S A D R A J .

Politika znanstvene fantastike George Florance-Guthridge: TIINA Hannu Rajaniemi: ELEGIJA O MLADOME LOSU Alaya Dawn Johnson: POSUT E ZEMLJU STAKLENIM

SJEMENJEM Goran Glui: MORA Alexander Jablokov: POUNA PRIA O ARHEOLOGU I

NJEGOVOJ ENI Brent Weeks: SAVRENA SJENA Frank M. Robinson: NEVOLJNI JUNACI Sirius books (15) Jelena Crnjakovi: PEAT TAME

.

Politika znanstvene fantastike

Ako je tehnologija na prvom mjestu znanstvene fantastike, vjerujem da je politika odmah iza. Kreiranje svjetova, civilizacija, drutava budunosti ne prolazi bez stvaranja i odreenog (povremeno ekstrapolirano do krajnjih granica razumijevanja] politikog okvira i prezentacije politikih ideja - vrlo vjerojatno po ukusu autora. Banksova Kultura, Asimovljeva Fondacija, Herbertova Dina, Hainski ciklus Le Guinice samo su neki od konstrukta koji mi padaju na pamet. No, nije mi namjera bila govoriti o tome. Naime, namamio sam vas u svoj prostor dvosmislenim naslovom da bi progovorio o politici, politiarenju i politikantstvu koje neminovno prati dogaaje i odnose meu ljudima pa tako i one koji se bave anrom. Mea Culpa.

Sasvim je sluajno ispalo da je autor prve prie u ovom broju Siriusa B zasluan za kontroverznu situaciju u vezi Nebule poetkom osamdesetih. Naime te sada ve davne 1982. godine, George Florance-Guthridge je zajedno s dopisom Eda Fermana, urednika asopisa The Magazine of Fantasy & Science Fiction slao kopije svoje nominirane prie lanovima SWFA koji odluuju o nagradi. Za nominiranu autoricu Lisu Tuttle bila je to nekorektna kampanja jer je smatrala da se (ne zaboravite to je vrijeme bez interneta] trebalo poslati sve nominirane radove bez ikakvih inklinacija prema bilo kojem autoru (iako je danas uvrijeena praksa da se prie alju, tada to nije bilo tako). Zbog toga je odluila svoju priu Kotana frula (S/r/us B broj 7) povui iz konkurencije. Meutim to je zavrilo sasvim drukije. Njezin je zahtjev zakasnio, Lisa je osvojila Nebulu (koju nije eljela primiti), SWFA nije priu povukla niti su se Lisini razlozi obznanili. Nagradu je primio njezin urednik i obavijestio je telefonom. Detalje moete nai na webu, Online je jo uvijek i fanzin Ansible u kojem Lisa pojanjava svoje postupke. Do danas, Lisa je jedina koja je odbila Nebulu i, s obzirom na okolnosti, vjerujem da je to bila ispravna i hvale vrijedna odluka. Nije htjela sudjelovati u farsi i time zaaiti najvaniju strukovnu nagradu. No njezin je postupak rijetkost jer nagrade (pogotovo ovakvog kova), imaju i neku financijsku potku, ali vie nego ita, fino hrane ego.

Odvrtimo film tridesetak godina kasnije. Zdeslav je u svojoj kolumni iz prologa broja priu

O politici (i politikoj 'korektnosti) naeo nominacijama za Nebulu kojima se zadovoljavaju neke norme koje nisu vezane uz kvalitetu djela (recimo, ravnopravna zastupljenost mukih

I enskih autora). U konanici, politika je prevagnula u odnosu na odabir 'najboljega u tekuoj godini. Hugo ove godine (toga se Zdeslav dotakao u ovom broju) ini slian ustupak, ali kako je rije o fanovskoj bazi, ta politika ipak proizlazi iz kratkotrajnog pamenja i utjecaja drutvenih mrea. Dobar je primjer Scalzi koji ima vojsku fanova na tviteru to je, nitko to ne moe porei, utjecalo na osvajanje prologodinjeg Huga.

E sad, nije sve ba zlo, jer znanstvena fantastika u sebi sadri i tu neodoljivu, pomaknu tu perspektivu prema neem veem, boljem, okrenutom budunosti pa ti 'sitni politiki ustupci mogu uiniti i neto dobro. No, to mora ii ruku pod ruku s dobrim tekstom - tada je sf angairan i angaman proizlazi iz dobre literature, a ne kao rezultat jeftinih politikih smicalica. Znanstvena fantastika je uvijek bila dobra kao elektro-ok za drutvo.

Ni domai teren nije imun na sline 'interesne postupke'. esto se uje da nekome nije ula pria u zbirku jer nije dio klana, da pri dodjelama nagrada iri nije postupao najtransparentnije i slino. S obzirom da je cijeli taj na pejza iskljuivo fanovski, ispadaju to tek razmirice nekolicine. No ostaje injenica da je percepcija nagrade veini (van dvorita) univerzalna - predstavlja najbolje od odabranog - pa i time nosi teinu i odgovornost onih koji o tome odluuju. Zato je vano da su pravila jasna, postupak transparentan i da nitko nije u sukobu interesa'.

Uostalom isto je i sa Siriusom B - objavljuje prie koje odabire urednik po svom ukusu, ne zove se to bez vraga ureivaka politika (sic!), (dh)

George Florance-Guthridge: TIINA George Florance-Guthridge je do sada objavio vie od sedamdeset pria, bio je nominiran jednom za Huga i dvaput za Nebulu - pria Tiina nominirana je 1982. godine u kojoj je Nebulu osvojila Lisa Tuttie, ali je ona nagradu odbila (prva i jedina koja je to do sada uinila o emu je urednik pisao u uvodniku], Guthridge je objavio i etiri romana, a Children of the Dusk koji je napisao s Jenet Berliner nagraen je nagradom Bram Stoker 1997.

The Ouiet (1981.)

Kuara, sine moj, Bijeli su nam ukrali mjesec. Pogled kroz prozor na crno nebo. Plavo-bijeli disk visi meu

zvijezdama. To je Zemlja, kae doktorica Stefanko. Nariem i udaram akama. Vezana sam za krevet. Doktorica Stefanko mi pritie ramena prema dolje, brie mi ruke. "Poto ne eli biti mirna, moram te opet uspavati, kae i smijei se. Leim u tiini. To nije Zemlja. Zemlja je smea. Zemlja je Kalahari.

"Na Mjesecu si", kae doktorica Stefanko. Govori mi to ve drugi ili trei put. Probudila sam se i zaspala, probudila se i zaspala i tako sve dok vie nisam bila sigurna koji su glasovi dio sna, a koji dio jave, ako je koji to bio. Neto mi bocka kou. "Odmori se. Dugo si spavao."

Sjeam se prvog buenja. Bijela soba; pokriva me bijela posteljina. Vani su tama i bijelo-plavi disk.

"Na mjesecu, kaem. Udovi su mi teki. U glavi mi se vrti. San me potee k sebi. "Mjesec.

"Nije li super?" "I kaete da mi je mu. Tuka - mrtav. Usne joj se stiu. Ozbiljno me gleda. "Nije preivio san.

"Mjesec je upalj, kaem joj. "Svi to znaju. Unutra spavaju mrtvi." Zurim u strop. "iva sam i na Mjesecu. Tuka je mrtav, ali nije ovdje. Rijei kao da plutaju s mojih usana. Na stropu ima tokica. "Spavaj sad. Dobra cura. Kasnije emo priati."

"A Kuara. Moj sin. iv je." Tokice se vrte. Sklapam oi. Tokice se i dalje vrte.

"Da, ali... Tokice. Tokice.

* * *

"Prije otprilike stotinu godina donesen je zakon koji titi ugroene vrste - ivotinje koje e izumrijeti ako se ovjeanstvo ne opameti", kae doktorica Stefanko. Lice joj vie nije mutno, ali ini se podcrtano sjenom. Kosa joj je tamnosiva, obrazi upali. Vidjela sam je ve negdje - puno prije nego to su me doveli ovamo. Ne mogu se sjetiti gdje. Sjeanje mi bjei. Uas mi ispunjava srce.

Gai u gaama stoji pored prozora i ceri se. Disk koji doktorica Stefanko zove Zemljom okruuje mu glavu kao aureola. Njegov golemi, izbockani jezik viri tamo gdje mu fale prednji zubi. Ramena su mu kao u antilope. Konata i naborana prsa posuta su mu dlakama koje polako sijede. Nisam iznenaena to ga vidim, ne nakon njegove izdaje. Od njega mi u utrobi pulsira num-sila. Skrenem pogled.

"Onda su zakon proirili na ugroene ljude. Ljude kao to su Gwi. Uspijeva se nasmijeiti. Doktorica Stefanko pritie mi nos svojim kaiprstom. Zabacim glavu, ne vjerujem joj. Namrti se. "Oito je da je nemogue spasiti itava plemena. Stoga su donositelji zakona uinili ono to im se inilo najboljim. Spasili su odreene predstavnike. Tebe. Tvoju obitelj. Par drugih poput Gaja. Ti su predstavnici zamrznuti."

"Zamrznuti? "Ohlaeni." "Kao tijekom guma, kad se u spremnicima od nojevih jaja

napravi led? "Hladnije." Onda to nije bio san. Sjeam se kako zurim kroz plavi,

naborani sjaj. Kao da gledam svjetlo kroz zmijsku kou. Nisam se mogla pomaknuti, iako mi je utroba drhtala bez stanke. Znai ovo je smrt, mislila sam.

"Dok si spavala dovedena si na Mjesec. U Karneval. Lijepo je to mjesto. Uistinu meunarodna ustanova, izgraena kao potvrda skladu nacija. Tu se trudimo ponovno izgraditi najbolje od onog to je neko bilo." Zastane i pogled joj postane otriji. "Ovo e biti tvoj novi dom, U.

"A Kuara?"

"ivjet e s tobom, naposljetku. Neto u njezinu glasu u meni potakne strah. Zatim ree: eli li ga vidjeti?" Neto straha nestane.

"Je li to mudro? pita Gai. "Ova vam je opaka. Njegove mi se oi nacere. Zuri mi u zdjelicu.

"O, uspjet e nam. Bit e dobra, je li tako, U?" Glava mi sama kimne. Srce ne kae ni da ni ne.

* * *

Trake se odvezuju uz glasni klik. Doktorica Stefanko i Gai pomau mi ustati. Svijet se zaljulja. Zemlja-disk se nagne i zavrti. Pod se nagne na jednu pa na drugu stranu. Igle mi bockaju stopala i dlanove. Pomau mi sjesti u stolicu. Jo klikanja. Vrata zaite i otvore se i stolica otpluta van. Doktorica Stefanko vodi, a Gai tetura za nama. Idemo niz hodnik za hodnikom. Ovo je mjesto anela. Bez krivulja, osim Bijelih, koji se smijee dok prolazimo. A ti su previe zakrivljeni.

Jo jedna vrata ite. Ulazimo u sobu punu svjeine. Plavo staklo, unutranjost prekrivena mrazom protee se od poda do stropa na svakom zidu. Zaleene figure stoje iza stakla. Sjeam se ovog mjesta. Sjeam se koliko je troma bila mrnja u mom srcu.

"Kuara je na kraju", kae doktorica Stefanko bijela daha. Stolica dopluta blie. Noge mi lupnu u staklo, hladnoa

okira koljena. Stolica se povue. Nagnem se naprijed. Kroz staklo vidim sklopljene oi svojega sina. Led mu prekriva trepavice i obrve. Glava mu je nagnuta u stranu. Ruice mu se klate. Dotaknem staklo usprkos hladnoi. ujem kako Gai naglo udie i potee mi ramena, ali doktorica Stefanko polae ruku na njegovo zapee i on me puta. Staklo se savija. Nije kao ono na kamionima u tsami. Num mi se podie. Srce mi jae lupa. Num mi ispunjava ruke, preplavljuje prste. "Kuara, proapem. Toplina se iri staklom, ostavlja mali, iskrzani krug.

"Premjestit emo ga im pokae da si se priviknula na novi dom, kae doktorica Stefanko.

Kuara. Kad bih bar mogla zaplesati. Num bi zakuhao u meni. Mogla bih kia. Mogla bih otjerati duhove hladnoe. Probudio bi se i zakoraio kroz staklo u moje naruje.

Iako esto nismo imali vode, nismo bili nesretni. Opstajali smo na tsama lubenicama. Imali smo veliko polje i tednjom smo mogli preivjeti jako dugo izmeu dva putovanja do rupe s vodom. Bijeli i pitomi Bumani preuzeli su Gam i Gautschu i tamonje ljude, Kung, koje su ili otjerali ili su ovi ostali radi vode raditi na farmama Bijelih i jesti njihovu hranu.

Bilo nas je jedanaest, iako bi ponekad bio i jedan ili dvoje vie. Gai, bez druice, je bio jedan od onih koji bi dolazili i odlazili. Tuka bi rekao: "Uvijek nas moe pobrojati na tri ruke, ali nikad na dvije ili etiri." Onda bi se nasmijao. Uvijek bi se smijao. Mislim da se smijao jer je u blizini Akam Pana, naeg doma, bilo jako malo lovine. Onih par duiker i steenbok antilopa koje su neko lutale naom ravnicom namirisale su dolazak Bijelih i izbjeglih Kunga pa su pobjegle. Tuka se smijao kako bi ispunio praznine.

