septembar/oktobar 2017. broj 149 re - antiohija.com · razumijevanju nas eg identiteta, korijena i...

„Najprije u Antiohiji nazvaše učenike hrišćanima.” Djela 11:26

RE

CIJA

septembar/oktobar 2017. broj 149

31.10.1517.

500 GODINA REFORMACIJE

31.10.2017.

septembar/oktobar 2017. 3

R eformacija se najc es c e pove-zuje sa pokretom koji se po-

javio prije 500 godina u Nje-mac koj, ali je to zapravo proces promjena koji je aktuelan jos od apostolskih dana. Crkva je pozva-na da se mijenja i preoblic ava u skladu sa Boz ijom voljom koja je otkrivena u Bibliji. Sve reforme i reformski pokreti su stoga nagla-s avali vaz nost Boz ije Rijec i i nas-tojali istu da pribliz e vjernicima.

U knjizi proroka Isaije je zabi-ljez eno da Boz ija Rijec ima efekat da promijeni na bolje. Ona se ne vrac a Bogu prazna i neobavljenog posla, vec donosi promjenu u lju-dima, u crkvi i u pojedincima. Re-formacija je dakle konstantan proces koji je neophodan u z ivotu crkve i pojedinca. Ona ne znac i mijenjanje temeljnih vjerovanja, principa, vrijednosti i morala, vec korigovanje i popravljanje bas iz razloga da bi se prethodno pome-nute stvari s to vis e realizovale i ispos tovale, te da bismo bolje sluz ili Bogu i ljudima.

Istorija biljez i razlic ite refor-mistic ke pokrete koji su u vec oj ili manjoj mjeri uticali na crkvu i drus tvo. Neki od tih pokreta su imali uticaj samo u svom vreme-nu i na određenom prostoru, dok

su neki ostvarili dugotrajniji i s iri uticaj. Reformacija (ili protes-tantizam) koja je nastala prije pet stotina godina u srcu Evrope, tra-je do danas njih dana i ostvarila je ogroman uticaj na globalnom pla-nu. Podstakla je misijsko djelo-vanje, s irenje hris c anstva, s tam-panje i pribliz avanje Biblije svim vjernicima, iznjedrila je danas nje evanđeosko hris c anstvo, trasirala je put mnogim pozitivnim pro-mjenama u drus tvu.

Mi kao evanđeoski vjernici, ima-mo veze sa Luterovom reformaci-jom, kao i sa drugim reformatori-ma prije i poslije, ali nismo njiho-vi sljedbenici. Slijedimo Isusa koji je alfa i omega nas e vjere. Refor-macija je poziv da se vratimo Bogu, Isusu, Bibliji, i da se korigu-jemo i promijenimo.

Ovaj broj Antiohije je u pot-punosti posvec en znac ajnom ju-bileju koji nas podsjec a na ono s to se dogodilo u Vitenbergu 1517. godine. Korisno je poz-navati istorijske događaje koje nam mogu pomoc i u shvatanju i razumijevanju nas eg identiteta, korijena i pros losti, da bismo s to bolje mogli nastaviti dalje.

____________________________ Branko Erceg, Banjaluka

U VODNA RIJEČ

broj 149 4

S

„Jer ovako veli Gospod: Evo me, ja ću tražiti ovce svoje

i gledati ih.“ (Jezekilj 34,11)

J ednom mi je jedan c ovek rekao da sec anje na reformaciju nije

pravi hris c anski praznik.

Rekao mi je sledec e: „Svi drugi hris c anski praznici naglas avaju s ta je Bog uc inio za nas. Poklonio nam je svoga Sina. To je Boz ic . Dao je da razapnu njegovog Sina i zato obelez avamo Veliki petak! Vaskrsnuo ga je iz mrtvih i praz-nik koji nas na to podsec a je Vaskrs. Uzvisio ga je u slavu, i to je praznik Vaznesenja. Poslao nam je Svetog Duha i imamo praznik koji se zove Duhovi. Svi pomenuti praznici su povezani sa Boz jim delima spasenja. Ali sec anje na dan reformacije? Tu se radi o delu c oveka!“

Na praznik koji zovemo Dan reformacije, zaista moz emo da gledamo kao na delo c oveka. Uz to postoje i slike koje Lutera pri-

kazuju kao heroja koji drz i steg-nutu pesnicu na Bibliji. Takve predstave su previs e idilic ne i idealistic ne. Dan reformacije, od-nosno sec anje na reformaciju ta-kođe svedoc i o Boz jim delima. Poruc uje da Bog ne samo da je sagradio svoju crkvu na temelju Isusa Hrista, vec da se za svoju crkvu interesuje i dalje. U 34. poglavlju knjige proroka Jezeki-lja se potresno govori kako su zatajili pastiri ljudi. Ostavili su svoje ovce da gladuju, pa je mo-rao da se oglasi Bog: „Ja c u traz iti ovce svoje.“ On je probudio re-formatore, koji su ovcama pono-vo doneli evanđelje. I danas se „oc ajava nad crkvom“. Ljudski pastiri je ne mogu sac uvati, ali dobri Pastir c e da zas titi svoje ovce. To je poruka praznika se-c anja na reformaciju.

Gospode, Ti veliki pastiru svo-jih ovaca. Oslanjamo se potpu-no na Tebe. Amin.

_________________ Wilhelm Busch

EĆANJE NA REFORMACIJU

M artin Luter je napisao: „Ž iva je Biblija, govori

meni; ima noge, traz i me; ima ruke, uhvati me.“

Biblija sama kaz e: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.“ (Jevrejima 4:52)

Martin Luter je bio redovnik, svec enik i profesor teologije. Njegov z ivot je pravi primjer koliko je Biblija z iva.

Biskup Albreht je 1517. godine uz papinu dozvolu poc eo proda-vati opros tajnice, to jest opros -tenje grijeha za dus e koje se nalaze u c istilis tu. Ljudi su mogli kupiti opros tenje za svoje ili grijehe drugih!

Martin Luter je postao redov-nik jer je razumio Boz ju rijec i

saznao da c ovjek mora da se pokaje za svoje grijehe. Ža njega, z ivot u samostanu je bio dobar nac in da se pokaje za svoje grijehe. Njemu je bilo neshvat-ljivo da neko moz e platiti za opros tenje svojih ili tuđih grijeha. Žato je prodaja opros taj-nica uzrokovala Luterov protest. To je bio poc etak Reformacije.

Prva uloga Boz je rijec i jeste da uvjeri c ovjeka da je gres an, i potakne ga na pokajanje. Moz e-mo rec i da je Biblija kao poli-cajac. Ima noge i ruke da juri onoga ko je prekrs io Boz ji zakon koji se nalazi u Bibliji. Luter je znao da je gres an. Rekao je da, ukoliko bi dopustio ispovjednik, on sam bi se ispovjedao satima.

Ako osoba ne zna da je gres na, ona je onda u velikoj nevolji. U mladosti ja sam bio takav. Žnao sam da nisam savrs en, ali nisam


R IJEČ BOŽJA, DRAGA I MOĆNA

upoznao Boz ju pravednost i svetost. Kada sam imao 20 godi-na, Duh Sveti mi je otvorio um da se sjetim Boz je zapovjedi. Poput carinika u hramu i ja sam rekao Bogu: „Imaj milost za mene gres nika.“

Kao redovnik Luter je saznao da je jos uvijek gres an. Saznao je da z ivot u samostanu ne moz e spasiti ljudsku dus u. Poc eo je da prouc ava Poslanicu Rimljanima. Osjec ao je strah jer je glavna tema te poslanice Boz ja praved-nost. Kada god bi Luter c itao Rimljanima 1:12-17, uvijek bi se zaustavio kod fraze „pravednost Boz ja“. Bojao se jer je kad god bi usporedio svoju i Boz ju praved-nost, njegovoj bi uvijek nes to nedostajalo. Luter je mislio da ga Bog gleda namrgođeno, kao s to strog ozbiljan sudija gleda osu-đenike.

U tom periodu, ljudi su poc eli c itati i prouc avati Bibliju na izvornim jezicima. Kada je c itao Bibliju na latinskom, opravdanje je podrazumijevalo nes to s to je trebalo c ovjek da uc ini. Na izvornom jeziku opravdanje ima drugac ije znac enje; to je nes to s to je darovano c ovjeku.

Dok je Luter bio u samos-tanskoj kuli u Vitenbergu postalo mu je jasno s ta je opravdanje, pa se njegov pogled prema Bogu i

prema sebi sto posto promijenio! Vidio je da Bog voli i opras ta. Takođe, vidio je sebe kao kao onoga koji je voljen i kome je opros teno.

Druga uloga Boz je rijec i jeste da navjes c uje Radosnu vijest, tj. da Bog opravda one koji vjeruju u Njegovog Sina, Isusa Hrista. Moz emo rec i da Boz ja rijec ima noge i ruke kao Otac u Isusovoj usporedbi (Luka 15:11-24). Kada se sin vratio svome domu i svome ocu, Otac je potrc ao ka njemu i njegove ruke su zagrlile sina.

Luter je pouc avao propovjed-nike da propovijedaju i Žakon i Evanđelje. Žakon koji c ovjeka ubi, i Evanđelje koje ga ponovo oz ivi! I Žakon i Evanđelje se nalaze u Bibliji, u Svetom Pismu, pa u Boz joj rijec i.

Luter je toliko ljubio Sveto Pismo da ga je prevodio na njemac ki jezik da bi svi njegovi sunarodnici mogli sami za sebe c itati i uc iti Bibliju. Imao je povjerenje u Duha Svetoga da je sposoban i kadar pouc avati i druge kao s to je pouc avao i njega samoga.

Kasnije je jednom prilikom u svome z ivotu Luter citirao drugovima koji su sa njim sjedili za stolom Psalam 33: „Boz jom su rijec ju nebesa i zemlja stvoreni“,

broj 149 6

a zatim je nastavio: „Rijec mora uc initi ovo a ne mi, bijedni gres -nici. Ukratko, propovijedac u je, pouc avac u je i pisati o njoj; ali nec u primorati nikoga silom, jer vjera mora slobodno stic i bez prinude. Uzmite mene kao pri-mjer. Borim se protiv opros taj-nica i svih papista, ali nikad silom. Jednostavno, pouc avao sam, propovjedao sam i pisao sam o Boz joj rijec i, i pored toga nisam nis ta vis e uc inio. Dok sam ja spavao (Marko 4:22-29) ili dok sam pio vitenbers ko pivo sa svojim prijateljima Filipsom i Amsdorfom, Rijec je toliko snaz -

no oslabila papstvo. Ni princ ni car nikad papstvu nisu zadali takve udarce. Ja nisam nis ta uc inio, vec je Rijec sve uc inila.“

Rijec Boz ja je reformisala crkvu. I sama crkva je pokazala z ar za Svetim Pismom. Jedna od glavnih zasluga Reformacije jeste Sveto Pismo na lokalnim savre-menim jezicima. Žbog toga se danas nji c ovjek moz e susreti sa Žakonom i Evanđeljem.

Neka i vas e iskustvo sa Svetim Pismom bude slic no.

________________________ Mark Eikost, Ženica


____________________________

V era je slobodan c in i niko ne moz e biti prisiljen da veruje.

Evanđeosku nauku treba da bra-ni sam Bog. S to se ljudi budu ma-nje uplitali, to c e oc iglednije biti Boz ije posredovanje.

U svakom sluc aju nikada nec emo moc i jednom verniku oduzeti veru i istinu, c ak i ako mu odu-zmemo z ivot.

Dus a izmic e svakoj ljudskoj zam-ci i priznaje samo Boz iju silu...

Popovi bi se morali moliti, a ne vladati nad ljudima.

Vera je boz ansko delo koje poti-c e od Duha i, prema tome, nijed-na spoljna sila ne moz e se na-metnuti, niti je stvoriti.

Treba da se molimo da se nas i neprijatelji obrate i postanu nas i

prijatelji, a ako ne, da njihova de-la i planovi budu osuđeni na pro-past i neuspeh, i da njihove lic -nosti propadnu radije nego e-vanđelje i Carstvo Hristovo.

Ne treba se sluz iti svetovnom silom niti upotrebljavati oruz je za odbranu Boz ijeg dela.

Nije u redu, i ja zaista z alim, da su ovi jadni ljudi [krivoverci] ta-ko tragic no ubijani, spaljivani i muc eni do smrti. Treba da doz-volimo svakome da veruje kako z eli. Ako je njegova vera pogres -na, bic e dovoljno kaz njen u vec -nom ognju pakla. Žas to bismo onda ubijali te ljude i u ovom z i-votu, ako je njihova gres ka samo u veri, a nisu krivi za pobunu ili protivljenje vlastima?

::

broj 149 8

M ISLI MARTINA LUTERA


V ec ini nas u protestantskim crkvama, poznato je pet

osnovnih nac ela protestantizma: sola Scriptura, sola gratia, sola fides, solus Christus i soli Deus gloria ili samo Pismo, samo milost, samo vjera, samo Hrist i samo Bogu slava.

Manje je poznato da, u stvari, svi ovi principi nisu istaknuti u vrijeme Lutera, Kalvina i ostalih velikana nas eg pokreta nego su se razvijali kroz nekoliko vijeko-va. Istina je da vec u prvim dje-lima reformatora jasno prepoz-najemo svih pet pomenutih principa. Oni su bili vis e ili manje jasno isticani, ali c injenica je da su samo milost i vjera doslovno isturene kao borbeni poklic pro-testanata u sukobu sa Rimokato-lic kom crkvom. Ta dva principa su predstavljala sus tinu razilaz e-nja sa teologijom Rima.

Rimokatolic ka crkva tada je nametala, a namec e i danas, druge nepotrebne stvari kada je u pitanju spasenje pojedinca i pripadanje univerzalnoj Crkvi. Međutim, svih pet principa su poc eli da se pojavljuju zajedno tek od sredine 20. vijeka i od tog perioda predstavljaju duhovnu legitimaciju svih crkava protes-

tantske bas tine. Da li je to zaista tako? Krenimo redom.

Sola Scriptura

Kakav je odnos vjernih u 21. vijeku prema Boz joj Rijec i? Povrs no gledano, c ini se da situacija nikada nije bila bolja. Prema statistikama koje nije tes ko nac i na internetu, Biblija je i dalje najprodavanija knjiga na svijetu, prevedena, djelomic no ili u cijelosti, na vis e od 2000 „z ivih“ jezika. Sve vis e ljudi je u moguc nosti doc i do Pisma i c itati ga na svom maternjem jeziku i u toj vrsti dosezanja naroda, protestanti ubjedljivo prednjac e ispred svih drugih hris c anskih denominacija. Međutim, sjetimo se da je jedna od najjac e isticanih zamjerki Rimokatolic koj crkvi 12. vijeka bilo upravo udalja-vanje od Pisma kao jedinog i vrhovnog autoriteta za vjerova-nja i praksu hris c ana, te dodava-nje takozvane „svete tradicije“. Luter i ostali su pokus ali odbaciti sva uc enja koja se ne nalaze u Bibliji, a nju promovisti kao jedini izvor istine za z ivot vjernika. Gdje smo mi danas, petsto godina kasnije?

Moz da je ovo s to slijedi samo

P RINCIPI REFORMACIJE

jedan subjektivan, pa samim tim i netac an uvid, ali ono s to c itam o svjetskim trendovima u Crkvi i ono s to znam o mnogim hris -c anskim zajednicama, situacija je daleko od dobre.

Pogledajte samo s ta se u zad-njih dvadesetak godina dogodilo u nekoliko velikih protestantskih denominacija i nac i c ete brojne primjere u kojima se sasvim oc igledno odstupilo od biblijskog uc enja. Primjera je mnogo i ne mogu pisati o svima, ali pomenu-c u samo nekoliko poznatih i oc iglednih stvari.

Homoseksualizam sve vis e pos-taje prihvatljiv stil z ivota i sve vis e crkava se stavlja u odbranu prava takozvane gay populacije. Neke denominacije su otis le toliko daleko da dozvoljavaju i zaređenje homoseksualnih pas-tora i „pastirica“.

Ekumenizam je zahvatio veliki dio Crkve kao razbuktali plamen i sve vis e i sve c es c e se c uju

izjave tipa: „Jedan Bog, samo su razlic iti putevi do Njega“, „Svi smo djeca jednoga Boga“, i slic no. Ma koliko to lijepo zvuc alo, jako je daleko od onoga c emu nas uc i Boz ja Rijec .

