-------

-

Biblioteka

~J book ~ marker

IzdajI! Naklada LJEVAK d.o.o.

Dirl!kf(}r PETRA LJEVAK

U1'I!dnik KRISTIJAN YUJIČIĆ

Slavoj Žižek

o NASILJU ŠEST POGLEDA SA STRANE

Prijl!Vod s engleskoga i pogovor

TONČI VALENTIĆ

~Ll.lJnAI

Zagreb, svibani 2008.

Biblioteka

~J book ~ marker

IzdajI! Naklada LJEVAK d.o.o.

Dirl!kf(}r PETRA LJEVAK

U1'I!dnik KRISTIJAN YUJIČIĆ

Slavoj Žižek

o NASILJU ŠEST POGLEDA SA STRANE

Prijl!Vod s engleskoga i pogovor

TONČI VALENTIĆ

~Ll.lJnAI

Zagreb, svibani 2008.

Naslov izvornika:

SLAVOJ ŽIŽEK

VIOLENCE

SIX SIDEWAYS REFLECTIONS

Copyright © Slavoj Žižek, 2008

First published in Great Britain in 2008 by PROFILE BOOKS LTD.

Dizajn: Dan Magford

Fotografija na naslovnici © Jean Gaum1Magnum Photos

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2008.

Recenzenti prof. dr. sc. NADEŽDA ČAČINOVIČ

dr. sc. MARIJAN KRIVAK

Knjiga je objavljena uz novčanu potpor

G~ADS~,A !SVEUČiLIŠNA KNJiŽNICA OSIJEK

1111111111111111111111111111 871241386

ISBN 878-953-178-940-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 662256

\

l SADRfA)

, Uvod

nRAN.NOVO KRVAVO RUHO........................................................ 7

i S I,

Adagio ma non troppo e molto espressivo:~ SOS NASILJE

Nasilje: Subjektivno i objektivno ............................................... 14

Dobri ljudi iz Porto Davosa ...................................................... 19

Liberalno-komunističko selo ..................................................... 26

Seksualnost u atonalnom svijetu ................................................ 30

:I

Allegro moderato Adagio:

~ STRAHUJ OD SVOGA BLIŽNJEG KAO OD SAMOGA SEBEI \j

Politika straha ............................................................................... 39

{ ~.

Bližnji kao stvar .............................................................................. 43

Nasilje jezika .................................................................................. 52

, Andante ma non troppo e molto cantabile:

))DIŽE SE PUMA ZAMUtENA KRVLJUcc Neobičan slučaj fatičke komunikacije ........................................ 65

Teroristički resantiman .............................................................. 73

Subjekt za kojeg se pretpostavlja da pljačka i siluje .................... 80

Naslov izvornika:

SLAVOJ ŽIŽEK

VIOLENCE

SIX SIDEWAYS REFLECTIONS

Copyright © Slavoj Žižek, 2008

First published in Great Britain in 2008 by PROFILE BOOKS LTD.

Dizajn: Dan Magford

Fotografija na naslovnici © Jean Gaum1Magnum Photos

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2008.

Recenzenti prof. dr. sc. NADEŽDA ČAČINOVIČ

dr. sc. MARIJAN KRIVAK

Knjiga je objavljena uz novčanu potpor

G~ADS~,A !SVEUČiLIŠNA KNJiŽNICA OSIJEK

1111111111111111111111111111 871241386

ISBN 878-953-178-940-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 662256

\

l SADRfA)

, Uvod

nRAN.NOVO KRVAVO RUHO........................................................ 7

i S I,

Adagio ma non troppo e molto espressivo:~ SOS NASILJE

Nasilje: Subjektivno i objektivno ............................................... 14

Dobri ljudi iz Porto Davosa ...................................................... 19

Liberalno-komunističko selo ..................................................... 26

Seksualnost u atonalnom svijetu ................................................ 30

:I

Allegro moderato Adagio:

~ STRAHUJ OD SVOGA BLIŽNJEG KAO OD SAMOGA SEBEI \j

Politika straha ............................................................................... 39

{ ~.

Bližnji kao stvar .............................................................................. 43

Nasilje jezika .................................................................................. 52

, Andante ma non troppo e molto cantabile:

))DIŽE SE PUMA ZAMUtENA KRVLJUcc Neobičan slučaj fatičke komunikacije ........................................ 65

Teroristički resantiman .............................................................. 73

Subjekt za kojeg se pretpostavlja da pljačka i siluje .................... 80

lt Presto:

ANnNOMIJE TOLERANTNOG UMA Liberalizam ili fundamentalizam?

Dabogda ih oba kuga poharala! ................................................ 90

Jeruzalemski krug kredom .............................................................. 99

Anonimna religija ateizma ............................................................ 108

5 Molto adagio - Andante:

TOLERANCIJA KAO IDEOLOŠKA KATEGORIJA Kulturalizacija politike ............................................................ 118

Djelotvorna univerzalnost ....................................................... 121

Acheronta movebo: Područja pakla ........................................... 132

6 Allegro:

BOŽANSKO NASILJE Benjamin s Hitchcockom ............................................................. 148

Božansko nasilje: što ono nije ..................................................... 153

... I napokon, što ono jest!.. .......................................................... 162

Epilog: ADAGIO .....................................................................169

Bilješke .................................................................................... 179

Bibliografija ............................................................................ 195

Pogovor (Tonči Villentic) ..........................................................201

Kazalo .....................................................................................210

UVOD

nUNINOVO KRVAVO RUHO

Postoji stara priča o radniku kojeg su sumnjičili za kradu: svake

večeri kad bi napuštao tvornicu ispred sebe je gurao kolica koja su

stražari pomno pretraživali ali nisu nalazili ništa sumnjivo jer su ona

bila prazna, dok naposljetku nisu shvatili o čemu se radi: radnik je krao

upravo sama kolica ...

Ako se može naći zajednički nazivnik odnosno teza koja objedinjuje

refleksije koje slijede u ovoj knjizi, onda je to činjenica da se isti para­

doks odnosi i na nasilje. Potrebno je učiniti korak unatrag, odvojiti se

od fascinantnog iskušenja izravnog subjektivnog nasilja koje vrši jasno

prepoznatljiv počinitelj i umjesto toga uočiti obrise pozadine koja

generira takve ispade; takav korak unatrag omogućava nam identifi­

cirati nasilje koje podupire upravo naša nastojanja da se protiv njega

borimo i zagovaramo toleranciju.

Ovo je polazišna točka, možda čak aksiom ove knjige: _subjektivno

nasilje predstavlja samo najvidljiviji vrh trokuta kojeg čine još dvije

vrste objektivnog nasilja. Prvo, tu je »simboličko(~, nasilje utjelovljeno

u jeziku i formama, ono što Heidegger naziva »našom kućom bitka«.

Kao što ćemo vidjeti kasnije, ta vrsta nasilja ne djeluje samo u očitim

i detaljno proučavanim slučajevima poticanja i odnošenja spram druš­

tvene dominacije koj~ se reproducira u našim svakidašnjim govornim

oblicima: postoji fundamentalnija forma nasilja koja pripada jeziku

kao takvom i njegovu nametanju odred7nog univerzuma značenja.

Drugo, postoji ono što nazivam »sistemskim« nasiljem koje se odnosi

na često katastrofalne posljedice »glatkog« funkcioniranja naših eko­

nomskih i političkih sistema.

lt Presto:

ANnNOMIJE TOLERANTNOG UMA Liberalizam ili fundamentalizam?

Dabogda ih oba kuga poharala! ................................................ 90

Jeruzalemski krug kredom .............................................................. 99

Anonimna religija ateizma ............................................................ 108

5 Molto adagio - Andante:

TOLERANCIJA KAO IDEOLOŠKA KATEGORIJA Kulturalizacija politike ............................................................ 118

Djelotvorna univerzalnost ....................................................... 121

Acheronta movebo: Područja pakla ........................................... 132

6 Allegro:

BOŽANSKO NASILJE Benjamin s Hitchcockom ............................................................. 148

Božansko nasilje: što ono nije ..................................................... 153

... I napokon, što ono jest!.. .......................................................... 162

Epilog: ADAGIO .....................................................................169

Bilješke .................................................................................... 179

Bibliografija ............................................................................ 195

Pogovor (Tonči Villentic) ..........................................................201

Kazalo .....................................................................................210

UVOD

nUNINOVO KRVAVO RUHO

Postoji stara priča o radniku kojeg su sumnjičili za kradu: svake

večeri kad bi napuštao tvornicu ispred sebe je gurao kolica koja su

stražari pomno pretraživali ali nisu nalazili ništa sumnjivo jer su ona

bila prazna, dok naposljetku nisu shvatili o čemu se radi: radnik je krao

upravo sama kolica ...

Ako se može naći zajednički nazivnik odnosno teza koja objedinjuje

refleksije koje slijede u ovoj knjizi, onda je to činjenica da se isti para­

doks odnosi i na nasilje. Potrebno je učiniti korak unatrag, odvojiti se

od fascinantnog iskušenja izravnog subjektivnog nasilja koje vrši jasno

prepoznatljiv počinitelj i umjesto toga uočiti obrise pozadine koja

generira takve ispade; takav korak unatrag omogućava nam identifi­

cirati nasilje koje podupire upravo naša nastojanja da se protiv njega

borimo i zagovaramo toleranciju.

Ovo je polazišna točka, možda čak aksiom ove knjige: _subjektivno

nasilje predstavlja samo najvidljiviji vrh trokuta kojeg čine još dvije

vrste objektivnog nasilja. Prvo, tu je »simboličko(~, nasilje utjelovljeno

u jeziku i formama, ono što Heidegger naziva »našom kućom bitka«.

Kao što ćemo vidjeti kasnije, ta vrsta nasilja ne djeluje samo u očitim

i detaljno proučavanim slučajevima poticanja i odnošenja spram druš­

tvene dominacije koj~ se reproducira u našim svakidašnjim govornim

oblicima: postoji fundamentalnija forma nasilja koja pripada jeziku

kao takvom i njegovu nametanju odred7nog univerzuma značenja.

Drugo, postoji ono što nazivam »sistemskim« nasiljem koje se odnosi

na često katastrofalne posljedice »glatkog« funkcioniranja naših eko­

nomskih i političkih sistema.

8 SLAVOJ ŽiŽEK

Kvaka je u tome da se subjektivno i objektivno nasilje ne mogu proma­

trati s iste pozicije: subj~kti~~ se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje »normalnog« mirnog stanja stvari. Objektivno'

je nasilje, medutim, upravo ono nasilje ~nherentno »normalnom« poret­

ku stvari. Objektivno je nasilje nevidljivo stoga što podržava takvo stanje

nulte točke naspram kojega - kad se ono naruši - nasilje doživljavamo

~a.o subjektivno: da bismo ga uočili, potreban nam je ukošeni pogled,

paralaksa. Sistemsko nasilje je stoga nešto poput ozloglašene »crne tvari«

u fizici, protuteža suviše vidljivom subjektivnom nasilju. Ono je možda

nevidljivo, ali ga treba uzeti u obzir da bi se shvatio smisao onoga št!=' se

doima »iracionalnim« izljevom subjektivnog nasilja.

Stoga, kada nas u medijima obasipaju raznim »humanitarnim kriza­

ma« koje se neprestance javljaju diljem svijeta, treba uvijek imati na umu

da je takva »kriza« postala medijski vidljiva kao rezultat složene borbe za

prevlast u kojoj, prema ustaljenom pravilu, humanitarna pitanja imaj~' manje važnu ulogu od kulturnih, ideološko-političkih i ekonomskih

pitanja. Naslovnica časopisa nme od 5. lipnja 2006. godine nosila je

naslov »Najsmrtonosniji rat na svijetu« a tekst je detaljno opisivao kako

je otprilike četiri milijuna ljudi umrlo u Demokratskoj Republici Kongo

uslijed političkoga nasilja u proteklih desetak godina. Nakon tog teksta

nije uslijedila uobičajena humanitarna larma već samo nekoliko pisama

čitatelja - kao da je neka vrsta fl1trirajućeg mehanizma takve vijesti zau­

stavila u tome da posve prodru u naš simbolički prostor. Kazano na cini­

čan način, nme je odabrao pogrešnu žrtvu koja hegemonski želi zauzeti

mjesto patnika - trebao se držati popisa uobičajenih sumnjivaca (poput

položaja Muslimanki, priče o tome kako se žrtve jedanaestog rujna hva­

taju u koštac s gubitkom voljene osobe itd.). DR Kongo se danas ponovo

efikasno pojavljuje kao Conradovo >lsrce tame« s kojim se nitko ne želi

suočiti licem u lice. Čak je i smrt palestinskog djeteta sa Zapadne obale

(da i ne spominjemo izraelske ili američke žrtve) medijski tisuću puta

dragocjenija od smrti bezimena djeteta u Kongu.

.1 o NASILJU 9

I f

Treba li nam još neki drugi dokaz za tezu da je humanitarni osjećaj

za hitno djelovanje posredovan i uvjetovan jasnim p~iitiČkiITI. r~;;:~tra­njim~TdfJ~~ima?Kojrsu to cilJevI? Da bismo '()dgovoriiT~;: ovopit~';'j~ potrebno je malo se odmaknuti i pogledati stvari iz druge perspektive.

Kad su američki mediji prigovarali javnosti u drugim zemljama da ne

pokazuju dovoljno sućuti spram žrtava jedanaestog rujna, bili smo u

iskušenju odgovoriti im onako kao što se Robespierre obratio onima

koji su se žalili zbog nedužnih žrtava revolucionarnog terora: "Prestanite

mahati tiraninovim krvavim ruhom ispred moga lica jer ću povjerovati

\ da želite zasužnjiti Rim.«l

I )

Umjesto izravnog suprotstavljanja nasilju, ova knjiga sadrži šest

različitih pogleda sa strane, promatrajući nasilje iz iskošene i pomaknu­

te perspektive. Temeljna premisa nalazi se u stavu da izravna konfron­

tacija sadrži nešto što zamagljuje pogled na cijelu situaciju: S!9?T.isutn()

nasilje iterorJgQ...Lsiml2..~tija I:?r~m.!1..trt;v~a neumoljivo djelujU kao

ma~~c 'k~li-nas sp~e~i!ya. cl~. razmišlJ!ln.:~. Nep;i.;t;a~o··k~nceptua1n() razvijanje taloce. tipologije: pasilja moralo bi prema definiciji ignorir~ti njegov traumatski učinak. S druge strane, hladnokrvna i nepristrana

analiza nasilja na odredeni način reproducira njegov užas i sudjeluje u

njemu. Ovdje bi takoder trebalo r~!!C?,~~~i.~le~~.?_r:t~US!~~~ i is!i_ni-.

\ I

~()s~: ono što izvještaj o silovanoj ženi (ili o bilo kojem drugom narativu

traume) čini istinitim upravo je njegova činjenična nepouzdanost,

zbrka inekonzistentnost - kad bi žrtva bila u stanju svjedočiti i izvi­

jestiti o svome mučnom i ponižavajućem iskustvu na jasan i precizan

način s podacima koji su pregledno izloženi, postali bismo sumnjičavi

spram njezina odviše konzistentnog iskaza. Stoga je na neki način pro­

blem sastavni dio rješenja: upravo činjenične manjkavosti u izvještaju

subjekta koji je pretrpio neku traumu svjedoče o istinitosti njegovog! -njezinog izvještaja, jer ukazuju na to kako je sadržaj o kojem se izvješta­..­........~. _., ..

,:a »zarazio« samu formu _~~yj~~~~~~2. o njemu. Dakako, isto se odnosi

i na »nepouzdanost« iskaza preživjelih iz hoiokausta: svje42k.k0li.b.i!:>io

8 SLAVOJ ŽiŽEK

Kvaka je u tome da se subjektivno i objektivno nasilje ne mogu proma­

trati s iste pozicije: subj~kti~~ se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje »normalnog« mirnog stanja stvari. Objektivno'

je nasilje, medutim, upravo ono nasilje ~nherentno »normalnom« poret­

ku stvari. Objektivno je nasilje nevidljivo stoga što podržava takvo stanje

nulte točke naspram kojega - kad se ono naruši - nasilje doživljavamo

~a.o subjektivno: da bismo ga uočili, potreban nam je ukošeni pogled,

paralaksa. Sistemsko nasilje je stoga nešto poput ozloglašene »crne tvari«

u fizici, protuteža suviše vidljivom subjektivnom nasilju. Ono je možda

nevidljivo, ali ga treba uzeti u obzir da bi se shvatio smisao onoga št!=' se

doima »iracionalnim« izljevom subjektivnog nasilja.

Stoga, kada nas u medijima obasipaju raznim »humanitarnim kriza­

ma« koje se neprestance javljaju diljem svijeta, treba uvijek imati na umu

da je takva »kriza« postala medijski vidljiva kao rezultat složene borbe za

prevlast u kojoj, prema ustaljenom pravilu, humanitarna pitanja imaj~' manje važnu ulogu od kulturnih, ideološko-političkih i ekonomskih

pitanja. Naslovnica časopisa nme od 5. lipnja 2006. godine nosila je

naslov »Najsmrtonosniji rat na svijetu« a tekst je detaljno opisivao kako

je otprilike četiri milijuna ljudi umrlo u Demokratskoj Republici Kongo

uslijed političkoga nasilja u proteklih desetak godina. Nakon tog teksta

nije uslijedila uobičajena humanitarna larma već samo nekoliko pisama

čitatelja - kao da je neka vrsta fl1trirajućeg mehanizma takve vijesti zau­

stavila u tome da posve prodru u naš simbolički prostor. Kazano na cini­

čan način, nme je odabrao pogrešnu žrtvu koja hegemonski želi zauzeti

mjesto patnika - trebao se držati popisa uobičajenih sumnjivaca (poput

položaja Muslimanki, priče o tome kako se žrtve jedanaestog rujna hva­

taju u koštac s gubitkom voljene osobe itd.). DR Kongo se danas ponovo

efikasno pojavljuje kao Conradovo >lsrce tame« s kojim se nitko ne želi

suočiti licem u lice. Čak je i smrt palestinskog djeteta sa Zapadne obale

(da i ne spominjemo izraelske ili američke žrtve) medijski tisuću puta

dragocjenija od smrti bezimena djeteta u Kongu.

.1 o NASILJU 9

I f

Treba li nam još neki drugi dokaz za tezu da je humanitarni osjećaj

za hitno djelovanje posredovan i uvjetovan jasnim p~iitiČkiITI. r~;;:~tra­njim~TdfJ~~ima?Kojrsu to cilJevI? Da bismo '()dgovoriiT~;: ovopit~';'j~ potrebno je malo se odmaknuti i pogledati stvari iz druge perspektive.

Kad su američki mediji prigovarali javnosti u drugim zemljama da ne

pokazuju dovoljno sućuti spram žrtava jedanaestog rujna, bili smo u

iskušenju odgovoriti im onako kao što se Robespierre obratio onima

koji su se žalili zbog nedužnih žrtava revolucionarnog terora: "Prestanite

mahati tiraninovim krvavim ruhom ispred moga lica jer ću povjerovati

\ da želite zasužnjiti Rim.«l

I )

Umjesto izravnog suprotstavljanja nasilju, ova knjiga sadrži šest

različitih pogleda sa strane, promatrajući nasilje iz iskošene i pomaknu­

te perspektive. Temeljna premisa nalazi se u stavu da izravna konfron­

tacija sadrži nešto što zamagljuje pogled na cijelu situaciju: S!9?T.isutn()

nasilje iterorJgQ...Lsiml2..~tija I:?r~m.!1..trt;v~a neumoljivo djelujU kao

ma~~c 'k~li-nas sp~e~i!ya. cl~. razmišlJ!ln.:~. Nep;i.;t;a~o··k~nceptua1n() razvijanje taloce. tipologije: pasilja moralo bi prema definiciji ignorir~ti njegov traumatski učinak. S druge strane, hladnokrvna i nepristrana

analiza nasilja na odredeni način reproducira njegov užas i sudjeluje u

njemu. Ovdje bi takoder trebalo r~!!C?,~~~i.~le~~.?_r:t~US!~~~ i is!i_ni-.

\ I

~()s~: ono što izvještaj o silovanoj ženi (ili o bilo kojem drugom narativu

traume) čini istinitim upravo je njegova činjenična nepouzdanost,

zbrka inekonzistentnost - kad bi žrtva bila u stanju svjedočiti i izvi­

jestiti o svome mučnom i ponižavajućem iskustvu na jasan i precizan

način s podacima koji su pregledno izloženi, postali bismo sumnjičavi

spram njezina odviše konzistentnog iskaza. Stoga je na neki način pro­

blem sastavni dio rješenja: upravo činjenične manjkavosti u izvještaju

subjekta koji je pretrpio neku traumu svjedoče o istinitosti njegovog! -njezinog izvještaja, jer ukazuju na to kako je sadržaj o kojem se izvješta­..­........~. _., ..

,:a »zarazio« samu formu _~~yj~~~~~~2. o njemu. Dakako, isto se odnosi

i na »nepouzdanost« iskaza preživjelih iz hoiokausta: svje42k.k0li.b.i!:>io

~--------------------------------------------------------------------------

11 SLAVOJ ŽiŽEK10

.'ls!~iu precizno i jasno pri'povijedati o yWtitom iskustvu h~K~!~~

~!,' n~§JU!l:ffio&e s~l>_e gislr@i~:2 Stoga je jedini prikladni pristup ovom predmetu onaj koji dopušta da se varijacije na temu nasilja drže

na distanci iz poštovanja prema njegovim žrtvama.

Ovdje bi trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja

je postala nemogućom nakon Auschwitza.3 Poetsko prisjećanje na

nepodnošljivu atmosferu logora m~ogo je vjerodostojnije negoli reali­

stička proza koja u tome ne uspijeva. Odnosno, kad Adorno proglašava

poeziju nemogućom (ili radije barbarskom) nakon iskustva Auschwitza, '

riječ je o nemogućnosti koja omogućuje: poezija uvijek po definiciji

govori »0 nečemu« čemu se ne možemo izravno obratiti već samo na to

aludirati. Ovdje se ne treba libiti već otići korak dalje i prisjetiti se stare

izreke koja kaže da glazba nastupa kad riječi zanijeme: što ako ima istine

u tome da je - kao u nekoj povijesnoj slutnji - Schoenbergova glazba

uobličila tjeskobu i užas Auschwitza prije negoli što je do njega došlo?

U svojim memoarima Ana Ahmatova opisuje što joj se zbilo kad je u

jeku staljinističkih čistki čekala u dugačkom redu ispred lenjingradskog

zatvora čekajući vijesti o svome zatočenom sinu Levu:

Jednog dana me nerko iz mase prepoznao. Iza mene nalazila se mlada žena, usana plavih od hladnoće, koja me dakako nikad prije nije upoznala po imenu, i prekinu­la šutnju od iscrpljenosti kojoj smo svi bili podložni upitavši me šapatom (ondje su svi šaptali): »Moieš li ovo opisati?«. Rekla sam da mogu, nakon čega je nešto poput osmijeha prešlo preko onoga što je nekad bilo njezino lice.4

Naravno, ključno pitanje glasi: na kakav se to »opis« ovdje smjera?

Nedvojbeno nije riječ o »realističkom« ,opisu situacije, nego o onome

što Wallace Stevens naziva »opisom bez mjesta( koji je odlika umjet­

nosti: ne opis koji sadržaj smješta u povijesno vrijeme i prostor, nego

onaj koji - bivajući pozadinom fenomena kojeg opisuje - stvara vla­

stiti nepostojeći (virtualni) prostor na taj način da ono što se u njemu

pojavljuje nije pojava koju podržava dubina realnosti koja stoji iza

njega, nego pojava bez konteksta koja se u cijelosti podudara sa stvar­

nim bivanjem, odnosno, da ponovo citiram Stevensa, »ono što se čini

o NAIILJU

da jest i po čemu sve postoji«. Takav umjetnički opis »nije oznaka za

nešto što se nalazi izvan njegove forme«5 - on svoju vlastitu unutarnju

formu izvodi iz konfuzne stvarnosti na isti način na koji je Schoenberg

»ekstrahirao« unutarnju formu totalitarnog terora, odnosno načina na

koji takav teror utječe na subjektivnost.

Znači li takvo pribjegavanje umjetnosti ujedno i opasnost povratka

kontemplativnom stavu koji na neki način iznevjerava potrebu za neod­

godivim djelovanjem da se »učini nešto« u vezi s opisanim užasom?

Prisjetimo se !~n()€!_.osjetaja hitnos,~i koji prožima ljevičarsko­

liberalni humanitarni diskurs o nasilju: u njemu prilikom uprizorenja

scena nasilja (prema ženama, crnci ma, beskućnicima, homoseksualcima

itd.) zajedno postoje apstraktnost i slikovita {pseudo)konkretnost - »u

toj zemlji svakih šest sekundi silovana je jedna žena«, »dok čitate ovaj , ,. ",., -- .."'~~"."

odlomak, desetoro ~jece ~!I!tU~t ~e od_gI~~i«, itd. U podlozi svega toga

nalazi se d,y~y~ni osjetaj moralnoga bijesa. Ovakvu pseudo-hitnost

prije nekoliko g~di~~Čak'~~Ti;k~ri'it~~~i u lancu kafića Starbucks,

gdje su na ulazu posjetitelje čekali plakati na kojima je stajalo da se

otprilike polovica profita kompanije izdvaja za medicinsku pomoć

djeci u Gvatemali (državi iz koje potječe kava koju prodaju), tako da

sa svakom kavom koju kod njih popijete na neki način spašavate život

jednog djeteta.

U tome postoji jedan fundamentalno anti-teorijski procjep: nema

vremena za r,~i~!i~je, treba djelovati odmah. Putem ovog lažnog osje­_ •.__""__".-..••___,. __"o''''

taja hitnosti ~2~t~i .postindustrijskog doba koji žive u svom izoliranom

virtualnom svijetu Il~.samo dane poriču ili ignoriraju brutaJ!lu ..,#.y()J.Qu

stvarnost koja se nalazi izvan njihova svijeta, nego na nju.cijelo..w.ije.tl1r;

~uju. Kao što je nedavno kazao Bill Gates: »Sto nam znače kompjute~

ri kad milijuni ljudi još uvijek nepotrebno umiru od dizenterije?«

Suprotno takvom lažnom zahtjevu za hitnošću, prisjetimo se divnog

Marxova pisma Engelsu iz 1870. godine u kojoj se, barem za trenutak,

činilo kao da revolucija u Europi ponovo kuca na vrata. Marxovo pismo

~--------------------------------------------------------------------------

11 SLAVOJ ŽiŽEK10

.'ls!~iu precizno i jasno pri'povijedati o yWtitom iskustvu h~K~!~~

~!,' n~§JU!l:ffio&e s~l>_e gislr@i~:2 Stoga je jedini prikladni pristup ovom predmetu onaj koji dopušta da se varijacije na temu nasilja drže

na distanci iz poštovanja prema njegovim žrtvama.

Ovdje bi trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja

je postala nemogućom nakon Auschwitza.3 Poetsko prisjećanje na

nepodnošljivu atmosferu logora m~ogo je vjerodostojnije negoli reali­

stička proza koja u tome ne uspijeva. Odnosno, kad Adorno proglašava

poeziju nemogućom (ili radije barbarskom) nakon iskustva Auschwitza, '

riječ je o nemogućnosti koja omogućuje: poezija uvijek po definiciji

govori »0 nečemu« čemu se ne možemo izravno obratiti već samo na to

aludirati. Ovdje se ne treba libiti već otići korak dalje i prisjetiti se stare

izreke koja kaže da glazba nastupa kad riječi zanijeme: što ako ima istine

u tome da je - kao u nekoj povijesnoj slutnji - Schoenbergova glazba

uobličila tjeskobu i užas Auschwitza prije negoli što je do njega došlo?

U svojim memoarima Ana Ahmatova opisuje što joj se zbilo kad je u

jeku staljinističkih čistki čekala u dugačkom redu ispred lenjingradskog

zatvora čekajući vijesti o svome zatočenom sinu Levu:

Jednog dana me nerko iz mase prepoznao. Iza mene nalazila se mlada žena, usana plavih od hladnoće, koja me dakako nikad prije nije upoznala po imenu, i prekinu­la šutnju od iscrpljenosti kojoj smo svi bili podložni upitavši me šapatom (ondje su svi šaptali): »Moieš li ovo opisati?«. Rekla sam da mogu, nakon čega je nešto poput osmijeha prešlo preko onoga što je nekad bilo njezino lice.4

Naravno, ključno pitanje glasi: na kakav se to »opis« ovdje smjera?

Nedvojbeno nije riječ o »realističkom« ,opisu situacije, nego o onome

što Wallace Stevens naziva »opisom bez mjesta( koji je odlika umjet­

nosti: ne opis koji sadržaj smješta u povijesno vrijeme i prostor, nego

onaj koji - bivajući pozadinom fenomena kojeg opisuje - stvara vla­

stiti nepostojeći (virtualni) prostor na taj način da ono što se u njemu

pojavljuje nije pojava koju podržava dubina realnosti koja stoji iza

njega, nego pojava bez konteksta koja se u cijelosti podudara sa stvar­

nim bivanjem, odnosno, da ponovo citiram Stevensa, »ono što se čini

o NAIILJU

da jest i po čemu sve postoji«. Takav umjetnički opis »nije oznaka za

nešto što se nalazi izvan njegove forme«5 - on svoju vlastitu unutarnju

formu izvodi iz konfuzne stvarnosti na isti način na koji je Schoenberg

»ekstrahirao« unutarnju formu totalitarnog terora, odnosno načina na

koji takav teror utječe na subjektivnost.

Znači li takvo pribjegavanje umjetnosti ujedno i opasnost povratka

kontemplativnom stavu koji na neki način iznevjerava potrebu za neod­

godivim djelovanjem da se »učini nešto« u vezi s opisanim užasom?

Prisjetimo se !~n()€!_.osjetaja hitnos,~i koji prožima ljevičarsko­

liberalni humanitarni diskurs o nasilju: u njemu prilikom uprizorenja

scena nasilja (prema ženama, crnci ma, beskućnicima, homoseksualcima

itd.) zajedno postoje apstraktnost i slikovita {pseudo)konkretnost - »u

toj zemlji svakih šest sekundi silovana je jedna žena«, »dok čitate ovaj , ,. ",., -- .."'~~"."

odlomak, desetoro ~jece ~!I!tU~t ~e od_gI~~i«, itd. U podlozi svega toga

nalazi se d,y~y~ni osjetaj moralnoga bijesa. Ovakvu pseudo-hitnost

prije nekoliko g~di~~Čak'~~Ti;k~ri'it~~~i u lancu kafića Starbucks,

gdje su na ulazu posjetitelje čekali plakati na kojima je stajalo da se

otprilike polovica profita kompanije izdvaja za medicinsku pomoć

djeci u Gvatemali (državi iz koje potječe kava koju prodaju), tako da

sa svakom kavom koju kod njih popijete na neki način spašavate život

jednog djeteta.

U tome postoji jedan fundamentalno anti-teorijski procjep: nema

vremena za r,~i~!i~je, treba djelovati odmah. Putem ovog lažnog osje­_ •.__""__".-..••___,. __"o''''

taja hitnosti ~2~t~i .postindustrijskog doba koji žive u svom izoliranom

virtualnom svijetu Il~.samo dane poriču ili ignoriraju brutaJ!lu ..,#.y()J.Qu

stvarnost koja se nalazi izvan njihova svijeta, nego na nju.cijelo..w.ije.tl1r;

~uju. Kao što je nedavno kazao Bill Gates: »Sto nam znače kompjute~

ri kad milijuni ljudi još uvijek nepotrebno umiru od dizenterije?«

Suprotno takvom lažnom zahtjevu za hitnošću, prisjetimo se divnog

Marxova pisma Engelsu iz 1870. godine u kojoj se, barem za trenutak,

činilo kao da revolucija u Europi ponovo kuca na vrata. Marxovo pismo

12 SLAVO, ŽiŽEK

odaje njegov panični strah: ne bi li revolucionari mogli pričekati nekoli­

ko godina, s obzirom na to da on još nije dovršio svoj Kapital? Kad se u kritičkoj analizi suvremene globalne konstelacije ne pojav­

ljuje neko jasno rješenje ili »praktičan« savjet što treba učiniti, kad se

ne vidi svjedo na kraju tunela (a svjesni smo toga da bi to svjetlo moglo

pripadati vlaku koji nam dolazi u susret i s kojim bismo se mogli suda­

riti), uobičajeno se postavlja pitanje: »Sto ~!s1!l9__QQg!!.,~r:~b~i činiti, ,........._ ••, ", ' "'. ,', o. _ ••''''"

,'!"i!~~ .~.!!f!lJuj9iitU"~~Mlj?« Trebalo bi smoći s_l!!l&c:.L~~gov?~!!!:,~R~~ uJ?~!? t?'« Postoje situacije u kojima jedina istinski »praktična« stvar

koju možemo učiniti jest odoljeti iskušenju da se istog trena angažira­

mo te »f~.ki!Lt~idj.eJi«, što znači strpljivu kritičku analizu. Čini se da

nas nužnost angažiranja silno pritišće iz svih smjerova. U poznatom

odlomku iz djela Egzistencijalizam je humanizam, Sartre se bavi dvojba­

ma mladića iz Francuske 1942. godine koji je razapet izmedu obaveze

pomaganja svojoj usamljenoj i bolesnoj majci i dužnosti priključivanja

Pokretu otpora u borbi protiv Nijemaca; Sartreova je poanta dakako u

tome da ne postoji apriorni odgovor na tu dvojbu - mladić bi trebao

donijeti odluku koja se temelji samo na vlastitoj bezdano; slobodi, što

pretpostavlja da u cijelosti snosi posljedice takve odluke.6 Opsceni treći

izlaz iz te dileme sastojao bi se u savjetu mladiću da svojoj majci kaže kako će se priključiti Pokretu otpora, a svojim prijateljima iz Pokreta

otpora da se mora brinuti za svoju majku, dok će se u stvarnosti on

povući na neko mirno mjesto i učiti ...

U ovom savjetu nalazi se mnogo više od jeftinog cinizma: on pri­

ziva u sjećanje poznati sovjetski vic o Lenjinu. za vrijeme socijalizma,

Lenjinove riječi upućene mladima koje predstavljaju odgovor na pitanje

»što činiti?« a glase »učiti, učiti i samo učiti«, neprestance su isticane i

nalazile su se na zidovima svih škola. Evo kako glasi vic: Marxa, Engelsa

i Lenjina upitali su što bi radije imali: ženu ili ljubavnicu? Posve očeki­

vano, Marx, koji je bio konzervativan kad je riječ o privatnom životu,

odgovara: »Ženu!«, a Engels koji je u većoj mjeri bio bon vivant priželj-

I JQ'5IF'A,Il;R II :':. ~"·$M"'{ERA I C~~IUp~~J\;:;~It3L1SNAI KNJI2NICA O;,IJl::K i

kuje ljubavnicu. Medutim, na sveopće iznenade~trđI:!gl5Wfl:··

»~J~E.i1!J1!l,~!L<?,pj~~.ZbQg.~~~.L~JgiYll: U§~.. "!..~J<:~tsk()!!L!~!?!'!cio­na~!J,..!lekLdekadentniJll"i.sseuz:LNe h~.\.. 9~i~l!i~Yl! :L,eflJ!!l:._»~!io bih obje zato jer bih ženi mogao reći da idem kod ljubavnice, a ljubavnici

da moram biti sa ženom ...« »A'št~'bi ondanapravlo?« »Paonda bih

mogao otići na neko mirno mj~!(»).tl.fttb...l!~l~LL ~.am() .učiti!« Nije li to upravo ono što je Lenjin napravio nakon katastrofe 1914.

godine? Povukao se na mirno mjesto u Švicarskoj na kojem je »učio,

učio i samo učio«, čitajući Hegelovu logiku. l.IR.r.!Y.2..~l~rn5l.!.q.. !~e.~~i? u~l!l.~lL!..mLQ~~}J:~:~<:i!las z~ip'~j u."m.~ijsIqlllsJIk:ar!,lLll~m~'»!;lč,i~i, ( ~.?!~!..i.~~,?~u.~!~i(~,~.tQl.!1s!!9jhY~.r.2k~je.")

. I

12 SLAVO, ŽiŽEK

odaje njegov panični strah: ne bi li revolucionari mogli pričekati nekoli­

ko godina, s obzirom na to da on još nije dovršio svoj Kapital? Kad se u kritičkoj analizi suvremene globalne konstelacije ne pojav­

ljuje neko jasno rješenje ili »praktičan« savjet što treba učiniti, kad se

ne vidi svjedo na kraju tunela (a svjesni smo toga da bi to svjetlo moglo

pripadati vlaku koji nam dolazi u susret i s kojim bismo se mogli suda­

riti), uobičajeno se postavlja pitanje: »Sto ~!s1!l9__QQg!!.,~r:~b~i činiti, ,........._ ••, ", ' "'. ,', o. _ ••''''"

,'!"i!~~ .~.!!f!lJuj9iitU"~~Mlj?« Trebalo bi smoći s_l!!l&c:.L~~gov?~!!!:,~R~~ uJ?~!? t?'« Postoje situacije u kojima jedina istinski »praktična« stvar

koju možemo učiniti jest odoljeti iskušenju da se istog trena angažira­

mo te »f~.ki!Lt~idj.eJi«, što znači strpljivu kritičku analizu. Čini se da

nas nužnost angažiranja silno pritišće iz svih smjerova. U poznatom

odlomku iz djela Egzistencijalizam je humanizam, Sartre se bavi dvojba­

ma mladića iz Francuske 1942. godine koji je razapet izmedu obaveze

pomaganja svojoj usamljenoj i bolesnoj majci i dužnosti priključivanja

Pokretu otpora u borbi protiv Nijemaca; Sartreova je poanta dakako u

tome da ne postoji apriorni odgovor na tu dvojbu - mladić bi trebao

donijeti odluku koja se temelji samo na vlastitoj bezdano; slobodi, što

pretpostavlja da u cijelosti snosi posljedice takve odluke.6 Opsceni treći

izlaz iz te dileme sastojao bi se u savjetu mladiću da svojoj majci kaže kako će se priključiti Pokretu otpora, a svojim prijateljima iz Pokreta

otpora da se mora brinuti za svoju majku, dok će se u stvarnosti on

povući na neko mirno mjesto i učiti ...

U ovom savjetu nalazi se mnogo više od jeftinog cinizma: on pri­

ziva u sjećanje poznati sovjetski vic o Lenjinu. za vrijeme socijalizma,

Lenjinove riječi upućene mladima koje predstavljaju odgovor na pitanje

»što činiti?« a glase »učiti, učiti i samo učiti«, neprestance su isticane i

nalazile su se na zidovima svih škola. Evo kako glasi vic: Marxa, Engelsa

i Lenjina upitali su što bi radije imali: ženu ili ljubavnicu? Posve očeki­

vano, Marx, koji je bio konzervativan kad je riječ o privatnom životu,

odgovara: »Ženu!«, a Engels koji je u većoj mjeri bio bon vivant priželj-

I JQ'5IF'A,Il;R II :':. ~"·$M"'{ERA I C~~IUp~~J\;:;~It3L1SNAI KNJI2NICA O;,IJl::K i

kuje ljubavnicu. Medutim, na sveopće iznenade~trđI:!gl5Wfl:··

»~J~E.i1!J1!l,~!L<?,pj~~.ZbQg.~~~.L~JgiYll: U§~.. "!..~J<:~tsk()!!L!~!?!'!cio­na~!J,..!lekLdekadentniJll"i.sseuz:LNe h~.\.. 9~i~l!i~Yl! :L,eflJ!!l:._»~!io bih obje zato jer bih ženi mogao reći da idem kod ljubavnice, a ljubavnici

da moram biti sa ženom ...« »A'št~'bi ondanapravlo?« »Paonda bih

mogao otići na neko mirno mj~!(»).tl.fttb...l!~l~LL ~.am() .učiti!« Nije li to upravo ono što je Lenjin napravio nakon katastrofe 1914.

godine? Povukao se na mirno mjesto u Švicarskoj na kojem je »učio,

učio i samo učio«, čitajući Hegelovu logiku. l.IR.r.!Y.2..~l~rn5l.!.q.. !~e.~~i? u~l!l.~lL!..mLQ~~}J:~:~<:i!las z~ip'~j u."m.~ijsIqlllsJIk:ar!,lLll~m~'»!;lč,i~i, ( ~.?!~!..i.~~,?~u.~!~i(~,~.tQl.!1s!!9jhY~.r.2k~je.")

. I

l

Adagio ma non troppo e molto espressivo

SOS NASILJE

Nasilje: Subjektivno i objektivno Godine 1922. sovjetska je vlada organizirala nasilni progon vodećih

antikomunističkih intelektualaca, od filozofa i teologa do ekonomista i

povjesničara koji su napustili Rusiju i otputovali u Njemačku brodom

poznatim pod imenom Parobrodfilozofo. Prije nego što je protjeran,

Nikolaj Loski, jedan od izgnanika, u krugu svoje obitelji uživao je u

životu visoke buržoazije okružen poslugom i dadiljama.

[Onl jednostavno nije mogao shvatiti tko bi želio uništiti njegov način života. Sto su to krivo učinili Loskijevi ili njima slični? Njegovi sinovi i njihovi prijatelji koji su nasljednici onog najboljeg što je Rusija mogla dati, ispunjavali su svijet raspravama o književnosti, muzici i umjetnosti i živjeli mirnim životom. Zbog čega bi to bilo lo~e?1

Iako je Loski nedvojbeno bio iskrena i dobrohotna osoba, koja je

skrbila za siromaJne i pokušavala život u Rusiji učiniti dviliziranijim,

takav stav odaje iznenađujuću neosjetljivost spram sistemskog nasilja

koje je moralo postojati da bi takav lagodan život uopće bio moguć.

Ovdje je riječ o nasilju koje je sastavni dio sistema: ne samo izravno

fizičko nasilje nego i mnogo suptilniji oblici prisile koji podržavaju

odnose dominacije i eksploatacije, uključujući i prijetnju nasiljem.

Loski i njemu slični zapravo nisu »učinili ništa loše«. U njihovim živo­

tima nije postojalo neko subjektivno zlo, tek nevidljiva pozadina tog

sistemskog nasilja. »Odjednom je u taj gotovo proustovski svijet ušao

lenjinizam. Na dan kada se rodio Andrej Loski, u svibnju 1917. godi­

ne, cijela je obitelj čula topot divljih konja koji su galop irali obližnjom

o NAlILJU 15')

ulicom Ivanovskaja«.2 Takvih je prijetećih znakova bilo sve više. Jednog dana Loskijeva je sina u školi brutalno zadirkivao njegov školski drug

iz radničke klase koji mu je dovikivao da su »njemu i njegovoj obitelji

odbrojeni dani«. Živeći dobrodušan, nedužan i miran život, obitelj

Loski nije shvaćala odakle se pomaljaju takvi znakovi nadolazeće

katastrofe, doživljavajući ih kao neko neshvatljivo i teško protumačivo

došaJće zlih duhova. Nisu bili u stanju shvatiti da im se pod krinkom

tog iracionalnog subjektivnog nasilja vraća poruka koju su jednom

sami odaslali u njenoj istinskoj formi. Upravoj~!!!h(),!!a,$llje_za..koje

se čini da dol:l;zi-~niotk1:l~o.n.o..knje možda.na}bolj.e.odgov..a,f4Qnome

~~o. Walter Benjarn.:in..llsv()jQL~~Kr~tici nasilja«. naziva~.tim~~2!~~ililii!~ nasiljem.3

Čini se da je suprotstavljanje svim oblicima nasilja - od izrav­

nog, fizičkog nasilja (masovno ubojstvo, teror) do ideološkog nasilja

(rasizam, poticanje na nasilje, seksualna diskriminacija) - glavna pre­

okupacija tolerantnog liberalnog svjetonazora koji danas prevladava.

SOS poziv u pomoć podržava takav stav, odbacujući time svaki drugi

mogući pristup: sve ostalo može i treba pričekati. .. Ne krije li se u tom . ~"--~----.'~ .

fokusirani~n~subjet<.tivno nasilje (ono koje proizvode druš~eni_akt$!-ri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila) nešto sumnji~q?'

uistinu siI?ptomatičnolznakovito? Ne radi li se možda o tome da ono

želi ~q~~~Ll!.~ll: p~njl1 od samog središta problema, uklanjajući iz

y~okruga ostale oblike nasilja da bi stoga i samo aktivno sudjel~valo

u njima? Poznata anegdota govori o posjetu jednog njemačkog oficira

Picassovu pariškom atelijeru za vrijeme rata . .9ficir je uočio Gu:~icu

i ~okiravši ~_nioderQ.is_tiČki_w »kaos.omi( na slici upitao Picassa~ »leste: li vi ovo nap'~avili?«, na što je Picasso .. hladnQ odgoVQrio; »N~...t_Qst~ vi napravili!« Danas mnogi liberali suočeni s nasiljem i nemirima pOpUt

onih nedavnih u predgrađima Pariza postavljaju isto pitanje malobroj­

nim preostalim ljevičarima koji još uvijek polažu nade u radikalnu

društvenu transformaciju: »Niste li upravo vi ovo učinili? Je li to ono što il

1 i

l

Adagio ma non troppo e molto espressivo

SOS NASILJE

Nasilje: Subjektivno i objektivno Godine 1922. sovjetska je vlada organizirala nasilni progon vodećih

antikomunističkih intelektualaca, od filozofa i teologa do ekonomista i

povjesničara koji su napustili Rusiju i otputovali u Njemačku brodom

poznatim pod imenom Parobrodfilozofo. Prije nego što je protjeran,

Nikolaj Loski, jedan od izgnanika, u krugu svoje obitelji uživao je u

životu visoke buržoazije okružen poslugom i dadiljama.

[Onl jednostavno nije mogao shvatiti tko bi želio uništiti njegov način života. Sto su to krivo učinili Loskijevi ili njima slični? Njegovi sinovi i njihovi prijatelji koji su nasljednici onog najboljeg što je Rusija mogla dati, ispunjavali su svijet raspravama o književnosti, muzici i umjetnosti i živjeli mirnim životom. Zbog čega bi to bilo lo~e?1

Iako je Loski nedvojbeno bio iskrena i dobrohotna osoba, koja je

skrbila za siromaJne i pokušavala život u Rusiji učiniti dviliziranijim,

takav stav odaje iznenađujuću neosjetljivost spram sistemskog nasilja

koje je moralo postojati da bi takav lagodan život uopće bio moguć.

Ovdje je riječ o nasilju koje je sastavni dio sistema: ne samo izravno

fizičko nasilje nego i mnogo suptilniji oblici prisile koji podržavaju

odnose dominacije i eksploatacije, uključujući i prijetnju nasiljem.

Loski i njemu slični zapravo nisu »učinili ništa loše«. U njihovim živo­

tima nije postojalo neko subjektivno zlo, tek nevidljiva pozadina tog

sistemskog nasilja. »Odjednom je u taj gotovo proustovski svijet ušao

lenjinizam. Na dan kada se rodio Andrej Loski, u svibnju 1917. godi­

ne, cijela je obitelj čula topot divljih konja koji su galop irali obližnjom

o NAlILJU 15')

ulicom Ivanovskaja«.2 Takvih je prijetećih znakova bilo sve više. Jednog dana Loskijeva je sina u školi brutalno zadirkivao njegov školski drug

iz radničke klase koji mu je dovikivao da su »njemu i njegovoj obitelji

odbrojeni dani«. Živeći dobrodušan, nedužan i miran život, obitelj

Loski nije shvaćala odakle se pomaljaju takvi znakovi nadolazeće

katastrofe, doživljavajući ih kao neko neshvatljivo i teško protumačivo

došaJće zlih duhova. Nisu bili u stanju shvatiti da im se pod krinkom

tog iracionalnog subjektivnog nasilja vraća poruka koju su jednom

sami odaslali u njenoj istinskoj formi. Upravoj~!!!h(),!!a,$llje_za..koje

se čini da dol:l;zi-~niotk1:l~o.n.o..knje možda.na}bolj.e.odgov..a,f4Qnome

~~o. Walter Benjarn.:in..llsv()jQL~~Kr~tici nasilja«. naziva~.tim~~2!~~ililii!~ nasiljem.3

Čini se da je suprotstavljanje svim oblicima nasilja - od izrav­

nog, fizičkog nasilja (masovno ubojstvo, teror) do ideološkog nasilja

(rasizam, poticanje na nasilje, seksualna diskriminacija) - glavna pre­

okupacija tolerantnog liberalnog svjetonazora koji danas prevladava.

SOS poziv u pomoć podržava takav stav, odbacujući time svaki drugi

mogući pristup: sve ostalo može i treba pričekati. .. Ne krije li se u tom . ~"--~----.'~ .

fokusirani~n~subjet<.tivno nasilje (ono koje proizvode druš~eni_akt$!-ri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila) nešto sumnji~q?'

uistinu siI?ptomatičnolznakovito? Ne radi li se možda o tome da ono

želi ~q~~~Ll!.~ll: p~njl1 od samog središta problema, uklanjajući iz

y~okruga ostale oblike nasilja da bi stoga i samo aktivno sudjel~valo

u njima? Poznata anegdota govori o posjetu jednog njemačkog oficira

Picassovu pariškom atelijeru za vrijeme rata . .9ficir je uočio Gu:~icu

i ~okiravši ~_nioderQ.is_tiČki_w »kaos.omi( na slici upitao Picassa~ »leste: li vi ovo nap'~avili?«, na što je Picasso .. hladnQ odgoVQrio; »N~...t_Qst~ vi napravili!« Danas mnogi liberali suočeni s nasiljem i nemirima pOpUt

onih nedavnih u predgrađima Pariza postavljaju isto pitanje malobroj­

nim preostalim ljevičarima koji još uvijek polažu nade u radikalnu

društvenu transformaciju: »Niste li upravo vi ovo učinili? Je li to ono što il

1 i

/"'--~~"I SLAVOJ ŽiŽEK

/ L ste željeli?« MU>.i~lllo im trebalo odgovoriti na isti način PQP!1-t Pi.cassa; l.

)INe, ~ste vi uč!g!li1.QyQ.j.e...wiruki.[ekuJ.mtP~.k.p.Qli!ik~t~( ....

.R?~~9Ji j~~~nstari vic o mu~u l5.oji se vraća kući s posla nešto ranile

~eg<?IUtQ,tQ .inače činU :l.atječe ženu u krevetu.i,nepoznatim muškar­.,~m...h!.t~~~g~I!~. ~n.~.vilglc;: )~!9_si se.Y~i1J!Q.t~q.r.a.Dol(<....a .muž..bij.e­~x~!i:-'!).S.~Q"!Q.!a,diš.\!Jg~v~.!!U..ru:paznatim .muškatcem? !LŽena

mirno odK~v.~ri: .~)Ja,.~~mpIT;LP..o.staYllapjtanje, nemoj se izvlačiti tako

jJQmijenjaš temu!«4 Isto se odnosi i na nasilje: namjera se sastoji upravo

u tome da se promijeni tema, da se odmaknemo od očajničkih humani­

tarnih SOS poziva u pomoć da se zaustavi nasilje i primaknemo analizi

ostalih SOS poziva, sl~žen<?j !Đ:!~~~cm.!r\iv..Ynta nasilja:.,suhj.ektivnQg,

~bjektivnog i simboličkog. l?ouka_.§~§!§JQjiJJ..mme ..da setr~b;L,odupri­k!iJa,s<::i.n~dji .subjek.tivninLnasiljemkoje ut jelollljuju-.društveni akteri,

~Lp.Qje(;Un.<;:i, represivni aparat i fanatična gomila-! suojek.tivno nasilje je

.,!.zJ?eđu tri vrste nasilja tek ono koje je najlakše vidljivo.

* Pojam objektivnog nasilja treba pomno sagledati iz povijesne per­

spektive: ono je svoj novi oblik zadobilo u kapitalizmu. Marx je opisao

nezaustavljivo kruženje kapitala koji se neprekidno povećava, kapitala

čija je solipsistička sposobnost partenogeneze svoj vrhunac dosegla u

današnjoj meta-refleksivnoj spekuladji o budućnosti. Bilo bi prejed­

nostavno tvrditi kako je sablasni duh tog samoprobuđenog čudovišta koje slijedi svoj put ne obazirući se na humanost ili probleme zaštite

okoliša tek ideološka apstrakdja i da iza nje stoje stvarni ljudi i predmeti

na kojima se temelje proizvodni kapadteti i resursi kruženja kapitala

na kojima se on hrani poput golema parazita. Problem je u tome što

se takva »apstrakdja« ne nalazi samo u pogrešnoj percepdji društvene

stvarnosti financijske spekuladje, nego u tome da je ona »stvarna« u

smislu uvjetovanja strukture materijalnih društvenih procesa: o sudbini

čitave populadje a ponekad i čitavih zemalja katkad odlučuje »solip­

sistička« spekulativna igra kapitala koji slijedi logiku profita i posve je

o IIIA.ILJU (17) .'

indiferentan spram toga kako će njegovo kretanje utjecati na društvenu

stvarnost. Stoga Marxova poanta nije u tome da se ova druga dimenzija

svede na prvu, odnosno da se pokaže kako teološko kruženje dobara

proizlazi iz antagonizama »stvarnoga života«. Njegova je poanta ponaj­

prije u tome da se do onogprvog (drnštvena realnost materijalne proizvod­

nje i drnštvene interakcije) ne može istinski doći bez onog drngog: riječ je o

metafizičkom plesu kapitala koji samog sebe pokreće omogućujući pro­

mjene u stvarnom životu i katastrofe. Upravo u tome počiva fundamen­

talno sistemsko nasilje kapitalizma, neugodnije od bilo kojeg izravnog

društveno-ideološkog nasilja u razdoblju prije nastanka kapitalizma: ovo

nasilje više nije moguće pripisati konkretnim pojedincima i njihovim

»zlim« namjerama, jer je ono u cijelosti »objektivno«, sistemsko, anoni­

mno. Ovdje nailazimo na Lacanovu razliku između realnosti i Realnog:

»realnost« je društvena stvarnost stvarnih ljudi uključenih u interakciju

i proizvodne procese, dok je Realno nemilosrdna »apstraktna«, sablasna

logika kapitala koji odlučuje o tome što se zbiva u društvenoj stvarnosti.

T~ Q!9.'j.ep $e. moŽe ..jas.no.:Ili.djeti.p~j~ti,1!l9. g~~l!1lJ~ koja se nalazi~

teškim neprilikama. Zamjećujemo ~kglo.šk.~,p[obkme i,lJudsku.bijedu.

~~-;~~t~Č't~~~, ek~no~~idiz~i~~taj kQjj č.ilama nakon posjeta~~vQfi o tol11e., daje~kQnomskQ stanje u toj zemlji »financijski zdravo« - I!ij~

važna stvarnostn~gQ zdravstveno stanje ..kapitala... Nije li ovo stanje danas na djelu više nego ikad ranije? Ne ukazuju

li fenomeni koje se povezuje s virtualnim kapitalizmom (planirana

razmjena u budućnosti i slične apstraktne financijske spekulacije) na

carstvo »realne apstrakcije« u svom najčišćem obliku, mnogo radikalnije

negoli u Marxovo doba? Ukratko, najviši oblik ideologije ne nalazi se u

zaplitanju u ideološku sablasnost, čime se zaboravlja da je utemeljen na

stvarnim ljudima i njihovoj interakciji, već upravo u previđanju Realnog

sablasnosti i pretvaranju da se izravno obraća »stvarnim ljudima i nji­

hovim stvarnim problemima«. Posjetiteljima londonske burze dijeli se

besplatna brošura u kojoj se tumači da trgovanje dionicama ne označava

/"'--~~"I SLAVOJ ŽiŽEK

/ L ste željeli?« MU>.i~lllo im trebalo odgovoriti na isti način PQP!1-t Pi.cassa; l.

)INe, ~ste vi uč!g!li1.QyQ.j.e...wiruki.[ekuJ.mtP~.k.p.Qli!ik~t~( ....

.R?~~9Ji j~~~nstari vic o mu~u l5.oji se vraća kući s posla nešto ranile

~eg<?IUtQ,tQ .inače činU :l.atječe ženu u krevetu.i,nepoznatim muškar­.,~m...h!.t~~~g~I!~. ~n.~.vilglc;: )~!9_si se.Y~i1J!Q.t~q.r.a.Dol(<....a .muž..bij.e­~x~!i:-'!).S.~Q"!Q.!a,diš.\!Jg~v~.!!U..ru:paznatim .muškatcem? !LŽena

mirno odK~v.~ri: .~)Ja,.~~mpIT;LP..o.staYllapjtanje, nemoj se izvlačiti tako

jJQmijenjaš temu!«4 Isto se odnosi i na nasilje: namjera se sastoji upravo

u tome da se promijeni tema, da se odmaknemo od očajničkih humani­

tarnih SOS poziva u pomoć da se zaustavi nasilje i primaknemo analizi

ostalih SOS poziva, sl~žen<?j !Đ:!~~~cm.!r\iv..Ynta nasilja:.,suhj.ektivnQg,

~bjektivnog i simboličkog. l?ouka_.§~§!§JQjiJJ..mme ..da setr~b;L,odupri­k!iJa,s<::i.n~dji .subjek.tivninLnasiljemkoje ut jelollljuju-.društveni akteri,

~Lp.Qje(;Un.<;:i, represivni aparat i fanatična gomila-! suojek.tivno nasilje je

.,!.zJ?eđu tri vrste nasilja tek ono koje je najlakše vidljivo.

* Pojam objektivnog nasilja treba pomno sagledati iz povijesne per­

spektive: ono je svoj novi oblik zadobilo u kapitalizmu. Marx je opisao

nezaustavljivo kruženje kapitala koji se neprekidno povećava, kapitala

čija je solipsistička sposobnost partenogeneze svoj vrhunac dosegla u

današnjoj meta-refleksivnoj spekuladji o budućnosti. Bilo bi prejed­

nostavno tvrditi kako je sablasni duh tog samoprobuđenog čudovišta koje slijedi svoj put ne obazirući se na humanost ili probleme zaštite

okoliša tek ideološka apstrakdja i da iza nje stoje stvarni ljudi i predmeti

na kojima se temelje proizvodni kapadteti i resursi kruženja kapitala

na kojima se on hrani poput golema parazita. Problem je u tome što

se takva »apstrakdja« ne nalazi samo u pogrešnoj percepdji društvene

stvarnosti financijske spekuladje, nego u tome da je ona »stvarna« u

smislu uvjetovanja strukture materijalnih društvenih procesa: o sudbini

čitave populadje a ponekad i čitavih zemalja katkad odlučuje »solip­

sistička« spekulativna igra kapitala koji slijedi logiku profita i posve je

o IIIA.ILJU (17) .'

indiferentan spram toga kako će njegovo kretanje utjecati na društvenu

stvarnost. Stoga Marxova poanta nije u tome da se ova druga dimenzija

svede na prvu, odnosno da se pokaže kako teološko kruženje dobara

proizlazi iz antagonizama »stvarnoga života«. Njegova je poanta ponaj­

prije u tome da se do onogprvog (drnštvena realnost materijalne proizvod­

nje i drnštvene interakcije) ne može istinski doći bez onog drngog: riječ je o

metafizičkom plesu kapitala koji samog sebe pokreće omogućujući pro­

mjene u stvarnom životu i katastrofe. Upravo u tome počiva fundamen­

talno sistemsko nasilje kapitalizma, neugodnije od bilo kojeg izravnog

društveno-ideološkog nasilja u razdoblju prije nastanka kapitalizma: ovo

nasilje više nije moguće pripisati konkretnim pojedincima i njihovim

»zlim« namjerama, jer je ono u cijelosti »objektivno«, sistemsko, anoni­

mno. Ovdje nailazimo na Lacanovu razliku između realnosti i Realnog:

»realnost« je društvena stvarnost stvarnih ljudi uključenih u interakciju

i proizvodne procese, dok je Realno nemilosrdna »apstraktna«, sablasna

logika kapitala koji odlučuje o tome što se zbiva u društvenoj stvarnosti.

T~ Q!9.'j.ep $e. moŽe ..jas.no.:Ili.djeti.p~j~ti,1!l9. g~~l!1lJ~ koja se nalazi~

teškim neprilikama. Zamjećujemo ~kglo.šk.~,p[obkme i,lJudsku.bijedu.

~~-;~~t~Č't~~~, ek~no~~idiz~i~~taj kQjj č.ilama nakon posjeta~~vQfi o tol11e., daje~kQnomskQ stanje u toj zemlji »financijski zdravo« - I!ij~

važna stvarnostn~gQ zdravstveno stanje ..kapitala... Nije li ovo stanje danas na djelu više nego ikad ranije? Ne ukazuju

li fenomeni koje se povezuje s virtualnim kapitalizmom (planirana

razmjena u budućnosti i slične apstraktne financijske spekulacije) na

carstvo »realne apstrakcije« u svom najčišćem obliku, mnogo radikalnije

negoli u Marxovo doba? Ukratko, najviši oblik ideologije ne nalazi se u

zaplitanju u ideološku sablasnost, čime se zaboravlja da je utemeljen na

stvarnim ljudima i njihovoj interakciji, već upravo u previđanju Realnog

sablasnosti i pretvaranju da se izravno obraća »stvarnim ljudima i nji­

hovim stvarnim problemima«. Posjetiteljima londonske burze dijeli se

besplatna brošura u kojoj se tumači da trgovanje dionicama ne označava

18 SLAVOJ ŽiŽEK

neku misterioznu fluktuaciju nego odnos između ljudi i njihovih proi­

zvoda, što uistinu predstavlja ideologiju u njenom najčišćem obliku.

Hegelovo temeljno pravilo sastoji se u tome da »objektivni« višak

- carstvo apstraktne univerzalnosti koje mehanički propisuje svoje

zakone posve zanemarujući subjekt uvučen u tu mrežu - uvijek prati i

»subjektivni« višak, odnosno nepravilno i proizvoljno djelovanje hirova.

Tipičan primjer te međuovisnosti donosi Etienne Balibar, koji razlikuje

dva suprotna ali komplementarna oblika suviška nasilja: »u1tra-ob­

jektivno« ili sistemsko nasilje koje je sastavni dio društvenih· uvjeta

globalnog kapitalizma i uključuje »automatsko« stvaranje izdvojenih i

zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih, te »ultra-sub­

jektivno« nasilje novonastalih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasistič­

kih) »fundamentalizama«.5

Naša nemogućnost da primijetimo posljedice sistemskog nasilja

najjasnije se očituje u raspravama o komunističkim zločinima. Lako

je pronaći odgovorne za komunističke zločine: ovdje imamo posla sa

subjektivnim zlom za koje su krivi akteri koji su činili zlodjela. Mogli

bismo čak i jasno navesti ideološke izvore tih zločina - totalitarna

ideologija, Kbmunistički manifest, Rousseau, pa čak i Platon. No kad

se skrene pažnja na milijune koji su umrli kao posljedica kapitalističke

globalizacije, od tragičnih zbivanja u Meksiku u šesnaestom stoljeću pa

sve do holokausta u Belgijskom Kongu prije stotinu godina, odgovor­

nost za ove zločine se tada poriče. Čini se kao da se sve to dogodilo kao

rezultat »objektivnog« procesa koji nitko nije planirao niti izvršavao

i u podlozi kojeg nije stajao nikakav »Kapitalistički manifest« (Ayn

Rand bila je najbliže tome da ga napiše).6 Činjenica da je belgijski kralj

Leopold II koji je kumovao holokaustu u Kongu bio veliki dobrotvor

te ga je papa proglasio svetim, ne može se odbaciti kao puki primjer

ideološkog licemjerja i cinizma. On je možda privatno i mogao biti

iskreni dQbrotvor, skromno preduhitrivši katastrofalne posljedice gole­

mog ekonomskog projekta bezobzirnog iskorištavanja prirodnih bogat­

o NASILJU ~

stava Konga kojim je upravljao. Zemlja je bila njegovo osobno carstvo!

Najsnažnija ironija sastoji se u tome što je veći dio bogatstva stečenog u

Kongu raspodijeljen na dobrobit belgijskog naroda, primjerice za javne'

radove, muzeje, itd. Kralj Leopold je nedvojbeno bio preteča današnjih

»liberalnih komunista«, uključujući dobre /jude iz Porto Davosa.

Dobri ljudi iz Porto Davosa ...."'" .. Posljednjih deset godina Davos i Porto Alegre predstavljali su dva

grada blizanca globalizacije. Davos, ekskluzivno švicarsko odmaralište,

mjesto je na kojem se uz velike mjere sigurnosti i uz pravu opsadu grada

sastaje globalna elita menadžera, državnika i utjecajnih ljudi iz medija

koji i nas i sebe žele uvjeriti kako globalizacija najbolje može pomoći

sama sebi. Porto Alegre je suptropski brazilski grad u kojem se sastaje

protu-elita antiglobalizacijskog pokreta koja i nas i sebe želi uvjeriti kako

kapitalistička globalizacija nije naša sudbina; ili, kako to kaže službeni

slogan, »drugi svijet je moguć{(, Međutim, u zadnjih nekoliko godina

okupljanja u Porto Alegreu održavaju se sa sve manje žara i o njima se

sve manje izvještava. Gdje su nestale zvijezde iz Pono Alegrea?

Neki od njih otišli su u Davos. Intonaciju skupova u Davosu u sve

većoj mjeri određuje skupina poduzetnika od kojih, ironično, neki sami

sebe nazivaju »liberalnim komunistima« koji više ne prihvaćaju opreku

između Davosa (globalni kapitalizam) i Pono Alegrea (novi društveni

pokreti kao alternativa globalnom kapitalizmu). Oni tvrde da je moguće

u isto vrijeme imati i globalni kapitalizam (prosperirati kao profitabilan

poduzetnik) i ono što ga izjeda (odobravati anti-kapitalističke uzroke

društvene odgovornosti i ekoloških pitanja), Nema više potrebe za Porto

Alegreom, s obzirom na to da i sam Davos može postati Pono Davos.

Novi liberalni komunisti su dakako naši uobičajeni sumnjivci: Bill

Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i nji­

novi dvorski filozofi poput novinara Thomasa Friedmana. Ono što ovu

grupu čini zanimljivom jest činjenica da je njenu ideologiju nemoguće

18 SLAVOJ ŽiŽEK

neku misterioznu fluktuaciju nego odnos između ljudi i njihovih proi­

zvoda, što uistinu predstavlja ideologiju u njenom najčišćem obliku.

Hegelovo temeljno pravilo sastoji se u tome da »objektivni« višak

- carstvo apstraktne univerzalnosti koje mehanički propisuje svoje

zakone posve zanemarujući subjekt uvučen u tu mrežu - uvijek prati i

»subjektivni« višak, odnosno nepravilno i proizvoljno djelovanje hirova.

Tipičan primjer te međuovisnosti donosi Etienne Balibar, koji razlikuje

dva suprotna ali komplementarna oblika suviška nasilja: »u1tra-ob­

jektivno« ili sistemsko nasilje koje je sastavni dio društvenih· uvjeta

globalnog kapitalizma i uključuje »automatsko« stvaranje izdvojenih i

zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih, te »ultra-sub­

jektivno« nasilje novonastalih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasistič­

kih) »fundamentalizama«.5

Naša nemogućnost da primijetimo posljedice sistemskog nasilja

najjasnije se očituje u raspravama o komunističkim zločinima. Lako

je pronaći odgovorne za komunističke zločine: ovdje imamo posla sa

subjektivnim zlom za koje su krivi akteri koji su činili zlodjela. Mogli

bismo čak i jasno navesti ideološke izvore tih zločina - totalitarna

ideologija, Kbmunistički manifest, Rousseau, pa čak i Platon. No kad

se skrene pažnja na milijune koji su umrli kao posljedica kapitalističke

globalizacije, od tragičnih zbivanja u Meksiku u šesnaestom stoljeću pa

sve do holokausta u Belgijskom Kongu prije stotinu godina, odgovor­

nost za ove zločine se tada poriče. Čini se kao da se sve to dogodilo kao

rezultat »objektivnog« procesa koji nitko nije planirao niti izvršavao

i u podlozi kojeg nije stajao nikakav »Kapitalistički manifest« (Ayn

Rand bila je najbliže tome da ga napiše).6 Činjenica da je belgijski kralj

Leopold II koji je kumovao holokaustu u Kongu bio veliki dobrotvor

te ga je papa proglasio svetim, ne može se odbaciti kao puki primjer

ideološkog licemjerja i cinizma. On je možda privatno i mogao biti

iskreni dQbrotvor, skromno preduhitrivši katastrofalne posljedice gole­

mog ekonomskog projekta bezobzirnog iskorištavanja prirodnih bogat­

o NASILJU ~

stava Konga kojim je upravljao. Zemlja je bila njegovo osobno carstvo!

Najsnažnija ironija sastoji se u tome što je veći dio bogatstva stečenog u

Kongu raspodijeljen na dobrobit belgijskog naroda, primjerice za javne'

radove, muzeje, itd. Kralj Leopold je nedvojbeno bio preteča današnjih

»liberalnih komunista«, uključujući dobre /jude iz Porto Davosa.

Dobri ljudi iz Porto Davosa ...."'" .. Posljednjih deset godina Davos i Porto Alegre predstavljali su dva

grada blizanca globalizacije. Davos, ekskluzivno švicarsko odmaralište,

mjesto je na kojem se uz velike mjere sigurnosti i uz pravu opsadu grada

sastaje globalna elita menadžera, državnika i utjecajnih ljudi iz medija

koji i nas i sebe žele uvjeriti kako globalizacija najbolje može pomoći

sama sebi. Porto Alegre je suptropski brazilski grad u kojem se sastaje

protu-elita antiglobalizacijskog pokreta koja i nas i sebe želi uvjeriti kako

kapitalistička globalizacija nije naša sudbina; ili, kako to kaže službeni

slogan, »drugi svijet je moguć{(, Međutim, u zadnjih nekoliko godina

okupljanja u Porto Alegreu održavaju se sa sve manje žara i o njima se

sve manje izvještava. Gdje su nestale zvijezde iz Pono Alegrea?

Neki od njih otišli su u Davos. Intonaciju skupova u Davosu u sve

većoj mjeri određuje skupina poduzetnika od kojih, ironično, neki sami

sebe nazivaju »liberalnim komunistima« koji više ne prihvaćaju opreku

između Davosa (globalni kapitalizam) i Pono Alegrea (novi društveni

pokreti kao alternativa globalnom kapitalizmu). Oni tvrde da je moguće

u isto vrijeme imati i globalni kapitalizam (prosperirati kao profitabilan

poduzetnik) i ono što ga izjeda (odobravati anti-kapitalističke uzroke

društvene odgovornosti i ekoloških pitanja), Nema više potrebe za Porto

Alegreom, s obzirom na to da i sam Davos može postati Pono Davos.

Novi liberalni komunisti su dakako naši uobičajeni sumnjivci: Bill

Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i nji­

novi dvorski filozofi poput novinara Thomasa Friedmana. Ono što ovu

grupu čini zanimljivom jest činjenica da je njenu ideologiju nemoguće

20 SLAVOJ ŽiŽEK

razlikovati od nove sorte anti-globalističkih ljevičarskih radikala: guru

postmoderne ljevice Toni Negri i sam hvali i veliča digitalni kapitalizam

kao onaj koji sadrži in nuce sve elemente komunizma - trebalo bi samo

odbaciti revolucionarnu formu i tako bi se postigao cilj revolucije. I

stara desnica sa svojom smiješnom vjerom u autoritet, poredak i usko­

grudni patriotizam, kao i stara ljevica sa svojom unovčenom Borbom

protiv Kapitalizma danas predstavljaju istinske konzervativce koje se

bore u kazalištu sjena bez ikakva doticaja s današnjom pravom stvarno­

šću. Označitelj ove nove stvarnosti u novogovoru liberalnih komunista

predstavlja riječ »mudar«: ona označava dinamičko i nomadsko kao

protutežu centraliziranoj birokraciji, dijalog i suradnju nasuprot hije­

rarhijskom autoritetu, fleksibilnost nasuprot rutini, kulturu i znanje

nasuprot staroj industrijskoj proizvodnji, spontanu interakciju i auto­

poiesis nasuprot učvršćenoj hijerarhiji.

Bill Gates je ikona »glatkog kapitalizma« kako ga je sam nazvao,

postindustrijskog društva u kojem smo svjedoci »svršetka rada«, društva

u kojem softver odnosi pobjedu nad hardverom, a mladi štreberi pobje­

đuju starije menadžere u crnim odijelima. U novim sjedištima kompa­

nija ima vrlo malo izvanjske discipline. Bivši hakeri koji su dominirali

javnom scenom rade do kasno u noć i imaju na raspolaganju besplatna

pića iz automata i pogled na zelenilo ispred' zgrade kompanije. Ključna

osobina Gatesa kao ikone jest slika o njemu kao bivšem hakeru koji je

uspio u životu. Pojam »haker« trebao bi imati subverzivne i marginalne

konotacije protivne establišmentu. Hakeri žele poremetiti glatko funk­

cioniranje velikih birokratskih korporacija. Na fantazmatskoj razini,

u podlozi se nalazi shvaćanje Gatesa kao subverzivnog i marginalnog

huligana koji se oblači i ponaša kao ugledni predsjednik korporacije.

Liberalni komunisti su veliki šefovi koji osnažuju duh natjecanja, .

ili, kazano na posve suprotan način, protu-kulturni dosadnjakovići koji

preuzimaju velike kompanije. Dogma u koju vjeruju nova je postmo­

derna verzija stare nevidljive ruke tržišta koju spominje Adam Smith.

o NASILJU 21\

Tržište i društvena odgovornost ovdje nisu suprotstavljeni: oni se mogu

ujediniti na obostranu dobrobit. Kao što je kazao Thomas Friedman,

jedan od njihovih gurua, nitko ne mora biti loš ili podao da bi se bavio

biznisom: danas ključ uspjeha predstavljaju suradnja sa zaposlenicima i

njihovo aktivno sudjelovanje, dijalog s kupcima, zaštita okoliša i tran­

sparentnost poslovanja. Olivier Malnuit na jasan način navodi deset

zapovjedi liberalnih komunista:

1. Sve ponudi besplatno (besplatni pristup, autorska prava itd.) i

samo naplati dodatne usluge, što će te učiniti još bogatijim.

2. Nemoj samo prodavati proizvode nego promijeni svijet: globalna

revolucija i društvena promjena svijet će učiniti boljim.

3. Budi obziran i dijeli, budi svjestan društvene odgovornosti.

4. Budi kreativan: usredotoči se na dizajn, nove tehnologije i zna­

nosti.

5. Reci sve: nema mjesta tajnovitosti. Potvrdi i vježbaj kult transpa­

rentnosti, slobodan protok informacija, cjelokupno čovječanstvo

treba zajedno surađivati i biti u interakciji.

6. Ne pristani na klasičan posao od devet do pet, nego se uključi u

mudre, dinamične i fleksibilne komunikacije.

7. Vrati se u školu i uključi u trajno obrazovanje.

8. Djeluj kao katalizator: ne radi samo za tržište nego potakni nove

oblike društvene suradnje.

9. Umri siromašan: dodijeli svoje bogatstvo onima kojima je potreb­

no, s obzirom na to da imaš više nego što možeš ikad potrošiti.

IO.Preuzmi dužnosti u državi: vježbaj suradnju kompanije s drža­

vom.?

Liberalni komunisti su pragmatici: oni mrze doktrinarni pristup.

Za njih uopće ne postoji izrabljivanje radničke klase. Postoje tek kon­

kretni problemi koje treba riješiti: glad u Mrici, položaj muslimanki,

nasilje religijskog fundamentalizma. Kad god se dogodi humanitarna

kriza u Mrici - a liberalni komunisti obožavaju humanitarne krize jer

20 SLAVOJ ŽiŽEK

razlikovati od nove sorte anti-globalističkih ljevičarskih radikala: guru

postmoderne ljevice Toni Negri i sam hvali i veliča digitalni kapitalizam

kao onaj koji sadrži in nuce sve elemente komunizma - trebalo bi samo

odbaciti revolucionarnu formu i tako bi se postigao cilj revolucije. I

stara desnica sa svojom smiješnom vjerom u autoritet, poredak i usko­

grudni patriotizam, kao i stara ljevica sa svojom unovčenom Borbom

protiv Kapitalizma danas predstavljaju istinske konzervativce koje se

bore u kazalištu sjena bez ikakva doticaja s današnjom pravom stvarno­

šću. Označitelj ove nove stvarnosti u novogovoru liberalnih komunista

predstavlja riječ »mudar«: ona označava dinamičko i nomadsko kao

protutežu centraliziranoj birokraciji, dijalog i suradnju nasuprot hije­

rarhijskom autoritetu, fleksibilnost nasuprot rutini, kulturu i znanje

nasuprot staroj industrijskoj proizvodnji, spontanu interakciju i auto­

poiesis nasuprot učvršćenoj hijerarhiji.

Bill Gates je ikona »glatkog kapitalizma« kako ga je sam nazvao,

postindustrijskog društva u kojem smo svjedoci »svršetka rada«, društva

u kojem softver odnosi pobjedu nad hardverom, a mladi štreberi pobje­

đuju starije menadžere u crnim odijelima. U novim sjedištima kompa­

nija ima vrlo malo izvanjske discipline. Bivši hakeri koji su dominirali

javnom scenom rade do kasno u noć i imaju na raspolaganju besplatna

pića iz automata i pogled na zelenilo ispred' zgrade kompanije. Ključna

osobina Gatesa kao ikone jest slika o njemu kao bivšem hakeru koji je

uspio u životu. Pojam »haker« trebao bi imati subverzivne i marginalne

konotacije protivne establišmentu. Hakeri žele poremetiti glatko funk­

cioniranje velikih birokratskih korporacija. Na fantazmatskoj razini,

u podlozi se nalazi shvaćanje Gatesa kao subverzivnog i marginalnog

huligana koji se oblači i ponaša kao ugledni predsjednik korporacije.

Liberalni komunisti su veliki šefovi koji osnažuju duh natjecanja, .

ili, kazano na posve suprotan način, protu-kulturni dosadnjakovići koji

preuzimaju velike kompanije. Dogma u koju vjeruju nova je postmo­

derna verzija stare nevidljive ruke tržišta koju spominje Adam Smith.

o NASILJU 21\

Tržište i društvena odgovornost ovdje nisu suprotstavljeni: oni se mogu

ujediniti na obostranu dobrobit. Kao što je kazao Thomas Friedman,

jedan od njihovih gurua, nitko ne mora biti loš ili podao da bi se bavio

biznisom: danas ključ uspjeha predstavljaju suradnja sa zaposlenicima i

njihovo aktivno sudjelovanje, dijalog s kupcima, zaštita okoliša i tran­

sparentnost poslovanja. Olivier Malnuit na jasan način navodi deset

zapovjedi liberalnih komunista:

1. Sve ponudi besplatno (besplatni pristup, autorska prava itd.) i

samo naplati dodatne usluge, što će te učiniti još bogatijim.

2. Nemoj samo prodavati proizvode nego promijeni svijet: globalna

revolucija i društvena promjena svijet će učiniti boljim.

3. Budi obziran i dijeli, budi svjestan društvene odgovornosti.

4. Budi kreativan: usredotoči se na dizajn, nove tehnologije i zna­

nosti.

5. Reci sve: nema mjesta tajnovitosti. Potvrdi i vježbaj kult transpa­

rentnosti, slobodan protok informacija, cjelokupno čovječanstvo

treba zajedno surađivati i biti u interakciji.

6. Ne pristani na klasičan posao od devet do pet, nego se uključi u

mudre, dinamične i fleksibilne komunikacije.

7. Vrati se u školu i uključi u trajno obrazovanje.

8. Djeluj kao katalizator: ne radi samo za tržište nego potakni nove

oblike društvene suradnje.

9. Umri siromašan: dodijeli svoje bogatstvo onima kojima je potreb­

no, s obzirom na to da imaš više nego što možeš ikad potrošiti.

IO.Preuzmi dužnosti u državi: vježbaj suradnju kompanije s drža­

vom.?

Liberalni komunisti su pragmatici: oni mrze doktrinarni pristup.

Za njih uopće ne postoji izrabljivanje radničke klase. Postoje tek kon­

kretni problemi koje treba riješiti: glad u Mrici, položaj muslimanki,

nasilje religijskog fundamentalizma. Kad god se dogodi humanitarna

kriza u Mrici - a liberalni komunisti obožavaju humanitarne krize jer

22 SLAVOJ ŽiŽEK

one izvlače ono najbolje iz njih! - nema smisla koristiti staromodnu

anti-imperijalističku retoriku. Umjesto toga, svi bismo se trebali usre­

dotočiti na ono što doista može riješiti problem: ujediniti ljude, vlade i

biznismene u zajednički pothvat, početi pokretati stvari s mrtve točke,

umjesto da se oslonimo na pomoć centralizirane države, pristupiti krizi

na kreativan i nekonvencionalan način, ne obazirući se na etiketiranje.

Liberalni komunisti vole primjere kao što su borba protiv aparthejda

u Južnoj Africi. Oni ukazuju na to da je odluka nekih velikih međuna­

rodnih korporacija o ignoriranju pravila aparthejda u njihovim južno­

afričkim podružnicama koja se sastoje od ukidanja segregacije, davanja

jednake plaće bijelim i crnim radnicima, bila u jednakoj mjeri važna kao

i izravna politička borba. Nije li to idealan primjer preklapanja borbe

za političku slobodu i poslovnih interesa? Iste te kompanije sada mogu

pospješiti svoje poslovanje u Južnoj Africi nakon ukidanja aparthejda.

Liberalni komunisti vole i studentske nemire koji su potresali

Francusku u svibnju 1968. godine: kakva eksplozija mladenačke energi­

je i kreativnosti! Kako li su samo uzdrmali granice krutog birokratskog

poretka! Kakav su tek novi poticaj dali ekonomskom i društvenom

životu kad su nestale političke iluzije! Na kraju krajeva, mnogi od njih

su tada bili mladi, protestirali i borili se s policijom na ulicama. Ako

su se danas promijenili, to nije stoga što su se prepustili stvarnosti, već

stoga što su se morali promijeniti da bi zaista promijenili svijet, zaista

proveli revoluciju u našim životima. Nije li već i Marx ustanovio: što

znače politički prevrati u usporedbi s izumom parnog stroja? Nije li

on u većoj mjeri promijenio naše živote negoli sve moguće revolucije?

Na tom tragu, Marx bi danas mogao reći: što znače svi protesti protiv

globalnog kapitalizma u usporedbi s izumom interneta?

Povrh svega, liberalni su komunisti istinski građani svijeta: oni su

dobri ljudi koji se brinu. Zabrinjavaju ih populistički fundamentalisti

i neodgovorne, pohlepne kapitalističke korporacije. Oni vide »dublje

uzroke« današnjih problema: to su masovno siromaštvo i beznađe koji

o NASILJU 23

rađaju fundamentalistički teror. Njihov cilj nije zaraditi novac, nego

promijeniti svijet, a tko bi se žalio što tim usputnim ciljem zapravo

zarađuju još više novca! Bill Gates je već sada najveći svjetski dobrotvor

u povijesti čovječanstva, koji iskazuje svoju ljubav za susjede donacija- / I

ma od nekoliko stotina milijuna za obrazovanje kao i za borbu protiv \" .

gladi i malarije. Kvaka je, naravno, u tome da želiš li dati, prvo moraš

od nekoga oteti - ili, kako bi neki rekli, stvoriti. Liberalni komunisti \

se pravdaju time što prvo treba imati sredstva da bi se moglo pomoći /

ljudima te da su, kao što nas uči iskustvo s neuspjehom centraliziranih /

državnih i kolektivističkih pristupa, privatne inicijative najučinkovitiji

put. Dakle, ako država želi regulirati njihovo poslovanje i opteretiti ih

porezima, postavlja se pitanje je li ona doista svjesna da time zapravo

na efikasan način potkopava proklamirani cilj vlastita djelovanja koji se

sastoji u tome da se život učini boljim za veliku većinu ljudi, te da se

zaista pomogne onima kojima je potrebna pomoć.

Liberalni komunisti ne žele biti samo strojevi za stvaranje profita:

oni žele da njihov život zadobije dublje značenje. Oni su protivnici

staromodne religije, ali zagovaraju duhovnost, meditaciju koja nije kon­

fesionalna. Znamo da je budizam prorekao razvoj znanosti o mozgu,

kao i to da se, moć meditacije može znanstveno izmjeriti! Njihov moto

je društvena odgovornost i zahvalnost: oni su prvi koji su priznali da

je društvo ,bilo izrazito dobrohotno prema njima dopuštajući im da

iskoriste svoje talente i nagomilaju bogatstvo, tako da smatraju svojom

dužnošću pomoći ljudima i vratiti uslugu društvu. 'Naposljetku, koja je

svrha njihova uspjeha ako ne pomagati ljudima? Jedino je takva skrb

ono što poslovni uspjeh čini vrijednim...