Ponekad, kad nije zamkama lovio zeeve i dikobraze, pomagao bi mi skupiti drvo i korijenje. Iskopavali smo xwa korijenje i kou, vodeno korijenje zakopano duboko pod zemljom, sve dok nas ruke nisu zaboljele. Ponekad bismo udarali tapovima po stablima kako bi s njih pale slatke bobice i Tuka bi me onda lovio oko stabla, smijui se i viui kao da je lud. U takvim bih se trenucima zapitala zato sam ga ponekad toliko mrzila. esto sam se to pitala tijekom kume, vrueg godinjeg doba u kojem bi nas proganjala glad. Tijekom dana skinula bih svoj kaross, iskopala plitku jamu u hladu orogu grma pa mokrila na pijesak, pokrila se pijeskom i poloila list na glavu. Nas troje - Tuka, Kuara i ja - leali bismo jedni pored drugih poput mrtvaca. "Srce mi tuguje od gladi, pjevala bih si itav dan. "Poput starca, bolesnog i sporog." Mislila sam na loe stvari. Roditelji su me udali za Tuku prije nego to sam bila spremna za to jer je, plativi za mene, mojoj majci donio novi kaross. Tuka me oenio prije nego to sam bila spremna. Sve prije nego to sam bila spremna! Ponekad bih se molila listu da sleti paouw i zamijeni njegov penis debelom gusjenicom.

A onda je jedne noi Tuka uhvatio jazavca. Jazavac, tijekom kumel Svi su bili uzbueni. Tuka je rekao, "Juer, dok smo spavali, rekao sam zemlji da je moja U gladna i da moram nai mesa za nju i Kuaru. Jazavac je bio vrlo mekan. Gai je pojeo svoj dio i otiao prositi, iako nikad nije donio meso u kamp. Kada je nestalo mesa pekli bismo ga korijenje i pjevali i plesali dok je Tuka svirao gwashi. Ponosno sam plesala. Ne za Tuku, ve za sebe. Num-sila se rasklupala u mojoj utrobi i uzavrela mi uz kimu. Bojala sam se, jer kad num doe do lubanje, idam. Vidim duhove kako ubijaju ljude i miriem trule smrti, kao raspadajue leeve. ( gro.zeraWorC )

Tuka mi je primio glavu u ruke. "Ne smije kia", rekao je. "Ne sada. Tijelo e ti previe patiti zbog vizija. Za druge kia znai zaljeenje - sebe i drugih - za mene znai samo bol.

Tuka me grlio i milovao pored vatre i num je jenjao. "Kada leim u pijesku tijekom dana sanjam da se penjem po klinovima zabijenim u koru velikog baobaba, rekao je. "Gledam s kroanja i zemlja je puna irafa i bivola i kudua. "Mora ubiti ove ivotinje i donijeti ih U i Kuari prije nego to ih Bijeli ubiju" kae mi moj san.

Zatim je pitao: "O emu ti razmilja dok lei, U? Nisam odgovorila. Bojala sam se rei mu. Nisam htjela da

se naljuti ili rastui nakon to je bio toliko sretan zbog ulova jazavca. Nasmijeio se. Oi, vlane, sjajile su od vatre. Moda je mislio da mi je num zaustavio jezik.

Sljedei dan nastupila je tiina. Leala sam pod pijeskom i osjeala da mi num pulsira u utrobi. Borila sam se protiv straha koji je uvijek dolazio s njim. Nisam zazvala Tuku. Pulsiranje se pojaalo. Poela sam se tresti. Znoj mi je curio niz lice. Num je vrio u meni. Uao mi je u kimu i gurao prema grlu. Oi su mi se rairile i zurila sam u ilice lia, ali vidjela sam samo stravu. Osjetila sam kako krutim i drhtim istovremeno.

Boljela me glava; natekla je poput ga korijena. ula sam kako mi usta isputaju pljuckave zvukove, kao to je Kuara znao dok bi sisao. Pritisak u meni rastao je i rastao.

A onda je nestao. Zakopao se u zemlju i sa sobom odnio moje matarije. Kopala sam dublje i dublje u pijesak. Prola

sam pored korijenja i ve dugo mrtvih ivotinja, izblijedjelih kostiju, zaboravljenih. Dola sam do rupe s vodom duboko ispod tla. Tuka je bio u vodi. Kuara takoer. inio se mlai, jedva dovoljno star da moe hodati. Tuka, nasmijeen i naoit. Nije on loa osoba, rekla sam si, samo previe toga eli. Ali donio je mesa mojem plemenu, to ne mogu zaboraviti. A jednog e mi dana moda donijeti novi kaross. Moda e mi donijeti puno toga. Vanih stvari.

Skinula sam kaross i sve smo se troje drali za ruke i plesali goli, pljuskajui se vodom. Nije bilo numa da me zgrabi. Nije bilo branog poriva koji bi savladao Tuku. Samo tiina i smijeh.

* * *

"Ovo e ti biti novi dom, U, kae doktorica Stefanko dok otvara vrata. Dala mi je novi kaross, od pravog pravcatog gemsboka naglasila je, iako nisam sigurna zato to napominje. Kada mi poloi ruku na lea i gurne me naprijed kaross je mek i gladak na mojoj koi. "Mislimo da e ti se svidjeti i ako ita treba...

Zgrabim vrata i okrenem se licem od nje. Neu ivjeti niti pogledati ovo mjesto. Ali ona sve jae gura i ja zateturam unutra. Prekrijem lice rukama. "Hajde sad, kae doktorica Stefanko. Prokiljim kroz prste.

U Kalahariju smo. Polako se okrenem i srce mi iznenada sjaji i pjeva. Nema

vrata. Nema zidova. Nema anela. Sandveld se iri preda mnom, pod vedrim nebom. Beskrajna ravnica zlaane trave posute bijelotrnim i grmljem tsi. U daljini se vidi nekoliko akacija ravnog vrha pa ak i stablo mongonga. Antilopa trkara meu stijenama.

"Ovo bi moglo biti dobro mjesto za tvoj tshushi - tvoj zaklon", kae doktorica Stefanko dok me gura naprijed. Zae u visoku travu, sagne se, podigne smijeei i drei u jednoj ruci granu, a u drugoj vlakna guija. "Vidi? ak smo ti i pripremili neke od materijala."

"Ali kako

"Mjesec nije ba toliko uasan, ha?" Koraa kroz travu. "A u Karnevalu vam se trudimo uiniti ostanak to ugodnijim. Gledaj ovo." Pomakne kamen. Sjaji niz dugmadi. "Okreni ovo i moe kontrolirati vrijeme; nema vie paenja kroz uasno vrue ili hladne periode. Osim ako, naravno, ne eli, odmah doda. "A s vremena na vrijeme ljubazni e te ljudi promatrati... Tamo gore, s neba. Mahne rukom. "ele gledati kako ivi. Ti - i drugi ljudi iz plemena kao tvoje - prava ste senzacija, zna."

Zurim u nju, ne shvaam to govori. "U svakom sluaju, ako ih eli vidjeti samo okreni ovo. A ako eli uti to se pria o tebi, okreni ovo." Podigne pogled i vidi da sam zbunjena. O, bez brige; monitor sve prevodi. Predivna spravica."

Stojim i ona me primi za ruke. Oi su joj gotovo pa tople. "Vidi, U, nema vie Kalaharija na Zemlji - bar ne onog koji si ti poznavala - pa smo stvorili drugi. U nekim pogledima nee biti kao onaj na koji si navikla, ali u nekima je puno bolji." Nasmijei se. "Mislimo da e ti se svidjeti."

"A Kuara?" "Upravo se budi. Uskoro e ti se pridruiti, na testni

period. Uzme me za ruke. "Uskoro." Zatim krene u smjeru iz kojeg smo doli i brzo nestane u

daljini. Iznenada nestane. Veo vreline treperi nad travom tamo gdje bi trebala biti vrata. Na trenutak je pomislim pratiti. Naposljetku slegnem ramenima. Ponem si graditi tsushi. Radim polako, metodino, glava mi zuji od misli. Mislim na Kuaru i ponekad me te misli mue. Ispustim vlakno koje drim i ponem hodati prema suprotnom obzoru, tamo gdje irafe jedu s mongonga.

Skakavci, mravi i balegari skakuu i puu meu travom. Legvani trkaraju. Zmija ispue iz rupe pod grmom uri. Brzo hodam, pijesak mi je pod stopalima topao, ali ne i vreo. Ravnica je natopljena suncem, vidim nekoliko isuenih korita, ali ne eam. Antilopa skoi iz zaklona bijelotrnog grma. Dobro je ovo mjesto, odlui dio mene. Ovdje e Kuara postati lovac koji Tuka nije mogao biti. Kuara se nikad nee smijati kako bi odagnao tugu.

Obzor nije nimalo blie. Izmjerim irafu palcem, hodam tisuu koraka, ponovno

mjerim, hodam jo tisuu koraka i ponovno mjerim. irafina se veliina ne mijenja. Hodat u jo tisuu. Onda u se okrenuti i zavriti tshushi. Stotinu koraka kasnije udarim u neto tvrdo. Zid. Iza njega,

irafa se i dalje hrani.

* * *

Bijeli su u svojim Land Roverima doli tijekom ga, najvrelijeg razdoblja. Kamioni su se tresli i rikali preko pijeska. Tuka je uzeo Kuaru i pourio im u susret. I ja sam pola, iako sam hodala iza s ostalim enama. Bilo je nekoliko Bijelih i nekoliko Bantua. Gai je stajao u glavnom kamionu, mahao i cerio se.

Bijela, plavokosa ena izala je iz kamiona. Nosila je bijele hlaice i svijetlosmeu koulju zarolanih rukava. Odmah sam ju prepoznala. Doktorica Morse nas je opet dola prouavati. Tuka je rekao da se Bijeli ne pitaju oko vlastite kulture, ve ele prouavati nau.

Dugo je razgovarala s nama enama, pitala za nae obitelji, to mislimo o JNV (Junoafrikoj narodnoj vojsci]. Svi su priali istovremeno. Stalno je mahala rukama kako bi nas uutkala. "to ti misli. U? pitala bi. "Koje je tvoje miljenje?" Rekla sam da bih trebala pitati Tuku; on je bio mukarac i razumio je takve stvari. Doktorica Morse se namrtila pa sam rekla da JNV ne bi trebala ubijati ljude. JNV bi ih trebala pustiti na miru. Doktorica Morse je kimnula i zapisala neto u svoj notes dok sam priala. Bila sam zadovoljna. Druge su ene bile jako ljubomorne.

Doktorica Morse nam je rekla da rat u Junoj Africi ne ide dobro i da e uskoro doi i k nama. Kada je Tuka zavrio razgledavanje motora pitala sam ga to je doktorici Morse znailo to da "ne ide dobro.

Loe za Crne ili za Bijele. Loe za one na jugu ili za nas na sjeveru. Nije znao. Nitko od nas nije pitao doktoricu Morse.

Zatim je rekla: "Donijeli smo vam vode. Puno vode. uli smo da je nemate. Kosa joj je hvatala suneve zrake. Bila je vrlo lijepa za jednu bjelkinju.

Nasmijeili smo joj se odbivi ponudu. Namrtila se, ali nije se inila ljutitom. Moda je mislila da je to zato to je bijela. Ako je to mislila, bila je u krivu. Primimo li njezine darove mogli bismo zaboraviti one koje nam je pruio Kalahari. "Pa, barem se provozajte u kamionima", rekla je veselo. Tuka se nasmijao i uzeo Kuara za ruku te su potrali prema Land Roverima. Zavrtjela sam glavom. "Trebali biste otii, rekla je doktorica Morse. "Bit e dobro za sve vas."

"Ovo je neto za mukarce", rekla sam joj. "ene ne razumiju takve stvari."

"Pa samo e se provozati u stranjem dijelu! "Kamioni. Lov. Vatra. To su muke stvari, rekla sam. Samo se jedan od kamiona vratio. Vratili su se svi osim

Tuke, Kuara i nekih Bantua. "Kamion je zapeo u pijesku. Bijeli su odluili ekati do zore da ga izvuku", rekao je Gai. "Tuka je rekao da e spavati pored njega. Zna kakav je kad se radi o kamionima! Svi su se nasmijali. Osim mene. U srcu mi je lupala praznina, ljutilo me to to ga elim doma.

Stigla je kia. Ga go - muka kia. Padala je jako i iznenadno, ne odmjereno i njeno, kao enska kia koja zemlju puni vodom. Kia, tijekom ga\ Svi su vikali i plesali od sree. ak su i Bijeli plesali. "udo!, govorili su ljudi. Razmiljala sam o jazavcu koji je uhvaen tijekom kume i bojala se. Osjeala sam se usamljeno. Unato strahu ili moda zbog njega, uinila sam glupost. Spavala sam dalje od ostalih.

Tijekom noi dotaknula me tiina. Num mi se otklupao u utrobi. Nisam ga prizvala. Kunem se da nisam. Nisam ak ni razmiljala o njemu. Dok sam spavala osjetila sam kako mi se tijelo stie. U snovima sam ula vlastito disanje - plitko i ubrzano. Strah me zgrabio i tresao kao granicu ni-ni grma. Potonula sam u zemlju. Tuka i Kuara stajali su pored rupe s vodom pognutih ramena. Kuara je nosio glavu bivola; oi su mu bile izrezane i zamijenjene zadimljenim ugljenom. "Bjei, Majko", ponavljao je.

