju u Christchurch.

Međutim, Gwyneira nije za to htjela ni čuti.

— Naravno da ću preživjeti putovanje vlakom, pa ne moram sama vući kola! Odlučno je odgovorila zabrinutoj odgojiteljici. — Više se neću izlagati opasnostima. Ni u kojem slučaju ne mogu djevojku ostaviti samu. Neka ostane kod vas, a ja stižem najkasnije za tri dana. Dobro pazite na nju!

Bez obzira na životnu dob, Gwyneira je, plešući kroz salon, otišla natrag u kuhinju s bocom pjenušca u ruci.

— Putujem u Dunedin, djeco, idem po Gloriju! Ah da, neka Rongo Rongo uzme vreću sjemena. Dobro je odradila to s duhovima!

Gospođica Bleachum i Gloria dočekale su Gwyneiru na željezničkom kolodvoru u Dunedinu, a Gwyneira je odmah vidjela da nešto nije u redu. Djevojka u putnom kostimu zakopčanom do grla uznemireno se pridržavala za ruku mnogo više i odlučne gospođice Bleachum. Obje su djelovale kao stare frajle. Vremešna Gwyneira nosila je odjeću suvremenijega kroja i vedrijih boja nego dvadesetogodišnja Gloria. Neizmjerno sretna zbog povratka praunuke napokon je skinula crninu i u Christchurchu kupila elegantan putni kostim zagasite mornarskoplave boje. Bijele pruge na ovratniku i manšetama davale su mu vedrinu, a odgovarajući šeširić drsko se kočoperio na Gwyneirinoj sijedoj kosi.

— Gloria!

Gwyneira je treptala držeći lornjon. To joj se činilo otmjenijim od nezgrapnih naočala, koje je također imala, ali joj je vid bio još dobar. Naočale je trebala samo za čitanje. Međutim, sada je htjela jasno vidjeti svoju nestalu unuku. — Postala si odrasla osoba!

Gwyneirin osmijeh i njezine riječi prikrili su strah koji je osjetila nakon što je

272


bolje pogledala Gloriju. Ta djevojka nije djelovala samo odraslo, nego i staro. Pogled joj je bio ukočen, gotovo bezizražajan. S druge strane, Glorija je djelovala uplašeno, kao kakvo dijete. Gospođica Bleachum je morala gotovo silom odvojiti svoju ruku od Glorijine kako bi Gloriju gurnula prema baki. Gwyneira ju je zagrlila, ali se činilo da se Gloria osjeća nelagodno.

— Gloria, dijete, tako sam sretna što si se vratila. Kako si uopće uspjela? Moraš mi sve ispričati...

Gwyneira je čvrsto držala Glorijine ruke. Bile su hladne kao led.

Glorijino lice na trenutak je prekrila neka sjena. Kao da je problijedjelo, iako je još bilo potamnjelo od sunca. Prošlo ljeto sigurno nije provela u kući kao bjeloputa gospođica Bleachum, pomislila je Gwyn.

— Naravno, ne moraš ništa, Glory... — nježno je rekla gospođica Bleachum i znakovito pogledala Gwyn. — Gloria ne voli pričati o svojim doživljajima. Mi samo znamo da je doputovala preko Kine i Australije...

Gwyneira je zadivljeno kimnula. — I posve sama, tako dalek put! Ponosna sam na tebe, malena moja!

Gloria je briznula u plač.

*

Gwyneira je pošla za gospođicom Bleachum i Glorijom u školu te jedva izdržala sat vremena pijući čaj s gospođicom Bleachum i gospođom Lancaster. Učiteljice su bile ljubazne i dale su sve od sebe da baka i unuka započnu razgovor, ali im to nije pošlo za rukom. Gloria je odgovarala jednosložnim riječima, prstima mrvila kolačić, ne podižući pogled sa svojeg tanjurića.

— Hoćete li putovati noćnim vlakom, gospođo McKenzie ili ćete prenoćiti kod nas? — brižno je upitala gospođa Lancaster.

Gwyneira je odmahnula glavom. — Dva puta u danu prevaliti isti put — to bi bilo previše za moje stare kosti. Ali ja sam nam rezervirala hotel u Dunedinu. Ako biste nam poslije htjeli pozvati taksi...

Čuvši riječi »nama« i »hotel«, Gloria je problijedjela kao krpa. Gwyneira je vidjela kako Gloria molećivo gleda gospođicu Bleachum, ali učiteljica je odmahnula glavom. Gwyneira to više nije mogla pratiti. Zar Gloria nije htjela poći s njom? Izgledalo je kao da se strašno boji otići iz škole. Gwyneira je pomislila kako će popustiti i prihvatiti ponudu da i sama prenoći u školi. Ali onda se predomislila. Takvo ponašanje samo bi odgodilo rješavanje problema. Osim toga, morala bi u tom slučaju odustati od sutrašnje kupnje u Dunedinu. I ako je dobro shvatila gospođicu Bleachum, Gloria je hitno trebala nekoliko novih stvari.

— Hoćeš li donijeti svoju torbu, malena? — ljubazno je upitala, praveći se da

273


ne primjećuje Glorijinu nenaklonost. — Ili se možda još uopće nisi spakirala? Nije važno, gospođica Bleachum će ti pomoći, a ja ću za to vrijeme razgovarati s gospođom Lancaster.

Sarah Bleachum shvatila je poruku i povukla se s Glorijom u sobu. Gospođa Lancaster potvrdila je Gwyneirine dojmove. — Potpuno je u redu da djevojku odvedete još danas, a potrebne su joj i nove haljine. Ona ima samo dva kostima, drugi je gotovo isti kao ovaj koji danas ima na sebi. Ja sam nekoliko puta predložila gospođici Bleachum da ode s njom u kupnju, naravno, mi bismo joj dali novac. Ali Gloria nije htjela.

Gwyneira je podigla obrve. — Znači da nije izabrala... taj kostim... uz pomoć vaših gospođa?

Gospođa Lancaster počela se smijati. — Gospođo McKenzie, mi smo škola za djevojke, a ne samostan! Naše učenice nose uobičajenu školsku odjeću, ali kad nisu na nastavi, mi ih ne prisiljavamo da se odijevaju kao učiteljice srednjih godina. Osobno smatram da i gospođica Bleachum... Ali pustimo to, ona sigurno ima razloge zbog kojih... hm... potiskuje svoju ženstvenost. A bojim se da ih ima i Gloria. S njom ćete morati biti jako strpljivi.

Gwyneira se nasmiješila. — Ja sam jako strpljiva — rekla je. — Bar s konjima i psima. S ljudima ne uvijek... ali, potrudit ću se.

— Jeste li vi udovica?

Gwyneira se snuždila. — Da, već dvije godine. Nikad se neću moći naviknuti na to...

— Oprostite, nisam vas htjela rastužiti. Riječ je samo o tomu... ima li muškaraca u vašem kućanstvu, gospođo McKenzie?

Gospođa Lancaster ugrizla se za usnu.

Gwyneira se namrštila. — Gospođo Lancaster, ja upravljam farmom ovaca... — nasmiješila se. — To nije samostan! Naravno, zapošljavamo pastire, upravitelje, na našoj zemlji živi jedno maorsko pleme. Zašto pitate?

Gospođa Lancaster oklijevala je s odgovorom. — Gloria ima problema s muškarcima, gospođo McKenzie. Što je... što je s tim Jackom? Gloria je pričala o njemu i ja vjerujem da je Jack glavni razlog strahu od povratka kući.

Gwyneira je pogledala ravnateljicu. Bila je začuđena i bijesna. — Ona se boji Jacka? Ali moj sin joj nikad ne bi naudio! Oni su uvijek imali prekrasan odnos. Osim toga, Jack trenutačno ne živi na farmi Kiward. On je u vojsci...

— Žao mi je, gospođo McKenzie. Osim ako niste jedna od onih žena koje ne mogu dočekati da pošalju sinove u rat... Ali to bi Gloriji moglo olakšati privikavanje.

Gwyneira nije vjerovala u to, ali prije nego što je stigla nastaviti taj zbunjujući razgovor, gospođica Bleachum je dovela Gloriju u sobu. Djevojka je bila blijeda, ali pribrana. U taksiju, tijekom vožnje do hotela, Gwyneira joj je pričala o Jacku, pokušavajući protumačiti njezinu reakciju. Na Glorijinu licu primijetila je izraz ganuća i olakšanja.

274


— Sve — tiho je rekla — sve će biti drukčije.

Gwyneira je odmahnula glavom. — Neće biti posve drukčije, malena. Na ovčarskoj farmi nema mnogo promjena. Ovce se janje, tjeramo ih u planinu, šišamo ih, prodajemo vunu... svake godine, Gloria, uvijek isto...

Gloria se pokušavala uhvatiti za to.

Obilazak trgovina drugoga jutra pokazao se mučnim. Gloria u početku nije htjela izaći iz hotela, a kad ju je Gwyn napokon uspjela odvući u dućan, gledala je samo najružnije, najšire i najtamnije haljine.

— Kad si bila mala, htjela si nositi hlače! — odlučno je rekla Gwyneira i nije popuštala sve dok Gloria nije probala vrlo moderne ženske hlače koje su sufražetkinje promicale za vožnju biciklom i automobilom. U Engleskoj je to već bilo pomalo zastarjelo, ali su široke hlače, nadahnute istočnjačkim motivima, ovdje na kraju svijeta bile posljednji modni krik. Gloriji su pristajale izvrsno. Zbunjeno se gledala u zrcalu. Pred njom je bila neka druga djevojka. Prodavačica joj je na kratku, kovrčavu kosu stavila jednostavan šešir.

— Već imate odgovarajuću frizuru — rekla je smiješeći se, maknuvši kosu s Glorijina lica. Gwyneira je tražila od praunuke da kupi te hlače i da ih odmah ostavi na sebi jer su bile vrlo praktične za putovanje vlakom. Ipak, Gloria se nelagodno osjećala jer su je drugi putnici podrugljivo gledali. Ni Gwyneira nije mogla ne gledati je dok su sjedile u odjeljku jedna nasuprot drugoj.

— Imam li što na licu? — uzrujano je upitala Gloria.

Gwyneira se gotovo posramila. — Naravno da nemaš. Oprosti, dijete, što tako piljim u tebe. Ali sada, s ovim šeširom, sličnost je upravo zaprepašćujuća...

— Sličnost s kim? — grubo je upitala Gloria. Zauzela je obrambeni Gwyneira je zamahnuta rukom. — S Maramom — rekla je tada. — S tvojom bakom. I s djedom Paulom. Kao da smo njihove fotografije... ali, nažalost, nemamo ni jednu, inače bih ti mogla pokazati... kao da smo preslikali njihove fotografije na proziran papir pa zatim stavili jednu sliku preko druge. Kad gledam zdesna, vidim Paula, a kad gledam slijeva, vidim Maramu. Prvo se moram naviknuti na to, Gloria.

Glorijino je lice zapravo više podsjećalo na Maramu nego na Paula. Prema maorskim mjerilima, njezino široko lice s visokim jagodicama bilo je vrlo lijepo, a njezin je stas odgovarao idealu prastanovnika. Gloria se Gwyneiri svidjela više nego na posljednjim fotografijama iz Amerike na kojima joj je lice bilo bezizražajno. Sada je bita mršavija pa su joj crte lica bile oštrije. Od Paula je naslijedila mali razmak između očiju i jaku bradu, ali to se gotovo nije ni primjećivalo, a uz sportsku odjeću dobro joj je pristajalo. Kad ne bi bar imala taj mrzovoljan pogled, zatvoren u sebe... Upravo taj pogled, namršteno čelo i zategnuti dio lica oko usana podsjećali su Gwyneiru na Paula. To nisu bile sretne uspomene. I Paul je bio bijesan na cijeli svijet. Gwyneira se počela bojati.

275


Maaka je postao kola na željeznički kolodvor po Gwyneiru i Gloriju. Po Gwyneirinoj izričitoj želji pripremio je dvokolicu s dva konja. Auto je ostao u spremištu.

— Ali auto je mnogo brži, gospođice Gwyn! — rekao je mladi Maor, koji je bio strastveni vozač automobila. — S konjima nam treba cijela noć.

— Ne žurimo se! — odgovorila mu je Gwyn. — Gospođica Gloria voli konje. Radovat će se kad ih bude vidjela.

Gloria se uistinu prvi put razvedrila kad je pred željezničkim kolodvorom ugledala kočiju. Ipak, malo se trgnula, vidjevši da Maaka upravlja njome.

— Kia ora, gospođice Glory! — nesputano ju je pozdravio predradnik. — Haere mai! Jako se radujemo što ste se vratili kući!

Blistao je od sreće, ali Gloriji je izgleda bilo teško i zahvaliti se na dobrodošlici.

— Dođi, Glory, pogledaj konje! — Gwyneira je pozvala djevojku k sebi. To su polusestre, obje od Chuchulainn. Ceredwen je od Raven, koju sam ja prije jahala, a Colleen od... — nastavila je nizati pretke.

Gloria je slušala. Činilo se da se sjeća konja, lice joj je odavalo više zanimanja nego dok je slušala obiteljske priče, kojima ju je Gwyneira pokušavala zabaviti dok su putovale.

— A Princess? — upitala je gotovo šapćući.

Gwyneira se nasmiješila. I ona je još živa, ali je prelagana za ovu kočiju... Htjela je nastaviti pričati, ali onda se svaki razgovor izgubio u zaglušujućem lavežu. Žene su prišle kočiji tako blizu da ih je mali trobojni pas, kojega je Maaka privezao ispod sjedala, nanjušio.

— Mislio sam kako vam je moram dovesti, gospođice Glory — rekao je smiješeći se i odvezao uzicu.

Nimue je pojurila prema ženama, a Gwyneira se sagnula kako bi je pozdravila. Ali kujica se nije na nju obazirala. Lajala je i cviljela te od sreće skočila na Gloriju.

— Moja Nimue?

Gloria je kleknula na tlo, zaboravivši svoju novu odjeću. Zagrlila je psa i stisnula ga na grudi, a on ju je obasuo vlažnim poljupcima. — Ona ne može... bojala sam se da...

— Da je mrtva? — upitala je Gwyneira. — Zato i nisi pitala za nju... Bila je vrlo mlada kad si otišla, a graničarski koliji su dugovječni. Ona može živjeti još deset godina...

S Glorijina je lica nestala svaka napetost, svaka zatvorenost; ono je zračilo potpunom srećom zbog ponovnog susreta. Dakle, ipak postoji netko tko ju voli.

Gwyneira joj se nasmiješila. Zatim je sjela na vozačevo sjedalo.

— Hoćeš li mi dopustiti da upravljam kočijom, Maaka?

Maor se počeo smijati. — Odmah mi je bilo jasno, gospođice Gwyn, da ću

276


vam morati predati uzde. Ali, ako se slažete, ja bih ionako volio ostati u Christchurchu. Mislio sam navratiti u ured gospodina Georgea. Račun za vunu...

— I dražesna Retijeva kći — zadirkivala ga je Gwyn. Bila je javna tajna da je Maaka zaljubljen u kćer Georgeova poslovođe Retija. Djevojka je završila školovanje na koledžu na Sjevernom otoku i odnedavna je pomagala u uredu. — Slobodno ostani, Maaka, ali ne čini gluposti! Malena je odgojena na zapadnjački način i očekuje udvaranje s cvijećem i čokoladnim bombonima! Možda ćeš joj napisati i kakvu pjesmu!

Maaka se namrštio. — Neću udvarati tako glupoj djevojci! — rekao je. — Ona ne želi tohungu koji će joj pričati priče, a nije više ni dijete koje se može osvojiti bombonima. Cvijeća ima u proljeće na cijelom otoku, donijelo bi nesreću kad bismo ga kidali bez razloga.

Smijao se. — Ali ja imam ovo...

Iz džepa je izvadio žad u koji je urezao obrise nekog malog boga. — Kamen sam našao sam, moji su ga duhovi dotakli...

Gwyneira se smiješila. — Baš lijepo! To će je obradovati. Pozdravi Retija, i Elizabeth Greenwood, ako je vidiš.

Gloria je skamenjena lica slušala razgovor. Čini se da se ponovno uozbiljila kad je čula kako Gwyn zadirkuje mladića. Je li možda bila nesretno zaljubljena?

— Jesi li već dobila dar od kakvog muškarca, Glory? — nježno je upitala Gwyn.

Stisnuvši psa uza se, Gloria je uputila Gwyn pogled pun mržnje. — Više nego što sam htjela, bako!

A onda nije progovorila ni riječi desecima kilometara.

Gwyn je također šutjela dok su snažne kobile kaskale kroz Canterburyjsku ravnicu po dobro izgrađenoj cesti. Kočijom će im doista trebati cijela noć; bilo bi bolje prenoćiti u hotelu White Hart. S druge strane, noć je bila vedra, lijepa. Naravno, bila je hladna, ali nije padala kiša, nebo je bilo načičkano zvijezdama, iznad njih su svijetlile Plejade.

»Matariki« — James je Gwyneiri rekao to ime prije jedne ljubavne noći prije mnogo vremena.

Gloria je kimnula. Bila je ozbiljna.

— I ika-o-te-rangi. Mliječna staza. Nebeska riba za Maore.

— Još pamtiš to! — rekla je Gwyneira nasmiješivši se. — Marama će se radovati. Uvijek se bojala da ćeš zaboraviti maorski jezik. Kao Kura. Ona misli da je Kura zaboravila jezik. Mene to čudi. Kura je još i kao odrasla osoba izvrsno govorila maorski, a i pjeva na tom jeziku. Kako bi mogla zaboraviti riječi?

— Ne riječi — rekla je Gloria, pomislivši na Tamateu.

Gwyneira je slegnula ramenima. Za nekoliko trenutaka izaći će sunce. Bile su blizu farme Kiward. Gloria bi trebala prepoznati ovaj kraj. Livade, jezero...

277


— Mogu li... mogu li ja upravljati kočijom? — upitala je djevojka promuklim glasom. Njezina želja da sama dođe s konjima pred kuću, bila je tako velika da je čak ostavila i Nimue.

Gwyneira joj je već htjela predati uzde. Ali onda joj se pred očima pojavila Lilianina slika od onoga dana kad se vratila iz Engleske. Njezine nasmiješene oči, njezini sretni povici, kosa koja se vijorila na vjetru. Gwyneira se osjećala mladom, bila je opijena Lilianinim uživanjem u konjima i brzoj vožnji. A onda James, koji je jurio prema njoj na bijelomu konju. Kao nekoć kad ju je čekao u Prstenu kamenih ratnika. Lilian je povela Gwyneiru na putovanje kroz vrijeme. Ali onda...

Gwyneira nije smjela ispustiti uzde iz ruku. To je donijelo nesreću...

— Ne, radije ne! — rekla je grčevito stisnuvši uzde prstima.

Gloria se smrknula. Više nije rekla ni riječi dok nisu stigli do staja. Kad je pastir pozdravio žene, osjećala se tako da bi se najradije zavukla u mišju rupu.

— Ja ću ispregnuti konje, gospođice Gwyn! Gospođica... Gloria?

Čovjek je bio mlad, bijelac. Nije poznavao Gloriju dok je bila dijete. Vidjevši mladu ženu u lijepoj odjeći — još nikad nije vidio damu u takvoj suknji, što su zapravo bile hlače — razrogačio je oči. Gwyneira je u njegovu pogledu vidjela očaranje i divljenje. A Gloria samo golu pohotu.

— Mnogo hvala, Frank! — ljubazno je rekla Gwyn i predala mu uzde. — Gdje je mala Princess, Frank? Gospođica Gloria bi je htjela odmah vidjeti, to je bio njezin poni. Danas je ona, naravno, prevelika za to.

— U toru iza konjušnice, gospođice Gloria!

Frank Wilkenson uslužno je pokazao prema stražnjem izlazu konjušnice. — Ako želite, mogu vam je dovesti. Dobro bi joj pristajala lagana kola.

Gloria nije rekla ništa.

— I vi znate upravljati kočijom, zar ne, gospođice Gloria?

Gloria je mrzovoljno pogledala Gwyn.

— Ne — rekla je kratko.

— Ostavila si dobar dojam na njega — pokušala se našaliti Gwyneira dok je vodila praunuku kroz konjušnicu. Nekako će je morati oraspoložiti. — Simpatičan mladić, vrlo spretan s konjima. Ja bih razmislila o njegovoj ponudi. Princess bi bila dobra za vuču. Glupo je što se i sama nisam toga sjetila.

Gloria je, izgleda, htjela nešto odgovoriti, ali onda se predomislila i šutke nastavila pratiti prabaku. Lice joj se razvedrilo tek kad je među drugim konjima na otvorenom dijelu staje ugledala lijepu riđanku.

— Princezo, mila...

Princess nije prepoznala nekadašnju gospodaricu, naravno. To se nije moglo ni očekivati nakon osam godina razdvojenosti i Gloria je bila svjesna toga. Nije zamjerila životinji, ali se provukla kroz ogradu i krenula prema kobili kako bi je

278


pomilovala. Princess joj je to dopustila, čak je nakratko protrljala glavu o Glorijino rame.

— Sutra ću te očistiti — rekla je Gloria, nasmiješivši se. Shvatila je poruku. Kobilu je svrbjela koža, a izgleda da je Gloria bila netko tko će za nju imati vremena.

Gloria se vratila Gwyneiri sva ozarena.

— A gdje je ždrijebe? — upitala je.

— Koje ždrijebe...? Gwyneiru je pitanje jako pogodilo. Princessino ždrijebe... konj, kojega je Jack obećao Gloriji, rekavši kako će ga moći jahati kad se vrati.

Gwyneira se ugrizla za usnu.

— Gloria, mila moja, žao mi je, ali...

— Je li mrtav? — tiho je upitala Gloria.

Gwyneira je odmahnula glavom. — Ali ne, ni govora. To je lijepa mala kobila. I dobro joj je. Ali... ja sam je darovala Lilian. Uistinu mi je žao, Gloria, ali, mislila sam da se nećeš tako skoro vratiti. Nisi nam nikad pisala da i dalje jašeš...

Gloria je pogledala Gwyneiru. Stara dama je u pogledu praunuke nastojala vidjeti ljubaznost, no njezine su oči bile pune mržnje.

— Ako više ne jašeš, onda si mrtav. Nisi li to uvijek govorila? Jesam li bila... jesam li...?

— Gloria, nisam tako mislila! Nisam uopće ništa mislila! Mala je kobila bila besposlena, a Lilian se dobro snašla s njom. Vidi, Gloria, svi su konji u ovoj staji tvoji. Frank ti sutra može pokazati mlade konje. Nekoliko četverogodišnjaka već jako dobro hodaju. Ali, ti bi možda htjela kakvu lijepu trogodišnjakinju, na kojoj bi mogla jahati sama...

— Nisu li oni majčino vlasništvo? — hladno je upitala Gloria. — Kao i sve ovo? Uključujući i mene? Što će biti ako me bude htjela ponovno odvesti? Hoćeš li me opet poslati odavde?

Gwyneira ju je htjela zagrliti, ali djevojka se držala vrlo hladno.

— Ah, Glory... Gwyneira je uzdahnula. Nije znala što bi rekla. Gwyn nikad nije bila dobra diplomatkinja, a ova joj je situacija bila preteška. Željala je Helen pokraj sebe. Ili Jamesa. Oni bi znali što treba učiniti. Ali Gwyn se osjećala bespomoćno. Gloria treba znati da je dobrodošla!

— Možemo odvesti Princess još jedanput na parenje! — rekla je na kraju. Gwyn je radije rješavala probleme djelima nego riječima.

— Možemo li ući? — upitala je Gloria, ne obazirući se na bakinu ponudu. — Gdje ću ja zapravo stanovati? Nadam se da je moja soba još tu. Ili si i nju dala Lilian?

Gwyneira je odlučila ne odgovoriti na to pitanje. Umjesto odgovora, polako je hodala ispred Glorije; od konjušnice je vodio put do kuhinje farme Kiward. U posljednji čas sjetila se kako bi Gloria i to mogla krivo shvatiti.

— Nadam se da nemaš ništa protiv što..., dakle, mogli bismo i kroz glavni

279


ulaz... ali to mi je malo teško u mojim godinama. Sve one stube...

Gloria je zakolutala očima, ali to nije izgledalo smiješno kao kod Lilian, nego prijezirno.

— Bako, htjela bih otići u svoju sobu. Kako ću doći do nje, posve mi je svejedno.

Ipak se nije mogla tako brzo povući. U kuhinji su ih čekale Kiri, Moana i Glorijina baka Marama.

— Haere mai, mokopuna! Lijepo je vidjeti te opet!

Gwyneira je promatrala Maorkinje kako plešu oko Glorije, pozdravljaju je i pokušavaju priljubiti svoja lica uz njezino u skladu s tradicionalnim običajem hongi. Kad ih je Gloria pogledala, zaprepastile su se kao Gwyn prethodnoga dana, ali su to spretno prikrile.

Marama nije ni zagrlila unuku. Uhvatila ju je za ruke i rekla joj nešto na maorskom jeziku. Gwyneira nije baš dobro razumjela, ali joj se učinilo da je čula nešto poput isprike.

— Oprosti svojoj majci, mojoj kćeri, mokupa. Nikad nije znala s ljudima...

Gloria se nije obazirala na srdačnu dobrodošlicu. Nasmiješila se samo kad je Nimue počela lajati i skakati osjetivši koliko su žene sretne.

— Sada prvo odmor. Ali večeras dobro jelo! — rekla je Kiri na kraju. Nedostatak uzbuđenja kod Glorije opravdala je umorom nakon noćne vožnje. — Kuhamo kumer, slatki krumpir. Ti sigurno ne jesti otkako otići u Englesku!

Gwyneira je praunuku napokon odvela u sobu — istu onu u kojoj je Gloria stanovala prije nego što je otputovala. Obradovala se vidjevši kako se Glorijino lice smekšalo kad su ušle u sobu. Gwyneira nije ništa promijenila u sobi. Slike konja još su krasile zidove, posljednja Glorijina fotografija s Princess, dječji, nespretni crteži i nekoliko prirodoznanstvenih crteža domaćeg biljnog i životinjskog svijeta, koje je načinio Lucas, Gwyneirin prvi suprug.

— Vidiš, nismo te prestali čekati — ozbiljno je rekla Gwyneira, ali smiješak na Glorijinu licu pojavio se tek kad je na krevetu ugledala Maramin dar. Koliko li je puta samo u žurbi bacila ovamo hlače za jahanje kako bi se za večeru ponovno »pretvorila u djevojku«, kako je to rekao Jack. A sada su ondje ležale posve nove hlače, starog, jednostavnog kroja, koje joj je sašila Marama.

Gwyneira joj je pokušala uzvratiti osmijeh. — Možda ćeš si sutra ipak izbarati konja? — bojažljivo je upitala.

Sjaj u Glorijinim očima odmah se ugasio.

— Možda — rekla je.

Gwyneira je bila sretna kad je napokon za sobom zatvorila vrata.

Gloria je prošla kroz sobu, pogledala sve slike na zidovima, izlizani šareni sag, komadiće žada i raznobojno kamenje koje je skupila zajedno s Jackom...

280


Na kraju se bacila na krevet, s Nimue u naručju, i zaplakala. Kad su joj suze presahnule, sunce je bilo već visoko na nebu.

Došla je. Sada je na farmi Kiward.

Gloria je znala da bi zapravo trebala biti sretna. Vrijeme žalovanja je prošlo. Međutim, nije osjećala radost.

Ono što je osjećala, nije bilo ništa drugo do bijes.

281


3.

amisao o potajnom vjenčanju bila je predivan san, koji su Lilian i Ben stalno dotjerivali. Do Lilian nije dopiralo ništa od onoga što je zaokupljalo njezine roditelje, ni događaji u vezi s ratom ni Glorijin povratak. Neprestano je mislila na svoju ljubav prema Benu i na

planiranje bijega, a nije zanemarivala ni njegovo ostvarenje. Ben je maštao zajedno s njom, ali zapravo nije vjerovao da će se to dogoditi. Sve dok se događaji jedne hladne proljetne večeri nisu ubrzali.

George Greenwood bio je u gradu i odlučio je zajedno s Timom i Mattom Gawainom da će napokon javno obznaniti planove o gradnji koksare. Ionako se već govorkalo o tomu. Kamen temeljac bio je položen, i bilo je gotovo nemoguće da bilo tko u Greymouthu preduhitri Lambertove. Timu je bilo jasno da bi se drugi vlasnici rudnika mogli naljutiti budu li dugo čuvali tajnu. Muškarci su se, dakle, složili da Billerove, upravitelja rudnika Blackball i druge važne ljude pozovu na svečanu večeru u jedan od boljih hotela na obali. Ondje će objaviti da će svi rudnici u Greymouthu ubuduće moći na licu mjesta svoj ugalj prerađivati u koks. Mišljenja o tomu bila su vjerojatno podijeljena. Vlasnici malih rudnika vjerojatno će biti sretni, a Florence će se uzrujavati što nije smogla hrabrosti i novca za proširenje. Za Lambertov rudnik ovo će ulaganje nedvojbeno biti izvor bogatstva.

Za Lilian Lambert i Bena Billera ova je večer značila prekretnicu iz drugih razloga. Prvi put nakon godinu dana njihovi su se roditelji odvažili dovesti ih na društveno događanje. Ben je dopratio majku, budući da Caleb nije htio doći, a Lilian je opet glumila vozača. George Greenwood izričito je molio da njegova dražesna suputnica sjedi pokraj njega za stolom.

— Onda, kako je sada s tvojim srcem? — upitao je, dobro raspoložen, kad je sjela pokraj njega. Odjenula je novu haljinu boje zelene jabuke, svoju prvu večernju haljinu, i izgledala je očaravajuće. Ben ju je gutao pogledima. — Jesi li ga dala nekomu, ili ćeš ipak preuzeti očev rudnik?

Lilan se zažarila u licu. — Ja... eh... postoji netko! — rekla je važno. George ju je uvijek shvaćao ozbiljno. Sigurno se ne bi ponio onako djetinjasto kao njezini i

282


Benovi roditelji kad bi doznao za njezinu ljubav. — Ali to je još tajna!

George se nasmiješio. — Onda nećemo dirati u to — rekao je, odlučivši poslije razgovarati s Elaine o tomu. Ona mu je već pričala kako su Lilian i Ben zaljubljeni jedno u drugo, ali je mislio da je to jenjalo. Georgeu sada nije zvučalo da je to stvar prošlosti. I za razliku od drugih, primijetio je da su se Lilian i Ben u jednom, trenutku izgubili. Lilian je pronašla ispriku — Elaine ju je zamolila da joj donese šal koji je ostavila u autu. Ben se pak iskrao kad mu se učinilo da je Florence zaokupljena nečim drugim. Ona se žestoko prepirala s poslovođom rudnika Blackball zbog nekakve željezničke linije.

George je zaključio kako je to savršen trenutak da kaže što je namjeravao. Kucnuo je po svojoj čaši.

Ben je sustigao Lilian baš kad je otključavala auto. Pogledao ju je.

— Moram biti s tobom, Lily!

Lilian se prepustila njegovu zagrljaju, ali je djelovala zabrinuto. Ostavila je auto na otvorenoj cesti. Čudila se kako vratar hotela to nije primijetio. Vjerojatno ju nije htio izdati, ali se ipak osjećala nelagodno. Osim toga, bilo joj je hladno. Doduše, bio je deseti mjesec, dakle, proljeće, ali vrijeme se nije pridržavalo kalendara. Ledeni je vjetar puhao s Alpa.

Na kraju je donijela odluku.

— Dođi sa mnom u auto! — pozvala je Bena i uvukla se na zadnje sjedište. Ben je došao za njom i odmah je počeo milovati. Limuzina je bila golema, nikad im nije bilo tako udobno kao sada. Lilian mu je uzvraćala poljupce i smijala se.

— Ostavi nešto i za prvu bračnu noć! — šalila se. — To nije daleko. Hoćemo li se vjenčati ovdje, nakon tvojeg rođendana ili idemo uskoro u Auckland?

Ben se zaprepastio, ali je smislio privremenu izliku.

— Bolje pričekajmo. Budući... dakle, prije nego što se vjenčamo, gdje ćemo živjeti?

Lilian je slegnula ramenima. — Potražit ćemo iznajmljivača koji nas neće pitati za vjenčani list — rekla je. — To vjerojatno nije ni važno.

Ben je pocrvenio. — Misliš... mi... učinit ćemo to prije nego...?

Lilian ozbiljno kimnu. — Mislim. Iz opreza. Da nešto ne pođe po zlu, a ne odgovara ili tako.

— Kako da ne odgovara? — zbunjeno je upitao Ben.

Lilian je pocrvenjela. — Pa..., kako sam ja shvatila... tu se treba nešto spojiti.

Ben se namrštio. — Ali ja mislim da uvijek odgovara — rekao je zatim.

Lilian ga je pogledala upitno. — Kako znaš?Jesi li već pokušao to raditi?

Izraz njezina lica odavao je nadu da bi mogla steći malo iskustva, ali i ogorčenost zbog nevjere.

Ben je ljutito odmahnuo glavom. — Nisam, naravno! Nikad to ne bih radio s nekom drugom djevojkom, samo s tobom. Ali... Ponovno mu je krv navrla u lice.

283


— Ali drugi momci u koledžu...

Lilian je shvatila. Svi Benovi prijatelji iz koledža bili su stariji. Naravno da su znali više od njega.

— Onda dobro — rekla je. — Ali sigurno ne može škoditi da pokušamo. Želiš li to?

— Sada? — upitao je Ben. — Ovdje?

Iskušenje je bilo tu. U autu je bilo toplo i mnogo udobnije nego u konjušnici. No, Lilian je htjela biti razumna.

— Ne, sada je još prerano. Ali u Aucklandu...

Ben ju je ljubio sve strastvenije. Pomisao kako bi to mogli pokušati sada i ovdje bila mu je neodoljiva.

— Ali onda će biti kasno. Nećemo se moći vratiti, ako tada ne bude odgovaralo...

Lilian je razmišljala jedan trenutak. Zatim mu je dopustila da joj podigne haljinu i miluje bedra. To još nisu radili, ali je bilo bolje od poljubaca i milovanja grudi. Uzdahnula je.

— Odgovarat će... promrmljala je.

Florence Biller bila je bijesna. Opet taj Greenwood! Opet ta tvrtka koja zacijelo raspolaže neograničenim novčanim sredstvima i ulaže ih u Lambertov rudnik. Jasno, zamisao o gradnji potječe od Tima! I sama se, naravno, poigravala tom mišlju, ali bi joj za planiranje bio potreban inženjerski ured. Nikad ne bi to mogla napraviti tako neprimjetno kao Lambert. A ne bi išlo ni bez ulagača... Kad bi Caleb bio samo malo spretniji i kad bi ga to zanimalo! Bilo joj je teško što sve mora raditi sama, a kad bi se obratila ulagačima izvana, ne bi je kao ženu shvatili ozbiljno. Florence je tako silno željela biti muško! Naravno, uzdala se i u svoje sinove. Sam pokazuje veliko zanimanje za posao, ali je još malen. Njezin najstariji sin sve više ju je podsjećao na oca. Nesposoban slabić kao i otac. Sveučilišna karijera! Kako se takvo što uopće može nazvati karijerom? Sa svojim člancima i istraživanjima Caleb je jedva zarađivao za život, ali ne onakav o kakvom je Florence sanjala. Rudnik je, naprotiv, cvjetao. Tu su postojale mogućnosti za proširenje, tu se može pokazati trud i spremnost na rizik, ako je imaš... Gdje li je Ben uopće? Florence ga je tražila pogledom, dok su se drugi gosti tiskali oko Greenwooda, Lamberta i Gawaina, izražavajući im dobre želje i postavljajući pitanja.

A gdje je mala Lambertova?

Florence se osvrtala ne bi li ugledala njezinu pelerinu. Zbog potrage za Benom, ili jednostavno da dođe do zraka, Florence je morala izaći van. I to po mogućnosti prije nego što se na njoj bude primijetilo da je ljutita. Znala je da uzrujavanje ne godi njezinu tenu. Na licu će joj se pojaviti mrlje, a usta će se razvući. No, strategija je zahtijevala osmijeh i čestitke.

Florence je izašla iz dvorane. Vjerovala je da je to učinila neprimjetno.

284


George Greenwod ipak ju je vidio i potapšao je Elaine.

— Lainie? Mislim da našoj razjarenoj gospođi Biller nedostaje sin.

Elaine je stajala pokraj supruga, s čašom pjenušca u ruci, smješkala se i dosađivala. Sada je uzrujano pogledala Georgea. — I? Sigurno nije daleko.

— A tebi nitko ne nedostaje?

Elaine je stavila ruku na čelo. — Oh, ne! Je li ona što rekla, George? Svejedno, idem je tražiti. Prije nego što je Florence nađe. Što li je samo naumila ta djevojka?

Elaine je izašla van, ne previše uznemirena — i imala je što vidjeti: Florence je otvorila stražnji dio automobila i počela izvlačiti sina.

— Van iz auta, ti... ti... Ondje nam posao kreće nizbrdo, a ti se ovdje zabavljaš s tom malom kurvom!

— Nije tako kako misliš... — mucao je Ben. Neprimjetno je provjerio jesu li mu hlače zakopčane. Lilian je malo prije još petljala po zatvaraču. — A vi, gospođo Lambert... Ben je ugledao Elaine iza majke i pokušao ih je obje smiriti. — Mogu to objasniti, majko... i gospođo Lambert. Mi se želimo vjenčati!

Elaine je bez riječi pogledala kćer. Lilian je poravnala odjeću, spremajući se izaći iz auta.

— Zar nemate ništa reći? — zaurlala je Florence. — Mala kurva...

— Ne takvim tonom, Florence! — upozorila ju je Elaine. — Moja kći nije kurva, premda su naša djeca možda... prekoračila granice dobrog odgoja. Izađi van, Lily. I sredi se. Svojega sina pošaljite kući, Florence. Inače, nitko od nas neće imati koristi ako napravimo ispad. Lilian, ti ćeš se umiti i vratiti u dvoranu! Florence, poslije ćemo morati razgovarati s njima. A možda i jedna s drugom... Elaine se trudila da sve prođe u miru.

— Razgovarati? Što se tu ima reći? Ali ovo vam baš pristaje! Kći barske dama!

Florence je puhala od bijesa.

— A vi se niste ustručavali leći u krevet s onim koji je nudio najviše! — uzvratila joj je Elaine. — Griješim li kad kažem da vas je neko vrijeme zanimao i moj suprug? Bogalj s rudnikom također je dolazio u obzir, zar ne? Šteta što je Timov mozak uvijek dobro radio. No, naposljetku je i topli brat s rudnikom bio veliki dobitak.

— Lainie, mislim da je sada dosta!

Matt Gawain, blijeda lica, ugurao se među žene. — I vi se smirite, gospođo Biller, inače će se sutra o tomu govoriti u gradu. Vrataru ćemo ionako morati platiti da šuti. Lilian... otac te čeka. A gospodin Greenwood želi plesati s tobom!

Elaine se ugrizla za usne. Uvijek je izbjegavala slične ispade. Zapravo, lako ju je bilo zastrašiti. Ali nazvati je kurvom, to je bilo previše!

— Znači, nije bila daleko od istine, je li tako? — grmio je Tim Lambert. Bilo je

285


kasno, i sigurno bi bilo bolje sutra raspraviti o Lilian i Benu. Ali, naravno, Tim je primijetio nešto. Georgeovo šaputanje s Elaine, zatim s Mattom, koji mu je djelovao zapanjeno. Zatim, Elainein opušten izraz lica na povratku, tragovi suza na Lilianinu licu, nestanak Florence i Bena... Elainein suprug nije bio glup. U svakom slučaju, cijela obitelj Lambert s mukom se svladavala dok večer u hotelu nije završila. Tim je napao Lily tek kad su se vratili kući.

— Ako sam dobro shvatio, mali ti je gad podigao haljinu i...

— Nije se ništa dogodilo! — branila se Lilian. — Samo smo se malo milovali...

— A njegovi su prsti bili ispod tvoje haljine?

— Mi se želimo vjenčati!

Tim je zakolutao očima. — Ovo ne može biti istina! Vjenčati! Koliko imate godina? To je nečuvena glupost. Tvoja majka to može držati djevojačkim snovima, ali to što si u mojem autu njemu raširila noge, prevršilo je svaku mjeru...

Tim Lambert najradije bi istukao kćer. Takav ispad, i to baš na njegov veliki dan! Florence Biller će mu sada još češće bacati klipove pod noge. Osim toga, Billerov rudnik trebao im je biti najbolji klijent u koksari, a sada će ga izgubiti. Florence sigurno upravo razmatra planove za vlastito postrojenje!

— Ja...

— Razmisli o tomu hladne glave, Time — Elaine je priskočila u pomoć. — Ako se to danas nije odjednom ponovno razbuktalo — a Lilian me uvjerava da nije tako, i da to među njima traje već više od dvije godine, možda doista odgovaraju jedno drugome. Florence će to morati shvatiti...

— Florence ne mora ništa. A ni mi. Bez obzira na to što mi se čini nužnim da Lilian što prije pošaljem odavde. Kako bi bilo s tvojim roditeljima, Lainie? Mogla bi pomagati u trgovini, ima smisla za to. A tvoj će otac paziti na nju. Napokon, u tvojem slučaju je vidio dokle može dovesti kad se slijepo zaljubljenoj djevojci prepusti na volju...

— Kakve to veze ima sa mnom? — povikala je Elaine.

Lilian je jecala. Priča o Elaineinom prvom braku bila joj je poznata u grubim crtama, ali njezina majka nije voljela da je podsjećaju na to. Dok si još vrlo mlad, nedvojbeno možeš griješiti u pitanjima ljubavi. Lilian je to razumjela. Ali ona sama nije griješila!

— Ja volim Bena! — odvažno je povikala. — I neću dopustiti da me pošaljete od kuće. Mi ćemo se vjenčati i...

— Začepi usta! — zapovjedio joj je Tim.

— Zapravo, možeš ići u krevet — rekla je Elaine, mnogo opuštenije. — Sutra ćemo razgovarati o tomu.

— Nema se tu o čemu razgovarati! — rekao je Tim.

Lilian je pobjegla u sobu i plakala sve dok nije usnula, a njezini su se roditelji za to vrijeme oštro prepirali. To se događalo vrlo rijetko, ali ove su noći ukrstili

286


oštrice, a tek su se u zoru pomirili — i zagrljeni prespavali kišu kamenčića kojima je Ben Biller u očaju prilično nespretno gađao prozor Lilianine spavaće sobe.

Lilian je bila osjetljivija. Kad je prvi kamenčić udario u prozor, probudila se, otvorila prozor i sagnula se da je ostali ne pogode.

— Oprezno, tiše! — rekla je šapatom, začuđena, ali i ushićena time što se događa. — Nemoj probuditi moje roditelje!

— Moram razgovarati s tobom!

Ben je govorio prigušenim glasom, uopće nije zvučao romantično. — Možeš li doći dolje?

Lilian se ogrnula jutarnjim ogrtačem, u kojem će se vani sigurno smrznuti, ali to je bio najljepši koji je imala. Boja trave naglašavala je boju njezinih očiju. Šteta što se to neće vidjeti u mraku... Lilian se na trenutak pogledala u zrcalu, ali onda je izašla. Bena je zatekla u vrtu ispod njezina prozora. Momak se skrivao u grmlju.

— Jesu li vikali na tebe? — upitala je vidjevši njegovo preplašeno lice. — Moj otac je gotovo poludio! Zamisli, on...

— Žele me poslati od kuće! — prekinuo ju je Ben. — To hoće moja majka, otac nije mogao doći do riječi.

Lilian se smiješila. — I moj otac hoće mene poslati od kuće. U Queenstown. Ali ja ne idem, naravno...

— Ja bih trebao otići na Sjeverni otok — prošaptao je Ben. — Naši rođaci imaju ondje rudnik. Trebao bih raditi kod njih, majka je već telefonski razgovarala s ujakom. Usred noći, bila je strašno bijesna. Tu sigurno ima još nešto osim nas...

Lilian je zakolutala očima. Ben opet nije znao zbrojiti dva i dva. Pričala mu je o koksari i o objavi planiranoj za tu večer. Florence je sigurno i zbog toga bila izvan sebe.

— Ona te ne može prisiliti — rekla je utješno. — Jednostavno joj kaži da ne ideš. Ne želiš raditi u uredu.

— Lily, ti ne razumiješ!

Ben ju je uhvatio za nadlaktice, kao da će je protresti, ali onda je zaronio lice u njezinu gustu, raspuštenu kosu. — Neću raditi u uredu, šalju me u rudnik! Moj ujak kaže da kod njega svatko mora početi od dna. Najmanje nekoliko mjeseci kopat ću ugljen. Tako je doveo u red i svoje sinove.

— Ti ćeš kopati ugljen? — upitala je Lilian. Ben nije bio spretan za takve poslove, to je shvatila još odavno. Smatrala je da su njegovi uspjesi u veslanju bili više posljedica osjećaja za ritam i strateških sposobnosti, nego tjelesne snage.

— Ja to ne mogu, Lily! — požalio se Ben. — I doista sam pokušao, htio sam joj reći, da ne idem. I da me ne može odvući za kosu na trajekt i sve to, što se inače kaže. Ali nisam uspio, Lily! Kad stojim pred njom, ukipim se. Više ne

287


mogu izustiti ni riječi... tako je i mojem ocu.

Lilian ga je zagrlila pružajući mu utjehu. — Bene, ionako smo htjeli pobjeći.

Ben je kimnuo. — Zato sam i došao. Pobjegnimo, Lily! Odmah sada, s prvim jutarnjim vlakom!

Lilian se namrštila. — Ali taj vlak vozi u Westport, Bene. Onaj za Christchurch vozi tek u jedanaest.

— Ne taj! — rekao je Ben. — Iz našeg rudnika vozi teretni vlak u Christchurch. U šest sati ujutro. Vagoni su već spremni, radnici će ih samo prikopčati kad dođe lokomotiva. Popnemo li se na jedan od tih vagona, nitko neće primijetiti.

— Ali, izgledat ćemo kao crnci kad stignemo u Christchurch — zabrinuto je rekla Lilian.

— Onda ćemo jednostavno sići prije i oprati se negdje... Benov plan rodio se u hrabrosti koja je bila posljedica očaja.

Lilian je odmah počela iznositi svoje zamisli o poboljšanju plana.

— Trebaju nam pokrivači, ili još bolje, šatorsko krilo koje će nas zaštiti od ugljene prašine. Ne posve, ali koliko god je to moguće. Imate li takvo što u rudniku? I trebali bismo odjenuti najstariju i najružniju odjeću. Kad stignemo u Christchurch, bacit ćemo je — ionako ćemo doći na teretni kolodvor, zar ne? Ondje sigurno ima kakva šupa ili nešto slično gdje ćemo se preodjenuti. Moram se brzo spakirati. A gdje su tvoje stvari, Bene?

Ben ju je zbunjeno gledao.

— Bene! Tvoje stvari! Zar si htio otići bez ičega? Bez odjeće? Imaš li putne isprave?

Ben nije o tomu ni razmišljao. Očito je pobjegao u strahu pa su sada trebali prvo otići u grad, a onda opet natrag. Lilian je uzdahnula. Neće moći bez auta. Pješice neće stići do šest sati, a konjem... nema izgleda da bi Vicky ponijela Bena na svoji leđima.

Lilian je već odavna razmišljala o prtljazi koju će ponijeti kad bude pobjegla od kuće. Bilo joj je potrebno samo nekoliko minuta da otrči u kuću, odjene staru kućnu haljinu i iznošeni kaput i da nekoliko komada odjeće strpa u torbu. Pripremila je i putovnicu. Lilian je za pola sata bila spremna za polazak. Ne osvrćući se, za sobom je pritvorila vrata. Opijena predstojećom pustolovinom, odvela je Bena do konjušnice. Garaža za auto bila je dograđena. Pokraj nje se nalazio mali stan, u kojem je inače živio Roly, ali sada je već mjesecima bio prazan. Sreća za Lily.

Djevojka je upalila auto i uplašila se zvuka motora koji je odjeknuo kroz noć. Naravno, iz kuće se to neće čuti, ali ako je netko već budan...

Mary, kućna pomoćnica, nije spavala kod Lambertovih, nego kod svoje obitelji u rudarskom naselju. A Tim i Elaine nisu čuli ni kamenčiće koje je Ben bacao u prozor. Polako i što je moguće tiše, Lilian je izvezla teški auto iz garaže.

— Zatvori vrata, Bene! Tako neće odmah ujutro vidjeti da nema auta... Ne,

288


lijevi zasun! Bože dragi, zar ni vrata ne znaš zatvoriti, a da si ne prikliještiš prste?

Ben je cuclao prikliješteni palac dok je Lilian izlazila autom na cestu. Drhtao je čudeći se vlastitoj hrabrosti.

— Da ponovno uđem u kuću? Što ako se moji roditelji probude?

— Oni su imali dug i naporan dan. Samo ne smiješ ništa prevrnuti na stubištu. Samo uđi unutra, pokupi svoje stvari i onda idemo. Ne zaboravi putovnicu!

Lilian je provela pola sata za upravljačem, nekoliko ulica dalje od Billerove kuće. Zamišljala je tisuće mogućih neprilika. Ali onda se napokon pojavio Ben i sjeo pokraj nje.

— Moj otac... — promrmljao je. — Uhvatio me...

— Što? — upitala je Lily. — A zašto si onda ovdje? Jesi li... Bene, jesi li ga udario ili ustrijelio?

Tako je to bilo u knjigama i filmovima. Iako Lilian nije vjerovala da bi Ben mogao biti nasilan.

Ben je odmahnuo glavom. — Ne, on mi je dao ovo ovdje... Momak je izvadio iz džepa novčanicu od sto dolara. — On... bilo je nekako sablasno, ja... otišao sam po stvari, trebala mi je putovnica, a ona je bila u njegovoj radnoj sobi pa sam ušao unutra, i onda je... ondje bio on. U mraku. S bocom viskija. Samo me pogledao i rekao...

— Da? — upitala je Lilian, pripremna za niz junačkih oproštajnih riječi.

— Rekao je: »Ti ideš?« A ja sam rekao: »Da.« A onda je izvadio novac iz džepa i rekao...

— Što?

Lilian je već bila malo nestrpljiva. Primijetila je da Ben ima torbu s odjećom. Upalila je auto.

— Rekao je: »Nemam više kod sebe.« Ben je progutao slinu.

— I ? — upitala je Lily.

— I ništa — odgovorio je Ben. — Onda sam otišao. Ah, da, rekao sam još »hvala«.

Lilian je odahnula. Dobro, nije bilo dramatično, ali je Ben ipak izašao i to čak s očevim blagoslovom. Naravno, ona sama iskoristila bi povoljnu priliku i dala Calebu da potpiše dopuštenje za vjenčanje, ali Ben je mislio samo na putovnicu.

— Auto ćemo ostaviti u šumi, blizu vašeg rudnika. Ondje će ga naći sutra — rekla je Lilian. — Imaš li ključ od vrata ili se moramo penjati preko ograde?

Ben je imao ključ, a i vagoni su bili postavljeni onako kako je rekao. Sat vremena prije dolaska lokomotive nije bilo još nikoga pa su si Ben i Lilian u hrpi kamenog uglja napravili udobno gnijezdo. Pretpostavka da se pri tom neće zaprljati, pokazala se netočnom. Kad su nakon nekoliko sati izvirili ispod pokrivača —

289


vlak je odavno krenuo i izašlo je sunce — izgledali su poput rudara. Ben se smijao Lilianinu crnom licu i poljupcem joj skinuo malo prašine s nosa.

— Gdje smo sada? — upitala je diveći se prizoru koji oduzima dah: Južnim Alpama. Vlak je upravo vozio preko laganog mosta, koji nije djelovao kao da bi mogao podnijeti njegovu težinu. Lilian je zastao dah. Pod njima se otvorio klanac kroz koji je vijugao bijeloplavi gorski potok. Iza njih uzdizali su se planinski vrhovi, dijelom pokriveni snijegom.

— Daleko od zapadne obale — rekao je Ben, odahnuvši. — Misliš li da su već primijetili da nas nema?

— Sigurno — rekla je Lilian. — Pitanje je znaju li da smo otputovali ovim vlakom. Ako posumnjaju u to, uhvatit će nas u Christchurchu.

— Možemo li sići prije? — upitao je Ben.

Lilian je slegnula ramenima. — Mogli bismo naprimjer u Rollestonu. To je posljednja postaja prije Christchurcha. Ali ne znam zaustavljaju li se teretni vlakovi ondje.

Malo je razmišljala. — Svakako će se zaustaviti kod Arthurova prijevoja. Ondje mora voziti polako pa možemo iskočiti. A onda ćemo nastaviti putničkim vlakom do Christchurcha.

— Misliš li da ne provjeravaju taj vlak? — sumnjičavo je upita Ben.

Lilian je zakolutala očima. — Iz njega možemo izaći u Rollestonu...

Arthurov prijevoj, strm planinski put, povezivao je doline rijeka Otira i Bealey. Vjerojatno je bilo jako teško i opasno postavljati tračnice na tom dijelu. Tu je bio i tunel. Vlak je preko prijevoja vozio polako i Ben i Lilian mogli su lako iskočiti. Ipak, mjestimice je uz tračnice bio ponor. Na kraju su pričekali da se na vidiku pojavi kolodvor. Teretni se vlak nije zaustavio, nego je samo zatulio prolazeći kroz kolodvor, ali Lili je hrabro bacila torbu s vagona i skočila, prije nego što opet ubrza. Ben je učinio isto i spretno se otkotrljao. Zemlja je ovdje bila iskrčena kako bi se mogla izgraditi željeznica, a oko kolodvora je raslo samo još grmlje. Dalje, prema Christchurchu, prostirale su se bukove šume — još jedan novi prizor na putu između Christchurcha i zapadne obale.

Lilian i Ben u početku su bili ravnodušni prema prirodnim ljepotama krajolika koji ih je okruživao. Važnije im je bilo pronaći rijeku kako bi se mogli oprati. Budući da je područje bilo bogato vodenim tokovima, brzo su pronašli potok pa su ondje podigli šator. Međutim, voda je bila ledena. Danje bio sunčan, ali oni su cvokotali od hladnoće i pri samoj pomisli da se smoče ili presvuku. Arthurov prijevoj bio je na većoj nad morskoj visini od Greymoutha, a sada, ujutro, bilo je još mraza.

— Usudiš li se skočiti u vodu? — šalila se Lily, izuvši čarape, potpuno crne od ugljene prašine.

— Ako budeš i ti skočila!

Ben je skinuo košulju preko glave. Naravno, nije se sjetio odjenuti najstariju

290


odjeću pa je sada uništio lijepu košulju koja se nosi uz odijelo.

— U tom slučaju morala bih skinuti haljinu... — rekla je Lily, gurnuvši nožne prste u ledenu vodu.

— Ionako to moraš učiniti.

Ben je pokazao na njezinu torbu s haljinama.

— Ne moram se skinuti do kraja.

Lilian ga je pogledala tobože sramežljivo. — Ali učinit ću to, ako i ti učiniš.

Otkopčala je zaprljanu haljinu.

Ben više nije osjećao hladnoću gledajući kako ona odvezuje steznik i pokazuje mu se u donjem rublju.

— A sada ti! — rekla je Lilian. Oči su joj se caklile.

Zadivljeno je pratila kako Ben skida hlače.

— Dakle, tako to izgleda — rekla je kad je napokon ostao gol. — Mislila sam da je veći.

Ben je pocrvenio. — To... ovisi o vremenu... — promrmljao je. — Sada ti...

Lilian se namrštila, ali se potom i ona razodjenula te odmah ogrnula prašnjavim kaputom jer joj je bilo hladno.

— Opet ćeš se zaprljati... rekao je. — Vrlo si lijepa!

Lily se smijala, ali nekako zbunjeno. — I ti si prljav! — povikala je. — Hajde, oprat ću te!

Svoju je podsuknju potopila u potok i bacila se na Bena. Zatim su se igrali ledenom vodom poput djece, prskali se i pokušavali oprati s tijela ugljenu prašinu. Lilian je ponijela sapun, ali ipak nije bilo tako jednostavno. Prašina je bila masna i prilijepila im se za kožu, trebala im je topla voda da je se mogu posve osloboditi. Ipak, Lilian je kosu zaštitila maramom. Ben je svoju morao oprati i gotovo se smrznuo. Ishod nije bio zadovoljavajući.

— Sada izgledaš starije — rekla je Lilian. — Prerano si posijedio.

Ben se smijao. Nikad se nije tako dobro zabavljao kao sada u potoku uz Arthurov prijevoj. Lilian je djelovala sretno.

— Ali ja sam i dalje djevica — nastavila je optužujućim tonom. — Unatoč tomu što sam se skinula do kraja. No, bilo je vrlo hladno. Što li samo rade Eskimi?

Na kraju su oboje bili u čistoj odjeći, premda im je i dalje bilo hladno. Ben se nije sjetio ponijeti topli kaput, a Lilian nije htjela spakirati još jedan ogrtač jer joj je torba bila preteška. Sada je požalila zbog toga. Ben ju je pokušavao zagrijati zagrljajem dok su se vraćali na kolodvor gdje će čekati putnički vlak za Christchurch.

— Je li sigurna da vlak staje ovdje? — upitao je Ben.

Lilian je kimnula, cvokoćući zubima. — Nadam se da radi grijanje. Evo, sada smo dovoljno blizu. Možemo ovdje čekati.

Pokazala je prema grmlju odakle se vidi kolosijek. Namjeravala je sjesti na

291


torbu, zaklonjena grmom.

— Ovdje? Zar ne moramo... mislim, mogli bismo otići do kolodvora. Ondje bismo odmah mogli kupiti karte, a možda imaju i čekaonicu...

— Bene.

Lilian je protrljala nos. — Ako sada uđemo onamo i kupimo karte, željezničar će nas prvo pitati odakle dolazimo. I što ćemo mu onda reći? Da smo došli pješice preko Alpa? Ili da nas je izbacio zrakoplov? Ti si previše iskren, Bene. Nadam se da nećeš morati postati razbojnik kako bi nas prehranio, kao Henry Martyn u pjesmi. Umrli bismo od gladi...

— A kako gospođica gusarska zapovjednica zamišlja sve skupa? — povrijeđeno je upitao Ben. — Nekako moramo ući u vlak.

Lilian se počela smijati. — Gospođica gusarska zapovjednica je dobro! A to s vlakom vrlo je jednostavno. Ljudi ovdje često izlaze iz vlaka kako bi pogledali prijevoj. I protegli noge. Mi ćemo im se samo pridružiti i ući s njima u vlak. Ne vjerujem da ovdje pregledavaju karte. Tko bi se motao po ovoj divljini?

Doista je bilo smiješno lako kriomice ući u vlak. Najveća opasnost sastojala se u tomu da će te netko prepoznati — Lambertovi i Billerovi poznavali su pola Greymoutha. Zato su oprezno zaobilazili putnike za koje su mislili da su ih već negdje vidjeli i na kraju su se smjestili u odjeljak s putnicima iz Christchurcha. Stariji bračni par bio je posebno ljubazan i podijelio je hranu s izgladnjelima mladima.

— Moj suprug je rudar, znate — bezbrižno je rekla Lilian, objašnjavajući prašinu u Benovoj plavoj kosi. — Ali to nema budućnosti, svi su rudnici već isrcpljeni. Mi... ah... Lambertovi sada grade koksaru, zbog rata, ali... dakle, mi se ne vidimo u tomu. Želimo započeti iznova u Canterburyjskoj ravnici, s... možda ćemo otvoriti zastupništvo za šivaće strojeve!

Elaine Lambert imala je stari Singerov šivaći stroj koji je morala kupiti dok ih je William Martyn prodavao. Lilian je odrasla u uvjerenju da je prodaja strojeva isplativija od šivanja.

Ben se nakašljao i pokušao neprimjetno gurnuti Lilian.

Lilianina se priča dojmila stare gospode, a gospođa im je ispričala kako je kao dijete došla u Christchurch gdje ju je posvojila obitelj jednoga pekara. Poslije se udala za pekarskog pomoćnika i danas njihov sin vodi posao. Lilian je pozorno slušala, postavljala odgovarajuća pitanja, uživajući u izvrsnim uštipcima — svježe isprženim toga jutra u Greymouthu. Kći bračnoga para bila je ondje udana, također za pekara.

— Još uvijek možeš mnogo postići ako imaš spretne ruke, mladiću! — hrabrila ga je stara gospođa. — Moj zet je mnogo toga izgradio ni iz čega, ondje na zapadnoj obali!

Ben se ponovno nakašljao, a gospođa Rosemary Lauders dodala mu je još jedan uštipak.

Dok je Lilian veselo čavrljala, Ben se izgubio u čarobnom krajoliku koji je

292


promicao ispred prozora. Bukove šume, usnule riječne obale, ali i divlji obronci polako su uzmicali pred predalpskim područjem i beskrajnom stepom Canterburyjske ravnice.

Laudersovi su nastavili putovati do Christchurcha, a Lilian i Ben izašli su iz vlaka u Rollestonu.

— Jesi li morala pričati cijeli dan? — mrzovoljno je upitao Ben, dok su stajali na peronu, ne znajući kako će dalje. — Ljudi će nas zapamtiti!

— Da, kao mladi bračni par iz rudarskog naselja! — bezbrižno je dodala Lily. — Hajde, Bene, tko će ih ispitivati? Naravno, možda nas traže roditelji, ili George Greenwood. On se u to razumije, pronaći će svakoga. Ali u Christchurchu sigurno ne čekaju istražitelji i ne uhićuju putnike! Barem ne za sada. A neće ni poslije.

— Tek ćemo u Aucklandu biti na sigurnom — zabrinuto je rekao Ben.

Lilian je kimnula. — Svaki je velegrad dobar, uz malo sreće ubrzo ćemo sjediti u vlaku za Blenheim.

Preostali dio puta za Christchurch bio je zanimljiviji. Iako ih je nekoliko farmera povezlo dio puta, u grad su stigli tek navečer kad je već bio mrak. Ben je predlagao da nađu sobu, ali ovaj put je Lilian oklijevala.

— Već sam bila ovdje, Bene. Netko bi me mogao prepoznati. Ako ne odmah kao Lilian, a onda kao rođaku bake Gwyn. Mi smo svi prilično slični, osim Glorije. A ovo je grad Georgea Greenwooda. Bude li istraživao, ući će nam u trag.

— I što predlaže kraljica gusara? — mrzovoljno je upitao Ben. Nakon dugog pješačenja više mu nije bilo hladno, ali preko noći će svakako zahladnjeti. Ben je sanjao o vrućoj vodi za kupanje i o krevetu, s Lilian u njemu ili bez nje; bio je preumoran misliti na »ono«.

Na kraju su stigli do teretnog kolodvora i ondje su zaspali na pošiljkama ovčje vune. U susjednom vagonu krdo goveda čekalo je prijevoz te dodatno zagrijavalo prostoriju, ali je stvaralo i buku te širilo vonj izmeta i mokraće.

— Jučer smo izgledali kao crnci, a sutra ćemo smrdjeti! — žalio se Ben. — Što će biti sljedeće?

Lilian je zakolutala očima i privila mu se uz ruku. — Bene, to je romantično! To je naša ljubavna priča! Sjeti se samo Romea i Julije!

— Oni su se ubili! — nezadovoljno je rekao Ben.

Lilian se smijala. — Vidiš, nama je bolje! — rekla mu je, zijevnula i sklopila oči.

I te je noći ostala djevica i spavala je nevino poput djeteta.

293


4.

ljedećeg jutra u vlaku za Blenheim ljudi su se doista malo odmicali od Bena i Lilian. Smrad goveđeg izmeta nije se osjetio toliko kao miris lanolina iz vune koji im se uvukao u odjeću. Lilian to nije smetalo jer je imala više mjesta uz prozor. Dio puta od Christchurcha do Blenheima

nije bio tako lijep kao onaj kroz Alpe, ali se i dalje moglo vidjeti mnogo toga. Djevojku je posebno očarala obala. Bilo je snježnobijelih plaža, ali i dijelova sa strmim stijenama uz samo more. Naselja kroz koja je vlak vozio bila su najčešće malena, više slična Haldonu nego Greymouthu. Glavna gospodarska grana na tom području bila je uzgoj ovaca. Tek nekoliko kilometara pred Blenheimom prostirali su se prvi vinogradi.

Ben i Lilian bili su sretni što sunce sja. Područje oko Blenheima imalo je najbolju klimu na Južnom otoku; bilo je mnogo manje kiše nego u Christchurchu ili na brdovitoj zapadnoj obali. Lilian, koja je već bila ondje s ocem, oduševljeno je pričala o raznolikom životinjskom i biljnom svijetu. — Možda ćemo vidjeti kitove kad budemo plovili na Sjeverni otok! I pingvine! Posljednji put sam se vozila čamcem duž obale. To je bilo veličanstveno!

Ben je o tomu govorio na znanstveni način; u Cambridgeu je jednom obogatio nastavu biologije referatom o biljnom svijetu Južnog otoka. Lilian se pitala je li i učenicima bilo pritom dosadno kao što je i njoj sada. Ali onda je jednostavno prestala slušati njegovo predavanje i njegov ju je voljeni glas uljuljkao u san. Ben ju je morao probuditi kad je vlak ušao u Blenheim.

Putovanje je trajalo gotovo cijeli dan i Lilian i Ben bili su preumorni za izmišljanje bilo kakvog načina skrivanja. Dakle, nisu sišli prije Blenheima i složili su se da se neće skrivati, nego će unajmiti pansion.

— Sutra ćemo ionako biti na trajektu — rekla je Lilian i privila se uz Bena, dok su s rukom u ruci odlazili s kolodvora. — Samo ne smiješ pocrvenjeti kad me budeš predstavio kao gospođu Biller. U protivnom će ljudi misliti da nešto mutimo!

Naposljetku su se odlučili za uredan mali hotel. Nije bio jeftin, ali iako nisu o tomu razgovarali, bilo im je jasno da će to biti njihova prva bračna noć. Ben je

294


velikodušno platio očevim novcem, što im je podosta smanjilo sredstva. Kad platim trajekt i možda noćenje u Wellingtonu, pomislio je, moje će bogatstvo biti potrošeno.

Lilian nije razmišljala o tomu; izvadila je svoju ušteđevinu: malo više od tristo dolara. Tim Lambert je plaćao kćeri za njezin rad u uredu — za razliku od Florence Biller koja je Benov rad smatrala njegovim doprinosom obiteljskoj imovini. I premda je Lilian mjesečno trošila prava mala bogatstva na poseban papir za pisma, parfeme, knjige poezije i romantične romane, uvijek bi joj još nešto ostalo. To je čuvala pod madracem.

— Moj miraz! — ponosno je objasnila. Ben ju je poljubio i zatim zajedno s njom pregledao čistu sobu sa širokim bračnim krevetom — i kupaonicom s golemom kadom na četirima lavljim nogama.

— Oboje stanemo u to! — rekla je Lilian kroz smijeh.

Ben je ponovno pocrvenio. — Ne znam je li... to primjereno?

Lilian je zakolutala očima. — Ništa od ovoga što radim nije primjereno. Već smo se i razodjenuli do kraja. Nema razlike između ovog mjesta i Arthurova prijevoja — osim činjenice da je ovdje voda topla.

Zajedničko brčkanje u vrućoj, namirisanoj vodi potpuno ih je oslobodilo. Uzajamno su si prali kosu, sapunali tijela — i Lilian se ovaj put nije žalila na veličinu Benova spolovila. Prije nego što se Ben izloži opasnosti od davljenja pri pokušaju njezina razdjevičenja, izašla je iz kade i otrčala u krevet. Ben ih je oboje površno obrisao, a onda ponovio pokušaj.

Nakon duge predigre s milovanjem i poljupcima ni jedno od njih nije znalo što točno činiti dalje, ali Lilian se požalila čim ju je zaboljelo. Na kraju je ljubavni čin uspio, a nevelika bol uzmakla je pred ekstazom. Ben se slavodobitno nadvio nad njom. Na kraju su se smijali i plakali od sreće, mazili se i ponovno milovali.

— Tako je bilo ispravno, zar ne? — prošaptala je Lilian nakon što su se napokon razdvojili. — Normalno je da ima malo krvi. Tako su bar rekle djevojke u internatu. Dobro je što već sutra odlazimo, prije nego što dođe sobarica, inače bismo morali platiti za posteljinu. Gladna sam! Hoćemo li naručiti hranu u sobu?

Na kasnovečernju zakusku i bogat doručak sutradan potrošili su gotovo cijeli ostatak Benova bogatstva, ali su se dogovorili kako će zato štedjeti na pravom vjenčanju. Sutradan su na trajektu bili tako sretni da bi mogli odletjeti do Wellingtona. Dok su svi putnici imali morsku bolest, Lilian i Ben su se pokušavali šetati i jako su se smijali teturajući po palubi.

Čim su stigli u Wellington, sjeli su u vlak za Auckland. Lilian je maštala o kolima za spavanje, ali za to nisu imali dovoljno novca. Dakle, prvu noć prespavala je na sjedalu, naslonjena na Benovo rame. Ben se cijelu noć nije gotovo ni pomaknuo. Nije mogao vjerovati što je dobio s tom djevojkom. Dok je vlak vozio kroz pola Sjevernog otoka, on je u mislima sastavljao nove pjesme.

295


Nakon jednoga dana i jedne noći u vlaku, stigli su u Auckland s prvim zrakama sunčeve svjetlosti. Nije im se isplatilo uzimati sobu u hotelu za nekoliko sati do jutra i Lilian je predložila da odmah potraže stan. Raspitala se već na kolodvoru.

— Pogledajte na zapadu — savjetovao im je ljubazni službenik na kolodvoru. — Ako niste bogatiji nego što izgledate.

— A gdje je sveučilište? — upitao je Ben.

Čovjek im je ukratko objasnio pa su se uputili prema kampusu, očarani zrakom i toplinom suptropskoga grada.

— Palme! — začudila se Lilian. — I golema stabla kaurija! Sve je veće nego kod kuće! Sveučilište, koje se sastojalo od samo nekoliko zgrada, nalazilo se u ulici Princess. Nakon raskošnih građevina u Cambridgeu i Oxfordu Ben je bio pomalo razočaran, ali, važno je bilo jedino ono što se odvija u njima. Umorni i gladni, ali i zadovoljni prvim djelomičnim uspjehom svoje pustolovine, hodali su ulicama oko kampusa i čekali da se otvori čajana. Lilian je i ondje odmah pitala za stan.

— Jeste li vi studenti? — upitala je djevojka koja im je donijela jaja i svježe pecivo. — Izgledate vrlo mladi!

— Moj suprug je student! — važno je rekla Lilian. — A što se tiče godina, to vam se samo čini. On je imao stipendiju na Cambridgeu. No, morali smo otići zbog rata, stalno su padale bombe i tako...

— U Cambridgeu? — začuđeno je upitala djevojka.

— Pa ne baš ondje — Ben je pokušao spasiti što se može spasiti. — Ali stalno ste pod pritiskom da se dobrovoljno prijavite. Sveučilište je opustjelo, dijelove zgrada pretvorili su u vojne bolnice i smiješno je studirati jezike dok se oko tebe ruši svijet.

Ben je u Engleskoj proživio prve ratne mjesece i znao je o čemu govori. Djevojka je kimnula s puno razumijevanja. — Dakle, anglistika? — upitala je. — Romanistika? Po tomu nismo poznati, sada je najjači kemijski fakultet.

Djevojka je bila dobro upućena u pitanja studiranja. Naravno, u čajanu su ipak dolazili samo studenti i docenti.

— Maorski studiji — rekao je Ben. — Komparativna znanost.

— I time misliš prehraniti obitelj? — upitala je konobarica smiješeći se i odmjerivši Lilian od glave do pete. — Jeste li doista vjenčani?