Trebali bismo se zapitati ima li u svemu tome nešto nova? Je li doista

riječ samo o tome da je takav stav, koji je za vrijeme divljeg američkog

kapitalizma i industrijskih tajkuna (iako ne u tolikoj mjeri kao što ispr­

va izgleda) predstavljao tek iznimku, danas postao univerzalno važeći?

Stari dobri Andrew Carnegie na brutalan je način uposlio privatnu

22 SLAVOJ ŽiŽEK

one izvlače ono najbolje iz njih! - nema smisla koristiti staromodnu

anti-imperijalističku retoriku. Umjesto toga, svi bismo se trebali usre­

dotočiti na ono što doista može riješiti problem: ujediniti ljude, vlade i

biznismene u zajednički pothvat, početi pokretati stvari s mrtve točke,

umjesto da se oslonimo na pomoć centralizirane države, pristupiti krizi

na kreativan i nekonvencionalan način, ne obazirući se na etiketiranje.

Liberalni komunisti vole primjere kao što su borba protiv aparthejda

u Južnoj Africi. Oni ukazuju na to da je odluka nekih velikih međuna­

rodnih korporacija o ignoriranju pravila aparthejda u njihovim južno­

afričkim podružnicama koja se sastoje od ukidanja segregacije, davanja

jednake plaće bijelim i crnim radnicima, bila u jednakoj mjeri važna kao

i izravna politička borba. Nije li to idealan primjer preklapanja borbe

za političku slobodu i poslovnih interesa? Iste te kompanije sada mogu

pospješiti svoje poslovanje u Južnoj Africi nakon ukidanja aparthejda.

Liberalni komunisti vole i studentske nemire koji su potresali

Francusku u svibnju 1968. godine: kakva eksplozija mladenačke energi­

je i kreativnosti! Kako li su samo uzdrmali granice krutog birokratskog

poretka! Kakav su tek novi poticaj dali ekonomskom i društvenom

životu kad su nestale političke iluzije! Na kraju krajeva, mnogi od njih

su tada bili mladi, protestirali i borili se s policijom na ulicama. Ako

su se danas promijenili, to nije stoga što su se prepustili stvarnosti, već

stoga što su se morali promijeniti da bi zaista promijenili svijet, zaista

proveli revoluciju u našim životima. Nije li već i Marx ustanovio: što

znače politički prevrati u usporedbi s izumom parnog stroja? Nije li

on u većoj mjeri promijenio naše živote negoli sve moguće revolucije?

Na tom tragu, Marx bi danas mogao reći: što znače svi protesti protiv

globalnog kapitalizma u usporedbi s izumom interneta?

Povrh svega, liberalni su komunisti istinski građani svijeta: oni su

dobri ljudi koji se brinu. Zabrinjavaju ih populistički fundamentalisti

i neodgovorne, pohlepne kapitalističke korporacije. Oni vide »dublje

uzroke« današnjih problema: to su masovno siromaštvo i beznađe koji

o NASILJU 23

rađaju fundamentalistički teror. Njihov cilj nije zaraditi novac, nego

promijeniti svijet, a tko bi se žalio što tim usputnim ciljem zapravo

zarađuju još više novca! Bill Gates je već sada najveći svjetski dobrotvor

u povijesti čovječanstva, koji iskazuje svoju ljubav za susjede donacija- / I

ma od nekoliko stotina milijuna za obrazovanje kao i za borbu protiv \" .

gladi i malarije. Kvaka je, naravno, u tome da želiš li dati, prvo moraš

od nekoga oteti - ili, kako bi neki rekli, stvoriti. Liberalni komunisti \

se pravdaju time što prvo treba imati sredstva da bi se moglo pomoći /

ljudima te da su, kao što nas uči iskustvo s neuspjehom centraliziranih /

državnih i kolektivističkih pristupa, privatne inicijative najučinkovitiji

put. Dakle, ako država želi regulirati njihovo poslovanje i opteretiti ih

porezima, postavlja se pitanje je li ona doista svjesna da time zapravo

na efikasan način potkopava proklamirani cilj vlastita djelovanja koji se

sastoji u tome da se život učini boljim za veliku većinu ljudi, te da se

zaista pomogne onima kojima je potrebna pomoć.

Liberalni komunisti ne žele biti samo strojevi za stvaranje profita:

oni žele da njihov život zadobije dublje značenje. Oni su protivnici

staromodne religije, ali zagovaraju duhovnost, meditaciju koja nije kon­

fesionalna. Znamo da je budizam prorekao razvoj znanosti o mozgu,

kao i to da se, moć meditacije može znanstveno izmjeriti! Njihov moto

je društvena odgovornost i zahvalnost: oni su prvi koji su priznali da

je društvo ,bilo izrazito dobrohotno prema njima dopuštajući im da

iskoriste svoje talente i nagomilaju bogatstvo, tako da smatraju svojom

dužnošću pomoći ljudima i vratiti uslugu društvu. 'Naposljetku, koja je

svrha njihova uspjeha ako ne pomagati ljudima? Jedino je takva skrb

ono što poslovni uspjeh čini vrijednim...

Trebali bismo se zapitati ima li u svemu tome nešto nova? Je li doista

riječ samo o tome da je takav stav, koji je za vrijeme divljeg američkog

kapitalizma i industrijskih tajkuna (iako ne u tolikoj mjeri kao što ispr­

va izgleda) predstavljao tek iznimku, danas postao univerzalno važeći?

Stari dobri Andrew Carnegie na brutalan je način uposlio privatnu

25 24 SLAVOJ ŽiŽEK

vojsku u svojim čeličanama ne bi li ugnjetavao organizirane radnike i

potom dobar dio svojeg bogatstva razdijelio u obrazovne, umjetničke

i humanitarne zaklade. Pokazalo se da čovjek željezne šake ima srce od

zlata. Na isti način danas liberalni komunisti jednom rukom dijele ono

što su drugom rukom oteli. To podsjeća na čokoladni laksativ kOji se

može naći u prodavaonicama u SAD-u i koji se oglašava paradoksalnim

sloganom: })Imate li problema sa zatvorom? Probajte našu čokoladu!«

Drugim riječima, konzumirajte proizvod koji sam po sebi uzrokuje

konstipaciju da bi je izliječio.

Ista se struktura - model prema kojem neka stvar predstavlja

lijek za bolest koju sama izaziva - može vidjeti svugdje u današnjem

ideološkom krajoliku. Uzmimo za primjer Georgea Sorosa, bankara

i filantropa. Soros predstavlja najbeskrupuloznijeg financijskog špe­

kulanta i manipulatora kOji postoji zajedno s njegovim dvojnikom

koji je humanitarno zabrinut za katastrofalne društvene posljedice

neobuzdane tržišne ekonomije. Čak je i njegova svakodnevna rutina

obilježena ovom dvojnošću: polovicu svoga radnog vremena posvećuje

financijskim spekulacijama, a drugu polovicu humanitarnim aktivno­

stima poput doniranja novca za kulturne i demokratske aktivnosti u

postkomunističkim zemljama te pisanju tekstova i knjiga, što u krajnjoj

poništava učinke njegovih vlastitih financijskih spekulacija.

Poput Georgea Sorosa, i Bill Gates je osoba s dva lica. Okrutni

biznismen uništava ili preuzima suparničke tvrtke, teži virtualnom

monopolu, koristi se svim trikovima i lukavstvima ne bi li postigao

zacrtane ciljeve. Istovremeno, on je i najveći filantrop u povijesti čovje­

čanstva koji se pita: »Što će nam kompjuteri ako ljudi nemaju dovoljno

novca ni za hranu i umiru od dizenterije?« U etici liberalnih komunista

okrutna potraga za profitom preduhitrena je dobrotvornim aktivno­

stima. Milosrđe je humanitarna maska iza koje se skriva ekonomska

eksploatacija. Superego-ucjenom ogromnih razmjera razvijene zemlje

»pomažu« nerazvijenima donacijama, kreditima i sličnom pomoći,

o NASILJU

čime se zaobilazi ključan problem, a to je njihovo sudioništvo i suodgo­

vornost za bijednu situaciju u kojoj se nalaze nerazvijene zemlje.8

Oslanjajući se na BataU1eovo razlikovanje }}generalne ekonomije«

suverenog trošenja i »obuzdane ekonomije« beskonačnog profita kapi­

talizma, njemački posthumanistički filozof Peter Sloterdijk osnovnu

crtu rascjepa kapitalizma pronalazi u njemu samom, u njegovu ima­

nentnom samo-nadvladavanju: kapitalizam se nalazi na vrhuncu kada

»iz samoga sebe stvara svoju najradikalniju - i jedinu plodotvornu

- suprotnost, posve različitu od onog o čemu je klasična ljevica, zahva­

ćena vlastitim jadom, uopće mogla i zamišljati«.9 Njegovo spominjanje

Andrewa Carnegieja u pozitivnom svjetlu ukazuje na princip: suverena

gesta vlastitog negiranja beskrajne akumulacije bogatstva sastoji se u

trošenj u takvog bogatstva za stvari ponad njihove cijene i izvan cirkula­

cije tržišta: javna dobra, umjetnost, znanost, zdravstvo itd. Ova završna

})suverena« gesta omogućuje kapitalistima da izađu iz začaranog kruga

beskonačnog širenja reprodukcije, stjecanja novca zato da bi ga se još

više moglo zaraditi. Kada kapitalist svoje akumulirano bogatstvo dijeli u

svrhu javnoga dobra, tim činom on negira samoga sebe kao puku perso­

nifikaciju kapitala i njegova reproduktivnog kruženja: njegov život tada

postaje smislen, prestaje za cilj imati tek širenje reprodukcije. Štoviše,

kapitalist u tom slučaju prelazi od erosa do thymosa, od perverzne

»erotske« logike akumulacije do javnog priznanja i ugleda. To u osnovi

znači uzdizanje likova poput Sorosa ili Gatesa na razinu personifika­

cije navlastite samo-negacije samoga kapitalističkog procesa: njihova

humanitarna djelatnost, odnosno goleme donacije za javno dobro, ne

predstavlja tek osobnu idiosinkraziju. Bila iskrena ili pak licemjerna,

ona je u svakom slučaju logični završetak kruženja kapitala, a iz uže

ekonomske perspektive predstavlja nužnost jer kapitalističkom sustavu

omogućava da odgodi vlastitu krizu. Ona ponovo uspostavlja ravnotežu

(redistribucija bogatstva onima koji su potrebiti) bez upadanja u kobnu

zamku: destruktivnu logiku gnjeva i prinudne državne redistribucije

25 24 SLAVOJ ŽiŽEK

vojsku u svojim čeličanama ne bi li ugnjetavao organizirane radnike i

potom dobar dio svojeg bogatstva razdijelio u obrazovne, umjetničke

i humanitarne zaklade. Pokazalo se da čovjek željezne šake ima srce od

zlata. Na isti način danas liberalni komunisti jednom rukom dijele ono

što su drugom rukom oteli. To podsjeća na čokoladni laksativ kOji se

može naći u prodavaonicama u SAD-u i koji se oglašava paradoksalnim

sloganom: })Imate li problema sa zatvorom? Probajte našu čokoladu!«

Drugim riječima, konzumirajte proizvod koji sam po sebi uzrokuje

konstipaciju da bi je izliječio.

Ista se struktura - model prema kojem neka stvar predstavlja

lijek za bolest koju sama izaziva - može vidjeti svugdje u današnjem

ideološkom krajoliku. Uzmimo za primjer Georgea Sorosa, bankara

i filantropa. Soros predstavlja najbeskrupuloznijeg financijskog špe­

kulanta i manipulatora kOji postoji zajedno s njegovim dvojnikom

koji je humanitarno zabrinut za katastrofalne društvene posljedice

neobuzdane tržišne ekonomije. Čak je i njegova svakodnevna rutina

obilježena ovom dvojnošću: polovicu svoga radnog vremena posvećuje

financijskim spekulacijama, a drugu polovicu humanitarnim aktivno­

stima poput doniranja novca za kulturne i demokratske aktivnosti u

postkomunističkim zemljama te pisanju tekstova i knjiga, što u krajnjoj

poništava učinke njegovih vlastitih financijskih spekulacija.

Poput Georgea Sorosa, i Bill Gates je osoba s dva lica. Okrutni

biznismen uništava ili preuzima suparničke tvrtke, teži virtualnom

monopolu, koristi se svim trikovima i lukavstvima ne bi li postigao

zacrtane ciljeve. Istovremeno, on je i najveći filantrop u povijesti čovje­

čanstva koji se pita: »Što će nam kompjuteri ako ljudi nemaju dovoljno

novca ni za hranu i umiru od dizenterije?« U etici liberalnih komunista

okrutna potraga za profitom preduhitrena je dobrotvornim aktivno­

stima. Milosrđe je humanitarna maska iza koje se skriva ekonomska

eksploatacija. Superego-ucjenom ogromnih razmjera razvijene zemlje

»pomažu« nerazvijenima donacijama, kreditima i sličnom pomoći,

o NASILJU

čime se zaobilazi ključan problem, a to je njihovo sudioništvo i suodgo­

vornost za bijednu situaciju u kojoj se nalaze nerazvijene zemlje.8

Oslanjajući se na BataU1eovo razlikovanje }}generalne ekonomije«

suverenog trošenja i »obuzdane ekonomije« beskonačnog profita kapi­

talizma, njemački posthumanistički filozof Peter Sloterdijk osnovnu

crtu rascjepa kapitalizma pronalazi u njemu samom, u njegovu ima­

nentnom samo-nadvladavanju: kapitalizam se nalazi na vrhuncu kada

»iz samoga sebe stvara svoju najradikalniju - i jedinu plodotvornu

- suprotnost, posve različitu od onog o čemu je klasična ljevica, zahva­

ćena vlastitim jadom, uopće mogla i zamišljati«.9 Njegovo spominjanje

Andrewa Carnegieja u pozitivnom svjetlu ukazuje na princip: suverena

gesta vlastitog negiranja beskrajne akumulacije bogatstva sastoji se u

trošenj u takvog bogatstva za stvari ponad njihove cijene i izvan cirkula­

cije tržišta: javna dobra, umjetnost, znanost, zdravstvo itd. Ova završna

})suverena« gesta omogućuje kapitalistima da izađu iz začaranog kruga

beskonačnog širenja reprodukcije, stjecanja novca zato da bi ga se još

više moglo zaraditi. Kada kapitalist svoje akumulirano bogatstvo dijeli u

svrhu javnoga dobra, tim činom on negira samoga sebe kao puku perso­

nifikaciju kapitala i njegova reproduktivnog kruženja: njegov život tada

postaje smislen, prestaje za cilj imati tek širenje reprodukcije. Štoviše,

kapitalist u tom slučaju prelazi od erosa do thymosa, od perverzne

»erotske« logike akumulacije do javnog priznanja i ugleda. To u osnovi

znači uzdizanje likova poput Sorosa ili Gatesa na razinu personifika­

cije navlastite samo-negacije samoga kapitalističkog procesa: njihova

humanitarna djelatnost, odnosno goleme donacije za javno dobro, ne

predstavlja tek osobnu idiosinkraziju. Bila iskrena ili pak licemjerna,

ona je u svakom slučaju logični završetak kruženja kapitala, a iz uže

ekonomske perspektive predstavlja nužnost jer kapitalističkom sustavu

omogućava da odgodi vlastitu krizu. Ona ponovo uspostavlja ravnotežu

(redistribucija bogatstva onima koji su potrebiti) bez upadanja u kobnu

zamku: destruktivnu logiku gnjeva i prinudne državne redistribucije

27 26 SLAVOJ ŽiŽEK

bogatstva koja može završiti isključivo posvemašnjom bijedom. Mogli

bismo dodati kako ona također izbjegava i drugi oblik ponovnog uspo­

stavljanja ravnoteže i potvrđivanja thymosa putem troškova suverenosti,

a drugo ime za to je rat ...

Ovaj paradoks označava našu vlastitu žalosnu poteškoću: današnji

se kapitalizam ne može reproducirati sam od sebe. Da bi očuvao krug

društvene reprodukcije, potrebno mu je milosrđe smješteno izvan eko­

nomskog sustava.

Liberalno-komunističko selo Film The Village (Zaselak) M. Nighta Shyamalana pokazuje libe­

ralno-komunistički način života koji se bazira na strahu u njegovu

najčišćem vidu. Oni koji olako odbacuju njegove filmove kao primjer

new age kiča ovdje bi mogli ostati iznenađeni. Spomenuti zaselak u

Pennsylvaniji odsječen je od svijeta i okružen šumom prepunom opa­

snih čudovišta koje mještani nazivaju »Oni O Kojima Ne Govorimo«.

Većina mještana zadovoljna je pogodbom koju su sklopili s čudovišti­

ma: oni ne ulaze u šumu, a čudovišta ne ulaze u grad. Do sukoba dolazi

kada mladi Lucius Hunt poželi napustiti selo u potrazi za novim lijeko­

vima i time prekrši sporazum. Lucius i Ivy Walker, slijepa kći seoskog

vođe, odluče sklopiti brak. Zbog bolesne ljubomore seoska luda ubode

Luciusa i zamalo ga ubije, nakon čega se Luciusu proširi infekcija koju

bi mogli spriječiti samo lijekovi iz vanjskoga svijeta. Ivy tada od oca

doznaje tajnu o selu: čudovišta zapravo ne postoje i ne živimo u 1897. godini. Starješine sela bili su skupina građana, žrtava zločina, koja se

u dvadesetom stoljeću odlučila posve povući iz svoga vremena; Ivyn

otac bio je bogati biznismen čijim su novcem kupili zemlju, nazvali je

»prirodni rezervat«, okružili je dugačkom ogradom i gomilom stražara,

podmitili vladine službenike da skrenu avionske linije koje prolaze na

toj ruti i preselili se u rezervat izmislivši priču o »Onima O Kojima Ne

Govorimo« da bi spriječili odlazak iz sela. Uz blagoslov oca, Ivy uspije

o NASILJU

prodrijeti van, pronalazi susretljivog stražara koji joj daje potreban

lijek i vraća se s njim zaručniku da bi mu spasila život. Na kraju fUma. starješine odluče nastaviti živjeti u izolaciji sela, predstavljajući smrt

seoskog idiota kao dokaz da čudovišta zaista postoje, čime se potvrđUje

utemeljujući mit o zajednici. Logika žrtvovanja još jednom se potvrđUje

kao uvjet postojanja zajednice, kao tajna spona koja je povezuje.

Stoga nije čudno da je većina kritičara film otpisala kao najgori oblik

ideološke začahurenosti: »Lako je shvatiti zašto ga je privukla ideja da

radnju filma smjesti u vrijeme kad su ljudi svoje emocije iskazivali na

izravan i iskren način, ili zašto mu se sviđa ideja o selu odvojenom

od ostatka svijeta. On ne pravi filmove, nego čahure«.10 Stoga se u

podlozi filma nalazi želja za ponovnim stvaranjem zatvorenog uni­

verzuma autentičnosti u kojem je nedužnost zaštićena od razarajuće

snage moderne: »Sve se vrti oko toga kako zaštititi vlastitu nevinost

od prodora 'čudovišta' iz vlastita života; to je želja za zaštitom vlastite

djece od odlaska u nepoznato. Ako su vas jednom u životu ta 'čudovišta'

ozlijedila, ne želite da se isto dogodi i vašoj djeci, a mlađa bi generacija

možda željela ući u takav rizik«.l1

Pomnija analiza pokazuje kako je film mnogo kompleksniji. Kritike

koje su isticale kako je film »blizak H. P. Lovecrafru po krutim i

hladnim prikazima Nove Engleske, idejama prirođenosti i prešutnim

spominjanjem 'Onih Starih' i 'Onih O Kojima Ne Govorimo'«12, u

pravilu zaboravljaju istaknuti politički kontekst. Samodostatna zajedni­

ca s kraja devetnaestog stoljeća priziva u sjećanje mnoge utopijsko-soci­

jalističke zajednice koje su cvjetale u Americi toga doba. To ne znači da

je sličnost s Lovecraftom u kontekstu nadnaravnog horora samo maska

lažni mamac. Ovdje nalazimo dva univerzuma: moderno i otvoreno

»društvo rizika« nasuprot sigurnosti staroga zatvorenog univerzuma

Smisla - međutim, cijena koju treba za njega platiti sastoji se u ograni­

čenom i zatvorenom prostoru koji čuvaju neopisiva čudovišta. Zlo nije

tek izbačeno iz toga zatvorenog utopijskog p~ostora: ono je transformi­

27 26 SLAVOJ ŽiŽEK

bogatstva koja može završiti isključivo posvemašnjom bijedom. Mogli

bismo dodati kako ona također izbjegava i drugi oblik ponovnog uspo­

stavljanja ravnoteže i potvrđivanja thymosa putem troškova suverenosti,

a drugo ime za to je rat ...

Ovaj paradoks označava našu vlastitu žalosnu poteškoću: današnji

se kapitalizam ne može reproducirati sam od sebe. Da bi očuvao krug

društvene reprodukcije, potrebno mu je milosrđe smješteno izvan eko­

nomskog sustava.

Liberalno-komunističko selo Film The Village (Zaselak) M. Nighta Shyamalana pokazuje libe­

ralno-komunistički način života koji se bazira na strahu u njegovu

najčišćem vidu. Oni koji olako odbacuju njegove filmove kao primjer

new age kiča ovdje bi mogli ostati iznenađeni. Spomenuti zaselak u

Pennsylvaniji odsječen je od svijeta i okružen šumom prepunom opa­

snih čudovišta koje mještani nazivaju »Oni O Kojima Ne Govorimo«.

Većina mještana zadovoljna je pogodbom koju su sklopili s čudovišti­

ma: oni ne ulaze u šumu, a čudovišta ne ulaze u grad. Do sukoba dolazi

kada mladi Lucius Hunt poželi napustiti selo u potrazi za novim lijeko­

vima i time prekrši sporazum. Lucius i Ivy Walker, slijepa kći seoskog

vođe, odluče sklopiti brak. Zbog bolesne ljubomore seoska luda ubode

Luciusa i zamalo ga ubije, nakon čega se Luciusu proširi infekcija koju

bi mogli spriječiti samo lijekovi iz vanjskoga svijeta. Ivy tada od oca

doznaje tajnu o selu: čudovišta zapravo ne postoje i ne živimo u 1897. godini. Starješine sela bili su skupina građana, žrtava zločina, koja se

u dvadesetom stoljeću odlučila posve povući iz svoga vremena; Ivyn

otac bio je bogati biznismen čijim su novcem kupili zemlju, nazvali je

»prirodni rezervat«, okružili je dugačkom ogradom i gomilom stražara,

podmitili vladine službenike da skrenu avionske linije koje prolaze na

toj ruti i preselili se u rezervat izmislivši priču o »Onima O Kojima Ne

Govorimo« da bi spriječili odlazak iz sela. Uz blagoslov oca, Ivy uspije

o NASILJU

prodrijeti van, pronalazi susretljivog stražara koji joj daje potreban

lijek i vraća se s njim zaručniku da bi mu spasila život. Na kraju fUma. starješine odluče nastaviti živjeti u izolaciji sela, predstavljajući smrt

seoskog idiota kao dokaz da čudovišta zaista postoje, čime se potvrđUje

utemeljujući mit o zajednici. Logika žrtvovanja još jednom se potvrđUje

kao uvjet postojanja zajednice, kao tajna spona koja je povezuje.

Stoga nije čudno da je većina kritičara film otpisala kao najgori oblik

ideološke začahurenosti: »Lako je shvatiti zašto ga je privukla ideja da

radnju filma smjesti u vrijeme kad su ljudi svoje emocije iskazivali na

izravan i iskren način, ili zašto mu se sviđa ideja o selu odvojenom

od ostatka svijeta. On ne pravi filmove, nego čahure«.10 Stoga se u

podlozi filma nalazi želja za ponovnim stvaranjem zatvorenog uni­

verzuma autentičnosti u kojem je nedužnost zaštićena od razarajuće

snage moderne: »Sve se vrti oko toga kako zaštititi vlastitu nevinost

od prodora 'čudovišta' iz vlastita života; to je želja za zaštitom vlastite

djece od odlaska u nepoznato. Ako su vas jednom u životu ta 'čudovišta'

ozlijedila, ne želite da se isto dogodi i vašoj djeci, a mlađa bi generacija

možda željela ući u takav rizik«.l1

Pomnija analiza pokazuje kako je film mnogo kompleksniji. Kritike

koje su isticale kako je film »blizak H. P. Lovecrafru po krutim i

hladnim prikazima Nove Engleske, idejama prirođenosti i prešutnim

spominjanjem 'Onih Starih' i 'Onih O Kojima Ne Govorimo'«12, u

pravilu zaboravljaju istaknuti politički kontekst. Samodostatna zajedni­

ca s kraja devetnaestog stoljeća priziva u sjećanje mnoge utopijsko-soci­

jalističke zajednice koje su cvjetale u Americi toga doba. To ne znači da

je sličnost s Lovecraftom u kontekstu nadnaravnog horora samo maska

lažni mamac. Ovdje nalazimo dva univerzuma: moderno i otvoreno

»društvo rizika« nasuprot sigurnosti staroga zatvorenog univerzuma

Smisla - međutim, cijena koju treba za njega platiti sastoji se u ograni­

čenom i zatvorenom prostoru koji čuvaju neopisiva čudovišta. Zlo nije

tek izbačeno iz toga zatvorenog utopijskog p~ostora: ono je transformi­

29 28 SLAVOJ ŽiŽEK

rano u mitsku prijetnju uz pomoć koje zajednica uspostavlja privremeni

mir i protiv koga je prinuđena održavati trajno stanje opasnosti.

»Izbačene scene« koje se obično nalaze kao dodatak na DVD-u naj­

češće nas uspijevaju uvjeriti kako je redatelj bio u pravu kad ih je izbacio.

Međutim, scene iz DVD izdanja ovog filma predstavljaju iznimku. Jedna

od njih je vježba u kojoj Walker zvoni na uzbunu za bijeg u podzemna

skloništa gdje bi se mještani trebali skloniti u slučaju napada čudovišta.

Čini se da je autentičnost zajedni~ moguća samo u uvjetima trajne

prijetnje, neprekidnog stanja opasnosti. B Kao što ćemo kasnije vidjeti

u filmu, tu prijetnju u najboljoj »totaiitarnoj« maniri održava uski krug

seoskih »starješina« zajednice da bi mlade koji nisu inicirani spriječili da

napuste selo i krenu riskantnim putem kroz šumu do dekadentnih grado­

va. I samo zlo mora se udvostručiti: »stvarno« zlo društvene dezintegra­

cije kasnoga kapitalizma mora se prebaciti na arhaično, magijsko-mito­

loško zlo koje predstavljaju »čudovišta«. Zlo je sastavni dio unutrašnjega

kruga jer ga zamišljaju članovi koji mu pripadaju. Čini se da se ovdje

približavamo djelu G. K. Chestertona Čovjek koji je bio četvrtak u kojem

je najviše rangirana osoba u policiji ujedno i najveći kriminalac i stoga se

bori protiv samoga sebe. Hegelijanski kazano, izvanjska prijetnja protiv

koje se bori zajednica ujedno je njena navlastita bit ... 14

Što ako je ovo istina na još radikalniji način nego što to na prvi

pogled izgleda? Što ako se istinsko zlo u našim društvima ne nalazi u

njihovoj kapitalističkoj dinamici, nego u našim pokušajima da se od

njih izdvojimo (u isto vrijeme izvlačeći iz njih profit) boreći se za pre­

mještanje zatvorenih prostora zajednice iz »ograđenih zajednica« u rasne

ili religijske grupe? Odnosno, nije li poanta filma upravo u tome da

pokazuje kako je danas povratak autentičnoj zajednici u kojoj govor još

uVijek izravno prenosi stvarne emocije (što je u osnovi ideal socijalistič­

ke utopije) laž koja se jedino može uprizoriti kao spektakl za iznimno

bogate? Pravi primjeri današnjega zla nisu obični kupci koji zagađuju

okoliš i žive u nasilnom svijetu rascjepkanih društvenih veza, nego oni

o IIA.ILJU

koji - bivajući u cijelosti odgovorni za stvaranje tako devastiranog i ) onečišćenog svijeta - bježe od onoga što su napravili živeći u ograđenim (

zajednicama, konzumirajući organsku hranu ili provodeći praznike u \ ./

rezervatima prirode.

U filmu Djeca čovječanstvaAlfonza Cuar6na, koji se zasniva na djelu

p. D. Jamesa, libetaino-komunističko selo je Velika Britanija. Godine

2027. ljudska je rasa postala neplodna. Najmlađi stanovnik planeta,

osamnaestogodišnjak, upravo je ubije-!l u Buenos Airesu. U Velikoj

Britaniji na snazi je neprekidno izvanredno stanje: antiteroristički odre­

di progone ilegalne imigrante, a institucije vlasti bave se sve manjom

populacijom koja vegetira živeći u sterilnom hedonizmu. Nisu li hedo­

nistička permisivnost i novi oblici društvenog aparthejda i kontrole

zasnovane na strahu ono na čemu danas počivaju naša društva? No, evo

u čemu se sastoji Cuar6nova genijalnost: »Mnogi scenariji za bud,ućnost

sastoje se od nečeg sličnog Big Brotheru, ali ja smatram da je to shva­

ćanje tiranije vezano za dvadeseto stoljeće. Tiranija koja se sada zbiva

preuzima drugačije oblike - u dvadeset i prvom stoljeću njeno je ime

'demokracija'«. Zbog toga vladari Cuar6nova svijeta nisu sivi i unifor­

mirani orwellovski »totalitarni« birokrati nego prosvijećeni i kultivirani

demokratski činovnici, od kojih se svaki odlikuje nekim svojim »život­

nim stilom«. Kad glavni junak posjećuje bivšeg prijatelja koji je sada

jedan od najviših državnih dužnosnika da bi dobio posebnu propusnicu

za izbjeglice, scena prikazuje stan na Manhattanu kao homoseksualno

ljubavno gnijezdo za višu klasu, s neformalno odjevenim dužnosnikom

i njegovim obogaljenim partnerom za stolom.

Posve je jasno da Djeca čovječanstva nije film koji govori o neplod­

nosti kao biološkom problemu. Neplodnost o kojoj govori Cuar6nov

film još je davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajući kako

se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjega ČOvjeka, ravno­

dušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju

maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći

29 28 SLAVOJ ŽiŽEK

rano u mitsku prijetnju uz pomoć koje zajednica uspostavlja privremeni

mir i protiv koga je prinuđena održavati trajno stanje opasnosti.

»Izbačene scene« koje se obično nalaze kao dodatak na DVD-u naj­

češće nas uspijevaju uvjeriti kako je redatelj bio u pravu kad ih je izbacio.

Međutim, scene iz DVD izdanja ovog filma predstavljaju iznimku. Jedna

od njih je vježba u kojoj Walker zvoni na uzbunu za bijeg u podzemna

skloništa gdje bi se mještani trebali skloniti u slučaju napada čudovišta.

Čini se da je autentičnost zajedni~ moguća samo u uvjetima trajne

prijetnje, neprekidnog stanja opasnosti. B Kao što ćemo kasnije vidjeti

u filmu, tu prijetnju u najboljoj »totaiitarnoj« maniri održava uski krug

seoskih »starješina« zajednice da bi mlade koji nisu inicirani spriječili da

napuste selo i krenu riskantnim putem kroz šumu do dekadentnih grado­

va. I samo zlo mora se udvostručiti: »stvarno« zlo društvene dezintegra­

cije kasnoga kapitalizma mora se prebaciti na arhaično, magijsko-mito­

loško zlo koje predstavljaju »čudovišta«. Zlo je sastavni dio unutrašnjega

kruga jer ga zamišljaju članovi koji mu pripadaju. Čini se da se ovdje

približavamo djelu G. K. Chestertona Čovjek koji je bio četvrtak u kojem

je najviše rangirana osoba u policiji ujedno i najveći kriminalac i stoga se

bori protiv samoga sebe. Hegelijanski kazano, izvanjska prijetnja protiv

koje se bori zajednica ujedno je njena navlastita bit ... 14

Što ako je ovo istina na još radikalniji način nego što to na prvi

pogled izgleda? Što ako se istinsko zlo u našim društvima ne nalazi u

njihovoj kapitalističkoj dinamici, nego u našim pokušajima da se od

njih izdvojimo (u isto vrijeme izvlačeći iz njih profit) boreći se za pre­

mještanje zatvorenih prostora zajednice iz »ograđenih zajednica« u rasne

ili religijske grupe? Odnosno, nije li poanta filma upravo u tome da

pokazuje kako je danas povratak autentičnoj zajednici u kojoj govor još

uVijek izravno prenosi stvarne emocije (što je u osnovi ideal socijalistič­

ke utopije) laž koja se jedino može uprizoriti kao spektakl za iznimno

bogate? Pravi primjeri današnjega zla nisu obični kupci koji zagađuju

okoliš i žive u nasilnom svijetu rascjepkanih društvenih veza, nego oni

o IIA.ILJU

koji - bivajući u cijelosti odgovorni za stvaranje tako devastiranog i ) onečišćenog svijeta - bježe od onoga što su napravili živeći u ograđenim (

zajednicama, konzumirajući organsku hranu ili provodeći praznike u \ ./

rezervatima prirode.

U filmu Djeca čovječanstvaAlfonza Cuar6na, koji se zasniva na djelu

p. D. Jamesa, libetaino-komunističko selo je Velika Britanija. Godine

2027. ljudska je rasa postala neplodna. Najmlađi stanovnik planeta,

osamnaestogodišnjak, upravo je ubije-!l u Buenos Airesu. U Velikoj

Britaniji na snazi je neprekidno izvanredno stanje: antiteroristički odre­

di progone ilegalne imigrante, a institucije vlasti bave se sve manjom

populacijom koja vegetira živeći u sterilnom hedonizmu. Nisu li hedo­

nistička permisivnost i novi oblici društvenog aparthejda i kontrole

zasnovane na strahu ono na čemu danas počivaju naša društva? No, evo

u čemu se sastoji Cuar6nova genijalnost: »Mnogi scenariji za bud,ućnost

sastoje se od nečeg sličnog Big Brotheru, ali ja smatram da je to shva­

ćanje tiranije vezano za dvadeseto stoljeće. Tiranija koja se sada zbiva

preuzima drugačije oblike - u dvadeset i prvom stoljeću njeno je ime

'demokracija'«. Zbog toga vladari Cuar6nova svijeta nisu sivi i unifor­

mirani orwellovski »totalitarni« birokrati nego prosvijećeni i kultivirani

demokratski činovnici, od kojih se svaki odlikuje nekim svojim »život­

nim stilom«. Kad glavni junak posjećuje bivšeg prijatelja koji je sada

jedan od najviših državnih dužnosnika da bi dobio posebnu propusnicu

za izbjeglice, scena prikazuje stan na Manhattanu kao homoseksualno

ljubavno gnijezdo za višu klasu, s neformalno odjevenim dužnosnikom

i njegovim obogaljenim partnerom za stolom.

Posve je jasno da Djeca čovječanstva nije film koji govori o neplod­

nosti kao biološkom problemu. Neplodnost o kojoj govori Cuar6nov

film još je davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajući kako

se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjega ČOvjeka, ravno­

dušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju

maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći

30 SLAVOJ ŽiŽEK

samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga:

»Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A naj­

poslije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. ( ... ) Postoje još mala

zadovoljstva za dan i mala zadovoljstVa za noć: no poštuje se zdravlje.

'Pronašli smo sreću' - kažu posljednji ljudi i trepću očima.«16

Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže čak i zamisli­

ti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvo­

vati vlastiti život. Doista, rascjep izmedu Prvog i Trećeg svijeta u sve

većoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun

materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posvećen nekom tran­

scendentnom Nije li upravo to antagonizam izmedu onoga što je

Nietzsche nazvao »pasivnim« i »aktivnim« nihilizmom? Mi sa Zapada

predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zado­

voljstva, dočim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i

uključiti se u nihilističku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije. Ono

što postupno nestaje ovom oprekom izmedu onih koji su »unutra«

(Posljednji Ljudi koji obitavaju u sterilnim ogradenim zajednicama)

i onih koji su »vani«, jest stara dobra srednja klasa. »Srednja klasa je

luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti.«17 Jedino mjesto u

filmu Djeca čovjčanstva na kojem prevladava neobičan osjećaj slobode

je Blackpool, neka vrsta oslobodenog teritorija koji se nalazi daleko

od dosega sveprožimajuće opresije. Tim gradom omedenim zidom i

pretvorenim u izbjeglički kamp upravljaju njegovi stanovnici, ilegalni

imigranti. Ovdje život obiluje militantnim izgredima islamskih funda­

mentalista, ali i djelima autentične solidarnosti. Nije stoga čudno da se

upravo u njemu dogada čudo u obliku novorodenog djeteta. Na kraju

filma vojne snage okrutno bombardiraju Blackpool.

Seksualnost u atonalnom svijetu

Kakav se oblik seksualnosti uklapa u ovaj svijet? Šestog kolovoza

2006. godine London je bio domaćin prvog »masturbate-a-thona«,

"

o NASILJU ~ javnog dogadanja u kojem je stotine muškaraca i žena zajedno mastur­

biralo u dobrotvorne svrhe, prikupljajući novac za zdravstvene organi­

zacije koje se bave spolnošću i reprodukcijom. Cilj je takoder bio podići

razinu svjesnosti i odbacivanja srama i tabua kojima je okružen ovaj

posve uobičajen, prirodan i siguran oblik seksualne aktivnosti. Formulu

je pronašla zdravstvena tvrtka iz San Francisca koja se pod imenom

Good Vibrations bavi spolnim zdravljem, u sklopu Mjeseca Nacionalne

Masturbacije koji su osnovali 1995. godine i kojem su otad bili doma­

ćini otkako je održan izvorni »masturbate-a-thon« u San Franciscu. Evo

kako dr. Carol Queen opravdava sve to:

Živimo u društvu u kojem su spolne aktivnosti oduvijek bile ograničene zakonom, a potraga za istinskim užitkom redovno osuđivana kao sebična i djetinjasta. Velik broj ljudi koji se smatraju slobodnima od seksualnih ograda jednostavno su preis­pisali jednadžbu »seks je dobar jedino ako uključuje prokreaciju« u »seks je dobar jedino ako uključuje dvoje ljudi koji se vole« ... Masturbacija je naša prva seksualna ~tivnost, prirodni izvor užitka koji nam je dostupan tijekom cijelog života, ona je jedinstveni oblik vlastitog kreativnog izražavanja. Svaki put kad masturbirate ujedno slavite svoju seksualnost i vašu urođenu sposobnost za uživanjem, stoga uzmite stvar u svoje ruke!... Masturbacija može biti j radikalan čin, a kultura koja potiskuje masturbaciju može potiskivati i mnoge ostale osobne slobode. Slaveći Mjesec nacionalne masturbacije time što mu i sami doprinosite iznoseći na vidjelo ljubav prema sebi samome, imajte na umu kako je erotska sloboda svugdie sastavni dio blagostanja. IS

Ideološka potka u podlozi masturbathona obilježena je sukobom

izmedu oblika i sadržaja: ona tvori kolektiv od pojedinaca koji su spre­

mni podijeliti_!..4~ugi~1igL~gQit@l sadržan u njihovu glupom

užitku. Ta je kontradikcija, medutim, u većoj mjeri prividna negoli

stvarna. Već je i Freud poznavao vezu izmedu narcizma i uvučenosti u

masu, što najbolje opisuje kalifornijska fraza »podijeliti iskustvo«. Takvo

preklapanje suprotstavljenih pojmova temelji se na izdvojenosti koju

dijele: ne samo da netko može biti usamljen u gomili, on jest sam u

gomili. I pojedinčeva izoliranost i njegova uvučenost u masu u cijelosti

isključuju pravu intersubjektivnost, susret s Drugim. Upravo zbog toga,

kao što to nedvosmisleno ističe i francuski filozof Alain Badiou, danas

30 SLAVOJ ŽiŽEK

samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga:

»Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A naj­

poslije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. ( ... ) Postoje još mala

zadovoljstva za dan i mala zadovoljstVa za noć: no poštuje se zdravlje.

'Pronašli smo sreću' - kažu posljednji ljudi i trepću očima.«16

Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže čak i zamisli­

ti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvo­

vati vlastiti život. Doista, rascjep izmedu Prvog i Trećeg svijeta u sve

većoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun

materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posvećen nekom tran­

scendentnom Nije li upravo to antagonizam izmedu onoga što je

Nietzsche nazvao »pasivnim« i »aktivnim« nihilizmom? Mi sa Zapada

predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zado­

voljstva, dočim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i

uključiti se u nihilističku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije. Ono

što postupno nestaje ovom oprekom izmedu onih koji su »unutra«

(Posljednji Ljudi koji obitavaju u sterilnim ogradenim zajednicama)

i onih koji su »vani«, jest stara dobra srednja klasa. »Srednja klasa je

luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti.«17 Jedino mjesto u

filmu Djeca čovjčanstva na kojem prevladava neobičan osjećaj slobode

je Blackpool, neka vrsta oslobodenog teritorija koji se nalazi daleko

od dosega sveprožimajuće opresije. Tim gradom omedenim zidom i

pretvorenim u izbjeglički kamp upravljaju njegovi stanovnici, ilegalni

imigranti. Ovdje život obiluje militantnim izgredima islamskih funda­

mentalista, ali i djelima autentične solidarnosti. Nije stoga čudno da se

upravo u njemu dogada čudo u obliku novorodenog djeteta. Na kraju

filma vojne snage okrutno bombardiraju Blackpool.

Seksualnost u atonalnom svijetu

Kakav se oblik seksualnosti uklapa u ovaj svijet? Šestog kolovoza

2006. godine London je bio domaćin prvog »masturbate-a-thona«,

"

o NASILJU ~ javnog dogadanja u kojem je stotine muškaraca i žena zajedno mastur­

biralo u dobrotvorne svrhe, prikupljajući novac za zdravstvene organi­

zacije koje se bave spolnošću i reprodukcijom. Cilj je takoder bio podići

razinu svjesnosti i odbacivanja srama i tabua kojima je okružen ovaj

posve uobičajen, prirodan i siguran oblik seksualne aktivnosti. Formulu

je pronašla zdravstvena tvrtka iz San Francisca koja se pod imenom

Good Vibrations bavi spolnim zdravljem, u sklopu Mjeseca Nacionalne

Masturbacije koji su osnovali 1995. godine i kojem su otad bili doma­

ćini otkako je održan izvorni »masturbate-a-thon« u San Franciscu. Evo

kako dr. Carol Queen opravdava sve to:

Živimo u društvu u kojem su spolne aktivnosti oduvijek bile ograničene zakonom, a potraga za istinskim užitkom redovno osuđivana kao sebična i djetinjasta. Velik broj ljudi koji se smatraju slobodnima od seksualnih ograda jednostavno su preis­pisali jednadžbu »seks je dobar jedino ako uključuje prokreaciju« u »seks je dobar jedino ako uključuje dvoje ljudi koji se vole« ... Masturbacija je naša prva seksualna ~tivnost, prirodni izvor užitka koji nam je dostupan tijekom cijelog života, ona je jedinstveni oblik vlastitog kreativnog izražavanja. Svaki put kad masturbirate ujedno slavite svoju seksualnost i vašu urođenu sposobnost za uživanjem, stoga uzmite stvar u svoje ruke!... Masturbacija može biti j radikalan čin, a kultura koja potiskuje masturbaciju može potiskivati i mnoge ostale osobne slobode. Slaveći Mjesec nacionalne masturbacije time što mu i sami doprinosite iznoseći na vidjelo ljubav prema sebi samome, imajte na umu kako je erotska sloboda svugdie sastavni dio blagostanja. IS

Ideološka potka u podlozi masturbathona obilježena je sukobom

izmedu oblika i sadržaja: ona tvori kolektiv od pojedinaca koji su spre­

mni podijeliti_!..4~ugi~1igL~gQit@l sadržan u njihovu glupom

užitku. Ta je kontradikcija, medutim, u većoj mjeri prividna negoli

stvarna. Već je i Freud poznavao vezu izmedu narcizma i uvučenosti u

masu, što najbolje opisuje kalifornijska fraza »podijeliti iskustvo«. Takvo

preklapanje suprotstavljenih pojmova temelji se na izdvojenosti koju

dijele: ne samo da netko može biti usamljen u gomili, on jest sam u

gomili. I pojedinčeva izoliranost i njegova uvučenost u masu u cijelosti

isključuju pravu intersubjektivnost, susret s Drugim. Upravo zbog toga,

kao što to nedvosmisleno ističe i francuski filozof Alain Badiou, danas

,32', SLAVOJ ŽiŽEK '."

bismo više nego ikad trebali inzistirati na ljubavi a ne na pukom užit­

ku: upravo je ljubav kao susret Dvoje onaj koji »transsupstancijacijom«

pretvara idiotski užitak masturbacije u prikladan događaj.19 I minimalni

osjećaj profinjenosti i osjetljivosti govori nam da je teže masturbirati pred

nekim negoli s tom osobom imati spolni odnos: sama činjenica da je

onaj drugi sveden na promatrača koji ne sudjeluje u mojoj aktivnosti čini

moju aktivnost još više »sramnom«. Događaji poput masturbate-a-thona

pokazuju da više nema prihvatljivoga srama. Upravo je to ono što ga čini

jednim od najjasnijih indikatora toga u kakvom svijetu danas živimo,

ideologije koja podržava naše najintimnije iskustvo samoga sebe.

»Zašto masturbirati?« Evo razloga koje navodi Queen: ....... --..,............ >.-..-~.......,•. --..-",,~.--

• Zato što je seksualni užitak prirodno pravo svake osobe.

• Zato što je masturbacija jedini sigurni seks.

• Zato što je masturbacija radosno iskazivanje ljubavi prema samo­

me sebi.

• Zato što masturbacija pruža brojne zdravstvene prednosti kao što

su uklanjanje menstrualnog grča, smanjenje stresa, oslobađanje endor­

fina, jačanje mišića zdjelice, smanjenu mogućnost infekcije prostate za

muškarce i gljivičnih infekcija za žene.

• Zato što je masturbacija izvrsna vježba za kardiovaskularni sustav.

• Zato što je svaka osoba sebi najbolji partner.

• Zato što masturbacija povećava razinu osviještenosti o seksu.

Ovdje se nalazi sve: povećana svijest o samome sebi, zdravstvena

dobrobit, borba protiv društvene represije, najradikalniji oblik politički

korektnog stava (pri masturbaciji nitko nije napastovan) te afirmacija

seksualnog užitka u elementarnom smislu te riječi - »svaka osoba je sebi

najbolji partner«. Korištenje termina koji je obično rezerviran za homo­

seksualce (masturbacija »iznosi na vidjelo ljubav prema sebi«) upućuje

na neku vrstu implicitne teleologije postupnog izbacivanja svega dru­

o NASILJU ,33"

gog: ponajprije, u homoseksualnosti je izbačen drugi spol (spolni se

čin upražnjava s osobom istoga spola). Potom, na način izokretanja

Hegelove negacije negacije, ukinuta je i sama dimenzija drugosti: osoba

uživa sama sa sobom.

U prosincu 2006. godine gradska uprava New Yorka proglasila je

odabiranje jednog spola (što uključuje, ako je nužno, operaciju pro­

mjene spola) neotuđivim ljudskim pravom. Temeljna razlika odnosno

»transcendentalna« razlika koja utemeljuje navlastitost ljudskog iden­

titeta tim je činom otvorena mogućnosti manipulacije: umjesto toga

uspostavljena je krajnja rastezijivost pojma ljudskosti. Masturbathon je

idealan oblik seksualne aktivnosti transseksualnog subjekta, ili kazano

drugim riječima,(~eb) onoga koji je časopis @,!!,~ u izdanju od 18.

prosinca 2006. od~brao za »osobu godine«. Ova godišnja nagrada nije

pripala Ahmedinedžadu, Chavezu, Kim Jong-liu ili bilo kojem drugom

uobičajenom sumnjivcu nego »tebi«, svakome od nas koji koristimo

ili stvaramo sadržaje na webu. Naslovnica časopisa sastoji se od bijele

tipkovnice s ogledalom na mjestu monitora u kojem svaki čitatelj može

vidjeti vlastiti odraz. Da bi nekako opravdali takav izbor, urednici su

naveli prijelaz od institucija prema pojedincima koji se sada ponovo

, pojavljuju kao građani nove digitalne demokracije.

U svemu tome postoji nešto izrazito upadljivo što privlači pozornost

u većoj mjeri negoli što nam to ovaj izraz kazuje. Ako je ikad postojao

ideološki odabir, onda je to ovaj: poruka koja se odnosi na novu cyber­

-demokraciju u kojoj milijuni ljudi mogu izravno komunicirati i sami

se organizirati zaobilazeći centraliziranu državnu kontrolu zapravo

prikriva čitav niz uznemirujućih procjepa i napetosti. Očita ironija se

ponajprije sastoji u tome da onaj tko pogleda u ogledalo s naslovnice

Timea ne vidi ostale s kojima bi navodno trebao biti u vezi, nego svoj

vlastiti odraz. Nije stoga čudno da je Leibniz jedan od glavnih filozof­

skih referenci teoretičara virtualnog prostora: ne ide li naša uronjenost

u virtualni prostor usporedo sa svođenjem nas samih na Leibnizove

,32', SLAVOJ ŽiŽEK '."

bismo više nego ikad trebali inzistirati na ljubavi a ne na pukom užit­

ku: upravo je ljubav kao susret Dvoje onaj koji »transsupstancijacijom«

pretvara idiotski užitak masturbacije u prikladan događaj.19 I minimalni

osjećaj profinjenosti i osjetljivosti govori nam da je teže masturbirati pred

nekim negoli s tom osobom imati spolni odnos: sama činjenica da je

onaj drugi sveden na promatrača koji ne sudjeluje u mojoj aktivnosti čini

moju aktivnost još više »sramnom«. Događaji poput masturbate-a-thona

pokazuju da više nema prihvatljivoga srama. Upravo je to ono što ga čini

jednim od najjasnijih indikatora toga u kakvom svijetu danas živimo,

ideologije koja podržava naše najintimnije iskustvo samoga sebe.

»Zašto masturbirati?« Evo razloga koje navodi Queen: ....... --..,............ >.-..-~.......,•. --..-",,~.--

• Zato što je seksualni užitak prirodno pravo svake osobe.

• Zato što je masturbacija jedini sigurni seks.

• Zato što je masturbacija radosno iskazivanje ljubavi prema samo­

me sebi.

• Zato što masturbacija pruža brojne zdravstvene prednosti kao što

su uklanjanje menstrualnog grča, smanjenje stresa, oslobađanje endor­

fina, jačanje mišića zdjelice, smanjenu mogućnost infekcije prostate za

muškarce i gljivičnih infekcija za žene.

• Zato što je masturbacija izvrsna vježba za kardiovaskularni sustav.

• Zato što je svaka osoba sebi najbolji partner.

• Zato što masturbacija povećava razinu osviještenosti o seksu.

Ovdje se nalazi sve: povećana svijest o samome sebi, zdravstvena

dobrobit, borba protiv društvene represije, najradikalniji oblik politički

korektnog stava (pri masturbaciji nitko nije napastovan) te afirmacija

seksualnog užitka u elementarnom smislu te riječi - »svaka osoba je sebi

najbolji partner«. Korištenje termina koji je obično rezerviran za homo­

seksualce (masturbacija »iznosi na vidjelo ljubav prema sebi«) upućuje

na neku vrstu implicitne teleologije postupnog izbacivanja svega dru­

o NASILJU ,33"

gog: ponajprije, u homoseksualnosti je izbačen drugi spol (spolni se

čin upražnjava s osobom istoga spola). Potom, na način izokretanja

Hegelove negacije negacije, ukinuta je i sama dimenzija drugosti: osoba

uživa sama sa sobom.

U prosincu 2006. godine gradska uprava New Yorka proglasila je

odabiranje jednog spola (što uključuje, ako je nužno, operaciju pro­

mjene spola) neotuđivim ljudskim pravom. Temeljna razlika odnosno

»transcendentalna« razlika koja utemeljuje navlastitost ljudskog iden­

titeta tim je činom otvorena mogućnosti manipulacije: umjesto toga

uspostavljena je krajnja rastezijivost pojma ljudskosti. Masturbathon je

idealan oblik seksualne aktivnosti transseksualnog subjekta, ili kazano

drugim riječima,(~eb) onoga koji je časopis @,!!,~ u izdanju od 18.

prosinca 2006. od~brao za »osobu godine«. Ova godišnja nagrada nije

pripala Ahmedinedžadu, Chavezu, Kim Jong-liu ili bilo kojem drugom

uobičajenom sumnjivcu nego »tebi«, svakome od nas koji koristimo

ili stvaramo sadržaje na webu. Naslovnica časopisa sastoji se od bijele

tipkovnice s ogledalom na mjestu monitora u kojem svaki čitatelj može

vidjeti vlastiti odraz. Da bi nekako opravdali takav izbor, urednici su

naveli prijelaz od institucija prema pojedincima koji se sada ponovo

, pojavljuju kao građani nove digitalne demokracije.

U svemu tome postoji nešto izrazito upadljivo što privlači pozornost

u većoj mjeri negoli što nam to ovaj izraz kazuje. Ako je ikad postojao

ideološki odabir, onda je to ovaj: poruka koja se odnosi na novu cyber­

-demokraciju u kojoj milijuni ljudi mogu izravno komunicirati i sami

se organizirati zaobilazeći centraliziranu državnu kontrolu zapravo

prikriva čitav niz uznemirujućih procjepa i napetosti. Očita ironija se

ponajprije sastoji u tome da onaj tko pogleda u ogledalo s naslovnice

Timea ne vidi ostale s kojima bi navodno trebao biti u vezi, nego svoj

vlastiti odraz. Nije stoga čudno da je Leibniz jedan od glavnih filozof­

skih referenci teoretičara virtualnog prostora: ne ide li naša uronjenost

u virtualni prostor usporedo sa svođenjem nas samih na Leibnizove

SLAVOJ ŽiŽEK

monade koje zrcale čitav univerzum, iako »bez prozora« koji bi izrav­

no otvorili pogled prema izvanjskoj stvarnosti? Moglo bi se reći da je

današnji tipični korisnik interneta koji sam sjedi ispred svog monitora u

sve većoj mjeri monada bez izravnog prozora u stvarnost koja se susreće

samo s virtualnim simulakrumom, a ipak je više nego ikad prije uronjen

u globalnu komunikacijsku mrežu. Masturbathan od pojedinaca koji su

spremni podijeliti s drugima solipsizam vlastitoga glupog užitka proi­

zvodi kolektiv i predstavlja oblik seksualnosti koji se savršeno uklapa u

takve koordinate virtualnog prostora.

~ razvio je pojam »atonalnih« svjetova (monde aton.e) na

koje ne utječe intervencija Gospodara-Označitelja koji bi u konfuznu

mnogostruku stvarnost uveo smislen poredak.20 Što je to Gospodar­

-Označitelj?21 Na samom kraju svog monumentalnog djela Drugi svjetski

rat, Winston Churchill pomno razmatra enigmu političkog odlučivanja

- nakon što stručnjaci (ekonomski i vojni analitičari, psiholozi, mete­

orolozi) iznesu svoje raznolike, elaborirane i pročišćene analize, netko

mora donijeti jednostavnu ali upravo zato i najtežu odluku o djelovanju

i objedinjavanju svih tih raznolikih stavova na temelju kojih - u situa­

ciji gdje svako »za« uvijek ima dva razloga »protiV« ili obratno - treba

donijeti jednoglasnu odluku: Da ili Ne. Napast ćemo ili ćemo nastaviti

čekati. Taj problem sažeto je opisao nitko drugi doli John F. Kennedy:

»Sama bit konačne odluke ostaje nedokučiva promatraču, a često i onoj

osobi koja donosi odluku«. Takva gesta odlučivanja koja se nikad u cije­

losti ne može racionalno utemeljiti zapravo je gesta Gospodara.

Temeljna karakteristika našeg postmodernog svijeta jest težnja da

se raskine s djelovanjem Gospodara-Označitelja: složenost svijeta mora

biti bezuvjetno potvrđena. Svaki Gospodar-Označitelj koji želi uspo­

staviti neki poredak mora biti dekonstruiran, raspršen, diseminiran:

»Moderna apologija 'složenosti' svijeta nije ništa doli generalizirana želja

za atonalnošću«.22 Badiou nudi izvrstan primjer takvog »atonalnog«

svijeta: to je politički korektna vizija seksualnosti koju zastupaju rodni

o NAIILJU !35

studiji svojim opsesivnim odbacivanjem binarne logike: naš svijet je

granični svijet nijansi raznolikih seksualnih praksi koji ne tolerira odlu­

čivanje, Dvojnost, evaluaciju u Nietzscheovom smislu tih pojmova.

ovom kontekstu posebno su zanimljivi romani Michela

Houellebecqa23 u kojima on beskonačno razrađuje motiv neuspjeha

u ljubavi u suvremenim zapadnjačkim društvima koje karakterizira,

kako je to kazao jedan književni kritičar, »rasp~d religije i tradici­

je, neobuzdano obožavanje užitka i mladosti te budućnost kojom

dominira znanstvena racionalnost i manjak užitka.«24 To je mračna

strana »seksualnog oslobađanja« iz 60-ih godina: posvemašnja komo­

diflkacija seksualnosti. Houellebecq prikazuje stanje nakon seksualne

revolucije, sterilnost univerzuma kojim dominira poriv superega za

uživanjem. Cjelokupni njegov opus usredotočen je na .~uprQ.t.ll.Qll

l.i!!Q_avi . i_ seks~~ seks je apsolutna nužnost, odreći se seksa

znači nestati, iščeznuti, tako da ljubav ne može procvjetati bez seksa;

međutim, istovremeno, ljubav je nemoguća upravo zbog seksa: on je

»postao znak dominacije kasnog kapitalizma i trajno pokvario među­

'ljudske odnose kao neizbježna reprodukcija dehumanizirajuće naravi

liberalnog društva; u osnovi, seks je uništio ljubav«. 25 ~~ .~tQ.ga.

poslužimo li se Derridinim terminima, igqyremeno i uvjet.mQg.l,lćno­

~t.!j_!!~E.lOgu~!'!Q.~~ liub~yi.

* Živimo u društvu u kojem postoji svojevrstan hegelovski spekula­

tivni identitet suprotnosti. Neke odlike, stavovi i životne norme više se

ne percipiraju kao ideološki obilježene. One se doimaju neutralnim,

ne-ideološkim, prirodnim, zdravorazumskim. Ideologijom smatramo

ono što se nalazi izvan tog područja: gorljivi religijski fanatizam ili

posvećenost određenoj političkoj orijentaciji. Hegelovska poanta bi se

ovdje odnosila na činjenicu da upravo neutraliziranje nekih odlika i

njihovo smještanje u spontano usvojenu pozadinu obilježava ideologiju

u njenom najčišćem značenju i na najučinkovitiji način. Riječ je o dija­

SLAVOJ ŽiŽEK

monade koje zrcale čitav univerzum, iako »bez prozora« koji bi izrav­

no otvorili pogled prema izvanjskoj stvarnosti? Moglo bi se reći da je

današnji tipični korisnik interneta koji sam sjedi ispred svog monitora u

sve većoj mjeri monada bez izravnog prozora u stvarnost koja se susreće

samo s virtualnim simulakrumom, a ipak je više nego ikad prije uronjen

u globalnu komunikacijsku mrežu. Masturbathan od pojedinaca koji su

spremni podijeliti s drugima solipsizam vlastitoga glupog užitka proi­

zvodi kolektiv i predstavlja oblik seksualnosti koji se savršeno uklapa u

takve koordinate virtualnog prostora.

~ razvio je pojam »atonalnih« svjetova (monde aton.e) na

koje ne utječe intervencija Gospodara-Označitelja koji bi u konfuznu

mnogostruku stvarnost uveo smislen poredak.20 Što je to Gospodar­

-Označitelj?21 Na samom kraju svog monumentalnog djela Drugi svjetski

rat, Winston Churchill pomno razmatra enigmu političkog odlučivanja

- nakon što stručnjaci (ekonomski i vojni analitičari, psiholozi, mete­

orolozi) iznesu svoje raznolike, elaborirane i pročišćene analize, netko

mora donijeti jednostavnu ali upravo zato i najtežu odluku o djelovanju

i objedinjavanju svih tih raznolikih stavova na temelju kojih - u situa­

ciji gdje svako »za« uvijek ima dva razloga »protiV« ili obratno - treba

donijeti jednoglasnu odluku: Da ili Ne. Napast ćemo ili ćemo nastaviti

čekati. Taj problem sažeto je opisao nitko drugi doli John F. Kennedy:

»Sama bit konačne odluke ostaje nedokučiva promatraču, a često i onoj

osobi koja donosi odluku«. Takva gesta odlučivanja koja se nikad u cije­

losti ne može racionalno utemeljiti zapravo je gesta Gospodara.

Temeljna karakteristika našeg postmodernog svijeta jest težnja da

se raskine s djelovanjem Gospodara-Označitelja: složenost svijeta mora

biti bezuvjetno potvrđena. Svaki Gospodar-Označitelj koji želi uspo­

staviti neki poredak mora biti dekonstruiran, raspršen, diseminiran:

»Moderna apologija 'složenosti' svijeta nije ništa doli generalizirana želja

za atonalnošću«.22 Badiou nudi izvrstan primjer takvog »atonalnog«

svijeta: to je politički korektna vizija seksualnosti koju zastupaju rodni

o NAIILJU !35

studiji svojim opsesivnim odbacivanjem binarne logike: naš svijet je

granični svijet nijansi raznolikih seksualnih praksi koji ne tolerira odlu­

čivanje, Dvojnost, evaluaciju u Nietzscheovom smislu tih pojmova.

ovom kontekstu posebno su zanimljivi romani Michela

Houellebecqa23 u kojima on beskonačno razrađuje motiv neuspjeha

u ljubavi u suvremenim zapadnjačkim društvima koje karakterizira,

kako je to kazao jedan književni kritičar, »rasp~d religije i tradici­

je, neobuzdano obožavanje užitka i mladosti te budućnost kojom

dominira znanstvena racionalnost i manjak užitka.«24 To je mračna

strana »seksualnog oslobađanja« iz 60-ih godina: posvemašnja komo­

diflkacija seksualnosti. Houellebecq prikazuje stanje nakon seksualne

revolucije, sterilnost univerzuma kojim dominira poriv superega za

uživanjem. Cjelokupni njegov opus usredotočen je na .~uprQ.t.ll.Qll

l.i!!Q_avi . i_ seks~~ seks je apsolutna nužnost, odreći se seksa

znači nestati, iščeznuti, tako da ljubav ne može procvjetati bez seksa;

međutim, istovremeno, ljubav je nemoguća upravo zbog seksa: on je

»postao znak dominacije kasnog kapitalizma i trajno pokvario među­

'ljudske odnose kao neizbježna reprodukcija dehumanizirajuće naravi

liberalnog društva; u osnovi, seks je uništio ljubav«. 25 ~~ .~tQ.ga.

poslužimo li se Derridinim terminima, igqyremeno i uvjet.mQg.l,lćno­

~t.!j_!!~E.lOgu~!'!Q.~~ liub~yi.

* Živimo u društvu u kojem postoji svojevrstan hegelovski spekula­

tivni identitet suprotnosti. Neke odlike, stavovi i životne norme više se

ne percipiraju kao ideološki obilježene. One se doimaju neutralnim,

ne-ideološkim, prirodnim, zdravorazumskim. Ideologijom smatramo

ono što se nalazi izvan tog područja: gorljivi religijski fanatizam ili

posvećenost određenoj političkoj orijentaciji. Hegelovska poanta bi se

ovdje odnosila na činjenicu da upravo neutraliziranje nekih odlika i

njihovo smještanje u spontano usvojenu pozadinu obilježava ideologiju

u njenom najčišćem značenju i na najučinkovitiji način. Riječ je o dija­

36 SLAVOJ ŽiŽEK

lektičkom »podudaranju suprotnosti«: ostvarenje pojma ili ideologije

u njenom najčišćem obliku podudara se s njenom suprotnošću kao

ne-ideologijom (ili, preciznije kazano: doima se ne-ideologijom). Isto

vrijedi i za nasilje. Društveno-simboličko nasilje u svom se najčišćem

obliku pojavljuje kao vlastita suprotnost, kao prirodno stanje okruženja

u kojem živimo, zraka koji udišemo.

Stoga su osjetljivi liberalni komunisti (uplašeni, brižljivi, protivnici

nasilja) i bijesni, zaslijepljeni fundamentalisti dvije strane iste medalje.

Dok se bore protiv subjektivnog nasilja, liberalni su komunisti upravo

oni čimbenici strukturalnog nasilja koje stvara uvjete na eksploziju

subjektivnog nasilja. Isti oni dobrotvori koji daju milijune za borbu

protiv AIDS-a ili poučavanje o toleranciji uništili su živote tisuća ljudi

svojim fInancijskim spekulacijama i stoga stvorili uvjete za nastanak

netolerancije protiv koje se bore. Tijekom 60-ih i 70-ih mogle su se

nabaviti meke pornografske razglednice djevojke obučene u bikini ili sličnu odjeću; međutim, ako ste razglednicu malo pomaknuli ili je

gledali pod drugim kutom, odjeća bi odjednom nestala i kao nekom

čarolijom bi se razotkrila gola djevojka. Kad nas obasipaju srcedra­

pateljnim vijestima o otpisivanju dugova siromašnima ili velikoj

humanitarnoj kampanji za iskorjenjivanje neke opasne epidemije,

potrebno je samo okrenuti razglednicU i pogledati je iz drugog kuta

da bi se ispod njezina lika otkrila prava narav opscene figure liberalnog

komunista na djelu.

Ne treba imati iluzija: libe~ni komunisti su neprijatelji svake

progresivne borbe u današnjem svijetu. Svi ostali neprijatelji reli­

gijski fundamentalisti i teroristi, korumpirani i neučinkoviti državni

birokrati - pojedinačne su figure čiji uspon i pad ovisi o slučajnom

spletu lokalnih okolnosti. Upravo zato što žele riješiti sve sekundar­

ne manjkavosti globalnog sistema, liberalni komunisti predstavljaju

istir:sko utjelovljenje svega onog što ne valja u sustavu kao takvom.

Tu činjenicu treba stalno imati na umu u središtu različitih taktičkih

o NAIlLIU ~

savezništava i kompromisa na koje je potrebno pristati s liberalnim

komunistima kad se radi o borbi protiv rasizma, seksizma i religijskog

mračnjaštva.

~r.0.~L~~e.tre~al()_!lfi[1iti ~ lib.~~al[1~tp._ko!llwili!Q..!J.lJ~()j!j~._~4YoJ­beA9.. dob~Q.b!!,.islg~[1();z,!!b.dnuta. _~.b.Qg...illQ..maš~l.[13.$ilj.a.u. Syjj~~!I:_

i koj.a.ie ..g'<?YQlJno bogata.dasitp.okdQPlJst~titakv:t!brige? Doista, što bi trebalo učiniti s čovjekom kojeg ne mogu potkupiti interesi neke

korporacije zato jer je on njen suvlasnik, koji ustraje u svojim stavovima

o borbi protiv siromaštva zato jer zarađuje na njen račun, koji iskreno

izražava svoje stavove zato jer je toliko bogat da si to može dopustiti,

koji iskazuje hrabrost i mudrost bezobzirno slijedeći svoje poslovne

pothvate i ne uzima u obzir svoje osobne potrebe jer su one već zado­

voljene, čovjekom koji je, povrh toga, i dobar prijatelj, napose svojim

kolegama iz Davosa? Benoit Br~c;hH~?'[11!4iQ je odgoyQr na ovo pitanje

u ~YQj()iEi~?.E!!!Y~i~A()~!!~~(.

Istupi naprijed: čuli smo Da si dobar čovjek.

Ne može te se potkupiti, no ni munja Koja pogađa kuću također

Se ne može potkupiti. Držiš se onoga što si rekao. Ali što si zapravo rekao? Pošten si, kažeš svoje mišljenje. Koje mišljenje? Hrabar si. Protiv koga? Mudar si. Za koga? Ne brineš se za svoju osobnu dobit. Za čiju se dobit onda brineš? Dobar si prijatelj. Jesi li također dobar prijatelj i dobrih ljudi?

Poslušaj nas: mi znamo Da si ti naš neprijatelj. Zato ćemo

Te sada staviti pred zid. Ali uzimajući u obzir tvoje Zasluge i vrline

36 SLAVOJ ŽiŽEK

lektičkom »podudaranju suprotnosti«: ostvarenje pojma ili ideologije

u njenom najčišćem obliku podudara se s njenom suprotnošću kao

ne-ideologijom (ili, preciznije kazano: doima se ne-ideologijom). Isto

vrijedi i za nasilje. Društveno-simboličko nasilje u svom se najčišćem

obliku pojavljuje kao vlastita suprotnost, kao prirodno stanje okruženja

u kojem živimo, zraka koji udišemo.

Stoga su osjetljivi liberalni komunisti (uplašeni, brižljivi, protivnici

nasilja) i bijesni, zaslijepljeni fundamentalisti dvije strane iste medalje.

Dok se bore protiv subjektivnog nasilja, liberalni su komunisti upravo

oni čimbenici strukturalnog nasilja koje stvara uvjete na eksploziju

subjektivnog nasilja. Isti oni dobrotvori koji daju milijune za borbu

protiv AIDS-a ili poučavanje o toleranciji uništili su živote tisuća ljudi

svojim fInancijskim spekulacijama i stoga stvorili uvjete za nastanak

netolerancije protiv koje se bore. Tijekom 60-ih i 70-ih mogle su se

nabaviti meke pornografske razglednice djevojke obučene u bikini ili sličnu odjeću; međutim, ako ste razglednicu malo pomaknuli ili je

gledali pod drugim kutom, odjeća bi odjednom nestala i kao nekom

čarolijom bi se razotkrila gola djevojka. Kad nas obasipaju srcedra­

pateljnim vijestima o otpisivanju dugova siromašnima ili velikoj

humanitarnoj kampanji za iskorjenjivanje neke opasne epidemije,

potrebno je samo okrenuti razglednicU i pogledati je iz drugog kuta

da bi se ispod njezina lika otkrila prava narav opscene figure liberalnog

komunista na djelu.

Ne treba imati iluzija: libe~ni komunisti su neprijatelji svake

progresivne borbe u današnjem svijetu. Svi ostali neprijatelji reli­

gijski fundamentalisti i teroristi, korumpirani i neučinkoviti državni

birokrati - pojedinačne su figure čiji uspon i pad ovisi o slučajnom

spletu lokalnih okolnosti. Upravo zato što žele riješiti sve sekundar­

ne manjkavosti globalnog sistema, liberalni komunisti predstavljaju

istir:sko utjelovljenje svega onog što ne valja u sustavu kao takvom.

Tu činjenicu treba stalno imati na umu u središtu različitih taktičkih

o NAIlLIU ~

savezništava i kompromisa na koje je potrebno pristati s liberalnim

komunistima kad se radi o borbi protiv rasizma, seksizma i religijskog

mračnjaštva.

~r.0.~L~~e.tre~al()_!lfi[1iti ~ lib.~~al[1~tp._ko!llwili!Q..!J.lJ~()j!j~._~4YoJ­beA9.. dob~Q.b!!,.islg~[1();z,!!b.dnuta. _~.b.Qg...illQ..maš~l.[13.$ilj.a.u. Syjj~~!I:_

i koj.a.ie ..g'<?YQlJno bogata.dasitp.okdQPlJst~titakv:t!brige? Doista, što bi trebalo učiniti s čovjekom kojeg ne mogu potkupiti interesi neke

korporacije zato jer je on njen suvlasnik, koji ustraje u svojim stavovima

o borbi protiv siromaštva zato jer zarađuje na njen račun, koji iskreno

izražava svoje stavove zato jer je toliko bogat da si to može dopustiti,

koji iskazuje hrabrost i mudrost bezobzirno slijedeći svoje poslovne

pothvate i ne uzima u obzir svoje osobne potrebe jer su one već zado­

voljene, čovjekom koji je, povrh toga, i dobar prijatelj, napose svojim

kolegama iz Davosa? Benoit Br~c;hH~?'[11!4iQ je odgoyQr na ovo pitanje

u ~YQj()iEi~?.E!!!Y~i~A()~!!~~(.

Istupi naprijed: čuli smo Da si dobar čovjek.

Ne može te se potkupiti, no ni munja Koja pogađa kuću također

Se ne može potkupiti. Držiš se onoga što si rekao. Ali što si zapravo rekao? Pošten si, kažeš svoje mišljenje. Koje mišljenje? Hrabar si. Protiv koga? Mudar si. Za koga? Ne brineš se za svoju osobnu dobit. Za čiju se dobit onda brineš? Dobar si prijatelj. Jesi li također dobar prijatelj i dobrih ljudi?

Poslušaj nas: mi znamo Da si ti naš neprijatelj. Zato ćemo

Te sada staviti pred zid. Ali uzimajući u obzir tvoje Zasluge i vrline

38 SLAVOJ ŽiŽEK

Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te

Dobrim metkom iz dobre puške i zakopati te Dobrom lopatom u dobroj zemlji.26 :2

Allegro moderato - Adagio

STRAHUJ OD SVOGA BLIŽNJEG KAO OD SAMOGA SEBEI

Politika straha

Današnji dominantni oblik politike je post-politička biopolitika ­

zapanjujući primjer teorijskog žargona koji se, međutim, vrlo lako dade

dešifrirati: )}post-politika« je politika koja tvrdi da iza sebe ostavlja st~re ideološke borbe i umjesto toga se usredotočuje na stručno upravljanje i

administriranje, dočim )}bio-politika« označava reguliranje sigurnosti i

blagostanja ljudi kao svoj primarni cilj. l Jasno je da se ove dvije dimen­

zije preklapaju: prije su postojali veliki ideološki uzroci, a ono što ostaje

tek je učinkovito upravljanje životom ... gotovo jedino to. Odnosno, s

depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koor­

dinacijom interesa kao nultom točkom politike, jedini način uvođenja

strastvenosti u ovo polje i aktivne mobilizacije ljudi jest stvaranje straha,

temeljne sastavnice današnje subjektivnosti. Zbog toga je bio-politika u

krajnjoj liniji politika straha, ona se usredotočuje na obranu od poten­

cijalne viktimizacije ili napastovanja.

Upravo je to ono što razdvaja radikalnu emancipacijsku politiku

od našeg političkog statusa quo. Ovdje nije riječ o razlici između dvije

vizije ili skupa aksioma, nego o razlici između politike zasnovane na

nizu univerzalnih aksioma i politike koja poriče samu konstitutivnu

dimenziju onog političkog, s obzirom na to da pribjegava strahu kao

krajnjem mobilizacijskom principu: strahu od imigranata, zločina, bez­

božne seksualne izopačenosti, strahu od presnažne države kao takve i

tereta previsokih poreza, strahu od ekološke katastrofe ili napastovanja.

38 SLAVOJ ŽiŽEK

Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te

Dobrim metkom iz dobre puške i zakopati te Dobrom lopatom u dobroj zemlji.26 :2

Allegro moderato - Adagio

STRAHUJ OD SVOGA BLIŽNJEG KAO OD SAMOGA SEBEI

Politika straha

Današnji dominantni oblik politike je post-politička biopolitika ­

zapanjujući primjer teorijskog žargona koji se, međutim, vrlo lako dade

dešifrirati: )}post-politika« je politika koja tvrdi da iza sebe ostavlja st~re ideološke borbe i umjesto toga se usredotočuje na stručno upravljanje i

administriranje, dočim )}bio-politika« označava reguliranje sigurnosti i

blagostanja ljudi kao svoj primarni cilj. l Jasno je da se ove dvije dimen­

zije preklapaju: prije su postojali veliki ideološki uzroci, a ono što ostaje

tek je učinkovito upravljanje životom ... gotovo jedino to. Odnosno, s

depolitiziranim, društveno objektivnim, stručnim upravljanjem i koor­

dinacijom interesa kao nultom točkom politike, jedini način uvođenja

strastvenosti u ovo polje i aktivne mobilizacije ljudi jest stvaranje straha,

temeljne sastavnice današnje subjektivnosti. Zbog toga je bio-politika u

krajnjoj liniji politika straha, ona se usredotočuje na obranu od poten­

cijalne viktimizacije ili napastovanja.

Upravo je to ono što razdvaja radikalnu emancipacijsku politiku

od našeg političkog statusa quo. Ovdje nije riječ o razlici između dvije

vizije ili skupa aksioma, nego o razlici između politike zasnovane na

nizu univerzalnih aksioma i politike koja poriče samu konstitutivnu

dimenziju onog političkog, s obzirom na to da pribjegava strahu kao

krajnjem mobilizacijskom principu: strahu od imigranata, zločina, bez­

božne seksualne izopačenosti, strahu od presnažne države kao takve i

tereta previsokih poreza, strahu od ekološke katastrofe ili napastovanja.

41 SLAVOJ ŽiŽEK40

Politička korektnost je pravi primjer liberalnog oblika politike straha.

Takva (post-)politika uvijek se oslanja na manipulaciju paranoidnim

ochlos ili mnoštvom: to je zastrašujuće okupljanje zastrašenih ljudi.

Stoga je jedan od velikih događaja 2006. godine bilo postajanje anti­

imigracijske politike dominantnim stavom, čime se napokon prekinula

pupčana vrpca koja ju je povezivala isključivo sa strankama krajnje

desnice. Od Francuske do Njemačke, od Austrije do Nizozemske, u

novom duhu ponosnog kulturnog i historijskog identiteta, glavne su

stranke smatrale kako je sada prihvatljivo naglasiti da su imigranti

gosti koji se moraju prilagoditi kulturnim vrijednostima koje oblikuju

društvo u koje su se doselili i udomaćili - »to je naša zemlja, zavoli je

ili je napusti«.

Današnja liberalna tolerancija spram drugih, poštovanje .drugosti i

otvorenost prema njemu suprotstavljeni su opsesivnom strahu od napa­

-',. stovanja. Ukratko, Drugi je sasvim u redu, sve dok njegova prisutnost

nije nametljiva, sve dok taj Drugi nije uistinu drugi. .. Na posve isti

način kao i s paradoksalnom strukturom čokoladnog laksativa o kojoj

je bilo riječi u prethodnom poglavlju, tolerancija se podudara sa svo­

jom suprotnošću. Moja dužnost da budem tolerantan prema Drugom

zapravo znači da mu se ne smijem suviše približiti i prodrijeti u njegov

prostor. Drugim riječima, moram poštovati njegovu netoleranciju spram

moje pretjerane bliskosti. Središnje ljudsko pravo u društvu kasn9ga

kapitalizma u sve većoj mjeri postaje pravo da se ne bude uznemiravan,

dakle pravo da se ostane na sigurnoj distanci od drugih.

Post-politička bio-politika također sadrži dva aspekta koja se ne

mogu shvatiti drugačije nego kao da pripadaju dvama suprotstavlje­

nim ideološkim područjima: svođenje ljudskog bića na »goli život«, na

Homo sacera, takozvano sveto biće koje je objekt stručnoga skrbničkog

znanja, ali je lišeno svih prava kao što je to slučaj sa zatVorenicima u

Guantanamu ili žrtvama holokausta, te respektiranja ranjivog Drugog

koje je dovedeno do krajnosti stavom o narcističkoj subjektivnosti koja

o NASILJU

samu sebe doživljava kao ranjivu, neprekidno izloženu mnogostrukim

potencijalnim »napastovanjima«. Postoji li neki snažniji kontrast nego

onaj između poštovanja spram ranjivosti Drugog i svođenja Drugog

na puki »goli život« kojim upravlja administrativno znanje? Što ako

ta dva stajališta proistječu iz istog izvora? Što ako su ta dva aspekta

dio jednog jedinstvenog načela koje im se nalazi u podlozi? Što ako se

podudaraju u onome što bismo u iskušenju mogli nazvati suvremenim

oblikom hegelovskog »beskrajnog suđenja« koje uspostavlja identitet

suprotnosti? Ono što ta dva pola imaju zajedničko upravo je odbijanje

bilo kakvog višeg uzroka, shvaćanja da je krajnji smisao našeg života

upravo život sam. Zato ne postoji proturječje između poštovanja spram

ranjivog Drugog i spremnosti da se opravda mučenje, ekstremni iskaz

tretiranja pojedinaca kao homini sacer. 2

U djelu The End ofFaith (Kraj vjere) Sam Harris opravdava mučenje

u iznimnim situacijama (ali, dakako, svatko tko opravdava mučenje

čini to smatrajući ga iznimnom mjerom - nitko zaozbiljno ne zagovara

mučenje malenog i gladnog djeteta koje je ukralo čokoladu). Njegovo

se opravdanje zasniva na razlici između našeg instinktivnog gađenja

prema tome da budemo svjedoci torture ili mučenja neke osobe i našeg

apstraktnog znanja o masovnoj patnji: mnogo nam je teže mučiti poje­

dinca negoli iz velike daljine baciti bombu koja bi mogla prouzročiti

mnogo bolniju smrt tisuća ljudi.

Stoga smo uvučeni u neku vrstu etičke iluzije, usporedive s optičkim

varkama. Krajnji cilj takvih iluzija sastoji se u tome da, iako je naša moć

apstraktnog rasuđivanja iznimno razvijena, naši su emocionalno-etički

odgovori i dalje uvjetovani prastarim instinktivnim reakcijama sućuti

spram patnji i boli kojoj neposredno svjedočimo. Zbog toga je izravno

ciljanje na nekoga za većinu nas mnogo odbojnije negoli pritisak na

dugme koje m~že ubiti tisuće ljudi koje ne možemo vidjeti:

S obzirom na to što mnogi od nas misle o nužnosti našeg rata protiv terorizma, prakse mučenja se u određenim okolnostima ne čine samo dopustivima nego i nužnima. No, to se u etičkom pogledu ne čini ništa prihvatljivijim negoli ranije.

41 SLAVOJ ŽiŽEK40

Politička korektnost je pravi primjer liberalnog oblika politike straha.

Takva (post-)politika uvijek se oslanja na manipulaciju paranoidnim

ochlos ili mnoštvom: to je zastrašujuće okupljanje zastrašenih ljudi.

Stoga je jedan od velikih događaja 2006. godine bilo postajanje anti­

imigracijske politike dominantnim stavom, čime se napokon prekinula

pupčana vrpca koja ju je povezivala isključivo sa strankama krajnje

desnice. Od Francuske do Njemačke, od Austrije do Nizozemske, u

novom duhu ponosnog kulturnog i historijskog identiteta, glavne su

stranke smatrale kako je sada prihvatljivo naglasiti da su imigranti

gosti koji se moraju prilagoditi kulturnim vrijednostima koje oblikuju

društvo u koje su se doselili i udomaćili - »to je naša zemlja, zavoli je

ili je napusti«.

Današnja liberalna tolerancija spram drugih, poštovanje .drugosti i

otvorenost prema njemu suprotstavljeni su opsesivnom strahu od napa­

-',. stovanja. Ukratko, Drugi je sasvim u redu, sve dok njegova prisutnost

nije nametljiva, sve dok taj Drugi nije uistinu drugi. .. Na posve isti

način kao i s paradoksalnom strukturom čokoladnog laksativa o kojoj

je bilo riječi u prethodnom poglavlju, tolerancija se podudara sa svo­

jom suprotnošću. Moja dužnost da budem tolerantan prema Drugom

zapravo znači da mu se ne smijem suviše približiti i prodrijeti u njegov

prostor. Drugim riječima, moram poštovati njegovu netoleranciju spram

moje pretjerane bliskosti. Središnje ljudsko pravo u društvu kasn9ga

kapitalizma u sve većoj mjeri postaje pravo da se ne bude uznemiravan,

dakle pravo da se ostane na sigurnoj distanci od drugih.

