UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA

FAKULTET PRAVNIH NAUKA Odjeljenje Istočno Sarajevo

- SEMINARSKI RAD -

Predmet: Parnični postupakTema: Presuda u parničkom postupku

Mentor: Student: Almir Mešić  Prof. dr Milorad Živanović Broj indeksa: VII-76/12

Istočno Sarajevo, novembar 2015.

SADRŽAJ

1.

UVOD3

2. SUDSKE ODLUKE...................................................................................................................4

2.1.Pojam presude..........................................................................................................................4

3. DONOŠENJE I SADRŽAJ PRESUDE...................................................................................5

3.1.Sadržaj presude.......................................................................................................................6

3.1.1.Uvod presude.........................................................................................................................6

3.1.2.Izreka presude.......................................................................................................................9

3.1.3.Obrazloženje presude.........................................................................................................10

4.VRSTE PRESUDA...................................................................................................................12

5. ZAKLJUČAK..........................................................................................................................15

6. LITERATURA.........................................................................................................................16

2

1. UVOD

Parnični postupak, kao i druge vrste postupaka, za cilj ima donošenje odluke o meritumu,

odnosno predmetu spora. Spor se dakle, nakon propisane procedure i provedenog postupka

rješava sudskom odlukom, odnosno presudom, na osnovu dokaza koje su stranke iznijele, a po

slobodnom sudijskom uvjerenju. Upravo u ovoj konstataciji razlikuje se presuda u parničnom

postupku od presude u krivičnom postupku. Iako je načelo materijalne istine formalno brisano iz

Zakona o krivičnom postupku, ostala je i dalje obaveza sudije da se brine da se predmet

svestrano pretrese i utvrdi istina. U parničnom postupku, materijalna istina ima nešto manji

značaj nego u krivičnom postupku. Pored presuda, sudske odluke u parničnom postupku su i

rješenja.

Imajući u vidu brojne različitosti koje karakterišu različite sporove u građanskom pravu, to se i

tužbe, ali i presude dijele u nekoliko vrsta ovisno od toga na šta je upravljen tužbeni zahtjev.

Kada je u pitanju sadržaj presude, ona, kao i svaka druga sudska odluka ima obavezne elemente,

bez kojih nije pravovaljana. Obavezni elementi presude su: uvod, dispozitiv, obrazloženje te

pouka o pravnom lijeku. Presuda također može sadržavati i neke druge elemente što će biti

prikazano u radu. Osim dispozitiva kojim se primjenjuju procesne norme na materijalno pravo,

možda i najvažniji dio presude je obrazloženje. Obrazloženjem sud ukazuje koji su ga dokazi i

radnje stranki u postupku naveli da donese odluku kakvu jeste, odnosno, obrazlaže zašto je

odluka baš takva. Imajući u vidu načelo slobodne ocjene dokaza, u parničnom postupku je značaj

obrazloženja presude ogroman.

Presuda ne mora biti konačna odluka i na nju postoji mogućnost ulaganja redovnih i vanrednih

pravnih lijekova, ovisno o tome u kojem je stepenu donesena. Međutim, pravni lijekovi neće biti

tema ovog rada, jer je sam pojam presude, njeni elementi i osnovna klasifikacija – i više nego

široka tema za obradu u jednom seminarskom radu.

3

1. SUDSKE ODLUKE

Sud kao subjekat parnice preduzima procesne radnje u ostvarivanju sudske funkcije, zajedno

sa ostalim učesnicima u postupku. Neke procesne radnje sud preduzima na prijedlog učesnika u

postupku, dok druge (kada je to zakonom predviđeno) preduzima u vlastitoj inicijativi.

Sve odluke suda (obzirom na procesnu formu u kojoj su uobličene) dijele se na presude i

rješenja. Odluke u obliku presude donosi sud kada odlučuje o predmetu spora, tj. tužbenom

zahtjevu. Presudu donosi uvijek sud u pismenom obliku i uvijek je izrađuje u obliku posebnog

dokumenta. Odluku u obliku rješenja sud donosi kada zauzima stav o nekom pitanju koje se ne

tiče neposredno predmeta spora, ali se pojavljuje u vezi sa raspravljavljanjem i odlučivanjem o

predmetu spora1. Zakon o parničnom postupku FBiH2 je utvrdio način donošenja sudskih odluka,

koje se mogu donijeti na ročištu ili van ročišta.