Ben je pocrvenio, ali Lilian je kimnula. — I hitno nam je potreban stan. Ili soba...

— Pitaj na sveučilištu kad se upišeš — savjetovala je djevojka. — Ili jednostavno prođite ulicama i pogledajte ima li gdje natpis »Slobodna soba«.

Lilian je prvo htjela riješiti pitanje sobe, ali je uvidjela da će to biti lakše učiniti preko sveučilišta. Pili su čaj dok se nije otvorio ured za upise i Lilian je strpljivo čekala da Ben preda sve svoje dosadašnje dokumente s fakulteta. Kako se činilo,

296


ovdje će ga primiti raširenih ruku; sveučilište je još osnivalo svoje fakultete. Ona se htjela posvetiti maorskim studijima, a diplomirani student s Cambridgea bio bi im od velike pomoći. Mladi ljudi u uredu — očito studenti koji su tako zarađivali novac — odmah su dali Benu imena svih nadležnih docenata, gurnuli mu u ruku popis predavanja i savjetovali mu da se vrati oko podneva.

— Gospoda docenti ne počinju raditi ovako rano — rekao je mladić namignuvši. — To sigurno nije drukčije ni u dobroj staroj Engleskoj, zar ne?

Prije nego što se razvila manje ili više akademska rasprava o sveučilišnim nastavnicima, Lilian se umiješala pitajući za smještaj. Bila je mrtva umorna, ali ne i nesklona tomu da prije spavanja ukratko ponovi prvu bračnu noć. Za sve te potrebe krevet je ipak bio neophodan.

— Imamo popis iznajmljivača soba — rekao je mladić. — Ali to su najčešće privatne sobe, dakle, ljudi koji primaju podstanare. Oni primaju mlade samce. Nekoliko gospođa iznajmljuje i djevojkama, ako imaju dobre preporuke. Ali bračnom paru?

Lilian je ipak uzela popis i zahvalila mu. U satima koji su slijedili obišli su sve adrese s popisa. Bezuspješno, kao što su i pretpostavljali. Sobe su većinom bile malene tako da u njima nije bilo mjesta za dvije osobe. Osim toga ni jedan iznajmljivač nije bio spreman primiti na stan cijelu obitelj.

— Ne, ne, djeco, sada vas ima dvoje, a za godinu dana ćete imati i dijete, ako već i nije na putu! A onda ću pod stare dane morati slušati dječji plač.

Lilian je obeshrabreno slušala mišljenje jedine stanodavke s prihvatljivom ponudom. Iznajmljivala je veliku, svijetlu sobu u blizini kampusa.

— Hoćemo li imati dijete za godinu dana? — upitala je Lilian kad su ponovno bili na ulici.

Ben ju je zapanjeno pogledao. — Nije li to malo rano?

S druge strane, nije imao pojma kako bi se to dalo spriječiti. — Što ćemo sada?

— Tražit ćemo u gradu, kao što je rekla djevojka. Ali prvo moramo nešto pojesti. Čajana je bila vrlo pristojna. Možda se konobarica sjeti još nečega.

No, nisu imali sreće. Umjesto djevojke koja je posluživala ujutro, sada je tu bila neljubazna starija žena koja nije ništa znala o stanovima za iznajmljivanje. Lilian je i dalje vjerovala u uspjeh. Kao što im je savjetovao službenik na kolodvoru, pošli su prema zapadu, pročešljavajući ulicu za ulicom u potrazi za stanom. Izašli su iz sveučilišne četvrti. U zapadnom dijelu grada živjeli su obrtnici i radnici, a ne studenti i docenti. Prva dva stana koja su se iznajmljivala nalazila su se iznad stolarije i pekarnice. Osjetivši miris svježega kruha, Lilian je ogladnjela. Iznajmljivači nisu bili ludi za mladim parom koji nije imao posao, ali je zato imao velike snove.

— Vi ste student? A kako mislite platiti stanarinu?

Stanarina je za Lilianine mogućnosti bila prilično visoka. Bili su shrvani, ali su nastavili s potragom, bližeći se lučkoj četvrti gdje kuće nisu bile tako čiste i

297


uredne. Lilian je napokon ugledala natpis na vratima zapuštene gostionice iznad koje se nalazio stan. Zapravo, to je bila velika soba s kuhinjskom nišom i zahodom na hodniku.

— Navečer je katkada malo preglasno — priznao je iznajmljivač. — A namještaj... da... Posljednjeg stanara morao sam izbaciti. Ološ...

Namještaj je bio zaprljan ljepljivim tekućinama, a u sudoperu je još stajalo neoprano posuđe prethodnog stanara. Činilo se da tu ima i živih bića. Benu se zgadilo kad je na posuđu ugledao crve.

— To je mišja rupa! — rekao je nakon što se vlasnik stana vratio u gostionicu s primjedbom »Pogledajte na miru, ali nemojte ništa otuđiti«. Iako nije bilo ničega što bi se isplatilo ukrasti.

— Ali je zato jeftino! — rekla je Lilian. To je bila istina; s njezinim će novcem moći ovdje stanovati mjesecima. — Dobro, to je polusvijet, ali na neki način nam i odgovara. Ti si pjesnik, umjetnik...

— Možda i krov prokišnjava?

Ben je pomislio na Spitzwegovu sliku.

Lilian se smijala. — Hajde, ovo je posebno ozračje! To će te nadahnuti!

— To je mišja rupa — ponovio je Ben.

— Ako sobu dobro očistimo i kupimo drugo pokućstvo, neće biti tako loše! Idemo, Bene, nećemo naći ništa drugo. Odmah ćemo pristati. Naposljetku, još danas moramo kupiti i krevet...

Madrac pun mrlja i dotrajali krevet nije odgovarao ni Lilian.

Nakon nekoliko sati očistili su sobu za prvu ruku te po Benovoj želji raskužili pod i zidove, obilno koristeći sredstvo protiv gamadi. U prodavaonici koju im je preporučio novi stanodavac kupili su rabljeni, ali lijepo istokaren krevet, koji je sigurno vidio i bolje dane pa su na kraju u vlastitom domu ponovili prvu bračnu noć. U gostionici ispod njihove sobe bilo je živo. — Daleko od »malo preglasno«, kako je rekao vlasnik. Ovdje odgajati dijete — riječi stanodavke iz ulice Princess nisu im izlazile iz glave — bilo bi nezamislivo.

Lilian i Ben složili su se da ni u kojem slučaju ne smiju začeti dijete, ali se ne može reći da po noći nisu to pokušali učiniti...

— Pitanje ne glasi možemo li ih naći. Pitanje je želimo li ih naći — rekao je George Greenwood.

I bez strogog ispitivanja svih putnika u vlaku, Greenwoodu i Lambertovima nije bilo teško ući u trag Lilian i Benu i slijediti ga do trajekta u Wellingtonu. Jedina poteškoća pritom bila je prva dionica puta — prošla su dva dana dok Florence Weber nije pristala da se provjeri prijevoz iz Billerova rudnika. Prodavač putnih karata u Christchurchu odmah se sjetio Bena, a nakon Blenheima je bilo još jednostavnije.

Tim Lambert bio je izvan sebe kad je čuo za noćenje u hotelu u Blenheimu.

298


Elaine je to podnijela mirno.

— Najdraži, to se moglo očekivati. A sada dakle Sjeverni otok... Billerovi bi to trebali znati. Mogli bismo se sastati na nekom neutralnom mjestu.

Ured Tima Lamberta nije bio neutralno mjesto, ali to je bilo najviše što su Elaine i George mogli postići.

— Vjerojatno Florence ionako već sve zna. Mogla je istražiti kao i mi! Ali ne onako lako kao George Greenwood, čija tvrtka ima ispostave u gotovo svim većim gradovima. A kako se pokazalo, Billerovi nisu uopće ništa poduzeli. Izgleda da je Florence odlučila zaboraviti svojega nezrelog najstarijeg sina. Na Timov poziv na sastanak odazvao se samo Caleb.

— Uvjeren sam da moj sin nema nečasnih namjera — posramljeno je rekao obrativši se Elaine, nakon što su se pozdravili.

Tim je ljutito puhnuo.

— Uvjerena sam da nije morao oteti moju kćer — rekla je Elaine nasmiješivši se. — Budimo realni, Calebe. Ovdje nitko nikome nema što predbaciti. Pitanje je samo kako ćemo dalje postupati.

George Greenwood je kimnuo. — I kao što sam rekao, možemo pratiti razvoj događaja. Naša djeca su na Sjevernom otoku i možemo pretpostaviti da su se nastanili u nekom većem gradu. Možda u nekom u kojem postoji sveučilište — naposljetku, nije vjerojatno da vaš sin zarađuje čuvajući stoku ili kopajući ugljen, zar ne, gospodine Billeru?

Caleb odmahnu glavom. — Pa od toga je i pobjegao — rekao je stisnutih zuba. — To je na neki način naša krivica...

Elaine je osjetila potrebu da ga utješi.

— Dakle, Wellington ili Auckland — rekla je.

Greenwood kimnu. — Ako ih želite naći, savjetovao bih vam privatnog istražitelja...

— Što znači »ako«? — upita Tim.. — Naravno da ćemo ih dovesti natrag, pa oni su još djeca!

— Budemo li čekali još nekoliko tjedana, vjerojatno će se vjenčati — zabrinuto će Elaine. — Ako već i nisu to učinili. Ne bih se čudila da je Lilian krivotvorila Benov datum rođenja.

— Ali to su gluposti! — ljutio se Tim. — Takvo što ne traje dugo!

Elaine se smrknula. — Ja sam bila samo malo starija kad sam došla u Greymouth. Tebi to nije smetalo.

— Molim te, Lainie, oni imaju šesnaest i sedamnaest godina!

— Prva ljubav je katkada vrlo strastvena.

George Greenwood mudro se nasmiješio. On je to sigurno znao, jer mu je njegova prva ljubav, kratka ali vatrena ljubav šesnaestogodišnjeg dječaka prema učiteljici Helen Davenport, odredila daljnji život. Zanimanje za Heleninu

299


sudbinu dovelo ga je na Novi Zeland, gdje se nije zaljubio samo u zemlju, nego i u svoju buduću suprugu Elizabeth.

— Brak bi se mogao poništiti — ustrajao je Tim.

— A onda? — upita Elaine. — Hoćemo li poslati Lily u Queenstown i zatvoriti je negdje, a Ben neka završi u rudniku? To je nemoguće. Time, koliko god bih voljela znati gdje je Lily i što radi, mislim da je najbolje ostaviti ih na miru. Neka samo pokušaju stajati na vlastitim nogama, to im ne može škoditi. Oboje su razmaženi, neće izdržati do kraja. Kad im pođe po zlu, vratit će se!

— Lilian bi mogla zatrudnjeti! — rekao je Tim.

Caleb je pocrvenio.

— Možda je već trudna — rekla je Lainie. — Utoliko bolje, ako se vjenčaju. Shvati to ovako, Time — dijete će naslijediti Billerov rudnik! Pada li ti na pamet što drugo čime bi mogao razljutiti Florence?

Istoga dana u matičnom uredu u Aucklandu vjenčali su se Lilian Helen Lambert i Benjamin Marvin Biller. Izjava o pristanku roditelja bila je krivotvorena jednako kao i datum rođenja na Benovoj iskaznici. Lilian se sjećala odgovarajućih opisa iz pustolovina Sherlocka Holmesa ili iz kakvog drugog romana, koje je oduševljeno gutala cijeli život. S nekoliko opreznih poteza peroni Ben je postao sedamnaestogodišnjak. Dozvola za vjenčanje Tima Lamberta dobila je na autentičnosti primjenom njegovoga osobnog papira za pisma. List, koji je Lily ponijela, bio je, doduše, malo zgužvan, ali matičar nije ništa pitao.

300


5.

ospođice Gwyn, što je s mladom gospođicom Glorijom?

Maaka je nedvojbeno bila zaokupljena tim pitanjem, a sada se napokon odvažila postaviti ga Gwyneiri. Iskreno rečeno, dugo je to čekala.

— Svi se želimo s njom ophoditi ljubazno, ali ona je jednostavno gruba. Malo prije sam mislila da će udariti Franka. A on joj je samo htio pomoći da se popne na konja.

Gwyneira je je pomislila na najgore vidjevši kako Glorija odlazi jašući. Prebrzo za nezagrijanog konja kojeg tjeraju na bjesomučan trk. Naravno, crnu kobilu Ceredwen, koju je djevojka izabrala, nije trebalo posebno goniti. Ceredwen je bila živahna i teška, a Gloria nije bila dorasla njezinom temperamentu. Nakon što je prošlo toliko mnogo vremena otkako nije jahala, njezina praunuka ne bi smjela sjesti na toga konja, ali Gloria se oglušila na sve preporuke i prijedloge. Franku Wilkensonu je bilo najteže jer se on najviše trudio oko djevojke. Gwyneiri se činilo kao da je malo zaljubljen i kao da se Gloria ne može nositi s tim. Wilkinson nije bio napastan, nego se izgleda zadovoljavao time da se djevojci divi izdaleka. Mali smiješak s vremena na vrijeme ili prihvaćanje jedne od brojnih usluga koje je nudio učinili bi ga sretnim. No, Gloria je prema njemu bila neljubazna, a prema Maakinim riječima toga mu je dana čak zaprijetila bičem. Bez opravdana razloga... bude li se tako nastavilo, povrijeđeni mladić morat će dati otkaz, a Gwyneira će izgubiti vrijednog radnika.

Drugi pastiri, najvećim dijelom Maori, imali su manje problema s mladom gospodaricom. Ali su se držali podalje od nje nakon što ih je nekoliko puta izgrdila. Za Franka je to, izgleda, bilo poticajno — vjerojatno je mislio da djevojka želi biti osvojena.

Gwyn je uzdahnula.

— Ne znam ni ja, Maaka — rekla je naposljetku. — Ni u kući se ne ponaša drukčije. A Kiri i Moana htjele bi joj stalno ugađati. Ti bi trebao Franku objasniti da ona misli ozbiljno. Ona ne glumi. Ako ne želi flertati, on to mora prihvatiti.

Maaka je kimnuo. Maorima je bilo lakše nego pakehama. Njihove su djevojke

301


imale pravo izbora.

— Kakva je s ovcama?

Gwyneira zapravo nije htjela o Glorijinim problemima raspravljati predradnikom, ali sada je vodila taj povjerljiv razgovor s Maakom i jako ju je zanimalo njegovo mišljenje. Gloria već neko vrijeme ponovno obavlja neke poslove na farmi. Imala je Nimue, izvrsnog ovčara, a rad sa životinjama uvijek ju je zabavljao.

Maaka je slegnuo ramenima. — Pa, gospođice Gwyn, što da kažem na to? Naravno, ona nema veliko iskustvo. Nije loše, Nimue joj čita svaku riječ s usana, a ona se dobro odnosi prema životinjama. Uvijek je imala dara za to, kao i gospodin Jack... Jeste li napokon čuli za njega?

Maaka je pokušao skrenuti razgovor na nešto drugo.

Gwyneira je samo umorno odmahnula glavom.

— Ni riječi. Samo vijest od prije nekoliko mjeseci, naime da je ranjen u bitki za Galipolje. Nakon tri upita u vojnoj upravi! Galipolje ih više ne zanima. Vojnici su je razaslali na sve strane. Moramo čekati da se Jack sam javi. Ili...

Zastala je. Jednako kao i što je dobila zakašnjelu obavijest o ranjavanju, tako je mogla dobiti i pismo s izrazom sućuti. Gwyneira je pokušavala ne misliti na to. — Što si htio reći o Gloriji? — ponovno se obratila predradniku.

Maaka je udahnuo zrak. — Ona se jako dobro snalazi sa stokom, gospođice Gwyn. Ali ne i s ljudima. Nikoga ne sluša i izdvaja se. A morala bi uvidjeti da moramo raditi timski, osobito s govedima. Nije glupa. Ali jednostavno se čini da ne zna. Marama kaže...

— Što kaže Marama? — upitala je Gwyn.

— Marama kaže da je to kao s pjevanjem. Ako svi otpjevaju dobar glas, a samo jedan... samo jedan ostane bez zraka, taj misli da će se ugušiti. A kad ponovno dođe do daha... onda samo vrišti.

Gwyneira je malo razmislila. — Zar bih ja to sada morala razumjeti? — upitala je.

Maaka je slegnuo ramenima. — Dobro poznajete Maramu...

Gwyn je kimnula. Njezina snaha bila je vrlo oštroumna, ali je govorila u zagonetkama.

— Dobro, Maaka. Razgovaraj s Frankom, neka se drži podalje. I zaposli Gloriju s ovcama i psima — tada ništa neće poći po zlu. Ah, da... i odvedi kobilu za jahanje pod pastuha. Znaš već, Glorijinog ponija, Princess...

Gloria je pustila Ceredwen da galopira sve dok jahačica i konj nisu ostali bez daha. Nimue je trčala isplažena jezika. Gloria je obično bila obzirna prema kujici, ali toga je dana samo htjela otići što prije. Znala je da je pretjerala; nije smjela potegnuti bič na Franka Wilkensona. Ali kad je od zgrabio Ceredwenine uzde i posegnuo za stremenom, u njoj se nešto rasprsnulo. Nije se mogla

302


svladati, samo se htjela osloboditi. To se nije dogodilo prvi put, ali do sada joj je ta brza, instinktivna reakcija svaki put pomogla. Kad su muškarci vidjeli bijes u njezinim očima i nož u ruci, odmaknuli su se od nje. Međutim, na farmi Kiward to joj neće ići na ruku — možda je Maaka već razgovarao s bakom Gwyn.

Gloria se osjećala pomalo krivom, ali onda je bijes ipak prevladao. Baka Gwyn ne može ništa učiniti. Gloria neće dopustiti da je ponovno pošalju nekamo, naposljetku, ne mogu je zavezati i ne mogu joj začepiti usta. Osim toga, izgleda da Kura i William više ne pokazuju veliko zanimanje za nju. Oni su i dalje bili u Americi, ovaj put ponovno u New Yorku, a njihova se predstava izvodila na Brodwayu. Nisu se ni osvrnuli na vijest o Glorijinu povratku, zbog čega je baka Gwyn odahnula.

Kako se činilo, Kura nije namjeravala prodati farmu. Martynovi su bili sretni u novom svijetu i plivali su u novcu. Baka Gwyn sigurno ih neće uznemiravati pritužbama na svoju praunuku. Gloria je nakratko bila opijena svojom moći: bila je nasljednica i mogla je činiti ili propuštati što želi!

Zapravo, htjela je otjerati nekoliko ovaca na zimski pašnjak, ali nakon rasprave s Frankom zaboravila je životinje. Bilo bi besmisleno vratiti se. Radije će provjeriti ispostave — ili će odjahati do Prstena kamenih ratnika. Otkako se vratila, samo je jedanput bila posjetiti grob djeda Jamesa. Ali tada je s njom bila i Gwyneira pa se Gloria nije osjećala slobodnom. Mora li Gwyneira stalno ispravljati Glorijin položaj na konju i način na koji drži uzde? Nije li je ispitivački gledala i prigovarala joj što ne plače na grobu njezina supruga? Gloria se u Gwyneirinoj prisutnosti uvijek osjećala nesigurnom, a na farmi Kiward ionako nije bilo nikoga uz koga bi se osjećala sigurnom. Maaka ju je htio poučiti kako se gone goveda, Frank Wilkenson mislio je da zna koji je konj za nju najbolji... Svi su imali nekakve primjedbe na njezine postupke... kao u Oaks Gardenu... nikome nije mogla učiniti po volji...

Obuzeta bijesom i razmišljanjem, Gloria je stigla do Prstena kamenih ratnika na obroncima visoravni. Mjesto je pomalo nalikovalo na nepospremanu igraonicu nekakvoga golemog djeteta. Veliki kameni blokovi tvorili su krug, gotovo kao u Stonehengeu. No, ovdje je to bilo djelo prirode, a ne čovjekovih ruku. Maori su u Prstenu kamenih ratnika vidjeh volju bogova, to im je tlo bilo sveto. Na sveta mjesta, tapu, odlazili su samo u određene dane i sate. Prsten kamenih ratnika najčešće su nastanjivali samo duhovi — ako nisu došli kakvi pakehe i remetili mir. Duhovi im to nisu uzimali za zlo, bogohulio bi djed James, ali se poglavica Tonga jako uzrujavao kad bi nekoliko ovaca zalutalo na svetište njegova naroda.

Gloria se začudila vidjevši dim koji je izlazio iz Prstena kamenih ratnika. Došavši bliže, ugledala je mladog Maora kako sjedi pokraj vatre.

— Što radiš ovdje? — napala ga je.

Mladić kao da se probudio iz duboke meditacije. Okrenuo je lice prema njoj i Gloria se zaprepastila. Mladićevo lice prekrivalo je moko, tradicionalna tetovaža njegova naroda. Vijugave crte protezale su se iznad njegovih obrva, od nosa

303


preko obraza pa do brade. Gloria je poznavala taj ukras, Tamatea ga je svake večeri nanosila na lica Kurinih plesača, a mokom su se ukrašavale i Marama i njezini ljudi prije izvođenja hake ili za kakvo plemensko slavlje. Oni su tada nosili i tradicijsku odjeću od listova lana. Ovaj je momak, naprotiv, nosio hlače od čvrstog platna i flanelsku košulju poput radnika na farmi. Na sebi je imao i iznošenu kožnu jaknu.

— Ti si Wiremu... — rekla je Gloria.

Čovjek je kimnuo, ne otkrivajući začuđenost zbog toga što ga je prepoznala. Poglavičinu sinu ime je bilo napisano na čelu. Nitko drugi njegovih godina nije bio tetoviran. Maori na Južnom otoku ukinuli su taj običaj nedugo nakon dolaska pakeha. Spremno su prihvatili način odijevanja i izgled bijelih ljudi, kako bi uživali u boljem životnom standardu. Život na Te waka a Maui uvijek je bio težak i praktični su domoroci stare običaje, koji su plašili pakehe, rado mijenjali za posao na farmama, sjeme, hranu i toplinu. Spremno su prihvaćali i obrazovanje — Tongin otac tomu je pridavao veliku važnost pa je poslao svojega sina u školu Helen O’Keefe. Sam Tonga ustrajao je u tome da bude i ostane Maor. Kao Wardenov protivnik utetovirao si je znakove svojega plemena već u odrasloj dobi. A svojeg najmlađeg sina označio je time još dok je bio dijete.

Wiremu je bacio u vatru komad drveta.

— Ne smiješ ovdje paliti vatru! — ukorila ga je Gloria. — Ovo mjesto je tapu!

Wiremu je odmahnuo glavom. — Ovdje ne smijem ništa jesti — ispravio ju je. — Kad bih ostao dulje, morao bih gladovati. Ali nitko me ne prisiljava da se smrzavam razgovarajući s duhovima.

Gloria je nastojala ostati stroga, ali se morala nasmiješiti. Uvela je konja u krug i bila je zahvalna što Wiremu nije ništa rekao o njezinu postupku. Nije bila sigurna dopušta li tapu prisutnost jahača.

— Nisi li htio ići na sveučilište? — upitala je. Nejasno se sjećala pisma bake Gwyn. Wiremu je pohađao srednju školu u Christchurchu i poslije toga je trebao otići na Christ Coledge ili na sveučilište u Dunedin. Imao je dobre ocjene, a ni Dunedin nije imao ništa protiv toga da primi poglavičina sina.

Wiremu je kimnuo. — Bio sam u Dunedinu.

— Ali? — upitala je Gloria.

— Napustio sam studij.

Wiremu je kao slučajno prešao rukom preko tetoviranih ukrasa.

Gloria ga nije pitala za razloge. Znala je kako je to kad ljudi zure u tebe. Sigurno je bilo svejedno čine li to zato što ne sličiš svojoj majci ili zato što previše sličiš ljudima svojega naroda.

— I što radiš sada? — upitala je.

Wiremu je slegnuo ramenima. — Svašta. Lovim. Pecam. Radim na mana...

Mana jednog Maora određivala je njegov utjecaj unutar plemena. Ako se Wiremu ne istakne samo mudrošću, nego i vrlinama ratnika, plesača, pripovjedača, lovca i skupljača, onda može postati poglavica. Pritom nije važno

304


je li najmlađi ili najstariji sin. Čak je i djevojka mogla voditi pleme, ali to se događalo vrlo rijetko. Maorske žene su najčešće — kao i kod pakeha — vladale iz sjene.

Gloria je na trenutak pomislila kako je kod Maora sve bilo lakše. Do dolaska pakeha nisu znali za posjedovanje zemlje — a ono što ti ne pripada, ne možeš ni ostaviti drugome u naslijeđe. Ni žene nisu bile ničije vlasništvo; nisu se mogle prodavati ni kupovati. Djeca su pripadala cijelom plemenu, svaku su mladu ženu zvali majkom, a stariju bakom — taua. Svi su ih voljeli.

No, Wiremua to nije moglo zaštititi da ga otac ne označi.

— Ti si Gloria — rekao je Wiremu. Očito ju je pogledao malo bolje. — Igrali smo se zajedno kao djeca.

Nasmiješio se. — A moj otac htio nas je vjenčati.

Gloria ga oštro pogleda. — Ja se neću udati!

Wiremu se opet nasmiješio. — Tonga će biti zbog toga jako razočaran. Dobro je što nisi njegova kći. Inače bi pronašao tapu po kojem se poglavičina kći mora udati za sina drugoga poglavice. Ima mnogo tapua koji se odnose na poglavičinu kćer.

Gloria je uzdahnula. — I kod pakeha... — promrmljala je. — Iako se ne zovu tako, naravno. I ne moraš nužno biti princeza.

— Možeš biti i nasljednica — oštroumno ju je nadopunio Wiremu. — Kakva je Amerika?

Gloria je slegnula ramenima. — Velika — rekla je.

Wiremu je bio zadovoljan odgovorom. Gloria je bila sretna što ju nije pitao za Australiju.

— Je li istina da su ondje svi jednaki?

— Šališ li se?

Wiremu se nasmiješio. — Nećeš li sići s konja?

— Neću — rekla je Gloria.

— Tapu? — upitao je Wiremu.

Ona se nasmiješila.

Sutradan je Wiremu čekao uz ogradu zimskog pašnjaka. Gwyneirini ljudi su netom ogradili tor bodljikavom žicom. Ovce su trebale pasti travu koja je još rasla na mjestu zaštićenom stijenama, ali nisu smjele gaziti po popasenim dijelovima livade uokolo.

Gloria je zapovjedila Nimue i Gerryju, također psu čuvaru, da dotjeraju ovce u tor. Zatim je okrenula Ceredwen prema Wiremu.

— Što radiš ovdje? — upitala je, ali ovaj put joj je glas zvučao mekše.

— Nadzirem jedan tapu. Ozbiljno, osjećam se gotovo nelagodno. Pomislit ćeš da sam ja nekakav plemenski mag. Otac me poslao da provjerim poštujete li granice.

305


Gloria se namrštila. — Nije li potok granica? Mislila sam da je iza njega stara farma O’Keefe.

Nekadašnja farma Helen O’Keefe bila je prepuštena Tonginu plemenu kao naknada za nepravilnosti pri kupnji farme Kiward.

— Ali moj je otac iza ugla otkrio nekakvu svetinju. Ili nešto slično. Ondje je prije mnogo godina ratovalo nekoliko ljudi. Potekla je krv i posvetila tlo. Vi to trebate poštovati, kaže otac.

— Da se pita tvojega oca, cijeli bi Novi Zeland bio tapu! — ljutila se Gloria.

Wiremu se nasmiješio. — Upravo tako.

Na Glorijinu licu također se pojavio smiješak. — Ali onda ne biste smjeli nigdje jesti!

— Touché!

Wiremu se smijao. Francusku riječ koristio je posve prirodno. Izgleda da se u njegovu koledžu više učilo nego u Oaks Gardenu. — Trebala bi mu to reći. Dođi sa mnom u selo, Marama ionako stalno plače što je ne posjećuješ češće. Upravo sam upecao nekoliko riba. U potoku u kojem nema tapua. Mogli bismo ih ispeći i... što ja znam... razgovarati o tapuu u Engleskoj?

Nasmiješio se očekujući da prihvati njegov poziv.

Gloria se našla u škripcu. I Gwyneira joj je rekla neka posjeti Maramu kad već jaše u smjeru farme O’Keefe. Tongu vjerojatno neće sresti, jer sa svojim dijelom plemena i dalje živi u maorskom selu uz jezero na farmi Kiward. To je bilo u skladu s njegovom filozofijom da nikad ne treba napustiti zemlju. Gwyneira nije nikad ni pomišljala da će on napustiti selo i doći sa svojim ljudima na farmu O’Keefe.

— Njegov duh bi se prvo trebao preseliti u tijelo jednog pakehe! — govorio bi James kad bi se razgovaralo o Tonginoj zemljišnoj politici. Pohlepan poput stare kraljice! Samo mu još nedostaju kolonije.

— Ako ne želiš, ne moraš sjahati — rekao je Wiremu pokazujući na Glorijina konja. — Mogu ti prinijeli hranu.

Gloria se umalo nije počela smijati. Sada je doista okrenula Ceredwen prema maorskom selu, premda ne s voljom.

— U davnim vremenima — a na Sjevernom otoku možda još i danas — poglavice nisu smjeli dotaknuti jelo koje dijele s plemenom — pričao je Wiremu, hodajući pokraj Ceredwen na pristojnoj udaljenosti. — Postojali su posebni »lijevci« koji su se punili hranom i stavljali u usta poglavice. Prilično zamršeno, zar ne?

Gloria nije odgovorila. Nije navikla na neobvezno čavrljanje, bojala se da će zakazati.

— Što si zapravo htio postati? — upitala je naposljetku. — Mislim, na sveučilištu...

Wiremu je napravio grimasu. — Liječnik — rekao je zatim. — Kirurg.

306


— Oh. — Gloria je gotovo čula što su mu govorili iza leđa. Vjerojatno su ga zvali »vrač«.

Wiremu je pogledao dolje, vidjevši kako ona gleda njegove tetovaže. Sramio se, čak i ovdje, na svojoj zemlji, među svojim narodom. Plavo-crne vitice nisu ga ni u kojem slučaju poružnile, naprotiv, ublažavale su mu oštre crte lica. Nije mogla zamisliti Wiremua u zapadnjačkoj operacijskoj dvorani. Nemoguće!

— Moj otac više bi volio da sam studirao pravo — nastavio je govoriti kako bi prekinuo šutnju.

— Bi li to lakše svladao?

Wiremu je puhnuo. — Morao bih se ograničiti na maorska pitanja. Zarađivao bih dovoljno, sve je više sporova. »Zadaća za ratnika...«

— Kaže tvoj otac?

Wiremu kimnu. — Nerado se sporim riječima.

— A što ako bi se bavio ljekovitim biljem? — predložila je Gloria. — Mogao bi postati tohunga.

— Za dobivanje ulja od čajevca? Manuka? — upitao je ogorčeno. — Ili da se sjedinim sa svemirom? I slušam glasove prirode? Te Reo?

— To si pokušao — ohrabrila ga je Gloria. — Zato si i bio u Prstenu kamenih ratnika.

Wiremu se zacrvenio. — Duhovi nisu bili previše otvoreni — rekao je.

Gloria je pogledala u tlo. — Nisu nikad... — šapnula je.

— Slobodno dišite! Ne, Heremini, ne pokušavaj nabrati nos, to samo izgleda veselo, ali uopće ne utječe na tonove. Tako je bolje. Ani, nećeš se sjediniti s koauau ako se promijeniš, ona će te prihvatiti takvu kakva jesi. Nguru želi osjetiti tvoj dah, Heremini... Marama je sjedila ispred bogato ukrašenog doma — Tongini ljudi nisu štedjeli truda izrađujući ukrase na farmi O’Keefe — i podučavala dvije djevojke sviranju na fruli. Koauau, mala, trbušasta drvena frula svirala se nosom, a nguru po izboru, nosom i ustima. Ani i Heremini pokušavale su svojim organima za njuh proizvesti tonove, a grimase koje su pritom činile natjerale su Maramu i ostale žene na smijeh.

Gloria se gotovo zaprepastila, ali djevojčice su se smijuljile. To što su do sada uspjele iz frula izmamiti samo pištave tonove, izgleda nisu doživljavale kao tragediju.

— Gloria!

Marama je ustala kad je ugledala unuku. — Drago mi je što te vidim! Kako rijetko dolaziš, trebali bismo ti otplesati pozdravni ples...

Zapravo, plesom su pozdravljali samo posebne goste, najčešće strance, ali Ani i Heremini su skočile, podigle frule i počele izvoditi plesne korake i skokove. Pritom su njihale glazbala kao mere pounamu — ratne palice. Kad su počele još i glasno pjevati, Marama im je zapovjedila da se smire.

307


— Prestanite, Gloria nije strankinja, ona pripada plemenu. Osim toga, trebale biste se sramiti svojega kriještanja. Radije pokušajte s flautama. Gloria... mokopuna... zar nećeš sjahati?

Gloria se zarumenila u licu te sišla s konja. Wiremu se smijao krenuvši prihvatiti kobilu.

— Smijem li pustiti prijestolje poglavičine kćeri da pase bilo gdje, ili time kršim nekakav tapu? — šapnuo joj je.

— Konji pasu posvuda — rekla je Gloria, čudeći se što je Wiremu to shvatio kao šalu i što se smijao tako neobuzdano.

— Konji žive u milosti duhova! — dodao je i skinuo sedlo s Ceredwen.

— Taua, evo riba za večeru. Pozvao sam Gloriju — obratio se Marami.

Marama je kimnula. — Poslije ćemo ih peći. Ali Gloriju ne treba pozivati, ona je uvijek dobrodošla. Sjedi s nama, Glory... znaš li još svirati koauau?

Gloria je pocrvenjela. Dok je bila dijete, Marama joj je pokazala kako se svira flauta pa je dobro svladala tehniku disanja. Melodije joj nisu išle tako dobro. Ipak, nije željela odbiti pred plemenom. Uzrujano je uzela flautu i zapuhala pa se i sama začudila onomu što je čula. Frula je prvo zajecala, a onda se začuo krik. To nije bilo melodično, ali Gloria ipak nije ispustila frulu. Marama je uzela nguru, stavila je na usta i počela zadavati ritam. Divlja, uzbudljiva melodija... Gloria se trgnula kad je netko počeo svirati pahu pounamu, još jedan tipični maorski instrument. Djevojčice Ani i Heremini shvatile su znak, ustale su i ponovno počele plesati. Bile su još male i nisu još svladale ratnički ples, ali su znale samopouzdane pokrete maorskih ratnica.

— Izvodi li Kura tu haku, odakle ju poznaješ? — upitala je Marama svoju unuku. — To je vrlo stara pjesma — iz vremena kad su se Maori i Maorkinje još zajedno borili. Više se izvodi na Sjevernom otoku.

Gloria je pocrvenjela. Nije poznavala ples, slučajno je pogodila melodiju. Ali koaua je izrazila svoj bijes — a Marama ga je usmjerila u boj. Bilo je neobično: Gloria je osjećala da nije stvarala glazbu nego da ju je živjela.

— Ki ora, kćeri! Moram li strahovati? Je li izbio rat?

Dubok, pun glas odjeknuo je iz nadolazećeg sumraka i svjetlost vatre, koju je zapalio Wiremu, obasjala je Rongo Rongo.

— Moram se ugrijati, djeco, pustite me k vatri... ako je trenutačno ne trebate za doradu vrhova koplja.

Trljala je kratke, jake prste iznad vatre. Gloria je iza nje ugledala Tongu, poglavicu. Zaprepastila se. Otkako se vratila kući, još nije vidjela Tongu, pa se gotovo uplašila tamnog, tetoviranog lica visokog muškarca.

Ali Tonga se nasmiješio. — Vidi, Gloria... kći onih koji su brodovima Uruao i Dublin došli na Aoteraoa.

Gloria je opet pocrvenjela. Poznavala je maorski obred predstavljanja — u važnim prigodama navodili su ime čamca s kojim su njihovi preci u davna vremena došli na Novi Zeland. Naravno, to je bilo prije nekoliko stotina godina.

308


Glorijina bijela pretkinja Gwyneira je prije dobrih šezdeset godina došla na Novi Zeland brodom Dublin.

— Jesi li došla po svoje nasljedstvo? Ono Ngai Tahu ili Wardenovo?

Gloria nje znala što bi odgovorila.

— Pusti je na miru! — rekla je Marama. — Došla je razgovarati i objedovati s nama. Ne slušaj ga, Gloria. Radije pomozi Wiremu i djevojkama pripraviti ribu.

Gloria je zahvalno otrčala do potoka koji je tekao pokraj sela. Ribu je posljednji put čistila kad je bila djevojčica i kad je s Jackom učila pecati. U početku je radila nespretno, ali joj se djevojčice, začudo, nisu smijale. Wiremu joj je došao pokazati kako se to radi. Gloria se odmaknula od njega.

— Hoćeš li radije vaditi slatki krumpir? — upitala je starija djevojka imenom Pau, koja je primijetila kako se Gloria odmaknula. — Onda dođi sa mnom.

Pau ju je drugarski gurnula, dok su hodale prema njivi.

— Wiremu te voli? — upitala je smijući se. — On inače ne kuha s nama, nego glumi velikog ratnika. Ali danas... pobrinuo se i za tvojega konja...

— Ali ja ne volim njega! — osorno je rekla Gloria.

Pau je podigla ruke kao da se brani. — Nemoj se ljutiti, samo sam mislila... On je dobar momak i poglavičin je sin. Sve bi ga djevojke voljele.

— On je muškarac! — povikala je Gloria, kao da je time sve rečeno.

— Da — mirno je rekla Pau i dala Gloriji motiku. — Kopaj u gredici s desne strane. I vadi sitnije, ukusniji su. Poslije ćemo ih oprati u potoku.

— Ne zadirkuj djevojku, Tonga. Najbolje da je ostaviš na miru. Pretrpjela je mnogo toga... Rongo Rongo je gledala za Glorijom dok je s drugim djevojkama odlazila pripraviti jelo.

— Jesu li ti to rekli duhovi? — upitao je Tonga poluozbiljno. Poštivao je Rongo, ali koliko god se volio pozivati na plemensku tradiciju, s duhovima i precima nije razgovarao nimalo češće od svojega sina.

Rongo Rongo zakolutala je očima. — To mi kaže uspomena na zemaljsku kuglu koju je gospođica Helen imala u školi — rekla je opušteno. Gwyneira je krišom dala iznijeti globus iz salona Geralda Wardena i poslala ga u školu. — Znaš li još gdje se nalazi Amerika, Tonga? I koliko je velika Australija? Deset puta veća od Aoteraoa. Gloria ju je proputovala — nitko ne zna kako joj je to pošlo za rukom. Bijela djevojka, Tonga...

— Ona je napola Maorka! — pobjedonosno je rekao Tonga.

— Jednu četvrtinu — ispravila ga je Rongo. — I Maor se ne rađa sa znanjem kako se preživljava u divljini. Čuo si za Australiju, zar ne? Za velike vrućine, zmije... Sama ne bi uspjela.

— Sama ne bi ni preplivala ocean! — rekao je Tonga kroz smijeh.

Rongo je kimnula. — Upravo tako! — rekla je, a lice joj je poprimilo žalostan izraz.

309


Gloria je provela ugodnu večer u maorskom selu — dok je Gwyneira bila zabrinuta za nju. Bojala se da će je Marama ispitivati — o Engleskoj, o putovanju i ponajprije o Kuri, njezinoj majci. Ali Marama to nije činila. Gloria je samo sjedila i slušala čavrljanje i priče koje su pričali oko vatre. Za Tongin dolazak pleme je imalo zahvaliti maloj nezgodi u lovu. Poglavica je došao po Rongo da se pobrine za ozlijeđenog i poslije ju je doveo natrag. Sada su se muškarci iz svega glasa hvalili svojim doživljajima. Stijena s koje je lovac pao, postajala je sve veća, a ponor, iz kojega su je ljudi izvukli, sve dublji. Rongo na to nije ništa rekla, samo ih je strpljivo slušala.

— Ne slušaj ih. Oni su kao djeca... — na kraju je rekla Gloriji, koja je djelovala nesigurno zbog njihove samohvale.

— Djeca? — prigušeno je upitala je Gloria.

Rongo je uzdahnula. — Djeca koja katkad imaju u ruci baklju, ili koplja ili ratničke palice...

Na kraju, kad je Gloria osedlala konja — Wireminu pomoć nije prihvatila — prišao joj je Tonga. Uplašila se i odmaknula se od njega kao da treba obraniti nekakav tapu.

— Kćeri Ngui Tahu — rekao je na kraju. — Sve loše što si doživjela, učinili su ti pakehe...

310


6.

akon prvih, uzbudljivih tjedana između bijega, traženja stana i vjenčanja, Lilian Biller je s čuđenjem utvrdila da se njezina gotovina smanjila mnogo brže nego što je očekivala. Stanarina je bila neznatna, ali što se tiče hrane i odjeće, knjiga za Benov studij i najpotrebnijeg

pokućstva, posuđa, krevetnine i stolnjaka, mlada se žena temeljito preračunala. Prve tjedne braka provela je kupujući na rasprodajama i nastojala doći do polovnog namještaja. U Aucklandu se ništa nije dobivalo besplatno, a troškovi života bili su mnogo veći nego u Greymouthu.

Lilian je stoga razmišljala o zarađivanju novca i prvo je s tim razgovarala sa svojim suprugom.

— Zar ne možeš raditi na sveučilištu?

Ben je uzrujano podigao pogled s knjige koju je upravo čitao. — Najdraža, ja svaki dan radim na sveučilištu!

Lilian je uzdahnula. — Mislila sam na plaćeni posao. Ne treba li tvoj profesor pomoć? Ti bi mogao voditi tečajeve i slično.

Ben je žalosno odmahnuo glavom. Lingvistički fakultet sveučilišta u Aucklandu bio je još u povojima. Broj studenata jedva je bio dovoljan za jedno profesorsko mjesto, a ne i za asistenta. A što se tiče Benova užeg znanstvenog područja, ono je veoma zanimalo njegovog profesora, ali teme poput »Usporedba polinezijskih dijalekata u svrhu određivanja područja podrijetla prvih maorskih doseljenika« ne bi mogle napuniti predavaonicu.

— Eh, onda ćeš morati potražiti nešto drugo — Lilian je prekinula njegova opširna obrazloženja. — Potreban nam je novac, mili, tu se nema što objašnjavati.

— Ali moj studij! Ako se sada tomu posvetim, poslije mogu...

— Poslije ćemo umrijeti od gladi, Bene. Ali ne moraš raditi cijeli dan. Potraži nešto što možeš raditi uz studiranje. Budem li i ja radila, nekako ćemo izaći na kraj.

Lilian ga je ohrabrila poljupcem.

311


— A što ćeš ti raditi? — zbunjeno ju je upitao.

Nitko u Aucklandu nije htio učiti crtati, ali je Lilian zato u vrlo kratkom roku skupila priličan broj učenika klavira. Učenike je tražila u obrtničkoj četvrti, izbjegavala je školovane obitelji. Naime, postojala je mogućnost da domaćica iz takvih obitelji svira klavir bolje od nje. No, to joj nije zadavalo brige. Marljivi useljenici druge generacije, koji su sa svojim obrtom došli do blagostanja, željeli su oponašati »bogate«, a to je prema općem mišljenju obuhvaćalo i glazbeno obrazovanje djece.

Lilianini oglasi po trgovinama i gostionicama naišli su na neočekivano velik odaziv. Ljudi nisu imali tremu od glazbene škole ili diplomiranog učitelja. Lilian nije ulijevala strah, nego je lako pridobivala za sebe i roditelje i učenike. Naravno, velika je stvar bila to što je studirala glazbu u Engleskoj, a ipak se s njom moglo lijepo razgovarati. Osim toga, Lilian se nije strogo pridržavala klasičnih načela. Skratila je vježbe za prste i sviranje etida, tako da su učenici već nakon trećeg ili četvrtog sata znali svirati kakvu jednostavnu pjesmicu. A kako su njezini učenici više voljeli pjevati nego ići na koncerte — Ben i Lilian često nisu mogli spavati od buke u gostionici — stavljala je težište na jednostavne pratnje za popularne pjesme te na patriotske pjesme. To se isplatilo jer roditelje ništa nije moglo više uvjeriti u nadarenost njihove djece i genijalnost učiteljice od činjenice da su se već na prvom obiteljskom slavlju mogli okupiti oko klavira i slušati It’s a long Way to Tipperary.

Ben je mnogo teže zarađivao novac. Morao se u većoj mjeri osloniti na snagu mišića nego na svoje druge sposobnosti. U luci je u svako doba dana i noći bilo posla za pomoćne radnike. Ben je utovarivao robu na brodove i kamione, najčešće ujutro, prije predavanja.

Nekoliko mjeseci dobro su izlazili na kraj s novcem. Čak su mogli kupiti i nekoliko novih odjevnih predmeta te pravi stol za objedovanje i dvije stolice. Uvjeti stanovanja iznad gostionice i dalje su bili nezadovoljavajući. Bilo je bučno, zaudaralo je po pivu i staroj masnoći, a Lily se žalila Što navečer ne može davati poduku iz klavira jer se bojala vraćati sama kući kroz tu četvrt. Zahod na hodniku bio je strašan — nitko od ostalih stanara nije izgleda ni pomišljao da ga očisti s vremena na vrijeme. Lilian se na smrt preplašila, kad je jedan od muškaraca, koji se nikad nisu trijeznili i koji su živjeli u druga dva stana, noću zalutao i ljutito počeo lupati po njezinim vratima. Lilian nije mogla ni htjela ostati ondje — osobito nakon što su joj se pojavile jutarnje mučnine.

— Napokon! — cerila se njezina vrlo zapuštena susjeda, vidjevši je kako u jutarnjem ogrtaču, blijeda lica tetura iz zahoda prema stanu. — Već sam se pitala kad će biti nešto kod vas.

Ta je žena imala četvero djece. Dakle, trebala bi znati o čemu govori. Lilian si je ipak priuštila odlazak liječniku, na što je potrošila svu svoju ušteđevinu. Poslije je poletno otišla po Bena u luku.

312


— Nije li to divno, Bene? Dijete!

Lilian mu je odmah na doku priopćila radosnu vijest. On je upravo nosio vreće s broda na kamion i djelovao je potpuno iscrpljeno. Lilian se nije obazirala na to. Bila je silno oduševljena i imala je tisuću planova.

Ben se nije mogao radovati tako silno kao ona. Počeo je raditi u pet sati ujutro, zatim je proveo dan na sveučilištu i sada je još pomagao pri istovaru. Tako je mogao nešto staviti u zajedničku blagajnu i zapravo se nadao da će sljedećih dana moći nesmetano učiti. Otkako je počeo pisati doktorski rad, bila mu je važna svaka minuta. Lilianina trudnoća izložit će ga dodatnim naporima. Obitelj se mora uzdržavati, a sada će se za to morati sam pobrinuti.

— Neće biti tako loše, Bene! — tješila ga je Lilian. — Vidi, ja mogu poučavati još nekoliko mjeseci. A ti ćeš se za to vrijeme požuriti s doktorskim radom. Kad završiš studij, sigurno će te zaposliti na fakultetu. Tvoj je profesor oduševljen tobom!

To je, doduše, bila istina, ali od akademske časti ne može se živjeti. Ben nije vjerovao da će se na sveučilištu u Aucklandu otvoriti druga lingvistička katedra. Pogotovo ne za tako mladog znanstvenika. Bilo je uobičajeno da mladi nakon promocije prvo gostuju na drugim sveučilištima, drže tečajeve i nastavljaju se obrazovati. Katkada su se mogle dobiti i stipendije za istraživanja, ali za Bena i njegovo neobično znanstveno područje to je bilo malo vjerojatno. No, bez obzira na sve to, čak i vrlo daroviti student ne bi mogao završiti takav studij za samo devet mjeseci.

Lilian se ugrizla za donju usnu kad joj je Ben sve to objasnio.

— Ali u luci ne zarađuješ dovoljno — rekla je. — To neće biti dosta kad nađemo novi stan.

Ben je uzdahnuo. — Smislit ću nešto — obećao joj je, a onda se ipak nasmiješio. — Riješit ćemo to. Čovječe, Lily, dijete! I to smo napravili sami!

Lilian je voljela Bena svim srcem, ali je odavno otkrila da se njegove senzacionalne manifestacije duha više odnose na sintaksu i melodiju riječi polinezijskih relativnih rečenica nego na jednostavna rješenja svakidašnjih poteškoća. Zato se nije oslonila na njegove zamisli, nego je sama razmislila o tomu koje bi se njegove sposobnosti dale učinkovito iskoristiti. Presudna ideja sinula joj je kad je na putu k jednom učeniku prolazila pokraj ureda lista Auckland Harold. Dnevne novine! A Ben je bio pjesnik! Ne bi mu bilo teško pisati izvješća i članke. I to se sigurno plaća bolje od istovarivanja prekooceanskih brodova.

Lilian je odlučno ušla u uredsku prostoriju srednje veličine, u kojoj je nekoliko muškaraca udaralo po pisaćem stroju, urlalo u telefonske slušalice ili slagalo papire. Vladala je velika buka.

Lilian se obratila prvom na kojeg je naišla.

— Tko je ovdje glavni? — upitala je nabacivši svoj najslađi osmijeh.

313


— Thomas Wilson — odgovorio je čovjek i ne pogledavši je. On je ispravljao nekakav članak i pritom grickao olovku ili užurbano pušio cigaretu. Lilian se smrknula. Bude li Ben ovdje počeo pušiti, opet neće biti ništa od dodatne zarade.

— Tamo... — Čovjek je pokazao olovkom na vrata na kojima je pisalo: URED GLAVNOG UREDNIKA.

Lilian je hrabro pokucala.

— Uđite, Cartere! I nadam se da ste ovaj put gotovi! — zagrmio je glas iznutra.

Lilian se provukla kroz vrata. — Ne želim smetati... — nježno je rekla.

— Ne smetate. Osim ako mi momci napokon ne pošalju tekstove kako bih ih mogao pročitati i poslati u slagarnicu. Ali čini se da to neće biti tako brzo. Dakle, što mogu učiniti za vas?

Težak, ako ne i pretio čovjek za pisaćim stolom nije ni pokušao ustati, ali je pokretom ruke ponudio Lilian da sjedne. Imao je široko lice, blago rumeno, i veliki nos. Kosa mu je bila tamna, ali je već počela sijediti. Wilsonove sivoplave oči činile su se sitnima, ali su budno i gotovo mladenačkim pogledom promatrale sugovornicu.

Lilian je sjela na stolac presvučen kožom, s druge strane neurednog pisaćeg stola, pretrpanog papirima. Na stolu je bila i pepeljara, urednik je pušio cigaru.

— Što čovjek mora znati da bi mogao raditi u vašim novinama?

Lilian je preskočila uvod.

Wilson se počeo ceriti. — Pisati — kratko je odgovorio. — I misliti, bilo bi poželjno. Ali kao što oni vani iz dana u dan dokazuju, može i bez toga.

Lilian se smrknula. — Moj suprug je jezikoslovac. I piše pjesme.

Wilson je s oduševljenjem gledao sjaj u njezinim očima.

— Time bi trebali biti ispunjeni glavni preduvjeti — rekao je.

Lilian je zablistala. — To je prekrasno... ako još zapošljavate ljude. Mi naime hitno trebamo posao!

— Trenutačno nemamo ni jedno slobodno stalno radno mjesto... iako se može dogoditi da još danas izbacim nekoga! Ali vanjske suradnike trebam uvijek.

Wilson je snažno povukao dim iz cigare.

— Mi zapravo tražimo posao koji se može obavljati uz rad na sveučilištu — pojasnila je Lilian.

Wilson je kimnuo. — Kao jezikoslovac ne zarađuje baš mnogo? — upitao je.

Lilian ga je nesretno pogledala. — Do sada nije zaradio ništa! A Ben je sjajan, kao što kaže njegov profesor. Svi to kažu, dobio je stipendiju za Cambridge, ali rat...

— Može li mi vaš suprug pokazati nešto što mu je već tiskano? — upitao je Wilson.

314


Lilian je žalosno odmahnula glavom. — Ne, ali kao što sam rekla, on piše pjesme.

Nasmiješila se. — Prekrasne pjesme.

Wilson je puhnuo. — Mi ne objavljujemo pjesme. Ali svakako bih htio pročitati koju elegiju. Neka mi vaš suprug donese nešto...

— Evo! — Lilian ga je pogledala i počela tražiti po torbici. Slavodobitno je izvadila zgužvani papir. — Najljepšu uvijek nosim sa sobom.

S velikim iščekivanjem gledala je kako Wilson rasklapa papir i čita tekst. Usne su mu se micale gotovo neprimjetno.

— U svakom slučaju, nema pravopisnih pogrešaka — rekao je.

Lilian je povrijeđeno odmahnula glavom. — Naravno da nema! Osim toga, govori francuski i maorski te nekoliko polinezijskih narječja, koja...

Thomas Wilson se smijao. — Dobro, dobro, mlada gospođo. Shvatio sam, on je savršen. Maorski, kažete? Onda se sigurno pomalo razumije u svijet duhova, zar ne?

Lilian je podigla obrve. — Ne razumijem što mislite...

— To je bila šala. Ali ako vaš suprug bude htio, ovdje imamo pozivnicu za jednu seansu. Gospođa Margery Crandon iz Bostona kao i neki uglednici iz Aucklanda namjeravaju večeras zazivati duhove. Gospođa to radi profesionalno, ona je medij. Bar tako tvrdi, a ja mislim da bi voljela češće nastupati ovdje. Zato ju jako zanima izvješće o njezinim seansama — to bi moglo biti za feljton. Ali moji momci su redom odbili, nitko ne želi buditi mrtve s gospođom Crandon. A vanjske suradnike sam već zadužio za nešto drugo. Ako bi vaš suprug htio uskočiti, to bi bila prikladna provjera njegovih sposobnosti. Poslije ćemo vidjeti kako dalje.

— Što... ah... donosi li to novac? — upitala je Lilian.

Wilson se smijao. — Zazivanje duhova ili pisanje članka? Našim suradnicima plaćamo po retku. Mediji, koliko znam, ne dobiju plaću po broju zazvanih duhova...

Prije nego što je Lilian stigla postaviti novo pitanje, jedan od suradnika otvorio je Wilsonova vrata.

— Evo tekstova, šefe!

Bacio je na pisaći stol hrpu ispravljenih listova papira koji su djelovali prilično neuredno.

— Potrajalo je — progunđao je Wilson. — Dakle, evo mlada gospođo... kako se zapravo zovete? Evo pozivnice. Neka tekst bude na mojem stolu sutra do pet sati, ili još prije. Slažete li se?

— Lilian je kimnula. — Ben Biller — dodala je. — Dakle, to je moj suprug.

Wilson je već bio zaokupljen nečim drugim. — Vidimo se sutra.

— Ja sam već bila na nekakvoj seansi — rekla je Lily pripremajući Benovo

315


jedino, a time i najbolje odijelo. — U Engleskoj. Vikende sam obično provodila kod prijateljica, a majka jedne od njih bila je spiritistica. Stalno su je posjećivali mediji. Jedanput i dok sam ja bila ondje. Osjećala sam se jako nelagodno.

— Nije pitanje izaziva li to nelagodu, nego može li se znanstveno provjeriti — rekao je Ben pomalo mrzovoljno. Iznenadio ga je Lilianin pothvat u vezi s poslom, a osobito to što je odmah morao početi raditi. Naravno, pisanje tekstova bit će mu lakše od istovarivanja teretnih brodova. Ipak, Ben nije znao hoće li suradnja s nekim bijednim dnevnim novima škoditi njegovu zvanju znanstvenika.

— Možeš uzeti drugo ime — nestrpljivo mu je savjetovala Lilian. — A sada se nemoj ustručavati i presvući se. Taj posao ćeš obaviti lijevom rukom!

Lilian je još spavala kad se Ben u ponoć vratio kući, a spavala je i kad je ujutro otišao raditi u luku. Zato je cijelo dopodne brinula hoće li Ben na vrijeme dovršiti članak. Kući se vratio tek u pola četiri, ali je, na Lilianino zadovoljstvo, tekst napisao na fakultetu u stanci između dva seminara.

— Požuri se i odnesi ga gospodinu Wilsonu! — rekla mu je. — Tako ćeš stići na vrijeme. Rekao je najkasnije u pet.

Ben se ugrizao za usnu. — Lily, obećao sam profesoru da ću s njim pregledati jedan rad. Zapravo, moram krenuti odmah. Bi li ti mogla odnijeti članak?

Lilian je slegnula ramenima. — Naravno da mogu. Ali, ne bi li trebao osobno upoznati gospodina Wilsona?

— Drugi put, mila, mogu li? Ovaj put neka tekst govori sam za sebe. Neće ti biti teško, zar ne?

Ben je već izašao i Lilian mu nije mogla odgovoriti. Bezvoljno je prebacila ogrtač preko ramena. Srećom, u Aucklandu joj nije bio potreban zimski kaput. Klima je bila blaga i Lilian se već gotovo navikla na tropske biljke. No, sada ju je put vodio u središte grada. Auckland Herold nalazio se u jednoj od lijepih viktorijanskih kuća koje su krasile dijelove ulice Queen.

Thomas Wilson sjedio je i smrknuta čela ispravljao tekstove.

— Onda? Opet vi, mlada gospođo? Gdje je vaš suprug? Je li gospođa Crandon učinila da nestane?

Lilian se nasmiješila. — Ona čini da se što pojavi... Ektoplazma ili što slično. Moj suprug, naime, mora biti na sveučilištu pa me zamolio da vam donesem članak.

Thomas Wilson dobronamjerno je gledao dražesnu djevojku duge riđe kose ispod zelenog mladenačkog šeširića. Jeftina odjeća, ali njegovan izgled i besprijekoran engleski jezik. I velika djelotovornost pri pomaganju suprugu u traženju posla. Nadao se da će momak biti vrijedan toga!

Wilson je pročitao članak. Zatim ga je bacio na pisaći stol i ljutito pogledao Lilian. Lice mu se ponovno zarumenilo.

316


— Djevojko, što si vi uobražavate? Da ću tiskati to sklepano smeće? Svaka čast vašemu suprugu, on sigurno ima svoje kvalitete. Ali ovo...

Lilian se zaprepastila i zgrabila papir.

Auckland, 29. ožujka 1917.

Fascinirajući uvid u varijabilnost dimenzija dala je krugu oklandskih

intelektualaca 28. ožujka gospoĎa Margery Crandon, Boston. I skeptičan u

odnosu na verifikaciju spiritualističkih fenomena morali su

dvadesetdevetogodišnjoj Amerikanki priznati, da se njezine manifestacije

amorfne bjeličaste supstancije, dobivene čisto spiritualnim načinima, ne mogu

objasniti s pomoću prirodnih zakona. Ta lomljiva materija, u stručnom rječniku

nazvana ektoplazmom, projicira sliku njezina duha zaštitnika, s kojim ona

komunicira očaravajućim jezikom. »Enohijanski« dotjeran sintaksom i dikcijom,

ne odgovara religijskom kontekstu pojavljujuće glosolalije. Što se tiče

verifikacije identiteta duhova koje je gospoĎa Crandon zazvala, vanjski

promatrač je, naravno, upućen na subjektivne interpretacije. GospoĎa Crandon

poziva se na poznatog autora sir Arthura Conana Doylea, koji je njezine

deklaracije proglasio vjerodostojnima i čiji je integritet iznad svake sumnje.

— O, Bože! — uzviknula je Lilian.

Thomas Wilson počeo se ceriti.

— Mislila sam, naravno... o Bože, kako sam to mogla zaboraviti! Gospodine Wilsone, strašno mi je žao, ali moj suprug me zamolio da izvršim neke promjene u tom tekstu, prije nego što vam ga predam. Ovo ovdje je samo prvotni nacrt, ali ja... jednostavno nisam na to mislila, a ove črčkarije... Iz torbe je izvadila papir, koji je Thomas Wilson odmah prepoznao jer je na njemu bila Benova pjesma.... ne mogu vam dati. Dajte mi malo vremena da unesem suprugove ispravke.

Na Lilianinu licu pojavilo se blago rumenilo.

Wilson je kimnuo.

— Morate predati do šesnaest sati — rekao je i izvadio zlatan džepni sat. — Dakle, imate još petnaest minuta. Učinite to.

Bacio joj je blok za pisanje i vratio se svojim rukopisima. Ispod oka vidio je kako mlada žena na tren oklijeva da bi joj potom olovka brzinom vjetra poletjela po papiru. Nakon točno petnaest minuta Lilian mu je, ostavši bez daha, predala posve novi rukopis.

Medij ili varalica? Spiritistica unosi nemir u oklandsko društvo

Pred skupinom uglednih predstavnika oklandskog društva i jednog izvjestitelja

Herolda 28. ožujka predstavila se dvadesetdevetogodišnja spiritistica Margery

Crandon, s američkom putovnicom. Sama gospoĎa Crandon naglašava da

potječe iz rumunjske plemićke obitelji. Duhovnu povezanost sa Straußovim

317


Barunom Ciganinom autor ovih redaka mora još provjeriti. Mnogo toga u

nastupu gospoĎe Crandon podsjećalo je na operetu ili varijetetsku predstavu.

Kulise i uvod postigli su željeni učinak ugodne jeze. GospoĎa Crandon je

pokazala zavidnu glumačku darovitost pri stvaranju »ektoplazme« i govorenju

nepoznatih jezika kao što je »enohijanski«. Pritom se navodno ukazao njezin

»duh zaštitnik«, koji je pak bio sličniji mokrom komadu tila nego pojavi iz

drugoga svijeta.

GospoĎa Crandon ophodila se prema njemu kao i prema drugim duhovima

suverenošću izučene glumice kazališta lutaka i neke od prisutnih doista uspjela

uvjeriti u vjerodostojnost pojava koje je zazvala. Ipak, nije se mogla oduprijeti

nepotkupljivom kritičkom pogledu lista Auckland Herold, a nije nas se dojmilo ni

njezino pozivanje na sir Arthura Conana Doylea, koji je navodno obožava. Sir

Arthur Conan Doyle je čovjek koji prekomjernu maštu povezuje s vrlo visokim

osobnim integritetom. Njemu je, nedvojbeno, lakše vjerovati u zazivanje duhova,

nego u to da dama tako uzvišene pojave drsko vara plemenite i časne pristalice.

Thomas Wilson prasnuo je u smijeh.

— Vaš suprug ima oštro pero — zadovoljno je rekao. — I čini se da se razumije u duhovnu komunikaciju, budući da vam je upravo ovo izdiktirao u pero... Ili ste možda to naučili napamet? No, svejedno. Uopće me nije briga kako gospodin Biller piše svoje tekstove. Što se tiče ovoga ovdje, prekrižite »Baruna Ciganina«. Većina naši čitatelja nije toliko obrazovana. Nadalje, ima nekoliko riječi s prevelikim brojem slogova, a i rečenice bi mogle biti kraće. Inače je vrlo dobro. Neka vam isplate dvadeset dolara. Ah, da, sutra pošaljite supruga u pristanište. Onamo stižu invalidi iz Engleske, koji su preživjeli Galipolje. Voljeli bismo imati izvješće o tomu. Neka bude toliko domoljubno da se nitko ne osjeti povrijeđenim, ali i dovoljno kritički da se i posljednji čitatelj upita zašto smo našu mladost poslali u nekakvo tursko selo da ondje izgine. Želim vam ugodan dan, gospođo Biller!

Lilian je otišla s Benom u luku i razgovarala je s medicinskom sestrom te s nekoliko veterana. Zaprepastila se kad ih je vidjela. Zatim je Benov suhoparan tekst o zemljopisnim posebnostima turskih obala, važnost i Dardanela za tijek rata i turskim obrambenim položajima zamijenila dirljivim opisom posljednjih bitaka i osjećajnom pohvalom uspješnog povlačenja trupa: »Uza sav ponos na taj epohalan čin autor se ne može osloboditi tjeskobe gledajući te mlade ljude, koji su ostavili svoje zdravlje na obali u Sredozemnom moru, koja je time nedvojbeno dobila posebno mjesto u svjetskoj povijesti. Galipolje će uvijek biti sinonim za junaštvo, ali i za besmisao i strahote rata.

— Prekrižite »sinonim« — rekao je Thomas Wilson. — To nitko ne razumije. Napišite »znak jednakosti«. I kažite mi napokon kako se zovete. Ne mogu vas zvati »Ben«!

318


7.

mjesecima koji su uslijedili Lilian Biller pisala je pod inicijalima BB o krštenjima brodova, obljetnicama ugovora Waitangi, savjetovanjima zaposlenih u drvoprerađivačkoj industriji te o proširenju sveučilišta. Na zadovoljstvo gospodina Wilsona znala je i najobičnije teme učiniti

zanimljivima. I osobno joj je to bilo zabavno, pa je smanjila i broj učenika klavira. Međutim, rad za Auckland Herold nije načelno riješio njezin problem. I dalje je morala izlaziti iz kuće i posjećivati priredbe te razgovarati s ljudima. U trudnoći se udebljala i sve se teže kretala. Kad bude imala dijete, više neće moći ovo raditi — a mlada obitelj će tek tada trebati više novca.

Nije polagala nadu u to da bi je Ben mogao zamijeniti. On se nije znao služiti laganim, duhovitim stilom. Ben je koristio velike riječi, bio je sklon teškim formulacijama i samo je u znanstvenim tekstovima izbjegavao pretjerivanje. Lilian nije znala što poduzeti pa se na kraju požalila Thomasu Wilsonu, kad više nije mogla skrivati trudnoću.

— Više mi ne pristaje ni jedna haljina! Ne mogu ići na primanje tog vojvode. A poslije će biti još gore.

Nakladnik je kratko razmislio. Zatim je protrljao boru između očiju koja mu se napravila svaki put kad bi naporno razmišljao.

— Znate li što, Lilian? Ono što nama zapravo treba — mnogo više od izvješća o posjetu vojvode toga i toga zbog otvaranja zgrade te i te — jest nekoliko kratkih priča. Nešto što bi oraspoložilo ljude. Ovo je već treća ratna godina, pišemo samo o bitkama i gubicima. Na ulicama gledamo »galipoljske junake« na štakama, a naši vojnici krvare u Francuskoj i Palestini. Zanemarimo li potrebe naoružanja, gospodarstvo zaostaje, ljudi su zabrinuti. S pravom, jer svijet je bojno polje, a nitko ne razumi je zašto. Čovjek s ulice mora se bojati da će kakva budala napasti i našu zemlju. U svakom slučaju, ljudi su potišteni...

— Da? — upitala je Lilian. To do sada nije primjećivala. Ne računajući gospodarske okolnosti, ona je i dalje bila s Benom u sedmom nebu.

— Ljubav mora biti lijepa... rekao je Wilson. U međuvremenu je bolje upoznao svoju malu urednicu i u grubim crtama je poznavao njezinu i Benovu

319


priču.

Lilian je kimnula. — Da! — zacvrkutala je.

Wilson se počeo smijati. — Dakle, što sam htio reći, proširio bih podlistak za nekoliko veselih priča. Kratke priče, dakle, nikakvo istraživanje, nego čista mašta. Ali ipak treba zvučati autentično. Dakle, bez nekih »slomljenih srdaca« i sličnog.

Zaprijetio joj je prstom.

Lilian je pocrvenjela.

— Što mislite? Možete li pisati takvo što?

— Mogu pokušati! — rekla je Lilian — i već je na putu do kuće smislila o čemu će pisati.

Za dva dana donijela je Wilsonu priču o dječjoj medicinskoj sestri iz Hamiltona, koja je svake nedjelje putovala vlakom s jednoga kraja zemlje na drugi kako bi posjetila staru majku u Aucklandu. To je činila otkako je otvorena željeznička linija, a Lilian je uživala opisujući svečanost na kojoj je Graham Nelson, kondukter, prvi put susreo mladu ženu. Od toga dana ju je viđao u vlaku svaki tjedan pa su se oboje zaljubili jedno u drugo, ali se nikad nisu odvažili izmijeniti više od dvije riječi ili priznati što osjećaju. Tek nakon nekoliko godina, kad je majka umrla, a medicinska sestra prestala putovati, Nelson ju je odlučio potražiti... i naravno, sve je završilo vjenčanjem. Lilian je priču obogatila opisima prirode, ponosom Novoga Zelanda na željezničke tvrtke i požrtvovnošću medicinske sestre kojoj je zbog ljubavi prema svojim malim štićenicima bilo teško otići iz bolnice.

Wilson je zakolutao očima, ali je odmah sutradan tiskao tekst. Njegovi čitatelji, ponajprije čitateljice, bili su ganuti do suza. Lilian je odmah nastavila s pričom o junaku s Galipolja, čija je djevojka vjerovala da je on mrtav, ali nije popustila ni jednom udvaraču, a onda se nakon nekoliko godina čovjek vratio kući ranjen.

Lilian je otada imala siguran posao u novinama. Čitateljice nisu mogle dočekati nove priče BB-a. Ben Biller zgražao se čitajući priče.

— To je smeće! — zapanjeno je govorio, osobito kad su ljubavni prizori iz priča iz tjedna u tjedan počeli biti sve slikovitiji. — Ako tko otkrije da ja imam veze s tim...

— Nemaš ti s tim nikakve veze, najdraži moj!

Lilian se nasmiješila i potražila šeširić. Upravo je dovršila novu priču i krenula odnijeti tekst u ulicu Queen. Ben će to uskoro morati preuzeti na sebe, htio ili ne htio. Lilian se već osjećala kao nasukani kit. A imala je još dva mjeseca do poroda — i beskrajno mnogo zamisli za nove, dirljive priče.

To im je sada bilo neophodno. Dodatni prihodi omogućili su Lilian da si kupi dvije trudničke haljine, a stavila je na stranu i novac za dječju opremu. No, na novi stan nisu mogli ni pomišljati. Ben je bio zaokupljen završetkom svojeg

320


studija i stoga je manje zarađivao u luci.

— Bez mojega smeća ne bismo mogli izaći na kraj. Ljudima se to sviđa! — prkosno je rekla Lilian.

Ben ju je pogledao s tugom u očima. Nikad neće razumjeti zašto većinu ljudi više zanima brak britanskoga kralja nego ljepota polinezijske gramatike. Sada su mu se i vlastite pjesme činile strašnima.

*

— Trebali biste pokušati napisati roman — rekao je Thomas Wilson nakon što je preletio pogledom preko Lilianinih novih rukopisa. — Ljudi su ludi za vašim pričama. Ozbiljno, Lilian, sudeći po pismima čitatelja, mogao bih svaki dan tiskati po jedan nastavak.

— Plaća li se to dobro? — upitala je Lilian. Unatoč uznapredovaloj trudnoći izgledala je dražesno. Njezina široka haljina škotskog uzorka u svijetlozelenoj i tamnozelenoj boji pristajala joj je uz živahne oči i blijedo lice. Kosu je podigla, vjerojatno kako bi izgledala malo starije. Čelo joj se orosilo znojem. Umorila se prevalivši dugačak put od lučke četvrti do središta grada.

Wilson se smješkao. — Pohlepnice! A što je s potrebom umjetnice za samoostvarenjem?

Lilian se smrknula. — Koliko? — upitala je.

Wilsonu je bila neodoljiva.

— Dakle, vidite, Lilian, ovako ćemo: vi ćete za probu napisati jedno ili dva poglavlja, a onda ću vas ja odvesti nakladniku koji je moj prijatelj. No, moramo otići u Wellington. Hoćete li moći?

Lilian se počela smijati. — Što? Putovati vlakom ili napisati dva poglavlja? Ovo drugo nije upitno. A ako brzo završim, dijete se neće morati roditi u vlaku.

— To bih vas lijepo molio! — promrmljao je Wilson.