Post-politička bio-politika također sadrži dva aspekta koja se ne

mogu shvatiti drugačije nego kao da pripadaju dvama suprotstavlje­

nim ideološkim područjima: svođenje ljudskog bića na »goli život«, na

Homo sacera, takozvano sveto biće koje je objekt stručnoga skrbničkog

znanja, ali je lišeno svih prava kao što je to slučaj sa zatVorenicima u

Guantanamu ili žrtvama holokausta, te respektiranja ranjivog Drugog

koje je dovedeno do krajnosti stavom o narcističkoj subjektivnosti koja

o NASILJU

samu sebe doživljava kao ranjivu, neprekidno izloženu mnogostrukim

potencijalnim »napastovanjima«. Postoji li neki snažniji kontrast nego

onaj između poštovanja spram ranjivosti Drugog i svođenja Drugog

na puki »goli život« kojim upravlja administrativno znanje? Što ako

ta dva stajališta proistječu iz istog izvora? Što ako su ta dva aspekta

dio jednog jedinstvenog načela koje im se nalazi u podlozi? Što ako se

podudaraju u onome što bismo u iskušenju mogli nazvati suvremenim

oblikom hegelovskog »beskrajnog suđenja« koje uspostavlja identitet

suprotnosti? Ono što ta dva pola imaju zajedničko upravo je odbijanje

bilo kakvog višeg uzroka, shvaćanja da je krajnji smisao našeg života

upravo život sam. Zato ne postoji proturječje između poštovanja spram

ranjivog Drugog i spremnosti da se opravda mučenje, ekstremni iskaz

tretiranja pojedinaca kao homini sacer. 2

U djelu The End ofFaith (Kraj vjere) Sam Harris opravdava mučenje

u iznimnim situacijama (ali, dakako, svatko tko opravdava mučenje

čini to smatrajući ga iznimnom mjerom - nitko zaozbiljno ne zagovara

mučenje malenog i gladnog djeteta koje je ukralo čokoladu). Njegovo

se opravdanje zasniva na razlici između našeg instinktivnog gađenja

prema tome da budemo svjedoci torture ili mučenja neke osobe i našeg

apstraktnog znanja o masovnoj patnji: mnogo nam je teže mučiti poje­

dinca negoli iz velike daljine baciti bombu koja bi mogla prouzročiti

mnogo bolniju smrt tisuća ljudi.

Stoga smo uvučeni u neku vrstu etičke iluzije, usporedive s optičkim

varkama. Krajnji cilj takvih iluzija sastoji se u tome da, iako je naša moć

apstraktnog rasuđivanja iznimno razvijena, naši su emocionalno-etički

odgovori i dalje uvjetovani prastarim instinktivnim reakcijama sućuti

spram patnji i boli kojoj neposredno svjedočimo. Zbog toga je izravno

ciljanje na nekoga za većinu nas mnogo odbojnije negoli pritisak na

dugme koje m~že ubiti tisuće ljudi koje ne možemo vidjeti:

S obzirom na to što mnogi od nas misle o nužnosti našeg rata protiv terorizma, prakse mučenja se u određenim okolnostima ne čine samo dopustivima nego i nužnima. No, to se u etičkom pogledu ne čini ništa prihvatljivijim negoli ranije.

42 SLAVOJ ŽIŽEK

Razlozi za to su, uvjeren sam, u jednakoj mjeri neurološke naravi kao i oni koji se

odnose na mjesečevu iluziju [ ... J Možda je došlo vrijeme da izvadimo naše okulare

i podignemo ih u nebo.'

Ne čudi da Harris upućuje na Alana Derschowitza i njegovo legitimi­

ziranje torture.4 Da bi suspregnuo tu evolucijski uvjetov~ivost

na fizički prikaz patnji drugih, Harris je zamislio idealnu~l~~ isti~~(, efikasan oblik mučenja jednak kavi bez kofeina ili dijetnoj Coti:"

lijek koji bi podjednako iznio na vidjelo oruđa torture i instrumente njenoga kraj­

njeg zarajivanja. Pilula bi djelovala na taj način da proizvede kratkotrajnu paralizu i

kratkotrajnu tjeskobu, tako snažnu da se nijedno ljudsko biće ne bi željelo drugi put

tome prepustiti. Zamislite kako bismo se osjećali mi mučitelji ako bi, nakon što smo

dali pilulu zarobljenim teroristima, svaki od njih prilegao i zaspao na sat vremena te

se nakon toga probudio i odmah priznao sve što zna o djelovanju njegove organiza­

cije. Ne bismo li došli u iskušenje da je naposljetku nazovemo »pilula istine«?5

Ove riječi - »lijek koji bi podjednako iznio na vidjelo oruđa torture i

instrumente njenoga krajnjeg zatajivanja« - sadrže tipičnu postmodernu

logiku čokoladnog laksativa: ovako zamišljena tortura je poput kave bez

kofeina - dobivamo željeni rezultat a da ne moramo trpjeti neugodne

popratne učinke. U ozloglašenom Institutu Serbski u Moskvi, koji je bio

psihijatarski odjel KGB-a, izumili su upravo takvu drogu kojom su mučili

disidente: u srce zatvorenika ubrizgali su injekciju koja bi mu usporila puls

i prouzročila užasavajuću tjeskobu. Gledano izvana, činilo se da je zatvore­

nik samo predoziran, ali zapravo je proživljavao pravu noćnu moru.

Harris je prekršio vlastito pravilo kad se usredotočio na jedanaesti

rujna i kritizirao Chomskog. Chomsky jeva je poanta upravo u tome

da je licemjerno tolerirati apstraktno .i anonimno ubijanje tisuća

a u isto vrijeme osuđivati pojedinačne slučajeve kršenja ljudskih

prava. Zbog čega bi Kissinger, koji je naredio totalno bombardiranje

Kambodže koje je prouzročilo smrt desetaka tisuća ljudi bio manji

zločinac od onih koji su odgovorni za rušenje Twin Towersa? Nije li to

stoga što smo žrtve "etičke iluzije«? Užas napada jedanaestoga rujna bio

je vrlo detaljno prikazan u medijima, ali je zato TV postaja al-Jazeera

o NASILJU ('4,')

osuđena zbog toga što je prikazala rezultate američkog bombardiranja

u Faludži i osuđena za suradnju s teroristima.

Međutim, ovdje je na djelu nešto mnogo više uznemirujuće: bliskost

(sa subjektom kojeg se muči) koja pobuđuje simpatiju i čini torturu

neprihvatljivom nije tek puka fizička bliskost žrtve nego, u najdu­

bljem smislu, bliskost Bližnjeg, sa svim židovsko-kršćansko-frojdovskim

konotacijama tog pojma, bliskost onoga što je prema definiciji uvijek

»preblizu«, ma koliko bilo fizički udaljeno. Ono na što Harris cilja sa

zamišljenom »pilulom istine« nije ništa drugo doli ukidanje dimenzije

Bližnjega. Subjekt kojeg se muči nije više Bližnji, već objekr čija se bol

neutralizira, svodi na vlasništvo s kojim treba postupati na racionalno­

-utilitarni način računice (velika bol je dopuštena ako sprečava još veću

bol). Ono što se ovdje gubi iz vida jest ponor beskonačnosti koja pripada

subjektu. Stoga je znakovito da knjiga koja zagovara mučenje nosi naziv

Kraj vjere - ne u onom očiglednom smislu »vidite, samo nas naša vjera

u Boga i božanski poriv da volimo svog bližnjeg naposljetku sprečava

da mučimo ljude«, nego u mnogo radikalnijem smislu. Drugi subjekt

(u krajnjoj liniji, subjekt kao takav) za Lacana nije nešto neposredno

dano nego »pretpostavka«, nešto što se pretpostavlja, objekt vjerovanja­

kako ikad mogu biti siguran da je ono što vidim ispred sebe neki drugi

subjekt, a ne prazan i šuplji jednodimenzionalni biološki stroj?

Bližnji kao stvar

Takav pretpostavljeni subjekt stoga nije još jedno ljudsko biće koje

ima bogat unutarnji život ispunjen osobnim životnim pričama koje

sam sebi prepričava da bi stekao neko smisleno životno iskustvO, s

obzirom na to da takva osoba u krajnjoj liniji ne može biti neprijatelj.

»~iiateli je onaj čiju priču joŠ niste ču1i,«6 Najbolji književni pri­

mjer koji potkrepljuje ovu tezu je Frankemtein Mary Shelley. Ona je

učinila nešto što konzervativac ne bi nikad mogao učiniti. U središnjem

dijelu romana, ona dopušta čudovištu da samo govori, da pripovijeda

42 SLAVOJ ŽIŽEK

Razlozi za to su, uvjeren sam, u jednakoj mjeri neurološke naravi kao i oni koji se

odnose na mjesečevu iluziju [ ... J Možda je došlo vrijeme da izvadimo naše okulare

i podignemo ih u nebo.'

Ne čudi da Harris upućuje na Alana Derschowitza i njegovo legitimi­

ziranje torture.4 Da bi suspregnuo tu evolucijski uvjetov~ivost

na fizički prikaz patnji drugih, Harris je zamislio idealnu~l~~ isti~~(, efikasan oblik mučenja jednak kavi bez kofeina ili dijetnoj Coti:"

lijek koji bi podjednako iznio na vidjelo oruđa torture i instrumente njenoga kraj­

njeg zarajivanja. Pilula bi djelovala na taj način da proizvede kratkotrajnu paralizu i

kratkotrajnu tjeskobu, tako snažnu da se nijedno ljudsko biće ne bi željelo drugi put

tome prepustiti. Zamislite kako bismo se osjećali mi mučitelji ako bi, nakon što smo

dali pilulu zarobljenim teroristima, svaki od njih prilegao i zaspao na sat vremena te

se nakon toga probudio i odmah priznao sve što zna o djelovanju njegove organiza­

cije. Ne bismo li došli u iskušenje da je naposljetku nazovemo »pilula istine«?5

Ove riječi - »lijek koji bi podjednako iznio na vidjelo oruđa torture i

instrumente njenoga krajnjeg zatajivanja« - sadrže tipičnu postmodernu

logiku čokoladnog laksativa: ovako zamišljena tortura je poput kave bez

kofeina - dobivamo željeni rezultat a da ne moramo trpjeti neugodne

popratne učinke. U ozloglašenom Institutu Serbski u Moskvi, koji je bio

psihijatarski odjel KGB-a, izumili su upravo takvu drogu kojom su mučili

disidente: u srce zatvorenika ubrizgali su injekciju koja bi mu usporila puls

i prouzročila užasavajuću tjeskobu. Gledano izvana, činilo se da je zatvore­

nik samo predoziran, ali zapravo je proživljavao pravu noćnu moru.

Harris je prekršio vlastito pravilo kad se usredotočio na jedanaesti

rujna i kritizirao Chomskog. Chomsky jeva je poanta upravo u tome

da je licemjerno tolerirati apstraktno .i anonimno ubijanje tisuća

a u isto vrijeme osuđivati pojedinačne slučajeve kršenja ljudskih

prava. Zbog čega bi Kissinger, koji je naredio totalno bombardiranje

Kambodže koje je prouzročilo smrt desetaka tisuća ljudi bio manji

zločinac od onih koji su odgovorni za rušenje Twin Towersa? Nije li to

stoga što smo žrtve "etičke iluzije«? Užas napada jedanaestoga rujna bio

je vrlo detaljno prikazan u medijima, ali je zato TV postaja al-Jazeera

o NASILJU ('4,')

osuđena zbog toga što je prikazala rezultate američkog bombardiranja

u Faludži i osuđena za suradnju s teroristima.

Međutim, ovdje je na djelu nešto mnogo više uznemirujuće: bliskost

(sa subjektom kojeg se muči) koja pobuđuje simpatiju i čini torturu

neprihvatljivom nije tek puka fizička bliskost žrtve nego, u najdu­

bljem smislu, bliskost Bližnjeg, sa svim židovsko-kršćansko-frojdovskim

konotacijama tog pojma, bliskost onoga što je prema definiciji uvijek

»preblizu«, ma koliko bilo fizički udaljeno. Ono na što Harris cilja sa

zamišljenom »pilulom istine« nije ništa drugo doli ukidanje dimenzije

Bližnjega. Subjekt kojeg se muči nije više Bližnji, već objekr čija se bol

neutralizira, svodi na vlasništvo s kojim treba postupati na racionalno­

-utilitarni način računice (velika bol je dopuštena ako sprečava još veću

bol). Ono što se ovdje gubi iz vida jest ponor beskonačnosti koja pripada

subjektu. Stoga je znakovito da knjiga koja zagovara mučenje nosi naziv

Kraj vjere - ne u onom očiglednom smislu »vidite, samo nas naša vjera

u Boga i božanski poriv da volimo svog bližnjeg naposljetku sprečava

da mučimo ljude«, nego u mnogo radikalnijem smislu. Drugi subjekt

(u krajnjoj liniji, subjekt kao takav) za Lacana nije nešto neposredno

dano nego »pretpostavka«, nešto što se pretpostavlja, objekt vjerovanja­

kako ikad mogu biti siguran da je ono što vidim ispred sebe neki drugi

subjekt, a ne prazan i šuplji jednodimenzionalni biološki stroj?

Bližnji kao stvar

Takav pretpostavljeni subjekt stoga nije još jedno ljudsko biće koje

ima bogat unutarnji život ispunjen osobnim životnim pričama koje

sam sebi prepričava da bi stekao neko smisleno životno iskustvO, s

obzirom na to da takva osoba u krajnjoj liniji ne može biti neprijatelj.

»~iiateli je onaj čiju priču joŠ niste ču1i,«6 Najbolji književni pri­

mjer koji potkrepljuje ovu tezu je Frankemtein Mary Shelley. Ona je

učinila nešto što konzervativac ne bi nikad mogao učiniti. U središnjem

dijelu romana, ona dopušta čudovištu da samo govori, da pripovijeda

SLAVOJ ŽiŽEK44

događaje iz vlastite perspektive. Takva odluka predstavlja najradikalniji

izraz liberalnog shvaćanja slobode govora: svatko ima pravo da se čuje

i njegov glas. U Frankensteinu čudovište nije ))stvar«, strašni objekt s

kojim se nitko ne želi sukobiti; on je u cijelosti subjektiviran. Mary

Shelley ulazi u njegov um i postavlja pitanje kakav je to osjećaj biti eti­

ketiran, određen, ugnjetavan, izopćen, čak i fIZički iwbličen od društva.

.. Najvećem zločincu stoga je dopušteno da se predstavi kao najveća žrtva.

Monstruozni ubojica otkriva se kao duboko povrijeđeno i očajno biće

koje žudi za društvom i ljubavlju.

Ta teza, međutim, ima i svoja jasna ograničenja: bi li se na isti način

moglo reći da je Hitler bio neprijatelj samo zato što nismo mogli čuti i

njegovu stranu priče? U djelu Lenin's Tomb (Lenjinova grobnica) David

Remnick izvještava o svojim pokušajima da tijekom posjeta Moskvi

1988. godine upozna Lazara Kaganoviča, posljednjega preživjelog

člana Staljinova užeg kruga suradnika koji je donio odluku o programu '"

kolektivizacije i koji je bio odgovoran za nečuvena razaranja i patnje.

U dobi od preko devedeset godina, živio je povučeno u svome stanu.

Remnicka je fascinirala mogućnost da susretne jednu zaista zlu osobu:

:l.elio sam znati vjeruje li Kaganovič još uvijek? Osjeta li krivnju ili sram? I ŠtO misli

o Gorbačovu, sadašnjem generalnom sekretaru? Ali to zapravo nije ono ito me

zanimalo. Uglavnom sam samo želio biti u istoj sobi s Kaganovičem, vidjeti kairo izgleda zao čovjek, saznati što je sve činio i kakve sve knjige drži u stanu'?

Ono s čime bi se Remnick najvjerojatnije susreo da je imao prilike

upoznati Kaganoviča bio bi slab i dobroćudan starac izgubljen u svojim

snovima. Kad je tijekom 6O-ih godina Svetlana Staljin emigrirala u

SAD preko Indije i objavila svoje memoare, opisala je Staljina )iznu­

tra« kao osjećajnog oca i brižnog vođu kojem su njegovi zli suradnici,

a napose Lavrentij Berija, natovarili većinu masovnih ubojstava koja

su počinjena. Nakon toga je Berijin sin Sergo objavio svoje memoare

u kojima je portretirao oca kao osjećajnog obiteljskog čovjeka koji je

naprosto slijedio Staljinova naređenja i potajno želio broj žrtava učiniti

o NAlILIU (' 45

što manjim. I Andrej Malenkov, sin Georgija Malenkova, također je

ispričao svoju priču o svom ocu, Staljinovu nasljedniku, opisujući ga kao poštenog i predanog radnika koji je uVijek strepio za svoj život.

t!;t!ll!!!h . .t}t~ndt.b!hl~_~~~~~ nisu bil~_..Q!g~~~~_. ~aj.:.c::n..?':~~~mlonskQ,g..z1a: J.~ J.z.Illi;gu_l1j)hpx~. i!!~imn()s..!~~.':.~~_ i užasa njih_9y:ih.~.agrQman, ~sk:lJ~tv~ koje stječemo o našem životu ~....,,-- ~ .........-- " ·"'"I'~'~

iznutra, priče .koje pripovijedamo. sami sebi o nama samima da bismo ~ ". ~''''''f''''

s.Lobjas.Aili.šuLčinim~tavljajuJs.tLnsk:!!.!~ - istina se nalazi izvana, ~-.--.---~--.-~.-~-.-."

v v_· a u onom~.sto...CUllillO.•_..

Jedna od stvari koje uvijek iznenađuju naivnu etičku svijest jest kako

to da isti oni ljudi koji su počinili strašna zlodjela prema svojim nepri­

jateljima mogu istovremeno iskazivati toplinu, humanost i brižnost za

članove grupe kojoj pripadaju? Nije li neobično da je isti onaj vojnik

koji je poklao nedužne civile spreman žrtvovati vlastiti život za svoje

suborce? Ili zapovjednik koji je naredio strijeljanje talaca i koji nakon

toga navečer piše pismo svojoj obitelji puno iskrene ljubavi? Izgleda da se takvo ograničavanje naše etičke zabrinutosti na neki uski krug zbiva

suprotno našem spontanom uvidu da smo svi mi ljudska bića s istim

zajedničkim nadama, strahovima i patnjama, te stoga i s istim opravda­

nim zahtjevom za poštovanjem i dostojanstvom. Shodno tome, oni koji

ograničavaju vidokrug svoje etičke zabrinutosti u najdubljem su smislu

nekonzistentni, čak i »licemjetni«. Kazano Habermasovim rječnikom,

oni su uvučeni u pragmatičnu kontradikciju, jer krše etičke norme

koje održavaju njihovu vlastitu gOVOtnU zajednicu. Nepriznavanje istih

temeljnih etičkih prava onima koji se nalaze izvan naše zajednice za

razliku od onih koji su unutra, nije nešto šta je prirođeno ljudskom

biću: to je kršenje naše spontane etičke naklonosti koje uključuje bru­

talnu represiju isamoporicanje.

Kad su nakon pada komunizma istočnonjemačkog ))mekog« disiden­

ta, pisca Stephana Hermlina optužili da je SO-ih godina pisao tekstove i

pjesme koje su veličale Staljina, on je na te prigovore odgovorio bijesno

SLAVOJ ŽiŽEK44

događaje iz vlastite perspektive. Takva odluka predstavlja najradikalniji

izraz liberalnog shvaćanja slobode govora: svatko ima pravo da se čuje

i njegov glas. U Frankensteinu čudovište nije ))stvar«, strašni objekt s

kojim se nitko ne želi sukobiti; on je u cijelosti subjektiviran. Mary

Shelley ulazi u njegov um i postavlja pitanje kakav je to osjećaj biti eti­

ketiran, određen, ugnjetavan, izopćen, čak i fIZički iwbličen od društva.

.. Najvećem zločincu stoga je dopušteno da se predstavi kao najveća žrtva.

Monstruozni ubojica otkriva se kao duboko povrijeđeno i očajno biće

koje žudi za društvom i ljubavlju.

Ta teza, međutim, ima i svoja jasna ograničenja: bi li se na isti način

moglo reći da je Hitler bio neprijatelj samo zato što nismo mogli čuti i

njegovu stranu priče? U djelu Lenin's Tomb (Lenjinova grobnica) David

Remnick izvještava o svojim pokušajima da tijekom posjeta Moskvi

1988. godine upozna Lazara Kaganoviča, posljednjega preživjelog

člana Staljinova užeg kruga suradnika koji je donio odluku o programu '"

kolektivizacije i koji je bio odgovoran za nečuvena razaranja i patnje.

U dobi od preko devedeset godina, živio je povučeno u svome stanu.

Remnicka je fascinirala mogućnost da susretne jednu zaista zlu osobu:

:l.elio sam znati vjeruje li Kaganovič još uvijek? Osjeta li krivnju ili sram? I ŠtO misli

o Gorbačovu, sadašnjem generalnom sekretaru? Ali to zapravo nije ono ito me

zanimalo. Uglavnom sam samo želio biti u istoj sobi s Kaganovičem, vidjeti kairo izgleda zao čovjek, saznati što je sve činio i kakve sve knjige drži u stanu'?

Ono s čime bi se Remnick najvjerojatnije susreo da je imao prilike

upoznati Kaganoviča bio bi slab i dobroćudan starac izgubljen u svojim

snovima. Kad je tijekom 6O-ih godina Svetlana Staljin emigrirala u

SAD preko Indije i objavila svoje memoare, opisala je Staljina )iznu­

tra« kao osjećajnog oca i brižnog vođu kojem su njegovi zli suradnici,

a napose Lavrentij Berija, natovarili većinu masovnih ubojstava koja

su počinjena. Nakon toga je Berijin sin Sergo objavio svoje memoare

u kojima je portretirao oca kao osjećajnog obiteljskog čovjeka koji je

naprosto slijedio Staljinova naređenja i potajno želio broj žrtava učiniti

o NAlILIU (' 45

što manjim. I Andrej Malenkov, sin Georgija Malenkova, također je

ispričao svoju priču o svom ocu, Staljinovu nasljedniku, opisujući ga kao poštenog i predanog radnika koji je uVijek strepio za svoj život.

t!;t!ll!!!h . .t}t~ndt.b!hl~_~~~~~ nisu bil~_..Q!g~~~~_. ~aj.:.c::n..?':~~~mlonskQ,g..z1a: J.~ J.z.Illi;gu_l1j)hpx~. i!!~imn()s..!~~.':.~~_ i užasa njih_9y:ih.~.agrQman, ~sk:lJ~tv~ koje stječemo o našem životu ~....,,-- ~ .........-- " ·"'"I'~'~

iznutra, priče .koje pripovijedamo. sami sebi o nama samima da bismo ~ ". ~''''''f''''

s.Lobjas.Aili.šuLčinim~tavljajuJs.tLnsk:!!.!~ - istina se nalazi izvana, ~-.--.---~--.-~.-~-.-."

v v_· a u onom~.sto...CUllillO.•_..

Jedna od stvari koje uvijek iznenađuju naivnu etičku svijest jest kako

to da isti oni ljudi koji su počinili strašna zlodjela prema svojim nepri­

jateljima mogu istovremeno iskazivati toplinu, humanost i brižnost za

članove grupe kojoj pripadaju? Nije li neobično da je isti onaj vojnik

koji je poklao nedužne civile spreman žrtvovati vlastiti život za svoje

suborce? Ili zapovjednik koji je naredio strijeljanje talaca i koji nakon

toga navečer piše pismo svojoj obitelji puno iskrene ljubavi? Izgleda da se takvo ograničavanje naše etičke zabrinutosti na neki uski krug zbiva

suprotno našem spontanom uvidu da smo svi mi ljudska bića s istim

zajedničkim nadama, strahovima i patnjama, te stoga i s istim opravda­

nim zahtjevom za poštovanjem i dostojanstvom. Shodno tome, oni koji

ograničavaju vidokrug svoje etičke zabrinutosti u najdubljem su smislu

nekonzistentni, čak i »licemjetni«. Kazano Habermasovim rječnikom,

oni su uvučeni u pragmatičnu kontradikciju, jer krše etičke norme

koje održavaju njihovu vlastitu gOVOtnU zajednicu. Nepriznavanje istih

temeljnih etičkih prava onima koji se nalaze izvan naše zajednice za

razliku od onih koji su unutra, nije nešto šta je prirođeno ljudskom

biću: to je kršenje naše spontane etičke naklonosti koje uključuje bru­

talnu represiju isamoporicanje.

Kad su nakon pada komunizma istočnonjemačkog ))mekog« disiden­

ta, pisca Stephana Hermlina optužili da je SO-ih godina pisao tekstove i

pjesme koje su veličale Staljina, on je na te prigovore odgovorio bijesno

SLAVOJ ŽiŽEK46

i podcjenjivački kazavši da je u to vrijeme Staljinovo ime u Europi

predstavljalo svijetli primjer slobode i pravednosti i nije ni u kojem slu­

čaju bilo povezano sa strašnim zbivanjima koja su se l>tajno« odvijala u

Sovjetskom Savezu. Taj izgovor je, dakako, prejednostavan i lagan: nije

trebalo znati istinu o staljinističkom teroru da bi se posumnjalo kako u

staljinizmu postoji nešto strašno pogrešno. Čitanje tekstova objavljenih

u javnosti - službenih izvještaja sa suđenja, napada na neprijatelja, služ­

benih panegirika Staljinu i ostalim vođama - trebalo je biti i više nego

dovoljno. Na neki način, sve što je trebalo znati bilo je dovoljno jasno

iz tih tekstova. Upravo je stoga istinski začuđujuće licemjerje spremnost

komunista sa Zapada koji su to promatrali da staljinističke optužbe

doživljavaju kao psihološke činjenice o optuženima. U pismu Walteru

Benjaminu iz 1938. godine Theodor Adorno spominje razgovor s ljevi­

čarski nastrojenim skladateljem Hansom Eislerom iz New Yorka:

Nisam uopće obraćao pažnju na njegovu nemuštu obranu moskovskih procesa,

a šalu koju je provalio o Buharinovu ubojstvu popratio sam s velikim gađenjem. Tvrdio je da ga je poznavao iz Moskve i da je njegova savjest već tada bila tako loša

da njega, Eislera, nije čak mogao iskreno pogledati u oči.9

Ovdje zapanjuje Eislerova psihološka zaslijepljenost: pogrešno je

protumačio Buharinov strah (od kontakta sa strancima kad je znao da

ga nadziru i da će ga uskoro uhapsiti) kao osjećaj unutarnje krivnje za

staljinističke zločine. Na koji način bi se to moglo protumačiti u svjetlu

činjenice da su mnogi na Zapadu kulturne proizvode visokog staljiniz­

ma doživljavali kao naj autentičniji izraz autentične moralnosti, iskrenog

humanizma i vjere u čovjeka (prisjetimo se zapadnjačke recepcije trilo­

gije o Gorkom Marka Donskoja)? Možda bi se ovdje trebalo odmaknuti

od pristupa koji ističe naivnost zapadnjačkih putnika-svjedoka kad je

riječ o strahotama staljinističkog Sovjetskog saveza prema deleuzeov­

skom shvaćanju kontingentnog niza ispresijecanja i proizvođenja posve

različitih značenja, poput znanstveno-fantastične priče u kojoj znan­

stvenik otkriva kako je eksplozija koja se opisuje u Bibliji i koja označa-

ONUILJU ( 47)

va božansku poruku zapravo bila vidljivi trag strašne katastrofe koja je

uništila izvanzemaljsku civilizaciju na njenom vrhuncu. Odnosno, ono

što je teško prihvatiti odnosi se na činjenicu da užas na temelju kojeg je

nastala trilogija o Gorkom ni na koji način ne potkopava autentičnost

njenog učinka na zapadnjačku ili čak rusku publiku.

Znakovito je da je za vrijeme otmice (četiriju) aviona jedanaestog

rujna najčešća poruka koju su putnici, znajući da će uskoro vjerojat­

no umrijeti, slali svojim najbližima, glasila »volim te«.. Martin Amis _

naglasio je ovu pavlovsku poantu prema kojoj je naposljetku najvažnija

ljubav: ».LJl,lbay'~1!e~t,Lakm.::J,.im~I!~~!.I!~~.t2..I!~<?s~~le,~!r~ ip~.. ~e.č.i1!L ,/ ',~ 4a je Ij1!bavj~dini di?..~?-s samihkoH je ppstojan kad se svijet p~olqene. '\

~.a. ekI~nzatall'l.Dl.J~lO Medutim, ovdje i dalje postoji sjena sumnje: nije

li takvo očajničko izražavanje ljubavi također na neki ničin lažno, ista

ona prijevara poput iznenadnog obraćanja Bogu i molitve osobe koja se

iznenada suoči s opasnošću ili blizinom smrti -licemjerni oportunistič­

ki potez uzrokovan strahom, a ne istinskim uvjerenjem? Zašto bi naše

ponašanje u takvim očajničkim situacijama bilo u većoj mjeri istinito?

Nije li ponajprije riječ o tome da nas u takvim trenucima instinkt za

preživljavanjem nagoni da izdamo svoju želju? U tom smislu, obraćanje

Bogu ili iskazivanje ljubavi predstavljaju žrtvovanje želje. Sudeći prema

mnogobrojnim sjećanjima, mnogi osuđenici u staljinističkim monti­

ranim procesima našli su se ispred streljačkog voda iskazujući svoju

nevinost i ljubav prema Staljinu, u patetičnoj gesti koja je imala za cilj

iskupljenje u očima velikog Drugog. Na isti način zapanjujuće je kako

su u svojoj privatnoj korespondenciji Ethel i Julius Rosenberg poricali

da su sovjetski špijuni, prikazujući se kao nedužne žrtve urote FBI-a,

iako su (na sramotu onih koji su ih branili) nedavno pronađeni doku­

menti dokazali da je barem Julius bio špijun (iako niže rangiran nego

što je stajalo u optužnici). U toj je priči veoma čudno to što se čitajući

danas njihovu intimnu korespondenciju, bez obzira na to što znamo

da je bio špijun, nikako ne možemo oteti dojmu neusiljene iskrenosti,

CI

SLAVOJ ŽiŽEK46

i podcjenjivački kazavši da je u to vrijeme Staljinovo ime u Europi

predstavljalo svijetli primjer slobode i pravednosti i nije ni u kojem slu­

čaju bilo povezano sa strašnim zbivanjima koja su se l>tajno« odvijala u

Sovjetskom Savezu. Taj izgovor je, dakako, prejednostavan i lagan: nije

trebalo znati istinu o staljinističkom teroru da bi se posumnjalo kako u

staljinizmu postoji nešto strašno pogrešno. Čitanje tekstova objavljenih

u javnosti - službenih izvještaja sa suđenja, napada na neprijatelja, služ­

benih panegirika Staljinu i ostalim vođama - trebalo je biti i više nego

dovoljno. Na neki način, sve što je trebalo znati bilo je dovoljno jasno

iz tih tekstova. Upravo je stoga istinski začuđujuće licemjerje spremnost

komunista sa Zapada koji su to promatrali da staljinističke optužbe

doživljavaju kao psihološke činjenice o optuženima. U pismu Walteru

Benjaminu iz 1938. godine Theodor Adorno spominje razgovor s ljevi­

čarski nastrojenim skladateljem Hansom Eislerom iz New Yorka:

Nisam uopće obraćao pažnju na njegovu nemuštu obranu moskovskih procesa,

a šalu koju je provalio o Buharinovu ubojstvu popratio sam s velikim gađenjem. Tvrdio je da ga je poznavao iz Moskve i da je njegova savjest već tada bila tako loša

da njega, Eislera, nije čak mogao iskreno pogledati u oči.9

Ovdje zapanjuje Eislerova psihološka zaslijepljenost: pogrešno je

protumačio Buharinov strah (od kontakta sa strancima kad je znao da

ga nadziru i da će ga uskoro uhapsiti) kao osjećaj unutarnje krivnje za

staljinističke zločine. Na koji način bi se to moglo protumačiti u svjetlu

činjenice da su mnogi na Zapadu kulturne proizvode visokog staljiniz­

ma doživljavali kao naj autentičniji izraz autentične moralnosti, iskrenog

humanizma i vjere u čovjeka (prisjetimo se zapadnjačke recepcije trilo­

gije o Gorkom Marka Donskoja)? Možda bi se ovdje trebalo odmaknuti

od pristupa koji ističe naivnost zapadnjačkih putnika-svjedoka kad je

riječ o strahotama staljinističkog Sovjetskog saveza prema deleuzeov­

skom shvaćanju kontingentnog niza ispresijecanja i proizvođenja posve

različitih značenja, poput znanstveno-fantastične priče u kojoj znan­

stvenik otkriva kako je eksplozija koja se opisuje u Bibliji i koja označa-

ONUILJU ( 47)

va božansku poruku zapravo bila vidljivi trag strašne katastrofe koja je

uništila izvanzemaljsku civilizaciju na njenom vrhuncu. Odnosno, ono

što je teško prihvatiti odnosi se na činjenicu da užas na temelju kojeg je

nastala trilogija o Gorkom ni na koji način ne potkopava autentičnost

njenog učinka na zapadnjačku ili čak rusku publiku.

Znakovito je da je za vrijeme otmice (četiriju) aviona jedanaestog

rujna najčešća poruka koju su putnici, znajući da će uskoro vjerojat­

no umrijeti, slali svojim najbližima, glasila »volim te«.. Martin Amis _

naglasio je ovu pavlovsku poantu prema kojoj je naposljetku najvažnija

ljubav: ».LJl,lbay'~1!e~t,Lakm.::J,.im~I!~~!.I!~~.t2..I!~<?s~~le,~!r~ ip~.. ~e.č.i1!L ,/ ',~ 4a je Ij1!bavj~dini di?..~?-s samihkoH je ppstojan kad se svijet p~olqene. '\

~.a. ekI~nzatall'l.Dl.J~lO Medutim, ovdje i dalje postoji sjena sumnje: nije

li takvo očajničko izražavanje ljubavi također na neki ničin lažno, ista

ona prijevara poput iznenadnog obraćanja Bogu i molitve osobe koja se

iznenada suoči s opasnošću ili blizinom smrti -licemjerni oportunistič­

ki potez uzrokovan strahom, a ne istinskim uvjerenjem? Zašto bi naše

ponašanje u takvim očajničkim situacijama bilo u većoj mjeri istinito?

Nije li ponajprije riječ o tome da nas u takvim trenucima instinkt za

preživljavanjem nagoni da izdamo svoju želju? U tom smislu, obraćanje

Bogu ili iskazivanje ljubavi predstavljaju žrtvovanje želje. Sudeći prema

mnogobrojnim sjećanjima, mnogi osuđenici u staljinističkim monti­

ranim procesima našli su se ispred streljačkog voda iskazujući svoju

nevinost i ljubav prema Staljinu, u patetičnoj gesti koja je imala za cilj

iskupljenje u očima velikog Drugog. Na isti način zapanjujuće je kako

su u svojoj privatnoj korespondenciji Ethel i Julius Rosenberg poricali

da su sovjetski špijuni, prikazujući se kao nedužne žrtve urote FBI-a,

iako su (na sramotu onih koji su ih branili) nedavno pronađeni doku­

menti dokazali da je barem Julius bio špijun (iako niže rangiran nego

što je stajalo u optužnici). U toj je priči veoma čudno to što se čitajući

danas njihovu intimnu korespondenciju, bez obzira na to što znamo

da je bio špijun, nikako ne možemo oteti dojmu neusiljene iskrenosti,

CI

---------

48 SLAVOJ ŽiŽEK

. kao da je Rosenberg sam sebe uvjerio da je posve nevin. Ova je činje­

nica još čudnija pitamo li se, ako je zaista vjerovao u Sovjetski Savez,

zašto onda ne bi špijunirao u njegovu korist i ponosio se time? (Ovo

nas zapravo dovodi do onog što bi se moglo nazvati istinskim etičkim

činom: zamislimo ženu koja zove svog supruga i u zadnjim trenucima

života telefonom mu poručuje: »Samo sam ti htjela reći da je naš brak

bio katastrofa i da te ne mogu smisliti..

Prisjetimo se još jedne tragične figure iz razdoblja Hladnog rata,

ljevičara sa Zapada koji su se junački suprotstavljali antikomunističkoj

histeriji u svojim zemljama čineći to na krajnje iskren način. Bili su

spremni otići i u zatvor zbog svojih komunističkih uvjerenja braneći

Sovjetski Savez. Nije li upravo iluzorna narav njihovih uvjerenja ono

što njihovo subjektivno stajalište čini tako tragički sublimnim? Turobna

stvarnost staljinističkog Sovjetskog Saveza čini njihova unutrašnja uvje­

renja tako krhkim i lijepim. To nas dovodi do radikalnog i neočekiva­

nog zaključka: nije dovoljno tek reći da se ovdje radi samo o tragički

neumjesnom etičkom uvjerenju, o slijepom povjerenju koje izbjegava

suočiti se s bijednom i užasavajućom stvarnosti njene etičke reference.

Što ako, suprotno tome, takva sljepoća i nasilna gesta isključivanja i

odbijanja da se istini pogleda u oči, takvo poricanje stvarnosti i fetiši­

stički stav koji glasi »vrlo dobro znam da se u Sovjetskom savezu doga­

đaju užasne stvari, ali bez obzira na to vjerujem u sovjetski socijalizam«

zapravo u najdubljem smislu istinski tvori svako etičko stajalište?

~~je bio svjestan ovog paradoksa kad j~ u S/lQ.ru~!!!!:!a (1795.) iskaZao svoje oduševljenje Francuskom revolucijom. Njeno se istinsko

značenje ne nalazi u onome što se zbivalo u Parizu (a uglavnom je bilo

strašno i sastojalo se od ubilačkih strasti i poriva) nego II oduševljenoj

reakciji koju su ti događaji proizveli u očima promatrača diljem Europe

koji su na njih gledali sa simpatijama:

Nedavna narodna revolucija ispunjena je duhom i može podjednako propasti ili uspjeti, prouzročiti bijedu i okrutnosti, ali se bez obzira na to zbiva u srcima svih promatrača koji u nju nisu uključeni, zauzimajući stranu prema želji [eine

o NASILJU 49'

Teilnehmung dem Wunsche nach] koja graniči s oduševljenjem i koju je. s obzirom da njeno pojavljivanje nije proteklo bez opasnosti, nedvojbeno uzrokovala moralna sklonost čovječanstva. l l

Prevedeno na lacanovski iezik, .stvarni događaj odnosno is~....

dimenzij.a.~.~a:!~~LnJi:~n.eP!lS!ednQjstyaro.Qst~ zbivanja u Parizl!> oeg.Q. II tQme k.ako. s@ tQ·~AOS!. pre4s~avila pro-o

matračima i kakve je sve nade u njima pobu~}l0.t:Y.arl!c:>s.~~!?iv:l,Oja..Y-.

&~i.B~~-~~·~;k~raImenziJi··e;pi~ij~kpQl(ije~ti) ruLsubli.m.o.a. ..:ilika koja j@ preizlfsla odIlŠevlj.eI)jc;: EriE$!d~Yl~~~.!~.::.

Mutatis mutandis, isto se odnosi i na zapadnjačke poštovatelje

Sovjetskog Saveza. Sovjetsko iskustvo »izgradnje socijalizma u jednoj

zemlji« nedvojbeno je »nagomilalo bijedu i okrutnost«, ali je isto tako

pobudilo oduševljenje u srcima promatrača (koji u to nisu bili izravno

uključeni) ... ~il~gla§,t1l!.QraJ.!Je svak~ika o~lania.tLna~.g.(:~J:.~,

.&:J;išiuič!rog ,efi€iRja? l'Jjje li i naiuniverz.;Unija-.e!L~~~P?"Y2ći. !i~~j.::l._z,~~ariti neki g~lik pQfift;"~.sto je sa živQtini~a..~~j~bijamo. ,zbQg,_hrane~ .:rko~..ocLDall btio i dalje jesti sl,injet.iQ" ~

tvorni,ci. lIckQi9j ~u.. ~i.njc,JJapola IlIij.ep:.J gotovo uopće ce mogu bodaJ:L zaJ.2je.r.ilue".,n;M~.~,b~~,~.~~,~ Š~gffiQ,

~_~.YČeoJima-i. patajama &U;.ma,.!iI!~!.~",kQ~~....~L~u.,či,nje.n.:i­<:u naerosto igoorir.a.me? Zamislimo koji bi učinak imao smd[film_!!.

~~~lIl~S.ce.RIi~m.~_ ono ~~;;e"~~~i~~~i!~;~ij~t!l:'~ n~~oliko ,

tisuća puta: brutalna Olll,čc:n.ja. kO,l?aJ).j.e.,ačiju... gnj.ečc:oje..tcstisa=..tdku.. -.-~-.­

je sve i nabrojati. Bi li'proIE~!!,ačtakvogJllrnaJ;)iQ~!l g~IlIl1 i dalje živjeti

'~ i d~';~d;?15i~-pod I.lYJ.aom.-da-·je·swpenz.ijom~~'· !.lČinko:ri1;9~ti..u..s.t~Jliy..~tisve~čemu je svjedočio. t..akva vrsta -+--2.• za!>.~!~Y..~..§~riLiesty. f~ti§i~tičkog..p~: »Znam.l..~!! .n~}:.t:!!m..zruui.._ J _~~~.!l.c:.;I1~!.<t~.alLod.bij,.qm..l1 cij~losti pr.eu~ri,po~ll<:~i~:_~c:>: ga.:z.o.anja. tako..d.a.mo~,idaljcA~E,Yi.tL~QA:l .1'!~. z~~.~..

Postaje jasno da se svaka etika mora uvelike oslanjati upravo na tu

gestu fetišističkog poricanja. To se odnosi čak i na naizgled posve očitu

---------

48 SLAVOJ ŽiŽEK

. kao da je Rosenberg sam sebe uvjerio da je posve nevin. Ova je činje­

nica još čudnija pitamo li se, ako je zaista vjerovao u Sovjetski Savez,

zašto onda ne bi špijunirao u njegovu korist i ponosio se time? (Ovo

nas zapravo dovodi do onog što bi se moglo nazvati istinskim etičkim

činom: zamislimo ženu koja zove svog supruga i u zadnjim trenucima

života telefonom mu poručuje: »Samo sam ti htjela reći da je naš brak

bio katastrofa i da te ne mogu smisliti..

Prisjetimo se još jedne tragične figure iz razdoblja Hladnog rata,

ljevičara sa Zapada koji su se junački suprotstavljali antikomunističkoj

histeriji u svojim zemljama čineći to na krajnje iskren način. Bili su

spremni otići i u zatvor zbog svojih komunističkih uvjerenja braneći

Sovjetski Savez. Nije li upravo iluzorna narav njihovih uvjerenja ono

što njihovo subjektivno stajalište čini tako tragički sublimnim? Turobna

stvarnost staljinističkog Sovjetskog Saveza čini njihova unutrašnja uvje­

renja tako krhkim i lijepim. To nas dovodi do radikalnog i neočekiva­

nog zaključka: nije dovoljno tek reći da se ovdje radi samo o tragički

neumjesnom etičkom uvjerenju, o slijepom povjerenju koje izbjegava

suočiti se s bijednom i užasavajućom stvarnosti njene etičke reference.

Što ako, suprotno tome, takva sljepoća i nasilna gesta isključivanja i

odbijanja da se istini pogleda u oči, takvo poricanje stvarnosti i fetiši­

stički stav koji glasi »vrlo dobro znam da se u Sovjetskom savezu doga­

đaju užasne stvari, ali bez obzira na to vjerujem u sovjetski socijalizam«

zapravo u najdubljem smislu istinski tvori svako etičko stajalište?

~~je bio svjestan ovog paradoksa kad j~ u S/lQ.ru~!!!!:!a (1795.) iskaZao svoje oduševljenje Francuskom revolucijom. Njeno se istinsko

značenje ne nalazi u onome što se zbivalo u Parizu (a uglavnom je bilo

strašno i sastojalo se od ubilačkih strasti i poriva) nego II oduševljenoj

reakciji koju su ti događaji proizveli u očima promatrača diljem Europe

koji su na njih gledali sa simpatijama:

Nedavna narodna revolucija ispunjena je duhom i može podjednako propasti ili uspjeti, prouzročiti bijedu i okrutnosti, ali se bez obzira na to zbiva u srcima svih promatrača koji u nju nisu uključeni, zauzimajući stranu prema želji [eine

o NASILJU 49'

Teilnehmung dem Wunsche nach] koja graniči s oduševljenjem i koju je. s obzirom da njeno pojavljivanje nije proteklo bez opasnosti, nedvojbeno uzrokovala moralna sklonost čovječanstva. l l

Prevedeno na lacanovski iezik, .stvarni događaj odnosno is~....

dimenzij.a.~.~a:!~~LnJi:~n.eP!lS!ednQjstyaro.Qst~ zbivanja u Parizl!> oeg.Q. II tQme k.ako. s@ tQ·~AOS!. pre4s~avila pro-o

matračima i kakve je sve nade u njima pobu~}l0.t:Y.arl!c:>s.~~!?iv:l,Oja..Y-.

&~i.B~~-~~·~;k~raImenziJi··e;pi~ij~kpQl(ije~ti) ruLsubli.m.o.a. ..:ilika koja j@ preizlfsla odIlŠevlj.eI)jc;: EriE$!d~Yl~~~.!~.::.

Mutatis mutandis, isto se odnosi i na zapadnjačke poštovatelje

Sovjetskog Saveza. Sovjetsko iskustvo »izgradnje socijalizma u jednoj

zemlji« nedvojbeno je »nagomilalo bijedu i okrutnost«, ali je isto tako

pobudilo oduševljenje u srcima promatrača (koji u to nisu bili izravno

uključeni) ... ~il~gla§,t1l!.QraJ.!Je svak~ika o~lania.tLna~.g.(:~J:.~,

.&:J;išiuič!rog ,efi€iRja? l'Jjje li i naiuniverz.;Unija-.e!L~~~P?"Y2ći. !i~~j.::l._z,~~ariti neki g~lik pQfift;"~.sto je sa živQtini~a..~~j~bijamo. ,zbQg,_hrane~ .:rko~..ocLDall btio i dalje jesti sl,injet.iQ" ~

tvorni,ci. lIckQi9j ~u.. ~i.njc,JJapola IlIij.ep:.J gotovo uopće ce mogu bodaJ:L zaJ.2je.r.ilue".,n;M~.~,b~~,~.~~,~ Š~gffiQ,

~_~.YČeoJima-i. patajama &U;.ma,.!iI!~!.~",kQ~~....~L~u.,či,nje.n.:i­<:u naerosto igoorir.a.me? Zamislimo koji bi učinak imao smd[film_!!.

~~~lIl~S.ce.RIi~m.~_ ono ~~;;e"~~~i~~~i!~;~ij~t!l:'~ n~~oliko ,

tisuća puta: brutalna Olll,čc:n.ja. kO,l?aJ).j.e.,ačiju... gnj.ečc:oje..tcstisa=..tdku.. -.-~-.­

je sve i nabrojati. Bi li'proIE~!!,ačtakvogJllrnaJ;)iQ~!l g~IlIl1 i dalje živjeti

'~ i d~';~d;?15i~-pod I.lYJ.aom.-da-·je·swpenz.ijom~~'· !.lČinko:ri1;9~ti..u..s.t~Jliy..~tisve~čemu je svjedočio. t..akva vrsta -+--2.• za!>.~!~Y..~..§~riLiesty. f~ti§i~tičkog..p~: »Znam.l..~!! .n~}:.t:!!m..zruui.._ J _~~~.!l.c:.;I1~!.<t~.alLod.bij,.qm..l1 cij~losti pr.eu~ri,po~ll<:~i~:_~c:>: ga.:z.o.anja. tako..d.a.mo~,idaljcA~E,Yi.tL~QA:l .1'!~. z~~.~..

Postaje jasno da se svaka etika mora uvelike oslanjati upravo na tu

gestu fetišističkog poricanja. To se odnosi čak i na naizgled posve očitu

50 51 SLAVOJ ŽiŽEK

iznimku kao što je budistička gesta solidarnosti sa svim živim bićima.

Naposljetku, rjsj~bu.di:zaIl111~4i jest univerzalizirana indiferen­

~t. zDanje o tg.ffit!-kake-iW-j~i prwelik.o S\ls&jeGanje.Upram..zato-&..

.~~~"~.z.~~J~o .l:t1QkWegkr.<;.vmLu ,suprotnost-uDiverzalUQJll sJJQ.sjeć<!-~ 2.:i.~: ..sudbina zen budizmaruun-jamo.,~,~;e.bezdu.šnog.

!atobornog stava..

Čuđenje zbog te činjenice uopće nije pravi fllorofski stav. Odnosno,

što ako ono što se doima nekonzistentnim, neuspjehom izvlačenja

posljedica iz nečijeg etičkog stava, zapravo posve suprotno predstavlja

njegov pozitivni uvjet mogućnosti? Što ako ic:J?-.dy<!j..a.nj.e.nek.og Qblik:.!..

?!lJgosti ~ domene naše etičke...~bliIl!J19..g!J~t_~_.naravi kao..i.sam..'!.. utemeljujuća gesta etičk2$.!IJli~i!lmft·~& da-sve,~-:,."

Ul~~~tnai~ ~ksplicitne etike u~~"Vtl€Q-bnt~lučivania """'"-""'''' ... ko~~nalazi ti Qodlozi?.!!~9l!l$.ki.sr.a.v~atnosti lpri~ietJm~L~ l p.9zĐ;m;:jzr.eke..j.Y.....r~1!! 4a »l"l:~1!l!l"ni-1llušlrnntea'1li-~ ni Židm:a ni ".; ,Grka.«) uklj.u.č.uJc.ttmd~dY.a.iiID.ic:.DniAkoji.ne.p'~jtt tildjttkjva­nje u zajeqnicu krš~at:l~: U ostalim »partikuiarnim« religijama (pa čak i

u islamu, unato~ njeg.Qvojglobalru:>}.ekspanziji). postoji mjesto za-d.ruge:

t;i!h.~lQl!:f!E~I_M.Lek.9...!l?:.!~..sLt:4~t~yj.so"k;l.Ms:dudm,.. k.r~.Jl.l9to ».~i" IIl:ldi}y.Q,t:~k~5Ltil~R\k!" wa.či i .da.svi oni koji ne p.rihva?,aiJ.l bratstvu.• ""

!1iEJ}JJuii. U prvim godinama iranske revolucije Homeini je uveo isti

paradoks kad je u intervjuu zapadnjačkim novinama rekao da je iranska

revolucija najhumanija u ljudskoj povijesti jer revolucionari nisu ubili

nijednu osobu. Kad ga je iznenađeni novinar upitao a što je onda sa

smrtnim kaznama o kojima se pisalo u medijima. Homeini je hladno­

krvno odgovorio: »Oni koje smo ubili nisu ljudi nego pasji sinovi!«

Kršćani se obično ponose i hvale.time što su prevladali židovsko

eliti~tičko shvaćanje »odabranog naroda« i obuhvatili cjelokupno

čovječanstvo. Kvaka je u tome što Židovi svojim ustrajavanjem na ideji.

5'.. odabranomti.arodu koji je privilegiran time što ima izraYnu~-s Bogom, prihvaćaju čovječnost drugih ljudi koji štuju svoje lažne bogo­

o NASILJU

ve, <i.~~,_~:!~~JsL~1!~~lR~~!lq~11:~~?'~!!9.. ~~l.41':l:~1.!i: nevjer~~~~_. !ll1h:~rzalnosti-čoyječa °SQQ. •

Što je onda sa suprotnom gestom, primjerice onom koju zagovara

francuski fllorof Emmanuel Levinas i koja se sastoji od napuštanja tvrd­

nje o istosti koja je ~tavni dio univerzalnosti i koju zamjenjuje poštova­

nje spram drugosti? Kao što je uočio Sloterdijk, postoji još jedna suprot­

na i još više uznemirujuća dimenzija te ~!~JlSovs~e flgu..r:~ Bli~l$..kao~

~~p~g,jenjivog_.DrYgQg,_koH".z..~!giijje '" n.aše .,.bezuvjc:t~()p?štovanj~.~,l.~" Ta dimenzija je neprocjenjiv Drugi kao neprijatelj, neprijatelj koji je u

apsolutnom smislu Drugi i više nije »časni neprijatelj« nego onaj čiji su

nam stavovi posve strani, tako da u bitci nije moguć nikakav autentičan

susret s njim. Iako Levinas nije imao u vidu tu dimenziju, zbog radi­

kalne proturječnosti, odnosno traumatičnog karaktera Bližnjeg lako je

shvatiti kako je Levinasovo shvaćanje Drugog pripremilo temelje i mje­

sto za njega, čineći to na isti način kao što je ~tova etika pripr~roila

t:~.c:~~~oJaJ.ll dijaboUčnos.w..Ja,kQ.zyuČi srrašoo, j I evinasol.!..lliu.gi

~?p'o~()r.d.r~g~~tJ!~.Ic()l~j~.rađa etička. ~()viJed, .. i nacistička flgu.m

Žido~o neljuds~og DrugogJ~~,()_n~erijat~li.a..E~!ie~9 i~j~tog izvora.

Ustrajući na problematičnoj naravi temeljne židovsko-kršćanske

zapovijedi »ljubi bližnjega svoga«, Freud i Lacan time ne potvrđuju

samo uobičajeni kritičko-ideološki zaključak o tome kako je svako shva­

ćanje univerzalnosti obojeno našim pojedinačnim vrijednostima i stoga

potiče prikriveno isključivanje: oni time donose mnogo jači zaključak o

neuskladivosti Bližnjeg sa samom dimenzijom univerzalnosti. Ono ko

~(!_Q1?lr~.Jllli'ierzaIAGsti .uptal!O..je.J1eljJJ.dsk4_djme.nz;ija_Bližnj~g, p"prayo.

z~l:.?g.r.~aJ:p<?ziciJ:l_ y~ljen()s. tol~~~_?~~II1a., d~J)ače traumatič~a: t~:ne ~,tQ~_:@ y()lien izr~vnCl. d,oživlJ.~vam"p'~~dj~p između onoga što}~arn kao determinirano bi~e. i_~_e!?t:: kao nedokgčivogX koji je.w;rokiju,bavj, _, __ ""' ,. ~ ~

Lacanovu deflniciju ljubavi (»ljubav je davanje onoga čega se nema ... «)

trebalo bi nadopuniti s » .•• onome tko to ne želi primiti«. Poznati

Yeatsovi stihovi opisuju istinski klaustrofobično stanje:

50 51 SLAVOJ ŽiŽEK

iznimku kao što je budistička gesta solidarnosti sa svim živim bićima.

Naposljetku, rjsj~bu.di:zaIl111~4i jest univerzalizirana indiferen­

~t. zDanje o tg.ffit!-kake-iW-j~i prwelik.o S\ls&jeGanje.Upram..zato-&..

.~~~"~.z.~~J~o .l:t1QkWegkr.<;.vmLu ,suprotnost-uDiverzalUQJll sJJQ.sjeć<!-~ 2.:i.~: ..sudbina zen budizmaruun-jamo.,~,~;e.bezdu.šnog.

!atobornog stava..

Čuđenje zbog te činjenice uopće nije pravi fllorofski stav. Odnosno,

što ako ono što se doima nekonzistentnim, neuspjehom izvlačenja

posljedica iz nečijeg etičkog stava, zapravo posve suprotno predstavlja

njegov pozitivni uvjet mogućnosti? Što ako ic:J?-.dy<!j..a.nj.e.nek.og Qblik:.!..

?!lJgosti ~ domene naše etičke...~bliIl!J19..g!J~t_~_.naravi kao..i.sam..'!.. utemeljujuća gesta etičk2$.!IJli~i!lmft·~& da-sve,~-:,."

Ul~~~tnai~ ~ksplicitne etike u~~"Vtl€Q-bnt~lučivania """'"-""'''' ... ko~~nalazi ti Qodlozi?.!!~9l!l$.ki.sr.a.v~atnosti lpri~ietJm~L~ l p.9zĐ;m;:jzr.eke..j.Y.....r~1!! 4a »l"l:~1!l!l"ni-1llušlrnntea'1li-~ ni Židm:a ni ".; ,Grka.«) uklj.u.č.uJc.ttmd~dY.a.iiID.ic:.DniAkoji.ne.p'~jtt tildjttkjva­nje u zajeqnicu krš~at:l~: U ostalim »partikuiarnim« religijama (pa čak i

u islamu, unato~ njeg.Qvojglobalru:>}.ekspanziji). postoji mjesto za-d.ruge:

t;i!h.~lQl!:f!E~I_M.Lek.9...!l?:.!~..sLt:4~t~yj.so"k;l.Ms:dudm,.. k.r~.Jl.l9to ».~i" IIl:ldi}y.Q,t:~k~5Ltil~R\k!" wa.či i .da.svi oni koji ne p.rihva?,aiJ.l bratstvu.• ""

!1iEJ}JJuii. U prvim godinama iranske revolucije Homeini je uveo isti

paradoks kad je u intervjuu zapadnjačkim novinama rekao da je iranska

revolucija najhumanija u ljudskoj povijesti jer revolucionari nisu ubili

nijednu osobu. Kad ga je iznenađeni novinar upitao a što je onda sa

smrtnim kaznama o kojima se pisalo u medijima. Homeini je hladno­

krvno odgovorio: »Oni koje smo ubili nisu ljudi nego pasji sinovi!«

Kršćani se obično ponose i hvale.time što su prevladali židovsko

eliti~tičko shvaćanje »odabranog naroda« i obuhvatili cjelokupno

čovječanstvo. Kvaka je u tome što Židovi svojim ustrajavanjem na ideji.

5'.. odabranomti.arodu koji je privilegiran time što ima izraYnu~-s Bogom, prihvaćaju čovječnost drugih ljudi koji štuju svoje lažne bogo­

o NASILJU

ve, <i.~~,_~:!~~JsL~1!~~lR~~!lq~11:~~?'~!!9.. ~~l.41':l:~1.!i: nevjer~~~~_. !ll1h:~rzalnosti-čoyječa °SQQ. •

Što je onda sa suprotnom gestom, primjerice onom koju zagovara

francuski fllorof Emmanuel Levinas i koja se sastoji od napuštanja tvrd­

nje o istosti koja je ~tavni dio univerzalnosti i koju zamjenjuje poštova­

nje spram drugosti? Kao što je uočio Sloterdijk, postoji još jedna suprot­

na i još više uznemirujuća dimenzija te ~!~JlSovs~e flgu..r:~ Bli~l$..kao~

~~p~g,jenjivog_.DrYgQg,_koH".z..~!giijje '" n.aše .,.bezuvjc:t~()p?štovanj~.~,l.~" Ta dimenzija je neprocjenjiv Drugi kao neprijatelj, neprijatelj koji je u

apsolutnom smislu Drugi i više nije »časni neprijatelj« nego onaj čiji su

nam stavovi posve strani, tako da u bitci nije moguć nikakav autentičan

susret s njim. Iako Levinas nije imao u vidu tu dimenziju, zbog radi­

kalne proturječnosti, odnosno traumatičnog karaktera Bližnjeg lako je

shvatiti kako je Levinasovo shvaćanje Drugog pripremilo temelje i mje­

sto za njega, čineći to na isti način kao što je ~tova etika pripr~roila

t:~.c:~~~oJaJ.ll dijaboUčnos.w..Ja,kQ.zyuČi srrašoo, j I evinasol.!..lliu.gi

~?p'o~()r.d.r~g~~tJ!~.Ic()l~j~.rađa etička. ~()viJed, .. i nacistička flgu.m

Žido~o neljuds~og DrugogJ~~,()_n~erijat~li.a..E~!ie~9 i~j~tog izvora.

Ustrajući na problematičnoj naravi temeljne židovsko-kršćanske

zapovijedi »ljubi bližnjega svoga«, Freud i Lacan time ne potvrđuju

samo uobičajeni kritičko-ideološki zaključak o tome kako je svako shva­

ćanje univerzalnosti obojeno našim pojedinačnim vrijednostima i stoga

potiče prikriveno isključivanje: oni time donose mnogo jači zaključak o

neuskladivosti Bližnjeg sa samom dimenzijom univerzalnosti. Ono ko

~(!_Q1?lr~.Jllli'ierzaIAGsti .uptal!O..je.J1eljJJ.dsk4_djme.nz;ija_Bližnj~g, p"prayo.

z~l:.?g.r.~aJ:p<?ziciJ:l_ y~ljen()s. tol~~~_?~~II1a., d~J)ače traumatič~a: t~:ne ~,tQ~_:@ y()lien izr~vnCl. d,oživlJ.~vam"p'~~dj~p između onoga što}~arn kao determinirano bi~e. i_~_e!?t:: kao nedokgčivogX koji je.w;rokiju,bavj, _, __ ""' ,. ~ ~

Lacanovu deflniciju ljubavi (»ljubav je davanje onoga čega se nema ... «)

trebalo bi nadopuniti s » .•• onome tko to ne želi primiti«. Poznati

Yeatsovi stihovi opisuju istinski klaustrofobično stanje:

5;'\ SLAVOJ ŽiŽEK

Da imam nebeski, izvezeni plašt, ovjenčan zlarnim i srebrnim sjajem, modri i mračni, poramnjeli plašt od noći, svjetla ~to sja blijedim sjajem, raj plašt bih prostro ispred nogu tvojih. No, bij~imam samo S'IOje.&QQVt!.,

Et:.? ~ snove ispred nogu tvOji~ ­~..E n!d.no, gaziš moje snove:

Ukratko, kao što je kazao francuski filozof Gm~s Del~,±z;e;~i.1![lus _ etes pris dans le reve de ['aum, vous ;te~ [01fffl. (4~!t.~ ~tvoJ'enj U snu .4~~h!_~i~2~!lJ ..s~~D Ili, kako je to u nezabora~om odlomku napisao

NeilJ:;aim.a.g, autor stripa rhe~n411J!(,tI: . ...,-,,~""" Jeste li ikad bili zaljubljeni? Nije li to strašno? To vas čini rako ranjivim. Razotkriva vam grudi i srce tako da netko može prodrijeti u njih i rasturiti vas. Izgradili ste sve te prepreke, neprobojni oklop rako da vas ni~ra ne mok povrijediti, a onda neka glupa osoba koja se ni po čemu ne razlikuje od neke druge glupe osobe ušera u vaš glupi život ... Dajete im komadić sebe. Oni to nisu tražili. Jednog dana učine neku glupost, poljube vas ili vam se nasmijde, i od tog trena vaš život vlk nije u vašim rukama. Ljubav uzima taoce. Zauzima vas. Izjeda vas i osravlja da plačete u tami rako da se jednostavna fraza poput one »možda bismo trebali biti samo prijatdji~ pretvara u krhotinu stakla koja vam se zabija u srce. To boli. Ne samo u mislima. Ne samo u umu. To je bol duše, bol koja vas razdire i cijepa. M~!p.lj~~~:13

Zadnje godine života redatelj Andrej Tarkovski proveo je u

Stockholmu radeći na filmu Žrtva. Dobio je ured u istoj zgradi gdje

je radio i Ingmar Bergman koji je tada također radio u Stockholmu.

Iako su dvojica redatelja jedan drugog veoma poštovali j cijenili, nisu

se nikad sreli, već su pažljivo izbjegavali mogući izravni susret; kao da

su smatrali da bi on bio previše bolan i osuđen na propast zbog velike

bliskosti njihovih svjetova. Razvili su i poštovali vlastiti kod diskrecije.

Nasilje jezika Zašto je danas taj strah od pretjerane bliskosti s Drugim postao

subjekt žudnje? Zbol ~_~.~?l!"'p.Q,treba.!@JiPDom~Qfe..l~kQ!!t

• Riječ je o X~tsovo;pi~!!lL!!.Qn_~I.Ll1ebeski plašt~ koju je preveo Zvonimir Golob u: Antologija svjask~ Ijubatme poezije 20.1 stoljeća, Zagreb, 1997. (nap. prev.).

'.oJ \\<:"':'. ~ 'i t

o NASILJU 53:'

yerZii9!!l.D~Q&..EQtt~ ga. se liši njegove ~irove supstance fi1i.iiiJb Slutim da je to reakcija na nestanak zaštitničkog simboličkog zida koji

je druge držao na dovoljnoj distanci. Našoj kulturi u kojoj se osobne

brutalne ispovijesti sučeljavaju s politički korektnim strahom od napa­

stovanja koji Drugog drži na distanci nedostaje duh što ga je najbolje

opisao Gore Vidal. On je vulgarnom i nasrtljivom novinaru koji ga je

izravno pitao je li njegov prvi spolni partner bio muškog ili ženskog

roda, ogovorio na idealan način: »Bio sam dovoljno pristojan pa nisam

pitao.«

Takvo urušavanje zaštitnih zidova nigdje nije toliko opipljivo kao

u sukobu različitih kultura. U jesen 2005. godine, Zapad je zaokupila

provala nasilja koja je prijetila da se prelije u doslovni sukob civiliza­

cija: demonstracije u arapskim zemljama protiv karikatura proroka

Muhameda objavljenih u Jyllands-Postenu, malim niskotirainim dan­

skim novinama, veoma brzo su se proširile. Prva stvar koju treba spo­

menuti, toliko očita da je se prema poznatom pravilu uopće nije uočilo,

jest činjenica da većina onih koji su bili uvrijeđeni karikaturama i

sudjelovali u izgredima, spomenute karikature uopće nisu vidjeli. To nas

sučeljava s još jednim, ne osobito atraktivnim aspektom globalizacije:

»globalno informacijsko selo« uvjetuje činjenicu da nešto što se pojavi u

opskurnim dnevnim novinama u Danskoj može uzrokovati komešanje i

nasilje u udaljenim muslimanskim zemljama. Kao da su Danska i Sirija,

Pakistan, Egipat, Irak, Libanon i Indonezija zaista susjedne i bližnje

zemlje. QJlLkQj.i.gl<?I?a.1.i~ciju shva,~j!J .~Q.mQ&!J~!l9~t .dadjd.ap1.aneta

postaI!e jedinstvea. komunikacijski prostor koji povezuje ~jc:lokupnQ

_č()vj~čanStvO,~ često ne. primjećuju mračnu stranu te. želje'~.1:!m..rnJ!<!.

to da je..Bližnji"kao .što.';eto .. Još., davno.. slutio .tr<;J,ld., prije svega st;Var.

.!!~!-H!}!!:!~~L!.dj.ez,.,..net.ka-,čiji,.na.s. .. ra.U.ičit.način žhr.ota .(.iIL radij,e. način u.ži.1ktL=.~'It- IDl\terUw;w,...JJ..,nj!:gttyjm.društ.Yenimp.s.:aks.ama i..

ritu;di.ma) uznemiruje.i ..~e.iz..takt.a.u,našem svakidašnjem životu

~k~lik~!l~ ~~_sI,lYikpribliži. to.može. takader,.davcstidQ agresivne

5;'\ SLAVOJ ŽiŽEK

Da imam nebeski, izvezeni plašt, ovjenčan zlarnim i srebrnim sjajem, modri i mračni, poramnjeli plašt od noći, svjetla ~to sja blijedim sjajem, raj plašt bih prostro ispred nogu tvojih. No, bij~imam samo S'IOje.&QQVt!.,

Et:.? ~ snove ispred nogu tvOji~ ­~..E n!d.no, gaziš moje snove:

Ukratko, kao što je kazao francuski filozof Gm~s Del~,±z;e;~i.1![lus _ etes pris dans le reve de ['aum, vous ;te~ [01fffl. (4~!t.~ ~tvoJ'enj U snu .4~~h!_~i~2~!lJ ..s~~D Ili, kako je to u nezabora~om odlomku napisao

NeilJ:;aim.a.g, autor stripa rhe~n411J!(,tI: . ...,-,,~""" Jeste li ikad bili zaljubljeni? Nije li to strašno? To vas čini rako ranjivim. Razotkriva vam grudi i srce tako da netko može prodrijeti u njih i rasturiti vas. Izgradili ste sve te prepreke, neprobojni oklop rako da vas ni~ra ne mok povrijediti, a onda neka glupa osoba koja se ni po čemu ne razlikuje od neke druge glupe osobe ušera u vaš glupi život ... Dajete im komadić sebe. Oni to nisu tražili. Jednog dana učine neku glupost, poljube vas ili vam se nasmijde, i od tog trena vaš život vlk nije u vašim rukama. Ljubav uzima taoce. Zauzima vas. Izjeda vas i osravlja da plačete u tami rako da se jednostavna fraza poput one »možda bismo trebali biti samo prijatdji~ pretvara u krhotinu stakla koja vam se zabija u srce. To boli. Ne samo u mislima. Ne samo u umu. To je bol duše, bol koja vas razdire i cijepa. M~!p.lj~~~:13

Zadnje godine života redatelj Andrej Tarkovski proveo je u

Stockholmu radeći na filmu Žrtva. Dobio je ured u istoj zgradi gdje

je radio i Ingmar Bergman koji je tada također radio u Stockholmu.

Iako su dvojica redatelja jedan drugog veoma poštovali j cijenili, nisu

se nikad sreli, već su pažljivo izbjegavali mogući izravni susret; kao da

su smatrali da bi on bio previše bolan i osuđen na propast zbog velike

bliskosti njihovih svjetova. Razvili su i poštovali vlastiti kod diskrecije.

Nasilje jezika Zašto je danas taj strah od pretjerane bliskosti s Drugim postao

subjekt žudnje? Zbol ~_~.~?l!"'p.Q,treba.!@JiPDom~Qfe..l~kQ!!t

• Riječ je o X~tsovo;pi~!!lL!!.Qn_~I.Ll1ebeski plašt~ koju je preveo Zvonimir Golob u: Antologija svjask~ Ijubatme poezije 20.1 stoljeća, Zagreb, 1997. (nap. prev.).

'.oJ \\<:"':'. ~ 'i t

o NASILJU 53:'

yerZii9!!l.D~Q&..EQtt~ ga. se liši njegove ~irove supstance fi1i.iiiJb Slutim da je to reakcija na nestanak zaštitničkog simboličkog zida koji

je druge držao na dovoljnoj distanci. Našoj kulturi u kojoj se osobne

brutalne ispovijesti sučeljavaju s politički korektnim strahom od napa­

stovanja koji Drugog drži na distanci nedostaje duh što ga je najbolje

opisao Gore Vidal. On je vulgarnom i nasrtljivom novinaru koji ga je

izravno pitao je li njegov prvi spolni partner bio muškog ili ženskog

roda, ogovorio na idealan način: »Bio sam dovoljno pristojan pa nisam

pitao.«

Takvo urušavanje zaštitnih zidova nigdje nije toliko opipljivo kao

u sukobu različitih kultura. U jesen 2005. godine, Zapad je zaokupila

provala nasilja koja je prijetila da se prelije u doslovni sukob civiliza­

cija: demonstracije u arapskim zemljama protiv karikatura proroka

Muhameda objavljenih u Jyllands-Postenu, malim niskotirainim dan­

skim novinama, veoma brzo su se proširile. Prva stvar koju treba spo­

menuti, toliko očita da je se prema poznatom pravilu uopće nije uočilo,

jest činjenica da većina onih koji su bili uvrijeđeni karikaturama i

sudjelovali u izgredima, spomenute karikature uopće nisu vidjeli. To nas

sučeljava s još jednim, ne osobito atraktivnim aspektom globalizacije:

»globalno informacijsko selo« uvjetuje činjenicu da nešto što se pojavi u

opskurnim dnevnim novinama u Danskoj može uzrokovati komešanje i

nasilje u udaljenim muslimanskim zemljama. Kao da su Danska i Sirija,

Pakistan, Egipat, Irak, Libanon i Indonezija zaista susjedne i bližnje

zemlje. QJlLkQj.i.gl<?I?a.1.i~ciju shva,~j!J .~Q.mQ&!J~!l9~t .dadjd.ap1.aneta

postaI!e jedinstvea. komunikacijski prostor koji povezuje ~jc:lokupnQ

_č()vj~čanStvO,~ često ne. primjećuju mračnu stranu te. želje'~.1:!m..rnJ!<!.

to da je..Bližnji"kao .što.';eto .. Još., davno.. slutio .tr<;J,ld., prije svega st;Var.

.!!~!-H!}!!:!~~L!.dj.ez,.,..net.ka-,čiji,.na.s. .. ra.U.ičit.način žhr.ota .(.iIL radij,e. način u.ži.1ktL=.~'It- IDl\terUw;w,...JJ..,nj!:gttyjm.društ.Yenimp.s.:aks.ama i..

ritu;di.ma) uznemiruje.i ..~e.iz..takt.a.u,našem svakidašnjem životu

~k~lik~!l~ ~~_sI,lYikpribliži. to.može. takader,.davcstidQ agresivne

54 SLAVOJ ŽiŽEK

~eakcije kojoj je cilj :geš~!.!_~~..,:!lE<lJ~Rl1_<l.SJ.~zIl.!!mir:lY.i. Kao što kaže Peter Sloterdijk, »!!.k.~Q9l.~.Q9a.j.p.r.ij.e. :iRaQ i-Yi.še...s.IJ~.14

Stoga ima pravo kad tvrdi da stav o »međusobnom razumijevanju«

mora biti nadograđen stavom »međusobnog uklanjanja s puta«, očuva­

nja prikladne distance uvođenjem novog »koda diskrecije«.

Europskoj je civilizaciji mnogo jednostavnije tolerirati drugačije

načine života upravo zbog onog što su njeni kritičari često proglašavali

njenom slabošću i neuspjehom, odnosno zbog otuđenog društvenog

života. Jedna od stvari koje označavaju otuđenje jest distanca koja je

sastavni dio svake društvene teksture svakodnevnog života. Iako živim

u neposrednoj blizini drugih, u normalnim situacijama ih ignoriram.

Nije mi dopušteno previše se približiti drugima. KrećeI1,1 se u druš.,.­

t:venom prostoru u kojem dolazim u interakcjjus d,l.'~gill).a poštujući.

2-clređ~na izvanj~~~. »~e.~_3!li~~!1:«p'!a:y~I_aa da ne dijeliQ,l njihov unutar­

nji svijet. Možda je lekcija koju bismo iz tog trebali izvući u tome.da.

je ponekad za miroljubivu koegzistenciju neophodna. odredena.. doza 1,)!!!4C:I1j:l"'-l~~~~~. 2tu.đ~m.~ IllieJ)r~blem, l1ego rješenje.

Muslimani nisu reagirali na karikature Muhameda nego na složenu

figuru ili sliku Zapada koju su shvaćali kao stav koji je u podlozi tih

karikatura. Oni koji zagovaraju pojam »okcidentalizam« kao protutežu

Saidovu pojmu »orijentalizam« donekle su u pravu: u muslimanskim

zemljama na djelu je određena ideološka vizija Zapada koja iskrivljuje

pravu sliku o Zapadu u ništa manjoj mjeri (iako na drukčiji način)

nego što orijentalizam iskrivljuje sliku o Orijentu. U nasilju do kojeg

je došlo izašle su na vidjelo mreže simbola, slika i stavova, uključujući

zapadnjački imperijalizam, bezbožni materijalizam, hedonizam i patnje

Palestinaca koje su se sve zajedno prikačile danskim karikaturama. Stoga

se mržnja zbog karikatura proširila s Danske na Skandinaviju, Europu

a potom i na čitav Zapad. Bujica poniženja i frustracija bila je sažeta u

karikaturama. Treba imati na umu da je takva kondenzacija temeljna

jezična činjenica, stvaranje i nametanje određenog simboličkog polja.

o NASILJU 55'

Jednostavna i pretjerano očita refleksija o načinu na koji jezik djeluje

dovodi u pitanje dominantnu ideju o jeziku i simboličkom poretku

kao sredstvu pomirenja i posredovanja, miroljubive koegzistencije

koja je suprotstavljena nasilnim sredstvima neposrednog i brutalnog

sukobljavanja. 15 Y..:nic:st'?,"pl?~!9!,I}i;lJ.l.i.r.ekrnog na.s.ilJa-sp.ram.d.rugih..\t j~i,~~?olazi dO_X:Cl~pr3,;ylj.auja,.~!!~!iJ~?j,.~"q~, i,lgt9j~ ;J..&.t:e§.iYt1~h takva riWDjena pretpostavlja .minimalno .paš.tov.an.j.e ..J'pran'LQ.tlJgO.g:",

U!~. u jgjk.i,odbija nje nas.ilja.,česta,s.e..~bll3ćaj.Lt,kao.,.dvalica.j.edne. tsj§J~~ste: »Govorenje je temelj i struktura socijalizacije i odlikuje ga

.'- -- ".. odricanje o~..E~ilja«,stoji..JJ .tekstuJeall~Marieja.Mulli:ra Sa.s.tay!j.ellO.lJl

;;UNES'eO.16 Sab:z.itom. na"~.je.oovtek»žiyatiuj.a. koja govori~(, t.<?_ znači da l?g~J9l:l).jC;:Q.d !1il§ilJ~~ ~!I.!Ls.:,l.IDu. srž ljlldskosa . .b.i.ća.:.,.nz.apr~Yo

princi.Ei.J..tuerad.e.. .nenasiJ~a. koostjtJljrajJJ~hlJ"l;lJ.IDQs..t. lJJ.ldskaga .. b.ića... ,.-."_.,,. §lclad i zna,čaj ..moralnih standarda ~noy~!h ,P9gJ~4,Q,i1ka. .na.1Lvj.ere,,:,

!!jim~ i na osjećaju odgovornosti«, ~ako da je nasilje »uistinu radikalno

izopačenje h,Y1!!a!1()~ti(~.17 Ukoliko se jezik zarazi nasiljem, to se događa

pod utjecajem kontingentnih »patoloških« uvjeta koji izokreću unutar­

nju logiku simboličke komunikacije.

~eđl!tin:t.!-što.'!k2.liu~l~.t!,:.i.Ill~u~. ži~~~i,~je !::1..~f'0sobnosti za nasilj~ uf.'ravo zatI? štojm!lill, ~etg,ov~'iii18 Kao što je već i Hegel znao, postoji

nešto nasilno u samoj srži simbolizacije stvari što se izjednačuje s njenim

usmrćivanjem. Takvo nasilje se zbiva na nekoliko razina. Jezik pojedno­

stavljuje označenu stvar, svodi je na jednostranu pojavu; on raščlanjuje

stvar razarajući njeno organsko jedinstvo i držeći njegove sastavnice i

svojstva autonomnima. 0!l..IJ.Y9di stv;u: u.p()lje značenja koje mu je u

krajnjoj liniji izvanjsko. 'Kad zlato imenujemo »zlatom«, time nasilno

i:z4~aj~o1:ljt:gQYfl.1~tal;i~bJikiz prirodne teksture i upis1l,jerno u njega

naše snove o bo~tsw.mo~i, duhovnoj čistoći itd., što nema nikakve

veze s neposrednom stvarnoš(:-u zlata kao takvog~

Lacan je sažeo taj aspekt jezika u svom pojmu· Gospodara--Ozna­

čitelja koji »prošiva« i time drži na okupu simboličko polje. Odnosno,

54 SLAVOJ ŽiŽEK

~eakcije kojoj je cilj :geš~!.!_~~..,:!lE<lJ~Rl1_<l.SJ.~zIl.!!mir:lY.i. Kao što kaže Peter Sloterdijk, »!!.k.~Q9l.~.Q9a.j.p.r.ij.e. :iRaQ i-Yi.še...s.IJ~.14

Stoga ima pravo kad tvrdi da stav o »međusobnom razumijevanju«

mora biti nadograđen stavom »međusobnog uklanjanja s puta«, očuva­

nja prikladne distance uvođenjem novog »koda diskrecije«.

Europskoj je civilizaciji mnogo jednostavnije tolerirati drugačije

načine života upravo zbog onog što su njeni kritičari često proglašavali

njenom slabošću i neuspjehom, odnosno zbog otuđenog društvenog

života. Jedna od stvari koje označavaju otuđenje jest distanca koja je

sastavni dio svake društvene teksture svakodnevnog života. Iako živim

u neposrednoj blizini drugih, u normalnim situacijama ih ignoriram.

Nije mi dopušteno previše se približiti drugima. KrećeI1,1 se u druš.,.­

t:venom prostoru u kojem dolazim u interakcjjus d,l.'~gill).a poštujući.

2-clređ~na izvanj~~~. »~e.~_3!li~~!1:«p'!a:y~I_aa da ne dijeliQ,l njihov unutar­

nji svijet. Možda je lekcija koju bismo iz tog trebali izvući u tome.da.

je ponekad za miroljubivu koegzistenciju neophodna. odredena.. doza 1,)!!!4C:I1j:l"'-l~~~~~. 2tu.đ~m.~ IllieJ)r~blem, l1ego rješenje.

Muslimani nisu reagirali na karikature Muhameda nego na složenu

figuru ili sliku Zapada koju su shvaćali kao stav koji je u podlozi tih

karikatura. Oni koji zagovaraju pojam »okcidentalizam« kao protutežu

Saidovu pojmu »orijentalizam« donekle su u pravu: u muslimanskim

zemljama na djelu je određena ideološka vizija Zapada koja iskrivljuje

pravu sliku o Zapadu u ništa manjoj mjeri (iako na drukčiji način)

nego što orijentalizam iskrivljuje sliku o Orijentu. U nasilju do kojeg

je došlo izašle su na vidjelo mreže simbola, slika i stavova, uključujući

zapadnjački imperijalizam, bezbožni materijalizam, hedonizam i patnje

Palestinaca koje su se sve zajedno prikačile danskim karikaturama. Stoga

se mržnja zbog karikatura proširila s Danske na Skandinaviju, Europu

a potom i na čitav Zapad. Bujica poniženja i frustracija bila je sažeta u

karikaturama. Treba imati na umu da je takva kondenzacija temeljna

jezična činjenica, stvaranje i nametanje određenog simboličkog polja.

o NASILJU 55'

Jednostavna i pretjerano očita refleksija o načinu na koji jezik djeluje

dovodi u pitanje dominantnu ideju o jeziku i simboličkom poretku

kao sredstvu pomirenja i posredovanja, miroljubive koegzistencije

koja je suprotstavljena nasilnim sredstvima neposrednog i brutalnog

sukobljavanja. 15 Y..:nic:st'?,"pl?~!9!,I}i;lJ.l.i.r.ekrnog na.s.ilJa-sp.ram.d.rugih..\t j~i,~~?olazi dO_X:Cl~pr3,;ylj.auja,.~!!~!iJ~?j,.~"q~, i,lgt9j~ ;J..&.t:e§.iYt1~h takva riWDjena pretpostavlja .minimalno .paš.tov.an.j.e ..J'pran'LQ.tlJgO.g:",

U!~. u jgjk.i,odbija nje nas.ilja.,česta,s.e..~bll3ćaj.Lt,kao.,.dvalica.j.edne. tsj§J~~ste: »Govorenje je temelj i struktura socijalizacije i odlikuje ga

.'- -- ".. odricanje o~..E~ilja«,stoji..JJ .tekstuJeall~Marieja.Mulli:ra Sa.s.tay!j.ellO.lJl

;;UNES'eO.16 Sab:z.itom. na"~.je.oovtek»žiyatiuj.a. koja govori~(, t.<?_ znači da l?g~J9l:l).jC;:Q.d !1il§ilJ~~ ~!I.!Ls.:,l.IDu. srž ljlldskosa . .b.i.ća.:.,.nz.apr~Yo

princi.Ei.J..tuerad.e.. .nenasiJ~a. koostjtJljrajJJ~hlJ"l;lJ.IDQs..t. lJJ.ldskaga .. b.ića... ,.-."_.,,. §lclad i zna,čaj ..moralnih standarda ~noy~!h ,P9gJ~4,Q,i1ka. .na.1Lvj.ere,,:,

!!jim~ i na osjećaju odgovornosti«, ~ako da je nasilje »uistinu radikalno

izopačenje h,Y1!!a!1()~ti(~.17 Ukoliko se jezik zarazi nasiljem, to se događa

pod utjecajem kontingentnih »patoloških« uvjeta koji izokreću unutar­

nju logiku simboličke komunikacije.