1.1.Pojam presude

U parničnom postupku sud uvijek donosi presudu kada odlučuje o tužbenom zahtjevu kao

predmetu spora. Presudom se okončava parnični postupak u prvom stepenu. Preciznije rečeno,

presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje u prvostepenom postupku o

predmetu spora. Sve radnje koje subjekti parnice i ostali učesnici u parnici preduzimaju od

momenta podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave, u službi su donošenja presude kao

završnog akta. Presudom se ostvaruje sadržaj sudske funkcije, koja se sastoji u konkretizaciji

općih pravnih normi na pojedinačne životne situacije.3 Ukoliko se ima u vidu presuda sa aspekta

sudskog silogizma, onda ona predstavlja sudsku odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva po

principu „ili – ili“, tj. ili usvaja tužbeni zahtjev ili ga odbija, kako u glavnoj stvari, tako i u

sporednim traženjima. Također u teoriji se razmatraju i pojmovna (logička) doktrina, teleološka

(ciljna) doktrina, gnoseološka doktrina i peritatetička doktrina, ali će se ovaj rad zadržati na

praktičnim izlaganjima o presudi.

1 Branko Čalija, Sanjim Omanović, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet, 2000., str 2512 Zakon o parničnom postupku FBiH, Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/063 op cit Čalija, Omanović, str 252

4

2. DONOŠENJE I SADRŽAJ PRESUDE

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja. Ako

postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom4.

Donošenje presude pretrpjelo je određene izmjene novim zakonodavstvom u parničnom

postupku. Većina izmjena odnosi se na izmjene rokova i način donošenja presude nakon

završteka glavne rasprave. Tako u parničnom postupku ne postoji obaveza objavljivanja presude

na ročištu, nego sud u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave donosi presudu izvan

ročišta i njen prijepis stavlja na raspolaganje u zgradi suda.

U slučaju da sudija ne izradi presudu u roku od 30 dana, dužan je o razlozima pismeno

obavijestiti predsjednika suda.

Rok za izvršenje činidbe naređene presudom je 30 dana, a ako se ne radi o novčanom davanju,

taj rok može biti i duži5.

Da bi se ublažile negativne posljedice neuredne dostave presude i njihov utjecaj na dugo trajanje

postupka, utvrđeno je da će sud, nakon zaključenja glavne rasprave, nazočne stranske obavijestiti

o datumu donošenja presude, odsutnu stranku o tome pismeno obavijestiti te presudu staviti

strankama na raspolaganje u zgradi suda. Rok za izjavljivanje žalbe teče od prvog narednog dana

donošenja presude odnosno stavljanja presude na raspolaganje strankama u zgradi suda neovisno

o tome da li je stranka primila presudu. Samo u izuzetnim okolnostima sud može, na zahtjev

stranke, odlučiti da se dostava presude izvrši na način predviđen odredbama o dostavljanju.

Sud može donijeti presudu donijeti i objaviti i na ročištu. Ovakva presuda imala bi pravni učinak

vezanosti suda za presudu. U odnosu na stranke, pravni učinak i dalje, nastao bi tek stavljanjem

presude na raspolaganje strankama u zgradi suda odnosno nakon prijema presude kada se

dostavlja prema pravilima o dostavi. Izuzetak bi bio onda kada bi se stranke, nakon objavljivanja

presude na ročištu, odrekle prava žalbe na presudu. Tada bi presuda bila pravosnažna danom

donošenja, donosno objavljivanja na ročištu i na isti bi način vezivala i sud i stranke.

4 op cit Čalija, Omanović, str 2555 Zlatko Kulenović, Stjepan Mikulić, Svjetlana Milišić – Veličkovski, Jadranka Stanišić, Danka Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Vijeće Evrope i Evropska komisija, Sarajevo, 2005., str 309

5

2.1.Sadržaj presude

Presuda se uvijek mora pismeno izraditi u formi posebnog dokumenta (isprave). Time se na

nesumnjiv način utvrđuje njen sadržaj i obezbjeđuje relativno trajan dokaz o njenom postojanju6.

Sadržaj presude je određen zakonom.

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na

izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude7.

U odnosu na ranija pravila parničnog postupka postoji razlika u tome što se uputstvo na

podnošenje pravnog lijeka unosi u sadržaj presude, kao njen sastavni dio.