U korijenu pomenutih stavova bez sumnje stoje dobri motivi. Ljudi se z ele pribliz iti, dati c ast jedni drugima, prec i velike i tes ke stvari koje krs c ane neumitno razdvajaju od drugih ali, bez namjere da ulazim u veliku raspravu, i poc etnik u studiranju Pisma zna da nam Bog nije dao takav mandat. Istina, nas a je duz nost sve ljude dovesti do zajednis tva, ali u prvom redu s Bogom, a ne sa sobom. Mi se moz emo miriti sa ljudima, ali istinskog pomirenja nema ni za koga osim kroz prvobitno pomirenje sa Tvor-cem. Tez nja za mirom, bez Boz jeg mira (S alom), samo je smirivanje stvari ovdje na zemlji, dok ljude i dalje s aljemo u pakao. Nije li to licemjerno?

broj 149 10


Kao s to sam pomenuo, mnogo je stvari koje su us le u nas u globalnu i lokalnu teologiju i, pored gore navedenog, posebno z elim potcrtati snaz an upliv sekularne nauke u svakodnevni z ivot nas ih lokalnih crkava, posebno kada su u pitanju discipline poput psihologije, koje se tic u mentalnog i drus tvenog zdravlja individue i porodice, kao osnovne c elije jednog drus -tva.

Sve laks e je primijetiti kako pastori i hris c anski savjetnici posez u za navodnim „otkric ima“ ovih nauka u odnosu prema vjernima u crkvi. Generalno gledano, mnoge crkvene vođe su postale „z ivotni treneri“ umjesto da postanu ili ostanu propo-vjednici i uc itelji Boz je Rijec i.

Ako stvarno vjerujemo da je Biblija dovoljna za z ivot u svakom njegovom segmentu, c emu posezanje za nec im izvan nje? Bojim se da nas je i ovdje svijet uspio privuc i sebi tako da mu se jos malo prilagodimo, ne bismo li „postali relevantni“, pokazali da smo „moderni i obrazovani“, da „pratimo svjet-ske trendove“.

Ne tako davno imao sam jednu potpuno apsurdnu situaciju. Trebalo je napisati kritic ki osvrt na tek prevedenu, novu knjigu o

pastorologiji, c ak i prije njenog s tampanja. Ona je, barem prema sadrz aju, imala sve s to bi jedna takva knjiga trebalo da ima: opis lic nog z ivota pastora, rada sa pojedincima, porodicama, ljudi-ma razlic itih dobnih grupa, savjetovanje za razlic ite proble-me, itd. Međutim, sve je bilo puno svjetovne psihologije da sam morao izraziti svoje nego-dovanje. Ova moja reakcija je bila jako los e primljena, s to me nije mnogo iznenadilo.

S ta sam dobro mogao napisati za „hris c anski“ priruc nik koji za osnov savjetovanja uzima Froj-dovo uc enje? Ne bilo koga, vec c ovjeka koji je tvrdio da je religioznost mentalni poreme-c aj? Dakle, vrijedi li za nas i dalje Sola Scriptura?

Sola gratia

Samo milost. C ini se da sa ovim nemamo problema. I djeca u nas im crkvama znaju da se spas avamo i z ivimo samo po Boz joj milost. No, da li je bas sve kako treba? Pomenuc u ponovo jedan oc igledan trend u Crkvi s irom svijeta, a posebno na Žapadu. Žapadno hris c anstvo je najvec e, nabogatije i najuticajnije u svakom smislu.

Kada neko uc enje dođe preko Atlantika i u ovaj nas dio svijeta, onda znamo da je zaista stiglo

broj 149 12

svugdje. Ž elim rec i nekoliko stvari o sveprisutnom trendu propovijedanja „super milosti“. Naime, gotovo svugdje moz ete s propovjedaonica c uti stvari kao s to su izjave: „Bog je vjec no nasmijes en zbog tebe“; „Bog ti je uvijek bezuslovno naklonjen“; ili onu najpoznatiju: „Bog te voli takvog kakav jesi.“ U svemu ovome ima mnogo istine, s ta vis e, ovo vrijedi za svakoga ko se drz i Boz je Rijec i i c uva svoj z ivot u svetosti. Međutim, to nikako ne moz emo primijeniti na sve hris c ane u svakom trenutku. Toliko je stihova koji govore o Boz jem gnijevu na grijeh, o Njegovom sudu koji poc inje od „Njegove kuc e“ (1. Petrova 4.17) da nec u ni pokus avati nuditi biblijsku potporu za ovo s to pis em. Trebali bismo poznavati svoju Bibliju. Sola Scriptura, zar ne?

Rec i c u samo ovo: Sotona je taj koji vadi stihove iz konteksta ili ostavlja biblijsku misao samo malo „izvrnutu“ ili nedovrs enu. Isto je pokus ao i sa Sinom Boz jim na poc etku Njegove sluz be! To naroc ito voli raditi sa velikim i vaz nim temama, kakva je upravo milost. Žato c u rec i: istina je da te Bog voli takvog kakav jesi, ali tu ne dolazi tac ka vec zarez! Potpuna istina je: da, Bog te voli takvog kakav jesi, ali

On oc ekuje da se mijenjas ! Naravno, ukoliko vec nisi postao svrs en.

Milost nam nije potrebna samo za spasenje nego za cijeli z ivot. Dok z ivimo grijes ic emo. Dok god z ivimo bic e nam potrebna Boz ja milost, i to svaki dan. Milost ima jedan preduslov, svima nama poznat. Žove se pokajanje. Ža svako pokajanje postoji milost. Milosti nema bez pokajanja. Dakle, nema ni „super milosti“. Ovdje je tac ka.

Sola fides

Vjera u s ta? Ili u koga? Ili kome? Stara je pric a da smo vjerovanje z ivom Bogu zamijenili za vjero-vanje u neke formule, stvari, c injenice, nazovite ih kako hoc e-te. Izgleda da je vec odavno dovoljno da osoba da nekoliko izjava o Hristovom krstu i sebi, i da mu se izrazi dobrodos lica u Boz ju Crkvu. Nedavno je jedan poznati propovjednik izazvao buru reakcija, pozitivnih i nega-tivnih, propovijedajuc i o tome kako si u zabludi ako si vjerujes da si spas en zato s to si jednog dana izgovorio neke poznate fraze. Moz da si ih c ak i ponavljao za nekim ko ti ih je s aptao ili si samo odgovarao na neka pitanja jedinim moguc im odgovorom: „Da!“ Onda su svi oko tebe pljeskali, c estitali ti, poc elo se

dogovarati i tvoje krs tenje, da s to prije dobijes „cijeli paket“. Žnas li da su u ranoj Crkvi kandidati za krs tenje, nekada c ekali i nekoliko godina dok nisu bili podronjeni? Crkva je c ekala da vidi plod vjere, da svima bude oc ito da ono s to je bilo na ustima, zaista prebiva i u srcu.

Pogledaj Poslanicu Jevrejima 11 gdje se govori o tom plodu. Osim s to tamo pis e da je „bez vjere nemoguc e ugoditi Bogu“, navedeni su i primjeri nekih vjernih ljudi. Da li Biblija biljez i kako su oni dali neke izjave o tome kako vjeruju u nes to, ili pokazuje ljude koji rade fantas-tic ne, ali i tes ke stvari kao rezultat onoga u s ta, ili bolje rec eno, u koga vjeruju. Da izbjegnem dugo pisanje, iskoris-tic u to s to nas razmis ljanje o ovim stvarima odmah vodi do sledec eg principa.

Solus Christus

U kakvog Hrista vjerujes ? Ko je On tebi zaista? Ponovo, gotovo

svako nas e, hris c ansko dijete bi izjavilo da je On Spasitelj i Gos-pod. Ako je On stvarno Gospodar tvog z ivota, moz es li rec i da se trudis da vrs is Njegovu volju, da si Mu potc injen u svakom segmentu svoga z ivota?

Naravno, ne pitam da li si vec postao svrs en sluga, jer niko od nas to nije. Ali moz es li mirno pogledati sebe u ogledalu i rec i: „Da, zaista, On gospodari mojim z ivotom“?

Povezano sa svim s to sam vec pomenuo, bez istinske vjere ne-ma ni istinskog Hristovog gos-podstva u takvom z ivotu. Nema ni Njegovog razumijevanja, ni tvog svakodnevnog truda da Mu ugodis . Iz svih devijacija o koji-ma sam pisao i iz mnogih drugih koje nisam navodio, ispada da mi nemamo nis ta protiv Isusa kao Spasitelja, ali Isus kao Gospod nije uvijek dobrodos ao. Dapac e, pitanje je koliko se uops te tru-dimo da Mu ugodimo. Međutim, jedno bez drugoga ne ide.


Sigurno si c uo mnogo puta da ne moz es imati Isusa kao svoga Spasitelja ako Ga ne prihvatis i kao svoga Gospodara.

Biblija sadrz i veliku tajnu o na-s em identitetu. Ona je komplek-sna i govori o tome kako svaki hris c anin ima dvojnu prirodu: djeteta Boz jeg i Njegovog sluge. Hvaliti se posinjenjem, a odbijati sluz iti Ocu, to jednostavno isklju-c uje jedno drugo. Ako nisi sluga, onda zaista ne poznajes Boga, pa ni Hrista.

Soli Deus gloria

Pomenuo sam vec da postoji neraskidiva povezanost principa koje istic emo kao srz nas eg vjerovanja, zato o posljednjem nec u puno pisati. U stvari, sve prethodno s to sam napisao vec govori o tome koliko slavimo Boga. Bez sumnje, „nas a usta Ga slave“, ali s ta je sa nas im srcima? Pogledaj u Isaija 29 da vidis s ta Bog kaz e na ovu temu.

Kako moz emo rec i da za sve i u svemu dajemo slavu Bogu ako ne pos tujemo Njegovu rijec , ako se igramo s Njegovom milos c u, ako je nas a vjera nedorec ena i krivo usmjerena, ako Njegov Jedino-rodni Sin nije i nas Gospodar? Ako ne pos tujes bilo koji od ovih pet principa, svi ostali se rus e kao kula od karata. Ili sve, ili nis ta.

Sve ovo moz e biti moj subjektivan, pa samim tim i pogres an komentar o stanju pet principa protestantizma u Boz joj crkvi. Kada bih bio jedini koji ovako misli, ne bih ni trenutka sumnjao da je bas to sluc aj. Međutim, mnogo je glasova s i-rom svijeta koji pozivaju na novu Reformaciju, ne toliko nas e teologije, koliko na reformu uma vjernika, posebno vođa, koji c e uspjeti da se odupru pritisku i trendovima, i vrate svoje zajed-nice na izvore.

Reformacija nije pokus ala iz-misliti nes to novo nego ponovo probuditi ono s to je propovije-dano vijekovima prije, u vrijeme apostola i prve Crkve. Slava Bogu, c ini se da se takve stvari simultano poc inju des avati na mnogo mjesta u tijelu Hristo-vom.

Kakav moz e biti nas doprinos? Ja predlaz em tvoju i moju lic nu Reformaciju. Jednu inventuru duhovnog z ivota u kojoj c emo sebi postaviti neka tes ka pitanja, moz da ukljuc iti i druge ljude da progovore u nas z ivot. Dakle, vrijedi li za tebe danas: samo Pismo, samo milost, samo vjera, samo Hrist, samo Bogu slava?

_______________________________ Dragan Nedić, Sarajevo

broj 149 14


S irom sveta, crkve i hris c anske organizacije pripremaju se za

obelez avanje pet stotina godina od kako se Martin Luter uspro-tivio papi. On je zakucao 95 teza na ulazna vrata katedrale u Vi-tenbergu. Ovo je prilika da razmatramo, razmis ljamo i pre-ispitujemo to s to je on uc inio.

Pre toga, vaz no je pomenuti ko je ustvari osoba koja je podelila crkvu pre pola milenijuma? S ta je navelo Lutera da zapoc ne jav-nu debatu 1517. godine i koje su bile njegove stvarne namere?

Odrastanje i pozadina Martina Lutera

Martin Luter je rođen 1443. go-dine i nije odrastao u jednostav-nim i lepim okolonostima. Svet je polako napus tao Srednji vek, ali jos uvek je postojala vera u postojanje ves tica, demona, đa-vola i strogog, svemoguc eg Boga

koji kaz njava. Luter nije zavrs io svoj pripravnic ki staz za advoka-ta, vec je umesto toga 1505. go-dine otis ao u manastir avgustin-skog reda u Erfurtu. Tamo je po-loz io svoj monas ki zavet godinu dana kasnije. Godine 1507. je postavljen za sves tenika u Erfur-tu gde je zapoc eo studij teologije. Najvec i deo njegovih studija je bilo prouc avanje Biblije na jezici-ma na kojima je pisana jevrejski(aramejski) i grc ki. Postao je doktor teologije i poc eo predava-ti na Univerzitetu u Vitenbergu.

Reformacija crkve

Dva najvaz nija principa Luterove reformacije su „Sola fide“ s to znac i „samo po veri“ i „Sola gra-tia“ s to znac i „samo po milosti“. To su dva centralna principa ve-zana za odnos Boga i c oveka. C o-vek nije u stanju da uc ini dovolj-no dobra dela kroz koja bi se pri-

T RAGOM REFORMACIJE

broj 149 16

bliz io Bogu, niti to moz e kroz pos tovanje svetaca. Žato se mi-lost treba razumeti kao Boz iji dar vernicima. Nju niko ne moz e zaraditi dobrim delima niti je moz e stec i novcem. Sledec i prin-cip je „Sola Scriptura“ znac i „samo po Pismu“. U ono vreme malo ljudi je umelo da ga c ita na grc kom ili jevrejskom, jezicima na kojima je Biblija originalno napisana. Hris c ani su mogli sa-mo da slus aju ono s to im govore crkvene stares ine i sves tenici. Luter je z eleo da svi vernici ima-ju samostalan pristup Bibliji.

C inec i ovo Luter je crkvenu hi-jerahiju izazvao pitanjem o ispravnosti odluka crkvenih sta-res ina i uloge sves tenika kao posrednika u spasenju. Nadalje, ove nove ideje su direktno kriti-kovale s iroko rasprostranjenu praksu prodaje indulgencija (op-ros tajnica) kojima je katolic ka crkva sticala velike prihode. Ako je Boz ija milost bila dar ljubavi c ovec anstvu, onda je kupovina opros tajnica besmislena. Luter je kritikovao i ulogu sakramenata(svetih tajni) osim krs tenja, Ve-c ere Gospodnje i pokajanja.

Petsto godina kasnije

Sve ovo se desilo pre pet stotina godina, ali rec reformacija uka-zuje na glavnu c injenicu zbog ko-je je ovaj događaj jos uvek vaz an

za nas danas. Reformacija nije nes to s to se odigralo samo jed-nom u istoriji. To je stalni proces koji se odvija.

C ovec anstvo je pre pet stotina godina z ivelo u sasvim drugac i-jim okolnostima. Njihovi z ivoti su bili ispunjeni sujeverjem i strahom od odlaska u pakao posle smrti. Reformatska s kola mis ljenja bila je odgovor na ovo. Ona je ciljano pokus ala da done-se rasterec enje javnosti koja je bila pod teretom brige i tuge.

Danas mi z ivimo u drugac ijim okolnostima i suoc avamo se sa drugac ijim izazovima. Ž ivimo u dinamic anom svetu globalizacije i c esto moz emo da izgubimo iz vida ono s to vec znamo. Tez imo da budemo najbolji i stremimo lic nom uspehu. Materijalne stva-ri mogu nam biti vaz nije od du-hovnih i one se lako mogu zagu-biti u nas oj svakodnevici. Pros lo je pet stotina godina i svet se promenio, ali sadrz aj Reformaci-je ostaje isti. Neka nam to poslu-z i kao podsetnik na dar koji smo primili. Bez obzira u kom vreme-nu z ivimo, svima nama je data Boz ija ljubav i milost besplatno.

__________________________________________ Izvor: Chinese YMCA of Hong Kong,

edited by Lena Bauer

Priloz io i preveo sa engleskog: Martin Tomić, Ravno Selo

R eformacija u 12. vijeku, kao s to i sama rijec kaz e, bila je

pokret reforme ili obnove Crkve. Nije se radilo o stvaranju neke nove crkve ili novotarije, vec o pokretu obnove kroz vrac anje na izvore hris c anstva, apostolsku nauku ili Bibliju. Rijeka je najc is c a na njezinom izvoru.

Kada imamo staru kuc u koju ne z elimo srus iti, vec obnoviti, posez emo za njezinim original-nim nacrtima. Kada z elimo obno-viti Crkvu, prema Hristovim uputstvima i nac elima, onda se vrac amo Bibliji koja direktno i izvorno svjedoc i o njemu i njegovim uputama.

Žadivljuje ono s to su refor-matori otkrili na izvorima u Bibliji: sliku predivnoga Boga otkrivenog u Isusu Hristu, Boga koji ljubi c ovjeka, sluz i mu i gres nom c ovjeku iskazuje milost. To je Bog koji moz e obnoviti pojedinca, Crkvu, ali i drus tvo u cijelosti. Cilj reformatora kao s to su: Martin Luther, Ulrich Žwingli, Jean Calvin, Tomas Muntzer i drugi, je i bi oobnova. Isti cilj su imali i nas i domac i reformatori kao s to su Matija Vlac ic Ilirik, Stipan Konzul Istranin, Antun Dalmatin i drugi. Upravo su Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin, priređujuc i za s tampu


OKRET OBNOVE POJEDINCA, CRKVE I DRUŠTVA P

prvi prevod Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku 1522. godine, u svome predgovoru zapisali: „Knige bo Svetoga Pisma uc e nas naiprvo spoznati pravo pravoga Boga…“

Reformacija u sebi sadrz i pozi-tivno znac enje koje se sastoji u svjedoc enju Boga otkrivenog u Pismu, Boga koji moz e obnavljati pojedinca, Crkvu i drus tvo.