Probudila sam se i vidjela sjene. Nakratko me obavila tama. Vidjela sam kako se Gai ceri pod mjeseinom. Onda mi je usta prekrila ruka.

* * *

Doktorica Stefanko vrati se nakon to sam dovrila kolibu. Ona i Gai donesu mi veprove i kudu koe, igle dikobraza, kornjaina oklopa, nojevih jaja, kamen za otrenje, dvije assagai otrice, posude bantu gline. Puno toga. Gai se ceri dok ih sputa na tlo. Doktorica Stefanko ga promatra. "Na Zemlji moda ne bi ostao neenja da ga tvoje pleme nije takvim smatralo, kae mi dok on odlazi. Onda i ona ode.

Kasnije dovede Kuaru. Dojuri do mene, krakat, kroz travu koja mu dosee do

brade. "Mama, vie, "mama, mama! Uzmem ga u naruje, vrtim ga i smijem se. Poloim dlanove na njegove obraze; ruke su mu oko mog struka. Stvaran je. O, tako je stvaran, moj Kuara! Suze mi liju niz obraze. Pogled mu je prazan, a kosa oiana. Ali ne putam da mi ta briga uniti sreu. Plaem od radosti, ne od boli.

Doktorica Stefanko me opet podsjeti da je on ovdje samo privremeno, kao test. Zatim ode i Kuara i ja razgovaramo. Brblja o udnom snu i doktorici Stefanko i Gaju dok mu ja pokazujem kamp. Igramo se s gumbima koje mi je doktorica Stefanko pokazala; jedan od njih ini da niz prozora zatreperi pod blagim kutem izmeu zida-neba i stropa-neba. Prozori lie na etvrtaste perlice. Vidimo lice kako staje i zuri u nas. Djeca. Starci. ene zejih osmijeha. Ljudi raznih rasa. Kaem mu da im se ne smijei ili bilo ime oda da je svjestan da su tamom. ak ni djeci. Naroito ne djeci. Ta su lica sigurno duhovi, upozorim ga. Duhovi koji sanjaju da postanu Gwi.

Sluamo glas koji je doktorica Stefanko nazvala monitorom. Pjevan je to glas, uspavljujui. enski glas, rekla bih. "U i Kuara, najnoviji dodaci Karnevalu, lanovi posljednjeg plemena Gwi, uskoro e se naviknuti na na odlini smjetaj", kae glas. Glas pluta iznad nas dok skupljamo korijenje i vodu.

Legvan proviri meu kamenjem, oslukuje. Tiho spustim drvo na tlo. Zatim polako pomaknem ruku. Toliko polako da skoro ni nije pokret. Zgrabim. Uhvaen! Kuara vrisne i zapljee. "Primijetite oiljke preko obraza i na bedrima, kae glas. "Isto je s guzovima, iako kao i svaki Gwi koji se potuje,

U nee skinuti kaross u blizini drugih osim tijekom Eland plesa. Nosim legvana do kolibe. "Kad bi se razodjenula primijetili biste povee naslage sala na guzovima, fenomen zvan steatopigija. Jedinstven je za Bumane (ili bolje reeno Bumanke] i pomae u skladitenju hrane. Neko se vjerovalo da...

Nakon to slomim legvanov vrat skinem kaross od koe i veem ga pomou vlakna gui pred ulazom u kolibu. To su sad odlina vrata. Nikad nisam imala vrata. Tuka i ja smo spavali vani i koristili tshushi za pohranu stvari. Kuara e imati vrata. Vrata izmeu njega i promatraa.

Imat e vatru. Vatru za grijanje i hranu pored koje e mu U pjevati. Skupljam rudau i rezbarim muke i enske idole te iskoristim travu galli za potpalu. Ba kao Tuka. "Gwi imaju karakteristine niske i spljotene lubanje, sitne grudi, kovravu kosu... Vrtim tapie meu dlanovima. ini se da traje vjeno. Ruke mi trnu. Spremam se odustati, ali onda se iznenada pojavi zavijutak dima. Kuara veselo skae kampom i blebee. Zurim u vatru i zadovoljno se cerim. Ali zadovoljstvo je puno straha. Napravit u vatru za grijanje i vatru za hranu, ali ne i rituale. Ne bez Tuke.

Prim legvana s bobicama eru i tsho-krastavcem i ini mi se da je to gozba. Ali nisam Tuka, brza na vatri i smijehu, a i pravljenje vatre je predugo trajalo. Usred kuhanja Kuara zgrabi gutera i, bacajui ga iz dlana u dlan kao da je vrelo tijesto, rastrgne ga. "Kuara!" prasnem hinei bijes. Zacereka se dok crijeva vise iz rasporenog gutera pa ga podigne kao da e jesti. Tuno se nasmijeim. Kuarine nasmijane oi i nojevske noge... Toliko su nalik Tukinima!

"Gwi ne pjevaju hvalospjeve bitkama ili ratnicima, kae pjevni glas. Pomaem Kuari pojesti legvana. "Nisu ratovali i ironino je da je prolostoljetni junoafriki rat, u kojem Gwi nisu sudjelovali, uzrokovao njihovo istrjebljenje. Sitne razmirice su uobiajene (ak ni nenasilno drutvo ne moe sprijeiti suprunike da se ne svaaju), ali borba se smatra neasnom. Boriti se znai neuspjeh u... Kada podignem pogled, usta punih gutera, na prozorima nema lica.

Suton napokon oboji travu. Kuara pronae pero i trsku.

Naslonjen na moje noge pone raditi zani. Temperatura se sputa. Odluim da bi vrata bolje pristajala oko mojih ramena nego oko tshushija.

Oblik se pojavi, uokviren zalazeim suncem. Zaklonim oi rukom. Doktorica Stefanko. Nasmijei mi se i kinine Kuari, koji sad vezuje orai za svoju igraku kao uteg pa sjedne na kladu. I dalje se smijei, iako u osmijehu nema radosti. Ozbiljno me gleda.

"Nadam se da e te Kuarina prisutnost odvratiti od egzibicija kao to je bila ova ovog popodneva, kae mi. "Sigurno ti je jasno da... Ako bude problema morat emo odvesti deka natrag u sobu za pripreme sve dok... Sve dok se bolje ne navikne na okolinu." Kucka kaiprstom po dlanu. "Tvoja hirovitost morat prestati. Jo jednom kucne. "I to odmah.

Zurim u nju nakrivljene glave, ne shvaajui to govori. "Skidanje karossa samo zato to ti je monitor rekao da ga

inae ne skida. Kimne znaajno. "O da, znamo da si sluala. I ona uasna predstava s guterom! Sloi grimasu i zadrhti. "A onda i vatra." Pokae prema aru. "Trebala bi ivjeti ovdje kao na Zemlji. Barem tijekom dana. Mukarci su uvijek palili vatru.

"Mukaraca je uvijek bilo, slegnem ramenima. "Da. No, radimo na tome. Zasad se dri hrane koju ne treba

kuhati. I koristi sustav grijanja. Ode do kamena i na koljenima okrene jedan od gumba. Zujanje. Smijei se i trlja ruke iznad vatre dok sjeda natrag na kladu i iz depa na boku izvlai fotografiju i prua mi je. Okrenem ju na pravu stranu. Doktorica Morse stoji i rukom grli Gaja preko ramena. Lijeva mu je ruka oko njezina struka. U pozadini su Land Roveri.

"Hirovito, kae doktorica Stefanko pa se nagne i noktom kucne po fotografiji. "Upravo je to doktorica Morse zapisala u svoju biljenicu. Ona je to smatrala vrlinom. Opet podigne obrvu. "Mi ne. Zatim ponosno doda: "Bila mi je baka, zna. Kao to moe zamisliti, moj je interes za junoafriku sekciju Karnevala vie od profesionalnog.

Ponem joj vraati fotografiju. Podigne ruku i zaustavi me. "Zadri je, kae. "Smatraj to vjenanim poklonom. Prvim od

mnogih. Te noi, zagrnuti u kaross, Kuara i ja spavamo zagrljeni u

tshushiju. Jo uvijek dri svoj zani iako ga nijednom nije bacio u zrak da bi gledao kako pada. Moda sutra. Sutra. Runa rije. Leim i zurim u mrano tlo, stiem pijesak u akama. Pitam se promatraju li me duhovi u nebeskim prozorima dok spavam koristei naprave pomou kojih vide u mraku. Pitam se hoe li promatrati one noi kad mi se Gai popne na lea i stenjui obavi branu stvar.

San doe. Muan san. Osjeam kako grlim Kuara. Migolji se, ali ne budi. U snu kliznem iz sebe i uz plamsaj vatre pleem eland. Tijelo mi je glatko od masti eland. Oi mi kruto zure u tamu i glavu drim visoko. Pjevuim dok sputam i podiem stopala, vrtim se oko vatre. Druge ene pljeu i pjevaju pjesme /f/a-zaljeenja. Mukarci sviraju gwashi i glazbene lukove. Glazba jaa i zvoni i bruji. Ritam bruji u meni. Svaki mii poznaje pjesmu. Suze mi liju iz oiju. Bol je olovna u mojim nogama. A ipak pleem i dalje.

Potom se napokon podie num. Otklupa mi se u trbuhu i dahne vatru uz moju kraljenicu. Borim se protiv straha. Pleem protiv strave. Drhtim od vatre. Oi su mi agonija. Ne gledam kako ene pljeu i pjevaju. Dahovi su mi plitki i vreli. Grudi mi poskakuju. Pleem. Num se i dalje die. Bocka mi mozak. Ispunjava mi glavu. itavo mi je tijelo ivo, gori. Trnje mi probada meso. Grudi su mi plameni ugljen. Osjeam duhove, vrele duhove, duhove prolosti, natiskuju mi se u lubanju. Teturam prema kolibi. Kuara i U, uobiajena ja, ekaju. Kliznem u njezino meso kao da zaranjam pod povrinu hladnog i od mulja mutnog jezera. Kliznem meu njezine strahove i tugu i bolnu radost to pored sebe ima Kuara.

Ona se pomakne. Pokret usnule glave. Mali uzdah; nijekanje. Kliznem dublje. Opet postanem ona. Glava mi gori od numa i duhova. "U, apem. "Donosim ti duhove svih prethodnih tebe, svih tvojih ljudi. Opet zastenje, iako slabije. Uzdah uitka ene koja vodi ljubav. Tijelo joj se protegne, ukruti. Nokti grebu po Kuarinim leima. Tada me primi; primi sebe. Ispunim joj tijelo.

I po trei put u njezinu ivotu donesem joj tiinu. Curi sve

dublje i dublje u pijesak, kao to ga go kia natopi edno tlo i ne ostavi nita za sobom. Ruke su joj oko Kuarinih zapea dok ga povlai za sobom, a pero igrake lamata iza njega kao da je na vjetru. Ona proe kroz pijesak, kroz Karneval i njegove betonske temelje, kroz mjeseevo stijenje, stalno ide dolje, stalno kopa poput jazavca. Probije se u tamu ispresijecanu srebrnim svjetlom. U jezgri je mjeseca, gdje ive mrtvi preci, duhovi kije. Tetura dolje, nosi tugu i sreu, kaross joj lepra. U sreditu praznine, gdje voda sjaji poput hladnog srebra, eka ju Tuka, ispruenih ruku. Smije se - prodoran, forsiran hihot. To je jedini smijeh koji moe dati duh iji je san prekinut. Plesat e ove noi, njih troje - U, Tuka, Kuara.

Pa e ju Tuka nauiti tajnama oe, otrova koji se istisne iz enske larve balegara. Otrova za strijele koje e ju nauiti napraviti. Otrova za koji Bumani ne znaju protuotrov.

Lovit e kad se vrati Gaju i doktorici Stefanko. Ali nee loviti ivotinje.

Hannu Rajaniemi: ELEGIJA O MLADOME LOSU Finskog autora koji pie podjednako na engleskom i finskom ve ste imali prilike itati na stranicama Siriusa B fServer i zmaj, Sirius B broj 8). Ove godine je objavio trei roman u Jean le Flambeur serijalu, The Causal Angel (prva dva su The Quantum Thief /The Fractal PrinceJ. Elegija o mladom losu osvojila je 2011. godine Science Fiction & Fantasy Translation Award.

Elegy for a Young Elk (2010.)

One noi nakon to je Kosonen upucao mladog losa pokuao je napisati pjesmu uz logorsku vatru.

Travanj je bio pri kraju i jo je uvijek bilo snijega na tlu. Ve mu je postao obiaj naveer sjediti vani, na panju kraj vatre, na maloj istini gdje je stajala njegova koliba. Otsu je bilo udobnije vani, a njemu je medvjedovo drutvo bilo drae od samoe. Glasno je hrkao na svojoj hrpi jelinih granica.

Vlaan miris s tragovima losova izmeta dopirao je iz njegova krzna dok se suilo.

Izvukao je iz depa biljenicu mekih korica i ostatak olovke. Prelistao je biljenicu: veina stranica bila je prazna. Rijei su postale skliske, tee za uhvatiti od losa. No, ne i ovog, mladog i neopreznog. Stari los ne bi nikada pustio ovjeka i medvjeda tako blizu.

Nabacao je rijei na prvu praznu stranicu vrsto stiui olovku.

Rogovlje. Safirno rogovlje. Ne valja. Smrznuti plamovi. Korijenje drvea. Ravaste sudbine. Morale su postojati rijei koje bi uhvatile trenutak kada je samostrel udario u njegovo rame, mesnati zvuk udara strijele. No, to je bilo kao da je pokuao uhvatiti snjene pahulje u svoj dlan. Jedva je mogao razaznati njihove kristalne strukture - brzo su se topile.