2.1.1.Uvod presude

U uvod presude sud je dužan unijeti sljedeće podatke: naziv suda, ime i prezime sudije, odnosno

predsjednika i članova vijeća u slučaju gdje je zadržano zborno suđenje, ime i prezime,

prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku

predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih

zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni te dan kada je donesena presuda.

Uvod presude ponekada nazivaju i glavom presude.

Sadržaj uvoda presude ima poseban značaj u postupku izvršenja pravosnažne odluke. Naime, u

postupku izvršenja stranke će biti određene na način kako je to učinjeno u uvodu pravosnažne

presude u pogledu njihovih ličnih podataka i adresa. Ako su ti podaci tačni i potpuni, presuda će

biti izvršena bez ikakvih poteškoća.

Pošto se presude donose da bi se izvršio sadržaj pružene pravne zaštite povrijeđenog ili

ugroženog određenog građanskog prava, trebaju sadržavati potpune podatke o identifikaciji

sudionika u postupku. Ako u parnici učestvuje više lica, kao suparničara na strani tužitelja ili

tuženih, u uvodu sud je dužan navesti ime, prezime, prebivalište ili boravište za svakog od njih

6 op cit Čalija, Omanović, str 2567 op cit Zakon o parničnom postupku FBiH, čl 191

6

posebno. Pogrešno je označiti samo lične podatke za prvog suparničara, a za ostale upotrijebiti

izraz „i drugih“, jer je takva presuda nejasna i nepodobna za izvršenje8.

U slučaju kada sud rješenjem odluči o dozvoljenosti spora o protivtužbi, u uvodu presude stranke

treba označiti prema njihovim stranačkim ulogama koje su imale u vrijeme podnošenja tužbe, a

to su tužitelj i tuženi. Ne bi trebalo za istu stranku upotrebljavati oba zakonska termina, to jest za

tužitelja i protivtuženi, a tuženog i protivtužitelj. Međutim, prema postojećoj sudskoj praksi u

Bosni i Hercegovini sudovi to najčešće čine (na primjer obično na ovakav način: tužitelj-

protivtuženi; tuženi-protivtužitelj).

Osim navedenog treba napomenuti i da termini protivtužitelj i protivtuženi nisu sadržani ni u

jednom od procesnih zakona koji se primjenjuju u građanskoj parnici na području Bosne i

Hercegovine9.

Poseban značaj imaju podaci o zakonskom zastupniku u slučaju kada poduzima radnje u ime

poslovno nesposobne osobe, jer se njemu dostavljaju pozivi suda, podnesci suprotne strane,

sudske odluke i nalozi za plaćanje takse. Imena zakonskih zastupnika privrednih subjekata nije

potrebno unositi u uvod presude, jer uglavnom nisu relevantna u parničnom postupku. Kada ih

treba saslušati u svojstvu stranke, o tome ih po nalogu suda obavještava punomoćnik koji zastupa

takvu pravnu osobu. U ovakvom slučaju u uvodu je dovoljno navesti podatke o punomoćniku

privrednog subjekta koga je ovlastio zakonski zastupnik da u konkretnom sporu poduzima

radnje u postupku u granicama punomoći. To može biti advokat ili zaposlenik pravnog lica koji

ima stručno znanje. Međutim, u uvodu presude treba navoditi podatke o zakonskim zastupnicima

države, entiteta, Brčko Distrikta, organa uprave i drugih institucija BiH ili entiteta i to u nazivu

koji je određen zakonom.

Sudovi ne mogu ništa mijenjati u zvaničnom nazivu zakonskih zastupnika društveno-političkih

zajednica, ali se događa da učine ovu grešku.

8 Mladen Srdić, Predrag Krsmanović, Nevenka Mitrić, Mirza Jusufović, Staka Gojković, Violanda Šubarić, Asja Razić, Enisa Halilović i Jovanka Jovanović, Glavna rasprava i sudske odluke – građanska oblast, VSTV BiH, JU CEST FBiH, JU CEST RS, Sarajevo, januar 2006., str 719 Miralem Porobić, Vedran Porobić, Jasmin Porobić, Zakoni o parničnom postupku sa komentarom i sudskom praksom, Privredna štampa dd Sarajevo, 2004., str 602

7

Što se tiče kratke oznake predmeta spora, sud ne mora u uvod presude doslovno unijeti

tužiteljeve podatke o ovoj činjenici već ih može preformulisati na način što će upotrijebiti

zakonski termin, ako je to propušteno učiniti u tužbi. Pri ovome sud ne smije promijeniti suštinu

naznake spora, ali je ovlašten ispraviti pogrešku stranke o ovoj činjenici.