Osim toga, sama rijec „protest-ovati“ sadrz i u sebi najprije pozitivno znac enje. Ona dolazi od dvije latinske rijec i „pro“ i „testare.“ „Pro“ znac i biti „za nes to“ ili „za nekoga“. „Testare“ znac i svjedoc iti. Drugim rijec ima, protestirati znac i svjedoc iti za nes to ili za nekoga.

Tokom reformacije su postojali i ozbiljni razlozi za protest. Radilo se o zlopotrebama unutar Crkve zbog kojih je bilo nuz no provesti reformu ili obnovu. Najprije, Crkva je postala bogata i moc na organizacija koja u to vrijeme nije imala konkurenciju. Kada ne postoji konkurencija javlja se stihija i lijenost te posljedic no gubitak kvaliteta. Crkva se udaljila od obic nih ljudi. Jedan od primjera je bilo koris tenje latinskog jezika koji nije bio razumljiv obic nim lju-dima. C itajuc i Bibliju saznajemo kako je uslijedila os tra kazna za

c arobnjaka Simona koji je htio kupiti crkvenu sluz bu za novac (Djela 4,14-19). Naz alost, u Srednjem vijeku trgovanje i kupovanje crkvenih sluz bi kao s to su sves tenic ka i biskupska je postala norma. Crkvene sluz be se nisu kupovale samo za novac, vec su se udjeljivale poznanicima i bliskim c lanovima porodice. Ljudi su tako dobili crkvenu sluz bu ne zbog onoga s to su znali, vec zbog toga koga su znali. Žbog toga, c esto ni sami sves tenici nisu razumjeli latinski jezik i stoga tomu nisu bili upuc eni u sluz bu koju su trebali izvrs avati.

Centralni problem protiv koga su reformatori protestirali, bila je prodaja indulgencija ili oprosta grijeha za novac. Bio je to pokus aj kupovine spasenja. Razlog zbog kojega je Martin Luter postavio svojih 95 teza na vrata crkve u Vitenbergu bile su upravo indulgencije ili opros taj-nice. Da li je spasenje nes to s to moz emo zaraditi ili kupiti, bilo djelima, pokorama, hodoc as c ima ili novcem? Ili spasenje primamo kao blagodatni dar Boz ji? Moz e li se spasenje kupiti novcem?

Rimokatolic ka crkva je proda-vala opros tenje grijeha izdajuc i indulgejnice ili potvrde o oprostu grijeha. Ideja je bila sledec a: da bi primili opros tenje

broj 149 18

grijeha, bilo je potrebno uc initi određena dobra djela. Buduc i da Crkva ima riznicu dobrih djela od apostola i svetaca, vjernici koji nemaju dovoljno dobrih djela mogu njihova dobra djela kupiti za sebe i tako biti spas eni, ili u najgorem sluc aju otic i u c istilis te. Ova praksa vezana je uz sakrament ispovijesti i pokore. Naime, nije dovoljno Bogu pristupiti samo vjerom i primiti odrjes enje grijeha; pot-rebno je uc initi i djela pokore nakon ispovijesti kada sves tenik traz i od vjernika da izmole određeni broj molitava i uc ine određena dobra djela bilo u obliku pokore ili hodoc as c a. Drugim rijec ima, u srcu reforma-cije je bilo pitanje spasenja ili opravdanja. Pitali su se kako gres nik moz e biti opravdan pred Bogom?

Da li je jedini nac in da se c ovjek nađe pravedan pred Bogom tako da mu sves tenik oprosti grijehe, da ga odrijes i, i da uz djela pokore, molitvu, milodare i druga dobra djela, postane pravednim pred Bogom? Drugim rijec ima, da li sakramentalni sistem crkve jedini nac in da c ovjek bude spas en?

Tvrdnja reformatora bila je kako Sveto Pismo spasenje predstavlja kao Boz ji blagodatni dar koji c ovjek prima vjerom.

Pavle pis e u Rimljanima posla-nici 5,1: „Opravdani dakle vje-rom, u miru smo s Bogom, po Gospodu našem Isusu Hristu!“ Spasenje se prima vjerom u djelo koje je Isus Hrist radi nas i nas ega spasenja uc inio na krstu. U 2. Kor. 5,21 c itamo: „Njega, Isusa, koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” C ovjek je dakle prema Pismu ili Bibliji pravedan pred Bogom ne zbog c ina sakramenta koji bi mu sves tenik udijelio, ili djela pokore koja bi uc inio, vec vjerom u djelo koje je Isus uc inio za nas na krstu, uzimajuc i nas e grijehe na sebe i dajuc i nam svoju pravednost. Po Hristu mi dakle moz emo imati mir sa Bogom, sigurnost spasenja, ne moramo strahovati do kraja z ivota jesmo li dovoljno dobri ili ne. To je radosna vijest, Evanđelje.

Razlika je u sledec em: rimoka-tolic ki pristup kaz e kako je vjera potrebna za spasenje, ali su potrebna i dobra djela; reforma-cijski pristup kaz e da samo vjera u Hristovo djelo spas ava c ovjeka. Djela su rezultat spasenja i ona su izraz c ovjekove zahvalnosti Bogu i c ine se na slavu Boz ju.

Reformacija je zahvatila ne samo pojedinca i Crkvu, vec i drus tvo u cijelosti. Neki od


rezultata uticaja reformacije na drus tvo c u nabrojati u nastavku.

Poziv na princip „samo Pismo“, uticao je na nac in na koji funkcionis u moderne drz ave. Do reformacije je zadnju rijec o pravdi imao kralj ili vladar. Luterov poziv na primjenu principa „samo Pismo“, uticao je na modernu drz avu tako da se danas za pravo pozivamo ne na kralja ili vladara vec na ustav ili zakone; drugim rijec ima na pisanu rijec .

Temeljna tekovina reformacije je poziv na prigovor savjesti ili slobodu pojedinca da misli. Tu su i korijeni demokratije kakvu danas poznajemo. U politici je sos lo do odvajanja drz avnih od crkvenih poslova.

Otvarila se moguc nost obrazo-vanja za sve, a ne samo za elitu: plemstvo i sves tenstvo. Otvarile su se s kole za obic an narod. Reformatori su naglas avali kako svaka osoba treba biti pismena, jer bi trebalo da ima moguc nost c itanja Boz je Rijec i - Biblije. Na taj nac in razvilo se s kolstvo uops te, kao i univerziteti.

Dos lo je do razvoja nacionalnih jezika kroz prevode Svetog Pisma na narodne jezike.

Kroz moguc nost obrazovanja za sve, razvila se srednja klasa. Dos lo je do razvoja ekonomije u

kontekstu lic ne odgovornost isvakog radnika. Svako je imao lic nu odgovornost s obzirom na probleme. Nije se moglo samo oslanjati na kolektiv i kriviti ga za sve probleme u z ivotu.

U umjetnosti su do reformacije slike bile fokusirane uglavnom na svete ljude. Nakon reforma-cije slike su postale prirodnije, te su poc ele da se prikazuju i obic ni ljudi i njihovi poslovi. Sveto nije samo sakralno, vec je svako podruc je ljudskog z ivota sveto: posao, porodica, itd.

U Crkvi je dos lo do umanjivanja razlika između klera i laika. Pojavilo se sves tenstvo svih vjernika. Isus je jedini Veliki sves tenik. Poc ela se pridavati paz nja obrazovanju sves tenika. Prevodi Biblije na narodne jezike su poslali poruku kako i obic ni ljudi imaju pristup Bogu.

Na kraju z elim istac i kako se vitalnost Crkve odraz ava kroz njezinu vjernost Pismu i slici Boga koju u njemu otkrivamo. Crkva c e biti onoliko spremna odgovoriti izazovima trenutka koliko se bude spremna uvijek i iznova obnavljati prema izvoru – Boz joj Rijec i.

_________________________________________

David Kovačević, Vinkovci

[Tekst objavljen i u Obiteljskom listu.]

broj 149 20

JUTARNJA MOLITVA

Zahvaljujem Ti, Oče nebeski, kroz

Isusa Hrista Tvog dragog Sina, da

si me u toku noći zaštitio od svake

opasnosti i povrede.

Molim Te da me čuvaš i štitiš od

svakog greha i zla i ovoga dana,

tako da u svim svojim mislima,

rečima i delima mogu da Ti služim

i ugodim.

U Tvoje ruke predajem svoje telo i

dušu i sve što je moje.

Neka me Tvoji anđeli prate, tako

da nečastivi nema nada mnom

vlast.

VEČERNJA MOLITVA

Zahvaljujem Ti, Oče nebeski, kroz

Isusa Hrista Tvog dragog Sina, da

si me ovog dana tako milosti-

vo čuvao.

Molim Te da mi oprostiš sve grehe

i pogreške koje sam počinio/la.

Po svojoj velikoj milosti štiti me

ove noći od svake nevolje i opa-

snosti.

U Tvoje ruke predajem svoje telo i

dušu i sve što je moje.

Neka me Tvoji anđeli prate, tako

da nečastivi nema nada mnom

vlast.


L UTEROVE MOLITVE

MOLITVA PRE JELA

Zahvaljujem Ti, Oče nebeski,

za hranu koja mi milostivo daješ i ovoga dana.

Kako je mnogo dela Tvojih, Gospode!

Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga Tvog.

Sve Tebe čeka, da im daješ hranu na vreme.

Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra.

Neka Ti je slava uvek, Gospode!

N e z elim se upus tati u teolo-s ke rasprave s ta ustvari Re-

formacija znac i, koje posljedice i promjene je izazvala (jer za ovo postoje teolozi c ija je to uz a spe-cijalnost). Ž elio bih nes to rec i u drugac ijem kontekstu, nes to s to je bitno meni kao pojedincu. Na-dam se da c e c italac ovih redova pronac i i nes to za sebe, jer uc imo jedni od drugih, prije svega na nas im svjedoc enjima i iskustvi-ma.

Ono s to je primjetno iz svih knjiga koje c itamo o Reformaciji je to da je ona ustvari zapoc ela u glavama pojedinaca. Prvo se u srce, djelovanjem Duha Svetog unio nemir zbog određenog sta-nja u Crkvi i u uc enjma tadas njeg klera. Potom je Bog dao ohrabre-nje da ti isti pojedinci razmis lja-ju, prouc avaju i na kraju donesu zakljuc ke oko određenog teolo-s kog problema, pa tek onda da taj problem javno iznesu. Sigur-no je da je kod reformatora ovo

donijelo veliku promjenu u nji-hovom lic nom z ivotu i uc inilo od njih drugac ije vjernike. Drugac ije u njihovim sopstvenim, i u oc ima drugih ljudi. Moz emo li ovaj pro-ces nazvati obrac enje ili moz da promjena stava, ili u konačnici nevjera za tadašnju vjersku veći-nu.

Moz emo ga zvati na sva tri na-vedena nac ina i mislim da c emo imati pravo jer sve je ustvari isti-na. Reformatori su se na nekin nac i pokajali za tadas nji nac in vjerovanja, promijenili su stav i bili su nevjernici u oc ima vjeru-juc ih u ono doba.

Ovdje postoji i dobra strana pric e, jer su za njima takvima krenuli slic no razmis ljajuc i ljudi. Oni su pomagali da reformator-ske ideje, stavovi i dokazi posta-nu realni i z ivi, te kao takvi i da-nas budu dominantni u vrc rm dijrlu svijeta gdje z ive ljudi koji vjeruju da je Isus Hrist Bog i da

broj 149 22

O VAPLOĆENJE SMISLA

su tumac enja reformatora ispra-vna.

Nisu mi kao mladom c ovjeku nikada bila jasna uc enja tada poznatih crkava u okruz enju u kojem sam odrastao. U mom ma-lom bosanskom gradic u bile su dominantne islamska i pravo-slavna vjera. U susjednom gradu, koji sam c esto posjec ivao, bile su u vec ini uglavnom katolic ka i islamska vjeroispovjest. U to do-ba, od 1973. pa do 1945. godine (period u kome sam is ao u osnovnu srednju s kolu), sa mnom su u s kolskim klupama bili uc enici i moji drugovi svih tih vjerospovjesti. Poslije u voj-sci, pa na studiju, takođe je bilo multinacionalno i multivjersko okruz enje. Vec kao malo dijete, poc eo me zanimati pojam Boga, jer su me tako odgajali, ali uvijek sam razmis ljao o Njemu sa puno straha i puno pitanja. Ovo je kul-miniralo negdje u srednjoj s koli kada sam zakljuc io da je sva ta pric a o Bogu laz i da taj stras ni Bog mene ne voli. Trebalo je da se klanjam i oboz avam neko da-leko bic e iz straha da ne bih bio kaz njen za svoje nestas luke, ne-poslus nost ili ruz ne rijec i koje bih eventualno izgovorio. Pose-bno sam se plas io, ne dao Bog, da Njega spomenem u psovki (gluho bilo). To bi bila prava ka-tastrofa.

Nisam se mogao miriti s tim, pa sam poc eo istraz ivati Boga svo-jih kolega koji su bili drugih, vec nabrojanih vjeroispovjesti. Vrlo brzo su me drugovi uvjerili da je i kod njih slic no. Ovo moje „teolos ko istraz ivanje“ imalo je posljedicu - prizvelo je u meni stav o besmislu z ivota u Bogu i traz enja drugih alternativa koje mi mogu objasniti ko sam ja, zas -to sam ovdje i koji je razlog mog postojanja na zemlji. Pretes ka tema za jednog mladic a je dovela do konfuzije, jer je izostala spoz-naja smisla i ispostavilo se da je z ivot ustvari besmislen i da se sve zavrs ava u nepovratnoj smr-ti, koja kao zlo visi nad svakim od nas, odnosi radost i bilo ka-kav razuman razlog z ivljenja i truda na ovome svijetu...

Nakon godina muke i traz enja ponovo sam nas ao Boga. Neko c e rec i On je nas ao mene i sa tim sam u potpunosti saglasan, me-đutim, ovaj put Bog se oglasio kao drugac iji Bog. Bog o kojem sam do tada slus ao, c itao, razmis ljao... ovoga puta je bio neki drugi Bog potpuno drugac iji od onoga kako su mi Ga prikazi-vali. Prvo, natprirodno mi se objavio u viziji. Osjetivs i Njegovo prisustvo odjednom sam bio oslobođen svih strahova. Osjetio sam da postoji smisao, ali dan poslije sam shvatio da je to


broj 149 24

ustvari, onaj Bog u kojeg su vje-rovali moji drugovi nemuslima-ni, i bio sam zbunjen. Poc eo sam ponovo istraz ivati, ali sada u Nje-govoj milosti prouc avajuc i Nje-govu Rijec i uvidio da sve ono s to su mi o Njemu govorili je bilo drugac ije. Sve je bilo o ljubavi, o radosti i o sigurnosti vjec nog z i-vota za one koji Ga vole. Ovo oko ljubavi je bilo presudno jer sam proc itao da je On ustvari Ljubav. Ljubav nije Bog. Bog je ljubav. To je bilo presudno. Obec anja koja su se kao ljepilo lijepila za moje srce i um odjednom su postala istinita i stvarna. Bila su kao me-lem za moju, stalnim razmis lja-njima iscrpljenu dus u. I tu je dos lo do reformacije uma, do re-formacije srca, pogleda na z ivot i pronalaz enja smisla...

Vjerujem da se, kao s to sam na-pisao na poc etku ovog skromnog pokus aja ispovjedi, nes to slic no desilo i reformatorima. Vjerujem da je kod reformatora ovo je do-nijelo veliku promjenu u njiho-vom lic nom z ivotu i uc inilo od njih drugac ije vjernike. Drugac ije u njihovim i u oc ima drugih ljudi.

Sa mnom se desilo isto. Desila se promjena u lic nom z ivotu u pogledu na svijet i druge ljude, a ja sam postao drugac iji u oc ima ljudi koji su me do tada poznava-li. Postao sam sam sebi smislen, jer se u meni ovaplotio Smisao.

Danas, pored mnogih promjena i posljedica koje je Reformacija donijela, postoji jedna koja se des ava na lic nom planu. Doz iv-ljavaju je svi oni kojima je blisko ovakvo tumac enje Boz ije nauke. To je sigurnost spasenja i sigur-nost u vjec ni z ivot sa nas im Stvo-riteljem u nebu. Ž ivot poslije z i-vota koji je nepojmljiv ljudskom umu, z ivot u ljepoti i smislenosti. Ako bi samo ovo Reformacija do-nijela za ljudski rod, i vis e je ne-go dovoljno.

Bilo je nuz no da se Reformacija zac ne u srcu i glavi pojedinca. Ža smislen z ivot nuz no je i danas doz ivjeti reformaciju srca tj. „preinac iti, mijenjati nabolje, iz-mijeniti nabolje, popraviti, po-boljs ati, ukloniti nedostatke, dati novi oblik”, s to je zapravo i znac enje ove rijec i. Iznad svega, treba traz iti od Boga da nam dadne „novi oblik” srca i uma. Da se iseli zlo, a da se naseli ljubav, dobro i smisao koje je samo On kadar darovati.