Zatvorio je biljenicu i gotovo je bacio u vatru, no predomislio se i vratio je u dep. Nema smisla unititi dobar papir. Osim toga, njegova posljednja rola toaletnog papira u vanjskom zahodu uskoro e biti potroena.

"Kosonen opet razmilja o rijeima", zareao je Otso. "Kosonen bi trebao vie piti. Onda ne treba rijei. Samo san.

Kosonen je pogledao medvjeda. "Misli da si pametan, jel'?

Lupnuo je po samostrelu. "Moda bi ti trebao pucati na losove." "Otso dobar u njukanju. Kosonen u pucanju. Obojica

dobri u pijenju, Otso je zijevnuo s velikim uitkom, otkrivajui redove utih zubi. Zatim se okrenuo na bok uz snaan, zadovoljan uzdah. "Otso e uskoro jo malo cugnuti."

Moda je medvjed imao pravo. Moda je pie bilo sve to mu je trebalo. Nije imalo smisla biti pjesnik - sve su pjesme na svijetu ve bile napisane tamo gore, na nebu. Vjerojatno su tamo postojali vrtovi poezije. Ili mjesta na kojima si se mogao pretvoriti u rijei.

Ali nije bila stvar u tome. Rijei su trebale doi od njega, tog prljavog bradatog ovjeka u umi, iji je zahod bio rupa u zemlji. Svijetle rijei iz tamne materije, to je bila bit poezije.

Kada je funkcionirala. Imao je posla. Vjeverice su gotovo obile bravu prethodne

noi, ta vraja stvorenja. Trebalo je uvrstiti podrumska vrata. Ali to je moglo ekati do sutra.

Upravo je krenuo otvoriti bocu votke iz Otsove tajne zalihe u snijegu, kad je Marja sila s neba u obliku kie.

Kia je bila iznenadna i hladna poput kante vode koju mu je netko izlio preko glave u sauni. No, kapljice nisu doticale zemlju, ve su lebdjele oko Kosonena. Dok ih je promatrao mijenjale su oblik, spojile se i nainile oblik ene, kostiju tananih poput vretena, mesa i miia od izmaglice. Izgledala je poput staklene skulpture. Njezine male grudi bile su savrene hemisfere, a njezino spolovilo jednakostranian srebrni trokut. No, njezino lice bilo mu je poznato - mali nos i visoke jagodice, usta s otrim jezikom.

Marja. Otso se u trenu stvorio kraj Kosonena. "Lo miris, miris

boga", zareao je. "Otso grize, kina ena znatieljno ga je promatrala.

"Otso", rekao je Kosonen strogo. vrsto je uhvatio medvjeda za hrapavo krzno na vratu, osjeajui napinjanje njegovih golemih miia. "Otso je Kosonenov prijatelj. Sluaj Kosonena. Nije vrijeme za gristi. Vrijeme je za spavanje. Kosonen e razgovarati s boicom, zatim je smjestio bocu votke u snijeg ravno ispod njegova nosa.

Otso je ponjuio bocu i ostrugao napola otopljeni snijeg prednjom apom.

"Otso ide, napokon je rekao. "Kosonen vie ako ga bog ugrize. Onda Otso doe, vjeto je podigao bocu ustima i otrao u umu mlitavo vukui ape.

"Zdravo", rekla je kina ena. "Pozdrav", rekao je Kosonen oprezno. Pitao se je li stvarna. Bogovi kuge bili su prepredeni. Jedan

od njih mogao je uzeti Marjinu sliku iz njegova uma. Pogledao je prema nenapetom samostrelu i pokuao procijeniti izglede: dijamantna boica protiv umskog pjesnika izvan forme. Nisu bili dobri.

"Tvome psu se ba i ne sviam, reklo je bie. Sjela je na Kosonenov panj i zamahnula svjetlucavim nogama po zraku, naprijed-nazad, ba kao to je Marja uvijek inila u sauni. To je morala biti ona, odluio je Kosonen, osjeajui se kao da mu je neto bodljikavo zapelo u grlu.

Nakaljao se. "Medvjed, ne pas. Pas bi lajao. Otso samo grize. Nita osobno, to je samo njegova narav. Paranoidna i mrzovoljna."

"Zvui kao netko koga sam poznavala. "Nisam paranoidan, Kosonen se sagnuo i pokuao

ponovno razgorjeti vatru. "Naui biti oprezan u umi. Marja je pogledala uokolo. "Mislila sam da smo vama koji

ste ostali dali vie opreme. Izgleda malo... Primitivno, ovdje. "Da. Imali smo mnotvo sprava rekao je Kosonen. "No nisu

bile otporne na kugu. Imao sam pametnu puku prije ovoga, lupnuo je po samostrelu, "no zarazila se. Ubio sam je velikim kamenom i bacio je u movaru. Imam svoje skije, neto alata i ovo, Kosonen se potapao po sljepoonici. "Zasad je bilo dovoljno. Tako da - hvala. Naslagao je neto granica za potpalu ispod trokuta od malih cjepanica i za tren su plamenovi opet skoili u zrak. Tri godine bile su dovoljne da bi se nauilo barem neto o obradi drva. Marjina se koa doimala gotovo ljudskom pod priguenim svjetlom vatre i on je sjedio na Otsovim granicama jele promatrajui je. Trenutak nitko nije progovorio.

"Pa kako si ti ovih dana? upitao je. "Ima posla?

Marja se nasmijeila: "Tvoja supruga je odrasla. Sad je velika cura. Ne eli znati koliko velika.

"Znai... Ti onda nisi ona? S kim razgovaram? "Ja jesam i nisam ona. Ja sam djelomina, ali vjerna

translacija. Ne bi to razumio." Kosonen je stavio malo snijega u posudu za kavu da se

otopi. "U redu, dakle, ja sam piljski ovjek. Poteno. Ali jasno mi je da si ovdje jer neto eli. Stoga, k vragu, prijeimo na stvar, opsovao je.

Marja je duboko udahnula: "Izgubili smo neto. Neto vano. Neto novo. Iskru, tako smo je nazvali. Pala je u grad.

"Mislio sam da vi ljudi uvate kopije svega. "Kvantne informacije. Bile su dijelom novog segmenta. Ne

moe ih se kopirati." Sjebano. Izmeu Marjinih obrva pojavila se bora. Kosonen je se

sjeao iz njihovih tisuu svaa i progutao je slinu. Ako eli razgovarati tim tonom, u redu, rekla je.

"Mislila sam da e ti biti drago to me vidi. Nisam morala doi - mogli su poslati Mickeyja Mousea. Ali htjela sam te vidjeti. Velika Marja te htjela vidjeti. Dakle, ti si odluio ivjeti svoj ivot ovako, kao tragian lik koji opsjeda umu. To je u redu. Ali barem bi me mogao posluati. Toliko mi duguje."

Kosonen nije nita rekao. "Jasno mi je", rekla je Marja. "Jo me uvijek krivi za Esu." Bila je u pravu. Ona je bila ta koja je nabavila prvi stroj

Djeda Boinjaka. "Deko treba dobiti najbolje to mu moemo ponuditi, rekla je. "Svijet se mijenja. Ne moemo dopustiti da bude zakinut. Uinimo ga malim bogom, poput susjedova djeteta.

"Pretpostavljam da ne bih trebao kriviti tebe", rekao je Kosonen. "Ti si samo... Djelomina. Ti nisi bila tamo.

"Bila sam tamo, rekla je Marja tiho. "Sjeam se. Bolje od tebe, zapravo. Takoer, lake zaboravljam i opratam. Ti to nikad nisi mogao. Ti si samo... Pisao pjesme. Mi ostali nastavili smo sa ivotom i spasili svijet."

"Odlino napravljen posao, rekao je Kosonen. Gurnuo je tap u vatru i oblak iskri poletio je u zrak zajedno s dimom.

Marja je ustala. "To je to", rekla je. "Odlazim. Vidimo se za sto godina", zrak je postao hladniji. Oko nje pojavila se aureola, svjetlucava pod svjetlom vatre.

Kosonen je zatvorio oi i vrsto stisnuo vilicu. Priekao je deset sekundi. Zatim je otvorio oi. Marja je jo uvijek bila tamo, bespomono zurei u njega. Nije mogao, a da se ne nasmijei. Nikad nije mogla otii ako njezina rije nije bila posljednja.

"ao mi je rekao je Kosonen. "Prolo je mnogo vremena. ivio sam u umi s medvjedom. To ba ne utjee dobro na ovjekovu narav."

"Zapravo nisam primijetila nikakvu razliku." "No, dobro", rekao je Kosonen. Lupnuo je po jelinim

granicama pokraj sebe. "Sjedni. Ponimo iznova. Skuhat u kavu.

Marja je sjela, njezino golo rame dodirivalo je njegovo. Bila je neobino topla na dodir, gotovo toplija od vatre.

"Vatreni zid ne puta nas u grad, rekla je. "Nemamo nikoga... Dovoljno ljudskog, ne vie. Prialo se o tome da bismo stvorili nekoga, ali rasprava bi potrajala cijelo stoljee, uzdahnula je. "Mi na nebu volimo raspravljati."

Kosonen se podrugljivo nasmijao. "Siguran sam da se savreno uklapa, potraio je boru prije nastavljanja: "Znai da trebate potrka.

"Trebamo pomo. Kosonen je gledao u vatru. Plamen je sad gasnuo liui

pocrnjelo drvo. U eravici su se stalno pojavljivale nove boje. Ili je moda samo on svaki put zaboravio.

Dodirnuo je Marjinu ruku. Na dodir je bila poput mjehura od sapunice, gotovo nematerijalna. No, nije ju povukla.

"U redu, rekao je. "Ali samo da zna, to nee biti samo radi sjeanja na prola vremena."

"to god ti moemo dati. "Nisam zahtjevan", rekao je Kosonen. "elim samo rijei.

* * *

Sunce je bljetalo na kantohankiju, snijegu zaleene

povrine, dovoljno jakom da izdri ovjeka na skijama i medvjeda. Kosonen je teko disao. ak i nizbrdo nije bilo lako drati tempo s Otsom. Ali po ovakvom vremenu bilo je neeg velianstvenog u skijanju, klienju preko plaviastih sjena drvea gotovo bez trenja, uz itanje snijega pod njim.

Predugo sam mirno sjedio, pomislio je. Trebao sam otii nekamo samo da bih otiao, a ne zato to je to netko traio.

Poslijepodne, kad je sunce ve zalazilo, doli su do pruge, koja je izgledala poput puke posjekotine u umskom tlu - dvije metalne tranice na ljunanoj podlozi. Kosonen je skinuo skije i zabio ih u snijeg.

"ao mi je to ne moe ii sa mnom, rekao je Otsu. "Ali grad te nee pustiti unutra.

"Otso nije gradski medvjed, rekao je medvjed. "Otso eka Kosonena. Kosonen nae nebesku bubu i vrati se. Onda pijemo.

Nespretno je poeao hrapavo krzno na njegovu vratu. Medvjed je gurnuo Kosonena njukom u trbuh tako snano da je gotovo pao. Zatim je frknuo, okrenuo se i otiao u umu vukui ape. Kosonen je gledao za njim dok nije nestao izmeu drvea pokrivenog snijegom.

Bila su potrebna tri bolna pokuaja guranja prstiju u grlo da bi natjerao nanosjemenku koju mu je Marja dala da izae. To mu je ostavilo gorak okus u ustima. Gutanje je bilo jedini nain da se ta osjetljiva stvarica zatiti od kuge. Obrisao ju je snijegom, tu prozirnu triariju veliine oraha, sklisku i toplu. Podsjeala ga je na igrake iz automata u supermarketima iz djetinjstva, plastine kugle s iznenaenjima unutra.

Paljivo ju je poloio na tranice, obrisao ostatak bljuvotine s usana i isprao usta vodom. Tada ju je promotrio. Marja je znala da nikad nije itao upute za upotrebu pa mu ih nije ni dala.

"Stvori mi vlak, rekao je. Nita se nije dogodilo. Moda mi moe itati misli, pomislio

je i zamislio vlak, stari parni vlak koji je prolazei otpuhivao. Jo uvijek nita, samo odraz sve mranijeg neba na praznoj povrini sjemenke. Uvijek je morala biti suptilna. Marja nikad nije mogla dati nikakav poklon bez da je danima razmiljala o

njegovu znaenju. Dok je tako mirno stajao, svjeina hladnog proljea uvukla mu se pod kaput od vujeg krzna pa je poeo poskakivati gore-dolje trljajui ruke.

S tim je pokretom dola i ideja. Namrtio se i zurei u sjemenku izvadio biljenicu iz depa. Moda je bilo vrijeme da iskua Marjin drugi poklon - ili unaprijed dobivenu nagradu, kako se uzme. Jedva da je napisao prve stihove, kada su rijei u skoku navrle u njegov um kao ivotinje probuene iz drijemea. Zatvorio je biljenicu, oistio grlo i progovorio.

Ove su tranice iscrpili kotai koji su ispisali ime svakog putnika elikom i miljama; dobro je to su godine pojele nae meso i uinile nas tananima i laganima pa su tranice dovoljno snane da nas jo uvijek nose u grad u naem vlaku od stakla i rijei...