Primjer 1: u jednoj tužbi tužitelj je kao predmet spora naveo da je to utvrđenje vlasništva od

jedne osmine dijela. Sud je nekritički prihvatio u konkretnom slučaju tužiteljevu nepravilnu

formulaciju i istu unio u uvod presude koju je donio nakon provedenog postupka. U ovakvoj

situaciji sud je bio dužan ispraviti učinjenu pogrešku u tužbi na način što će u uvodu presude

označiti da je predmet spora utvrđenje suvlasničkog dijela, jer je to zakonski termin u

konkretnom slučaju10.

Primjer 2: Ili u uvodu sudske odluke napisano je da je predmet spora izmjena odluke o dodjeli

djeteta, jer je tako navedeno u tužbi. I u ovom slučaju sud je trebao upotrijebiti zakonski termin i

napisati da je predmet spora izmjena odluke o povjeravanju mldb. djeteta na zaštitu, vaspitanje i

izdržavanje.11

Pravilno označena vrijednost spora je bitna zbog primjene posebnih pravila parničnog postupka

predviđenih na primjer za sporove male vrijednosti, zatim prilikom određivanja visine dosuđenih

troškova postupka, za naplatu sudske takse i za pravo na izjavljivanje revizije protiv

drugostepene presude.

Ako su zahtjevi u tužbi istaknuti protiv više tuženih, vrijednost spora se određuje prema

vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Neki sudovi su u ovakvim predmetima u uvodu odluka

kao vrijednost spora označavali zbir svih opredijeljenih zahtjeva, što nije pravilno.

Prema dosadašnjoj sudskoj praksi najčešće manjkavosti uvoda presuda su: nenavođenje

prebivališta ili boravišta stranaka, posebno u slučaju kada imaju punomoćnika ili zakonskog

10 Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u građanskim stvarima, VSTV, CEST FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007., str 1611 Ibid.

8

zastupnika za poslovno nesposobna lica, neoznačavanje vrijednosti spora ili pogrešno navođenje

ove činjenice, neoznačavanje dana zaključenja glavne rasprave, prisustva stranaka, njihovih

zakonskih zastupnika i punomoćnika na glavnoj raspravi.12

2.1.2.Izreka presude

Izrekom presude sud odlučuje o prihvatanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne

stvari i sporednih potraživanja, ili o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja.

Izrekom presude sud je dužan odlučiti o svim tužbenim zahtjevima koji su istaknuti u toku

raspravljanja, to jest o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, kako o glavnom potraživanju tako i

o sporednom potraživanju.

Izreka je glavni dio presude koji proizvodi materijalno-pravne posljedice i procesno-pravne

posljedice presuđene stvari (res iudicata). Naime, pravosnažna postaje jedino izreka presude, a

njeni razlozi služe samo za identifikaciju pravnog odnosa o kojem je sud odlučio. Često se za

izreku upotrebljavaju i drugi termini i to: dispozitiv i tenor13.

Presuda predstavlja odgovor suda na tužbeni zahtjev i njen sadržaj postaje zakon za stranke.

Izrekom treba odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne o tužitelju kao stranci. Zato nije

pravilno odbiti tužitelja sa zahtjevom već u izreci navesti sadržaj odbijenog tužbenog zahtjeva.

Pomoću autoriteta države sud određuje sadržaj pravnog odnosa, nalaže tuženom da nešto učini,

propusti ili trpi, ili sud svojom odlukom mijenja sadržaj nekog pravnog odnosa među strankama.

Izreka presude mora biti jasna, određena i detaljna u tolikoj mjeri da je nesumnjivo kojem je

povrijeđenom ili ugroženom građanskom pravu sud pružio pravnu zaštitu u konkretnom sporu

između stranaka, ili ju je pak uskratio zbog nepostojanja pravnog osnova za dosuđenje.

Formulacija izreke presude ne može biti identična u svim predmetima, jer njen sadržaj zavisi o

konkretnom sporu između stranaka, to jest da li se traži predaja u posjed određene stvari,

naknada štete iz određenog štetnog događaja, isplata novčanog potraživanja, utvrđenje prava

služnosti, utvrđenje prava vlasništva na cijeloj nekretnini ili samo njenom jednom dijelu,

12 Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u građanskim stvarima, VSTV, CEST FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007., str 1313 op cit Kulenović et al.. Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, str 313

9

utvrđenje ništavosti ugovora,ispunjenje zakonske obaveze izdržavanja drugih lica i slično.