~eđl!tin:t.!-što.'!k2.liu~l~.t!,:.i.Ill~u~. ži~~~i,~je !::1..~f'0sobnosti za nasilj~ uf.'ravo zatI? štojm!lill, ~etg,ov~'iii18 Kao što je već i Hegel znao, postoji

nešto nasilno u samoj srži simbolizacije stvari što se izjednačuje s njenim

usmrćivanjem. Takvo nasilje se zbiva na nekoliko razina. Jezik pojedno­

stavljuje označenu stvar, svodi je na jednostranu pojavu; on raščlanjuje

stvar razarajući njeno organsko jedinstvo i držeći njegove sastavnice i

svojstva autonomnima. 0!l..IJ.Y9di stv;u: u.p()lje značenja koje mu je u

krajnjoj liniji izvanjsko. 'Kad zlato imenujemo »zlatom«, time nasilno

i:z4~aj~o1:ljt:gQYfl.1~tal;i~bJikiz prirodne teksture i upis1l,jerno u njega

naše snove o bo~tsw.mo~i, duhovnoj čistoći itd., što nema nikakve

veze s neposrednom stvarnoš(:-u zlata kao takvog~

Lacan je sažeo taj aspekt jezika u svom pojmu· Gospodara--Ozna­

čitelja koji »prošiva« i time drži na okupu simboličko polje. Odnosno,

56 57 SLAVOJ ŽiŽEK

za Lacana (barem kad je riječ o njegovoj teoriji o četiri diskursa koju

je razvio kasnih 60-ih,19 ljudska komunikacija u svojoj temeljnoj,

konstitutivnoj dimenziji ne uključuje prostor ravnopravne intersubjek­

tivnosti. Ona nije »uravnotežena«, ne postavlja sudionike u simetričan

i obostrano odgovoran odnos u kojem bi svi trebali slijediti ista pravila

i racionalno opravdati svoje tvrdnje. Posve suprotno, ~:)fiO na što Lacaq

':lkazuje svojim pojmom diskursa Gospodara kao prvom (inaugural­

nom, konstitutivno m) o.bliku diskursa, jest to da je svaki konkretni, '''''--'''-'",.. .,

»realno ..eQ§!Qk9~"'prostQLd.is.kursa...1L.krajnjoJ..linijL"temeljen ..oa .. nasil­nom,.~vC)4enju Gospod~ara-Označitelja koje je u strogom smislu te riječi

»ir.~fJ.on~m.:>«. j5!L~.~ .. qe l!!'?_~.~lC:,~!5!J:nsUitL!l~tm;I!Q!1!: roJe _tOČ~"l:! kojoj se jedino može reći »preuzimam odgovornost«; točka u kojoj ­

aa bi se spriječilo beskrajn() nazadovanje - netko treba reSi» To je tako

zato jer ja kažem.da je tako!« Pri tome je Levinas bio u pravu kad je

~aglaŠa~o fundamentalno asimetričan karakter intersubjektivnosti: pri

mojem susretu s drugim subjektom nikad ne postoji uravnotežena reci­

pročnost. Pojavljivanje egalite uvijek diskurzivno podržava asimetričan

odnos gospodara naspram sluge, nositelja univerzalnog znanja nasuprot

njegovom objektu, pervertita nasuprot histeriku itd. Ovo se dakako

suprotstavlja dominantnom ideološkom pristupu problemu nasilja pri

kojem se ono razumijeva kao nešto »spontano«; takav pristup dobro

oslikava Mullerov tekst napisan za UNESCO koji je stekao gotovo služ­

beni programatski status.20 Mullerova polazišna točka je odbacivanje

svih pokušaja razlikovanja »dobrog« i »Iošeg« nasilja:

Od presudnog je značaja definirati nasilje tako da se ono ne može proglasiti »dobrim«. Ako počnemo tvrditi da smo u stanju razlikovati "dobro« od »lošeg« nasilja izgubili smo prikladnu upotrebu te riječi i naći ćemo se u zbrci. Prije svega. čim počnemo tvrditi da smo razvili kriterije definiranja navodno »dobrog« nasilja. svatko od nas će veoma lako to moći upotrijebiti da bi opravdao vlastito nasilje.

JS!l~o jc;on4~.}!!Q"g!l~~.~.p()EPunosti se odreći nasilja kad.su borba. i agresivnost sastavni dio života? Jednostavan način rješavanj:,t tog pro­

blema j~~er_minolo~~()..~~~l,coY~J~ iZ.lI1eđu »agresije,« koja se učinkovito.

ONAlILJU

E~di..oa.mY.1ltnu. scagud2!..l!..a.§Hl!~..~~t!1~~~!..mrti.!: !!!:...~ilJj:!C. .Qydje. ~ij~ ~hv?:ć.ep,() lqQ..agrg~Jl~_~~~t.!jen eksg:~kgjj om"", UQbi.;ajcoi

P2!.~ak stvaf!J:~Q.1~ J~,() ..I1g>r~kl4!1Qdicli$Y~.Yiše i Yiš~,. ?-_:t~!.~~J1 ~..~()~~..4!l.J.!:Iij~m.Q.tQg..Xiška.

Želja za posjedovanjem i moći je legitimna dokle god pojedincu

omogućuje postizanje neovisnosti o drugima. Međutim, protivnici

u sukobu po naravi su skloni uvijek tražiti još više. Njima ništa nije

dovoljno i nikad nisu zadovoljni. Ne znaju kako se zaustaviti i ne

poznaju granicu. Želja zahtijeva sve više nego što je potrebno. »U želji

uvijek postoji osjećaj bezgtaničnosti«,21 napisala je francuska religijska

mislitelj ica Simone Weil. Pojedinci u samom početku žele moć kako ih

drugi ne bi podjarmili. No ako nisu dovoljno oprezni, vrlo brzo mogu

prekoračiti granicu u većoj mjeri nego što je potrebno da bi dominirali

drugima. Suparništvo između ljudskih bića moguće je nadvladati jedi­

no ako svaki pojedinac postavi granicu vlastitim željama. »Ograničene

želje«, bilježi Weil, »u harmoničnom su odnosu spram svijeta, a želje

koje teže bezgraničnom to nisu«.22

Takav pristup ostaje tvrdo ukorijenjen upredmodernim aristote­

lovskim koordinatama: problem se ne sastoji u tome kako prekoračiti

granicu, nego kako zadržati i sačuvati prikladnu mjeru želje. Modernu,

međutim, karakterizira Kantova filozofska revolucija u kojoj se apsolut­

no prekoralenje odnosi na sam zakon. Zakon se upliće u »homogenu«

stabilnost našeg života orijentiranog prema užicima kao razorna snaga

apsolutno destabilizirajuće »heterogenosti«. Ovakav zaključak iznosi i G.

K. Chesterton u svome poznatom djelu »Defence of Detective Stories«

(»U obranu detektivskih priča«) u kojem navodi kako detektivska priča

u nekom smislu podrazumijeva činjenicu da je sama civilizacija naj uzbudljiviji oblik udaljavanja i najromantičniji oblik pobune ... Osoba koja provodi društvenu pravdu originalna je i poetska figura, dok su provalnici i razbojnici tek mirni i drevni kozmički konzervativci, zadovoljni vječno poštovani predstavnici majmuna i vukova. [Detektivski roman] zasniva se na činjenici da je moralnost najmračnija i najodvažnija od svih urota,23

56 57 SLAVOJ ŽiŽEK

za Lacana (barem kad je riječ o njegovoj teoriji o četiri diskursa koju

je razvio kasnih 60-ih,19 ljudska komunikacija u svojoj temeljnoj,

konstitutivnoj dimenziji ne uključuje prostor ravnopravne intersubjek­

tivnosti. Ona nije »uravnotežena«, ne postavlja sudionike u simetričan

i obostrano odgovoran odnos u kojem bi svi trebali slijediti ista pravila

i racionalno opravdati svoje tvrdnje. Posve suprotno, ~:)fiO na što Lacaq

':lkazuje svojim pojmom diskursa Gospodara kao prvom (inaugural­

nom, konstitutivno m) o.bliku diskursa, jest to da je svaki konkretni, '''''--'''-'",.. .,

»realno ..eQ§!Qk9~"'prostQLd.is.kursa...1L.krajnjoJ..linijL"temeljen ..oa .. nasil­nom,.~vC)4enju Gospod~ara-Označitelja koje je u strogom smislu te riječi

»ir.~fJ.on~m.:>«. j5!L~.~ .. qe l!!'?_~.~lC:,~!5!J:nsUitL!l~tm;I!Q!1!: roJe _tOČ~"l:! kojoj se jedino može reći »preuzimam odgovornost«; točka u kojoj ­

aa bi se spriječilo beskrajn() nazadovanje - netko treba reSi» To je tako

zato jer ja kažem.da je tako!« Pri tome je Levinas bio u pravu kad je

~aglaŠa~o fundamentalno asimetričan karakter intersubjektivnosti: pri

mojem susretu s drugim subjektom nikad ne postoji uravnotežena reci­

pročnost. Pojavljivanje egalite uvijek diskurzivno podržava asimetričan

odnos gospodara naspram sluge, nositelja univerzalnog znanja nasuprot

njegovom objektu, pervertita nasuprot histeriku itd. Ovo se dakako

suprotstavlja dominantnom ideološkom pristupu problemu nasilja pri

kojem se ono razumijeva kao nešto »spontano«; takav pristup dobro

oslikava Mullerov tekst napisan za UNESCO koji je stekao gotovo služ­

beni programatski status.20 Mullerova polazišna točka je odbacivanje

svih pokušaja razlikovanja »dobrog« i »Iošeg« nasilja:

Od presudnog je značaja definirati nasilje tako da se ono ne može proglasiti »dobrim«. Ako počnemo tvrditi da smo u stanju razlikovati "dobro« od »lošeg« nasilja izgubili smo prikladnu upotrebu te riječi i naći ćemo se u zbrci. Prije svega. čim počnemo tvrditi da smo razvili kriterije definiranja navodno »dobrog« nasilja. svatko od nas će veoma lako to moći upotrijebiti da bi opravdao vlastito nasilje.

JS!l~o jc;on4~.}!!Q"g!l~~.~.p()EPunosti se odreći nasilja kad.su borba. i agresivnost sastavni dio života? Jednostavan način rješavanj:,t tog pro­

blema j~~er_minolo~~()..~~~l,coY~J~ iZ.lI1eđu »agresije,« koja se učinkovito.

ONAlILJU

E~di..oa.mY.1ltnu. scagud2!..l!..a.§Hl!~..~~t!1~~~!..mrti.!: !!!:...~ilJj:!C. .Qydje. ~ij~ ~hv?:ć.ep,() lqQ..agrg~Jl~_~~~t.!jen eksg:~kgjj om"", UQbi.;ajcoi

P2!.~ak stvaf!J:~Q.1~ J~,() ..I1g>r~kl4!1Qdicli$Y~.Yiše i Yiš~,. ?-_:t~!.~~J1 ~..~()~~..4!l.J.!:Iij~m.Q.tQg..Xiška.

Želja za posjedovanjem i moći je legitimna dokle god pojedincu

omogućuje postizanje neovisnosti o drugima. Međutim, protivnici

u sukobu po naravi su skloni uvijek tražiti još više. Njima ništa nije

dovoljno i nikad nisu zadovoljni. Ne znaju kako se zaustaviti i ne

poznaju granicu. Želja zahtijeva sve više nego što je potrebno. »U želji

uvijek postoji osjećaj bezgtaničnosti«,21 napisala je francuska religijska

mislitelj ica Simone Weil. Pojedinci u samom početku žele moć kako ih

drugi ne bi podjarmili. No ako nisu dovoljno oprezni, vrlo brzo mogu

prekoračiti granicu u većoj mjeri nego što je potrebno da bi dominirali

drugima. Suparništvo između ljudskih bića moguće je nadvladati jedi­

no ako svaki pojedinac postavi granicu vlastitim željama. »Ograničene

želje«, bilježi Weil, »u harmoničnom su odnosu spram svijeta, a želje

koje teže bezgraničnom to nisu«.22

Takav pristup ostaje tvrdo ukorijenjen upredmodernim aristote­

lovskim koordinatama: problem se ne sastoji u tome kako prekoračiti

granicu, nego kako zadržati i sačuvati prikladnu mjeru želje. Modernu,

međutim, karakterizira Kantova filozofska revolucija u kojoj se apsolut­

no prekoralenje odnosi na sam zakon. Zakon se upliće u »homogenu«

stabilnost našeg života orijentiranog prema užicima kao razorna snaga

apsolutno destabilizirajuće »heterogenosti«. Ovakav zaključak iznosi i G.

K. Chesterton u svome poznatom djelu »Defence of Detective Stories«

(»U obranu detektivskih priča«) u kojem navodi kako detektivska priča

u nekom smislu podrazumijeva činjenicu da je sama civilizacija naj uzbudljiviji oblik udaljavanja i najromantičniji oblik pobune ... Osoba koja provodi društvenu pravdu originalna je i poetska figura, dok su provalnici i razbojnici tek mirni i drevni kozmički konzervativci, zadovoljni vječno poštovani predstavnici majmuna i vukova. [Detektivski roman] zasniva se na činjenici da je moralnost najmračnija i najodvažnija od svih urota,23

59 S8 SLAVO, ŽIŽEK

Ovdje je na djelu temeljni obrazac hegelovskog dijalektičkog pro­

cesa: izvanjska suprotstavljenost (između zakona i njegova kriminalnog

prekoračenja) pretvorena je u suprotnost svojstvenu samom prekora­

čenju, između pojedinačnih prekoračenja i apsolutne transgresije koja

se pojavljuje kao suprotni pol, kao univerzalni zakon. Isto vrijedi i za

nasilje: doživljavajući nešto kao čin nasilja, odmjeravamo ga prema

pretpostavljenom standardu koji se odnosi na »normalnu« nenasilnu

situaciju, pa se najviši oblik nasilja sastoji u nametanju takvog standarda

s upućivanjem na događaje koji se tada percipiraju kao »nasilni«. Stoga

sam jezik kao pravi medij nenasilja i obostranog priznavanja uključuje

bezuvjetno nasilje. Drugim riječima, upravo je jezik taj koji tjera našu

želju preko prihvatljive granice, pretvarajući je u »želju koja sadrži ono

beskonačno«, podižući je na razinu apsolutnog nastojanja koje nikad

ne može biti zadovoljeno. Lac:anov objet petit a upravo je takav eterični

»nemrtvi« objekt-višak koji uzrokuje želju u svom ekscesivnom i uzdr­

mavajućem vidu. Takvog viška nemoguće se riješiti: on je sastavni dio

ljudske želje kao takve.

moderni, da parafraziram Weil, »ograničene želje u harmoničnom

odnosu sa svijetom« predstavljaju konačni izvor našeg oportunističkog

anti-etičkog stajališta, one podržavaju inertni egoizam i potragu za

užitkom, dok naš susret s drugim podržavaju }}želje koje sadrže besko­

načnost«, koje teže apsolutnom. To pojačava nesvodivu proturječnost:

izvor dobra je moć kojaje u stanju poremetiti koordinate naše konačne

egzistencije, destruktivna moć koja se iz naše pozicije ograničenog i

stabilnog oblika življenja ne može percipirati drukčije nego kao zlo. Isto

je i s odnosom između smrtnosti i besmrtnosti. Tradicionalno i uobi­

čajeno ideološko stajalište besmrtnost povezuje s dobrim, a smrtnost sa

zlim: ono što nas čini dobrima upravo je svijest o besmrtnosti (Boga,

duše, uzvišene etičke težnje itd.), dok se korijen zla nalazi u prepušta­

nju našoj smrtnosti (svi ćemo umrijeti, tako da nije važno, zgrabi sve

što možeš, provedi u djelo sve svoje mračne porive itd.). Međutim, što

o NAIllIU

ako preokrenemo to uobičajeno gledište i razmotrimo hipotezu da je iskonska besmrtnost zapravo besmrtnost zla: zlo je nešto što prijeti da se zauvijek vraća, sablasna dimenzija koja kao nekom čarolijom uspi­

jeva preživjeti fizičko uništenje i koja nas nastavlja progoniti. §~ je

j.,-o~.Q~1!1l~_~!!fllJng.i.u..t~?!~,~~~t~~ ..pg!10Vpo.&.!iti~9!:uia~jmQ\1e ~!i?_.pronalaska mira u oslobađanju od opscene beskqnll:~lJ9~~!

.~I!1~ Prisjetimo se klasične scene iz starih filmova strave: kad se čovjek

kojeg je zaposjela neka mračna sila (koja se manifestira nekim odbojnim

oblikom izobličenja tijela) oslobodi od nemrtvog duha koji ga je zapo­

sjeo, ponovo zadobiva normalan i ugodan oblik tijela koji je prije imao

i umire u miru. ~~?.s.~~~l~)~:r.ist_1!1~Q.. !::!J:ndieIi - l',9g;IDskiDQgQ.vl'

koji ,ne.,f!1()S';ll!!llrijetj ,pledstavlja~t;elevljeft;'9psGeDag,zla.,Q()~,r.() j i!7 protiv zla ne znači duhprotiy prirqd~,j.skonskgJloje~duh, kaji na/ ,,,' , ,.~~~!!~~i~.,izo~.!i~l1j~Jll"i.[Qđu•.ZeMI~~~91~.s~J.z..~()~_m()i!::j~VU&t '-( je oval=. ,istinska ljl:lg~!gl4.Qb!Q~.~d~g~~?,!!!"uzdignuta !~!!.iđpdrQdDQg", \

dobra, beskonačna duhovna dobrota u krajnj()j jeJ!niji zap,~avo mlJJkq.) ~.' '''.' "" .. " ,..",'

Možda bi nam činjenica da razum i rasa imaju isti korijen u latin­

skom jeziku (ratio) trebala nešto govoriti: upravo je jezik a ne primitivni

egoistični interes prvi i najveći temelj podjele; zbog jezika mi i naši

susjedi (možemo) })živjeti u različitim svjetovima« čak i ako živimo u

istoj ulici. To znači da yer9~!!~.!l~iljc: nij~ ~~,~~ng~!l0 iskri~ll.~rtl~ nego krajnje utočište s~2K.o~.uka,!!l'KnoljIl4~kogtl~!lja.. Uzmimo na

primjer antisemitske pogrome, koji bi mogli biti prototip svakog rasi­

stičkog nasilja. Ono što inicijatori pogroma nikako ne mogu tolerirati i

što izaziva njihov bijes, ono na što reagiraju nije neposredno postojanje

Židova, nego slika/figura »Židova« koja kruži i koja je stvorena tradici­

jom. Kvaka je dakako u tome da pojedinac nije u stanju na jednostavan

način razlikovati stvarne Židove i antisemitsku sliku o njima: takva slika predodređuje način na koji doživljavam stvarne Židove i, štoviše,

ona utječe na način na koji Židovi doživljavaju sami sebe. Ono što čini

59 S8 SLAVO, ŽIŽEK

Ovdje je na djelu temeljni obrazac hegelovskog dijalektičkog pro­

cesa: izvanjska suprotstavljenost (između zakona i njegova kriminalnog

prekoračenja) pretvorena je u suprotnost svojstvenu samom prekora­

čenju, između pojedinačnih prekoračenja i apsolutne transgresije koja

se pojavljuje kao suprotni pol, kao univerzalni zakon. Isto vrijedi i za

nasilje: doživljavajući nešto kao čin nasilja, odmjeravamo ga prema

pretpostavljenom standardu koji se odnosi na »normalnu« nenasilnu

situaciju, pa se najviši oblik nasilja sastoji u nametanju takvog standarda

s upućivanjem na događaje koji se tada percipiraju kao »nasilni«. Stoga

sam jezik kao pravi medij nenasilja i obostranog priznavanja uključuje

bezuvjetno nasilje. Drugim riječima, upravo je jezik taj koji tjera našu

želju preko prihvatljive granice, pretvarajući je u »želju koja sadrži ono

beskonačno«, podižući je na razinu apsolutnog nastojanja koje nikad

ne može biti zadovoljeno. Lac:anov objet petit a upravo je takav eterični

»nemrtvi« objekt-višak koji uzrokuje želju u svom ekscesivnom i uzdr­

mavajućem vidu. Takvog viška nemoguće se riješiti: on je sastavni dio

ljudske želje kao takve.

moderni, da parafraziram Weil, »ograničene želje u harmoničnom

odnosu sa svijetom« predstavljaju konačni izvor našeg oportunističkog

anti-etičkog stajališta, one podržavaju inertni egoizam i potragu za

užitkom, dok naš susret s drugim podržavaju }}želje koje sadrže besko­

načnost«, koje teže apsolutnom. To pojačava nesvodivu proturječnost:

izvor dobra je moć kojaje u stanju poremetiti koordinate naše konačne

egzistencije, destruktivna moć koja se iz naše pozicije ograničenog i

stabilnog oblika življenja ne može percipirati drukčije nego kao zlo. Isto

je i s odnosom između smrtnosti i besmrtnosti. Tradicionalno i uobi­

čajeno ideološko stajalište besmrtnost povezuje s dobrim, a smrtnost sa

zlim: ono što nas čini dobrima upravo je svijest o besmrtnosti (Boga,

duše, uzvišene etičke težnje itd.), dok se korijen zla nalazi u prepušta­

nju našoj smrtnosti (svi ćemo umrijeti, tako da nije važno, zgrabi sve

što možeš, provedi u djelo sve svoje mračne porive itd.). Međutim, što

o NAIllIU

ako preokrenemo to uobičajeno gledište i razmotrimo hipotezu da je iskonska besmrtnost zapravo besmrtnost zla: zlo je nešto što prijeti da se zauvijek vraća, sablasna dimenzija koja kao nekom čarolijom uspi­

jeva preživjeti fizičko uništenje i koja nas nastavlja progoniti. §~ je

j.,-o~.Q~1!1l~_~!!fllJng.i.u..t~?!~,~~~t~~ ..pg!10Vpo.&.!iti~9!:uia~jmQ\1e ~!i?_.pronalaska mira u oslobađanju od opscene beskqnll:~lJ9~~!

.~I!1~ Prisjetimo se klasične scene iz starih filmova strave: kad se čovjek

kojeg je zaposjela neka mračna sila (koja se manifestira nekim odbojnim

oblikom izobličenja tijela) oslobodi od nemrtvog duha koji ga je zapo­

sjeo, ponovo zadobiva normalan i ugodan oblik tijela koji je prije imao

i umire u miru. ~~?.s.~~~l~)~:r.ist_1!1~Q.. !::!J:ndieIi - l',9g;IDskiDQgQ.vl'

koji ,ne.,f!1()S';ll!!llrijetj ,pledstavlja~t;elevljeft;'9psGeDag,zla.,Q()~,r.() j i!7 protiv zla ne znači duhprotiy prirqd~,j.skonskgJloje~duh, kaji na/ ,,,' , ,.~~~!!~~i~.,izo~.!i~l1j~Jll"i.[Qđu•.ZeMI~~~91~.s~J.z..~()~_m()i!::j~VU&t '-( je oval=. ,istinska ljl:lg~!gl4.Qb!Q~.~d~g~~?,!!!"uzdignuta !~!!.iđpdrQdDQg", \

dobra, beskonačna duhovna dobrota u krajnj()j jeJ!niji zap,~avo mlJJkq.) ~.' '''.' "" .. " ,..",'

Možda bi nam činjenica da razum i rasa imaju isti korijen u latin­

skom jeziku (ratio) trebala nešto govoriti: upravo je jezik a ne primitivni

egoistični interes prvi i najveći temelj podjele; zbog jezika mi i naši

susjedi (možemo) })živjeti u različitim svjetovima« čak i ako živimo u

istoj ulici. To znači da yer9~!!~.!l~iljc: nij~ ~~,~~ng~!l0 iskri~ll.~rtl~ nego krajnje utočište s~2K.o~.uka,!!l'KnoljIl4~kogtl~!lja.. Uzmimo na

primjer antisemitske pogrome, koji bi mogli biti prototip svakog rasi­

stičkog nasilja. Ono što inicijatori pogroma nikako ne mogu tolerirati i

što izaziva njihov bijes, ono na što reagiraju nije neposredno postojanje

Židova, nego slika/figura »Židova« koja kruži i koja je stvorena tradici­

jom. Kvaka je dakako u tome da pojedinac nije u stanju na jednostavan

način razlikovati stvarne Židove i antisemitsku sliku o njima: takva slika predodređuje način na koji doživljavam stvarne Židove i, štoviše,

ona utječe na način na koji Židovi doživljavaju sami sebe. Ono što čini

61 ® SLAVOJ ŽiŽEK

antisemitski susret na ulici sa stvarnim Židovom nečim što se »ne može

tolerirati«, onim što antisemit želi uništiti napadom na Židova, istinska

meta njegova bijesa upravo je ta fantazmatska dimenzija.

Isti princip vrijedi i za svaki politički protest: kad radnici prosvje­

duju zbog toga što ih se izrabljuje, oni se ne bune protiv jednostavne

stvarnosti, već su njihovi problemi unaprijed poprimili značenje posre­

dovanjem jezika. Stvarnost sama po sebi u svojem glupom postojanju

nikad nije netolerantna: ono što je čini takvom upravo je jezik i njegova

simbolizacija. Kad svjedočimo scenama masovnoga bijesa, razularene

rulje koja napada, uništava zgrade i automobile, linčuje ljude itd., nikad

ne bismo trebali smetnuti s urna transparente koje nose i na njima zapi­

sane riječi koje podržavaju i opravdavaju njihova djela. Na formalno­

-ontološkoj razini tu je temu razviqlIeids.:i~"kad je svojim ri,l.ZrnatJ:a=,

~~~ ~~i.~!""~!..~s~~«,~~g!~QI~.{~~~!stv:ov3;ti!(} pOI!~4j9. P.Qj~ bi~i Pe]. ~~e.!!f}~' »6it« traqicionalno 01.O.aČava ČV:,m.u.jezgru.kojaj.amči identitc:t

ne~e stv~i.. Za .H~i4egge.ra. ~bi~ j.ene~tQ §J9 Qv,:isi op.ovljesnom ~oP:

tekstu, o .eE0l:!'!lpo.ro.QČitova,nju bitka koje se javlja u j~iku i kroz njeSiJ:.,

On to naziva »kuća~~~!.~zraz »~sen der Sprache« ne znači

.~b1t jezika« nego »bitkovanje«, stvaranje 'biti djeloVa:hjem:jezlka: ~. ­

jez~~.~o~.Lstvad nj.ihovot·na,lutitl:)j -bifl.,.jc:&ik.~ »po.\aećeM...ta.ko.da UaQJ. .stvat:i ILešto znače na određeni, n~čin ti~e št~ ~e §rva.raj.u ~~se mo7.eOW ,kfetil~i ~;entltete I taIro da ~e o'ni mogu oslwjati jedru na druge kao na entitete kakvi Jesu... Dijelimo prvobitni jezik onda kad je svijet oblikovan na isti nalin :za tW.

same•.kad »oskl.škujemo jqik~, kael »dopuštamo da nam on govori ono ito ima u . 'r\=ći«,24

Pojasnimo malo ovaj stav. za srednjovjekovnog kršćanina,».~lt«

ya~a se nalazi se u. nj.egoy.oj neiskvarenosti i božanskom sjaju koji ga. 9ni . »bo7.anskim« metalom. za n~, to je ili polaed.jiva tvar koja se

može koristiti u industrijIike svrhe ili materijalni predmet koji ima..

~tetsku funkciju. Još jedan primjer: glas...kam.ira.rulg.dL~..Qekad.je

.. pr~taylja9 istinski gbs. O\AQelQ GtPa:ije Pada; dOilDas .kastriranje doHv:

ljavarno kao neštQ mo~truoz.no. fu!,oID1~n.a u senzibilitcIlLpodrlana

o NASILJU

~ikw:n;...01lll.je. te;lW!~t prQmk!l~. ':1a!s:s.<~i~~QH~l!:Q1U!!}~~ U takvoj »bitkovnoj« moći jezika nalazi se fundamentalno nasilje: naš

je svijet donekle iskrivljen, izgubiO je svoju uravnoteženu nevinost, te

sada jedna boja dominira cijelom slikom. Hegemonija o kojoj govori

filozof politike Ernesto Laclau sastavni je dio jezika. Stoga, kad u Uvodu u m.etafiziku Heidegger analizira poznato obraćanje kora iz Antigone o čovjekovom »strahovitom/demonskom« karakteru, koristeći pojam

»ontološkog« nasilja koje pripada svakoj utemeljujućoj gesti novog

zajedničkog svijeta ljudi što ga čine pjesnici, mislioci i državnici, onda

svagda treba imati na urnu da je takva »strahovitaldemonska« dimenzija

upravo ona jezična:

za nasilje se obično smatra da pripada području u kojem se podudaraju kompro­mis i obostrana podrška koji posravljaju mjerila tubitku, prema čemu je nasilje u cijelosti nužno shvaćeno i osuđeno kao smetnja i uvreda ... Onaj tko je nasilan i stvaralački. onaj koji stremi onom neiskazivom, prodire u ono nemislivo, koji se nameće onom što se nikad nije dogodilo i čini vidljivim ono neviđeno - taj nasilnik svagda je odvažan .... Stoga nasilnik ne poznaje blagost i pomirenje (u uobičajenom smislu te riječi), ne poznaje smirenje i omekšavanje uspjehom ili prestižcm i njiho­vim porvrđivwjem.,. za njega nesreća znači kazivanje Da onom prevladavajućem...

~n2!~~i~..~j~~.~..2.4~_~~~js.~q~2!~~2!~.J!!i!Smi zawđe$. \1"

onom svagdanjem i ~i:!:2.Il1!.n!I:Ž,!!?..':!l:?!:J:!I};ig!!.!1~j!jio..:r~,?in nasi~j~,~o _~l~!!.I'~~~~.,~~~~..l>i~.!z!.~ ljucis.k~~: !~.. b!~k.~~onog.~~? ~!t _~j~ećot Il"li.e~i. ~~~!~~.~~~k.o.~!:1.~bl.!?~n2:.:5

~.!3!elj je ka~ t~:!..!:.'!..up!!p'olisf!eEl!~ (Antigona, redak 370): J).tl.

~QjU~~Xiz.n~4PElisa i njegovog etosa; o!1.,nHe vezan nikakvim Pr.!.vl­1~n:l:pmQmln9~Ul\ Owi& §ll.r~,,!~ljk ,~;je~ino na taj način

_.9.!L m~_~,':!!c;:!!!Wi.t.LnQYi ..Qblik...etaw,. zajedničkog.bivaoJau _po.lLr.u..•• Ovdje možemo čuti odjek »ilegalnog« nasilja koje utemeljuje pravila

samog zakona.26 Dakako, Heidegger je požurio dodati kako je prva

žrtva takvog nasilja s:l.m Stvoritelj koji treba nestati došašćem novog

poretka koji je utemeljiO. Takav nestanak može preuzeti različite oblike.

Prvi je fizičko uništenje - od Mojsija i Julija Cezara naovamo, poznato

nam je da utemeljiteljska figura mora biti ubijena. Ali tu je također i

61 ® SLAVOJ ŽiŽEK

antisemitski susret na ulici sa stvarnim Židovom nečim što se »ne može

tolerirati«, onim što antisemit želi uništiti napadom na Židova, istinska

meta njegova bijesa upravo je ta fantazmatska dimenzija.

Isti princip vrijedi i za svaki politički protest: kad radnici prosvje­

duju zbog toga što ih se izrabljuje, oni se ne bune protiv jednostavne

stvarnosti, već su njihovi problemi unaprijed poprimili značenje posre­

dovanjem jezika. Stvarnost sama po sebi u svojem glupom postojanju

nikad nije netolerantna: ono što je čini takvom upravo je jezik i njegova

simbolizacija. Kad svjedočimo scenama masovnoga bijesa, razularene

rulje koja napada, uništava zgrade i automobile, linčuje ljude itd., nikad

ne bismo trebali smetnuti s urna transparente koje nose i na njima zapi­

sane riječi koje podržavaju i opravdavaju njihova djela. Na formalno­

-ontološkoj razini tu je temu razviqlIeids.:i~"kad je svojim ri,l.ZrnatJ:a=,

~~~ ~~i.~!""~!..~s~~«,~~g!~QI~.{~~~!stv:ov3;ti!(} pOI!~4j9. P.Qj~ bi~i Pe]. ~~e.!!f}~' »6it« traqicionalno 01.O.aČava ČV:,m.u.jezgru.kojaj.amči identitc:t

ne~e stv~i.. Za .H~i4egge.ra. ~bi~ j.ene~tQ §J9 Qv,:isi op.ovljesnom ~oP:

tekstu, o .eE0l:!'!lpo.ro.QČitova,nju bitka koje se javlja u j~iku i kroz njeSiJ:.,

On to naziva »kuća~~~!.~zraz »~sen der Sprache« ne znači

.~b1t jezika« nego »bitkovanje«, stvaranje 'biti djeloVa:hjem:jezlka: ~. ­

jez~~.~o~.Lstvad nj.ihovot·na,lutitl:)j -bifl.,.jc:&ik.~ »po.\aećeM...ta.ko.da UaQJ. .stvat:i ILešto znače na određeni, n~čin ti~e št~ ~e §rva.raj.u ~~se mo7.eOW ,kfetil~i ~;entltete I taIro da ~e o'ni mogu oslwjati jedru na druge kao na entitete kakvi Jesu... Dijelimo prvobitni jezik onda kad je svijet oblikovan na isti nalin :za tW.

same•.kad »oskl.škujemo jqik~, kael »dopuštamo da nam on govori ono ito ima u . 'r\=ći«,24

Pojasnimo malo ovaj stav. za srednjovjekovnog kršćanina,».~lt«

ya~a se nalazi se u. nj.egoy.oj neiskvarenosti i božanskom sjaju koji ga. 9ni . »bo7.anskim« metalom. za n~, to je ili polaed.jiva tvar koja se

može koristiti u industrijIike svrhe ili materijalni predmet koji ima..

~tetsku funkciju. Još jedan primjer: glas...kam.ira.rulg.dL~..Qekad.je

.. pr~taylja9 istinski gbs. O\AQelQ GtPa:ije Pada; dOilDas .kastriranje doHv:

ljavarno kao neštQ mo~truoz.no. fu!,oID1~n.a u senzibilitcIlLpodrlana

o NASILJU

~ikw:n;...01lll.je. te;lW!~t prQmk!l~. ':1a!s:s.<~i~~QH~l!:Q1U!!}~~ U takvoj »bitkovnoj« moći jezika nalazi se fundamentalno nasilje: naš

je svijet donekle iskrivljen, izgubiO je svoju uravnoteženu nevinost, te

sada jedna boja dominira cijelom slikom. Hegemonija o kojoj govori

filozof politike Ernesto Laclau sastavni je dio jezika. Stoga, kad u Uvodu u m.etafiziku Heidegger analizira poznato obraćanje kora iz Antigone o čovjekovom »strahovitom/demonskom« karakteru, koristeći pojam

»ontološkog« nasilja koje pripada svakoj utemeljujućoj gesti novog

zajedničkog svijeta ljudi što ga čine pjesnici, mislioci i državnici, onda

svagda treba imati na urnu da je takva »strahovitaldemonska« dimenzija

upravo ona jezična:

za nasilje se obično smatra da pripada području u kojem se podudaraju kompro­mis i obostrana podrška koji posravljaju mjerila tubitku, prema čemu je nasilje u cijelosti nužno shvaćeno i osuđeno kao smetnja i uvreda ... Onaj tko je nasilan i stvaralački. onaj koji stremi onom neiskazivom, prodire u ono nemislivo, koji se nameće onom što se nikad nije dogodilo i čini vidljivim ono neviđeno - taj nasilnik svagda je odvažan .... Stoga nasilnik ne poznaje blagost i pomirenje (u uobičajenom smislu te riječi), ne poznaje smirenje i omekšavanje uspjehom ili prestižcm i njiho­vim porvrđivwjem.,. za njega nesreća znači kazivanje Da onom prevladavajućem...

~n2!~~i~..~j~~.~..2.4~_~~~js.~q~2!~~2!~.J!!i!Smi zawđe$. \1"

onom svagdanjem i ~i:!:2.Il1!.n!I:Ž,!!?..':!l:?!:J:!I};ig!!.!1~j!jio..:r~,?in nasi~j~,~o _~l~!!.I'~~~~.,~~~~..l>i~.!z!.~ ljucis.k~~: !~.. b!~k.~~onog.~~? ~!t _~j~ećot Il"li.e~i. ~~~!~~.~~~k.o.~!:1.~bl.!?~n2:.:5

~.!3!elj je ka~ t~:!..!:.'!..up!!p'olisf!eEl!~ (Antigona, redak 370): J).tl.

~QjU~~Xiz.n~4PElisa i njegovog etosa; o!1.,nHe vezan nikakvim Pr.!.vl­1~n:l:pmQmln9~Ul\ Owi& §ll.r~,,!~ljk ,~;je~ino na taj način

_.9.!L m~_~,':!!c;:!!!Wi.t.LnQYi ..Qblik...etaw,. zajedničkog.bivaoJau _po.lLr.u..•• Ovdje možemo čuti odjek »ilegalnog« nasilja koje utemeljuje pravila

samog zakona.26 Dakako, Heidegger je požurio dodati kako je prva

žrtva takvog nasilja s:l.m Stvoritelj koji treba nestati došašćem novog

poretka koji je utemeljiO. Takav nestanak može preuzeti različite oblike.

Prvi je fizičko uništenje - od Mojsija i Julija Cezara naovamo, poznato

nam je da utemeljiteljska figura mora biti ubijena. Ali tu je također i

62 63 SLAVOJ ŽiŽEK

pad u ludilo kao što je to slučaj s velikim pjesnicima, od Holderlina do

Ezre Pounda, koje je zaslijepila'upravo snaga njihove pjesničke vizije.

Zanimljivo je da trenutak u Antigoni u kojem kor oplakuje čovjeka kao

najviše »demonsko« od svih živih bića, kao biće ekscesa koje krši svaku

doličnu mjeru, dolazi neposredno nakon što je obznanjeno kako je

netko porazio Kreontov poredak i njega obredno pokopao.27 Upravo se

ovaj čin doživljava kao »demonski« čin suviška, a ne Kreontova zabrana.

Antigona je daleko od utjelovljenja umjerenosti, od poštovanja dolične

granice, protivno Kreontovom hybrisu; posve suprorno, upravo je ona

ta koja je nasilna.

Ono što spomenuti odlomak čini tako obeshrabrujućim jest činjeni­

ca da Heidegger ne nudi samo novu varijantu svoje uobičajene retoričke

figure izvrtanja (»bit nasilja nema nikakve veze s ontičkim nasiljem, pat­

njama, ratom, razaranjima, itd.: bit nasilja je u nasilničkom karakteru

samog nametanja/utemeljenja novog modusa biti - zatvaranja zajednič­

kog Bitka - samoga sebe«); na implicitan ali jasan način Heidegger to

esencijalno nasilje razumijeva kao nešto što utemeljuje erupciju ontič­

kog ili fizičkog nasilja kao takvog (ili barem otvara mjesto za njega).

Sukladno tome, ne bismo smjeli biti imuni na učinke nasilja o kojem

govori Heidegger smatrajući ga )'puko« ontološkim: iako je ono nasilno

kao takvo, nametanje odredenog oblika očitovanja svijeta, takva naho­

denost svijeta takoder uključuje društvene odnose zasnovane na auto­

ritetu. Heidegger svojom interpretacijom Heraklitova fragmenta br. 53

(»Rat [po/emos] je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove,

druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima«) ­

suprotno onima koji ga optužuju zato što ne uzima u obzir »okrutne«

aspekte života u antičkoj Grčkoj poput ropstva itd. - otvoreno skreće

pažnju na činjenicu da su »poredak i dominacija« izravno utemeljeni u

nekom očitovanju bitka i stoga pružaju izravno ontološko utemeljenje

društvenim odnosima dominacije:

Ukoliko se ljudi danu s vremena na vrijeme u priličnoj mjeri zaokupljaju grčkim polisom, ne bi taj interes trebali potisnuti; jer koncept polisa u suprotnom bi postao

o NA.ILJU

neškodljiv i senzitivan. Ono što je snažnije, to je i više rangirano. Stoga bitak kao sabrana harmonija nije svakome dostupan po istoj cijeni, vet je prikriven, za od te harmonije koja uvijek znači puko ujednačavanje, eliminaciju napeto­

sti, poravnavanje.28

Stoga izmedu ontološkog nasilja i strukture društvenoga nasilja

(podržavanja odnosa nasilne dominacije) postoji izravna veza koja pripa­

da jeziku. U djelu L'Amtrique au jour le jour (Amerika iz dana u dan) iz

1948. godine Simone de Beauvoir je napisala: »Mnogi rasisti, zanemaru­

jući stroga znanstvena pravila, inzistiraju na tome da čak i ako ne postoje

psihološka objašnjenja, i dalje stoji činjenica da su crnci inferiorni.

Dovoljno je proputovati Amerikom da biste se u to uvjerili.«29 Njezin

zaključak o rasizmu jednostavno je bio pogrešno shvaćen. Primjerice, u

jednom nedavnom osvrtu Stella Sandford tvrdi da »nema opravdanja ...

za Beauvoirino prihvaćanje 'činjenice' takve inferiornostk

S obzirom na njezinu pripadnost egzistencijalističkoj filowflji moglo se prije očeki­vati da će Beauvoir govoriti o interpretaciji postojećih fizioloških razlika u termini­ma inferiornosti i superiornosti ... ili da će istaknuti pogrešku vezanu uz korištenje vrijednosnih sudova »inferioran« i »superioran« da bi se imenovale pretpostavljene osobine ljudskih bita na način »porvrdivanja postojeće činjenice«.30

Jasno je što ovdje smeta Sanfordovu: ona je svjesna toga da tvrdnja

Beauvoir o činjeničnoj inferiornosti crnaca smjera na nešto više od

jednostavne društvene činjenice da je na američkom Jugu u to vrijeme

(ali ne samo tada) bjelačka većina crnce smatrala inferiornim bićima te

da su ovi, u smislu učinka takve segregacije, doista bili inferiorni. No

njezino rješenje potaknuto brižljivim izbjegavanjem rasističkih tvrdnji

o činjeničnoj inferiornosti crnaca nalazi se u relativiziranju njihove

inferiornosti time što se ona svodi na problem interpretacije i prosudbe

bjelačkih rasista, čime se razlikuje od pitanja o tome kakvi su oni po

sebi. Medutim, takvo ublaženo razlikovanje ne uvida istinski jasnu i

nedvosmislenu dimenziju rasizma: »biti crn« (isto kao i »biti bijel« ili

neke druge boje kože) predstavlja društveno-simboličko bivanje. Time

što ih bijelci smatraju inferiornima oni to uistinu i postaju na razini

62 63 SLAVOJ ŽiŽEK

pad u ludilo kao što je to slučaj s velikim pjesnicima, od Holderlina do

Ezre Pounda, koje je zaslijepila'upravo snaga njihove pjesničke vizije.

Zanimljivo je da trenutak u Antigoni u kojem kor oplakuje čovjeka kao

najviše »demonsko« od svih živih bića, kao biće ekscesa koje krši svaku

doličnu mjeru, dolazi neposredno nakon što je obznanjeno kako je

netko porazio Kreontov poredak i njega obredno pokopao.27 Upravo se

ovaj čin doživljava kao »demonski« čin suviška, a ne Kreontova zabrana.

Antigona je daleko od utjelovljenja umjerenosti, od poštovanja dolične

granice, protivno Kreontovom hybrisu; posve suprorno, upravo je ona

ta koja je nasilna.

Ono što spomenuti odlomak čini tako obeshrabrujućim jest činjeni­

ca da Heidegger ne nudi samo novu varijantu svoje uobičajene retoričke

figure izvrtanja (»bit nasilja nema nikakve veze s ontičkim nasiljem, pat­

njama, ratom, razaranjima, itd.: bit nasilja je u nasilničkom karakteru

samog nametanja/utemeljenja novog modusa biti - zatvaranja zajednič­

kog Bitka - samoga sebe«); na implicitan ali jasan način Heidegger to

esencijalno nasilje razumijeva kao nešto što utemeljuje erupciju ontič­

kog ili fizičkog nasilja kao takvog (ili barem otvara mjesto za njega).

Sukladno tome, ne bismo smjeli biti imuni na učinke nasilja o kojem

govori Heidegger smatrajući ga )'puko« ontološkim: iako je ono nasilno

kao takvo, nametanje odredenog oblika očitovanja svijeta, takva naho­

denost svijeta takoder uključuje društvene odnose zasnovane na auto­

ritetu. Heidegger svojom interpretacijom Heraklitova fragmenta br. 53

(»Rat [po/emos] je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove,

druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima«) ­

suprotno onima koji ga optužuju zato što ne uzima u obzir »okrutne«

aspekte života u antičkoj Grčkoj poput ropstva itd. - otvoreno skreće

pažnju na činjenicu da su »poredak i dominacija« izravno utemeljeni u

nekom očitovanju bitka i stoga pružaju izravno ontološko utemeljenje

društvenim odnosima dominacije:

Ukoliko se ljudi danu s vremena na vrijeme u priličnoj mjeri zaokupljaju grčkim polisom, ne bi taj interes trebali potisnuti; jer koncept polisa u suprotnom bi postao

o NA.ILJU

neškodljiv i senzitivan. Ono što je snažnije, to je i više rangirano. Stoga bitak kao sabrana harmonija nije svakome dostupan po istoj cijeni, vet je prikriven, za od te harmonije koja uvijek znači puko ujednačavanje, eliminaciju napeto­

sti, poravnavanje.28

Stoga izmedu ontološkog nasilja i strukture društvenoga nasilja

(podržavanja odnosa nasilne dominacije) postoji izravna veza koja pripa­

da jeziku. U djelu L'Amtrique au jour le jour (Amerika iz dana u dan) iz

1948. godine Simone de Beauvoir je napisala: »Mnogi rasisti, zanemaru­

jući stroga znanstvena pravila, inzistiraju na tome da čak i ako ne postoje

psihološka objašnjenja, i dalje stoji činjenica da su crnci inferiorni.

Dovoljno je proputovati Amerikom da biste se u to uvjerili.«29 Njezin

zaključak o rasizmu jednostavno je bio pogrešno shvaćen. Primjerice, u

jednom nedavnom osvrtu Stella Sandford tvrdi da »nema opravdanja ...

za Beauvoirino prihvaćanje 'činjenice' takve inferiornostk

S obzirom na njezinu pripadnost egzistencijalističkoj filowflji moglo se prije očeki­vati da će Beauvoir govoriti o interpretaciji postojećih fizioloških razlika u termini­ma inferiornosti i superiornosti ... ili da će istaknuti pogrešku vezanu uz korištenje vrijednosnih sudova »inferioran« i »superioran« da bi se imenovale pretpostavljene osobine ljudskih bita na način »porvrdivanja postojeće činjenice«.30

Jasno je što ovdje smeta Sanfordovu: ona je svjesna toga da tvrdnja

Beauvoir o činjeničnoj inferiornosti crnaca smjera na nešto više od

jednostavne društvene činjenice da je na američkom Jugu u to vrijeme

(ali ne samo tada) bjelačka većina crnce smatrala inferiornim bićima te

da su ovi, u smislu učinka takve segregacije, doista bili inferiorni. No

njezino rješenje potaknuto brižljivim izbjegavanjem rasističkih tvrdnji

o činjeničnoj inferiornosti crnaca nalazi se u relativiziranju njihove

inferiornosti time što se ona svodi na problem interpretacije i prosudbe

bjelačkih rasista, čime se razlikuje od pitanja o tome kakvi su oni po

sebi. Medutim, takvo ublaženo razlikovanje ne uvida istinski jasnu i

nedvosmislenu dimenziju rasizma: »biti crn« (isto kao i »biti bijel« ili

neke druge boje kože) predstavlja društveno-simboličko bivanje. Time

što ih bijelci smatraju inferiornima oni to uistinu i postaju na razini

64 SLAVOJ ŽiŽEK

svoga društveno-simboličkog identiteta. Drugim riječima, bjelačka rasistička ideologija vrši utjecaj na razini performativne učinkovitosti.

To nije tek stvar interpretacije o naravi crnaca, nego interpretacije koja

određuje samu bit i društvenu egzistenciju interpretiranih subjekata.

Sad je posve jasno zbog čega se Sanford i ostali kritičari Beauvoir

odupiru njezinoj formulaciji da su crnci zapravo bili inferiorni: taj

otpor je i sim po sebi ideološki. U podlozi te ideologije nalazi se strah:

ako bismo pristali na takvu definiciju, izgubili bismo unutarnju slobo­

du, autonomiju i dostojanstvo ljudskoga bića. Zbog toga takvi kritičari

ustraju na tome da crnci nisu inferiorni nego »učinjeni manje vrijed­

nim« zbog nasilja koje nad njima provodi bjelački rasistički diskurs.

Odnosno, na njih utječe prinuda koja ne dotiče samu srž njihova bića i

stoga· joj se, shodno tome, mogu (a to i čine) suprotstaviti kao slobodni

autonomni akteri čineći to svojim djelovanjem, snovima i projektima.

Sada smo ponovo došli do točke s kojom smo počeli ovo poglavlje,

do bezdana Bližnjeg. Iako na prvi pogled izgleda da postoji proturječje

između načina na koji diskurs konstituira samu srž subjektova identite­

ta i shvaćanja tog središta kao neshvatljivo g bezdana koji se nalazi s onu

stranu »jezičnog zida«, ovaj očigledni paradoks može se riješiti na jed­

nostavan način. »Jezični zid« koji me zauvijek dijeli od bezdap.a drugog

subjekta u isto vrijeme otvara i podržava taj bezdan - drugim riječima, upravo je prepreka koja me odvaja od onog što se nalazi s druge strane

ono što stvara njegov privid.

3

Andante ma non troppo e molto cantabile

))DIŽE SE PLIMA ZAMUtENA KRVLJUcc*

Neobičan slučajfotičke komunikacije

U nemirima u francuskim predgrađima tijekom jeseni 2005. godi­

ne spaljeno je tisuće automobila i došlo je do velikog javnog nasilja.

Često su se pojavljivale usporedbe pljački u New Orleansu koje su

uslijedile nakon što se uragan Katrina obrušio na grad 29. kolovoza

2005. godine s događajima u Parizu tijekom svibnja 1968. Unatoč

znakovitim razlikama, iz oba se slučaja mogu izvući pouke. Nemiri u

Parizu imali su efekt otrežnjenja na one europske intelektualce koji su

uzimali New Orleans kao primjer kako bi naglasili prednosti europskog

sustava socijalne skrbi nasuprot divljem američkom kapitalizmu; sada

je postalo jasno da se takvo što može dogoditi i u socijalnoj državi kao

što je Francuska. Oni koji su smatrali da se nasilje u New Orleansu

može pripisati manjku solidarnosti europskoga tipa bili su podjednako

u krivu kao i američki liberali koji zagovaraju slobodno tržište, a koji su

sada likuj ući uzvratili udarac ističući kako je upravo rigidnost državnog

intervencionizma koja ograničava tržišno natjecanje i njegovu dinami­

ku spriječila ekonomski rast marginaliziranih imigranata u Francuskoj,

posve suprotno SAD-u gdje mnoge skupine imigranata pripadaju među

najuspješnije pojedince u društvu.

Usporedba s pariškim proljećem 1968. ukazuje na potpuni manjak

bilo kakve pozitivne utopije među današnjim izgrednicima: ako je

• Naslov poglavlja je stih iz pjesme »Drugi dolazak« W. B. Yeatsa, ovdje preuzet u pre­pjevu Antuna Šoljana (nap. prev.).

64 SLAVOJ ŽiŽEK

svoga društveno-simboličkog identiteta. Drugim riječima, bjelačka rasistička ideologija vrši utjecaj na razini performativne učinkovitosti.

To nije tek stvar interpretacije o naravi crnaca, nego interpretacije koja

određuje samu bit i društvenu egzistenciju interpretiranih subjekata.

Sad je posve jasno zbog čega se Sanford i ostali kritičari Beauvoir

odupiru njezinoj formulaciji da su crnci zapravo bili inferiorni: taj

otpor je i sim po sebi ideološki. U podlozi te ideologije nalazi se strah:

ako bismo pristali na takvu definiciju, izgubili bismo unutarnju slobo­

du, autonomiju i dostojanstvo ljudskoga bića. Zbog toga takvi kritičari

ustraju na tome da crnci nisu inferiorni nego »učinjeni manje vrijed­

nim« zbog nasilja koje nad njima provodi bjelački rasistički diskurs.

Odnosno, na njih utječe prinuda koja ne dotiče samu srž njihova bića i

stoga· joj se, shodno tome, mogu (a to i čine) suprotstaviti kao slobodni

autonomni akteri čineći to svojim djelovanjem, snovima i projektima.

Sada smo ponovo došli do točke s kojom smo počeli ovo poglavlje,

do bezdana Bližnjeg. Iako na prvi pogled izgleda da postoji proturječje

između načina na koji diskurs konstituira samu srž subjektova identite­

ta i shvaćanja tog središta kao neshvatljivo g bezdana koji se nalazi s onu

stranu »jezičnog zida«, ovaj očigledni paradoks može se riješiti na jed­

nostavan način. »Jezični zid« koji me zauvijek dijeli od bezdap.a drugog

subjekta u isto vrijeme otvara i podržava taj bezdan - drugim riječima, upravo je prepreka koja me odvaja od onog što se nalazi s druge strane

ono što stvara njegov privid.

3

Andante ma non troppo e molto cantabile

))DIŽE SE PLIMA ZAMUtENA KRVLJUcc*

Neobičan slučajfotičke komunikacije

U nemirima u francuskim predgrađima tijekom jeseni 2005. godi­

ne spaljeno je tisuće automobila i došlo je do velikog javnog nasilja.

Često su se pojavljivale usporedbe pljački u New Orleansu koje su

uslijedile nakon što se uragan Katrina obrušio na grad 29. kolovoza

2005. godine s događajima u Parizu tijekom svibnja 1968. Unatoč

znakovitim razlikama, iz oba se slučaja mogu izvući pouke. Nemiri u

Parizu imali su efekt otrežnjenja na one europske intelektualce koji su

uzimali New Orleans kao primjer kako bi naglasili prednosti europskog

sustava socijalne skrbi nasuprot divljem američkom kapitalizmu; sada

je postalo jasno da se takvo što može dogoditi i u socijalnoj državi kao

što je Francuska. Oni koji su smatrali da se nasilje u New Orleansu

može pripisati manjku solidarnosti europskoga tipa bili su podjednako

u krivu kao i američki liberali koji zagovaraju slobodno tržište, a koji su

sada likuj ući uzvratili udarac ističući kako je upravo rigidnost državnog

intervencionizma koja ograničava tržišno natjecanje i njegovu dinami­

ku spriječila ekonomski rast marginaliziranih imigranata u Francuskoj,

posve suprotno SAD-u gdje mnoge skupine imigranata pripadaju među

najuspješnije pojedince u društvu.

Usporedba s pariškim proljećem 1968. ukazuje na potpuni manjak

bilo kakve pozitivne utopije među današnjim izgrednicima: ako je

• Naslov poglavlja je stih iz pjesme »Drugi dolazak« W. B. Yeatsa, ovdje preuzet u pre­pjevu Antuna Šoljana (nap. prev.).

67 66 SLAVOJ ŽiŽEK

svibanjska pobuna u Parizu '68. bila prosvjed s utopijskom vizijom,

nemiri iz 2005. bili su tek provale nasilja bez ikakve želje da predstave

neku viziju. Ako mnogo puta ponavljana uobičajena izreka da živimo

u post~ideološkoj eri ima nekog smisla, onda se on ostvaruje upravo

u tom slučaju. U pariškim predgrađima među izgrednicima nije bilo

nikakvih posebnih zahtjeva, tek ustrajavanje na priznanju zasnovano

na mutnom i ne osobito artikuliranom ressentimentu. Većina inter~

vjuiranih izgrednika rekla je kako im smeta da ih Nicolas Sarkozy,

ministar unutarnjih poslova, naziva »šljamom{(. Kao nekom autorefe~

rencijalnom kratkom spoju, oni su protestirali protiv same reakcije na

njihove prosvjede. »Populistički razum« ovdje nailazi na granicu svoje

iracionalnosti: ovdje je riječ o prosvjedu nultog stupnja, nasilnom činu

protesta u kojem se ne traži ništa. Ironično je bilo promatrati sociolo~

ge, intelektualce i komentatore koji su se trudili shvatiti što se zbiva i

pomoći. Oni su očajnički pokušavali proniknuti u smisao tog nasilja na

ulicama: trebamo nešto učiniti s integracijom imigranata u društvo, s

njihovim standardom, mogućnostima zaposlenja, tako su govorili, i pri

tome glavnu zagonetku ovih nereda učinili još zagonetnijom.

Iako u istinskom smislu deprivilegirani i de facto isključeni, izgred­

nici nipošto nisu bili na rubu gladi niti su bili u situaciji pukog preživ­

ljavanja. Ljudi u mnogo lošijem materijalnoin položaju, ostavimo li po

strani fizičko nasilje ili ideološku represiju, bili su u stanju politički se

organizirati s jasnim ili pak maglovitim ciljevima. Činjenica da u poza­

nereda u predgrađima Pariza nije postojao nikakav program sama

po sebi izaziva pozornost. Ona nam govori mnogo o našem ideološko­

političkom usudu. Kakav je to svijet u kojem živimo i u kojem se slavi

mogućnost izbora, kad je jedini izbor koji možemo učiniti u nametnu­

tom demokratskom konsenzusu puko igranje uloga? Žalosna činjenica

da se suprotstavljanje sustavu ne može artikulirati pod krinkom reali­

stične alternative ili barem nekog smislenog utopijskog projekta, nego

jedino može preuzeti oblik besmislenog nasilja, najbolji je primjer koji

o NAlILJU

ukazuje na naš problem. Što će nam toliko hvaljena sloboda izbora kad

je jedini izbor onaj između igranja prema pravilima sustava i (auto)

destruktivnog nasilja koje je gotovo isključivo usmjereno prema pri­

padnicima iste skupine - devastirane škole i zapaljeni auti ne pripadaju

bogatima, nego su ih napornim radom stekli pripadnici iste te klase iz

predgrađa iz koje potječu izgrednici.

Pri sučeljavanju sa šokantnim izvještajima i prizorima iz predgrađa

Pariza u plamenu trebali bismo se oduprijeti onome što nazivam »her­

meneutičkim iskušenjem«, a to je potraga za nekim dubljim smislom ili

porukom koja se tobože krije u podtekstu nereda. Upravo je potpuna

besmislenost tih nereda ono što nam je najteže prihvatiti: oni su više

od oblika protesta, ono što je Lacan nazvao passage a l'acte, impulzivni

začetak djelovanja koji se ne može prevesti u jezik ili misao i koji u sebi

nosi nepodnošljivu težinu frustracije. To ne svjedoči samo o nemoći

delinkvenata nego, štoviše, o manjku onoga što je analitičar kulture

Fredric Jameson nazvao »kognitivno mapiranje«, nemogućnosti locira­

nja vlastitog iskustva unutar smislene cjeline.

Pariški nemiri stoga nisu utemeljeni ni u jednom obliku konkretnog

društveno-ekonomskog protesta, a još manje imaju korijen u islamskom

fundamentalizmu. Dapače, jedan od prvih objekata koji je izgorio bila

je džamija, zbog čega su muslimanske vjerske vlasti odmah osudile nere­

de. N~_r_~q.u':1jC!.Q.nostav!l5>..P~oizašli iz želje d~.se ~~~rL~a.y~!,qs.t.)Jedna društvena grupa, iako sastavni dio francuskog društva i ;:istavljena od

francuskih državljana, smatrala je da je isključena iz političkog i društve­

nog prostora i željela je svoju prisutnost učiniti vidljivom široj publici. O

njima su govorila njihova djela: htjeli vi to !li ne, mi smo ovdje, .kolik9

~od se e~etv<!-cralida nas .ne .vidite. Komentatori nisu uočili ključnu činje­

nicu da izgrednici nisu za sebe zahtijevali neki poseban status članova

religijske ili etničke zajednice koja se bori za svoj zatvoreni način života.

Posve suprotno, o~~~..E~~~!~I1a točka it! da su .ht:lc;:li, QiP. Ci .kili su) francuski državljani, ali ih se nije u potpunosti priznavalo kao takve._

67 66 SLAVOJ ŽiŽEK

svibanjska pobuna u Parizu '68. bila prosvjed s utopijskom vizijom,

nemiri iz 2005. bili su tek provale nasilja bez ikakve želje da predstave

neku viziju. Ako mnogo puta ponavljana uobičajena izreka da živimo

u post~ideološkoj eri ima nekog smisla, onda se on ostvaruje upravo

u tom slučaju. U pariškim predgrađima među izgrednicima nije bilo

nikakvih posebnih zahtjeva, tek ustrajavanje na priznanju zasnovano

na mutnom i ne osobito artikuliranom ressentimentu. Većina inter~

vjuiranih izgrednika rekla je kako im smeta da ih Nicolas Sarkozy,

ministar unutarnjih poslova, naziva »šljamom{(. Kao nekom autorefe~

rencijalnom kratkom spoju, oni su protestirali protiv same reakcije na

njihove prosvjede. »Populistički razum« ovdje nailazi na granicu svoje

iracionalnosti: ovdje je riječ o prosvjedu nultog stupnja, nasilnom činu

protesta u kojem se ne traži ništa. Ironično je bilo promatrati sociolo~

ge, intelektualce i komentatore koji su se trudili shvatiti što se zbiva i

pomoći. Oni su očajnički pokušavali proniknuti u smisao tog nasilja na

ulicama: trebamo nešto učiniti s integracijom imigranata u društvo, s

njihovim standardom, mogućnostima zaposlenja, tako su govorili, i pri

tome glavnu zagonetku ovih nereda učinili još zagonetnijom.

Iako u istinskom smislu deprivilegirani i de facto isključeni, izgred­

nici nipošto nisu bili na rubu gladi niti su bili u situaciji pukog preživ­

ljavanja. Ljudi u mnogo lošijem materijalnoin položaju, ostavimo li po

strani fizičko nasilje ili ideološku represiju, bili su u stanju politički se

organizirati s jasnim ili pak maglovitim ciljevima. Činjenica da u poza­

nereda u predgrađima Pariza nije postojao nikakav program sama

po sebi izaziva pozornost. Ona nam govori mnogo o našem ideološko­

političkom usudu. Kakav je to svijet u kojem živimo i u kojem se slavi

mogućnost izbora, kad je jedini izbor koji možemo učiniti u nametnu­

tom demokratskom konsenzusu puko igranje uloga? Žalosna činjenica

da se suprotstavljanje sustavu ne može artikulirati pod krinkom reali­

stične alternative ili barem nekog smislenog utopijskog projekta, nego

jedino može preuzeti oblik besmislenog nasilja, najbolji je primjer koji

o NAlILJU

ukazuje na naš problem. Što će nam toliko hvaljena sloboda izbora kad

je jedini izbor onaj između igranja prema pravilima sustava i (auto)

destruktivnog nasilja koje je gotovo isključivo usmjereno prema pri­

padnicima iste skupine - devastirane škole i zapaljeni auti ne pripadaju

bogatima, nego su ih napornim radom stekli pripadnici iste te klase iz

predgrađa iz koje potječu izgrednici.

Pri sučeljavanju sa šokantnim izvještajima i prizorima iz predgrađa

Pariza u plamenu trebali bismo se oduprijeti onome što nazivam »her­

meneutičkim iskušenjem«, a to je potraga za nekim dubljim smislom ili

porukom koja se tobože krije u podtekstu nereda. Upravo je potpuna

besmislenost tih nereda ono što nam je najteže prihvatiti: oni su više

od oblika protesta, ono što je Lacan nazvao passage a l'acte, impulzivni

začetak djelovanja koji se ne može prevesti u jezik ili misao i koji u sebi

nosi nepodnošljivu težinu frustracije. To ne svjedoči samo o nemoći

delinkvenata nego, štoviše, o manjku onoga što je analitičar kulture

Fredric Jameson nazvao »kognitivno mapiranje«, nemogućnosti locira­

nja vlastitog iskustva unutar smislene cjeline.

Pariški nemiri stoga nisu utemeljeni ni u jednom obliku konkretnog

društveno-ekonomskog protesta, a još manje imaju korijen u islamskom

fundamentalizmu. Dapače, jedan od prvih objekata koji je izgorio bila

je džamija, zbog čega su muslimanske vjerske vlasti odmah osudile nere­

de. N~_r_~q.u':1jC!.Q.nostav!l5>..P~oizašli iz želje d~.se ~~~rL~a.y~!,qs.t.)Jedna društvena grupa, iako sastavni dio francuskog društva i ;:istavljena od

francuskih državljana, smatrala je da je isključena iz političkog i društve­

nog prostora i željela je svoju prisutnost učiniti vidljivom široj publici. O

njima su govorila njihova djela: htjeli vi to !li ne, mi smo ovdje, .kolik9

~od se e~etv<!-cralida nas .ne .vidite. Komentatori nisu uočili ključnu činje­

nicu da izgrednici nisu za sebe zahtijevali neki poseban status članova

religijske ili etničke zajednice koja se bori za svoj zatvoreni način života.

Posve suprotno, o~~~..E~~~!~I1a točka it! da su .ht:lc;:li, QiP. Ci .kili su) francuski državljani, ali ih se nije u potpunosti priznavalo kao takve._

69 68 SLAVOJ ŽiŽEK

Francuski filozof Alain Finkielkraut izazvao je skandal u Francuskoj

kad je u razgovoru za izraelske novine Ha'aretz opisao nerede kao

»antirepublikanski pogrom« i kao »etničko-religijski revolt«, čime je

posve promašio poantu: poruka tih nereda nije se sastojala u tome

da su izgrednici smatrali kako francuski republikanski univerzalizam

ugrožava njihov etničko-religijski identitet, nego posve suprotno - da

nisu u bili u njega uključeni, da su se n°ašli na drugoj strani zida koji

dijeli vidljivi od nevidljivog dijela republikanskog društvenog prostora.

QnLnisou..nudilirješenje nit} stv()rilipokret koji biomogućio rješavanje:.

!!.llhoY-Je-~iliobio ~tvoriti pI:Q~le!lllu!co~?-ati_ na to das~~!l~~a.mi1'-~~~!~~< Lo~.Cl. Ih §e .kao takve više ne smije ig.norirati.Zbog tog:ile !l:lSiljeobilo_

potrebno. Da su..kojim slučajem organizirali nenasilni mimohod, dobili

~! tek nekoliko redahona dnu. novinskih.. stranica...

Dakako, činjenica da su nasilni izgrednici željeli i zahtijevali da ih se

u cijelosti prizna kao francuske državljane ne upućuje samo na neuspjeh

njihove integracije, nego istodobno i na krizu francuskog integracijskog

modela uključivanja u državljanstvo kojeg odlikuje implicitno rasistič­

ka isključujuća normativnost. Za francusku državnu ideologiju pojam

)građanin« suprotstavljen je pojmu »urođenik« i sugerira zaostali dio

populacije koji još nije dovoljno zreo da bi zaslužio puno državljan­

stvo. Zbog toga zahtjev demonstranata za priznanjem također sadrži i

odbacivanje samog okvira putem kojeg se ono zbiva. Ono je poziv za

stvaranje novog univerzalnog okvira. l

Ova tema nas ponovo vodi do naše polazišne točke, priče o radniku

koji je krao tačke. Istražitelji koji su pretraživali tačke i njihov sadržaj,

odnosno nerede tražeći njihovu skrivenu poruku, nisu vidjeli upravo

ono što je bilo posve očito. Kao što bi to rekao Marshall McLuhan,

g.Yc!iej~!ffi.!!!~r.~~ta~ljao pontitu: U zlatno doba strukturalizma, !\Qm~J~9.~~Oll korj§J~Q j~ PQjWl

'"?~f<lrJ;.ičke~(.tl.Ulk'lje::kojije izveo i~Malinow!>kij~a koncepta faričke°zajec;i~ .0 nice. načina upotr~be jezika da bi se održali društveni odnosi putem ritu-

O NUILJU

a}iziranih i~~kas;dto su poz.dr.avi•.čavrljanje. Q Yr~!ll~n.u.ULuodni oblici

tili,y..Qne. d.r~,hyeIw.kam"Qi.~cil~: Kao dobar strukturalist, Jakobson je u

to uključio i sredstva isprekidane komunikacije: prema njegovim riječi­

ma, smisao odgođenog komunikativnog kontakta indikator je praznine

takvog kontakta, pri čemu navodi primjer dijaloga Dorothy Parker:

»Evo, tu smo«, reče on.

»Tu smo«, reče ona, »zar ne?«

»Rekao bih da jesmo«, reče on.

Praznina takve komunikacije stoga ima korisnu tehničku funkciju

svojevrsnog testiranja sustava: »Halo, čujete li me? « Fatička je funkcija

stoga bliska »meta-lingvističkoj«: ona propituje radi li komunikacijski

kanal: adresat i adresant provjeravaju koriste lristi k6d.2 )'::m~lL~~_l!pJ:a7­

,Y2-19•. wilo u qeredi.l1?:a u predgrađim3, Par~z~?Nije li o()sfi(~:,~a P9r~_

glasila 4ial(), o čujete n~~~;l EEe.clg3,yljaJyćLtestiranje. kOm41!iJgf!j~k9.g kanaraaTir~i~~gi6d~?--­

..----"".,~"' --.,. .~ .. Alain Badiou je primijetio da živimo u društvenom polju koje se

u sve većoj mjeri doživljava kao »besvjetovno«;3 u takvom je prostoru

jedini mogući oblik protesta »besmisleno« nasilje. Čak je i nacistički

antisemitizam rastvorio svijet, opisujući njegovu trenutnu kritičnu situ­

aciju pokazivanjem na neprijatelja pod imenom »židovska urota«; ime­

novao je cilj i sredstva njegova postizanja. Nacizam je razotkrio stvar­

nost na taj način da je omogućio njegovim subjektima moć globalnog

»kognitivnog mapiranja« koje je sadržavalo prostor za njihov smisleni

angažman. Možda Je upravo u tome jedna od najvećih opasn2g.i.~J?!~Cl:.

~~zmaL~~oie global~!1i9b.llhV:3:ć,a_.čit.a:v:.s'yiie~l.on Qslri!tvaill..S}riM!J..J!.t!.!'!_ »besvjetovnu« ideološku konstelaciju, uskraćujući veUl&ojxean.LJ.j.udi

mO~~!l9SJ bilo @.kyog kQgo.itivnogo.mapirao.ja... K~.plt~lJ.~;I,m l~pJ:V~

<I~I}.~tveno-ekonomslci poredak koH na.rW41J4 t(Jtali.iet;.'iiilila;I:QJ)--!)j.j~.s.I9.: l!alan na razini ~načenja (ne postoji globa!ni»kapioWi~tički..syjeJQnazQJ;«

~i~.LE:~~!.~~~pl!~is~ička civiliz~cU;l,~( - <2snQvna h:kcija.glQQa.ljHcite je: l}

69 68 SLAVOJ ŽiŽEK

Francuski filozof Alain Finkielkraut izazvao je skandal u Francuskoj

kad je u razgovoru za izraelske novine Ha'aretz opisao nerede kao

»antirepublikanski pogrom« i kao »etničko-religijski revolt«, čime je

posve promašio poantu: poruka tih nereda nije se sastojala u tome

da su izgrednici smatrali kako francuski republikanski univerzalizam

ugrožava njihov etničko-religijski identitet, nego posve suprotno - da

nisu u bili u njega uključeni, da su se n°ašli na drugoj strani zida koji

dijeli vidljivi od nevidljivog dijela republikanskog društvenog prostora.

QnLnisou..nudilirješenje nit} stv()rilipokret koji biomogućio rješavanje:.

!!.llhoY-Je-~iliobio ~tvoriti pI:Q~le!lllu!co~?-ati_ na to das~~!l~~a.mi1'-~~~!~~< Lo~.Cl. Ih §e .kao takve više ne smije ig.norirati.Zbog tog:ile !l:lSiljeobilo_

potrebno. Da su..kojim slučajem organizirali nenasilni mimohod, dobili

~! tek nekoliko redahona dnu. novinskih.. stranica...

Dakako, činjenica da su nasilni izgrednici željeli i zahtijevali da ih se

u cijelosti prizna kao francuske državljane ne upućuje samo na neuspjeh

njihove integracije, nego istodobno i na krizu francuskog integracijskog

modela uključivanja u državljanstvo kojeg odlikuje implicitno rasistič­

ka isključujuća normativnost. Za francusku državnu ideologiju pojam

)građanin« suprotstavljen je pojmu »urođenik« i sugerira zaostali dio

populacije koji još nije dovoljno zreo da bi zaslužio puno državljan­

stvo. Zbog toga zahtjev demonstranata za priznanjem također sadrži i

odbacivanje samog okvira putem kojeg se ono zbiva. Ono je poziv za

stvaranje novog univerzalnog okvira. l

Ova tema nas ponovo vodi do naše polazišne točke, priče o radniku

koji je krao tačke. Istražitelji koji su pretraživali tačke i njihov sadržaj,

odnosno nerede tražeći njihovu skrivenu poruku, nisu vidjeli upravo

ono što je bilo posve očito. Kao što bi to rekao Marshall McLuhan,

g.Yc!iej~!ffi.!!!~r.~~ta~ljao pontitu: U zlatno doba strukturalizma, !\Qm~J~9.~~Oll korj§J~Q j~ PQjWl

'"?~f<lrJ;.ičke~(.tl.Ulk'lje::kojije izveo i~Malinow!>kij~a koncepta faričke°zajec;i~ .0 nice. načina upotr~be jezika da bi se održali društveni odnosi putem ritu-

O NUILJU

a}iziranih i~~kas;dto su poz.dr.avi•.čavrljanje. Q Yr~!ll~n.u.ULuodni oblici

tili,y..Qne. d.r~,hyeIw.kam"Qi.~cil~: Kao dobar strukturalist, Jakobson je u

to uključio i sredstva isprekidane komunikacije: prema njegovim riječi­

ma, smisao odgođenog komunikativnog kontakta indikator je praznine

takvog kontakta, pri čemu navodi primjer dijaloga Dorothy Parker:

»Evo, tu smo«, reče on.

»Tu smo«, reče ona, »zar ne?«

»Rekao bih da jesmo«, reče on.

Praznina takve komunikacije stoga ima korisnu tehničku funkciju

svojevrsnog testiranja sustava: »Halo, čujete li me? « Fatička je funkcija

stoga bliska »meta-lingvističkoj«: ona propituje radi li komunikacijski

kanal: adresat i adresant provjeravaju koriste lristi k6d.2 )'::m~lL~~_l!pJ:a7­

,Y2-19•. wilo u qeredi.l1?:a u predgrađim3, Par~z~?Nije li o()sfi(~:,~a P9r~_

glasila 4ial(), o čujete n~~~;l EEe.clg3,yljaJyćLtestiranje. kOm41!iJgf!j~k9.g kanaraaTir~i~~gi6d~?--­

..----"".,~"' --.,. .~ .. Alain Badiou je primijetio da živimo u društvenom polju koje se

u sve većoj mjeri doživljava kao »besvjetovno«;3 u takvom je prostoru

jedini mogući oblik protesta »besmisleno« nasilje. Čak je i nacistički

antisemitizam rastvorio svijet, opisujući njegovu trenutnu kritičnu situ­

aciju pokazivanjem na neprijatelja pod imenom »židovska urota«; ime­

novao je cilj i sredstva njegova postizanja. Nacizam je razotkrio stvar­

nost na taj način da je omogućio njegovim subjektima moć globalnog

»kognitivnog mapiranja« koje je sadržavalo prostor za njihov smisleni

angažman. Možda Je upravo u tome jedna od najvećih opasn2g.i.~J?!~Cl:.

~~zmaL~~oie global~!1i9b.llhV:3:ć,a_.čit.a:v:.s'yiie~l.on Qslri!tvaill..S}riM!J..J!.t!.!'!_ »besvjetovnu« ideološku konstelaciju, uskraćujući veUl&ojxean.LJ.j.udi

mO~~!l9SJ bilo @.kyog kQgo.itivnogo.mapirao.ja... K~.plt~lJ.~;I,m l~pJ:V~

<I~I}.~tveno-ekonomslci poredak koH na.rW41J4 t(Jtali.iet;.'iiilila;I:QJ)--!)j.j~.s.I9.: l!alan na razini ~načenja (ne postoji globa!ni»kapioWi~tički..syjeJQnazQJ;«

~i~.LE:~~!.~~~pl!~is~ička civiliz~cU;l,~( - <2snQvna h:kcija.glQQa.ljHcite je: l}

7~) SLAVOJ ŽiŽEK /'

tome da se kapitalizam m'?.~ .PJiJ~fUti ~~Qj~lvlliz.a~.iji.od..kršWlske '~,.",".....~ .~-""..----'....,

2..?~~~41J.sli.illhudističke>. od Zap~da dO..Ig9..kaJi. njegova .se·global na dimenzija jedino mQkQ.hl!kqy~:t:i !l.uazini.istine.:-.hez-1:nače.nja, kao ollQ,

>!E:alno« globaln.9.K~r:~iš2!~L1I).t;h~Jl~?;l!la..:. Prvi zaključak koji se može izvesti iz pobune u Francuskoj jest da

su i konzervativne i liberalne reakcije na nerede podjednako neuspjele.

Konzervativci naglašavaju sukob civilizacija i (što je predvidljivo) zakon

i poredak. Imigranti ne bi smjeli iskorištavati našu gostoljubivost: oni

su naši gosti i trebali bi poštovati naše običaje. Naše društvo ima pravo

očuvati svoju jedinstvenu kulturu i način života. Nema izlike za zločin

i kriminalno ponašanje. Mladim imigrantima nije potrebna veća soci­

jalna skrb, nego disciplina i naporan rad ... Istovremeno se i ljevičarski

liberali predvidljivo drže svoje mantre o zanemarivanju socijalnih pro­

grama i truda uloženog u integraciju koji su mlađu generaciju imigra­

nata lišili jasne ekonomske i društvene perspektive: izljevi nasilja pred­

stavljaju jedini način na koji oni mogu artikulirati svoje nezadovoljstvo.

Kao što bi možda rekao Staljin, besmisleno je raspravljati koja je vrsta

reakcije gora: obje su gore, što sadrži i upozorenje s obje strane o tome

da se istinska opasnost tih nereda nalazi u lako predvidljivoj rasističkoj

reakCiji francuske populacije.

E!!l~k;:..~~.f!.~il smic:!t!tL~JltWt. šro sa oo j .txoxe. s. drugim

t~Q.m1B§iija k9lI';iJi~W.ruly:~.&.ina..danas d.ožhdjawJs:ao.pr.ijetnju.nakm načinu života, a to su izravni teroristički napadi i .na.pad.i..samouboji(;a.. -.,--"'.......~ ••" ... ,., .......,~ ~~. ~ ... ",-_•• ,,.,,~-.,' y ~,~,,' ~ > •• ,..

oba slučaja nasilje i protu-nasilje uhvaćeni su u smrtonosni začarani

krug u kojem svako od njih proizvodi upravo one snage protiv kojih se

pokušava boriti. l.l..2l;!.ull!Č<!Ja ima.m,Q l?Q,~la sa slijepim passages a l'acte.u

kojem nasilje predstavila imp.licitoo.pdznavanje nemoći. ~o za razliku '"' .... . " .....~,., .~

!?dp::triš.kibnereda koji pr~q~tavljaju nulti stupanj protesta.. . .Qqn()~AQ. ...... ,.."'-,-'.~," ....", ,-,' "

n:~ili~J~<!il!!L~ne_želi..PQ!~iEb.!e!.ori~!i?~i na'paQi.~b!yell.l~e_yj~. ~fsolu.tno~Žlf4ačelnj~ \ltemdjenog ':l<l:.re!!gijj. ~)ihova konačna meta j.e

.čitav bezbožni :zapadnjački način Hvata zasnovan na modernoj znanos.tj

l'

o NAlILJU ,,71 ~l

koja se dm.~,lJčjnkQvlt.Q !J.il4l!u~~rellgijo.m J.l. .o119jJDj,a;i II kolol zada... .Ya.J;lyije u osnoy.U.deo]oške potrebe, a to au. nada j cenZI11:a. :za koje:

je tijek()~.p<?v:!!e~;i bila ~.4už~n,.a rdigiJa. Kao što kaže John Gray:

~~_~~E2.t,.!.~~!!I~~~!I!~ti bs:~~.~jkc;, On~j~ da~leqilla i~.ti.tll,gj.!lJ~9..ii~m.9!!L p2mtj~r~;~:QJla a.yxQJi.te!,j'PP/,l1: ~rkYe nekada., ooa.d..a.nai..J.ma..m.oL·YAi$,jti ill

~!f.s!e:!~~.i~!!.!:!~yi.!-Q~.~c:e-1Q.ie.nc;p.2Y2Ijmj..Qk.Ql\l.QliU.j.g~"ga tko r;ijeai sJg.!;wd!l miiijen;? aIL4:..w;s!~.i1.xQ,t.l,ldrlil'nggj znanos.u..,.Qpa !law pnliaJll;llČlŠ.teod.·~e$nQSci. .obećaYajući..{a..u.izvjesooj. mjed j ptuža~!lĆj) čuk:­

JI1\.ulQQodu,.0'4mišljl:P;ia..oo~jrp 1i1J crkv!= .po~~e. ut9~~t<l.;Zit o,,~ koJLs.llmojaju.4•

Ovdje nije riječ o znanosti kao takvoj, stoga predodžba o znanosti

koja podržava »slobodu od mišljenja« nije tek varijacija Heideggerova

stava da »znanost ne misli«. Tu se radi o načinu na koji znanost funkci­

onira kao društvena snaga, kao ideološka institucija: na toj razini njena

je .funkcija o.!"Qogućiti izvjesnost, poslužiti kao referentna točka na koju

se možemo osloniti i koja može pružiti nadu. Novi tehnološki izumi

pomoći će nam u borbi protiv zaraznih bolesti, produljiti životni vijek

itd. Gledano s te strane, 1:lllIJlQAfj.e..oJlQ_lto..j.eJ..a.ca.c...n.az.vao, )i8.Gdem;

~.dj~~!l'iQW!,~!!L<;goVl!,ll~~~!!u?~l~ku.';'LQjuu@j~čija.je.»istinat< .Q2S,I!odar-Qz,načitelj, odnosnQ.mo~.5 Z!!..,3,!:l(?st i religija su. zamijenile

~~.sta:.danas znanost pr,uža onu vrstu sigu.rl1osti kojy.je.nekad pruia1a.

QE~!I::"y.ovom n,eobičnom.obratu.reli.gijaje poet.ala jednood_mjesIa S .

~jeg .se mogu iskazivati kritički stavovi 9 današnjem društvu. Ona je .

postala jedno od mjesta otp.ora.

»Besvjetovni« karakter kapitalizma povezan je s tom hegemonskom

ulogom znanstvenog diskursa u moderni. Već je i Hegel jasno prepo­

znao tu značajku kazavši da za nas koji živimo u moderno doba umjet­

nost i religija više ne pobuđuju apsolutno poštovanje: možemo im se

diviti, ali više ne k1ečimo pred njima, naši osjećaji više nisu na njihovoj

strani. Jedino znanost (i to pojmovna znanost) zaslužuje takvu vrstu

poštovanja. Također, jedino je psihoanaliza u stanju razotkriti cjelovito

stanje stvari uslijed takvog potresnog utjecaja moderne (tj. kapitalizma

u suradnji s hegemonijom znanstvenog diskursa) na način na koji se naš

7~) SLAVOJ ŽiŽEK /'

tome da se kapitalizam m'?.~ .PJiJ~fUti ~~Qj~lvlliz.a~.iji.od..kršWlske '~,.",".....~ .~-""..----'....,

2..?~~~41J.sli.illhudističke>. od Zap~da dO..Ig9..kaJi. njegova .se·global na dimenzija jedino mQkQ.hl!kqy~:t:i !l.uazini.istine.:-.hez-1:nače.nja, kao ollQ,

>!E:alno« globaln.9.K~r:~iš2!~L1I).t;h~Jl~?;l!la..:. Prvi zaključak koji se može izvesti iz pobune u Francuskoj jest da

su i konzervativne i liberalne reakcije na nerede podjednako neuspjele.

Konzervativci naglašavaju sukob civilizacija i (što je predvidljivo) zakon

i poredak. Imigranti ne bi smjeli iskorištavati našu gostoljubivost: oni

su naši gosti i trebali bi poštovati naše običaje. Naše društvo ima pravo

očuvati svoju jedinstvenu kulturu i način života. Nema izlike za zločin

i kriminalno ponašanje. Mladim imigrantima nije potrebna veća soci­

jalna skrb, nego disciplina i naporan rad ... Istovremeno se i ljevičarski

liberali predvidljivo drže svoje mantre o zanemarivanju socijalnih pro­

grama i truda uloženog u integraciju koji su mlađu generaciju imigra­

nata lišili jasne ekonomske i društvene perspektive: izljevi nasilja pred­

stavljaju jedini način na koji oni mogu artikulirati svoje nezadovoljstvo.

Kao što bi možda rekao Staljin, besmisleno je raspravljati koja je vrsta

reakcije gora: obje su gore, što sadrži i upozorenje s obje strane o tome

da se istinska opasnost tih nereda nalazi u lako predvidljivoj rasističkoj

reakCiji francuske populacije.