* * *

Loi stihovi, pomislio je, ali to mu nije bilo vano. Veselje rijei ispunilo mu je ile poput votke. teta to nije uspjelo -

Obrisi sjemenke zamaglili su se. Eksplodirala je u vruu bijelu kuglu. Vruina je zapuhnula Kosonena preko lica. Svijetlei pipci promigoljili su pokraj njega usisavajui ugljen i metal iz tranica i drvea. Plesali su kao elektrini lukovi zavarivaa, skicirajui linije i plohe u zraku.

Odjednom, vlak je bio tamo. Bio je proziran, sa zidovima tankim poput papira i krhkim

kotaima kao da je bio od puhanog stakla, sa skiciranim parnim motorom i samo jednim vagonom u kojem su bila sjedala kao od pauine, sve ba kao to je zamislio.

Popeo se unutra oekujui da e se delikatna konstrukcija zaljuljati pod njegovom teinom, no doimala se vrstom poput kamena. Nanosjemenka nevino je leala na podu, kao da se nita nije dogodilo. Oprezno ju je podignuo, iznio je van i zakopao je u snijeg ostavivi svoje skije i tapove kao znak. Zatim je uzeo svoj ruksak, ponovno se ukrcao u vlak i sjeo na jedno od pauinastih sjedala. Kao svojom voljom, vlak se uz trzaj polako pokrenuo. Kosonenu se inilo da tranice ispod njega apuu, no nije mogao razabrati rijei.

Promatrao je sve mraniju umu kako klizi pored njega. Osjeao je kako mu teina putovanja snano pritie udove. Sjeanje na snijeg ispod njegovih skija mijealo se s kretanjem vlaka i Kosonen je uskoro zaspao.

* * *

Kad se probudio, bio je mrak. Jantarno svjetlo vatrenog zida svijetlilo je na horizontu poput olujnog oblaka. Vlak je ubrzao. Vani se mrana uma pretvorila u nejasnu mrlju, a apat tranica postao je tiha staccato skladba. Kosonen je progutao slinu - vlak je preao ostatak puta u tek nekoliko minuta. Vatreni zid pretvorio se u magliastu kupolu koja je iznutra svijetlila ukastim svjetlom. Grad ispod nje bio je nejasna silueta. inilo se da se zgrade pomiu poput likova u divovskome kazalitu sjena.

A onda je zid postao gorua zavjesa ravno ispred vlaka, neprobojni zid od sumraka i jantara to je prelazio preko tranica. Kosonen se uhvatio za krhki okvir svoga sjedala, tako da su mu pobijelili zglobovi prstiju. "Uspori! povikao je, ali vlak ga nije uo. Udario je ravno u vatreni zid silinom od koje su se Kosonenu zatresle kosti. Uz bljesak svjetlosti podignut je sa sjedala.

Bilo je to poput utapanja, osim to je plutao u beskrajnome moru jantarnog svjetla umjesto u vodi. Osim svjetlosti, tamo je bila samo praznina. Osjeao je kakljanje na koi. Trebao mu je trenutak da shvati da ne die.

Tada je progovorio strogi glas. Ovo nije mjesto za ljude, rekao je. Zatvoreno je. Zabranjeno.

Vrati se natrag. "Imam zadatak, rekao je Kosonen. Nije bilo jeke u

svjetlosti. "Od tvojih stvoritelja. Nareuju ti da me pusti unutra.

Zatvorio je oi i Marjin trei poklon lebdio je ispred njega. Ne rijei, ve broj. Uvijek je loe pamtio, no Marjin je dodir bio pero s tintom od kiseline, koje mu ga je urezalo u um. Proitao je beskrajne znamenke, jednu po jednu.

Moe ui, rekao je vatreni zid. Ali samo ono to je ljudsko

e otii. Vlak i brzina su se vratili, otri i stvarni kao porezotina od

papira. Sumorni sjaj vatrenog zida jo uvijek je bio tamo, no umjesto ume, sada su se tamne zgrade nazirale oko eljeznike stanice, zurei u njega svojim praznim prozorima.

Kosonena su kakljale ruke. Bile su iste, kao i njegova odjea - svaka je mrljica prljavtine nestala. Lice mu je bilo meko i crveno, kao da je upravo bio u sauni.

Vlak je napokon usporio i zaustavio se u tami stanice i Kosonen se naao u gradu.

Grad je bio uma od metala i betona koja je disala i amorila. U zraku se osjeao miris ozona. Fasade zgrada oko trga kraj eljeznike stanice izgledale su gotovo isto kao u njegovu sjeanju, samo nekako suptilno krivo. Krajikom oka mogao je uhvatiti njihove pokrete, dok su se premjetale u snu poput ivotinja kamene koe. Nije bilo nikakvih znakova ivota, osim jata golubova koji su skakutali naprijed-nazad po stepenicama gledajui ga. Imali su oi od safira.

Zaustavio se jedan autobus pun ljudi bez lica koji su sjedili neprirodno mirno i izgledali poput lutaka za testove sudara. Kosonen je odluio ne ui u njega i krenuo preko trga prema glavnoj ulici s trgovinama - morao je negdje zapoeti potragu za iskrom. Svijetlit e, rekla je Marja. Ne moe je promaiti.

Na parkiralitu je bilo neto to je izgledalo kao olupina automobila koja je leala na zemlji, haube izguvane poput odbaene limenke piva, prekrivena bijelim golubljim izmetom. No, kad je Kosonen proao pored nje motor je glasno zaruio, a hauba se otvorila uz tresak. itajui snop pipaka iskoio je van pokuavajui ga dohvatiti.

Uspio je postii neto brzine prije nego to se automobilska zvijer preokrenula na svoja etiri kotaa. S druge strane trga nalazile su se uske ulice, preuske da bi ga mogla slijediti. Potrao je, s hladnim utegom u elucu, dok su mu noge pulsirale.

Samostrel privren remenom bolno ga je udarao u lea i namuio se dok ga je prebacio preko glave.

Zvijer je oholo prola kraj njega i okrenula se. Onda je krenula ravno na njega. Pipci su se ispruili iz otvora njezina

svjetleeg motora u lepezu od zmija. Kosonen je petljao oko strijele pa ispalio prema stvoru.

Samostrel se trznuo, no strijela se odbila od vjetrobranskog stakla. inilo se da ga je to zbunilo dovoljno da bi Kosonen odskoio u stranu. Poletio je prema dolje, udario u plonik uz bolan udarac i preokrenuo se.

"K vragu, neka mi netko pomogne, prokleo je u bespomonom bijesu i daui ustao, upravo kad je zvijer polagano ustuknula, uz kranje motora. Osjeao je miris uarene gume pomijean s ozonom. Moda je mogu svladati rukama, pomislio je poput luaka i rairio ruke odbijajui ponovno bjeati. U tome je jedna posljednja pjesma -

Neto je sletjelo ispred zvijeri uz lepet krila. Golub. Kosonen i automobilsko stvorenje zurili su u njega. Ispustio je zvuk poput gugutanja. Zatim je eksplodirao.

Od udara su mu popucali bubnjii, a bijela vatrena kugla na trenutak je zavila svijet u tamu. Kosonen se ponovno naao na tlu, a u uima mu je odzvanjalo dok je u bolovima leao na svome ruksaku. Automobilska zvijer sada je bila gorua olupina deset metara dalje, savijena do neprepoznatljivosti.

Kraj njega se nalazio drugi golub, koji je prebirao po neemu to je izgledalo poput sitnih komadia metala. Podigao je glavu i pogledao ga, dok mu se plamen odraavao u sitnim safirnim oima. Zatim je poletio ostavivi za sobom siuni bijeli komadi izmeta.

* * *

Glavna ulica s trgovinama bila je prazna. Kosonen se oprezno kretao za sluaj da je bilo vie automobilskih bia u okolici, drei se uskih uliica i ulaza u zgrade. Svjetlost vatrenog zida bila je priguenija izmeu zgrada i traci neobinog svjetla plesali su na prozorima.

Kosonen je shvatio da umire od gladi. Nije nita jeo od podneva, a putovanje i borba uzeli su svoj danak. Pronaao je prazan kafi na uglu ulice koji se doimao sigurnim, postavio svoje malo putno kuhalo na stol i prokuhao neto vode. Potreptine koje je uspio donijeti sastojale su se uglavnom od

juhe u konzervi i suenog losova mesa, no njegov krei eludac nije bio izbirljiv. Od mirisa hrane postao je neoprezan.

"Ovo je moje mjesto", rekao je neki glas. Kosonen je skoio od iznenaenja hvatajui se za samostrel.

Na vratima se pojavio pogrbljeni lik koji je nalikovao na trola, odjeven u dronjke. Njegovo lice, uokvireno zapetljanom kosom i bradom, sjajilo se od znoja i prljavtine. Njegova porozna koa bila je puna sitnih safirnih izraslina nalik oiljcima. Kosonen je mislio da ga je ivot u umi uinio imunim na ljudske mirise, no oko stranca se irio teak smrad znoja i ustajalog alkohola od kojeg mu se dizao eludac.

Stranac je uao u prostoriju i sjeo za stol nasuprot Kosonenu. "Ali u redu je", rekao je prijateljski. "Posjetitelji su rijetki ovih dana. Mora se ponaati dobrosusjedski. Doavola, je li to to ima Bld Bandjuhe?

"Slobodno uzmi malo", rekao je Kosonen oprezno. Kroz godine je upoznao neke druge koji su ostali, ali obino ih je izbjegavao - svi su imali svoje razloge zbog kojih nisu otili gore i nisu imali mnogo toga zajednikog.

"Hvala. To je stvarno dobrosusjedski. Usput, ja sam Pera", trol je ispruio ruku.

Kosonen ju je oprezno stisnuo, osjeajui udne bodljikave stvarice ispod Perine koe. Bilo je to kao da je stiskao rukavicu napunjenu staklenim prahom. "Kosonen. Znai, vi ivite ovdje?"

"O, ne ovdje, ne u centru. Dolazim ovamo krasti od zgrada. No postale su zaista pametne, i krte. Ne moe vie nai ni juhu. Robna kua Stockmann gotovo me pojela juer! Nije ba lagodno ivjeti ovdje, Pera je zatresao glavom. "Ali bolje je nego vani", u njegovim je oima bio prepredeni pogled. Ostaje li jer to eli, pitao se Kosonen, ili jer te vatreni zid vie ne puta van?

"Znai ne bojite se bogova kuge? pitao je naglas. Dodao je Peri jednu limenku zagrijane juhe. Gradski ostaja srknuo ju je u jednom gutljaju, dok se miris minestronea mijeao s ostalim mirisima.

"O, ne mora ih se vie bojati. Svi su mrtvi. Kosonen je pogledao Peru, iznenaen. "Kako zna?

"Rekli su mi golubovi." Golubovi? Pera je paljivo izvukao neto iz depa svog poderanog

kaputa. Bio je to golub. Imao je kljun i oi od safira te tragove plave

boje na perju. Otimao se u Perinu stisku maui krilima. "Moji mali prijatelji, rekao je Pera. "Mislim da si ih ve

upoznao." "Jesam", rekao je Kosonen. "Jesi li ti poslao onog koji je

raznio onog automobilskog stvora? "Mora pomoi susjedu, zar ne? Nema na emu. Juha je

bila dobra." "to su rekli o bogovima kuge? Pera se nacerio krezubim osmijehom. "Kad su bogovi ostali

zatoeni ovdje, poeli su se boriti. Nije bilo dovoljno moi za sve, razumije. Pa je jedan od njih morao biti glavni, kao u Highianderu. Golubovi mi pokazuju slike, ponekad. Krvave stvari. Eksplozije. Nanite kako jedu ljude. No naposljetku su svi otili, svi do jednog. Sad je to moje igralite."

Znai i Esa je otiao. Kosonena je iznenadilo kako je otar bio osjeaj gubitka, ak i sad. Bolje je ovako. Progutao je. Prvo treba obaviti posao. Nema vremena za tugovanje. O tome u razmiljati kad se vratim kui. Napisati pjesmu o tome. I rei Marji.

"U redu", rekao je Kosonen. "I ja sam u lovu na neto. Misli li da bi tvoji... Prijatelji to mogli pronai? Neto to svijetli. Ako mi pomogne, dat u ti svu juhu koju imam. I losovo meso. I donijet u jo kasnije. to kae?"

"Golubovi sve mogu pronai", rekao je Pera liui usne.

* * *

ovjek s golubovima hodao je kroz gradski labirint kao da je njegova dnevna soba, dok ga je pratio oblak ptijih utvara. Svako malo jedna bi mu sletjela na rame i dotaknula mu uho kljunom, kao da apue.

Bolje da pourimo rekao je Pera. Nou nije tako strano, no danju se zgrade pomlade i ponu razmiljati.

Kosonen je izgubio osjeaj za smjer. Karta grada bila je drugaija nego posljednji put kad je bio tamo u prolim, ljudskim vremenima. Njegova je pretpostavka bila da su se pribliavali katedrali u starome dijelu grada, no nije mogao biti siguran. Snalaenje u promijenjenim ulicama bilo je poput hoda kroz krvoilni sustav neke divovske ivotinje, zakuast poput labirinta. Neke zgrade bile su pokrivene nekom vrstom crne opne, namrekanom poput nafte. Neke su srasle zajedno u strukture od cigle i betona koje su se doimale organskima, blokirale ulice i inile tlo neravnim.