________________________________ Nermin Begović, Bugojno


K ada su pet nemac kih princ e-va i predstavnici c etrnaest

slobodnih gradova, na saboru u gradu S pejeru 1529. godine pre-dali predstavnicima Rimokatolic -ke crkve svoj „Protestatio“, rodio se izraz protestantizam. Međuso-bno podeljeni i okruz eni mnogo-brojnijim katolic kim snagama, smatrali su da je od sus tinske vaz nosti da uoblic e svoje jedin-stveno veroispovedanje na-suprot pokus ajima zvanic ne crkve da manjim inovacijama i promenama zadrz i nadiruc i lute-ranizam. Taj protest je predstav-ljao samo jednu fazu u razvoju novog verskog pokreta, pa je u XVI veku bilo sluc ajeva da su lu-terane nazivali „protestantima“ a kalviniste „reformatama“ ― jer su se luterani „bunili“ a kalvinisti su z eleli da „reformis u“, ali kas-

nije dolazi do spajanja ovih po-kreta pod zajednic kim imenom.

Danas izraz „protestantizam“ u sebi sadrz i mnogo vis e od pukog raskida s Rimokatolic kom crk-vom. Biti protestant danas znac i prigrliti određene postulate svoj-stvene pokretu jos iz vremena Reformacije. Iz tog razloga, na primer, pojedini anglikanci (tzv. „visoka crkva“) tradicionalno smatraju da ne predstavljaju protestantizam, jer su oni, kako veruju, ostali na stajalis tu vekov-nog „katolic anskog“ sistema ve-rovanja. Isto tako, popularno je verske zajednice protestanskog određenja nazivati i crkvama re-formacijske bas tine.

Luteranizam, cvingilijanizam i kalvinizam mogli bi da se nazovu glavnim granama protestanti-

P ROTESTANTIZAM I EVANĐEOSKO HRIŠĆANSTVO

broj 149 26

zma, a postoje i druge veroispo-vesti (crkvene denominacije) ko-je su po svojim ops tim odlikama protestantske. Kako je izraz pro-testantizam danas toliko uklju-c ujuc i i vis eznac an, tes ko je pro-nac i određeno veroispovedanje koje bi sadrz avalo sve ili uglav-nom sve veroispovedne odlike razlic itih protestantskih pravaca. Međutim, moguc e je pronac i određene zajednic ke odlike gra-na protestantizma koje je, po svom postanku, usvojilo i evan-đeosko hris c anstvo.

Opravdanje verom

Jedno od kljuc nih pitanja na koje je protestantizam (Luter) ponu-dio svoj odgovor odnosi se na to da pravednost c oveka ne zavisi od njegovih dela vec od Boz ijeg dela spasenja u Isusu Hristu. Ovo sintetic ko uc enje (nastaje od ne-c eg s to je izvan nas a ne u nama) predstavlja verovatno najvec u razliku između protestantizma s jedne, i katolicizma i pravoslavlja s druge strane.

Sveto pismo

Predstavnici Reformacije su bili jedinstveni u tome da je Sveto pismo bilo i ostalo jedini autori-tet po pitanjima doktrine. Rani reformatori su veoma pos tovali rane crkvene oce i odluke vase-ljenskih sabora, ali ih nisu izjed-nac avali sa autoritetom Svetog

pisma. Kasniji reformatori, radi-kalniji u shvatanjima, jos vis e su se udaljili od predanja, i smatra-ju Sveto pismo kao jedinu zna-c ajnu odrednicu.

Odnos crkve i države

Iako su rani reformatori, lutera-ni, kalvinisti (delom i anglikanci) z eleli da utic u i uticali su na drz avnike i vladare, radikalna reformacija smatra da crkva i drz ava treba da su odvojeni, uglavnom u nameri da se izbeg-ne erastijanizam (vlast drz ave nad crkvom).

Sveštenstvo svih vernika

Stroga crkvena hijerarhija kao i dvodomna podela na sves tenike i monahe s jedne, i laike s druge strane, u protestantskoj doktrini nije prihvac ena. U ops tem smislu to znac i da sluz be propovedanja i vrs enja obreda kod protestana-ta ne predstavljaju sus tinsku razliku među vernicima, vec sa-mo funkcionalnu. Ona je, među-tim, vidljiva naroc ito u nominal-nim protestantskim crkvama. U evanđeoskom hris c anstvu se vremenom dos lo do podele na obrazovane propovednike i lai-ke, ali ta podela je i dalje u funk-cionalnom smislu.

Svete tajne ili sakramenti

Protestantizam je odluc no odba-cio sedam svetih tajni i uveo dve


„Gospodnje uredbe“ ― krs tenje i pric est (Vec eru Gospodnju). Svi protestanti odbacuju svetotaj-nost (sakramentalost) pric esti ili evharistije i prihvataju Vec eru Gospodnju u oba vida (hleb i vi-no), ali je do danas ostalo vidno neslaganje među protestantima oko samog znac enja Vec ere Gospodnje. Luter je smatrao da postoji stvarno telesno prisustvo Hristovo kod Vec ere Gospodnje (konsupstancijacija), Kalvin je govorio o duhovnom prisustvu, a Cvingili je vis e naglas avao znac aj zajednis tva i toga da se vernici podsete na otkupiteljsku Hristo-vu smrt. Danas je dominantno ovo poslednje gledis te, iako ima onih koji veruju i drugac ije, a na-roc ito vec ina luterana i deo re-formata.

Nakon prelaska iz Evrope u SAD, protestantizam je doz iveo duboke promene. U XVIII veku,

pod uticajem puritanizma i Veli-kog probuđenja, kao i poc etkom XIX veka pod uticajem novog ta-lasa probuđenja (tzv. Drugog ve-likog probuđenja), dos lo je do razvoja i reformisanja samog drus tva. Protestantizam je direk-tno uticao na ukidanje ropstva, osnivanje trezvenjac kih drus ta-va, pojac an razvoj preduzetnic -kog kapitalizma, zapoc injanje pokreta socijalnog evanđelja i pokreta ljudskih sloboda. Pod okriljem ovog poslednjeg, dos lo je do ubrzanog razvoja mnogo-brojnih razlic itih crkvenih i ver-skih denominacija.

Prema statistikama, danas u svetu postoji oko milijardu i dve-sto miliona protestanata i sled-benika crkava i pokreta koji su po svojim odlikama protestant-ski.

Evanđeosko hrišćanstvo je nas-talo kao prirodni razvoj prote-

stantizma koji je doz iveo nekoli-ko verskih probuđenja, a svoju teologiju usredsredio na posma-tranje i razvoj hris c anskog z ivo-ta. Pojedini autori smatraju da su koreni evanđeoskog hris c anstva jos u ranim danima Srednjeg ve-ka, u stavovima Anselma Kente-berijskog, Bernara od Klervoa i drugih.

Novom pokretu, spasonosna vera, odnosno „obrac enje“ posta-lo je jedno od najvaz nijih pitanja, bas kao i svesnost pojedinca da Bog voli posredstvom Isusa Hri-sta. Govorec i o ovome, u jednom svom tekstu dr Aleksandar Bir-vis kaz e da je „evanđeosko hris -c anstvo povratak izvorima i sus -tini. Ono nastoji da uc ini sledec e: (a) da s hris c anstva skine talog mnogovekovnih novotarija, i (b) da se prihvati neposrednog otkri-venja u Hristu Isusu na osnovu c vrstih izves taja iz Evanđelja.”

Sredinom XVIII veka dolazi do pojac anog interesovanja za zna-c aj propovedanja, svedoc enje onima koji ne poznaju Hrista o njegovoj poruci spasenja, i dubo-kog naglas avanja konverzije/obrac enja, odnosno nanovog ro-đenja, drastic ne promene u z ivo-tu pojedinca u kojoj ova osoba doz ivljava promenu svog pona-s anja, smatra da poseduje sigur-nost spasenja i z ivi z ivotom vis e posvec enosti nego do tada. Bu-

duc i da je pitanje sigurnosti spa-senja jedno od kljuc nih u ovom pokretu, evanđeoski hris c ani smatraju da je to osnov za aktivi-zam u propovedanju Radosne vesti i ukljuc ivanju u socijalne aktivnosti.

Teologija evanđeoskog hris c an-stva poc etkom XIX veka poc inje da naglas ava obnovljenje crkve i vernika, kao i misijsku evangeli-zaciju (donos enje Radosne vesti c itavom svetu) i dalje ne zane-marujuc i pri tom ops te poboljs a-nje drus tva i pomoc pojedincu.

Vec polovinom XIX veka, evan-đeosko hris c anstvo se okrec e od posmatranja hris c anskog z ivota ka obnavljanju fundamentalnih istina i teologije rane crkve, i sta-je nasuprot rastuc em liberali-zmu, takozvanoj visokoj kritici teksta Svetog pisma (literarnom kriticizmu) koji sjedinjen s pokretima prosvetiteljstva i raci-onalizma sistematski razara tki-vo nominalnih crkava i teolos kih fakulteta Evrope i SAD.

Krajem tog veka dolazi do raz-voja evanđeoske teologije u obla-sti apologetike i etike, a penteko-stalni pokret poc etkom XX veka unosi i novi pristup teologiji Sve-toga Duha. Smisao evanđeoske teologije tada uglavnom postaje temeljno prouc avanje Svetoga pisma uz molitvu i razmis ljanje, s

broj 149 28

naglaskom na Evanđeljima. Svr-ha tog prouc avanja moz e se sa-z eti u pitanju: Kako upoznati Bo-ga i kako Boga proslaviti? Pose-bno se naglas ava z ivot u zajedni-ci vernika, i dela ljubavi (iz ljuba-vi prema c oveku), dok se c eka Drugi Hristov dolazak.

Daljim razvojem teologije dos lo se i do razvoja određenih evan-đeoskih denominacija koje su, svaka za sebe, posebno naglas a-vale pojedine biblijske doktrine. Tako, dok jedna denominacija smatra da je veoma znac ajno da se metodic no i sistematic no pro-uc ava Sveto pismo, kao i da tako treba pristupati svemu drugom u nas em verskom z ivotu, druga posebno naglas ava znac aj iskus-tva i lic nog doz ivljaja kod verni-ka i znac aj njegovog odnosa pre-ma Svetom Duhu.

I pored ispoljenih razlika, teolo-s ka bliskost evanđeoskih crkava je velika. Danas postoji veliki broj evanđeoskih denominacija, od kojih se pojedine razlikuju samo po imenu. Međutim, u savremenoj teologiji, c lanstvo u evanđeoskoj crkvi ne smatra se sigurnom „ulaznicom“ za nebo, u raj, jer se stalno naglas ava da c e u nebo, u raj, otic i oni koji su spaseni, odnosno oni koji su na-novo rođeni i koji su primili dar vec nog z ivota. U tom smislu tre-ba posmatrati nas e c lanstvo u

lokalnoj crkvi, odnosno lokalnoj zajednici vernih u odnosu na na-s e pripadanje Crkvi, koja je jedna i u kojoj su oni koji pripadaju I-susu Hristu i koja je telo Hristo-vo na zemlji.

U drugoj polovini XX veka dola-zi do ponovnog oz ivljavanja i razvoja takozvanog harizmat-skog pokreta u okviru evanđeo-skog hris c anstva, koji ukljuc uje i pentekostalne denominacije.

Poc etkom 90-ih godina XX ve-ka, naroc ito u SAD i Skandinaviji, neke pentekostalne denominaci-je usvajaju liturgic nost kao osnovni oblik sluz be Boz ije naglas avajuc i znac aj transceden-tnosti u povezanosti s Bogom.

Narodi u Srbiji, kao i sam srpski z ivalj, imali su dodira s prote-stantizmom u njegovom najrani-jem periodu. Ne samo s to su z i-veli u oblastima gde se nova nau-


ka brzo s irila (po Sremu, Podu-navlju, okolini Temis vara i sl.), vec su ubrzo postali predmet interesovanja protestantskih propovednika, naroc ito oni koji su z iveli u zemljama pod tur-skom vlas c u (Bosna i centralna Srbija). Danas nja Srbija, s Vojvo-dinom i Kosovom, u periodu pred XX vek, predstavljala je raz-vodnicu puteva i „obec anu zem-lju“ za mnoge zanatlije, vojnike, trgovce, tez ake ― uglavnom Nemce, Slovake, C ehe i Mađare ― među kojima je bilo i protestana-ta koji su donosili svoju veru isto kao i katolici.

Kada se radi o određenju osnovnih pojmova koji se kori-ste, predlaz em da pod terminom protestantska crkva podrazume-vamo sve one hris c anske crkve koje su organizovano nastale i razvijale se u duhu reformacijske bas tine, a mimo pravoslavne i rimokatolic ke crkve, i na osnov-nim principima protestantizma: samo vera, samo milost i samo Sveto pismo. U Srbiji to su: Slo-vac ka evangelic ka crkva augs-burs ke veroispovesti, Hris c anska reformatska crkva, Evangelic ka crkva augsburs ke veroispovesti i Evangelic ko-metodistic ka crkva.

Pod terminom protestantska misija predlažem da podrazume-vamo one hris c anske misijske aktivnosti proistekle iz misijskog

delovanja protestantskih crkava i pokreta nastalih u okrilju pro-testantskog pokreta, mahom u Evropi.

Pod terminom evanđeoska crk-va, odnosno evanđeoski pokret, predlaz em da podrazumevamo savremene evanđeoske crkve i pokrete reformacijske bas tine koji su u Srbiju pristigli od polo-vine XIX veka. To su: Hris c anska baptistic ka crkva, Hris c anska ad-ventistic ka crkva, Protestantska evanđeoska crkva, Hristova pen-tekostna crkva, Hristova jevan-đeoska crkva, Evanđeoska crkva Srbije, Crkva Boz ija, Hristova crkva brac e, kao i druge pojedi-nac ne evanđeoske crkve: Crkva Golgota, Hristova crkva, Hris c an-ska zajednica, Evanđeoska crkva Nexus, Crkva milosti, Slobodna pentekostna crkva, itd.

Pod protestantima i evanđeo-skim hrišćanima predlažem da podrazumevamo dve osnovne grupacije: c lanove i sledbenike tradicionalnih protestantskih cr-kava, kao i crkava i verskih za-jednica proisteklih iz reformacij-ske tradicije u Srbiji, koje po svo-jem teolos kom i doktrinarnom verovanju ne odstupaju od osnovnih i najvaz nijih prote-stantskih principa.

_______________________________ Branko Bjelajac, Beograd

broj 149 30


Mihael Starin Poseban uspjeh u s irenju refor-macije u Slavoniji i Baranji imao je Mihael Starin (u literaturi ga susrec emo i kao Mihajlo Starin ili Starina, a mađarska verzija je Szta rai Miha ly).

Iako Starin nije bio pristalica Kalvinove vec Luterove reforma-cije, dakle luteran, na njegovo c e se djelo nadovezati kasniji razvoj Reformirane crkve na ovim prostorima te je iz toga razloga znac ajan i za istoriju reformirane tradicije na prostoru danas nje Hrvatske.

Ne zna se tac no godina njego-vog rođenja. Po narodnosti je bio najvjerojatnije Slovak. Isprva je bio katolic ki franjevac, no 1530. pristaje uz Reformaciju. Studirao je na univerzitetu u Padovi. Oz enio se udovicom Stjepana Banocija koju je jos kao redovnik zavolio. Godine 1543. ili 1544. dos ao je u Baranju. U Laskafeldu (danas nji Lug) osnovao je crkvu, a djelovao i u drugim mjestima Slavonije i Baranje. Samuel Pataj (Patai P. Sa muel), uc itelj i z upnik u Lugu 1217. godine zapisao je:

2 VELIKANA REFORMACIJE U SLAVONIJI I BARANJI

D ok se o velikim evropskim reformatorima, poput Lutera, Kalvina i ostalih, već mnogo toga zna, veoma se malo zna

o reformatorima koji su djelovali u 16. vijeku na današnjem hrvatskom prostoru. Dva velika reformatora koja su djelovala na prostoru Slavonije i Baranje zasigurno zaslužuju našu paž-nju. To su Mihael Starin koji je osnovao brojne crkve, a neke od njih djeluju i do danas, kao i veliki teolog Stjepan Kiš Segedi-nac.

broj 149 32

„Vec sam dvije godine u Laskafeldu uc iteljem. Jos i sa-da (1217.) ima dosta staraca, koji se sjec aju na Starina i nje-govo reformiranje i među Hr-vatima. U reformiranju pojedi-nih z upa postupao je - kako mi propovijedaju - ovako. Najpri-je bi zapjevao psalme Davido-ve tako krasnim i uzvis enim glasom, da je u srce dirnuo i ganuo na poboz nost i okorjele ljude. Da slus aju njegovo div-no pjevanje nagrnuli toliki ljudi, da se nisi mogao njemu primaknuti. I brzo se raznije-lo, da imade jedan svec enik koji nauc ava neku novu vjeru, o kojoj ni stari nikad c uli nisu. I ljudi ponovno grnuli iz gra-dova, trgovis ta i daljnjih sela u Laskafeld kao na veliki sajam. Videc i Starin, da je za nj nastu-pio zgodan c as, poc eo je neuki narod nauc avati evanđelju, o-barajuc i se na katolic ke cere-monije kao na izmis ljene. A narod mu povjerova, protjera svoje fratrove i predade z upe Starinu.”