Lilian se pojavila već nakon tri dana, s urednom mapom i rukopisom koji je sadržavao prva dva poglavlja i kratki sažetak. Gospodarica farme Kenway bila je priča o mladoj Škotkinji koju prosac odvodi na Novi Zeland. Lilian je u to utkala priče svojih prabaka Gwyneire i Helen. Slikovito je opisala plovidbu brodom i prvi susret s vrlo mračnim ovčarskim barunom Moranom Kenwayem. Djevojka je došla u bogatu obitelj, ali je živjela zatočena, zlostavljana i nesretna na farmi, daleko od bilo kakvog naselja. Lilian je malo pekla savjest kad je opisivala majčin prvi brak. Nasreću, prvi momak junakinje nije ju nikad zaboravio. Došao je za njom na Novi Zeland, na brzinu stekao bogatstvo na zlatnim poljima i pohitao osloboditi djevojku.

Thomas Wilson preletio je tekst i protrljao oči.

— I? — upitala je Lilian, koje je djelovala pomalo neispavano. Za to iznimno

321


nije bila kriva ni ljubav, ni buka iz gostionice nego spisateljski zanos. Nije se mogla odvojiti od svoje priče. — Kako vam se sviđa?

— Strašno je — rekao je Wilson. — Ali ljudi će vam je istrgnuti iz ruku! Odmah je šaljem u Wellington! Vidjet ćemo što će reći Bob Anderson.

Ben Biller odlučno se usprotivio tomu da Lilian sama putuje u Wellington, a poslije su ga smekšali tako što je Wilson i njemu kupio kartu za vlak. Tako se Ben sastao s predstavnicima tamošnjeg sveučilišta te razgovarao o mogućim gostujućim docenturama, dok su Wilson i Lilian pregovarali s Bobom Andersonom. Lilian je na kraju potpisala ugovor za Gospodaricu farme Kenway, ali i za nastavak romana. Wilson joj je savjetovao da pričeka s potpisivanjem za nastavak jer će predujam sigurno biti veći, ako se njezina prva knjiga rasproda. No, Lilian je odmahnula glavom.

— Nama je novac potreban sada — rekla je i odmah zamislila priču. Nasljednica Wakanuia bila je neka vrsta novozelandske verzije Pocahontas, u kojoj se jedan pakeha zaljubljuje u maorsku princezu.

— To će biti jako romantično! — oduševljeno je rekla Lily za večerom u vrlo otmjenom restoranu. — U doba rata maorski su se ratnici morali provući između nogu poglavičine kćeri, znate li? Time su prelazili prag koji dijeli miroljubive ljude od nemilosrdnih ratnika. A što je ona osjećala, znajući da njezin otac šalje te ljude na njezinog ljubljenog...

— Kćeri poglavice, koje su obavljale zadaću svećenica, bile su podložne vrlo strogim tapuima — dodao je Ben sumnjičavo. — Djevojka nije smjela ni vidjeti bijelog momka, niti bi on ostao na životu...

— Ne pretjeruj sada sa znanošću, mili! — rekla je Lilian kroz smijeh. — Ja ne pišem studiju o maorskoj kulturi, nego samo dobru priču.

— Ali pri čemu upravo taj ritual u funkciji raščovječenja ratnika izaziva gotovo emocionalnu preopterećenost... Ben se dao u opširnije obrazlaganje. Lilian ga je slušala sa smiješkom i uživala u svojim kamenicama.

— Ne obazirite se na njega — Thomas Wilson tiho je rekao gospodinu Andersonu. — Malena ga voli kao kakvog kućnog ljubimca. Ne zna se baš ophoditi s njim, ali mu zato spremno plaća hranu i veterinara.

Zatim se ponovno obrati Lilian. — A što ćemo s vašim imenom, Lilian? Ja predlažem da uzmete pseudonim, ali da zadržite inicijale. Kako vam se sviđa ime »Brenda Boleyn«?

Posljednje tjedne trudnoće Lilian je provela za pisaćim stolom u svojem novom, udobnom stanu između ulice Queen i sveučilišta. Predujam za knjige bio je dovoljan i za stanarinu i za nekoliko komada boljeg namještaja te za porođaj u bolnici, koju su i Ben i Thomas držali jako dobrom. Obojica su se bojala da Lilian ne umre, dok je ona bila potpuno opuštena. Trudovi su počeli nakon što je napisala posljednju rečenicu romana Gospodarica farme Kenway.

322


— Zapravo, htjela sam još pregledati... — žalosno je rekla Lilian, ali je ipak dopustila da je Ben ugura u kočiju. Tada je već bilo mnogo automobila i Lilian se svađala s vozačem koji je, po njezinu mišljenju, vozio presporo.

Porođaj je bio strašan, ne samo zato što Ben nije smio biti prisutan — junak njezina romana sam je, pod vrlo dramatičnim okolnostima, porodio suprugu koja je na svijet donijela kćer njegova neprijatelja, ali ju je on priznao kao svoju — nego i zato što je rađaonica bila ledena i mirisala po lizolu i zato što su Lilian povezali noge na neku vrstu vješala, a jedna se zdepasta medicinska sestra izderala na nju svaki put kad bi ispustila i najtiši zvuk. Žena nije imala baš ništa zajedničko s anđeoskim bićem iz Lilianine kratke priče, a Lilian je i inače došla do zaključka da je rađanje djece u stvarnosti daleko manje dražesno nego što je to prikazano u pjesmama i romanima.

Tek ju je pogled na sina pomirio sa stvarnošću.

— Dajmo mu ime Galahad! — kad su mrtvački blijedog i neispavanog Bena napokon pustili k njoj.

— Galahad? — upitao je zbunjeno. — Kakvo je to ime? U mojoj obitelji...

— To je ime za junaka! — objasnila mu je Lilian, ali mu za svaku sigurnost još nije otkrila da to nije samo viteško ime, nego i ime spasitelja gospodarice farme Kenway. — A kad razmislim o tvojoj obitelji...

Ben se počeo smijati. — Misliš li da će se on jednoga dana usuditi proturječiti svojoj baki?

Lilian se smijuljila. — Možda će je izbaciti iz svojega rudnika!

Dok je Lilian tipkala Nasljednicu Wakanuia na stroju koji joj je povodom rođenja sina darovao Thomas Wilson, mali je Galahad ležao pokraj nje u kolijevci. Povremeno ga je njihala ili uspavljivala, pjevajući mu romantične pjesme. Noću je ležao između roditelja i za početak onemogućavao stvaranje novoga djeteta. Što se toga tiče, Lilian je postala oprezna. Ben se napokon odvažio raspitati se kod prijatelja o mogućnostima sprečavanja začeća te doista kupio kondome kako su mu savjetovali. Doduše, nije bilo lako navlačiti gumicu prije vođenja ljubavi, ali Lilian više nije htjela imati posla s vojnički nastrojenom primaljom u oklandskoj bolnici. Ben se nije bunio; bio je sretan što se riješio posla u luci. Gospodarica farme Kenway već je pola godine prehranjivala cijelu obitelj. Lilian je potpisala ugovor za još dva romana, Ben je završio studij početkom 1918. godine kao jedan od najmlađih doktora Britanskog carstva i postao je gostujući predavač u Wellingtonu.

Lilian i Ben bili su sretni.

323


8.

to to Gloria uvijek radi kod Maora?

Gwyneira je ponovno prekršila zavjet da s upraviteljem Maakom neće razgovarati o obiteljskim problemima. No, nije imala nikog drugog kome bi se mogla požaliti. Gloria je govorila malo. Marama također, a o

Jacku i dalje nije ništa čula. Zapravo, on joj nije pisao. Samo se Roly O’Brien, radnik Tima Lamberta, povremeno javljao Timu i Elaine. On je bio u pratnji ranjenika koje je Jack otpremio s Galipolja, i uvijek bi kojom rečenicom spomenuo prijatelja. U početku su te rečenice zvučale zastrašujuće — »Gospodin Jack i dalje lebdi između života i smrti«, poslije »Gospodinu Jacku je malo bolje«, ili » Gospodin Jack napokon smije ustati«. Pozadina priče ostala je nepoznata jer Roly nije redovito pisao niti je bio nadaren za pisanje pisama. Kao vrlo mladog momka poslali su ga na zanat u rudnik, a prije toga je samo kratko vrijeme pohađao školu.

Gwyneira se tješila time što je Jack živ, iako je možda ostao bez ruke ili noge. Zašto nije sam pisao ili nekomu drugom diktirao pisma, nije mogla odgonetnuti, ali je sina dobro poznavala. Jack nije bio otvoren. Kad bi primio udarac sudbine, radije bi se zatvorio u sebe, nego govorio o tomu. I kad je Charlotte umrla, tjednima nije progovorio ni riječi.

Gwyneira je to pokušavala potisnuti, jer ju je boljelo. Trenutačno je Gloria bila najveći problem — iako su se valovi na farmi Kiward već smirili. Djevojka se više nije patila čuvanjem stoke i nije bila bezobrazna prema osoblju. Gotovo svaki dan odlazila je s konjem i psom na farmu O’Keefe ili pješice u maorsko selo pokraj jezera. Gwyneira nije znala kamo to vodi; Gloria bi s njom progovorila tek pokoju riječ. Na objede je dolazila vrlo rijetko. Jela je kod Maora i izgleda da joj njihova hrana, koja je baš zimi bila oskudna, nije dojadila. Kad bi se lovci vratili praznih ruku, objedovali su samo slatki krumpir i pogaču od žitarica, ali Gloriji je to, izgleda, više odgovaralo nego biti u društvu s bakom.

S vremenom su crteži i igračke iz njezine sobe ustupili mjesto ukrasnim predmetima maorske umjetnosti — izrađeni slično kao umjetnine iz njezina djetinjstva, po čemu je Gwyneira zaključila da se Gloria okušava u rezbarenju

324


ornamenata i ukrasa od žada.

Maaka joj je to potvrdio.

— Gospođica Gloria radi ono što žene rade u proljeće — sjede zajedno, šiju, rezbare, obrađuju polja — Gloria vrlo često boravi kod Rongo.

To bar nije bila loša vijest. Gwyneira je vrlo cijenila primalju Maorkinju.

— Razgovaraju s duhovima...

Gwyneira se ponovno uzrujala. Nema nikakve dvojbe da se Gloria ponaša čudno otkako se vratila kući. Ako još i zaziva duhove... neće li možda poludjeti?

— Slobodno uhvati drvo... osjeti njegovu snagu i njegovu dušu — Rongo je davala Gloriji upute kako da razgovara s drvetom, a sama je pripremala obred za branje crvenih cvjetova rongoa. Samo tohunga smije dotaknuti posvećenu biljku. No, pri branju i sušenju koromiko listova Gloria je smjela pomagati. Listovi su djelovali protiv proljeva i bolova, a i protiv bubrežnih bolesti.

— Zašto misliš da drvo ima manje duše nego ti? — upitala je Rongo. — Zato što ne govori? Gospođica Gwyn kaže to i za tebe...

Gloria se zbunjeno smijala.

— Ili zato što se ne brani dok ga udaraju sjekirama? Možda ima svoje razloge.

— Kakve razloge? — prkosno je upitala Gloria. — Kakvih to ima razloga da dopustiš da te sruše?

Rongo je slegnula ramenima. — Ne pitaj mene. Pitaj drvo.

Gloria se naslonila na tvrdu bukvinu koru, pokušavajući otkriti snagu drveta. Rongo joj je dala da to čini sa svim mogućim biljkama, ali i s kamenjem i vodom. Gloria je to činila jer joj se svidio njihov mir, koji je proizlazio iz svega. Voljela je biti u društvu s Rongo. I s njezinim duhovima.

Rongo je završila svoju ceremoniju i sada joj je govorila o destilaciji ekstrakta iz cvjetova rongoa.

— To djeluje protiv grlobolje — rekla je. — I od toga se može praviti med...

— Zašto ništa ne zapisuješ?

Gloria je pustila drvo i nastavila hodati uz Rongo kroz svijetlu šumicu. — Onda bi svi mogli čitati.

— Samo ako nauče čitati — odgovorila je Rongo. — U protivnom će morati mene pitati.

Nasmiješila se. — Ali kad sam bila tvojih godina, razmišljala sam kao i ti. Čak sam ponudila mojoj baki, Matahorouai, da sve zapišem.

— A ona to nije htjela? — upitala je Gloria.

— Nije vidjela nikakav smisao u tomu. Onaj komu ne treba znanje, ne mora se ni opterećivati time. Tko želi učiti, mora naći vremena za postavljanje pitanja. Tako će postati tohunga.

— Ali ako se zapiše, znanje se čuva za potomstvo.

325


Rongo se počela smijati. — Tako razmišljaju pakehe. Vi uvijek sve želite sačuvati, zapisati — i zato brže zaboravljate. Mi čuvamo znanje u sebi. Svatko ga čuva u sebi. I održavamo ga na životu. I nga wa o mua... znaš li što to znači?

Gloria je kimnula. Poznavala je taj izraz. Doslovno je značio: »O vremenu koje će doći«. Zapravo se time označava ono što je prošlo — na beskrajno čuđenje pakeha koji su pokušavali naučiti maorski jezik. Ni Gloria nije do sada razmišljala o tomu. Sada je bila bijesna.

— Živjeti u prošlosti? — upitala je. — Svaki put iznova uzburkati ono što bismo najradije zaboravili?

Rongo ju je pokraj stijene privukla k sebi i nježno je pomilovala po kosi. Znala je da više nije riječ o tomu kako se dobiva med od cvjetova rongoa.

— Ako izgubiš sjećanje, izgubit ćeš i sebe — blago je rekla. — Tvoja prošlost čini te onim što jesi.

— A ako to ne želim biti? — upitala je Gloria.

Rongo ju je uhvatila za ruku. — Tvoje putovanje još dugo neće završiti. I dalje ćeš skupljati uspomene. I mijenjati se... I zato ništa ne zapisujemo, Gloria. Zapisivanje je zadržavanje prošlosti. A sada mi pokaži drvo s kojim si malo prije razgovarala.

Gloria se smrknula. — Kako da ga sada pronađem? Ovdje ima na desetke bukvi. I sve su jednake.

Rongo se smijala. Sklopi oči, kćeri, ono će te pozvati...

Gloria je još bila uzrujana, ali je poslušala naputke mudre žene. Nakon kratkog vremena potrčala je ravno prema svojem drvetu.

Rongo Rongo se smješkala.

Gloria je teško izlazila na kraj sa svojim uspomenama, ali život joj je bio lakši dok je boravila kod svoje maorske obitelji. Ni Gwyneira joj nije postavljala nikakva pitanja i bilo je vrlo uočljivo da se suzdržava od bilo kakvog kritiziranja svoje praunuke. No Gloriji se činilo da u njezinim očima vidi prijekor, a u glasu čuje predbacivanje.

Marama je odmahnula glavom kad joj je Gloria to povjerila. — Tvoje oči i oči gospođice Gwyn jednake su. Čak vam se i glasovi lako mogu zamijeniti...

Gloria je htjela reći kako je to glupost. Njezine su oči bile porculansko plave, a Gwyneirine su i dalje imale očaravajuću azurno plavu boju, koju je naslijedila i njezina unuka Kura. I glasovi tih dviju žena imali su malo toga zajedničkog. Međutim, odavno je naučila da se Marami ne riječi ne trebaju shvaćati doslovno.

— Shvatit ćeš već — smireno je rekla Rongo, kad joj se Gloria požalila. — Daj si vremena...

— Dajte joj vremena — rekla je Marama svojim pjevnim glasom. U seoskom domu, wharenui, sjedila je nasuprot Gwyneiri. Svoju je svekrvu obično primala vani, ali sada je kiša padala kao iz kabla. Bilo kako bilo, Gwyneira je znala što

326


nalažu pravila. Bez poteškoća je obavila karangu, pozdravni obred prije ulaska u dom, bez ikakva upozorenja izula cipele i sjela na pod, ne žaleći se na kostobolju.

— Zašto je ne pustiš da ide? Kod nas joj se neće ništa dogoditi.

Povod za Gwyneirin posjet bila je posljednja »luda zamisao« njezine praunuke Glorije. Maorsko pleme planiralo je seobu, a Gloria mu se htjela pridružiti.

— Znam to. Ali ona se treba ponovno naviknuti na život na farmi Kiward! To neće biti moguće, bude li mjesecima putovala s vama. Marama, ako je riječ o novcu...

— Mi ne trebamo milostinju!

Marama nije često podizala glas, ali su joj Gwyneirine posljednje riječi povrijedile ponos. Plemena su se selila po Južnom otoku doista iz praktičnih razloga. Činili su to mnogo češće nego Maori sa Sjevernog otoka, gdje su postojali bolji uvjeti za njihovo jednostavno poljodjelstvo. Na Južnom otoku, prinosi su bili manji i kad su zalihe u proljeće bile pri kraju, krenuli su na put kako bi nekoliko mjeseci živjeli od lova i ribolova.

Marama i njezini ljudi nisu nikad spominjali nestašicu. Zemlja je davala dovoljno hrane. Ali ne uvijek ondje gdje su upravo boravili. Dakle, putovali su za hranom i to je bila pustolovina, a za mlađe članove plemena i zadovoljstvo. Osim toga, seobe su imale i duhovna obilježja. Ljudi su postajali bliskiji sa zemljom, sjedinjavali su se s planinama i rijekama koje su im davale krov nad glavom i hranu. Djeca su upoznavala daleka mjesta koja su imala duhovnu važnost, obnavljali su povezanost s Te waka a Maui.

Gwyneira se ugrizla za usnu. — Znam, ali... Što je s Wiremuom, Marama? Maaka kaže da ona s njim razgovara...

Marama je kimnula. — Da. I ja sam to primijetila. On je jedini muškarac s kojim Gloria povremeno razgovara.

Gwyneira je duboko udahnula. Vidjelo se kako da joj nije lako ostati smirenom. — Marama! Ti poznaješ Tongu. Ovo nije poziv u šetnju s plemenom, to je prosidba. On želi Gloriju udati za Wiremua!

Marama je slegnula ramenima. Svojim opuštenim držanjem i danas je podsjećala na nekadašnju djevojku koja je vlastitu ljubav i početno odbijanje Paula Wardena primila s jednakom smirenošću kao i ljetnu kišu.

— Ako Gloria voli Wirumua, ti ih nećeš razdvojiti. Ako ga ne voli, Tonga je neće udati. On ih ne može prisiliti da zajedno legnu. Dakle, prepusti to Gloriji!

— Ne mogu! Ona... ona je nasljednica! Ako se uda za Wiremua...

— Zemlja ni tada neće pripadati Tongi ni plemenu, nego Glorijinoj i Wiremuovoj djeci. Možda se ona pokažu kao prvi ovčarski baruni maorske krvi. Možda će vratiti zemlju plemenu. Ti to više nećeš doživjeti, gospođice Gwyn, a neće ni Tonga. Ali gorje će i dalje biti tu, vjetar će se poigravati vrhovima drveća... Marama je načinila pokret koji je odavao pokornost silama bogova.

327


Gwyneira je uzdahnula, poigravajući se pramenom kose. Kosu je nosila podignutu, kao što je bilo primjereno njezinim godinama, ali bi joj se uvijek izvukao pokoji mali pramen. Gwyneira nikad nije bila ravnodušna, a sada je osjećala žarku želju da nešto razbije. Najviše bi voljela da to bude Tongina dobro čuvana sjekirica, znamen njegove moći...

— Marama, ja to ne mogu dopustiti. Moram...

Marama joj je blagim pokretom ruke naredila da šuti. Ponovno je djelovala strože nego inače.

— Gwyneiro McKenzie — rekla je odlučno. — Prepustila sam ti oba djeteta. Prvo Kuru, a onda Gloriju. Odgojila si ih na način pakeha. I vidi što su postale!

Gwyneira ju je ljutito pogledala. — Kura je sretna!

— Kura je putnik u stranoj zemlji... — prošaptala je Marama. — Bez kuće, bez plemena.

Gwyneira je bila uvjerena da Kura na to gleda drukčije, ali po mišljenju punokrvne Maorkinje Marame, koja je živjela sa svojom zemljom i od nje, njezina je kći bila izgubljena.

— A Gloria... — Gwyneira je zastala.

— Pusti je neka ide, Gwyn — nježno je rekla Marama. — Nemoj više griješiti.

Gwyneira je razočarano kimnula. Odjednom se osjećala starom. Vrlo starom.

Marama je na rastanku čelom i nosom dodirnula Gwyneirino lice. Učinila je to mnogo predanije i utješnije nego što se inače pozdravljala na rastanku.

— Vi pakehe... — promrmljala je. — Neka sve vaše ceste budu ravne. Otimate ih od zemlje, ne slušajući njezine uzdahe. A kameni, vijugavi putevi često su kraći, ako njima kročite u miru...

Gloria je pratila Maramu kroz mokru travu, koja im je dosezala do koljena. Kiša je neprestano padala već satima pa je čak i Nimue izgubila volju za dugom šetnjom. Muškarci i žene iz plemena nepokolebljivo su koračali ispred njih, utonuli u misli. Smijeh i razgovor, kojima su inače kratili vrijeme putovanja, odavno su utihnuli. Gloria se pitala je li ona jedina među njima sanja o suhom skloništu, ili druge krijepi snažan osjećaj zajedništva koji je njoj nedostupan. Nakon tri dana pješačenja po vlažnu vremenu, zasitila se svoje pustolovine. A toliko se radovala putovanju, nije mogla dočekati polazak nakon što je Gwyneira napokon dala svoj pristanak. Gloria je to trebala shvatiti kao pobjedu, ali je njezina prabaka djelovala tako tužno, staro i povrijeđeno, da je malo nedostajalo da ostane s njom.

— Dopuštam ti da ideš, zato što te ne želim izgubiti — rekla je Gwyneira. Bila je to rečenica koju bi prije očekivala čuti od Marame. — Nadam se da ćeš naći što tražiš.

Zajednički život je otada postao još teži. Gloria je pokušavala hraniti svoj bijes i svoje odbijanje, ali ju je zapravo pekla savjest. Ljutila se što se ponovno

328


osjeća poput djeteta.

Na rastanku nije dopustila Gwyneiri da je zagrli, ali je izmijenila s njom hongi, što je bilo još prisnije. Osjetila je Gwyneirinu naboranu, suhu, ali toplu kožu i miris meda i ruža. Taj sapun Gwyneira je koristila još i dok je Gloria bila mala; sjećala se njezinih utješnih zagrljaja. Jack je mirisao po koži i masti za kopita. Zašto se sada sjetila Jacka?

Gloria je odahnula kad su napokon krenuli i u prvim satima pješačenja bilo joj je lijepo. Smijala se s ostalima, osjećala se slobodnom i otvorenom za nove dojmove — ali i zaštićeno u svojemu plemenu. Kako je nalagala tradicija, žene i djeca hodali su sredini skupine, a muškarci oko njih. Muškarci su nosili koplja i lovačku opremu; žene su vukle preteška šatorska krila i posude za kuhanje. Nakon nekoliko sati Gloria se počela pitati je li to pravedno.

— Ali oni moraju biti pokretni! — objasnila joj je Pau. — Ako nas netko napadne...

Gloria je zakolutala očima. Još su se nalazili na području farme Kiward. A ni poslije, u McKenziejevom gorju, nije bilo neprijateljskih plemena. Nitko nije ugrožavao Ngai Tahu. No, možda je trebala razmišljati na način pakeha.

Prije polaska Gloria uopće nije razmišljala o naporima koje iziskuje putovanje. Vjerovala je da je otpornija od svih drugih; naposljetku, prošla je kroz australsku pustinju i to velikim dijelom pješice. Međutim, tada su joj volja i očajanje davali snagu, nije imala nikakvih osjećaja, nego samo jedan cilj.

Canterburyjska ravnica pak, koja je već polako prelazila u obronke Južnih Alpa, bila je drukčija. Ovdje nije bilo suho i vruće, nego vlažno i hladno — ili se pokislim putnicima bar tako činilo. Već nakon nekoliko sati pješačenja počela je padati kiša i Glorijina jakna, košulja i hlače smočile su se u kratkom roku. Ni Maorima nije bilo drukčije, ali oni nisu prekidali putovanje samo zbog toga što pada kiša. Tek su navečer podigli šatore i žene su pokušale rasplamsati vatru. Ishod nije bio zadovoljavajući.

Na kraju su se ljudi stisnuli jedni uz druge, nastojeći se ugrijati — samo se Gloria gotovo zapanjeno odvojila od ostalih i umotala se u svoj vlažni pokrivač. Prije polaska uopće nije ni razmišljala o noćenju u zajedničkom šatoru — znala je, naravno, da pleme i kod kuće spava u zajedničkoj prostoriji. Sada je satima ležala budna i slušala tuđe disanje i hrkanje — katkada i kakvo pritajeno cerekanje te prigušene uzdahe užitka dvoje ljubavnika. Gloria bi najradije pobjegla, ali vani je pljuštala kiša.

Loše vrijeme potrajalo je još nekoliko dana. Gloria se pitala kako će Gwyneira i njezini ljudi pokupiti sijeno, ako se nastavi ovako. No, i sama je imala dovoljno poteškoća. Njezina obuća — poluvisoke čizmice, koje su joj inače odgovarale za jahanje i rad na farmi — polako se raspadala zbog stalne izloženosti vlazi. Maori su se smijali tomu. Oni su hodali bosi pa su to preporučili i Gloriji. Na kraju se i ona oslobodila mokrih čizama, ali nije bila naviknuta na dugo pješačenje bosih nogu. Smrzavala se i osjećala se vrlo nelagodno.

329


Petoga dana više doista nije mogla shvatiti kako je mogla ostaviti suhu sobu na farmi Kiward i zamijeniti je svime ovim. Zahvalno je prihvatila šatorsko krilo koje joj je Wiremu donio naposljetku, želeći je zaštititi od vremenskih neprilika. Mladi Maor doimao se jednako nezadovoljnim i promrzlim kao i ona, iako to nije htio priznati, naravno. Ali i Wirema je uživao u odgoju pakeha. Godine provedene u internatu u Christchurchu nisu prošle pokraj njega ne ostavivši traga. Glorija je osjećala kako se i on kaje zbog svoje odluke. Htio je postati liječnik, a sada je sa svojim plemenom lutao po divljini. Pogledala je Tongu koji je odlučno koračao ispred svojega plemena.

— Ne bismo se mogli odmoriti? — zdvojno je upitala Gloria. — Ne razumijem što vas tjera... Zanijemila je, shvativši što je rekla. Nije trebala reći »vas«. Morala je naučiti razmišljati o sebi i o Ngai Tahu kao o »nama«, ako je htjela biti dio plemena. A ona nije željela ništa drugo osim pripadati plemenu...

— Zalihe su nam pri kraju, Glory — rekao je Wiremu. — Ne možemo loviti jer po ovom vremenu ni zec neće izaći iz svoje nastambe. A rijeka je prebrza, ribe se ne hvataju u zamku. Dakle, idemo na jezero Tekapo.

Pleme je već nekoliko sati pješačilo uz rijeku Tekapo, koja je zbog dugotrajnih kiša doista silno nabujala.

Pokraj jezera, objašnjavao joj je Wiremu, boravit ćemo danima, a možda i tjednima. Ondje ima dovoljno ribe, a šume su bogate divljim životinjama.

— Ondje taborimo od pamtivijeka — rekao je Wiremu, smješkajući se. — Čak je i jezero nazvano po tomu — po znači noć, a taka prostirka za spavanje.

Gloria je željela suhu prostirku za spavanje, po mogućnosti u čvrstoj kući, ali nije ništa rekla, nego je nastojala održati korak s ostalima.

Predvečerje kiša napokon popustila.

— Na jezeru ni ne pada — rekla je Rongo. — Kako bi Rangi i mogao plakati gledajući svu ovu ljepotu...

I doista, pogled na jezero Tekapi u predvečerje ostavljao je ljude bez daha. Stepa je graničila sa sjevernom obalom, a na drugoj strani uzdizale su se veličanstvene Alpe. Površina jezera bljeskala je tamnotirkiznim sjajem — na suncu bi jamačno svijetlila. Žene iz plemena pozdravile su jezero pjesmom i smijehom. Rongo je svečano zagrabila prvu vodu, a zatim je uspjela i zapaliti vatru na obali. Ljudi su počeli loviti i premda je plijen bio oskudan, za objed su imali prženu ribu i pogaču od posljednjih zaliha brašna. Marama i još nekoliko žena izvadile su glazbala iz donekle nepromočivih zavežljaja te pjesmom i svirkom proslavile dolazak na jezero. Naravno, šatori i prostirke za spavanje bili su još mokri kad je pleme krenulo na počinak, ali mala je svečanost dala ljudima krila. Mnogi muškarci i žene vodili su ljubav. Gloria je osjetila mučninu. Morala je izaći van.

Umotana u pokrivač, Gloria se iskrala iz šatora. Nebo iznad jezera bilo je mrklo, ali na planinskim je vrhuncima još ležao snijeg. Djevojka je pogledala uvis, pokušavajući se sjediniti sa svime, kao što joj je Rongo savjetovala. S

330


nebom, jezerom i planinama to nije bilo teško. Ali s plemenom — to joj sigurno neće poći za rukom...

Uplašila se kad je iza sebe začula korake. Wiremu.

— Ne možeš spavati?

Gloria nije odgovorila.

— I meni je u početku bilo teško. Kad sam se vratio iz grada. Ali dok sam bio dijete, volio sam to.

Po njegovu glasu čula je da se smije. — Išli smo od jedne žene do druge, jedna je ruka uvijek bila slobodna.

— Moja me majka nije željela — rekla je Gloria.

Wiremu je kimnuo. — Čuo sam za to. Kura je bila drukčija, ne sjećam je se dobro...

— Lijepa je — rekla je Gloria.

— Ti si lijepa.

Wiremu joj prišao bliže i podigao je ruku. Htio joj je dotaknuti lice, ali se ona odmaknula.

— Tapu? — nježno je upitao.

Gloria se nije mogla šaliti s tim stvarima. Oprezno je krenula natraške prema šatoru.

— Slobodno se možeš okrenuti. Neću te napasti s leđa. Što ti je, Gloria?

Wiremu je potrčao za njom i uhvatio ju za rame, ali Gloria nije znala razlikovati prijateljske dodire od neprijateljskih. Ne po noći. Djevojka je brzinom munje posegnula za njegovim nožem. Wiremu se povukao kad je to vidio, bacio se na tlo i otkotrljao.

Gloria je zapanjeno gledala kako on spretno ustaje i upućuje joj poglede pune užasa.

— Glory...

— Ne diraj me! Da me nikad više nisi dotaknuo!

Wiremu je zamijetio paničan strah u njezinu glasu.

— Gloria, pa mi smo bili prijatelji. Nisam ti htio nauditi. Hej, pogledaj me! Ja sam Wiremu, zar me ne poznaješ? Onaj koji je htio postati liječnik.

Gloria se polako pribrala.

— Žao mi je — rekla je tiho. — Ali ja... ne volim kad me netko dira.

— Trebala si samo reći, Gloria — ja prihvaćam tapu, to znaš.

Wiremu se ponovno nasmiješio i podigao ruke što je značilo miroljubivost.

Ona je sramežljivo kimnula. Uputili su se prema šatoru, jedno pokraj drugoga, ali bez dodirivanja.

Tonga, koji je spavao u posebnom šatoru, podalje od plemena, vidio ih je kako dolaze. Zadovoljno se spustio na ležaj.

331


Vrijeme je na jezeru doista bilo ljepše nego dolje, na ravnici, ali je ipak palo mnogo kiše. Pleme Ngai Tahu nije gladovalo; mesa i ribe bilo je u izobilju i ljudi su uživali. Gloria je odlazila s Rongom tražiti ljekovito bilje. Naučila je kako se prerađuje lan i slušala je Maramine priče o Harekekeu, bogu lana, unuku Papa i Rangi. Žene su također pripovijedale o bogovima jezera i planina, o putovanjima Kupea, čovjeka koji je otkrio Novi Zeland, te o njegovoj borbi s golemim ribama i kopnenim nemanima.

Povremeno su se sastajali s drugim plemenima, održavali dosadne pozdravne obrede — pohiri — razrađene do pojedinosti — i na kraju slavili. Gloria je plesala zajedno s drugima i svirala djevojačke ratničke pjesme na glazbalu koauau. Polako se riješila bojazni da će učiniti što pogrešno. Marama i druge žene nisu korile svoje učenice, nego su im strpljivo objašnjavale. Male prepirke među djevojkama nisu se vodile onako ogorčeno kao u internatu, već samo zato što odrasli nisu nikad zauzimali stranu. Gloria je naučila razlikovati dobroćudno ruganje maorskih djevojaka od nemilosrdnog ismijavanja svojih bivših suučenica pa se na kraju i sama smijala kad bi je Pau zadirkivala, govoreći joj kako je poi poi lopta, koju je sama napravila, nalikovala na jaje neke čudne ptice. Budući da joj lopta nije ispala posve okrugla, opisivala je pri plesu neobične krivulje, a kad je Ani njome dobila po glavi, rekla je da je to sigurno neko novo čudesno oružje.

— Ali je mekano, Glory, pokušaj ih izrađivati od pounamua.

Poslije su išli tražiti u rijeku, a navečer im je Rongo pokazala, kako se iz kamena, sličnog žadu, rezbare privjesci u obliku malih kipova bogova. Gloria i Ani darovale su jedna drugoj svoje hei-tiki, koje su zatim ponosno nosile oko vrata. Wiremu je poslije iznenadio Gloriju mnogo ljepšim privjeskom — naposljetku, on se već dugo bavio rezbarenjem.

— Evo, neka ti ovo donese sreću!

Ostale su djevojke pljeskale, a Gloria se osjećala nelagodno. No, imala je povjerenja u Wiremua. On je bio njezin prijatelj.

Gloria je danju uživala u krugu svoje nove obitelji, ali su joj noći u zajedničkom šatoru i dalje bile nepodnošljive. Čim bi vrijeme dopustilo, iskrala bi se iz šatora i spavala bi vani, premda ju je plašio i najmanji šum. Koliko god se uvjeravala kako ovdje nema ni krokodila ni zmija kao u Australiji, strah nije popuštao. A za toplih noći čuli su se svakojaki zvukovi. Djevojke i momci izlazili bi iz šatora smijući se, ili bi se odvojili još dok je pleme sjedilo oko vatre. Zatim bi vodili ljubav u borovoj šumi ili u travi pokraj stijena.

Gloria se bojala i muškaraca koji su noću izlazili iz šatora radi mokrenja. Znala je da joj ne žele nikakvo zlo, ali bilo je dovoljno da ugleda samo obrise muškarca uz jezero pa da joj srce počne ubrzano kucati.

Kad noći nisu bile tako tople, a Gloria ipak ne bi mogla izdržati u šatoru, nego bi dršćući izašla i umotala se u grubi pokrivač, pojavio bi se i Wiremu. Sjeo bi podalje od nje pa su razgovarali. Wiremu joj je pričao o svojemu boravku u

332


Christchurchu. Rekao joj je kako je u početku bio usamljen i očajan kad bi ga ostali zadirkivali.

— Ali ti se ipak svidjelo! — čudila se Gloria. — Čak si htio ostati i nastaviti studirati.

— Svidjela mi se škola. A ja sam poglavičin sin. Bio sam visok i jak i naučio sam pakehe što je strah. Bilo je nekoliko nesuglasica s učiteljima kad bi me prijavili. Ali najčešće su držali jezik za zubima. Mana... znaš.

Nasmiješio se.

Gloria je shvatila. Imao je utjecaj u plemenu, pobijedio je demone.

— Ali, bio si usamljen — rekla je.

— Mana uvijek čini čovjeka usamljenim. Poglavica ima moć, ali nema prijatelje.

To je bilo točno, Tonga je najčešće bio sam. Uostalom, to je i želio. Često je morao svoje pozapadnjačeno pleme podsjećati na to koji su tapui povezani s njegovom čašću.

Poslije, pripovijedao je Wiremu, svojim je dobrim postignućima stekao ugled na bjelačkoj školi. Na sveučilištu je bilo još bolje. Ondje se susreo s novim studentima, koji se nisu nikad upoznali s njegovim šakama. Tući se s njima, pričao je smiješeći se, bilo bi »previše civilizirano«.

Gloria nije mnogo govorila o svojem djetinjstvu u Engleskoj. Malo je pričala o gospođici Bleachum i o tomu kako su je uvijek zanimale biljke i životinje.

— Gospođica Bleachum rekla je da bih trebala studirati prirodoslovlje. Onda bih mogla ostati u Dunedinu. Ali ja znam tako malo... mi smo uvijek samo svirali i slikali... i gledali neke čudne slike.

Gloria je spomenula Europu i Zeusa koji se u nju zaljubio pa se pretvorio u bika kako bi umakao od svoje sumnjičave supruge. Wiremu je u koledžu učio latinski i malo grčkoga pa je iskitio priču, riječima i bojama, na maorski način. Izvrsno se zabavljao. Gloria se zarumenila, ljuteći se i suosjećajući s otetom kraljevnom, koja je sigurno imala druge planove u životu i nije namjeravala služiti bogovima za zabavu.

Sljedećih dana Wiremu joj je donosio zanimljive primjerke biljaka i kukaca, a jedne ju je noći probudio, tiho je zazvavši, kako bi joj pokazao kivija. Slijedili su prodoran cvrkut noćne ptice trkačice, koja je imala smeđe perje i dugačak, savijen kljun. Pod grmom doista su otkrili plašljivu pticu. Na Novom Zelandu bilo je mnogo noćnih ptica, upravo na području ispred Alpa, ali vidjeti kivija — to je bilo nešto posebno. Gloria je pošla za prijateljem kako bi mogla promatrati pticu. Wiremu ju je sve češće pozivao u noćne šetnje, ali je nikad nije ni dotaknuo.

Naravno, druge su djevojke počele pričati o njezinim noćnim izletima s poglavičinim sinom. Ni odraslim ženama to nije promaklo. Tonga je bio vrlo zadovoljan.

Nakon nekog vremena pleme Ngai Tahu napustilo je jezero i krenulo u brda.

333


Aoraki, najviša planina na otoku, slovila je kao sveta i htjeli su joj se približiti.

— Neki pakehe su se prije nekoliko godina popeli gore — rekla je Rongo. — Ali to se nije svidjelo duhovima.

— A zašto su im to dopustili? — upitala je Gloria. Ona je poznavala brdo pod imenom Mount Cook i čula je za uspješnu ekspediciju.

Rongo je odgovorila na uobičajen način: — Ne pitaj mene, pitaj brdo.

Na kraju su stigli do McKenziejeve planine i navečer, uz logorsku vatru, Gloria se odvažila ispričati priču svojeg djeda Jamesa i to je učinila slikovito baš poput Maora. Dugačkim, zamršenim rečenicama njihova jezika pričala im je o McKenziejevu susretu sa svojom kćeri Fleur i o tomu kako je John Siedeblossom na kraju uhvatio kradljivca stoke koji je zatim bio prognan u Australiju.

— Ali moj se djed vratio iz velike zemlje s one strane mora, u kojoj je tlo crveno kao krv, a gorje užareno. I živio je dugo.

Glorijini slušatelji oduševljeno su pljeskali, a Marama joj se smješkala.

— Nastaviš li ovako, postat ćeš tohunga. Nikakvo čudo. I tvoj je otac znao lijepo pričati. Iako je on to iskoristio na neobičan način...

Potaknuta Maraminom pohvalom, Gloria je nastavila vježbati umijeće govorenja. Predano je uvježbavala pepeha, slikovit jezik, kojim se svaki Maor zna služiti pri izvođenju određenog obreda. Pritom se spominju tupuna, preci, i opisuje čamac te pojedinosti putovanja koje ih je nekoć dovelo na Aotearoa. Marama je pomogla Gloriji oko imena plemena koje su doseljenici utemeljili i pokazala joj mjesta na kojima su živjeli. Osobito ju je očarala dolina koja je izgledala poput kakve prirodne utvrde. Danas je ona bila tapu; netko je ondje ratovao ili se dogodilo nešto posebno. Muškarci iz plemena bojali su se stupiti na to mjesto, ali Rongo i Marama odvele su Gloriju onamo i s njom meditirale uz vatru. Gloria je svoj jezik pepeha obogatila točnim opisom stjenovite utvrde.

Točno opisivanje bjelačkog dijela obitelji bilo je, naravno, mnogo teže, ali Gloria je navela ime broda kojim je Gwyneira doputovala, farmu Kiward je označila kao ključno mjesto, a Wardenove kao svoj iwi — svoje pleme. Na kraju je slikovito opisala mjesto na kojem se rodila, osjećajući pritom nešto poput nostalgije. Pleme Ngai Tahu bilo je na putu već tri mjeseca. I premda je Gloria pripadala plemenu, često je imala osjećaj da živi život drugoga. Igrala je ulogu maorske djevojke i to je očito činila dobro. Ali, je li to doista bilo ono što je ona htjela biti? Ono što je bila? Gloria se do sada nijednom nije pobunila protiv onoga što se od nje očekivalo. Učila je sve o ljekovitom bilju, učila je tkati i razumijevati značenje uzoraka na tkanini. Pripravljala je meso koje su muškarci donosili. No, što je više vremena provodila s Maorkinjama, to je bolje shvaćala da radi isto ono što kod kuće rade Moana i Kiri. Dobro, žene su radile ručni rad i kuhale pod vedrim nebom, ali to je bila jedina razlika. Glorija je više voljela pomagati na farmi i raditi s ovcama i kravama. Životinje su joj nedostajale.

Maori joj nisu branili da ide s muškarcima u lov i ribolov. Ženama je bilo

334


dopušteno i jedno i drugo; svaka maorska djevojka naučila je snalaziti se u slučaju nužde. Međutim, zajednički odlazak u lov nije bio uobičajen, a kad bi koja djevojka i pošla s muškarcima, oni su to tada protumačili kao pokušaj približavanja. Gloria se nije htjela izložiti toj opasnosti. U početku je pokušavala nagovoriti prijateljice da idu u lov i ribolov. Ali kada su se Pau i Ani doista odvažile i pošle s muškarcima, to se brzo izrodilo u nesputano očijukanje. Gloria je nužno bila uvučena u zabavne prepirke, a to je mrzila!

Tako je najčešće ostajala uz logorsku vatru i samo je povremeno pratila Wiremua u ribolov. Dok je učila kako se od trske i grana pletu mreže za mamce, žene u logoru razgovarale su o njezinom odnosu s Wiremuom. Navečer bi je zadirkivale, pa bi Gloria sljedećeg dana ostala u šatoru.

Ipak, čak i kad bi bilo mnogo jednostavnije raditi muške poslove, umjesto sa ženama sjediti oko vatre, Gloria je znala da joj lov i ribolov ne leže. Naravno, Gloria nije bila preosjetljiva. Na farmi Kiward gledala je kako se kolju životinje, a kao djevojčica išla je i u ribolov. Međutim, nije htjela svaki dan ubijati kako bi preživjela. Nije imala strpljenja postavljati zamke i mrzila je trančirati ptice i male glodavce, koji bi se u njih uhvatili. Zato joj je nedostajao posao uzgajivača, koji je godinama bio sa svojim životinjama, razmišljao o parenju najboljih primjeraka ovaca i ovnova, kobila i ždrijebaca i na kraju slavio rođenje, a ne smrt. Gloria je voljela brinuti o životinjama. Lov ju nje oduševljavao.

Zato nije ni bila previše tužna kad je pleme napokon krenulo kući. Tonga je htio nastaviti sa seobom, a i Rongo je bila malo razočarana, jer je htjela Gloriji pokazati još mnogo toga iz zavičaja plemena Ngai Tahu. U posljednje vrijeme sve više joj je govorila o tapuima i tihangama, plemenskim običajima. Marama je nekoliko puta dala naslutiti da vidovnjakinja računa na nasljednicu. Rongo je imala tri sina, ali nijednu kćer.

Ljeto se bližilo kraju i kao gotovo uvijek u plemenima Južnoga otoka, obično su isti muškarci i žene provodili svoju volju — čak i protiv poglavice i njegove mudre žene. Ujesen su se na farmu Kiward dogonile ovce s planine. Za taj posao bili su potrebni muškarci, a mogao se zaraditi i lijep novac. Osim toga, dozrijet će i plodovi koje su žene posijale prije polaska. Od uroda i novca zarađenog kod pakeha, obitelji su mogle prezimiti — bez napornih seoba i lova po kiši i hladnoći. Tonga je mogao do mile volje prigovarati kako to nije u skladu s plemenskim običajima i da time postaju ovisni o bijelcima. Dobra vatra i malo raskoši u obliku bjelačkog alata, lonaca za kuhanje i začina, bili su ljudima važniji od bilo koje tradicije.

Naravno, to nije značilo da će se oni odmah okrenuti i vratiti ravno u Canterburyjsku ravnicu. I povratak kući otegnut će se tjednima, obuhvatit će posjete svetim mjestima te maere drugih plemena. Gloria je u međuvremenu dobro naučila vršiti obrede. S ostalim je djevojkama pjevala i plesala posve opušteno, govorila njihovim pepeha jezikom, a domaćini bi se čudili njezinom neobičnom izgledu. Svi su je uvažavah, a njezini opisi putovanja pakeha iz dalekog Londona preko awa Temze i pješačenja preko brda nove domovine koje

335


je Helen Davenport nazvala »paklenim brdima«, davali su krila mašti slušatelja. Glorijina mana u zajednici stalno je rasla. Hodala je uspravno i ponosno među prijateljicama kad je pleme napokon ponovno stupilo na tlo, koje su bijeli ljudi i dalje nazivali farmom O’Keefe. Wiremu, koji je s muškarcima bio na putu, nasmiješio joj se i ona se nije ustručavala uzvratiti mu pozdrav. Gloria se osjećala sigurnom.

— Zar nećeš danas ići kući? — upitala je Marama, zbunjeno pogledavši Glorijinu maorsku svečanu nošnju. Pleme Ngai Tahu ponovno je došlo u posjed svojega marae na bivšoj farmi Helen O’Keefe i Gloria je s drugim djevojkama čistila wharenui za nadolazeće svečanosti. Pau je istresla prostirke za spavanje, Gloria je mela. Ostale djevojke brisale su prašinu s kipova bogova veličine čovjeka. Svi su već nosili piupiu i tkane gornje dijelove bez naramenica u crnoj, crvenoj i bijeloj boji. Vrijeme je dopuštalo da iznimno odjenu tu laganu odjeću, bilo je sunčano i nije padala kiša. Djevojke će poslije plesati pozdravni ples. Međutim, Marama nije ni slutila da njezina unuka želi u tomu sudjelovati.

— Gospođica Gwyn će čuti da smo došli. Čekat će te.

Gloria je slegnula ramenima. Zapravo je bila rastrgana. S jedne strane, željela je s plemenom proslaviti povratak, a s druge strane, čeznula je za svojim udobnim krevetom, zaključanom sobom, a pomalo i za bakinim zagrljajem, za njezinim mirisom po ružama i lavandi te jelu koju su poslužile Moana i Kiri. Pravi stol. Prave stolice.

— Što to govoriš o povratku, Marama? — upitao je Tonga. Upravo je ušao unutra, u pratnji svojih sinova. Wiremu je došao posljednji. Poput ostalih, i on je na sebi imao tradicionalnu svečanu odjeću. Muškarci će plesati haku kako bi pozdravili svoje žene. — Ovo je Glorijin dom. Želiš li je poslati natrag k pakehama?

Poglavica je vodio obred povratka u marae — iako su on i njegova obitelj zapravo stanovali u selu na farmi Kiward. On će se onamo vratiti tek sutradan. Za Gloriju je to bila dobra prilika da ostane još jedan dan sa svojom maorskom obitelji. Put do farme Kiward bio je dug za pješačenje; bit će ljepše prevaliti ga u društvu, a ne sama. Gloria se nasmiješila pomislivši na konja. Opet će moći jahati. Nakon dugotrajnog pješačenja znala je to cijeniti.

— Ne šaljem nikoga nikamo, Tonga — smireno je rekla Marama. — Gloria mora sama znati što će raditi i gdje će i s kim živjeti. Ali, bilo bi pristojno posjetiti gospođicu Gwyn i pokazati joj kako joj je dobro.

— Ja... Gloria je htjela nešto reći, ali su joj stariji naredili da šuti.

— Mislim da je Gloria već pokazala i potvrdila kamo pripada — ponosno je rekao Tonga. — I mislim da noćas mora zaključiti tu vezu sa svojim plemenom. Već mjesecima svjedočimo tomu kako Gloria i Wiremu, moj najmlađi sin, provode vrijeme zajedno. Danju i noću. Bilo bi vrijeme da uz prisutnost plemena, u zajedničkoj kući, podijele postelju.

336


Gloria je skočila. — Ja... Htjela je nešto reći, ali ju je izdao glas. Sve ono vježbanje whaikereroa nije ju pripremilo na ovakve okolnosti. — Wiremu... bespomoćno je šapnula.

Wiremu je sada morao nešto reći. Bez obzira na potrebu da glasno poviče »ne«, bila je gotovo sretna što se toliko uplašila da nije mogla govoriti. Wiremu bi izgubio obraz pred plemenom, kad bi ga ona odbila. On je trebao reći »ne«.

Wiremu je gledao čas jedno, čas drugo.

— To... to je došlo neočekivano... — rekao je zamuckujući. — Ali ja... dakle, Gloria... Prišao joj je bliže.

Gloria ga je molećivo pogledala. Činilo se kako mu je teško priznati da među njima nikad nije bilo ničega. Gloria je proklela muški ponos. Osjetila je kako se u njoj razbuktava bijes. Tonga je doveo sina u nemoguć položaj. I nju, naravno. Nije joj služilo na čast da je poglavičin sin odbije pred cijelim plemenom. Međutim, Gloriji nije stalo do časti, pogotovo kad je riječ o tomu da mora ponovno leći u krevet s muškarcem. To je bilo i ostalo bezobzirno. Tonga nije imao pravo tražiti da se uda za njegova sina.

— Ja... ah... Wiremu je i dalje tražio pravu riječ.

Gloria je to već polako doživljavala kao znak za uzbunu. Naravno, o tom se slučaju nije trebalo raspravljati, ali Wiremu bi ipak mogao reći »Ne, ja ne želim« ili, ako već mora biti tako, onda »Daj nam još malo vremena«.

— Gloria, znam da o tomu nismo nikad razgovarali. Ali, što se mene tiče... ja bih to pozdravio... dakle, volio bih te...

Gloria ga je pogledala s nevjericom. Skamenila se, svi su joj osjećaji odjednom zamrli. Više nije gledala oko sebe, samo u tog čovjeka kojemu je povjerovala. I koji ju je upravo namjeravao izdati.

— Možemo to učiniti samo pro forma... šapnuo joj je na engleskom. — Dakle, morali bismo provesti prvu bračnu noć pred cijelim plemenom... Wiremu je imao dovoljno bjelačkog obrazovanja da je mogao osjetiti nelagodu izovarajući te riječi.

— Onda je stvar svršena! — radosno je povikao Tonga. — Noćas ćemo slaviti. Gloria, bit ćeš pozdravljena kao kraljevna... Poglavica je blistao od sreće.

Wiremu je nesigurno prebacivao težinu tijela s jedne noge na drugu. Pakeha u njemu očekivao je nevjestin pristanak.

Gloria se više nije mogla svladati. Ljutito je strgnula Wiremuov heitiki s vrata i bacila mu ga pred noge.

— Wiremu, ti si bio moj prijatelj! Zakleo si se da me nikad nećeš dotaknuti! Rekao si mi da maorska djevojka može birati. A sada želiš leći sa mnom pred cijelim plemenom, ne pitavši me za mišljenje.

Gloria je izvadila nož, iako ju nitko nije ugrožavao. Jednostavno je morala osjetiti hladan čelik, trebala ga je kako bi se osjećala sigurnom. A to je zapravo bilo smiješno. Stajala je među muškarcima, naoružanim kopljima i ratnim sjekirama. Naravno, to je bilo obredno oružje, ali je ipak bilo oštro.

337


Gloria bi se u tom trenutku suprotstavila i cijeloj armiji. Više nije osjećala nikakav strah, samo neizmjeran bijes. Prvi put nije zbog bijesa ostala bez riječi. Nije šutjela, a nije se ni razbacivala riječima. Odjednom je znala što mora reći. Znala je tko je.

— A ti, Tonga, ti, dakle, misliš da ja moram učvrstiti svoju vezu s plemenom? Mogla bih biti dio ove zemlje samo ako pripadam vama? Sada me čujte, čujte moj pepeha! Glorijin pepeha — slušajte Gloriju, ne kćer Kure-maro-tini, ne unuku Geralda Wardena. Ne Maorkinju, ne bjelkinju.

Gloria je stajala uspravno i čekala da se okupe svi prisutni. U međuvremenu je došlo još muškaraca i žena i napunilo wharenui. Nekad bi Gloria zanijemila samo zbog toliko velikog broja ljudi. Ali otada je prošlo mnogo vremena. Više nije bilo sramežljive učenice iz Oaks Gardena.

— Ja sam Gloria, a potok, kilometar i pol južno odavde ograđuje zemlju kojoj pripadam sada i ovdje. Pakehe je zovu farma Kiward, a mene zovu nasljednicom. Ali ta djevojka Gloria nema predaka. Žena, koja se naziva mojom majkom, prodaje pjesme svojega naroda za slavu i novac. Moj otac mi nikad ne bi dao moju zemlju — možda zato što ga je nekoć njegov otac protjerao s njegove zemlje. Moje djedove ne poznajem, povijest mojih predaka natopljena je krvlju. Ali ja, Gloria, ja sam došla na Aotearoa brodom Niobe. Preplovila sam ocean boli i putovala rijekom suza. Pristajala sam na tuđim obalama, proputovala sam kroz zemlju koja mi je spalila dušu. Ali ja sam tu. Inga wa o mua — vrijeme koje dolazi i koje je prošlo — naći će me u zemlji između jezera i Prstena kamenih ratnika. U mojoj zemlji, Tonga. I nikad se više nemoj usuditi sporiti sa mnom! Ni riječima, ni djelom, a posve sigurno ni nepoštenom igrom!

Gloria je pogledom prostrijelila poglavicu. Kad su članovi plemena Ngai Tahu poslije pričali o njezinu nastupu, govorili bi kako joj je vojska bijesnih duhova dala snagu.

Gloriji nisu trebali nikakvi duhovi. A nije čekala ni odgovor. Visoko uzdignute glave napustila je wharenui i svoje pleme.

Potrčala je tek kad su se za njom zatvorila vrata.

338


MIR

Dunedin, Farma Kiward, Christchurch

1917. – 1918.

339


1.

ack McKenzie zagledao se u obzor, na kojemu se nazirala bijela magla. Novi Zeland — Zemlja bijelog oblaka. Po svemu sudeći, Južni otok će mu ovoga dan prikazati onakvim kako su ga doživjeli prvi doseljenici s Hawaikija. Muškarci oko njega pozdravili su domovinu. Kapetan je objavio

da se približavaju cilju i svatko tko je mogao hodati ili koga su mogli gurati u kolicima, došao je na palubu. Oko Jacka čuo se smijeh, ali i plač. Za mnoge galipoljske veterane bio je to gorak povratak kći — i nitko od njih nije bio isti čovjek, koji je otišao u rat.

Jack je gledao u vodu, od valova mu se zavrtjelo u glavi. Možda bih, pomislio je, trebao otići u potpalublje. Bilo mu je teško gledati ljude oko sebe; mladiće koji su ostali bez ruke ili noge, koji su se slijepi i nepokretni, bolesni i nijemi vraćali iz rata u koji su otišli pjevajući, smiješeći se i mašući. Sve to ni zbog čega. Nekoliko tjedana nakon posljednje ofanzive, u kojoj je i Jack bio ranjen, trupe su povukli s Galipolja. Turci su pobijedili — ali i oni su dali krv za svoju zemlju. Jack je osjetio olovnu težinu. Svaki pokret bio mu je naporan, a i danas se dovukao na palubu samo zato što je Roly navaljivao. Prvi pogled na domovinu — Aotearoa. Jack se sjetio Charlotte. Stresao se.

— Je li vam hladno, gospodine Jack?

Roly O’Brien brižno ga ogrnuo pokrivačem. Na palubi je bilo svježe. A ondje, na obali Galipolja, ubrzo će opet pripeći sunce. — Sestre će odmah donijeti vrući čaj. Momci će htjeti ostati na palubi sve dok se kopno ne bude jasno vidjelo. Uzbudljivo, gospodine Jack! Koliko nam još treba do pristaništa?

— Samo »Jack«, Roly... — umorno je rekao Jack. — Koliko puta ti moram to ponoviti? Proći će sati sati dok ne pristanemo. Kopno je još kilometrima daleko. Uopće ga još ne vidimo. Vidimo samo maglu koja ga prekriva.

— Ali ubrzo će se pojaviti, gospodine Jack! — optimistično je povikao Roly. — Vraćamo se kući! Živi smo, gospodine Jack! Sam Bog zna da je bilo dana kad nisam više vjerovao u to! Veselite se malo, gospodine Jack!

Uz najbolju volju, Jack nije osjećao radost, nego samo umor. Možda uopće ne bi bilo loše zaspati zauvijek... ali onda se ukorio zbog vlastite nezahvalnosti.

340


Nije htio umrijeti. Htio je samo iskušati Boga. A sada je došao do točke u kojoj mu je čak i to bilo svejedno...

Jack McKenzie je za svoj život imao zahvaliti nizu sretnih okolnosti, ali ponajprije Rolyju O’Brienu i jednomu malom psu. Roly i njegovi spasioci iskoristili su vrijeme između dva napada za odvlačenje mrtvih i ranjenih s bojnoga polja — ili, bolje rečeno, s ničije zemlje između protivničkih rovova, na kojoj su Turci njihovu vojsku potukli kao zečeve. Napad je od samog početka bi osuđen na neuspjeh: Jack i ostali veterani turske ofanzive mogli su to reći vrhovnom zapovjedništvu. U proljeće su izvršili ciljano gađanje na neprijatelja koji je jurišao — a u kolovozu je situacija bila obrnuta. Trebali su imati deset tisuća vojnika više kako bi prešli preko turskih rovova; ali vjerojatno im se to ne bi posrećilo ni da su imah stotinu tisuća ljudi. Već nakon prvog vala napada dolina je bila krcata tijelima mrtvih i ranjenih koje su uspjeli pokupiti samo zato što su im Turci to dopustili. Britanci su od mrtvih tijela načinili barikadu koju pješačka vojska nije uspjela probiti. I deseti ili dvadeseti val napada završio bi u neprijateljskoj vatri — sve dok su Turci imali streljiva. A putevi do Konstantinopola, kojima su im stizale zalihe, funkcionirah su besprijekorno. U svakom slučaju, Turci su se osjećah sigurnima pa su velikodušno dopustili sanitarcima da obave svoj posao na bojišnici.

Ipak, Jack ne bi preživio da ga nije pronašao baš Roly. U bitkama poput ove, pomoć je bila ograničena. Već su sami spasioci odlučivali kojemu će ranjeniku pružiti prvu pomoć, a kojega će ostaviti da umre. Prostrijeljena pluća spadala su u posljednju kategoriju. Čak i kad su stožerni liječnici mogli operirati na miru, preživio bi samo mali broj ranjenih. U žurnom pružanju prve pomoći u zaleđu bojnog polja, zapravo nije bilo nikakve mogućnosti za preživljavanje.

Roly nije htio vjerovati u to. Iako su njegovi ljudi odmahivali glavama, on je uporno tražio da polegnu Jacka McKenzieja na nosiljku i iznesu ga izvan crte okršaja.

— Požurite se, molim vas! — tjerao je ljude. — I nemojte ga istovariti u rovu, to će samo oduzeti vrijeme. On mora odmah na stol. Odnijet ću ga na obalu...

Roly je znao da to prelazi granice njegove nadležnosti, ali mu je bilo svejedno. Jack je morao preživjeti — mladić je znao tko ga je spasio od prijekog suda. Zato je bolničarima koji su nosili Jacka rekao da ne idu u hitnu ambulatnu u rovu u kojoj su ponovno odlučivah komu će pružiti pomoć. Samo one koji su imali stvarnih izgleda da prežive, upućivali su izravno na obalu. O ostalima bi se pobrinuli poslije, ako bi to još bilo potrebno. Roly i njegovi ljudi ugurah su se među bolničare koji su kroz rovove nosili ranjene vojnike što su jaukali, uzdisali ili bili u nesvijesti. Pokraj mrtvački blijedih vojnika u rovovima, koji su čekali svoj red za uključivanje u bitku. Oni su već dobro znali što ih čeka. Samo su se još neki smijali i šalili.

— Možete ga ovdje staviti — rekao je Roly, odahnuvši. Natjerao je ljude da

341


trče, čim su stigli na slobodno tlo uz obalu. Napokon su ušli u poljsku bolnicu. Tu se ponovno vršio izbor. Liječnici su odlučivah tko će prvi na stol za operacije, a tko uopće neće jer nema izgleda da ostane na životu. Ipak, ovo posljednje nije se događalo tako često. Onaj tko je uspio doći dovde, dobio je liječničku pomoć.

No, ne i s takvom ranom kakvu je imao Jack.

— A sad bježite natrag na bojišnicu. Ja ću doći poslije. Moram naći zapovjednika Beestona. Hajde... što još čekate?

Muškarci, napola dječaci, umorno su ga pogledali. Vidjelo se da bi radije ostali, iako je u šatoru bio pravi pakao. Osjetio se miris baruta i krvi, etera, lizola i izlučevina. Ljudi su vrištali, plakali, pijesak na tlu bio je natopljen krvlju. Ali tu bar nitko nije pucao. Bar nije bilo novih raznesenih tijela.

— Idite sada! — zapovjedio je Roly ljudima. — I... mnogo hvala!

Nosači su se polako pribrali ponovno potrčali. Ovaj put u drugom smjeru. Nisu ponijeli nosiljku. I bolje je tako. Samo bi izgubili na vremenu dok bi Jacka premjestili na poljski krevet.

Roly mu je opipao bilo i obrisao zapjenjenu krv s ustiju. Bio je živ — ali ne zadugo, ako se ne dogodi čudo.

— Odmah se vraćam. Izdržite, gospodine Jack!

Roly nije rado ostavljao bolesnika samog. Ako ga sada neki liječnik odvoji i ostavi u kakvom bolničkom šatoru da ondje umre, nikad ga više neće naći u ovoj gužvi. Ali, tako je moralo biti.

— Zapovjedniče Beeston!

Roly ga je tražio po šatorima. Ali prije nego što je pronašao stožernog liječnika, Paddy je ugledao Jacka.

Zapovjednik Beeston volio je svojega psa, ali u danima poput ovoga, izgubio ga iz vida. Nije imao vremena za brigu o dobrobiti malog mješanca; liječnik bi se često tek navečer sjetio da Paddy mora biti tu negdje. Životinja se i dalje bojala pucnjave, a krv i užurbanost u bolnici također su učinile svoje. Paddy je kao bez glave tumarao logorom, primio udarac, kad bi se našao nekomu na putu, jauknuo i zavukao se bilo gdje. Ondje bi ostao sve dok je mogao izdržati, a onda bi se ponovno dao u potragu za rukom koja će ga utješiti.

Toga je dana bilo posebno loše, jer su u bolnici bili sve sami stranci. Budući da su domaći vojnici radili kao spasioci, novopridošli su radili kao njegovatelji i pomagali liječnicima — i nitko od njih nije imao lijepu riječ za maloga kratkonogog psa. Doktor Beeston operirao je satima, a Paddyja nisu puštali u šator za operacije. Životinjica je bespomoćno zavijala pred vratima, šmugnula unutra, ponovno su je izbacili — a na kraju je osjetila miris koji je poznavala. Paddy se cvileći priljubio uz ruku Jacka McKenzieja, koja je mlohavo visjela s nosiljke. Paddyjev stari prijatelj nije pokazivao namjeru da ga pomiluje, ali je ipak bio tu. Ipak, nešto nije bilo u redu. Paddy je namirisao krv i smrt. Sjeo je pokraj Jacka i počeo strašno zavijati.

342


— Što je tom psu? To je neizdrživo!

Jedan od mladih njegovatelja pogledao je Jacka i htio mu je otkopčati kaput, ali je Paddy počeo režati na njega.

— Sve ljepše od ljepšega, životinja bi sada i ugrizla! Zašto zapovjednik dopušta da se pas mota ovuda? Doktore Beestone!

Mladi liječnik pozvao je liječnika koji je upravo dolazio iz prostorije za operacije i umorno se osvrtao oko sebe. Beskrajna rijeka novih slučajeva... Doktor Beeston odustao je od namjere da u međuvremenu popije gutljaj čaja.

— Zapovjedniče Beestone? Vaš... ah... Mladi se njegovatelj u posljednjem trenutku sjetio da bi ga stožerni liječnik mogao poslati ravno na bojišnicu, bude li se sada krivo izrazio. Nije volio pse, ali mu je život bio mio. — Biste li mogli... ah... udaljiti psa? On nas ometa u radu.

Doktor Beeston je uzrujan prišao bliže. Još nikada do sada nije čuo pritužbu na Paddyja. Dobro, možda im je smetao, ali...

— Pas mi ne dopušta prići ranjeniku, gospodine! — rekao je njegovatelj. — Nisam mogao... Ponovno je posegnuo za Jackovim kaputom, ali ga je Paddy htio ugristi.

Doktor Beeston je prišao nosiljci. — Što ti je, Paddy? Ali čekajte, pa to je...

Liječnik je prepoznao Jacka McKenzija i sada mu je sam strgnuo košulju.

— Ozljeda pluća, gospodine! — rekao je mladi časnik. — Pitam se zašto su ga dopremili ovamo. Tu nema pomoći...

Doktor Beeston strogo ga je pogledao. — Hvala za stručno mišljenje, mladiću! — rekao je. — Vi vjerojatno znate, A sada odnesite momka u operacijsku dvoranu! I to brzo! A svoje mišljenje sačuvajte za sebe!

Roly se strašno uplašio jer više nije mogao naći Jacka, nakon što je odustao od potrage za doktorom Beestonom. Samo je Paddy ostao na mjestu i počeo cviljeti kad je ugledao Rolyja.

— Gdje bi mogao biti, Paddy? Zar ga ne možeš potražiti? Gospodina Jacka? Našega gospodina Jacka? Nikakve koristi od tebe!

— Koga tražite, vojniče? — upitao je mladi časnik koji je upravo prolazio. — Onoga s prostrijeljenim plućima? Taj je na operaciji. Po Beestonovoj osobnoj zapovijedi. U posljednje vrijeme ovdje životinje odlučuju, tko će doći šefu u ruke...

Roly se nije vratio na bojišnicu. Pekla ga je savjest, ali se tješio time da ipak može biti od koristi u bolnici dok Beeston ne završi operaciju. Na kraju je doktor Pinter, drugi stožerni liječnik, otkrio nadarenog njegovatelja pa ga je poslao za svoj stol za operacije. Doktor Pinter bio je ortoped. K njemu su stizali muškarci kojima su granate smrskale udove. Nakon petnaeste amputacije Roly je prestao brojati. Kad je izašao iz bolnice noseći već treću krvavu vreću punu smrskanih udova, više nije pitao za Jacka. Neprestano su stizali novi ranjenici. Ovdje se

343


nitko neće sjetiti nekog određenog čovjeka. Jackova sudbina više nije bila u Rolyjevim rukama. Čekat će zatišje i onda će ga potražiti.

Pucnjevi su utihnuli tek kasno u noći, a kad je doktor Pinter napokon poslao posljednjeg ranjenika u bolnicu, već je počelo svanjivati.

— Neće valjda nastaviti s napadom? — upitao je liječnik satnika. Mladi je časnik držao ruku u povezu. Pogledao je doktora Pintera. Oči su mu bile prazne.

— Ne znam, gospodine. Nitko ništa ne zna. Bojnik Hollander poginuo je jučer, zapovjedništvo još zasjeda. Ali ako mene pitate, gospodine... bitka je izgubljena. Cijela je ova prokleta obala izgubljena. Kad bi generali imali i mrvicu pameti, prekinuli bi ovo...

Roly je očekivao da će liječnik ukoriti mladog časnika, ali doktor Pinter je samo odmahnuo glavom. — Budite oprezniji, satniče! — blago ga je opomenuo. — Radije se molite...

Molitve liječnika i vojnika na bojišnici nisu bile uslišane.

Umjesto toga, u zoru su odjeknuli prvi pucnjevi iz strojnica. Novi napadi, novi poginuli.

»Bitka za Lone Pine«, kako su poslije nazvali ofanzivu, završila je tek nakon pet dana. Uspješno, prema vojnom izvješću.

Njihove postrojbe prodrle su oko stotinu metara u zemlju Turaka. To ih je koštalo devet tisuća života.

Roly je pronašao Jacka drugoga dana ujutro — prije nego što su stigli prvi novi ranjenici. Premoreni liječnici ponovno su morali uzeti skalpele u ruke. Među stotinama netom operiranih momaka, koji su ležali jedan do drugoga na poljskim krevetima, morao bi ga tražiti satima da Paddy i doktor Beeston nisu bili pokraj njegovoga kreveta. Jack nije bio pri svijesti, ali je disao i više nije izbacivao krv. Liječnik mu je pregledavao rane.

— O’Brien? — upitao je, kad je Roly prišao bliže. Lice doktora Beestona bilo je gotovo jednako blijedo i upalo kao i lice njegova pacijenta. — Treba li vama zahvaliti što je ovdje?

Roly je kimnuo, svjestan krivnje. — Nisam ga mogao ostaviti, gospodine — priznao je i pocrvenio. — Naravno, svjestan sam toga da... Spreman sam snositi posljedice.

— Ah, pustite to — uzdahnuo je Beeston. — Hoće li ovaj ili onaj ostati živ ili umrijeti, koga to zanima? Osim nas, možda. Ako vam to što znači, i ja sam prekoračio svoje nadležnosti — ili proširio, blago rečeno. Mi imamo svoje smjernice. Ne bismo trebali glumiti Boga.

— Ne bismo li to učinili i da smo ga pustili da umre, gospodine? — upitao je Roly.

344


Beeston je slegnuo ramenima. — Ne u tom smislu, O’Briene, time bismo se pridržavali smjernica. Bog — možete to slobodno smatrati bogohuljenjem — ne poznaje smjernice.

Liječnik je oprezno pokrio Jacka. — Pobrinite se za njega, O’Briene. U protivnom ćemo ga zaboraviti u ovoj gužvi. Tražit ću da ga još danas odnesu na Gascon...

Gascon je bio brod s najbolje opremljenom bolnicom.

— U Aleksandriju, gospodine? — upitao je Roly, pun nade. Premještaj u vojnu bolnicu u Aleksandriji za ranjenika je najčešće značio kraj rata.

Beeston je kimnuo. — A vi ćete ga pratiti — mirno je rekao. — To znači, pratit ćete transport. Naime, i za vas se netko igrao Boga, O’Briene. Netko s dobrim vezama. Zapovijed za vaš povratak na Novi Zeland stigla je jučer zajedno s pojačanjem. Navodno, invalid u Greymouthu, vrlo koristan u ovom ratu, ne može živjeti bez vaše njege. Bez vas, O’Briene, obustavilo bi se iskapanje uglja na cijelom Novom Zelandu. Tako su nam barem objasnili.

Unatoč ozbiljnosti trenutka, Roly nije mogao skriti osmijeh.

— To je prevelika čast, gospodine! — rekao je.

Beeston je zakolutao očima.

— Ne bih sudio o tomu. Dakle, spakirajte stvari, vojniče! Vodite brigu o prijatelju i držite se dalje od bojišnice kako vam se još ne bi što dogodilo. Gascon isplovljava u petnaest sati.