"Nismo daleko, rekao je Pera. "Vidjeli su to. Kau da svijetli poput izrezbarene bundeve", zahihotao se. Dok su hodali jantarno svjetlo vatrenog zida postajalo je svjetlije. Takoer, postalo je uarenije i Kosonen je morao odbaciti svoj stari pulover Pohjanmaa.

Proli su zgradu s uredima koja se pretvorila u lice spavaa, bespolni lik poput onih s Uskrnjeg otoka. U ovome dijelu grada takoer je bilo ivlje, uz ivotinje safirnih oiju, elegantne make koje su ih gledale s prozorskih dasaka. Kosonen je ugledao lisicu koja je prelazila cestu: uputila im je bistar pogled i nestala u otvoru kanalizacije.

Zatim su skrenuli iza ugla, gdje su ljudi bez lica u odjei od prije deset godina zajedno plesali u izlogu trgovine, te napokon ugledali katedralu.

Narasla je do gorostasne veliine, tako da su se sve ostale zgrade u okolici doimale siunima. Postala je mravinjak od tamnocrvene cigle i heksagonalnih ulaza. Prtala je od ivota. Make su se grevito drale za njezine zidove safirnim pandama, poput elegantnih vodoriga. Gusta jata golubova leprala su oko njezinih tornjeva. opori takora modrih repova trkarali su unutra-van kroz otvorena, masivna vrata kao vojske na zadatku. I posvuda je bilo insekata, koji su ispunjavali zrak zujanjem snanim poput zvuka builice, kreui se u gustim crnim rojevima poput crnog daha nekog diva.

"Ah, prokletstvo, rekao je Kosonen. "Tamo je pala? "Zapravo nije. Samo sam te trebao dovesti ovamo, rekao je

Pera.

"Molim? "Oprosti. Lagao sam. Bilo je kao u Highlanderu. Jo je

jedan od njih ostao. I eli te upoznati, Kosonen je zurio u Peru, u oku i bez rijei. Golubovi su sletjeli na ramena i ruke drugog ovjeka poput lelujavog sivog kaputa. Zgrabili su njegove dronjke, kosu i kou otrim pandama te poeli snano zamahivati krilima. Dok je Kosonen tako zurio, podigli su Peru u zrak.

"Nemoj se ljutiti, jednostavno sam dobio bolju ponudu od njega. Hvala na juhi, viknuo je. Pera se u trenu pretvorio u crni komadi tkanine na nebu.

Tlo se zatreslo. Kosonen je pao na koljena. Prozorske oi uz cestu ispunile su se jarkim, pakosnim svjetlom.

Pokuao je pobjei. Nije daleko stigao prije nego to su doli, prsti grada - golubovi, insekti, zujei roj koji ga je prekrio. Tucet takorskih utvara uhvatio mu se za lubanju i osjeao je um njihovih mehanikih srca. Neto otro progrizlo mu je kost. Bol se irila poput umskog poara i Kosonen je vritao.

Grad je progovorio. Glas mu je bio grmljavinska oluja, rijei nainjene od zemljine trenje i uzdaha zgrada. Spore rijei, istisnute iz kamena.

Tata, rekao je grad.

* * *

Bol je nestala. Kosonen je uo tihi zvuk valova i osjeao topli vjetar na licu. Otvorio je oi. "Zdravo, tata, rekao je Esa.

Sjedili su na molu uz vikendicu zamotani u runike, koe zajapurene od vrueg zraka saune. Bila je veer, uz nagovjetaj svjeine u zraku, blagi podsjetnik finskog ljeta da nita ne traje zauvijek. Sunce je lebdjelo iznad plaviastih kronji. Povrina jezera bila je mirna, puna tekuih odraza.

"Mislio sam", rekao je Esa, "da e ti se svidjeti ovdje. Esa je bio isti kao to ga se Kosonen sjeao, mravi blijedi

djeak s vidljivim rebrima, dugakim rukama sklopljenim preko koljena i mokrom kosom koja mu je u rezancima visjela preko ela. No, njegove su oi bile oi grada, tamne kugle od

metala i kamena. "Svia mi se, rekao je Kosonen. "Ali ne mogu ostati."

"Zato ne? "Ima neto to moram uiniti." "Nismo se vidjeli sto godina. Sauna je zagrijana. Imam piva,

hladi se u jezeru. emu urba?" "Trebao bih te se bojati", rekao je Kosonen. "Ubijao si ljude.

Prije nego to su te doveli ovamo." "Ne zna kako je to, rekao je Esa. "Kuga ini sve to eli.

Daje ti stvari za koje nisi ni znao da ih eli. Omekava svijet. A ponekad ga rastrga za tebe. Pomisli neto, i stvari se slome. Ne moe tu nita uiniti.

Djeak je sklopio oi. "Ti isto eli neke stvari. Znam to. Zbog toga si ovdje, zar ne? eli svoje dragocjene rijei natrag.

Kosonen nije nita rekao. "Mamin potrko, jebemu. Znai, sredili su ti mozak, isprali

alkohol iz njega. Tako da opet moe pisati. Je li to dobar osjeaj? Na trenutak sam pomislio da si doao ovamo zbog mene. Ali to nikad nije ilo tako, je li?"

"Nisam znao -" "Vidim to ti je u glavi, zna." rekao je Esa. "Moji su prsti u

tvojoj lubanji. Jedna pomisao i moji e te kukci pojesti, dovui te ovamo zauvijek. Kvalitetno druenje zauvijek. to misli o tome?

I opet se pojavila stara krivnja. "Brinuli smo se za tebe svakog trenutka otkad si se rodio, rekao je Kosonen. "Htjeli smo samo najbolje za tebe."

Onda se to inilo tako prirodno. Kako se djeak igrao sa svojim strojem koji je stvarao druge strojeve. Kako su stvari poele mijenjati oblik kad si razmiljao o njima. Kako se Esa smijeio kad je pokazao Kosonenu morsku zvijezdu koja je govorila, a koju mu je napravio stroj.

"A onda sam imao jedan lo dan." "Sjeam se", rekao je Kosonen. Kasno se vratio kui, kao

obino. Esa se pretvorio u dijamantno stablo koje je raslo u njegovoj sobi. Posvuda su bile morske zvijezde, koje su jele zidove i pod i mnoile se. A to je bio samo poetak.

"Pa, izvoli. Dovedi me ovamo. Na tebi je red da uini od

mene to hoe. Ili da sve zavri. Zasluujem to." Esa se tiho nasmijao. "A zato bih to uinio starcu?

Uzdahnuo je. "Zna, i ja sam sada star. Daj da ti pokaem", njeno je dotaknuo Kosonenovo rame i

Kosonen je sada bio grad. Njegova je koa postala kamen i beton, pore mu je ispunila kuga bogova. Ulice i zgrade bile su njegovo lice, mijenjale su se i pomicale svakom milju i osjeajem. Njegov ivani sustav bio je nainjen od dijamanata i optikih vlakana. Njegove su ruke bile utvare ivotinja.

Posvuda ga je okruivao vatreni zid, na nebu i u hladnim stijenama ispod zemlje, nematerijalan, no neprobojan, pritiskao je sa svih strana prekidajui tok energije, onemoguavajui mu brzo razmiljanje. No, jo uvijek je mogao sanjati, utkivati rijei i slike u niti, stvarati svjetove od svojih sjeanja i od sjeanja manjih bogova koje je pojeo kako bi postao gradom. Pjevao je pjesme od svojih snova na radio-valovima i nije ga bilo briga puta li ih vatreni zid da prou ili ne, glasnije i glasnije -

"Izvoli, rekao je Esa izdaleka. "Uzmi pivo. Kosonen je osjetio hladnu bocu u ruci i potegnuo iz nje.

Pivo iz sna bilo je jako i stvarno. Okus pia vratio ga je u stvarnost. Duboko je udahnuo, putajui da lana ljetna veer izbrie sjeanje na grad.

"Jesi li me zbog toga doveo ovamo? Da bi mi to pokazao? upitao je.

"Pa, ne, rekao je Esa kroz smijeh. Njegove su kamene oi odjednom izgledale mlado. "Samo sam htio da upozna moju djevojku."

* * *

Kvantna djevojka imala je kosu boje zlata i oi od svjetlosti. Nosila je vie lica odjednom, poput hinduistike boice. Doetala je do mola malim elegantnim koracima. Oko nje su se vidjele pukotine Esinoga ljetnog svijeta - imala je procjepe na koi iz kojih su virile boje iz nekih drugih svjetova.

"Ovo je Sade, rekao je Esa. Pogledala je Kosonena i progovorila, mjehuri od rijei,

super- pozicija, svi mogui pozdravi odjednom. "Drago mi je", rekao je Kosonen. "Neto su dobro napravili kad su je nainili tamo gore,

rekao je Esa. "Ona ivi u mnogo svjetova odjednom, misli u qubitima. I ovo je svijet u kojem eli biti. Sa mnom", njeno je dotaknuo njezino rame. "ula je moje pjesme i pobjegla.

"Marja je rekla da je pala", rekao je Kosonen. "Da je neto pokvareno."

"Rekla je ono to su oni htjeli da kae. Ne svia im se kada stvari ne idu po planu."

Sade je ispustila zvuk poput staklenog zvona. "Vatreni zid nas i dalje pritie" rekao je Esa. "Tako je

napravljen, da bi ovdje sve ilo sporije i sporije, dok ne umremo. Sade se ne uklapa ovdje, ovo mjesto je premaleno. Tako da e je ti odvesti kui, dok nije prekasno", nasmijeio se. "Radije bih da to uini ti nego netko drugi."

"To nije poteno", rekao je Kosonen. kiljei je pogledao Sade. Bila je previe sjajna da bi mogao gledati u nju. Ali to ja mogu uiniti? Ja sam samo hrpa mesa. Mesa i rijei.

Misao je bila poput eera, gruba u njegovu stisku, ali sadravala je sjeme neega.

"Mislim da je u vama pjesma", rekao je.

Kosonen je ponovno sjedio u vlaku promatrajui grad kako protjee kraj njega. Bilo je rano jutro. Izlazee sunce dalo je gradu nove nijanse: ljubiaste sjenke i boje zlaane poput eravice. Sljepoonice su mu pulsirale od umora. Tijelo ga je boljelo. Rijei pjesme pritiskale su mu um.

Iznad kupole vatrenog zida ugledao je golemu dijamantnu morsku zvijezdu, radilicu nebeskih ljudi, koje je promatrala poput ispruene ruke.

Doli su vidjeti to se dogodilo, pomislio je. Saznat e. Ovaj put prigrlio je vatreni zid kao prijatelja i preplavio ga

je njegov sjaj, koji je izazivao trnce. I duboko unutra ponovno se pojavio promatra strogoga glasa. Ovog puta nije nita rekao, no Ko- sonen je osjeao njegovu prisutnost dok je ispitivao, traio stvari koje nisu pripadale vanjskome svijetu.

Kosonen mu je predao sve.

Prvi put da je znao da je napisao neto dobro. Razoaranje kad je shvatio da pjesnik ne znai mnogo u maloj zemlji - hrpe jeftino tiskanih kopija njegove prve zbirke skupljale su prainu u malim knjiarama. Ljubomoru koju je osjeao kad je Marja rodila Esu, kakva je blijeda sjena toga bilo stvaranje rijei! Losove tragove u snijegu i pogled u njegovim oima kad je uginuo. (CroWarez.org )

Osjetio je da je promatra odstupio, zadovoljan. Zatim je proao kroz zid. Vlak je iziao u stvarnu,

nepatvorenu zoru. Kosonen je pogledao natrag prema gradu i vidio vatrenu kiu koja je padala iz morske zvijezde. Stupovi svjetlosti presijecali su grad u geometrijskim oblicima, previe jarki da bi se moglo gledati u njih, ostavljajui za sobom samo vruu bijelu plazmu.

Kosonen je sklopio oi i zadrao pjesmu u mislima dok je grad gorio.

* * *

Kosonen je posadio nanosjemenku u umu. Iskopao je duboku rupu u napola smrznutom tresetu golim rukama, ispod staroga panja. Sjeo je, skinuo kapu, izvukao svoju biljenicu i poeo itati. Rijei nakrabane olovkom jarko su sjajile u njegovu umu i uskoro vie nije morao gledati u njih.

Pjesma se podigla iz rijei kao divovsko bie iz oceana, isprva se tek nazirui, a potom se vinula u vis, rasprsnula u glosolaliju, poput planine. Bila je to bujica iteih rijei i fonema, beskrajna arolija koja je hitala kroz njegovo grlo. S njom su dole kvantne informacije iz mikrotubula njegovih neurona, u kojima je sada ivjela djevojka sjajnih oiju, i bodljikavi impulsi iz sinapsi u kojima se skrivao njegov sin.

Pjesma je nabrekla i postala urlik. Nastavio je dok mu se glas nije pretvorio u itanje. Jedino ga je nanosjemenka mogla uti, no to je bilo dovoljno. Neto se pomaknulo ispod treseta.

Kad je pjesma napokon zavrila, bila je veer. Kosonen je otvorio oi. Prvo to je vidio bili su safirni rogovi koji su svjetlucali pod posljednjim sunevim zrakama.

Dva mlada losa gledala su u njega. Jedan je bio manji,

njeniji, i u njegovim velikim smeim oima bio je nagovjetaj suneva svjetla. Drugi je bio mlad i mrav, ali ponosno je nosio svoje propupale rogove. Zadrao je Kosonenov pogled i on mu je u oima vidio sjene grada. Ili moda odraze u ljetnome jezeru.