U izreku presude sud je dužan unijeti samo podatke koji su sadržani u stavu 3 svih navedenih

zakonskih propisa iz oblasti parničnog postupka. Zato nije potrebno u izreku presude ponoviti

ime, prezime i adresu stranaka, jer ove podatke, prema zakonskoj odredbi, sud je dužan navesti u

uvodu svoje odluke.

2.1.3.Obrazloženje presude

Najopsežniji dio presude je obrazloženje. Ono sadrži sve objektivne i subjektivne elemente

spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci presude.

Slijedom redoslijeda u sastavljanju presude, u obrazloženju se prvo navode zahtjevi stranaka, jer

oni određuju granice raspravljanja i odlučivanja, zatim činjenice na kojima se ti zahtjevi temelje,

potom dokazi i ocjena dokaza i na kraju se navode propisi na osnovu kojih je presuda donesena.14

U praksi nije rijedak slučaj opterećenosti presuda nepotrebnim činjenicama i navodima stranaka

što zamagljuje suštinu stvari i nije u službi ekonomičnosti postupka. Tužbeni zahtjev je potrebno

jasno izraziti, bilo izrekom, interpretirajući ga u tekstu u kojem glasi, ili, pak, pozivajući se na

njegov tekst iz izreke presude. Na izričit i jasan način potrebno je da sud obrazloži zbog čega je

poklonio vjeru pojedinim dokazima i koje činjenice je na temelju njih utvrdio, a kojim dokazima

i zašto nije poklonio vjeru i zbog toga, koje činjenice nisu dokazane.

Najkraće rečeno, taksativno, obrazloženje presude sadržava:

- Izložene zahtjeve stranaka;

- Njihovi navodi o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve;

- Dokaze i ocjenu dokaza ( razlozi za odluku o glavnom zahtjevu, za odluku o sporednom zahtjevu, za odluku o troškovima postupka, za ostale odluke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba);

- Propise na osnovu kojih je presuđeno;

- Činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev sud iznosi prema navodima tužitelja;

- Kad je mijenjan tužbeni zahtjev, navodi se samo onaj konačno opredijeljeni;

14 op. cit Kulenović et al.. Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, str 337

10

- Činjenice kojima se osporava zahtjev sud iznosi prema navodima tuženog;

- Iznose se samo relevantne činjenice;

- Ako se više dokaza odnosi na istu bitnu činjenicu, mogu se interpretirati zajedno;

- U tom slučaju sud je dužan navesti zbog čega je povjerovao svim tim dokazima zajedno;

- Pri interpretaciji nalaza i mišljenja vještaka ograničiti se na one činjenice kojima sud utvrđuje ili razjašnjava druge bitne činjenice za presuđenje, a za koje nema stručno znanje;

- Upotrebljavati pravilan termin: nalaz vještaka ( ne “vještački nalaz” )

- Utvrđeno činjenično stanje sud vezuje za konkretnu pravnu normu koja je bitna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu;

- Zakone i druge propise treba navesti u njihovom punom nazivu, uz mogućnost naznake skraćenog naziva u daljem tekstu, uz naznaku broja i godine službenog glasila u kome su objavljeni15.

Pored navedenih elemenata, svaka presuda mora sadržavati i pouku o pravnom lijeku kako

stranke ne bi ostale uskraćene za pravo na drugostepeno preispitivanje odluke. U uputi o

pravnom lijeku informišu se stranke mogu li uložiti pravni lijek, kome i u kojem roku.

3. VRSTE PRESUDA

15 op cit Porobić et al. str 643

11

Primjenom različitih kriterija se mogu presude razvrstavati u više grupa. Uobičajena je podleja

presuda:

a) Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje: kondemnatorne, deklaratorne i

konstitutivne;

b) Prema predmetu odlučivanja: potpune i dopunske. (Ranija podjela na konačne i

međupresude je ukinuta posljednjim zakonodavstvom).

c) Prema postupku koji je prethodio donošenju presude:, kontradiktorne, presude po osnovu

priznanja, presude zbog propuštanja i presude na osnovu odricanja.