[J. Bo sendorfer, Crtice iz Slavonske povijesti, str. 774.]

U Lugu je, prema određenim izvorima Starin bio i biskup. O tome, na temelju detaljnih istraz ivanja pis e Laszlo Keveha zi u svojoj monografiji o Starinu A kereszt igéjét hirdetni kezdetem.

U jednom dopisu iz 1553. Starin se potpisuje kao Episcopus de Lasko (Biskup iz Luga). Nakon njegovog odlaska u Tolnu, 1553. godine, tamo takođe djeluje kao biskup. U sluz benim dopisima oslovljava ga se kao Reverendus Dominus Episcopus noster. Mate S karica (Skaricza Ma te ) ga oslovljava u svojim dopisima kao Starino, qui episcopum suae Baroviae agebat.

Mihael Starin osnovao je oko 120 mađarskih i hrvatskih pro-testantskih z upa. Vec između 1543. i 1551. godine osnovane su mnoge hrvatske z upe pa tako i hrvatska protestantska z upa u Tordincima. Osim Tordinaca dje-lovale su i brojne druge hrvatske protestantske z upe od kojih je samo tordinac ka opstala od vremena Reformacije do danas.

U Tordincima se oko Duhova, 17. maja 1551. godine, odrz ala prva protestantska sinoda u ovim krajevima. Buduc i da je osnovan znac ajan broj z upa u Slavoniji i Baranji, potrebno je bilo organizovati ove z upe u seniorate i superintendenciju.

Bösendorfer se poziva na istori-c ara Lampea i donosi izvjes taj da je Starin osnovao Baranjsku su-perintendenciju (biskupiju) koju je podijelio u c etiri seniorata. Lampe navodi da su Tordinci bili


u sastavu Vukovskog (Vukovar-skog) seniorata te da je prvi senior bio Mihael Tordinac, pas-tor i senior tordinac ki Michael Tordafalvi, pastor ecclessies patrie Tordafalvenfis & senior. [Uporediti F.A. LAMPE, Historia Ecclesiæ reformatæ, in Hungaria et Transylvania, str. 679.].

Tordinci su bili sjedis te seni-orata koji se prostirao između Save i Drave te je predstavljao Slavonsku crkvu (Ecclesia Scla-vonicae Reformatae) u kojoj su bili Sloveni (Natione Sclavi).

Kako je vec navedeno, Starin je zapravo bio luteran a ne kalvinist. U pojedinim hrvatskim istorijskim knjigama, koje se bave periodom Reformacije na ovim prostorima, pogres no se navodi da je Mihael Starin otpoc etka bio pristalica Kalvi-nove reformacije, a time i da je tordinac ka z upa vec na poc etku njezinog djelovanja bila kalvin-ska. Mihael Starin je nesporno bio pristalica Luterove reforma-cije.

Prvi talas Reformacije na ovim prostorima bio je zapravo luteranski, a Tordinac ka sinoda 1551. godine takođe je, u skladu sa time, bila luteranska. Nema sumnje da je uticaj Reformacije u ove krajeve dolazio iz Ugarske, danas nje Mađarske. Kako smo ranije naglasili, prvi talas

Reformacije u Ugarskoj je bio luteranski. Prvi mađarski refor-mirani superintendent postao je 1527. godine Me liusz Juha sz Péter, a te su godine prihvaćeni Hajdelbers ki katekizam i Drugo helvetsko vjeroispovijedanje kao sluz bene konfesije za Mađarsku.

Stoga se sa sigurnos c u moz e tvrditi da je rana Reformacija Slavonije i Baranje bila pod uticajem luteranske reforme, a da se u drugoj polovici 12. vijeka, u korak sa događanjima u Ugarskoj, nastavila Reformacija u duhu Kalvinove reformacije. Stoga je logic no prihvatiti da je Mihael Starin bio pristalica luteranske Reformacije.

Tade Smic iklas govorec i o s ire-nju protestantizma u Podravini i Slavoniji, spominje Mihaela Sta-rina koji „uvodi Luterovu nau-ku“. Nema podataka o tome kada i je li se uops te dogodilo Stari-novo prihvac anje kalvinizma. Treba takođe uzeti u obzir c inje-nicu da se Reformacija u Tordin-cima, kao i Sinoda 1551. godine, događa prije nastanka Hajdel-bers kog katekizma i Drugog hel-vetskog vjerovanja, znac ajnih dokumenata reformiranog pro-testantizma.

Kalvinizam c e na ovim prosto-rima prevladati tek djelovanjem Stjepana Kis a Segedinca. Iz toga

proizlazi da je sinoda, odrz ana u Knez evim vinogradima 12. i 17. avgusta 1572. godine, prva kal-vinska sinoda u ovim krajevima na kojoj su usvojeni takozvani Kneževovinogradski kanoni (Arti-culi Consensvs Christianarvm, c lanci saglasnosti hris c anskih cr-kava). Do te godine je i tordi-nac ka z upa prihvatila Kalvinovu reformaciju.

Ukoliko bi se prihvatilo da je Kalvinova reformacija dos la u ove krajeve 1543. ili 1544. godine, kada je Mihael Starin zapoc eo propovijedati i kada je osnovana z upa (vjerojatno prva) u Laskafeldu (Lug), tada bi to znac ilo da je kalvinizam u ove krajeve dos ao prije negoli je zahvatio druge europske zemlje, s to je dakako malo vjerojatno.

Mihael Starin je bio reformator, ali i knjiz evnik koji je uglavnom pisao pjesme i drame. Napisao je mnoga djela na mađarskom i latinskom. Svojim je djelima velic ao Reformaciju i ismijavao rimokatolicizam. U Lugu je napisao svoju vjersko-polemic ku dramu „Komedija o z enidbi po-pova” („Comedia de matrimonio sacerdotum”) koja je s tampana 1550. godine. Danas je sac uvan samo njezin mali odlomak iz kojega je vidljivo da je rijec o vjerskoj polemici o z enidbi sves tenika koja se odvija na

prostoru Vukovara. U polemici dakako pobjeđuje protestantski sves tenik. Istorija mađarske knjiz evnosti uzima ovu Starino-vu dramu kao odrednicu za rođenje komedije na mađarskom jeziku. U Lugu su nastale i Starinove epske pjesme kao s to su Eleazerova povijest (1546. godine) u kojoj se govori o z ivotu c ovjeka privrz enog vjeri. Godine 1552. napisao je pjesmu o Juditi koju istoric ari knjiz evnosti sma-traju njegovim najboljim djelom. Ovdje valja spomenuti da je u Lugu nastala i njegova pjesma o pogubljenju nadbiskupa Tomasa Kranmera kojega Starin smatra „primjerom c ovjeka koji je ostao nepokolebljiv u svojoj vjeri”.

Iz Luga je otis ao 1553. godine u Tolnu gdje je sluz io kao senior. Vratio se u Lug 1554. te nakon nekoliko godina otis ao u Gyulu, a 1524. godine u Sarospatak gdje je sluz io kao z upnik. Godine 1527. otis ao je u Papu u danas -njoj Mađarskoj gdje je najvjero-vatnije i umro 1575. godine

Stjepan Kiš Segedinac Stjepan Kis Segedinac (mađarsko ime Szegedi Kis István) je djelo-vao u Lugu u Baranji od 1554. do 1554. godine. Bio je doktor i profesor teologije na Vitenber-s kom univerzitetu, jedan od naj-

broj 149 34

ranijih i tada međunarodno uti-cajnijih protestantskih teologa. Stjepan Kis Segedinac rođen je 1505. najverovatnije u Segedinu (Szeged) u Mađarskoj, a umro 2. maja 1572. godine u Rackevu (Ra ckeve). Studirao je u Segedi-nu, zatim u Bec u (1535-1537). U Krakovu je od 1537. godine predavao teologiju. Godine 1543. upisao je doktorat u Vitenbergu i iste godine stekao zvanje dokto-ra teologije. Sluz bu je zapoc eo u C anadu (Csana d) odakle je 1545. godine Otis ao u Đulu (Gyula) gdje je djelovao kao rektor. Godine 1549. je otis ao u Temi-s var gdje je takođe djelovao kao rektor, a 1551. godine pres ao je u Mezo tu r. Godine 1552. otis ao je u z upaniju Be ke s. Tamo je zbog svojih vjerskih uvjerenja bio zatvoren. Krajem iste godine je

postao rektor u Tolni. Tu je prihvatio helvetsku, odnosno s vajcarsku reformaciju. Dos ao je u Lug (danas nja Hrvatska Bara-nja) 1554. godine gdje je djelovao kao z upnik i biskup (superintendent). Godine 1554. otis ao je iz Luga u Kalmanc u (Ka lma ncsa). Turci su ga zatvarili 1521. godine, te je u zarobljenis tvu bio sve do 1523. godine. Poslije toga se preselio u Rackevu. Napisao je „Baranjske kanone” koji su prihvac eni na sinodi u Knez evim Vinogradima (danas nja Hrvatska Baranja), 1572. godine. Bio je plodonosan pisac teolos kih djela, te je kao teolog bio poznat po c itavoj Evropi. Napisao je sledec a djela: „Assertio vera de trinitate”, „Spe-culum romanorum pontificum”, „Tractatus brevis de traditioni-bus quibusdam pontificum ro-manorum…”, „Quaestiones de verbis coenae Domini”, „Theo-logiae sincerae loci communies de Deo et homine”, „Doctrinae pa pistiae summa ex variis doc-toribus sholasticis excerpta…”, „Confessio verae fidei de uno vero Deo”, itd. On je takođe uticao na organizaciju Crkve u Mađarskoj, organizujuc i Refor-miranu crkvu po sinodalnom modelu.

Nakon s to se oz enio Elizabe-tom, svojom drugom z enom,


http://hu.wikipedia.org/wiki/Szeged

http://hu.wikipedia.org/wiki/R%C3%A1ckeve

broj 149 36

udovicom Ivana Beremenija, kako smo vec naveli, dos ao je na poziv vjernika u Lug. Tu je bio i rukopoloz en za pastora.

U Lugu je Stjepan Kis Segedinac bio uc itelj u s koli, a na osnovu izbora vjernika i preporuke Mihaela Starina, bio je postavljen za generalnog nadglednika (biskupa) c itave Baranje. Prema La szlu Keveha ziu, Stjepan Kis Segedinac je zapravo bio generalni biskup (nadbiskup) dok je Starin bio baranjski biskup. Poduc avao je u s koli, ali i privatno slabije obrazovane ljude iz crkve. U Lugu je usvojio i troje djece, Anu, Saru i Izaka.

Kako je vec navedeno, Stjepan Kis Segedinac autor je znac ajnih Baranjskih kanona ili Kanona iz Knez evih Vinograda koji su poz-nati pod nazivom C lanci saglas-nosti hrišćanskih crkava. Usvojeni su, nakon njegove smrti na sino-di u Knez evim Vinogradima (Baranja) 12. i 17. avgusta 1572.

Sinoda u Knez evim Vinogra-dima je bila znac ajna ne samo za podruc je Baranje i Slavonije, vec i s ire gdje su djelovale Refor-mirane z upe. Ova se sinoda sma-tra i ustanovljenjem Podunavske reformirane biskupije. I danas, na pec atu Podunavske biskupije sa sjedis tem u Budimpes ti, stoji godina 1572. kao godina njezina

osnivanja. Na toj sinodi je sudjelovalo oko 40 kalvinskih pastora gornje i donje Baranje. Sinodu je predvodio Elias Weresmatry koji je inac e bio za-paz en u razlic itim debatama iz-među protestantskih grupacija, posebno sa unitarijancima. Ovaj je znac ajan reformacijski doku-ment pisan latinskim jezikom te nam otkriva vjerovanje, praksu i organizaciju Reformirane (kal-vinske) crkve 12. vijeka u ovim krajevima. Kao takav, najstariji je sac uvani pisani dokument Re-formiranih crkava ovih prostora. Članci saglasnosti hrišćanskih crkava nastali su po uzoru na druge protestantske konfesije (poput Hajdelbers kog katekizma ili Drugog helvetskog vjerois-povijedanja) sa kojim se poku-s alo postizanje sporazuma sa ostalim protestantskim konfesi-jama (u ovome sluc aju pokus alo se da reformirani odnosno kalvi-nisti nac ine sporazum s lutera-nima i unitarijancima). Kanoni su postali ops ti moralno-religij-ski kodeks kojim se uređuje vjer-ski i drus tveni z ivot svih slojeva vjernika, praktic na pravila u pogledu bogosluz enja, podjele sakramenata i sl.

Članci se sastoje od 47 c lanaka koji se u manjem dijelu bave doktrinarnim pitanjima, a vec i dio je posvec en pitanjima orga-

nizacije crkve, pravilima za su-perintendenta, pastire (pastore), starjes ine crkve te vjernike.

Kanoni iz Kneževih Vinograda potvrđuju istorijsku c injenicu da je u Slavoniji i Baranji djelovala brojna i dobro organizovana protestantska zajednica reformi-rane odnosno kalvinske tradicije.

Zaključak Kako se moz e vidjeti u ovome kratkom prikazu dva znac ajna reformatora iz s esnaestoga vije-ka koji su djelovali na prostoru

danas nje Hrvatske, Reformacija ne samo da je bila prisutna na ovim prostorima, vec je i ostavila znac ajan doprinos preko nave-denih reformatora. Velikani poput Starina i Segedinca trebaju nas motividati da u 21. vijeku, uz vec e i s ire moguc nosti koje imamo, nastavimo djelo koje na koje su oni pozivali, a to je da navijes tamo evanđelje.

___________________________________________ Jasmin Milić, Tordinci

(C lanak je pojednostavljeni dio iz autoro-ve knjige Povijest reformirane crkve u Hrvatskoj, Osijek 2014.)


Reč je Tvoja žižak nozi mojoj, i videlo stazi mojoj.

PSALAM 119:105

O ve godine je 500-ta godis nji-ca Reformacije i dobro je

naznac iti da je Reformacija pozitivan duhovni i drus tveni pokret za obnovu doktrina i z ivota Crkve. U Evropi je pokret etabliran pod Boz jim nadahnu-c em i vodstvom tokom 12. vije-ka, a zapoc eo je 31. oktobra 1517. godine javnim objavljiva-njem Luterovih Devedeset pet teza protiv crkvene trgovine opros tajnicama.

Istraz ivac i se slaz u da je Refor-macija poticala primjenu izvor-nih nac ela teologije i prakse hris c anstva. To nije bio revolu-cionarni pokret, vec tez nja za obnovom postojec e Crkve i drus tva. Nauk Reformacije se temelji i proizlazi iz Svetoga pisma (Sola Scriptura), te bas tini pozitivnu tradiciju Crkve od prvih dana. Hris c anski nauk, kao i crkvena tradicija i praksa svoje temelje imaju Rijec i Boz joj. Bog po svojoj suverenoj i slobodnoj

milosti opras ta grijehe (Sola gratia), a spasenje je milosni dar Boz ji u Isusu Hristu, koji se prima iskljuc ivo vjerom (Sola fides).

Sredinom 12. vijeka, Reforma-cija je iz njemac kih krajeva i preko Ugarske snaz no utjecala i na hrvatski narod. Blizak sarad-nik Martina Lutera, Matija Vlac ic Ilirik, slovi za jednog od najuticaj-nijih hrvatskih humanista i teologa 12. vijeka. O njegovoj biografiji i djelu je pisao Stanko Jambrek u svome tekstu pod naslovom Vlac ic eva borba za slobodu Crkve (teološki časopis Kairos, Žagreb, 2012.).

U Hrvatskoj na spomen 500-te godis njice Reformacije, odgovor-no trebamo naglasiti da su Vlac ic evi temeljni stavovi formi-rani zbog toga s to je usvojio Bibliju kao vrhovnu istinu i autoritet. Smatrao je da je Bibilija mjerodavna po svim

broj 149 38

P RIGODNA RIJEČ


z ivotnim pitanjima, kako u vjerovanju, tako i u praksi. To se dogodilo za vrijeme njegovog studiranja u Vitenbergu (1543-1544). U tom periodu, Vlac ic je zapisao: „Uvijek treba paziti da se svaki nauk traži iz pravog izvora, Svetoga Pisma. Na ovom jedinom temelju proroka i apostola mi smo sazidani. Oni su jedini počeci i Crkve i vjere, a mi se moramo na Sveto Pismo osloniti, jer je ono Božja Riječ. Duh Sveti je čini živom, jer je On Duh Istine. Duh Sveti je i autor i tumač Svetog Pisma!“ (Stanko Jambrek, Kairos, teolos ki c asopis Kairos, Žagreb, 2012.). Nadalje, naglas avao je Vlac ic , da je sve s to je napisano u Pismu napisano zbog čovjeka da mu se svjedoči o Hristu. Propovjednici Reformacije su nastojali propovijedati Rijec Boz ju na hrvatskom jeziku svje-dočeći autoritet Svetog Pisma. Među najpoznatijim propovjed-nicima bio je Mihajlo Starin koji je za 2 godina na tlu ondas nje Baranje i Slavonije organizovao 120 crkvenih ops tina.