E!!l~k;:..~~.f!.~il smic:!t!tL~JltWt. šro sa oo j .txoxe. s. drugim

t~Q.m1B§iija k9lI';iJi~W.ruly:~.&.ina..danas d.ožhdjawJs:ao.pr.ijetnju.nakm načinu života, a to su izravni teroristički napadi i .na.pad.i..samouboji(;a.. -.,--"'.......~ ••" ... ,., .......,~ ~~. ~ ... ",-_•• ,,.,,~-.,' y ~,~,,' ~ > •• ,..

oba slučaja nasilje i protu-nasilje uhvaćeni su u smrtonosni začarani

krug u kojem svako od njih proizvodi upravo one snage protiv kojih se

pokušava boriti. l.l..2l;!.ull!Č<!Ja ima.m,Q l?Q,~la sa slijepim passages a l'acte.u

kojem nasilje predstavila imp.licitoo.pdznavanje nemoći. ~o za razliku '"' .... . " .....~,., .~

!?dp::triš.kibnereda koji pr~q~tavljaju nulti stupanj protesta.. . .Qqn()~AQ. ...... ,.."'-,-'.~," ....", ,-,' "

n:~ili~J~<!il!!L~ne_želi..PQ!~iEb.!e!.ori~!i?~i na'paQi.~b!yell.l~e_yj~. ~fsolu.tno~Žlf4ačelnj~ \ltemdjenog ':l<l:.re!!gijj. ~)ihova konačna meta j.e

.čitav bezbožni :zapadnjački način Hvata zasnovan na modernoj znanos.tj

l'

o NAlILJU ,,71 ~l

koja se dm.~,lJčjnkQvlt.Q !J.il4l!u~~rellgijo.m J.l. .o119jJDj,a;i II kolol zada... .Ya.J;lyije u osnoy.U.deo]oške potrebe, a to au. nada j cenZI11:a. :za koje:

je tijek()~.p<?v:!!e~;i bila ~.4už~n,.a rdigiJa. Kao što kaže John Gray:

~~_~~E2.t,.!.~~!!I~~~!I!~ti bs:~~.~jkc;, On~j~ da~leqilla i~.ti.tll,gj.!lJ~9..ii~m.9!!L p2mtj~r~;~:QJla a.yxQJi.te!,j'PP/,l1: ~rkYe nekada., ooa.d..a.nai..J.ma..m.oL·YAi$,jti ill

~!f.s!e:!~~.i~!!.!:!~yi.!-Q~.~c:e-1Q.ie.nc;p.2Y2Ijmj..Qk.Ql\l.QliU.j.g~"ga tko r;ijeai sJg.!;wd!l miiijen;? aIL4:..w;s!~.i1.xQ,t.l,ldrlil'nggj znanos.u..,.Qpa !law pnliaJll;llČlŠ.teod.·~e$nQSci. .obećaYajući..{a..u.izvjesooj. mjed j ptuža~!lĆj) čuk:­

JI1\.ulQQodu,.0'4mišljl:P;ia..oo~jrp 1i1J crkv!= .po~~e. ut9~~t<l.;Zit o,,~ koJLs.llmojaju.4•

Ovdje nije riječ o znanosti kao takvoj, stoga predodžba o znanosti

koja podržava »slobodu od mišljenja« nije tek varijacija Heideggerova

stava da »znanost ne misli«. Tu se radi o načinu na koji znanost funkci­

onira kao društvena snaga, kao ideološka institucija: na toj razini njena

je .funkcija o.!"Qogućiti izvjesnost, poslužiti kao referentna točka na koju

se možemo osloniti i koja može pružiti nadu. Novi tehnološki izumi

pomoći će nam u borbi protiv zaraznih bolesti, produljiti životni vijek

itd. Gledano s te strane, 1:lllIJlQAfj.e..oJlQ_lto..j.eJ..a.ca.c...n.az.vao, )i8.Gdem;

~.dj~~!l'iQW!,~!!L<;goVl!,ll~~~!!u?~l~ku.';'LQjuu@j~čija.je.»istinat< .Q2S,I!odar-Qz,načitelj, odnosnQ.mo~.5 Z!!..,3,!:l(?st i religija su. zamijenile

~~.sta:.danas znanost pr,uža onu vrstu sigu.rl1osti kojy.je.nekad pruia1a.

QE~!I::"y.ovom n,eobičnom.obratu.reli.gijaje poet.ala jednood_mjesIa S .

~jeg .se mogu iskazivati kritički stavovi 9 današnjem društvu. Ona je .

postala jedno od mjesta otp.ora.

»Besvjetovni« karakter kapitalizma povezan je s tom hegemonskom

ulogom znanstvenog diskursa u moderni. Već je i Hegel jasno prepo­

znao tu značajku kazavši da za nas koji živimo u moderno doba umjet­

nost i religija više ne pobuđuju apsolutno poštovanje: možemo im se

diviti, ali više ne k1ečimo pred njima, naši osjećaji više nisu na njihovoj

strani. Jedino znanost (i to pojmovna znanost) zaslužuje takvu vrstu

poštovanja. Također, jedino je psihoanaliza u stanju razotkriti cjelovito

stanje stvari uslijed takvog potresnog utjecaja moderne (tj. kapitalizma

u suradnji s hegemonijom znanstvenog diskursa) na način na koji se naš

72 SLAVOJ ŽiŽEK

identitet utemeljuje u simboličkim identifikacijama. Stoga nije čudno

da je moderna dovela do tzv. »krize smisla«, do dezintegracije veze ili čak identiteta između istine i značenja.

Budući da su se u Europi procesi modernizacije odvijali tijekom nekoli­

ko stoljeća, bilo je dovoljno vremena za prilagodbu tom rascjepu, za omek­

šavanje njegova razorna učinka putem Kulturarbeita, djelovanja kulture.

Postupno su se pojavljivali novi društveni narativi i mitovi. Neka druga

društva, napose muslimanska, bila su izravno izložena tom udaru, bez

zaštitne ograde ili vremenske odgode, tako da je njihov simbolički univer­

zum narušen na mnogo brutalniji način. Ona su izgubila vlastiti (simbo­

lički) temelj nemajući mnogo vremena za uspostavljanje nove (simboličke)

ravnoteže. Stoga nije čudno da je za neka od tih društava jedini način da se

izbjegne potpuni kolaps bilo panično podizanje štita »fundamentalizma«,

ponovnog psihotično-delirijsko-incestuomog uspostavljanja religije kao

izravnog uvida u božansko Realno, sa svim onim strašnim posljedicama

koje takvo ponovno uspostavljanje sadrži, uk1jučujući i osvetnički povra­

tak opscenog superega onog božanskog koje zahtijeva žrtvovanje.

Kad je riječ o »terorističkim« napadima fundamentalista, prvo što

zamjećujemo jest neprimjerenost ideje (koju je najsustavnije razradio

Donald Davidson) da je ljudsko djelovanje racionalno usmjereno te da

ga se može izmjeriti uzimajući u obzir parametre poput uvjerenja i želja

činitelja.6 Takav pristup služi kao primjer za rasističku sk1onost teori­

jama »racionalnosti«: iako je njihov cilj razumjeti Drugog iznutra, one

obično završe pripisujući Drugom naj besmislenija vjerovanja - uk1ju­

čujući i poznatu priču o četiri stotine djevica koje vjernika čekaju u raju

i koje bi trebale biti »racionalno« objašnjenje zbog čega je on spreman

počiniti samoubilački napad. Želeći Drugog učiniti »sličnim nama«,

takve teorije završe time što ga čine smiješno čudnovatim.?

Evo odlomka iz jednog od propagandnih tekstova koje je širila

Sjeverna Koreja tijekom Korejskog rata:

Heroj Kang Ho-yung bio je teško ranjen u obje ruke i noge za vrijeme bitke za brdo Kamak i dopuzao je do samog neprijateljskog središta držeći u zubima ručnu granatu koju je aktivirao uz povik: »Moje ruke i noge su slomljene. Ali je zato

.j

.~ o NASILJU 73

osvetnički duh prema vama huJjama i ništarijama postao tisuću puta jači. Pokazat ću vam nepopustljivost volje za borbom koju imamo mi članovi Radničke partije Koreje i čvrstu odlučnost da ustrajno slijedimo Partiju i našeg Vođu!«8

Ovakav apsurdan i nestvaran opis lako će nam izmamiti smijeh:

kako je nesretni Kang uopće mogao govoriti ako je u ustima držao

ručnu granatu? I kako to da je usred teške borbe bilo dovoljno vremena

za takav govor? Međutim, što ako griješimo čitajući ovaj odlomak kao

realistični opis, podmećući Korejcima apsurdna uvjerenja? Kad bismo

ih izravno upitali, posve je jasno da bi stanovnici Sjeverne Koreje

odgovorili da ova pripovijest, naravno, nije doslovce istinita - njena je

svrha osnažiti bezuvjetnu predanost žrtvovanju i spremnost Korejaca na

nemoguće pothvate da bi se pobijedio imperijalistički agresor koji želi

zauzeti njihovu zemlju ... Što ako se tu radi o istoj pogrešci poput one u

kojoj antropolog »primitivnim« urođenicima koji štuju orla kao svoga

pretka pripisuje uvjerenje da su oni zaista potomci orla? Ne bismo li taj

odlomak (koji u svom patosu naizgled djeluje uvjerljivo i učinkovito)

trebali čitati na isti onaj način na koji slušamo treći čin Wagnerova

Tristana u kojem heroj na samrti gotovo sat vremena pjeva svoju vrlo

zahtjevnu samrtnu pjesmu? Tko bi bio spreman Wagneru pripisati

uvjerenje da je takvo nešto zaista moguće? A i otpjevati Tristanovu smrt

mnogo je teže negoli govor koji je održao nesretni Kang ... Možda bismo

trebali zamisliti Kanga kako pjeva ariju prije nego što se baci pod tenk,

upravo u onom opernom trenutku suspenzije protoka realnog vremena

u kojem u pjesmi heroj govori o onome što će upravo učiniti.

Teroristički resantiman

Citat iz pjesme »Drugi dolazak« Williama Budera Yeatsa izvrsno

pokazuje naš današnji problem: ))Najboljima manjka svako uvjerenje, a

najgori su puni intenzivne strasti.« Ovo je sjajan opis trenutnog rascjepa

između anemičnih libetala i strastvenih fundamentalista: »najbolji« više

nisu u stanju u potpunosti se angažirati, dok se »najgori« angažiraju kad

je riječ o rasističkom, religijskom ili seksističkom fanatizmu.

72 SLAVOJ ŽiŽEK

identitet utemeljuje u simboličkim identifikacijama. Stoga nije čudno

da je moderna dovela do tzv. »krize smisla«, do dezintegracije veze ili čak identiteta između istine i značenja.

Budući da su se u Europi procesi modernizacije odvijali tijekom nekoli­

ko stoljeća, bilo je dovoljno vremena za prilagodbu tom rascjepu, za omek­

šavanje njegova razorna učinka putem Kulturarbeita, djelovanja kulture.

Postupno su se pojavljivali novi društveni narativi i mitovi. Neka druga

društva, napose muslimanska, bila su izravno izložena tom udaru, bez

zaštitne ograde ili vremenske odgode, tako da je njihov simbolički univer­

zum narušen na mnogo brutalniji način. Ona su izgubila vlastiti (simbo­

lički) temelj nemajući mnogo vremena za uspostavljanje nove (simboličke)

ravnoteže. Stoga nije čudno da je za neka od tih društava jedini način da se

izbjegne potpuni kolaps bilo panično podizanje štita »fundamentalizma«,

ponovnog psihotično-delirijsko-incestuomog uspostavljanja religije kao

izravnog uvida u božansko Realno, sa svim onim strašnim posljedicama

koje takvo ponovno uspostavljanje sadrži, uk1jučujući i osvetnički povra­

tak opscenog superega onog božanskog koje zahtijeva žrtvovanje.

Kad je riječ o »terorističkim« napadima fundamentalista, prvo što

zamjećujemo jest neprimjerenost ideje (koju je najsustavnije razradio

Donald Davidson) da je ljudsko djelovanje racionalno usmjereno te da

ga se može izmjeriti uzimajući u obzir parametre poput uvjerenja i želja

činitelja.6 Takav pristup služi kao primjer za rasističku sk1onost teori­

jama »racionalnosti«: iako je njihov cilj razumjeti Drugog iznutra, one

obično završe pripisujući Drugom naj besmislenija vjerovanja - uk1ju­

čujući i poznatu priču o četiri stotine djevica koje vjernika čekaju u raju

i koje bi trebale biti »racionalno« objašnjenje zbog čega je on spreman

počiniti samoubilački napad. Želeći Drugog učiniti »sličnim nama«,

takve teorije završe time što ga čine smiješno čudnovatim.?

Evo odlomka iz jednog od propagandnih tekstova koje je širila

Sjeverna Koreja tijekom Korejskog rata:

Heroj Kang Ho-yung bio je teško ranjen u obje ruke i noge za vrijeme bitke za brdo Kamak i dopuzao je do samog neprijateljskog središta držeći u zubima ručnu granatu koju je aktivirao uz povik: »Moje ruke i noge su slomljene. Ali je zato

.j

.~ o NASILJU 73

osvetnički duh prema vama huJjama i ništarijama postao tisuću puta jači. Pokazat ću vam nepopustljivost volje za borbom koju imamo mi članovi Radničke partije Koreje i čvrstu odlučnost da ustrajno slijedimo Partiju i našeg Vođu!«8

Ovakav apsurdan i nestvaran opis lako će nam izmamiti smijeh:

kako je nesretni Kang uopće mogao govoriti ako je u ustima držao

ručnu granatu? I kako to da je usred teške borbe bilo dovoljno vremena

za takav govor? Međutim, što ako griješimo čitajući ovaj odlomak kao

realistični opis, podmećući Korejcima apsurdna uvjerenja? Kad bismo

ih izravno upitali, posve je jasno da bi stanovnici Sjeverne Koreje

odgovorili da ova pripovijest, naravno, nije doslovce istinita - njena je

svrha osnažiti bezuvjetnu predanost žrtvovanju i spremnost Korejaca na

nemoguće pothvate da bi se pobijedio imperijalistički agresor koji želi

zauzeti njihovu zemlju ... Što ako se tu radi o istoj pogrešci poput one u

kojoj antropolog »primitivnim« urođenicima koji štuju orla kao svoga

pretka pripisuje uvjerenje da su oni zaista potomci orla? Ne bismo li taj

odlomak (koji u svom patosu naizgled djeluje uvjerljivo i učinkovito)

trebali čitati na isti onaj način na koji slušamo treći čin Wagnerova

Tristana u kojem heroj na samrti gotovo sat vremena pjeva svoju vrlo

zahtjevnu samrtnu pjesmu? Tko bi bio spreman Wagneru pripisati

uvjerenje da je takvo nešto zaista moguće? A i otpjevati Tristanovu smrt

mnogo je teže negoli govor koji je održao nesretni Kang ... Možda bismo

trebali zamisliti Kanga kako pjeva ariju prije nego što se baci pod tenk,

upravo u onom opernom trenutku suspenzije protoka realnog vremena

u kojem u pjesmi heroj govori o onome što će upravo učiniti.

Teroristički resantiman

Citat iz pjesme »Drugi dolazak« Williama Budera Yeatsa izvrsno

pokazuje naš današnji problem: ))Najboljima manjka svako uvjerenje, a

najgori su puni intenzivne strasti.« Ovo je sjajan opis trenutnog rascjepa

između anemičnih libetala i strastvenih fundamentalista: »najbolji« više

nisu u stanju u potpunosti se angažirati, dok se »najgori« angažiraju kad

je riječ o rasističkom, religijskom ili seksističkom fanatizmu.

75 SLAVOJ ŽiŽEK

Međutim, jesu li te!o~ist!~ki fungll1J!~.Qtatisti {bili oni krš~Uli -""''''." ..."

~.usli!llan!).~J~, fu.tl;<:~'!tI1~J!ta\~~ti U autentičnom ~načenju tQ~P,9jm~

Jesu li oni zaista vjernicif Nji!Jl;l ned.Qs~al~ ono što je lako prepoz!).~~tL

među .~Y~!!l.•al;Uentičnim fundamentalistima • ..od tib.eta.nskih. budist~ ,dQ i\miša ,u SAD-u: odsustvo gnjeva i zavisti, kao i istinska ravnodušnOSt

sJZ~~,naši.!!!l~~,y.<!!~~~ih koe..~~.dii~!s-njiboya, religijska J.l~~nja. Ako su današnji tzv. fundamentalisti doista uvjereni da su pronašli svoj put

do istine, zbog čega bi im nevjernici predstavljali prijetnju i zbog čega

bi im trebali zavidjeti? !<ad budist naiđe na zapadnjačkog hedonista,

W9.rije!ka ga. Q~u.4I:!:~' gmjesto toga, dobronamjerno primjećuje da

~e ga potraga za srećom odvesti do vlastita,poraza.. Su.p..r.otwl istinskim.

fundamentalistima, terorističke pseudo-fundamentaliste itekako smeta,

~nhna i fas5:il}ir.a grešni život nevjer.ni4.Čini se kaoda-se·boreći protiv·

grešnog Drugpg zapravo bore protiv vlastitih iskušenja ..:rakvi takozva!li,

~~ijl!.!!!!!sJip.-!YWd,fu.ru.l.!!!I!.~t;t!~!~ti nanose štet~ i sr~otl1 istin- •

~fund~~malizmJ.L... Upravo ovdje ~~2.v) dijagnoza stanja pogađa bit sadašnjeg

problema: s;~~~~IJ~~~.ru!Je s,vjedoči ~ manjku istinskog uvjerenja: Terorističkim fundamentalistima također nedostaje istinskog uvjere­--... ---------......---~--...,-...."..,,-~,., -'~'··'."'"· ......_h_...____,_~_~___._..._"_<. ~'''~" "'.~_w,~_

nja duboko u!!i.!.~_.~!E!.i!!l~LiUg~§.Yk9gč~91L4!Jv~ _!la~J!.!!(!,' p"c,():

~~g.oj.cY.~KoHkQ li.samo. rnQf~.J~!!LJ~r.hka yj~r.a}!llJslimana ako k f!1.<?gl.,t ugrQziti gl.up.e .ka!lk-i!!t,!f~._U~ .t.:t!s.~Qt~~niI1l .4axt~kim novinama?

Fu.~.~:n.:Il.r.~!~.!i?ki..i!I~!!!.~!U~.!!ll. ~~~_~.~U!.~..l!liLyJerep.jim.~ terori~ta. o njihovoj superiornosti i želji da se njihov kulturno-religijski identiteJ;

;ačuva od nasrtljive globalne potr~~~čke civilizacije. Problem s funda­

mentalistima ne sastoji se u, tome što ih mi smatr~~ inferiornim;,

nego u tome što oni sami sebe p~t;ljno smatraju inferiornima (kao što

se Hitler očito osjećao spram...ŽidQv;a). Zbog toga ih naša ponizna i

popustljiva politički korektna uvjeravanja da se spram njih ne osjećamo

nadmoćni još više razbjdnjuju i pojačavaju njihov gnjev, Problem nije

u kulturalnoj različitosti (njihovoj želji za očuvanjem vlastitog identite­

o NASILJU

~neg?, ~_1.!,l?Eavo supn:'>!llojčinjenici ,dull fu odam.ea taJjsti.:v~ć.pDstali 'p~pu.t nas? da su potajnp yeć usvoHli naše standarge i daJh.p.r.im~

Ju na sebe (to se posebice odnosi na Dalaj-Lamu koji gl2tiYd.a.nje..a

tibetanski budizam nalazi u zap~dnjačkom stavu o potrazi ~~.S$g,m

~j..e.i~!;~l1!. 'p~!nj~). Q.p-o što fuL1d:.tmt:Dtalistima ~aprayo..nedQ§Iilc:", jest, parad~~~E:.o.!.-up.!ayo ona do~. ~sti~.I.cQgl>Jf!§j~tič~Qg!(_~

vlagkgi.31..l!!:!jQ[I1Q.iti A

Ono što zbunjuje i zaprepašćuje kad je riječ o »terorističkim« napa­

dima jest činjenica da se oni ne uklapaju u našu uobičajenu suprotnost

egoističnoga zla ili zanemarivanja općeg dobra, te dobra kao spremnosti

na žrtvovanje u ime nekog višeg cilja. ~~.<:'E!s!i ,se pojavljuju kag 1leka. v,~ta Miltonova, Sotone,(»~!ol bu4LillQj!;,I.?9bro«)~: iako sredstvima

koja se nama čine zlima teže ciljevima koji su za nas zli, sam oblik njihova djelovanja zadovoljava najviše standarde dobra. Rješenje ovog

paradoksa nije složeno i već ga je Rousseau otkrio. Egoizam kao briga

za.vl<iStitu dpbroQit nije sup.row;a~o.p~m dobtJl, s ob.z!rom na

to da se altruis.ti~ke. norme. mQg.u.Jako. iz.llesrj jz egoističnih 4,10 Individualizam nasuprot komunitarizrnu, kao i utilitarizam nasuprot

priznavanju univerzalnih normi zapravo su lažne suprotnosti, jer dvije

suprotstavljene opcije na kraju dovode do istog rezultata. Kritičari

današnjeg hedonističko-egoističkog društva koji ga optužuju zbog

nedostatka istinskih vrijednosti u potpunosti promašuju poantu.

WimJ2,~.Jlprptnost egoističnom s~oljublju nije altruizam odnos.t.:t~

b:~g~3~_ QRS<:<,92b.~?_!l:eg,9.. ~xist~, ~~~n,!~~.t'?Z_t..J~9j1 m,e nag~nig.~..Eie­fujemprotiv vlastitih interesa: freud j~ to dobro znao: poriv za ~mrću,

.~uprotstavljen je načelu užitka kao i načelu realnosti. Istinsko zlo k9jej~..

poriv za smrću uključuje okretanje protiv samoga sepe. Qn90!.l~)1~.gQnj

$t dl~!:'i~~~!.!.!aših_Y!!lstitih i~!~~a.ll Kao što kaže Lacan, problem sa željom sastoji St! u tome što je ona

uvijek »U;ij; Drugog<! ~. svim značenjima te riječi; ž;ii~:za Drugim:

h,;lj~'za time da me želi Drugi, a napose želja za onimJtoDwgi želi 12

75 SLAVOJ ŽiŽEK

Međutim, jesu li te!o~ist!~ki fungll1J!~.Qtatisti {bili oni krš~Uli -""''''." ..."

~.usli!llan!).~J~, fu.tl;<:~'!tI1~J!ta\~~ti U autentičnom ~načenju tQ~P,9jm~

Jesu li oni zaista vjernicif Nji!Jl;l ned.Qs~al~ ono što je lako prepoz!).~~tL

među .~Y~!!l.•al;Uentičnim fundamentalistima • ..od tib.eta.nskih. budist~ ,dQ i\miša ,u SAD-u: odsustvo gnjeva i zavisti, kao i istinska ravnodušnOSt

sJZ~~,naši.!!!l~~,y.<!!~~~ih koe..~~.dii~!s-njiboya, religijska J.l~~nja. Ako su današnji tzv. fundamentalisti doista uvjereni da su pronašli svoj put

do istine, zbog čega bi im nevjernici predstavljali prijetnju i zbog čega

bi im trebali zavidjeti? !<ad budist naiđe na zapadnjačkog hedonista,

W9.rije!ka ga. Q~u.4I:!:~' gmjesto toga, dobronamjerno primjećuje da

~e ga potraga za srećom odvesti do vlastita,poraza.. Su.p..r.otwl istinskim.

fundamentalistima, terorističke pseudo-fundamentaliste itekako smeta,

~nhna i fas5:il}ir.a grešni život nevjer.ni4.Čini se kaoda-se·boreći protiv·

grešnog Drugpg zapravo bore protiv vlastitih iskušenja ..:rakvi takozva!li,

~~ijl!.!!!!!sJip.-!YWd,fu.ru.l.!!!I!.~t;t!~!~ti nanose štet~ i sr~otl1 istin- •

~fund~~malizmJ.L... Upravo ovdje ~~2.v) dijagnoza stanja pogađa bit sadašnjeg

problema: s;~~~~IJ~~~.ru!Je s,vjedoči ~ manjku istinskog uvjerenja: Terorističkim fundamentalistima također nedostaje istinskog uvjere­--... ---------......---~--...,-...."..,,-~,., -'~'··'."'"· ......_h_...____,_~_~___._..._"_<. ~'''~" "'.~_w,~_

nja duboko u!!i.!.~_.~!E!.i!!l~LiUg~§.Yk9gč~91L4!Jv~ _!la~J!.!!(!,' p"c,():

~~g.oj.cY.~KoHkQ li.samo. rnQf~.J~!!LJ~r.hka yj~r.a}!llJslimana ako k f!1.<?gl.,t ugrQziti gl.up.e .ka!lk-i!!t,!f~._U~ .t.:t!s.~Qt~~niI1l .4axt~kim novinama?

Fu.~.~:n.:Il.r.~!~.!i?ki..i!I~!!!.~!U~.!!ll. ~~~_~.~U!.~..l!liLyJerep.jim.~ terori~ta. o njihovoj superiornosti i želji da se njihov kulturno-religijski identiteJ;

;ačuva od nasrtljive globalne potr~~~čke civilizacije. Problem s funda­

mentalistima ne sastoji se u, tome što ih mi smatr~~ inferiornim;,

nego u tome što oni sami sebe p~t;ljno smatraju inferiornima (kao što

se Hitler očito osjećao spram...ŽidQv;a). Zbog toga ih naša ponizna i

popustljiva politički korektna uvjeravanja da se spram njih ne osjećamo

nadmoćni još više razbjdnjuju i pojačavaju njihov gnjev, Problem nije

u kulturalnoj različitosti (njihovoj želji za očuvanjem vlastitog identite­

o NASILJU

~neg?, ~_1.!,l?Eavo supn:'>!llojčinjenici ,dull fu odam.ea taJjsti.:v~ć.pDstali 'p~pu.t nas? da su potajnp yeć usvoHli naše standarge i daJh.p.r.im~

Ju na sebe (to se posebice odnosi na Dalaj-Lamu koji gl2tiYd.a.nje..a

tibetanski budizam nalazi u zap~dnjačkom stavu o potrazi ~~.S$g,m

~j..e.i~!;~l1!. 'p~!nj~). Q.p-o što fuL1d:.tmt:Dtalistima ~aprayo..nedQ§Iilc:", jest, parad~~~E:.o.!.-up.!ayo ona do~. ~sti~.I.cQgl>Jf!§j~tič~Qg!(_~

vlagkgi.31..l!!:!jQ[I1Q.iti A

Ono što zbunjuje i zaprepašćuje kad je riječ o »terorističkim« napa­

dima jest činjenica da se oni ne uklapaju u našu uobičajenu suprotnost

egoističnoga zla ili zanemarivanja općeg dobra, te dobra kao spremnosti

na žrtvovanje u ime nekog višeg cilja. ~~.<:'E!s!i ,se pojavljuju kag 1leka. v,~ta Miltonova, Sotone,(»~!ol bu4LillQj!;,I.?9bro«)~: iako sredstvima

koja se nama čine zlima teže ciljevima koji su za nas zli, sam oblik njihova djelovanja zadovoljava najviše standarde dobra. Rješenje ovog

paradoksa nije složeno i već ga je Rousseau otkrio. Egoizam kao briga

za.vl<iStitu dpbroQit nije sup.row;a~o.p~m dobtJl, s ob.z!rom na

to da se altruis.ti~ke. norme. mQg.u.Jako. iz.llesrj jz egoističnih 4,10 Individualizam nasuprot komunitarizrnu, kao i utilitarizam nasuprot

priznavanju univerzalnih normi zapravo su lažne suprotnosti, jer dvije

suprotstavljene opcije na kraju dovode do istog rezultata. Kritičari

današnjeg hedonističko-egoističkog društva koji ga optužuju zbog

nedostatka istinskih vrijednosti u potpunosti promašuju poantu.

WimJ2,~.Jlprptnost egoističnom s~oljublju nije altruizam odnos.t.:t~

b:~g~3~_ QRS<:<,92b.~?_!l:eg,9.. ~xist~, ~~~n,!~~.t'?Z_t..J~9j1 m,e nag~nig.~..Eie­fujemprotiv vlastitih interesa: freud j~ to dobro znao: poriv za ~mrću,

.~uprotstavljen je načelu užitka kao i načelu realnosti. Istinsko zlo k9jej~..

poriv za smrću uključuje okretanje protiv samoga sepe. Qn90!.l~)1~.gQnj

$t dl~!:'i~~~!.!.!aših_Y!!lstitih i~!~~a.ll Kao što kaže Lacan, problem sa željom sastoji St! u tome što je ona

uvijek »U;ij; Drugog<! ~. svim značenjima te riječi; ž;ii~:za Drugim:

h,;lj~'za time da me želi Drugi, a napose želja za onimJtoDwgi želi 12

76 77 SLAVOJ ŽiŽEK

Upravo ovo potonje stvara zavist koja uključuje gnjev, temeljne sastav~

nice ljudske želje, nešto što je Augustin dobro poznavao. Prisjetimo

se odlomka iz njegovih Ispovijesti kojeg je često citirao Lacan, prizora

djeteta zavidnog zato što njegov brat siše majčino mlijeko: »Vidio

sam svojim očima kako je dijete zavidno iako još nije moglo govoriti.

Problijedjelo je i prijekorno promatralo svoga posvojenog brata«.

Na temelju tog uvida Jean-Pierre Dupuy ponudio je uvjerljivu kri­

tiku Rawlsove teorije pravednosti. 13 U Rawlsovu modelu pravednoga

društva, društvene nejednakosti se mogu tolerirati samo u onoj mjeri u

kojoj pomažu onima koji se nalaze na dnu društvene ljestvice i ukoliko

nisu zasnovane na naslijeđenom hijerarhijskom sustavu nego na prirod~

nim nejednakostima koje se smatraju kontingentnima a ne proizašlim

iz zasluga. 14 Izgleda da su čak i britanski konzervativci danas spremni

prihvatiti Rawlsovo poimanje pravednosti: u prosincu 2005. David

Cameron, novoizabrani vođa torijevaca, ukazao je na namjeru pretvara­

nja Konzervativne stranke u stranku koja brani deprivilegirane kazavši

kako bi pravo iskušenje »naše politike trebalo biti pitanje što ona doista

čini za ljude koji imaju najmanje, za ljude s dna društvene ljestvice?«

Međutim, ono što Rawls ne uviđa jest činjenica da bi takvo društvo

moglo stvoriti uvjete za nekontroliranu erupciju ressentimenta: u njemu

bih kao pripadnik nižeg staleža znao da je on u potpunosti »opravdan«

i stoga vlastiti neuspjeh ne bih mogao opravdati kao rezultat društvene

nepravde.

Stoga Rawls zagovara strašan model društva u kojem je hijerarhija

izravno legitimizirana prirodnom svojinom, što znači da nije naučio

jednostavnu lekciju koju možemo naći u anegdoti o slovenskom seljaku

koja ovaj problem čini neobično jasnim i opipljivim. Dobra vještica

seljaku je ponudila izbor: ili ću ti dati jednu kravu a tvom susjedu dvije,

ili ću ti uzeti jednu kravu a tvom susjedu uzeti dvije. Seljak se istog

trena odlučio za ovu drugu opciju. IS Gore Vidal sažeto je iskazao ovu

poantu: )}Nije dovoljno da ja pobijedim - bitno je da drugi izgube«.

o NASILJU

Poanta sa zavišću i srdžbom ne sastoji se samo u tome da oni potvrđuju

igru u kojoj nema pobjednika i u kojoj mojoj pobjeda znači tuđi poraz,

nego također ukazuje i na rascjep između njih koji nije pozitivan (svi

bismo mogli biti pobjednici i nitko ne mora biti gubitnik) već nega­

tivan. Ako moram birati između svoje pobjede i nečijeg poraza, radije

biram ovo drugo, čak i pod uvjetom da to znači i moj gubitak. Čini se

kao da moj mogući dobitak zbog nečijeg gubitka funkcionira kao neka

vrsta patološkog elementa koji potvrđuje čistoću moje pobjede.

Friedrich Hayek bio je svjestan toga da je mnogo jednostavnije

prihvatiti nejednakosti ako možemo tvrditi da su one rezultat neke

depersonalizirane slijepe snage: dobra stvar s »iracionalnošću« tržišta i

uspjeha ili neuspjeha u kapitalizmu sastoji se u tome da nam on omo­

gućuje da vlastiti neuspjeh ili uspjeh shvatimo kao nešto »nezasluženo«

i kontingentno. 16 Prisjetimo se starog motiva tržišta kao moderne ver­

zije neprocjenjivosti sudbine. Činje,nica da kapitalizam nije )}pravedan«

stoga je ključna osobina koja ga većini čini prihvatljivim. Mnogo mi je

lakše živjeti s vlastitim neuspjehom ako znam da on nije rezultat nedo­

statka mojih kvaliteta već rezultat slučajnosti.

I Nietzsche i Freud podjednako smatraju kako je ideja pravde kao

jednakosti utemeljena na zavisti, i to zavisti Drugog koji ima nešto što

mi nemamo i u tome uživa. Zahtjev za pravdom stoga je u krajnjoj

liniji zahtjev za time da se smanji prekomjerni užitak Drugog tako da

pristup jouissance svima bude moguć i jednak. Neizbježna posljedica

takvog zahtjeva je dakako asketizam. S obzirom na to da nije moguće

uspostaviti jednaki jouissance za sve, ono što se umjesto toga ravnoprav­

no uspostavlja jest zabrana. Međutim, danas takav asketizam u našem

tobože permisivnom društvu preuzima oblik vlastite suprotnosti, a to

je poopćeni poriv superega za užitkom pod čijim se začaranim imperati­

vom svi nalazimo. Kao posljedica toga naš užitak pokušava se spriječiti

kao nikad dosad. Uzmimo za primjer yuppieja koji predstavlja spoj

narcističkog »samoispunjenja« i krajnje asketskih aktivnosti kao što su

76 77 SLAVOJ ŽiŽEK

Upravo ovo potonje stvara zavist koja uključuje gnjev, temeljne sastav~

nice ljudske želje, nešto što je Augustin dobro poznavao. Prisjetimo

se odlomka iz njegovih Ispovijesti kojeg je često citirao Lacan, prizora

djeteta zavidnog zato što njegov brat siše majčino mlijeko: »Vidio

sam svojim očima kako je dijete zavidno iako još nije moglo govoriti.

Problijedjelo je i prijekorno promatralo svoga posvojenog brata«.

Na temelju tog uvida Jean-Pierre Dupuy ponudio je uvjerljivu kri­

tiku Rawlsove teorije pravednosti. 13 U Rawlsovu modelu pravednoga

društva, društvene nejednakosti se mogu tolerirati samo u onoj mjeri u

kojoj pomažu onima koji se nalaze na dnu društvene ljestvice i ukoliko

nisu zasnovane na naslijeđenom hijerarhijskom sustavu nego na prirod~

nim nejednakostima koje se smatraju kontingentnima a ne proizašlim

iz zasluga. 14 Izgleda da su čak i britanski konzervativci danas spremni

prihvatiti Rawlsovo poimanje pravednosti: u prosincu 2005. David

Cameron, novoizabrani vođa torijevaca, ukazao je na namjeru pretvara­

nja Konzervativne stranke u stranku koja brani deprivilegirane kazavši

kako bi pravo iskušenje »naše politike trebalo biti pitanje što ona doista

čini za ljude koji imaju najmanje, za ljude s dna društvene ljestvice?«

Međutim, ono što Rawls ne uviđa jest činjenica da bi takvo društvo

moglo stvoriti uvjete za nekontroliranu erupciju ressentimenta: u njemu

bih kao pripadnik nižeg staleža znao da je on u potpunosti »opravdan«

i stoga vlastiti neuspjeh ne bih mogao opravdati kao rezultat društvene

nepravde.

Stoga Rawls zagovara strašan model društva u kojem je hijerarhija

izravno legitimizirana prirodnom svojinom, što znači da nije naučio

jednostavnu lekciju koju možemo naći u anegdoti o slovenskom seljaku

koja ovaj problem čini neobično jasnim i opipljivim. Dobra vještica

seljaku je ponudila izbor: ili ću ti dati jednu kravu a tvom susjedu dvije,

ili ću ti uzeti jednu kravu a tvom susjedu uzeti dvije. Seljak se istog

trena odlučio za ovu drugu opciju. IS Gore Vidal sažeto je iskazao ovu

poantu: )}Nije dovoljno da ja pobijedim - bitno je da drugi izgube«.

o NASILJU

Poanta sa zavišću i srdžbom ne sastoji se samo u tome da oni potvrđuju

igru u kojoj nema pobjednika i u kojoj mojoj pobjeda znači tuđi poraz,

nego također ukazuje i na rascjep između njih koji nije pozitivan (svi

bismo mogli biti pobjednici i nitko ne mora biti gubitnik) već nega­

tivan. Ako moram birati između svoje pobjede i nečijeg poraza, radije

biram ovo drugo, čak i pod uvjetom da to znači i moj gubitak. Čini se

kao da moj mogući dobitak zbog nečijeg gubitka funkcionira kao neka

vrsta patološkog elementa koji potvrđuje čistoću moje pobjede.

Friedrich Hayek bio je svjestan toga da je mnogo jednostavnije

prihvatiti nejednakosti ako možemo tvrditi da su one rezultat neke

depersonalizirane slijepe snage: dobra stvar s »iracionalnošću« tržišta i

uspjeha ili neuspjeha u kapitalizmu sastoji se u tome da nam on omo­

gućuje da vlastiti neuspjeh ili uspjeh shvatimo kao nešto »nezasluženo«

i kontingentno. 16 Prisjetimo se starog motiva tržišta kao moderne ver­

zije neprocjenjivosti sudbine. Činje,nica da kapitalizam nije )}pravedan«

stoga je ključna osobina koja ga većini čini prihvatljivim. Mnogo mi je

lakše živjeti s vlastitim neuspjehom ako znam da on nije rezultat nedo­

statka mojih kvaliteta već rezultat slučajnosti.

I Nietzsche i Freud podjednako smatraju kako je ideja pravde kao

jednakosti utemeljena na zavisti, i to zavisti Drugog koji ima nešto što

mi nemamo i u tome uživa. Zahtjev za pravdom stoga je u krajnjoj

liniji zahtjev za time da se smanji prekomjerni užitak Drugog tako da

pristup jouissance svima bude moguć i jednak. Neizbježna posljedica

takvog zahtjeva je dakako asketizam. S obzirom na to da nije moguće

uspostaviti jednaki jouissance za sve, ono što se umjesto toga ravnoprav­

no uspostavlja jest zabrana. Međutim, danas takav asketizam u našem

tobože permisivnom društvu preuzima oblik vlastite suprotnosti, a to

je poopćeni poriv superega za užitkom pod čijim se začaranim imperati­

vom svi nalazimo. Kao posljedica toga naš užitak pokušava se spriječiti

kao nikad dosad. Uzmimo za primjer yuppieja koji predstavlja spoj

narcističkog »samoispunjenja« i krajnje asketskih aktivnosti kao što su

78 79 SLAVOJ ŽiŽEK

trčanje, konzumiranje zdrave hrane itd. Možda je upravo to Nietzsche

imao na umu kad je govorio o »posljednjem čovjeku«, iako smo tek

danas u stanju istinski prepoznati njegove obrise prerušene u liku

hedonističkog asketizma yuppieja. Nietzsche nije naprosto zagovarao

potVrđivanje životnih vrijednosti nasuprot asketizmu: on je vrlo dobro

znao kako je određeni asketizam suprotnost dekadentnoj ekscesivnoj

senzualnosti. U tome je izvorište njegove kritike Wagnerova Parsifola i

općenito kasnoromantičke dekadencije koja se nalazi između zapretane

čulnosti i mračnog spiritualizma.17

Što je zapravo zavist? Vratimo se na trenutak sceni iz Augustina

koja prikazuje zavist spram brata kojeg majka doji na grudima. Subjekt

ovdje ne zavidi Drugome zbog toga što posjeduje žuđeni objekt kao

takav, nego zavidi zbog načina na koji je Drugi u stanju uživati u tom

objektu, zbog čega nije dovoljno da ga on jednostavno ukrade i stoga

postane njegov vlasnik. Njegov je istinski cilj spriječiti Drugog, dovesti

ga u stanje u kojem on više neće moći uživati u objektu. Iz ovoga je

vidljivo da zavist pripada trojstvu koje još čine i štedljivost i melanko­

lija, tri oblika nemogućnosti uživanja u objektu i, dakako, odraiavanja

užitka u toj nemogućnosti. Suprotno subjektu zavisti koji zavidi na

onome što drugi posjeduje i/ili jouissanceu objekta, škrtac posjeduje

objekt, ali ne može u njemu uživati ili ga konzumirati. Skrčev užitak

proizlazi iz pukog posjedovanja objekta, njegova uzdizanja na razinu

svetog, nedodirljivog/zabranjenog entiteta koji se ne smije konzumirati

ni pod koju cijenu. Poslovični lik usamljenog škrca isti je onaj kojeg

pratimo kada dolazi kući, brižljivo zatvara vrata, otkopčava kaput i baca

žuđeni pogled na svoje blago, promatrajući taj objekt sa strahopošto­

vanjem. Isto ono što ga sprečava u konzumaciji objekta jamči njegov

status objekta žudnje. Kad je riječ o melankoličnom subjektu, i on

poput škrca posjeduje objekt, ali gubi razlog zbog kojeg ga je poželio

imati. Najtragičnije je to što melankolik ima slobodan pristup svemu

što poželi, ali u svemu tome ne nalazi zadovoljstvo. 18

o tlAlILIU

Ovakav ekscesivni užitak temelj je Rousseauove poznate (aU nedo­voljno iskorištene) razlike između egoizma, amour-dNoi (prirođene

ljubavi spram sebe samog) i amour-propre, perverznog pretpostavljanja

sebe naspram drugih pri kojem se osoba ne usredotočuje na postizanje

cilja nego na uništavanje prepreka koje stoje pred njom:

Primitivne strasti, koje su sve izravno usmjerene na osrvarenje naše sreće i zbog kojih imamo posla samo s objektima koji su povezani s njima i čiji je princip amour-de­-soi, u svojoj su biti drage i nježne; međutim, kad se na putu pmna Qbjektu PQjave prepreke, PQstanu viJe zaQkupijme preprekama kQjih se žek QswbQditi negQli QbjektQm do kQjeg žek doći, promijene vlastitu narav i postanu ra7.dražljive i pune mržnje. Na taj način amour-de-soi, koji je u osnovi plemenit i apsolutni osjećaj, postaje amour­propre, odnosno relativni osjećaj na način usporedbe s drugima, osjećaj koji traži prednost, Qsjećaj čiji je uJ,itak istinski negativan i kQji ne teži pronaći zatioVQijstvQ u nalQ} dobrQbiti negQ jedinQ u nesreći drugih. 19

Zla osoba stoga nije egoist koji »misli samo na svoJe 1nterese«.

Istinski egoist je suviše zaokupljen brigom za svoje vlastito dobro da bi

imao vremena nanijeti nesreću drugima. Pravi porok loše osobe upravo

je taj da se ona više bavi drugima negoli sama sobom. Rousseau u ovom

odlomku precizno opisuje libidinalni mehanizam, inverziju koja uzro­

kuje premještanje libidinainog ulaganja s objekta na samu prepreku.

Ovo se može primijeniti na fundamentalističko nasilje, bilo da je riječ o bombaškom napadu u Oklahomi ili napadu na wre. U oba slučaja. riječ je o čistoj i nepatvorenoj mržnji: pri tome je bilo bitno uništiti cilj

(zgradu u Oklahoma Cityju ili World Trade Center), a ne postići ple­

meniti cilj koji nalaže istinski kršćansko ili muslimansko društvo.2o

Upravo stoga egalitarizam nikad neće biti prihvaćen u svojoj doslov­

noj vrijednosti: dokle god ga pokreće zavist, pojam egalitarne pravde i

njegova praksa oslanja se na inverziju klasičnog odricanja zato da bi se

pomoglo drugima: »Spreman sam na odricanje, tako da ni drugi (tako­

der) to ne mogu imati!« Daleko od toga da predstavlja suprotnost duhu

žrtvovanja, zlo se ovdje pojavljuje kao istinski duh žrtve, spreman zane­

mariti vlastitu dobrobit - kad bih bar svojom žrtvom Drugog mogao lišiti njegova užitka ...

78 79 SLAVOJ ŽiŽEK

trčanje, konzumiranje zdrave hrane itd. Možda je upravo to Nietzsche

imao na umu kad je govorio o »posljednjem čovjeku«, iako smo tek

danas u stanju istinski prepoznati njegove obrise prerušene u liku

hedonističkog asketizma yuppieja. Nietzsche nije naprosto zagovarao

potVrđivanje životnih vrijednosti nasuprot asketizmu: on je vrlo dobro

znao kako je određeni asketizam suprotnost dekadentnoj ekscesivnoj

senzualnosti. U tome je izvorište njegove kritike Wagnerova Parsifola i

općenito kasnoromantičke dekadencije koja se nalazi između zapretane

čulnosti i mračnog spiritualizma.17

Što je zapravo zavist? Vratimo se na trenutak sceni iz Augustina

koja prikazuje zavist spram brata kojeg majka doji na grudima. Subjekt

ovdje ne zavidi Drugome zbog toga što posjeduje žuđeni objekt kao

takav, nego zavidi zbog načina na koji je Drugi u stanju uživati u tom

objektu, zbog čega nije dovoljno da ga on jednostavno ukrade i stoga

postane njegov vlasnik. Njegov je istinski cilj spriječiti Drugog, dovesti

ga u stanje u kojem on više neće moći uživati u objektu. Iz ovoga je

vidljivo da zavist pripada trojstvu koje još čine i štedljivost i melanko­

lija, tri oblika nemogućnosti uživanja u objektu i, dakako, odraiavanja

užitka u toj nemogućnosti. Suprotno subjektu zavisti koji zavidi na

onome što drugi posjeduje i/ili jouissanceu objekta, škrtac posjeduje

objekt, ali ne može u njemu uživati ili ga konzumirati. Skrčev užitak

proizlazi iz pukog posjedovanja objekta, njegova uzdizanja na razinu

svetog, nedodirljivog/zabranjenog entiteta koji se ne smije konzumirati

ni pod koju cijenu. Poslovični lik usamljenog škrca isti je onaj kojeg

pratimo kada dolazi kući, brižljivo zatvara vrata, otkopčava kaput i baca

žuđeni pogled na svoje blago, promatrajući taj objekt sa strahopošto­

vanjem. Isto ono što ga sprečava u konzumaciji objekta jamči njegov

status objekta žudnje. Kad je riječ o melankoličnom subjektu, i on

poput škrca posjeduje objekt, ali gubi razlog zbog kojeg ga je poželio

imati. Najtragičnije je to što melankolik ima slobodan pristup svemu

što poželi, ali u svemu tome ne nalazi zadovoljstvo. 18

o tlAlILIU

Ovakav ekscesivni užitak temelj je Rousseauove poznate (aU nedo­voljno iskorištene) razlike između egoizma, amour-dNoi (prirođene

ljubavi spram sebe samog) i amour-propre, perverznog pretpostavljanja

sebe naspram drugih pri kojem se osoba ne usredotočuje na postizanje

cilja nego na uništavanje prepreka koje stoje pred njom:

Primitivne strasti, koje su sve izravno usmjerene na osrvarenje naše sreće i zbog kojih imamo posla samo s objektima koji su povezani s njima i čiji je princip amour-de­-soi, u svojoj su biti drage i nježne; međutim, kad se na putu pmna Qbjektu PQjave prepreke, PQstanu viJe zaQkupijme preprekama kQjih se žek QswbQditi negQli QbjektQm do kQjeg žek doći, promijene vlastitu narav i postanu ra7.dražljive i pune mržnje. Na taj način amour-de-soi, koji je u osnovi plemenit i apsolutni osjećaj, postaje amour­propre, odnosno relativni osjećaj na način usporedbe s drugima, osjećaj koji traži prednost, Qsjećaj čiji je uJ,itak istinski negativan i kQji ne teži pronaći zatioVQijstvQ u nalQ} dobrQbiti negQ jedinQ u nesreći drugih. 19

Zla osoba stoga nije egoist koji »misli samo na svoJe 1nterese«.

Istinski egoist je suviše zaokupljen brigom za svoje vlastito dobro da bi

imao vremena nanijeti nesreću drugima. Pravi porok loše osobe upravo

je taj da se ona više bavi drugima negoli sama sobom. Rousseau u ovom

odlomku precizno opisuje libidinalni mehanizam, inverziju koja uzro­

kuje premještanje libidinainog ulaganja s objekta na samu prepreku.

Ovo se može primijeniti na fundamentalističko nasilje, bilo da je riječ o bombaškom napadu u Oklahomi ili napadu na wre. U oba slučaja. riječ je o čistoj i nepatvorenoj mržnji: pri tome je bilo bitno uništiti cilj

(zgradu u Oklahoma Cityju ili World Trade Center), a ne postići ple­

meniti cilj koji nalaže istinski kršćansko ili muslimansko društvo.2o

Upravo stoga egalitarizam nikad neće biti prihvaćen u svojoj doslov­

noj vrijednosti: dokle god ga pokreće zavist, pojam egalitarne pravde i

njegova praksa oslanja se na inverziju klasičnog odricanja zato da bi se

pomoglo drugima: »Spreman sam na odricanje, tako da ni drugi (tako­

der) to ne mogu imati!« Daleko od toga da predstavlja suprotnost duhu

žrtvovanja, zlo se ovdje pojavljuje kao istinski duh žrtve, spreman zane­

mariti vlastitu dobrobit - kad bih bar svojom žrtvom Drugog mogao lišiti njegova užitka ...

80 SLAVOJ ŽiŽEK

Subjekt za kojeg se pretpostavlja da pljačka i siluje Jedna od pop-zvijezda rata u Iraku koje su doživjele kratkotraj­

nu slavu bio je Muhammed Said al-Sahaf, nesretni irački ministar

informiranja. Na svojim je tiskovnim konferencijama junački poricao

čak i najočiglednije činjenice držeći se službene iračke propagande.

Kad su se američki tenkovi primakli na samo stotinjak metara od

njegova ureda, nastavio je izjavljivati da su slike tenkova s bagdadskih

ulica na američkoj televiziji proizvod holivudskih specijalnih efekata.

Međutim, ponekad bi izrekao neku posve neobičnu istinu: suočen s

izjavama da Amerikanci nadziru neke dijelove Bagdada, brzo je uzvra­

tio: )}Ništa oni ne kontroliraju - oni čak nisu u stanju kontrolirati ni

sami sebe!«

Čini se da se u slučaju kaosa u New Orleansu izokreće Marxova stara

izreka da se tragedija drugi put ponavlja kao farsa: Saidove duhovite

izjave prerasle su u tragediju. Sjedinjene Države, svjetski policajac koji

bi želio držati pod kontrolom svaku moguću prijetnju miru, slobodi i

demokraciji diljem svijeta, u svom je dvorištu izgubio kontrolu. Tijekom

nekoliko dana, New Orleans pretvorio se u divlji rezervat pljačke, uboj­

stva i silovanja. Postao je grad mrtvih i umirućih, post-apokaliptična

zona kojom su lutali ljudi isključeni iz društvenoga poretka - Romini Sacer, kao što bi rekao filozof Giorgio Agamben. Ispunjava nas strah da

bi se takav oblik dezintegracije cjelokupnog društvenog tkiva mogao

pojaviti u bilo kom trenutku, strah da bi neka prirodna ili tehnološka

katastrofa (bio to potres ili elektronski Milenijski virus) naš svijet pre­

tvorila u primitivnu divljinu. Svijest o krhkosti naših društvenih veza i

sama predstavlja društveni simptom. Upravo ondje i onda kada bismo

suočeni s nekom nepogodom očekivali iskazivanje solidarnosti, postoji

strah da će doći do bujanja bezdušnog egoizma poput onog kakav se

dogodio u New Orleansu.

Ovo nije vrijeme ni za kakvo Schadenfreude tipa )}SAD su dobile što

su i zaslužile«. Tragedija u New Orleansu bila je golema: analiza onog

o NA.ILJU 8s

što se dogodilo zaostaje za njom. Scene koje smo vidjeli na 1V-vijestima

prizivaju u sjećanje čitav niz emisija o stvarnom životu i kulturnim

fenomenima. Dakako, prvo što nam pada na pamet su 1v izvještaji

iz gradova Trećeg svijeta koji tonu u kaos tijekom građanskog rata

(Kabul, Bagdad, Somalija, Liberija ... ) i upravo je to istinsko iznenađe­nje 'katastrofe u New Orleansu: ono što smo običavali vidjeti ONDJE

sada se zbivalo OVDJE. Ironija se sastoji u tome da se Louisianu obič­no shvaća kao »američku banana republiku«, kao zemlju Trećeg svijeta

unutar Sjedinjenih država. Vjerojatno je zbog toga reakcija vlasti toliko

zakasnila. Iako smo racionalno znali do čega bi moglo doći, nismo istin­

ski vjerovali da bi se to moglo dogoditi, kao što je slučaj i s ekološkom

katastrofom. Znamo sve o tome, ali kao da zapravo ne vjerujemo da bi se ona mogla dogoditi ... 21

Dakle, kakva je to katastrofa pogodila New Orleans? Pogledamo li malo pomnije, prvo ćemo zapaziti njenu neobičnu temporalnost, neku

vrstu odgođene reakcije. Neposredno nakon udara uragana, došlo je do

trenutačnog olakšanja: njegovo je središte prošlo četrdesetak kilometara

dalje od New Orleansa. Izvještavalo se o samo deset poginulih, tako

da je najgore (katastrofa koje su se svi bojali) bilo izbjegnuto. Nakon

toga su stvari krenule nizbrdo. Raspali su se zaštitni zidovi podignuti

oko grada koji je ubrzo bio poplavljen a društveni poredak se raspao ...

Uragan se kao elementarna nepogoda pokazao »društveno posredova­

nim« na različite načine. Prvo, postoje dobri razlozi za sumnju kako

su Sjedinjene Države mnogo više na udaru uragana negoli prije zahva­

ljujući globalnom zatopljenju za koje su odgovorni ljudi. Drugo, za

katastrofalni neposredni učinak uragana (poplavljivanje grada) velikim

je dijelom odgovorna ljudska pogreška: zaštitne brane nisu postavljene

dovoljno kvalitetno, a vlast je također bila nedovoljno pripremljena za

pružanje humanitarne pomoći čiju je potrebu bilo lako predvidjeti.

No istinski i najveći šok uslijedio je nakon uragana pod krinkom druš­

tvenog učinka prirodne katastrofe. Dezintegracija društvenog poretka

80 SLAVOJ ŽiŽEK

Subjekt za kojeg se pretpostavlja da pljačka i siluje Jedna od pop-zvijezda rata u Iraku koje su doživjele kratkotraj­

nu slavu bio je Muhammed Said al-Sahaf, nesretni irački ministar

informiranja. Na svojim je tiskovnim konferencijama junački poricao

čak i najočiglednije činjenice držeći se službene iračke propagande.

Kad su se američki tenkovi primakli na samo stotinjak metara od

njegova ureda, nastavio je izjavljivati da su slike tenkova s bagdadskih

ulica na američkoj televiziji proizvod holivudskih specijalnih efekata.

Međutim, ponekad bi izrekao neku posve neobičnu istinu: suočen s

izjavama da Amerikanci nadziru neke dijelove Bagdada, brzo je uzvra­

tio: )}Ništa oni ne kontroliraju - oni čak nisu u stanju kontrolirati ni

sami sebe!«

Čini se da se u slučaju kaosa u New Orleansu izokreće Marxova stara

izreka da se tragedija drugi put ponavlja kao farsa: Saidove duhovite

izjave prerasle su u tragediju. Sjedinjene Države, svjetski policajac koji

bi želio držati pod kontrolom svaku moguću prijetnju miru, slobodi i

demokraciji diljem svijeta, u svom je dvorištu izgubio kontrolu. Tijekom

nekoliko dana, New Orleans pretvorio se u divlji rezervat pljačke, uboj­

stva i silovanja. Postao je grad mrtvih i umirućih, post-apokaliptična

zona kojom su lutali ljudi isključeni iz društvenoga poretka - Romini Sacer, kao što bi rekao filozof Giorgio Agamben. Ispunjava nas strah da

bi se takav oblik dezintegracije cjelokupnog društvenog tkiva mogao

pojaviti u bilo kom trenutku, strah da bi neka prirodna ili tehnološka

katastrofa (bio to potres ili elektronski Milenijski virus) naš svijet pre­

tvorila u primitivnu divljinu. Svijest o krhkosti naših društvenih veza i

sama predstavlja društveni simptom. Upravo ondje i onda kada bismo

suočeni s nekom nepogodom očekivali iskazivanje solidarnosti, postoji

strah da će doći do bujanja bezdušnog egoizma poput onog kakav se

dogodio u New Orleansu.

Ovo nije vrijeme ni za kakvo Schadenfreude tipa )}SAD su dobile što

su i zaslužile«. Tragedija u New Orleansu bila je golema: analiza onog

o NA.ILJU 8s

što se dogodilo zaostaje za njom. Scene koje smo vidjeli na 1V-vijestima

prizivaju u sjećanje čitav niz emisija o stvarnom životu i kulturnim

fenomenima. Dakako, prvo što nam pada na pamet su 1v izvještaji

iz gradova Trećeg svijeta koji tonu u kaos tijekom građanskog rata

(Kabul, Bagdad, Somalija, Liberija ... ) i upravo je to istinsko iznenađe­nje 'katastrofe u New Orleansu: ono što smo običavali vidjeti ONDJE

sada se zbivalo OVDJE. Ironija se sastoji u tome da se Louisianu obič­no shvaća kao »američku banana republiku«, kao zemlju Trećeg svijeta

unutar Sjedinjenih država. Vjerojatno je zbog toga reakcija vlasti toliko

zakasnila. Iako smo racionalno znali do čega bi moglo doći, nismo istin­

ski vjerovali da bi se to moglo dogoditi, kao što je slučaj i s ekološkom

katastrofom. Znamo sve o tome, ali kao da zapravo ne vjerujemo da bi se ona mogla dogoditi ... 21

Dakle, kakva je to katastrofa pogodila New Orleans? Pogledamo li malo pomnije, prvo ćemo zapaziti njenu neobičnu temporalnost, neku

vrstu odgođene reakcije. Neposredno nakon udara uragana, došlo je do

trenutačnog olakšanja: njegovo je središte prošlo četrdesetak kilometara

dalje od New Orleansa. Izvještavalo se o samo deset poginulih, tako

da je najgore (katastrofa koje su se svi bojali) bilo izbjegnuto. Nakon

toga su stvari krenule nizbrdo. Raspali su se zaštitni zidovi podignuti

oko grada koji je ubrzo bio poplavljen a društveni poredak se raspao ...

Uragan se kao elementarna nepogoda pokazao »društveno posredova­

nim« na različite načine. Prvo, postoje dobri razlozi za sumnju kako

su Sjedinjene Države mnogo više na udaru uragana negoli prije zahva­

ljujući globalnom zatopljenju za koje su odgovorni ljudi. Drugo, za

katastrofalni neposredni učinak uragana (poplavljivanje grada) velikim

je dijelom odgovorna ljudska pogreška: zaštitne brane nisu postavljene

dovoljno kvalitetno, a vlast je također bila nedovoljno pripremljena za

pružanje humanitarne pomoći čiju je potrebu bilo lako predvidjeti.

No istinski i najveći šok uslijedio je nakon uragana pod krinkom druš­

tvenog učinka prirodne katastrofe. Dezintegracija društvenog poretka

82 SLAVOJ ŽiŽEK

dogodila se kao oblik odgođene akcije: kao da se prirodna katastrofa još

jednom dogodila u obliku društvene katastrofe.

Kako protumačiti ovakav društveni kolaps? Prva reakcija je ona

uobičajena konzervativna. Događaji u New Orleansu još jednom su

potvrdili kako je društveni poredak krhak i kako nam je potrebno

dosljedno provodenje zakona i etički pritisak da bi se izbjegla erupcija

nasilnih strasti. Ljudi su po naravi zli, a propadanje u društveni kaos

predstavlja trajnu prijetnju ... Takva se argumentacija može i rasistički

začiniti: oni koji su se prepustili nasilju bili su gotovo isključivo crnci,

tako da je to još jedan dokaz za tezu da oni nisu istinski civilizirani.

Elementarne nepogode na svjedo dana iznose šljam koji se u normalno

doba skriva i koji se može podvrgnuti kontroli.

Naravno, predvidljiv odgovor na takvu argumentaciju sastoji se u

tome da je potonuće New Orleansa u kaos ukazalo na vidljive i ustrajne

rasne podjele u SAD-u: 68% stanovnika u gradu čine crnci koji su siro­

mašni i deprivilegirani. Oni nisu bili u mogućnosti pobjeći iz grada na

vrijeme. Ostavljeni su da gladuju bez potrebne pomoći i nije čudno da

su pribjegli nasilju. Njihova se nasilna reakcija stoga treba shvatiti kao

odjek nereda vezanih uz Rodneyja Kinga u Los Angelesu ili čak nemira

u Detroitu i Newarku u drugoj polovici 60-ih.

!emeljnije gledano: što ako napetost koja je dovela do provale .nasi­

lj~ u New Orlea~s~;ij;'Ii!1~_~~u;Il,!g~J(.~-Er!ro<kdJm~e."S!yi: I!~~~'?l.~držLpod.na<f2:oro!1l.l-!1~,!l~j~m.e.~~~tva .r<UJlčita, ~l~~~g..~iri!l~~!je!. ~~().ako su se, želeći s~aviti l?<?,d. !l:uf.~rPJQvale bijes!)'

~.Wlih..\,l,~Qxl~~su!.SI!~.l~d,:;t. i pore~ .~.u~ile s istinskQm

t:.::travt,~pjtalizma u.~~g!~~.m,g,p!i~1l....ili&ikgm.!D"d.iy~4~ Jlidmetan~ hmtlJŠ..n2g,,~~_1!!0..p~!.YrAh:a~1!!k2i~.P'fQi~Y9.di.ka.pital..bitičb

...4.LI!W~.s »n3.f!l~.~9.j~j~!:U~~j ~)~!LE!iJe.!.c:~ i ~.negal.Lsyt, ~~r.~.s:aE!"t ~rr.mJj,w.~.iL

p svojoj .,teOJ:iji..suh~4e!§,:habene) Kant je našu fascinaciju

očitovanj.imall'J06i.'pfir~~iQ kl!i;) negativni do.kaz superior:;

o NAlILJU 83

nosti duha_I!!? prirodom.~I<oli\{Q,~<l.b!uJ:,i;I1li,..L~bjla priwda•. ~~;-~~-;-ože.l!!l~91.tlJJ,a. mor.alRi _9R Ito RQAilQ Ne pruža li n!..l!!< i

~e~trofa ':I:.~~.Qrl~l!$l.uli~!?- primjer sublimnog? Bez.<:>~zira na ~o_ " ... '\ kako brutalan bio vihor uragana, on ne može raskinuti vihor kapitali-'" I

s'tIČke dinamfke. "' , ,', ,.. " ..

Međutim, u svemu tome postoji i još jedan aspekt nereda u New

Orleansu koji nije ništa manje presudan kad je riječ o ideološkim

mehanizmima koji oblikuju naše živote. Prema poznatoj antropo­

loškoj anegdoti, »divljaci(( kojima se pripisuje određeno praznovjerje

(npr. da potječu od ribe ili ptice) na izravni upit o tome odgovaraju:

»Na,r:MlQ..da ne potječemo od iivotinja, nismo mi baš tako glupi! .

Ali rekli sU nii da, je jedaq od n~ih..predaka., ;&atsta.,*rovaQ~cl~~.,.(~

lLk,:r~ltkol oni svoja uvjerenja projiciraju na nekog drugog. I mi čini­

mo isto s našom djecom, zajednoprolazeći Fi~~:aJ~ pjc::;4aMraza,.j.erse. .

.~a njihpr.eq.>QUav,(jada.:ll~<ieltrao.J;aUlčarad.. Oni se pretvaraju da vjeruju tako da ne bi razočarala nas i našu vjeru

u njihovu naivnost (ali naravno i zato da bi dobili poklone). Nije li to također i uobičajena izlika poslovično pokvarenog političara koji

se preobraća u poštenjačinu: »Ne smijem razočarati obične ljude koji

vjeruju u to (ili u mene)«? Učinimo li još korak naprijed, nije li ta

potreba za pronalaženjem nekog tko »zaista vjeruje« upravo ono što

pokreće našu potrebu za stigmatiziranjem Drugog kao (religijskog ili

etničkog) »fundamentalista«? CilJise kao, ,da nelca }lvje.r<:nj;i na .. nd'!:. godan način uvijek funkcioniraju »s distance«: da bi uvjerenje I11Qg!9"

*funkcidnirati, mora postojati neki njegov konačni jamac, ali je ~n

uvijek odgpden.-. izwjdleB,<-Jlikad nUe p!isutan in perso1lfl,,,,, Dakako,

poanta je u tome da taj drugi subjekt koji bezostatno vjeruje ne mor~ postojati da bi vjerovanje moglo biti \lčinko~itof Dovoljno, je da Se

""'.\ ~\~'"

samo pretpostavlja njegovo postojanje, odnosno da se u·njega vjeru­

je, bilo pomoću krinke primitivnog Drugog ili impersonalnog »se«

(»vjeruje se ... «).

82 SLAVOJ ŽiŽEK

dogodila se kao oblik odgođene akcije: kao da se prirodna katastrofa još

jednom dogodila u obliku društvene katastrofe.

Kako protumačiti ovakav društveni kolaps? Prva reakcija je ona

uobičajena konzervativna. Događaji u New Orleansu još jednom su

potvrdili kako je društveni poredak krhak i kako nam je potrebno

dosljedno provodenje zakona i etički pritisak da bi se izbjegla erupcija

nasilnih strasti. Ljudi su po naravi zli, a propadanje u društveni kaos

predstavlja trajnu prijetnju ... Takva se argumentacija može i rasistički

začiniti: oni koji su se prepustili nasilju bili su gotovo isključivo crnci,

tako da je to još jedan dokaz za tezu da oni nisu istinski civilizirani.

Elementarne nepogode na svjedo dana iznose šljam koji se u normalno

doba skriva i koji se može podvrgnuti kontroli.

Naravno, predvidljiv odgovor na takvu argumentaciju sastoji se u

tome da je potonuće New Orleansa u kaos ukazalo na vidljive i ustrajne

rasne podjele u SAD-u: 68% stanovnika u gradu čine crnci koji su siro­

mašni i deprivilegirani. Oni nisu bili u mogućnosti pobjeći iz grada na

vrijeme. Ostavljeni su da gladuju bez potrebne pomoći i nije čudno da

su pribjegli nasilju. Njihova se nasilna reakcija stoga treba shvatiti kao

odjek nereda vezanih uz Rodneyja Kinga u Los Angelesu ili čak nemira

u Detroitu i Newarku u drugoj polovici 60-ih.

!emeljnije gledano: što ako napetost koja je dovela do provale .nasi­

lj~ u New Orlea~s~;ij;'Ii!1~_~~u;Il,!g~J(.~-Er!ro<kdJm~e."S!yi: I!~~~'?l.~držLpod.na<f2:oro!1l.l-!1~,!l~j~m.e.~~~tva .r<UJlčita, ~l~~~g..~iri!l~~!je!. ~~().ako su se, želeći s~aviti l?<?,d. !l:uf.~rPJQvale bijes!)'

~.Wlih..\,l,~Qxl~~su!.SI!~.l~d,:;t. i pore~ .~.u~ile s istinskQm

t:.::travt,~pjtalizma u.~~g!~~.m,g,p!i~1l....ili&ikgm.!D"d.iy~4~ Jlidmetan~ hmtlJŠ..n2g,,~~_1!!0..p~!.YrAh:a~1!!k2i~.P'fQi~Y9.di.ka.pital..bitičb

...4.LI!W~.s »n3.f!l~.~9.j~j~!:U~~j ~)~!LE!iJe.!.c:~ i ~.negal.Lsyt, ~~r.~.s:aE!"t ~rr.mJj,w.~.iL

p svojoj .,teOJ:iji..suh~4e!§,:habene) Kant je našu fascinaciju

očitovanj.imall'J06i.'pfir~~iQ kl!i;) negativni do.kaz superior:;

o NAlILJU 83

nosti duha_I!!? prirodom.~I<oli\{Q,~<l.b!uJ:,i;I1li,..L~bjla priwda•. ~~;-~~-;-ože.l!!l~91.tlJJ,a. mor.alRi _9R Ito RQAilQ Ne pruža li n!..l!!< i

~e~trofa ':I:.~~.Qrl~l!$l.uli~!?- primjer sublimnog? Bez.<:>~zira na ~o_ " ... '\ kako brutalan bio vihor uragana, on ne može raskinuti vihor kapitali-'" I

s'tIČke dinamfke. "' , ,', ,.. " ..

Međutim, u svemu tome postoji i još jedan aspekt nereda u New

Orleansu koji nije ništa manje presudan kad je riječ o ideološkim

mehanizmima koji oblikuju naše živote. Prema poznatoj antropo­

loškoj anegdoti, »divljaci(( kojima se pripisuje određeno praznovjerje

(npr. da potječu od ribe ili ptice) na izravni upit o tome odgovaraju:

»Na,r:MlQ..da ne potječemo od iivotinja, nismo mi baš tako glupi! .

Ali rekli sU nii da, je jedaq od n~ih..predaka., ;&atsta.,*rovaQ~cl~~.,.(~

lLk,:r~ltkol oni svoja uvjerenja projiciraju na nekog drugog. I mi čini­

mo isto s našom djecom, zajednoprolazeći Fi~~:aJ~ pjc::;4aMraza,.j.erse. .

.~a njihpr.eq.>QUav,(jada.:ll~<ieltrao.J;aUlčarad.. Oni se pretvaraju da vjeruju tako da ne bi razočarala nas i našu vjeru

u njihovu naivnost (ali naravno i zato da bi dobili poklone). Nije li to također i uobičajena izlika poslovično pokvarenog političara koji

se preobraća u poštenjačinu: »Ne smijem razočarati obične ljude koji

vjeruju u to (ili u mene)«? Učinimo li još korak naprijed, nije li ta

potreba za pronalaženjem nekog tko »zaista vjeruje« upravo ono što

pokreće našu potrebu za stigmatiziranjem Drugog kao (religijskog ili

etničkog) »fundamentalista«? CilJise kao, ,da nelca }lvje.r<:nj;i na .. nd'!:. godan način uvijek funkcioniraju »s distance«: da bi uvjerenje I11Qg!9"

*funkcidnirati, mora postojati neki njegov konačni jamac, ali je ~n

uvijek odgpden.-. izwjdleB,<-Jlikad nUe p!isutan in perso1lfl,,,,, Dakako,

poanta je u tome da taj drugi subjekt koji bezostatno vjeruje ne mor~ postojati da bi vjerovanje moglo biti \lčinko~itof Dovoljno, je da Se

""'.\ ~\~'"

samo pretpostavlja njegovo postojanje, odnosno da se u·njega vjeru­

je, bilo pomoću krinke primitivnog Drugog ili impersonalnog »se«

(»vjeruje se ... «).

85 SLAVOJ ŽiŽEK84

Ne djeluje li ta odgođenost i izmještenost i kad je riječ o našim

najdubljim osjećajima i stavovima, uključujući smijeh i plač? Od tako­

zvanih »narikača«, žena koje su u »primitivnim« društvima zadužene

za plakanje na sprovodima do »smijeha iz konzerve« u televizijskim

serijama gdje je smijeh u komičnim situacijama naknadno snimljen.

pa sve do preuzimanja avatara u virtualnom prostoru - svugdje je na

djelu isti fenomen. Kad stvorim »lažnu« sliku samoga sebe koja me

predstavlja u virtualnoj zajednici u kojoj sudjelujem (primjerice, u

seksualnim igrama stidljiv muškarac preuzima u virtualnom prostoru

identitet atraktivne promiskuitetne žene), emocije koje osjećam i koje

»glumim;( kao sastavni dio mog virtualnog identiteta zapravo nisu

lažne. Iako ih ono što smatram svojim »istinskim ja« ne osjeća, one su

bez obzira na to u određenom smislu »istinite«, poput televizijske serije

u kojoj je naknadno snimljen smijeh: iako se ne smijem nego zurim u

ekran nakon napornog radnog dana, ipak se nakon pogledane emisije

osjećam nekako lakše ... 22

ZNY::mja .ll. JSrew.- Or1ean,$U I}akon udara uragana Katrina donose,

I}am još jedno u nizu serijskih izdanja »subjekata za k.~le sepn~tp.~~~~

lja da...«: ovdje je to subjekt za. k~J'ii~pretpostalllja .da pljačka i siluje.. ­Sjećamo se izvještaja koji su govorili o raspadu javnog reda. eksploziji

crnačkog nasilja, silovanja i pljački. Međutim, kasnija su istraživanja

pokazala da se u velikoj većini slučajeva takve navodne provale nasilja

jednostavno nisu dogodile: mediji su nepotvrđene glasine proglasili

činjenicama. Primjerice, četvrtog rujna nadzornik Compass iz policij­

skog odjela New Orleansa u New York Timesu je u vezi sa situacijom

u sabirnom centru izjavio: »Ovdje se šeću turisti, a čim ih takve osobe

uoče, odmah ih opljačkaju. Oni ih tuku i siluju na ulicama«. U inter­

vjuu objavljenom dva tjedna kasnije, priznao je da su se neke od tih

šokantnih izjava pokazale lažnima: »Nemamo službenih izvještaja koji

bi potvrdili ubojstvo niti postoji ijedan službeni izvještaj o silovanju ili

seksualnom napastovanju«.23

o NASILJU

Stvarno stanje nesretnih crnaca koje su svi napustili bez osnovnih

potrepština za preživljavanje tako je prikazano kao sablasna eksplozija

crnačkog nasilja, slika opljačkanih i ubijenih turista na ulicama koje

su skrenule u anarhiju, velika dvorana Superdome prepuna bandi koje

siluju žene i djecu ... T.<!-kvi izvještaji ~isu bili tek obične riječidlegq ri!ečj koJ~,~y ~e,le posve jasne matel:ljalne učinke: one su gen,erirak .u.mh koji je vlastil1ilg!l~ao <la prom!jc:ne_yojlle ~_tlž_nQ§.ti,_p4.&.Q(k_me<ii.;;insku evakuaciju, policijske zadatke. prizemlje helikoptere. Primjerice,. voz.i.ht

medicinske kompanijeAcadian. .su. zaustavljena nako!} što se prQšWla

glasina ~~suya.trQga.snustan~«uq _CovingJ;QnJ19pljačkali naoružani

mzbojnici i uze!isvu, VQdu,..što se kasnije pokazalo posve neutentelj~n!w i .lažnim podatkom ..

Dakako, taj osjećaj prijetnje bio je potaknut sveopćim neredom i

nasiljem: !?~ačkaQje j~$.tl?()č..c:lo ~nog trenutka ka~ ~..uragan poh;lJ;'aQ

New Orleans._ Ono.~je. bilQPQtaknu.to.-c.užnim pljačkanjem .da hl se

dobile životne potrepštine.. Međutim, ovi (izolirani) događaji i zlodjela

ni u kojem slučaju ne mogu opravdati »izvještaje« o posvemašnjem

slomu pravnog sustava i poretka, ne zato jer su takvi izvještaji »pretje­

rivali«, nego zbog jednog mnogo radika1nijeg razloga. Jacques Lacan je

smatrao da, iako pacijentova žena doista spava s drugim muškarcima,

ljubomoru njezinog muža bez obzira na to treba smatrati patološkim

stanjem. Na sličan način, čak i ako su bogati njemački Židovi početkom

30-ih godina »doista« izrabljivali njemačke radnike, zavodili njihove

kćeri, vladali popularnim tiskovinama itd., nacistički je antisemitizam

bez obzira na to bio posvema »lažan«, bio je patološko ideološko stanje.

Zbog čega? Ono što ga je činilo patološkim bilo je poricanje libidinal­

nog učitavanja u figuru Židova. Uzroci svih društvenih antagonizama

bili su projicirani u lik »Židova«, ;p~rvertirani objekt ljubavi-mržnje,

sablasnu figuru koja je podjednako označavala fascinaciju i prezir. Posve

isto dogodilo se s pljačkama u New Orleansu: čak i da su se SVI izvjeftaj~ (J. nasilju i silovanjima potvrdili kao istiniti, priče koje su o njima kruž#e.J.

85 SLAVOJ ŽiŽEK84

Ne djeluje li ta odgođenost i izmještenost i kad je riječ o našim

najdubljim osjećajima i stavovima, uključujući smijeh i plač? Od tako­

zvanih »narikača«, žena koje su u »primitivnim« društvima zadužene

za plakanje na sprovodima do »smijeha iz konzerve« u televizijskim

serijama gdje je smijeh u komičnim situacijama naknadno snimljen.

pa sve do preuzimanja avatara u virtualnom prostoru - svugdje je na

djelu isti fenomen. Kad stvorim »lažnu« sliku samoga sebe koja me

predstavlja u virtualnoj zajednici u kojoj sudjelujem (primjerice, u

seksualnim igrama stidljiv muškarac preuzima u virtualnom prostoru

identitet atraktivne promiskuitetne žene), emocije koje osjećam i koje

»glumim;( kao sastavni dio mog virtualnog identiteta zapravo nisu

lažne. Iako ih ono što smatram svojim »istinskim ja« ne osjeća, one su

bez obzira na to u određenom smislu »istinite«, poput televizijske serije

u kojoj je naknadno snimljen smijeh: iako se ne smijem nego zurim u

ekran nakon napornog radnog dana, ipak se nakon pogledane emisije

osjećam nekako lakše ... 22

ZNY::mja .ll. JSrew.- Or1ean,$U I}akon udara uragana Katrina donose,

I}am još jedno u nizu serijskih izdanja »subjekata za k.~le sepn~tp.~~~~

lja da...«: ovdje je to subjekt za. k~J'ii~pretpostalllja .da pljačka i siluje.. ­Sjećamo se izvještaja koji su govorili o raspadu javnog reda. eksploziji

crnačkog nasilja, silovanja i pljački. Međutim, kasnija su istraživanja

pokazala da se u velikoj većini slučajeva takve navodne provale nasilja

jednostavno nisu dogodile: mediji su nepotvrđene glasine proglasili

činjenicama. Primjerice, četvrtog rujna nadzornik Compass iz policij­

skog odjela New Orleansa u New York Timesu je u vezi sa situacijom

u sabirnom centru izjavio: »Ovdje se šeću turisti, a čim ih takve osobe

uoče, odmah ih opljačkaju. Oni ih tuku i siluju na ulicama«. U inter­

vjuu objavljenom dva tjedna kasnije, priznao je da su se neke od tih

šokantnih izjava pokazale lažnima: »Nemamo službenih izvještaja koji

bi potvrdili ubojstvo niti postoji ijedan službeni izvještaj o silovanju ili

seksualnom napastovanju«.23

o NASILJU

Stvarno stanje nesretnih crnaca koje su svi napustili bez osnovnih

potrepština za preživljavanje tako je prikazano kao sablasna eksplozija

crnačkog nasilja, slika opljačkanih i ubijenih turista na ulicama koje

su skrenule u anarhiju, velika dvorana Superdome prepuna bandi koje

siluju žene i djecu ... T.<!-kvi izvještaji ~isu bili tek obične riječidlegq ri!ečj koJ~,~y ~e,le posve jasne matel:ljalne učinke: one su gen,erirak .u.mh koji je vlastil1ilg!l~ao <la prom!jc:ne_yojlle ~_tlž_nQ§.ti,_p4.&.Q(k_me<ii.;;insku evakuaciju, policijske zadatke. prizemlje helikoptere. Primjerice,. voz.i.ht

medicinske kompanijeAcadian. .su. zaustavljena nako!} što se prQšWla

glasina ~~suya.trQga.snustan~«uq _CovingJ;QnJ19pljačkali naoružani

mzbojnici i uze!isvu, VQdu,..što se kasnije pokazalo posve neutentelj~n!w i .lažnim podatkom ..

Dakako, taj osjećaj prijetnje bio je potaknut sveopćim neredom i

nasiljem: !?~ačkaQje j~$.tl?()č..c:lo ~nog trenutka ka~ ~..uragan poh;lJ;'aQ

New Orleans._ Ono.~je. bilQPQtaknu.to.-c.užnim pljačkanjem .da hl se

dobile životne potrepštine.. Međutim, ovi (izolirani) događaji i zlodjela

ni u kojem slučaju ne mogu opravdati »izvještaje« o posvemašnjem

slomu pravnog sustava i poretka, ne zato jer su takvi izvještaji »pretje­

rivali«, nego zbog jednog mnogo radika1nijeg razloga. Jacques Lacan je

smatrao da, iako pacijentova žena doista spava s drugim muškarcima,

ljubomoru njezinog muža bez obzira na to treba smatrati patološkim

stanjem. Na sličan način, čak i ako su bogati njemački Židovi početkom

30-ih godina »doista« izrabljivali njemačke radnike, zavodili njihove

kćeri, vladali popularnim tiskovinama itd., nacistički je antisemitizam

bez obzira na to bio posvema »lažan«, bio je patološko ideološko stanje.

Zbog čega? Ono što ga je činilo patološkim bilo je poricanje libidinal­

nog učitavanja u figuru Židova. Uzroci svih društvenih antagonizama

bili su projicirani u lik »Židova«, ;p~rvertirani objekt ljubavi-mržnje,

sablasnu figuru koja je podjednako označavala fascinaciju i prezir. Posve

isto dogodilo se s pljačkama u New Orleansu: čak i da su se SVI izvjeftaj~ (J. nasilju i silovanjima potvrdili kao istiniti, priče koje su o njima kruž#e.J.

86 SLAVOJ ŽiŽEK

dalje bi bile IpatoloJke« i rasistićke.Jc:r,!~J?dče nisu motivirale činjenice ~....--' ' .-.---~"--- ...-, '­

nego rasističke predrasude, zadovoljstvo onih koji bi mogli reći:.)~YldIj:S;'-~'·

črn~Csu upravo takvi, nasilni barbari koji se skrivaju iza mas.ke.,clv:U!;­:~!,nosd!« Drugim riječima, imali bismo posla s o.nim što bi se moglI:!

n~vati laganjem pod krinkom istine: .čakJa.Iw.je ...0l10 što Kovorim činje­

nična istina, motivi koji me nagone da to kažem .su pogrešni.""

, Što da se radi s očiglednim protuargumentom desničarskih populi­

sta: ako kazivanje činjenične istine uključuje subjektivnu laž (rasistički

stav), znači li to da zbog političke korekrnosti ne smijemo reći jedno­

stavne činjenice kad neki crnac počini zločin? Odgovor je očit: obaveza

se ne sastoji u tome da lažemo, falsificiramo ili ignoriramo činjenice

u ime neke više političke istine, nego (a upravo je to mnogo teže) da

promijenimo nečiju subjektivnu poziciju tako da kazivanje činjenične

istine ne uključuje laž subjektivne pozicije kazivanja. U tome je ograni­

čenje standardne političke korektnosti: umjesto mijenjanja subjektivne

pozicije s koje progovaramo, ona nam nameće čitav niz pravila koji se

odnosi na sadržaj. Ne smiješ reći da su crnci počinili zločin. Ne smiješ

spomenuti kako se lezbijski parovi loše odnose prema usvojenoj djeci.

Ne smiješ reći kako se deprivilegirane manjine ilivljavaju na ženama i

djeci ... Medutim, sva ta pravila koja se odnose na sadržaj, našu subjek­

tivnu poziciju zapravo ostavljaju netaknutom.

Dakako, mi nećemo otvoreno priznati takve motive. S vremena na

vrijeme oni se pojave u našem javnom prostoru u cenzuriranom obliku,

pod krinkom de-negacije, prizvane kao mogućnost koju se odmah potom

odbaci. Sjetimo se što je William Bennett, špekulantski neokonzervati­

vac i autor knjige The Book ofVirtues (Knjiga vrlina) 28. rujna 2005.

rekao o svom predstavljenom programu »Jutro U Americi«: »Svjestan

sam da biste, ako biste željeli smanjiti zločin - ako bi Vi:JlIl to bila jedina

svrha - mogli prinuditi svaku crnu majku na abortus, i stopa zločina

odmah bila manja. To bi bio nemoguć i groteskan, moralno neodobriv

pothvat, ali stopa zločina bi se smanjila.!! Bijela Kuća odmah je reagirala:

o lIASILJU (81'

»Predsjednik smatra da su ti komentari nedolični«. Dva dana kasnije,

Bennett je reagirao: »Govorio sam hipotetski ... i rekao što o tome mislim;

s moralne je strane za osudu preporučiti abortus za čitavu jednu skupinu

ljudi. Ali to je upravo ono što se zbiva kad zastupate stav da cilj opravdava

sredstvo.« Upravo je to Freud imao na umu kad je napisao da podsvijest

ne poznaje negaciju: službeni (kršćanski, demokratski itd.) diskurs prati

i podržava čitav niz opscenih, brutalnih, rasističkih i seksističkih fantazija

kojima je omogućen pristup jedino u cenzuriranom obliku.