Presudom se utvrđuje sadržaj pravnog odnosa (deklaratorna zaštita), presudom se nalaže

tuženiku da u korist tužitelja nešto učini, trpi ili propusti (kondemnatorna zaštita) i presudom

se postojeći pravni odnos preinačuje ili ukida (konstitutivna zaštita).

Deklaratornom presudom se u odnose među strankama unosi izvjesnost i sigurnost. Presuda

ove vrste, na primjer, bila bi ona kojom se utvrđuje da je tužilac vlasnik nekretnine na osnovu

dosjelosti ili bilo kojem drugom osnovu, da postoji pravo služnosti na poslužnom dobru u korist

povlasnog dobra, da je prestao dug prema tuženiku i svaka druga utvrđujuća presuda.

Kondemnatornom presudom se ne mijenja postojeći pravni odnos, već se tuženoj stranci

nalaže da nešto učini, trpi ili propusti. Ukoliko sud u kondemnatornoj presudi nalaže činjenje,

potrebno je odrediti i rok za ispunjenje činidbe, tzv. paricioni rok, čija je svrha garancija tuženoj

strani da tužitelj u tom roku ne može ostvariti svoje pravo prisilnim putem. Ovo iz razloga što

pravosnažnošću ove presude tužilac ne ostvaruje potpunu pravnu zaštitu, nego tek njenim

izvršenjem, po isteku roka ostavljenog za dobrovoljno ispunjenje.

Konstitutivnom presudom mijenja se ili ukida postojeći pravni odnos, tako da se krajnji cilj

postiže pravosnažnošću presude. Presuda ove vrste, bila bi, na primjer, da se ukida ili

ustanovljava pravo služnosti, da prestaje obaveza izdržavanja i td.

Dopunsku presudu, na zahtjev stranaka donosi sud kada je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva

12

koji je raspravljen u postupku.16

Za razliku od dosadašnjeg, u novom zakonodavstvu više ne postoji djelimična presuda niti

međupresuda. Eliminacija ovih vrsta presuda imala je za cilj veću efikasnost postupka.

Međutim, mišljenja praktičara čija je literatura i korištena pri izradi ovog rada, teže ka tome da se

ove vrste presuda trebaju vratiti u zakonodavstvo.

Presuda na osnovu priznanja, može se donijeti ako tuženi do zaključenja glavne rasprave

prizna tužbeni zahtjev. U tom slučaju, sud će donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev17.

Izjava o priznanju je jednostrana parnična radnja tuženog kojom priznaje da je tužbeni zahtjev

osnovan (data usmeno ili u podnesku). Ova izjava ne može biti vezana ni za kakav uslov ili rok,

a za njeno davanje nije potreban pristanak tužitelja (ostvario je pravnu zaštitu jer će dobiti

traženu presudu). Sud neće donijeti ovu odluku ako ocijeni da je predmet spora zahtjev kojim

stranke ne mogu raspolagati. Tako na primjer: ukoliko zatezna kamata nije tražena u skladu sa

zakonom; ukoliko potpisi na ugovoru o prometu nekretnina nisu ovjereni u sudu i td.18

Praktičari ističu da sud treba razlikovati:

- priznanje tužbenog zahtjeva od priznanja činjenica

- priznanje tužbenog zahtjeva: mora biti jasno, potpuno i određeno (nepotrebno dalje

raspravljanje)

- priznanje činjenica: ne treba ih dokazivati19

Presuda zbog odricanja odnosi se na situaciju da se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva do

zaključenja glavne rasprave. U takvom slučaju, sud će donijeti presudu kojom odbija tužbeni

zahtjev. Za ovu presudu je karakteristično da nije potreban pristanak tuženog. Također,

mogućnost opoziva odricanja od tužbenog zahtjeva u praksi je svedena na minimum jer sud

donosi presudu odmah nakon date izjave o odricanju .

16 op cit Kulenović et al. Komentari Zakona o parničnom postupku u FBiH i RS., str 31317 op cit Zakon o parničnom postupku FBiH, čl. 18018 op cit jašarspahić, str 6119 op cit Kulenović et al. Komentari Zakona o parničnom postupku u FBiH i RS., str 313 str 315

13

Presuda zbog propuštanja može se donijeti ukoliko je tužitelj u tužbi predložio donošenje ove

presude. Uslovi za njeno donošenje su:

- da je tuženi uredno primio ovu tužbu i

- da je sud obavijestio tuženog o posljedicama propuštanja odgovora na tužbu.