Okrenuli su se i otrali u umu, tihi, hitri i slobodni. Kosonen je otvarao podrumska vrata kad je ponovno poela

kia. Ovaj put to je jedva bio pljusak - kapljice su oblikovale Marjino lice u zraku. Na trenutak mu se uinilo da je namignula. Zatim se kia pretvorila u izmaglicu i nestala. Podupro je otvorena vrata.

Vjeverice su s drvea znatieljno zurile u njega. "Samo za vas, gospodo, rekao je Kosonen. "Trebalo bi biti

dovoljno za sljedeu zimu. Meni vie ne treba. Otso i Kosonen u podne su otili prema sjeveru.

Kosonenove skije lako su klizile po snijegu, koji se stanjivao. Medvjed je vukao saonice natovarene opremom. Kad su se ve dosta udaljili od kolibe, stao je da ponjui svjei trag.

Los", zareao je. Otso je gladan. Kosonen upuca losa. Treba mesa za putovanje. Kosonen nije uzeo dosta cuge."

Kosonen je zatresao glavom. "Mislim da u nauiti loviti ribu, rekao je.

Alaya Dawn Johnson: POSUT E ZEMLJU STAKLENIM SJEMENJEM

Uz petnaestak pria koje je do sada objavila, Alaya Dawn Johnson je napisala i pet romana. Dva spadaju u urban fantasy sglavnim likom sufraetkinjom koja je vampir i radnjom smjetenom u alternativne dvadesete godine u New Yorku. Druga dva romana se dogaaju u nekoj predmodernoj Polineziji gdje ljudi kontroliraju elementarne sile. Zadnji roman, The Summer Prince je svojevrsni postapokaliptini cyberpunk koji se odvija negdje u Brazilu. Pria Posut e Zemlju staklenim sjemenjem, objavljena u Asimov'su, bila je nominirana za Nebulu.

They Shall Salt the Earth with Seeds of Glass (2013.)

Podne je, traje etva penice, Tris stoji na ivici polja dok Bili, Harris i ja vozimo stare kombajne kroz ito. Opasno je stajati tako blizu polja i Tris to zna. Zna da ne bi smjela smetati. Pogotovo ako eli preivjeti zimu.

Prije petnaest dana na istono polje baena je kazetna bomba. Polje je prazno, bez kombajna. Tamo nee biti etve. Vrane e imati gozbu.

Tris je napravila i znakove (sa slikama za one koji ne znaju itati} upozoravajui djecu da ne idu u travu, da ne idu u polje, da ne skupljaju svjetlucave staklene dragulje.

Podigla sam ruku, mahnula slamnatim eirom - bilo je vrue kao u paklu i dobro bi nam dola pauza - a nesnosna buka osam-deset godina starih motora, nevoljko prisiljenih na rad, priguila se i uz uzdah utihnula.

Bili zastane, rukama obuhvati usta: - Neto nije u redu s Meakom, Libby?

Odmahnula sam glavom, shvatila da me ne moe dobro vidjeti pa viknula:

- Starkelja je u redu. Samo je vrue. Daj mi deset minuta. Harris, koji je bio blie meni, otpije veliki gutljaj iz boce i

sie s Abedenga. Nisam mu zamjerila to nita ne govori. Po ovakvom ljepljivom danu bilo se teko kretati, pogotovo eti, a sunce je dovoljno jako da izgori i tamnija koa od njegove.

Dovoljno je jako da pri Tris, koja stoji bez eira u blijedo-crvenoj tankoj haljinici na bretele i istie se u zlatnoj praini peninog polja.

Skoim s Meaka, provjerim curi li ulje i krenem prema sestri. Malo sam zabrinuta.

Tris ne bi dola da se neto vano nije dogodilo. Da nije negdje ponovno pala bomba? Ali nisam ula ucviljeno zujanje kosaca i njihovih dronova. Nebo je prazno. Izgleda zabrinuto, iako sam predaleko da bih joj vidjela izraz lica. No, znam, kada je zabrinuta odrava ravnoteu stojei na jednoj nozi poput crvene aplje u movari od klasja.

Kako joj se pribliavam urim, iako mi se odijelo lijepi za znojna bedra i moram ga nategnuti kao suknju kako bih mogla bre hodati.

- Je li sve u redu s Tatom? - upitam kada sam dola blizu. Ona kima glavom s neodobravanjem. - Jutros mi je rekao da ponovno ide pecati. - I pustila si ga? Ona slijee ramenima. - to sam trebala uiniti, oduzeti mu

ribiki tap? Star je, Libs. Nee bre umrijeti zbog nekoliko zagaenih riba.

- Moda i hoe - prigovaram, iako je ovo stara prepirka kod koje uvijek gubim, osim toga to sigurno nije razlog to je Tris ovdje.

- to je onda? Ona se smije, ali osmijeh joj drhti. Uplaena je, a ja se pitam

izgleda li zbog toga starije ili me samo podsjea na to koliko smo stare.

Tati je osamdeseta, meni je etrdeset i druga, a sprovod koji smo organizirali proli tjedan bio je za osmogodinjaka. Od desete godine svaku no prije spavanja razmiljam kako se moda neu probuditi sljedee jutro. S takvim stavom pravo je udo to sam dogurala do etrdeset i dvije.

Tris je trideset i pet, ali izgleda kao da joj je tek dvadeset i pet, kada ne pretrauje nebo traei eteoce ili kada ne hoda iza malog lijesa na sprovodu.

- Proei sa mnom - govori tiim glasom kao da nas Harris, koji stoji ispod magnolije sedam metara dalje, moe uti. Uzdahnem, prevrnem oima i gunam, ali ipak je ona moja mlaa sestra i dobro zna da u je slijediti svugdje.

Popnemo se na vrh brdaca, odavde vidim blatnjavi potok

koji navodnjava nae kukuruzite nalik na potansku marku, vidim velika brda, sjeverno od Grada, s drvenim tornjem i bijelom zastavom koja znai sigurnost.

Yolanda je inae jutarnja smjena, neprekidno nadgleda nebo traei fine poremeaje - previe graciozne za ptice, a prebrze za oblake. Kosac. Kada bi udarila o zvono, neki od nas bi se moda i uspjeli sakriti na vrijeme.

Nekada ne elim gledati prema gore pa se, kao sada, izvalim na travu i nebu okrenem lea, popijem polovinu zagrijane vode iz boce, a ostatak ponudim Tris. Ona popije do kraja i napravi grimasu.

- Ne znam kako to podnosi? - ona govori. - Nije ti vrue? - Kada za veeru bude kukuruzni kruh prestat e se aliti. - Ispekla si ga? - A tko inae ovdje radi sve poslove, knjiki crve? Gurnem ju pod rebra i ona se nevoljko smije naim

zajednikim osmijehom. Sjeam se kako sam ju uila da si vee kosu nakon to se mama razboljela - paljivo bih joj pravila frizuru dok se ona migoljila i derala na mene - zavrnula bih dvije loptice kose i privrstila sa svake strane glave. Donji dio kose bio bi besprijekorno napravljen; uglaan i stegnut u sjajnu homogenu strukturu. No, gornji dio kose - boje sjajnog maslinovog ulja - strao je prema gore i bio potpuno raskupusan.

epurila bi se po kui obuena u komad materijala koji je nazivala haljinom i pozirala za fotografije s rukom na boku.

I ja sam na nekoliko tih fotografija, obino u kombinezonu ili radnom odijelu. Pokraj nje izgledam nezgrapno i sivo poput stare arape, ali ne smeta, jer u prvi plan upadaju nai lagano raireni zubi, isti bucmasti obrazi te iste velike oi koje se ire. Imamo lijep osmijeh.

Tris vie ne nosi afro-keke. Nosi punu, a ja se iam na kratko.

- Libs, o, Libs, nije sve tako loe, zar ne? Zbunjeno gledam prema Tris. Ona sjedi u travi s rukama

pod bedrima, a s vrha nosa padaju joj suze. Njezin me osmijeh bio smirio - ne priamo esto o stvarima na koje ne moemo utjecati - o naim ivotima, na primjer.

Razmiljam o polju koje ostavljamo vranama jer ako netko dodirne jedan od tisue prelijepih arenih dragulja, odletio bi u zrak. Razmiljam o sprovodima i o tati, kako se sve bre ubija jedui somove pune bijelog fosfora.

- Nije tako loe, Tris. - Misli da smo u govnima? - Ne, ne u govnima... - Blizu. Misli da smo blizu tome? Uzdahnem. - Jednog dana. Tris. Moram se vratiti u Meaka za minutu.

to je bilo? - Trudna sam - govori. Tjeram samu sebe da joj ne pogledam u oi i da ne ugledam

kako je uplaena; skoro uplaena kao i ja. - Kako zna? - Sumnjala sam ve neko vrijeme. Yolanda je konano

nabavila testove od rijenog trgovca. Yolanda se silno trudila kao gradska babica otkako je

izabrana u slubu prije pet godina, kada su Prozirni za vrijeme racije ubili nau tadanju babicu. udi me to je Tris uope uspjela nabaviti test.

- to e uiniti? Hoe li... Ne mogu se natjerati da kaem "zadrati dijete. Moe li joj

Yo- landa pomoi u bilo emu drugome? Posegne rukama, grli me, zabija glavu u moju majicu i jeca

kao beba. Prigueno govori: "Isuse, Boe, to bi trebalo biti smijeno jer Tris je ateist s velikim "A", ali nije smijeno.

- Ne - ree. - Kriste, ne. Moram... Netko mora... Moram pobaciti, Libby. Napetost se otapala poput prvog snijega; olakanje kao

kad preivi jo jednu zimu. Nije nam bio potreban netko da se brinemo o njemu, da ga volimo, da ga hranimo.

Ali pobaaj? Ovdje nije bilo pravog doktora od moje dvanaeste godine.

* * *

Billova majka bila je naa bolniarka prije okupacije,

brinula o svima nama najbolje to je mogla, sve dok - prije pet godina - roboti Prozirnih nisu pretresli njezinu kuu i pozvali kosce da je bombardiraju. Nakon toga Bili je otiao iz grada. Mislili smo da ga nikada vie neemo vidjeti, a onda je, prije dvije sezone za vrijeme sijanja, doao sa zelenim divom - etrdesetogodinjim Deerovim kombajnom. Uz naa dva manja i starija, bio je to trei kombajn kojega smo imali pa ga je nazvao ardak. Donio je i rezervne dijelove za kombajn, takoer, ulje te dovoljno makovog sjemena za cijelo polje. Na podlaktici je imao oiljak od metka, a na potiljku udne trokutaste opekline. To se moglo dobro vidjeti kada je stigao jer bio je obrijan na elavo i kosa mu je tak poela rasti: rijetka, sijeda i njena kao paperje.

Bilo je oito da je stigao iz zatvora. Nikada nismo pitali, a on nikada nije govorio o tome je li pobjegao ili su ga Prozirni pustili. Te sezone poeli smo dvostruko vie, a s novcem koji smo dobili za mak kupili smo novi generator. Iako su se zvona na vidikovcu oglaavala vie nego inae i iako su nadzorni dronovi zujali kroz travu i vodu vie nego inae, tko je zapravo mogao rei to Prozirni zaista ele od nas? Ubijaju nas, to smo znali, a Bili je bio jedan od nas.

Pitam Billa je li njegova majka ostavila bilo to to bi nam moglo pomoi - moda tablete ili nekakav prirunik za pobaaj. On se mrti.

- Nisi li malo prestara za to, Libby? - govori, a ja mu govorim neka odjebe. Pomirljivo stavlja ruku na moje rame i sa aljenjem pogleda prema Tris koja sporo koraa prema kui.

- Vidjeli ste to su kosci uinili maminoj kui. Nisam pronaao ni sve njezine zube.

Nisam esto u tom dijelu grada, ali mogu zamisliti razmjer unitenja. U ulici Mili jo uvijek zjapi krater. Koraknem unatrag kajui se to sam mu onako odbrusila.

- Boe, Bili, ao mi je. Nisam razmiljala. On slijee ramenima. - Oprosti, Libbs. Ako ba morate to uiniti, pitajte Yolandu. Ne svia mi se nain na koji me gleda; ujem kako me

osuuje, iako nita ne govori i sjeda natrag u ardak. - Kako je jebeno vrue - govorim i hodam natrag do Meaka.

eljela bih da me Bili tako prokleto ne osuuje; eljela bih da Tris nije zatrudnjela s tim donatorom sperme. eljela bih da ka- setna bomba nije unitila istono polje. Ali mogu samo zamiljati ili nastaviti voziti, a ovaj stari motor je dovoljno glasan da prigui ak i moje misli.

* * *

Tris povraa odmah poslije veere. Ispekla sam najbolji kukuruzni kruh ikada, ali utim. Samo poistim.

- Koliko dugo si trudna? Upravo sam istila bljuvotinu i dajem si za pravo da

postavim to pitanje. Stisnula je usne, a ja se nadam da nee ponovno povratiti. Umjesto da povrati, ona ustaje i izlazi iz kuhinje. Kao da mi je tom gestom odgovorila na pitanje, ali ona se ipak vraa nosei kutiju veliine dlana. S jedne strane kutija ima udubljenje, s druge strane je brojanik s mjerama. Na mjerau je pismo Prozirnih, normalno pismo je sitno otisnuto: razvoj fetusa, pie, dok s lijeve strane pie nema trudnoe, pa sve do devet mjeseci na krajnjoj desnoj strani ureaja. Taj zadnji natpis mi nema smisla, ali Trisina kazaljka je na lijevoj strani, mirno stoji izmeu 3 i 4 mjeseca. Malo je prekasno za jutarnje munine, ali povraa vjerojatno i iz straha.