Medutim, ovdje se ne radi samo o dobrom starom rasizmu. Riječ je

o nečem većem, temeljnoj osobini našeg »globalnog« društva u nasta­

janju. Jedanaestog rujna 2001. pogoden je WTC. Dvanaest godina

ranije, 9. studenog 1989. srušen je Berlinski zid. Taj datum je obilježio

»sretne devedesete«, san Francisa Fukuyame o »kraju povijesti« koji se

sastoji u uvjerenju da je liberalna demokracija, barem načelno, pobije­

dilaj da je potraga završena, da je dolazak globalne, liberalne svjetske

zajednice vrlo blizu, te da su prepreke takvom ultimativno holivudskom

hepiendu tek empirijske i kontingentne (izolirana mjesta otpora u koji­

ma vode još nisu shvatile kako je njihovo vrijeme završeno). Suprorno

tome, jedanaesti rujna predstavlja glavni simbol kraja klinto~ovskih sretnih 90-ih. Ovo je doba u kojem novi zidovi niču posvuda, izmedu

Izraela i Zapadne obale, uokrug Europske Unije i na meksičko-američ­

koj granici. Uspon populističke nove desnice tek je najvidljiviji primjer

te potrebe podizanja novih zidova.

I>riJ~_nekoliko godina, jedna zlokobna odluka Europske Unije prQšl~

je gotovo nezapaženo: riječ je o pla~u uspostavljanja zajedničke..pan.e.u­!?J?§J~~~@.iČne.P9lic.ij~ s.ciljem osiguranja i izolacij~ t~rJ,!9~ll~JbJli.e.j sprečavanja priljeva imigranata .. To je srž globalizacije:. ~zggd.nja,nQ~Jp

~id~y~j~~~' bi~~~b~i·č~;;;;i .Pt:~;p~ti~~t~~ Europu.od ~~ii~~lJE!gf}l!lata. Dolazimo u iskušenje vratiti se.swoj..marksističkoj,»hl!:l!lanističkoj«

~~preci »odnosa iunedu stvari« i »adnosa izmedu IJlldi«: u hvaljenom,

slobodnom protoku koji je stvorio kapitalizam, upravo su »stvari«"

86 SLAVOJ ŽiŽEK

dalje bi bile IpatoloJke« i rasistićke.Jc:r,!~J?dče nisu motivirale činjenice ~....--' ' .-.---~"--- ...-, '­

nego rasističke predrasude, zadovoljstvo onih koji bi mogli reći:.)~YldIj:S;'-~'·

črn~Csu upravo takvi, nasilni barbari koji se skrivaju iza mas.ke.,clv:U!;­:~!,nosd!« Drugim riječima, imali bismo posla s o.nim što bi se moglI:!

n~vati laganjem pod krinkom istine: .čakJa.Iw.je ...0l10 što Kovorim činje­

nična istina, motivi koji me nagone da to kažem .su pogrešni.""

, Što da se radi s očiglednim protuargumentom desničarskih populi­

sta: ako kazivanje činjenične istine uključuje subjektivnu laž (rasistički

stav), znači li to da zbog političke korekrnosti ne smijemo reći jedno­

stavne činjenice kad neki crnac počini zločin? Odgovor je očit: obaveza

se ne sastoji u tome da lažemo, falsificiramo ili ignoriramo činjenice

u ime neke više političke istine, nego (a upravo je to mnogo teže) da

promijenimo nečiju subjektivnu poziciju tako da kazivanje činjenične

istine ne uključuje laž subjektivne pozicije kazivanja. U tome je ograni­

čenje standardne političke korektnosti: umjesto mijenjanja subjektivne

pozicije s koje progovaramo, ona nam nameće čitav niz pravila koji se

odnosi na sadržaj. Ne smiješ reći da su crnci počinili zločin. Ne smiješ

spomenuti kako se lezbijski parovi loše odnose prema usvojenoj djeci.

Ne smiješ reći kako se deprivilegirane manjine ilivljavaju na ženama i

djeci ... Medutim, sva ta pravila koja se odnose na sadržaj, našu subjek­

tivnu poziciju zapravo ostavljaju netaknutom.

Dakako, mi nećemo otvoreno priznati takve motive. S vremena na

vrijeme oni se pojave u našem javnom prostoru u cenzuriranom obliku,

pod krinkom de-negacije, prizvane kao mogućnost koju se odmah potom

odbaci. Sjetimo se što je William Bennett, špekulantski neokonzervati­

vac i autor knjige The Book ofVirtues (Knjiga vrlina) 28. rujna 2005.

rekao o svom predstavljenom programu »Jutro U Americi«: »Svjestan

sam da biste, ako biste željeli smanjiti zločin - ako bi Vi:JlIl to bila jedina

svrha - mogli prinuditi svaku crnu majku na abortus, i stopa zločina

odmah bila manja. To bi bio nemoguć i groteskan, moralno neodobriv

pothvat, ali stopa zločina bi se smanjila.!! Bijela Kuća odmah je reagirala:

o lIASILJU (81'

»Predsjednik smatra da su ti komentari nedolični«. Dva dana kasnije,

Bennett je reagirao: »Govorio sam hipotetski ... i rekao što o tome mislim;

s moralne je strane za osudu preporučiti abortus za čitavu jednu skupinu

ljudi. Ali to je upravo ono što se zbiva kad zastupate stav da cilj opravdava

sredstvo.« Upravo je to Freud imao na umu kad je napisao da podsvijest

ne poznaje negaciju: službeni (kršćanski, demokratski itd.) diskurs prati

i podržava čitav niz opscenih, brutalnih, rasističkih i seksističkih fantazija

kojima je omogućen pristup jedino u cenzuriranom obliku.

Medutim, ovdje se ne radi samo o dobrom starom rasizmu. Riječ je

o nečem većem, temeljnoj osobini našeg »globalnog« društva u nasta­

janju. Jedanaestog rujna 2001. pogoden je WTC. Dvanaest godina

ranije, 9. studenog 1989. srušen je Berlinski zid. Taj datum je obilježio

»sretne devedesete«, san Francisa Fukuyame o »kraju povijesti« koji se

sastoji u uvjerenju da je liberalna demokracija, barem načelno, pobije­

dilaj da je potraga završena, da je dolazak globalne, liberalne svjetske

zajednice vrlo blizu, te da su prepreke takvom ultimativno holivudskom

hepiendu tek empirijske i kontingentne (izolirana mjesta otpora u koji­

ma vode još nisu shvatile kako je njihovo vrijeme završeno). Suprorno

tome, jedanaesti rujna predstavlja glavni simbol kraja klinto~ovskih sretnih 90-ih. Ovo je doba u kojem novi zidovi niču posvuda, izmedu

Izraela i Zapadne obale, uokrug Europske Unije i na meksičko-američ­

koj granici. Uspon populističke nove desnice tek je najvidljiviji primjer

te potrebe podizanja novih zidova.

I>riJ~_nekoliko godina, jedna zlokobna odluka Europske Unije prQšl~

je gotovo nezapaženo: riječ je o pla~u uspostavljanja zajedničke..pan.e.u­!?J?§J~~~@.iČne.P9lic.ij~ s.ciljem osiguranja i izolacij~ t~rJ,!9~ll~JbJli.e.j sprečavanja priljeva imigranata .. To je srž globalizacije:. ~zggd.nja,nQ~Jp

~id~y~j~~~' bi~~~b~i·č~;;;;i .Pt:~;p~ti~~t~~ Europu.od ~~ii~~lJE!gf}l!lata. Dolazimo u iskušenje vratiti se.swoj..marksističkoj,»hl!:l!lanističkoj«

~~preci »odnosa iunedu stvari« i »adnosa izmedu IJlldi«: u hvaljenom,

slobodnom protoku koji je stvorio kapitalizam, upravo su »stvari«"

\88') SLAVOJ ŽiŽEK

(predmeti) oni koji slobodno kolaju., dok se protok »ljudi(( u sve većoj

mjeri nad~ir,,__Qxdj.e~Iije,Č, CI ,)~g1obalizaciji kao nezavršenom ·pro.:'

Jektu«, nego, o is!inskoj »dijalektid globalizadje«: segregacija ljudi jes~ ~~~nQS! rl<9JJQ~.~.Qb,i1J~dlc:~:.L~~iE'1-~izam r:aw:iienih zemalja. je na stanovit način brutalniji od njeggya prethodnika: njegova impli­

citna 'legi~imizadja nije ni pr~'?~~l1a _(~p.:~i~~r.!:!~.L§Y~!i~~~~~t ;~vi~ Jenog ?:~ada) niti je više kulturalna (i .mi na ~pa41J, želimo očuvati

'~';~j kulturni identite!!! v~ neustrašivi ek()Il?~kL~.s91ZJl~~ Temeljn'1-'

podjela je ,ona izmeđuo.n.ib".ko;'L~.u.sfe,ru (relativ!log) eko­

llomskog prosperiteta i onih koji su iz nje: isk1juče~i,;.

Ovo nas dovodi natrag do glasina i neprovjerenih izvještaja o

»subjektima za koje se pretpostavlja da pljačkaju i silujw<. New Orleans

je jedan od onih gradova koji su u najvećoj mjeri obilježeni unutrašnjim

zidom u sklopu SAD-a koji odvaja bogate od getoiziranih crnaca. Naše

se fantazije odnose upravo na one s druge strane zida: oni sve više žive u

jednom drugom svijetu, u praznoj zoni koja postaje ekran za projekciju

naših strahova, tjeskoba i skrivenih želja. ~§tlbjekt,za kajeg;f pretpostav­lja da J!,/jalka i silujei< n,alazi. se s druge,Jtra~{#tfq. To je isti onaj subjekt

za kojeg Bennett smije napraviti lapsus linguae i priznati u obliku cen­

zure svoje ubojite fantazije. Ql~iqe i l~ i4vješuji.s.vjed,Qč~ Q dubQkoj

klasnoj podjeli II ~m~ričkoIl! Qt:\lštYlJ...yiie.&Q ~ilo čeg?,grugQg. Kad se pgčetkom listopada 2005. španjolska policija uhvatila ,u

koštac s proble.P,1om zaustavfjanja1:!rlfj:ey!' oČajnih afričkih imigranata

koJ.i su po~ušav:ui prodrij~ti na Me~Ul1l,m~i ~l'anjols~ teritorij na obali

Mrike, Obl-llanilis.u.plaruwc.o,jzgradRfi zida i1<mc:.đ\.l španjolske .enk1a­

ye i Maroka. C:t~i koji su bi.!Lwe.d/?čeni javnosti (složena struktura.

opskrbljena nužnom elektroničkom oj?r~f!19.rn) p.~QbičnQ,je .po~je9lla"'............''''.'I'".,'...~.''''"''"'''' .,.,r,"•.___"""If.'''''

!}a B~.r1il1~ki"?:ig,,_~.U~~u..dw.&W'!J-,,fiI!}kcii!?m._,~d je trebao biti i~ađ,n

~a bi spriječio p.J;gdw; !!Pntta.,.~tne,~j>,i.QD~JIlQgy.ćip hiic:~l're:tn,:LY~l!'" <?krutna ironi.jiuog.ptoJckta sanpjL~~ l.uome,4a. je upr<l:vo vlada Jo~~

~apate,[a (u QVQUl,t{!;;U\ltk!!. o.so!:>eJs.slja :\CodLu..potpullostJ :l,ntiras,t~!i~ku

oNASILJU (a, )

t_I'l?-Jt9Ie~...!!1lil!.Y!flsW,J!.].':!LOj?11...p.r~llk1liLRrilik~ilWim misrama ~~~~ij'~,.I~,~oAt.z,~~ granice multikult~ralis,~!~~~g.!)}2.~aptDQI' pristl!1?i!!mlLE&<?yaB..<?'w9~~~e-&t@:i~Ipii1YaQpJ.e. pry-gih..~~ ~ le .. ~~:=.,~ik..~Q.iLbj~~blkJlllQ,ke!n!;.f~~llg!s~_~ ~.t~ j!:.,pasve jasno"dauU~_.rie~~1.1j~ .,:,:.,~o.me4? s~yšiql~ .~dov~j »sv~... . p':l~ti~o ul1':!tE~~t J~~Q...gl~J..lspr~!li;~,:r~lib.~~n,ih,.»ra4i,~( mekog srca. Jedino istinsk,u.jcšen~c: .je~Jlauriz.iA;.l;).ru: QJJPJJ,lI:~ za imigraciju neg~dt;;~ii'.eD.Q:.eko~prii§ld'~ treba promije.niri.društvQ. ..

t~ ..da Uudi,Xi~, .~c:m~j~.P9trebu,.~,o4.iIlgkil!l..biic:g'P?:~:z;,.,~o.ga svi: jeta.

\88') SLAVOJ ŽiŽEK

(predmeti) oni koji slobodno kolaju., dok se protok »ljudi(( u sve većoj

mjeri nad~ir,,__Qxdj.e~Iije,Č, CI ,)~g1obalizaciji kao nezavršenom ·pro.:'

Jektu«, nego, o is!inskoj »dijalektid globalizadje«: segregacija ljudi jes~ ~~~nQS! rl<9JJQ~.~.Qb,i1J~dlc:~:.L~~iE'1-~izam r:aw:iienih zemalja. je na stanovit način brutalniji od njeggya prethodnika: njegova impli­

citna 'legi~imizadja nije ni pr~'?~~l1a _(~p.:~i~~r.!:!~.L§Y~!i~~~~~t ;~vi~ Jenog ?:~ada) niti je više kulturalna (i .mi na ~pa41J, želimo očuvati

'~';~j kulturni identite!!! v~ neustrašivi ek()Il?~kL~.s91ZJl~~ Temeljn'1-'

podjela je ,ona izmeđuo.n.ib".ko;'L~.u.sfe,ru (relativ!log) eko­

llomskog prosperiteta i onih koji su iz nje: isk1juče~i,;.

Ovo nas dovodi natrag do glasina i neprovjerenih izvještaja o

»subjektima za koje se pretpostavlja da pljačkaju i silujw<. New Orleans

je jedan od onih gradova koji su u najvećoj mjeri obilježeni unutrašnjim

zidom u sklopu SAD-a koji odvaja bogate od getoiziranih crnaca. Naše

se fantazije odnose upravo na one s druge strane zida: oni sve više žive u

jednom drugom svijetu, u praznoj zoni koja postaje ekran za projekciju

naših strahova, tjeskoba i skrivenih želja. ~§tlbjekt,za kajeg;f pretpostav­lja da J!,/jalka i silujei< n,alazi. se s druge,Jtra~{#tfq. To je isti onaj subjekt

za kojeg Bennett smije napraviti lapsus linguae i priznati u obliku cen­

zure svoje ubojite fantazije. Ql~iqe i l~ i4vješuji.s.vjed,Qč~ Q dubQkoj

klasnoj podjeli II ~m~ričkoIl! Qt:\lštYlJ...yiie.&Q ~ilo čeg?,grugQg. Kad se pgčetkom listopada 2005. španjolska policija uhvatila ,u

koštac s proble.P,1om zaustavfjanja1:!rlfj:ey!' oČajnih afričkih imigranata

koJ.i su po~ušav:ui prodrij~ti na Me~Ul1l,m~i ~l'anjols~ teritorij na obali

Mrike, Obl-llanilis.u.plaruwc.o,jzgradRfi zida i1<mc:.đ\.l španjolske .enk1a­

ye i Maroka. C:t~i koji su bi.!Lwe.d/?čeni javnosti (složena struktura.

opskrbljena nužnom elektroničkom oj?r~f!19.rn) p.~QbičnQ,je .po~je9lla"'............''''.'I'".,'...~.''''"''"'''' .,.,r,"•.___"""If.'''''

!}a B~.r1il1~ki"?:ig,,_~.U~~u..dw.&W'!J-,,fiI!}kcii!?m._,~d je trebao biti i~ađ,n

~a bi spriječio p.J;gdw; !!Pntta.,.~tne,~j>,i.QD~JIlQgy.ćip hiic:~l're:tn,:LY~l!'" <?krutna ironi.jiuog.ptoJckta sanpjL~~ l.uome,4a. je upr<l:vo vlada Jo~~

~apate,[a (u QVQUl,t{!;;U\ltk!!. o.so!:>eJs.slja :\CodLu..potpullostJ :l,ntiras,t~!i~ku

oNASILJU (a, )

t_I'l?-Jt9Ie~...!!1lil!.Y!flsW,J!.].':!LOj?11...p.r~llk1liLRrilik~ilWim misrama ~~~~ij'~,.I~,~oAt.z,~~ granice multikult~ralis,~!~~~g.!)}2.~aptDQI' pristl!1?i!!mlLE&<?yaB..<?'w9~~~e-&t@:i~Ipii1YaQpJ.e. pry-gih..~~ ~ le .. ~~:=.,~ik..~Q.iLbj~~blkJlllQ,ke!n!;.f~~llg!s~_~ ~.t~ j!:.,pasve jasno"dauU~_.rie~~1.1j~ .,:,:.,~o.me4? s~yšiql~ .~dov~j »sv~... . p':l~ti~o ul1':!tE~~t J~~Q...gl~J..lspr~!li;~,:r~lib.~~n,ih,.»ra4i,~( mekog srca. Jedino istinsk,u.jcšen~c: .je~Jlauriz.iA;.l;).ru: QJJPJJ,lI:~ za imigraciju neg~dt;;~ii'.eD.Q:.eko~prii§ld'~ treba promije.niri.društvQ. ..

t~ ..da Uudi,Xi~, .~c:m~j~.P9trebu,.~,o4.iIlgkil!l..biic:g'P?:~:z;,.,~o.ga svi: jeta.

91

lt

Presto

ANnNOMIJE TOLERANTNOG UMA

;~iJij.~~liAt~Zi~"!?jj1~;;g~7&·~b;~k~-;~l!pJ;;;;;J;1J Immanuel Kant stvorio je pojam »antinomije čistoga uma«. Ograniče­

ni ljudski razum neizbježno zapada u vlastito proturječje u nastojanju da

prekorači konkretno osjetilno iskustvo kad pokušava odgovoriti na pitanja

pOput: ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvot­

ni uzrok, ili je pak beskonačan? Antinomija nastaje stoga što je moguće

sastaviti valjane argumente za obje tvrdnje: moguće je donijeti zaključak da

je svemir konačan i da je beskonačan. Kant smatra da će, ako se ne riješi

ovo proturječje razuma, čovječanstvo zapasti u beznadni skepticizam što

ga on naziva »euranazijom čistog uma«.1 Čini se da nas reakcija na bijes

muslimana zbog danskih karikatura Muhameda (druga provala nasilja koja

je uskomešala javno mnijenje na Zapadu u jesen 2005.) dovodi do slične

antinomije tolerantnog uma: o karikaturama je moguće imati dva suprot­

stavljena stava, pri čemu je svaki od njih uvjerljiv i potkrijepljen argumen­

tima, bez ikakve mogućnosti posredovanja ili pomirenja među njima.

Za zapadnjačkog liberala kojem je sloboda tiska jedna od najvećih

vrednota, ovaj slučaj nije dvojben. Čak i ako odbacimo karikature s pre­

zirom, njihovo objavljivanje ni u kojem slučaju ne opravdava okrutno

nasilje rulje i stigmatiziranje čitave jedne zemlje zbog karikatura. Oni

koje su karikature uvrijedile trebali su pravdu potražiti na sudu goneći

krivca, a ne zahtijevajući isprike od zemlje koja zastupa pravilo slobode

tiska. ~~ja.m!:l§I~IIt:m~~;'~~aedas~~.w.llroLi~

~Z<!r.a~!:lj.ačk~g na~~la !l~~~isI!9g cjyilnog društva.

o IAIILJU

Muslimanski stav t~melji se na muslimanskom shvaćanj.(;:;t~)ti pi.sanja}~b9gčega ~ni pri~j~~i~;:-~;~~9:Ij~!ii~:~;~id-;;' nekog posve sekulariziranog pisanja posve je nezamisliva u islamsko;

kulturi, a kamoli nešto poput »Muhamedova života« obrađenog na

način Montyja Pythona. Ovdje postoji nešto mnogo značajnije negoli

što se čini na prvi pogled. Izrugivanje onom božanskom sastavni je

dio europske religijske tradicije, počevši od starih Grka koji su ritual­

no ismijavali bogove s Olimpa. U tome nema ničeg subverzivnog ili

ateističnog: takvo je zadirkivanje sastavni dio religijskog života. Kad je

riječ o kršćanstvu, ne smijemo zaboraviti elemente karnevalske ironije

u Kristovim parabolama i zagonetkama. Čak i razapinjanje na križ ima

neke elemente izrugivanja, blasfemičnog spektakla s kraljem Kristom

na magarcu koji nosi krunu od trnja. Kršćanstvo raskida s poganskim

shvaćanjem karnevalskim izokretanjem poretka autoriteta u kojem na

neko kratko vrijeme luda postaje kraljem. U kršćanstvu »pravi« kralj se

pokazuje kao svoja vlastita blasfemija, kao Vladar Nereda, luda. Zbog

toga skupina poljskih konzervativnih i nacionalističkih zastupnika u

parlamentu koja je u prosincu 2006. posve ozbiljno predložila da se

Isusa Krista imenuje kraljem Poljske nije samo pomiješala religiju i

politički poredak, već je njihov prijedlog bio u dubljem smislu poganski, antikršćanski, te je promašio šalu samoga kršćanstva.

Liberalu sa Zapada problem također predstavljaju brutalne i vulgarne

antisemitske i antikršćanske karikature kojih ima mnogo na stranicama

novina i u školskim udžbenicima u muslimanskim zemljama. U njima

se ne poštuju drugi ljudi i njihova religijska uvjerenja - nedostaje upra­

vo onog poštovanja koje oni zahtijevaju od Zapada. Međutim, u njima

nema mnogo poštovanja ni prema vlastitim ljudima, kao što nam rječito

pokazuje slučaj jednog klerika. Dakle, u jesen 2006. šeik Taj Din al­

-Hilali, vrhovni australski muslimanski vjerski vođa, izazvao je bijes kad

je, nakon što je skupina muslimana bila osuđena za skupno silovanje,

izjavio: »Uzmete li komad mesa i stavite ga na ulicu gdje će ga pojesti

91

lt

Presto

ANnNOMIJE TOLERANTNOG UMA

;~iJij.~~liAt~Zi~"!?jj1~;;g~7&·~b;~k~-;~l!pJ;;;;;J;1J Immanuel Kant stvorio je pojam »antinomije čistoga uma«. Ograniče­

ni ljudski razum neizbježno zapada u vlastito proturječje u nastojanju da

prekorači konkretno osjetilno iskustvo kad pokušava odgovoriti na pitanja

pOput: ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvot­

ni uzrok, ili je pak beskonačan? Antinomija nastaje stoga što je moguće

sastaviti valjane argumente za obje tvrdnje: moguće je donijeti zaključak da

je svemir konačan i da je beskonačan. Kant smatra da će, ako se ne riješi

ovo proturječje razuma, čovječanstvo zapasti u beznadni skepticizam što

ga on naziva »euranazijom čistog uma«.1 Čini se da nas reakcija na bijes

muslimana zbog danskih karikatura Muhameda (druga provala nasilja koja

je uskomešala javno mnijenje na Zapadu u jesen 2005.) dovodi do slične

antinomije tolerantnog uma: o karikaturama je moguće imati dva suprot­

stavljena stava, pri čemu je svaki od njih uvjerljiv i potkrijepljen argumen­

tima, bez ikakve mogućnosti posredovanja ili pomirenja među njima.

Za zapadnjačkog liberala kojem je sloboda tiska jedna od najvećih

vrednota, ovaj slučaj nije dvojben. Čak i ako odbacimo karikature s pre­

zirom, njihovo objavljivanje ni u kojem slučaju ne opravdava okrutno

nasilje rulje i stigmatiziranje čitave jedne zemlje zbog karikatura. Oni

koje su karikature uvrijedile trebali su pravdu potražiti na sudu goneći

krivca, a ne zahtijevajući isprike od zemlje koja zastupa pravilo slobode

tiska. ~~ja.m!:l§I~IIt:m~~;'~~aedas~~.w.llroLi~

~Z<!r.a~!:lj.ačk~g na~~la !l~~~isI!9g cjyilnog društva.

o IAIILJU

Muslimanski stav t~melji se na muslimanskom shvaćanj.(;:;t~)ti pi.sanja}~b9gčega ~ni pri~j~~i~;:-~;~~9:Ij~!ii~:~;~id-;;' nekog posve sekulariziranog pisanja posve je nezamisliva u islamsko;

kulturi, a kamoli nešto poput »Muhamedova života« obrađenog na

način Montyja Pythona. Ovdje postoji nešto mnogo značajnije negoli

što se čini na prvi pogled. Izrugivanje onom božanskom sastavni je

dio europske religijske tradicije, počevši od starih Grka koji su ritual­

no ismijavali bogove s Olimpa. U tome nema ničeg subverzivnog ili

ateističnog: takvo je zadirkivanje sastavni dio religijskog života. Kad je

riječ o kršćanstvu, ne smijemo zaboraviti elemente karnevalske ironije

u Kristovim parabolama i zagonetkama. Čak i razapinjanje na križ ima

neke elemente izrugivanja, blasfemičnog spektakla s kraljem Kristom

na magarcu koji nosi krunu od trnja. Kršćanstvo raskida s poganskim

shvaćanjem karnevalskim izokretanjem poretka autoriteta u kojem na

neko kratko vrijeme luda postaje kraljem. U kršćanstvu »pravi« kralj se

pokazuje kao svoja vlastita blasfemija, kao Vladar Nereda, luda. Zbog

toga skupina poljskih konzervativnih i nacionalističkih zastupnika u

parlamentu koja je u prosincu 2006. posve ozbiljno predložila da se

Isusa Krista imenuje kraljem Poljske nije samo pomiješala religiju i

politički poredak, već je njihov prijedlog bio u dubljem smislu poganski, antikršćanski, te je promašio šalu samoga kršćanstva.

Liberalu sa Zapada problem također predstavljaju brutalne i vulgarne

antisemitske i antikršćanske karikature kojih ima mnogo na stranicama

novina i u školskim udžbenicima u muslimanskim zemljama. U njima

se ne poštuju drugi ljudi i njihova religijska uvjerenja - nedostaje upra­

vo onog poštovanja koje oni zahtijevaju od Zapada. Međutim, u njima

nema mnogo poštovanja ni prema vlastitim ljudima, kao što nam rječito

pokazuje slučaj jednog klerika. Dakle, u jesen 2006. šeik Taj Din al­

-Hilali, vrhovni australski muslimanski vjerski vođa, izazvao je bijes kad

je, nakon što je skupina muslimana bila osuđena za skupno silovanje,

izjavio: »Uzmete li komad mesa i stavite ga na ulicu gdje će ga pojesti

92 93 SLAVOJ ŽiŽEK

mačke, čiji je to onda problem - mačji ili samog sirovog mesa? Problem

je upravo u mesu.« Iznenađujuće provokativna usporedba između žene

koja ne nosi veo i sirovog, nepokrivenog mesa odvukla je pažnju s druge,

u većoj mjeri iznenađujuće premise koja se nalazi u temelju al-Hilalijeva

argumenta: ako žene smatramo odgovornima za seksualno zavođenje

muškaraca, ne znači li to da su muškarci posve bespomoćni kad ih se

suoči sa seksualnim iskušenjem i da nisu u stanju oduprijeti mu se, da su

naprosto u vlasti spolne želje, na isti način kao i mačka kad ugleda sirovo

meso?2 Suprotno takvoj ideji o posvemašnjem manjku muške odgovorno­

sti za vlastito seksualno ponašanje, naglašavanje javnog vidljivog,ženskog

erotizma na Zapadu oslanja se na premisu kako su muškarci sposobni za

spolno suzdržavanje, da nisu tek robovi vlastitih spolnih nagona.3

Neki od zagovornika multikulturalne tolerancije na Zapadu koji s'u

se potrudili pokazati )razumijevanje« za muslimansku reakciju, ukazali

su na činjenicu da je očito pretjerana reakcija na karikature imala svoje

uzroke. Ubojito nasilje prvotno je bilo usmjereno na Dansku, ali se

nakon toga usmjerilo na čitavu Europu i Zapad, Što znači da prosvjedi

nisu bili usmjereni na karikature kao takve, nego protiv poniženja i fru­

stracija koje su smatrali sastavnim dijelom čitavog zapadnjačkog impe­

rijalističkog svjetonazora. U tjednima nakon objave ilustracija, novinari

su se međusobno natjecali tko će nabrojati više »stvarnih uzroka« koji

su bili u podlozi nereda: izraelska okupacija, nezadovoljstvo proamerič­

kim Mušatafovim režimom u Pakistanu, antiameričko raspoloženje u

Iranu itd. Ovakvo traženje uzroka problematično je ako ga proširimo

na antisemitizam kao takav: muslimanski antisemitizam nije »zapra­

vo« usmjeren protiv Židova, nego je to prosvjed protiv kapitalističke

eksploatacije. No takva izlika još je gora po muslimane i postavlja jedno

logično pitanje: zašto se oni ne okrenu ISTINSKIM uzrocima?

S druge strane, protiv Zapada se može iznijeti ne manje uvjerljiva

optužba. Uskoro je dospjelo u javnost da se isti onaj danski list koji

je objavio Muhamedove karikature pokazao punim predrasuda jer je

o NASI LIU

prethodno odbio objaviti karikature Krista smatrajući ih suvi§e uvred­

ljivima. K tome, prije nego što su pribjegli javnom iskazivanju nezado­

voljstva, danski muslimani su mjesecima pokušali slijediti »europski.

model dijaloga, tražeći od danskih vlasti da ih prime, što im je bilo

uskraćeno. Stvarnost koja se nalazi u podlozi tih zbivanja je tužna činje­

nica porasta ksenofobije u Danskoj koja ukazuje na kraj mita o skandi­

navskoj toleranciji. Naposljetku, trebali bismo ispitati različite zabrane

i ograničenja koja utemeljuju takozvanu slobodu tiska na Zapadu. Nije

li holokaust jedna takva sveta i nedodirljiva tema? P~k su se odvijali" ,.,,!r

bijesni protesti mu§.lim~.br.ita.tlSkLpo:"jem.iQy.,DlWidJ,r:y'ing boravio

je u aU~p'ij§l<:0!1l~;m:9lU, gdje, je~~1f~en na tr?g'?4i,~!li~~.n_~. zR9i.to.ga..

'~to je prii~,J?~tQ~g~&lgi.n;LlJj~4mm;~~E~.mJ~~~,!~?jl!, u postoja­

.~;'c:.~.?!.o.~!;l~-~.: Kako protumačiti takvu legalnu zabranu (javnog) iznošenja sumnje

u postojanje činjenice holokausta? Zdravi razum koji nam govori da

ovdje ima nešto lažno u osnovi je u pravu: legalizacija nedodirljivog

statusa holokausta je, na neki način, najistančanija i najiwpatenija

verzija poricanja holokausta.5 Takvi zakoni priznavanjem činjenice

postojanja holokausta neutraliziraju njegovu simboličku učinkovitost.

Njihovim postojanjem sjećanje na holokaust postaje izvanjsko, tako

da je pojedinac odvojen od njegova učinka. Na takve kritike može se

mirno uzvratiti: »Tako stoji u našem zakonu i s time se tako postupa,

tako da smo se za taj problem'pobrinuli. Što biste još željeli? Pustite me

da sada mirno nastavim živjeti svoj iivot!« Ideja dakako nije u tome da

nam s vremena na vrijeme treba netko poput Davida Irvinga da bi uskr­

snuo naše povijesno sjećanje na holokaust i probudio nas iz dogmatskog

drijemeia oslanjajući se na službeno izvanjsko sjećanje. ~i~~l~,<:>.~T! da ponekad i7,:ravno priznavanj~ dočina moie biti.najučinkoY.itiji na~h}

Aa se ~Qjego~ QQgovorn()su'4 njC;~;h. Muslimanski parnjak takvom legalističkom licemjerju je neobična

nekonzistentnost koju muslimani iskazuju u svojem tretiranju holoka­

92 93 SLAVOJ ŽiŽEK

mačke, čiji je to onda problem - mačji ili samog sirovog mesa? Problem

je upravo u mesu.« Iznenađujuće provokativna usporedba između žene

koja ne nosi veo i sirovog, nepokrivenog mesa odvukla je pažnju s druge,

u većoj mjeri iznenađujuće premise koja se nalazi u temelju al-Hilalijeva

argumenta: ako žene smatramo odgovornima za seksualno zavođenje

muškaraca, ne znači li to da su muškarci posve bespomoćni kad ih se

suoči sa seksualnim iskušenjem i da nisu u stanju oduprijeti mu se, da su

naprosto u vlasti spolne želje, na isti način kao i mačka kad ugleda sirovo

meso?2 Suprotno takvoj ideji o posvemašnjem manjku muške odgovorno­

sti za vlastito seksualno ponašanje, naglašavanje javnog vidljivog,ženskog

erotizma na Zapadu oslanja se na premisu kako su muškarci sposobni za

spolno suzdržavanje, da nisu tek robovi vlastitih spolnih nagona.3

Neki od zagovornika multikulturalne tolerancije na Zapadu koji s'u

se potrudili pokazati )razumijevanje« za muslimansku reakciju, ukazali

su na činjenicu da je očito pretjerana reakcija na karikature imala svoje

uzroke. Ubojito nasilje prvotno je bilo usmjereno na Dansku, ali se

nakon toga usmjerilo na čitavu Europu i Zapad, Što znači da prosvjedi

nisu bili usmjereni na karikature kao takve, nego protiv poniženja i fru­

stracija koje su smatrali sastavnim dijelom čitavog zapadnjačkog impe­

rijalističkog svjetonazora. U tjednima nakon objave ilustracija, novinari

su se međusobno natjecali tko će nabrojati više »stvarnih uzroka« koji

su bili u podlozi nereda: izraelska okupacija, nezadovoljstvo proamerič­

kim Mušatafovim režimom u Pakistanu, antiameričko raspoloženje u

Iranu itd. Ovakvo traženje uzroka problematično je ako ga proširimo

na antisemitizam kao takav: muslimanski antisemitizam nije »zapra­

vo« usmjeren protiv Židova, nego je to prosvjed protiv kapitalističke

eksploatacije. No takva izlika još je gora po muslimane i postavlja jedno

logično pitanje: zašto se oni ne okrenu ISTINSKIM uzrocima?

S druge strane, protiv Zapada se može iznijeti ne manje uvjerljiva

optužba. Uskoro je dospjelo u javnost da se isti onaj danski list koji

je objavio Muhamedove karikature pokazao punim predrasuda jer je

o NASI LIU

prethodno odbio objaviti karikature Krista smatrajući ih suvi§e uvred­

ljivima. K tome, prije nego što su pribjegli javnom iskazivanju nezado­

voljstva, danski muslimani su mjesecima pokušali slijediti »europski.

model dijaloga, tražeći od danskih vlasti da ih prime, što im je bilo

uskraćeno. Stvarnost koja se nalazi u podlozi tih zbivanja je tužna činje­

nica porasta ksenofobije u Danskoj koja ukazuje na kraj mita o skandi­

navskoj toleranciji. Naposljetku, trebali bismo ispitati različite zabrane

i ograničenja koja utemeljuju takozvanu slobodu tiska na Zapadu. Nije

li holokaust jedna takva sveta i nedodirljiva tema? P~k su se odvijali" ,.,,!r

bijesni protesti mu§.lim~.br.ita.tlSkLpo:"jem.iQy.,DlWidJ,r:y'ing boravio

je u aU~p'ij§l<:0!1l~;m:9lU, gdje, je~~1f~en na tr?g'?4i,~!li~~.n_~. zR9i.to.ga..

'~to je prii~,J?~tQ~g~&lgi.n;LlJj~4mm;~~E~.mJ~~~,!~?jl!, u postoja­

.~;'c:.~.?!.o.~!;l~-~.: Kako protumačiti takvu legalnu zabranu (javnog) iznošenja sumnje

u postojanje činjenice holokausta? Zdravi razum koji nam govori da

ovdje ima nešto lažno u osnovi je u pravu: legalizacija nedodirljivog

statusa holokausta je, na neki način, najistančanija i najiwpatenija

verzija poricanja holokausta.5 Takvi zakoni priznavanjem činjenice

postojanja holokausta neutraliziraju njegovu simboličku učinkovitost.

Njihovim postojanjem sjećanje na holokaust postaje izvanjsko, tako

da je pojedinac odvojen od njegova učinka. Na takve kritike može se

mirno uzvratiti: »Tako stoji u našem zakonu i s time se tako postupa,

tako da smo se za taj problem'pobrinuli. Što biste još željeli? Pustite me

da sada mirno nastavim živjeti svoj iivot!« Ideja dakako nije u tome da

nam s vremena na vrijeme treba netko poput Davida Irvinga da bi uskr­

snuo naše povijesno sjećanje na holokaust i probudio nas iz dogmatskog

drijemeia oslanjajući se na službeno izvanjsko sjećanje. ~i~~l~,<:>.~T! da ponekad i7,:ravno priznavanj~ dočina moie biti.najučinkoY.itiji na~h}

Aa se ~Qjego~ QQgovorn()su'4 njC;~;h. Muslimanski parnjak takvom legalističkom licemjerju je neobična

nekonzistentnost koju muslimani iskazuju u svojem tretiranju holoka­

94 95 SLAVOJ ŽiŽEK

usta. Jordanske novine.Ad-Dustur su 19. listopada 2003. objavile crteže

vlaka koja vodi do logora smrti u Auschwitz-Birkenau s izraelskim

zastavama umjesto njemačkim. Tekst na arapskom glasi: »Pojas Gaze

ili izraelski koncentracijski logor« (Zanimljivo je zapaziti kako je ova

identifikacija izraelske vojske s nacističkom na neobičan način ponov­

ljena kod naseljenika u Gazi koji su, nakon nasilne evakuacije od strane

izraelskih obrambenih snaga, autobuse i kamione koje su imali također

pOistovjetili s tračnicama vlaka koji je Židove dovozio u Auschwitz, tvr­

deći kako će doći do još jednog holokausta i uništenja židovskog naroda

ako se ovaj novi transport ne zaustavi. Ovdje se sastaju dva suprotna

i zrcalna primjera brutalne instrumentalizacije holokausta). Zamisao

da se izraelska politika prema Palestincima može usporediti s onom

nacističkom prema Židovima na neobičan način proturječi težnjama za

poricanjem holokausta. Šala koju navodi Freud da bi pojasnio neobičnu

logiku snova pruža nam objašnjenje neobične logike koja je ovdje na

djelu: 1) Nikad mi nisi posudio čajnik. 2) Vratio sam ti ga neoštećenog.

3) Čajnik je već bio oštećen kad si mi ga posudio. Takvo nabrajanje

nekonzistentnih argumenata dakako potvrđuje na negativan način ono

što želi poreći - činjenicu da sam ti vratio tvoj čajnik u oštećenom

stanju ... Ne odlikuje li ovakva nekonzistentnost način na koji radikalni

islamisti odgovaraju na problem holokausta? 1) Holokaust se nikad

nije dogodio 2) Dogodio se, ali su ga Židovi zaslužili; 3) Židovi ga nisu

zaslužili, ali su izgubili pravo da se žale time što Palestincima čine isto

ono što su Nijemci činili njima.

U svom govoru u Meki u prosincu 2005. iranski predsjednik

~5l.,~~0 je na to da je krivnja za holokaust europ~ke,

zemlje PQt;Umuia na podršku uspostavi izraelske države:

Neke europske zemlje ustraju u stavu da je Hitler ubio milijune nedužnih Židova u plinskim komorama, ustraju u tolikoj mjeri da svatko tko pokušava dokazati suprot­no biva osuđen i strpan u zatvor". Iako ne prihvaćamo takav stav, pretpostavimo li da je on istinit, naše pitanje Europljanima glasi: je li nacističko ubijanje nevinih Židova razlog zbog kojeg podržavaju izraelsku okupaciju Jeruzalema? .. Kad bi

o lIAlILJU

Europljani bili iskreni u svom stavu, onda bi neke dijelove u Europi (primJerice, u Njemačkoj, Austriji ili drugim zemljama) trebali dati cionistima da ondje u Europi

svoju državu. Ponudite dio Europe u te svrhe i mi ćemo to podržati.

Iako gnusna, ova izjava sadrži jedan uvid. Gnusna je dakako zbog

poricanja holokausta, i onog što je vjerojatno u još većoj mjeri proble­

matično, tvrdnje da su Židovi zaslužili holokaust (»Ne prihvaćamo takav

stav«: na što se to odnosi? Na tvrdnju da je Hitler ubio milijun Židova

ili da su :Židovi bili nevini i nisu zaslužili smrt?) Ono što je istinito u

toj izjavi podsjeća na europsko licemjerje: europski strateški potez se

doista sastojao u tome da se iskupi za svoju krivnju čineći to na tuđem

teritoriju. Stoga, kad je glasnogovornik izraelske vlade Raanan Gissin

odgovorio: »Samo da podsjetim gospodina Ahmedineždada, mi smo bili

ovdje mnogo prije njegovih predaka. Zato polažemo prirodno pravo da

budemo ovdje na zemlji naših predaka te da i dalje ovdje živimo«, prizvao

je u sjećanje povijesno pravo koje bi, u slučaju da se primijeni univerzal­

no, dovelo do sveopćeg pokolja. Odnosno, može li se zamisliti svijet u

kojem bi etničke grupe neprestano »podsjećale« svoje susjede da »smo mi

bili ovdje davno prije vas« čak i ako to znači razdoblje od nekoliko tisuća

godina - i koristile tu činjenicu kao opravdanje razloga da se posegne za

zemljom bližnjeg? U tom kontekstu francuski pisac židovskog porijekla

Cecile Winter predložio je zanimljiv misaoni eksperiment: zamislimo

Izrael takav kakav jest i njegovu sudbinu u zadnjih pedesetak godina,

zanemarujući činjenicu da su Židovi došli ovdje obilježeni žigom apso­

lutne žrtve, a time i iznad moralne osude. Ono što bismo tada imali pred

očima u tom je slučaju klasična pripovijest o kolonizaciji.6

Ali zašto bismo se trebali distancirati od holokausta govoreći o izra~

elskoj politici prema Palestincima? Ne zbog toga što ih možemo oboje

usporediti, !l~go .up.ravQ stQ&~J!.o je holokaust bio nellsporedivQ.. vet~

?-ločin. .potreba za prizivanjem u sjećanj/;: holokall$l3..kako.billc gbr.aail!l izraelsk:ll; politika, PQtaino impli<;ira da l?orael čin.i.(akv.e~.zločincr

koje jedino apsolutni adut holokausta koji drže u rukaV1J.. mo:l.e iskupiti. ~,-,-~

94 95 SLAVOJ ŽiŽEK

usta. Jordanske novine.Ad-Dustur su 19. listopada 2003. objavile crteže

vlaka koja vodi do logora smrti u Auschwitz-Birkenau s izraelskim

zastavama umjesto njemačkim. Tekst na arapskom glasi: »Pojas Gaze

ili izraelski koncentracijski logor« (Zanimljivo je zapaziti kako je ova

identifikacija izraelske vojske s nacističkom na neobičan način ponov­

ljena kod naseljenika u Gazi koji su, nakon nasilne evakuacije od strane

izraelskih obrambenih snaga, autobuse i kamione koje su imali također

pOistovjetili s tračnicama vlaka koji je Židove dovozio u Auschwitz, tvr­

deći kako će doći do još jednog holokausta i uništenja židovskog naroda

ako se ovaj novi transport ne zaustavi. Ovdje se sastaju dva suprotna

i zrcalna primjera brutalne instrumentalizacije holokausta). Zamisao

da se izraelska politika prema Palestincima može usporediti s onom

nacističkom prema Židovima na neobičan način proturječi težnjama za

poricanjem holokausta. Šala koju navodi Freud da bi pojasnio neobičnu

logiku snova pruža nam objašnjenje neobične logike koja je ovdje na

djelu: 1) Nikad mi nisi posudio čajnik. 2) Vratio sam ti ga neoštećenog.

3) Čajnik je već bio oštećen kad si mi ga posudio. Takvo nabrajanje

nekonzistentnih argumenata dakako potvrđuje na negativan način ono

što želi poreći - činjenicu da sam ti vratio tvoj čajnik u oštećenom

stanju ... Ne odlikuje li ovakva nekonzistentnost način na koji radikalni

islamisti odgovaraju na problem holokausta? 1) Holokaust se nikad

nije dogodio 2) Dogodio se, ali su ga Židovi zaslužili; 3) Židovi ga nisu

zaslužili, ali su izgubili pravo da se žale time što Palestincima čine isto

ono što su Nijemci činili njima.

U svom govoru u Meki u prosincu 2005. iranski predsjednik

~5l.,~~0 je na to da je krivnja za holokaust europ~ke,

zemlje PQt;Umuia na podršku uspostavi izraelske države:

Neke europske zemlje ustraju u stavu da je Hitler ubio milijune nedužnih Židova u plinskim komorama, ustraju u tolikoj mjeri da svatko tko pokušava dokazati suprot­no biva osuđen i strpan u zatvor". Iako ne prihvaćamo takav stav, pretpostavimo li da je on istinit, naše pitanje Europljanima glasi: je li nacističko ubijanje nevinih Židova razlog zbog kojeg podržavaju izraelsku okupaciju Jeruzalema? .. Kad bi

o lIAlILJU

Europljani bili iskreni u svom stavu, onda bi neke dijelove u Europi (primJerice, u Njemačkoj, Austriji ili drugim zemljama) trebali dati cionistima da ondje u Europi

svoju državu. Ponudite dio Europe u te svrhe i mi ćemo to podržati.

Iako gnusna, ova izjava sadrži jedan uvid. Gnusna je dakako zbog

poricanja holokausta, i onog što je vjerojatno u još većoj mjeri proble­

matično, tvrdnje da su Židovi zaslužili holokaust (»Ne prihvaćamo takav

stav«: na što se to odnosi? Na tvrdnju da je Hitler ubio milijun Židova

ili da su :Židovi bili nevini i nisu zaslužili smrt?) Ono što je istinito u

toj izjavi podsjeća na europsko licemjerje: europski strateški potez se

doista sastojao u tome da se iskupi za svoju krivnju čineći to na tuđem

teritoriju. Stoga, kad je glasnogovornik izraelske vlade Raanan Gissin

odgovorio: »Samo da podsjetim gospodina Ahmedineždada, mi smo bili

ovdje mnogo prije njegovih predaka. Zato polažemo prirodno pravo da

budemo ovdje na zemlji naših predaka te da i dalje ovdje živimo«, prizvao

je u sjećanje povijesno pravo koje bi, u slučaju da se primijeni univerzal­

no, dovelo do sveopćeg pokolja. Odnosno, može li se zamisliti svijet u

kojem bi etničke grupe neprestano »podsjećale« svoje susjede da »smo mi

bili ovdje davno prije vas« čak i ako to znači razdoblje od nekoliko tisuća

godina - i koristile tu činjenicu kao opravdanje razloga da se posegne za

zemljom bližnjeg? U tom kontekstu francuski pisac židovskog porijekla

Cecile Winter predložio je zanimljiv misaoni eksperiment: zamislimo

Izrael takav kakav jest i njegovu sudbinu u zadnjih pedesetak godina,

zanemarujući činjenicu da su Židovi došli ovdje obilježeni žigom apso­

lutne žrtve, a time i iznad moralne osude. Ono što bismo tada imali pred

očima u tom je slučaju klasična pripovijest o kolonizaciji.6

Ali zašto bismo se trebali distancirati od holokausta govoreći o izra~

elskoj politici prema Palestincima? Ne zbog toga što ih možemo oboje

usporediti, !l~go .up.ravQ stQ&~J!.o je holokaust bio nellsporedivQ.. vet~

?-ločin. .potreba za prizivanjem u sjećanj/;: holokall$l3..kako.billc gbr.aail!l izraelsk:ll; politika, PQtaino impli<;ira da l?orael čin.i.(akv.e~.zločincr

koje jedino apsolutni adut holokausta koji drže u rukaV1J.. mo:l.e iskupiti. ~,-,-~

97 96 SLAVOJ ŽiŽEK

Znači li to da bismo trebali zanemariti činjenicu postojanja holokausta

kad je riječ o aktualnoj politici, s obzirom na to da svako njegovo kori­

štenje u svrhu legitimiziranja političkog djelovanja doprinosi njegovoj

opscenoj instrumentalizaciji? Ovo je vrlo blisko (pseudo)ljevičarskoj

opscenosti prema kojoj je lažno svako spominjanje holokausta u današ­

njem političkom diskursu i predstavlja manipulaciju da bi se prikrili

izraelski zločini protiv Palestinaca (ili, govoreći na općenitijoj razini,

da bi se umanjile podjednako strašne patnje ljudi u Trećem Svijetu u

odnosu na koje upućivanje na holokaust omogućava kolonizatorima

da se predstave kao istinske i prave žrtve). Stoga smo ovdje uhvaćeni

u mrežu kantovske antinomije (iako bi je bilo suviše opsceno nazvati

»antinomijom holokaustovskog uma«): dok svako pozitivno upućiva­

nje na holokaust doprinosi njegovoj instrumentalizaciji, svođenje svih

referenci na holokaust na takav oblik instrumentalizacije (tj. nametanja

potpune šutnje o holokaustu u političkom diskursu) nije ništa manje

neprihvatljivo.

Ovo oslanjanje na Kanta možda bi nam također moglo pomoći u

nalaženju rješenja: u skladu s Kantovim shvaćanjem negativne upotre­

be uma kao jedinog legitimnog sredstva kad je riječ o noumenalnim

objektima, trebalo bi ograničiti njegovu upotrebu na negativni modus.

Jedina referenca koju bi trebalo dopustiti vezano uz holokaust jest ona

negativna. Holokaust ne bi trebalo prizivati u sjećanje da bi se opravda­

lo ili legitimiziralo političke mjere, nego jedino da bi se delegitimizirale

(neke) takve mjere, da bi se nametnula određena ograničenja našem

političkom djelovanju: opravdano je osuditi djelovanje koje iskazuje

hybris čiji je ekstremni izraz predstavljao holokaust. .

Sto ako su tada prave karikature islama same nasilne anti-danske

demonstracije koje pružaju grotesknu sliku islama koja se savršeno

uklapa u zapadnjački klišej o islamu? Dakako, istinska ironija je u tome

da se gnjev muslimanske rulje okrenuo protiv iste one Europe koja

zaustavlja anti-islamiste (poput poznate novinarke Oriane Fallaci koja

ONAliLJU

je umrla u rujnu 2006.), koja se doživljava kao suviše tolerantna spram

islama i koja je već popustila njegovim pritiscima; a u Europi protiv

Danske koja je primjer skandinavske tolerancije i svega onog što ona

predstavlja. Takva konstelacija savršeno reproducira paradoks superega:

što se više pokoravaš onome što Drugi zahtijeva od tebe, to postaješ u

većoj mjeri kriv. Kao da će, što više toleriraš islam, pritisak na tebe biti tim veći.

~~;;~~~ila je netolerantna žena koja je predstavljala simp­tom tolerantnih muškaraca. U knjigama koje je objavila zadnjih neko­

liko godina života prekršila je dva kardinalna pravila: njezino je pisanje

bilo strastveno i u cijelosti angažirano, te je u potpunosti odbacila

politički korektnu mantru poštovanja prema Drugom? Fallaci je tvrdila

da sadašnji rat protiv terora nije sukob civilizacija, nego sukob između

civilizacije i barbarstva. Neprijatelj nije politička zlouporaba islama,

nego islam sam po sebi. Opasnost koja iz njega proizlazi predstavlja

kompromitirajući stav koji dominira u Europi. Ona je smatrala kako

je Europa već kapitulirala u duhovnom smislu: počela je samu sebe

shvaćati kao islamsku pokrajinu, u strahu od potvrđivanja vlastitog

kulturnog i političkog identiteta. Fallaci opetovano skreće pažnju na

asimetriju tolerancije: ~.uropa se neprestano ispričava, podržava gradnju

~~vih džamija, zahtijeva poštovanje itd. Istovremeno, u nekim islam­

s-!:im~~.ma, obr~Ćl.U1je s isl'ilIDa ..na k.ršćans.t:wse-. kaž.nja~. SIIU:Ću.. Njezino čvrsto i postojano stajalište je vjerojatno razlog zbog kojega su

njezine knjige marginalizirane i doživljene kao neprihvatljive: nakon

svakog velikog poziva za ujedinjenjem i zajedničkim suprotstavljanjem

prijetnjama fUndamentalista, Bush, Blair pa čak i Sharon nikad ne

propuštaju pohvaliti islam kao veliku religiju ljubavi i tolerancije koja

nema ništa zajedničko s odvratnim terorističkim zlodjelima koja se događaju u njegovo ime.

~al!~~ij~JW.Lprru-\liierljelli liberalni au:w, a ne kršćanski fUnda­mentalist, pa bi bilo prejednostavno njezine zadnje knjige odbaciti kao

97 96 SLAVOJ ŽiŽEK

Znači li to da bismo trebali zanemariti činjenicu postojanja holokausta

kad je riječ o aktualnoj politici, s obzirom na to da svako njegovo kori­

štenje u svrhu legitimiziranja političkog djelovanja doprinosi njegovoj

opscenoj instrumentalizaciji? Ovo je vrlo blisko (pseudo)ljevičarskoj

opscenosti prema kojoj je lažno svako spominjanje holokausta u današ­

njem političkom diskursu i predstavlja manipulaciju da bi se prikrili

izraelski zločini protiv Palestinaca (ili, govoreći na općenitijoj razini,

da bi se umanjile podjednako strašne patnje ljudi u Trećem Svijetu u

odnosu na koje upućivanje na holokaust omogućava kolonizatorima

da se predstave kao istinske i prave žrtve). Stoga smo ovdje uhvaćeni

u mrežu kantovske antinomije (iako bi je bilo suviše opsceno nazvati

»antinomijom holokaustovskog uma«): dok svako pozitivno upućiva­

nje na holokaust doprinosi njegovoj instrumentalizaciji, svođenje svih

referenci na holokaust na takav oblik instrumentalizacije (tj. nametanja

potpune šutnje o holokaustu u političkom diskursu) nije ništa manje

neprihvatljivo.

Ovo oslanjanje na Kanta možda bi nam također moglo pomoći u

nalaženju rješenja: u skladu s Kantovim shvaćanjem negativne upotre­

be uma kao jedinog legitimnog sredstva kad je riječ o noumenalnim

objektima, trebalo bi ograničiti njegovu upotrebu na negativni modus.

Jedina referenca koju bi trebalo dopustiti vezano uz holokaust jest ona

negativna. Holokaust ne bi trebalo prizivati u sjećanje da bi se opravda­

lo ili legitimiziralo političke mjere, nego jedino da bi se delegitimizirale

(neke) takve mjere, da bi se nametnula određena ograničenja našem

političkom djelovanju: opravdano je osuditi djelovanje koje iskazuje

hybris čiji je ekstremni izraz predstavljao holokaust. .

Sto ako su tada prave karikature islama same nasilne anti-danske

demonstracije koje pružaju grotesknu sliku islama koja se savršeno

uklapa u zapadnjački klišej o islamu? Dakako, istinska ironija je u tome

da se gnjev muslimanske rulje okrenuo protiv iste one Europe koja

zaustavlja anti-islamiste (poput poznate novinarke Oriane Fallaci koja

ONAliLJU

je umrla u rujnu 2006.), koja se doživljava kao suviše tolerantna spram

islama i koja je već popustila njegovim pritiscima; a u Europi protiv

Danske koja je primjer skandinavske tolerancije i svega onog što ona

predstavlja. Takva konstelacija savršeno reproducira paradoks superega:

što se više pokoravaš onome što Drugi zahtijeva od tebe, to postaješ u

većoj mjeri kriv. Kao da će, što više toleriraš islam, pritisak na tebe biti tim veći.

~~;;~~~ila je netolerantna žena koja je predstavljala simp­tom tolerantnih muškaraca. U knjigama koje je objavila zadnjih neko­

liko godina života prekršila je dva kardinalna pravila: njezino je pisanje

bilo strastveno i u cijelosti angažirano, te je u potpunosti odbacila

politički korektnu mantru poštovanja prema Drugom? Fallaci je tvrdila

da sadašnji rat protiv terora nije sukob civilizacija, nego sukob između

civilizacije i barbarstva. Neprijatelj nije politička zlouporaba islama,

nego islam sam po sebi. Opasnost koja iz njega proizlazi predstavlja

kompromitirajući stav koji dominira u Europi. Ona je smatrala kako

je Europa već kapitulirala u duhovnom smislu: počela je samu sebe

shvaćati kao islamsku pokrajinu, u strahu od potvrđivanja vlastitog

kulturnog i političkog identiteta. Fallaci opetovano skreće pažnju na

asimetriju tolerancije: ~.uropa se neprestano ispričava, podržava gradnju

~~vih džamija, zahtijeva poštovanje itd. Istovremeno, u nekim islam­

s-!:im~~.ma, obr~Ćl.U1je s isl'ilIDa ..na k.ršćans.t:wse-. kaž.nja~. SIIU:Ću.. Njezino čvrsto i postojano stajalište je vjerojatno razlog zbog kojega su

njezine knjige marginalizirane i doživljene kao neprihvatljive: nakon

svakog velikog poziva za ujedinjenjem i zajedničkim suprotstavljanjem

prijetnjama fUndamentalista, Bush, Blair pa čak i Sharon nikad ne

propuštaju pohvaliti islam kao veliku religiju ljubavi i tolerancije koja

nema ništa zajedničko s odvratnim terorističkim zlodjelima koja se događaju u njegovo ime.

~al!~~ij~JW.Lprru-\liierljelli liberalni au:w, a ne kršćanski fUnda­mentalist, pa bi bilo prejednostavno njezine zadnje knjige odbaciti kao

98 SLAVOJ ŽiŽEK

dokaz histerične rasističke reakcije. Njezin izvanredan uspjeh u mlađim

danima pretvorio ju je u neku vrstu >medodirljivog« objekta gađenja:

C!~l~~j srama /.sPji je izazv~a među J?ultikulturalističkim liberalim!

~okazao je kako je pogodila samu bolnu točku liberalizma, ono njegovo

»potisnuto«. -'-M~đ';;~i~, njezina se greška sastojala u tome što je uzela za ozbiljno

multikulturalno ponizno »poštovanje« za muslimanske Druge. Nije

shvatila kako je to »poštovanje« lažno i kako predstavlja znak skrivenog

i pokrovitelj skog rasizma. Drugim riječima, Fallaci se nije tek puko

suprotstavljala multikulturalnoj toleranciji, nego je iznijela na vidjelo

njezinu dezavuirajuću srž. Francuski filorof Alain Finkielkraut u inter­

vjuu objavljenom 18. studenog 2005. u Ha'aretzu komentirao je nerede

u francuskim predgrađima: »Ako Arapin zapali školu, to predstavlja

revolt. Ako to učini bijelac, to je fašizam ... Korak po korak, velikodušna

ideja o ratu protiv rasizma čudovišno se pretvara u lažnu ideologiju.

U dvadeset i prvom stoljeću anti-rasizam će predstavljati ono što je

komunizam značio u dvadesetom: izvor nasilja.« Finkielkraut je ovdje

u pravu, ali zbog krivog rasuđivanja: ono što je pogrešno u politički

korektnoj multikulturalnoj borbi protiv rasizma nije njegov prekomjer­

ni anti-rasizam, nego skriveni rasizam.

Da bismo to pojasnili, usporedimo dvije izjave Georgea W. Busha.

U svome inauguracijskom govoru u veljači 2005. Bush je rekao:

»Amerika se neće pretvarati da zatvoreni disidenti više vole svoje okove

ili da žene blagonaklono gledaju na poniženje i poslušnost«. Usporedo

s ovim trebali bismo postaviti Busheve često ponavljane tvrdnje kako

je islam velika religija mira te da je fundamentalisti pogrešno koriste.

Liberalni multikulturalist odbacio bi prvu tvrdnju kao izraz kulturnog

imperijalizma, a drugu okarakterizirao kao prihvatljivu, iako se u njoj

skriva licemjerje. Možda bi takav stav trebalo irokrenuti i bez straha iz

njega izvesti zaključak. Ono što je problematično s Bushevim »pošto­

vanjem islama« nije njegovo licemjerje, činjenica da ta tvrdnja prikriva

o IASILJU fP

rasizam i eurocentrični kulturalni imperijalizam. Pogrešan je sim sadr­

žaj njegove tvrdnje. Čitava ta igra ispunjavanja unutarnje istine neke

religije ili ideologije i njezina izdvajanja iz kasnijeg ili sekundarnog

političkog iskorištavanja u cijelosti je pogrešna i nije filozofska. Ovdje

bi trebalo biti nemilosrdan prema islamu, kršćanstvu pa i marksizmu.

Licemjerna je zapravo Busheva prva izjava: trebalo bi u cijelosti potvrdi­

ti njen sadržaj, s primjedbom kako ga u isto vrijeme Bushevo političko

djelovanje ne slijedi.

Jeruzalemski krug kredom Bilo bi suviše jednostavno odnijeti prevlast u ovoj raspravi koristeći

dovitljive obrate riječima koje se mogu protegnuti u beskraj; stoga

ćemo ovdje prekinuti ovaj zamišljeni polemički dijalog i odvažno

krenuti prema »srcu tame« sukoba na Bliskom istoku. M!lQgLi}SU1,?-.ce.!,::

V!~~~.!.E2~E!.S~UE!s.I.!.~~~.J~..i,!l;:,~~~f!1<?Js.Qnzel'YatiYlli), .od Blaisea,.Pa&GaWr· i Immanuela Kantll.,do Jos~e.~;!"~~,M~i,sgeJ1,~l~ygL s.u poj:iIl1 neleg!t~­m~ih.i~Y~~:lglQći,pd!19§nQ.,2~~i.i&8:iJQlrii'l<..na kojem poQv~ '~;ž~X~~.zl>.Qgj;.kgi.je l.iudima~m;,bllo pODuditi IiIpl8fB8Aity w.,.U--eĐH.­ku ~e~qj~kihJ>!:illqYU~ti J.:tpotijc.kl.u. U skladu s takvim idejama, ono

što se obično govori o Izraelu je u osnovi posve točno: nesretna okolnost

Izraela sastoji se u tome što je uspostavljen kao nacija-država stoljeće

čak dva prekasno, u uvjetima kada takav utemeljujući zločin više nije

bio prihvatljiv. Ironija u svemu tome je činjenica da je upravo utjecaj

židovskih intelektualaca pridonio porastu tog neprihvaćanja!

Tijekom moga posljednjeg posjeta Izraelu, prišao mi je jedan izrael­

ski intelektualac koji me, svjestan mojih simpatija prema Palestincima,

počeo zadirkivati: »~ije li vas sram što ste ovdje u Izraelu, u ovoj.o,C;IS­"H '''' ,~, ... ,~,

galnoj, kriminalnoj državi? Ne bojite li se da će boravak QVdje..la.ie.u4c­cati na vaša ljevičarska uvjerenja. i učiniti vas sudiooikot\l, II ~gčlaW«

Posve iskreno moram priznati da svaki put kada dođem u Izrael

imam neobičan osjećaj uzbudljivog ulaska na zabranjeni teritorij nelegi­

98 SLAVOJ ŽiŽEK

dokaz histerične rasističke reakcije. Njezin izvanredan uspjeh u mlađim

danima pretvorio ju je u neku vrstu >medodirljivog« objekta gađenja:

C!~l~~j srama /.sPji je izazv~a među J?ultikulturalističkim liberalim!

~okazao je kako je pogodila samu bolnu točku liberalizma, ono njegovo

»potisnuto«. -'-M~đ';;~i~, njezina se greška sastojala u tome što je uzela za ozbiljno

multikulturalno ponizno »poštovanje« za muslimanske Druge. Nije

shvatila kako je to »poštovanje« lažno i kako predstavlja znak skrivenog

i pokrovitelj skog rasizma. Drugim riječima, Fallaci se nije tek puko

suprotstavljala multikulturalnoj toleranciji, nego je iznijela na vidjelo

njezinu dezavuirajuću srž. Francuski filorof Alain Finkielkraut u inter­

vjuu objavljenom 18. studenog 2005. u Ha'aretzu komentirao je nerede

u francuskim predgrađima: »Ako Arapin zapali školu, to predstavlja

revolt. Ako to učini bijelac, to je fašizam ... Korak po korak, velikodušna

ideja o ratu protiv rasizma čudovišno se pretvara u lažnu ideologiju.

U dvadeset i prvom stoljeću anti-rasizam će predstavljati ono što je

komunizam značio u dvadesetom: izvor nasilja.« Finkielkraut je ovdje

u pravu, ali zbog krivog rasuđivanja: ono što je pogrešno u politički

korektnoj multikulturalnoj borbi protiv rasizma nije njegov prekomjer­

ni anti-rasizam, nego skriveni rasizam.

Da bismo to pojasnili, usporedimo dvije izjave Georgea W. Busha.

U svome inauguracijskom govoru u veljači 2005. Bush je rekao:

»Amerika se neće pretvarati da zatvoreni disidenti više vole svoje okove

ili da žene blagonaklono gledaju na poniženje i poslušnost«. Usporedo

s ovim trebali bismo postaviti Busheve često ponavljane tvrdnje kako

je islam velika religija mira te da je fundamentalisti pogrešno koriste.

Liberalni multikulturalist odbacio bi prvu tvrdnju kao izraz kulturnog

imperijalizma, a drugu okarakterizirao kao prihvatljivu, iako se u njoj

skriva licemjerje. Možda bi takav stav trebalo irokrenuti i bez straha iz

njega izvesti zaključak. Ono što je problematično s Bushevim »pošto­

vanjem islama« nije njegovo licemjerje, činjenica da ta tvrdnja prikriva

o IASILJU fP

rasizam i eurocentrični kulturalni imperijalizam. Pogrešan je sim sadr­

žaj njegove tvrdnje. Čitava ta igra ispunjavanja unutarnje istine neke

religije ili ideologije i njezina izdvajanja iz kasnijeg ili sekundarnog

političkog iskorištavanja u cijelosti je pogrešna i nije filozofska. Ovdje

bi trebalo biti nemilosrdan prema islamu, kršćanstvu pa i marksizmu.

Licemjerna je zapravo Busheva prva izjava: trebalo bi u cijelosti potvrdi­

ti njen sadržaj, s primjedbom kako ga u isto vrijeme Bushevo političko

djelovanje ne slijedi.

Jeruzalemski krug kredom Bilo bi suviše jednostavno odnijeti prevlast u ovoj raspravi koristeći

dovitljive obrate riječima koje se mogu protegnuti u beskraj; stoga

ćemo ovdje prekinuti ovaj zamišljeni polemički dijalog i odvažno

krenuti prema »srcu tame« sukoba na Bliskom istoku. M!lQgLi}SU1,?-.ce.!,::

V!~~~.!.E2~E!.S~UE!s.I.!.~~~.J~..i,!l;:,~~~f!1<?Js.Qnzel'YatiYlli), .od Blaisea,.Pa&GaWr· i Immanuela Kantll.,do Jos~e.~;!"~~,M~i,sgeJ1,~l~ygL s.u poj:iIl1 neleg!t~­m~ih.i~Y~~:lglQći,pd!19§nQ.,2~~i.i&8:iJQlrii'l<..na kojem poQv~ '~;ž~X~~.zl>.Qgj;.kgi.je l.iudima~m;,bllo pODuditi IiIpl8fB8Aity w.,.U--eĐH.­ku ~e~qj~kihJ>!:illqYU~ti J.:tpotijc.kl.u. U skladu s takvim idejama, ono

što se obično govori o Izraelu je u osnovi posve točno: nesretna okolnost

Izraela sastoji se u tome što je uspostavljen kao nacija-država stoljeće

čak dva prekasno, u uvjetima kada takav utemeljujući zločin više nije

bio prihvatljiv. Ironija u svemu tome je činjenica da je upravo utjecaj

židovskih intelektualaca pridonio porastu tog neprihvaćanja!

Tijekom moga posljednjeg posjeta Izraelu, prišao mi je jedan izrael­

ski intelektualac koji me, svjestan mojih simpatija prema Palestincima,

počeo zadirkivati: »~ije li vas sram što ste ovdje u Izraelu, u ovoj.o,C;IS­"H '''' ,~, ... ,~,

galnoj, kriminalnoj državi? Ne bojite li se da će boravak QVdje..la.ie.u4c­cati na vaša ljevičarska uvjerenja. i učiniti vas sudiooikot\l, II ~gčlaW«

Posve iskreno moram priznati da svaki put kada dođem u Izrael

imam neobičan osjećaj uzbudljivog ulaska na zabranjeni teritorij nelegi­

(;(;Ci) SLAVOJ ŽiŽEK

timnog nasilja. Znači li to da sam (potajno ili javno) antisemit? No što

ako je ono što me smeta upravo činjenica da se nalazim u državi koja

još uvijek nije poništila »utemeljujuće nasilje« vlastitog »nelegitimnog«

porijekla i potisnula ga u bezvremenu prošlost. U tom smislu, država

Izrael nam ukazuje na poništavanje prošlosti svake dr:žavne moći.

Zbog čega smo danas osjetljiviji na takvo nasilje? Upravo zato što u

globalnom univerzumu koji se legitimira globalnom moralnosti, suverene

države više nisu izuzete od moralnog prosuđivanja, već se smatraju moral­

nim akterima koje treba kazniti za njihova zlodjela, koliko god bilo upit­

no tko bi izvršio tu pravdu i tko bi sudio sucima. Državna je suverenost

stoga uvelike ograničena. To vrijedi i za znakovitost sukoba na Bliskom

istoku: on nas suočava s krhkošću i poroznošću granica koje razdvajaju

»nelegitimnw< ne-državnu moć od »legitimne« državne moći. U slučaju

izraelske države, takvi »nelegitimni« zločini još uvijek nisu poništeni i

njihovi učinci su u cijelosti vidljivi i danas. Ovdje nam pada na pamet

Brechtov motto iz Prosjačke opere: ..e.ra:vi zločinci nisu oni koji ptiač~l':!.

banke neg() olli koji ih osnivajq. Drugim riječima, l?,lj~čka kojom se krši

z<J.kon bolja je od one koja se zbiva unutar granica zakona. Mogli bismo .. ~

ovdje predložiti novu varijaciju te maksime: pravi zločin nije terorističkQ,

djelovanje nego moć države koja pokreće rat protiv terora.

~" Kad ~e promatrači sa Zapada očajniČki pitaju ~bog čeia su Palestinci

toliko ustrajni i tvrdoglavi u privrženosti svojem teritoriju i odbijaju

ukinuti vlastiti identitet u širem području Arapskog mora, oni zapra­

vo zahtijevaju da Palestinci zanemare upravo izraelsko »nelegitimno«

nasilje utemeljenja države. U obliku poetske pravde koja potvrđuje

povijesnu ironiju, Palestinci vraćaju Izraelcima njihovu vlastitu poruku

u njenoj preokrenutoj i istinitoj formi. Patološka privrženost teritoriju

implicira pravo da se na nju vrati nekoliko tisuća godina kasnije, što je

u osnovi poricanje deteritorijalizacije koja karakterizira današnji glo­

balni kapitalizam. Međutim, preokrenuta poruka ide i dalje od toga.

Zamislimo da naredni odlomak pročitamo u današnjim medijima:

OIlAlILJU 101

Naši su nas neprijatelji nazivali teroristima ... Ljudi kOji nam nisu ni prijatelji niti neprijatelji također su koristili ovo latinsko ime. A ipak. mi nismo bili teroristi... Povijesni i jezični izvor političkog termina .teror« dokazuje da se on ne mok pri­mijeniti na revolucionarni rat za oslobođenje... Borci za slobodu moraju se naoru­žati; bez oružja, ubrzo bi bili pregaženi. Što borba za dostojanstvo čovjeka i protiv represije i podčinjavanja irna s »terorizmom«?

Ovaj tekst bismo bez razmišljanja pripisali islamskoj terorističkoj

skupini i osudili ga. Međutim, autor ovih redaka nije nitko drugi doli

Menachem Begin, iz vremena kad se Haganah borila protiv britanskih

snaga u Palestini.8 Zanimljivo je spomenuti kako je u to vrijeme kad

su se židovske snage borile protiv britanske vojske u Palestini, termin

»terorist« imao pozitivno značenje. Evo još jednog misaonog eksperi­

menta: zamislimo da u današnjim novinama pročitamo otvoreno pismo

naslovljeno »Pismo palestinskim teroristima« koje sadrži ove retke:

Moji hrabri prijatelji! Nećete vjerovati o čemu vam pišem jer je atmosfera trenutno usijana. Aji imate moju riječ kao starog izvjestitelja da je ono o čemu govorim istina. Palestinci iz Amerike su na vašoj strani. Vi ste njihovi heroji, oni koji im donose osmijeh na lice. vi ste njihova perjanica. Vi ste prvi odgovor koji ima smi­sla u Novom svijetu. Svaki put kad dignete u zrak izraelski arsenal, izraelski zatvor ili izraelsku prugu. ili opljačkate izraelsku banku ili pak naoružanjem i bombama krenete na izraelske izdajnike i okupatore vaše domovine. američkim Palestincima odmah je lakše pri srcu.

Pismo veoma slično ovom doista je objavljeno krajem 40-ih godina

prošlog stoljeća u američkim novinama. Napisao ga je nitko drugi doli

Ben Hecht, proslavljeni holivudski scenarist. Ja sam samo zamijenio

riječ »Židov« riječju »Palestinac« i »britanski« s »izraelski«.9 Zanimljivo

je vidjeti kako prva generacija izraelskih vođa otvoreno ukazuje na

činjenicu da se njihovo pravo na palestinsku zemlju ne može temeljiti

na univerzalnoj pravdi, da je riječ o jednostavnom osvajačkom ratu

između dvije skupine između kojih nije moguće nikakvo posredovanje.

Evo što je zapisao David ben Gurion, prvi izraelski premijer:

Svakome je jasno koliko je težak problem odnosa između Arapa i Židova. Aji nitko ne zna da ne postoji rješenje za ovaj problem. Nema rješenja! Ovdje stOji ponor

(;(;Ci) SLAVOJ ŽiŽEK

timnog nasilja. Znači li to da sam (potajno ili javno) antisemit? No što

ako je ono što me smeta upravo činjenica da se nalazim u državi koja

još uvijek nije poništila »utemeljujuće nasilje« vlastitog »nelegitimnog«

porijekla i potisnula ga u bezvremenu prošlost. U tom smislu, država

Izrael nam ukazuje na poništavanje prošlosti svake dr:žavne moći.

Zbog čega smo danas osjetljiviji na takvo nasilje? Upravo zato što u

globalnom univerzumu koji se legitimira globalnom moralnosti, suverene

države više nisu izuzete od moralnog prosuđivanja, već se smatraju moral­

nim akterima koje treba kazniti za njihova zlodjela, koliko god bilo upit­

no tko bi izvršio tu pravdu i tko bi sudio sucima. Državna je suverenost

stoga uvelike ograničena. To vrijedi i za znakovitost sukoba na Bliskom

istoku: on nas suočava s krhkošću i poroznošću granica koje razdvajaju

»nelegitimnw< ne-državnu moć od »legitimne« državne moći. U slučaju

izraelske države, takvi »nelegitimni« zločini još uvijek nisu poništeni i

njihovi učinci su u cijelosti vidljivi i danas. Ovdje nam pada na pamet

Brechtov motto iz Prosjačke opere: ..e.ra:vi zločinci nisu oni koji ptiač~l':!.

banke neg() olli koji ih osnivajq. Drugim riječima, l?,lj~čka kojom se krši

z<J.kon bolja je od one koja se zbiva unutar granica zakona. Mogli bismo .. ~

ovdje predložiti novu varijaciju te maksime: pravi zločin nije terorističkQ,

djelovanje nego moć države koja pokreće rat protiv terora.

~" Kad ~e promatrači sa Zapada očajniČki pitaju ~bog čeia su Palestinci

toliko ustrajni i tvrdoglavi u privrženosti svojem teritoriju i odbijaju

ukinuti vlastiti identitet u širem području Arapskog mora, oni zapra­

vo zahtijevaju da Palestinci zanemare upravo izraelsko »nelegitimno«

nasilje utemeljenja države. U obliku poetske pravde koja potvrđuje

povijesnu ironiju, Palestinci vraćaju Izraelcima njihovu vlastitu poruku

u njenoj preokrenutoj i istinitoj formi. Patološka privrženost teritoriju

implicira pravo da se na nju vrati nekoliko tisuća godina kasnije, što je

u osnovi poricanje deteritorijalizacije koja karakterizira današnji glo­

balni kapitalizam. Međutim, preokrenuta poruka ide i dalje od toga.

Zamislimo da naredni odlomak pročitamo u današnjim medijima:

OIlAlILJU 101

Naši su nas neprijatelji nazivali teroristima ... Ljudi kOji nam nisu ni prijatelji niti neprijatelji također su koristili ovo latinsko ime. A ipak. mi nismo bili teroristi... Povijesni i jezični izvor političkog termina .teror« dokazuje da se on ne mok pri­mijeniti na revolucionarni rat za oslobođenje... Borci za slobodu moraju se naoru­žati; bez oružja, ubrzo bi bili pregaženi. Što borba za dostojanstvo čovjeka i protiv represije i podčinjavanja irna s »terorizmom«?

Ovaj tekst bismo bez razmišljanja pripisali islamskoj terorističkoj

skupini i osudili ga. Međutim, autor ovih redaka nije nitko drugi doli

Menachem Begin, iz vremena kad se Haganah borila protiv britanskih

snaga u Palestini.8 Zanimljivo je spomenuti kako je u to vrijeme kad

su se židovske snage borile protiv britanske vojske u Palestini, termin

»terorist« imao pozitivno značenje. Evo još jednog misaonog eksperi­

menta: zamislimo da u današnjim novinama pročitamo otvoreno pismo

naslovljeno »Pismo palestinskim teroristima« koje sadrži ove retke:

Moji hrabri prijatelji! Nećete vjerovati o čemu vam pišem jer je atmosfera trenutno usijana. Aji imate moju riječ kao starog izvjestitelja da je ono o čemu govorim istina. Palestinci iz Amerike su na vašoj strani. Vi ste njihovi heroji, oni koji im donose osmijeh na lice. vi ste njihova perjanica. Vi ste prvi odgovor koji ima smi­sla u Novom svijetu. Svaki put kad dignete u zrak izraelski arsenal, izraelski zatvor ili izraelsku prugu. ili opljačkate izraelsku banku ili pak naoružanjem i bombama krenete na izraelske izdajnike i okupatore vaše domovine. američkim Palestincima odmah je lakše pri srcu.

Pismo veoma slično ovom doista je objavljeno krajem 40-ih godina

prošlog stoljeća u američkim novinama. Napisao ga je nitko drugi doli

Ben Hecht, proslavljeni holivudski scenarist. Ja sam samo zamijenio

riječ »Židov« riječju »Palestinac« i »britanski« s »izraelski«.9 Zanimljivo

je vidjeti kako prva generacija izraelskih vođa otvoreno ukazuje na

činjenicu da se njihovo pravo na palestinsku zemlju ne može temeljiti

na univerzalnoj pravdi, da je riječ o jednostavnom osvajačkom ratu

između dvije skupine između kojih nije moguće nikakvo posredovanje.

Evo što je zapisao David ben Gurion, prvi izraelski premijer:

Svakome je jasno koliko je težak problem odnosa između Arapa i Židova. Aji nitko ne zna da ne postoji rješenje za ovaj problem. Nema rješenja! Ovdje stOji ponor

102 SLAVOJ ŽiŽEK

između dvije strane koji nitko ne može premostiti ... Naš narod želi ovu zemlju za sebe, arapski narod također želi ovu zemlju za sebe. 10

Jasno je u čemu je danas ova izjava problematična: takav isključivi

etnički sukob koji se vodi u ime teritorija s moralnog stanovišta danas

jednostavno više nije prihvatljiv. Zbog toga se način na koji je tom pro­

blemu pristupio poznati lovac na naciste Simon Wiesenthal u svojem

djelu Pravda, a ne osveta pokazuje toliko dvojbenim:

Jednog dana postat će jasno da je nemoguće utemeljiti državu bez nekih ljudi koji su živjeli u istoj regiji i čija su prava bila manja (stoga što se pretpostavlja da pro­stor na kojem nitko prije nije živio ostaje i dalje nemoguć za život). Trebali bismo biti zadovoljni ako se takvo kršenje prava drži pod konuolom i ako se to odnosi na relativno malen broj ljudi. To je bio slučaj s Izraelom u vrijeme njegova uteme­ljenja... Naposljetku, ondje je duže vrijeme živjelo židovsko stanovništvo, dočim je palestinskog sranovništva, u usporedbi s njima, bilo malo i imalo je relativno mnogo mogućnosti ustupanja prostora. I I

Wiesenthal ovdje zagovara ništa drugo doli nasilno utemeljenje države

s ljudskim licem, odnosno nasilje s ograničenim prekoračenjem (kad je

pak riječ o usporednoj analizi broja relativno malog broja ljudi, valja reći

da se stanovništvo na palestinskom teritoriju 1880. godine sastojalo od

25.000 Židova i 620.000 Palestinaca). Međutim, iz današnje perspektive,

najzanimljivija rečenica iz Wiesenthalova eseja nalazi se na prethodnoj

stranici gdje on kaže: »1 dalje pobjednička izraelska država ne može se

vječno oslanjati na simpatije spram žrtava«.12 Čini se da Wiesenthal ovdje

smatra da, s obzirom na to da je sada izraelska država lli dalje pobjednič­

ka«, više se ne treba ponašati kao žrtva, već treba otvoreno iskazati svoju

snagu. To je istina, s time da treba dodati kako takva pozicija moći također

uključuje i novu vrstu odgovornosti. Trenutni se problem sastoji u tome

što se Izrael, iako »1 dalje pobjednička« zemlja, još uvijek oslanja na sliku

Židova kao žrtava da bi legitimizirala svoju politiku moći, kao i da bi svoje

kritičare prokazala kao prikrivene simpatizere holokausta. Arthur Koestler,

veliki antikomunistički obraćenik, ponudio je dubokoumnu analizu

stanja: l)~~}!l.Q(kQr.\.I.Dlp.ir:a!onqaj~t9čno i obratno, naime da prQgon

korumpi~a ž~ty~, i~Q.!.?yjeroJatno čini na"suptllnijiinagičniji način.«

ONAIILJU 103

Ovo je kobni nedostatak jedinog snažnog argumenta koji zastupa

ideju stvaranja židovske nacije-države nakon holokausta: stvarajUĆi vIa·

stitu državu, Židovi bi prevladali situaciju u kojoj bi bili prepušteni na

milost i nemilost dijaspore kao i (ne)tolerancije većine pripadnika svoje

nacije. Iako se takva argumentacija razlikuje od religijske, mora se osla·

njati na religijsku tradiciju da bi opravdala geografski položaj svoje nove

države. Kad ne bi bilo tako, našli bi se u situaciji o kojoj nam govori

jedan stari vic o luđaku koji na ulici traži novčanik koji je izgubio,

čineći to pod rasvjetom a ne u mračnom kutu gdje ga je izgubio, zato

što se na svjetl4 bolje vidi. Na isti način, za Židove je bilo jednostavnije

uzeti zemlju Palestincima a ne onima koji su im uzrokovali tolike. patnje

i koji bi im je bili dužni ustupiti kao neku vrst odštete.

Robert Pisk, britanski novinar koji živi u Libanonu, napravio je

dokumentarac o krizi na Srednjem istoku u kojem navodi kako su mu

arapski susjedi, palestinski izbjeglice, pokazali ključ kuće koju su nekad posjedo­vali u Haifi, prije nego što su im je preoteli Izraelci. Stoga je posjetio židovsku obitelj koja je živjela u toj kući i pitao ih odakle su oni došli. Odgovorili su da su iz Chrzanowa, gradiča blizu Krakowa u Poljskoj, i pokazali mu fotografiju bivšeg doma u Poljskoj koji su izgubili u vihoru rata. Stoga je Otputovao u Poljsku i potra­žio ženu koja je sada živjela u toj kući u Chrzanowu. Ona je bila »povratnica« iz Lemberga koji je sad sastavni dio zapadne Ukrajine. Nije bilo teško pogoditi koja je iduća karika u lancu, Ženu su izbacili iz njezina rodnog grada kad su ga priključili SSSR-u. Nema dvojbe da su kuću zauzeli Rusi koji su se ondje naselili za poslije­ratnog režima u sklopu akcije sovjetizacije grada.13

Dakako, priča se nastavlja: ta ruska obitelj vjerojatno je onamo došla

iz svojeg doma s istoka Ukrajine koji su razorili Nijemci tijekom teških

borbi na istočnoj fronti... Ovdje u priču dolazi holokaust: upućivanje

na njega Izraelcima omogućava da se izuzmu iz tog lanca zamjena. Oni

koji prizivaju u sjećanje holokaust na taj način njime efikasno manipu­

liraju, instrumentalizirajući ga za trenutne političke svrhe.