„Zbilja, Bog koji je zapovjedio: Neka iz tame zasvijetli svjetlo, On je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Hristovu!“ (2. Kor. 4,6)

Prethodni stih nam skrec e paz nju na prve stranice Biblije, u knjigu Postanka 1,3. Tamo je zapisano da je Bog zapovjedio:

„Neka bude svjetlost. I bi svjetlost!“ Apostol Pavle, sluga Boz ji, napisao je da je isti Bog, koji je prvobitno zapovijedio da iz tame svjetlo zasvijetli, zasvi-jetlio u našim srcima, na spoznaju slave svoje u osobi Isusa Hrista! Događaj koji je opisan u knjizi Postanka, pomaže nam da kada c itamo paralelni tekst iz Druge poslanice Korinc anima, moz emo sebi da predstavimo s ta se zapravo događa u bic u c ovjeka, kruni Boz jeg stvaranja.

C ovjek je stvoren na sliku Boz ju (Imago Dei), ali naz alost, u samo svitanje svoga postojanja, izgubio je identitet Boz je slike. Sa svoga lica (zbog grijeha) uklonio je Boz je lice!

Kroz cijelu istoriju ljudskog roda mogli smo da vidimo posljedice tog događaja. Mi u nas oj generaciji imamo svoja iskustva i svjesni smo s ta znac i odsutnost lica Božjeg. Nikoga ne treba podsjec ati na stvarnost u kojoj se nalazimo kao drus tvo.

Prisjec ajuc i se Reformacije, isti-na Pisma nas pokrec e da govo-rimo o nuz nosti transformacije i obnove c ovjeka u skladu sa Božijim likom! Psalmi na dirljiv nac in progovaraju o toj c ez nji:

„Moje mi srce govori, traz ite lice njegovo! Da, lice Tvoje, Gospode ja tražim!“ (Psalam 27).

I objava Boz jeg lica ljudskom rodu se dogodila. U Bibliji je zapisano da se to dogodilo u punini vremena (Galatima 4,4).

„Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Jovan 1,14).

C udo je to Isusa Hrista, c udo je to Boz jeg c ovjekoljublja, i to do te mjere i na takav nac in da je Bog us ao u ljudsku istoriju i postao nas im saputnikom! Bog nam u Isusu Hristu otkriva svoje lice, otkriva se lice milosrdnog i dobrog Oca!

Kroz Isusovo utjelovljenje, pos-tavljen je novi temelj. Hrist je pravi Bog i pravi c ovjek, objav-ljuje nam novog c ovjeka - izvor-no lice slike Boz je. Pogled na Isusa je pogled na Raspetog i Uskrslog, pogled na ljubav Oc evu. Ako ustima ispovijedamo da je Isus Gospod i srcem vjeru-jemo da je Njega Bog otac od mrtvih uskrsnuo, spas eni smo (Rim. 10). Postajemo otkuplje-nici Gospodnji i Njegovi svjedoci.

Ivan Pavle II je u svojoj posla-nici Ecclesia in Europa (don Mladen Parlov, sves tenik splitko-makarske nadbiskupije, u tekstu pod naslovom Budni budite), pisao da Crkva Evropi treba da pruz i najdragocjenije dobro koje joj niko drugi ne moz e dati: vjeru u Isusa Hrista. To je dar koji je izvor i duhovnog i svekolikog

razvoja, lice obnovljenog c ovje-ka. Neka i ovaj tekst bude prilog objavi i obnovi lica Hristovoga u svima nama. Nas e sjec anje na Reformaciju neka bude u stvar-noj spoznaji svjetla Boz je slave i spoznaji Sina Boz jega Isusa.

Kada Gospod kaz e: „Traz ite moje lice“, to znači da imamo namjeru i cilj da postanemo odraz Njegove slike, pravedni, istinoljubivi i milosrdni prema svima u nas em okruz enju!

Nastavimo se moliti za blago-slov svih ljudi u nas oj zemlji, i nastojmo sve pozivati da se vrate temeljima hris c anske vjere, koje nalazimo u biblijskoj objavi. Na temelju Boz ije pisane Rijec i i uz nadahnuc e Duha Svetoga, neka nam se događa transformacija unutras njeg bic a, a time i obnova ops tih moralnih i etic kih vrijed-nosti. Neka se obnove vjernost, pravednost, marljivost, milosrđe, dobrota i radis nost. Samo korjenitim promjenama na ličnom planu možemo mijenjati društvo i zemlju u kojoj živimo.

Neka blagoslov nas ega Boga bude sa svima nama - po Isusu Hristu, jedinom posredniku između Boga i ljudi, koji je dao prinos – sebe samoga kao otkup za sve nas. Amin.

________________________________ Lazar Kovačević, Vinkovci

broj 149 40


Tada rec e Helkija, poglavar sves tenic ki, Safanu pisaru:

Nađoh knjigu Božijih riječi u domu Gospodnjem.

I Helkija dade knjigu Safanu, i on je proc ita.

A Safan pisar ode k caru, i javi mu...

I kaza Safan pisar caru govorec i:

Knjigu mi dade Helkija sveštenik.

I proc ita je Safan caru.

A kad car c u rijec i Boz ije, razdera haljine svoje.

I zapovijedi car Helkiji sves teniku i Ahikamu sinu Safanovom i Ahvoru sinu Mihejevom i Safanu pisaru i Asaji sluzi care-vom, govorec i:

Idite, upitajte Gospoda za me i za narod i za svu Judu radi riječi ove knjige što se nađe; jer je veliki gnev Gospodnji koji se raspa-lio na nas zato što oci naši ne slušaše riječi ove knjige da čine sve onako kako nam je napisano.

2. CAREVIMA 22:4-13

broj 149 42

M olitva, meditacija i nevolje c ine c oveka teologom.

Prvo moras znati da je Sveto pismo takva vrsta knjige koja preokrec e mudrost svih drugih knjiga u ludost, buduc i da nijed-na druga knjiga ne uc i o vec nom z ivotu osim nje. Stoga moras smesta odbaciti svoje misli i ra-zumevanje, jer po njima to nec es primiti (vec ni z ivot). Takvim predrasudama c es gurnuti sebe i druge iz raja (poput Lucifera) u ponor pakla. Radije klekni u svo-joj sobi i ozbiljno moli Boga sa pravom poniznos c u da ti da svog Svetog Duha kroz svog Sina, da

te prosvetli, da te vodi i da ti ra-zumevanje.

Nevolje su potvrda koja te uc i ne samo da znas i da razumes , vec takođe i da iskusis kako je ispravna, istinita, slatka, ljupka, moc na i utes na Boz ja Rec . Ona je mudost iznad svake mudrosti.

Drugo, treba da meditiras , to jest, ne samo u svome srcu, vec i govoris i uvek koristis rec i iz Pisma; z vac es Rec , c itas iznova i iznova, pun paz nje, strahopos to-vanja i promis ljanja o tome s ta je Svetih Duh mislio i z elio da nam poruc i.

__________________ Martin Luther

O RAZUMEVANJU BIBLIJE

Martin Luter, (1483-1546) je začetnik nemačke Reformacije. Teolog, avgustinac i vikar u svom monaškom redu, okačio je 31.10.1517. godine na crkvena vrata u Vitenbergu teološku ras-pravu u obliku 95 teza. Napisao ih je uglavnom kao odgovor na propovedi izvesnog J. Tecela o oproštajnicama koje je izdao pa-pa Lav Deseti. Papa je želeo pri-kupljenim donacijama da obnovi baziliku Svetog Petra u Rimu. Te-ze su ubrzo nakon što su objavlje-ne postale manifest reforme i veo-ma poznate po čitavoj Nemačkoj.

U aprilu 1518. godine Luter je u Hajdelbergu morao da brani svo-je stavove pred predstavnicima

svog monaškog reda, i u toj deba-ti je odneo pobedu. Međutim, te godine je optužen u Rimu za jeres i morao je da odgovara pred kar-dinalom Kajetanom u Augsburgu. Pošto je odbio da se pokaje, pobe-gao je u Vitenberg pod zaštitu E-lektora Frederika III Saksonskog.

Luter je u Lajpcigu 1519. godi-ne, odbacio papin primat i bez-grešnost Koncila. Sledeće godine je uputio proglas nemačkom na-rodu u kojem je pozvao da refor-mišu Crkvu, i objavio je tri rada u kojima je afirmisao tu ideju.

Papa je 12. juna 1520. godine izdao papsku bulu „Exsurge Do-mine“ u kojoj je napao 41 tezu iz Luterovih radova. Luter je odgo-


95 TEZA

broj 149 44

vorio tako što je javno spalio bulu, zajedno sa mnogim drugim kato-ličkim knjigama. To je uzrokovalo njegovu ekskomunikaciju 3. janu-ara 1521. godine. Opasnost od progona naterala je Lutera da se skloni, gde je u miru skrovišta u Vartburgu započeo da prevodi Novi zavet na narodni jezik. Lute-ranska crkva je znatno modifiko-vala neka od njegovih učenja već 1577. godine.

1. Kada je nas Gospodar, Gospod Isus Hristos rekao: „Pokajte se“, time je hteo da kaz e da c itav z i-vot vernika treba da bude z ivot pokajanja.

2. Ovu rec ne moz emo da shvati-mo kao da se odnosi na sakra-ment pokore, odnosno na ispo-vest i razres enje sluz enu od stra-ne sves tenika.

3. Ipak se ona ne svodi samo na unutarnje kajanje, jer unutarnje kajanje nije nis ta ako se ne ispo-ljava u raznim oblicima umiranja telesnosti.

4. Sve dok mrzimo sebe (a to je pravo unutras nje pokajanje), kaz njavanje greha ostaje i to sve dok ne uđemo u Carstvo nebe-sko.

5. Papa nema ni volju ni moc da oprosti bilo koje kazne osim onih koje je nametnuo svojom sop-

stvenom odlukom ili kanonskim zakonom.

2. Papa ne moz e da oprosti krivi-cu vec samo da proglasi i potvrdi da je Bog oprostio; ili u krajnjoj liniji on moz e da oprosti jedino u sluc ajevima koji su u delokrugu njegovog odluc ivanja. Ignorisati ovakva opros tenja bi, naravno, ostavilo krivicu nedirnutom.

7. Bog nikada nikome ne opras ta krivicu a da se osoba istovreme-no potpuno ne ponizi pred sves -tenikom, Boz ijim predstavnikom.

4. Propisi o pokori se odnose sa-mo na z ive, i kao s to to vidimo u samim kanonima, nijedan od njih se ne odnosi na umiruc e ljude.

9. Prema tome, Sveti Duh deluje za nas e dobro kroz papu, tako da stalno odstupa od svojih propisa u sluc ajevima nastupajuc e smrti ili potrebe.

10. Neznanje je i gres ka sves teni-ka da ostavlja za umiruc e kanon-ske kazne u c istilis tu.

11. Onda kada su kanonske kaz-ne promenjene u pokoru u c isti-lis tu, biskupi mora da su spavali dok se sejao kukolj.[1]

12. Ranije kanonske kazne su, kao dokaz istinskog kajanja, bile nametane pre, a ne nakon razre-s enja od greha.

13. Umiruc i c e platiti svoje dugo-

http://siont.net/u-hristu/clanci/95-teza.php#ftn1

ve svojom smrc u, i oni su vec mrtvi za kanonsko pravo i slo-bodni od njegove pravne vlasti.

14. Narus eno duhovno zdravlje ili ljubav koja je u umiruc em c o-veku, nuz no donosi sa sobom go-lemi strah, i s to je ta narus enost vec a, to je i strah vec i.

15. Ovaj strah i uz as su sami po sebi dovoljni (prevladavaju sve ostalo) da sac injavaju kaznu c istilis ta, jer se veoma pribliz a-vaju uz asu beznađa.

12. Izgleda da je razlika između pakla, c istilis ta i neba istovetna razlici između beznađa, stanja blizu beznađa i sigurnosti.

17. S to se tic e dus a u c istilis tu, izgleda da njihova ljubav nuz no jac a stis avanjem njihovih uz asa.

14. C ini se da se ne dokazuje ni razumom ni Pismima da su ove dus e izvan stanja zasluz nosti, niti da su nesposobne da rastu u ljubavi.

19. Niti se c ini dokazanim da su one - ili u najmanju ruku svaka od njih - sigurne i uverene u svo-je spasenje, c ak iako smo mi sa-mi u to potpuno uvereni.

20. Stoga papa svojim sveops tim oprostom svih kazni ne misli na „sve“ u apsolutnom smislu, vec samo oprost onih kazni koje je on sam nametnuo.

21. Otud su oni propovednici opros tajnica (indulgencija) u zabludi kada kaz u da je papinim opros tajnicama c ovek razres en i pos teđen svake kazne.

22. Naprotiv, on dus ama u c isti-lis tu ne moz e da oprosti nijednu kaznu koja saglasno kanonskom pravu mora da se plati u ovom z ivotu.

23. Ukoliko se bilo koji oprost svih kazni moz e ikako nekom darivati, mora da su to samo oni koji su savrs eni, drugim rec ima - veoma malobrojnima.

24. Prema tome, iz toga proizila-zi da je vec ina ljudi prevarena zbrkanim i zvuc nim obec anjem oslobođenja od kazni.

25. Istu moc koju papa ima u ce-lini nad c istilis tem, poseduje i svaki biskup u svojoj biskupiji i sves tenik u svojoj parohiji.

22. Papa c ini izvrsnu stvar kada dus ama daje oprost - ne putem prava na kljuc eve (jer ih i nema), vec putem zastupanja.

27. Propovedati da dus a izlec e (iz c istilis ta) c im zvecne novac u kutiji za sakupljanje novca je pu-ka ljudska pric a.

24. Sigurno je moguc e da rastu pohlepa i tvrdic luk c im novac zvecne u kutiji za novce, ali zastupanje Crkve zavisi iskljuc i-vo od samoga Boga.[2]



29. Ko zna da li sve dus e u c isti-lis tu z ele da budu izbavljene u smislu pric e koju kazuje Sv. Se-verin i Paskal.[3]

30. Niko nije siguran u stvarnost svog sopstvenog pokajanja, a jos manje u primanje sveops teg oprosta.

31. C ovek koji istinski kupuje opros tajnice je isto tako redak kao i pravi pokajnik, drugim re-c ima svakako veoma redak.

32. Svi koji veruju u sigurnost svog spasenja zbog opros tajnica, bic e vec no prokleti zajedno sa njihovim uc enicima.

33. Moramo se posebno c uvati onih koji kaz u da su papske opros tajnice neprocenjiv Boz iji dar kojim se c ovek izmiruje sa Bogom.

34. Jer se darovi milosti koje ove opros tajnice nose tic u samo kaz-ni zbog sakramentalnih zado-voljs tina koje je c ovek proglasio.

35. Nije hris c ansko propoveda-nje nauc avati da oni koji tez e da spasu svoju dus u ili nabave ispo-vesne opros tajnice, nemaju potrebe da se pokaju.

32. Hris c anin pak, koji se stvarno kaje, ima pravo na sveops ti oprost greha i to i bez opros taj-nica.

37. Pravi hris c anin pak, z iv ili

mrtav, uc estvuje u svim predno-stima Hrista i Crkve; i to mu da-ruje Bog, i to i bez opros tajnica.

34. Ipak nikako ne smemo prez-reti ni papin oprost ni oslobađa-nje, jer one, kako je vec rec eno, nagoves tavaju boz ansko opros -tenje.

39. Veoma je tes ko c ak i za veo-ma uc ene teologe, da pred ljudi-ma istovremeno velic aju dobrotu opros tajnica i potrebu za istin-skim pokajanjem.

40. Pravo pokajanje traz i i z eli da plati kazne za greh, dok opros taj-nice velikodus no otpus taju kaz-ne i c ine da ih c ovek odbija, ili u najmanju ruku odbijanje moz e da bude uc inak.

41. Apostolski oprosti treba da se propovedaju s oprezom: inac e c e ih ljudi krivo shvatiti, kao da su vaz niji od drugih dobrih dela ljubavi.

42. Hris c ane treba pouc avati da papa nema pojma o tome kako kupovinu opros tajnica treba shvatiti u poređenju sa delima milosrđa (ljubavi).

43. Hris c ane treba pouc avati da onaj koji daje sirotinji ili pozaj-mljuje onima u potrebi, c ini bolja dela od onog koji kupuje opros -tajnice.

44. To je zato s to kroz dela ljuba-vi - ljubav raste i c ovek postaje

broj 149 46



bolji, dok oprostom ne postaje bolji, samo slobodniji od kazne.