Jack je bio bliže smrti nego životu kad je bolnički brod doplovio u Egipat, ali je bio žilav. Rolyjeva predana njega bila je presudna za njegovo preživljavanje. Bilo je premalo bolničara za onoliko mnogo teških ranjenika. Neki su momci umrli još na brodu, a drugi neposredno po dolasku u Aleksandriju. Jack je ipak izdržao i došao k svijesti. Pogledao je oko sebe, vidio sav onaj jad i shvatio da je preživio. Međutim, više nije bio isti čovjek. Jack više nije govorio. Nije bio tvrdoglav ili mrzovoljan poput drugih preživjelih koji su zanijemili od bijesa i straha za budućnost. Jack je uljudno odgovarao na pitanja liječnika i medicinskih sestara. No, izgleda da jednostavno nije imao što reći.

Na Rolyjeve šale i riječi ohrabrenja Jack je samo šutio — i nije namjeravao pobijediti svoju slabost. Spavao je ili je noću šuteći zurio prvo u strop iznad kreveta, a onda, mnogo kasnije, kad je smio sjediti kod prozora, u plavo nebo nad Aleksandrijom. Jack je slušao uvijek isti mujezinov poziv na molitvu koji se razlijevao nad gradom i razmišljao o riječima doktora Beestona, koje mu je Roly prenio. Bog se ne pridržava pravila. Pitao se, ima li uopće smisla moliti se Bogu, ali on je to ionako prestao činiti još odavno.

Jackovo ozdravljenje trajalo je mjesecima. Doduše, rana mu je zarasla, ali je sve više mršavio i stalno je bio umoran. Roly se nije odvajao od njega. Nije se više obazirao na zapovijed o njegovu povratku na Novi Zeland, a stožerni liječnici u Aleksandriji nisu postavljali nikakva pitanja. Bolnica je bila pretrpana;

345


trebao im je svaki njegovatelj. Osim toga, više nije bio toliko neophodan u domovini, nakon što je Tim doznao da Roly više nije na bojišnici. Povremeno je pisao kući te primao pisma od Mary i od Lambertovih. Dolazila su i pisma za Jacka McKenzieja. Roly nije znao čita li ih Jack. Jack nije pisao nikomu.

U prosincu 1915. godine Britanci su evakuirali obalu Galipolja. Povlačenje trupa odvijalo se uredno i bez novih gubitaka. Britanci su svoje ljude izveli iz zemlje, a da Turci to nisu ni znali. Na kraju su digli u zrak rovove.

Roly je ostao bez daha opisujući Jacku uspješan pothvat.

— A na kraju su im zadali još jedan udarac! — oduševljeno je dodao. — U eksploziji je stradalo mnogo Turaka!

Jack je spustio glavu.

— A čemu sve to, Roly? — tiho je upitao. — Četrdeset četiri tisuće mrtvih na našoj strani — a kod Turaka još i više, kažu. I sve to uzalud.

Noću je ponovno sanjao o borbi u rovovima. Neprestano je zabijao bajunete i krampove u tijela svojih neprijatelja. U četrdeset tisuća tijela... Nakon što se probudio, obliven znojem pisao je Gloriji o povlačenju njihovih trupa. Znao je da ona nikad neće pročitati to pismo, ali bilo mu je lakše što je sve stavio na papir.

Po zimi je Jacka mučio tvrdokoran kašalj. Vojni liječnik primijetio je koliko je umoran i blijed, utvrdio je da ima tuberkulozu i naredio da ga premjeste u sanatorij kod Suffolka.

— U Englesku, gospodine? — upitao je Roly. — Zar ne možemo ići kući? I ondje sigurno ima lječilišta za plućne bolesti...

— Ali nema vojnih — kratko mu je odgovorio liječnik. — Vi, O’Briene, možete ići kući, naravno. Mi bismo to čak i pozdravili. Doduše, ovdje ste bili vrlo korisni, ali vidite i sami da se bolnica polako prazni. Ne smijemo zapošljavati civile.

— Ali ja nisam službeno otpušten... — prigovorio je Roly.

— Vi imate samo rješenje koje je staro šest mjeseci — rekao je liječnik, smiješeći se. — Radite što hoćete, O’Briene, samo se gubite odavde. Što se mene tiče, možemo vas prokrijumčariti i na brod za Englesku. U svakom slučaju, trebali biste otići iz svoje postrojbe prije nego što vas netko ne pošalje u Francusku!

Trupe koje su povukli iz Turske, razmjestili su dijelom u Francusku, a dijelom u Palestinu.

Roly je potražio posao na nekom seoskom imanju, dok je Jack ležao na blijedom engleskom proljetnom suncu i gledao u zagasito plavo nebo. Kad god je mogao, posjetio bi svojega »gospodina Jacka«, a kad se djelatnost sanatorija proširila i na njegu ratnih invalida, dobio je mjesto njegovatelja. Tim Lambert ga je do

346


daljnjega oslobodio svih obveza prema njemu, ali ga je zamolio da mu redovito piše o Jacku. Njegova je majka, pisao je Rolyju, jako uznemirena. Roly je dobro znao kako je to. Stroga gospođa O’Brien već bi mu rekla svoje kad joj ne bi godinu dana pisao o sebi. Jack se oglušivao na svako predbacivanje i ponudu da mu izdiktira bar jedno pismo.

— Što da pišem, Roly?

Jack je zamišljao kako na poljima dozrijeva kukuruz; u mislima je čuo pjesmu kosaca i promatrao kako jesen daje lišću žutu boju. Zimi bi se zagledao u snijeg, a vidio bi samo krvavi pijesak Galipolja. Prošla je još jedna godina, a njegovo se zdravlje nije popravilo. Katkada bi mislio na Charlotte, ali Hawaiki je bio daleko, dalje od Amerike, ili gdje je već bila Gloria.

— Tri i pol godine, a rat još traje... — mrmljao je Roly, listajući novine sa stola pokraj Jackove ležaljke. Dan je bio neobično topao za ovo doba godine i sestre su dopremile bolesnike u vrt. Vjerovalo se da je svjež zrak ljekovit. Svjež zrak i mirovanje. — Kako će to završiti, gospodine Jack? Hoće li tko pobijediti ili ćemo se i dalje boriti?

Jack je slegnuo ramenima. — Svi su već izgubili — tiho je rekao. — Ali na kraju će, naravno, biti velika pobjeda, bez obzira na to tko je bude slavio. Uostalom, i ja bih imao razloga za slavlje. Liječnici me šalju kući.

— Ozbiljno, gospodine Jack? Idemo kući?

Roly se nasmiješio od uha do uha. Rat je ostavio tragove na njegovu okruglom licu.

Jack se smješkao. — Sastavljaju transport ratnih invalida. Svi oni amputiranih udova i oni koji su ostali bez vida, a koje nisu mogli ili htjeli odmah poslati kući...

Najveći broj galipoljskih žrtava poslali su iz Aleksandrije u Polineziju. Momci s Novog Zelanda u međuvremenu su izgubili zdravlje i u Francuskoj te na drugim ratištima. Najčešće su ih neko vrijeme liječili u Engleskoj, a tek onda su ih slali na put.

— Mogao bih i ja poći s njima — obradovao se Roly. — Trebaju li njegovatelje?

— Traže medicinske sestre koje bi pošle dobrovoljno — rekao je Jack.

Roly je zablistao. — Čudno — rekao je. — Kad je sve počelo, htio sam ići u rat kako me više ne bi zvali »medicinskim bratom«. A sada bih bio spreman i odjenuti suknju kako bih se kao »medicinska sestra« vratio kući!

A sada evo i Novog Zelanda. Prvi pogled na Južni otok — za one koji nisu bili slijepi. Jack je bio svjestan toga da bi trebao biti zahvalan. Međutim, nije osjećao ništa osim hladnoće. A pogled na kopno u magli, iz koje se vrhovi dalekih Alpa uzdižu kao da lebde, oduzimao je dah. Brod će pristati u Dunedinu. Jack se pitao je li Roly obavijestio Tima Lamberta, a Lambertovi Gwyneiru o njihovu dolasku. Ako jest, obitelj će ih sigurno čekati u pristaništu. Jack se stresao pri pomisli na

347


to. Međutim, postojala je mogućnost da se to neće dogoditi. Pošta je u ratu bila spora; čak i u normalnim vremenima Roly bi morao imati sreće pa da njegovo pismo stigne u Greymouth prije njega.

U Dunedinu su Jacka ponovno smjestili u bolnicu. Ipak, ne zadugo, jer je slovio kao izliječen.

— Više ne kašljete, nemate šumove na plućima... jedino što mi se ne sviđa, to je vaša nemoć — rekao mu je liječnik u Engleskoj. — Ali oko toga se morate sami potruditi. Ustanite, hodajte okolo! Malo više sudjelujte u životu, bojniče McKenzie!

Posljednjih dana u Aleksandriji Jack se nemalo začudio, doznavši da su ga unaprijedili zbog hrabrosti u bitci kod Pine Creeka i dali mu odličje. Nije ni pogledao metalni predmet.

— Hoćeš li ga ti? — upitao je Rolyja kad ga je ovaj ukorio. — Evo, uzmi ga, zaslužio si ga više od mene. Pokaži ga svojoj Mary, stavi ga kad se budeš ženio. Nitko te neće pitati za papire.

— To ne mislite ozbiljno, gospodine Jack? — upitao je Roly, bacivši požudan pogled na kutiju presvučenu baršunom. — Ja ne mogu...

— Naravno da možeš! — rekao je Jack, kimnuvši. — Dodjeljujem ti ga.

S naporom je otvorio kutijicu. — Klekni, ili što se već radi u ovakvim slučajevima, i ja ću ti ga dati.

Roly je ponosno pričvrstio odličje na grudi kad je brod uplovio u luku u Dunedinu. I mnogi drugi momci okitili su se svojim trofejima. Možda nisu imali ruke i noge, ali su bili junaci.

Skupina ljudi koja ih je pozdravila u luci, bila je mnogo manja od one koja ih ispratila u rat. Došli su uglavnom članovi obitelji invalida, koji nisu klicali od sreće kad su ih ugledali, nego su plakali, te liječnici i medicinske sestre. Sanatorij u Dunedinu — pričalo se da je to zapravo preuređena škola za djevojke — poslao je troja kola i nekoliko njegovatelja.

— Hoćete li imati što protiv, gospodine Jack, ako vas sada ostavim? — upitao je Roly, iako ne prvi put; svoje je planove izložio Jacku već nekoliko puta. Odmah po dolasku u Dunedin namjeravao je krenuti u Greymouth, i sada, budući da je brod pristao rano popodne, nadao se da će uhvatiti noćni vlak za Christchurch. — Zar doista ne želite poći sa mnom? Christchurch je...

Jack je odbio. — Ja uopće nisam službeno otpušten iz vojske, Roly — izgovorio se.

Roly je odmahnuo rukom.

— Ah, tko vas pita, gospodine Jack? Odjavit ćemo vas i oni će vam poslati otpusnicu. I ja ću tako postupiti.

— Umoran sam, Roly... — rekao je Jack.

— Možete spavati u vlaku. Molim vas, gospodine Jack! Bio bih mnogo

348


sretniji kad bih vas mogao dopremiti vašoj obitelji.

— Samo »Jack«, Roly. I ja nisam paket.

Roly je na kraju ostavio Jacka samog i otišao na palubu po njihove stvari. Jack je sjedio i gledao kako medicinske sestre pomažu momcima da se iskrcaju na štakama i u invalidskim kolicima. Na kraju je i njemu prišla mlada žena u tamnoj haljini i sestrinskoj pregači. Nije bila u plavom kao medicinske sestre, dakle, vjerojatno je bila volonterka.

— Mogu li vam pomoći? — ljubazno je upitala.

Jack je ugledao usko lice i strogo začešljanu tamnu kosu te pametne, blijedozelene oči iza debelih naočala. Žena se zarumenila, vidjevši kako je on promatra.

Iz njezina se pogleda dalo naslutiti da ga je prepoznala.

Jack ju je preduhitrio. — Gospođica Bleachum? — oprezno je upitao.

Ona mu se nasmiješila, ali nije mogla skriti zapanjenost. Snažan, uvijek dobro raspoložen upravitelj s farme Kiward, sin Gwyneire i Jamesa McKenzieja, prijatelj i odlučan zagovornik Glorije Martyn, blijed i mršav, ležao je u ležaljci umotan u pokrivače, premda nije bilo hladno, preslab da bi bez tuđe pomoći mogao stupiti na tlo svoje domovine. Jack je pročitao Sarine misli i sramio se svoje nemoći. Na kraju se uspravio i nasmiješio se. — Radujem se što vas vidim.

349


2.

ok su Jack i Sarah Bleachum razgovarali, Roly se vratio noseći na leđima svoju i Jackovu vreću.

— Gospodine Jack, pa ovo je nemoguće! — rekao je kroz smijeh. — Nismo još pravo ni pristali, a vi ste već našli djevojku. Madam... Roly

je rukom zagladio kovrčavu kosu i naklonio se.

Sarah Bleachum stidljivo se nasmiješila. Jack ju je predstavio.

Roly je odahnuo kad je čuo da ona radi u sanatoriju Princess Alice.

— Onda vam mogu slobodno prepustiti gospodina Jacka — zadovoljno je rekao Roly. — Znate li možda vozi li danas još koji vlak za Christchurch?

Sarah je kimnula. — Mogu i vama osigurati mjesto, gospodine McKenzie — ponudila se. — I to u kolima s ležaljkama. Ako nazovem vašu majku, ona će poslati nekoga s farme Kiward da vas dočeka na željezničkom kolodvoru. Zapravo biste prvo trebali otići na pregled, ali, koliko znam, sanatorij Princess Alice zamišljen je samo kao prijelazno boravište za ove vojnike. Ne mogu svi momci odmah otići kući. Njihovi su domovi raštrkani po cijelom Južnom otoku. Neki od njih morat će čekati i nekoliko dana dok im ne osiguraju prijevoz.

Roly je zadovoljno kimnuo, a i Jack je, naravno, znao, da će ovdje svi dobiti potvrdu da su zdravi. Jedan dio invalida već su dočekale njihove obitelji u pristaništu.

— Žao mi je, gospođice Bleachum, ali ja bih ipak... jednostavno sam umoran, shvatite... Jack je pocrvenio. Nije se osjećao lošije nego prethodnih dana, ali mu je pomisao o povratku na farmu Kiward ulijevala strah. Prazan krevet u sobi u kojoj je živio sa Charlotte. Glorijine prazne sobe. Prazno očevo mjesto — i majčine žalosne oči iz kojih će možda izvirati još i sućut. Sve će on to morati podnijeti. Ali ne ovoga dana. Ne odmah.

Sarah je izmijenila pogled s Rolyjem koji je slegnuo ramenima.

— Onda ja idem. Vidimo se, gospodine Jack!

Roly je mahnuo i okrenuo se.

— Roly?

350


Jack je osjećao da mladiću bujne kose duguje bar jedan zagrljaj, ali ipak se nije mogao prisiliti na to. — Roly... možda bi mi ipak mogao reći samo »Jack«?

Roly se nasmiješio. Zatim je zbacio vreće, prišao Jacku i snažno ga zagrlio. — Želim vam sve najbolje, Jack!

Na odlasku Jack mu se nasmiješio i mahnuo mu.

— Dobar prijatelj? — upitala je gospođica Bleachum, uzevši Jackovu vreću.

Jack je kimnuo. — Jako dobar prijatelj. Ali vi ne morate nositi moje stvari. Mogu ja to...

Sarah je odmahnula glavom. — Ne, pustite samo. Moram biti od koristi. Vi... vi se možete osloniti na mene.

Ovo posljednje nije zvučalo baš posve iskreno. Jack je dobro pamtio koliko je gospođica Bleachum uvijek bila rezervirana.

— Otkada radite kao medicinska sestra? — uljudno ju je upitao.

Sarah se nervozno nasmiješila. — Zapravo nisam medicinska sestra. Samo malo pomažem. Samo... samo pravim društvo bolesnicima...

Jack je namrštio čelo. Gospođicu Bleachum mogao je zamisliti kao družbenicu kakve starije gospođe, ali ona nikako nije bila žena koju bi zaposlili da muškarcima krati vrijeme. No, to se njega nije ticalo. Polako je pošao za mladom ženom. Sarah se priključila medicinskim sestrama koje su gurale invalidska kolica ili vodile slijepce. Većina ih je nosila svijetloplavu zaštitnu odjeću s bijelim ovratnikom. Sumnjičavo su pogledale Sarah. Vjerojatno joj to nije bilo prvi put da si je izabrala zdravijeg pacijenta.

Tamnokosi liječnik išao je od jednoga do drugog pristiglog vojnika i pozdravljao ih prije nego što su im pomogli ući u vozila. Jack se tom čovjeku učinio poznatim. No, smetao mu je osmijeh na Sarinom licu nakon što im je liječnik prišao.

— Ovo je doktor Pinter! — ushićeno ga je predstavila. I liječnik se nasmiješio, ali se uozbiljio pogledavši Jacka u lice.

— Doktore Pinter, ovo je...

— Mi se poznajemo, zar ne? — upitao je Pinter. — Čekajte... sjećam se... narednik McKenzie, zar ne? Galipolje... prostrijeljena pluća, spasio ga je Beestonov pas... Ogorčeno se nasmiješio. — Nekoliko dana bili ste predmet razgovora u bolnici. Radujem ste što ste preživjeli!

Jack je kimnuo. — A vi ste bili... satnik?

Pinter je slegnuo ramenima. — Bojnik. Ali koga briga za to? U bolničkom šatoru svi su gazili po istoj krvi. Bože, čudno je što nam i dalje pristižu ranjenici s Galipolja. Najviše ih dolazi iz Francuske. Vi više niste bili na ratištu?

— Ne. Gospodin McKenzie bio je na liječenju u Engleskoj! — umiješala se Sarah koja je već izvadila Jackove spise kako bi ih pokazala Pinteru.

— A vi? — s naporom je upitao Jack. Liječnikova sudbina nije ga zapravo zanimala, ali imao je osjećaj da mora nastaviti razgovor. Učiteljica i liječnik ušli

351


su s njim u autobus. Nije mogao šutke sjediti pokraj njih i lutati pogledom po Alpama. — Mislim, vi... vi ste bili stožerni liječnik, a rat i dalje traje...

Doktor Pinter ugrizao se za usne. Uozbiljio se, a Jack je na njegovu licu prepoznao tragove koje ostavilo Galipolje. I on je bio mršav i blijed, a mlado mu je lice već bilo izborano. Liječnik je stavio ruke na grudi. Jack je vidio kako se tresu.

— Nisam više mogao operirati — tiho je rekao Pinter. — Ne znamo što je to... možda umrtvljenje živaca. Počelo je u Galipolju... zadnji dan... već su evakuirali gotove sve postrojbe, svi su htjeli otići... nekoliko je vojnika još bilo u rovovima u ophodnji. Trebalo je izgledati da su rovovi puni vojske. I onda, nekoliko momaka je sigurno pretjeralo. Htjeli su pokazati Turcima, ali ovi su za sobom imali teško topništvo. Momci su... razneseni. Ono što je ostalo od njih, završilo je na mojem stolu. Spasio sam jednog sedamnaestogodišnjaka, ako se to uopće može tako reći. Obje ruke... obje noge... Nećemo više pričati o tomu. Poslije toga su mi se počele tresti ruke...

— Možda vam je samo potreban mir — tiho je rekla Sarah.

Pinter je oborio pogled. — Meni je potrebno nekoliko drugih uspomena — prošaptao je. — Više ne bih volio vidjeti krv kad sklopim oči. Ne bih želio čuti pucnjeve dok je oko mene tišina.

Jack je kimnuo. — Ja zamišljam vodu — tiho je rekao. — Obalu... kad sam je prvi put ugledao, prije nego što smo pristali. Bila je to lijepa plaža...

Tada su obojica zašutjela. Sarah je htjela nešto reći, ali nije bila vična praznim riječima. Gotovo je zavidjela drugim sestrama koje su čavrljale i šalile se sa svojim pacijentima.

Jack je dobio dvokrevetnu sobu, zajedno s mrzovoljnim starijim muškarcem, koji se zalijepio za bocu viskija. Jacku nije bilo jasno odakle mu ta boca, ali nije bio spreman otpiti iz nje ni jedan gutljaj.

— Lijek protiv glavobolje — promrmljao je čovjek, pokazavši ružni ožiljak na lijevoj strani lica. Još jedan koji je preživio ranjavanje zbog kojega uopće ne bi ni dospio u bolnicu. Pucanj u glavu gotovo je uvijek značio smrt.

— Metak je još u glavi — rekao je čovjek. Zatim je šutke nastavio piti. Jacku je to odgovaralo. Gledao je van u vrt ispred njihova prozora. Padala je kiša. Posljednjih tjedana, nakon Sarina dolaska bilo je mnogo kiše. Jack se prisjećao skupljanja sijena na farmi Kiward. Sve je to bilo daleko. Galipolje je bilo blizu.

Drugoga jutra posjetila ga je Sarah Bleachum. Jackov sustanar rano je izašao iz sobe — vjerojatno je otišao u lov na »lijek«. Jack je osjetio uobičajen teški umor i hladnoću. No, slutio je da ga Sarah neće ostaviti na miru. Dakle, bio je odjeven, sjedio je kod prozora i promatrao kišu kad se mlada dama pojavila.

— Sljedeći vlak za Christchurch polazi u jedanaest sati — rekla je. — Hoću li reći da vas odvezu na kolodvor?

Jack se ugrizao za usne. — Gospođice Bleachum, ja bih radije... ja bih se

352


radije još malo odmorio...

Sarah Bleachum privukla je stolicu k prozoru.

— Što je to s vama, gospodine Jack? Zašto ne želite ići kući? Jeste li se posvadili s majkom? Imate li ružne uspomene?

Jack je odmahnuo glavom. — Imam prelijepe uspomene — rekao je umorno. — To je ono najgore, znate? Galipolje... krv... to boli, ali će jednoga dana prestati. A sreću, gospođice Bleachum... sreću nećete nikad zaboraviti. Ona ostavlja prazninu koju ništa ne može ispuniti...

Sarah je uzdahnula. — Ja nemam mnogo sretnih uspomena — promrmljala je. — Dobro, rijetko kad sam bila doista sretna. Volim poučavati, volim svoje učenice. Ali nešto tako veliko...

— Onda vam zavidim, gospođice Bleachum — kratko je rekao Jack i ponovno utonuo u šutnju.

— Ne želite pričati o tomu? — zdvojno je upitala Sarah. — Mislim.. zato sam tu. Od mene nema druge koristi, nisam sposobna za poslove medicinske sestre. Ne volim dodirivati muškarce. Druge sestre... one kažu da ne suosjećam s bolesnicima...

— Možda i previše suosjećate — rekao je Jack. — Zašto ne potražite drugi posao?

Sarah je grizla usne i trljala obrve. Pogledom je pratila visokog doktora Pintera koji je upravo trčao preko školskog dvorišta, zaogrnut pokrivačem.

— Zašto ne uzme kišobran — tiho je rekla. — Pokisnut će do kože. Razboljet će se...

Jack se nasmiješio. — Što bi bio odgovor na pitanje... uzvraća li on vaše osjećaje? Gospode Bože, nisam li vam već jednom postavio to pitanje? Ili moja majka? Riječ je bila o onom velečasnom...

Sarah Bleachum se zacrvenjela, a usta su joj se stisnula.

— Velečasni Bleachum nije mi mogao uzvratiti osjećaje — rekla je. — A što se tiče doktora Pintera... sve dok ne bude mogao napustiti Galipolje...

Jack bi je sada morao uhvatiti za ruku i reći joj nešto utješno. To je bilo jako zamršeno. Znao je što bi bilo ispravno, ali nije mogao to učiniti.

— To je zapravo bila vrlo lijepa plaža... ponovno je rekao.

— Mislite li da će je zaboraviti? — upitala je Sarah puna nade. — Jednog će se dana probuditi i možda će me primijetiti?

Jack je kimnuo, iako nije bio siguran u to. — Neka prvo završi rat. Odvedite ga nekamo gdje neće vidjeti obogaljene ljude. Na neko lijepo mjesto.

— Ako bude htio — rekla je Sarah. — Farma Kiward lijepo je mjesto.

Upitno je pogledala Jacka. — A vi ga se ipak bojite, kao kakav konj. Točno kao...

— To mjesto je prazno — prekinuo ju je Jack. — Ondje osjećam Charlotte. I oca. I Gloriju. Ali to je kao kuća poslije velike zabave. U sobama se još osjeti dim

353


cigara i miris svijeća i ustajalog vina. Čini vam se da čujete smijeh, ali ondje nema više ničega. Samo praznina i bol. Mislio sam da ću preboljeti Charlotte. A moj otac... on je bio star. Njegova smrt u skladu je s pravilima...

Sarah se namrštila. — S pravilima? — upitala je.

Jack nije odgovorio.

— Ali Gloria... otkako je Gloria nestala... ja se ne mogu nositi s tim, gospođice Bleachum. Ne mogu majci pogledati u oči i u njima vidjeti samo pitanja. Jedini je odgovor taj da se Bog ne pridržava pravila...

Sarah ga je uhvatila za ruku.

— Ali Gloria se vratila, Jack! Mislila sam da to znate. Zar vam nije gospođica Gwyn pisala? Vjerojatno ste već bili na brodu. Ali Gloria se vratila. Bila je ovdje, kod mene!

Jack ju je pogledao s nevjericom. — I sada...?

Sarah je je slegnula ramenima. — Gospođica Gwyn ju je odvela. Koliko znam, sada je na farmi Kiward.

Jack ju je stisnuo za ruku. — To... to je... Hoću li stići na vlak? Hoćete li nazvati majku umjesto mene?

Gwyneira McKenzie bila je sretna — ali i ona je imala uznemirujući osjećaj već viđenog, kad je dočekala Jacka na peronu. Mršav, blijed mladić, koji polako i teško silazi s vlaka, bio joj je stran. Na licu je imao bore, kojih prije tri i pol godine nije bilo, a njegova crvenosmeđa kosa bila je prošarana sijedim pramenovima. Prerano, prerano za njegove godine. Najviše ju je prestrašio njegov drveni zagrljaj. Bilo je gotovo isto kao s Glorijom — premda je Jack bio uljudan i bar se pravio da s ljubavlju pozdravlja Gwyneiru.

A činilo se da ni Jack nije bio raspoložen za razgovor. Odgovarao je na pitanja, pokušavao se smiješiti, ali nije ništa pričao. Kao da je svoje posljednje godine htio zaključati u sebe. Jednako kao i Gloria. Gwyneira se grozila pomisli kako će navečer za stolom gledati dvije nijeme, povučene osobe — iako je više od svega željela da Gloria opet bude kod kuće. Djevojka je bila s Maorima i nedostajala je Gwyneiri unatoč svim napetostima. Gwyneira je bila vrlo zabrinuta, iako je u plemenu Gloria bila na sigurnom. Gwyn je bila već tako dugo zaokupljena brigama da ih se više nije mogla riješiti.

A sada opet Jack. Gwyneira se autom uputila pred njega. Kiša je padala bez prestanka, a ona je bila već stara za vožnju kočijom, u kojoj je, doduše, bilo suho, ali ne i toplo.

— Sama ćeš voziti? — začuđeno je upitao Jack kad mu je otvorila vrata.

— Zašto ne? — upitala je Gwyn. — Bože moj, uopće nije teško upravljati ovime. Prije je bilo teže, ali sada... to može svatko.

Uz mnogo buke ubacila je u brzinu i prejako stisnula papučicu gasa. Zatim je zatrubila kako bi joj se svi maknuli s puta. Jack se osjećao donekle sigurno tek

354


kad su iza sebe ostavili Christchurch i vozili se praznom cestom kroz Canterburyjsku ravnicu. Već se smračivalo i Jack se zagledao u raspršenu svjetlost. Alpe su bile prekrivene kišnim velom.

Gwyneira se žalila na loš prinos sijena i na to što će se ovce morati dotjerati s planine prije nego inače.

— A trava ovdje dolje nije bujna kao uvijek. Ovo je ljeto bilo prehladno. Već sam smanjila broj goveda. Volim da ih ima manje, ali da su dobro zaobljena, a ne onako mršava. Sretna sam što si se vratio, Jack! Teško je kad moraš sve sam raditi.

Gwyneira je stavila ruku na sinovljevo rame. Jack nije odgovorio.

— Jesi li umoran, Jack?

Gwyneira je očajnički pokušavala izmamiti od njega bio kakvu reakciju. — Bio je to dugačak dan, zar ne? Dugotrajno putovanje.

— Da — rekao je Jack. — Žao mi je, majko, ali ja sam vrlo umoran.

— Odmorit ćeš se uskoro, Jack! — vedro je odgovorila Gwyneira. — Moramo se pobrinuti da ponovno dobiješ mišiće. I da budeš na suncu. Blijed si kao smrt. Te bolnice... trebaš samo malo svježeg zraka, dobroga konja... a imamo i štenad, Jack. Trebao bi izabrati jedno štene. Koji je danas dan, Jack? Utorak? Onda mu daj ime Tuesday. Tvoj otac je uvijek pse nazivao po danima...

Jack je umorno kimnuo. — Nimue... je li još na životu? — oprezno je upitao.

Gwyneira je kimnula. — Naravno. Ali ona je kod Glorije — i otkriva svoje korijene.

Uzdahnula je. — Nimue bi zbog toga zapravo trebala otputovati u Wales. Ali Gloria trenutačno istražuje svoje maorsko naslijeđe. Putuje s Maraminim plemenom. Ako mene pitaš, Tonga kuje planove za vjenčanje. Prije nego što su krenuli, ljudi su pljeskali Gloriji i Wiremuu.

Jack je sklopio oči. Dakle, ipak će ga dočekati prazna kuća. Ništa osim odjeka glasova i osjećaja u napuštenim sobama.

Ili? Jack se začudio nakon što je nešto osjetio. Dašak bijesa — ili ljubomore! Opet mu netko pokušava oteti Gloriju. Prvo Martynovi, a sada Tonga. I svaki put je došao prekasno pa je nije mogao zaštititi.

— Ne znam što da radim. Zatvorio se u svoju sobu. Još mu je lošije nego Gloriji. Ona je bar jahala...

Gwyneira je ulila čaj u šalicu svoje unuke Elaine. Kao i svake godine krajem ljeta, Elaine je došla na farmu Kiward s dvojicom mlađih sinova kako bi uživala u seoskom zraku. Njezin najstariji sin bio je u internatu u Dunedinu, a praznike je provodio u Greymoutu. Pokazao je veliko zanimanje za očev posao i volio je pomagati u rudniku, ne ustručavajući se ulaziti u okno. Elaine je, naprotiv, uživala u druženju s ovcama i konjima. Još kao dijete zavidjela je Kuri na nasljedstvu, a Gwyneiri je zbog toga sada bilo teško pri duši. Kako bi sve bilo

355


jednostavnije da su farmu naslijedili Fleurette te Elaine i njezina braća!

— Kažeš da on ništa ne radi na farmi? — upitala je Elaine. Netom je stigla i još nije vidjela Jacka. Njegov prijatelj Maaka molio ga je da s njim pogleda neke životinje. Predradnik je očajnički pokušavao izazvati kod Jacka zanimanje za farmu Kiward. Međutim, Gwyneira je dobro znala kako će to završiti. Jack će baciti pogled na životinje i reći nekoliko neobvezujućih riječi. Zatim će se ispričati umorom i ponovno će se zatvoriti u sobu.

— Pa i sam je bio ovdje predradnik!

Elaine je uzela još jednu šalicu čaja.

Gwyneira je sjetno kimnula. — Imao je nadzor nad svime. To mu je u krvi. Jack je rođeni farmer i uzgajivač — i trener za pse. Njegovi koliji uvijek su bili najbolji u cijelom Canterburyju. A sada? Kod njega je štene koje sam mu darovala. Nakon nekoliko pokušaja. Iz tko zna kojih razloga Jack nije htio psa. Ali ti znaš kolije. Tuesday je cviljela pred vratima njegove sobe sve dok je nije pustio unutra. Nisam više mogla slušati. Sada je podnosi. I ništa više od toga. Ne uvježbava je, izlazi s njom samo koliko je to nužno... Ona mu smije praviti društvo samo pri »gledanju kroz prozor«. Kad joj to dosadi, on je pusti van; tada trči za mnom ili ulazi u staje. Ja više ne znam kako dalje!

— Možda ćemo ga dečki i ja trgnuti — razmišljala je Elaine. — On voli djecu.

— Pokušaj — obeshrabreno je rekla Gwyneira. — Ali Maaka je već dao sve od sebe. Toliko se trudi, da je to već dirljivo. U početku sam se bojala da će doći do sukoba zbog nadležnosti. Maaka je upravljao tri i pol godine farmom, ali bi odmah predao kormilo Jacku kad bi ovaj to htio! Prve večeri svratili su Maaka i još nekoliko momaka s bocom viskija. Došli su po Jacka. Znaš momke, više vole piti u stajama. Jack ih je pozvao u salon, izvadio čaše... Momci nisu znali kamo bi pogledali! Ja sam se tada povukla da se malo oslobode. Na kraju su progovorili samo nekoliko riječi i nastavili piti u tišini. Tako bar kaže Kiri, ona im je pripravila sendviče. Pastiri su se i tomu jako začudili. To im je vjerojatno bilo najciviliziranije opijanje u životu. Otada Maaka pokušava uključiti Jacka u sve. Ali on udara glavom u zid.

— Maaka nije na putu s plemenom? — upitala je Elaine. Gwyneira joj je prije toga opširno pričala o Gloriji.

Njezina baka odmahnula je glavom. — Hvala Bogu, nije. Ne znam što bih bez njega. Po ovako lošem ljetu. Sijeno je podbacilo do kraja, pola je uništila kiša. Ako se ovako nastavi, morat ćemo ranije dotjerati stoku. Nadam se da će se Maori vratiti do tada.

— U protivnom ćemo to obaviti ja i moja dva kauboja!

Elaine se smijala gledajući kroz prozor. Na travnjaku ispred kuće njezina su se dva dječaka zabavljala s dvjema kobilama. Frank Wilkenson okušao se kao učitelj jahanja. — I znaš što? I ja bih voljela imati novoga kolija. Callie je već odavno uginula, a ja se i danas osvrćem ne bih li ju ugledala. Potrebna mi je

356


nova sjena! Zamolit ću Jacka da mi pokaže kako se treniraju psi. Možda će se onda opustiti.

Jack je došao za sat vremena, uznojen i umoran nakon jahanja. Prije mu takvi kratki izleti nisu bili naporni, ali sada, nakon dugotrajnog bolovanja, vidjelo se da je to za njega previše. Ipak je popio čaj i izmijenio s Elaine nekoliko ljubaznih riječi. Najviše ga je zanimalo Rolyjevo zdravlje.

— Rolyju je dobro, napokon će se oženiti! — rekla je Elaine, trudeći se zadržati vedrinu. Zaprepastila se vidjevši koliko je Jack mršav i blijed. — Posebno me zamolio da te pozovem. Trenutačno se opet brine o Timu, koji je sretan zbog toga. Snalazi se on i sam, ali mu je vrlo teško. Naravno, ne želi nikoga moliti za pomoć pa svoju zlovolju iskaljuje na obitelji! Otkako se Roly vratio, svima nam je bolje. Osim toga, ima i novog bolesnika, Grega McNamaru, momka koji je s njim otišao u rat. To je vrlo tragično. Jadan momak ostao je bez obje noge, a obitelj je posve bespomoćna. Dok se Roly nije vratio, Greg je po cijele dane ležao u krevetu. Majka i sestre jednostavno ga nisu mogle podići, a mala mirovina dovoljna je tek za život. Mi smo mu dali Timova stara invalidska kolica, a velečasni će se pobrinuti da mu daju dodatak za njegu. Greg bi volio raditi, ali su izgledi za to vrlo loši, naravno. Gospođa O’Brien mogla bi ga zaposliti u krojačnici, ali Roly mu se ne usudi to ponuditi. Izgledalo bi kao osveta.

Jack se sjetno nasmiješio. — »Medicinski brat«... — sjetio se Gregova zadirkivanja.

— Kao što sam rekla, tragično je — dodala je Elaine. — Ti imaš sreću, Jack...

Jack se ugrizao za usnu. — Da, imam — tiho je rekao. — Hoćete li me ispričati? Trebao bih se oprati...

Elainein se plan donekle ostvario. Jack je uljudno odgovorio na njezinu molbu da joj pomogne uvježbavati psa pa je svako jutro u zakazano vrijeme bio na dvorištu kako bi radio s Elaine i njezinom Shadow. Tuesday je također imala koristi od toga. Brzo je učila i obožavala je svojega gospodara. Ipak, za razliku od Shadow, nije mogla uživati u šetnji ili jahanju poslije vježbe. Jack bi se povukao odmah poslije treninga. Kao da ga rad sa životinjama nije veselio kao nekoć. Ljubazno bi pohvalio pse, ali u njegovim očima nije bilo sjaja, niti mu je u glasu bilo smijeha.

— On se ponaša besprijekorno — Elaine je rekla Gwyneiri. — Ali, kao da je nešto u njemu umrlo.

357


3.

ujete li što o svojoj izgubljenoj djeci?

Gwyneira je toliko bila zaokupljena vlastitim brigama, da je tek nakon nekog vremena pitala za Lilian i Bena. Vozila je unuku u kočiji s farme Kiward u Christchurch. Elaine je htjela posjetiti Elizabeth Greenwood, a

sljedeći se dan namjeravala vratiti u Greymouth.

Elaine je slegnula ramenima. — Proturječne stvari — rekla je.

Gwyneira se smrknula. — Što bi to trebalo značiti?

Nije očekivala nikakve posebne novosti jer bi ih Elaine već i sama ispričala. Napokon, ona je i u pismima redovito izvještavala Gwyn o mladom paru i znala je svojega prvog prapraunuka, kojemu je Lilian iz nepoznatih razloga dala ime Galahad.

— Prema Calebovim izvorima, dakle, profesorima na sveučilištu, dobro im je — pojasnila je Elaine. — Prema riječima privatnog istražitelja Georgea Greenwooda, jako im je dobro.

Gwyneira je odmahnula glavom, ne shvaćajući do kraja te potjerala konje da požure. Iznimno nije padala kiša, a Elaine je više voljela kočiju nego auto. Jeremy i Bobby ponosno su jahali pokraj njih, svaki na svom konju. Elaine inače ne bi govorila tako otvoreno. Ono što je znala o Lilian i Benu, tajila je od supruga i sinova — kao i Caleb Biller od svoje obitelji. Svatko od njih imao je svoj izvor informacija. Caleb, koji je i sam bio uvaženi etnolog, bio je u vezi s Benovim fakultetom, a Elaine je dva puta godišnje dobivala izvješće istražnog ureda, koji je za nju angažirao George Greenwood.

— U čemu je razlika? — upitala je Gwyn.

— Upravo su odselili u Wellington — rekla je Elaine. — Ben je dobio mjesto docenta. Caleb je silno ponosan! U svakom slučaju, tako mladog čovjeka inače zapošljavaju kao pomoćnika. Ben je uvijek odskakao od drugih — iako ja to nisam nikad primijetila, ali to ne znači ništa.

Gwyneira se smješkala.

— I? — upitala je.

358


— Mjesto docenta malo je plaćeno. Ali Ben više ne bi morao raditi u luci, ili što je već radio, kako bi prehranio obitelj. Mogao bi si priuštiti mali stan i trebao bi imati dovoljno za život ako Lilian štedljivo gospodari. Ili ako daje poduku iz klavira.

— Ali? — Gwyneira je postala nestrpljiva.

— Ali oni su uselili u lijepu kuću s vrtom na rubu grada. Ben ugošćuje svoje studente, a dopodne dadilja vozi maloga Galahada u šetnju. U vrlo skupim dječjim kolicima, kaže istražitelj. Lilian nosi lijepe haljine, a kad se daje kakva kazališna predstava ili koncert, Billerovi su uvijek prisutni.

— I kako to plaćaju? — zbunjeno je upitala Gwyn.

— To je pitanje.

Elaine je pridržala šešir da joj ga vjetar ne odnese. Kobile su se žurile. Dečki su ih prestigli i potjerali konje u galop.

— Nadam se da će mi Elizabeth Greenwood reći nešto više. George je vjerojatno angažirao još jednoga istražitelja.

— Misliš li da je riječ o nečemu nezakonitom? — zabrinuto je upitala Gwyneira. Ona je to držala mogućim, imajući u vidu Jamesa i njegovo bavljenje krađom stoke.

Elaine se počela smijati. — Ne bih rekla. Iskreno rečeno, nisam ni pomislila da bi Ben mogao pljačkati banke. To bi ga učinilo zanimljivim. Ali po onomu što sam čula o njemu, on je samo običan dosadnjaković. Kao i njegov otac. U školi štreber, kao pjesnik bez ikakvih izgleda, za poslovnog čovjeka nesposoban. Posljednji podatak potječe od Tima, koji se raspitao u okolici Billerova rudnika. Florence ga nije mogla ostaviti samog u uredu ni tri minute...

— A što onda Lily nalazi na njemu? — upitala je Gwyneira. — Ona je tako živahna djevojka.

— Draž zabranjenog voća! — uzdahnula je Elaine. — Da se Florence i Tim nisu onako ponijeli, vjerojatno bi sve završilo drukčije. Ali njih dvoje nisu ništa naučili iz toga Što su im djeca pobjegla! Ono što se trenutačno događa između Lamberta i Billerove, pravi je rat. Jedno drugomu pokušavaju oteti poslovne udjele, povećati ih za okladu. Florence se jako zadužila za koksaru i sada pokušava niskim cijenama pridobiti kupce. A Tim će sudjelovati u tom ludilu! Ne budu li ga Greenwoodovi odlučno spriječili, cijene će se strmoglaviti. Ali George mu savjetuje da pričeka. Billerova koksara bolje je iskorištena od naše, ali nije rentabilna. Na kraju će prestati raditi. Nadajmo se da Florence neće zbog toga propasti. A Tim i George razmišljaju o tvornici briketa kako bi prodali i posljednje zrno ugljene prašine. Bude li Florence pokušala sudjelovati u tomu, Biller će ubrzo ostati bez ičega.

Gwyneira je razmišljala. — A zašto onda to radi? — upitala je. — Ovo pitam nerado, ali je li bilo čega između Florence i tvojega supruga?

Elaine se počela smijati. — Ne izravno. Ali ti očito imaš nekih vidovnjačkih sposobnosti! Nešto zamjeraju jedno drugomu. To se vuče još od vremena

359


neposredno nakon Timove nesreće. Njemu je bilo prilično loše, a osim toga, njegov otac i drugi šefovi u rudarskoj industriji jako su loše postupali prema njemu. Govorili su o svojim rudnicima, a Tim je sjedio u kolicima kao da je dio namještaja. Nije izustio ni riječi. Florence je tada razgovarala s njim. Bila je vrlo ljubazna — ali Kura je vjerovala da ima zle namjere. Vjerojatno joj je Tim bio plan B. Florence je htjela imati rudnik, a jedini put do toga bila joj je udaja. Sve drugo bilo joj je svejedno, bio bogalj ili topli brat...

— Elaine! — ljutito je povikala Gwyneira.

— Žao mi je, ali Caleb Biller... u pitanju je zacijelo bio jasan dogovor. U svakom slučaju, draga Florence nije morala posegnuti za planom B. Udala se za Caleba i odmah počela zanemarivati Tima. Njega je to sigurno prilično povrijedilo.

Elaine je za svaki slučaj pogledala gdje su jahači, ali Jeremy i Bobby su jahali ispred ili iza kočije i nisu ništa čuli.

— Gospođa Biller sada se ne može nositi s tim da joj »komad namještaja« konkurira... primijetila je Gwyn, smiješeći se znalački.

— Kao ni s tim da sam pravi svoju djecu. Što je Calebu pošlo za rukom samo u Benovom slučaju. Ostali dečki... ali pustimo to. Sve je to prilično glupo, ali se pretvara u dramu. Kvragu, i ja bih voljela vidjeti svojega unuka! I nedostaje mi Lily! Nedostaje i Timu, naravno, ali on to nikad ne bi priznao. Svakako moramo nešto smisliti!

— Je li ti ovo poznato?

Elizabeth Greenwood preko stola je gurnula Elaine nekakvu knjigu.

Žene su sjedile uz čaj, a Gwyneira se upravo oprostila s njima. Dječaci su izašli s njom kako bi pozdravili konje. Činilo se da je Elizabeth samo to čekala.

Smrknuta čela, Elaine je uzela knjigu. Zapravo je htjela sada pitati za Lilian i Bena, ali je odlučila strpjeti se. Elizabeth je mnogo toga pretrpjela posljednjih godina. Još nije preboljela Charlotteinu smrt, a bila je zabrinuta i za Jacka. Osim toga, bila je žalosna i zbog svojega najstarijeg sina, Roberta. On je, doduše, bio dobro, ali je prije dvije godine otišao u Englesku kako bi se pobrinuo za stričevu i djedovu ostavštinu. William Greenwood, Georgeov mlađi brat, umro je neposredno prije toga — o razlozima se samo nagađalo, ali George je vjerovao da su alkohol i kokain odigrali glavnu ulogu. Pitanje nasljedstva nije bilo do kraja jasno. Dvije žene su u ime svojih sinova polagale pravo na ostatak Greenwoodova imetka, ali ni jedna od njih nije imala važeći vjenčani list.

Robert je zato otputovao u London i ondje očito dobio želju ponovno oživjeti staru djedovu uvozno-izvoznu tvrtku. George nije imao ništa protiv toga. On se kao mladić odrekao svojih prava na tvrtku kako ne bi morao surađivati s Williamom. Otac mu je zauzvrat prepisao udjele u tvrtkama u Australiji i na Novom Zelandu. Propast tvrtke pod Williamovom upravom pratio je izdaleka, ali je uvijek žalio za poslom. Robert je to sada htio spasiti, George ga

360


je podržao. Njegov zet Stephen O’Keefe, vrlo sposoban odvjetnik, za to je vrijeme upravljao tvrtkama u Australiji i na Novom Zelandu. Bilo je to sjajno rješenje za sve, osim za Elizabeth. Već dvije godine nije vidjela Roberta, a kad se on ondje oženio, pomirila se sa sudbinom. Jednoga će dana doći u posjet sa su prugom, ali nije bio utvrđen točan datum.

Ipak, Elizabeth sada nije djelovala previše potišteno, nego više uzbuđeno i aktivno.

— Kaži, je li ti ovo poznato? — ponovno je upitala.

Elaine je nakratko prelistala knjigu. »Gospodarica farme Kenway«. Da, pročitala sam je. Jako je zanimljiva, volim takve priče.

— I? — upitala je Elizabeth. — Zar nisi ništa primijetila?

Elaine je slegnula ramenima.

— U priči, mislim. Ona farma na kraju svijeta... čovjek koji svoju ženu drži manje-više zatočenom...

Elaine je pocrvenjela. — Misliš... da bi me to trebalo podsjetiti na farmu Lionel?

Mogla je reći i na Thomasa Siedeblossoma, ali nije htjela izgovoriti ime svojega prvog supruga.

Elizabeth je kimnula. — Mene podsjeća baš na to.

Elaine je odmahnula glavom. — Sličnost nije baš tako velika. Ipak, ne mogu se sjetiti je li junakinju... dakle, je li...

Elaine je svojega prvog supruga ustrijelila i pobjegla.

— Ne, junakinju je spasio prijatelj iz mladih dana — rekla je Elizabeth. — Ako se tako gleda, ni mene nije uznemirilo. Ali onda je došlo ovo.

Izvadila je drugu knjigu. Nasljednica iz Wakanuija.

Elaine je pročitala tekst na omotu: — Nakon smrti voljene supruge, Jerome Hastings postao je zatvoren, težak čovjek. Strogo upravlja svojom farmom Tibbet, a njegovo neprijateljstvo prema maorskom poglavici Maniju moglo bi dovesti do rata u cijeloj regiji. Kad ne bi bilo Pau, poglavičine kćeri, koja ga potajno voli...

— Na što bi me to trebalo podsjećati? — upitala je Elaine.

Elizabeth je zakolutala očima.

— Na kraju dobivaju dijete — nastavila joj je pomagati.

Elaine je razmišljala. — Paul i Marama Warden. Kura-maro-tini. Ali nije li to bilo odavno?

Pogledala je omot. — Brenda Boleyn. Ne znam nikakvu Brendu Boleyn.

— A je li i ovo ovdje slučajno?

Elizabeth je izvadila na svjetlo dana i treću knjigu, Ljepotica iz Westporta, te pročitala tekst s omota:

— Ne svojom krivnjom, Joana Walton izgubila je mjesto kućne učiteljice u Christchurchu. Bježeći pred zlim Brendanom Louisom, dospjela je na zapadnu

361


obalu — opasno mjesto za nevinu djevojku. Ali Joana ostaje vjerna sebi. Svira klavir u baru i tako zarađuje za život. Ondje pronalazi i novu ljubav. Lloyd Carpinter vlasnik je udjela u željezničkoj tvrtki. No, hoće li on ostati s njom kad dozna za njezinu prošlost?

Elaine je problijedjela. — Tko god da je to napisao, ja ću ga ubiti!

— Ne pretjeruj odmah — rekla je Elizabeth kroz smijeh. — Ali zacijelo ne vjeruješ da je sve ovo slučajno? U svakom slučaju, ja sam malo istraživala...

— Slutim nešto — uzdahnula je Elaine.

— Knjige su objavljene u nakladničkoj kući u Wellingtonu, koja ime veze i s novinama za koje je povremeno pisao i Ben Biller.

Elaine je kimnula. — BB, zar ne? Pisalo je u istražiteljevim spisima. No, on ondje nije mogao zaraditi mnogo novca. Ne po mjeri čovjeka. Momak uopće nije nadaren. Posljednje što sam čitala od njega, bili su nespretni stihovi o srcima koja se razlijevaju.

Elizabeth je slegnula ramenima. — Pretplatila sam se na novine. BB piše vrlo dobre kratke priče. Dirljive, pisane istim stilom kojim piše i Brenda Boleyn.

Elaine je odmahnula glavom. — Ne mogu to zamisliti. Momak je bio nesposoban, a ova knjiga... — pokazala je na knjigu Gospodarica farme Kenway —... možda ne spada u veliku književnost, ali je napisana vrlo dobro.

Elizabeth se počela smijati. — I ne opisuje obitelj Biller. A iza imena Brenda vjerojatno se krije žena.

Elaine ju je pogledala razrogačenih očiju. — Misliš da to ne piše on? Misliš... Lily?

Ustala je i počela šetati po sobi. Elizabeth je u zadnji tren uspjela spasiti kinesku vazu da je Elaine ne sruši. — Kvragu! Nalupat ću je preko koljena! Ili ću je držati kako bi je Tim mogao nalupati! On to odavno želi učiniti! Kako je samo mogla?

Eliazbeth se smješkala. — Nemoj se sada uzrujavati. Čovjek mora dobro poznavati povijest vaše obitelji da bi mogao otkriti sličnosti. Iskreno rečeno, ni ja ne bih nakon prve dvije knjige ništa naslutila da se junak u Gospodarici ne zove Galahad.

— Zar je sina nazvala prema njemu?

Elaine se sada i sama morala smijati.

— Galahad je zacijelo njezin muškarac iz snova — hladno je rekla Elizabeth. — Ja ne poznajem Bena Billera, ali mislim da je on vrlo pozitivna osoba, ako ima bilo kakve veze s junakom iz Gospodarice. Što ćemo sada? Pada li ti što na pamet?

Elaine je tako snažno zabacila glavu da su joj se uvojci odvojili od strogo začešljane kose, a šeširić skliznuo do pola glave.

— Prvo ću napisati pismo s izrazima divljenja »Brendi Boleyn«. I oprezno ću se raspitati o pojedinostima obiteljske priče. Ona je možda nekakva odavno nestala rođakinja koja proučava obiteljsko stablo vlasnika farme Kiward. Vidjet

362


ćemo što će Lily odgovoriti.

Elizabet se smijala. — Diplomatsko rješenje, koje elegantno isključuje Tima. Brenda će onda biti prijateljica iz školskih dana, zar ne? No, jedanput ćete to morati riješiti, Elaine. Smiješno je da dvije obitelji ratuju ni zbog čega.

— Ali na originalan način. Montecchi i Capuleti odrubljuju glave jedni drugima, dok Romeo uči polinezijski jezik, a Julija zarađuje na povijesti svoje obitelji. Toga se ne bi sjetio ni Shakespeare!

Poštovana gospođice Boleyn,

Nakon što sam pročitala i treće od vaših književnih djela, uzimam si slobodu da vam izrazim svoje preveliko divljenje i poštovanje spram vaše spisateljske darovitosti. Rijetko kojoj autorici pošlo je za rukom da me zaokupi na taj način.

Ipak, dopustite mi da vas nešto pitam: nemalo sam se začudila otkrivši u svim vašim djelima sličnosti s poviješću moje obitelji. U početku sam vjerovala da je riječ o slučajnosti, a poslije i da postoji neka duhovna povezanost. Osjećajna osoba poput vas lako bi mogla biti medij. Ali zašto vam vaš duh zaštitnik opisuje baš moju obitelj? Razmišljajući o svemu tomu, došla sam na pomisao da ste vi možda član naše obitelji za kojega do sada nismo čuli, a koji je tim putem otkrio našu priču. Ako je tako, voljela bih stupiti u vezu s vama.

Srdačan pozdrav

Vaša Elaine Lambert

Lily se prvo malo začudila ugledavši rukopis na pismu, ali ona je dobivala toliko pisama čitatelja da više nije obraćala pozornost na rukopis. Pročitavši prve retke, pocrvenjela je, a zatim se počela smijati.

Sjela je za pisaći stroj, ali onda se predomislila. Na namirisani list papira napisala je:

Draga mama...

363


4.

wyneira McKenzie nikad nije bila strpljiva osoba, a to se nije promijenilo ni u odmakloj dobi. Ovoga ljeta morala je biti iznimno strpljiva: prvo Glorijin povratak, neprihvaćanje, ponovni odlazak, ovaj put s Maorima, i sada Jack. Elainein ju je posjet malo razvedrio. Bilo je lijepo imati kraj

sebe unuku punu života i njezine pametne sinove. Nestašna djeca dala su kući novi život. Međutim, Jack se nije promijenio, nego se i dalje poput duha vukao po kući. A ni Gloria se nije javljala, iako je Gwyn bila uvjerena da pleme održava odnose s Maorima koji su ostali na farmi Kiward. Gwyneira nije dobro znala maorski jezik, ali joj se činilo da Kiri i Moana u kuhinji često razgovaraju o posjetiteljima. Bilo bi lijepo kad bi joj Gloria po nekom poslala pozdrave. No, Gloria se obavila šutnjom — a Gwyneirini nagomilani osjećaji samo što se nisu rasprsnuli.

Na kraju se iskalila na Jacku, onoga dana kad su Maori napokon okončali svoju seobu. Kiri i Moana zamolile su je da ih pusti ranije. Gospodarima su na brzinu pripremile hladnu večeru.

— Pleme vratilo, slaviti! — zadovoljno je objasnila Moana.

Gwyneira je čekala da se Gloria vrati, ali Gloriji nije bilo ni traga. Kad je došla večer, a Gloria se još nije vratila kući, Gwyneira je pokucala na vrata Jackove sobe. Kako nitko nije odgovorio, otvorila je vrata.

Njezin sin ležao je na krevetu i zurio u strop. Vjerojatno nije ni čuo kad je pokucala. Tuesday, koja mu je ležala pokraj nogu, skočila je i zalajala u znak pozdrava. Gwyn se branila.

— Ne znam kakvog to važnog posla imaš ovdje — napala je sina. — Ali sada ćeš to prekinuti na nekoliko sati, i odjahati na farmu O’Keefe. Pleme se vratilo. I ja bih htjela... ne, svakako hoću još danas vidjeti Gloriju. Ne tražim ništa previše. Imala je cijelo ljeto za sebe. No, ja sada želim znati da je ona dobro i htjela bih da mi ispriča što je radila posljednih mjeseci. Makar mi samo rekla: »Bilo je lijepo, bako Gwyn!«

Jack je polako ustao. — Ne znam... ne bismo li trebali čekati, dok...

Nije uopće znao što osjeća. S jedne strane, jedva je čekao da vidi Gloriju,

364


nakon što je Maaka ujutro objavio da se pleme vraća. S druge strane, bojao se toga susreta. Nije znao kako će se Gloria ponašati kad ga ugleda. Hoće li se uplašiti kao gotovo svi do sada? Hoće li suosjećati s njim? Hoće li ga prezreti? Jack je katkada sam sebe prezirao zbog svoje slabosti, a vidio je prezir i u očima drugih muškaraca. Onaj mladi stočar, naprimjer, Frank Wilkenson. Čovjek je i dalje vjerovao u slavnu pobjedu na Galipolju. Htio je pozdraviti Jacka kao junaka — a onda se gotovo ispričao što i sam nije sudjelovao u mitskim događajima na prokletoj plaži. Jack ga je strogo pogledao. A sada, kad je momak vidio što mu je rat učinio, smatrao je McKenzieja slabićem bez časti.

— O ne, Jack, ja više neću čekati! — rekla je Gwyneira, hodajući po sobi. — A ako se ondje održava vjenčanje, ti ćeš nevjestu oteti i dovesti je ovamo, prije nego što legne s Wiremuom!

Jack se umalo nije počeo smijati. Njegova majka sigurno nije bila sramežljiva, ali nikad prije nije čuo ovakve riječi iz njezinih usta.

— Pokušat ću, majko, ali se bojim da će me Tonga probosti. Osim toga, ionako ne vjerujem u to. On bi te pozvao. To sigurno ne bi propustio!

Gwyneira je uzdahnula. — Pozvao bi me sutradan! — rekla je melodramatično. — Da vidim krv na ponjavi!

Jack se nije htio osvrtati na maorske običaje. Možda su poglavičine kćeri nekoć i ulazile u brak netaknute kako bi se svidjele bogovima. Ali obične maorske djevojke, kad bi izabirale supruga, već odavno nisu bile djevice. Prije nego što bi se odlučile za kojega, djevojke su u pravilu već iskušale nekoliko muškaraca. Gwyneira je to znala, naravno. Ako je Gloria bila odlučna u nakani da se uda za Wiremua, to nikako ne znači da joj je on bio prvi muškarac.

Pomislivši na to, Jack je osjetio bijes, ali i tugu. Ljubomora? Odmahnuo je glavom. Glupost, Gloria je bila dijete. I on joj je želio sreću — pa makar i u Wiremuovom naručju.

Jackov konj Anwyl čekao je u staji. Jack je osjetio krivicu pri pomisli na ždrijepca. Vrlo ga je rijetko izvodio, jednako kao i Tuesday. Mala kujica oduševljeno je skakala oko njega.

— Da ga osedlam umjesto vas, gospodine Jack? — upitao je Frank Wilkenson, ne skrivajući prijezir. Jack je već nekoliko puta prihvatio takvu ponudu. Sada se sramio zbog toga.

— Ne, sam ću ga osedlati.

Othrvao se slabosti koja ga je obuzela pri podizanju teškog sedla.

Anwyl je strpljivo čekao dok Jacku nije pao mrak s očiju. Jack je znao da to nema nikakve veze s njegovim ranjavanjem. Jednostavno se premalo kretao. Morao je...

Jack je zategnuo remen na sedlu i upregao Anwyla. Zatim ga je izveo van.

— Idem na farmu O’Keefe — kratko je rekao. — Za dva sata bih se trebao vratiti.

365


Odmah potom ukorio je sam sebe što se poput kakve djevojke javlja prije izlaska. Prije to nije činio. Ali prije je bio neranjiv. Nikad nije ni pomislio da bi se njemu i njegovu konju moglo dogoditi nešto zbog čega bi ih bilo potrebno tražiti i brzo pronaći.

— Jasno, gospodine Jack... pokupiti izgubljenu kćer... Frank Wilkenson nepristojno se smijao.

Jack je nakratko pomislio kako će mu dati otkaz, ali nije imao snage ni da ga ukori.

Bio je lijep dan, jedan od samo nekoliko toplih i sunčanih dana ovoga ljeta, koje i nije bilo pravo. Nakon prvih kilometara Jack je počeo uživati u jahanju pa je na kraju i potjerao Anwyla u galop. Pritom se prisjetio utrka koje je Gloria toliko voljela. I konja, kojeg joj je obećao. Pitao je Gwyneiru što je bilo sa ždrijebetom. Ali mala Princess ponovno je bila noseća. Je li Gwyneira prodala kobilu Vicky? A sada hoće umiriti savjest?

Jack je prešao preko potoka koji je dijelio farmu Kiward od farme O’Keefe. Maori su srušili stare gospodarske zgrade i malo zapadnije podigli svoj marae. Ondje se i prije nalazilo selo, ali sada, kad je zemlja i službeno pripala plemenu, oni su izgradili raskošnije spavaonice i prostorije za okupljanja nego što je to na Južnom otoku bilo uobičajeno. Jack je jahao ugaženom stazom između ograđenih pašnjaka. Maorsko je pleme tu držalo nekoliko desetaka ovaca, ali su životinje trenutačno bile u planini, zajedno sa stadima s farme Kiward.

Sada je već vidio seoske kuće. Ispred wharenuia okupili su se ljudi u svečanoj odjeći. Jack je sjahao kako bi im uputio obredni pozdrav i zamolio ih da ga pozovu u marae. Maori bi ga već odavno primijetili, iako se približavao selu sa stražnje strane. Čak i kad Tonga ne bi postavio stražu — što je redovito pokušavao, ali je to njegovim ljudima bilo dosadno pa su mu otkazali poslušnost — uvijek je vani bilo djece i žena koje su išle po vodu, hranile životinje ili obrađivale vrt.

No, danas su svi bili usredotočeni na nekakvo događanje u kući za okupljanja. A onda se iz skupine izdvojila djevojka. Izašla je iz kuće mirno i opušteno. Jack je prvo mislio da je to svećenica koja će vršiti nekakav obred. Djevojka je na sebi imala maorsku tradicijsku nošnju, suknju od konoplje i tkani gornji dio u plemenskim bojama. Kad je zašla za ugao gdje je više nisu mogli vidjeti iz wharenuia, počela je trčati. Djevojka je trčala prema šumici kroz koju je Jack upravo došao, očigledno putem do potoka u smjeru farme Kiward — i umalo nije naletjela na Jacka i Anwyla.

Ugledavši čovjeka i konja, mlada se žena prestrašila i zaustavila. Oči su joj sijevale kad ga je pogledala.

Jack je gledao široko lice, koje je ipak bilo uže od lica većine maorkinja. Prvo je primijetio umjetnički naslikane moko koje su djevojčine oči činile većima. Plave oči... Jack se zagledao u ženu. Bila je mlada, ali više nije bila dijete; morala

366


je imati oko dvadeset godina. A njezina kosa... gusti, neobuzdani uvojci, povezani širokom vrpcom stilski usklađenom s tradicijskom nošnjom.

— Pustite me da prođem!

Na djevojčinu licu nije se ocrtavao strah, nego samo čisti bijes. Nešto ju je silno naživciralo.

Jack se zaprepastio ugledavši nož u njezinoj ruci.

Podigao je ruke, želeći joj pokazati da joj neće ništa učiniti. Ali onda je ipak izustio jednu riječ.

— Gloria?

Gloria je drhtala. Činilo se da se malo smirila. Odlučila je bolje pogledati čovjeka ispred sebe.

Jack je očekivao da će ga prepoznati. Očekivao je da će u njezinim očima ugledati izraze suosjećanja, zaprepaštenja, odbijanja. No, Glorijino je lice pokazivalo samo iscrpljenost i umor.

— Jack — napokon je rekla.

Sada ju je Jack pogledao malo bolje. Bila je odrasla — i on je to znao, naravno. Prošlo je deset godina otkako je maloj uplakanoj djevojčici dao nemoguće obećanje: »Ako mi ne bude dobro... hoćeš li doći po mene?«

— Odvest ću te kući — tiho je rekao.

— Zakasnio si.

Sjećala se obećanja.

— Uspjela si i bez mene. A ti... ti si...

Stajala je pred njim i gledala ga.

Nije znao kako bi svoj dojam o njoj pretvorio u riječi. Ništa na Gloriji nije bilo eterično, ali joj je lice dobilo obrise. Imala je visoke jagodice koje su Kuru činile iznimno lijepom, ali i plosnato lice i širok nos svojih maorskih predaka. Glorijina je koža potamnjela nakon ljeta provedenog u logoru, što je bila dražesna suprotnost njezinim svijetlim očima. Oštra brada davala je njezinu licu odlučnost, koja se nije vidjela na licima urođenika. Kovrčava joj se kosa izvukla ispod vrpce. I to je naslijedila od pakeha. Jack nije ni na jednoj Maorkinji vidio takvu kosu. Obilježja dviju rasa nisu se stopila u prekrasnu cijelinu kao kod Kure, nego su se, čini se, borile za prevlast. Glorijine su oči imale neobičan izraz. Star kao svijet — a ipak buntovan, ratoboran, mlad.

— Hoćeš li poći sa mnom? — upitao je na kraju.

Gloria je kimnula. — Krenula sam kući.

— U toj odjeći?

Jack je pokazao rukom na maorsku nošnju. — Mislim... nemoj me krivo shvatiti, izgledaš prekrasno, ali...

— Kod kuće ću se preodjenuti.

Gloria je odlučno krenula.

— Zar nećeš jahati sa mnom? — upitao je Jack — i odmah shvatio koliko su

367


njegove riječi neprikladne. Gloria više nije bila dijete koje je mogao smjestiti iza sebe na konja. Pogotovo ne s ovako golim nogama i u kratkoj suknjici.

Ipak, nije bio pripremljen na divlji, gotovo paničan pogled kojim je Gloria odbacila njegovu ponudu. Činilo se da ona želi nešto reći, ali onda se ugrizla za usne.

Naposljetku se pribrala.

— To... ne bi bilo pristojno.

Jack je prikrio gorak osmijeh. Nekadašnja Gloria nikad ne bi pitala što dolikuje djevojci. A ova nova, druga Gloria... Riječ »pristojno« zvučala je kao da je s velikim naporom tražila odgovarajuću riječ iz nekog stranog jezika.

— Onda ćeš jahati sama — rekao je. — U sedlu za žene. To znaš, zar ne?

Gloria ga je pogledala podrugljivo. — Onaj tko više ne zna jahati, mrtav je — rekla je tada.

Jack se nasmiješio i predao joj Anwylove uzde.

— Ali ja nisam siguran znam li još jahati.

Jack je stao uz Anwyla. Prošlo je mnogo godina otkako je nekoj ženi pomogao uzjahati.

Gloria se prvo htjela obraniti, ali onda je na scenu stupio njezin odgoj ili je shvatila da će joj suknjica posve otkriti noge, bude li prvo lijevom nogom stala na stremen, a onda izvela složeni pokret potreban za sjedanje u sedlo bez pomoći kavalira.

Potom je samo stavila ruke na sedlo, oprezno, gotovo stidljivo podigla desno koljeno i dopustila Jacku da je jednim zamahom podigne u sedlo.

Posljednji je put tako postupio kad je Charlotte trebala pomoć. Ona je bila lagana kao pero. No, nju je doista morao podići, jer nije sama pokušala uzjahati. Gloria se, naprotiv, odgurnula desnom nogom i olakšala mu posao. Popela se gotovo dražesno, a onda se nastojala donekle sigurno smjestiti. U ženskom su sedlu jedan ili dva »roga« držala desnu, a često i lijevu nogu u odgovarajućem položaju. Gloria je morala uspostaviti ravnotežu, ali to je učinila bez ikakvih poteškoća. Uspravno i samopouzdano sjedila je na konju.

— Kao maorska princeza — rekao je Jack, smješkajući se.

Gloria ga je pogledala. — Maorske princeze idu pješice.

Jack nije odgovorio. Čekao je da Gloria preuzme uzde, a onda je koračao pokraj nje. Put je bio dalek, ali Jack nije osjećao umor. Naprotiv, nakon toliko vremena ponovno se osjećao živim.

— Imaš konja na farmi Kiward — rekao je zatim. — Hoćeš li ponovno jahati?

— Naravno — rekla je Gloria.

To nije zvučalo kao da ima namjeru i ubuduće se pridružiti plemenu Ngai Tahu. Jack se predomišljao hoće li pitati za Wiremua, ali je onda odustao. U grmu iza njih nešto je zašuštalo. Jack se uplašio, počeo mahati kako bi se obranio — i primijetio da Gloria čini isto što i on. Oboje se počelo smijati kad je

368


iz sjene izašla samo Nimue. Ona je očito sa zakašnjenjem primijetila kako nema njezine gospodarice, pa je pošla za njom. S velikim oduševljenjem pozdravila je Jacka, a s malo manjim Tuesday.

Jack i Gloria skrivali su svoju zbunjenost hvaleći kujicu. Prije se nikad ne bi uplašili kad bi čuli nešto u grmlju. Novi Zeland nije skrivao gotovo nikakve opasnosti. Nije bilo velikih, opasnih životinja, a Maori su bili miroljubivi. Ipak, smirili su se tek kad su stigli na stepu oko farme Kiward. Već se jasno vidjela dolina.

— Zakasnit ćemo na večeru — rekla je Gloria. — Baka Gwyn će se ljutiti.

Zvučala je poput male djevojčice.

Jack se smješkao. — Bit će sretna što si se vratila. Kiri i Moana idu na waita-a-ringa, kuhinja će, dakle, biti hladna.

Nekoliko trenutaka tražio je riječi.

— Sretan sam što si ovdje, Gloria!

— To je moja zemlja — smireno je rekla Gloria.

Ipak, njezina je smirenost nestala kad su ubrzo potom došli do staja farme Kiward. Frank Wilkenson prihvatio je konja. S nekoliko drugih stočara pio je viski i sada su svi, bez iznimke, zurili u Glorijinu kratku suknjicu. Djevojka je pocrvenjela. Jack je skinuo jaknu i dao joj je.

— Trebali smo to prije učiniti — rekao je. Imao je i rubac pa joj je mogao obrisati moko, ali onda nisu ni pomislili na to. Sada su se samo mogli ušuljati kroz kuhinju i nadati se da neće naići Gwyneira.

Ona je čekala u hodniku koji vodi do gospodarskih zgrada. Na sebi je imala popodnevnu kućnu haljinu i djelovala je shrvano. Jacku nikad prije nije izgledala tako staro. Činilo mu se da na njezinim obrazima vidi tragove suza.

— Što mi to dovodiš, Jack? — upitala je oštro. — Maorsku nevjestu? Ja nisam mislila ozbiljno. Nisi je trebao oteti. Ona će prvom prilikom pobjeći natrag svojemu plemenu.

Gwyneira se okrenula od sina prema praunuci. — Zar me niste mogli bar pozvati, Gloria? Nismo li mogli ovdje proslaviti? Mrziš li me tako jako da ja moram doznati od kuharice kako mi se unuka udaje?

Jack se namrštio. — Tko govori o udaji, majko? — blago je upitao. — Gloria je htjela sudjelovati u plesu. Ali onda se predomislila. Već je bila na putu kući kad sam je susreo.

— Uvijek si lagao za nju, Jack — rekla je Gwyneira. Jack je stao između majke i djevojke, ali ona ga je gurnula u stranu. — Dobro, Gloria, kako to sada zamišljaš? Hoćeš li ovdje živjeti s Wiremuom? Ili u logoru? Hoćete li srušiti kuću, kao Heleninu kolibu, kad je pleme preuzme? Naravno, prvo bi Kura morala to odobriti. Zemlja je još njezina.

Gloria se isprsila pred bakom, a oči su joj bile pune bijesa i sjaja kao i onda

369


kad je pobjegla iz maorskog logora.

— Zemlja je moja! Samo moja! Kura Martyn neće se usuditi uzeti je od mene! I zemlja neće biti ničija, samo moja, bako! Ja nisam ničija nevjesta. I neću biti ničija žena! Ja sam....