Veliki misterij izr~~Isko-pa!estin~sukQba I?QšJy~ !lJope ~tOOl}

!!?likO dt;lgo traje kad svi znaju da je jedino moguće rješenje povlačenje

Izraelaca sa Zapadne obale i pojasa Gaze, uspostava palestinske države,

102 SLAVOJ ŽiŽEK

između dvije strane koji nitko ne može premostiti ... Naš narod želi ovu zemlju za sebe, arapski narod također želi ovu zemlju za sebe. 10

Jasno je u čemu je danas ova izjava problematična: takav isključivi

etnički sukob koji se vodi u ime teritorija s moralnog stanovišta danas

jednostavno više nije prihvatljiv. Zbog toga se način na koji je tom pro­

blemu pristupio poznati lovac na naciste Simon Wiesenthal u svojem

djelu Pravda, a ne osveta pokazuje toliko dvojbenim:

Jednog dana postat će jasno da je nemoguće utemeljiti državu bez nekih ljudi koji su živjeli u istoj regiji i čija su prava bila manja (stoga što se pretpostavlja da pro­stor na kojem nitko prije nije živio ostaje i dalje nemoguć za život). Trebali bismo biti zadovoljni ako se takvo kršenje prava drži pod konuolom i ako se to odnosi na relativno malen broj ljudi. To je bio slučaj s Izraelom u vrijeme njegova uteme­ljenja... Naposljetku, ondje je duže vrijeme živjelo židovsko stanovništvo, dočim je palestinskog sranovništva, u usporedbi s njima, bilo malo i imalo je relativno mnogo mogućnosti ustupanja prostora. I I

Wiesenthal ovdje zagovara ništa drugo doli nasilno utemeljenje države

s ljudskim licem, odnosno nasilje s ograničenim prekoračenjem (kad je

pak riječ o usporednoj analizi broja relativno malog broja ljudi, valja reći

da se stanovništvo na palestinskom teritoriju 1880. godine sastojalo od

25.000 Židova i 620.000 Palestinaca). Međutim, iz današnje perspektive,

najzanimljivija rečenica iz Wiesenthalova eseja nalazi se na prethodnoj

stranici gdje on kaže: »1 dalje pobjednička izraelska država ne može se

vječno oslanjati na simpatije spram žrtava«.12 Čini se da Wiesenthal ovdje

smatra da, s obzirom na to da je sada izraelska država lli dalje pobjednič­

ka«, više se ne treba ponašati kao žrtva, već treba otvoreno iskazati svoju

snagu. To je istina, s time da treba dodati kako takva pozicija moći također

uključuje i novu vrstu odgovornosti. Trenutni se problem sastoji u tome

što se Izrael, iako »1 dalje pobjednička« zemlja, još uvijek oslanja na sliku

Židova kao žrtava da bi legitimizirala svoju politiku moći, kao i da bi svoje

kritičare prokazala kao prikrivene simpatizere holokausta. Arthur Koestler,

veliki antikomunistički obraćenik, ponudio je dubokoumnu analizu

stanja: l)~~}!l.Q(kQr.\.I.Dlp.ir:a!onqaj~t9čno i obratno, naime da prQgon

korumpi~a ž~ty~, i~Q.!.?yjeroJatno čini na"suptllnijiinagičniji način.«

ONAIILJU 103

Ovo je kobni nedostatak jedinog snažnog argumenta koji zastupa

ideju stvaranja židovske nacije-države nakon holokausta: stvarajUĆi vIa·

stitu državu, Židovi bi prevladali situaciju u kojoj bi bili prepušteni na

milost i nemilost dijaspore kao i (ne)tolerancije većine pripadnika svoje

nacije. Iako se takva argumentacija razlikuje od religijske, mora se osla·

njati na religijsku tradiciju da bi opravdala geografski položaj svoje nove

države. Kad ne bi bilo tako, našli bi se u situaciji o kojoj nam govori

jedan stari vic o luđaku koji na ulici traži novčanik koji je izgubio,

čineći to pod rasvjetom a ne u mračnom kutu gdje ga je izgubio, zato

što se na svjetl4 bolje vidi. Na isti način, za Židove je bilo jednostavnije

uzeti zemlju Palestincima a ne onima koji su im uzrokovali tolike. patnje

i koji bi im je bili dužni ustupiti kao neku vrst odštete.

Robert Pisk, britanski novinar koji živi u Libanonu, napravio je

dokumentarac o krizi na Srednjem istoku u kojem navodi kako su mu

arapski susjedi, palestinski izbjeglice, pokazali ključ kuće koju su nekad posjedo­vali u Haifi, prije nego što su im je preoteli Izraelci. Stoga je posjetio židovsku obitelj koja je živjela u toj kući i pitao ih odakle su oni došli. Odgovorili su da su iz Chrzanowa, gradiča blizu Krakowa u Poljskoj, i pokazali mu fotografiju bivšeg doma u Poljskoj koji su izgubili u vihoru rata. Stoga je Otputovao u Poljsku i potra­žio ženu koja je sada živjela u toj kući u Chrzanowu. Ona je bila »povratnica« iz Lemberga koji je sad sastavni dio zapadne Ukrajine. Nije bilo teško pogoditi koja je iduća karika u lancu, Ženu su izbacili iz njezina rodnog grada kad su ga priključili SSSR-u. Nema dvojbe da su kuću zauzeli Rusi koji su se ondje naselili za poslije­ratnog režima u sklopu akcije sovjetizacije grada.13

Dakako, priča se nastavlja: ta ruska obitelj vjerojatno je onamo došla

iz svojeg doma s istoka Ukrajine koji su razorili Nijemci tijekom teških

borbi na istočnoj fronti... Ovdje u priču dolazi holokaust: upućivanje

na njega Izraelcima omogućava da se izuzmu iz tog lanca zamjena. Oni

koji prizivaju u sjećanje holokaust na taj način njime efikasno manipu­

liraju, instrumentalizirajući ga za trenutne političke svrhe.

Veliki misterij izr~~Isko-pa!estin~sukQba I?QšJy~ !lJope ~tOOl}

!!?likO dt;lgo traje kad svi znaju da je jedino moguće rješenje povlačenje

Izraelaca sa Zapadne obale i pojasa Gaze, uspostava palestinske države,

104 SLAVOJ ŽiŽEK

~ao i neka vrsta ~ompromisa kad je riječ o Jeruzalemu. Kad god se

čini da je došlo do sporazuma, on se bez ikakvog razloga ponovo učini

dalekim. Koliko se puta činilo da je situacija takva da je za mir dovolj­

no tek naći prikladnu formulaciju za neku manju izjavu, nakon čega

se sve odjednom raspalo i srušilo, ukazujući na krhkost postignutih

dogovora? Sukob na Srednjem istoku poprimio je razmjere neuro­

tičnog simptoma - svakome je jasno na koji se način situacija može

riješiti, a nitko to zapravo ne želi učiniti, kao da postoji nešto poput

patološkog libidinalnog dobitka koji proizlazi iz ustrajavanja na statusu

quo i mrtvoj točki.

Zbog toga je kriza na Bliskom istoku toliko osjetljiva točka za pra­

gmatičnu politiku koja teži riješiti probleme na realističan način, korak

po korak. U tom slučaju, ono utopijsko se nalazi u samom shvaćanju

da takav »realističan« pristup može biti efikasan, dok se jedino »real­

no« rješenje sastoji u rješavanju velikog problema, odnosno rješavanja

problema u samim njegovim korijenima. Ovdje vrijedi stara krilatica

iz 1968: Soyom realistes, demandons !'impossible! Jedino radikalna gesta

koja se doima »nemogućom« unutar postojećih parametara na realan bi

način riješila problem. Možda rješenje »svi znaju« kao jedino moguće

i uvjerljivo (povlačenje Izraelaca sa Zapadne obale i pojasa Gaze kao i

uspostava palestinske države) ne može biti efikasno, zbog čega bi trebalo

promijeniti čitavi okvir, zamisliti sliku rješenja za jednu državu koje bi

se moglo ukazati na horizontu.

Dolazimo u iskušenje da ovdje govorimo o simptomatskom čvoru:

nisu li u izraelsko-palestinskom sukobu tradicionalne uloge na neki

način izokrenute kao u čvoru? Izrael se kao službeni predstavnik zapad­

njačkog liberalnog modernizma u regiji legitimizira na način etničko­

-religijskog identiteta, dok Palestinci koje se smatra pred-modernim

»fundamentalistima« svoje zahtjeve legitimiziraju na način sekularizi­

ranog građanstva. (Ovdje bismo možda trebali propitati pretpostavku

kako je upravo zbog izraelske okupacije palestinskih teritorija došlo do

o NASILJU 105

toga da se Palestinci počnu smatrati zasebnom nacijom koja je II potra­

zi za vlastitom državom, a ne tek jednim od naroda arapskog svijeta),

Ovdje nailazimo na paradoks izraelske države, tobožnjeg otoka liberal­

no-demokratskog moderniteta u moru Bliskoga istoka koji na arapske

zahtjeve odgovara na još više »fundarnentalistički« način etničko-reli­

gijskim zahtjevima za prisvajanjem njihove svete zemlje. Dodatna je

ironij~c_ll..!?Il?-e. ~~.StlLp.!~~~_~.eldm istr~~~~n;!Ta,.Izr~~lci,~~~9A,t. ll=b'~!m. postotko.w.a.teis~ Aa-..illijetu:" atp.tilike QQr~):zrael:ic;a J!e yj~-: :.uje n~1J kakvo božanstvo. Njihova se privrženost~mlji stoga.temelji ,

naJetišističkom poricanju: »Veoma dobro znam da Bog,n~ postoji,ali.

unatoč tome vjel1ljem da nam je podario zemlju yelikog Izraela ... « A "" . ~? što nam to govori i priča o Gordijskom čvoru, jedini način da se

onraz~iješi nije u tome da ga se otpedja već da Ila se prekine. Ali kakQ? Badiou se nedavno osvrnuo na taj bezizlazni položaj:' ,

Utemeljenje cionističke države predstavljalo je u cijelosti složenu realnost. S jedne strane, to je događaj koji je bio dio jednog većeg događaja: uspona velikih revolucionarnih, komunističkih i socijalističkih projekata, ideje o utemeljenju posve novog društva. S druge strane, bio je to protu-događaj kao dio jednog većeg protu-događaja: kolonijalizma, brutalnog osvajanja Europljana koji su došli u novu zemlju gdje su već živjeli ljudi. Izrael je neobična mješavina revolucije i reakcije, emancipacije i represije. YR~~l~A~va trebala bi postati ono što je

I!.~t~i o,d. početka bilol'rave4no ic ~OV<?~ T~ebala bi ix?stati ~alm!.flJ~ rasis.tiČ~~ najmanje religijska i najmanje nacionalistička od svih država. Najuniverzalnija ~i-šVijć:tU,ff-·------~-- -.----.. -----­

.~--- .. ,----.-.. ~.. '"-~ .. ..... -.~"­~

Ovaj uvid je u srži istinit, ali problem i dalje ostaje: može li se zaista

razmrsiti čvor na tako izravan način i jednostavno razdvojiti dvije strane

Izraela ostvarujući revolucionarni projekt cionističke države bez njena

kolonizatorskog dvojnika? Ovo je poput poznatog »Ako« odgovora

jednog američkog političara iz 1920-ih godina u vezi s prohibicijom:

»Podržavate li prohibiciju vina ili ne?«: »Ako pod vinom podrazumije­

vate odvratno piće koje je upropastilo tisuće obitelji učinivši muškarce

propalicama koji mlate svoje žene i zanemaruju djecu, onda se u cijelo­

sti zalažem za prohibiciju. Ali ako pod vinom podrazumijevate pleme­

104 SLAVOJ ŽiŽEK

~ao i neka vrsta ~ompromisa kad je riječ o Jeruzalemu. Kad god se

čini da je došlo do sporazuma, on se bez ikakvog razloga ponovo učini

dalekim. Koliko se puta činilo da je situacija takva da je za mir dovolj­

no tek naći prikladnu formulaciju za neku manju izjavu, nakon čega

se sve odjednom raspalo i srušilo, ukazujući na krhkost postignutih

dogovora? Sukob na Srednjem istoku poprimio je razmjere neuro­

tičnog simptoma - svakome je jasno na koji se način situacija može

riješiti, a nitko to zapravo ne želi učiniti, kao da postoji nešto poput

patološkog libidinalnog dobitka koji proizlazi iz ustrajavanja na statusu

quo i mrtvoj točki.

Zbog toga je kriza na Bliskom istoku toliko osjetljiva točka za pra­

gmatičnu politiku koja teži riješiti probleme na realističan način, korak

po korak. U tom slučaju, ono utopijsko se nalazi u samom shvaćanju

da takav »realističan« pristup može biti efikasan, dok se jedino »real­

no« rješenje sastoji u rješavanju velikog problema, odnosno rješavanja

problema u samim njegovim korijenima. Ovdje vrijedi stara krilatica

iz 1968: Soyom realistes, demandons !'impossible! Jedino radikalna gesta

koja se doima »nemogućom« unutar postojećih parametara na realan bi

način riješila problem. Možda rješenje »svi znaju« kao jedino moguće

i uvjerljivo (povlačenje Izraelaca sa Zapadne obale i pojasa Gaze kao i

uspostava palestinske države) ne može biti efikasno, zbog čega bi trebalo

promijeniti čitavi okvir, zamisliti sliku rješenja za jednu državu koje bi

se moglo ukazati na horizontu.

Dolazimo u iskušenje da ovdje govorimo o simptomatskom čvoru:

nisu li u izraelsko-palestinskom sukobu tradicionalne uloge na neki

način izokrenute kao u čvoru? Izrael se kao službeni predstavnik zapad­

njačkog liberalnog modernizma u regiji legitimizira na način etničko­

-religijskog identiteta, dok Palestinci koje se smatra pred-modernim

»fundamentalistima« svoje zahtjeve legitimiziraju na način sekularizi­

ranog građanstva. (Ovdje bismo možda trebali propitati pretpostavku

kako je upravo zbog izraelske okupacije palestinskih teritorija došlo do

o NASILJU 105

toga da se Palestinci počnu smatrati zasebnom nacijom koja je II potra­

zi za vlastitom državom, a ne tek jednim od naroda arapskog svijeta),

Ovdje nailazimo na paradoks izraelske države, tobožnjeg otoka liberal­

no-demokratskog moderniteta u moru Bliskoga istoka koji na arapske

zahtjeve odgovara na još više »fundarnentalistički« način etničko-reli­

gijskim zahtjevima za prisvajanjem njihove svete zemlje. Dodatna je

ironij~c_ll..!?Il?-e. ~~.StlLp.!~~~_~.eldm istr~~~~n;!Ta,.Izr~~lci,~~~9A,t. ll=b'~!m. postotko.w.a.teis~ Aa-..illijetu:" atp.tilike QQr~):zrael:ic;a J!e yj~-: :.uje n~1J kakvo božanstvo. Njihova se privrženost~mlji stoga.temelji ,

naJetišističkom poricanju: »Veoma dobro znam da Bog,n~ postoji,ali.

unatoč tome vjel1ljem da nam je podario zemlju yelikog Izraela ... « A "" . ~? što nam to govori i priča o Gordijskom čvoru, jedini način da se

onraz~iješi nije u tome da ga se otpedja već da Ila se prekine. Ali kakQ? Badiou se nedavno osvrnuo na taj bezizlazni položaj:' ,

Utemeljenje cionističke države predstavljalo je u cijelosti složenu realnost. S jedne strane, to je događaj koji je bio dio jednog većeg događaja: uspona velikih revolucionarnih, komunističkih i socijalističkih projekata, ideje o utemeljenju posve novog društva. S druge strane, bio je to protu-događaj kao dio jednog većeg protu-događaja: kolonijalizma, brutalnog osvajanja Europljana koji su došli u novu zemlju gdje su već živjeli ljudi. Izrael je neobična mješavina revolucije i reakcije, emancipacije i represije. YR~~l~A~va trebala bi postati ono što je

I!.~t~i o,d. početka bilol'rave4no ic ~OV<?~ T~ebala bi ix?stati ~alm!.flJ~ rasis.tiČ~~ najmanje religijska i najmanje nacionalistička od svih država. Najuniverzalnija ~i-šVijć:tU,ff-·------~-- -.----.. -----­

.~--- .. ,----.-.. ~.. '"-~ .. ..... -.~"­~

Ovaj uvid je u srži istinit, ali problem i dalje ostaje: može li se zaista

razmrsiti čvor na tako izravan način i jednostavno razdvojiti dvije strane

Izraela ostvarujući revolucionarni projekt cionističke države bez njena

kolonizatorskog dvojnika? Ovo je poput poznatog »Ako« odgovora

jednog američkog političara iz 1920-ih godina u vezi s prohibicijom:

»Podržavate li prohibiciju vina ili ne?«: »Ako pod vinom podrazumije­

vate odvratno piće koje je upropastilo tisuće obitelji učinivši muškarce

propalicama koji mlate svoje žene i zanemaruju djecu, onda se u cijelo­

sti zalažem za prohibiciju. Ali ako pod vinom podrazumijevate pleme­

';;~ SLAVOJ ŽiŽEK

nito piće koje ima predivan okus i koje svaki obrok čini zadovoljstvom,

onda sam protiv zabrane!«

Ono što nam je potrebno možda je više od toga: ne samo povlače­

nje linije koja bi razgraničila dobar od lošeg Izraela nego autentični čin

promjene samih koordinata trenutne situacije. Bivši izraelski premijer

Jitzak Rabin poduzeo je prvi veliki korak u tom smjeru priznavanjem

PLO-a kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, čime je postao

jedini pravi partner u pregovorima. Situacija na Srednjem istoku se

stubokom promijenila kad je Rabin proglasio okret izraelske politike

»odbijanja pregovaranja s PLO-om, terorističkom organizacijom« i jed­

nostavno rekao: »Prekinimo tu paradu pregovaranja s Palestincima bez

komunikacije s PLO-om i počnimo dijalog sa stvarnim partnerima.« U tome se sastoji učinkovitost istinski političkog čina: on čini ono neza­

mislivo zamislivim. Iako laburistički političar, .lubin je ostvario gesIll _

koja odlikuje one najbolje konzervativne političare: samo je de Gaulle ...... ~," " , ".t ,...

mogao Alžiru dati neovisnost, kao što je samo Nixon mogao uspostavit~

aržavničke odnose s I9nom.1,5

1!..~C:!!lJl:.h!J!~.~e za Arape sastojao taka,! e"'1l tmne da naprave

ono što je nap~yi9, .g~)~rprtoii"b·fil~'(Kiub. boracl1.: prvo udariti na"

·.~~e" 1.1 tQJI&C dab~!~~~f!.1!e sva kri~~1~..s!~1!ati·na Židove kao daj~' cionističko širenje.u l'alestiDiizvQr .i simbolički uzrok svega onog što ne

;.;1j; u arapskom svijetu, pri čemu se p~bj~da'nad i~raelom shvaća ka,~ et~!l~!. potvrđivanja arapskog)qentitc:ta,. Palestinci koji tvrde da će

, ~ .~'. oslobadanje njihova teritorija od izraelske okupacije potaknuti demo­

kratizaciju u arapskom svijetu, nisu u pravu. Stvar je posve obrnuta.

Trebalo bi početi otvorenim suprotstavljanjem korumpiranim vjerskim

i vojnim režimima od Sirije do Saudijske Arabije koji koriste izraelsku

okupaciju da bi opravdali svoje postupke. Paradoks se sastoji u tome što

je fokusiranje na Izrael razlog zbog kojeg Arapi gube bitku. .osnovno

značenje riječi džihat1u"*islamu nije rat protiv izvanjskog neprijatelja,

. nego napor unutarnjeg čišćenja. Borba je usmjerena protiv vlastitih

. '""'.o UIILJU 107

moralnih pogrešaka L~~:~~s~~:.,J.,~~~a bi ~.~ musli.f!1.~t;!_~i~.rojatno više

trebalL~~E~~.9.točit.iE:~ izvorno zna.~~l?-je. te riječi a ne na ono ito ona '''..~ ,.., ' "'" • ,(t" ' "

?ajčešće predstavlja u jaynosti.;.. Sva tri glavIla sudi~p'j~~.!ll~a protiv I

t~r:.~E~«J~AQ_nakon jedanaestog rujna, Izrael, AraflO sami sebe dož~v­

Ija~:J~."kao ~5~:}_~~:i~~e.~~?!!~Y_~,~a ~iJ~$~~i!fliz!!:..al! svo~.•e~~!l­~J?-~~u 'p'o!~.!!c..:t"~~,?d.rc;đen n~~c4jjj~diJf\~t;st.oJU~ s.!t..~~ u R!.;tvi ,{as da pp~lu~J~a,9".QPtay<ianje 211 američ~ .~~:sivn\ vQmi..

ekspan:~~:mi~: sada kad smo i mi žrtve, smijemo se obraniti i uzvra­

titi l!c4~~~ Savez .s~-a i Izraela, neobična veza između najreligioznjje.- .. ~~ (razvijene) nacije na svijetu ~9ja ustt.:aje na razdvajanju religije i držaY~1

i najmanje religioznog naroda na svijetu kOji živi na temeljima religijske: .' , ~ '"

~~vi vlastite~~~ve~!ll:0že_~ s~o~.p'~e~_taviti ~o žrtvena osovina.

Glavno pitanje glasi: u čemu bi se danas sastojalo istinski radikalno

etičko-političko djelovanje na Bliskom istoku? Za Izraelce i za Arape

podjednako, ono bi se sastojalo u gesti odricanja od (političke) kon­

trole nad Jeruzalemom, odnosno od transformacije starog Jeruzalema u

mjesto s posebnim statusom unutar države u kojem bi vjersku službu

(povremeno) nadzirale neke neutralne međunarodne snage. Obje bi

strane trebale prihvatiti da se odricanjem od političke kontrole nad

Jeruzalemom oni zapravo ničega ne odriču. Oni uistinu dobivaju uzdi­

zanjem Jeruzalema u status izvorno ne-političkog, svetog mjesta. Ono

što bi time izgubili je jedino ono što u samome sebi vrijedi biti izgublje­

no, a to je svođenje religije na ulog u političkim odnosima moći. To bi

uistinu bio velik događaj na Bliskom istoku, procvat istinske političke

univerzalnosti u pavlovskom smislu te riječi: »Za nas nema ni Židova

ni Palestinaca.« Obje strane morale bi shvatiti da takvo odbacivanje

etnički »čiste« nacije-države znači i vlastito oslobađanje, a ne tek žrtvu

koju bi trebalo podnijeti u ime drugog.

Vratimo se natrag na priču o kavkaskom krugu kredom na temelju

koje je Brecht napisao jednu od svojih kasnih drama. U drevno doba

negdje na Kavkazu prava majka i maćeha obratile su se sucu da odluči

';;~ SLAVOJ ŽiŽEK

nito piće koje ima predivan okus i koje svaki obrok čini zadovoljstvom,

onda sam protiv zabrane!«

Ono što nam je potrebno možda je više od toga: ne samo povlače­

nje linije koja bi razgraničila dobar od lošeg Izraela nego autentični čin

promjene samih koordinata trenutne situacije. Bivši izraelski premijer

Jitzak Rabin poduzeo je prvi veliki korak u tom smjeru priznavanjem

PLO-a kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, čime je postao

jedini pravi partner u pregovorima. Situacija na Srednjem istoku se

stubokom promijenila kad je Rabin proglasio okret izraelske politike

»odbijanja pregovaranja s PLO-om, terorističkom organizacijom« i jed­

nostavno rekao: »Prekinimo tu paradu pregovaranja s Palestincima bez

komunikacije s PLO-om i počnimo dijalog sa stvarnim partnerima.« U tome se sastoji učinkovitost istinski političkog čina: on čini ono neza­

mislivo zamislivim. Iako laburistički političar, .lubin je ostvario gesIll _

koja odlikuje one najbolje konzervativne političare: samo je de Gaulle ...... ~," " , ".t ,...

mogao Alžiru dati neovisnost, kao što je samo Nixon mogao uspostavit~

aržavničke odnose s I9nom.1,5

1!..~C:!!lJl:.h!J!~.~e za Arape sastojao taka,! e"'1l tmne da naprave

ono što je nap~yi9, .g~)~rprtoii"b·fil~'(Kiub. boracl1.: prvo udariti na"

·.~~e" 1.1 tQJI&C dab~!~~~f!.1!e sva kri~~1~..s!~1!ati·na Židove kao daj~' cionističko širenje.u l'alestiDiizvQr .i simbolički uzrok svega onog što ne

;.;1j; u arapskom svijetu, pri čemu se p~bj~da'nad i~raelom shvaća ka,~ et~!l~!. potvrđivanja arapskog)qentitc:ta,. Palestinci koji tvrde da će

, ~ .~'. oslobadanje njihova teritorija od izraelske okupacije potaknuti demo­

kratizaciju u arapskom svijetu, nisu u pravu. Stvar je posve obrnuta.

Trebalo bi početi otvorenim suprotstavljanjem korumpiranim vjerskim

i vojnim režimima od Sirije do Saudijske Arabije koji koriste izraelsku

okupaciju da bi opravdali svoje postupke. Paradoks se sastoji u tome što

je fokusiranje na Izrael razlog zbog kojeg Arapi gube bitku. .osnovno

značenje riječi džihat1u"*islamu nije rat protiv izvanjskog neprijatelja,

. nego napor unutarnjeg čišćenja. Borba je usmjerena protiv vlastitih

. '""'.o UIILJU 107

moralnih pogrešaka L~~:~~s~~:.,J.,~~~a bi ~.~ musli.f!1.~t;!_~i~.rojatno više

trebalL~~E~~.9.točit.iE:~ izvorno zna.~~l?-je. te riječi a ne na ono ito ona '''..~ ,.., ' "'" • ,(t" ' "

?ajčešće predstavlja u jaynosti.;.. Sva tri glavIla sudi~p'j~~.!ll~a protiv I

t~r:.~E~«J~AQ_nakon jedanaestog rujna, Izrael, AraflO sami sebe dož~v­

Ija~:J~."kao ~5~:}_~~:i~~e.~~?!!~Y_~,~a ~iJ~$~~i!fliz!!:..al! svo~.•e~~!l­~J?-~~u 'p'o!~.!!c..:t"~~,?d.rc;đen n~~c4jjj~diJf\~t;st.oJU~ s.!t..~~ u R!.;tvi ,{as da pp~lu~J~a,9".QPtay<ianje 211 američ~ .~~:sivn\ vQmi..

ekspan:~~:mi~: sada kad smo i mi žrtve, smijemo se obraniti i uzvra­

titi l!c4~~~ Savez .s~-a i Izraela, neobična veza između najreligioznjje.- .. ~~ (razvijene) nacije na svijetu ~9ja ustt.:aje na razdvajanju religije i držaY~1

i najmanje religioznog naroda na svijetu kOji živi na temeljima religijske: .' , ~ '"

~~vi vlastite~~~ve~!ll:0že_~ s~o~.p'~e~_taviti ~o žrtvena osovina.

Glavno pitanje glasi: u čemu bi se danas sastojalo istinski radikalno

etičko-političko djelovanje na Bliskom istoku? Za Izraelce i za Arape

podjednako, ono bi se sastojalo u gesti odricanja od (političke) kon­

trole nad Jeruzalemom, odnosno od transformacije starog Jeruzalema u

mjesto s posebnim statusom unutar države u kojem bi vjersku službu

(povremeno) nadzirale neke neutralne međunarodne snage. Obje bi

strane trebale prihvatiti da se odricanjem od političke kontrole nad

Jeruzalemom oni zapravo ničega ne odriču. Oni uistinu dobivaju uzdi­

zanjem Jeruzalema u status izvorno ne-političkog, svetog mjesta. Ono

što bi time izgubili je jedino ono što u samome sebi vrijedi biti izgublje­

no, a to je svođenje religije na ulog u političkim odnosima moći. To bi

uistinu bio velik događaj na Bliskom istoku, procvat istinske političke

univerzalnosti u pavlovskom smislu te riječi: »Za nas nema ni Židova

ni Palestinaca.« Obje strane morale bi shvatiti da takvo odbacivanje

etnički »čiste« nacije-države znači i vlastito oslobađanje, a ne tek žrtvu

koju bi trebalo podnijeti u ime drugog.

Vratimo se natrag na priču o kavkaskom krugu kredom na temelju

koje je Brecht napisao jednu od svojih kasnih drama. U drevno doba

negdje na Kavkazu prava majka i maćeha obratile su se sucu da odluči

108 SLAVOJ ŽiŽEK

kome pripada dijete. Sudac je na tlu nacrtao krug kredom, stavio dijete

u sredinu i rekao ženama da ga svaka uhvati za jednu ruku: dijete će

pripasti onoj koja ga bude prva izvukla iz kruga. Kad je prava majka

uvidjela da djetetu takvo povlačenje izaziva bol, iz samilosti je povukla

ruku. Dakako, sudac je dodijelio dijete njoj zato jer je iskazala pravu

majčinsku ljubav. U skladu s tom pričom, mogli bismo zamisliti jeruza­

lemski krug kredom. Onaj tko zaista voli Jeruzalem radije će ga pustiti

nego da gleda kako ga nasilno kidaju na komade. Naravno, prava iro­

nija je u tome da je Brechtova anegdota iz drame varijacija suda kralja

Solomona iz Starog zavjeta koji je, shvativši da ne postoji pravedni

način rješavanja dileme o majčinstvu, predložio dvojno rješenje: dijete

treba isjeći na dvije polovice, a svakoj majci će pripasti jedan dio. Prava

majka će, naravno, odustati od polaganja prava na dijete.

Židovi i Palestinci dijele činjenicu da je postojanje dijaspore dio nji­

hova života, sastavni dio njihova identiteta. Što ako bi se zajedno našli

upravo na tom temelju; kad bi umjesto na temelju okupiranja, osvajanja

podjele jednog teritorija, skrbili za zajednički teritorij i održavali ga

kao utočište za one koji su osuđeni na lutanja? Što ako bi Jeruzalem

umjesto njihovog mjesta postao mjesto za sve one koji nemaju svoje

mjesto? Takva zajednička solidarnost jedini je temelj istinskog pomire­

nja: to je shvaćanje da se borbom protiv drugog zapravo borimo protiv

onog što je najranjivije u našem vlastitom životu. Zbog toga bismo,

potpuno svjesni ozbiljnosti sukoba i njegovih mogućih posljedica, tre­

bali više nego ikad ustrajati na tome da je ovdje riječ o lažnom sukobu,

o sukobu koji zamagljuje i mistificira istinsko područje borbe.

Anonimna religija ateizma

Suočeni s bijesnom muslimanskom rajom, dovodimo u pitanje

granice multikulturalne liberalne tolerancije, njene sklonosti da krivnju

prebacuje na sebe i da se trudi »razumjeti« drugog. Drugi je ovdje postao

stvarni drugi, stvaran u svojoj mržnji. Ovdje nailazimo na paradoks

o NAIILJU 109

tolerancije u njegovu najČišćem obliku: do koje mjere bi tolerancija

trebala trpjeti netoleranciju? Sve one divne politički korektne liberalne

formule o tome kako su karikature Muhameda uvredljive i neosjetljive,

ali i nasilne reakcije na nju također neprihvatljive, o tome kako sloboda

sa sobom donosi i odgovornost i kako je ne treba iskorištavati, pokazuju

kakva su sve ograničenja toga pristupa. Što je drugo poznata »sloboda

ali s odgovornošću« doli novi oblik dobrog starog paradoksa prinudnog

izbora. Imate mogućnost izbora pod uvjetom da odaberete pravu stvar;

dana vam je sloboda pod uvjetom da je zapravo nećete iskoristiti.

Na koji se način može prekinuti taj začarani krug beskonačnih osci­

lacija između stavova »za« i »protiv« koji slabi tolerantni um i dovodi ga

u stanje mirovanja? Postoji samo jedan način, a to je odbacivanje istih

onih termina kojima je problem i postavljen. Kao što je to višekratno

naglašavao Gilles Deleuze, ne postoje samo ispravna i pogrešna rješe­

nja problema, postoje također ispravni i pogrešni problemi. Shvaćanje

problema kao uspostavljanje prave mjere između poštovanja spram

drugog nasuprot našoj vlastitoj slobodi izražavanja i shno je neka vrsta

mistifikacije. Nije stoga čudno da se, u malo detaljnijoj analizi. ta dva

suprotstavljena pola pokazuju potajno sličnima. Jezik poštovanja je

jezik liberalne tolerancije: poštovanje ima smisla samo kao pošrovanje

spram onih s kojima se ne slažem. TIme što su uvrijeđeni muslimani

zahtijevali poštovanje spram njihove drugosti, prihvatili su okvir libe­

ralno-tolerantnog diskursa. S druge strane, bogohulnost nije samo stav

ispunjen mržnjom, time da se drugog pogodi tamo gdje je najslabiji,

što se nalazi u samoj srži takvog uvjerenja. Bogohulnost je u strogom

smislu te riječi religijski problem: on djeluje samo u kontekstu religijske

domene.

Ako zaobiđemo ovakav obrazac, na horizontu se pojavljuje užasa­vajuća slika društva kojim upravlja perverzni pakt izmedu religijskih

fundamentalista i politički korektnih propovjednika tolerancije i pošto­

vanja spram uvjerenja drugih: to je društvo koje koči briga oko toga da

108 SLAVOJ ŽiŽEK

kome pripada dijete. Sudac je na tlu nacrtao krug kredom, stavio dijete

u sredinu i rekao ženama da ga svaka uhvati za jednu ruku: dijete će

pripasti onoj koja ga bude prva izvukla iz kruga. Kad je prava majka

uvidjela da djetetu takvo povlačenje izaziva bol, iz samilosti je povukla

ruku. Dakako, sudac je dodijelio dijete njoj zato jer je iskazala pravu

majčinsku ljubav. U skladu s tom pričom, mogli bismo zamisliti jeruza­

lemski krug kredom. Onaj tko zaista voli Jeruzalem radije će ga pustiti

nego da gleda kako ga nasilno kidaju na komade. Naravno, prava iro­

nija je u tome da je Brechtova anegdota iz drame varijacija suda kralja

Solomona iz Starog zavjeta koji je, shvativši da ne postoji pravedni

način rješavanja dileme o majčinstvu, predložio dvojno rješenje: dijete

treba isjeći na dvije polovice, a svakoj majci će pripasti jedan dio. Prava

majka će, naravno, odustati od polaganja prava na dijete.

Židovi i Palestinci dijele činjenicu da je postojanje dijaspore dio nji­

hova života, sastavni dio njihova identiteta. Što ako bi se zajedno našli

upravo na tom temelju; kad bi umjesto na temelju okupiranja, osvajanja

podjele jednog teritorija, skrbili za zajednički teritorij i održavali ga

kao utočište za one koji su osuđeni na lutanja? Što ako bi Jeruzalem

umjesto njihovog mjesta postao mjesto za sve one koji nemaju svoje

mjesto? Takva zajednička solidarnost jedini je temelj istinskog pomire­

nja: to je shvaćanje da se borbom protiv drugog zapravo borimo protiv

onog što je najranjivije u našem vlastitom životu. Zbog toga bismo,

potpuno svjesni ozbiljnosti sukoba i njegovih mogućih posljedica, tre­

bali više nego ikad ustrajati na tome da je ovdje riječ o lažnom sukobu,

o sukobu koji zamagljuje i mistificira istinsko područje borbe.

Anonimna religija ateizma

Suočeni s bijesnom muslimanskom rajom, dovodimo u pitanje

granice multikulturalne liberalne tolerancije, njene sklonosti da krivnju

prebacuje na sebe i da se trudi »razumjeti« drugog. Drugi je ovdje postao

stvarni drugi, stvaran u svojoj mržnji. Ovdje nailazimo na paradoks

o NAIILJU 109

tolerancije u njegovu najČišćem obliku: do koje mjere bi tolerancija

trebala trpjeti netoleranciju? Sve one divne politički korektne liberalne

formule o tome kako su karikature Muhameda uvredljive i neosjetljive,

ali i nasilne reakcije na nju također neprihvatljive, o tome kako sloboda

sa sobom donosi i odgovornost i kako je ne treba iskorištavati, pokazuju

kakva su sve ograničenja toga pristupa. Što je drugo poznata »sloboda

ali s odgovornošću« doli novi oblik dobrog starog paradoksa prinudnog

izbora. Imate mogućnost izbora pod uvjetom da odaberete pravu stvar;

dana vam je sloboda pod uvjetom da je zapravo nećete iskoristiti.

Na koji se način može prekinuti taj začarani krug beskonačnih osci­

lacija između stavova »za« i »protiv« koji slabi tolerantni um i dovodi ga

u stanje mirovanja? Postoji samo jedan način, a to je odbacivanje istih

onih termina kojima je problem i postavljen. Kao što je to višekratno

naglašavao Gilles Deleuze, ne postoje samo ispravna i pogrešna rješe­

nja problema, postoje također ispravni i pogrešni problemi. Shvaćanje

problema kao uspostavljanje prave mjere između poštovanja spram

drugog nasuprot našoj vlastitoj slobodi izražavanja i shno je neka vrsta

mistifikacije. Nije stoga čudno da se, u malo detaljnijoj analizi. ta dva

suprotstavljena pola pokazuju potajno sličnima. Jezik poštovanja je

jezik liberalne tolerancije: poštovanje ima smisla samo kao pošrovanje

spram onih s kojima se ne slažem. TIme što su uvrijeđeni muslimani

zahtijevali poštovanje spram njihove drugosti, prihvatili su okvir libe­

ralno-tolerantnog diskursa. S druge strane, bogohulnost nije samo stav

ispunjen mržnjom, time da se drugog pogodi tamo gdje je najslabiji,

što se nalazi u samoj srži takvog uvjerenja. Bogohulnost je u strogom

smislu te riječi religijski problem: on djeluje samo u kontekstu religijske

domene.

Ako zaobiđemo ovakav obrazac, na horizontu se pojavljuje užasa­vajuća slika društva kojim upravlja perverzni pakt izmedu religijskih

fundamentalista i politički korektnih propovjednika tolerancije i pošto­

vanja spram uvjerenja drugih: to je društvo koje koči briga oko toga da

110 SLAVOJ ŽiŽEK

se ne uvrijedi drugog (bez obzira na to koliko okrutan i praznovjeran

bio taj drugi), društvo u kqjem su pojedinci uključeni u redovite ritu­

ale »svjedočenja« o vlastitoj viktimizaciji. Prigodom posjeta sveučilištu

Champaign u Illinoisu, odveli su me u restoran koji je na jelovniku

nudio Tuscany fdes (toskanske pržene krumpiriće). Kad sam prijate­

lje upitao da mi razjasne taj naziv, objasnili su mi da se vlasnik želio

pokazati kao patriot kad je riječ o francuskom protivljenju američkom

napadu na Irak, tako da je usvojio ime predloženo u Kongresu i prei­

menovao »French fries« (francuski prženi krumpirići) u »freedom fries«

(slobodarski krumpirići). Međutim, progresivno fakultetsko osoblje

koje je tvorilo većinu gostiju u njegovom restoranu prijetilo je da će

prestati dolaziti kod njega ako »slobodarski krumpirići« i dalje budu

na jelovniku. Vlasnik nije želio izgubiti goste, ali je ipak želio ostaviti

dojam da je domoljub, tako da je izmislio novo ime, »Toskanski krum­

pirići«. Novo ime je zvučalo dovoljno europski, a također i podsjećalo

na idilične mmove o ljepotama Toskane.

Na sličan način kao što je američki Kongres pokušao promijeniti

ime prženom krumpiru, tako su i iranske vlasti pekarama naredile da

dansko pecivo ubuduće zovu »Muhamedova ruža«. Bilo bi lijepo živjeti

u svijetu u kojem bi američki Kongres promijenio iine French fries u

Muhammad fries (Muhamedovi krumpirići) , a iranske vlasti pretvorile

dansko pecivo u ružu slobode. No čini se da će, s obzirom na stanje

tolerancije, jelovnici naših dućana i restorana biti ispunjeni raznim ver­

zijama toskanskih krumpirića.

Tijekom zadnjih nekoliko godina u Sloveniji se odvijala žestoka

rasprava o tome smije li se dopustiti da muslimani (uglavnom imi­

grantski radnici iz bivših jugoslavenskih republika) izgrade džamiju u

Ljubljani. Dok su se konzervativci suprotstavili gradnji džamije zbog

kulturnih, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, tjednik Mladina bio je najustrajniji i najglasniji zagovarajući gradnju džamije, kao što

je i inače branio civilna i društvena prava 1judi iz bivših jugoslaven-

ONAJILJU 111

skih republika. Nije začudilo ni to što je Mladina, u skladu sa svojim

libertinskim stavovima, također bila jedini magazin koji je objavio

karikature Muhameda. Vrijedi i obratno: oni koji su iskazali najveće

»razumijevanje« za nasilne muslimanske proteste bili su isti oni koji

redovito iskazuju svoju brigu za kršćansku Europu.

Usporedba koju su evocirali ti konzervativci dogodila se u Sloveniji

prije nekoliko godina u obliku skandala. Rock grupa Strelnikofftiskala

je plakat u povodu svoga koncerta koji je prikazivao klasičnu sliku

Marije s malim Isusom u naručju, ali na poseban način. U svom krilu

Marija drži štakora umjesto Isusa. Dakako, poanta te paralele bila je

javna osuda karikatura koje se sprdaju s kršćanstvom na tragu onih s

Muhamedom. Istog trena konzervativci su iskoristili priliku da istaknu

razliku u reakcijama zabrinutih vjerskih zajednica kao argument za

postojanje civilizacijskih razlika. Europa se nedvojbeno iskazala kao

nadmoćna s obzirom na to da smo se mi kršćani ograničili samo na

verbalni protest, dok su muslimani pribjegli ubijanju i paležu.

Takvi neobični savezi dovode europske muslimane pred težak izbor

koji naglašava njihovu paradoksalnu poziciju: jedina politička skupina

koja ih ne svodi na građane drugog reda i koje im nudi dovoljno pro­

stora za korištenja njihova religijskog identiteta su »bezbožni« ateistički

liberali, dok su im kršćanski konzervativci, koji su im najbliži u smislu

vjerske društvene prakse, zapravo najveći politički neprijatelji. Paradoks

se sastoji u tome da njihovi jedini pravi saveznici nisu oni koji su prvi

objavili karikature Muhameda, nego oni koji su ih zbog solidarnosti sa

slobodom izražavanja ponovo tiskali.

Ovdje nam pada na pamet Marxova analiza političke zamršenosti

Francuske revolucije 1848. godine. Vladajuća Stranka Poretka bila je

koalicijska stranka dviju rojalističkih frakcija, burbonaca i orleanaca.

Dvije stranke nisu bile u stanju pronaći zajedničkog označitelja na

razini rojalizrna, jer se ne može biti rojalist općenito, već samo podr­

žavati određenu kraljevsku lozu. Stranke su se mogle ujediniti jedino

110 SLAVOJ ŽiŽEK

se ne uvrijedi drugog (bez obzira na to koliko okrutan i praznovjeran

bio taj drugi), društvo u kqjem su pojedinci uključeni u redovite ritu­

ale »svjedočenja« o vlastitoj viktimizaciji. Prigodom posjeta sveučilištu

Champaign u Illinoisu, odveli su me u restoran koji je na jelovniku

nudio Tuscany fdes (toskanske pržene krumpiriće). Kad sam prijate­

lje upitao da mi razjasne taj naziv, objasnili su mi da se vlasnik želio

pokazati kao patriot kad je riječ o francuskom protivljenju američkom

napadu na Irak, tako da je usvojio ime predloženo u Kongresu i prei­

menovao »French fries« (francuski prženi krumpirići) u »freedom fries«

(slobodarski krumpirići). Međutim, progresivno fakultetsko osoblje

koje je tvorilo većinu gostiju u njegovom restoranu prijetilo je da će

prestati dolaziti kod njega ako »slobodarski krumpirići« i dalje budu

na jelovniku. Vlasnik nije želio izgubiti goste, ali je ipak želio ostaviti

dojam da je domoljub, tako da je izmislio novo ime, »Toskanski krum­

pirići«. Novo ime je zvučalo dovoljno europski, a također i podsjećalo

na idilične mmove o ljepotama Toskane.

Na sličan način kao što je američki Kongres pokušao promijeniti

ime prženom krumpiru, tako su i iranske vlasti pekarama naredile da

dansko pecivo ubuduće zovu »Muhamedova ruža«. Bilo bi lijepo živjeti

u svijetu u kojem bi američki Kongres promijenio iine French fries u

Muhammad fries (Muhamedovi krumpirići) , a iranske vlasti pretvorile

dansko pecivo u ružu slobode. No čini se da će, s obzirom na stanje

tolerancije, jelovnici naših dućana i restorana biti ispunjeni raznim ver­

zijama toskanskih krumpirića.

Tijekom zadnjih nekoliko godina u Sloveniji se odvijala žestoka

rasprava o tome smije li se dopustiti da muslimani (uglavnom imi­

grantski radnici iz bivših jugoslavenskih republika) izgrade džamiju u

Ljubljani. Dok su se konzervativci suprotstavili gradnji džamije zbog

kulturnih, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, tjednik Mladina bio je najustrajniji i najglasniji zagovarajući gradnju džamije, kao što

je i inače branio civilna i društvena prava 1judi iz bivših jugoslaven-

ONAJILJU 111

skih republika. Nije začudilo ni to što je Mladina, u skladu sa svojim

libertinskim stavovima, također bila jedini magazin koji je objavio

karikature Muhameda. Vrijedi i obratno: oni koji su iskazali najveće

»razumijevanje« za nasilne muslimanske proteste bili su isti oni koji

redovito iskazuju svoju brigu za kršćansku Europu.

Usporedba koju su evocirali ti konzervativci dogodila se u Sloveniji

prije nekoliko godina u obliku skandala. Rock grupa Strelnikofftiskala

je plakat u povodu svoga koncerta koji je prikazivao klasičnu sliku

Marije s malim Isusom u naručju, ali na poseban način. U svom krilu

Marija drži štakora umjesto Isusa. Dakako, poanta te paralele bila je

javna osuda karikatura koje se sprdaju s kršćanstvom na tragu onih s

Muhamedom. Istog trena konzervativci su iskoristili priliku da istaknu

razliku u reakcijama zabrinutih vjerskih zajednica kao argument za

postojanje civilizacijskih razlika. Europa se nedvojbeno iskazala kao

nadmoćna s obzirom na to da smo se mi kršćani ograničili samo na

verbalni protest, dok su muslimani pribjegli ubijanju i paležu.

Takvi neobični savezi dovode europske muslimane pred težak izbor

koji naglašava njihovu paradoksalnu poziciju: jedina politička skupina

koja ih ne svodi na građane drugog reda i koje im nudi dovoljno pro­

stora za korištenja njihova religijskog identiteta su »bezbožni« ateistički

liberali, dok su im kršćanski konzervativci, koji su im najbliži u smislu

vjerske društvene prakse, zapravo najveći politički neprijatelji. Paradoks

se sastoji u tome da njihovi jedini pravi saveznici nisu oni koji su prvi

objavili karikature Muhameda, nego oni koji su ih zbog solidarnosti sa

slobodom izražavanja ponovo tiskali.

Ovdje nam pada na pamet Marxova analiza političke zamršenosti

Francuske revolucije 1848. godine. Vladajuća Stranka Poretka bila je

koalicijska stranka dviju rojalističkih frakcija, burbonaca i orleanaca.

Dvije stranke nisu bile u stanju pronaći zajedničkog označitelja na

razini rojalizrna, jer se ne može biti rojalist općenito, već samo podr­

žavati određenu kraljevsku lozu. Stranke su se mogle ujediniti jedino

112 SLAVO, ŽiŽEK

pod zastavom »anonimnog kraljevstva Republike«. Drugim riječima,

jedini način na koji se općenito može biti rojalist je taj da se bude

republikanac. 16 Isto vrijedi i za religiju: ne može se biti religiozan opće­

nito, moguće je vjerovati samo u neke bogove/Boga na štetu drugih.

Propast svih pokušaja za objedinjavanjem religija svijeta pokazuje kako

je jedini način da se bude religiozan u općenitom smislu taj da se bude

pod zastavom »anonimne religije ateizma«. Kao što pokazuje sudbina

muslimanskih zajednica na Zapadu, one mogu procvjetati tek pod tim

zajedničkim nazivnikom. Stoga ima neke poetske pravde u činjenici da

je nakon općega muslimanskog protesta protiv bezbožne Danske uslije­

dilo sve snažnije nasilje između sunita i šijita, dvije muslimanske struje

u Iraku. Lekcija svakog mogućeg totalitarizma ovdje je jasno vidljiva:

borba protiv vanjskog neprijatelja prije ili kasnije uvijek se preokrene u

unutarnju podjelu i borbu s unutrašnjim neprijateljem.

Nakon svih nedavnih teza o »post-sekularnom« povratku religijskog,

granica razočaranja i nužde za ponovnim otkrivanjem onog svetog,

možda je ono ŠtO nam istinski treba zapravo doza starog dobrog ate­

izma. Bijes koji su karikature Muhameda izazvale u muslimanskim

zemljama predstavljaju još jedan dokaz za tezu kako ne treba podcijeniti

snagu religijskih uvjerenja. Bez obzira na to koliko nasilje muslimanske

raje izgleda jadno i žalosno, ono podcrtava činjenicu kako nepromi­

šljeni i cinični zapadnjački libertinci također moraju iz njega naučiti

lekciju: ovdje se nalau granice sekularnog oslobađanja od začaranosti

- ili nam je bar tako rečeno.

No je li to zaista lekcija koju bismo trebali naučiti iz ubojitog nasilja

rulje, pljačkanja i paleža u ime religije? Dugo su nam govorili da bismo

bez religije bili tek egoistične životinje koje se bore za svoju sudbinu

s moralnošću koja je na razini vučjeg čopora, te da nas samo religija

može uzdići na višu duhovnu razinu. Danas kad se religija diljem svijeta

javlja kao glavni izvor ubojitog nasUja, već su nam dosadila neprestana

uvjeravanja kako kršćanski, muslimanski i hinduski fundamentalisti

o IA.IL,U U3

u osnovi samo zlorabe j izokreću plemenitu duhovnu poruku njihova

temeljnog uvjerenja. Nije li vrijeme da se ateizmu vrati dostojanstvo,

ateizmu koji je vjerojatno naša jedina nada za uspostavljanje mira?

Gotovo uvijek kad je riječ o nasilju koje ima za uzrok religiju, uvijek

svaljujerno krivicu na samo nasilje u smislu da imamo posla s nasilnim

ili »terorističkim« političkim akterima koji »ziorabe« plemenitu religiju

tako da cilj postaje odvajanje autentične biti religije od njene političke

instrumentalizacije. Međutim, što ako zamislimo taj odnos na obraran

način? Što ako se snaga posredovanja koja nas prisiljava da obuzdamo

naše nasilje pokaže kao njegov tajni pokretač? Što ako se u tom slučaju umjesto odricanja od nasilja odreknemo religije, uključujući i njene

sekularne permutacije poput staljinističkog komunizma s oslanjanjem

na povijesnog velikog Drugog, te se prepustimo samom nasilju, preu­

zimajući punu odgovornost za njega, bez potrebe da ga zamaskiramo u

neku vrstu velikog Drugog?

Često se tvrdi da je svaka suvremena etička rasprava zapravo rasprava

između Charlesa Darwina i pape. S jedne se strane nalazi sekularna (ne)

moralnost koja smatra da je prihvadjivo i poželjno bezdušno iskorištavati

i žrtvovati pojedince. S druge je strane kršćanska moralnost koja smatra

da svaka osoba ima besmrtnu dušu i da je zbog toga sveta. U sklopu tog

zanimljivo je spomenuti kako su nakon početka Prvoga svjetskog rata

neki socijalni darvinisti bili pad~sti na temelju svoga anti-egalitarnog

darvinizma; Ernst Haeckel, vodeći zagovornik socijalnog darvinizma,

suprotstavljao se ratu stoga što su u njemu ginuli pogrešni ljudi: »Što

je čovjek snažniji, zdraviji i normalniji, veća je šansa da će poginuti od

metka, topa ili srodnih oruđa kulture.«17 Problem je u tome što slabima

i boleiljivima nije bilo dopušteno služiti vojsku. Ostavljeni su da zasnu­

ju obitelj i time dovedu naciju u stanje biološkog propadanja. Jedno

od predloženih rješenja bilo je prisiliti cjelokupno stanovništvo da služi

vojsku, a nakon toga tijekom borbi okrutno upotrijebiti slabe i bolesne

kao topovsko meso u samoubilačkim napadima.

112 SLAVO, ŽiŽEK

pod zastavom »anonimnog kraljevstva Republike«. Drugim riječima,

jedini način na koji se općenito može biti rojalist je taj da se bude

republikanac. 16 Isto vrijedi i za religiju: ne može se biti religiozan opće­

nito, moguće je vjerovati samo u neke bogove/Boga na štetu drugih.

Propast svih pokušaja za objedinjavanjem religija svijeta pokazuje kako

je jedini način da se bude religiozan u općenitom smislu taj da se bude

pod zastavom »anonimne religije ateizma«. Kao što pokazuje sudbina

muslimanskih zajednica na Zapadu, one mogu procvjetati tek pod tim

zajedničkim nazivnikom. Stoga ima neke poetske pravde u činjenici da

je nakon općega muslimanskog protesta protiv bezbožne Danske uslije­

dilo sve snažnije nasilje između sunita i šijita, dvije muslimanske struje

u Iraku. Lekcija svakog mogućeg totalitarizma ovdje je jasno vidljiva:

borba protiv vanjskog neprijatelja prije ili kasnije uvijek se preokrene u

unutarnju podjelu i borbu s unutrašnjim neprijateljem.

Nakon svih nedavnih teza o »post-sekularnom« povratku religijskog,

granica razočaranja i nužde za ponovnim otkrivanjem onog svetog,

možda je ono ŠtO nam istinski treba zapravo doza starog dobrog ate­

izma. Bijes koji su karikature Muhameda izazvale u muslimanskim

zemljama predstavljaju još jedan dokaz za tezu kako ne treba podcijeniti

snagu religijskih uvjerenja. Bez obzira na to koliko nasilje muslimanske

raje izgleda jadno i žalosno, ono podcrtava činjenicu kako nepromi­

šljeni i cinični zapadnjački libertinci također moraju iz njega naučiti

lekciju: ovdje se nalau granice sekularnog oslobađanja od začaranosti

- ili nam je bar tako rečeno.

No je li to zaista lekcija koju bismo trebali naučiti iz ubojitog nasilja

rulje, pljačkanja i paleža u ime religije? Dugo su nam govorili da bismo

bez religije bili tek egoistične životinje koje se bore za svoju sudbinu

s moralnošću koja je na razini vučjeg čopora, te da nas samo religija

može uzdići na višu duhovnu razinu. Danas kad se religija diljem svijeta

javlja kao glavni izvor ubojitog nasUja, već su nam dosadila neprestana

uvjeravanja kako kršćanski, muslimanski i hinduski fundamentalisti

o IA.IL,U U3

u osnovi samo zlorabe j izokreću plemenitu duhovnu poruku njihova

temeljnog uvjerenja. Nije li vrijeme da se ateizmu vrati dostojanstvo,

ateizmu koji je vjerojatno naša jedina nada za uspostavljanje mira?

Gotovo uvijek kad je riječ o nasilju koje ima za uzrok religiju, uvijek

svaljujerno krivicu na samo nasilje u smislu da imamo posla s nasilnim

ili »terorističkim« političkim akterima koji »ziorabe« plemenitu religiju

tako da cilj postaje odvajanje autentične biti religije od njene političke

instrumentalizacije. Međutim, što ako zamislimo taj odnos na obraran

način? Što ako se snaga posredovanja koja nas prisiljava da obuzdamo

naše nasilje pokaže kao njegov tajni pokretač? Što ako se u tom slučaju umjesto odricanja od nasilja odreknemo religije, uključujući i njene

sekularne permutacije poput staljinističkog komunizma s oslanjanjem

na povijesnog velikog Drugog, te se prepustimo samom nasilju, preu­

zimajući punu odgovornost za njega, bez potrebe da ga zamaskiramo u

neku vrstu velikog Drugog?

Često se tvrdi da je svaka suvremena etička rasprava zapravo rasprava

između Charlesa Darwina i pape. S jedne se strane nalazi sekularna (ne)

moralnost koja smatra da je prihvadjivo i poželjno bezdušno iskorištavati

i žrtvovati pojedince. S druge je strane kršćanska moralnost koja smatra

da svaka osoba ima besmrtnu dušu i da je zbog toga sveta. U sklopu tog

zanimljivo je spomenuti kako su nakon početka Prvoga svjetskog rata

neki socijalni darvinisti bili pad~sti na temelju svoga anti-egalitarnog

darvinizma; Ernst Haeckel, vodeći zagovornik socijalnog darvinizma,

suprotstavljao se ratu stoga što su u njemu ginuli pogrešni ljudi: »Što

je čovjek snažniji, zdraviji i normalniji, veća je šansa da će poginuti od

metka, topa ili srodnih oruđa kulture.«17 Problem je u tome što slabima

i boleiljivima nije bilo dopušteno služiti vojsku. Ostavljeni su da zasnu­

ju obitelj i time dovedu naciju u stanje biološkog propadanja. Jedno

od predloženih rješenja bilo je prisiliti cjelokupno stanovništvo da služi

vojsku, a nakon toga tijekom borbi okrutno upotrijebiti slabe i bolesne

kao topovsko meso u samoubilačkim napadima.

114 SLAVOJ ŽiŽEK

Ono što danas takvu ideju čini problematičnom jest činjenica da

masovno ubijanje postaje u sve većoj mjeri legitimirano religijskim

pojmovima, dok je pacifizam prije svega ateistički. Upravo je vjera u

određeni božanski cilj ono što nam omogućava instrumentalizaciju

pojedinaca, dok ateizam ne zahtijeva takav cilj i stoga odbacuje sve obli­

ke svetog žrtvovanja. Nije stoga čudno da je Elton John (kako izvještava

Associated Press 12. studenoga 2006.) izjavio kako se divi Kristovom

nauku i ostalim duhovnim vođama, ali da se suprotstavlja svakom obli­

ku organizirane religije. Elton je u glazbenom prilogu Observera rekao:

»Mislim da je religija uvijek zagovarala mržnju prema homoseksualci­

ma. Religija zastupa mržnju i prezir prema homoseksualcima. Kad bi se

mene pitalo, u potpunosti bih zabranio religiju. Čini se da organizirani

oblici religije ne djeluju: oni ljude pretvaraju u leminge pune mržnje

koji uopće nisu suosjećajnL« Religijski vođe također nisu uspjeli smiriti

napetosti i sukobe u svijetu. »Zašto ne organiziraju konklavu, zašto ne

sjednu zajedno za stol?« pita se Elton.

Dominacija religijski (ili etnički) opravdanog nasilja može se shvatiti

uzmemo li u obzir činjenicu da živimo u razdoblju koje samo sebe shva­

ća kao post-ideološko. Budući da se neka velika pitanja u javnoj sferi više

ne mogu iskoristiti kao poticaj za masovno nasilje ili rat, budući da nas

naša hegemonska ideologija poziva da uživamo u životu i da ostvarimo

svoje potencijale, većini ljudi je teško svladati vlastitu odbojnost prema

mučenju i ubijanju drugih ljudi. Velika većina ljudi je spontano »moral­

na«: ubijanje drugih ljudi za njih predstavlja duboku traumu. Stoga, da

bi ih se natjeralo na to učine, potreban je neki veći »sveti« cilj koji bi

tričave osobne dileme oko ubijanja ljudi učinio trivijalnim. Religija ili etnička pripadnost savršeno obavljaju taj posao. Dakako, postoje i pato­

loški ateisti koji su u stanju počiniti masovno ubojstvo samo iz pukoga

užitka, bez ikakva posebnog cilja, no oni su rijetka iznimka. Većinu

treba Ilanestezirati«, smanjiti njihovu elementarnu osjetljivost spram

patnji drugih. Da bi se to postiglo, potreban je sveti cilj.

o IAIILJU U5

Prije više od stotinu godina Dostojevski je u Braći Karamazov/mA upozorio na opasnost koju predstavlja bezbožni moralni nihilizam: _Ako Bog ne postoji, onda je sve dopušteno.« Jedan od francuskih »novih filozo­

fu« Andre Glucksmann primijenio je Dostoj evski; evu kritiku bezbožnog

nihilizma na događaje jedanaestog rujna, kao što kazuje i sam naslov nje­

gove knjige: Dostofevski tt Manhattan (Dostojevski na Manhattanu). Bio je

posve u krivu: lekcija koju nas je naučio današnji terorizam glasi: ako ima

Boga, onda je sve (čak i ubojstvo stotina nedužnih prolaznika) dopušteno

onima koji tvrde da izravno djeluju u ime Boga kao oruđe njegove volje,

jer je očito kako izravna veza s Bogom opravdava naše kršenje svakog

lIpuko ljudskog« ograničenja i prosuđivanja. Pravi dokaz za tu tezu su

Ilbezbožni« komunisti iz Staljinova vremena: njima je sve bilo dopušteno

jer su se smatrali instrumentima provođenja božanske volje, odnosno

»povijesne nužnosti napretka« prema ostvarenju komunističkog društva.

Augustin je ponudio formulu fundamentalističke religijske suspen­

zije onog etičkog: »Ljubi Boga i čini kako ti drago«. Moglo bi se reći i

»Ljubi i čini što god želiš«, s obzirom na to da se iz kršćanske perspekti­

ve ovo dvoje smatra istim. Naposljetku, Bog je ljubav. Naravno, kvaka

je u tome da ćeš, ako zaista voliš Boga, poželjeti ono što on želi - ono

što je njemu drago, bit će drago i tebi, a ono što mu nije drago učinit će

te nesretnim. Stoga se ne radi o tome da možeš činiti što god želiš:, ako

je tvoja ljubav prema Bogu istinska, onda ona jamči da ćeš u onome što

želiš napraviti slijediti najviše etičke standarde. To je poput one poslo­

vične šale: I)Moja zaručnica nikad ne kasni na sastanak, jer kad bi zaka­snila više ne bi bila moja zaručnica.« Ako ljubiš Boga, učinit ćeš sve što

god želiš, zato jer kad učiniš nešto loše to je dokaz da zapravo ne ljubiš

Boga ... Međutim, to se proturječje nastavlja jer nema izvanjskog jam­

stva osim tvoje vjere što zapravo Bog od tebe očekuje da učiniš. Budući

da ne postoje nikakvi etički standardi koji bi bili izvanjski tvojoj vjeri u

Boga i ljubavi prema njemu, uvijek postoji opasnost da ćeš upotrijebiti

svoju ljubav prema Bogu kao opravdanje za najstrašnija djela.

114 SLAVOJ ŽiŽEK

Ono što danas takvu ideju čini problematičnom jest činjenica da

masovno ubijanje postaje u sve većoj mjeri legitimirano religijskim

pojmovima, dok je pacifizam prije svega ateistički. Upravo je vjera u

određeni božanski cilj ono što nam omogućava instrumentalizaciju

pojedinaca, dok ateizam ne zahtijeva takav cilj i stoga odbacuje sve obli­

ke svetog žrtvovanja. Nije stoga čudno da je Elton John (kako izvještava

Associated Press 12. studenoga 2006.) izjavio kako se divi Kristovom

nauku i ostalim duhovnim vođama, ali da se suprotstavlja svakom obli­

ku organizirane religije. Elton je u glazbenom prilogu Observera rekao:

»Mislim da je religija uvijek zagovarala mržnju prema homoseksualci­

ma. Religija zastupa mržnju i prezir prema homoseksualcima. Kad bi se

mene pitalo, u potpunosti bih zabranio religiju. Čini se da organizirani

oblici religije ne djeluju: oni ljude pretvaraju u leminge pune mržnje

koji uopće nisu suosjećajnL« Religijski vođe također nisu uspjeli smiriti

napetosti i sukobe u svijetu. »Zašto ne organiziraju konklavu, zašto ne

sjednu zajedno za stol?« pita se Elton.

Dominacija religijski (ili etnički) opravdanog nasilja može se shvatiti

uzmemo li u obzir činjenicu da živimo u razdoblju koje samo sebe shva­

ća kao post-ideološko. Budući da se neka velika pitanja u javnoj sferi više

ne mogu iskoristiti kao poticaj za masovno nasilje ili rat, budući da nas

naša hegemonska ideologija poziva da uživamo u životu i da ostvarimo

svoje potencijale, većini ljudi je teško svladati vlastitu odbojnost prema

mučenju i ubijanju drugih ljudi. Velika većina ljudi je spontano »moral­

na«: ubijanje drugih ljudi za njih predstavlja duboku traumu. Stoga, da

bi ih se natjeralo na to učine, potreban je neki veći »sveti« cilj koji bi

tričave osobne dileme oko ubijanja ljudi učinio trivijalnim. Religija ili etnička pripadnost savršeno obavljaju taj posao. Dakako, postoje i pato­

loški ateisti koji su u stanju počiniti masovno ubojstvo samo iz pukoga

užitka, bez ikakva posebnog cilja, no oni su rijetka iznimka. Većinu

treba Ilanestezirati«, smanjiti njihovu elementarnu osjetljivost spram

patnji drugih. Da bi se to postiglo, potreban je sveti cilj.

o IAIILJU U5

Prije više od stotinu godina Dostojevski je u Braći Karamazov/mA upozorio na opasnost koju predstavlja bezbožni moralni nihilizam: _Ako Bog ne postoji, onda je sve dopušteno.« Jedan od francuskih »novih filozo­

fu« Andre Glucksmann primijenio je Dostoj evski; evu kritiku bezbožnog

nihilizma na događaje jedanaestog rujna, kao što kazuje i sam naslov nje­

gove knjige: Dostofevski tt Manhattan (Dostojevski na Manhattanu). Bio je

posve u krivu: lekcija koju nas je naučio današnji terorizam glasi: ako ima

Boga, onda je sve (čak i ubojstvo stotina nedužnih prolaznika) dopušteno

onima koji tvrde da izravno djeluju u ime Boga kao oruđe njegove volje,

jer je očito kako izravna veza s Bogom opravdava naše kršenje svakog

lIpuko ljudskog« ograničenja i prosuđivanja. Pravi dokaz za tu tezu su

Ilbezbožni« komunisti iz Staljinova vremena: njima je sve bilo dopušteno

jer su se smatrali instrumentima provođenja božanske volje, odnosno

»povijesne nužnosti napretka« prema ostvarenju komunističkog društva.

Augustin je ponudio formulu fundamentalističke religijske suspen­

zije onog etičkog: »Ljubi Boga i čini kako ti drago«. Moglo bi se reći i

»Ljubi i čini što god želiš«, s obzirom na to da se iz kršćanske perspekti­

ve ovo dvoje smatra istim. Naposljetku, Bog je ljubav. Naravno, kvaka

je u tome da ćeš, ako zaista voliš Boga, poželjeti ono što on želi - ono

što je njemu drago, bit će drago i tebi, a ono što mu nije drago učinit će

te nesretnim. Stoga se ne radi o tome da možeš činiti što god želiš:, ako

je tvoja ljubav prema Bogu istinska, onda ona jamči da ćeš u onome što

želiš napraviti slijediti najviše etičke standarde. To je poput one poslo­

vične šale: I)Moja zaručnica nikad ne kasni na sastanak, jer kad bi zaka­snila više ne bi bila moja zaručnica.« Ako ljubiš Boga, učinit ćeš sve što

god želiš, zato jer kad učiniš nešto loše to je dokaz da zapravo ne ljubiš

Boga ... Međutim, to se proturječje nastavlja jer nema izvanjskog jam­

stva osim tvoje vjere što zapravo Bog od tebe očekuje da učiniš. Budući

da ne postoje nikakvi etički standardi koji bi bili izvanjski tvojoj vjeri u

Boga i ljubavi prema njemu, uvijek postoji opasnost da ćeš upotrijebiti

svoju ljubav prema Bogu kao opravdanje za najstrašnija djela.

.,:;:.-:::"\t uB ' SLAVOJ ŽiŽEK ,j

Tijekom križarskog pohoda kralja Luja IX »Svetog«. Yves le Breton

izvijestio je kako je jednom prilikom susreo staricu koja je tumarala

ulicama s pladnjem u desnoj ruci u kojem je bila vatra i vrčem punim

vode u lijevoj ruci. Kad ju je upitao što to radi, odvratila je da će vatrom

zapaliti Raj sve dok u potpunosti ne izgori, a vodom će ugasiti oganj u

Paklu sve dok se ne ugasi, jer ,)želim da nitko ne čini dobro samo zato

da bi došao u Raj ili se boji Pakla, već zato da bi činio dobro isključi­

vo iz ljubavi prema Bogu.«19 Ovome se može dodati: zašto ne bismo

izbacili i samoga Boga i činili dobro isključivo zbog samog dobra? Ne

čudi stoga da je danas ovakvo pravo kršćansko etičko stajalište preživjelo

uglavnom u ateizmu.

Fundamentalisti čine dobra djela (odnosno ona koja smatraju

takvim) da bi ispunili Božju volju i da bi zaslužili spasenje: ateisti ih

čine jednostavno stoga što je ispravno činiti dobra djela. Nije li to

također naše najosnovnije iskustvo moralnosti? Kad učinim neko dobro

~~~...ta.d.iJn..t(Lzat9 da bih P!iskrbio Bož111. naklonost nego ~:o ~er ne:: rnQg\I;.9tuga,č,ije - kad ne bih tako postupio, ne bih se mogao

pogledati ,u, zr~a1o. Moralno je djelo po definiciji n~ s;unome

šebi. David Hume, filozof ekonomije iz osamnaestog stoljeća i vjernik,

veoma je precizno ukazao na tu činjenicu napisavši kako je jedini pravi

način iskazivanja istinskog poštovanja spram Boga moralno djelovanje

koje ignorira. ao.ijc..~tojanje. "\ '~''''

Povije~.europskog ateizma ~ njegovih grčkih i rimskih korijena u

Lukrecijevu djelu De rerum natura do modernih klasika poput Spinoze

pružaju nam lekciju o dostojanstvu i hrabrosti. Mnogo više od povre­

menih izljeva hedonizma. ateizam je obilježen sviješću o gorčini svakog

ljudskog života, s obzirom na to da ne postoji neki viši autoritet koji

bi bacao pogled s visina na naše sudbine i jamčio sretan završetak.

Istovremeno, svi oni pokušavaju oblikovati poruku radosti koja se ne

sastoji u bijegu od stvarnosti, nego u njenom prihvaćanju i stvaranju

mjesta za vlastitu osobu u takvom svijetu. Materijalistička je tradicija

o NASIL,U 'G') jedinstvena po načinu na koji spaja skrušenu svijest o tome da nismo

gospodari svemira nego tek mali dijelovi velike cjeline izloženi slučaj­

nim obratima sudbine, sa spremnošću da se prihvati teško breme odgo­

vornosti za ono što temo učiniti od svoga života. U vremenu u kojem

nam sa svih strana prijeti nepredvidiva katastrofa, nije li nam takav staY-..,..)

potreban više negoli ikad prije?

Prije nekoliko godina u Europi se odVijala rasprava o tome treba li kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa uvrstiti u preambulu

nacrta Europskog ustava. Postignut je sporazum pri kojem je kršćan­

stvo spomenuto zajedno s judaizmom, islamom i naslijeđem antike.

Međutim, nigdje nije spomenuto najvrednije naslijeđe Europe, ono

ateističko. Modernu Europu čini jedinstvenom činjenica da je to prva

i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpUn~~fi. legithnno opredje­

ijenje i ne predstavlja nikakvu prep~~.~Ho~om 1:ty'nomP9.I~taju. Upravo je to europsko nasJij~za:'k:ojese'svim:&nag;u;na...ytij~i boriti.

Pravi ateist nema nikakvu potrebu svoje stajalište podržati šokirajući

vjernika svojim bogohulnim stavovima, no isto tako on ne želi svesti

problem karikatura Muhameda isključivo na pitanje poštovanja prema

tuđim uvjerenjima. Poštovanje prema tuđim uvjerenjima kao najvišoj

vrijednosti može značiti samo jedno od ovoga dvoga: ili se spram drugog

odnosimo na pokroviteljski način izbjegavajući ga povrijediti time što

bismo mu srušili iluzije, ili prihvaćamo relativističko stajalište različitih

)lrežima istine« proglašavajući nasilnim nametanjem svako ustrajavanje

na tome da postoji samo jedna istina. Ali, što je onda s podvrgavanjem

islama (kao i svih drugih religija) smjernoj, ali stoga ništa manje okrut~ noj kritičkoj analizi? To je jedini pravi put pokazivanja istinskog pošto­

vanja prema muslimanima: ophoditi se spram njih kao spram ozbiljnih

odraslih osoba koje su odgovorne za svoja uvjerenja.

.,:;:.-:::"\t uB ' SLAVOJ ŽiŽEK ,j

Tijekom križarskog pohoda kralja Luja IX »Svetog«. Yves le Breton

izvijestio je kako je jednom prilikom susreo staricu koja je tumarala

ulicama s pladnjem u desnoj ruci u kojem je bila vatra i vrčem punim

vode u lijevoj ruci. Kad ju je upitao što to radi, odvratila je da će vatrom

zapaliti Raj sve dok u potpunosti ne izgori, a vodom će ugasiti oganj u

Paklu sve dok se ne ugasi, jer ,)želim da nitko ne čini dobro samo zato

da bi došao u Raj ili se boji Pakla, već zato da bi činio dobro isključi­

vo iz ljubavi prema Bogu.«19 Ovome se može dodati: zašto ne bismo

izbacili i samoga Boga i činili dobro isključivo zbog samog dobra? Ne

čudi stoga da je danas ovakvo pravo kršćansko etičko stajalište preživjelo

uglavnom u ateizmu.

Fundamentalisti čine dobra djela (odnosno ona koja smatraju

takvim) da bi ispunili Božju volju i da bi zaslužili spasenje: ateisti ih

čine jednostavno stoga što je ispravno činiti dobra djela. Nije li to

također naše najosnovnije iskustvo moralnosti? Kad učinim neko dobro

~~~...ta.d.iJn..t(Lzat9 da bih P!iskrbio Bož111. naklonost nego ~:o ~er ne:: rnQg\I;.9tuga,č,ije - kad ne bih tako postupio, ne bih se mogao

pogledati ,u, zr~a1o. Moralno je djelo po definiciji n~ s;unome

šebi. David Hume, filozof ekonomije iz osamnaestog stoljeća i vjernik,

veoma je precizno ukazao na tu činjenicu napisavši kako je jedini pravi

način iskazivanja istinskog poštovanja spram Boga moralno djelovanje

koje ignorira. ao.ijc..~tojanje. "\ '~''''

Povije~.europskog ateizma ~ njegovih grčkih i rimskih korijena u

Lukrecijevu djelu De rerum natura do modernih klasika poput Spinoze

pružaju nam lekciju o dostojanstvu i hrabrosti. Mnogo više od povre­

menih izljeva hedonizma. ateizam je obilježen sviješću o gorčini svakog

ljudskog života, s obzirom na to da ne postoji neki viši autoritet koji

bi bacao pogled s visina na naše sudbine i jamčio sretan završetak.

Istovremeno, svi oni pokušavaju oblikovati poruku radosti koja se ne

sastoji u bijegu od stvarnosti, nego u njenom prihvaćanju i stvaranju

mjesta za vlastitu osobu u takvom svijetu. Materijalistička je tradicija

o NASIL,U 'G') jedinstvena po načinu na koji spaja skrušenu svijest o tome da nismo

gospodari svemira nego tek mali dijelovi velike cjeline izloženi slučaj­

nim obratima sudbine, sa spremnošću da se prihvati teško breme odgo­

vornosti za ono što temo učiniti od svoga života. U vremenu u kojem

nam sa svih strana prijeti nepredvidiva katastrofa, nije li nam takav staY-..,..)

potreban više negoli ikad prije?

Prije nekoliko godina u Europi se odVijala rasprava o tome treba li kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa uvrstiti u preambulu

nacrta Europskog ustava. Postignut je sporazum pri kojem je kršćan­

stvo spomenuto zajedno s judaizmom, islamom i naslijeđem antike.

Međutim, nigdje nije spomenuto najvrednije naslijeđe Europe, ono

ateističko. Modernu Europu čini jedinstvenom činjenica da je to prva

i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpUn~~fi. legithnno opredje­

ijenje i ne predstavlja nikakvu prep~~.~Ho~om 1:ty'nomP9.I~taju. Upravo je to europsko nasJij~za:'k:ojese'svim:&nag;u;na...ytij~i boriti.

Pravi ateist nema nikakvu potrebu svoje stajalište podržati šokirajući

vjernika svojim bogohulnim stavovima, no isto tako on ne želi svesti

problem karikatura Muhameda isključivo na pitanje poštovanja prema

tuđim uvjerenjima. Poštovanje prema tuđim uvjerenjima kao najvišoj

vrijednosti može značiti samo jedno od ovoga dvoga: ili se spram drugog

odnosimo na pokroviteljski način izbjegavajući ga povrijediti time što

bismo mu srušili iluzije, ili prihvaćamo relativističko stajalište različitih

)lrežima istine« proglašavajući nasilnim nametanjem svako ustrajavanje

na tome da postoji samo jedna istina. Ali, što je onda s podvrgavanjem

islama (kao i svih drugih religija) smjernoj, ali stoga ništa manje okrut~ noj kritičkoj analizi? To je jedini pravi put pokazivanja istinskog pošto­

vanja prema muslimanima: ophoditi se spram njih kao spram ozbiljnih

odraslih osoba koje su odgovorne za svoja uvjerenja.

5

Molto adagio - Andante

TOLERANCIJA KAO IDEOLOiKA KATEGORIJA

Kulturalizacija politike Zašto se većinu problema danas doživljava kao probleme netoleran­

cije umjesto da ih se shvaća kao probleme nejednakosti, izrabljivanja ili nepravde? Zbog čega je rješenje koje se spominje uvijek tolerancija a ne

emancipacija, politička, pa čak i oružana borba? Neposredni odgovor

nalazi se u temeljnoj ideološkoj kategoriji liberalnog multikulturalizma:

to je »kulturalizacija politike«.

Političke različitosti uvjetovane političkim nejednakostima ili eko­

nomskom eksploatacijom postale su prirodne i neutralizirane kao

»kulturalne« razlike. odnosno proglašene različitim »životnim stilovi­

ma« koji su nešto dano, nešto što se ne može nadići: njih se jedino

može »tolerirati«. Takav stav zahtijeva odgovor koji je ponudio Walter

Benjamin: od kulturalizacije politike do politizacije kulture. Uzrok te

kulturalizacije je povlačenje, neuspjeh izravnih političkih rješenja poput

države blagostanja ili raznorodnih socijalističkih projekata. Tolerancija

predstavlja njihov post-politički ersatz. 1

Politolog Samuel Huntington ponudio je najuspješniju formu­

takve »kulruralizacije politike« proglašavajući glavnim izvorom

današnjih sukoba »sukob civilizacija«, koji bismo mogli nazvati i

Huntingtonovom pošasti našeg doba. Kao što sam kaže, nakon svršet­

ka Hladnog rata »željeznu zavjesu ideologije« zamijenila je »bacšunasta

zavjesa kulture«.2 Huntingtonova mračna slika »sukoba civilizacija« čini

se posve suprotnom od svijetle budućnosti kraja povijesti pod okriljem

ONUILJU 119

globalne liberalne demokracije kako je vidi Francis Fukuyama. Sto bi

mogla biti veća suprotnost Fukuyaminoj pseudo-hegelijanskoj ideji o

»kraju povijesti« - ultimativnoj formuli kapitalističke liberalne demo­

kracije kao najboljeg mogućeg društvenog poretka, pri čemu nema

mjesta za neki drugi konceptualni napredak i pri čemu su prepreke

koje treba prijeći tek empirijske naravi3 - nego Huntingtonova ideja

o »sukobu civilizacija« kao glavnoj političkoj borbi u dvadeset i prvom

stoljeću? »5ukob civilizacija« jest politika na kraju povijesti.

Temeljna suprotnost na koju se oslanja cjelokupna liberalna vizija

jest ona između onih kojima vlada kultura, koje u cijelosti određuje

svijet u kojem su se rodili, i onih koji samo »uživaju« vlastitu kulturu,

koji su uzdignuti iznad nje i mogu je slobodno birati. To nas dovodi

do narednog paradoksa: kultura je istinsko izvorište barbarstva; izravna

identifikacija osobe s pojedinom kulturom omogućuje netoleranciju

prema drugim kulturama. Temeljna suprotnost je ona između kolektiv­

nog i individualnog: kultura je po definiciji kolektivna i pojedinačna,

uskogrudna, isključuje druge kulture. dočim.,je (u tome je idući para­

doks) pojedinac univerzalan, on je sjedište univerzalnosti u onoj mjeri

u kojoj se izdvoji iz partikularne kulture i postavi ponad nje. Međuti~. s obzirom na to da svaki pojedinac mora biti na neki način partikula­

riziran i obitavati u partikularnom svijetu, jedini način da se razriješi

taj paradoks jest da se pojedinac rascijepi na ono univerzalno i parti­

kularno, javno i privatno (pri čemu »privatno« podjednako označava

sigurno utočište obitelji ali i nevladin u javnu sferu civilnoga društva,

ekonomiju).

U liberalizmu kultura je preživjela ali je privatizirana: ona je postala

način života, niz uvjerenja i praksi, a ne javna mreža normi i pravila.

Kultura je stoga doslovno transsupstancijalizirana: isti niz uvjerenja i

praksi prometnuo se iz vezivne moći kolektivnog tijela u izražavanje

osobnih i privatnih idiosinkrazija. Dokle god je kultura izvor barbariz­

ma i netolerancije, dolazimo do neizbježnog zaključka kako je jedini

5

Molto adagio - Andante

TOLERANCIJA KAO IDEOLOiKA KATEGORIJA

Kulturalizacija politike Zašto se većinu problema danas doživljava kao probleme netoleran­

cije umjesto da ih se shvaća kao probleme nejednakosti, izrabljivanja ili nepravde? Zbog čega je rješenje koje se spominje uvijek tolerancija a ne

emancipacija, politička, pa čak i oružana borba? Neposredni odgovor

nalazi se u temeljnoj ideološkoj kategoriji liberalnog multikulturalizma:

to je »kulturalizacija politike«.

Političke različitosti uvjetovane političkim nejednakostima ili eko­

nomskom eksploatacijom postale su prirodne i neutralizirane kao

»kulturalne« razlike. odnosno proglašene različitim »životnim stilovi­

ma« koji su nešto dano, nešto što se ne može nadići: njih se jedino

može »tolerirati«. Takav stav zahtijeva odgovor koji je ponudio Walter

Benjamin: od kulturalizacije politike do politizacije kulture. Uzrok te

kulturalizacije je povlačenje, neuspjeh izravnih političkih rješenja poput

države blagostanja ili raznorodnih socijalističkih projekata. Tolerancija

predstavlja njihov post-politički ersatz. 1

Politolog Samuel Huntington ponudio je najuspješniju formu­

takve »kulruralizacije politike« proglašavajući glavnim izvorom

današnjih sukoba »sukob civilizacija«, koji bismo mogli nazvati i

Huntingtonovom pošasti našeg doba. Kao što sam kaže, nakon svršet­

ka Hladnog rata »željeznu zavjesu ideologije« zamijenila je »bacšunasta

zavjesa kulture«.2 Huntingtonova mračna slika »sukoba civilizacija« čini

se posve suprotnom od svijetle budućnosti kraja povijesti pod okriljem

ONUILJU 119

globalne liberalne demokracije kako je vidi Francis Fukuyama. Sto bi

mogla biti veća suprotnost Fukuyaminoj pseudo-hegelijanskoj ideji o

»kraju povijesti« - ultimativnoj formuli kapitalističke liberalne demo­

kracije kao najboljeg mogućeg društvenog poretka, pri čemu nema

mjesta za neki drugi konceptualni napredak i pri čemu su prepreke

koje treba prijeći tek empirijske naravi3 - nego Huntingtonova ideja

o »sukobu civilizacija« kao glavnoj političkoj borbi u dvadeset i prvom

stoljeću? »5ukob civilizacija« jest politika na kraju povijesti.