45. Hris c ane treba pouc avati da onaj ko vidi osobu u potrebi i prođe pored nje, iako daje novac za oprost, ne zadobija se za papi-nu opros tajnicu vec za Boz iji gnev.

42. Hris c ane treba pouc avati da, osim ako ne obiluju u dobrima iznad svojih potreba, da su duz ni da c uvaju ono s to je nuz no za nji-hovo domac instvo, i da to nipos -to ne rasipaju za kupovinu opros tajnica.

47. Hris c ane treba pouc avati da je kupovina opros tajnica dobro-voljna a ne obavezna.

44. Hris c ane treba pouc avati da papa, darujuc i oproste, ima vec u potrebu i z elju za posvec enim molitvama radi sebe samog, ne-go za gotovim novcem.

49. Hris c ane treba pouc avati da su papini oprosti korisni samo ako se ne oslanjaju na njih, a u najvec oj meri s tetni ako se zbog njih izgubi strah Boz iji.

50. Hris c ane treba pouc avati da, kada bi papa znao za iznuđivanja propovednika opros tajnica, radi-je bi dao da se unis ti bazilika Sv. Petra, nego da je gradi od koz e, mesa i kostiju ovaca iz svoga sta-da.

51. Hris c ane treba pouc avati da,

ukoliko bi nastala neka potreba, da bi papa bio voljan da proda crkvu Sv. Petra i da da svoj sop-stveni novac mnos tvu onih od kojih su ga prodavci opros tajnica iznudili.

52. Uzaludno je oslanjati se na spasenje putem opros tajnica, c ak iako bi poverenik ili sam papa zaloz ili svoju dus u zajedno sa njihovom.

53. Neprijatelji Hrista i pape su oni koji su potpuno zabranili da se u nekim crkvama propoveda Boz ija Rec da bi se u drugim pro-povedali oprosti.

54. Boz ija Rec trpi s tetu ako se u istoj propovedi posvec uje isto ili duz e vreme opros tajnicama nego Rec i.

55. Papin um mora da je nuz no okrenut mislima da, ako se opros tajnice (koje su veoma ma-la stvar) proslavljaju jednim zvo-nom, jednom procesijom i cere-monijom, Evanđelje (koje je veo-ma velika stvar) treba da bude propovedano uz hiljade zvona, hiljade procesija i ceremonija.

52. O crkvenom blagu iz kojega papa daje opros tajnice se ne go-vori i ne zna dovoljno među Hri-stovim narodom.

57. U najmanju ruku, jasno je da one nisu prolaznog karaktera, jer ih mnogi prodavci samo sakup-

broj 149 48

ljaju - umesto da ih slobodno s i-re.

54. Niti su to zasluge Hrista ili svetaca jer, potpuno nezavisno od pape, ove zasluge uvek proiz-vode milost u unutras njem c ove-ku, a nasuprot tome, smrt i paka-o u spoljas njem c oveku.

59. Sveti Lavrentije je rekao da su siromas ni blago Crkve, ali ka-da je to ovako rekao, koristio je jezik svog sopstvenog vremena.

20. Ne govorimo nepromis ljeno kada kaz emo da su blago Crkve njeni kljuc evi, i da su oni obezbe-đeni Hristovim zaslugama.

21. Jasno je da je papina moc sa-ma po sebi dovoljna za opros taj kazne i (ogranic enih) sluc ajeva.

22. Pravo blago Crkve je sveto Evanđelje slave i milosti Boz ije.

23. Ali je ovo opravdano naj-omraz enije, jer c ini da prvi bude poslednji.

24. U drugu ruku, blago opros taj-nica je opravdano najpopularni-je, jer poslednjeg c ini prvim.

25. Stoga su blaga Evanđelja mrez e koje su u ranija vremena koris c ene da se njima love bogati ljudi.

22. Blago opros tajnica su mrez e koje se koriste danas da se njima lovi bogatstvo bogatih.

27. Opros tajnice koje prodavci namec u kao najvec e darove mi-losti, pravilno su shvac ene kao „najvec e“ samo ukoliko se radi o sticanju novca.

24. One su zapravo najmanje u-poredive sa Boz ijom milos c u i poboz nos c u krsta.

29. Biskupi i sves tenici su oba-vezni da poverenike apostolskih oprosta prime sa svim poc astima po sluz benoj duz nosti.

70. Oni su pod jos vec om obave-zom da daju svoje oc i i us i, i da sprec e ove ljude u propovedanju svojih sopstvenih snova, umesto onog poverenog im od pape.

71. Neka bude proklet i anatemi-san onaj koji poric e istinitost a-postolskih oprosta.

72. U drugu ruku, neka bude bla-gosloven onaj koji se predstavlja kao c uvar protiv pohlepe i razuz-danosti u rec ima prodavaca opros tajnica.

73. Kao s to papa ispravno grmi protiv onih koji na bilo koji nac in upotrebljavaju prisilu da se ne-c asno okoriste trgovinom opros -tajnicama,

74. Mnogo vis e bi trebalo da grmi protiv onih koji koriste opros tajnice kao izgovor da bi se nec asno okoristili i izvrgavali ruglu svetu ljubav i istinu.


75. Ludost je pomisliti da papine opros tajnice imaju toliku moc da mogu da razres e c oveka, c ak ako je uradio nemoguc e i obes c astio majku Boz iju.

72. Suprotno tome, potvrđujemo da papine opros tajnice nisu do-voljne da uklone i najmanji od oprostivih greha, barem s to se tic e njihove krivice.

77. Kada se govori da c ak ni Sv. Petar, kada bi sada bio papa, ne bi mogao da pribavi vec e darove milosti. To je hula protiv Sv. Pe-tra i pape.

74. Suprotno tome potvrđujemo da, kao s to i on, tako i bilo koji papa, poseduje jos vec e milosne darove. Evanđelje, vrline milosti isceljenja, itd., kako nalazimo u Prvoj Korinc anima 12.

79. Bogohulno je rec i da je krst podignut pokretima papinih ru-ku od iste vrednosti kao Hristov krst.

40. Biskupi, sves tenici i teolozi koji odobravaju ovakvo propove-danje narodu, za to c e morati da odgovaraju.

41. Ovakvo raskalas no propove-danje oprosta otez ava c ak i uc e-nom c oveku da oc uva duz no pos -tovanje prema papi, od klevete ili ako ni od c ega drugog, onda od os troumnog zapitkivanja lai-ka.

42. Na primer: Žas to papa ne isprazni c istilis te radi najsvetije ljubavi i najvec e potrebe dus a? To bi bio najpravedniji razlog ako bi mogao da otkupi nebroje-no mnos tvo dus a bednim nov-cem kojim c e graditi baziliku - najtrivijalniji od svih razloga.

43. I opet: Žas to treba da nasta-vimo praksu rekvijema i godis -njih misa za mrtve? Žas to papa ne otplati ili dozvoli da se otplate povlastice ustanovljene za mrt-ve, kada je pogres no moliti se za dus e koje su sada spasene?

44. Opet: Ovo je zasigurno nova vrsta poboz nosti Boga i pape, kada oni dozvoljavaju c oveku koji nije poboz an, Boz ijem nepri-jatelju da plac anjem novca spase odanu dus u. Žas to onda oni ne spasu poradi besplatne ljubavi tu poboz nu dus u na rac un svoje sopstvene potrebe?"

45. Opet: Žas to se oslobađanje od kaznenih kanonskih propisa jos uvek kupuje za novce izdava-njem opros tajnica, kao da su one potpuno delotvorne, kada ovi propisi vec dugo vremena zaista nisu na snazi zbog neupotrebe i po sebi su mrtvi?

42. Opet: Pos to je papino bogat-stvo vec e od blaga najvec eg kne-za nas eg vremena, zas to on radi-je ne izgradi baziliku Sv. Petra svojim sopstvenim novcem ume-

sto onim od siromas nih vernika?

47. Opet: S ta papa opras ta i od c ega on oslobađa ljude, kada oni putem svog savrs enog pokajanja imaju pravo na potpuno opros te-nje i oslobađanje?

44. Opet: Koliko bi vec e dobro bilo uc injeno Crkvi kada bi papa izrekao te oproste i oslobađanja ne jednom kao s to se c ini sada, vec sto puta na dan, i to bilo ko-jem verniku?

49. Pos to papa opros tajnicama ne traz i toliki novac, koliko spa-senje dus a, zas to stavlja van sna-ge opros tajnice koje su ranije bi-le priznate, kada su one isto tako delotvorne kao s to su uvek i bi-le?

90. Suzbiti najsvesnija pitanja laika iskljuc ivo autoritetom, u-mesto da ih opovrgnemo razu-mom, znac i izloz iti Crkvu i papu podsmehu njihovih neprijatelja, i unesrec iti hris c ane.

91. Kada bi se, dakle, opros tajni-ce propovedale u duhu i sa misli-ma papinim, sve ove tes koc e bi se lako prebrodile, ili se one ni-kada ne bi pojavile.

92. Dole, dakle, sa prorocima koji kaz u Hristovom narodu: „Mir, mir“, kada mira nema.

93. Neka nestanu svi oni proroci koji Hristovom narodu govore: „Krst, krst“, kada krsta nema.

94. Hris c ane treba ohrabriti da iskreno slede Hrista, svoju Glavu, kroz kazne, smrt i pakao.

95. I neka pouzdanije uđu u nebo kroz mnoge nevolje, nego putem laz ne sigurnosti mira.

______________________________________ [1] Misli se da su biskupi spavali dok se ova promena des avala.

[2] Misli se na to da je ishod crkvenog zastupanja iskljuc ivo u Boz ijoj vlasti.

[3] Pape VII i IX, koji su prema legendi bile voljne da se odreknu blaz ene vizije koju su nasledili, i da pate u bolovima c istilis -ta, a u korist vernih.

broj 149 50

RIMLJANIMA 12:2

http://siont.net/u-hristu/clanci/95-teza.php#ftnref1




K ada se govori o Svetom pismu na srpskom jeziku, poznato je

da mnogi isprva pomisle na pre-vod Đure Danic ic a i Vuka Karadz i-c a, prvi put objavljen 1424. godi-ne, a koji je od tada s tampan u vi-s e desetina izdanja na c irilici i prerađivan i objavljivan na latinici sa korekcijama jezika. Iako je pro-s lo toliko vremena od tog izdanja do danas, jos uvek nije ponuđen prevod Svetoga pisma na srpski jezik koji bi bio urađen prema kri-tic kom tekstu – predlos ku na ori-ginalnim jezicima dostupnom posle najnovijih arheolos kih otkri-c a i kritic kih izdanja na mnogim svetskim jezicima. Nas i biblic ari i teolozi (Dimitrije Stefanovic , dr Lujo Bakotic , Emilijan C arnic , Ko-misija Srpske pravoslavne crkve za prevod Svetog pisma, Aleksan-dar Birvis i drugi), uspeli su da objave nekoliko novijih prevoda Novoga zaveta koji su prevodi sa novozavetnog grc kog, i to razlic i-tih recenzija, a kada se radi o Sta-rom zavetu, nema prevoda na srp-ski jezik sa jevrejskog izvornika,

osim sporadic nih prevoda neke od 22 starozavetnih knjiga.

Sa druge strane, nauka o knjiz ev-nosti, discipline koje se bave pre-vodilas tvom, istorija crkvena i na-rodna, etnologija i ostale srodne nauke, uslovnu temu „Sveto pismo na srpskom jeziku“ posmatraju nekako skromno, potajno, skoro nevoljno, sve se okrec uc i drugim oblastima – z itijima, hronikama, poeziji, putopisima, zapisima na nadgrobnim spomenicima i raz-nim drugim, nesporno vaz nim i dragocenim, ranim knjiz evnim spomenicima. I da razne tragic ne istorijske okolnosti i traganja za popularnim istorijskim nacional-nim datumima nisu na povrs inu izbacile okruglaste jubileje kao s to su 500. godina Cetinjske s tampari-je, 200. godina Miroslavljevog je-vanđelja, 200. godina od rođenja Vuka Karadz ic a, a uskoro i 150 godina Svetog pisma na narodnom jeziku, bili bismo jos siromas niji, jer samo tada su monografije i na-uc ni skupovi priređivani, a zborni-ci i radovi objavljivani. O znac aju

ROTESTANTIZAM I SVETO PISMO U SRBIJI

broj 149 52

Svetog pisma na srpskom jeziku tek se nes to sporadic no objavi.

„Biblijski tekstovi odigrali su presudnu ulogu ne samo u evan-gelizaciji srpskog naroda nego i u formiranju estetike, poetike i c ita-vog pogleda na umetnost kod Srba. Preko tih tekstova srpska knjiz evnost preuzima nasleđe jed-ne u pravom smislu rec i svetske knjiz evnosti; na njima se prvi i svi kasniji knjiz evnici srednjeg veka uc e knjiz evnom izrazu i stilu, po-etskom nac inu mis ljenja... Srpska knjiz evnost XIII-XIV veka ne moz e se razumeti bez staroslovenske biblijske i posebno psalamske knjiz evnosti, koja je usvojena upravo u ovom prvom razdoblju.“

Međutim, u materijalizovanju i obezduhovljenju, neumitnim pra-tiocima danas njice, zaboravili smo da Sveto pismo među Srbima nije samo 150 godina, vec vis e od jeda-naest vekova, da su Srbi na njemu gradili svoju pismenost, knjiz ev-nost, jezik kojim danas govore, duhovnost, umetnost, kulturu, moral i istoriju. Jedan od najstari-jih rukopisa vezanih za srpski je-zik i podruc je je upravo evanđelje (Marijinsko), najleps a srpska srednjovekovna knjiga je evanđe-lje (Miroslavljevo), najstarija poz-nata s tampana knjiga na srpskom je psaltir (Cetinjski), prva knjiga s tampana u Beogradu je evanđelje (Beogradsko), itd. I protestanti-zam je uticao na Sveto pismo na srpskom jeziku.

Na narodnom jeziku

Kada se, u XIX veku, Sveto pismo pojavilo u Srbiji na narodnom jezi-ku, dovelo je do male kulturne re-volucije. Naime, jezik kojim se do tada govorilo, slavjano-serbski, kao i njegov pravopis, bili su pri-lic no neuspela ves tac ka tvorevina koju narod nije prihvatao. Vuk Ka-radz ic , prevodilac Novog zaveta uveo je pravilo: „Pis i kao s to govo-ris a c itaj kako je napisano“, i odredio trideset slova u srpskoj azbuci koje je koristio za ovaj novi prevod, a koji se pojavio u julu 1447 – pre ravno 170 godina.

Vuk je prevodio Novi zavet sa takozvanog crkvenoslovenskog prevoda (cerkveno-slavjanski), ali je tokom rada c esto konsultovao Luterov prevod na nemac ki jezik. Naruc ilac posla bilo je protestant-sko Britansko i inostrano biblijsko društvo iz Londona, koje je imalo svoju ekspozituru u Bec u. Objav-ljivanje Novog zaveta na jeziku kojim je govorio narod, dovelo je do promene gramatike i pravopisa srpskog jezika, a to je bila direk-tna posledica prevoda Novog za-veta.

Mnogi prevodioci Svetog pisma od Martina Lutera do danas njih dana, govorili su o principima pre-vođenja. Tako, na primer, sam Lu-ter je napisao delo Poslanica o prevođenju koje je objavljeno 1530. godine u kome se on brani od na-pada papista, a u drugim radovi-


ma se mogu nazreti elementi jed-nog sasvim određenog sistema. Luter smatra da treba prevoditi originalni tekst – sa starojevrej-skog i novozavetnog grc kog, jer c e na taj nac in c italac doc i do pravog smisla Boz ijeg otkrivenja. Luter se dalje zalaz e za pos tovanje i naro-c ito naglas avanje mis ljenja koje se izraz ava u tekstu, za jasan i ra-zumljiv jezik, kao i za paz ljiv izbor rec i.

„Pri prevođenju sam se zaista trudio da dam jasan, razumljiv ne-mac ki jezik... Pitajte majku u kuc i, dete na ulici, jednostavnog c oveka na vas aru kako oni govore; motri-te na njihova usta kako oni govore te onda prevodite; onda c e ljudi da razumeju i primete da se sa njima na nemac kom govori.“

Žanimljivo je da je vec godine 1453. u Pragu, u jednom izdanju izabranih stihova iz Evanđelja po Jovanu na vis e jezika, osim grc kog, latinskog, boemijskog (c es kog), poljskog, ruskog, slovenskog (verovatno crkveno-slovenskog), upotrebljen i prevod na srpsko-hrvatskom jeziku. Knjigu je pri-premio Jan Vaclav Rozum, a objav-ljena je u ediciji Staroc eske biblio-teke. Kako je ovo izdanje nastalo samo s est godina posle pojave Vu-kovog Novoga zaveta, realno je pretpostaviti da se urednik poslu-z io najnovijim prevodom – odno-sno Vukovim, obzirom da se kori-stio fondom Biblijskog drus tva iz Londona.