Htjela je reći još mnogo toga, ali onda se predomislila, okrenula se i pobjegla. Kao što je toga dana već jedanput učinila.

Jack je odjednom osjetio umor.

— Ja... ja bih se povukao — rekao je.

Gwyneira ga je ljutito pogledala. — Da, samo se svi povucite! — napala ga je. — Svega mi je dosta, Jack! Jednostavno mi je svega dosta!

Ni Jack ni Gloria nisu sutradan došli došli na zajednički doručak. Gwyneira, koja se sramila svojega ispada, tek je od Kiri doznala gdje je ono dvoje i da su se strategije povlačenja ovaj put zamijenile. Gloria je ostala u svojoj sobi i izgleda da je bila zaokupljena razbijanjem na komade ili paranjem svojih maorskih ručnih radova. Jack, je, naprotiv, odjahao i proveo dan kod Prstena kamenih ratnika. Gwyneiri je ostalo dovoljno vremena da dozna što se doista dogodilo na farmi O’Keefe. Kiri i Moana spremno su je izvijestile o svemu.

— Tonga htio udati za Wiremu. Nagovijestio. Kazao cijelom plemenu. Samo ne Glory i Wiremu. Ali oni ne htjeti!

— Wiremu htio! — ispravila ju je Moana.

— Wiremu htio mana. Ali on kukavica... Glory jako ljuta, jer...

— On ne leći s njom — objasnila je Kiri i pritom pocrvenjela. Pedeset godina u kućanstvu bijelih ljudi promijenilo je i njezine moralne nazore. — Ali tako učiniti...

Gwyneira je proklela vlastito nepovjerenje. Trebala je bar poslušati Glorijinu inačicu priče. Ali sada će pokazati svoju veličinu i ispričat će se unuci. Kad je djevojka navečer došla na objed — u odjeći »stare frajle«, u kojoj je stigla u Dunedin — izrazila je žaljenje.

— Bojala sam se, Glory. Mislila sam da ćeš pasti na Tongine smicalice. Kura nije bila daleko od toga.

Gloria je iskrivila usta. — Ja nisam Kura! — rekla je ljutito.

Gwyneira je kimnula. — Znam... molim... žao mi je.

— U redu je — pomirljivo je rekao Jack. Odnos dviju žena plašio ga je. Činilo se da Gloria smatra Gwyn odgovornom za svu svoju patnju. Pitao se što se to djevojci dogodilo. Koliko je dugo, zapravo, bila na putu? Što je učinila kako bi se mogla vratiti na Novi Zeland? Iz njezine reakcije na šuštanje u grmu zaključio je da je Gloria proživjela vlastiti rat.

— Ne, nije dobro! — povikala je. — Ne govori u moje ime, Jack! Dobro će biti tek ja to kažem... zastala je. — Dobro je — rekla je tada.

Gwyneira je odahnula.

370


Nakon objeda zadržala je djevojku koja se htjela odmah vratiti u svoju sobu.

— Ovdje je nešto za tebe, Gloria. Paketić od tvojih roditelja. Stigao je prije nekoliko tjedana.

Gloria je uzdahnula. — Ne želim ništa od roditelja! — rekla je ljutito. — Možeš ga odmah poslati natrag.

— Ali to su pisma, dijete — rekla je Gwyn. — Kura piše da ti šalje poštu. Poštanska služba ih je sigurno skupila i poslala njoj u New York.

— Tko bi mi pisao pisma? — mrzovoljno je upitala Gloria.

Gwyn je slegnula ramenima. — Ne znam, Glory, nisam otvorila omot. Najbolje da sama vidiš. Poslije ih možeš spaliti.

Gloria je popodne zapalila vatru ispred staje i spalila maorsku svečanu nošnju.

Gloria je kimnula.

U svojoj sobi otvorila je paketić. Prvo pismo, koje je ispalo, bilo je otvoreno. Vjerojatno ga je Kura pročitala. Gloria je pogledala tko je pošiljatelj:

Vojnik Jack McKenzie, ANZAC, Kairo.

Draga Gloria,

zapravo sam se nadao da ću ti već moći pisati na farmu Kiward. Završila si školu i majka se od srca nadala da ćeš se napokon vratiti kući. No, sada mi je pisala da putuješ s roditeljima po Americi. To će za tebe sigurno biti zanimljivo iskustvo, do kojega ti je stalo više nego do naše ovčarske farme. Tvoja baka je jako tuţna zbog toga, ali u pitanju je, čini se, samo pola godine.

Kao što si sigurno čula, i ja sam odlučio na neko vrijeme otići s farme Kiward i kao vojnik sluţiti domovini. Nakon smrti oca i ljubljene supruge Charlotte jednostavno sam htio raditi i vidjeti nešto drugo. Što se tiče ovog posljednjeg, došao sam na svoje. Egipat je čarobna zemlja, pišem ti takoreći u sjeni piramida. Nadgrobni spomenici koji strše poput utvrda i čuvaju mrtve. Ali kakva je to besmrtnost kad se duše zazidaju, a tijela spuste u grobnice pod zemljom, briţno skriju, uvijek u strahu od pljačkaša grobova? Naši Maori ne bi to razumjeli, a i ja više volim vidjeti Charlotte na suncu Hawaikija nego u vječnoj tami...

Gloria je spustila pismo i pomislila na Charlotte. Kako li je izgledala? Jedva se sjećala najmlađe Greenwoodove kćeri. A Jack... kako mu je palo na pamet da odjednom napiše tako dugačko pismo? Ili je to možda uvijek činio? Je li škola krila njegova pisma? Zašto i po čijoj naredbi?

Gloria je brzo pregledala drugi svežanj pisama. Osim nekoliko pisama bake Gwyn i dvije dopisnice od Lilian, sva su ostala bila od Jacka!

Nestrpljivo je otvorila sljedeći omot.

371


... Suvremeni Kairo slovi za velegrad, ali u njemu nema reprezentativnih kuća, trgova i palača. Ljudi ţive u prizemnim kamenim kućama u obliku kutija, a ulice su uske. Ţivot i dogaĎanja u gradu glasni su i uţurbani, Arapi su vrlo poslovni. Kad imamo vjeţbe, stalno nas prati skupina muškaraca u bijelom, koji nude osvjeţavajuća pića. Britanske časnike to izluĎuje, vjerojatno se boje da ćemo u ratu očekivati na svakom koraku prodavača lubenica. U gradu nam pokušavaju prodati domaće starine koje navodno potječu iz grobova faraona. S obzirom na količinu tih predmeta, to je nemoguće, jer zemlja uopće nije imala tako mnogo vladara. Pretpostavljamo da ljudi sami rezbare kipove bogova i sfinga. Pa čak i kad bi bili pravi, jeţim se pri pomisli na pljačkanje mrtvih, bez obzira na običaj stavljanja darova u grob. Katkada se sjetim malog privjeska od ţada, koji je Charlotte nosila oko vrata. Bio je to hei-tiki, koji je izradila jedna Maorkinja. Ona je rekla kako to donosi sreću. Kad sam je našao na plaţi Cape Reinga, više ga nije imala. Moţda je odnio njezinu dušu u Hawaiki. Ne znam zašto ti to sve pričam, Gloria — vjerojatno mi nije dobro u Egiptu. Oko mene je previše smrti, previše prošlosti, iako ovaj put nije moja. Uskoro će nas prebaciti na drugo mjesto. Stvar postaje ozbiljna. Ţele napasti Turke, na ulazu u prolaz Dardanele...

Gloria je posegnula za svojim hei-tikijem, ali onda se sjetila da ga je bacila Wiremuu pod noge. I bolje je tako, jer bi inače s njim nosio kojekuda njezinu maorsku dušu.

... Neću nikad zaboraviti onu plaţu, obasjanu prvom jutarnjom svjetlošću. Mali zaljev, opkoljen stijenama, savršen za izlet ili romantičan boravak sa ţenom koju voliš. I nikad neću zaboraviti zvuk prvoga pucnja. Otada sam čuo stotine tisuća pucanja. Ali taj prvi... on je narušio mir, uništio nevinost mjesta, koje je Bog mogao gledati samo sa smiješkom. Mi smo ga tada pretvorili u mjesto na kojem se smije još samo vrag...

Gloria se umorno nasmiješila. Vragu je sigurno jako zabavno na ovomu svijetu.

Odjednom više nije imala volje čitati. Pisma je brižljivo spremila među rublje. Ona su u pripadala njoj, nije ih smio naći nitko drugi, osobito ne Jack. Možda mu ne bi bilo pravo što ih ona sada čita. Nikad nije pričao o onomu što je doživio na plaži u Galipolju. A osim toga... Jack je pisao jednoj drugoj Gloriji. Vjerojatno je pred očima imao dijete dok je zorno opisivao kako je jahao na devama i korio teške momke što su dopustili da ih mali magarci nose kroz pustinju. S druge strane, činilo se da su neke rečenice upućene Gloriji kakva je bila danas. Marama bi sigurno rekla da su Jackovu ruku vodili duhovi...

Gloria je legla u krevet, ali nije mogla spavati. Još nije pao mrak, piljila je u prazne zidove svoje sobe, s kojih je skinula sve maorske predmete. Gloria je ustala i iz ormara donijela stari blok za crtanje. Kad ga je rasklopila, ugledala je obojenu vetu. Gloria je istrgnula list. Zatim je nacrtala vraga.

372


5.

ećeš jahati za stokom? — upitao je Jack.

Nije računao s tim da će za doručkom zateći Gloriju. Goniči stoke krenuli su u ranu zoru kako bi skupili ovce na planini i dotjerali ih dolje. Gotovo četiri tjedna prije nego obično; iza vlažnog, neugodnog

ljeta došla je kišovita, hladna jesen. Gwyneira se bojala da će izgubiti previše stoke i očekivala je preuranjen dolazak zime. Kad je u brdima bila oluja i padao snijeg, bilo je opasno jahati u predalpsko područje. Osim toga, po snijegu je bilo jako teško pronaći životinje.

— Posve sama s hordom divljih momaka? — mrzovoljno je upitala Gloria.

Jack se ugrizao za usne. Naravno, nije mogao poslati Gloriju s goničima stoke u planinu. Možda, ako bi i sam išao s njima. Pogledao je u majku i iz njezinih očiju iščitao nijemo neslaganje. Gwyneira je smatrala da se on samo izvlači, a to su mislili i bijeli goniči stoke. Što su mislili Maori, to nije nitko znao. Ali majka i njezini ljudi nisu priznavali njegovu slabost. Bio je zdrav. Ako hoće, može jahati. I sam Jack je to znao. Međutim, nije mogao podnijeti pomisao na šatore, na logorsku vatru, na hvalisave govore. To bi ga sve podsjetilo na nasmijane, hvalisave momke koji su poslije poginuli u Galipolju. A pomalo i na Charlotte koja je jedan ili dva puta jahala s njima i pripremala im hranu. Spavali su u istom šatoru, rano bi se povlačili i ležali držeći se za ruke dok bi kiša rominjala po šatoru ili dok bi mjesec obasjavao njihovo konačište. Sada bi samo imao beskrajne noćne more o krvi i smrti.

Ipak, bar mu Gloria nije ništa predbacivala. Ravnodušno je prihvatila njegov izgovor. Izgleda da joj je bilo posve svejedno hoće li on biti koristan na farmi ili neće.

Gloria doista nije ni razmišljala o Jackovu sudjelovanju u gonjenju stoke. Bila je previše zaokupljena vlastitim dvojbama. Otkako se vratila s puta s Maorima, ponovno se zadržavala u stajama i bila spremna raditi na farmi s govedima. Muškarci, međutim, nisu bili voljni davati joj poslove niti su htjeli surađivati s njom. Gloria je u međuvremenu shvatila da je njezin odlazak s Maorima bila

373


velika pogreška. A još je više pogriješila kad se vratila u maorskoj odjeći. Pakehama među radnicima taj je potez bio sramotan. Još i danas su se smijuljili Gloriji iza leđa i nazivali su je »poglavičinim nevjestom« ili »Pocahontas«. Ona više nije mogla očekivati da će je poštovati. Više nisu ispunjavali njezine naredbe, a na pitanja su joj odgovarali kratko i podsmješljivo. U najboljem slučaju rekli bi »Da, gospođice Gloria« ili »Ne, gospođice Gloria«, a zatim bi se obratili Maaki ili Gwyneiri. U najgorem slučaju jednostavno bi se pravili da je ne vide ili su joj se otvoreno rugali.

Maorski stočari nisu bili nimalo bolji. Doduše, oni su poštovali Gloriju — govori poput onih u wharenuiu ostavili se dojam na pripadnike plemena — ali su se muškarci namjerno držali podalje od nje. Pasivni otpor protiv njihovog često pretjerano aktivnog poglavice Tonge bio je jedno, ali galamiti na njega i njegovom sinu baciti pod noge kipove bogova bilo je previše. Gloria je za Maore iz Tongina plemena bila tapu, ali ona nije znala jesu li je time proglasili ili je jednostavno bilo tako. Svi su joj se micali s puta.

Gloria je bila navikla da je drugi ljudi izbjegavaju. Nije dala da je to zbunjuje pa je gledala ravno pred sebe kad bi se netko pravio da je ne vidi ili kad ne bi poslušao njezinu zapovijed. Ipak, to ju je izjedalo i nije joj uvijek bilo lako smisliti što da radi. Katkada bi jahala satima ili pokušavala dresirati pse na imanju. Međutim, u tomu više nije bila tako vješta. Griješila je i čula je kako joj se ljudi smiju kad je mali pas ne bi poslušao. Slično je bilo i s mladim konjima. Proklinjala je godine koje je provela u Engleskoj učeći predmete od kojih nema kruha, umjesto da je učila obavljati poslove na farmi.

Više nije tako često provodila cijeli dan vani, nego bi se najkasnije popodne povukla u svoju sobu. Tada bi obično otvorila koje Jackovo staro pismo i utonula u opise rata.

Ukapamo se. Trebala bi vidjeti sustav zaštitnih rovova koji smo načinili! To je pravi podzemni grad. Turci na drugoj strani čine isto, čovjek bi mogao poludjeti razmišljajući o tomu. Sjedimo u rovovima, vrebamo jedni na druge i nadamo se da će kakva budala s druge strane postati znatiţeljna i proviriti iz rova. Ako se to dogodi, mi ga pogodimo u glavu — kao da to bilo što mijenja u ishodu rata. Nekoliko pametnih glava iz naših redova izradilo je periskop. S pomoću jednog štapa i dva zrcala moţe se gledati van bez ikakve opasnosti. Sada rade na nekakvoj napravi za gaĎanje.

Turci zapravo imaju bolje karte. Oni drţe povišene poloţaje u brdima — kad bi njihovo oruţje imalo veći domet, mogli bi nas pogoditi u rovovima. Srećom, nije tako. No, uopće ne mogu zamisliti kako moţemo osvojiti tu zemlju. U ovim danima mnogo razmišljam o hrabrosti, Gloria. Prije tjedan dana Turci su izvršili napad nevjerojatnom hrabrošću. Pokosili smo tisuće njihovih vojnika, ali oni su i dalje iskakati iz rovova i pokušavali osvojiti naše. Na kraju su poginule dvije tisuće Turaka. Moţeš li to zamisliti, Gloria? Dvije tisuće mrtvih muškaraca? Onda smo prestali pucati — ne znam je li to tko zapovjedio ili smo to učinili iz čovječnosti. Turske spasilačke jedinice odnosile su mrtve i ranjene s ničije zemlje. A onda je uslijedio drugi val napada. Je li to hrabrost ili glupost,

374


Gloria? Ili očaj? Napokon, to je njihova zemlja, njihova domovina koju brane. Što bismo mi učinili kad bi bila riječ o našoj domovini? I što uopće radimo ovdje?

Glorijino je srce kucalo ubrzano dok je čitala te retke. Bi li Jack razumio što je sve ona učinila kako bi se vratila na farmu Kiward?

Više nije htjela razmišljati o tomu pa je ponovno posegnula za blokom za crtanje.

Nakon dogona stoke, farma Kiward bila je puna života. Životinje su bile u torovima, neprestano su ih morali hraniti i čistiti njihove nastambe. Gwyneira je izradila zahtjevan plan za iskorištenje postojećih zelenih površina — vidjela je da neće biti dovoljno sijena koje su uspjeli spasiti od proljetnih kiša. Ni Jack ni Gloria nisu bili od velike koristi pri gonjenju stoke i nadgledanju radnika. Jack se ponovno zabarikadirao u svojoj sobi, a i Gloria se u posljednje vrijeme sve više povlačila u sebe.

Očajna Gwyneira ponovno je o tomu razgovarala s Maakom, ali Maor joj je samo rekao da mu djevojka ne treba.

— Ona mi samo rastjeruje ljude — rekao je kratko, a Gwyneira nije više ništa pitala. Sjetila se strašno lošeg načina upravljanja svojega sina Paula i pripisala je Gloriji iste pogreške. Nekoliko puta pokušala je o tomu razgovarati s praunukom, ali to nije izvela diplomatski.

Umjesto da pita samu Gloriju za događaje na koje je aludirao Maaka, počela joj je predbacivati. Gloria ju je ljutito otjerala i otrčala u svoju sobu.

Gwyneira nije ni slutila da Gloria ondje plače od bijesa i osjećaja bespomoćnosti. Gloriju je trebalo poduprijeti, ali je baka Gwyn stala na stranu njezinih protivnika.

Ni od Jacka nije mogla očekivati pomoć. Život na farmi kao da je tekao mimo njega; Jack u njemu nije sudjelovao.

Gwyneira je katkada mislila da će poludjeti zbog svega toga. I dalje je zahtijevala da cijela obitelj navečer zajedno objeduje, ali su se Jack i Gloria obavili šutnjom dok je ona govorila, naprimjer, o nedostatku sijena i svojoj zabrinutosti za životinje na farmi. Činilo se da ju Jack uopće ne sluša, a Gloria se grizla za usne. Ona je u prvim tjednima povremeno iznosila prijedloge, ali Gwyneira nije htjela ni čuti za njih. Glorijini su prijedlozi najčešće izazivali samo nove poteškoće.

— Zemlja oko Prstena kamenih ratnika nije tapu — rekla je djevojka. — Ako nema dovoljno hrane, neka stoka ondje pase. To su gotovo dva hektara. Naravno, ljepše je kad se svetinja nalazi na netaknutoj zemlji, ali trava će ponovno izrasti. Bogovima je svejedno, a Tonga se ne bi trebao tako postaviti.

Gwyneira se uzrujala — već su desetljećima priznavali Maorima njihovu svetinju i nije sada htjela dirati u to. Dobro, Tonga je stalno proširivao zemlju na

375


koju je polagao pravo, ali Gwyneira se nije htjela svađati. Ni sada nije željela svađu.

Gloria se ponovno osjećala izdanom pa je zašutjela.

Nedugo poslije Božića Jack je majku i Gloriju iznenadio najavom putovanja u Greymouth.

— Zapravo, uopće mi se ne ide — rekao je — ali obećao sam Rolyju da ću doći na njegovo vjenčanje. Sada navaljuje da dođem, a Elaine i Timothy Lambert ga podržavaju...

Jack doista nije želio otputovati u mjesto u koje ga je odvelo bračno putovanje sa Charlotte. No, neće morati ponovno obići sve znamenitosti na zapadnoj obali. Bit će dva dana kod Elaine — ili, što je još bolje, u kakvom hotelu. Slavlje će nekako izdržati, kao i susret s Gregom, kojeg pamti kao prkosnoga mladog momka, a koji je sada sjedio u invalidskim kolicima. Dugovao mu je to.

Gwyneira mu je dala auto na raspolaganje i on je nekoliko dana učio kako se njime upravlja. Poslije toga odvezao se do Christchurcha i ondje sjeo u vlak za Greymouth.

Elaine i njezini sinovi radosno su ga pozdravili na željezničkom kolodvoru.

— Dobro izgledaš, Jack! — rekla je. — Malo si se udebljao. Sada ću te i ja toviti, vidjet ćeš...

Jacku je bila potrebna sva snaga koju je imao kako bi joj objasnio da bi više volio stanovati u hotelu nego prihvatiti njezino gostoprimstvo. Elaine je djelovala jako razočarano, ali se brzo pribrala i počela ga zadirkivati.

— Ali ne u hotelu Lucky Horse, Jack, ne mogu odgovarati za to! Roly ondje želi proslaviti vjenčanje, a moj Tim i ostali stalni gosti oduševljeni su, ali noćenje bi bilo napad na tvoju krijepost!

Jack je na kraju uzeo sobu u vrlo lijepom hotelu u pristaništu i satima je promatrao valove, sve dok ga Roly i Tim nisu odveli.

— Momačka večer! — povikao je Roly kroz smijeh. — Oproštaj od momačkog života! Proslavit ćemo to, gospodine... oprostite, Jack! Oprostite, gospodine Time!

Tim Lambert se smijao. — Roly, kako ti mojega... u kakvom smo mi uopće srodstvu Jack? U svakom slučaju, meni je svejedno kako se obraćaš Jacku. A ako ova noć prođe veselo kao što je planirano, na kraju ćemo si svi govoriti »ti«.

Jacku se svidio Elainein suprug pa se i sam pokušao šaliti. — Mislim da je Elaine moja nećakinja. Ali, ne brini, Time, ne moraš mi govoriti »ujače«.

Greg McNamara nosio se sa svojom sudbinom bolje nego što je Jack očekivao. Barem te večeri, kad je viski tekao u potocima. Među muškarcima ratni je invalid slovio kao junak. Roly i Jack vidno su se osjećali nelagodno kad se podigla prva čaša za »junake s Galipolja«, ali je Greg zato bio sav ozaren i poslije

376


mu nije bilo zamorno pripovijedati o svojim pustolovinama na Cape Hellesu, koje su ga koštale zdravlja.

Kad je večer poodmakla, našla se i jedna djevojka koja je s prividnim zanimanjem slušala priču i pritom sjedila na Gregovim bedrima, bolje rečeno, na onomu što je ostalo od njih.

— Ovo je pravi bordel — zbunjeno je napomenuo Jack, obraćajući se Timu koji se šalio s vlasnicom objekta, madame Clarisse, izmjenjujući s njom anegdote iz vremena dok je bio zaručen s Lainie.

— Shvatio je! — rekla je stara hotelijerka kroz smijeh. — Gdje ste vi bili, Time? U najzabitijem toru za ovce na Canterburyjskoj ravnici? Mislila sam da ste u ratu, gospodine McKenzie. Zar niste nikad... kako da kažem, potražili razonodu kod kakve ljepotice noći?

Jack je pocrvenio. Nikad ne bi priznao, ali poslije Charlotte doista nije zagrlio ni jednu drugu ženu, a kamoli neku od onih koje su prodavale svoje tijelo u aleksandrijskoj luci ili u zloglasnim barovima oko njihova logora u Kairu.

— Hera, pobrini se za čovjeka!

Pokazalo se da je Hera Maorkinja, ili je bar tako izgledala. Zapravo, sigurno nije bila pripadnica ni jednoga plemena, jer inače ne bi mogla raditi kod madame Clarisse. Jack je dovoljno uljudan da ništa ne pita. Odahnuo je, vidjevši da je riječ o jedroj djevojci smeđe kože i duge crne kose, koja ni na koji način nije podsjećala na Charlotte. Jack je uspio izmijeniti s Herom nekoliko ljubaznih riječi, prije nego što je otišao.

— Već ste se umorili? — začuđeno je upitala djevojka. — Zapravo, vrlo je razumno da se čovjek prije svadbe ne napije do besvijesti. To bi trebalo reći i mladoženji. Ali mi ovdje imamo i krevete... — mamila ga je, smiješeći se.

Jack je odmahnuo glavom.

— Možda sutra — rekao je izvlačeći se i ujedno se postidio zbog glupe isprike. Naravno, ni sutradan nije namjeravao leći u krevet s malom bludnicom.

Hera se samo smijala.

— Neću to zaboraviti! — zaprijetila je.

Jack je bio sretan što je mogao pobjeći. Nemirno je spavao u svojoj raskošnoj sobi s pogledom na more i sanjao je o Charlotte i Heri i o njihovim licima koja su se stopila u jedno. Djevojka, koju je na kraju poljubio, bila je Gloria.

O’Brienovi su bili katolici kao i Flahertyjevi, nevjestini roditelji. Zbog toga je strpljivi svećenik metodističke crkve morao pokazati svu svoju snošljivost kako bi omogućio vjenčanje u svečanom ozračju male crkve. Zapravo, kuću Božju otvorio je katoličkom svećeniku iz Westporta, a Elaine je svirala na orguljama Amazing Grace, što nije bilo baš prikladno, ali je bar bilo svima poznato.

Madame Clarisse pojavila se sa svim svojim djevojkama, a Hera se smješkala Jacku, dok su čestite majke ženika i nevjeste s visoka promatrale okupljeno

377


osoblje Lucky Horsea. Muškarci su odreda bili mamurni, žene neraspoložene zbog toga, ali na kraju su sve prisutne žene plakale kad su Roly i Mary jasno rekli »da«.

Jack se prisjetio svojega vjenčanja sa Charlotte i jedva je mogao suspregnuti suze. Greg je pokraj njega plakao kao kišna godina. On se vjerojatno nikad neće oženiti. Djevojka, s kojom je izlazio prije odlaska na Galipolje, napustila ga je kad se vratio. A i kako bi prehranio suprugu?

Nakon vjenčanja uzvanici su otišli u Lucky Horse na objed, koji je zahtijevao beskrajno strpljenje madame Clarisse, jer su gospođa O’Brien i gospođa Flaherty zaposjele kuhinju.

— S njima dvjema pobjedili bismo na Galipolju — rekla je Elaine koja je nakratko dospjela na »bojno polje«. — Madame Clarisse već se boji da će sve njezine ovčice još danas prijeći na katoličku vjeru. U svakom slučaju, Charlene i ja im nismo potrebne. Gdje je šampanjac?

Zadovoljno se osvrnula po točionici, koju je zajedno s nekoliko drugih žena i djevojaka ukrasila cvijećem i girlandama. Nisu morale čistiti, to je obavilo kuhinjsko osoblje madame Clarisse. Lucky Horse je uvijek bio besprijekorno čist. Toga dana stavili su dio stolova u stranu kako bi na sredini lokala napravili mjesta za ples. Roly i Mary uzbuđeno su stajali nasred prostorije i primali čestitke i darove od uzvanika. Mary je pijuckala prvi šampanjac u životu i prekrasno je izgledala u vjenčanici krem boje. Naravno, vjenčanica je nastala u radionici Rolyjeve majke, koja je opet nadmašila samu sebe. Nitko drugi nije tako dobro svladao tehniku rada na novim šivaćim strojevima kao ona.

Gospođa Flaherty pokazala se zato za štednjakom. Čak su i stalni gosti Lucky Horsea morali priznati da nisu nikad tako dobro jeli.

Tim Lambert osigurao je šampanjac, ali se većina gostiju ponovno vratila viskiju. Jack se čudio što Hera, koja je pila na litre lošeg viskija, uopće nije bila pijana.

Elaine i Charlene, jedra, crnokosa supruga Matthewa Gawaina, umrle su od smijeha. Pridružile su se Jacku koji je sjedio sam za stolom. Ostali muškarci su još stajali za šankom.

— Djevojke madame Clarisse uopće ne piju — objasnila mu je Charlene. — Ili piju vrlo umjereno. Subotom nakon posla popiju po čašicu, nije li tako, Lainie?

Elaine je kimnula. — I ja sam uživala u tome. A samo sam svirala klavir. Zapravo, Jack, u Herinoj je čaši samo crni čaj. Doduše, danas je drukčije jer je Roly sve platio, ali djevojke obično dobiju samo nekoliko centa za svaku čašu koju plate muškarci. To je dobra dodatna zarada — bilo je večeri kad sam se i ja gušila u čaju.

Sjetno se nasmiješila prisjećajući se tih dana. Jack je i dalje pogledom pratio Heru koja je plesala čas s jednim čas s drugim muškarcem. Kao i posvuda na zapadnoj obali, tako je i u ovom društvu bilo više muškaraca nego žena pa su

378


djevojke madame Clarisse morale uskakati po potrebi. Hera je djelovala prilično zagrijano.

— Ona će sigurno rado uzeti šampanjac, ako je pozoveš — rekla je Elaine i gurnula Jacka prema Heri. — Samoposluživanje finijim pićima madame Clarisse je sigurno zabranila.

Charlotte je kimnula. — Slobodno dovedite malu jadnicu za naš stol, gospodine McKenzie — ohrabrila ga je. — Dobro će joj doći predah.

— Malu jadnicu? — upitao je Jack. — Jučer je izgledalo kao da se zabavlja.

Charlene je otpuhnula. — To je sastavni dio posla, gospodine McKenzie. Ili biste vi platili za kurvu koja stalno plače?

Jack je slegnuo ramenima. — Nisam nikad potrošio novac na bludnicu — priznao je. — Ali ako djevojke ne uživaju u tomu, zašto onda to čine?

Elaine i Charlene, obje već malo pripite, počele su teatralno uzdisati.

— Medeni — rekla je Charlene promuklim glasom, koji Elaine nije čula otkako se udala za Matta. — Ima vrlo mnogo razloga. Ali za »užitak« još nisam čula.

Jack ju je nesigurno pogledao. — Vi... i vi ste ovdje radili? — zbunjeno je upitao.

— Točno, medeni! — smijala se Charlene. — I da odmah odgovori na sljedeće pitanje: Ne, ne znam svirati klavir. Radila sam ono što su radile ostale djevojke.

Jack nije znao kamo bi pogledao.

Charlene je zakolutala očima. — Ako osjećate gađenje prema bivšim kurvama, trebate izbjegavati zapadnu obalu — ljutito je dodala. — Gospođine djevojke uvijek su se udavale prije nego što bi dobile zamjenu. Jedino nitko neće Heru, malu jadnicu. Muškarac kojemu se sviđaju Maorke, uzima ženu iz plemena. Takva je onda sretna i nije potrošena.

— Ali ja uopće ne osjećam gađenje prema njima — branio se Jack. — Samo mislim da djevojka uvijek može birati...

Igrao se čašom za šampanjac.

Charlene mu je ulila viski. — Popijte nešto pravo, pjenušava vodica nije za vas. A što se tiče izbora...

— Naravno, možeš časno umrijeti od gladi — rekla je Elaine. — Vjerojatno bih ja to učinila. U ono vrijeme radije bih umrla nego dotaknula muškarca.

Elaine je došla u Greymouth nakon braka s prvim suprugom koji je bio nasilnik.

— Da se tebe pitalo, mila — ogorčeno se smijala Charlene. — Naša madame Clarisse nikoga ne prisiljava, ali u većini ovakvih kuća glavnu riječ vode muškarci. A kad njima dopadne jadnica kao što si ti bila, koja nešto krije i koju vjerojatno nitko ne traži, onda joj nema spasa. Poslije si slomljena i radiš sve što traže od tebe.

379


Jack je otpio veliki gutljaj viskija.

— A mala Hera — nastavila je Charlene — nju su prodali dok još nije imala ni deset godina. Majka joj je bila Maorka i vjerojatno ju je kakav momak odmamio iz plemena. Nekakav kopač zlata. Sa Sjevernog ju je otoka doveo na Južni. Više se nije mogla vratiti kući. Kad više nije bilo zlata, prodao je djevojku, a poslije i njihovu kćer. Nitko je nije pitao, Jack.

— A i ako te pitaju — nadovezala se Elaine. — Dakle. Imala sam prijateljicu u Queenstownu, koja je to radila svojom voljom, kako bi mogla platiti put iz Švedske. To je jednostavno bio izbor između dvije jednako loše mogućnosti...

Jack je ugledao priliku za odgovor. — Ali Gloria je putovala kao brodski pomoćnik. Ona nije morala...

Charlene je otpila još jedan gutljaj šampanjca. — Kao brodski pomoćnik? Cijeli put od Engleske do Novog Zelanda?

— Od Amerike — ispravio ju je Jack.

Charlene se namrštila. — I za sve to vrijeme brodski pomoćnik nije ni jednom skinuo košulju? Da ne spominjemo donje rublje! Dakle, ja sam još bila dijete kad smo se iselili. No, dobro se sjećam kako je na Tihom oceanu bilo vruće. Mornari su radili goli do pojasa, a kad su se htjeli osvježiti, skočili bi u more, pohvatali se za užad pa bi ih brod vukao. To je bio ispit hrabrosti, a neki su pritom i poginuli.

Jack nije htio slušati o ispitu hrabrosti mladih mornara...

— Što... što želite time reći? — ljutito je upitao. Elaine ga je uhvatila za ruku.

— Ona želi reći, da... ako je tako bilo... ja samo znam to što je baka Gwyn pričala... To je moralo znati samo nekoliko članova posade... jedan ili dvojica...

— Jedan ili dvojica? — podrugljivo je upitala Charlene. — Otkad brodski pomoćnici spavaju u dvokrevetnim sobama? Čovječe, Lainie, spavaju po šestorica ili desetorica u jednoj kabini. Djevojku bi svakako primijetili.

— Dobro, bilo ih je koji su znali... Jack si je ulio još viskija. Ruke su mu drhtale.

— I zadržali su za sebe da Gloria nije muško, ne tražeći protuuslugu? — upitala je Charlene. — Malenoj su na brzinu skinuli aureolu dok ne nažulja!

— Trebao bi plesati, Jack... Elaine je vidjela kako Jack čvrsto steže šaku oko čaše tako da su mu pobijelili članci na prstima. — Hera...

— Hera može piti sa mnom. Nije mi do plesa.

Jack je duboko udahnuo. Nije bio od onih koji iskaljuju bijes. Pogotovo ne kad netko govori samo istinu.

— A možda i ti, Charlene.

Elaine je dala prijateljici znak da se izgubi. — Idi po Matta i pokreni ga. I odmah mi pošalji Tima. On već predugo stoji za šankom, poslije će ga sve boljeti pa će već u jedanaest sati htjeti ići kući...

380


Jack je bez riječi popio pola boce viskija. Prvo sam, a poslije pokraj Here koja je jednostavno čekala. Na kraju ga je podigla pa je zaspao u njezinu naručju.

Drugoga dana utrpao joj je novac za cijelu noć.

— Ali ništa se nije dogodilo! — bunila se djevojka. — Moraš se sjećati...

Jack je odmahnuo glavom. — Dogodilo se više nego što možeš zamisliti.

Prvi put u životu Jack McKenzie potrošio je novac na bludnicu.

381


6.

akon napornog dana s Elaineinom obitelji, kad su mu Lainie i njezini sinovi pokazali sve konje i pse koje imaju, Jack je sjeo u noćni vlak za Christchurch. Na kolodvoru mu se obratio visok, vitak muškarac svijetle kose i duguljastog lica. Jack se nije mogao sjetiti njegova imena, ali

čovjek se uljudno predstavio.

— Gospodine McKenzie? Caleb Biller. Poznajemo se površno. Imao sam nekoliko zanimljivih razgovora s vašom suprugom, kad ste bili ovdje.

Jack se prisjetio i pružio mu je ruku. — Lijepo je što vas ponovno vidim, gospodine Biller. Vi sigurno znate da je Charlotte...

Još mu je bilo teško govoriti o tomu.

Caleb Biller je kimnuo. — Vaša je supruga umrla prije nekoliko godina. Jako mi je žao, bila je sjajna istraživačica. Poslije sam čitao neke njezine članke.

— Da — tiho je rekao Jack. Nije pitao Billera što želi od njega. Sigurno nije došao na kolodvor da mu nakon toliko godina nakon Charlotteine smrti izrazi sućut.

— Ne bih vas želio povrijediti, gospodine McKenzie, ali... zanimalo bi me jeste li i kako riješili nasljedstvo gospođe McKenzie. Iz njezinih se članaka vidi da je skupljala, bilježila i prevodila maorske mitove...

Jack je kimnuo, nadajući se da će ubrzo stići njegov vlak. No, nije mogao tako brzo pobjeći od Caleba Billera.

— Zapisala ih je na stotine — priznao je na kraju.

Calebove su oči zablistale. — Tako sam i mislio. Bila je vrlo zaokupljena time. Ali mene zanima... gdje su ti zapisi? Jeste li ostavštinu svoje supruge dali na raspolaganje kakvom institutu?

Jack se smrknuo. — Institutu? Koga bi to moglo zanimati?

— Svako bolje sveučilište, gospodine McKenzie. Niste valjda bacili te zapise?

Billera je užasavala i sama pomisao na to.

Jednako kao i Jacka.

— Bacio? Što zamišljate, čovječe? Nakon što je Charlotte uložila toliko truda

382


u to istraživanje? Naravno da ih još imam. Imam sve njezine stvari... možda bih trebao...

Jack je osjećao grižnju savjesti pri pomisli na ormare pune haljina i cipela, police pune knjiga i registratora s tekstovima ispisanim Charlotteinim čitkim rukopisom. Trebao je to već odavno pregledati, odlučiti se za nekoliko osobnih uspomena, a ostalo podijeliti.

Caleb Biller je odahnuo. — Tomu sam se i nadao. Čujte, gospodine McKenzie, veoma poštujem vaše osjećaje, ali Charlotte nije vršila istraživanja zato da bi njihovi rezultati sada ležali u vašim ladicama. Ona bi sigurno voljela da ih stavite na raspolaganje drugim znanstvenicima, a time ujedno i budućim naraštajima. Biste li mogli to učiniti?

Jack je slegnuo ramenima. — Ako mislite da netko želi te zapise... Hoću li vam ih poslati?

Vreću sa stvarima prebacio je preko ramena. Vlak je napokon ulazio u kolodvor.

Caleb Biller je oklijevao. — Ja nisam odgovarajuća osoba — rekao je. — To je za... za fakultet koji je više usmjeren na lingvistiku i literaturu. Ja se bavim likovnom umjetnošću i glazbom urođenika, razumijete li?

Jack je razumio, ali mu to nije ništa govorilo. — Dakle, gospodine Biller, moram ući u vlak. Kažite mi što vam je na srcu. Komu da pošaljem zapise?

— Zapravo na sveučilište po vašoj želji...

— Gospodine Biller! Na koje?

Calebova neodlučnost razbjesnila je Jacka. Čovjek je očito imao na umu određeno sveučilište, ali nije to mogao reći otvoreno.

— Možda... u Wellington? Oni su upravo otvorili katedru, koja...

Caleb je cupkao s noge na nogu.

Jack je kimnuo. — U redu, gospodine Biller. Wellington. Čim nađem vremena da pregledam materijale, poslat ću ih. Postoji li određena osoba koja bi to trebala dobiti?

Biller je pocrvenio. — Zapravo sam vas htio zamoliti... dakle, to je sigurno vrlo mnogo papira. I... možda bi sveučilište radije poslalo nekoga da to pogleda...

Čovjek je htio nekog određenog docenta iz Wellingtona namamiti u Christchurch. Jack se pitao što on očekuje od toga, ali onda mu je palo na um kako je već čuo ime Biller u vezi s nečim drugim.

— Kažite, nije li vaš sin otišao s mojom nećakinjom Lilian?

Billerovo lice poprimilo je boju prezrele rajčice.

— Onaj momak što uspoređuje polinezijska narječja ili tako nešto?

Biller je kimnuo. — Moj sin bi mogao procijeniti zapise vaše supruge bolje nego itko drugi — počeo se opravdavati. Akademska načela vjerojatno nisu dopuštala da netko pronalazi zanimljive istraživačke projekte osobama s kojima

383


je srodstvu.

Jack se počeo smijati. — Naravno. A možda bi bilo dobro da usput kad vaš sin dođe pregledati materijale, organiziramo i mali obiteljski susret.

Biller se ugrizao za usne. — Nisam još ništa rekao Elaine. A pogotovo ne mojoj supruzi i Timu Lambertu. Oni ionako ne znaju ništa o djeci. Iskreno rečeno, ovoga sam se sjetio tek jučer kad sam čuo da ste vi ovdje. Ali doista se nisam vodio sebičnim razlozima, gospodine McKenzie. Istraživanja vaše supruge...

Jack je napokon zakoračio u vlak.

— Pisat ću u Wellington. Obećajem — rekao je ljubazno. — Čim se priberem... Razumjet ćete da prvo moram sam pregledati zapise.

Caleb je podigao ruku u znak pozdrava. — Zahvaljujem vam, gospodine McKenzie. I nadam se da ćete naći vremena...

Jack se usiljeno nasmijao. Vrijeme nije bilo u pitanju. Teško je bilo ući u Charlotteinu sobu, udisati miris i dodirivati stvari koje je nekoć ona dirala. Ali Caleb je bio u pravu. Tako je trebalo biti. Charlotte bi to htjela. Ona nije željela mauzolej... Jack je osjetio bol u grudima i odjednom su mu se pred očima pojavili grobovi egipatskih faraona. Duše, zazidane zajedno s ovozemaljskim dobrima, privezane za ovaj svijet, daleko od Hawaikija. Charlotte bi to mrzila. Jack je odlučio pregledati njezinu sobu odmah sutradan.

Za povratak automobilom na farmu Kiward trebao mu je gotovo cijeli dan. Moglo je ići i brže, ali Jack još nije imao povjerenja u tehniku i plašio se pritisnuti papučicu gasa. Napet i umoran, stigao je na farmu popodne, spremio auto u garažu i odlučio ući na stražnji ulaz. Uspije li izbjeći susret s majkom, mogao odspavati dva sata do večere. Tada će biti spreman pričati o vjenčanju i — stati pred Gloriju.

Gloriju je već vidio kod staja. Ograđeni prostor služio je za dresuru konja, a katkada i pasa. Gloria je radila s kolijem, psom starim oko šest mjeseci, iz istog legla iz kojeg su dolazile Tuesday i Shadow.

— Sjedi! — zapovjedila je već pomalo nestrpljivo, a Nimue, koja je čekala izvan ograde, poslušno je sjela. Međutim, mali pas je i dalje stajao pred Glorijom i mahao repom, pogledavao je, ali nije pokazivao namjeru da sjedne, iako ga je povukla za ogrlicu.

— Sjedi!

Glorijina neposlušna kosa pala joj je na lice kad se sagnula prema štenetu. Otkako je otišla od Maora, više nije nosila vrpce u kosi nego je uvojke pokušavala obuzdati ukosnicama. No, to je bilo bezuspješno. Jack je vidio kako se nastoji pribrati. Znala je da ne smije izgubiti strpljenje kad radi sa životinjama, ali na njezinu se lice vidjelo čisto nezadovoljstvo. Jacku je izgledala vrlo mlada — i vrlo lijepa. Sviđala mu se njezina upornost, ali način na koji je radila nije bio dobar.

384


Jack joj je prišao. — Daješ mu proturječne upute — rekao je na kraju. — On ne razumije što treba učiniti.

— Ali ja mu mogu samo pokazati! — snuždeno je rekla Gloria. Rukom je pritisnula psićevu stražnjicu na tlo, ali on je ustao čim je maknula ruku. — Nimue sam uvježbala. Možda je jednostavno glup...

Jack se počeo smijati. — Nemoj da te čuje baka! Glupi koli s farme Kiward — to bi bilo isto kao kad bi ovdje došla na svijet karirana ovca. Ne, do tebe je, ti si zaboravila kako se to radi. Evo, pogledaj.

Jack se provukao kroz ogradu i potapšao malog psa u znak pozdrava. Zatim je uzeo uzicu i povukao je uz kratku naredbu. Pas je spustio stražnjicu na tlo.

— Nemoguće! — uzdahnula je Gloria. — Zašto to neće učiniti za mene?

— Zbog tvoje male pogreške — rekao je Jack. — U trenutku kad mu daješ zapovijed i povučeš ga za uzicu, saginješ se prema psu. On ti tada polazi ususret mašući repom. To je dobro. Bilo bi mnogo gore kad bi te se bojao i htio uzmaknuti. Međutim, ne pada mu na pamet da sjedne, nego se želi zabavljati s tobom. Pogledaj kako ja to radim...

Gloria je očarano promatrala kako Jack uspravno stoji dok psu daje naredbu da sjedne. Štene ga pogleda, podigne glavu i sjedne.

— Pusti mene!

Gloria je oponašala Jackovo držanje, spretno povukla uzicu — i pas je sjeo. I Gloria i Jack lijepo su ga pohvalili.

— Vidiš? — upitao je Jack smiješeći se. — Pas nije glup, samo...

— Samo je Gloria glupa. Ništa ne radim kako treba. Mislim da ću odustati.

Gloria se okrenula. Obično si ne bi dopustila izgovoriti takve riječi, ali današnji ju je dan dotjerao do zida.

Ujutro se Tonga pojavio kod Gwyneire i s ozbiljnim izrazom na licu požalio da na maorskom svetomu tlu ima nekoliko ovaca. Životinje su doista prešle preko granice farme Kiward i pasle na tlu na kojemu su ovce Howarda O’Keefea pasle desetljećima, a pritom su ih najčešće čuvali Maori. Zemlja je sada očito pripadala plemenu, ali su livade oko potoka bilo daleko od onoga što bi se moglo nazvati svetim.

Tonga i njegovi ljudi mogli su ih jednostavno potjerati natrag, umjesto da izazivaju nesuglasice, a Gloria mu je to i rekla. Baka Gwyn ju je zbog toga ozbiljno ukorila i složila se s poglavicom — to je bio čin koji Gloria nije mogla shvatiti. Gwyneira i Tonga sukobljavali su se međusobno otkako Gloria zna za sebe, a baka Gwyn je prije uvijek branila svoje stavove. Međutim, u posljednje vrijeme na farmi Kiward nije bilo dovoljno radnika. Bijelci više nisu htjeli raditi na ovčarskim farmama. Pustolovi, koji su obično ovdje radili, u ratnim su se godinama priključili vojsci, a poslije su ostali u velikim gradovima — ako su preživjeli. Gwyneira je zbog toga bila ovisna o maorskim pastirima. Bude li se Tonga odlučio za bojkot, ona će ostati sama s deset tisuća ovaca. Kako se to ne bi dogodilo, pravila je ustupke.

385


Gloria je na to gledala drukčije pa joj je poslije predbacila bez ikakva ustručavanja.

— Bilo bi bolje zaprijetiti mu otpuštanjem radnika iz plemena Ngai-Tahu! — napala ju je, ljutita zbog nezasluženog ukora pred poglavicom koji je svoju zluradost prikrio mudrim osmijehom. — Naime, oni će se tada odmah pobuniti. Žetva je bila loša, obitelji se moraju zaposliti. Tonga sigurno nema toliko snage da usred zime natjera pleme na seobu zato što ovdje više nema hrane. Ti si previše popustljiva, bako!

Te su riječi teško pogodile Gwyneiru koja si je s pravom umišljala da već desetljećima sama upravlja farmom. Držala je sve konce u rukama i za života Geralda Wardena.

— Kad naslijediš farmu, Gloria, možeš raditi što hoćeš! — rekla je ljutito. — Ali dok ja upravljam njome, morat ćeš se ravnati po meni. A sada idi i skupi te proklete ovce!

Gloria je izletjela van očiju punih suza i povela je konja i psa — i nikoga drugoga tko bi joj mogao pomoći, što se poslije pokazalo kobnim. Raspršene ovce bile su zapravo jogunasti mladi ovnovi, koji su pobjegli iz jednog tora. Gloriji je i s Nimue bilo potrebno cijelo dopodne da ih utjera u tor i da za nuždu popravi ogradu. Maaka je poslije obavijestio Gwyneiru da su životinje ponovno pobjegle. Još jedan Glorijin neuspjeh. Djevojka je bila preponosna i nije mogla reći Gwyneiri kako je odmah po povratku zamolila Franka Wilkensona da onamo pošalje ljude s alatom kako bi dobro učvrstili ogradu. Wilkenson se opet oglušio na njezinu molbu i tek se Maaka nakon nekoliko sati prihvatio posla. Za to su vrijeme ovnovi pronašli rupu u već ionako oštećenoj ogradi.

Gloria se tada povukla u svoju sobu i ponovno počela čitati Jackova pisma, ali su je opisi njegove svakodnevice u logoru između dvaju napada i njezina prevelika tuga još jače deprimirali. A danju nije mogla crtati — bila joj je potrebna tama da bi slike iz glave uspjela prenijeti na papir.

Na kraju je izašla kako bi uvježbavala pse — i ponovno je doživjela poraz. Gloriji je bilo dosta svega, iznimno je to izgovorila.

Jack je odmahnuo glavom.

— Nisi glupa, kao ni tvoj pas — rekao je. — Samo nisi znala postupak. U čemu je problem?

— Znaš li još takvih postupaka? — bezvoljno je upitala Gloria.

Jack je kimnuo. — Na stotine — ustvrdio je. — Ali danas sam preumoran. Kako bi bilo da ti pokažem sutra?

Na Glorijinu licu pojavio se osmijeh. Jacku je skoro zastao dah. Nije je vidio da se smije otkako se vratila na farmu Kiward. Samo bi se katkad nacerila. Ali sada su joj i oči zablistale. Vidio je u njima tračak povjerenja koje mu je ukazivala kao dijete — kao i divljenje.

— Slažem se! — tiho je rekla. — Ali negdje, gdje neće nitko gledati...

386


Rad s Glorijom i kolijima bio je dobar razlog za odlaganje bavljenja sa Charlotteinom ostavštinom. Doduše, Jack nije shvaćao zašto bi se to trebalo odvijati u tajnosti, ali se povinovao Glorijinoj želji pa su se našli na popasenim travnjacima i nekoliko puta u Prstenu kamenih ratnika, kako bi je prvo s Tuesday i Nimue podučio temeljima dresure pasa, a zatim su vježbali sa štencima.

— Je li točno ono što si jednom rekla? — upitao ju je dok su jahali kući po potamnjeloj, ali bujnoj stepi. — Da na ovoj zemlji nema nikakvog tapua?

— Naravno — rekla je Gloria. — Možeš sam pročitati priču. Rongo Rongo kaže da ju je ona pričala tvojoj... tvojoj supruzi.

— Ona se zvala Charlotte — tiho je rekao Jack. — I skupila je tisuće priča.

— Ova je stara nekoliko stotina godina i svatko je pripovijeda drukčije. Ali u kamenom krugu zacijelo se održao nekakav dvoboj. Dva muškarca s jakom manom sukobila su se oko nečega...

— Oko nekakve žene? — upitao je Jack.

Gloria je slegnula ramenima. — Rongo Rongo je govorila o ribi. O ribi koja govori ili tako nešto, nisam zapamtila. Možda i o nekakvom duhu u ribi... No, u pitanju je bilo komu pripada slava zato što ju je ulovio. To je još ojačalo ribarovu manu. Sve je završilo u krvi, oba su čovjeka bila mrtva. Otada je to borilište tapu. To nije ništa posebno, mnoga sveta mjesta su zapravo nekadašnja ratišta...

Jack je kimnuo i pomislio na Galipolje. Bilo bi dobro da plaža ostane zauvijek netaknuta.

— Unutar kamenoga kruga ne smijemo... ne smiju Maori jesti ni piti. To je mjesto poniranja u sebe i prisjećanja na duhove predaka. Zapravo, ondje nisu smjeli nikoga pokopati. Ali Tonga je takav — on svaki tapu tumači onako kako njemu odgovara. U svakom slučaju, izvan kamenoga kruga nije se ništa dogodilo. Hoće li nekoliko ovaca ondje pasti ili neće, za maorsko vjerovanje nema nikakvo značenje.

— Pretpostavljam da Wardenovi nisu onamo puštali ovce samo zato da ne bi nepažnjom ušle u kameni krug — rekao je Jack.

— Tako je vjerojatno počelo — rekla je Gloria. — Ali bez obzira na to što kaže Tonga, ne bi bilo nikakvo svetogrđe kad bi se kameni krug jednostavno ogradio kako ovce ne bi ulazile unutra. Naravno, nije ugodno moliti se unutar ograde od bodljikave žice, ali...

— Po ovakvom vremenu ionako nitko neće doći ovamo! — rekao je Jack.

Bio je tmuran, maglovit dan. Alpe su se jedva nazirale iza maglenog vela, padala je kiša i puhao je jak vjetar. Jack se po tko zna koji put pitao zašto nisu po ovakvu vremenu dresirali pse u šupi. Poslije je vidio kako su se radnici odnosili prema Gloriji. Tko god je dulje boravio u staji, nije mogao ne čuti dobacivanje pakeha. A Maori su, čini se, nestali čim bi se Gloria pojavila. Nije ni čudo što je razmišljala o strogim mjerama kako bi stekla poštovanje.

— I to ne bi bilo zauvijek — dodala je Gloria. — Samo nekoliko tjedana,

387


kako bismo uštedjeli sijeno, koje je već pri kraju. Maaka se već raspitivao na drugim farmama. Nažalost, nitko ga nema za prodaju. Nemam pojma kako će baka riješiti taj problem.

Drhtala je od hladnoće unatoč nepromočivom ogrtaču. Njezini raskošni uvojci, nošeni vjetrom i kišom, zalijepili su joj se za obraze. Nestrpljivo je zagladila kosu. Jack se podsjetio toga pokreta. Još kao dijete, Gloria je to radila kad nije mogla ukrostiti kosu i povezati je u rep. Poslije ju je odrezala. Jack se nasmiješio, sjetivši se kako je gospođica Bleachum to primila. Danas bi Glorijina frizura bila posljednji krik mode. U Engleskoj su hrabre djevojke upravo počele nositi kratku kosu. Gloriji bi to dobro stajalo.

— Baka Gwyn je stara, ima više od osamdeset godina — Jack je ispričao majku. — Ona više nema volje za raspravljanje.

Gloria je slegnula ramenima. — Onda se mora ostaviti upravljanja farmom — rekla je hladno.

Jack se ugrizao za usnu i pokušao odagnati osjećaj krivnje. Gwyneira i James McKenzie još su prije mnogo godina dali njemu da upravlja farmom Kiward. Dok je živio na farmi sa Charlotte, bio je upravitelj. Doduše, katkada je raspravljao s roditeljima o svojim odlukama, ali oni ih nikad nisu dovodili u pitanje. Gwyneira je već odavno mogla prestati brinuti o farmi da nije on otišao u taj besmisleni rat. Jack se prisjetio Maakinih pokušaja da mu nakon povratka iz rata ponovno prepusti upravljanje farmom. Trebao bi se pribrati i barem pregledati knjige, provjeriti zalihe sijena i zatim s Gwyneirom ozbiljno razgovarati o Tonginim zahtjevima. No, nije imao snage ni srediti Charlotteine stvari. Činilo se da mu samo sati provedenim s Glorijom nisu bili naporni. Naprotiv, jako im se radovao.

— Zemlja oko kamenoga kruga neće nas spasiti — rekao je na kraju. — Možda bismo dobili jedan ili dva tjedna...

Gloria je podigla obrve. — Jack, kameni krug je samo vrh ledene sante. Mogu ti pokazati još četiri ili pet komada zemlje na kojima ne napasamo stoku samo iz obzira prema Maorima. To obično nije problem, kako sam rekla, ali ove zime... A u većini slučajeva njihovi su zahtjevi neopravdani.

— Po pravu i zakonu ionako su neopravdani — rekao je Jack. — Wardenovi su na zakonit način stekli zemlju, čak im je i Tonga to na kraju priznao.

— Njihovo polaganje prava na zemlju je neopravdano u svakom pogledu! — složila se Gloria. — Ne može svaki kutak zemlje, na kojemu se dva Maora potuku do krvi, odmah postati tapu. Sve je to Tongina izmišljotina. Naime, on se na pokvaren način poigrava s bakom Gwyn.

— Šišači ovaca dolaze sutra — rekla je Gwyneira McKenzie sinu i praunuci za večerom. Bila je sredina rujna i vrijeme se popravilo. Jack i Gloria su već osjećah dolazak proljeća dok su jahali sa psima. Gotovo svaki dan su vježbali u kakvom toru za ovce. Sva četiri mlada psa dobila su temeljnu obuku, a Nimue, koja je sve

388


ponovila, bila je u vrhunskoj formi. Sada je trebalo naučeno primijeniti u radu s ovcama. Štenci su to svladali nevjerojatnom brzinom. Kao i svi graničarski koliji, i oni su bili rođeni psi ovčari. Gloria je bila vrlo ponosna na svoje male štićenike i nije htjela ni pomišljati da će ih na ljeto vjerojatno prodati. Farma Kiward imala dovoljno odraslih, potpuno obučenih pasa.

— Zar već? — upitao je Jack. — Nije li to prerano, majko? Nismo ih nikad šišah prije listopada, a ni tada u prvim danima.

Gwyneira je slegnula ramenima. — Više nemamo sijena, moramo ih rano otjerati u planinu. Ako vrijeme ostane ovakvo kao što je sada, sredinom listopada ovce mogu u planinu.

— Ali to je glupo, to... Gloria je ispustila vilicu i pogledom prostrijelila baku. — To je prerano! Izgubit ćemo pola janjadi!

Gwyneira se spremala oštro odgovoriti, ali Jack je odmahnuo rukom. — Vrijeme se može promijeniti u svakom trenutku.

— Može, ali neće! — ustvrdila je Gwyneira. — Sada se mora popraviti. Nakon ovog strašnog ljeta i kišne zime... Kiša mora prestati.

— Na zapadnoj obali kiša pada tristo dana godišnje — ljutito je rekla Gloria.

— Svakako će prestati — rekao je Jack. Prevrtao je po tanjuru. Ni on više nije mogao jesti. Gloria je bila u pravu — majčina odluka nije bila dobra. — Ali ne prije početka proljeća. I ne odmah u Alpe, majko. Znaš i sama kakvo je ondje sada vrijeme!

— Ne preostaje nam ništa drugo. Vrijeme nam mora pomoći. Što je sa šupama za šišanje? Hoće li tko od vas preuzeti nadzor nad njima? Šupa broj tri nije pokrivena, osim ako je sama ne preuzmem.

Gwyneira je upitno pogledala jedno i drugo. Nikad ne bi to priznala, ali se nadala da će joj netko pomoći. U posljednje su je vrijeme boljeli zglobovi, čemu je pridonijelo hladno i vlažno vrijeme. Tako to počinje; sve češće je mislila na Jamesa i njegov bolni artritis.

— To ne dolazi u obzir! — rekao je Jack.

Godine su se na njegovoj majci sada jasno vidjele. Činilo se da se Gwyneira za posljednjih nekoliko mjeseci smanjila. Uvijek je bila mala i dražesna, ali sad je djelovala potpuno krhkom. Kosa joj je posve posijedjela i više nije bila elastična. Gwyneira bi je ujutro nemarno podigla. Izborana koža davala joj izgled prastare šumske vile iz njezinoga keltskog zavičaja. U tu su sliku uklapale i oči, azurno plave i blistave. Britanske šumske vile bilo je teško obeshrabriti.

— Ako neće nitko od vas... — staloženo je rekla Gwyneira i uspravila se.

— Ja ću — rekla je Gloria i prijekorno je pogledala. Dobro je znala da se baka nadala kako će se Jack ponuditi da to obavi. No, nije se usudila to glasno izgovoriti.

Gloria je bila neodlučna oko nadzora u šupama za šišanje ovaca. S jedne strane jedva je čekala da preuzme tu zadaću. Znala je kakav je to posao; kao dijete pomagala je bilježiti učinke pojedinih šišača i brigada na zidnoj ploči u

389


šupi. Šupa s najboljim učinkom na kraju bi dobila nagradu i Gloria je, naravno, nestrpljivo čekala sa »svojim« šišačima. Radovala se što će ovaj put sama preuzeti odgovornost — vjerovala je da će dobro obaviti posao.

S druge strane, muškarci joj neće ići na ruku. Ženama je uvijek bilo teško nametnuti se, a priče koje su kružile o Gloriji, dodatno će joj naštetiti. Pričalo se kako je kao plesačica putovala s majkom po Americi, a plesačica je za te sirove momke, koji su poznavali samo glazbu iz krčme, bila samo malo bolja bludnica. Gloria se sve češće morala boriti protiv ponuda koje nisu bile onako neizravne kao Wilkensonovi pokušaji da joj se približi.

Što se tiče Wilkensona... činilo se da joj je ozbiljno zamjerio što ga je odbila. Osjećao se povrijeđenim što se poslije priključila Maorima. Naravno, muškarci su vjerovali da se iza toga krije kakav plemenski ratnik, i bili su bijesni kad bi se koja od ionako rijetkih bijelih žena odlučila za urođenika. Wilkenson i njegovi prijatelji otvoreno su pokazivali prezir prema Gloriji, kad god je to bilo moguće. No, djevojka je s tim mogla živjeti.

Ipak, Gloria nije mogla spavati od straha da bi još nešto iz njezine prošlosti moglo doći na svjetlo dana. Gwyneira i Jack vjerovali su da je preplovila ocean i proputovala Australiju kao pomoćnik na brodu, ali muškarci oko Wilkensona nisu. Oni su predobro znali kako žive skitnice i pustolovi. Djevojka u muškoj odjeći mora kad-tad biti otkrivena.

Baka Gwyn nije djelovala sretno zbog Glorijine odluke. Znakovito je pogledavala Jacka, ali on se pravio da to ne primjećuje. Opet se osjećao krivim. Bar bi morao ponuditi pomoć Gloriji. No, još je osjećao veliku nelagodu pri pomisli na galamu, muške glasove, smijeh i bučna druženja, što je obilježilo njegov život u logoru u Aleksandriji. Možda sljedeće godine...

— Moram se napokon pobrinuti za stvari iz Charlotteine sobe — izvlačio se. — Pisao sam onom sveučilištu. Uskoro će mi se javiti i onda...

Gwyneira je naučila da se mora oprezno ophoditi sa sinom. Nije zakolutala očima, samo je nečujno uzdahnula.

— Onda dobro, Glory — rekla je na kraju. — Ali molim te, moraš dobro brojati i ne smiješ dopustiti da utječu na tebe. Natjecanje među šupama za šišanje nema nikakve veze s osobnom taštinom, ono služi samo zato da radnici brže rade. Nemoj da te nagovore...

— Da krivotvorim brojke? — ljutito joj je uzvratila Glorija. — Ne misliš valjda ozbiljno!

— Ja ti samo napominjem. Paul... Gwyneira se ugrizla za usnu. Prije mnogo godina Gerald Warden je prepustio svojemu sinu Paulu nadzor nad jednom šupom i momak je ondje načinio nepopravljivu štetu.

Jack je znao za taj slučaj, a vjerojatno je znala i Gloria. Stari pastiri su je kao dijete zadirkivali kako njezin djed ne zna računati.

— Majko, Paul Warden je tada bio dijete! — rekao je Jack.

— A William... nastavila je Gwyneira.

390


Gloria se ugrizla za usnu. Ni njezin se otac nije posebno dokazao kao predradnik na farmi. No, nije bilo pošteno spominjati Gloriji Williamove pogreške. Odjednom je osjetila umor. Morala je oštro odgovoriti kako ne bi zaplakala.

— Ja više ne mogu ovo slušati! — povikala je na kraju. — Ako misliš da sam preglupa ili pretašta za vođenje zapisnika, bako, onda moraš to sama raditi. U protivnom, ja ću sutra u osam sati biti u šupi broj tri.

*

Gloria je izazvala mali skandal kad se pojavila na poslu u jahaćim hlačama. Osoblju farme Kiward bile su već poznate široke hlače, u kojima je djevojka jahala. Sada je sama šila hlače i nije u tom vidjela ništa loše. Od modernih hlača razlikovale su se samo po tomu što su se stavljale u čizme, a ne preko njih. Pokušala je nositi čizme ispod hlača, ali se to pokazalo nespretnim. A kako toga jutra još nije započelo šišanje, nego su se tek tjerale ovce, Gloria je došla na konju, u uobičajenoj odjeći. Muškarci iz brigade šišača, koji su stigli oko podneva, zadivljeno su je gledali — a pastiri su ih na prvom odmoru obavijestili o svim skandalima oko Glorije Martyn.

Uza sve zlo, Frank Wilkenson je također bio raspoređen u Šupu broj tri. Gloria je vjerovala da je Gwyneira to učinila namjerno. Taj čovjek je bio najbliži mjestu predradnika; vjerojatno ju je trebao nadgledati. Naravno, to je dovelo do toga da su se gledali s još većim nepovjerenjem nego prije.

Međutim, Wilkenson je samo morao šišati ovce, kao i svi ostali muškarci s farme Kiward koji su bili slobodni i koji su znali to raditi. Bilo je uobičajeno da radnici s farme pomažu šišačima, a dobri šišači s farma — kao što je prije bio James, a poslije i Jack McKenzie — natjecali su se s profesionalcima. To je dodatno zaoštravalo natjecanja. Nadzornik u šupama morao je voditi računa o tomu da svi ljude rade, umjesto da bodre natjecatelje i da im kliču. Wilkenson je u šupi broj tri brzo sustigao najbržeg radnika iz brigade šišača pa je Gloria jedva stizala zapisivati rezultate. To je potaklo i ostale i Gloria je imala osjećaj da joj posao dobro ide — sve dok Frank Wilkenson i njegovi ljudi nisu posumnjali u zapisnik.

— Hajde, Pokahontas, to je nemoguće! To je bila dvjestota ovca, a ne stodevedeseta. Nisi dobro brojala.

Gloria je nastojala ostati smirena. — Gospođica Gloria, molim, gospodine Wilkensonu. A brojanje je bilo ispravno. Gospodin Scheffer je kod broja dvjesto, a vi zaostajete za njim za deset životinja. Dakle, požurite se i šišajte, nemojte stvarati pomutnju.

— Ali i ja sam vidio — javio se Bob Tailor, Wilkensonov prijatelj s kojima je najčešće pio. — Ja sam brojao.

391


— Pa ti uopće ne znaš brojati, Bobe! — doviknuo mu je jedna momak.

— Ne možete istodobno brojati i šišati — rekla je Gloria. — Ali možda ste baš zbog tog bezizglednog pokušaja tek kod broja osamdeset pet...

— Ne budi drska, poglavičina kćeri!

Bob Tailor isprsio se pred Glorijom. Ona je napipala svoj nož... ali to neće biti ispravan postupak. Gloria je pokušala mirno disati.

— Gospodine Tailor — rekla je smireno. — Ne možemo ovako. Gubite se odavde, otpušteni ste. A ostali, molim, neka nastave raditi.

Strogo je pogledala radnika koji je potom spustio pogled. Gloria je odahnula kad je Tailor pošao prema vratima.

— To ćemo još vidjeti! — rekao je Bob prije nego što je izašao iz šupe.

Gloria je bila uvjerena da je pobijedila, a onda je Frank Wilkenson podigao glavu i nacerio se prijatelju. — Prvo moram ovdje osvojiti prvo mjesto, Bobby. Ali poslije ću to razjasniti s gospođicom Gwyn, ne brini!

Gloria ga je ponovno opomenula, i dalje prividno smireno. Na farmi je još zarana naučila da nema koristi od izljeva bijesa. Međutim, do kraja dana mučio ju je strah.

Pokazalo se da strah nije neutemeljen. Frank Wilkenson dokazao se kao najbrži šišač u šupi broj tri, a navečer je, s dvije stotine šezdeset osam ovaca, izbio je na prvo mjesto u ukupnom poretku.

Gloria ga vidjela u Gwyneirinu uredu, kad se, prljava i umorna, vratila kući s posla.

—... jednostavno je sklona pretjerivanju, a Bob... on mora zadirkivati djevojke...

Gloria je znala da bi trebala ući, objasniti cijelu stvar i opravdati svoju ulogu. No, prisjetila se posljednjeg sukoba s Gwyneirom oko Tonge pa je odustala. Bila je povrijeđena i neprimjetno je otišla u kupaonicu.

Gwyneira ju je za večerom obavijestila da je ponovno zaposlila Boba. Gloria je ustala bez riječi i otišla u svoju sobu. Nakon što se isplakala, potražila je utočište u pismima. Već ih je pročitala gotovo sve. Ovo, koje je sada držala u ruci, bilo je napisano šestoga kolovoza 1915. godine. Jack je neposredno nakon toga bio ranjen. Gloria je rasklopila list.

Danas se za laţnoga napada poginule dvije tisuće ljudi. Samo zato da bi Turcima odvratili pozornost. Sutra će se izvršiti pravi napad. Izaći ćemo iz rovova i uz povike potrčati u neprijateljsku vatru. Čini se da se i nove jedinice vesele tomu. Večeras ću sjediti s njima uz vatru i oni će sanjariti o borbi. Bit će junaci. Što se mene tiče, ja mrzim ta okupljanja oko logorske vatre. Ljudi s kojima danas pijem, sutra će moţda biti mrtvi. A mi ćemo piti, točit će se viski. Ovu bitku ne moţemo dobiti.

392


Gloria je dobro znala kako se Jack osjećao. Crtala je do ponoći.

393


7.

ack McKenzie nije se nikad tako oštro svađao s majkom kao te večeri.

— Kako joj možeš dati da nadgleda šupe, a onda joj potkopati autoritet? Gloria je vjerojatno bila u pravu. Bob Tailor je gad!

— Svi znamo da nije svetac — odgovorila je Gwyneira i složila svoj ubrus. — Ali Glory mora naučiti ne obazirati se na zadirkivanja. Bože dragi, kad sam bila mlada i meni su udvarali. Muškarci su takvi. Nisu išli na tečaj lijepog ponašanja.

— A što ako je priča posve drukčija? Zašto se Frank Wilkenson toliko zalaže za tog momka? Trebala si bar čuti i Glorijino objašnjenje. Čak ako je njezina odluka i bila pogrešna, ona je imala nadzor u šupama i njezina je riječ bila zakon. Uvijek smo se toga držali. Ili imaš u nju povjerenje ili nemaš.

Jack je odgurnuo tanjur, pomislivši na Gloriju koja ponovno ustala od stola, a da uopće nije objedovala. A sigurno je bila gladna nakon tako napornog dana. Ionako je svakim danom bila sve mršavija. Jack je pomislio na njezino lice na kojem se ove večeri nije ocrtavao bijes nego čisti očaj.

— Tako je to, Jack. Ne znam mogu li joj vjerovati — rekla je Gwyneira. — Ona je tako buntovna, ljuti se na cijeli svijet. Ne snalazi se na farmi, a očito ni s Maorima. Nešto nije u redu s tom djevojkom...

— Majko... Jack nije znao što bi rekao. Zapravo nje mogao reći ništa. Samo bi odao Gloriju; to bi bilo kao da je izigrao njezino povjerenje. Dobro, ona mu nije ispričala svoju priču. Ono što je znao, dolazilo je iz treće ruke. I tko je bio on da kaže nešto što sama Gloria ne može prevaliti preko usana?

Drugoga jutra pribrao se i odjahao u šupe. Nije htio ulaziti — a nije ni znao kako bi mogao pomoći Gloriji. Ako preuzme kormilo, za nju bi to opet bilo ponižavajuće. No, nešto se mora dogoditi.

Jack je odgurnuo vrata šupe i gotovo je oglušio od blejanja ovaca i galame ljudi koji su Gloriji dovikivali brojeve. Prašina u šupama slijegala se na sluznice i Jack se borio protiv nadražaja na kašalj. Potražio je Gloriju koja je stajala ispred

394


ploče na sredini prostorije. Djelovala je sitno i ranjivo. U prvom redu šišača radili su Frank Wilkenson i Bob Tailor.

— Jack... Gloria nije znala treba li se radovati ili ljutiti. Je li joj Gwyn poslala Jacka da ju zamijeni?

Jack joj se nasmiješio. — Ja... htio sam vidjeti znam li još — rekao je glasno tako da su ga čuli Wilkenson i drugi prvorazredni šišači. — Hoćeš li mi otvoriti račun?

Nekoliko je starijih šišača zapljeskalo. Jack se prije ubrajao u vrhunske šišače.

To je znala i Gloria. Lijepo mu se nasmiješila. — Jesi li siguran?

Jack je kimnuo. — Ne vjerujem da mogu pobijediti. Ali, natjecat ću se!