I ako su ispunjeni navedeni uslovi, presuda zbog propuštanja se ne može donijeti ako je tužbeni

zahtjev očigledno neosnovan.

Neosnovan tužbeni zahtjev je onaj koji je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi i u

očiglednoj protivnosti sa dokazima koje je sam tužitelj predložio ili opšte poznatim činjenicama

(uz tužbu za naknadu štete priložena oslobađajuća krivična presuda).

Ukoliko se uporede odredbe novog zakona sa dosadašnjim, može se uočiti da su ostale istovjetne

odredbe koje se odnose na presudu na osnovu priznanja i presudu na osnovu odricanja, jer su

usvojene odredbe u skladu sa cijelim konceptom novog zakona, a to je da je dato pravo

raspolaganja strankama, što je vidljivo iz nepostojanja odredbi koje bi omogućile da sud ne

donese presudu na osnovu odricanja ako ocijeni da se radi o raspolaganjima kojima stranke ne

mogu raspolagati, kao što je to do sada bio slučaj20.

4. ZAKLJUČAK

Presuda u parničnom postupku predstavlja krunu samog postupka. Nakon podizanja tužbe,

20 op cit Porobić et al. str 673

14

provođenja cjelokupnog praničnog postupka, saslušanja svjedoka, ocjene njihovih iskaza, analize

analiza vještaka, i sagledanja svih drugih relevantnih činjenica koje su povodom predmeta spora

iznijete u postupku – sud donosi odluku, odnosno presudu.

Presuda predstavlja slobodnu ocjenu činjeničnog stanja od strane sudije zanovanu na zakonskim

odredbama i onome što su stranke iznijele u svojim navodima, a što je prema sudiji, dokazano i

vjerodostojno.

Potrebno je naglasiti da postoji mogućnost da u određenim situacijama i ne bude proveden

cjelokupan postupak a da presuda bude donesena. Upravo zbog takvih situacija i prave se razlike

prema presudama, odnosno vrši se podjela presuda.

Svaka presuda, neovisno od toga u koju se vrstu prema podjeli klasificira, mora imati određene

elemente: uvod, izreku, obrazloženje, te pouku o pravnom lijeku.

U uvodu presude daju se osnovni podaci o strankama i predmetu spora. Izreka je glavni dio

presude koji nakon pravosnažnosti postaje individualni zakon za stranke u postupku. Bitno je

pravilno formulisati izreku presude koja treba biti jasna, određena i detaljna u tolikoj mjeri da je

nesumnjivo kojem je provrijeđenom pravu pružena ili uskraćena sudska zaštita. I kada je

odbijen tužbeni zahtjev, izreka presude mora imati cjelovit sadržaj kako bi bilo jasno o čemu je

sud odlučivao. Obrazloženje predstavlja temelj izreke, jer se u njemu pojašanjavaju razlozi

donošenja izreke takve kakva jeste.

Pouka o pravnom lijeku neophodna je radi višestepenosti i mogućnosti preispitivanja sudskih

odluka, jer i sudije su samo ljudi i neophodno je radi zaštite ljudskih prava omogućiti strankama

korištenje pravnih lijekova.

15

5. LITERATURA

1. Branko Čalija, Sanjim Omanović, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu,

Pravni fakultet, 2000.,

2. Zlatko Kulenović, Stjepan Mikulić, Svjetlana Milišić – Veličkovski, Jadranka Stanišić,

Danka Vučina, Komentari Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i

Hercegovine i Republici Srpskoj, Vijeće Evrope i Evropska komisija, Sarajevo, 2005.,

3. Mladen Srdić, Predrag Krsmanović, Nevenka Mitrić, Mirza Jusufović, Staka Gojković,

Violanda Šubarić, Asja Razić, Enisa Halilović i Jovanka Jovanović, Glavna rasprava i

sudske odluke – građanska oblast, VSTV BiH, JU CEST FBiH, JU CEST RS, Sarajevo,

januar 2006.,

4. Miralem Porobić, Vedran Porobić, Jasmin Porobić, Zakoni o parničnom postupku sa

komentarom i sudskom praksom, Privredna štampa dd Sarajevo, 2004.,

5. Šida Jašarspahić, sudija Suda BiH, Modul 8 : Metodologija izrade presude u građanskim

stvarima, VSTV, CEST FBiH i CEST RS, Sarajevo, 2007.,

6. Zakon o parničnom postupku FBiH, Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06

16