Vukov rad na prevodu Novog zaveta imao je velikog odjeka u svim juz noslovenskim zemljama. Tako na primer, Fran Kurelac, au-tor prevoda Psalama Davidovih, objavljenih u Rijeci 1421. godine pod naslovom Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, u predgovoru piše posvetu: „Preporoditelju knjige srbske i dic nomu c ac i nas emu od zahvala…“

Kada je 1424. godine objavljen prevod celokupnog Svetog pisma, takozvani Vuk-Danic ic ev prevod, bilo je to prvi put u srpskoj istoriji da je Sveto pismo ugledalo sve-tlost dana na narodnom jeziku. Kanon ovog izdanja bio je prote-stantski, tako da su izostavljenji određeni delovi Starog zaveta koje protestanti ne priznaju. I u Novom zavetu, redosled uobic ajen u istoc -no-pravoslavnim crkvama (Dela apostolska, poslanice drugih apo-stola, Pavlove poslanice) zame-njen je takozvanim zapadnim c ita-njem (Dela apostolska, Pavlove poslanice, poslanice drugih apo-stola). Odmah je prodato 1.100 primeraka pa su o tome pisale i novine. Isto izdanje ponovljeno je 1471. godine sa konkordancijom, tako da je Vuk-Danic ic evo Sveto pismo sada sadrz avalo i pomoc pri c itanju i razumevanju. Te i nared-ne godine prodato je c ak 34.000 primeraka, interesovanje naroda je bilo ogromno.

Sam Đuro Danic ic pisao je i pro-pagirao prevođenje Svetog pisma:

broj 149 54

„Prevodi biblijskih knjiga donose dva velika dobra svakome narodu. Prvo je s to narod bolje poznaje nauku Hristovu, te se bolje utvr-đuje u veri Hristovoj, a drugo je s to je Sveto pismo Knjiga nad knji-gama, pa tom svojom vaz nosti stvara knjiz evnost gde je nema, ili gde je zatekne, daje joj novi z ivot. Prvo se moz e posvedoc iti tim, s to se i neznabos ci obrac aju na veru Hristovu prevodom Svetoga pisma, kao s to i danas nji dan biva; a za drugo, evo samo Nemaca i nas: u Nemaca je prevodom Sveto-ga pisma Luter postavio temelj knjiz evnosti, a u nas ko ne zna ko-lika je u knjiz evnosti vlada Sveto-ga pisma, koje imamo?“

Uloga beogradske protestantske opštine

Knez evina Srbija je 1453. godine donela ukaz kojim se regulis u od-nosi i verska prava nepravoslav-nih hris c anskih podanika (lutera-na i kalvinista). Vec odranije postojali su pritisci da se status Nemaca u Knez evini Srbiji reguli-s e nekim posebnim aktom. Nemci su poc eli masovnije da se doselja-vaju u Srbiju u vreme druge aus-trijske vladavine Srbijom od 1717. do 1739. godine. Tada je, samo u Beograd, pristiglo je 400 nemac -kih porodica koje su bile angaz o-vane na izgradnji nove tvrđave, među njima i inz enjer Nikola Dok-sat de Morez, s vajcarski hugenot, prvi beogradski urbanista, kasnije

pogubljen zbog navodne izdaje i s to nije hteo da pređe u rimokato-lic ku veru.

Samo deset dana pos to je knja-z evski ukaz donesen 9. septembra 1453. godine, osnovana je Beo-gradska protestantska ops tina. Prvi sves tenik bio je Teodor Gra-un (Theodor Graun), koga je 1454. godine zamenio Daniel fon Keln (Daniel von Colln), koji je ostao do 1425. godine. Knjaz ev ukaz i osni-vanje ops tine poklopilo se s name-rama luteranske Unutras nje misi-je u Nemac koj da pospes i verski i s kolski z ivot luterana u dijaspori.

U jednom pismu upuc enom Vu-ku Karadz ic u 11. novembra 1423. godine, a u povodu objavljivanja prevoda Psalama Davidovih, Đura Danic ic javlja Vuku da Britanskom i inostranom biblijskom drus tvu mora, osim teksta psalama, da dostavi i takozvani Cessions-document (forma odobrenja da se s tampa), koji treba da mu potpis u Pavle S afarik i „lutoranski pastor”. Kako je ovo pismo poslato iz Beo-grada, realno je pretpostaviti da je luteranski pastor na koga Danic ic misli zapravo bio beogradski pastor, iz Beogradske protestant-ske ops tine, a s to se vidi iz pisma Đure Danic ic a Karadz ic u u Bec od 11 novembra 1423. godine. Re-cenzenti njegovog prevoda Starog zaveta bili su luteranski teolog Karl Kuzmani (Slovak), Franc Miklos ic i S afarik.

„Njemac ka evangelic ka crkva u Srbiji i njezina s kola u Beogradu, postale su prve ustanove koje su u Srbiji rasparc avale Vukov Novi zavjet. To je postalo moguc e od prosinca 1459. kada je u Srbiji na prijedlog ‘Malogospojinske skup-s tine’ doneseno rjes enje da se ‘zabrana unos enja i s tampanja knjiga nezvanic nim pravopisom ukida’... U s irenju Vukova Novog zavjeta posebno se isticao pastor fon Keln.“

Žnac aj prevoda Svetog pisma na narodni jezik najbolje se vidi u u-lozi koju je imalo na s irenje nekih protestantskih verskih pokreta, a ponajvis e nazarena. Nazareni su odbijali da c itaju bilo kakvu religi-oznu literaturu, osim Svetog pisma i pesmarice Harfa Sionska, tako da je svako nazarensko do-mac instvo traz ilo da nabavi Sveto pismo na narodnom jeziku. Crkva nije blagonaklono gledala na ras-parc avanje Svetog pisma u naro-du, upravo u strahu od s irenja o-vog verskog pokreta.

„Njihovom razvoju su pogodova-la dva c inioca: prvi – antifeudalna mađarska buna iz 1444. godine, kada je srpski seljak u Vojvodini izgubio poverenje u svoju tradici-onalnu crkvu zbog njene odanosti Bec u, i drugi – pojava Vukovog prevoda Novog zaveta c ime je sva-ki pismeni Srbin mogao bez pos-rednika da razume Hristovu nau-ku.“

Kada se ima na umu da je Vuk-

Danic ic ev prevod objavljen u vre-me definitivnog stvaranja srpskog knjiz evnog jezika u drugoj polovi-ni XIX veka, onda se moz e razu-meti njegov veliki znac aj. Jezik Svetog pisma je postao obrazac biblijskog stila u srpskoj knjiz ev-nosti.

Žanimljiv je odgovor Đure Dani-c ic a Ilarionu Ruvarcu 1470. godi-ne na njegovo pitanje da li je zai-sta Vuk potpomogao nazarene iz-davanjem Novog zaveta na narod-nom jeziku:

„Ja mislim da se ne moz e rec i da je Vuk prokrc io put nazarec anima: kad bi tako bilo onda bi sva Evro-pa od davna bila nazaretska. Mis-lim da nas em narodu ne mogu vec ni nazarec ani pomoc i, jer su se i za nas i za ostale dockan pojavili.''

Današnji prevodi na srpski jezik

Do danas Sveto pismo Starog za-veta nije prevedeno na narodni jezik sa jevrejskog i aramejskog originala. Trenutno su u upotrebi prevodi sa latinskog i engleskog jezika, dok je sa jevrejskog origi-nala prevedeno samo nekoliko starozavetnih knjiga: Knjiga Postanja, Knjiga proroka Isaije, Psalmi Davidovi, Plac Jeremijin – od strane Aleksandra Birvis a; Knjige proroka Ageja, Avdije, Jone i Malahije – od strane Branka Bje-lajca.

Situacija je mnogo bolja kada govorimo o prevodima Novog za-


veta. Novi zavet je vis e puta pre-vođen sa raznih grc kih odobrenih izvora, uglavnom u pravoslavnoj tradiciji, ali je zadrz an redosled knjiga koji je uspostavio Vuk jos 1447. godine. Od pojave savreme-nog prevoda Dimitrija Stefanovic a 1934. godine i prevoda Emilijana C arnic a 1973. godine, Komisija Svetog arhijerejskog sinoda Srp-ske pravoslavne crkve je objavila svoj prevod 1944. godine, isprav-ljeno izdanje 1990. godine, i jos nekoliko ispravljenih izdanja od 2007. do 2017. godine.

U poslednjih desetak godina ne-koliko izdavac a je izdalo Sveto pismo – Bibliju, u kojoj je objavljen Vukov prevod Novog zaveta sa ispravkama vladike Nikojala Veli-mirovic a, i sa Psaltirom „pravilno numerisanim i podeljenim na kati-zme…“ Ove ispravke vladika Niko-laj je radio tokom svoje internacije u manastiru Vojlovici pred kraj Drugog svetskog rata.

Verska zajednica Jehovinih sve-doka objavila je 2002. godine svoj prevod, pod nazivom Sveto pismo – prevod Novi svet, koji je nastao na osnovu manuskripta i izvora poznatih samo ovoj verskoj zajed-nici, pa se tekst razlikuje od osta-lih srpskih prevoda.

Savremeni srpski prevod Svetog pisma pojavio se 2017. godine u izdanju organizacije Dec ija misija iz Nis a, kao i Međunarodne biblij-ske lige. Jos uvek se c eka na objav-

ljivanje najavljenog Novog srp-skog prevoda koji je finansiralo Međunarodno biblijsko drus tvo, danas poznatije kao Biblica. Pre-vodioci su, osim prevoda sa engle-skog jezic kog predlos ka biblijskog teksta, konsultovali i izvore na o-riginalnim jezicima.

Biblijsko drus tvo Srbije je, u me-đuvremenu, objavilo i Sveto pismo sa devterokanonskim knjigama (drugokanonskim knjigama). Stari zavet je u prevodu Đure Danic ic a, Novi zavet u prevodu Komisije Sinoda SPC, a deuterokanonske knjige u prevodu vladika Amfilo-hija i Atanasija.

Zaključak

Prvi prevod Svetog pisma na srp-skom jeziku, objavljen 1424. godi-ne, bio je pod znatnim protestant-skim uticajem. Ne samo s to su prevodioci insistirali na uvođenju narodnog jezika kojim su govorili ljudi na ulicama i po svojim domo-vima, i s to su kontrolori prevoda mahom bili protestantske veroi-spovesti, vec je i redosled knjiga i poslanica u Novom zavetu, kao i neobjavljivanje deuterokanonskih knjiga u Starom zavetu, bilo pod jasnim protestantskim uticajem. Sam rad i konsultacije oko prevo-đenja bile su ohrabrivane i finan-sijski potporovane od strane Bri-tanskog i inostranog biblijskog drus tva, koje je bilo protestantsko po svojoj provenijenciji mada se

broj 149 56

nije bavilo prozelitskim delova-njem.

Distribucija kasnijih izdanja o-bavljana je preko kolporterskog sistema sa depoom u Beogradu, gde je krajem XIX i poc etkom XX veka verno sluz io Vilhelm Lihten-berger, Nemac poreklom, koji je primio srpsko podanis tvo i sinove poslao na balkanska ratis ta da slu-z e u srpskoj vojsci. Evo jednog za-pisa iz njegovog dnevnika:

„U Vranju je dos ao jedan trgovac i hteo da kupi Bibliju, ali je c uo da su Biblije protestantske. Nije po-verovao ljudima, nego je sam z ele-o da se u to uveri. Uzeo je jedan primerak, vratio se sledec eg dana s njim i rekao: Tri sata sam sedeo sa sveštenikom i učiteljem kako bi-smo uporedili ovu knjigu s crkve-nim knjigama, nismo pronašli gre-ške, i sada želim da kupim Biblije svojoj deci. To je i učinio. U periodu od 1429. do 1471. uglavnom sam putovao po Turskoj. Gradovi Nis , Vranje, Pirot, Leskovac, Prokuplje i Kurs umlija tada su jos pripadali Turskoj. Kada sam na kraju stigao u Leskovac, turska policija je naj-pre htela da proveri moje knjige, ali gradom se kao poz ar pronela vest da je iz Beograda dos ao pro-davac knjiga i doneo Sveta pisma. Dos lo je mnogo ljudi, duhovnika, uc itelja, trgovaca i drugih koji su hteli da vide moje knjige, sedeli su satima i c itali ih. Neki bi uzeli svo-ju maramicu i uvili Bibliju u nju.“

Rasparc avanje Svetog pisma na narodnom jeziku po gradovima i unutras njosti zemlje veoma je potpomoglo rani razvoj evanđeo-skih grupacija koje se u Vojvodini i centralnoj Srbiji javljaju krajem XIX veka, o c emu postoje detaljni i obimni izves taji Britanskog i inos-tranog biblijskog drus tva. Isto ta-ko, moguc nost da se Sveto pismo kupi na mađarskom, rumunskom, nemac kom i drugim jezicima, znatno je pomogla delovanje ve-c im protestantskim crkvama u ta-das njoj Juz noj Ugarskoj, danas Vojvodini u Srbiji, kao i u knez evi-ni Srbiji. Ali, to je bila manja aktiv-nost. C itanje Svetog pisma na svom jeziku, srpskom narodu po-moglo je u razvoju duhovnosti, a Sveto pismo je dobilo poc asno mesto u kuc i; u njega su se zapisi-vala razni vaz niji događaji vredni pamc enja: venc anja, krs tenja, kao i smrti u porodici a knjiga se pre-nosila s jednog pokoljenja na dru-go. Ostalo je zabelez eno i da je srpska vlada 1914. godine kupila 40.000 Novih zaveta i odmah raz-delila vojsci.

Tako je Sveto pismo, ne samo u svojoj rukopisnoj fazi u srpskoj drz avi srednjeg veka, vec i u ra-nim danima samostalne drz ave Srbije u XIX veku, igralo znac ajnu ulogu u razvoju srpskog pisma i pismenosti, jezika, kao i u oc uva-nju identiteta.

_________________________________ Branko Bjelajac, Beograd


RIHVATI SUSA

broj 149 58

Ako još ne poznaješ Isusa Hrista kao svog Spasitelja i Gospoda...

Isus kaz e: „Ja sam vrata, ako ko uđe kroz mene, biće spasen.”

(Jovan 10,9a)

Biblija kaz e: „Svako ko prizove ime Gospodnje biće spasen.”

(Rimljanima 10,13)

„Dragi Gospode, ja vjerujem u Tebe. Vjerujem da si poslao svoga Sina da umre na krstu za moje grijehe, da je On sahranjen i da je vaskrsnuo trec i dan, bas kao s to je i napisano u Bibliji. Kajem se za stvari koje sam uc inio a koje su Te povrijedile. Molim Te oprosti mi moje grijehe. Molim Te dođi u moje srce i u moj z ivot. Oc isti me i pomozi mi da z ivim ispravno. Ž elim da se i moje ime nađe zapisano u knjizi z ivota. Priznajem da si Ti moj Gospod i Spasitelj. Molim Te ispuni me Svetim Duhom kao s to si obec ao u Bibliji. Hvala Ti Gospode. U ime Isusa Hrista. Amin.”

Moli ovu molitvu da Isus postane tvoj Spasitelj i Gospod. Javi nam se ukoliko ti je potrebna pomoć u duhovnom rastu.

Dragi čitaoci, Molimo vas da nam pomognete da bi Antiohija i dalje mogla da stiže do vas. Ukoliko ste u mogućnosti da pomog-nete Antiohiju na neki od sledećih načina, molimo vas da nam se javite.

Autorski tekstovi (Želja nam je da u Antiohiji bude više tekstova koje su napisali

domaći autori. Ukoliko imate svoje tekstove ili svjedočanstva, koji su jezički dotjerani i lekto-risani, i koji bi mogli da budu na blagoslov drugima, molimo vas da ih podijelite sa čitaocima Antiohije. )

Prevođenje (Imamo pisanih tekstova koje bismo mogli da uvrstimo u Antiohiju, ali su

na engleskom jeziku, pa nam je potrebna pomoć oko prevođenja. Ako ste vični prevođenju, i ako imate vremena za to, molimo vas da nam pomognete.)

Molitva (Potrebna nam je podrška u molitvi, kako bismo mogli da nastavimo ovu slu-

žbu i u budućnosti. Ukoliko niste u mogućnosti da pomognete na gore navede načine, onda možete da se molite za nas. Molimo vas imajte nas u svojim molitvama.)

Finansijski prilozi (Mi koji radimo na realizaciji Antiohije volontiramo, ali štam-

panje, prevoz, pakovanje i slanje časopisa košta. Sve se finansira isključivo od dobrovoljnih priloga čitalaca. Ukoliko ste u mogućnosti da nam pomognete kao pojedinci ili crkve, molimo vas da nam se javite. Svaki prilog, bez obzira na iznos, značajan je i dobro je došao. )

Unaprijed hvala. Želimo vam mnogo Božijih blagoslova! Antiohija

Ide Dalje Teče traje

Nastavlja se...

septembar/oktobar 2017. broj 149 re - antiohija.com · razumijevanju nas eg identiteta, korijena i...

Documents