Uzeo je alat za šišanje i potražio si mjesto. — Da vidimo koliko sam toga zaboravio...

Jack je uhvatio prvu ovcu i spretnim je pokretom prevrnuo na leđa. Naravno, nije ništa zaboravio. Te pokrete načinio je desecima tisuća puta. Ruke su mu letjele po ovcinu tijelu.

Oko podneva Jack je bio strašno iscrpljen, ali je ošišao deset ovaca više od Wilkensona. U ukupnom poretku prvi je bio profesionalac Rob Scheffer.

Jack nije Gloriju rado ostavljao samu, ali je znao da će zakazati bude li nastavio. Peklo ga je u plućima i bio je nasmrt umoran. Ponovno se ispričao obvezama prema Charlotteinoj ostavštini.

— I nemojte sramotiti šeficu! — rekao je Wilkensonu oštro ga pogledavši. — Gospođica Gloria ovo radi prvi put, ali ona će u dogledno vrijeme preuzeti farmu. Mislim da će vam odobriti još jedno bure, ako pobijedite!

Gloria ga je zahvalno pogledala dok je izlazio.

Navečer se Gloria presvukla prije objeda, iako zapravo nije imala volje sresti se s Gwyneirom. Možda će opet morati polagati nekakve račune. Wilkenson je popodne još jedanput pokušao osporiti Glorijin zapisnik, ali ovaj put je cijela brigada šišača bila protiv njega.

— Do sada nisam vidio nikakvu nepravilnost — rekao je Bob Scheffer. — Možda se ti samo trudiš brže šišati!

Gloria nije znala zašto, ali Jackov joj je nastup donio poštovanje.

Veoma umorna, izašla je iz sobe i iznenadila se kad je vidjela da je Jack čeka pred vratima. Izgledao je kao da ga sve boli; mišići su ga boljeli nakon napora na koji nije navikao, oči su mu suzile od prašine u šupama, a kad se obratio Gloriji, počeo ga je gušiti kašalj.

— Više nisam navikao na dobro — našalio se kad ga je Gloria zabrinuto pogledala. — Nadam se da ti se jede meso s roštilja. Ah, da, donijet ću ti jaknu. Danas objedujemo sa šišačima. Majka je dala jednu ovcu, a mi ćemo ponijeti bure piva. Vrijeme je da se pokažemo kod vatre.

— Ali ti... Gloria je zastala. Vjerojatno je samo umišljala da Jack izbjegava

395


muško društvo otkako se vratio s Galipolja.

Jack je je uhvatio za ruku — a Gloria se uplašila njegova dodira, ali je ipak svladala strah. Jack joj je obujmio prste. — Oporavit ću se — rekao je. — A i ti ćeš se oporaviti.

*

Gloria je u grču sjedila s muškarcima uz vatru i samo kratko odgovarala na njihove šale, ali to nije spriječilo šišače da je pohvale za burence piva. Najstariji među njima još su se sjećali Glorijina djetinjstva na farmi i zadirkivali su je zbog njezinog finog odgoja u engleskim internatima.

— Budite ljubazni prema mladoj dami! — savjetovali su mladim momcima iz šupe broj tri. — U protivnom će nam ponovno pobjeći. Nismo vjerovali da ćete se vratiti, gospođice Glory. Mislili smo da ste se udali za kakvog lorda i da živite u dvorcu!

Gloria se nasmiješila. — Što bih ja s dvorcem u kojem nema ovaca, gospodine Gordone? Ja sam upravo ondje gdje želim biti.

Bila je neuobičajeno dobro raspoložena kad ju je Jack dopratio do vrata njezine sobe. Otišli su od logorske vatre kad je ponovno počela padati kiša. Gloria je opet vodila borbu s kosom, koja se kovrčala zbog vlage u zraku. Mlada ju je žena uzaludno pokušavala zagladiti, a Jack joj je ponovno zahvalio.

— Trebala bi jednostavno obrijati glavu — rekao je Jack smiješeći se. Nije mu bilo jasno zašto je Gloria odjednom problijedjela.

— Misliš da bih bila lijepa kad bih...?

Jack je pomislio na slike modernih mladih žena kratke kose, ali nije imao nikakvih primisli izgovarajući tu bezazlenu primjedbu. Pred Glorijinim su se očima pojavili svi oni muškarci koje je njezina izbrijana glava poticala na radnje od kojih joj se i danas ledi krv u žilama.

— Ti si meni uvijek lijepa... — rekao je Jack, ali Gloria to više nije čula. Duboko potresena, odjurila je u svoju sobu i zalupila vratima.

Jack je tek nakon dva dana mogao pogledati Gloriju. Uopće nije shvaćao što se dogodilo, nekoliko puta se ispričao, ali je djevojci trebalo vremena da se opusti. Tek tada je shvatila da je Jack u šali izgovorio riječ »obrijati«. Sjetila se kako kao dijete nije imala kose i pokajala se zbog svoje gluposti, ali nije znala kako bi to objasnila Jacku. Na kraju su oboje prešli preko toga.

*

396


Šišanje ovaca završilo je bez novih ispada, a pobijedila je šupa broj tri. Momci su bili sretni, ali Gloria se žestoko branila kad su po završetku posla »šeficu« pokušali podići na ramena i zajedno s njom obići sve šupe. Jack se umiješao i diplomatski joj pridržao stremen svojega konja. Rob Scheffer, ukupni pobjednik, vodio je Anwyla oko šupa, dok su ostali glasno, ali ne i točno, pjevali She’s a Jolly Good Fellow. Jack, koji je slutio takav razvoj događaja i zbog toga se nerado umiješao među ostale, mahnuo joj je, a Gloria se sa smiješkom na usnama prepustila slavlju. Baka Gwyn je djelovala zadovoljno.

Nakon slavlja, kad su brigade šišača otišle, stišao se i zanos. Opet je padala kiša, a Jack i Gloria bespomoćno su stajali pred ošišanim ovcama u torovima. Gwyneira je naredila da ovce otjeraju u planinu čim se vrijeme popravi. Po njezinu mišljenju, ovo je bio zadnje pogoršanje vremena.

— Tako su mršave — zabrinuto je rekla Gloria. — Inače nije tako, zar ne?

Jack se složio. — Nakon zime u kojoj nema dovoljno hrane uvijek su mršave. Rasplodne ovce sve ulažu u janjad. Ipak, stanje još nije zabrinjavajuće. Nekoliko tjedana ispaše i ovce će dobiti na težini.

— Ali prvo moramo imati ispašu — tiho je rekla Gloria. — Do tada će se samo smrzavati. Hladno im je, zar ne?

Jack je kimnuo. — Ovako mršave, a sada i bez vune... Bilo je prerano za šišanje. I prerano je za planinu. Što kaže Maaka o svemu tomu?

Gloria je puhnula. — On samo misli na vjenčanje! Zato mu odgovara da ovce odu što prije. Onda ga neće peći savjest ako baku i onog strašnog Wilkensona ostavi same. On je sigurno lud za svojim poslom. S druge strane, baka Gwyn nije tako glupa...

— Gloria! — opomenuo ju je Jack. — Tvoja baka nije glupa!

Gloria je podigla obrve.

— U svakom slučaju, Maaka će prvom prilikom odjahati u Christchurch — rekla je potom.

Lijepa Retijeva kći Weimarama napokon je prihvatila Maakinu prošnju — ali ona je bila kršćanka i zahtijevala je da se vjenčanje održi po obredu pakeha. Maaka je bio toliko lud za njom da se čak htio pokrstiti. U svakom slučaju, u planu je bilo veliko slavlje u Christchurchu, a poslije toga će nevjestu pozdraviti u plemenu Ngai Tahu uz druge obrede. Maaka je, naravno, pozvao Gwyneiru i Jacka, a nakon kraćeg oklijevanja i Gloriju.

— Ako imate volje, gospođice Glory — rekao je. — Naravno, ne mogu isključiti Tongu i Wiremua, ali...

Gloria je kimnula. Prvo se mora riješiti pitanje ovaca. A o tomu je imala točno određeno mišljenje.

— Što ako ih jednostavno pustimo? — upitala je Jacka. — Na preostale pašnjake farme Kiward. Ne obazirući se Tongin tapu. Ne bi li to bilo bolje?

397


Jack je načinio grimasu. — Naravno, to bi bilo bolje. Čak bismo i u povoljnim uvjetima izgubili određeni broj životinja, budu li se ovce janjile u planini. U Alpama je mnogo hladnije nego ovdje, a osim toga, gore bi ostala najviše dva pastira. To nije dovoljno za pomoć pri janjenju. Ali ako pustimo ovce da pasu oko Prstena kamenih ratnika...

— Na drugom komadu zemlje, na koji Tonga polaže pravo, ima šuma i prirodnih zaklona — dodala je Gloria. — Ondje bi se mogle skloniti. Jack, zašto ne stavimo Tongu i baku pred gotov čin? S četiri mala psa i Nimue izvest ćemo ovce za jednu noć. Ujutro će već pasti na zemlji, pa možemo reći da je tlo ionako već bilo oskrnavljeno.

Jack je razmišljao. — To bi izazvalo veliku pomutnju — rekao je.

— Jack, misli na janjad! — preklinjala ga je Gloria. — Gore će se smrznuti. Napasanjem na farmi Kiward dobit ćemo na vremenu četiri tjedna. Do tada će se vrijeme proljepšati.

Jack nije imao volje suprotstaviti se Gwyneiri. Do prije nekoliko tjedana bilo bi mu gotovo svejedno što će biti s ovcama. Ali u međuvremenu je držao među nogama dvije stotine tih mršavih stvorenja koja su blejala dok su ih šišali. A ubrzo će i mala janjad napučiti livade. Osjetio je njihove pokrete u trbusima rasplodnih ovaca kad ih je šišao. Jack je pomislio na neizmjerno zadovoljstvo koje čovjek osjeti pomažući donijeti na svjetlo dana blizance koji su zapeli u majčinu tijelu. Poteškoće pri janjenju nisu bile rijetke čak ni kod vrlo otpornih pasmina. Zbog toga je Gwyneira u načelu tražila da se ovce janje na farmi i tek poslije su odlazile u planinu. Sve do ove godine... Jack je kimnuo.

— Dobro, Glory. U potaji. Prvo ćemo tu skupinu otjerati u prazne staje kod maorskog sela. Ondje se životinje mogu ugrijati. A ako noćas ne bude padala kiša, izvest ćemo ih van. Iz staja se ne vide drugi torovi pa nas naš prijatelj Wilkenson neće moći izdati. A ni Maaka neće ništa primijetiti, iako bi on vjerojatno bio na našoj strani. Bez obzira na vjenčanje, on voli svoje životinje. Hajdemo, pozovi pse!

Bila je prava pustolovina iskrasti se noću iz kuće i izvesti konje iz staje. Ovo posljednje sigurno neće biti moguće, a da ih ne primijeti koji od radnika farmi. Gloria je pocrvenjela pomislivši na to. Ljudi će opet pričati o tomu kako je noću jahala s Jackom.

Ali onda je gotovo uživala jašući s njim pod zvjezdanim nebom. Predvečer se doista razvedrilo pa su imali i malo mjesečine.

— To je Južni križ, vidiš? — upitala je Gloria pokazujući upadljiv položaj zvijezda na nebu. — Pokazala mi ga je gospođica Bleachum. On pomaže pomorcima pri plovidbi...

— A je li tebi pomogao u Australiji? — tiho je upitao Jack. — U Galipolju je bilo ljudi iz Outbacka. Rekli su da je to prelijepo, ali daleko i opasno...

Gloria je slegnula ramenima. — Meni nije bilo lijepo — rekla je kratko. —

398


Ljepše je ovo ovdje.

Pred njima se uzdizao Prsten kamenih ratnika. Psi su vrlo brzo razbudili pospane ovce i sada su ih živahno gonili. Nisu jahali ni sat vremena kad su se ovce raširile oko kamenoga kruga. Jack je sveto mjesto ogradio bodljikavom žicom koju je ponio sa sobom.

— Vjeruješ li da je djedov duh doista ovdje — upitala je Gloria, pomažući mu razapeti žicu. Nije bila plašljiva, ali sjene kamenih ratnika na mjesečini djelovale su pomalo stravično.

Jack je ozbiljno kimnuo. — Naravno! Zar ne čuješ kako se smije? Otac bi uživao u ovom našem pothvatu! Upravo se podsjeća kako je velikim farmerima noću krao ovce s pašnjaka dok su se pastiri kartali u kolibama. Bez obzira na to što će majka sutra reći, James McKenzie bio bi ponosan na nas.

Gloria se nasmiješila. — Halo, djede Jamese! — povikala je u vjetar. Jack se jedva suzdržao da je ne zagrli.

Trava je zašuštala, kao da odgovara Gloriji.

Sa psima su do jutra rasporedili oko pet tisuća ovaca po različitim pašnjacima. Jack je mrtav umoran pao u krevet — i napokon je spavao duboko i bez snova, bez prisjećanja na Charlotte i na Galipolje.

Gloria je nemirno drijemala. Očekivala je da će je svaki čas netko istjerati iz kreveta, ali se to nije dogodilo. A sigurno su pastiri ujutro primijetili da nema ovaca. Naposljetku, morali su nahraniti životinje.

Radnici nisu odmah obavijestili Gwyneiru, nego su se prvo obratili Maaki. On je kasno popodne pokucao na vrata Jackove sobe. Nakon vedre noći, ujutro se spustila magla i ponovno je počela padati kiša.

— Našao sam ovce — kratko je rekao Maor. — I samo sam ti htio kazati da neću Tongi ništa reći. Ja sam još prije tri mjeseca predložio da onamo pustimo ovce. Nisam to predložio samo gospođici Gwyn, nego sam razgovarao i s Tongom. I s Rongo Rongo.

— Možda i s duhovima? — upitao je Jack. — Momče, ti ćeš se sljedeći tjedan krstiti... Maaka je slegnuo ramenima. — Neće duhovi zato nestati.

Jack se smijao.

— U svakom slučaju, Rongo nije zabrinuta. Tonga se, naprotiv, ponaša kao da će se Te waka a Maui odmah ponovno pretvoriti u kanu i otploviti ako jedna ovca popase vlat svete trave. Jednostavno ga nemojte uzimati za ozbiljno. Budete li imali sreće, on će to primijetiti tek kad ja odem, a onda neće moći ništa učiniti. Sam ne može vratiti ovce, a pakehe su bez uputa prilično bespomoćni. Wilkenson naravno...

— On samo čeka da preuzme tvoje mjesto — zaprijetio je Jack.

Maaka se nacerio. — I to je zadnja stvar koju Tonga želi. Njemu više odgovara Maor kao predradnik. Kada ćeš se vratiti, Jack? Farma te treba!

399


Jack se smrknuo. — Pa ja sam tu.

Maaka je odmahnuo glavom. — Tvoje je tijelo ovdje — rekao je. — Tvoja je duša na dvjema obalama, od kojih je jedna na Sjevernom otoku, a druga u onoj zemlji... ne mogu joj izgovoriti ni ime. U svakom slučaju, to je loše mjesto za tvoju dušu. Vrati se napokon kući, Jack!

Jack se doista posvetio Charlotteinim stvarima. Bilo mu je teško otvoriti njezine ladice, izvaditi rublje i složiti ga u kutije za pomoć siromašnima. Jack je pronašao osušene listove ruža i lavande te u mislima gledao Charlotte kako slaže cvjetove po upijajućem papiru i stavlja ih na sunce. Činilo mu se i da čuje pjesmu koju je pritom pjevušila i vidio je sunčev sjaj u njezinoj kosi.

Jack je našao njezin papir za pisma — i jedno započeto pismo sveučilištu u Dunedinu. Dok ga je čitao, oči su mu se napunile suzama. Charlotte je ponudila svoja istraživanja fakultetu za lingvistiku. Caleb Biller bio je u pravu. Ona je htjela proslijediti svoje zapise. I slutila je da se neće vratiti s onog putovanja na Sjeverni otok. Jedino nije mogla znati da će Jack pogledati njezine stvari tek nakon nekoliko godina. Osjećao se krivim. Što bi još mogao otkriti?

U najskrivenijem kutku njezina ormara nalazio se nekakav paketić.

Jack.

Jack je pročitao svoje ime ispisano Charlotteinim krupnim rukopisom. Drhtao je dok je otvarao paketić. Iz paketića je ispao privjesak od žada. Dakle, nije ga izgubila u moru. Spremila ga je. Za njega. Jack ga je prvi put bolje pogledao — i utvrdio da kamen prikazuje dvije isprepletene prilike. Papatuanuku i Ranginui, nebo i zemlja, prije nego što su ih rastavili. Jack je razmotao cedulju u koju je privjesak bio zamotan.

Sjeti se da je sunce zasjalo tek nakon što su se Papa i Rangi razdvojili.

Uživaj u suncu, Jack.

S ljubavlju, Charlotte.

Jack je toga popodneva posljednji put oplakao Charlotte. Zatim je otvorio prozor i pustio sunčeve zrake u sobu.

400


8.

oga se dana napokon pojavilo sunce i nad maorskim selom, gdje se skupina muškaraca pripremala za lov. Vjerojatno nitko od njih nije točno znao što je Tonga označio kao tapu, ali ih je predvodio najstariji poglavičin sin.

Navečer je obavijestio oca o stadima ovaca kod Prstena kamenih ratnika.

— Ne, to nije slučajno. Ondje ima na stotine ovaca. Gospođica Gwyn krši dogovor.

Sutradan ujutro Tonga se s nekoliko ljudi uputio na farmu Kiward.

Gwyneira McKenzie zadrijemala je nad papirima u svojem uredu. To joj se često događalo u posljednje vrijeme. Bila je umorna i više nije marila za račune i potvrde. Knjigovodstvo joj je ionako oduvijek bilo dosadno. Već odavno je razmatrala mogućnost da Jacka ili Gloriju primora da se prihvate tog posla. No ni za to nije imala snage. Više je očekivala od Maakine mlade supruge. Ona je radila i za Greenwoodove. Vjerojatno se snalazi s papirima.

— Gospođice Gwyn?

Gwyneira se trgnula i uplašila ugledavši snažnog, naoružanog maorskog ratnika. Naravno, odmah je prepoznala Tongu, no prije nego što ga je ukorila, morala je smiriti svoje podivljalo srce.

— Tonga? Kojeg vraga radiš ovdje?

— K vama me nije doveo vaš vrag, nego duše naših mrtvih — rekao je Tonga dubokim glasom.

U Gwyneiri se rasplamsao stari bijes. Što si umišlja taj drski momak da može sa svojim klanom samo tako upasti u njezinu kuću i preplašiti je na smrt?

— Tko god da te ovamo doveo, mogao je na miru pričekati da te Kiri ili Moana najave! Drsko je pojaviti se ovdje i...

— Gospođice Gwyn, stvar je vrlo hitna!

Gwyneira je sijevnula očima.

Tonga i njegovi ljudi zauzeli su cijeli ured koji se nalazio u nekadašnjoj sobi

401


za primanja. Ratnici su djelovali smiješno među svijetlim lakiranim pokućstvom. Nisu imali namjeru plašiti Gwyneiru.

— Tako? Postoji li mogućnost da plašenjem stare žene oživite duhove?

Gwyneirin bijes bio je posve ozbiljan.

Tonga je iskrivio usta. — Ne rugajte se! Naravno, žao mi je što sam vas probudio.

Tongin britanski odgoj ponovno je izašao na vidjelo. Šest godina škole kod Helen O’Keefe naučile su ga ponašanju koje se ne može samo tako izbrisati.

Gwyneira se dostojanstveno uspravila u stolcu, uzela pero u ruke i počela glumiti upraviteljicu farme koja je zaokupljena važnim stvarima.

— Bilo kako bilo, Tonga...

— Poglavice.

Tonga ju je podsjetio kako ga treba oslovljavati.

Gwyneira je zakolutala očima. — Zašto uvijek pred sobom vidim bosonogog dječačića koji me molio za slatkiše kad sam došla na farmu Kiward?

Tri momka iza Tonge počela su se smijati.

Tonga ih je strogo pogledao.

— Lijepo, poglavice. Što kažu duhovi? — nestrpljivo je upitala Gwyneira.

— Kršite dogovor, gospođice Gwyn. Ovce s farme Kiward pasu travu na svetim mjestima plemena Ngai Tahu.

Gwyneira je uzdahnula. — Zar opet? Žao mi je, Tonga, ali mi nemamo dovoljno trave. Životinje su gladne pa traže hranu. Samo što zakrpamo ograde, životinje ih ponovno pokidaju. Kamo su sada otišle? Poslat ćemo čovjeka da ih dotjera natrag.

— Gospođice Gwyn, ne radi se o nekoliko desetaka odbjeglih ovaca. Riječ je o tisućama životinja koje su namjerno dotjerane na našu zemlju.

— Na vašu zemlju, Tonga? Prema guvernerovoj odluci... Gwyneira je izgubila strpljenje.

— Sveto tlo, gospođice Gwyn! I obećanje koje ste prekršili! Sjećate li se da ste i obećali...

Gwyneira je kimnula. Tonga je učinio nekoliko ustupaka kad je dopustio da se James pokopa među kamenim ratnicima. Farma Kiward imala je mnogo pašnjaka i Gwyneira je u ono vrijeme obećala da neće dirati navodna maorska svetišta. U svakom slučaju, svake ih je godine bilo sve više.

— Sigurna sam da ovo nije bilo namjerno, Tonga — uzdahnula je. — Možda kakav novi pastir...

— Možda Gloria Martyn! — zagrmio je Tonga.

Gwyneira se namrštila. — Imaš li kakve dokaze za to?

Bila je bijesna na Tongu, ali ako si je Gloria doista dopustila da ne poštuje njezine izričite naredbe...

Tonga ju je hladno pogledao. — Kladim se da se dokazi mogu lako pribaviti.

402


Samo se malo raspitajte po stajama, sigurno je netko nešto čuo i vidio.

Gwyneira ga je ljutito pogledala. — Sama ću pitati unuku. Gloria mi neće lagati.

Tonga je puhnuo. — Gloria nije baš poznata po dosljednosti. Njezina djela proturječe njezinim riječima. I ona ne poštuje mana.

Gwyneira se zlobno nasmiješila. — Je li ti proturječila? Uistinu mi je žao. I to je bilo pred cijelim plemenom, kako sam čula... Je li točno da se nije htjela udati za tvojeg sina? Nasljednica farme Kiward?

Tonga se uspravio i namjeravao se okrenuti. — O nasljeđivanu farme Kiward nije još sve rečeno! Vaša Gloria do sada još nije izabrala pakehu. Tko zna što će donijeti budućnost?

Gwyneira je uzdahnula. — Napokon rečenica s kojom se u potpunosti slažem. Dakle, pričekajmo, Tonga, i prestanimo kovati planove. Koliko znam, to savjetuju i svi vaši duhovi. Brinem se za ovce.

Gwyneira je završila s Tongom, ali on nije otišao dok nije rekao zadnju riječ.

— Nadam se tomu, gospođice Gwyn. Dok se stvar ne raščisti, ni jedan muškarac iz plemena Ngai Tahu neće kročiti na farmu Kiward. Hranit ćemo vlastitu stoku i obrađivati vlastita polja.

Svoju je pratnju ponosno izveo kroz glavni ulaz gospodske kuće.

Gwyneira je pozvala Gloriju.

— Sasvim je svejedno kakve su vam bile namjere i što je tapu! — ljutito je rekla Gwyneira dok su Gloria i Jack stajali pred njom poput djece koja su nešto skrivila. Oboje se sramilo svojega podaničkog držanja, ali Gwyneira je još uvijek znala rigati vatru. — Niste smjeli zanemariti moje naputke! Tonga se pojavio ovdje, a ja nisam imala pojma ni o čemu! Što sam mu trebala reći?

— Da si u nuždi morala kratkoročno prekršiti obećanje koje si dala u potpuno drukčijim okolnostima — rekao je Jack. — Žao mi je, ali to je tvoje pravo.

— Ja nisam prekršila obećanje! — dostojanstveno je rekla Gwyneira.

— Ali ga je prekršila tvoja unuka i nasljednica. Prema dogovoru s mjesnim opunomoćenikom, ako smijem tako reći. Rongo Rongo je dala svoj blagoslov...

— Ovdje nije riječ o blagoslovu koji je dala Rongo Rongo, nego o mojem blagoslovu! — odgovorila mu je Gwyneira. — Gloria nema pravo izdavati naputke. A ti si se odrekao mjesta upravitelja, Jack! Dakle, ne pokušavaj mi ništa propisivati! Sutra ćete otjerati ovce u planinu! Ili ne, vas dvoje ostajete kod kuće. Tko zna što bi vam još moglo pasti na pamet...

— Kućni pritvor, bako Gwyn? — drsko je upitala Gloria.

Gwyneira ju je ljutito pogledala. — Ako to želiš tako nazvati. Ponašaš se kao malo dijete. Dakle, nemoj se žaliti što se tako odnosimo prema tebi.

403


— Trebali smo drukčije postupiti — rekao je Jack dok su bespomoćno gledali kako Maaka i pastiri pakehe skupljaju ovce i zatim ih gone na zapad. — Ona je donekle u pravu. Trebali smo raditi otvoreno.

Gloria je slegnula ramenima. — Ona nije u pravu. I više joj uopće nije stalo do ovaca i tapua i svega toga. Sve je teklo baš kako smo planirali. Navodni zločin dogodio se odavno, zemlja više nije bila netaknuta. A ako nam Tonga više nije htio slati radnike... onda ne bismo imali ljudi koji bi otjerali ovce s tapua. Baka Gwyn mogla ga je objesiti na njegovo uže. Ali ona to nije htjela. Ona nije htjela objesiti Tongu, nego mene!

Gwyneira se pitala kako je sve moglo tako poći po zlu. Voljela je Gloriju svim srcem, a ipak se uvijek svađala s njom. Jednostavno nije podnosila mržnju u djevojčinim očima — i grč na licu koji ju je podsjećao na sina Paula. Sve više i sve češće kako je postajala starija. Prije je to bilo drukčije. Tada je u Glorijinim očima često vidjela i blage Maramine crte.

Gwyneira toga dana nije izdržala biti u kući. Gloria i Jack zatvorili su se svatko u svoju sobu, a povrh svega Jack je nosio dolje kutije pune odjeće i osobnih predmeta Charlotte McKenzie Greenwood. Gwyneiru je to bolno podsjećalo na vrijeme kad su Jack i Charlotte ovdje bih sretni, kad je kuća odzvanjala smijehom i kad se nadala unučetu. Sada je sve bilo ispunjeno tugom i ogorčenošću. Gwyneira je prolazila kroz opustjele torove. Gotovo svi ljudi bili su u planini; ostalo joj je još samo nekoliko pakeha koji su se sjatili oko Franka Wilkensona i zlurado smješkali. Nasreću, tu je bio i Maaka. Upravitelj je prkosio poglavici i pojavio se na poslu kao svakoga dana. Još jedanput pokušao je odgovoriti Gwyneiru od njezina nauma.

— Gospođice Gwyn, vrijeme je trenutačno dobro. Ali to se može promijeniti za tren, ovo su tek prvi dani listopada. A ovce su netom ošišane, u naletu hladnoće neće u planini izdržati ni dva tjedna. Neka se Tonga samo buni, smirit će se on već!

— Nije riječ o Tongi — ponovila je Gwyneira — riječ je o mojem autoritetu. Ja izvršavani svoja obećanja i zahtijevam da se moji naputci poštuju. Dakle, sada ćeš jahati sa stadima, Maaka, ili da zamolim Wilkensona da goni ovce?

Maaka je otišao sliježući ramenima, a Gwyneira se osjećala usamljenijom nego ikad prije. Otišla je konjima i bacila im malo sijena. Gloria je trebala hraniti životinje i Gwyneira se nadala da to čini. Od njihovog posljednjeg sukoba djevojka je samo sjedila u svojoj sobi i durila se. No sigurno je vodila računa o konjima.

Gwyneira je Princess, malu kobilu za jahanje, zamišljeno počešala po grivi na čelu. S njom je sve započelo. Gwyneira je proklela samu sebe što je dopustila Gloriji da se slika na poniju kao divlji bumbar. I danas je bila uvjerena da je to Martynove navelo na pomisao kako djevojku treba odgajati da postane dama. A onda i druga pogreška... Gwyneira se dobro sjećala izraza na Glorijinu licu kad ju

404


je upitala za Princessino ždrijebe. Jack joj je obećao konja. Kako ga je ona onda mogla darovati Lilian? Ubrzo je na svijet došlo i drugo ždrijebe, za koje Gloria nije pokazala ni malo zanimanja.

Gwyneira je pomilovala konja. — Vjerojatno sam ja kriva za sve — uzdahnula je. — U svakom slučaju, ti nisi kriva ni za što.

Nije mogla znati da će upravo Princess nakon samo nekoliko dana dati povoda za novi skandal.

Ljudi su se vratili i opet je padala kiša. Doduše, bila je to topla proljetna kiša, ali ipak dosadna. Radnici s farme ostali su u šupama i kartali su se. Jack je i dalje pregledavao Charlotteinu ostavštinu, a Gloria je vjerovala da se on pritom osjeća jednako kao i ona dok čita njegova pisma s Galipolja. To jednostavno nije bilo moguće odraditi odjednom. Jack je u Charlotteinoj sobi vjerojatno samo tupo piljio preda se i nije ništa radio.

Gloria je pokušavala pridržavati se određene rutine. Bude li samo boravila u sobi i ispunjavala crtaće blokove mračnim slikama, sigurno će poludjeti. Zato je dresirala pse i odlazila s Ceredwen na jahanje. Princess će uskoro dobiti ždrijebe...

Gloria, koja je upravo jahala prema dvorištu, bacila je pogled na torove. Mala kobila nalazila se između dva coba u ograđenom dijelu ispred staje, koji je nekad bio travnjak, a sada još samo blatnjav komad zemlje. Cobovima to nije smetalo. Hrabro su stajali, izlažući kiši i vjetru svoje zadnjice obrasle debelim slojem dlaka. Princess je, naprotiv, izgledala nesretno. Gloria je primijetila kako drhti. Nešto se s njom dogodilo.

Gloria se obratila prvom radniku koji je ušao u staju. Franku Wilkensonu, koji se očito vraćao sa zahoda društvu koje se kartalo u šupi.

— Gospodine Wilkensone, budite ljubazni i uvedite Princess unutra te joj dajte malo zobi. Ja ću je pokriti jer drhti od hladnoće.

Wilkenson se podrugljivo nacerio. — Konjima nije nikad hladno, gospođice Gloria.

Naglasio je riječ »gospođice« kao da ona ne pristaje djevojci. — A nemamo ni viška hrane.

Gloria je nastojala ostati strpljiva. — Vašim konjima za rad na farmi i velškim cobovima nije hladno. Ali Princes je punokrvna. Ima tanku kožu, svilenkastu dlaku i gotovo gole noge. Ti konji pokisnu do kože kad dugo pada kiša. Dakle, uvedite konja unutra, molim vas.

Wilkenson se smijao. Gloria se zaprepastila vidjevši da je pijan. Ni drugi momci iz šupe, koji su sada gledali prema njima, nisu više bili trijezni.

— A ako to učinim, gospođice Pokahontas? Kakvu korist ću imati od toga? Hoćete li mi se pokazati u kratkoj suknjici?

Počeo se smijati te uzeo pramen Glorijine vlažne kose i počeo ga provlačiti između prstiju.

405


Gloria je posegnula za nožem, ali ga nije imala uza se. Baš ovoga dana... zaboravila ga je uzeti iz stare kožne jakne i staviti u džep kišne kabanice. Osim toga, skinula je teški, mokri ogrtač od nepromočive tkanine kad je vodila konja u staju. Gloria se ljutila na sebe što nije bila dovoljno oprezna. Počela se osjećati sigurnom, a to je bila pogreška.

— Ne dirajte me, gospodine Wilkensone!

Govorila je strogo i pribrano koliko god je to bilo moguće, ali joj je glas ipak podrhtavao.

— Ah, a ako te ne poslušam? Hoćeš li baciti kletvu na mene, mala maorska princezo? To mogu podnijeti.

Munjevitom brzinom uhvatio ju je za nadlaktice. — Dođi, Pokahontas! Daj mi samo jedan poljubac pa ću ti dovesti konjića.

Gloria je mahala glavom tamo-amo pokušavajući ugristi čovjeka koji ju je sada gurao prema balama sijena. Nimue i mladi psi počeli su lajati, a Ceredwen je uznemireno udarala kopitima. Muškarci u šupi urlali su.

Odjednom su se otvorila vrata. Jack McKenzie stajao je na ulazu držeći nemirnu Princess za uzde. Na tren je pogledao nered u staji, a onda je u dva koraka došao do Glorije, dok je poni kao bez glave izjurio van. Jack je zgrabio Wilkensona i nije dugo razmišljao. Udario ga je u desnu stranu brade.

— Nećete vi nikoga dovesti — rekao je. — Otpušteni ste bez otkaznog roka!

Wilkenson je na tren pomislio da mu vrati udarac. Nije bio viši od Jacka, ali je bio teži za nekoliko kilograma i mnogo jači. Ali onda je shvatio da ne bi bilo dobro upustiti se u tučnjavu s Gwyneirinim sinom. Povukao se i počeo se ceriti.

— Tko kaže da mala mišica nije to činila svojom voljom? — upitao je. Jack nije dugo razmišljao nego ga je ponovno udario. Tako brzo i precizno da se Wilkenson drugi put iznenadio. Gloria je instinktivno posegnula za nožem koji je visio pokraj vrata šupe, a služio je za otvaranje bala sijena. Oči su joj imale luđački sjaj. Prišla je Wilkensonu koji se jedva pridigao. Pao je nespretno i ozlijedio desnu ruku. Lijevom se rukom pokušao uspraviti.

— Hej, malena, možemo razgovarati o tomu...

Gloria je djelovala odsutno. S nožem u ruci koračala je prema čovjeku kao da ima nekakvo sveto poslanje.

Jack je vidio izraz njezinih očiju. Poznavao ga je. S takvim fanatičnim i praznim pogledom ljudi su iskakali iz rovova — s jednom jedinom mišlju, da ubiju.

— Gloria... Gloria, taj smrad nije vrijedan toga! Gloria, spusti nož!

Činilo se da Gloria ne čuje što joj Jack govori. Jack je morao donijeti odluku. Gloria je znala bacati noževe. Jack ju je gledao dok je to vježbala. U igri, dok je bila dijete te posljednjih mjeseci, ali više ne za igru. Jack ju je potajno promatrao, a ona je djelovala vrlo ozbiljno.

Morao ju je zaustaviti. Ali joj nije htio pasti u naručje. Ni u kojem slučaju nije htio biti sljedeći muškarac koji će je napasti ili dotaknuti bez njezina

406


dopuštenja. Jack je stao između Glorije i Wilkensona.

— Gloria, ne čini to. Nisu svi jednaki. Ja sam Jack. Mene ne želiš povrijediti.

Na trenutak je pomislio da ga ona ne prepoznaje. Ali onda su joj oči oživjele.

— Jack, ja... Gloria je zajecala i spustila se na sijeno.

— Sve je u redu.

Jack je govorio blagim glasom, ali se nije usudio dotaknuti je.

Umjesto toga okrenuo se prema Wilkensonu.

— Hoće li to već jednom? Podignite stražnjicu i gubite se s ove farme!

Činilo se da Wilkenson nije do kraja shvatio u kakvoj se opasnosti nalazi. I dalje je ljutito zurio u Jacka. — Ali jedno vam mora biti jasno, gospodine McKenzie. Budem li otišao, povest ću sa sobom najmanje trojicu ljudi...

Pogledao je Tailora i ostale drugove po čašici.

Jack je slegnuo ramenima. — Mislite li na ove gadove u šupi? Ne morate se uopće truditi. Naime, i oni su otpušteni. Čuo sam njihove povike odobravanja. Uhvaćeni su na djelu i zato idu s vama. A sada svi napolje! Pomognite vašem finom šefu da se popne na konja i onda se gubite!

Jack je čekao da ljudi ustanu. Tailor je pomogao Wilkensonu.

— Dođi, moramo uloviti Princess — rekao je Jack Gloriji. — Opet je izašla van.

Gloria je drhtala.

— Moram... skinuti sedlo sa Ceredwen — prošaptala je.

Prvo konj, a onda jahač. Baka Gwyn to je utuvila svojoj djeci i unučadi čim su se rodila. Nitko ne smije izgubiti razum prije nego što se pobrine za konja.

Jack je kimnuo. — Ja ću dovesti Princess. Možeš li ostati sama?

Gloria je uzela nož i uputila mu pogled koji Jack nije znao protumačiti. Onda je tiho rekla: — Ja sam uvijek bila sama...

Jack se borio protiv poriva da je zagrli. Izgubljeno dijete — i obeščašćena žena. Ali Gloria to ne bi htjela. Jack nije znao što ona vidi u njemu, ali je znao da je bila još jako daleko od toga da mu iskaže povjerenje.

407


9.

io si hrabar — rekla je poslije, kad su se vraćali kući. Bili su mokri do kože i umorni. Jack se osim toga osjećao potpuno iscrpljenim, nakon što je sve konje vratio u staju i nahranio, a zatim namirio i preostale ovce te goveda. A onda je morao oprezno priopćiti majci da je upravo

otpustio veliki broj njezinih ljudi. Samo nekolicina pakeha nije bila uz Wilkensona. Nadao se da će se oni sutradan pojaviti na poslu. Maaka je bio u Christchurchu. Tongini ljudi bojkotirali su farmu Kiward. Povrh svega, kiša je padala kao iz kabla. Na oluje u Alpama Jack nije htio ni pomisliti. Unatoč svemu, bio je zadovoljan, gotovo sretan. Gloria je koračala pokraj njega. Bila je smirena i opuštenija nego prije borbe.

— Ja sam bio u Galipolju — podsjetio ju je, kiselo se nasmiješivši. — Mi smo junaci.

Gloria je odmahnula glavom. — Čitala sam tvoja pisma.

Jack je pocrvenio. — Ali ja sam mislio...

— Poslali su mi ih moji roditelji.

— Oh.

Jack se više nije sjećao svake riječi koju je napisao, ali je znao da će se sramiti zbog nekih dijelova. Kad je pisao pisma, Gloriju je zamišljao kao dijete. Nekoliko njegovih misli ona ne bi razumjela, jednostavno bi prešla preko toga kao gotovo svaka djevojčica. Samo Charlotte to ne bi učinila. A ni žena u koju je Gloria izrasla.

— Posljednja pisma nisam ni poslao — rekao je Jack. Osjetio je veliko olakšanje zbog toga. Posljednja pisma — ona iz bolnice u Aleksandriji i poslije iz Engleske — bila su najgora. U to vrijeme bio je pri kraju snage i pisao je djevojci za koju je već mislio da je mrtva. Za Gloriju se ništa nije znalo mjesecima, gotovo godinu dana.

— Ne? — začuđeno je upitala Gloria. Imala je samo još dva neotvorena pisma. Odgodila je njihovo čitanje nakon što je pročitala posljednje pismo iz Galipolja. Međutim, primijetila ih je već prvi dan jer je rukopis na omotu bio drukčiji. Nije bio onako tečan, bio je nespretan. A adresa je bila nepotpuna,

408


nedostajao je poštanski broj. Dostavljači su i bez toga brzo pronašli New York. A ime koncertne agencije bilo je ispravno napisano.

Gloria je slutila što se dogodilo. Jack je pisma zametnuo, a onda je medicinska sestra — ili možda onaj Roly, koji je Jacku toliko puta pomogao — napisao adresu i prilijepio marku. Da, sigurno je to bio Roly. On je vjerojatno i prije nosio poštu za Jacka i zapamtio je ime agencije.

Gloria se odjednom požurila otići u svoju sobu. Morala je pročitati ta pisma.

Najdraţa Gloria,

zapravo, nema nikakva smisla da ti pišem, jer znam da nikad nećeš dobiti to pismo. Ali ja se ipak nadam. Moţda si još ţiva i moţda misliš na mene. Bilo kako bilo, sada znam da si mislila na sve nas, makar i s gorčinom u srcu. Sada sam siguran da nisi nikad primila moja pisma koja sam ti slao u Englesku. Da si ih dobila, sigurno bi zvala upomoć. A ja... bih li ja došao? Leţim ovdje, Gloria, i pitam se jesam li što mogao učiniti drukčije? Bi li što spasilo Charlotte? Bi li tebe spasilo da nisam zbog jedne ljubavi zaboravio drugu? Htio sam vjerovati da si jednako sretna kao i ja i time sam te izdao. A onda, nakon Charlotteine smrti, ja sam pobjegao. Od samoga sebe i od tebe, pobjegao sam u tuĎi rat. Borio sam se i ubijao — ljude koji su samo branili svoju domovinu — i izdao sam svoju domovinu.

Dok ovo pišem, čujem mujezinov poziv na molitvu. Čujem ga pet puta dnevno. Drugi bolesnici kaţu da ih to izluĎuje. Ovdašnjim ljudima to olakšava ţivot. »Islam« znači »predanost«. Prihvaćanje nečega onakvog kakvo jest, prihvaćanje činjenice da Bog ne poštuje pravila...

Engleska — došao sam ovamo i mislim na tebe, Gloria. Ti si ovdje gledala nebo, zelene livade, visoko, nama potpuno strano drveće. Kaţu da imam tuberkulozu, ali to moţda nije točno jer neki liječnici imaju drukčije mišljenje. Ipak, nije daleko od istine jer se doista osjećam tako: imam ţelju da nestanem, osjećam da bi mi bilo mnogo lakše umrijeti nego nastaviti ţivjeti. Ničega se ne bojim toliko kao povratka na farmu Kiward, u prazninu nastalu nakon Charlotteine smrti i tvojeg nestanka.

Tebe nema već tako dugo, Gloria, i premda se moja majka ne predaje i nada se tvojem dolasku na farmu Kiward, kaţu da vjerojatno nisi više na ţivotu. Policija u San Franciscu obustavila je potragu za tobom, a ni istraţitelji, koje su angaţirali moja majka i George Greenwood, nisu pronašli ni najmanji trag. Moţda je zbog toga besmisleno, zapravo glupo, pisati ovo pismo. Ponašam se kao da ţelim pronaći tvoju dušu. Snagu mi daje jedino još pomisao da je Bog ovaj put umiješao prste i zaštitio te.

Gloria je držala pisma na krilu i plakala. Plakala je kao one noći u naručju Sarah Bleachum i nikad više. Jack joj je pisao u Englesku. Uvijek je mislio na nju. I on se sramio. Možda... možda je on radio mnogo gore stvari nego ona.

Gloria nije znala što čini. Kao u transu, istrgnula je svoje crteže iz bloka i stavila ih u posljednji svezak zapisa Charlotte McKenzie o mitologiji Ngai Tahu.

409


Prije putovanja s Maorima pročitala je sve Charlotteine tekstove, a posljednja se bilježnica nalazila još na njezinoj polici za knjige. Jack će je tražiti.

Gwyneira se uznemireno šetala po salonu i s prozora osluškivala vjetar i kišu. Vrijeme se razvedrilo samo nakratko. I dalje je bilo hladno i kišovito pa se nije usudila ni pomisliti na to kako je tek u planini. Naravno, ovce će se snaći ondje; i ljeti je bilo nevremena. Ali ovako rano i neposredno poslije šišanja — Gwyneira se odavno pokajala zbog odluke da se stada otjeraju u planinu. Sada nikako nije mogla naći ljude koji bi ovce vratili na farmu. Frank Wilkenson je jedini imao iskustva u upravljanju gonjenjem stoke, pa i u ovakvim uvjetima.

Ipak, Gwyneira se ljutila na sebe što već odavno nije otpustila tog čovjeka. Jack je svakako bio u pravu kad ga je otpustio bez otkaznog roka, ali ona je trebala već primijetiti da taj čovjek vrijeđa Gloriju. Pri samoj pomisli na događaj u šupi... neće više nikad moći pogledati Gloriji u oči! Gwyneira si je natočila viski i priznala činjenicu da više nema pregled nad onim što se događa. Više nije znala što se događa na njezinoj farmi. Prije je znala i za najmanje nesuglasice među radnicima, znala je tko je sklon tužakanju ili opijanju i koga treba posebno nadgledati. Naravno, budno je pratila i Tongu! Još prije nekoliko godina odmah bi provjerila koji je komad zemlje bio Maorima doista svetinja. Ne bi Tongi bez borbe prepustila više hektara zemlje. Ali sada je sve prepustila Maaki, koji je bio preopterećen. Maaka je bio dobar pastir, ali nije bio rođen za upravitelja. A Jack...

Prodorna zvonjava telefona prekinula je tijek Gwyneirinih sumornih misli. Najavili su joj razgovor s Christchurchom. Odmah nakon toga Gwyneira je začula glas Georgea Greenwooda.

— Gospođica Gwyn? Zapravo sam htio razgovarati s Jackom, ali možete mu to i prenijeti. Neka pripremi Charlotteine zapise, stručnjak iz Wellingtona dolazi za dva tjedna.

Georgeov glas zvučao je živahno i radosno. — I pogodite koga će dovesti, gospođice Gwyn! Nisam se previše obazirao na tajnovitost, ali moja supruga i Elaine s užitkom glume Mata Hari! U svakom slučaju, Wellington doista šalje Bena Billera, a pratit će ga Lilian. Momak nema pojma o obiteljskim vezama. Lily ga drži u neznanju kao i Elaine svojega Tima.

Gwyneira se malo razvedrila. — Kažete da Lily dolazi ovamo? S malenim... kako se ono zove?

— Galahad — odgovorio je George. — Vrlo neobično ime. Keltsko, zar ne? No dobro... da, ona dolazi. A najvjerojatnije i Elaine sa svojim Timom. Farma Kiward ipak je bolje mjesto za obiteljski susret od moje male kuće. Pripremite se, gospođice Gwyn, sve će vam sobe biti popunjene!

Od radosti je Gwyneirino srce počelo brže kucati. Sve sobe bit će popunjene! Djetešce koje kmeči, zadirkivanja između Lilian i Elaine... A Lily je uvijek uspijevala nasmijati čak i Gloriju! Bit će prekrasno. Možda bi trebala pozvati i

410


Rubena i Fleurette...

— Ah da, moram vam poručiti nešto od Maake — nastavio je George, sada malo poslovnijim, ali i dalje veselim glasom. — Kaže da neodložno pošaljete Wilkensona po ovce. Meteorolozi i maorska plemena s planine pretskazuju veliko nevrijeme. Nad Alpama se sprema novi hladan prodor. Kako to da su vam ovce već vani, gospođice Gwyn? Tako rano...

Gwyneira se na brzinu pozdravila s Georgeom i popila još jednu čašicu viskija. Zatim je učinila ono što je morala učiniti.

Jack je pokucao na vrata Glorijine sobe. Nije mogao pronaći Charlotteinu posljednju bilježnicu, koja je zapravo mogla biti samo još kod Glorije. Naposljetku, nedavno mu je govorila o nekakvim zapisima. Vjerojatno je pročitala te tekstove.

A možda će Gloria pristati na kratak razgovor. Jack se osjećao usamljenim nakon nesretnog razgovora s majkom. Gwyneira se ipak pokazala razumnom, čak i svjesnom svoje krivnje. Dala mu je za pravo što je otpustio Wilkensona i obećala je da će o tomu razgovarati i s Glorijom. Ipak, razgovor je općenito bio deprimirajući. Gwyneira je izgledala tako staro i bolesno — i sve je to bilo preteško za nju. Jack ju je pokušao uvjeriti da će joj pomoći, ali nije ni sam znao kako bi to trebalo izgledati. Prije bi u takvim okolnostima odjahao u Haldon, naručio pivo u gostionici i jasno i glasno objavio da farma Kiward traži pastire. Najčešće bi mu se odmah javilo nekoliko pustolova. No radi li se to i danas? I kako bi se Jack mogao prisiliti na to?

Gloria je malo odškrinula vrata.

— Mislim da tražiš ovo... Pružila mu je bilježnicu kroz uzak otvor i gotovo se nije ni pokazala. Jack je samo nakratko vidio kako je porumenjela u licu. Je li plakala? Kosa joj je bila raščupana, kao da je nije ni iščetkala.

— Što ti je, Gloria? — upitao je Jack.

Odmahnula je glavom. — Ništa. Ja... evo tvoje knjige.

Gloria je zatvorila vrata prije nego što je stigao nastaviti s pitanjima. Bilježnica u njegovoj ruci bila je deblja od ostalih, nije se mogla dobro zatvoriti, kao da je netko nešto stavio među stranice. Jack je odnio bilježnicu u svoju sobu i otvorio je uz svjetlost nove električne svjetiljke.

Sledio se od onoga što je vidio.

Mračan grad, strši u nebo na kojem nema zvijezda. Vrag se smije u prolazima između kuća — a jedan brod isplovljava iz luke. Jack vidi zastavu s mrtvačkom glavom, koju je on podigao, ali smrt je zapravo bila gola djevojka. Na palubi je stajao dječak i piljio u vraga. Ratoborno, siguran u pobjedu, dok su djevojci na zastavi tekle suze iz mrtvih očiju.

Zatim je vidio djevojku u naručju muškarca — ili je to ipak bio vrag s

411


prethodne slike? Izgleda da se crtačica nije mogla odlučiti. Čovjek je čvrsto držao djevojku kao da pripada njemu, ali ona ga nije gledala. Par je ležao na palubi broda, a djevojka je gledala more — ili kakav otok u daljini. Nije se otimala, ali je bila daleko od toga da bi uživala u muškarčevoj blizini. Jack je pocrvenio kad je ugledao njegov prevelik spolni organ koji se poput noža zabio među noge nezainteresirane djevojke.

A onda opet nekakav grad. Drukčiji od onog prvog, ovaj put su kuće male a ne velike, more kuća. Među njima čajana ili nešto slično. Nešto što više nalikuje arapskim gostionicama nego europskim kavanama ili pivnicama. Čovjek pije s vragom. A među njima, poslužena poput ribe na pladnju, leži djevojka. Tu su i noževi. Vrag — nije ga bilo teško prepoznati — dodaje novac čovjeku preko puta. Djevojka ovaj put nije bila gola, ali u tijesnoj, jeftinoj haljini djelovala je još bespomoćnije. Na licu izraz nerazumijevanja i straha.

Slike koje su slijedile prikazivale su golu strahotu. Jack je vidio djevojku u lancima u paklu, okruženu vragovima koji plešu i zlostavljaju je uvijek na drugi način. Jacku je navirala krv u obraze; na slikama su bile zastrašujuće pojedinosti. Često su bile jasno istaknute, a onda, vjerojatno u bijesu, prešarane crnim ugljenom tako da se prvotna slika samo nazirala. Na nekim je mjestima pero probilo papir jer ga je Gloria previše tiskala. Jack je gotovo osjećao njezinu bol.

Na kraju, nakon beskrajnog niza uznemirujućih crteža, djevojka je ležala na nekoj plaži. Spavala je, a između nje i vragova nalazio se ocean. Ali s druge strane plaže čekale su je nove nemani. Sljedeće slike prikazivale su novu odiseju kroz pakao. Jack se zaprepastio ugledavši djevojčinu ošišanu glavu koja je od slike do slike sve više nalikovala na mrtvačku lubanju. Na posljednjim slikama crte djevojčina lica više nisu bile raspoznatljive, vidjele su se samo kosti i prazne očne duplje. Djevojka, prikazana kao kostur, nosila je tamni kostim i svijetlu bluzu zakopčanu do vrata. Napokon se ukrcala na brod i ponovno je gledala prema otoku koji se mogao vidjeti još na prvoj slici.

Gloria je povela Jacka na put.

— Ti si luda!

Glorijin je glas odzvanjao salonom kad je Jack drugoga jutra izašao iz svoje sobe.

Djevojka je stajala nasuprot Gwyneiri — bila je to jedna od ogorčenih i preosjećajnih prepirki između bake i praunuke, koja Jacku danas nikako nije trebala. U svakom slučaju, Gwyneira joj nije uzvratila istom mjerom kao inače. Pustila je da Gloria iskali na njoj svoj bijes. Jack se začudio vidjevši da nosi odjeću za jahanje i da je prebacila preko ramena torbe za sedlo.

— Ona želi ići u planinu! — povikala je Gloria kad je vidjela Jacka kako silazi stubištem. Bila je do te mjere uzrujana, da više nije ni mislila na slike. Također nije ni primijetila da su mu oči crvene od nespavanja. — Tvoja majka želi odjahati u planinu i vratiti ovce.

412


Gwyneira ih je oboje pogledala svisoka. — Nemoj mi govoriti da sam luda, Gloria — rekla je smireno. — Jahala sam u planinu više puta nego što vas dvoje možete nabrojiti. Dobro znam što radim.

— Jahat ćeš sama? — zbunjeno je upitao Jack. — Sama ćeš otići u planinu i dotjerati deset tisuća ovaca?

— Trojica preostalih pastira, pakeha, idu sa mnom. Noćas sam bila kod Marame...

— Što si rekla? Noćas si odjahala na farmu O’Keefe i razgovarala s Maramom?

Jack to nije mogao shvatiti.

Gwyneira ga je prostrijelila pogledom. — Otkako si se vratio iz rata, Jack, imao si svakakvih tegoba, ali čini mi se da ti je sluh do sada uvijek bio u redu. No dobro, ponovit ću: razgovarala sam s Maramom i ona će mi poslati svoja tri sina. Nije ju briga što će na to reći Tonga. Možda će im se pridružiti još tko, ponudila sam im dvostruku plaću. A sada idem. Uzet ću Ceredwen, Gloria, ako se slažeš. Ona je najbolje uvježbana.

Jack je i dalje bio kao u transu. — Ona ima pravo, luda si...

Nikad prije nije tako razgovarao s majkom, ali Gwyneirine namjere činile su mu se vrlo neprimjerenima. — Imaš više od osamdeset godina. Više ne možeš goniti stoku!

— Mogu ono što moram. Načinila sam pogrešku i sad je moram ispraviti. Životinje moraju sići s planine, najavili su snježne oluje. A kako nitko drugi ne pokazuje niti je sposoban...

— Majko, prestani, ja ću otići po ovce.

Jack se uspravio. Samo trenutak prije osjećao se umornim i obeshrabrenim, ali Gwyneira je bila u pravu: čovjek čini ono što mora. Nije mogao dopustiti da životno djelo njegovih roditelja — i Glorijino nasljedstvo — uništi snježna oluja.

— Idem i ja — rekla je Gloria bez oklijevanja. — Sa psima će svatko od nas napraviti više posla nego tri pastira zajedno. A ovce će jedva čekati da se vrate kući.

Jack je znao da to nije točno. Životinje su po lošem vremenu bile obezglavljene i bilo ih je teže dovesti u red nego inače. Ali Gloria će to ubrzo i sama vidjeti.

— Jesi li dala osedlati teretne konje? — upitao je majku. — I molim te, nemoj se sada svađati sa mnom, stvar je jasna. Mi ćemo jahati, a ti ćeš sve pripremiti. Potraži u Haldonu nekoga tko će ti pomoći — to se može obaviti i telefonskim putem. I gledaj da naručiš zob i pšenicu, ovce se moraju oporaviti nakon probijanja kroz oluju. Dotjerat ćemo ih u šupe za šišanje i u stare staje za krave. Moraju se maknuti s kiše. A poslije toga... Ali o tomu možemo i poslije razgovarati. Provjeri što se nalazi u torbama, Gloria. Majko, kaži joj što joj treba. Mnogo viskija, u svakom slučaju. Ljudima je potrebna toplina iznutra. Ja idem u staju potražiti ljude.

413


Otkako je bio ranjen, Jack nije izrakao toliko riječi u jednom komadu, a pogotovo ne u takvom tonu. Poručnik McKenzie iz Galipolja bio je mrtav. Odjednom se učinilo da se vratio Jack McKenzie, upravitelj farme Kiward.

414


10.

spred staja čekali su Maramini sinovi, Kurina polubraća. Najmlađi je navršio tek petnaest godina i uzbuđeno je čekao pustolovinu. Došla su još dva maorska pastira, iskusni pastiri s mnogo mane, koji su se usudili prkositi Tongi. Jack se začudio, mršteći se, kad je ugledao trećega. Bio je to Wiremu.

— Jesi li ikad radio s ovcama? — mrzovoljno ga je upitao Jack. Nije se mogao sjetiti ni jednog razloga da odbije Tonginog sina, a nije ni znao što će učiniti Gloria kad ga vidi.

Wiremu je odmahnuo glavom. — Samo kao mali dječak. Tada su me poslali u grad. Ali znam jahati. I mislim da vam je potreban svaki čovjek.

Oborio je glavu. — Mislim da Gloriji nešto dugujem.

Jack je slegnuo ramenima. — Onda neka Gloria odluči. Znate, ljudi, to će biti težak put, a nije ni bezopasno. Trebali bismo krenuti što prije, vrijeme će prije biti lošije nego što će se popraviti, ako je vjerovati upozorenjima. Dakle, dovedite konje.

Jack je u staji zatekao trojicu pakeha, koji su ostali na farmi, neškolovane ljude, koji su znali samo tri naredbe za pse. Uzdahnuo je. Još nikad nije gonio stoku s takvom sklepanom ekipom — niti je put ikad bio tako opasan kao sada. Opirao se tomu da povede maloga Tanea. Ali Wiremu je rekao da trebaju svakog čovjeka.

Gloria je nosila svijetlu maorsku vrpcu za kosu ispod kapuljače. Pronašla ju je negdje u ormaru i nije imala vremena za razmišljanje o modi. Nadala se da će joj tkana vrpca grijati uši bude li uistinu nastala snježna oluja.

Kiša je padala kao iz kabla kad su napokon krenuli, jedanaest jahača, pet teretnih konja. Dan je bio više nego tmuran; činilo se da se uopće neće razvedriti. Jack je to objašnjavao skupljanjem oblaka iznad Alpa, koji su zaklanjali sunčevu svjetlost. Gorje, koje se inače dostojanstveno uzdizalo iza ravnice, toga je jutra nalikovalo na prijeteće sjene, što su se nazirale iza kišne zavjese. Na raskvašenim poljskim putevima već se tjednima gazilo po blatu i nije se moglo ni pomišljati na brzo kretanje. Prve vrhove trave nježno zelene boje, koje je probudilo proljeće, kiša i vjetar nemilosrdno su polegli na tlo. Jack se

415


nadao da neće padati tuča.

Tek oko podneva izašli su na čvršće puteve. Ovdje su ljudi rijetko kad jahali, a vozili se nisu nikad pa je tlo stoga bilo čvršće. Konji su se mogli kretati kasom ili galopom. Jack je volio brzo jahati, ali je pazio da ne preoptereti konje. Odmori su ionako bili kratki jer se nitko nije htio odmarati na kiši. Predvečer su naišli na stada mladih ovnova koje je Gloria već nekoliko puta otjerala s Tongina svetog tla. Očito su bili na putu kući.

— Živahni momčići! — pohvalio ih je Jack. — Povest ćemo ih sa sobom. Prenoćit ćemo u stražarnici na Gabler’s Creeku. Ondje mogu pasti travu. Tane će ih sutra vratiti kući.

Maramin najmlađi sin bio je u nedoumici: nije htio tako brzo okončati pustolovinu, a s druge strane, bio je ponosan što smije posve sam goniti stado ovaca. Imao je dobro uvježbanog ovčarskog psa koji ga je slušao. Jack je bio siguran da će bez ikakvih poteškoća vratiti ovce kući. Jedna briga manje — odgovornost za Tanea, koju je morao preuzeti, jako ga je opterećivala.

Kad su nastavili put, jahao je uz Gloriju. Primijetio je kako se trgnula kad je spomenuo kolibu. — Možemo podići šator za tebe — rekao je. — Ili ćeš spavati u staji. Ali nerado te ostavljam samu...

— U šatoru bih također bila sama — rekla je Gloria.

— Ali između tvojeg šatora i kolibe nalazio bi se moj šator — rekao je Jack. Pokušao je uhvatiti njezin pogled, ali ga ona nije gledala u oči.

Zapravo, bilo mu je mrsko podizati šatore po kiši, ali još je manje volio zajedničko noćenje u kolibi, jednako kao i Gloria.

— Onda možeš... Gloria je spustila glavu i govorila vrlo tiho. — Onda možeš i ti spavati u staji.

U kolibi bi bilo udobnije. U vrijeme dok je James McKenzie krao stoku, ovčarski su baruni dali podići u brdima kolibe u kojima su ljeti boravili pastiri. Bile su to čvrste male građevine s ognjištem i nišom za spavanje. Ljudi su naložili vatru u kaminu i odmah su ponudili Gloriji jedan krevet.

— Gospođica Glorija više bi voljela spavati u staji — zahvalio se Jack — ali joj prvo napravite mjesta uz kamin kako bi se mogla ugrijati. Tko će kuhati?

Wiremu je predložio da muškarci spavaju u staji. Ostali su nevoljko pristali. Gloria je odmahnula glavom. — Onda više nećemo imati mjesta za konje — objasnila je. — I ja ne želim nikakve povlastice. Ovdje ima mjesta za sve. Ako ne želim spavati u kolibi, to je moja stvar.

Na kraju se Gloria zavukla u svoju vreću za spavanje i legla pokraj Ceredwen na slamu koja ih je dovoljno grijala. Nimue i dva štenca prislonili su se uz nju i time bi joj priskrbili još više topline da nisu bili potpuno mokri. Jack im je zapovjedio da legnu u kut staje.

— Mi ćemo ih ostaviti ovdje, zar ne? — upitala je Gloria gledajući u male pse. Sa strahom je promatrala kako Jack širi svoju vreću za spavanje. Na drugom kraju staje, uz vrata koja povezuju kolibu i staju.

416


Jack se nasmiješio. — Da, mislim da ćemo ih ostaviti ovdje.

Bio je sretan to je upotrijebila riječ »mi« i odahnuo je kad je začuo Glorijino ravnomjerno disanje. Sjećao se kako ga je osluškivao dok je bila dijete. Tada je često dolazila u njegov krevet i pričala mu o svojim snovima, osobito kad je imala noćne more. Nekad bi mu to išlo i na živce.

Te noći Jack je bio sretan što nije htjela pričati. Što još nije htjela pričati.

Sljedećeg jutra nakratko se razvedrilo, a oko podneva su naišli na druge ovce. Nije ih bilo teško skupiti. Maori su zapalili vatru i ispekli netom ulovljene ribe. Gonidba ovaca počela je biti zabavna. No tada je ponovno počela padati kiša i na kraju je došla i oluja. Požurili su se i navečer su stigli na visoravan na kojoj su ljudi s farme Kiward obično podizali logor. Gloria je upoznala to mjesto putujući s Maorima. Bila je to travom obrasla kotlina, s dvije strane omeđena stijenama, što je olakšavalo čuvanje ovaca. S ovoga mjesta će sutra krenuti u potragu za ovcama.

Stijene su inače štitile od vjetra, ali ovaj put ga izgleda nisu mogle zadržati. Iako je još bilo popodne, gotovo se smračilo, a kiša se pretvorila u snježne pahulje kad su ljudi krenuli podizati šatore. Po dvojica su se mučila oko jednog šatora. To je doista bila prava borba jer je vjetar okrenuo na oluju koja je svima šibala snijeg u lice i trgala šatorska krila iz ruku, čim bi ih pokušali skinuti s teretnih konja. Jack je teško disao. Ledeni zrak štipao ga je u plućima. Osim toga, uznojio se ispod debele odjeće nakon što mu je napokon pošlo za rukom skinuti šatorske šipke sa sedla. Konji su poslušno stajali, okrenuvši križa prema vjetru. Ovce su se priljubile jedna uz drugu.

— Dvije ovce se janje... — obavijestio ih je Wiremu. On je dijelio šator s Maraminim najstarijim sinom i već je odmakao u podizanju logora. Ovo janjenje dodatno ga je opteretilo.

Jack se probio kroz mećavu do prve ovce, a jedan iskusni Maor pobrinuo se za drugu. Nasreću, sve je prošlo dobro. Samo su jednom janjetu morali pružiti pomoć.

— Pusti mene! — zamolila je Gloria — ja imam uže dlanove...

Jack se nakašljao. — Ali ti to nisi radila godinama! — povikao je u vjetar.

— Nisi ni ti — rekla je Gloria. Zatim je spretno gurnula desnu ruku u rodnicu ovce, napipala janje i izravnala njegovu svinutu prednju nogu. S posljednjim izljevom plodne vode iskliznulo je u život.

— Unijet ću ga k nama unutra, gospodine Jack! — rekao je stari Maor i životinje, koje se nisu mnogo bunile, gurnuo u svoj šator, sklonio ih je s vjetra.

Jack je oteturao do hrpe šatorskih krila i šipki, koja je nekoć bila njegov šator. Nitko nije mislio da ga treba podignuti dok se on brinuo o ovcama. Trebao je zapovjediti ljudima da to učine. Sada su svi njegovi ljudi već ležali u svojim šatorima. Svi osim Glorije... Ona je bez riječi pritekla u pomoć, ali joj je vjetar stalno otimao platno iz ruku. Jack je zadihano držao šipke, a Gloria ih je

417


učvršćivala. Kad je šator napokon bio podignut, dršćući se spustio na tlo. Gloria je dovukla unutra vreću za spavanje i smjestila se u kut, potpuno iscrpljena. U tom trenutku Jack je primijetio da dijelovi njezina šatora i dalje leže u snijegu.

— Ja sada ne mogu podići još jedan šator — prošaptao je Jack. — Moramo zamoliti ljude...

Radnici su se odavno povukli u svoje šatore, a iz dva se skloništa čulo blejanje ovaca. Strpljivi Maori sigurno su ih sklonili kod sebe. Bilo je jasno da nitko neće dobrovoljno izaći na mećavu i podići Glorijin šator. Djevojka je panično gledala uski prostor, pola kojega je zauzimao Jackov ležaj. To nije bilo pošteno. Obećao joj je...

Tek tada je čula kako hropće.

Jack je sklopljenih očiju ležao na pokrivaču i pokušavao mirnije disati, ali kad se zrak napokon malo zagrijao, morao je kašljati.

— Žao mi je, Glory. Možda... možda poslije, ali...

Gloria je kleknula pokraj njega kad je počeo kašljati. — Čekaj — rekla je i potražila nešto u torbi. Baka Gwyn stavila je lijekove i obnovila zalihe.

— Čaj... ulje čajevca? — Jack se pokušao našaliti. — Australci su... to dobili...

— Pomaže protiv mjehurića na stopalima — rekla je Gloria.

— To nas nije mučilo. Jack je ponovno počeo kašljati.

Gloria je izvadila bočicu Rongina sirupa. — Popij jedan gutljaj.

Kako nije odgovorio, prinijela mu je bočicu ustima.

— Imaš povišenu temperaturu — zabrinuto je rekla.

— To je samo vjetar — prošaptao je Jack. Potražila je njegovu vreću za spavanje i raskopčala ju je. Jack se uvukao u nju teškom mukom. Gloria mu je pomogla zakopčati vreću za spavanje, ali je primijetila da mu nije bilo nimalo toplije.

— Da vidim, može li ti tko skuhati čaj? — upitala je. Nije htjela ići u druge šatore. Vani je i dalje biješnjela oluja. Ipak, bila je zabrinuta za Jacka.

Jack je odmahnuo glavom. — Po ovakvom nevremenu... vatra ne gori.

Drhtao je po cijelom tijelu. — Glory, ja... ja ti neću ništa učiniti, ti to znaš. Napravi si ležaj i pokušaj zaspati.

Gloria je bila neodlučna. — A ti?

— I ja ću spavati — odgovorio je Jack.

— Moraš skinuti mokru odjeću.

Pri ulasku u šator Jack je samo zbacio promočeni kišni ogrtač. Vlažna košulja i jahaće hlače trebale su se osušiti same od sebe, ali na taj mu način nikad neće biti toplo.

Sumnjičavo je pogledao Gloriju.

— Nisam zabrinuta — rekla je. — Znam da mi nećeš ništa učiniti.

Okrenuvši leđa njegovom ležaju, izvadila je iz njegove torbe suhu flanelsku košulju i hlače od čvrste tkanine. Jack se oslobodio mokre odjeće. Drhtao je tako

418


jako da je jedva odjenuo suhu odjeću. Od napora je ponovno počeo kašljati. Gloria je zabrinuto čučala u svojem kutu i promatrala ga.

— Ti si bolestan...

Jack je odmahnuo glavom. — Idi spavati, Gloria.

Gloria je ugasila svjetiljku kojom su za nuždu osvijetlili unutrašnjost šatora. Jack je ležao u mraku, pokušavao se ugrijati i osluškivao je njezino disanje. Gloria je također bila napeta i slušala je kako on diše. Činilo se da su prošli sati i sati, a Jack je i dalje kašljao i drhtao. Naposljetku se Gloria pridigla i primakla se k njemu.

— Imaš visoku temperaturu — rekla je. — I groznicu.

On nije odgovorio, ali je njegovo tijelo, koje se treslo, govorilo umjesto njega. Gloria se borila sa samom sobom. Bez izvora topline on neće moći zaspati i ujutro će mu biti još lošije. Sjetila se njegova pisma iz sanatorija. Pluća mu nisu bila zdrava. Mogao bi umrijeti...

— Nećeš me dirati, dobro? — tiho je upitala. — Samo me nemoj dirati... Zatim je drhtavim prstima otkopčala njegovu vreću za spavanje i uvukla se unutra. Osjetila je pokraj sebe njegovo mršavo tijelo i privila se uza nj kako bi mu predala svoju toplinu. Jack je spustio glavu na njezino rame i napokon je zaspao.

Gloria je htjela ostati budna, nikako nije htjela izgubiti kontrolu, ali su napori, kojima je bila izložena toga dana, učinili svoje. Kad se probudila, bila je sklupčana kao i obično dok spava. Jack je prebacio ruku preko njezina tijela.

Gloria se uplašila i htjela se osloboditi, ali onda je vidjela da Jack još spava. Nije ju dirao. Šaka mu je bila otvorena, a ruka svinuta poput kakva gnijezda u kojem je bila zaštićena. S druge strane ležale su Nimue i Tuesday. Gloria se umalo nije počela smijati. Na kraju se oprezno izvukla iz Jackova zagrljaja — bilo joj je manje nelagodno dok je spavao. Ali onda je on otvorio oči.

— Gloria...

Gloria se skamenila. Nitko nije tako nježno izgovorio njezino ime. Progutala je slinu i nakašljala se.

— Dobro jutro. Kako... kako si?

Jack ju je htio uvjeriti da se osjeća dobro, ali to nije bila istina. Boljela ga je glava i ponovno je morao kašljati.

Gloria mu je oprezno stavila ruku na čelo. Gorio je. — Moraš ležati.

Jack je odmahnuo glavom. — Vani me čeka nekoliko tisuća ovaca — rekao je tobože veselo. — I čini se da više ne pada snijeg.

To je bilo točno, ali nebo je bilo tmurno, a na tlu je bilo snijega od jučer. Gloria se užasavala pri pomisli na jahanje po takvu vremenu. Jack je imao osjećaj kao da će mu magla prekriti pluća.

Pokraj šatora bijelih pastira već je gorjela vatra.

— Trebali bismo se pobrinuti da dobijemo vrući čaj. I zatim krenuti, što je

419


moguće prije.

Jack je pokušao ustati, ali mu se zavrtjelo u glavi čim se uspravio. Teško dišući, ponovno se spustio na ležaj.

Gloria ga je prekrila još jednim pokrivačem. — Ti ćeš ostati ovdje — odredila je. — Ja ću obaviti posao s ovcama.

— A s muškarcima? — tiho je upitao Jack.

Gloria je kimnula. — I s muškarcima!

Ne čekajući njegovo negodovanje, navukla je još jedan pulover i kišni ogrtač i izašla iz šatora.

— Je li sve u redu, ljudi? Noć je bila mirna?