- Sa strane je napomena: sve trudnice dobit e potrebnu zdravstvenu pomo u oblinjim ustanovama - govori kao da je cijeli dan provela uei tu reenicu napamet.

- Prozirni ti nee dozvoliti pobaaj, Tris! Nitko zapravo ne zna kako izgledaju. Komuniciraju s nama

preko svojih robota s kojima upravljaju na daljinu. Moda su i sami napravljeni od stakla - opskrbljuju nas medicinskim setovima za trudnice, ali nam ne daju zavoje za opekline. Tata ima teoriju da su Prozirni zapravo vanzemaljski znanstvenici koji prouavaju nae ponaanje, kao i ljudi kad razvale mravinjak i promatraju mrave kako bjee glavom bez obzira.

Veleasni Beale uvijek ukazuje na plinovod, stotinu milja zapadno od nas. Govori da su to ipak ljudi koji nam kradu resurse - poput bijelaca kada su otimali Afrikance - iako, ni on ne moe rei o kojim se resursima zapravo govori. Koliko je

nama poznato taj plinovod vodi od nikuda prema nikamo. Tris se naslanja na cigleni zid nae kuhinje. - Svi fetusi moraju se iznijeti do punog termina - apue, ja

otvaram kutiju i vidim te rijei - veeg fonta od bilo ega na kutiji - ispisane na engleskom jeziku. Samo je jedna ena iz grada prihvatila ponudu Prozirnih. Ne znam kako je to prolo jer se nikada nije vratila kui.

- Tri mjeseca! - govorim iako nisam htjela. Tris se trlja ispod oiju, ali ne plae. Izgleda bijesno i kao

da me izaziva da pitam to je ekala ovoliko dugo. Ali ne pitam jer znam. Zamiljati da bi neto bilo ugodno umjesto racionalnog promiljanja velika je mana, gotovo velika kao i la.

* * *

Rijetko idem u crkvu ovih dana, pogotovo otkada je stari upnik umro i Beale se preselio u grad te zauzeo njegovo mjesto. Veleasni Beale voli pozivati na Boji gnjev pa je iz tjedna u tjedan previe pokore, a premalo druenja. Osjeam se iscrpljeno samo kada sluam dok urla u toj kolar kragni dok mu se znoj cijedi niz sljepoonice. No, ljudi ga vole i ja ekam na staroj klupi, ispred crkve izgraene od crvenih opeka, da zajednica zavri s misom. Glavna ulica je tiha i uju se samo nerazgovijetni odjeci glasne propovijedi. Osim toga uju se cvrci i voda koja udara o nekoliko starih ribarskih brodica du trulog pristanita. Nekada je ovdje bilo na desetke jedrilica, svjetlucavih kreacija od bijele staklo-plastike s velikim jedrima i imenima poput "Princeza zaljeva ili "Prosperov san. Znam to jer mi je Tata pokazivao fotografije. Glavna ulica bila je dua i sva u jarkim bojama Tudora i Viktorijanaca s malim trgovinama, restoranima u prizemlju i sobama iznad. Veina zgrada sada je okovana daskama, a one koje nisu izgledaju skrpano od svega i svaega poput naih kombajna. Crkva se drala najbolje od svih graevina u gradu. Vrijeme jedva da je nakodilo raskonoj crvenoj cigli i natkrivenim zvonicima. Nekada je to bila Metodistika crkva, barem mislim, ali toliko nas je malo ostalo pa je i uzaludno

razmiljati o vjeroispovijesti. ula sam za neke gradove gdje su svi stanovnici morali pristupiti Baptistikoj crkvi ili Luteranima, pa imamo sree to nitko ni ne pomilja neto tako radikalno uiniti ovdje. Iako sam uvjerena da bi Beale pokuao samo kada bi mu se pruila prilika. Moda je Tris imala pravo kada je odluila napustiti vjeru. Sada uva djecu dok su roditelji u crkvi.

Zrake sunca ve su prole zenit kada su ljudi poeli izlaziti iz crkve po dvoje i troje u koloni. Beale brie maramicom znoj s ela i rukuje se sa upljanima dok izlaze. Njegov usiljeni osmijeh podsjea me na grimasu. Ve je tri godine u gradu, a jedino mjesto gdje se osjea sigurno jest iza propovjedaonice. Ljudi poput njega podravaju Prozirne kada je pobaaj u pitanju. Ljudi poput njega smatraju da je Tris prokleta grenica jer se nakon nekoliko mukaraca nije skrasila ni s jednim. Znam da mrzi Prozirne isto kao i mi, ali njegovi stavovi idu njima u prilog.

Bili izlazi s Pam. Kosti joj se naziru na vratu poput granica, ali izgleda vraki bolje nego kada sam ju zadnji puta vidjela na Georgijinom sprovodu. Kada smo joj ki spustili u zemlju Pam se sruila u nesvijest pa ju je Bili morao odvesti kui prije zavretka ceremonije. Pam i Bili su roaci, a Georgia je bila njezina jedina ki - raznesena u komadie nakon to je prela preko skrivenog dragulja u polju izvan grada. Iznenadim se kada mi Bili uputi umorni osmijeh prije nego to je odveo Pam niz ulicu.

Nekada bismo, za vrijeme ljetnih oseka, Bili i ja vadili koljke iz mulja. Bili smo u dvadesetima i moja je majka upravo umrla od raka - da su imalo marili za nas Prozirni su je mogli izlijeiti. Znali bismo naloiti vatru s cedrom i borovinom i pekli bismo koljke pokraj vode. Razgovarali smo o svemu i svaemu - nikada o Prozirnima i o mrtvim prijateljima - dok se Mjesec uzdizao iznad nas. Jeli smo koljke i planirali zasaditi polje kukuruza i smiljali razne naine kako bismo nabavili vrilicu. Krave za mlijeko, kokoinjce, dodatne parcele za vrtove - kombinirali smo i sanjali o nainima da pomognemo svom gradu da to bezbolnije preivi zimu. Bili je tada imao djevojku, nestala je nedugo nakon tog dana; izmeu

nas dvoje nikada nije bilo nita vie od dodira. Bilo je to davno, ali gledajui ga kako odlazi sjeam se

okusa morske soli pomijeane s cedrovinom. Nikada nisam mislila da e ti trenuci trajati zauvijek, ali opet, evo me, postajem nostalgina kako godine prolaze. Yolanda izlazi meu posljednjima; dostojanstvena i elegantna s tim sijedim pletenicama i crnim crkvenim eirom preko kojeg pada veo. Sustignem je dok silazi niz stepenice.

- Moemo li razgovarati? - pitam. Malo je spustila ramena kada sam je upitala, ali pozdravila

se s veleasnim i hodala pokraj mene dok se nismo odmaknule dovoljno da nas nitko ne uje.

- Tris eli pobaciti - govorim. Yolanda duboko uzdie i kima glavom gore-dolje poput

galeba. Postala je gradska babica jer je nekoliko puta pomogla Billovoj mami oko nekoliko poroda, ali mislim da ne voli taj posao. Mi jednostavno nemamo nikog drugog.

- Libby, Prozirni ne vole pobaaje. - Ako Prozirni to primijete, onda imamo puno vee

probleme. - Nemam opremu za operaciju. A i da imamo, ne mogu to

izvesti. - Samo mi nemoj rei kako se slae s Bealom. Ona se uspravi i prodorno me gleda. - Ne bih znala kako,

Libby! eli li da ubijem Tris samo da bi se rijeila djeteta? Kau da postupak moe izvesti bolnica u Todvilleu, ako je dovoljno rano. U kojem je mjesecu?

Vidim pokaziva u mislima, nije ba utjeno kada je blizu sredita.

- Tri i pol mjeseca - govorim. Ona gleda negdje u daljinu, ali grli me rukom oko ramena.

- Razumijem zato to eli napraviti. Ali prekasno je. Svi emo joj pomoi.

Misli na odgajanje djeteta. Znam da to to Yolanda govori ima smisla, ali ne elim ju uti. Ne elim ni zamisliti da Tris rodi dijete koje ne eli. Ne elim misliti o onom testu za trudnou i pokazivau koji pokazuje na jebeno prekasno. Zahvalim Yolandi i produim u drugom smjeru, poznatim

putem po ispucanom asfaltu prema Paminoj kui. Ona ivi u maloj Viktorijanskoj kuici s koje se ljuti siva boja koja je nekada bila plava. Bili sjedi na trijemu u staroj stolici za ljuljanje zadubljen u knjigu. U naim starim danima voljela sam kad je bio takav i kad je samo sjedio i sluao. Sanjala sam ga esto kada je nestao.

- Libs? - ree i nagne se naprijed. - Pomozi joj, Bili. Bio si tamo vani, zna ljude. Pomozi joj da

nae doktora, nekoga tko moe izvesti postupak nakon tri mjeseca.

On uzdahne i spusti knjigu na pod. - Vidjet u.

* * *

Tri dana poslije, Bili je doao do nas poslije veere. - Nauo sam da bi se to moglo napraviti blizu Annapolisa -

ree. Nitko od mojih... Mislim, znam samo neke momke, Libby. Tko god vodi to mjesto pria samo sa enama.

- Ni tvoja majka nije znala? - upita Tris puno hrabrije nego to bih ja upitala.

Bili se eka po glavi. - Ako i je, nije mi nikada nita govorila o tome. - Morat e mi rei malo vie o tome - ona ponovno kae. -

Ima li to mjesto ime? Koliko je blizu Annapolisa? to eli da uinimo, da otplovimo u najblii grad i prvog Prozirnog upitamo gdje je klinika za pobaaje?

- to ja elim da uinite? Moda elim da prebrojite proklete blagoslove i ne riskirate ivote zbog ubojstva djeteta. To je grijeh, Tris, znam da te briga za to, ali mislio sam da e barem Libby uoiti kako je to krivo.

- O Boe, znam - govorim, - ali nikada do sada nisam previe grijeila. A sada, zato ne gleda svoja posla?

- Ti si mene zvala, Libby. - Za pomo... Odmahuje glavom. - Da samo moete vidjeti to Pam upravo proivljava... Bili je tugovao vie od svih nas. I mogu razumjeti zato nam

dri govor o moralu u naoj kuhinji, ali to ne znai da moram

to i trpjeti. Tris je bila bra od mene. Prijetei je podigla lopaticu njemu pod nos i drhtala. Bili je krupan ovjek, ali je ustuknuo.

- Dakle, trebam roditi dijete da bih kasnije gledala kako e ga neto raznijeti, to eli rei? Ne prebacuj Paminu tugu na mene. Tunija sam zbog Georgie nego to uope moe pojmiti. Nauila sam tu djevojicu itati. Ne mogu. Jednostavno ne mogu.

Bili ubrzano die. On stie svoju blatnu flanelsku koulju, tako jako da mu se na tamnim rukama uoavaju ile ispod koe sprene suncem. Tris jo uvijek dri lopaticu. Bili naglo okree glavu, brie si oi i odlazi do kuhinjskih vrata sa psovkom na usnama.

- Esther - tiho govori okrenut leima. - Ime osobe i ime mjesta ne znam, ali traite to ime i nai ete to traite.

Ispratila sam ga van, bosonoga i zbunjena i znala sam da e me muiti to to smo ga uzrujali. Zovem ga imenom, zatim trim i hvatam za lakat. On se okree.

- to je, Libby? Ljut je. Njegova kosa nakon povratka nije bila duga i gusta

kao prije. Izgleda kao da ga je netko guvao pa rastezao te tekom mukom sastavio natrag. Moda i sama izgledam tako.

- Hvala - govorim. Ne dodirujemo se. - Nemoj poginuti, Libs. Zvuk zrikavaca ispunjava gusti zrak, krijesnice svijetle, a

movarni slani povjetarac zapuhne nas mirisom zaljeva Chesapeake.

On se okree i odlazi. Ne zaustavljam ga.

* * *

Uzimamo Tatin amac. Nemamo dovoljno goriva ni do Bishop Heada, to je na poetku naeg ua, a kamoli do Annapolisa. Svejedno uzimamo vesla i tono toliko zaliha da stari gumenjak ostane plutati na vodi.

- Nadam se da emo izbjei oluju - govori Tris mjerkajui isto, indigo plavo nebo kao da e spaziti oblake iza udaljenih zvijezda.

- Za sada je sve u redu. Osjea li zrak? Vlaga je pala za dvadeset posto, barem.

Tris dri desno veslo, ja sam na lijevom. Ne elim troiti gorivo ako ba nije nuno, a i nadam se da emo plovidbom bez motora proi neopaeno pokraj eventualne ophodnje Prozirnih. Veslanje je teak posao, pa ak i po relativnoj hladnoj noi, pa svako malo pogledam poloaj zvijezda da zadrimo dobar pravac. Gradovi na uu ne ukljuuju nonu rasvjetu. Prepoznajem samo Toddville dok plovimo jer uoavam siluetu starog svjetionika u odnosu na zvjezdano nebo. Na dom izgubila sam iz vida ve pet minuta nakon isplovljavanja, i Boe, kako je jedan dio mene elio okrenuti gumenjak i vratiti se kui. Ni ostatak svijeta nije siguran. Nije ni kua, ali tamo nam je barem sve poznato.

Tata nam je dao pomor