Glorijin glas zvučao je ohrabrujuće i pribrano. Ako se i bojala, znala se dobro pretvarati. Pogled na logor ulijevao joj je hrabrost. Prozebli ljudi čučali su pred šatorima — sigurno ni jednom nije bilo na pameti da se približi djevojci. Ovce i konji pasli su uokolo, a čuvali su ih njezini psi i pastirov ovčar.

Paora, najstariji među Maorima, kimnuo je Gloriji. — Svi janjići su živi. Noćas su se ojanjile još dvije ovce. Jedno janje je uginulo, ostali su dobro. Unijeli smo ih u šator. Sve je bilo puno.

Gloria je čekala da će se tko našaliti na njezin i Jackov račun, ali su ljudi Franka Wilkensona i Boba Tailora, Bogu hvala, otišli s farme. To je Gloriji dalo hrabrosti za objašnjenje koje je uslijedilo.

— Popit ćemo čaj i onda krenuti te dotjerati što više stoke. Jučerašnje vrijeme može se svaki čas ponoviti. Ali gospodin Jack je bolestan. On mora ostati u šatoru. Wiremu, ti ćeš brinuti o njemu...

Wiremu je žalosno pogledao Gloriju. — Ja nisam liječnik, ja...

— Studirao si nekoliko semestara i pomagao si Rongo Rongo. Svakog ljeta — pričala mi je o tomu. I nisi neophodan kod gonjenja stoke.

Gloria je zaustavila svaku daljnju raspravu tako što se odmah obratila ostalima. — Paora i Hori, vi ćete s Willingsom i Carterom odjahati onamo gdje se ovce najčešće skupljaju. Anaru ide s Bealesom... jesi li već kad gonio stoku, Anaru? Nisi? Ali si putovao s plemenom i poznaješ ovaj kraj. Neka ti Paora kaže gdje se najvjerojatnije mogu naći veća stada. Rihari ide sa mnom.

Rihari, Maramin srednji sin, bio je dobar jahač i tragač i imao je psa mješanca, koji se pokazao dobrim i u lovu. — U brdima ćemo tražiti raspršene ovce. Kuri i Nimue će ih sigurno nanjušiti. Paora i Hori — vi imate svoje pse. Anaru, Willings, Carter i Beales uzet će jednog od mladih pasa. S njima je lako raditi. Zvižduci su vam poznati.

Kako bi se uvjerila da je to istina, Gloria je nakratko izvela najvažnije zvižduke i bila je ponosna kad su mladi psi odgovorili na očekivani način. Psi maorskih pastira izvršavali su zapovijedi izrečene na jeziku njihovih gospodara, a Gloria se prisjetila kako je njezin djed James svojim ovčarima uvijek zapovijedao na galskom jeziku. Gwyneira je, naprotiv, od početka zahtijevala da se mlade životinje dresiraju po standardnom sustavu. Gloria je to smatrala

420


skučenim i dosadnim, ali je sada shvatila smisao toga. Ovčari na farmi Kiward radili su sa svakim; bili su uvježbani da se brzo prilagode i da se odmah pokažu korisnima.

Jack je kimnuo u znak priznanja kad je ušla u njegov šator noseći mu šalicu čaja. — I ja bih točno tako postupio, Glory — rekao je blagim glasom. — Ali te ne bih poslao samu u planinu. Jesi li sigurna...?

Grijao je ruke obujmivši vruću glinenu posudu.

Gloria je zakolutala očima. — Dolje nisam nikomu korisna. Ni Rihari ni ja ne poznajemo doline na kojima stada inače pasu. Jedino bismo mogli pojačati ostale ekipe, ali oni će se snaći i bez nas. Budemo li jahali na prijevoje, spasit ćemo desetke životinja.

— Budi oprezna.

Jack ju je prstima pomilovao po ruci.

Gloria se nasmiješila. — A ti ćeš biti dobar i slušat ćeš Wiremua, je li tako? On ne priznaje, ali Rongo kaže da je on tohunga. Samo je ogorčen što nije uspio na sveučilištu za pakehe. Glumi lovca i trapera, umjesto da radi ono što zna.

— Ne čini se da ga mrziš — rekao je Jack napola ozbiljno.

Gloria je slegnula ramenima. — Kad bih mrzila sve kukavice na ovom svijetu... Zatim je izašla.

Jack je ostao ležeći te naizmjence osjećao ponos i strah za Gloriju. Planinski prijevoji nisu bili bezopasni, osobito pri ovakvim iznenadnim prodorima hladnoće. Ali tada je došao Wiremu i Jack više nije imao vremena za zabrinutost. Mladi Maor zapalio je vatru ispred šatora, zagrijao kamenje i stavio ih oko Jacka kako bi ga ugrijao. Nakon kratkog vremena Jack se kupao u znoju. Wiremu mu je na prsa stavio obloge od ljekovitih trava i dao mu da udiše vruću paru.

— Tvoja su pluća bila ozlijeđena — rekao je nakon što je nakratko pregledao ožiljke. — Uništeno je mnogo plućnog tkiva, pravo je čudo što si to preživio. Desno plućno krilo puno je ožiljaka. Organ više ne može primiti dovoljno kisika pa se zato brzo umoriš i nemaš snage.

Jack je imao osjećaj kao da mu trave gore u plućima. — A to znači...? — upitao je teško dišući. — Da bih trebao ostati u kući kao... kao kakva djevojka?

Wiremu se počeo smijati. — Wardenove djevojke nisu sklone ostajanju u kući — rekao je. — A to nije dobro ni za tebe. Možeš obavljati uobičajene radove na farmi, ali bi trebao izbjegavati veće tjelesne napore po onakvom vremenu kakvo je bilo jučer. I moraš više jesti. Premršav si.

Wiremu mu je stalno točio čaj i Glorijin sirup koji je dobila od Rongo.

— Vrlo je djelotvoran. Ali nitko ne vjeruje u to jer svi misle da je riječ o nekakvom hokus-pokusu. Prije nego što počne brati cvjetove, Rongo Rongo otpleše tri plesa... Wiremuov glas zvučao je podrugljivo. Odbacio je maorsku medicinu, a onda je shvatio da ga medicina pakeha ne želi.

— Time pokazuje biljkama koliko ih cijeni — rekao je Jack. — Što je loše u

421


tome? Mnogi se pakehe mole prije nego što prelome kruh. I ti si to morao činiti u internatu.

Wiremu se opet smijao. — Pakeha — hokus-pokus.

— Wiremu... što je rekla Gloria? — odjednom je upitao Jack. — Onda, u marae. Tongi. Ja sam izdaleka vidio da mu je nešto sasula u lice, ali nisam čuo što.

Wiremu je pocrvenio. — To je bila njezina pepeha, predstavljanje njezine osobe u plemenu. Znaš li kako to ide?

Jack je slegnuo ramenima. — Samo približno. Nešto kao »Dobar dan, ja sam Jack, moja majka je brodom Dublin doputovala u Aotearou...«

— Prvo kažeš ime čamca kojim su došli preci tvojega oca — ispravio ga je Wiremu. — Ali to nije toliko važno, važnije je značenje. Pepeha je podsjećanje na našu prošlost zato što ona određuje našu budućnost. I nga wa o ua, razumiješ?

Jack je uzdahnuo. — Razumijem samo riječi. Načelno mogu vjerojatno razumjeti samo oni koji su došli na Aotearou u prvom čamcu. A zašto su brodovi, s kojima su doplovili Wardenovi i Martynovi, bili tako strašni?

Wiremu mu je ponovio Glorijin govor.

422


11.

loria je jahala kroz maglu, nadajući se da će se ona razići ili će strmi put u brda jednostavno izaći iz nje. Pitala se kako Rihari, koji je jahao pred njom, može tako lako naći put, a osobito se divila tomu kako psi Kuri i Nimue neprestano otkrivaju ovce i skupljaju ih, veselo lajući. Već su

skupili stado od gotovo pedeset ovaca, uglavnom stare i mlade ovnove koji su se nerado držali na okupu pod budnim Nimuinim okom. Svi su se oni kretali pojedinačno ili u manjim skupinama. Autsajderi i svadljivci, pomislila je Gloria i počela se smijati. Rihari je jahao ispred nje bez riječi. Bila je smirena jer se činilo da on dobro poznaje put.

Kad su maglu ostavili za sobom, pred Glorijom se ukazala prekrasna slika. Snježni vrhovi kao da su lebdjeli iznad oblaka. Vrh planine Aoraki pozdravljao ih je, a konji kao da su prelazili preko ponora po jedva vidljivim vilinskim mostovima. Brda su nalikovala na pustinjske dine, bila su blago vijugava, a onda odjednom kao da ih je netko odsjekao oštrim nožem.

— Vjeruješ li da ćemo ovdje još naći ovce? — upitala je Gloria. Nije se mogla nagledati ljepote planinskog krajolika, ali je znala da je pred njima još dug put prema dolje i mnogo skretanja kako bi mogli pronaći odlutale četveronožne osobenjake.

Rihari je odmahnuo glavom. — Ja sam došao gore samo zato što sam htio vidjeti vrijeme — rekao je, a glas mu je zvučao nekako čudno. — Zato što sam... htio vidjeti ovo.

Gloria je pogledala prema jugu, gdje se nalazio Mount Cook, ali Rihari je pokazao prema zapadu.

I oblaci, koji su se ondje nakupili, bili su umjetničko djelo prirode. Tko je donekle poznavao ovaj kraj, nije se gubio u ovoj ljepoti, nego je strahovao od onoga što slijedi.

— Oh, kvragu, Rihari! Što je to? Novo nevrijeme? Ili se sprema propast svijeta?

Gloria je zapanjeno gledala u crne i sive nakupine oblaka u kojima su već sablasno sijevale munje. — Dolazi li to ovamo?

423


Rihari je kimnuo. — Zar ne vidiš?

Dok su Rihari i Gloria razgovarali, crni su im se oblaci približili.

Gloria je podigla uzde i uspravila se. — Moramo se vratiti dolje u logor, ovo dolazi tako brzo, a ostali čekaju. Kvragu, Rihari, ako je tako strašno kao što izgleda, odnijet će nam šatore...

Gloria je okrenula Ceredwen i zazviždala psima. Rihari je krenuo za njom. Sami konji odredili su brzinu kretanja jer su se htjeli što prije vratiti u logor. Gloria je morala obuzdavati svoju kobilu. Opasnost da će se okliznuti i survati u provaliju, bila je prevelika. Rihari je pokušavao voditi računa o ovcama, ali je to ipak morao prepustiti psima. Nevrijeme je bilo sve bliže i bliže i životinje su se uplašile. Zato jahači više nisu upali u maglu. Rastjerao ju je nadolazeći vjetar. Vrlo brzo počela je padati kiša.

— Gloria, ne možemo ostati ovdje na prijevoju.

Rihari se probio do djevojke kroz kišu koja je šibala. — Nastane li oluja poput one jučer, otpuhat će konje dolje. A mi nećemo vidjeti ni prst pred nosom.

— A kamo bismo trebali otići?

Vjetar je otrgnuo riječi s Glorijinih usana.

— U blizini ima jedna dolina sa spiljama...

— I? — srdito je upitala Gloria. — Zašto već nismo ondje? Mogli smo ili koristiti kao logor.

— One su tapu — povikao je Rihari. — Duhovi... Ali ti poznaješ Pourewu. Nisi li već bila tu s Rongo?

Gloria je razmišljala jedan trenutak. Rongo ju je vodila na toliko brda i dolina i pokazivala joj spilje i stijene, gdje su u pradavna vremena živjeli njezini preci. Gloria se pokušavala prisjetiti značenja riječi. I odjednom je u mislima ugledala stjenovitu utvrdu. Dolinu, okruženu stijenama. Vulkansko grotlo ili glečer koji je prije nekoliko tisuća godina oblikovao neku vrstu utvrde.

— Duhovi će se morati prilagoditi posjetu — objasnila je Gloria. — Rihari, gdje je ta utvrda? Bila je u ovom dijelu, ali prilično daleko od glavnog logora. Rongo i ja uspinjale smo se satima...

— Rongo je stara žena... oklijevao je Rihari. On je znao za svetinju, i vjerojatno su joj bili prilično blizu. Međutim, činilo se da je ne želi oskrnaviti. S druge strane, nevrijeme je bilo sve bliže i bliže...

Gloria se nije obazirala na Riharijevu neodlučnost. — Sada ćeš nas odvesti onamo pa ćemo onda zapucati puškama — odredila je. — Možda će ostalima pasti na pamet da nas potraže. Imamo li svijetleće streljivo?

Rihari je slegnuo ramenima. Gloria je pak bila gotovo sigurna da imaju. Baka Gwyn ju je upozorila na to kad je pregledavala prtljagu.

Jahačica i jahač uskim su se stazama probijali kroz kišu, koji je oluja donosila u naletima. Rihari je vodio Gloriju čas nizbrdo, čas uzbrdo. Tuda vjerojatno nikad nije prošao ni jedan konj — a ni čovjek, bar u nekoliko posljednjih

424


desetljeća.

Gloriji se činilo da prepoznaje te predjele. Odlučno je stala sa Ceredwen ispred Riharijevog konja i snažno ga potjerala. Bilo je očigledno da je Rihari neodlučan. Kišu je zamijenio lagani snijeg i Gloria je navukla šal na lice kako bi se zaštitila. Umalo nisu prošli pokraj ulaza u krater. Ali Rihari je znao gdje se nalaze.

— Čekaj... — povikao je, nastojeći nadglasati vjetar. — Mislim da je to ovdje.

Gloria je pogledala kroz snježnu vijavicu. Činilo se kao da su duhovi zastrli prilaz njihovoj dolini koja je ljeti bila prelijepa i nije nikom mogla promaknuti. Rihari je krenuo konjem ravno prema dvjema stijenama u obliku vrata natkrivenih lukom. Bio je to ulaz u Porewu duhova. Rihari je projahao kroz njih s velikim strahopoštovanjem. Da je bio kršćanin, vjerojatno bi se prekrižio.

Gloria nije dugo čekala. Psi su na njezin znak protjerali ovce kroz kamenita vrata. A onda se ukazao novi prizor, koji ju je potpuno očarao i kad ga je prvi put ugledala s Rongo. Stijene na ulazu pokazivale su put u malu kotlinu omeđenu stršećim gromadama koje kao da su rasle iz tla. Prostrane odaje, nastale hirom prirode, pjesnik bi usporedio s katedralom ili viteškom dvoranom. Gloria je, međutim, u njima vidjela samo dovoljno velika, prirodna skloništa za svoje ovce. ljudi i životinje ovdje su bili zaštićeni od najpogubnije oluje.

Među stijenama pružala se oskudna stepa oko malog jezera. Jezero je ljeti imalo gotovo nestvarnu plavu boju, koja toga dana nije mogla doći do izražaja zbog tamnih oblaka na nebu.

Gloria se kolebala. Imala je savršeno sklonište — ne samo za nekoliko desetaka ovaca, nego i za Jacka i njegove ljude.

Pitala se treba li se spustiti dolje i dovesti ostale. To bi bilo najsigurnije, ali nije znala hoće li to moći napraviti prije nego što započne strašna oluja. Ili bi trebala ispucati svijetleće streljivo i nadati se da će Jack to vidjeti i ispravno protumačiti? Ali što ako bude mislio da je to poziv u pomoć? Tada će poslati samo nekoliko ljudi u potragu, skupina će se raspasti i na kraju će svi biti izloženi na milost i nemilost oluji. Ljudi su vjerojatno vidjeli da dolazi nevrijeme. Ako je Jack pri sebi, naredit će da se logor ukloni.

— Znaju li ostali za ovo mjesto? — upitala je Gloria.

Rihari je pokušao istodobno kimnuti i odmahnuti glavom.

— Wiremu možda zna, ali drugi sigurno ne znaju. Ja znam za ovu dolinu samo zato što sam jednom pratio Rongo. Susreli smo jedno drugo pleme. Dolazilo je iz McKenziejeve planine i njihova je čarobnica htjela posjetiti to mjesto. Rongo ju je dovela ovamo. A ti dobro poznaješ Maramu — ona se uvijek boji za Rongo zato što je već tako stara. Dakle, mene je poslala da je čuvam. S dvjema starim ženama bilo mi je vrlo dosadno. I morao sam čekati vani. Ako dotjeraš ovce ovamo, duhovi će se jako razljutiti, Gloria.

Gloria je zakolutala očima. Zatim je donijela odluku. — Bezopasan zemaljski duh ne može biti bjesniji od Tawhirimatea — rekla je. Tawhirimatea bio je bog

425


vremenskih prilika. — Slušaj, Rihari, ti čekaj ovdje. Vani ili unutra, svejedno, samo nemoj pustiti moje ovce odavde. Ja idem u logor. Povest ću Kurija; on će me voditi na povratku, da ne zalutam. Dovest ću ostale, prije nego se nevrijeme zahukta.

— Nećeš uspjeti... rekao je Rihari. — Uopće ne znaš gdje je to.

Gloria je puhnula. — Uvijek sam voljela sudjelovati u utrkama. Pronaći ću ja logor. Jahat ću nizbrdo, sve dok se budem mogla orijentirati, neće biti teško. Dakle, čekaj me... Ah, da, i pucaj iz puške. S vremena na vrijeme. To će mi pomoći da se vratim. Možda mi ostali već idu ususret. U slučaju da Wiremu nešto zna, nadam se da je dovoljno pametan pa se neće obazirati na tapu i dovest će ljude ovamo.

Rihari je grickao donju usnu. — Ne znam, ja... ne bi li bilo bolje da ja odjašem? Obećao sam gospodinu Jacku da ću paziti na tebe.

Gloria ga je strogo pogledala. — Ja znam sama paziti na sebe. I jašem deset puta bolje od tebe.

Kako bi to dokazala, Gloria je podbola svoju tvrdoglavu kobilu tako da se ova okrenula na stražnjim nogama. Ceredwen se u dolini duhova osjećala mnogo sigurnijom nego onako nezaštićena na snježnoj oluji, ali je poslušala zapovijed. I Nimue je išla s njima, naravno. Kurija, Riharijeva psa, morali su vući silom, protiv njegove volje.

Gloria je dopustila da Ceredwen galopira nizbrdo. Nikad prije nije se bojala jahanja, ali sada je umirala od straha. Naravno, Ceredwen to nije smjela osjetiti. Gloria je imala povjerenja u siguran hod kobile, ali je čvrsto držala uzde kako bi joj što više pomogla. Životinja bi se koji put oskliznula o kamen, a Gloria bi tada pomislila da joj je srce prestalo kucati. No Ceredwen bi se svaki put pribrala. Spretno poput mačke skakala je preko kamenih izbočina i probijala se kroz uske zavoje. Dolje, u podnožju Alpa, kiša je padala kao iz kabla, ali snijeg još nije počeo padati. Gloria je jahala bježeći od oluje, koja još nije dostigla svoj vrhunac, iako je već povijala tanko drveće koje je raslo na toj visini. Gloria se prestrašila kad se pokraj nje odlomila grana i odletjela uvis, nošena vjetrom. Ceredwen je to potaklo da još više ubrza hod. Činilo se da nije imala dvojba o tomu kamo vodi put, a Nimue i Kuri vukli su u istom smjeru. Gloria je odahnula kad je pred sobom ugledala kotlinu u kojoj su proteklog dana podigli šatore. Kotlina je sada bila puna ovaca. Ljudi su ih tijekom dana skupili na tisuće.

Gloria je pogledom potražila logor i prepoznala je neke ljude. Kako se činilo, svi su se pastiri vratili i rastavili su šatore. Mokra šatorska krila površno su složili, očito su to morali učiniti u najvećoj žurbi.

Gloria je potražila Jacka i napokon ga opazila pokraj vatre. Sjedio je naslonjen na sedlo, zaogrnut pokrivačem i očito izdavao naredbe. S vremena na vrijeme uzrujano bi pogledavao prema zapadu. Vjerojatno je još bio bolestan jer nije pomagao pastirima. Nadala se da će moći jahati...

Ceredwen je bila nestrpljiva i htjela se otrgnuti od uzda, ali Gloria joj nije

426


dopustila da otrči do logora, nego su laganim korakom ušli među ovce. Tada je Gloria sjahala i provela kobilu kroz stado. Jackovo se blijedo lice razvedrilo kad ju je ugledao. Ustao je s naporom i krenuo joj ususret.

— Gloria, o Bože, Gloria! Ja bih sišao s planine tek kad bih te pronašao!

Jack je privio djevojku u naručje i Gloria je osjetila veliki umor. Najradije bi se spustila na tlo. Čeznula je za Jackovom toplinom iz protekle noći u šatoru.

Ali onda ga je odgurnula od sebe. — Ne bi sišao... — rekla je kao bez daha. — Moramo jahati gore, prema zapadu. Znam da to zvuči glupo, ali ondje je jedna dolina...

— Ali to je tapu — rekao je Wiremu.

Jack ga je strogo pogledao. — Maorski hokus-pokus? — upitao je.

Wiremu je oborio pogled.

— Htio sam da odemo u dolje, u kolibu... — neodlučno je objasnio Jack. — Danas u podne već samo poslao onamo Horija i Cartera s dijelom ovaca.

— Oni bi trebali stići onamo prije nego što se nevrijeme ozbiljno ne zahukta. Ali mi ne možemo, Jack! To je dan jahanja. U spiljama ćemo biti za sat, dva.

Htjela je reći »Imaj povjerenja u mene!«, ali nije to učinila.

Jack je malo razmislio. Zatim je kimnuo.

— Idemo za Glorijom — rekao je, okrenuvši se prema pastirima. — Požurite se, moramo biti brži od oluje.

— Ali jahat ćemo ususret oluji — primijetio je jedan pakeha.

— Zato se moramo požuriti.

Wiremu je doveo konja Jacku.

Gloria se obratila mladom Maoru dok se Jack penjao na konja. — Hoće li on to izdržati?

Wiremu je slegnuo ramenima. — Mora izdržati. Bez obzira, gore ili dolje, ali ovdje nikako ne može ostati. Na čistini bismo se izgubili. To nije obična oluja. To je uragan. I došao je tako iznenada...

— Nismo ništa vidjeli zbog magle — povikala je Gloria u vjetar. — Dođite sada, ja ću jahati prva. Nesigurni jahači moraju se čvrsto držati! Jahat ćemo brzo, a put je neravan. Ali nije jako opasan, osim na dva mjesta.

Nije bilo vjerojatno da će tek ojanjena janjad izdržati brzinu jahanja, ali oni se nisu mogli sada na to obazirati. Gloriju je boljelo srce kad je pomislila na mlade životinje, ali tako će bar spasiti rasplodne ovce. Pokušala je jahati u galopu bar nekoliko prvih kilometara, jer tlo je bilo još dobro prohodno. Unatoč žurbi, nisu napredovali onako brzo kako je Gloria očekivala. Konji, uključujući i Ceredwen, plašili su se svake sitnice. Nisu htjeli jahati u mrak. Instinkt im je govorio da moraju bježati od oluje. Ovce su se ponašale isto tako, a psima je bilo najteže.

Vrijeme se stalno pogoršavalo. Kišu je prvo zamijenio snijeg, a ubrzo potom počela je padati tuča, koja im se poput strijela zabijala u lica. Gloria se zabrinuto

427


osvrtala na Jacka i nevješte jahače iz maorskog sela. Ovi posljednji držali su se hrabro, uhvativši se za grive strpljivih konja poput majmunčića. Jack je izgledao vrlo iscrpljeno. Gloria se pitala trebaju li se zaustaviti kako bi se pobrinula za njega, ali onda se pribrala i potjerala Ceredwen naprijed. Nije bilo druge mogućnosti da stignu do stjenovite utvrde.

Jack je jahao sagnuvši se nad Anwylov vrat, zguren, sa šalom na licu kako bi se donekle zaštitio od nevremena. U plućima ga je peklo, i bio je zahvalan Bogu za svaku stijenu pokraj koje su prošli i koja im je pružila bar malo zaštite. Bio je nezadovoljan što je prihvatio Glorijin prijedlog. Ako ovo krene po zlu, ako ih teška oluja zatekne na putu... svi će umrijeti.

Naravno, ni Gloria se nije osjećala drukčije. I njezine su brige rasle kako se vrijeme pogoršavalo pa su se kretali sve sporije. Put prema dolje prošao joj je brzo, ali se uspon otegnuo na nekoliko sati. Ogrtači jahača već su odavna bili prekriveni snijegom, ali Gloria nije imala vremena za osjećanje hladnoće. Grozničavo se trudila pronaći pravi put, iako joj je snijeg gotovo potpuno zaklonio vidik. Ipak, izgleda da je Kuri znao gdje je i kamo treba ići. Djevojka je čvrsto držala uzicu kojom je onemogućila malog Riharijevog mješanca da pobjegne. Nadala se da ih pas neće odvesti na puteve opasne po život. Bude li htio izravno do svojega gospodara, sigurno će krenuti preko prijevoja koji nisu prohodni za konje i ovce.

Odjednom su ljudi iza Glorije vrisnuli. Pucanj je nadglasao oluju. Iza snježne zavjese ugledali su slabi bljesak. Rihari je ispalio svijetleće streljivo. Napokon su stigli u blizinu skloništa. Konji su se svom snagom opirali oluji, psi su se zaklonili iza konja, jahači su gotovo slijepo slijedili životinje. Oluja je vitlala snježne pahulje zajedno s kapima ledene kiše, putnici su morali štititi lica. Imali su povjerenja samo još u konje, čija je dugačka griva na čelu bila potpuno smrznuta. Kad se Anwyl spotaknuo i nakon toga jedva uspravio, Jack umalo nije naredio da se zaustave. Razmišljao je o tome kako bi se mogli probiti jedino da se pripiju jedni uz druge. Čitao je o nekom čovjeku u Islandu koji je preživio oluju tako što je ubio konja, razrezao mu trbuh i zavukao se u njegovu toplu utrobu. Jack je znao da ne bi mogao izdati takvu naredbu. Radije bi umro.

Bog opet nije poštivao pravila. Nešto mu se ipak moralo priznati: uvijek bi se sjetio nečeg novoga. Jack se pouzdao u njegov crni humor i čvrsto se držao za Anwylove uzde. A onda je ispred sebe čuo Kurijevo zavijanje.

— Evo ih! — povikala je Gloria u vjetar. — To su vrata! Vidite li stijene? Jahat ćemo duž stijena i brzo ćemo naići na otvor!

Pas je lajući dotrčao do gospodara. Ljudi i životinje stigli su u dolinu.

Rihari, naravno, nije čekao ispred kotline. Kad su kiša i snijeg postali nepodnošljivi, zamolio je bogove za oprost i pridružio se svojim ovcama i svojemu konju. Budu li prodrli dovoljno duboko do vododerine, mogu naložiti vatru. Rihari je prvo oklijevao, ali je onda pomislio na Gloriju, na ljude koji su

428


promrzli goneći stoku i na bolesnog Jacka. Naljute li se duhovi na njih, ionako će biti izgubljeni. Rihari je pokupio suho granje i travu koju je vjetar nanio pod stijene. Na kraju je povrijedio i posljednji tapu te zaklao ovcu, zapravo jednog starog ovna, koji vjerojatno ionako ne bi preživio ovo putovanje. Njegovo se meso peklo na vatri kad su došli iscrpljeni pastiri. Jack je gotovo pao s konja te zahvalno uzeo šalicu čaja.

— Ostali moraju još čekati, kotlić je malen — ispričao se Rihari. U njegovim i Glorijinim torbama bilo je mjesta samo za najnužniju opremu.

Gloria je hrabro stajala na oluji sve dok i posljednja ovca nije prošla kroz kamenita vrata. Tek tada je i sama odjahala u kotlinu i nije mogla vjerovati koliko su životinje tu bile zaštićenije. Naravno, i među stijenama je puhalo i snijeg ju je šibao po licu. No stijene su ga usporavale pa se Gloria osjećala gotovo udobno.

U spiljama im je bilo još toplije i bili su gotovo potpuno zaštićeni od vjetra. Naravno, jako je zaudaralo. Gloria je vidjela stari ovčji izmet — neke su životinje vjerojatno poznavale to mjesto i nisu se obazirale na tapu. Ovce su nagrnule u skloništa, a ljudi su morali zviždati psima kako bi im osigurali bar malo mjesta. Gloria je izvršila kratku provjeru, grijući smrznute ruke na šalici čaja. I »šefici«, kako su je sada svi zvali s poštovanjem, bio je namijenjen čaj od prvoga kuhanja.

— Loše? — tiho je upita Jack. Wiremu je skinuo sedlo s konja i sada je sjedio pokraj vatre, naslonivši se na sedlo koje se nalazilo na tlu.

Gloria je napućila usne. — Nismo izgubili toliko janjadi koliko sam mislila. Vjerojatno zato što konji nisu htjeli brzo hodati, inače bismo jahali brže, pa ona ne bi mogla držati korak. Unatoč tomu, ovo će biti teška godina. Do sada imamo najviše dvije trećine ovaca. Ostale su još vani. Vidjet ćemo koliko će ih preživjeti oluju. Kako si ti?

Jack je osjećao bol u plućima pri svakom udahu i bio je promrzao do kosti, ali njegov odgovor »Dobro« zvučao je iskreno unatoč svemu. U posljednjih sat vremena više nije vjerovao da će preživjeti oluju, a njegove su upute i prije toga proizašle iz očaja, a ne iz vjere u uspješan ishod. Silazak do kolibe zapovjedio je nadajući da će tako izbjeći najpogubnijem naletu uragana. Oluja će se sigurno izdovoljiti ovdje u brdima. Ljudi će bar uspjeti pravovremeno doći na manje ugroženo područje. Ali Jack ionako ne bi jahao s njima. Ne bez Glorije. Sada je osjećao duboku zahvalnost.

Wiremu je donio Gloriji i njemu meso i svježi čaj, kojemu je dodao poprilično viskija. Momci uz vatru pili su viski iz boce i nazdravljali »šefici«. Podigli su čašu i za Riharija — a što su bili pijaniji, to su sve češće nazdravljali i duhovima.

— Neka podignu šatore prije nego što se dokraja napiju — rekla je Glorija. Smjestila se pokraj Jacka koji je ležao uz jednu manju vatru sa strane. — Hoćemo li moći zabiti klinove u tlo? Ili je ovo kamen?

429


Wiremu je sjeo pokraj njih, s komadom mesa u ruci.

— Ne smiješ jesti ovdje — zlobno ga je podsjetila Gloria.

Wiremu se nasmiješio. — Jest ću gdje želim. Napustit ću pleme, Gloria. Ponovno odlazim, u Dunedin.

— Nastavit ćeš studij? — upitala je Gloria. — Unatoč... Stavila je ruku na lice kao da mu pokazuje nevidljivi moko, naslikane znakove na koži.

Wiremu je kimnuo. — Ne pripadam ni ovamo ni onamo, ali ondje mi je bolje. Iznova ću oblikovati moj pepeha.

Odlučno ju je pogledao. — Ja sam Wiremu, a moj maunga je sveučilište u Dunedinu. Moji preci su došli u Aotearou čamcem Uruao, a ja sada putujem po zemlji autobusom. U moju je kožu urezana povijest mojega naroda, ali svoju povijest pišem sam.

Wiremu je podigao Jackov šator i pomogao Jacku ući unutra. Ponovno je zagrijao kamenje kako bi ga utoplio, a nakon novog obloga od ljekovitog bilja, Jack je lakše disao. Wiremu je pratio Gloriju pri provjeri ovaca. To je potrajalo jer su se ovce janjile, a jedna nije preživjela.

Jack se probudio kad se Gloria pokraj njega uvukla u vreću za spavanje. Ovaj put je ona drhtala. Nakon napornog dana i pomaganja pri janjenju bila je promrzla. Jack bi je najradije privukao k sebi, ali je strogo vodio računa da je ne dotakne.

— Je li se našao tko da podigne tvoj šator? — upitao je.

Gloria je kimnula. — Da. Wiremu je ondje s dva janjeta koja nemaju majku. On će sigurno biti dobar liječnik. Ali ne vjerujem da će se specijalizirati za porodničara. Kad je ovca uginula, pozelenio je u licu.

— Dakle, izgubili smo još jednu ovcu? — upitao je Jack.

Gloria je uzdahnula. — Izgubit ćemo ih još nekoliko. Ali ne sve. To je otporna pasmina.

Jack se nasmiješio. — Ne samo četveronošci — nježno je rekao.

Gloria se sklupčala, okrenuvši mu leđa.

— Vidio si slike? — tiho je upitala.

Jack je kimnuo, ali je tada shvatio da ga ona ne vidi. — Da, ali ja sam to već znao.

— Ti... odakle? Kako si mogao znati?

Gloria se okrenula prema njemu. Pod svjetlošću svjetiljke Jack je vidio kako je pocrvenjela, a onda problijedjela. — Vidi li se to na meni?

Jack je odmahnuo glavom. Nije se mogao suzdržati pa je podigao ruku i maknuo joj kosu s lica.

— Elaine — rekao je tada. — Elaine je znala. Bolje rečeno, naslutila je to. Naravno, nije mogla znati pojedinosti. Ali ona kaže da nema djevojke na svijetu kojoj bi to pošlo za rukom na drugi način.

430


— Ona se... nije — Glorija je tražila riječi — ... prodavala — prošaptala je na kraju.

Jack je podigao obrve. — Ako sam dobro shvatio, za svoju krepost ona ima zahvaliti okolnosti što je mjesna vlasnica bordela tražila klaviristicu, a ne još jednu djevojku za zabavu. Da si ti mogla birati, i ti bi radije svirala klavir.

— To nitko ne bi htio slušati — prošaptala je Gloria s prizvukom crnog humora.

Jack se smijao, a onda se odvažio staviti ruku na njezino rame. Gloria se nije bunila.

— Baka Gwyn? — upitala je ostavši bez daha.

Jack ju je smirivao milujući je. Osjetio je njezino koščato rame ispod debelog pulovera. Evo još nekoga tko mora više jesti. — Moja majka ne mora znati sve. Ona vjeruje u priču o brodskom pomoćniku. Za nju je tako bolje.

— U protivnom bi me mrzila — prošaptala je Gloria.

Jack je odmahnuo glavom. — Ne, ne bi. Ona je više od svega željela da se vratiš. Kako si u tomu uspjela... možda bi umrla od jada, ali bi mrzila jedino momke koji su ti to učinili. I Kuru!

— Tako se sramim — priznala je Gloria.

— I ja se sramim — rekao je Jack. — Ali ja imam mnogo više razloga za to. Ja sam zaposjeo tuđu obalu, oskrnavio sam je ružnim rovovima, ukopao sam se ondje i lopatom sam potukao prave vlasnike.

— Imao si zapovijedi.

— I ti si ih imala — rekao je Jack. — Tvoji su roditelji htjeli da ostaneš u Americi. Protiv tvoje volje. Bilo je ispravno reći ne. Ti se još možeš pogledati u zrcalo, Gloria. Ja ne mogu.

— Ali i Turci su pucali na tebe — rekla je Gloria. — Nisi mogao birati.

Jack je slegnuo ramenima. — Mogao sam ostati na farmi Kiward i brojati ovce.

— Ja sam mogla ostati u San Franciscu i glačati majčine haljine.

Jack se nasmiješio. — Sada moraš spavati, Gloria. Smijem li... smijem li te zagrliti?

Te noći Gloria je naslonila glavu na Jackovo rame. Kad se probudila, on ju je poljubio.

431


12.

imothy Lambert mrzio je putovati vlakom. Odjeljci su čak i prvom razredu bili tako uski da se nije mogao udobno smjestiti nakon što bi skinuo šipke. Osim toga, tračnice su između Greymoutha i Christchurcha doduše vodile kroz prekrasan krajolik, ali je vožnja

brdima i dolinama dobro protresla putnike. Većini je to bilo zabavno, ali Timu je izazivalo velike bolove u loše zaraslom kuku. Red vožnje prisiljavao ga je da satima sjedi na mjestu. Dakle, nije bilo češćih odmora, kao kod putovanja autom ili kočijom. Tim je izbjegavao željeznicu kad god je mogao.

U ovom slučaju, međutim, George Greenwood nije popustio. Iz razloga nepoznatih Timu, sastanak s ljudima sa Sveučilišta Wellington, koji su navodno trebali predstaviti velike novine u rudarskoj tehnici, morao se održati baš u Christchurchu. A putovanje vlakom bilo je najpraktičnije rješenje i oduzimalo je najmanje vremena. Nije bilo drugih sličnih puteva kroz brda. Prije postavljanja tračnica put od Christchurcha do zapadne obale trajao je nekoliko dana.

Tim je već po deseti put u posljednjih nekoliko minuta prebacio težinu tijela s jedne strane na drugu i pogledao je u svoju suprugu. Elaine je svakako htjela putovati s njim. Kad već budu u Christchurchu, tako je obrazložila, mogli bi posjetiti njezinu rodbinu na farmi Kiward. Dakle, još jedna vožnja autom ili kočijom. Tim uopće nije htio razmišljati o tomu.

Unatoč svemu, pogled na Elaine pomogao mu je da zaboravi bolove. Ona je toga dana bila posebno lijepa. Do sada nije primijetio da je tako živnula samo zbog običnog posjeta baki. Od samog početka putovanja njezine su oči blistale, a lice joj je blago porumenjelo, vjerojatno od iščekivanja. Osim toga, malo se i dotjerala. Riđe uvojke složila je u novu frizuru. Zelena haljina pripila joj se uz tijelo koje je još bilo vitko i bila je kraća nego inače. Tim je s užitkom promatrao Elaineine vitke potkoljenice.

Primijetila je kako ju gleda pa se nasmiješila. Još je malo podigla haljinu, kao da ga draži. No prvo se uvjerila da Roly spava dubokim snom u drugom kutu odjeljka.

Nakon kratkog zavođenja Tim je primjetno živnuo, a Elaine je odahnula.

432


Prije toga zabrinuto je pratila kako se njezin suprug očajnički pokušava donekle udobno smjestiti na klupi. Nisu je toliko brinuli njegovi kukovi. Bolovi će popustiti nakon nekoliko sati mirovanja, a Tim ih je mogao izbjeći kad bi uzeo opijum. Međutim, što se toga tiče, bio je nepokolebljiv: dokle god bude mogao izdržati, neće uzeti morfin. Slika njegove majke, koja je i za najmanju sitnicu posezala za bočicom opijuma, stalno mu je bila pred očima. Tim nije htio postati ovisno, plačljivo biće. U svakom slučaju, rado je dopuštao da okolina osjeti njegovo loše raspoloženje. A Elaine to nije trebala.

Bila je sretna kad je vlak stigao na Arthurov prijevoj gdje su putnici mogli izaći i protegnuti noge. Timu je za to bila potrebna Rolyjeva pomoć, što je bio znak da mu je doista loše. Mogućnost da se ispruži i uspravi kao da mu je donijela olakšanje. Elaine se nasmiješila kad ju je zagrlio i divio se brdskom krajoliku. Trenutačno je bilo vedro, ali iza visokih i strmih planina skupljali su se tamni oblaci. Snijegom prekriveni vrhovi blistali su gotovo neprirodnim sjajem. Oblaci su propuštali sunčeve zrake koje su obojile doline plavkastim i ljubičastim nijansama. U zraku se osjećao električni naboj. Zatišje pred buru.

Elaine je i osobno predosjećala loše vrijeme, jer nisu samo Lambertovi i Roly protezali noge ispred prvog razreda. Caleb Biller je upravo izašao iz svojih kola i prišao im kako bi ih ljubazno pozdravio. Za Elaine njegova dugačka, mršava prilika na peronu nije bila iznenađenje. Ali zar nije mogao ostati u svojem odjeljku? S druge strane, takvo je razmišljanje bilo djetinjasto. Čak ni Tim nije bio u neprijateljskim odnosima s Calebom. Muškarci su izmijenili nekoliko ljubaznih riječi o vremenu — i, naravno, na kraju zajedno ušli u vlak. Vidjelo se da Timu to nije pravo, ali Caleb u njegovu držanju nije vidio znakove negodovanja i bilo bi krajnje nepristojno riješiti ga se. Caleb je dao naslutiti da se namjerava u Christchurchu sastati s drugim znanstvenicima. Opširno je opisivao svoja posljednja istraživanja koja uključuju usporedne studije prikazivanja bogova u Maora i slavnih kipova na uskrsnim otocima.

— Znakovito je da Maori podižu kipove u unutrašnjosti wharenuia, pa se po tomu razlikuju od drugih polinezijskih otoka koji...

— Vjerojatno kod njih rjeđe pada kiša — pretpostavila je Elaine. Caleb ju je začuđeno pogledao. Čini se da znanost još nije razmišljala na taj način.

Tim se na kraju predao sudbini te ponudio Calebu mjesto u njihovu odjeljku. Elaine je sa simpatijama gledala kako on prvo pokušava iz susreta izvući ono najbolje i malo ispitati Caleba o Billerovom rudniku. Ipak, brzo je odustao od toga. Caleb jednostavno nije ništa znao. Rudnik mu nije baš ništa značio; njegovo zanimanje za geologiju bilo je ograničenu na nabavljanje žada pounami i školjke paui, što mu je povremeno trebalo za izradu očiju na kipovima bogova.

— Kipovi tako dobivaju prijeteći izgled, niste li to primijetili? Kao da te gledaju kad ulaziš u kuću, ali to je zapravo odraz svjetlosti na kamenu, koji...

Tim je uzdahnuo i promijenio položaj. Da Caleb nije bio u odjeljku, vjerojatno bi zaboravio na ponos i legao na klupu kako bi bar mogao ispružiti noge. Ali ovako to nije dolazilo u obzir, naravno.

433


Elaine je pokušavala razgovarati o drugim stvarima, pri čemu je tema »obitelj« bila pravi okidač. Caleb je bez većeg oduševljenja rekao kako Sam, njegov srednji sin, sada radi u rudniku.

— Nije htio ići u koledž — rekao je Caleb, izražavajući žaljenje. — Nije htio ni studirati gospodarstvo, iako je Florence mislila da bi to bilo dobro. No on je rekao da može pročitati nekoliko knjiga i odmah primijeniti ono što je iz njih naučio. On je vrlo... praktičan.

Ovo posljednje zvučalo je kao da je riječ o kakvoj kroničnoj bolesti.

Elaine je rekla kako njihov najstariji sin pokazuje zanimanje za pravo, dok je srednji, čini se, nadaren za tehniku. Bobby još ide u školu. — Ali čini se da voli računati. Možda će postati trgovac. Vidjet ćemo.

— Vaša djeca imaju sreću, Time.

Caleb se tugaljivo nasmiješio. — Mogu raditi što žele, više nema rudnika koji moraju nasljediti...

Tim je htio ljutito odgovoriti, ali Elaine ga je smirila, uhvativši ga za ruku. Calebova primjedba nije bila zlonamjerna. Vjerojatno nije mogao ni slutiti kako je Timu bilo kad je njegov otac prodao njegovo nasljedstvo. Doduše, poslije se sve okrenulo na dobro i on je bio vrlo uspješan kao voditelj poslova, ali mu je gubitak obiteljskog posla još dugo bio trn u oku. Elaine je zatim uljudnim riječima upozorila Caleba na okolnost, koja je Florence, naravno, bila poznata. Lambertovi su velikim dobicima iz prvih godina rata ponovno otkupili dio udjela u rudniku. Sada se opet ima što naslijediti i Lambertova riječ o Timovu nasljedniku imat će veliku ulogu.

Tim se ponosno osmjehnuo, ali Calebu je novo bogatstvo izgleda bilo samo novo opterećenje za nove naraštaje. Nakon toga, Lambertovi su pustili Caleba da priča i strašno su se dosađivali dok im je govorio o kostima iz kojih su se rezbarila maorska glazbala — naprimjer, kako se to održava na ton jednoga pahu pounamu, kad se tradicijski svira kitovom kosti, umjesto goveđom.

— Kura se snašla na jednoj turneji, ali nije bila zadovoljna...

— Čuje li se što o Kuri? — upitala je Elaine kako bi ga spriječila da ne nastavi pričati o kostima. Caleb je i dalje aranžirao glazbu za Kurine koncertne programe.

— Oh, dobro joj je! Namjeravaju se vratiti u London. William voli New York, ali Kura se zacijelo želi vratiti u Europu. Vjerojatno je ondje glamuroznije... Caleb se zamišljeno smješkao. — A novim programom pokušavamo se riješiti spoja klasike, odnosno folka i maorskog folklora te pronaći nove glazbene smjerove. I one iz Novoga svijeta. Kura je bila oduševljena crnačkom duhovnom glazbom. A sinkope u jazzu...

Elaine je zavidjela Rolyju koji je prespavao gotovo cijelo putovanje vlakom. Caleba je zaboravila nakon što je vlak stigao na kolodvor u Christchurchu. Dočekao ih je George Greenwood, a Elizabeth je također šetala po peronu. U naručju je držala djetešce i djelovala je oduševljeno.

434


Tim se namrštio kad je Elaine skočila čim se vlak zaustavio i srušila njegove štake. Roly ih je podigao i pomogao mu ustati. Caleb je promatrao peron s jednakim zanimanjem kao i Elaine. Tako budno djelovao je jedino kad je u blizini bio klavir ili kad mu je plesao kakav živahni Maor.

— Koji od Greenwoodovih potomaka ima još tako malu djecu? — upitao je Tim nakon što je uz Rolyjevu pomoć izašao iz uskog odjeljka. Roly je slegnuo ramenima. Nije bio upućen u potomstvo gospodarevih poznanika, ali je već načuo nešto, naravno. Zapravo, o čak je raspravljao sa svojom suprugom o tomu treba li što napomenuti Timu. Ali Mary se odlučno usprotivila. — Neka bude lijepo! Romantično! Oh, voljela bih biti ondje!

Pomicala je po stolu Gospodaricu farme Kenway. Roly nikad prije nije vidio da Mary čita knjigu, ali je lila gorke suze nad sudbinom junakinje tog romana.

Elaine je brzo sišla s vlaka. Dobro su joj pristajale kraće haljine po novoj modi. Pozdravila je Georgea s nekoliko riječi, a onda se okrenula prema Elizabeth i djetetu. Bio je to riđokosi dječačić.

Tim nije znao što bi mislio. Elaine je bila dobra majka, ali do sada nije pokazivala zanimanje za tuđu djecu. Više je voljela mladunče pasa i konja.

— Dobar dan, George!

Tim je pružio ruku Georgeu. — Je li to vaš nasljednik? Elaine je luda za njim...

Tim je pogledao malo bolje. — Gotovo nalikuje na nju. Je li to od Stephena i Jenny?

Georgeov zet Stephen bio je Elainein brat.

George se počeo smijati. — Meni se čini da je sličniji tebi...

Tim se smrknuo. Dječak je doista imao četvrtasto, izduženo lice i jamice na obrazima.

— U svakom slučaju, nema ništa Florenceino.

To je bio Caleb Biller i zvučao je vrlo zadovoljno. Timove su se slutnje obistinile.

— George — rekao je strogo. — Priznaj. Nema nikakvih znanstvenika iz Wellingtona. To je zavjera. A ovo je...

— Galahad — rekla je Elizabeth. — Pozdravi svoje djedove, Gal!

Dijete je zbunjeno gledalo čas jednog čas drugog. Zatim se nasmiješilo Rolyju koji je pravio grimase.

Timu je odjednom postalo teško održavati ravnotežu.

— Ipak ima znanstvenik iz Wellingtona — rekao je George. — Ti znaš da ti ja nikad ne bih lagao. I on se pomalo razumije u rudarstvo... ako se računa iskapanje žada pounamu na području Te Tai-poutini, o čemu mi je jutros za doručkom održao dugačko, ozbiljno predavanje.

Elaine se suzdržavala od smijeha što se Galahadu svidjelo. Počeo je gugutati. Elaine ga je uzela od Elizabeth.

435


— O, da i tu ima jedna haka...

Caleb je izgleda htio još nešto dodati predavanju svojega sina, ali onda je pomislio na svoje obveze u ulozi djeda. Caleb je uvijek bio besprijekoran džentlmen. Ozbiljna lica izvadio je iz torbe malu putataru i pružio je Galahadu. — Izrađuje se od školjaka — objasnio je djetetu koje ga je gledalo sa zanimanjem. — Ponajprije od jedne vrste koja se može naći na plažama istočne obale. Što veća školjka, to dublji ton. Nalikuje na europsku trubu koja...

— Calebe! — uzdahnula je Elaine. — Jednostavno počni svirati!

Odrasli su zaklopili uši, ali dijete je ushićeno cičalo kad je Caleb iz glazbala izmamio prodoran ton.

Tim je odjednom sam sebi djelovao glupo. I on je morao djetetu donijeti dar. Nešto za dječaka! A kako je Caleb zapravo znao za sve ovo?

Roly ga je gurnuo i stavio mu u ruku igračku, lokomotivu.

— Ti...?

Tim mu je upravo htio očitati bukvicu, ali Roly je pokazao kažiprstom na Elaine, koja se zabavljala s djetetom. Tim ju je htio ljutito pogledati, ali se ipak morao nasmijati. Galahad je ugledao lokomotivu i zgrabio je ushićeno povikavši.

— Rekao je »puff«! — oduševljeno je povikala Elizabeth.

Elaine se pogledom ispričala Timu, ali Tim više nije htio raspravljati ni o Elaineinom postupku ni o onomu što je dijete reklo.

— Lijepo — promrmljao je. — Gdje je Lilian? I kako je dijete dobilo ime Galahad?

Lilian i Elaine nisu se mogle razdvojiti kao ni Caleb i Ben. Dok su majka i kći razgovarale o životu na Sjevernom otoku, otac i sin ozbiljno su raspravljali o likovnom prikazivanju mitova u maorskoj umjetnosti. Gotovo su se počupali oko pitanja može li se prikaz razdvajanja Papa i Rangi na domorodačkom drvorezu i u rezbarenju žada nazvati »statičnim« ili ne. Tim je pomalo usiljeno razgovarao s Georgeom i Elizabeth, pio viski kako ne bi osjećao bolove i na kraju se s Lilianinim posljednjim romanom — Ljepotica iz Westporta — uputio u krevet. Nakon pola sata Roly mu je donio bocu s preostalim viskijem.

— Gospođica Lainie doći će malo kasnije. Otpratit će Lily i pomoći će joj Gila... Galo... dakle, dijete staviti u krevet.

Greenwoodovi su smjestili Lambertove u sobe za goste, a Billerovi su spavali u hotelu u blizini. — Rekla je da ćete možda trebati ovo. A vi biste trebali vidjeti smiješnu stranu u svemu ovomu.

Tim ga je žalosno pogledao. — Idi na spavanje, Roly, čeka nas naporan dan. Pomoći ćeš mi isprašiti kćer po turu!

— Volio bih vas još zadržati ovdje — rekao je George za doručkom u svojoj kući na kojem su se svi okupili. — Ali bit će bolje da još danas odete na farmu

436


Kiward. Zabrinut sam za gospođicu Gwyn, bila je sva izvan sebe na telefonu. Ako sam je dobro razumio, ona je posve sama na farmi. Ondje je samo jedan Maor koji joj pomaže oko stoke. Jack i Gloria su u planini i pokušavaju dotjerati ovce. Po ovakvu nevremenu. Gospođica Gwyn strašno je zabrinuta. I ne bez razloga — nazvao sam meteorološku stanicu, kažu da očekuju veliko nevrijeme.

Tim i Elaine su kimnuli. Naslutili su to još kad su s Arthurova prijevoja vidjeli tamne oblake i neobičnu svjetlost. Ali što ovce s farme Kiward rade na planini u rano proljeće?

Lilian nije ništa rekla. Skrivala se iza uvojaka koji su se izvukli iz podignute kose koja joj je davala izgled odrasle osobe. Tim je donio njezinu knjigu i stavio pokraj svojeg tanjura. Lilian je pocrvenjela poput rajčice. Nije poželjela baš nepogodu da odvrati pozornost ostalih od svoje knjige, ali se nije ni previše ljutila.

— Možemo o tomu razgovarati u autu — strogo je rekao Tim. — Bolje ti je da razmisliš o onomu što si napisala! George, možeš li nam posuditi auto, ili ćemo unajmiti? Veliki, ako je moguće. Treba mi prostora za noge.

Nakon vožnje vlakom još su ga boljele kosti i ne bi imao ništa protiv toga da ode u krevet s još jednom Lilianinom knjigom. Naravno, to je bila bezvrijedna književnost, sastavljena od dijelova obiteljske povijesti Lambertovih. Ali do sada ga još nije ništa tako temeljito oslobodilo bolova.

George je kimnuo. — Pođite odmah sa mnom, Roly, imamo različita vozila u poduzeću...

Lilian je u tomu vidjela dobru priliku. — Ne, ja ću voziti! Oh, molim te, ujače George! Ja sam uvijek vozila svojega tatu.

Elaine je zakolutala očima. — Mogla bi se tu i tamo ponašati kao dama, Lily, i ne oduzimaj posao Rolyju!

Lilian je odmahnula glavom, oslobodivši još nekoliko uvojaka. — Ali ja vozim mnogo brže! — rekla je. — Roly se neće osjećati suvišnim, je li tako?

Molećivo je pogledala Rolyja i on je popustio, kako je i očekivala. Kod Rolyja joj je to uvijek upalilo, kao i kod oca.

Roly je živčano cupkao. — Naravno da neću, gospođice Lily. Osim toga... ja mogu paziti na dijete. Kako se ono zove?

Kad je Lilian vozila, u autu se nisu vodili dugi razgovori. Samo je Ben održao opširno predavanje koje je samo donekle opravdalo spisateljsko djelovanje njegove supruge. Njezine je knjige prvo usporedio s bezazlenim romantičnim pričama poput Jane Eyre, ali je onda došao do zaključka, da ih zbog nedostatne bliskosti sa stvarnošću treba svrstati u fantastiku. Kao primjere naveo je Frankensteina i Draculu. Tim, ponovno loše raspoložen, zaustavio ga je primijetivši kako se Lilian nedvojbeno okoristila prodajom svoje obiteljske priče. Ipak, svoje junake nije pretvorila u vampire, niti su oni morali iskapati grobove. Lilian se zahvalno nasmiješila ocu, zbog čega su se kola malo zanijela.

Ben je tada počeo govoriti o motivu vampirizma u polinezijskoj usmenoj

437


predaji. Elaine se bavila Galahadom koji je navikao na majčin način vožnje i zadovoljno je gugutao prevrčući svoju igračku. Roly se šćućurio u kutu i hrabrio se mišlju kako je preživio Galipolje.

Na farmu Kiward stigli su najkraćem mogućem vremenu. Lilian je bila malo uvrijeđena što to nitko nije znao cijeniti. Znala je da bi prabaka Gwyn bila ponosna na nju.

Gwyneira nije imala puno razumijevanja za Lilyne rekorde. Zapravo, čak se nije obazirala ni na prapraunuka Galahada. Prvi put za svih ovih godina na farmi Kiward Gwyneira McKenzie bile je potpuno bespomoćna i na kraju snaga.

— Oni će poginuti ondje gore — neprestano je ponavljala. — A za sve sam ja kriva.

Elaine se prvo pobrinula da Moana i Kiri skuhaju čaj svima. Obje Maorkinje djelovale su jednako obezglavljeno kao i njihova gospodarica, a još su i pričale o nekakvoj svađi između Marame, Rongo Rongo i Tonge, koja je potresla njihov svijet jednako snažno kao što je oluja potresla Gwyneirin.

— Marama reći, ako Gloria i Jack umrijeti, onda kriv Tonga, a Rongo reći da duhovi razljutili...

Ovo posljednje je prilično uznemirilo Kiri, a Ben je to rječito objasnio rekavši kako poglavičina negativna mana utječe na ravnotežu maorskog društva i u najmanjoj pojedinosti. Tako bar misle oni na koje se to odnosi.

Lily se nasmiješila i ulila čaj u svoju šalicu.

— Do sada još nitko nije mrtav — rekao je Tim. — A ako sam dobro vidio kad smo se vozili ovamo, prve ovce su se već vratile, zar ne?

Gwyneira je kimnula. Mali je Tane doista sigurno stigao kući s mladim ovnovima. Ipak, ovnovi su već ponovno pobjegli. Tor, u koji ih je Tane utjerao, nije bio posve siguran.

— Ako mi toko kaže gdje se nalazi alat, mogu to popraviti — rekao je Roly koji je htio biti od koristi.

— To je ponajprije zbog nedostatka hrane — rekla je Gwyneira. — Na ograđenom tlu više ništa ne raste, a ako ih pustimo na posljednje travnate površine...

Tim i Elaine su smrknuta čela slušali njezinu priču, pokušavajući shvatiti cijelu zbrku oko obećanja, tapua i duhova.

— Samo trenutak, jesam li dobro shvatio? — upitao je na kraju Tim. — Taj Prsten kamenih ratnika nalazi se na tvojoj zemlji, bako, zar ne? Ali za dopuštenje da se djed James ondje pokopa, poglavica traži isključivo pravo korištenja zemlje koja uopće nije njegova?

— Oni je ne koriste — prošaptala je Gwyneira.

— I što je onda s tom njihovom manom?

— Mana je, pojednostavljeno rečeno, utjecaj jednog muškarca unutar

438


plemena. No, to ima i duhovno značenje. Uvećava se, tako što se... Ben je već počeo držati novo predavanje.

— ... između ostalog, vrši pritisak na žene — rekao je Tim. Bio je loše volje; zbog vožnje automobilom po neravnu putu ponovno je trpio jake bolove. Sada bi više volio leći nego rješavati obiteljske probleme. — Ozbiljno, riječ je o tomu. Muškarac želi ostaviti dojam na svoje ljude vršenjem utjecaja na mjesne pakehe, korištenje zemlje i na tržište rada. To moraš zabraniti, bako! Ti ćeš sada otjerati ovce onamo gdje raste trava, a ako se on zbog toga bude uznemirio, jednostavno ćemo poljuljati njegovu manu. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakve će to imati posljedice na svijet duhova, ako mu zaprijetiš da ćeš rastjerati sve njegove ljude s tvoje zemlje. Kaži mu da ćeš razrušiti selo pokraj jezera.

Gwyneira ga je zapanjeno pogledala. — Ljudi ondje žive stoljećima!

Tim je slegnuo ramenima. — A u Greymouthu već tisućljećima ima uglja pod zemljom. Ja ga sada vadim. Još se ni jedan duh nije zbog toga uzbudio.

— Nemoj odmah pretjerivati! — opomenula ga je Elaine. — Osim toga, ovce su netom ošišane, a vani puše vjetar i pada kiša. Ako ih pustimo van, možemo ih odmah otjerati u planinu. Zar nemate više ni malo sijena, bako Gwyn?

— Samo ono što je ostalo za konje. Jack je rekao da bih mogla nabaviti koncentriranu hranu. Ali trgovac živi u Christchurchu i ne želi slati robu...

— Što? Gdje je telefon?

Tim je napokon pronašao prikladnu žrtvu na kojoj će iskaliti svoje loše raspoloženje.

Nakon nekoliko minuta vratio se sav zapjenjen. — Momak najozbiljnije tvrdi da ne može ništa poslati prije sljedećeg tjedna. Loše vrijeme! Kao da ovdje nikad ne pada kiša. Rekao sam mu da ćemo poslati kola i sami dovesti hranu. Možemo li dobiti čovjeka za to?

Gwyneira je odmahnula glavom. — Trenutačno nemamo nikog osim Tanea. A njega ne možemo samog poslati u Christchurch.

— Onda idem ja! — javila se Lilian. — Imate li natkrivena kola, bako Gwyn? Hrana se mora prekriti. I koga da upregnem? Auto bi bio bolji, naravno...

Elaine je zakolutala očima. — Više te volim vidjeti u zaprežnim kolima — rekla je. — Tada se uzdam u razum konja.

— I povedi Bena — zapovjedio je Tim. — Premda utovar vreća ne spada u njegovo područje rada.

— Griješite, gospodine!

Ben se nasmiješio, podigao rukave i pokazao snažne bicepse. — Prije nego što je Lilian počela pisati te... knjige, ja sam noću radio u luci.

Tim je prvi put osjetio poštovanje prema svojemu zetu. Do sada nije vjerovao da bi mogao svojim rukama zarađivati za uzdržavanje obitelji. S druge strane, Lilian je je već nešto govorila o njegovoj sportskoj karijeri. Ako se dobro sjeća, momak nije samo veslao, nego je i pobjeđivao u utrkama. Timovo se raspoloženje polako popravljalo. Unatoč vanjskoj sličnosti i istom, dosadnom

439


području zanimanja, Ben nije bio Caleb. Njegov zet bio je muškarac.

— Ako želi i ako baka nema ništa protiv, mogli bi poslije dovesti vašeg oca — pomirljivo je promrmljao Tim. — Potpuno smo ga zaboravili zbog našeg naglog odlaska. Bude li ostao sam u Christchurchu, neće imati ništa od svojega unuka...

Gwyneira je napokon ponovno živnula te otišla s Lilian i Ben u staju i pokazala im konjsku zapregu i natkrivena kola. Elaine je pošla s njima i odmah poduzela potrebne mjere u konjušnici.

— Ovo se mora očistiti. Neka to učini Tane. Ili ga ti trebaš za popravak ograde, Roly? Ah, znaš što? Zaboravi ogradu. Ovce ćemo smjestiti u šupu za šišanje. A i ostale treba pripremiti, jer će Jack i Gloria dovesti još ovaca.

Jack i Gloria. Zbog hrane za životinje gotovo su zaboravili na ljude u planini. A vrijeme je bilo dovoljno zastrašujuće. Elaine je posudila od Gwyneire staromodnu haljinu za jahanje i ogrtač od voštanog platna, ali nakon što je s Taneom zatvorila prve ovnove u šupu za šišanje, bila je mokra do kože. Ta kiša je u planini padala u obliku snijega. A to su tek bili nagovještaji uragana, ako ste htjeli vjerovati meteorolozima iz Christchurcha.

— Ima li koristi da nekoga pošaljemo u planinu? Što ti misliš? — upitala je Tima, stisnuvši se pokraj kamina kako bi se ugrijala. Tim se napokon predao i sada je ležao na sofi pokriven. Do tada je nekoliko puta telefonski razgovarao s Georgeom Greenwoodom. Greenwood Enterprises pomoći će im oko prijevoza hrane koja će stići već noćas. Njihovi će ljudi ostati nekoliko dana na farmi i pomoći pri zbrinjavanju stoke i ostalim radovima.

— Doduše, još nikad nisu vidjeli ovce, ali će znati raditi s vilama. A ako je potrebno, sam ću im pokazati kako se popravlja obala. Ovo ovdje — Tim je nestrpljivo pokazao na svoje noge — trebalo bi do sutra biti bolje.

Elaine je sumnjala u to — po vjetru i kiši Tim se najčešće osjećao lošije — ali nije ništa rekla. Više je bila zabrinuta za ljude u planini.

— Nećemo uspjeti dotjerati ovce prije oluje. Ali možda bi tko mogao upozoriti ljude?

Gwyneira je slegnula ramenima. — Nemamo vremena za to — promrmljala je. — Obično su to dva dana jahanja. Ipak, brzi konj s dobrim jahačem možda bi stigao i za jedan dan...

— Nemoguće, gore već pada snijeg — rekao je Tim. — I gdje bi čovjek trebao tražiti? Ljudi mogu biti negdje...

— Ja znam gdje su. Ja... Gwyneira je htjela ustati.

— Ti ostaješ ovdje, bako Gwyn! — zapovjedila je Elaine. — Samo nemoj misliti na gluposti! Kako se čini, jednostavno moramo čekati... i uzdati se u Jackovo iskustvo s planinom i vremenom.

Gwyneira je uzdahnula. — U Jacka se u posljednje vrijeme baš i ne možemo pouzdati.

Roly O’Brien, koji se također grijao uz vatru, nakon što je cijeli dan čistio

440


staje, ljutito ju je pogledao. — U gospodina Jacka uvijek se možemo pouzdati! Bio je bolestan, ali ako treba, dovest će vam ovce i iz pakla!

Gwyn je prvo djelovala razdražljivo. Ali tada je bolje pogledala mladog čovjeka i činilo se da se bori sama sa sobom.

— Vi ste, dakle, taj Roly — rekla je na kraju. — Vi ste bili s Jackom. Hoćete li mi pričati o ratu, gospodine O’Briene?

Roly nikad prije nije tako potanko pričao o Galipolju, a Gwyneira mu nije razvezala jezik samo izvrsnim viskijem, nego i svojim živahnim sudjelovanjem. Stara dama umornih očiju nijemo je slušala, ali što je Roly dulje pričao, to joj je pogled postajao životnijim i bilo je sve više tuge u njezinim očaravajuće plavim očima.

Gwyneira i Roly sjedili su pokraj vatre još dugo nakon što su se Tim i Elaine povukli. Timu je bio potreban krevet, a Elaine je nakon bavljenja ovcama gotovo zaspala u naslonjaču. U noći se uplašila od zvuka koji joj je bio nepoznat. Uznemirila ju je Gwyneirina namjera da ide tražiti nestale. Ustala je kako bi vidjela što ju je probudilo.

Zapravo je stigla hrana iz Christchurcha. Gwyn i Roly pozdravili su u salonu vozače; vjerojatno su još sjedili pokraj vatre i razgovarali. Sada su točili viski pokislim i umornim ljudima. Vani je biješnjela snježna oluja, iako ne onako jaka kao što je vjerojatno bila u planini.

— Dobro, Roly, idemo hraniti životinje — uzdahnula je Elaine pogledavši kroz prozor. Izgubit ćemo još više ovaca, ne budu li imale dovoljno hrane po ovoj hladnoći, a to se ne mora dogoditi. Jesu li kola još upregnuta? Možemo ih odmah odvesti do šupa za šišanje i ondje istovariti hranu.

Roly je nekoliko puta zateturao, ali je otišao s Elaine k ovcama i zadovoljno promatrao kako jedu.

— Uvijek sam htjela imati farmu — uzdahnula je Elaine. — Koliko sam samo zavidjela Kuri na farmi Kiward! Ali noći poput ove...

— Jack nikad nije pričao o ratu — promrmljao je Roly, ne obazirući se na njezine riječi. — Njegova majka uopće nije znala kako je stalno ležao u svojoj sobi i piljio u zid. Fini ljudi, i nekako vrlo strpljivi. Moja Moana bi me odavno izlemala.

Sutradan je Elaine s novim pomoćnicima pregledala šupe za šišanje i pripremila hranu i slamu za rasplodne ovce. Tim je razgledao unutrašnjost farme i nije bio baš oduševljen. — Pokidana ograda samo je vrh ledene sante. Ovdje se mora sve obnoviti. Tvoj Maaka pomalo je sklon improviziranju: ovdje malo zakrpa, ondje zabije čavle. Kad se Jack vrati, neka se ozbiljno uhvati posla...

— To vrijedi i za šupe za šišanje ovaca — dodala je Elaine. — Samo što se ne sruše. Jesi li pomišljala na izgradnju novih? Sada imate mnogo više ovaca.

441


Potrebne su vam veće nastambe.

— A pitanje osoblja...

Tim se jutros zaprepastio kad su trojica Maora došla na posao kao da se nije ništa dogodilo. — Nije valjda da ljudi dolaze kad to njima odgovara.

— Vrijeme je loše pa ne mogu loviti — odgovorila je Gwyn. — A zalihe žita su potrošene. Nadaju se da ćemo im dati hranu, ako napuste Tongu.

— Gdje je sad njegova mana — promrmljao je Tim. — Ali zaozbiljno, bako, plaćate im u naturi? To se radilo prije potopa! A imaju li ugovor o radu? Neka se Jack pobrine za to, pa mi živimo u dvadesetom stoljeću! Pitanje osoblja ne rješava se više na veleposjednički način! Ja bih razmislio o nekoliko stručnih radnika, bako. Mogli biste zaposliti ljude iz Škotske ili iz Walesa. Ne može se dopustiti da predradnik zna što je kod ovce dupe, a što glava!

Popodne su se pojavili Lilian, Ben i Caleb s još jednom pošiljkom hrane — i novim radnikom. Lilyn provjeren način započinjanja razgovora s bilo kim darovao im je iskusnog pastira. Čovjek je iz obiteljskih razloga došao sa Sjevernog otoka — »Nesretna ljubav!«, pojasnila je Lilian, melodramatično trepnuvši — i prvo je radio u trgovini stočnom hranom. Poslije je rekao kako bi više volio raditi s ovcama. Lilian ga je odmah zaposlila.

Navečer je raspoloženje na farmi bilo više nego tmurno. Preko dana su svi bili zaokupljeni poslom, a sada je i nad Canterburyjskom ravnicom biješnjela oluja. Svatko je mogao zamisliti kako je tek bilo u planini.

— Mi smo bar imali natkrivena kola — tiho je rekla Gwyneira, gledajući kroz prozor. — Ako oni...

— Platno bi odletjelo po ovakvu vremenu jednako kao i šator — rekla je Elaine. A ako gore doista puše uragan, on bi odnio i kola. Ovo posljednje ipak nije izgovorila.

Malo nade dala im je samo Marama. Ona je došla na farmu Kiward s mužem koji se napokon ponovno javio na posao. Prethodnih dana nije se usudio otvoreno ustati protiv Tonge. On je bio iz drugog plemena i imao je malo mane. Ali sada je Marama na farmu dovela iskusnog pastira i šišača ovaca. Bila je sigurna da će za njega tu ubrzo biti mnogo posla.

— Možda će doći već sutra s prvim stadima — rekla je. — A pola ovaca će se ojanjiti kod kuće prve noći.

Jednim pokretom ruke odagnala je Gwyneirin i Elainein strah za Gloriju i ljude.

— Ja bih znala da se nešto dogodilo mojim sinovima!

Bila je čvrsto uvjerena u to, kao što je prije mnogo godina bila uvjerena da je Kuri dobro, iako nitko nije znao gdje se djevojka nalazi.

Tim se opet smrknuo kad mu je Elaine prenijela Maramine riječi.

— Jesi li ti znala da sam živ kad se rudnik urušio? — upitao je.

442


Elaine je iskreno odmahnula glavom. — Ne, ali sam uvijek znala da je Lilian dobro!

Tim je zakolutao očima. — Najdraža, pretpostavke, koje se temelje na izvještajima privatnih istražitelja, ne računaju se!

Lilian je pokušavala odvratiti Gwyneiri pozornost tako što se igrala i šalila s Galahadom, ali maleni je bio umoran i cendrav. Na kraju je odnijela dijete u krevet i šutke se pridružila roditeljima.

Jedini koji su te večeri tiho, ali živo razgovarali, bili su Ben i Caleb Biller. Caleb je vjerojatno bio presretan što ne mora pismima izmjenjivati misli sa sebi ravnima, nego može izravno raspravljati sa sinom. Ben je opširno govorio o pojmu mana i njegovu odnosu prema sličnim načelima u drugim područjima Polinezije. Caleb je to povezivao s veličinom prikaza kipova božanstava, iz čega je proizašla živa rasprava o tomu koliko su zapravo mane imali različiti bogovi i polubogovi.

— Bilo bi jako dobro kad bismo već ovdje mogli pogledati zapise gospođice Charlotte — rekao je Caleb i još jedanput lijepim riječima naglasio Charlotteine zasluge.

Gwyneira, uznemirena i sretna što može nešto učiniti, odmah je ustala.

— Moj sin je pripremio stvari. Ako želite, ja ću ih donijeti.

Caleb je nije htio uznemiravati, ali ju je Ben pogledao kao dijete kojemu ne dopuštaju da uzme poslasticu.

— Nije mi teško.

Gwyneira se popela na kat, trudeći se zaboraviti svoj artritis. U sinovljevu sobu nije nikad ulazila bez poziva, ali je prije nekog vremena vidjela Charlotteinu bilježnicu na njegovu stolu. A ako se obistine njezina strahovanja, ionako će morati ući u tu sobu i isprazniti je. Duboko je udahnula kad je ušla u sobu — udahnula je zrak koji je on udisao. Odjednom joj se zavrtjelo u glavi.

Stara je žena sjela na Jackov krevet i utisnula lice u njegov jastuk. Njezin sin. Ona ga nije razumjela. Nije ništa shvaćala. Smatrala ga je kukavicom. A možda se neće nikad više vratiti.

Na kraju se pribrala i uzela bilježnicu koja je ležala pokraj hrpe drugih bilježnica. Gwyneira ju je podigla, uzalud pokušavajući uhvatiti crteže koji su iskliznuli iz nje. Slike su se rasule po podu.

Gwyneira je uzdahnula, upalila je svjetlo i počela skupljati crteže. Zaprepastila se ugledavši mrtvačku glavu.

Gwyneira je posljednju noć provela na Galipolju.

Te noći plovila je na brodovima Mary Lou i Niobe.

Oluja se sutradan smirila, ali je i dalje bio vrlo hladno. Elaine i Lilian su ozeble dok su nahranile ovce i konje. Roly i Ben te novi pomoćnici nosili su vodu. A

443


onda se na farmu izlila prava rijeka mokrih, promrzlih ovaca. Došli su Hori i Carter. Doveli su prva stada, bez većih gubitaka, a prije oluje stigli su i do kolibe.

— Mislili smo da će je vjetar odnijeti! — rekao je Carter. — Morate poslati nekoga da popravi kolibu. Krov je propao na jednom mjestu. Krenuli smo rano ujutro. Imate li kakvih vijesti od gospodina Jacka i gospođice Glorije? Mi smo vidjeli svijetleće rakete.

— I niste ih išli potražiti kad se oluja smirila? — strogo je upitala Elaine.

Hori je odmahnuo glavom. — Gospođice Lainie, ako gore ima živih, onda će se snaći i bez nas. A ako nema preživjelih... onda smo bar spasili ovce.

Hori je bio praktičan čovjek, kao i svi Maori.

— Svijetleće rakete — rekla je Elaine svojemu suprugu. Tim je nadgledao popravke u šupama. — Zvali su upomoć, ali mi to nismo vidjeli.

— Kakve bi koristi bilo i da smo vidjeli? Zapravo, čudno je što su uopće pokušali. Jack je morao znati da su udaljeni od svake civilizacije dva dana jahanja. Da su pucali nakon oluje, to bi imalo smisla. Tada bi se moglo pomisliti da ima preživjelih kojima je potrebna pomoć. Ali ispaljivati svijetleće streljivo usred snježne oluje? Prilično nepromišljen čin.

Timothy Lambert je naučio ostati smiren i u najtežim okolnostima. Kao rudarski inženjer specijalizirao se za sigurnost u rudokopu. Elaine mu je ipak zamjerila što je sumnjao u Jackovu uračunljivost.

— Gospode Bože, ne može svatko uvijek logički razmišljati! Moramo poslati ljude u potragu...

— Prvo se pobrini za ovce — rekao je Tim. — I nemoj grditi ljude. Oni su postupili ispravno.

Tim se ponovno okrenuo prema svojim radnicima. — Kako je baka?

Gwyneira se prošle noći, nakon više od sat vremena kako je otišla gore u sobu, ponovno vratila u salon. Bez riječi je dala bilježnicu Billerovima. Bila je blijeda kao smrt. Odmah poslije toga otišla je i još se nije pojavila.

— Kiri joj je odnijela doručak. Ne želi vidjeti nikoga i nije ništa jela, samo je popila čaj. Mislim da ću poslije otići k njoj.

Elaine je izašla iz šupe i počela raspoređivati ovce u šupama za šišanje i stajama za goveda. Među ovcama bilo je i nekoliko rasplodnih. Neke su se trebale ubrzo ojanjiti, a druge su već imale mlade. Lilianin novi zaposlenik prihvatio se posla. Čovjek se pokazao kao spretan porodničar, zatražio je da zapale ugalj na otvorenim ložištima kako bi se iscrpljene životinje mogle ugrijati, a činilo se i da se i odmah sprijateljio s ovčarskim psima.

Elaine je poslala Horija i Cartera na spavanje. Ljudi su bih potpuno iscrpljeni.

Mnogo kasnije podnijela je baki izvješće. Gwyneira je napokon sišla u salon i sada je sjedila pokraj kamina. Odsutna duhom, igrala se s Galahadom. Izgledala je kao da se postarala za nekoliko godina.

— Momci su doveli dvije tisuće ovaca, od toga osamsto rasplodnih. Izgubili su većinu janjadi, koja je noćas došla na svijet. Janjići nisu mogli preživjeti

444


snježnu oluju. Ali mnoge se janje danas, a Jamie čini čuda...

— Tko je Jamie? — odsutno je upitala Gwyneira.

— Novi pastir, kojega je zaposlila Lilian. Ah da, došla su još četvorica ili petorica Maora. Tim ih je izgrdio zbog onoga s Tongom. Bude li se takvo što ponovilo, neće ih više zaposliti...

Elaine je nastavila govoriti.

Gwyneira je osjećala kako joj upravljanje farmom izmiče iz ruku. A to nije bio loš osjećaj.

445


13.

loria nije Jacku uzvratila poljubac. Pogledala ga je iznenađeno i zbunjeno, a onda je sklopila oči.

Tlo ispred šatora bilo je prekriveno tankim slojem snijega. Iako su bili u zaklonu, vjetar je nanio snijeg, koji se nije topio jer je bilo vrlo hladno. I

u dolini ispred stijena bilo je snijega, ali jezero se nije zamrzio. Bilo je blijedo plave boje, kao i nebo koje se u njemu ogledalo. Nekoliko je ovaca pilo jezersku vodu. Ovce su bile prljave, a snijeg oko njih zagađen izmetom. Ipak, činilo se da je većina ovaca preživjela, a iz susjednog šatora blejali su janjići. Nesretno, ali vrlo živahno. Izvana su se čule psovke. Wiremu i Paora uhvatili su jednu ovcu, koja se otimala kao poludivlja, i pokušavali je pomusti za janjiće koji su ostali bez majke. Ostali ljudi raspirivali su vatru, a Rihari je nosio vodu iz jezera.

— Brzo će biti vrućeg čaja, šefice! Kako je gospodin Jack?

Jack se nadao da će toga dana moći ponovno jahati, ali nakon onog jahanja od prethodnog dana to je bilo gotovo nemoguće. Imao je povišenu temperaturu i zavrtjelo mu se u glavi kad ga je Wiremu htio dovesti bliže vatri. Potpuno iscrpljen, čučao je ondje i pokušavao smisliti nešto pametno.

— Dakle, što vi mislite? Hoćemo li se uputiti dolje i skloniti se na sigurno zajedno s ovcama ili ćemo pokušati pronaći ostale ovce?

— Vi ne možete jahati, gospodine Jack — promišljeno je rekao Willings. — Jučer ste nemoćno visjeli s konja. U pitanju je vaš život. U svakom slučaju trebali biste ostati ovdje dok se ne oporavite.

— Nije riječ o meni — grubo je odgovorio Jack.

— Mi ćemo skupiti ostale ovce, naravno — rekla je Gloria. — Ako su preživjele. Ali ni životinje nisu glupe i ovdje su svakoga ljeta. Vjerojatno poznaju još ovakvih zaklona. Sigurno su se neke spasile.

— Ali trebali bismo nekoga poslati na farmu Kiward — rekao je Paora. — Gospođica Gwyn će biti jako zabrinuta.

Gloria je slegnula ramenima. — Ja joj ne mogu pomoći — rekla je nestrpljivo. — Ne možemo dati ni jednog čovjeka. Moramo brzo pronaći ovce i

446


dotjerati ih. U kotlini i uokolo ima trave za ova stada do sutra ujutro. Mogu odmaknuti snijeg, a uskoro će se i otopiti. Dat ćemo im da se odmore od oluje. Sutra može sići jedna skupina, a mi ćemo za to vrijeme skupiti ostale životinje i prekosutra krenuti za njom. Ako vrijeme bude na našoj strani. Što ti misliš, Rihari?

Maorski tragač i promatrač vremena ispitivački je gledao u oblačno nebo. — Mislim da se Tawhirimateain bijes stišao. Čini se da će padati kiša, možda će biti i malo snijega, ali oluja je, izgleda, prošla.

I doista, samo je puhao slab vjetar, a u zraku se nije osjećala nikakva napetost. Bilo je to tipično, kišno jutro u planini. Nelagodno, ali ne i opasno.

Gloria i njezini ljudi više nisu tjerali posljednje ovce u »utvrdu«, nego na staro okupljalište.

— Opet ćemo premjestiti logor — naredila je Gloria. — Odmah sutra ujutro. Ovce neće do tada popasti svu travu oko jezera i razrovati tlo. Na ljeto, kad tohunge dođu razgovarati s duhovima, sve će biti kao i prije.

Gloria nije otkrila poštuje li doista tapu ili samo ne želi razljutiti Rongo. Malo se začudila što joj se nitko nije usprotivio, ali čarolija skrivenog mjesta u planini zacijelo je dirnula dušu i posljednjeg pakehe.

Navečer je ušla u Jackov šator, kao da se to podrazumijeva i zavukla se u njegovu vreću za spavanje. Legla je pokraj njega i ne pogledavši ga. On je osjetio kako joj se tijelo ukočilo, ali nije to spominjao, kao što ni ona ni jednom riječju nije spomenula jutrošnji poljubac. Izmijenili su nekoliko općenitih, beznačajnih riječi o jahanju i potrazi za ovcama. Gloria i momci dotjerali su još gotovo tisuću ovaca. Jack je nježno poljubio Gloriju u čelo.

— Tako sam. ponosan na tebe — rekao je s puno ljubavi. — Lijepo spavaj, moja Gloria.

Više od svega želio ju je uzeti u naručje i rastjerati njezinu ukočenost, ali to bi bila pogreška. Jack više nije htio činiti pogreške. Ne sa ženom koju voli.

Na kraju je okrenuo leđa Gloriji. Zaspao je, uzalud čekajući da se ona opusti. Kad se probudio, osjetio je njezinu toplinu. Privila se uza nj, priljubila grudi uz njegova leđa i naslonila glavu na njegovo rame. Ruku je prebacila preko njegova tijela kao da se pridržava. Jack je čekao da se i ona probudi. Onda ju je opet poljubio.

Gloria je toga jutra poslala pola ljudi s najvećim dijelom ovaca u dolinu. Jack još nije imao dovoljno snage da bi mogao biti od koristi, ali je ipak zajedno s Tuesday držao na okupu preostale ovce, dok su Gloria, Wiremu i dvojica iskusnih maorskih pastira još jedanput pretraživali planinu. Wiremu je popodne bio vrlo uspješan. U jednoj skrovitoj dolini pronašao je posljednjih šesto rasplodnih ovaca. Mnoge od njih izgubile su mlade, ali su gotovo sve dragocjene rasplodne životinje preživjele.

447


Gloria je bila presretna i kad su navečer sjedili uz vatru, lagano se naslonila na Jacka. U šatoru je dopustila da je poljubi, a onda je legla na leđa, ukočila se i čekala. Jack joj se ovaj put nije okrenuo leđima, ali je nije ni dirao. Nije znao što bi učinio. Iz djevojčina ukočenog i napetog tijela nije izbijao strah, samo prepuštanje onomu što je očito neizbježno. Jacku je to bilo nepodnošljivo. On bi se znao nositi sa strahom, ali za Gloriju je to prepuštanje bilo samo neka vrsta očajanja.

— Ne želim ništa što i ti ne želiš, Gloria... — rekao je.

— Ali ja želim — prošaptala je. Na njegovo zaprepaštenje, to je zvučalo gotovo sasvim ravnodušno.

Jack je odmahnuo glavom. Zatim ju je poljubio u sljepoočicu.

— Laku noć, moja Gloria.

Ovaj put joj nije trebalo dugo da se opusti. Na leđima je osjećao njezinu toplinu dok je spavao. Ujutro će odjahati na farmu Kiward. Vjerojatno se ovo neće nastaviti. Ali Jack je mogao čekati.

Sutradan se pojavio Maaka na farmi Kiward. Mladi predradnik odlučio je odgoditi proslavu vjenčanja. Umjesto da svojoj prekrasnoj mladoj ženi poželi dobrodošlicu u plemenskoj kući, on se za početak smjestio u jednoj od mnogobrojnih soba na farmi Kiward. Prvi put nakon mnogo godina gotovo su sve prostorije bile zauzete.

Tim Lambert odahnuo je nakon Maakina dolaska, ali je ozbiljno strahovao od toga da bi njegova pustolovno raspoložena supruga i poduzetna kći mogle na svoju ruku krenuti u potragu za nestalima u planini.

Čim mu se ukazala prilika, pozvao je Maaku na stranu.

— Samo bez sentimentalnosti — rekao je. — Je li moguće da gore ima još preživjelih?

Maaka je slegnuo ramenima. — Dakako, gospodine. Ondje ima mnogo spilja, kotlina, a i šuma u kojima se može naći zaklon. Čovjek mora samo paziti da ga oluja ne iznenadi i treba poznavati to područje...

— I? — upitao je Tim. — Poznaje li ga Jack?

— Ne tako dobro kao maorski momci, gospodine — rekao je Maaka. — Pleme ondje često provede cijelo ljeto. Maramini sinovi vjerojatno poznaju svaki kamen.

— A Jack... Tim se ugrizao za usnu. Bilo je neprimjereno da radniku postavi ovakvo pitanje. — Prihvaća li on savjete?

Maaka je opet načinio pokret koji je značio da nije siguran. — Jack je bio dobar momak. Ali otkako se vratio iz rata... ne mogu ga dobro procijeniti. Prepušta se, znate? Možda će sve prepustiti Gloriji...

Maaka nije to izgovorio, ali Tim je iščitao s njegova lica da Gloriju smatraju tvrdoglavom. Tima to nije iznenadilo. Poznavao je Kuru-maro-tini. Bila je to

448


žena koja je uvijek dobivala ono što poželi.

— Što mislite o tomu da se pošalju ljudi u potragu? — upitao je. — Pastiri su vidjeli svijetleće streljivo. Moja supruga kaže da ljudi možda čekaju pomoć.

— Ovdje se uopće ne vidi ako netko ispaljuje streljivo u planini — začuđeno je rekao Maaka. — To je vjerojatno sijevalo.

Tim mu je ispričao što su Hori i Carter vidjeli, ali Maaka je odmahnuo rukom. — Svijetleće streljivo koristimo samo ako se izgubimo ili povrijedimo. Tako dajemo znak glavnom logoru. To se ne može vidjeti s farme Kiward, a ne bi se moglo odrediti ni mjesto s kojeg je streljivo ispaljeno.

— Dakle, nije potrebna ekipa za spašavanje?

Opuštenost mladog Maora počela je ići Timu na živce. Nije mislio da će biti baš toliko bezosjećajan.

— Čemu?

— Pa da spase ljude, čovječe! Nešto se sigurno dogodilo, u protivnom bi već odavno bili ovdje! Što mislite da oni rade ondje?

Tim se više nije mogao svladavati.

— Skupljaju ovce — kratko je odgovorio Maaka.

Tim je bio zbunjen. — Mislite li da se netko tko je jedva preživio oluju stoljeća neće odmah vratiti kući, nego će prvo skupiti ovce kao da se ništa nije dogodilo?

Maaka je napućio usne. — Ne bilo tko, gospodine. Ali jedan McKenzie sigurno.

Nakratko je zastao. — I jedna Wardenica. Ja bih stoga poradio na pripremanju staja, gospodine. Ovce trebaju doći u suho.

Radnici su očistili staje i prostrli slamu te provjerili i popravili ograde, a onda je stigla prva skupina ljudi s rasplodnim ovcama. Marama je sa smiješkom primila svojeg drugog sina u naručje. Elaine je odahnula kad su joj ljudi zajamčili da ostali dolaze sutradan.

— Niste li mogli poslati glasnika? — upitala je Gwyneira kroz smijeh i suze. Pokisle i umorne ljude uvela je u kuću, velikodušno ih počastila viskijem i zamolila ih da joj sve ispričaju.

— Mi smo to predložili, ali šefica je rekla da nam je potreban svaki čovjek.

Kad su se Elaine i Lilian, malo prerano, pojavile na zajedničkom objedu, Gwyneira je sjedila pokraj vatre, držeći u rukama čašu viskija.

— Mene nikad nisu zvali šeficom — rekla je zamišljeno.

Lilian se smijala. — Vremena se mijenjaju. Možeš poznavati ovce deset puta bolje od muškaraca, ali ti si uvijek bila i ostala slatka »gospođica Gwyn«. Gloria je imala nesreću, ili sreću, da nikad nije bila dražesna. U svakom slučaju, prije je bila stidljiva — rekla je smiješeći se. — Izgleda da se prilagodila.

Jack, Gloria i njihovi ljudi proveli su posljednju noć u kolibi. Wiremu je odredio

449


da Jack i Gloria spavaju u unutarnjoj prostoriji. Jack još nije ozdravio i nakon jahanja je trebao ležati u toplom. Gloria ih je tada iznenadila. — Svi ćemo spavati u kolibi — rekla je. — U staji su janjići koji neprestano bleje pa nitko neće moći sklopiti oka.

Svakom je uputila kratak pogled. Čini se da osim Wiremua i Jacka nitko nije shvaćao koliko joj je teško bilo predložiti takvo što. Maori su ionako navikli noćiti u zajedničkoj prostoriji i nikad im ne bi palo na pamet pri tom uznemirivati mlade djevojke. Pogotovo ako bi znali da one pripadaju nekom drugom.

Jack se nadao da će mu Gloria opet doći, ali ona je ostala u svom kutu i zavukla se u najdeblju vreću za spavanje. Jack je bez pogovora legao u drugi krevet u kolibi; jahanje po hladnom i kišnom vremenu učinilo je svoje. Strpljivo je pio čaj koji mu je donio Wiremu.

— Nije mi baš jasno — rekao je mladi Maor. — Ona s tobom dijeli šator, ali ovdje...

Jack je slegnuo ramenima. — U zajedničkoj prostoriji, Wiremu? Ne bi li to bilo previše?

— Zar se nećete vjenčati? — upitao je Wiremu. — Ja sam mislio...

Jack se nasmiješio. — To nije do mene. Ali prije nego što me otjera kao što je tebe...

Wiremu se ogorčeno nasmiješio. — Pazi na svoju manu! — rekao je.

Na farmu Kiward stigli su sljedeće večeri i cijeli dan, srećom, nije bilo kiše. Ljudi su ovcama otvorili staje, a Elaine je čak pustila konje iz boksova i uživala u njihovoj igri na ograđenom travnjaku. Toga je dana sve bilo puno iščekivanja. Lilian i Elaine jahale su ususret stadima koja su silazila s planine.

Gloria se je silno iznenadila kad je ugledala svoju sestričnu.

— Nisi li ti nestala u Aucklandu? — upitala je, ne skidajući pogleda s Lilian. Riđokosa vražica nije se gotovo nimalo promijenila. Naravno, Lilian je odrasla, ali je i dalje imala vragolasti, bezbrižan osmijeh.

— Ti si nestala! — rekla je Lily. — Ja sam se samo udala.

I ona je promatrala Gloriju, ali je sada vidjela sasvim drugu djevojku, a ne debeljuškasto i mrzovoljno stvorenje iz Oaks Gardena. Gloria je sjedila na konju puna samopouzdanja. Lice joj je bilo rumeno i iscrpljeno, ali je sada imalo pravilne crte. Lilian gotovo nikad nije vidjela tako zanimljivo lice. Mora to zapamtiti za sljedeću knjigu... Djevojka, koja je u potrazi za svojim ljubljenim proputovala je pola svijeta. Novo izdanje Jackaroea. Ipak, osjećala je da joj Gloria nikad neće ispričati cijelu priču.

Lily je zadovoljno pričala o svojemu životu u Aucklandu i djetetu, Elaine je pričala o farmi Kiward. Jack i Gloria nijemo su se gledali i s vremena na vrijeme upućivali ponosne poglede ovcama koje su gonili. Kad su napokon stigli u dvor, ljudi su već čekali da rasporede životinje po torovima. Maaka je trebao upravljati

450


poslovima, ali su momci, koji su gonili stoku, gledali samo u Gloriju. A Gloria je gledala u Jacka.

— Dakle, momci — rekao je Jack. — Lijepo je opet biti kod kuće. Možemo si svi čestitati — Paora, Anaru, Willings, Beales. To je bio jako dobar posao. Mislim da ćemo sa šeficom razgovarati o maloj nagradi.

Jack je pogledao Gloriju. Gloria se nasmiješila.

— Vjerujem da ste oslobodili šupe za rasplodne ovce. Ovnove ćemo odmah otjerati na pašnjak iza Bold’s Creeka. I ne želim više čuti riječ tapu! Ako ostane suho, ovce koje su se ojanjile mogu već sutra otići do Prstena kamenih ratnika...

Jack je smireno davao upute, dok su Gloria i nekoliko momaka već davali znakove psima da razdvoje stada.

— Maaka, hoćeš li ti preuzeti nadzor? Ja bih htio pozdraviti majku. A kako se čini, imamo punu kuću rodbine.

— Bilo bi dobro okupati se — rekla je Gloria silazeći s konja. — Odvest ću konje u staju, Jack. Ti samo idi unutra i utopli se.

Vodila je Ceredwen i Anwyla u staju s boksovima, a Gwyneira je iznutra otvorila vrata staje. Jack je očekivao da će majka biti u kući — kad su imali posjete, nije imala vremena odlaziti u staju. Gwyneira je na sebi imala staru haljinu za jahanje, njezina sijeda, kovrčava kosa bila je neukrotiva kao i uvijek, a lice joj je djelovalo tako mladenački, kako Jack nije vidio već godinama.

— Jack, Gloria!

Gwyneira je potrčala prema obojima i istodobno ih zagrlila. Nije se obazirala na to što se Gloria ukočila i što ju je Jack samo uljudno privukao k sebi. Sve će se to promijeniti; ima vremena. Sve je bilo manje važno od onoga što se događalo u staji, a što je za Gwyneiru McKenzie i nakon svih ovih godina bilo čudo.

— Dođite unutra, netko vas želi pozdraviti! — rekla je tajnovito i povela sina i praunuku do Princessina odjeljka. — Upravo je došao na svijet!

Gwyneira je pokazala rukom prema boksu, a Jack i Gloria su se stisnuli jedno uz drugo.

Pokraj male kobile za jahanje stajao je mali ždrijebac boje čokolade. Između nosnica imao je mali bijeli znak, a na čelu zvijezdu.

Gloria je pogledala Jacka. — Ždrijebe koje si mi obećao.

Jack je kimnuo. — Trebalo te čekati kad se vratiš.

— Jack!

Tim Lambert nije izašao iz kuće kako bi pozdravio pridošle. Predvečer je postalo još hladnije i neudobnije, a na farmi Kiward je ionako bio na kiši češće nego što je to odgovaralo njegovim kostima. Osim toga, golema gospodska kuća nije se mogla tako lako zagrijati. Zapravo, za to bi trebalo mnogo više osoblja nego što je imala Gwyneira. Tim je čeznuo za svojom malom, udobnom kućom u Greymouthu i za svojim uredom. Želio je vidjeti hrpe uglja i tornjeve za

451


vađenje. Ovaca se nagledao dovoljno za nekoliko sljedećih godina.

Nije mu bilo jasno što je Jacka i Gloriju zadržalo u stajama dva sata nakon dolaska na farmu. U međuvremenu je došao čak i Maaka, koji je preuzeo pristigle ovce. Maaka je sjedio pokraj Tima uz kamin i djelovao je nekako zabrinuto. Napokon su došli i Jack i Gloria, zaprljani i raščupani, ali su im lica sjala od sreće. Maaka je prijatelju natočio viski. Kao i svi Maori, i on je bio spreman odvojiti vrijeme za pozdravljanje. No Tim je odmah prešao na stvar.

— Svakako moramo razgovarati, Jack. Ove šupe za šišanje... i ovo tvoje osoblje. Zamolio sam tvojeg predradnika da...

Jack je odmahnuo rukom, smiješeći se. — Poslije, Time... i Maaka. Molim vas. I sada zapravo ne bih htio piti viski. Moram se okupati i nešto pojesti... Hoćemo li objedovati svi zajedno? Poslije toga možemo razgovarati.

Maaka je kimnuo. — U svako doba — rekao je. — Sada, kad si se vratio.

Farma Kiward rijetko kad je vidjela ovako veliko društvo za stolom kao te večeri. Tim i Elaine, Lilian i Ben, Caleb, pa Maaka i njegova pomalo zbunjena mlada supruga. Bilo je očito da se Wairamarama osjeća nelagodno među svim tim pakehama, ali se zato besprijekorno ponašala za stolom. Jack je neuobičajeno srdačno pozdravio Rolyja i zatim sjeo pokraj Glorije. Gwyneira je blistala sjedeći u krugu obitelji i držeći na krilu svojega prvog prapraunuka. Galahad je slinio po njezinoj najljepšoj haljini i kvario joj frizuru, ali Gwyneiri takvo što nikad nije smetalo. Blagonaklono je promatrala Gloriju. Djevojka je na sebi imala kostim s hlačama, koji joj je ona kupila u Dunedinu. Lilian je bila oduševljena.

— Dobro ti stoji. Ali i moderne haljine ti lijepo pristaju. Pokazat ću ti časopise...

Gloria i Jack samo su šutjeli, ali to nije bila šutnja koja izaziva nelagodu. Izgleda da im veliko društvo uopće nije smetalo. Ako su što i govorili, onda je to bilo o Princessinu ždrijebetu, što je Lilian, naravno, podsjetilo na njezinu Vicky.

— Nažalost sam je morala ostaviti u Greymouthu. Iako bi bilo mnogo romantičnije pobjeći na konju!... U svakom slučaju, voljela bih je imati kod kuće. Mogu li se konji uopće voziti na trajektu, tata? Ili dobivaju morsku bolest?

Na Gwyneirino veliko iznenađenje, Jack se javio za riječ. Slabim glasom — kao da nije navikao govoriti — pričao je o konjima na plovidbi u Aleksandriju. — Jedanput dnevno brodovi su se okretali i plovili protiv vjetra kako bi se smanjila vrućina. Već tada sam mislio da se to ne bi trebalo činiti. Da se konji ne smiju izgubiti na moru, a pogotovo ne u ratu...

— Možda se vratimo na Južni otok — rekla je Lilian. — Meni je svejedno gdje pišem, a Ben može birati! Sveučilište u Dunedinu jako bi se ponosilo njime... Lilian je ponosno pogledala supruga.

Tim je zakolutao očima, ali Elaine ga je pogledala i ukorila odmahnuvši glavom.

Gwyneira se blagonaklono smješkala.

452


Poslije su se svi okupili u salonu. Tim i Maaka iznijeli su Jacku i Gloriji prijedloge za obnovu i nisu uopće primijetili da su njih dvoje skoro zaspali od umora. Nakon jahanja po studeni vatra iz kamina djelovala je kao napitak za uspavljivanje.

Lilian je Maakinu suprugu uplela u razgovor i utvrdila da se Waimarama još proljepšala nakon što se opustila. Gloria je sa zadovoljstvom i čuđenjem primijetila da Jack unatoč tomu nije dva puta pogledao Maorkinju. Ni Ben Biller se nije osvrtao na lijepu ženu. On je ponovno raspravljao s ocem, ovaj put o pitanju kakvo je značenje zapravo imao poraz Mauia u okršaju s božicom mrtvih? Je li bila riječ o izdaji lažnih prijatelja ili o neizbježnoj smrtnosti? Ben je svoje tvrdnje potkrijepio Charlotteinim zapisima, a Caleb rezbarijama sa Sjevernog otoka.

Obojica su se uzbuđeno razmetala svojim dokazima, mašući rukama — i Jack je u Benovoj ruci primijetio Charlotteinu posljednju bilježnicu. Srce mu se stisnulo. Nije se smjelo dogoditi da Glorijine slike dospiju u ruke ovoga stranca. Nitko ih nije smio vidjeti... zašto ih nije skrio, nego ih je samo strpao u bilježnicu?

Ben Biller primijetio je njegov zapanjen pogled i protumačio ga kao prijekor.

— Oprostite, molim vas, gospodine McKenzie, nismo htjeli uzeti spise bez vašeg odobrenja. Ali vaša je majka bila ljubazna...

Gloria se trgnula iz polusna u koji je dospjela slušajući Timova objašnjenja. Do sada nije ni slušala Benovu i Calebovu raspravu. Ali sada ju je zapazila.

Jack je pogledao Gwyneiru. Ona je podigla glavu. I vidjela užas na Glorijinu licu.

— Vas dvoje, dođite k meni — tiho je rekla Gwyneira. — Ne trebate ništa reći. Samo bih vas htjela zagrliti. Sada, kad ste opet tu.

453


14.

ack i Gloria samo su usput čuli kako ostali kuju planove. Tim Lambert htio je što prije otići kući, a Elaine je nagovorila Lilian i Bena da im se pridruže na nekoliko dana. Za mladi par odlazak u Greymouth nije prošao bez trzavica. Lilian je željela vidjeti braću i konja, a Ben se bojao susreta s

majkom. Kao što se moglo i očekivati, Lilyna je riječ bila jača. Elaine je šapnula Timu da je »Ben doista drag momak«.

— Samo bih voljela znati što je Lily našla u njemu — dodala je, kad su se Ben i Caleb ponovno vratili pitanju načelne predvidljivosti postupaka božanstava i mitskih likova u maorskoj mitologiji. Tim je promrmljao nešto što je Elaine protumačila kao slaganje.

Maaka i njegova lijepa supruga ubrzo su se povukli; njima su Benove i Calebove rasprave vjerojatno više išle na živce nego drugima. Jack je iskoristio priliku da se također oprosti, a i Gloria je svima poželjela laku noć. Poljubila je baku u obraz, što je zadnji put učinila kad je bila mala djevojčica. Gwyneira je zbog toga bila ganuta do suza.

Gloria je tiho gurnula vrata Jackove sobe. Nije kucala. Ni prije nije nikad kucala. Kao i prije mnogo godina zavukla se pod njegov pokrivač. Kao dijete nosila je spavaćicu i odmah bi se bez riječi priljubila uza svojeg velikog zaštitnika i odmah zaspala, bez opasnosti od noćnih mora. Žena, kakva je bila danas, zbacila je sa sebe jutarnji ogrtač prije nego što je došla k Jacku. Bila je naga. Drhtala je, a Jacku se činilo da čuje ubrzano kucanje njezina srca.

— Što moram činiti? — tiho je upitala.

— Ništa — rekao je Jack, ali ona je odmahnula glavom. Gloria je zagladila svoju netom opranu kosu, a Jack je istodobno podigao ruku. Prsti su im se sreli te naglo razdvojili kao da su naelektrizirani.

— »Ništa« sam već pokušavala — prošaptala je Gloria.

Jack ju je pomilovao po kosi i poljubio. Prvo u čelo, pa u obraz, a onda u usta. Ona ih nije otvorila, samo je šutjela.

454


— Gloria, ne moraš to raditi — nježno je rekao Jack. — Ja te volim. Bila ti sa mnom u krevetu ili ne. Ako ne želiš...

— Ali ti želiš... — promrmljala je Gloria.

— To nije važno. Ako je riječ o ljubavi, onda oboje moraju to htjeti. Ako samo jedno uživa u tomu, to je... Nije našao pravu riječ. — U svakom slučaju, to je pogrešno.

— Je li se tvojoj Charlotte svidjelo prvi put?

Gloria se malo opustila.

Jack se nasmiješio. — O da. Iako je i ona bila djevica kad smo se vjenčali.

— I ona? — upitala je Gloria.

— Za mene si ti djevica, Gloria. Nikad nisi voljela muškarca. Inače ne bi pitala kako se to radi.

Jack ju je ponovno poljubio, a onda je nastavio ljubiti po vratu i ramenima. Oprezno joj je milovao grudi.

— Onda mi pokaži — tiho je rekla. I dalje je drhtala, ali je bila smirenija dok joj je ljubio ruke, zapešća, hrapave dlanove i snažne, kratke prste. Milovao ju je po licu i hrabrio je da i ona njega miluje. Dirao ju je nježno i oprezno, kao plašljivog konja.

Jack nije bio ni s jednom ženom poslije Charlotte i sada se bojao ovoga. Ali Gloria je bila sasvim drukčija od Charlotte. Naravno, i njegova je žena bila netaknuta i u početku vrlo stidljiva. Ali Charlotte je bila otvorena prema svijetu, bila je mala sufražetkinja. Sa svojim je kolegicama izlazila na ulicu boreći se za ženska prava — studentice su se zalagale da djevojke s ulice dobiju medicinsku skrb. Mlada žena nije bila baš posve neobaviještena. Djevojke su među sobom razgovarale o svemu i izmijenjivale iskustva. Charlotte se zato radovala prvoj bračnoj noći. Htjela je upoznati umijeće ljubavi.

Gloria je, naprotiv, bila plašljiva. Svoj strah nije pokazivala uzmicanjem nego strpljivošću. Nije se čak ni ukočila — vjerojatno je na brodu Niobe iskusila, da je lakše izdržati bolove kad su mišići opušteni. Jack je morao paziti da se u njegovu naručju ne pretvori u lutku. Razgovarao je s njom, govorio joj nježne riječi, milovao je i pokušavao je na način na koji muškarci s kojima je bila to nisu činili. Bio je sretan kad je naslonila lice na njegovo rame i poljubila ga, dok je prodirao u nju. Ljubio ju je i milovao polako i dok je još bio u njoj. Prije kraja ljubavne igre okrenuo se na leđa i povukao je na sebe. Nije htio pasti na nju poput kakvog pohotnog muškarca. Skliznula je pokraj njega i priljubila se uz njegovo rame dok je on dolazio do daha. Na kraju se odvažila i postavila mu je jedno pitanje. Glas joj je zvučao plašljivo.

— Jack... ovo, što je sve išlo tako polako... je li to zbog toga što si bio bolestan? Ili što si sada bolestan?

Jack je bio potpuno zbunjen. Zatim se počeo tiho smijati.

— Naravno da nije, Glory. I nisam spor. Ja idem polako samo zato što... zato što je tada ljepše. Ponajprije za tebe. Zar nije bilo lijepo, Glory?

455


Ona se ugrizla za usnu. — Ne znam.... Ali ako budeš to ponovno radio, mogla bih pokušati obratiti pozornost.

Jack ju je privio uza se. — To nije znanstveni eksperiment, Glory. Pokušaj ne obraćati pozornost. Misli samo na sebe i na mene. Vidi... Razmišljao je kako da joj objasni ljubav i odjednom se sjetio Charlotteinih posljednjih nježnih riječi.

— Misli na Papa i Rangi — rekao je nježno. — Neka bude tako kao da nebo i zemlja postaju jedno — i ne žele se nikad više razdvojiti.

Gloria je progutala slinu. — Mogu li ja... mogu li odmah biti nebo?

Prvi put u životu nije samo ležala pod muškarcem, nego je legla na Jacka, ljubila ga i milovala kao što je i on s njom činio malo prije. I onda više nije pazila ni na što. Nebo i zemlja eksplodirali su u najčišćoj ekstazi.

Gloria i Jack probudili su se pripijeni jedno uz drugo. Jack je prvi otvorio oči i ugledao dva zadovoljna pasja lica. Nimue i Tuesday sklupčale su se na drugom kraju kreveta i očito su bile sretne što su njihovi gospodari napokon pokazali namjeru da započnu dan.

— Ali ovo ne smije postati navika! — rekao je Jack smrknuta čela i pokretom glave potjerao pse s kreveta.

— Zašto ne? — sneno je promrmljala Gloria. — Drugi put mi se doista svidjelo.

Jack ju je razbudio poljupcima i ponovno vodio ljubav s njom.

— Hoće li svaki put biti bolje? — upitala je na kraju.

Jack se nasmiješio. — Potrudit ću se. Ali što se tiče navike... Gloria, možeš li zamisliti da se udaš za mene?

Gloria mu se privila još bliže. Dok je Jack nestrpljivo čekao, ona je osluškivala zvukove kuće koja se budila.

Lilian je pjevala u kupaonici glasno i pogrešno, Tim je silazio na štakama — uvijek je nastojao doći dolje prvi kako nitko ne bi gledao njegovo nespretno silaženje — Elaine je dozivala psa, a Ben i Caleb su već negdje raspravljali, vjerojatno opet o maorskim običajima.

— Moramo li to učiniti? — upitala je Gloria. — Nismo li upravo imali prvu bračnu noć?

*

Jack i Gloria željeli su skromno vjenčanje, ali Gwyneira je djelovala razočarano kad je to čula. Očito se osjećala prevarenom zato što Lilian nije imala veliko vjenčanje i sada je htjela sudjelovati u Jackovu i Glorijinu planiranju toga sretnog čina.

456


— Vrtna zabava! — odredila je Gwyn. — Vjenčanja u vrtu uvijek su najljepša, a sada je i ljeto pred vratima. Možete pozvati ljude iz cijelog okruga. Zapravo morate! Udaje se nasljednica farme Kiward i ljudi očekuju nešto veliko.

Gwyneira se, doduše, sjećala nekih vrtnih zabava na farmi Kiward, koje nisu sretno završile; s druge strane, uvijek je bila očarana lampionima u parku, plesnim podijima pod zvijezdama i bajkovitim ozračjem.

— Ali bez sviranja na klaviru! — odlučno je rekla Gloria.

— I bez valcera... Jack se prisjetio svojega prvog plesa sa Charlotte.

Gwyneira je pomislila na svoj prvi ples s Jamesom. — Ne! Bez ikakva orkestra. Samo nekoliko ljudi koji znaju guditi i svirati flautu — jednostavno samo malo muzicirati. Među radnicima se uvijek može naći netko tko zna svirati. Možda će netko sa mnom plesati gigue...

Otkako je doznala za Glorijine i Jackove zaruke, Gwyneira je izgledala nekoliko godina mlađe, a pri planiranju vjenčanja bila je uzbuđena poput mlade djevojke.

— I nećemo dugo čekati — rekao je Jack. — Nikakvih pola godine ili takvo što. Mi ćemo to...

— Prvo moramo otjerati ovce u planinu — rekla je Gloria. — Dakle, ne prije prosinca. I ne zaboravi nove šupe za šišanje. Nemam volje isprobavati haljine dok vi nadgledate obnavljanje.

Gwyneira se smijala pričajući o tomu kako je u Londonu isprobala bezbroj vjenčanica. Danas nije mogla zamisliti da su se djevojke u ono vrijeme potpuno opremale za supruga na drugom kraju svijeta.

Gloria nije voljela govoriti o vjenčanici. Zapravo bi je živcirala i sama pomisao na to. Ona nikad nije lijepo izgledala u haljini. A uzvanici će je odreda uspoređivati s Kurom jer su se sigurno još sjećali njezina vjenčanja. Dok je bila dijete, često su joj opisivali Kurinu jednostavnu haljinu i prekrasnu kosu ukrašenu svježim cvijećem... Gloria bi najradije došla pred oltar u jahaćim hlačama.

Na kraju je Lilian pronašla rješenje. Ben će vjerojatno dobiti docenturu u Dunedinu — Lilian je vjerovala da je Caleb povukao svoje veze, ali to, naravno, nikad nije rekla Benu — pa je četiri tjedna prije vjenčanja doputovala s djetetom, dadiljom i pisaćim strojem na Južni otok kako bi tu potražila kuću. U svakom slučaju, to je bio službeni razlog. Zapravo je prvo došla na farmu Kiward i pobrinula se za sve ono oko vjenčanja što nije stigla njezina majka Elaine. Jako se uzrujala shvativši da još nisu nabavili vjenčanicu.

— Moramo kupiti haljinu! — odlučno je rekla Gloriji koja se bunila protiv toga. — Bez pogovora, sutra putujemo u Christchurch. Već točno znam što ti je potrebno!

Žurno je izvadila iz torbe ženski časopis iz Engleske i otvorila ga pred Glorijom. Gloria je začuđeno gledala široke, lepršave haljine od laganih tkanina, dijelom ukrašene vrpcama i resama koje su je podsjećale na piupiu, maorske

457


plesne suknje. Nove haljine bile su kraće, dosezale su samo do koljena i imale su spušten struk pa žene nisu nužno morale imati tanak struk.

— Ovo je najnovije! U njima se pleše novi ples, čarlston. Ah da, i kosu moraš još malo skratiti. Pogledaj, kao kod ove djevojke...

Žena na crtežu doista je imala kratku, i stepenasto ošišanu kosu.

— To ćemo prvo učiniti, dođi!

Lilian je uvijek šišala Bena. Nisu imali novca za frizera. Sada je brzo i spretno prošla škarama kroz Glorijinu suhu kosu, što je Gloriju podsjetilo na pokrete ljudi iz šupa za šišanje ovaca. Nije se usudila proturječiti, niti je mogla pričati Lilian o svojem zadnjem »šišanju«. Strijepila je u sebi, a onda nije mogla vjerovati svojim očima kad se pogledala u zrcalo. Njezina gusta kosa više nije stršala, nego se nježno pripila uz lice. Nova frizura naglašavala joj je jagodične kosti i crte lica koje su sada bile mnogo izraženije. Glorijino maorsko naslijeđe sad je djelovalo egzotično, a široko, plosnato lice djelovalo je uže.

— Dražesno! — zadovoljno je ustvrdila Lilian. — I naravno, trebaš se našminkati. U školi sam ti već pokazala, ali ti se nisi htjela šminkati. Za vjenčanje ću te ja našminkati. A sutra prvo kupujemo haljinu.

Taj plan propao je zbog toga što u cijelom Christchurchu još nije bilo haljina za čarlston. Prodavači su se čak snebivali kad bi vidjeli slike.

— Besramno! — rekla je jedna gospođa. — Ovakvo što ovdje neće proći.

Gloria je isprobala nekoliko drugih haljina — i na kraju je htjela otkazati vjenčanje.

— Izgledam strašno!

— Strašne su haljine — objasnila je Lilian. — Gospode Bože, kao da su se krojači natjecali koji od njih može staviti više nabora na vjenčanicu! Izgledaš kao torta punjena kremom od maslaca. Ne, mora se nešto dogoditi. Ima li tko na farmi Kiward stroj za šivanje?

— Nećeš je valjda sama sašiti? — zapanjeno je upitala Gloria. Ručni rad bio je nastavni predmet u Oaks Gardenu i Gloria se dobro sjećala Lilianinih uradaka.

Lilian se počela smijati. — Neću ja...

Jedini stroj za šivanje između Christchurca i Haldona bio je onaj koji je imala Marama. To je bio jedan od posljednjih darova njezina zeta Williama, a u posljednje je vrijeme neprestano bio u pogonu služeći za izradu jednostavnih hlača za jahanje i košulja za Maramine sinove.

— Prekrasno! — obradovala se Lilian. — Model će u njoj probuditi stare uspomene. Takvim strojem načarala je vjenčanicu za moju majku! Mogu li telefonirati u Greymouth?

Glorijino vjenčanje natjeralo je gospođu O’Brien, Rolyjevu majku koja je znala šivati, na prvo putovanje željeznicom u životu. Uzbuđena i puna poleta stigla je u Christchurch dva dana nakon Lilianina telefonskog poziva u pomoć i zaprepastila se vidjevši crteže u Lilianinoj bilježnici, jednako kao i prodavači u robnoj kući. Poslije je ipak sve to shvatila kao izazov i odmah se bacila na

458


biranje odgovarajuće tkanine.

— Neka bude svila, dijete, u svakom slučaju, podatan materijal, ali nikako ne til. A ove rese... dolazi li to doista iz Amerike, gospođice Lily? Od Indijanaca? Pa što, meni se ne moraju sviđati.

Kad je Gloria napokon odjenula haljinu, ona se ipak svidjela gospođi O’Brien. A Lilian je odmah zatražila sličan model; napokon, ona će biti djeveruša.

Haljina je Gloriju pretvorila u sasvim drugu ženu. Izgledala je višom, odraslijom, ali i nježnijom i zaigranijom. Zapravo nikad i nije bila debela, ali do sada je u haljinama uvijek djelovala nekako zdepasto. Sada se prvi put pogledala u zrcalo i shvatila da je vitka. Lepršala je uokolo, koliko je mogla u cipelama s visokom potpeticom, koje joj je nametnula Lilian.

— A umjesto vela trebaš imati šeširić s perjem — rekla je Lily, ponovno pokazujući na časopis. To se nije usudila prije predložiti, ali Gloria se sada oduševila. — Je li to izvedivo, gospođo O’Brien?

Kako se bližilo vjenčanje, Jack je postajao sve povučeniji. Elaineine i Lilianine pripreme previše su ga podsjećale na gungulu koju se Elizabeth i Gwyneira izazvale oko njegova i Charlotteina vjenčanja. I Gloria je znala pobjeći u staje, dok je Charlotte pak uživala u svemu.

— Trebali smo pobjeći — rekao je dan prije vjenčanja. — Lilian i Ben dobro su postupili. Otišli su i potpisali se u matičnom uredu u Aucklandu.

Gloria je odmahnula glavom. — Ne, ovo se mora održati ovdje — rekla je neobično blagim glasom.

Dan prije stiglo je pismo od Kure i Williama Martyna, odgovor na Glorijinu i Jackovu objavu vjenčanja i na poziv na svadbu. Naravno, nisu mogli doći na vjenčanje — i bili su uvrijeđeni što se pri planiranju nije vodilo računa o njihovim gostovanjima. Njihova družba trenutačno je opet boravila u Londonu. Teoretski bi mogli doći, za otprilike osam mjeseci imali bi slobodnih termina. Gloria se prvo živcirala zbog pisma, ali onda joj ga je Jack uzeo iz ruke, preletio ga i ostavio.

Zagrlio je Gloriju, koja se ukočila čim je dotaknula Kurino pismo.

— Nikad se ne bih usudio voljeti te na taj način... — prošaptao joj je u kosu.

Gloria se odmaknula i zbunjeno ga pogledala. — Kako to misliš?

— Da te nisu poslali u Englesku — nastavio je Jack — ti bi ostala ovdje i nikad te ne bih smatrao odraslom. Volio bih te, ali kao sestru ili kao blisku rođakinju. Ti...

Gloria je shvatila. — Bila bih tapu za tebe — rekla je. — Moguće. Ali trebam li sad kleknuti pred roditelje i zahvaliti im na tome?

Jack se smijao. — U svakom slučaju, ne bi se više trebala na njih toliko ljutiti. I trebala bi pročitati post scriptum... Podigao je pismo, izravnao ga i stavio ga u

459


njezinu ruku.

Gloria je s nevjericom pogledala nekoliko posljednjih riječi u dodatku pisma: Kura Martyn zamolila je Gwyneiru da pripremi jedan spis. Namjeravala je prepisati farmu Kiward svojoj kćeri kao vjenčani dar. Gloria je htjela nešto reći, ali nije mogla izustiti ni riječi.

— Ne bojiš li se sada da ću se oženiti tobom zbog tvojih ovaca? — upitao je Jack, osmjehnuvši se.

Gloria je slegnula ramenima i duboko udahnula.

— To može ispasti dobro — rekla je tada. — Pogledaj baku Gwyn. Ona je s ovcama svojega supruga provela dug, sretan život.

Gloria se nasmiješila i uhvatila Jacka za ruku. — A sada dođi, reći ćemo joj to pa će napokon dobro spavati, nakon nekoliko desetljeća.

Za vjenčanje osvanuo je prekrasan dan. Jack je odahnuo vidjevši da nema oblaka. Kad se ženio sa Charlotte, padala je kiša. Elaine je teška srca odustala od sviranja svadbene koračnice — Gloria jednostavno više nije željela vidjeti klavir. Marama je ipak udovoljila tradiciji pakeha i odsvirala Lohengrina na fruli putorino. Ona je i inače bila zadužena za glazbu na vjenčanjima te je svojim eteričnim glasom pjevala maorske ljubavne pjesme.

— Ovo je bilo prekrasno — nježnim je glasom rekla gospođica Bleachum, koja je bila Glorijina vjenčana svjedokinja. Djelovala je sretno i izgledala lijepo i mladenački u svijetloplavoj modnoj haljini. Očigledan razlog tomu sjedio je pokraj nje: dr. Pinter bio je njezina pratnja na vjenčanju. Nekadašnji stožerni liječnik bio je gotovo neprepoznatljiv. Popunio se i pogled mu nije bio onako živčan kao u vrijeme rata, nego smiren. Rekao je Jacku da ponovno operira.

— Mali dječak s deformiranim kukom. Sin ratnog invalida — ljudi, naravno, nisu imali novca i dijete bi ostalo bogalj. A onda je Sarah rekla da bih jednostavno trebao pokušati.

Pogledao je gospođicu Bleachum tako umilno kao da samo njoj ima zahvaliti za svoje ozdravljenje.

— I sada otvaramo dječju bolnicu! — rekla je gospođica Bleachum. — Robert je naslijedio nešto novca, a i ja sam nešto uštedjela. Kupili smo prekrasnu kuću. I vrlo je prikladna. Djeca moraju nakon operacije dugo ležati i ne mogu ići u školu. Onda ih mogu ja poučavati. Bilo bi mi teško ostaviti moje zanimanje...

Pocrvenjela je izgovorivši posljednje riječi.

— To znači da se udajete, gospođice Bleachum? — upitao je Jack. Naravno, znao je to, ali je uživao u tomu što Glorijinu bivšu učiteljicu vidi tako rumenu. — Mi smo se ipak nadali da ćete se vratiti k nama...

Gospođica Bleachum bacila je pogled na Glorijino vitko tijelo i ponovno pocrvenjela. Gloria joj je pomogla da se riješi nelagode tako što je doktora Pintera upoznala s Wiremuom. Za razliku od Tonge i drugih plemenskih velikodostojnika, koji su došli u tradicionalnoj maorskoj nošnji, Wiremu je imao

460


na sebi odijelo koje mu baš i nije najbolje pristajalo. Vjerojatno ga je imao još iz vremena dok je bio u Dunedinu — tijekom mjeseci koje je proveo kao ratnik i lovac razvio je mišiće. Kaput samo što se nije rasparao na njegovim ramenima i nadlakticama.

— Wiremu studira medicinu. Možda trebate kakvog pomoćnika u vašoj bolnici?

Doktor Pinter prijekorno je gledao Wiremuove tetovaže. — Ne znam — branio se. — Taj plaši djecu...

— Nikako! — rekla je Sarah. — Naprotiv! Visok i snažan Maor ulijevao bi im hrabrost. Djeci je to potrebno! Ako imate volju, želimo vam dobrodošlicu od sveg srca!

Sarah je pružila ruku Wiremuu. Doktor Pinter učinio je isto.

Tonga je gledao sina na omalovažavajući način. Na kraju je prišao Gwyneiri.

— Samo vam mogu ponovno čestitati — rekao je. — Prvo Kura, a sada i Gloria.

Gwyneira je slegnula ramenima. — Ni jednoj nisam birala supruga — rekla je zatim. — I nikad nisam htjela igrati ovu igru. Kura je uvijek bila drukčija. Nikad je ne bi mogao zadržati čak i da se udala za Maora. Kao što je ni ja nisam mogla zadržati. Ali Gloria... ona se vratila. Meni i vama. Ona pripada ovoj zemlji. Farma Kiward je... kako vi ono kažete? Njezina maunga, zar ne. Ne trebaš je vezivati za pleme. Ona je ovdje ukorijenjena. Jednako kao i Jack.

Slijedila je Tongin pogled upućen sinu. — I Wiremu. Možda će se vratiti jednoga dana. Ali ti ga ne možeš ni na što prisiliti.

Tonga se smješkao. — Postali ste mudri pod stare dane, gospođice Gwyn. Dakle, kažite im da po sljedećem punom mjesecu dođu u marae. Obavit ćemo powhiri — pozdravit ćemo novog člana plemena.

— Novog člana... — Gwyneira nije razumjela.

— Ne sasvim novog — rekla je Rongo. Za to još ima vremena. — Pozdravit ćemo Jacka kao Glorijina muža.

— I kako je bilo s Florence?

Tim Lambert stigao je na farmu Kiward tek ujutro na dan vjenčanja i uza sve pripreme te obred vjenčanja Elaine nije stigla s njim na miru progovoriti ni riječi. Sada su sjedili za stolom s Gwyneirom i Elaineinim roditeljima, daleko od plesnog podija, po kojem je Roly upravo vrtio svoju Mary.

Tim je supruzi uputio gotovo patnički pogled. — Pa, i dalje nismo prijatelji. Ali mislim da je shvatila o čemu je riječ — a ona je u prvom redu poslovna žena. Razmotrit će naše prijedloge.

Benov i Lilianin posjet Greymouthu nije prošao bez napetosti. Lilian se, naravno, nadala da će Florence Biller-Weber popustiti šarmu njihova djeteta kao

461


i njezini roditelji, ali Benova je majka bila istesana iz druge vrste drveta. Malenoga Galahada gledala je sumnjičavo, a ne s ljubavlju. Kao da već sada odmjerava hoće li i on u njezinim očima biti jednako velik gubitnik kao što su to bili njegov otac i djed. S druge strane, morala je prihvatiti činjenice. Gal je bio jedan od nasljednika njezina rudnika — a jednako tako i Timova, iako vjerojatno nikad neće preuzeti vodeću ulogu. Što se toga ticalo, izvrstan uspjeh njezinog drugorođenog sina ublažio je Florenceinu ljutnju na Bena. Samuel Biller bio je kao stvoren za upravljanje poslovima. U njegovoj jasnoj računici i odlučnosti Florence je prepoznala samu sebe. A i Lambertovi su imali sinove koje je zanimalo rudarstvo. S malo sreće, Ben i Lilian su se mogli isplatiti u budućnosti. Benu se svidjela ta zamisao, ali se Caleb na nju, začudo, oglušio.

— Ti nećeš mojega sina otpraviti s malo džeparca — rekao je smireno, ali tako odlučno da je Florence dobila dojam kako je bolje ne svađati se s njim. Naposljetku, bilo je svejedno. Kad rudnik ponovno bude u plusu, obitelj će si moći dopustiti još jednu umjetničku dušu.

Što se tiče ovog posljednjeg, Billerovi nisu mogli zaobići Timove prijedloge. Florence je morala prestati sa štetnim suparništvom prema Lambertovima. Možda će doista zatvoriti koksaru. Tim joj je predložio da na svojem zemljištu sagradi tvornicu briketa.

— Željezničke veze su mnogo bolje, a zemljište je već uređeno. Ne moramo ništa više krčiti, a to smanjuje troškove. A Greenwood Enterprises može ulagati kod tebe jednako kao i kod mene. Naravno, potrebna su nam određena jamstva, a obiteljske zavade nam ne trebaju...

Na kraju su se dogovori potvrdili čašom viskija. Florence je svoj viski ispila odveć naglo. No podnosila je to poput kakvog muškarca.

— Sve ovo zvuči dobro — rekla je Elaine pogledavši Lilian i Bena. Ben je razgovarao s mladim istetoviranim Maorom, a Lilian je ćaskala s bivšom Glorijinom učiteljicom. — Ne možemo se potužiti na Bena, čini se da doista voli Lilian. Kad bih samo imala pojma o tome što to ona nalazi na njemu!

Tim je slegnuo ramenima. — Obavijesti me kad doznaš! — rekao je. — Ali bojim se da ćeš prije riješiti zagonetku piramida...

*

— Dakle, gospođica Bleachum će ipak dobiti muža! — rekla je Lilian, smiješeći se. Dok je Ben i dalje razgovarao s Wiremuom, a Jack silom prilika pio viski s nekoliko susjeda, Lilian i Gloria su sjele za obiteljski stol. Lilian je pila pjenušac i bila je jako dobro raspoložena. Opet je vodila glavnu riječ — otkako su se gosti nadmetali s pohvalama Glorijinu izgledu u vjenčanici. Zaručnik je samo šutio. Divljenje mu se moglo otkriti samo u očima. Gloria ga je pročitala te su, držeći se za ruke, lebdjeli kroz mnoštvo uzvanika. Nije bilo ni traga mrzovoljnoj,

462


debeloj djevojci iz internata, ali ni mladoj ženi koja bi najradije pobjegla prije vjenčanja. Takve su stvari Lilian činile sretnom. Gotovo više nego sretan kraj njezinih priča. Samo da još i život gospođice Bleachum krene u pravom smjeru, pomislila je.

— Hoće li imati djece? Nije više tako mlada. A doktor Pinter... dakle, nije mi jasno što nalazi na njemu.

— A što ti nalaziš na Benu? — upitala je Gloria kao usput. Ona je samo htjela svoju dragu gospođicu Bleachum zaštititi od trača. Uopće nije primijetila kako su sve druge žene za stolom prestale disati od iščekivanja.

Lilian je nabrala čelo. Činilo se da razmišlja.

— Uvijek sam mislila da ćeš se ti udati za nekakvog junaka — nastavila je Gloria, istim tonom. Djelovala je kao da je to uopće ne zanima. — Nakon svih priča i pjesama i slično.

Lilian je teatralno uzdahnula. — Ah, znaš — rekla je zatim. — Mnogi pustolovi... kad čitaš o tomu, jako je romantično, ali u stvarnosti nije baš zabavno biti siromašan poput crkvenog miša, ne imati pravi stan i ne znati kamo bi krenuo.

— Ah, tako? — upitala je Elaine. — To uopće ne bismo ni pomislili.

Njezina majka Fleurette i Gwyneira suzdržavale su se da ne prasnu u smijeh, a i Gloria se susprezala. No Lilian uopće nije primijetila ironiju.

— Tako je — nastavila je iznositi svoje spoznaje. — A ako netko puca na nekoga, ili što li se već događa junacima... dakle, ako Ben ode na more ili slično... ja bih stalno bila zabrinuta za njega!

— A kakve to ima veze s pitanjem što nalaziš na njemu?

Gloria se smrknula. Nije uvijek mogla pratiti Lilian.

— Eto, ja se ne moram bojati za Bena — bezbrižno je objasnila Lily. — On ujutro ide u svoju knjižnicu i proučava dijalekte Južnoga mora — a najuzbudljivije što planira je izlet na Cookovo otočje.

— A lijepe otočanke — bockala ju je Elaine. — On zna reći »volim te« na najmanje deset jezika.

Lilian se smijala. — Ali prvo bi morao razmotriti načelo sparivanja iz emocionalnih pobuda u određenom kulturnom krugu. Istražiti njegove moguće praktične ili mitološke korijene i s drugim znanstvenicima raspraviti o likovnom prikazu spolnih odnosa na određenom geografskom području. Ne bi želio učiniti ništa pogrešno. Djevojke bi do tada već umrle od dosade, zato nisam nimalo zabrinuta.

Sada su se ostale žene već otvoreno smijale, ali izgleda da nisu ni najmanje zamjerale Lilian.

— A tebi nikad nije dosadno? — neočekivano je upitala Gwyneira. Ona je bila najstarija među okupljenim ženama, ali su joj oči živahno blistale kao nekad na njezinoj svadbi na farmi Kiward.

Lilian je slegnula ramenima. — Kad mi je dosadno, imam Galahada. I

463


Floriana, i Jefferyja... Novi se zove Juvert...

Kroz smijeh je nabrajala junake svojih knjiga. — A kad navečer moram nastaviti pisati zato što je moj junak negdje zaglavio ili zato što mora spasiti svoju djevojku iz nekakve strašne situacije, tada Benu nije teško ni kuhati.

— Pravi junaci sami love zečeve za večeru — zadirkivala ju je Gwyneira. Mislila je na Jamesa i na sretna vremena kad je za nju lovio ribu i divljač te ih pekao na vatri.

Njezina kći Fleurette potvrdila je to kimanjem. — A na kraju su ostavili sve iznutrice širom! — rekla je smireno. — Shvaćam što misliš, Lily. Tvoj je Ben najveći.

U ponoć su Elaineini sinovi priredili vatromet. Uzvanici, većinom opijeni, popratili su to povicima oduševljenja.

Gwyneira McKenzie zaputila se prema stajama. Znala je da su konji zatvoreni. Ondje neće naići na Jamesa, neće žurno uvesti rasplodne kobile unutra prije nego što ih poplaši buka. U šupama nitko nije svirao gajde. Jack i Gloria nisu htjeli posebno slavlje za osoblje, a posebno za gospodu, kao što je to prije bilo uobičajeno. Na njezinoj je svadbi svirao gudački kvartet u osvijetljenom vrtu, dok su pastiri plesali sa sobaricama uz sviranje harmonike, gajda ili frula. Gwyneira je i sada u mislima vidjela vatru i Jamesovo nasmijano lice nakon što je došla među pastire i zaplesala s njim. Malo je nedostajalo da ga ne poljubi.

I sada je ondje, gdje se tada nalazio improvizirani plesni podij, stajalo dvoje mladih i ljubilo se. Jack i Gloria pobjegli su iz gužve te zagrljeni promatrali nebo osvijetljeno tisućama umjetnih zvjezdica.

Gwyneira im se nije javila. Vratila se u tminu i prepustila ih njima samima. Oni su bili budućnost.

— To je zacijelo posljednje vjenčanje koje ću doživjeti na farmi Kiward — sjetno je rekla Gwyneira. Nije htjela uzeti pjenušac, nego je pijuckala viski. Podigla je čašu za Jamesa. — Neću doživjeti sljedeći naraštaj.

Lilian, omamljena šampanjcem i dirnuta do suza, uhvatila je baku za ruku. — Ah, što to govoriš, bako Gwyn! Vidi, već imaš jednog prapraunuka!

To je zvučalo kao da se može računati na to da će se Galahad već sutra oženiti. — A osim toga... i mi bi se mogli još jedanput vjenčati, Bene. U matičnom uredu u Aucklandu bilo je prilično tužno, ovo ovdje bolje je deset puta. Kao prvo, vatromet. Ili ćemo se vjenčati prema maorskom običaju. Kao Nasljednica iz Wakanuia — to je bilo tako romantično!

Nasmiješila se Benu.

— Draga, maorska plemena ne poznaju romantična vjenčanja.

Ben je djelovao patnički; vjerojatno je već nekoliko puta govorio ženi o tomu.

464


— Svadbeni obredi u dinastijskim vezama imaju funkciju, pri čemu se pretpostavlja i klerikalna veza...

Htio je nastaviti s predavanjem, ali je primijetio da slušateljstvo baš ni ne obazire na ono što on govori. — Obred u Nasljednici iz Wakanauia izmislila si od riječi do riječi!

Lilian je slegnula ramenima. — I što onda? — rekla je i nježno se nasmiješila. — Komu to smeta? Priča je zapravo ipak jako dobra!


465


POGOVOR I ZAHVALA

povijesnom romanu potrebna je dobra priča, ali ležeran odnos moje bezbrižne Lily prema povijesti i mitologiji trebao bi biti stran svakom ozbiljnom autoru. U svakom slučaju, u ovom sam romanu nastojala priču svojih fiktivnih likova smjestiti u temeljito istraženu mrežu činjenica. U

slučaju bitke kod Galipolja to je bilo relativno jednostavno. U svim mogućim inačicama od svjedočenja suvremenika do knjiga za mlade, povijest ANZAC-a dostupna je ne samo u knjigama, nego i na internetu. Patnju vojnika u rovovima gotovo svi izvori prikazuju kao junačko djelo.

Pretvaranje te katastrofalne vojne procjene i poraza, koji je iz toga proizašao, u junački ep jedinstveno je u povijesti! Galipolje je doista bilo poprište jedne od najkrvavijih bitaka Prvoga svjetskog rata, a jedina zasluga vojnog vrha zapravo je iznimno uspješno povlačenje trupa koje gotovo uopće nisu bile demoralizirane. Naravno, i onda je bilo kritički raspoloženih novinara koji su postavljali delikatna pitanja o smislu bitaka i time možda čak i malo ubrzali povlačenje. Poslije se ipak slavilo još samo junaštvo vojnika koji su bili nemilosrdno izloženi pogibelji. Iznimka je pjesma Erica Boglea And the Band Played Waltzing Matilda, koja me se dojmila više od svih parada na godišnjim proslavama Dana ANZAC-a.

Raspoloženje i tijek bitaka kod Galipolja pokušala sam prikazati što autentičnije. Likovi vojnika i njihovih nadređenih su, naprotiv, izmišljeni. Iznimku čine jedino sanitetski časnik Lievesely Joseph Beeston i njegov pas mješanac Paddy, koji nije držao do vojne disipline. Na internetu se mogu pronaći članci o njihovim doživljajima. Zapisi iz Beestonova ratnog dnevnika poslužili su mi kao pozadina za moju priču. Nažalost, ne postoje fotografije Beestona i njegova psa. Morala sam se poslužiti maštom pri čemu mi se za Paddyja nametnula slika mojeg jazavčara koji je također otporan na zapovijedi. Hvala ti, Buddy, za neiscrpno nadahnuće!

Maorsko pleme, nastanjeno na farmi Kiward, igralo je ulogu i u mojim ranijim knjigama, ali ovaj put sam dopustila Gloriji da zaroni dublje u njegova shvaćanja i način života. Naravno, ponovno s namjerom vjernog prikazivanja života na Južnom otoku početkom dvadesetog stoljeća. Istraživanja na području maorske

466


kulture nisu jednostavna — već zbog toga što »maorska kultura« zapravo ne postoji.

Svako pleme ima vlastite običaje i tapu. Oni se međusobno razlikuju i u velikoj mjeri ovise o uvjetima života svake zajednice. Tako je Južni otok mnogo siromašniji izvorima i manje naseljen od Sjevernog. Na njemu je bilo daleko manje ratnih sukoba među plemenima pa zakoni, tapu i vrijednosni pojmovi imaju manje »vojnih« obilježja.

Sjeverni otok ima složeniju maorsku kulturu. Samo su nebo bogova i veliki dio saga zajednički gotovo svim stanovnicima Sjevernog i Južnog otoka. Znanost — maorski studiji su danas u ponudi svakog boljeg sveučilišta na Novom Zelandu — koristi tu raznolikost na način da istražuje pojedine aspekte kako bi ih potom po mogućnosti uklopila u cjelinu. Manje ozbiljni radovi služe se maorskom tradicijom kao da je riječ o supermarketu: izabiru ono što se trenutačno uklapa u sliku svijeta ili što im djeluje isplativo. Tako jedan njemački alternativni liječnik posvećuje cijelu knjigu ulju čajevca kao navodnom univerzalnom maorskom lijeku, dok se na službenoj stranici maorske organizacije uopće ne spominje da je drvo manuka ljekovita biljka.

U posljednje vrijeme i ezoteričari rado posežu za mudrošću Maora — što ide na ruku njihovim dosadašnjim omiljenim žrtvama, australskim Aboridžinima. Oni, naime nisu ni najmanje oduševljeni time što im zapadnjački opsjenari pripisuju magične moći. Umjesto sirova publiciteta, više bi voljeli da ih bolje prihvaćaju i da im omoguće obrazovanje i daju bolje plaćene poslove. U svakom slučaju, za sve radove o maorskoj kulturi (a pogotovo o kulturi Aboridžina) načelno vrijedi tvrdnja da je sumnja opravdana. Ozbiljnost izvora nije lako potvrditi. Ja sam se zato u istraživanjima za ovu knjigu ograničila na kazivanja i radove Maora, odnosno maorskih organizacija. To, doduše, ne jamči potpunu autentičnost (mračni aspekti vlastite kulture ne navode se rado pod natuknicom »o nama«, što je i razumljivo), ali čuva od presmjelih nagađanja.

Što se tiče znanstvenog studija maorske kulture, moram napomenuti da sam u knjizi preuranila s nekim stvarima. Početkom dvadesetog stoljeća u Aucklandu još nije bilo fakulteta za maorske studije. Doduše, Benova profesora smjestila sam u odjel za lingvistiku, ali čak je taj odjel u to doba bio tek u nastanku. Privatni znastvenici poput Caleba i Charlotte vjerojatno su i onda već postojali.

Jaz između Maora i pakeha nikad nije bio tako dubok kao onaj između domorodaca i kolonizatora u drugim dijelovima svijeta. To osobito vrijedi za Južni otok. Između Ngai Tauhua — kojemu ne pripada samo moje fiktivno pleme, nego svi iwi Južnoga otoka — i doseljenika iz Europe nikad nije bilo spomena vrijednih sukoba. Prema riječima jedne maorske etnologinje, koja je bila ljubazna i razgovarala sa mnom o tomu, plemena su se spremno prilagođavala zapadnjačkom načinu života jer je on bar na prvi pogled nudio bolju kvalitetu života. Tek su se poslije pojavile dvojbe o tomu, pa je u skladu s tim i moj Tonga malo ispred svojega vremena. Danas postoji jak maorski pokret,

467


osobito na Sjevernom otoku, koji zagovara povratak starim vrijednostima maorske kulture, ali ujedno ohrabruje mlade pakehe da se pobune protiv toga.

Što se tiče Lilianine priče, čitateljica i čitatelj se možda pitaju, nije li možda njezina priča o vjenčanju otišla predaleko. Činjenica je da se na Novom Zelandu i danas može lako sklopiti brak — ako imate putne isprave i ako ste punoljetni. Pismeno dopuštenje roditelja za one koji još nemaju osamnaest godina uvijek je bilo čista formalnost.

U Lilianino vrijeme već je izlazio Auckland Herold na Sjevernom otoku. Novine su doista bile u vlasništvu obitelji Wilson. Moj vrijedni urednik Thomas Wilson je ipak izmišljen, za razliku od duhovnog medija Margery Crandon, koja je bila poznata diljem svijeta. No nije dokazano je li dama djelovala i na Novom Zelandu, bar ne za ratnih godina. Tada je nastojala biti od koristi pa je vozila ambulantna kola po Novoj Engleskoj. Istina je, međutim, da je Conana Doylea vrtjela oko malog prsta, dok je veliki mađioničar Houdini vjerojatno imao isto mišljenje kao i Lily. On je Crandonicu razotkrio kao varalicu. To pak nije naškodilo njezinoj slavi. Ništa ne može nadmašiti dobru priču...

Kao i uvijek, zahvaljujem svojim prijateljima i lektorima na savjetu i pomoći pri nastajanju ove knjige, osobito mojem čudotvornom agentu Bastianu Schlücku. Klara Decker je, kao i obično, izvršila pokusno čitanje, a Eva Schlück i Melanie Blank-Schröder su uz lektoriranje sudjelovale i u raspravama o pomalo nespretnom liku Glorije. Doista je malo neobično da si junakinja romana do te mjere stoji na putu kao Gwyneirina praunuka, pa je djevojka i meni već išla na živce. Ali, ona je bila takva: osoba u priči koja govori o ljudima.

Rob Ritchie pomogao mi je s podacima o vojnim činovima i životu u britanskoj vojsci i potrudio se provjeriti autentičnost cijelog poglavlja o Galipolju. Ja ne pišem baš najjednostavnijim njemačkim jezikom i to mu je sigurno oduzelo mnogo vremena. Autentičan osjećaj stradanja tijekom bezazlene šetnje pomogli su mi dočarati ovdašnji, vrlo nedisciplinirani lovci, kojima doista nisam zahvalna na tome.

Dok sam pisala prva poglavlja, pokraj mene je sjedila moja kujica Cleo, graničarski koli, koja me nadahnula za prvi svezak moje trilogije, U zemlji bijelog oblaka. Zatim je, u dvadesetoj godini života, otišla s duhovima u Hawaiki.

Sve do neba, Cleo... i još nekoliko zvijezda dalje...

Sarah Lark

468


Sarah Lark jedna je od najpopularnijih i najčitanijih suvremenih njemačkih književnica. Na hrvatski su joj prevedeni romani U zemlji bijelog oblaka i Pjesma Maora koji s romanom Ljubav na kraju svijeta čine trilogiju, no svi se romani mogu čitati odvojeno. Pod pseudonimom Ricarda Jordan, Sarah Lark poznata je kao autorica povijesnih romana. Živi i radi u Španjolskoj.

sarah lark - ljubav na kraju svijeta

Documents