Temeljna suprotnost na koju se oslanja cjelokupna liberalna vizija

jest ona između onih kojima vlada kultura, koje u cijelosti određuje

svijet u kojem su se rodili, i onih koji samo »uživaju« vlastitu kulturu,

koji su uzdignuti iznad nje i mogu je slobodno birati. To nas dovodi

do narednog paradoksa: kultura je istinsko izvorište barbarstva; izravna

identifikacija osobe s pojedinom kulturom omogućuje netoleranciju

prema drugim kulturama. Temeljna suprotnost je ona između kolektiv­

nog i individualnog: kultura je po definiciji kolektivna i pojedinačna,

uskogrudna, isključuje druge kulture. dočim.,je (u tome je idući para­

doks) pojedinac univerzalan, on je sjedište univerzalnosti u onoj mjeri

u kojoj se izdvoji iz partikularne kulture i postavi ponad nje. Međuti~. s obzirom na to da svaki pojedinac mora biti na neki način partikula­

riziran i obitavati u partikularnom svijetu, jedini način da se razriješi

taj paradoks jest da se pojedinac rascijepi na ono univerzalno i parti­

kularno, javno i privatno (pri čemu »privatno« podjednako označava

sigurno utočište obitelji ali i nevladin u javnu sferu civilnoga društva,

ekonomiju).

U liberalizmu kultura je preživjela ali je privatizirana: ona je postala

način života, niz uvjerenja i praksi, a ne javna mreža normi i pravila.

Kultura je stoga doslovno transsupstancijalizirana: isti niz uvjerenja i

praksi prometnuo se iz vezivne moći kolektivnog tijela u izražavanje

osobnih i privatnih idiosinkrazija. Dokle god je kultura izvor barbariz­

ma i netolerancije, dolazimo do neizbježnog zaključka kako je jedini

120 SLAVOJ ŽiŽEK

način prevladavanja netolerancije i nasilja izvlačenje iz kulture same srži

subjektova bića, njegove univerzalne biti: u svojoj srži subjekt mora biti

bez-kulturan (kulturlos).4 Filozofski stav koji podržava ovakvu ideolo­

giju univerzalnog liberalnog subjekta je kartezijanski subjekt, napose u

njegovoj kantovskoj varijanti. Taj subjekt se smatra sposobnim za pre­

koračivanje granice svojih partikularnih kulturnih/društvenih korijena

i potvrđivanja svoje cjelovite autonomije i univerzalnosti - temeljno

iskustvo Descartesove univerzalne sumnje je upravo »multikulturalno«

iskustvo o tome kako moja vlastita tradicija nije nimalo bolja od onoga

što nam se čini »ekscentričnom« tradicijom drugih:

[.•.J Naučio sam tijekom svoga školovanja da nema ničega što bi se moglo zamisliti kao neobično ili slabo uvjerljivo a da to prethodno nije već zastupao neki f1lozof, a na putovanjima sam nadalje shvatio da svi oni čiji su osjećaji vrlo drukčiji od naših ne moraju nužno biti barbari ili divljaci, već mogu posjedovati razum baš poput nas ili još i veći.5

Zbog toga za kartezijanskog 6lozafa etnički korijeni ili nacionalni

identitet naprosto nisu kategorija istinitosti. Kantovim rječnikom kaza­no, kad razmatramo svoje etničke korijene, upuštarno se u privatnu

uporabu uma koju ograničavaju proizvoljne dogmatske pretpostavke,

odnosno djelujemo kao »nezreli« pojedinci a ne kao slobodna ljudska

bića koja obitavaju u dimenziji univerzalnog uma. Kad je riječ o razlici

javnog i privatnog, različitost stavova između Kanta i Richarda Rortyja

rijetko se spominje, ali je zaptavO od ključnog značenja: obojica jasno

razlikuju ta dva područja, ali čine to na oprečan način. za Rortyja,

velikog suvremenog liberala ako je takvog ikada bilo, privatnost je sfera

naših idiosinkrazija kojom vladaju kreativnost i neobuzdana imaginaci­

ja, a moralna su razmatranja (gotovo) potisnuta; s druge strane, javnost

je sfera društvene interakcije u kojoj moramo poštovati pravila tako

da ne bismo povrijedUi druge. Drugim riječima, privatnost je prostor

ironije, a javnost prostor solidarnosti.

Međutim, za Kanta javna sfera »svijet-civilno-društvo« označava

paradoksalnu univerzalnu singularnost singularnog subjekta koji poput

o NUILIU :121

kratkog spoja premošćuje posredovanje partikularnog, izravno uzima­

jući udjela u univerzalnom. To je ono štO Kant u poznatom odlomku

djela »Sto je prosvjetiteljstvo?« razumijeva kao »javno« nasuprot »pri­

vatnom«. »Privatno« nije pojedinac nasuprot svezi zajednice, već strn

zajednički institucionalni poredak nečije partikularne identiflkacije,

dok »javno« označava transnacionalnu univerzalnost uporabe nečijeg

uma. Paradoks formule koja se ovome nalazi u podlozi - »misli slo­

bodno, ali budi poslušan!« (koja dakako postavlja čitav niz vlastitih

problema, s obzirom na to da se i ona oslanja na razliku izmedu »perfor­

mativne« razine društvenog autoriteta i razine slobodnoga mišljenja u

kojoj je performativnost zapriječena) jest u tome što pojedinac sudjeluje

u univerzalnoj dimenziji »javne« sfere upravo kao singularni pojedinac

izdvojen iz nečije supstancijalne zajedničke identiflkacije (ili je njoj čak

i suprotstavljen) - osoba može istinski biti univerzalna jedino kao radi­

kalno singularna u pukotinama kolektivnog identiteta. Ovdje bi Kanta

trebalo shvaćati kao Rorty jeva kritičara: unutar njegova shvaćanja javne

sfere neobuzdanog i slobodnog korištenja razuma on naglašava dimen­

ziju emancipacijske univerzalnosti izvan granica pojedinčeva društve­

nog identiteta i njegove pozicije unutar poretka (društvenog) bivanja, a

to je dimenzija koja nedostaje kod Rortyja.

Djelotvorna univerzalnost

Lako je takvo liberalno shvaćanje tolerancije učiniti problematič­

nim, a nasilje koje ga podržava učiniti opipljivim. Prije svega, ono nije

zaista univerzalno, bez kulture (kulturIos): u našim društvima i dalje

dominira spolno obilježena podjela rada koja muškarcima potvrđuje

ulogu sudjelovanja u temeljnim liberalnim kategorijama (autonomi­

ja, ja~na aktivnost, natjecanje), a ženama dodjeljuje ulogu privatne

sfere obiteljske solidarnosti; liberalizam u svojoj suprotnosti između

privatnog i javnog podržava mušku dominaciju. Stoviše, jedino za

modernu zapadnjačku kapitalističku kulturu autonomija i individualna

120 SLAVOJ ŽiŽEK

način prevladavanja netolerancije i nasilja izvlačenje iz kulture same srži

subjektova bića, njegove univerzalne biti: u svojoj srži subjekt mora biti

bez-kulturan (kulturlos).4 Filozofski stav koji podržava ovakvu ideolo­

giju univerzalnog liberalnog subjekta je kartezijanski subjekt, napose u

njegovoj kantovskoj varijanti. Taj subjekt se smatra sposobnim za pre­

koračivanje granice svojih partikularnih kulturnih/društvenih korijena

i potvrđivanja svoje cjelovite autonomije i univerzalnosti - temeljno

iskustvo Descartesove univerzalne sumnje je upravo »multikulturalno«

iskustvo o tome kako moja vlastita tradicija nije nimalo bolja od onoga

što nam se čini »ekscentričnom« tradicijom drugih:

[.•.J Naučio sam tijekom svoga školovanja da nema ničega što bi se moglo zamisliti kao neobično ili slabo uvjerljivo a da to prethodno nije već zastupao neki f1lozof, a na putovanjima sam nadalje shvatio da svi oni čiji su osjećaji vrlo drukčiji od naših ne moraju nužno biti barbari ili divljaci, već mogu posjedovati razum baš poput nas ili još i veći.5

Zbog toga za kartezijanskog 6lozafa etnički korijeni ili nacionalni

identitet naprosto nisu kategorija istinitosti. Kantovim rječnikom kaza­no, kad razmatramo svoje etničke korijene, upuštarno se u privatnu

uporabu uma koju ograničavaju proizvoljne dogmatske pretpostavke,

odnosno djelujemo kao »nezreli« pojedinci a ne kao slobodna ljudska

bića koja obitavaju u dimenziji univerzalnog uma. Kad je riječ o razlici

javnog i privatnog, različitost stavova između Kanta i Richarda Rortyja

rijetko se spominje, ali je zaptavO od ključnog značenja: obojica jasno

razlikuju ta dva područja, ali čine to na oprečan način. za Rortyja,

velikog suvremenog liberala ako je takvog ikada bilo, privatnost je sfera

naših idiosinkrazija kojom vladaju kreativnost i neobuzdana imaginaci­

ja, a moralna su razmatranja (gotovo) potisnuta; s druge strane, javnost

je sfera društvene interakcije u kojoj moramo poštovati pravila tako

da ne bismo povrijedUi druge. Drugim riječima, privatnost je prostor

ironije, a javnost prostor solidarnosti.

Međutim, za Kanta javna sfera »svijet-civilno-društvo« označava

paradoksalnu univerzalnu singularnost singularnog subjekta koji poput

o NUILIU :121

kratkog spoja premošćuje posredovanje partikularnog, izravno uzima­

jući udjela u univerzalnom. To je ono štO Kant u poznatom odlomku

djela »Sto je prosvjetiteljstvo?« razumijeva kao »javno« nasuprot »pri­

vatnom«. »Privatno« nije pojedinac nasuprot svezi zajednice, već strn

zajednički institucionalni poredak nečije partikularne identiflkacije,

dok »javno« označava transnacionalnu univerzalnost uporabe nečijeg

uma. Paradoks formule koja se ovome nalazi u podlozi - »misli slo­

bodno, ali budi poslušan!« (koja dakako postavlja čitav niz vlastitih

problema, s obzirom na to da se i ona oslanja na razliku izmedu »perfor­

mativne« razine društvenog autoriteta i razine slobodnoga mišljenja u

kojoj je performativnost zapriječena) jest u tome što pojedinac sudjeluje

u univerzalnoj dimenziji »javne« sfere upravo kao singularni pojedinac

izdvojen iz nečije supstancijalne zajedničke identiflkacije (ili je njoj čak

i suprotstavljen) - osoba može istinski biti univerzalna jedino kao radi­

kalno singularna u pukotinama kolektivnog identiteta. Ovdje bi Kanta

trebalo shvaćati kao Rorty jeva kritičara: unutar njegova shvaćanja javne

sfere neobuzdanog i slobodnog korištenja razuma on naglašava dimen­

ziju emancipacijske univerzalnosti izvan granica pojedinčeva društve­

nog identiteta i njegove pozicije unutar poretka (društvenog) bivanja, a

to je dimenzija koja nedostaje kod Rortyja.

Djelotvorna univerzalnost

Lako je takvo liberalno shvaćanje tolerancije učiniti problematič­

nim, a nasilje koje ga podržava učiniti opipljivim. Prije svega, ono nije

zaista univerzalno, bez kulture (kulturIos): u našim društvima i dalje

dominira spolno obilježena podjela rada koja muškarcima potvrđuje

ulogu sudjelovanja u temeljnim liberalnim kategorijama (autonomi­

ja, ja~na aktivnost, natjecanje), a ženama dodjeljuje ulogu privatne

sfere obiteljske solidarnosti; liberalizam u svojoj suprotnosti između

privatnog i javnog podržava mušku dominaciju. Stoviše, jedino za

modernu zapadnjačku kapitalističku kulturu autonomija i individualna

122 SLAVOJ ŽiŽEK

sloboda imaju višu poziciju od zajedničke solidarnosti, povezanosti,

odgovornosti za one koji ovise o drugima, dužnosti poštovanja običaja

neke zajednice. Liberalizam preferira određeni tip kulture: modernu

kulturu Zapada. Liberalizam je također snažno obilježen i slobodom

izbora. Postaje netolerantan ako pojedinci iz drugih kultura nemaju

mogućnost slobodnog izbora - kao što je to slučaj s odstranjivanjem

klitorisa, brakom maloljetnika, čedomorstvom, poligamijom i ince­

stom. Međutim, liberalizam, primjerice, ignorira veliki pritisak koji

tjera žene u današnjem liberalnom društvu da se podvrgnu pl.astičnim

operacijama, kozmetičkim implantatima i injekcijama Botoxa da bi

ostale konkurentne na tržištu seksualnosti.

Stoga liberalna ideja »slobodnog izbora« uvijek naposljetku završi

u ćorsokaku. Ako subjekt to želi, može se zalagati za uskogrudnu tra­

diciju unutar koje je rođen, ali mu se prvo moraju pružiti alternative

između kojih onda može izvršiti slobodan izbor. S druge strane, mladim

Amišima je formalno omogućena sloboda izbora, ali uvjeti u kojima

se nalaze dok donose odluku čine taj izbor neslobodnim. Da bi imali

istinski slobodan izbor, morali bi biti temeljito informirani i educirani

o svim opcijama. No jedini način da se to postigne bilo bi njihovo

izdvajanje iz zajednice Amiša i njihova amerikanizacija.

Ovdje su vidljiva i ograničenja klasičnog liberalnog stava spram

muslimanki koje nose veo. ženama je dopušteno nositi veo ukoliko je

to njihov slobodan izbor, a ne opcija koju su im nametnuli muževi iH obitelj. Međutim, kada žene nose veo da bi potvrdile vlastiti slobodni

izbor, primjerice da bi bile u skladu s duhovnošću religije, značenje

nošenja vela se u potpunosti mijenja. On tada više nije znak njihove

pripadnosti muslimanskoj zajednici, već izraz njihove idiosinkrazijske

individualnosti. Ista je stvar i s razlikom između kineskog seljaka koji

jede kinesku hranu jer se u njegovu selu to čini odvajkada, i građanina

nekog megalopolisa na Zapadu kojem je stvar slobodnog izbora otići u

lokalni kineski restoran. Zbog toga su u našim sekularnim društvima

o U.ILJU 1:2]

koja su obilježena izborom ljudi koji i dalje održavaju supstancijalnu

religijsku pripadnost nalaze u podređenom položaju. Čak i ako im je

omogućeno održati vlastito vjerovanje, ono se »tolerira« kao njihov idi­

osinkrazijski osobni izbor iH mišljenje. Onog trenutka kad javno objave

što to za njih zapravo znači, primjerice, stvar supstancijalne pripadnosti,

bivaju optuženi za »fi.tndamentalizam«. To znači da se »subjekt slobod­

nog izbora« u zapadnjačkom »tolerantnom« multikulturalnom smislu

može pojaviti samo kao rezultat ekstremno nasilnog procesa raskidanja s

određenim načinom života, presijecanja veza s vlastitim korijenima.

Uvijek bismo trebali imati na umu koliko je velik oslobađajući

aspekt takvog nasilja koji nas nagoni da vlastito kulturno zaleđe shvati­

mo kao kontingentno. Ne smijemo zaboraviti da se liberalizam pojavio

u Europi nakon katastrofulnog Tridesetogodišnjeg rata između katolika

i protestanata. On je bio odgovor na ključno pitanje kako bi ljudi koji

se razlikuju u svojim fundamentalnim religijskim uvjerenjima mogli

živjeti zajedno. Liberalizam je od građana zahtijevao mnogo više od

popustljive i ponizne tolerancije različitih religija, više od tolerancije

kao povremenog kompromisa. Zahtijevao je da poštujemo druge religi­

je ne unatoč svojim najdubljim religijskim uvjerenjima nego zbog njih

- poštovanje spram drugih je dokaz istinskog vjerovanja. Takav stav je

najbolje izrazio Abu Hanifa, veliki muslimanski intelektualac iz osmog

stoljeća: »Razlika u stavovima u zajednici dokaz je božanske milosti.«6

Jedino u sklopu takvog ideološkog horizonta možemo nečiji identitet

iskusiti kao nešto kontingentno i diskurzivno »projzvedeno«. Ukratko,

fl.Iozofski gledano, da nema kartezijanskog subjekta ne bi postojala

Judith Butler ni njezina teorija o rodnom identitetu koji se performa­

tivno odigrava. Liberalni multikulturalizam bi se mogao osuditi za bilo

što drugo, ali bi mu barem trebalo priznati činjenicu da je u dubokom

smislu anti-»esencijalistički«: njegovo barbarsko Drugo dOŽivljava se

kao esencijalističko i stoga lažno. Fundamentalizam »naturalizira«

»esencijalizira« povijesno uvjetovana kontingentna obilježja. Modernim

122 SLAVOJ ŽiŽEK

sloboda imaju višu poziciju od zajedničke solidarnosti, povezanosti,

odgovornosti za one koji ovise o drugima, dužnosti poštovanja običaja

neke zajednice. Liberalizam preferira određeni tip kulture: modernu

kulturu Zapada. Liberalizam je također snažno obilježen i slobodom

izbora. Postaje netolerantan ako pojedinci iz drugih kultura nemaju

mogućnost slobodnog izbora - kao što je to slučaj s odstranjivanjem

klitorisa, brakom maloljetnika, čedomorstvom, poligamijom i ince­

stom. Međutim, liberalizam, primjerice, ignorira veliki pritisak koji

tjera žene u današnjem liberalnom društvu da se podvrgnu pl.astičnim

operacijama, kozmetičkim implantatima i injekcijama Botoxa da bi

ostale konkurentne na tržištu seksualnosti.

Stoga liberalna ideja »slobodnog izbora« uvijek naposljetku završi

u ćorsokaku. Ako subjekt to želi, može se zalagati za uskogrudnu tra­

diciju unutar koje je rođen, ali mu se prvo moraju pružiti alternative

između kojih onda može izvršiti slobodan izbor. S druge strane, mladim

Amišima je formalno omogućena sloboda izbora, ali uvjeti u kojima

se nalaze dok donose odluku čine taj izbor neslobodnim. Da bi imali

istinski slobodan izbor, morali bi biti temeljito informirani i educirani

o svim opcijama. No jedini način da se to postigne bilo bi njihovo

izdvajanje iz zajednice Amiša i njihova amerikanizacija.

Ovdje su vidljiva i ograničenja klasičnog liberalnog stava spram

muslimanki koje nose veo. ženama je dopušteno nositi veo ukoliko je

to njihov slobodan izbor, a ne opcija koju su im nametnuli muževi iH obitelj. Međutim, kada žene nose veo da bi potvrdile vlastiti slobodni

izbor, primjerice da bi bile u skladu s duhovnošću religije, značenje

nošenja vela se u potpunosti mijenja. On tada više nije znak njihove

pripadnosti muslimanskoj zajednici, već izraz njihove idiosinkrazijske

individualnosti. Ista je stvar i s razlikom između kineskog seljaka koji

jede kinesku hranu jer se u njegovu selu to čini odvajkada, i građanina

nekog megalopolisa na Zapadu kojem je stvar slobodnog izbora otići u

lokalni kineski restoran. Zbog toga su u našim sekularnim društvima

o U.ILJU 1:2]

koja su obilježena izborom ljudi koji i dalje održavaju supstancijalnu

religijsku pripadnost nalaze u podređenom položaju. Čak i ako im je

omogućeno održati vlastito vjerovanje, ono se »tolerira« kao njihov idi­

osinkrazijski osobni izbor iH mišljenje. Onog trenutka kad javno objave

što to za njih zapravo znači, primjerice, stvar supstancijalne pripadnosti,

bivaju optuženi za »fi.tndamentalizam«. To znači da se »subjekt slobod­

nog izbora« u zapadnjačkom »tolerantnom« multikulturalnom smislu

može pojaviti samo kao rezultat ekstremno nasilnog procesa raskidanja s

određenim načinom života, presijecanja veza s vlastitim korijenima.

Uvijek bismo trebali imati na umu koliko je velik oslobađajući

aspekt takvog nasilja koji nas nagoni da vlastito kulturno zaleđe shvati­

mo kao kontingentno. Ne smijemo zaboraviti da se liberalizam pojavio

u Europi nakon katastrofulnog Tridesetogodišnjeg rata između katolika

i protestanata. On je bio odgovor na ključno pitanje kako bi ljudi koji

se razlikuju u svojim fundamentalnim religijskim uvjerenjima mogli

živjeti zajedno. Liberalizam je od građana zahtijevao mnogo više od

popustljive i ponizne tolerancije različitih religija, više od tolerancije

kao povremenog kompromisa. Zahtijevao je da poštujemo druge religi­

je ne unatoč svojim najdubljim religijskim uvjerenjima nego zbog njih

- poštovanje spram drugih je dokaz istinskog vjerovanja. Takav stav je

najbolje izrazio Abu Hanifa, veliki muslimanski intelektualac iz osmog

stoljeća: »Razlika u stavovima u zajednici dokaz je božanske milosti.«6

Jedino u sklopu takvog ideološkog horizonta možemo nečiji identitet

iskusiti kao nešto kontingentno i diskurzivno »projzvedeno«. Ukratko,

fl.Iozofski gledano, da nema kartezijanskog subjekta ne bi postojala

Judith Butler ni njezina teorija o rodnom identitetu koji se performa­

tivno odigrava. Liberalni multikulturalizam bi se mogao osuditi za bilo

što drugo, ali bi mu barem trebalo priznati činjenicu da je u dubokom

smislu anti-»esencijalistički«: njegovo barbarsko Drugo dOŽivljava se

kao esencijalističko i stoga lažno. Fundamentalizam »naturalizira«

»esencijalizira« povijesno uvjetovana kontingentna obilježja. Modernim

124 SLAVOJ ŽiŽEK

Europljanima se druge civilizacije čine uhvaćenima u njihovoj speci­

Sčnoj kulturi, dok oni sami sebe shvaćaju fleksibilnima, onima koji

neprestance mijenjaju vlastite pretpostavke.

»Postkolonijalni« kritičari vole naglašavati neosjetljivost liberalizma

spram vlastitih ograničenja: braneći ljudska prava on želi drugima

nametnuti vlastito shvaćanje ljudskih prava. Medutim, autorefleksivna

osjetljivost na vlastita ograničenja može se pojaviti jedino na pozadini

pojmova autonomije i racionalnosti koje zagovara liberalizam. Dakako,

može se tvrditi da je situacija na Zapadu još gora zato jer je ovdje i sama

represija zataškana i zamaskirana u obliku slobodnog izbora (Zbog

čega se žališ? To je TVOJ izbor!). Naša sloboda izbora često učinko­

vito funkcionira kao puka formalna gesta pristajanja na našu vlastitu

represiju i izrabljivanje. Međutim, ovdje je bitna Hegelova pouka o

važnosti forme: forma ima vlastitu autonomiju i učinkovitost. Stoga

kad usporedimo ženu iz neke zemlje Trećeg svijeta prisiljen u na podvr­

gavanje odsttanjivanju klitorisa ili na brak koji je unaprijed dogovoren

dok je još bila djevojčica, sa ženom iz neke zemlje Prvog svijeta koja

ima mogućnost »slobodno izabrati« bolnu plastičnu operaciju, forma

slobode jest važna ona otvara prostor za kritičku refleksiju.

Štoviše, suprotnost odbacivanja drugih kultura kao netolerantnih ili barbarskih olako je priznanje njihove superiornosti. Sjetimo se kako su

se mnogi britanski kolonizatori u Indiji divili dubini indijske duhovno­

sti koja nam nije dostupna na Zapadu jer smo opsjednuti racionalnošću

i materijalnim blagostanjem. Nije li jedno od klasičnih mjesta zapad­

njačkog liberalizma uzdizanje Drugog jer živi život koji je u većoj mjeri

harmoničan, prirodan, manje kompetitivan i usmjeren prema suradnji

a ne dominaciji? S tim je povezano još nešto: neosjetljivost na represiju

u ime »poštovanja« za kulturu Drugog. Čak se i sloboda izbora ovdje

često navodi na pervertiran način: ti ljudi su izabrali svoj način života

koji uključuje i spaljivanje udovica i mi bismo, ma koliko nam se to čini

vrijednim osude i odbojnim morali poštovati njihov izbor.

o NASILJU 125

»R.adikalna« postkolonijalna kritika liberalizma stoga ostaje na uobi­

čajenoj marksističkoj razini prokazivanja lažne univerzalnosti. poka­

zivanja kako pozicija koja se predstavlja kao neutralna i univerzalna

učinkovito privilegira određenu (heteroseksualnu, mušku, kršćansku)

kulturu. Preciznije kazano, takvo stajalište je saddano unutar uobiča­

jene postmoderne anti-esencijalističke pozicije, oblika političke verzije

Foucaultova shvaćanja seksualnosti koju proizvode različite seksualne

prakse: ovdje je »čovjek« kao nosilac ljudskih prava generiran kao skup

političkih praksi koje materijaliziraju pojam građanstva. Ljudska se

prava pojavljuju kao lažna ideološka univerzalnost koja zamagljuje i

legitimizira stvarnu politiku zapadnjačkog imperijalizma i dominacije,

vojne intervencije i neokolonijalizma. Pitanje glasi: je li to dovoljno da

bi se moglo nazvati kritikom?

Simptomatska marksistička analiza uvjerljivo pokazuje partikularni

sadržaj koji daje specifično bucžoasku ideološku notu pojmu ljudskih

prava: univerzalna ljudska prava su zapravo prava bijelih muških velepo­

sjednika na slobodnu razmjenu na tržištu i eksploatacijU radnika i žena,

kao i provođenje političke dominacije. Međutim, prepoznavanje parti­

kularnog sadržaja koji hegemonizira univerzalnu formu tek je jedan dio

priče. Njen drugi, ključni dio sastoji se od postavljanja mnogo složeni­

jeg dodatnog pitanja koje se odnosi na pojavljivanje same forme univer­

zalnosti. Kako i pod kojim speciSčnim povijesnim uvjetima apstraktna

univerzalnost postaje »činjenicom (društvenog) života«? Pod kojim

se uvjetima pojedinci doživljavaju kao subjekti univerzalnih ljudskih

prava? Ovo je smisao Marxove analize fetišizma robe: u društvu kojim

dominira robna razmjena, pojedinci se u svakidašnjem ž.ivotu odnose

prema samima sebi kao i prema objektima koje susreću kao prema

kontingentnom utjelovljenju apstraktno-univerzalnih pojmova. Ono

što sam »ja« kao takav, moje konkretno društveno i kulturno zalede,

dOŽivljava se kao kontingentno, jer je ono što me u krajnjoj liniji deSni­

ra apstraktna univerzalna sposobnost da mislim ilili radim. Svaki objekt

124 SLAVOJ ŽiŽEK

Europljanima se druge civilizacije čine uhvaćenima u njihovoj speci­

Sčnoj kulturi, dok oni sami sebe shvaćaju fleksibilnima, onima koji

neprestance mijenjaju vlastite pretpostavke.

»Postkolonijalni« kritičari vole naglašavati neosjetljivost liberalizma

spram vlastitih ograničenja: braneći ljudska prava on želi drugima

nametnuti vlastito shvaćanje ljudskih prava. Medutim, autorefleksivna

osjetljivost na vlastita ograničenja može se pojaviti jedino na pozadini

pojmova autonomije i racionalnosti koje zagovara liberalizam. Dakako,

može se tvrditi da je situacija na Zapadu još gora zato jer je ovdje i sama

represija zataškana i zamaskirana u obliku slobodnog izbora (Zbog

čega se žališ? To je TVOJ izbor!). Naša sloboda izbora često učinko­

vito funkcionira kao puka formalna gesta pristajanja na našu vlastitu

represiju i izrabljivanje. Međutim, ovdje je bitna Hegelova pouka o

važnosti forme: forma ima vlastitu autonomiju i učinkovitost. Stoga

kad usporedimo ženu iz neke zemlje Trećeg svijeta prisiljen u na podvr­

gavanje odsttanjivanju klitorisa ili na brak koji je unaprijed dogovoren

dok je još bila djevojčica, sa ženom iz neke zemlje Prvog svijeta koja

ima mogućnost »slobodno izabrati« bolnu plastičnu operaciju, forma

slobode jest važna ona otvara prostor za kritičku refleksiju.

Štoviše, suprotnost odbacivanja drugih kultura kao netolerantnih ili barbarskih olako je priznanje njihove superiornosti. Sjetimo se kako su

se mnogi britanski kolonizatori u Indiji divili dubini indijske duhovno­

sti koja nam nije dostupna na Zapadu jer smo opsjednuti racionalnošću

i materijalnim blagostanjem. Nije li jedno od klasičnih mjesta zapad­

njačkog liberalizma uzdizanje Drugog jer živi život koji je u većoj mjeri

harmoničan, prirodan, manje kompetitivan i usmjeren prema suradnji

a ne dominaciji? S tim je povezano još nešto: neosjetljivost na represiju

u ime »poštovanja« za kulturu Drugog. Čak se i sloboda izbora ovdje

često navodi na pervertiran način: ti ljudi su izabrali svoj način života

koji uključuje i spaljivanje udovica i mi bismo, ma koliko nam se to čini

vrijednim osude i odbojnim morali poštovati njihov izbor.

o NASILJU 125

»R.adikalna« postkolonijalna kritika liberalizma stoga ostaje na uobi­

čajenoj marksističkoj razini prokazivanja lažne univerzalnosti. poka­

zivanja kako pozicija koja se predstavlja kao neutralna i univerzalna

učinkovito privilegira određenu (heteroseksualnu, mušku, kršćansku)

kulturu. Preciznije kazano, takvo stajalište je saddano unutar uobiča­

jene postmoderne anti-esencijalističke pozicije, oblika političke verzije

Foucaultova shvaćanja seksualnosti koju proizvode različite seksualne

prakse: ovdje je »čovjek« kao nosilac ljudskih prava generiran kao skup

političkih praksi koje materijaliziraju pojam građanstva. Ljudska se

prava pojavljuju kao lažna ideološka univerzalnost koja zamagljuje i

legitimizira stvarnu politiku zapadnjačkog imperijalizma i dominacije,

vojne intervencije i neokolonijalizma. Pitanje glasi: je li to dovoljno da

bi se moglo nazvati kritikom?

Simptomatska marksistička analiza uvjerljivo pokazuje partikularni

sadržaj koji daje specifično bucžoasku ideološku notu pojmu ljudskih

prava: univerzalna ljudska prava su zapravo prava bijelih muških velepo­

sjednika na slobodnu razmjenu na tržištu i eksploatacijU radnika i žena,

kao i provođenje političke dominacije. Međutim, prepoznavanje parti­

kularnog sadržaja koji hegemonizira univerzalnu formu tek je jedan dio

priče. Njen drugi, ključni dio sastoji se od postavljanja mnogo složeni­

jeg dodatnog pitanja koje se odnosi na pojavljivanje same forme univer­

zalnosti. Kako i pod kojim speciSčnim povijesnim uvjetima apstraktna

univerzalnost postaje »činjenicom (društvenog) života«? Pod kojim

se uvjetima pojedinci doživljavaju kao subjekti univerzalnih ljudskih

prava? Ovo je smisao Marxove analize fetišizma robe: u društvu kojim

dominira robna razmjena, pojedinci se u svakidašnjem ž.ivotu odnose

prema samima sebi kao i prema objektima koje susreću kao prema

kontingentnom utjelovljenju apstraktno-univerzalnih pojmova. Ono

što sam »ja« kao takav, moje konkretno društveno i kulturno zalede,

dOŽivljava se kao kontingentno, jer je ono što me u krajnjoj liniji deSni­

ra apstraktna univerzalna sposobnost da mislim ilili radim. Svaki objekt

126 SLAVOJ ŽiŽEK

koji je u stanju zadovoljiti moju želju doživljava se kao kontingentan,

s obzirom na to da je moja želja shvaćena kao apstraktna formalna

sposobnost, ravnodušna spram mnoštva partikularnih objekata koji je

mogu zadovoljiti (ali to nikad u cijelosti ne čine). Moderno shvaćanje

profesije implicira stav da samog sebe doživljavam kao pojedinca kojem

nije izravno »urođena« njegova društvena uloga. Ono što ću napraviti

od sebe ovisi o međuigri između kontingentnih društvenih okolnosti

i mojeg slobodnog izbora. U tom smislu, suvremeni pojedinac ima

profesiju. On može biti električar, profesor ili konobar. No besmisleno

je tvrditi kako je srednjovjekovni kmet bio po profesiji seljak. I ovdje je

ključna stvar da u određenim specifičnim društvenim uvjetima robne

razmjene i globalne tržišne ekonomije »apstrakcija« postaje izravna

odlika stvarnog društvenog života. Ona utječe na način na koji se poje­

dinci ponašaju i odnosi se spram njihove sudbine i njihova društvenog

okruženja. Marx slijedi Hegelov uvid kako univerzalnost postaje »za

sebe« jedino ako pojedinci više nisu u stanju u cijelosti dovesti u vezu

bit stvari odnosno svoga bivanja s partikularnom društvenom situaci­

jom. Dodatna okolnost je to što se ti pojedinci doživljavaju kao trajno

»iščašeni« u kontekstu takve situacije: konkretno i istinsko postojanje

univerzalnosti proizvodi pojedinca koji se ne uklapa u globalnu, sliku,

koji u njoj ne nalazi svoje mjesto. Način na koji se pojavljuje apstraktna

univerzalnost i njen ulazak u stvarno postojanje stoga proizvodi nasilje:

ona nasilno prekida s prethodnom organskom ravnotežom.

Nije više dovoljno ukazati na marksističku tezu o jazu između ideo­

loške pojavnosti univerzalne pravne forme i partikularnih interesa koji

je zapravo podržavaju, kao što je to čest slučaj s politički korektnim

kritičarima s ljevice. Protuargument kako forma nikad nije »puka«

forma nego ima i vlastitu dinamiku koja ostavlja traga u materijalnosti

društvenoga života, koji su iznijeli teoretičari poput Claudea Leforta i

Jacquesa Rancierea u potpunosti je ispravan? Naposljetku, »formalna

s1oboda« buržoazije pokreće proces cjelokupnih »materijalnih« poli­

o NASILIU 127

tičkih zahtjeva i praksi, od sindikata do feminizma. Ranciere ispravno

naglašava radikalnu proturječnost marksističkog shvaćanja procijepa

između formalne demokracije s njenim diskursom o pravima čovjeka

i političkoj slobodi te ekonomske realnosti izrabljivanja i dominacije.

Takav procijep između »pojavnosti« jednakosti i slobode te društvene

stvarnosti ekonomskih i kulturalnih razlika može se interpretirati na

dva načina: na klasičan znakovit način gdje je forma univerzalnih prava,

jednakosti, slobode i demokracije nužan, ali iluzoran iskaz njenoga

konkretnog društvenog sadržaja, a to je univerzalnost eksploatacije i

klasne dominacije, ili se može interpretirati na mnogo subverzivniji

način kao napetost u kojoj »pojavnost« egaliberte upravo znači da to nije

»puka pojavnost« nego da posjeduje vlastitu snagu. Ta moć omogućuje

joj da pokrene proces ponovne artikulacije aktualnih društveno-poli­

tičkih odnosa na način njihove progresivne »politizacije«: zašto bi žene

trebale biti lišene prava glasa? Zašto uvjeti na radnom mjestu također ne

bi bili stvar od javnog značaja? itd. Ovdje dolazimo u iskušenje upotri­

jebiti stari termin Levi-Straussa »simbolička djelotvornost«: pojavnost

egaliberte je simbolička fikcija koja kao takva posjeduje stvarnu vlastitu

djelotvornost. Trebalo bi se oduprijeti ciničkom iskušenju njena svo­

đenja na puku iluziju koja prikriva drugačiju stvarnost. To bi značilo upasti u zamku stare staljinističke hipokrizije koja se sprdala s »puko

formalnom« buržoaskom slobodom: ako je bila doista samo formalna i

nije remetila istinske odnose moći, zbog čega je onda staljinistički režim nije dopuštao? Zbog čega je se bojao?

Ključni trenutak svake teorijske (kao uostalom i etičke, političke te,

kao što je to Badiou pokazao, čak i estetičke) borbe je nastanak/uspon

univerzalnosti iz pojedinog života-svijeta. Potrebno je izokrenuti opće

mjesto prema kojemu je naša egzistencija nesvodiva na utemeljenje u

partikularnom i kontingentno m životu-svijetu tako da je svaka univer­

zalnost nesvodivo odlikovana ucijepljenošću u takav svijet. Autentični trenutak otkrića ili prodora javlja se kada istinski univerzalna dimenzija

126 SLAVOJ ŽiŽEK

koji je u stanju zadovoljiti moju želju doživljava se kao kontingentan,

s obzirom na to da je moja želja shvaćena kao apstraktna formalna

sposobnost, ravnodušna spram mnoštva partikularnih objekata koji je

mogu zadovoljiti (ali to nikad u cijelosti ne čine). Moderno shvaćanje

profesije implicira stav da samog sebe doživljavam kao pojedinca kojem

nije izravno »urođena« njegova društvena uloga. Ono što ću napraviti

od sebe ovisi o međuigri između kontingentnih društvenih okolnosti

i mojeg slobodnog izbora. U tom smislu, suvremeni pojedinac ima

profesiju. On može biti električar, profesor ili konobar. No besmisleno

je tvrditi kako je srednjovjekovni kmet bio po profesiji seljak. I ovdje je

ključna stvar da u određenim specifičnim društvenim uvjetima robne

razmjene i globalne tržišne ekonomije »apstrakcija« postaje izravna

odlika stvarnog društvenog života. Ona utječe na način na koji se poje­

dinci ponašaju i odnosi se spram njihove sudbine i njihova društvenog

okruženja. Marx slijedi Hegelov uvid kako univerzalnost postaje »za

sebe« jedino ako pojedinci više nisu u stanju u cijelosti dovesti u vezu

bit stvari odnosno svoga bivanja s partikularnom društvenom situaci­

jom. Dodatna okolnost je to što se ti pojedinci doživljavaju kao trajno

»iščašeni« u kontekstu takve situacije: konkretno i istinsko postojanje

univerzalnosti proizvodi pojedinca koji se ne uklapa u globalnu, sliku,

koji u njoj ne nalazi svoje mjesto. Način na koji se pojavljuje apstraktna

univerzalnost i njen ulazak u stvarno postojanje stoga proizvodi nasilje:

ona nasilno prekida s prethodnom organskom ravnotežom.

Nije više dovoljno ukazati na marksističku tezu o jazu između ideo­

loške pojavnosti univerzalne pravne forme i partikularnih interesa koji

je zapravo podržavaju, kao što je to čest slučaj s politički korektnim

kritičarima s ljevice. Protuargument kako forma nikad nije »puka«

forma nego ima i vlastitu dinamiku koja ostavlja traga u materijalnosti

društvenoga života, koji su iznijeli teoretičari poput Claudea Leforta i

Jacquesa Rancierea u potpunosti je ispravan? Naposljetku, »formalna

s1oboda« buržoazije pokreće proces cjelokupnih »materijalnih« poli­

o NASILIU 127

tičkih zahtjeva i praksi, od sindikata do feminizma. Ranciere ispravno

naglašava radikalnu proturječnost marksističkog shvaćanja procijepa

između formalne demokracije s njenim diskursom o pravima čovjeka

i političkoj slobodi te ekonomske realnosti izrabljivanja i dominacije.

Takav procijep između »pojavnosti« jednakosti i slobode te društvene

stvarnosti ekonomskih i kulturalnih razlika može se interpretirati na

dva načina: na klasičan znakovit način gdje je forma univerzalnih prava,

jednakosti, slobode i demokracije nužan, ali iluzoran iskaz njenoga

konkretnog društvenog sadržaja, a to je univerzalnost eksploatacije i

klasne dominacije, ili se može interpretirati na mnogo subverzivniji

način kao napetost u kojoj »pojavnost« egaliberte upravo znači da to nije

»puka pojavnost« nego da posjeduje vlastitu snagu. Ta moć omogućuje

joj da pokrene proces ponovne artikulacije aktualnih društveno-poli­

tičkih odnosa na način njihove progresivne »politizacije«: zašto bi žene

trebale biti lišene prava glasa? Zašto uvjeti na radnom mjestu također ne

bi bili stvar od javnog značaja? itd. Ovdje dolazimo u iskušenje upotri­

jebiti stari termin Levi-Straussa »simbolička djelotvornost«: pojavnost

egaliberte je simbolička fikcija koja kao takva posjeduje stvarnu vlastitu

djelotvornost. Trebalo bi se oduprijeti ciničkom iskušenju njena svo­

đenja na puku iluziju koja prikriva drugačiju stvarnost. To bi značilo upasti u zamku stare staljinističke hipokrizije koja se sprdala s »puko

formalnom« buržoaskom slobodom: ako je bila doista samo formalna i

nije remetila istinske odnose moći, zbog čega je onda staljinistički režim nije dopuštao? Zbog čega je se bojao?

Ključni trenutak svake teorijske (kao uostalom i etičke, političke te,

kao što je to Badiou pokazao, čak i estetičke) borbe je nastanak/uspon

univerzalnosti iz pojedinog života-svijeta. Potrebno je izokrenuti opće

mjesto prema kojemu je naša egzistencija nesvodiva na utemeljenje u

partikularnom i kontingentno m životu-svijetu tako da je svaka univer­

zalnost nesvodivo odlikovana ucijepljenošću u takav svijet. Autentični trenutak otkrića ili prodora javlja se kada istinski univerzalna dimenzija

128 SLAVOJ ŽIŽEK

probija iz partikuJ4rnog konteksta i postaje »za-sebe«, čime se direktno shvaća kao univerzalna. Univerzalnost-za-sebe nije naprosto izvanjska

svome partikularnom kontekstu niti se nalazi ponad njega: ona je upi­

sana u njemu. Ona ga mijenja i izvana utječe na njega, tako da je iden­

titet onog partikularnog rascijepljen na svoje partikularne i univerzalne

elemente. Već je Marx ukazao na to kako se pravi homerski problem

ne nalazi u objašnjavanju korijena njegove epike iz duha ranog grčkog

društva, nego u priznavanju činjenice da je. iako jasno utemeljen u

povijesnom kontekstu, uspio transcendirati svoje historijsko porijeklo i

progovoriti univerzalnim jezikom u svim epohama. Jedno od temeljnih

hermeneutičkih iskušenja koja se postavljaju pred svako veliko umjet­

ničko djelo sastoji se u njegovoj moći da preživi vlastito izdvajanje iz

povijesnog konteksta u kojem je nastalo. Kad je riječ o istinski velikoj

umjetnosti, svaka je epoha iznova ponovo pronalazi i otkriva. Postoje

romantični i realistični Shakespeare.

Wagnerove opere predstavljaju još jedan primjer. Nedavne histori­

ografske studije pokušavaju iznijeti na vidjelo kontekst »pravog znače­

nja« raznih Wagnerovih likova i tema: plavi Hagen zapravo predstavlja

Židova koji masturbira; Amfortasova rana zapravo predstavlja sifilis itd.

Takvim se argumentima želi reći da je Wagner upotrijebio općepoznate

povijesne kOdove svoga vremena: kad se neka osoba spotiče, pjeva vrlo

visokim tonovima ili čini nervozne geste, »svatko« je odmah znao da ta

osoba predstavlja Židova. Stoga je Mime iz Siegfrieda karikatura Židova.

Bol u preponama nastao kao rezultat snošaja s »nečistom« ženom zbog

sifilisa kao posljedice predstavljao je opsesiju u drugoj polovici devet­

naestog stoljeća. tako da je svatko znao da je Amfortas sifilis dobio

od Kundry. Osnovni problem s takvom interpretacijom je u tome da,

čak i da je ona istinita, uvid koji nudi zapravo ne pridonosi istinskom

razumijevanju tog umjetničkog djela. Zapravo. opća mjesta koja anali­

ziraju povjesničari mogu zamagliti naš pogled u bit umjetničkog djela.

Da bismo zaista shvatili Parsifollil, trebali bismo ostaviti po strani takve

o NAlILJU 129

historiografske trivijalnosti, dekontekstualizirati djelo, istrgnuti ga iz konteksta u kojem se izvorno nalazilo. U formalnoj strukturi Parsifollil nalazi se više istine koja nam omogućava različite povijesne kontek­

stualizacije negoli što je ima u njegovu izvornom sadržaju. Nietzsche

kao Wagnerov veliki kritičar bio je prvi koji je poduzeo takvu dekon­

tekstualizaciju, predlažući nov pogled na Wagnera: umjesto Wagnera

kao pjesnika teutonske mitologije i pompozne herojske grandioznosti,

govorio je o Wagneru »minijaturistu«, autoru histerične ženstvenosti,

tankoćutnih prijelaza i buržoaske obiteljske dekadencije.

Na isti način u dvadesetom stoljeću mijenjala se i slika o NietzScheu:

konzervativno-herojski i proto-fašistički Nietzsche postao je francuski

Nietzsche, a nakon toga i NietzSche kulturalnih studija. Uvjerljiva

historijska analiza lako može pokazati kako je Nietzscheova teorija bila

nerazdvojni dio njegova vlastitog političkog iskustva. Njegov žesto­

ki napad na »pobunu robova« potaknula je Pariška komuna. No to

nimalo ne proturječi činjenici kako ima mnogo više istine u »dekon­

tekstua1iziranom« francuskom Deleuzeovu i Foucaultovu Nietzscheu

nego u povijesnom, pravom Nietzscheu. Argument za tu tvrdnju nije

samo pragmatične naravi. Ne radi se o tome da je Deleuzeovo čitanje

Nietzschea. iako u povijesnom smislu netočno, zapravo produktivnije:

riječ je o tome da je napetost između temeljnog univerzalnog okvira

Nietzscheove misli i partikularne povijesne kontekstualizacije upisana u

samu srž Nietzscheove misli te da predstavlja dio njegova osobnog iden­

titeta na isti onaj način na koji je napetost izmedu univerzalnog oblika

ljudskih prava i njihova »istinskog značenja« u određenom povijesnom

trenutku njihova početka, sastavni dio njihova navlastita identiteta.

Uobičajenu marksističku hermeneutiku razotkrivanja predrasuda

apstraktne univerzalnosti stoga bi trebalo nadopuniti njenom suprot­

nošću: istinskom hegelijanskom procedurom koja razotkriva univer­zalnost onoga što se predstavlja kao partikularni stav. Isplati se ponovo

vratiti Marxovoj analizi toga kako je, za vrijeme Francuske revolucije

128 SLAVOJ ŽIŽEK

probija iz partikuJ4rnog konteksta i postaje »za-sebe«, čime se direktno shvaća kao univerzalna. Univerzalnost-za-sebe nije naprosto izvanjska

svome partikularnom kontekstu niti se nalazi ponad njega: ona je upi­

sana u njemu. Ona ga mijenja i izvana utječe na njega, tako da je iden­

titet onog partikularnog rascijepljen na svoje partikularne i univerzalne

elemente. Već je Marx ukazao na to kako se pravi homerski problem

ne nalazi u objašnjavanju korijena njegove epike iz duha ranog grčkog

društva, nego u priznavanju činjenice da je. iako jasno utemeljen u

povijesnom kontekstu, uspio transcendirati svoje historijsko porijeklo i

progovoriti univerzalnim jezikom u svim epohama. Jedno od temeljnih

hermeneutičkih iskušenja koja se postavljaju pred svako veliko umjet­

ničko djelo sastoji se u njegovoj moći da preživi vlastito izdvajanje iz

povijesnog konteksta u kojem je nastalo. Kad je riječ o istinski velikoj

umjetnosti, svaka je epoha iznova ponovo pronalazi i otkriva. Postoje

romantični i realistični Shakespeare.

Wagnerove opere predstavljaju još jedan primjer. Nedavne histori­

ografske studije pokušavaju iznijeti na vidjelo kontekst »pravog znače­

nja« raznih Wagnerovih likova i tema: plavi Hagen zapravo predstavlja

Židova koji masturbira; Amfortasova rana zapravo predstavlja sifilis itd.

Takvim se argumentima želi reći da je Wagner upotrijebio općepoznate

povijesne kOdove svoga vremena: kad se neka osoba spotiče, pjeva vrlo

visokim tonovima ili čini nervozne geste, »svatko« je odmah znao da ta

osoba predstavlja Židova. Stoga je Mime iz Siegfrieda karikatura Židova.

Bol u preponama nastao kao rezultat snošaja s »nečistom« ženom zbog

sifilisa kao posljedice predstavljao je opsesiju u drugoj polovici devet­

naestog stoljeća. tako da je svatko znao da je Amfortas sifilis dobio

od Kundry. Osnovni problem s takvom interpretacijom je u tome da,

čak i da je ona istinita, uvid koji nudi zapravo ne pridonosi istinskom

razumijevanju tog umjetničkog djela. Zapravo. opća mjesta koja anali­

ziraju povjesničari mogu zamagliti naš pogled u bit umjetničkog djela.

Da bismo zaista shvatili Parsifollil, trebali bismo ostaviti po strani takve

o NAlILJU 129

historiografske trivijalnosti, dekontekstualizirati djelo, istrgnuti ga iz konteksta u kojem se izvorno nalazilo. U formalnoj strukturi Parsifollil nalazi se više istine koja nam omogućava različite povijesne kontek­

stualizacije negoli što je ima u njegovu izvornom sadržaju. Nietzsche

kao Wagnerov veliki kritičar bio je prvi koji je poduzeo takvu dekon­

tekstualizaciju, predlažući nov pogled na Wagnera: umjesto Wagnera

kao pjesnika teutonske mitologije i pompozne herojske grandioznosti,

govorio je o Wagneru »minijaturistu«, autoru histerične ženstvenosti,

tankoćutnih prijelaza i buržoaske obiteljske dekadencije.

Na isti način u dvadesetom stoljeću mijenjala se i slika o NietzScheu:

konzervativno-herojski i proto-fašistički Nietzsche postao je francuski

Nietzsche, a nakon toga i NietzSche kulturalnih studija. Uvjerljiva

historijska analiza lako može pokazati kako je Nietzscheova teorija bila

nerazdvojni dio njegova vlastitog političkog iskustva. Njegov žesto­

ki napad na »pobunu robova« potaknula je Pariška komuna. No to

nimalo ne proturječi činjenici kako ima mnogo više istine u »dekon­

tekstua1iziranom« francuskom Deleuzeovu i Foucaultovu Nietzscheu

nego u povijesnom, pravom Nietzscheu. Argument za tu tvrdnju nije

samo pragmatične naravi. Ne radi se o tome da je Deleuzeovo čitanje

Nietzschea. iako u povijesnom smislu netočno, zapravo produktivnije:

riječ je o tome da je napetost između temeljnog univerzalnog okvira

Nietzscheove misli i partikularne povijesne kontekstualizacije upisana u

samu srž Nietzscheove misli te da predstavlja dio njegova osobnog iden­

titeta na isti onaj način na koji je napetost izmedu univerzalnog oblika

ljudskih prava i njihova »istinskog značenja« u određenom povijesnom

trenutku njihova početka, sastavni dio njihova navlastita identiteta.

Uobičajenu marksističku hermeneutiku razotkrivanja predrasuda

apstraktne univerzalnosti stoga bi trebalo nadopuniti njenom suprot­

nošću: istinskom hegelijanskom procedurom koja razotkriva univer­zalnost onoga što se predstavlja kao partikularni stav. Isplati se ponovo

vratiti Marxovoj analizi toga kako je, za vrijeme Francuske revolucije

'130 SLAVOJ ŽiŽEK

1848. godine, konzervativno-republikanska Stranka poretka djelovala

kao koalicija dvaju rojalističkih ogranaka, orleanaca i zastupnika prav­

nog poretka u sklopu »anonimnog kraljevstva Republike«.8 Poslanici

Stranke poretka u parlamentu ismijavali su vlastiti republikanizam: u

parlamentarnim raspravama neprestano su činili rojalističke govorne

omaške i ismijavali republikance, dajući time do znanja kako je njihov

pravi cilj zapravo povratak kraljevine. Međutim, nisu bili svjesni da ih je

nasamario istinski društveni utjecaj njihove vlastite vladavine. Njihovo

se djelovanje zapravo sastojalo u uspostavljanju istih onih preduvjeta

buržoaskog republikanskog poretka koji su toliko prezirali - primje­

rice, time što su štitili instituciju privatnog vlasništva. Stoga oni nisu

bili rojalisti koji naprosto nose republikansku masku, iako su se sami

doživljavali na posve drukčiji način. Upravo je njihovo istinsko i dubo­

ko roj alis tičko uvjerenje predstavljalo masku koja je prikrivala njihovu

stvarnu društvenu ulogu. Ukratko, iskreni rojalizam nije bio skrivena

istina javno deklariranog republikanizma, nego fantazmatska podrška

njihovu stvarnom republikanizmu, i upravo to je davalo strast njihovu

djelovanju.

Nije li upravo to poanta Hegelova »lukavstva uma«? Partikularnost

doista može skrivati univerzalnost. Francuski rojalisti iz 1848. godine

bili su žrtve »lukavstva uma«, slijepi za univerzalne (kapitalističko-repu­

blikanske) interese kojima je služila njihova potraga :za partikularnim

roj alis tičkim ciljevima. Oni su bili poput Hegelova vakt de chambre

koji nije u stanju vidjeti univerzalnu dimenziju pa stoga za njega ne

postoje heroji. Na općenitijoj razini, pojedinac kapitalist smatra kako

djeluje za svoju dobit, ne uzimajući u obzir činjenicu da time služi šire­

nju i reproduciranju univerzalnog kapitala. Ne radi se samo o tome da

svaku univerzalnu poziciju proganja partikularni sadržaj koji je kroti,

nego i da svaku partikularnu poziciju proganja njena implicitna univer­

zalnost koja je potkopava. Kapitalizam nije samo univerzalan po sebi

nego i za sebe, kao strahovita korozivna moć koja potkopava cjelokupni

OIlAIILJU 1]'1

partikularni životni svijet, kulture i tradicije, dijeleći ih i obuhvaćajući

u svoj kovitlac. Besmisleno je postaviti pitanje »je li takva univerzalnost

istinska ili ona zapravo skriva partikularne interese?« Ta univerzalnost je

zbiljska kao univerzalnost, kao negativna snaga posredovanja i razaranja

svakog partikularnog sadržaja.

Stoga liberalistička težnja za kulturlos univerzalnošću sadrži istinu:

kapitalizam koji se temelji na liberalističkoj ideologiji u punom je

smislu univerzalan i više nije utemeljen u partikularnoj kulturi ili »svi­

jetu«. Zbog toga je Badiou nedavno tvrdio kako je naše vrijeme lišeno

svijeta: univerzalnost kapitalizma nalazi se u činjenici da kapitalizam

ne označava »civilizaciju«, specifični kulturno-simbolički svijet, nego

označava istinski neutralan ekonomsko-simbolički mehanizam koji

djeluje u sklopu azijskog sustava vrednota kao i bilo kojeg drugog. U

tom smislu, trijumf Europe na svjetskom planu zapravo je njen poraz,

njeno samo-uništenje. Presječena je pupčana vrpca između kapitalizma

i Europe. Kritičari eurocentrizma koji nastoje razotkriti tajnu europsku

naklonost kapitalizmu ovdje nisu u pravu: problem s kapitalizmom ne

sastoji se u tome što je on eurocentričan, nego u činjenici da je on zaista

univerzalan, jer predstavlja neutralan obrazac društvenih odnosa.

Isto vrijedi i za emancipacijsku borbu: partikularna kultura koja

očajnički teži obraniti svoj identitet mora potisnuti univerzalnu dimen­

ziju koja djeluje u samoj njezinoj srži, odnosno procijep između par­

tikularnog (njen identitet) i univerzalnog koji je destabilizira iznutra.

Zbog toga argument koji se zalaže za tezu »ostavite nam našu ku!turu«

nije valjan. Unutar svake partikularne kulture pojedinci uistinu pate, a

žene se bune kad ih se podvrgava odstranjivanju klitorisa: takvi prigo­

vori protiv uskogrudnog ograničenja neke kulture oblikuju se sa stajališta

univerzalnosti. Zbiljska univerzalnost nije duboko osjećanje kako,

unatoč svim razlikama, različite civilizacije dijele iste temeljne vrednote

i sl.: zbiijska se univerzalnost pojavijuje (odnosno ozbiijuje) kao iskustvo

negativnog, neusklađenosti sa samom sobom, kao iskustvo partikularnog

'130 SLAVOJ ŽiŽEK

1848. godine, konzervativno-republikanska Stranka poretka djelovala

kao koalicija dvaju rojalističkih ogranaka, orleanaca i zastupnika prav­

nog poretka u sklopu »anonimnog kraljevstva Republike«.8 Poslanici

Stranke poretka u parlamentu ismijavali su vlastiti republikanizam: u

parlamentarnim raspravama neprestano su činili rojalističke govorne

omaške i ismijavali republikance, dajući time do znanja kako je njihov

pravi cilj zapravo povratak kraljevine. Međutim, nisu bili svjesni da ih je

nasamario istinski društveni utjecaj njihove vlastite vladavine. Njihovo

se djelovanje zapravo sastojalo u uspostavljanju istih onih preduvjeta

buržoaskog republikanskog poretka koji su toliko prezirali - primje­

rice, time što su štitili instituciju privatnog vlasništva. Stoga oni nisu

bili rojalisti koji naprosto nose republikansku masku, iako su se sami

doživljavali na posve drukčiji način. Upravo je njihovo istinsko i dubo­

ko roj alis tičko uvjerenje predstavljalo masku koja je prikrivala njihovu

stvarnu društvenu ulogu. Ukratko, iskreni rojalizam nije bio skrivena

istina javno deklariranog republikanizma, nego fantazmatska podrška

njihovu stvarnom republikanizmu, i upravo to je davalo strast njihovu

djelovanju.

Nije li upravo to poanta Hegelova »lukavstva uma«? Partikularnost

doista može skrivati univerzalnost. Francuski rojalisti iz 1848. godine

bili su žrtve »lukavstva uma«, slijepi za univerzalne (kapitalističko-repu­

blikanske) interese kojima je služila njihova potraga :za partikularnim

roj alis tičkim ciljevima. Oni su bili poput Hegelova vakt de chambre

koji nije u stanju vidjeti univerzalnu dimenziju pa stoga za njega ne

postoje heroji. Na općenitijoj razini, pojedinac kapitalist smatra kako

djeluje za svoju dobit, ne uzimajući u obzir činjenicu da time služi šire­

nju i reproduciranju univerzalnog kapitala. Ne radi se samo o tome da

svaku univerzalnu poziciju proganja partikularni sadržaj koji je kroti,

nego i da svaku partikularnu poziciju proganja njena implicitna univer­

zalnost koja je potkopava. Kapitalizam nije samo univerzalan po sebi

nego i za sebe, kao strahovita korozivna moć koja potkopava cjelokupni

OIlAIILJU 1]'1

partikularni životni svijet, kulture i tradicije, dijeleći ih i obuhvaćajući

u svoj kovitlac. Besmisleno je postaviti pitanje »je li takva univerzalnost

istinska ili ona zapravo skriva partikularne interese?« Ta univerzalnost je

zbiljska kao univerzalnost, kao negativna snaga posredovanja i razaranja

svakog partikularnog sadržaja.

Stoga liberalistička težnja za kulturlos univerzalnošću sadrži istinu:

kapitalizam koji se temelji na liberalističkoj ideologiji u punom je

smislu univerzalan i više nije utemeljen u partikularnoj kulturi ili »svi­

jetu«. Zbog toga je Badiou nedavno tvrdio kako je naše vrijeme lišeno

svijeta: univerzalnost kapitalizma nalazi se u činjenici da kapitalizam

ne označava »civilizaciju«, specifični kulturno-simbolički svijet, nego

označava istinski neutralan ekonomsko-simbolički mehanizam koji

djeluje u sklopu azijskog sustava vrednota kao i bilo kojeg drugog. U

tom smislu, trijumf Europe na svjetskom planu zapravo je njen poraz,

njeno samo-uništenje. Presječena je pupčana vrpca između kapitalizma

i Europe. Kritičari eurocentrizma koji nastoje razotkriti tajnu europsku

naklonost kapitalizmu ovdje nisu u pravu: problem s kapitalizmom ne

sastoji se u tome što je on eurocentričan, nego u činjenici da je on zaista

univerzalan, jer predstavlja neutralan obrazac društvenih odnosa.

Isto vrijedi i za emancipacijsku borbu: partikularna kultura koja

očajnički teži obraniti svoj identitet mora potisnuti univerzalnu dimen­

ziju koja djeluje u samoj njezinoj srži, odnosno procijep između par­

tikularnog (njen identitet) i univerzalnog koji je destabilizira iznutra.

Zbog toga argument koji se zalaže za tezu »ostavite nam našu ku!turu«

nije valjan. Unutar svake partikularne kulture pojedinci uistinu pate, a

žene se bune kad ih se podvrgava odstranjivanju klitorisa: takvi prigo­

vori protiv uskogrudnog ograničenja neke kulture oblikuju se sa stajališta

univerzalnosti. Zbiljska univerzalnost nije duboko osjećanje kako,

unatoč svim razlikama, različite civilizacije dijele iste temeljne vrednote

i sl.: zbiijska se univerzalnost pojavijuje (odnosno ozbiijuje) kao iskustvo

negativnog, neusklađenosti sa samom sobom, kao iskustvo partikularnog

@ SLAVOJ ŽiŽEK

identiteta. Formula revolucionarne solidarnosti ne glasi »tolerirajmo

naše različitosti«, to nije civilizacijski pakt, nego pakt borbe koja presi~

jeca civilizacije; to je pakt izmedu onih snaga koje u svakoj civilizaciji

iznutra potkopavaju vlastiti identitet boreći se protiv njene represivne

jezgre. Ujedinjuje nas upravo ista ta borba. Bolja fo~mula stoga bi glasi­

la: unatoč našim razlikama, možemo prepoznati temeljni antagonizam

ili antagonističku borbu u kojoj oboje sudjelujemo; ~..::oga trebamo dije­

liti našu~ udružiti snage u istoj borbi. Drugim riječima, u

emancipacijskoj borbi snage ne ujedinjuju kulture i njihovi identiteti,

nego oni nad kojima se provodi represija, oni koje se izrabljuje i koji

pate, »dijelovi bez~dijela« svake kulture koja se nade u zajedničkoj

borbi.

Primu Levija često su pitali smatra li se prije svega Židovom ili ljud~ skim bićem. Levi se često kolebao. Očito rješenje koje se sastoji u tome

da on tek kao Židov može biti ljudsko biće, odnosno da netko može

biti ljudsko biće sudjelujući u univerzalnoj ljudskosti kroz navlastitu

etničku identiHkaciju, ovdje promašuje bit stvari. Jedino smisleno rješe­

nje ne sastoji se u tome da kažemo kako je Levi čovjek koji je stjecajem

okolnosti rođen kao Židov, nego da je on čovjek (sudjelujući »za sebe«

u univerzalnoj funkciji ljudskosti) upravo stoga i jedino u onoj mjeri u

kojoj osjeća nelagodu zbog toga što je njegov identitet poistovjećen sa

židovstvom ili pak što se s njime nije u stanju u cijelosti identiHcirati:

»biti Židov« za njega je predstavljalo problem, a ne činjenicu ili sigurno

utočište u koje bi se mogao povući.

Acheronta movebo: Područja pakla

Partikularna bit onog etničkog, naš »život-svijet« koji se opire

univerzalnosti, sastoji se od navika. Ali, što su to navike? Svaki pravni

poredak ili svaki poredak koji iskazuje eksplicitnu normativnost nužno

se oslanja na složenu mrežu neformalnih pravila koja nam govore kako

se treba odnositi spram eksplicitnih normi: kako ih treba primjenjivati,

o NAlILJU 133

do koje mjere ih možemo shvatiti doslovno, te kako i kada ih smijemo

ili pak moramo zahtijevati. Takva neformalna pravila tvore područje

navika. Poznavanje navika nekog društva znači poznavanje meta-pravila

koja govore o tome kako primijeniti njihove eksplicitne norme: kada ih

koristiti ili ne koristiti; kada ih prekršiti; kada ne prihvatiti izbor koji

se nudi; kada smo zapravo dužni nešto učiniti, ali se moramo pretvarati

kao da imamo mogućnost slobodnog izbora, poput podača. Prisjetimo

se samo svih onih ljubaznih ponuda koje su smišljene tako da ih se

mora odbiti: njihovo odbijanje je stvar »navike«, a svatko tko ih prihva­

ti počinio je vulgaran prijestup. Ista je stvar i s mnogim situacijama u

politici u kojima je p~onuđ~n i7.pori)od f!.1ljetflm..ti4 yp-ravno odab~ma: podsjetit će nas na lijep način da smijemo reći ne, ali od nas se očekuje

da odbacimo takvu ponudu i oduševljeno kažemo da. Posve je suprotna

stvar s mnogim seksualnim zabranama: eksplicitno »ne« zapravo djeluje

kao implicitni poriv da krenemo, ali na diskretan način!

Jedna od strategija kojima se služe totalitarni režimi sastoji se u

uspostavljanju tako strogih pravnih regulativa (zakona o kriminalnim

djelima) koje bi, ukoliko bi se uzele doslovno, svakoga proglasile krivim

za nešto. Međutim, one se ne provode u cijelosti. Na taj način režim

se može prikazati kao milosrdan: »Vidite, da smo htjeli, mogli smo

vas sve uhapsiti i osuditi, ali ne bojte se, mi smo blagi i popustljivi.«

Istovremeno, režim upućuje neprestanu prijetnju discipliniranjem svo­

podanika: »Ne poigravaj se s nama, zapamti da u svakom trenutku

možeš nastradati.« U bivšoj Jugoslaviji postojao jeJ?2.~an~J33. kaznenog zakona na koji se uvijek moglo pozvati kad je trebalo suditi

piscima i novinarima. Taj članak proglašava kriminalnim djelom svaki

tekst koji na lažan način predstavlja postignuća socijalističke revolucije

ili bi mogao potaknuti napetosti i nezadovoljstva u javnosti zbog načina na

koji obrađuje političke, društvene i ostale teme. Potonja kategorija očito

nije samo beskrajno fleksibilna nego se i na uvjerljiv način odnosi spram

same sebe: činjenica da su vas osudili oni koji imaju moć dokazuje kako

@ SLAVOJ ŽiŽEK

identiteta. Formula revolucionarne solidarnosti ne glasi »tolerirajmo

naše različitosti«, to nije civilizacijski pakt, nego pakt borbe koja presi~

jeca civilizacije; to je pakt izmedu onih snaga koje u svakoj civilizaciji

iznutra potkopavaju vlastiti identitet boreći se protiv njene represivne

jezgre. Ujedinjuje nas upravo ista ta borba. Bolja fo~mula stoga bi glasi­

la: unatoč našim razlikama, možemo prepoznati temeljni antagonizam

ili antagonističku borbu u kojoj oboje sudjelujemo; ~..::oga trebamo dije­

liti našu~ udružiti snage u istoj borbi. Drugim riječima, u

emancipacijskoj borbi snage ne ujedinjuju kulture i njihovi identiteti,

nego oni nad kojima se provodi represija, oni koje se izrabljuje i koji

pate, »dijelovi bez~dijela« svake kulture koja se nade u zajedničkoj

borbi.

Primu Levija često su pitali smatra li se prije svega Židovom ili ljud~ skim bićem. Levi se često kolebao. Očito rješenje koje se sastoji u tome

da on tek kao Židov može biti ljudsko biće, odnosno da netko može

biti ljudsko biće sudjelujući u univerzalnoj ljudskosti kroz navlastitu

etničku identiHkaciju, ovdje promašuje bit stvari. Jedino smisleno rješe­

nje ne sastoji se u tome da kažemo kako je Levi čovjek koji je stjecajem

okolnosti rođen kao Židov, nego da je on čovjek (sudjelujući »za sebe«

u univerzalnoj funkciji ljudskosti) upravo stoga i jedino u onoj mjeri u

kojoj osjeća nelagodu zbog toga što je njegov identitet poistovjećen sa

židovstvom ili pak što se s njime nije u stanju u cijelosti identiHcirati:

»biti Židov« za njega je predstavljalo problem, a ne činjenicu ili sigurno

utočište u koje bi se mogao povući.

Acheronta movebo: Područja pakla

Partikularna bit onog etničkog, naš »život-svijet« koji se opire

univerzalnosti, sastoji se od navika. Ali, što su to navike? Svaki pravni

poredak ili svaki poredak koji iskazuje eksplicitnu normativnost nužno

se oslanja na složenu mrežu neformalnih pravila koja nam govore kako

se treba odnositi spram eksplicitnih normi: kako ih treba primjenjivati,

o NAlILJU 133

do koje mjere ih možemo shvatiti doslovno, te kako i kada ih smijemo

ili pak moramo zahtijevati. Takva neformalna pravila tvore područje

navika. Poznavanje navika nekog društva znači poznavanje meta-pravila

koja govore o tome kako primijeniti njihove eksplicitne norme: kada ih

koristiti ili ne koristiti; kada ih prekršiti; kada ne prihvatiti izbor koji

se nudi; kada smo zapravo dužni nešto učiniti, ali se moramo pretvarati

kao da imamo mogućnost slobodnog izbora, poput podača. Prisjetimo

se samo svih onih ljubaznih ponuda koje su smišljene tako da ih se

mora odbiti: njihovo odbijanje je stvar »navike«, a svatko tko ih prihva­

ti počinio je vulgaran prijestup. Ista je stvar i s mnogim situacijama u

politici u kojima je p~onuđ~n i7.pori)od f!.1ljetflm..ti4 yp-ravno odab~ma: podsjetit će nas na lijep način da smijemo reći ne, ali od nas se očekuje

da odbacimo takvu ponudu i oduševljeno kažemo da. Posve je suprotna

stvar s mnogim seksualnim zabranama: eksplicitno »ne« zapravo djeluje

kao implicitni poriv da krenemo, ali na diskretan način!

Jedna od strategija kojima se služe totalitarni režimi sastoji se u

uspostavljanju tako strogih pravnih regulativa (zakona o kriminalnim

djelima) koje bi, ukoliko bi se uzele doslovno, svakoga proglasile krivim

za nešto. Međutim, one se ne provode u cijelosti. Na taj način režim

se može prikazati kao milosrdan: »Vidite, da smo htjeli, mogli smo

vas sve uhapsiti i osuditi, ali ne bojte se, mi smo blagi i popustljivi.«

Istovremeno, režim upućuje neprestanu prijetnju discipliniranjem svo­

podanika: »Ne poigravaj se s nama, zapamti da u svakom trenutku

možeš nastradati.« U bivšoj Jugoslaviji postojao jeJ?2.~an~J33. kaznenog zakona na koji se uvijek moglo pozvati kad je trebalo suditi

piscima i novinarima. Taj članak proglašava kriminalnim djelom svaki

tekst koji na lažan način predstavlja postignuća socijalističke revolucije

ili bi mogao potaknuti napetosti i nezadovoljstva u javnosti zbog načina na

koji obrađuje političke, društvene i ostale teme. Potonja kategorija očito

nije samo beskrajno fleksibilna nego se i na uvjerljiv način odnosi spram

same sebe: činjenica da su vas osudili oni koji imaju moć dokazuje kako

134 SLAVOJ ŽIŽEK

»potičete napetosti i nezadovoljstvo u javnosti«. Tijekom tog razdoblja

upitao sam jednog slovenskog političara kako opravdava taj zakon. On

se samo nasmijao i namignuo mi kazavši: »Pa, treba nam neko sredstvo

kojim ćemo disciplinirati one koji nam stvaraju probleme. t( Ovdje

dolazi do preklapanja između potencijalno sveobuhvatne krivnje (sve

što god činiš može biti zločin) i milosrđa (činjenica da ti je dopušteno

mirno živjeti svoj život nije dokaz tvoje nevinosti ili njena posljedica,

već dokaz milosrđa i dobrohotnosti, »shvaćanja životnih realnosti« onih

na vlasti). To je i dokaz da su totalitarni režimi po definiciji režimi

milosrđa: oni toleriraju kršenje zakona jer je okvir društvenog života

takav da je kršenje zakona (davanje mita, varanje) neophodno da bi se

preživjelo.

Problem s kaotičnim post-sovjetskim godinama Jeljcinove vladavine

u Rusiji nalazi se upravo na toj razini: iako je pravna regulativa bila

svima poznata J u velikoj mjeri ista kao i za vrijeme Sovjetskog Saveza,

ono što se raspalo bila je upravo složena mreia implicitnih, nepisanih

pravila koja su podržavala čitavu srž društva. Ako ste u Sovjetskom

Savezu željeli dobiti bolji tretman u bolnici ili novi stan, ako ste se žalili na vlast, bili pozvani na sud, ako ste željeli da vam dijete pohađa vrhun­

sku školu, ako je direktor tvornice od države trebao na vrijeme dobiti

potrebne materijale za rad pogona itd., svatko je znao što zapravo treba

učiniti. Svatko je znao kome se treba obratiti, koga treba podmititi, što

smije a što ne smije učiniti.

Nakon raspada moćnog Sovjetskog Saveza, jedan od aspekata sva­

kidašnjeg života koji je običnim ljudima prouzročio najviše frustracija

sastojao se u tome da su takva nepisana pravila često postajala nejasna.

Ljudi naprosto nisu znali što činiti, kako reagirati, kako se odnosi­

ti spram eksplicitne pravne regulative, što zanemarivati te u kojim

slučajevima treba nekog podmititi. Jedna od funkcija organiziranog

kriminala bila je pružanje neke vrste ersatz legalnosti: ako ste bili mali

poduzetnik, a kupac vam je dugovao novac, obratili biste se zaštitniku iz

o NASILJU SlS

mafijaških krugova koji bi riješio taj problem, jer državni pravni sustav

nije bio efikasan. Stabilizacijski program koji se provodi uPutinovu

režimu uglavnom se odnosi na novouspostavljenu transparentnost tih

nepisanih pravila: sada ljudi ponovo znaju kako broditi kroz složene

društvene odnose.

To ukazuje na činjenicu da je najosnovnija razina simboličke raz­

mjene sastavljena od tzv. »praznih gesta«, ponuda koje su stvorene zato

da bi bile odbijene. Brecht je u svojim poučnim komadima na gorak

način pokazao tu karakteristiku: primjerice u komaduJasager, u kojem

se mladića pita da slobodno izabere ono što će, bez obzira na njegov

izbor, ionako biti njegova sudbina, tj. da će ga baciti u dolinu. Kao što

mu objašnjava njegov učitelj, običaj je pitati žrtvu slaže Hse sa svojom

sudbinom, ali je također običaj da žrtva to potvrdi. Pripadnost društvu

uključuje paradoksalnu točku u kojoj je svakome od nas naređeno da

slobodno izabere ono što nam je ionako već nametnuto. Svi mi moramo

voljeti našu domovinu ili naše roditelje. Taj paradoks htijenja iH slo­

bodnog izbora onog što je u svakom slučaju već unaprijed obvezujuće,

održavanja privida da postoji sloboda izbora kad nje zapravo nema,

u strogom je smislu međuovisna s pojmom prazne simboličke geste,

ponude koja je smišljena zato da bi bila odbijena.

Nije li nešto slično tome sastavni dio naših svakidašnjih običaja?

U Japanu radnici imaju pravo na četrdeset dana godišnjeg odmora.

Medutim, od njih se očekuje da ne koriste to pravo do maksimuma:

nepisano pravilo kaže da se ne smije iskoristiti više od dvadesetak dana

godišnjeg. U djelu Johna Irvinga A Prayer for Owen Meany -(Molitva

za Owena Meanyja), dječak Owen, pukim slučajem usmrtivši majku

svoga najboljeg prijatelja Johna, pripovjedača, postane dakako strašno

uznemiren. Da bi pokazao koliko mu je žao, obzirno poklanja Johnu

dar koji se sastoji od njegove kompletne zbirke bejzbol kartica, najdra­

gocjenijeg što posjeduje. Dan, Johnov taktičan očuh, kaže mu da bi

najprikladnije bilo da vrati poklon darivatelju.

134 SLAVOJ ŽIŽEK

»potičete napetosti i nezadovoljstvo u javnosti«. Tijekom tog razdoblja

upitao sam jednog slovenskog političara kako opravdava taj zakon. On

se samo nasmijao i namignuo mi kazavši: »Pa, treba nam neko sredstvo

kojim ćemo disciplinirati one koji nam stvaraju probleme. t( Ovdje

dolazi do preklapanja između potencijalno sveobuhvatne krivnje (sve

što god činiš može biti zločin) i milosrđa (činjenica da ti je dopušteno

mirno živjeti svoj život nije dokaz tvoje nevinosti ili njena posljedica,

već dokaz milosrđa i dobrohotnosti, »shvaćanja životnih realnosti« onih

na vlasti). To je i dokaz da su totalitarni režimi po definiciji režimi

milosrđa: oni toleriraju kršenje zakona jer je okvir društvenog života

takav da je kršenje zakona (davanje mita, varanje) neophodno da bi se

preživjelo.

Problem s kaotičnim post-sovjetskim godinama Jeljcinove vladavine

u Rusiji nalazi se upravo na toj razini: iako je pravna regulativa bila

svima poznata J u velikoj mjeri ista kao i za vrijeme Sovjetskog Saveza,

ono što se raspalo bila je upravo složena mreia implicitnih, nepisanih

pravila koja su podržavala čitavu srž društva. Ako ste u Sovjetskom

Savezu željeli dobiti bolji tretman u bolnici ili novi stan, ako ste se žalili na vlast, bili pozvani na sud, ako ste željeli da vam dijete pohađa vrhun­

sku školu, ako je direktor tvornice od države trebao na vrijeme dobiti

potrebne materijale za rad pogona itd., svatko je znao što zapravo treba

učiniti. Svatko je znao kome se treba obratiti, koga treba podmititi, što

smije a što ne smije učiniti.

Nakon raspada moćnog Sovjetskog Saveza, jedan od aspekata sva­

kidašnjeg života koji je običnim ljudima prouzročio najviše frustracija

sastojao se u tome da su takva nepisana pravila često postajala nejasna.

Ljudi naprosto nisu znali što činiti, kako reagirati, kako se odnosi­

ti spram eksplicitne pravne regulative, što zanemarivati te u kojim

slučajevima treba nekog podmititi. Jedna od funkcija organiziranog

kriminala bila je pružanje neke vrste ersatz legalnosti: ako ste bili mali

poduzetnik, a kupac vam je dugovao novac, obratili biste se zaštitniku iz

o NASILJU SlS

mafijaških krugova koji bi riješio taj problem, jer državni pravni sustav

nije bio efikasan. Stabilizacijski program koji se provodi uPutinovu

režimu uglavnom se odnosi na novouspostavljenu transparentnost tih

nepisanih pravila: sada ljudi ponovo znaju kako broditi kroz složene

društvene odnose.

To ukazuje na činjenicu da je najosnovnija razina simboličke raz­

mjene sastavljena od tzv. »praznih gesta«, ponuda koje su stvorene zato

da bi bile odbijene. Brecht je u svojim poučnim komadima na gorak

način pokazao tu karakteristiku: primjerice u komaduJasager, u kojem

se mladića pita da slobodno izabere ono što će, bez obzira na njegov

izbor, ionako biti njegova sudbina, tj. da će ga baciti u dolinu. Kao što

mu objašnjava njegov učitelj, običaj je pitati žrtvu slaže Hse sa svojom

sudbinom, ali je također običaj da žrtva to potvrdi. Pripadnost društvu

uključuje paradoksalnu točku u kojoj je svakome od nas naređeno da

slobodno izabere ono što nam je ionako već nametnuto. Svi mi moramo

voljeti našu domovinu ili naše roditelje. Taj paradoks htijenja iH slo­

bodnog izbora onog što je u svakom slučaju već unaprijed obvezujuće,

održavanja privida da postoji sloboda izbora kad nje zapravo nema,

u strogom je smislu međuovisna s pojmom prazne simboličke geste,

ponude koja je smišljena zato da bi bila odbijena.

Nije li nešto slično tome sastavni dio naših svakidašnjih običaja?

U Japanu radnici imaju pravo na četrdeset dana godišnjeg odmora.

Medutim, od njih se očekuje da ne koriste to pravo do maksimuma:

nepisano pravilo kaže da se ne smije iskoristiti više od dvadesetak dana

godišnjeg. U djelu Johna Irvinga A Prayer for Owen Meany -(Molitva

za Owena Meanyja), dječak Owen, pukim slučajem usmrtivši majku

svoga najboljeg prijatelja Johna, pripovjedača, postane dakako strašno

uznemiren. Da bi pokazao koliko mu je žao, obzirno poklanja Johnu

dar koji se sastoji od njegove kompletne zbirke bejzbol kartica, najdra­

gocjenijeg što posjeduje. Dan, Johnov taktičan očuh, kaže mu da bi

najprikladnije bilo da vrati poklon darivatelju.

136 SLAVOJ ŽiŽEK

Zamislimo sada jednu prizemniju situaciju. Nakon što u nemilo­

srdnoj borbi za promaknuće na poslu pobijedim svoga bliskog pri­

jatelja koji je također želio doći na to radno mjesto, bilo bi ispravno

povući se s njega tako da on dobije promaknuće. Njegova ispravna

gesta sastojala bi se u tome da odbije moju ponudu. Na taj se način

naše prijateljstvo najvjerojatnije može nastaviti. Ovdje je riječ o sim­

boličkoj razmjeni u njenom najčišćem obliku: gesta koja je učinjena

zato da bude odbijena. Magija simboličke razmjene je u tome da, iako

se na kraju nalazimo na istoj točki gdje smo bili na samom početku,

obje strane su u tom paktu solidarnosti na određen način dobitnici.

Slična logika je na djelu i u postupku ispričavanja: ako na grub način

nekoga uvrijedim, ispravno bi bilo toj osobi ponuditi iskrenu ispriku,

a na nju bi ispravno bilo reći nešto poput: »Hvala na isprici i prihva­

ćam je, ali zapravo se nisam uvrijedio jer znam da nisi tako mislio, pa

mi se stoga nemaš potrebe ispričavati!« Poanta je dakako u tome da,

iako je konačni rezultat taj da nema potrebe za isprikom, treba proći

čitav taj proces njena pružanja: »Ne trebaš mi se ispričavati« moguće

je reći samo nakon što ponudim ispriku tako da, iako se formalno ništa

ne zbiva i pružanje isprike je proglašeno nepotrebnim, na kraju tog

procesa dolazi do ispunjenja svrhe čime je prijateljstvo najvjerojatnije v sacuvano.

Ali što ako osoba kojoj se ponudi isprika smišljena baš zato da

bude odbijena, prihvati ispriku? Što ako, nakon što sam izgubio bitku

za promaknuće na poslu, prihvatim prijateljevu ponudu i preuzmem

novo radno mjesto umjesto njega? Takva je situacija zaista katastrofalna:

ona uzrokuje dezintegraciju privida slobode koja pripada društvenom

poretku. Ona je jednaka dezintegraciji samog društvenog tkiva, raspa­

du društvenih veza. Upravo su u tom smislu revolucionarno-egalitarne

figure od Robespierrea do Johna Browna (barem potencijalno) osobe bez

običaja: one odbijaju uzeti u obzir običaje koji omogućuju funkcioni­

ranje univerzalnih pravila. Ako su svi ljudi jednaki, onda su zaista takvi

-~,

o IUILJU 137

i trebalo bi s njima postupati kao s jednakima: ako su i crnci takoder

ljudi, onda bi ih istog trena trebalo smatrati jednakima.

Na manje radikalnoj razini, početkom 1980-ih jedne polu-dis i­

dentske studentske tjedne novine u Jugoslaviji htjele su dići glas pro­

tiv regularnih, ali u osnovi namještenih »slobodnih« izbora u zemlji.

Svjesni ograničenosti slogana »reci istinu vlasti« (»problem s ovim

sloganom sastoji se u tome da zanemaruje činjenicu kako vlast neće

slušati te da ljudi ionako znaju istinu, što se jasno vidi iz viceva koji se

šire zemljom«9), umjesto izravnog proglašavanja izbora nepravednima,

uredništvo novina ih je odlučilo tretirati kao da su zaista bili slobodni,

kao da njihov rezultat zaista nije već predodređen i poznat. Uoči izbo­

ra tiskali su specijalno izdanje novina s velikim naslovom: »Rezultati

posljednjih izbora: komunisti ostaju na vlasti!« Ta jednostavna interven­

cija prekršila je nepisano »pravilo« da, iako svi dobro znamo da izbori

nisu slobodni, o tome ne govorimo u javnosti... Odnoseći se spram

izbora kao da su slobodni, uredništvo je javno podsjetilo ljude da nisu

slobodni.

U drugoj sezoni emitiranja lV serije NiplTuck, Sean doznaje kako

je pravi otac njegova sina, mladića Matta, Seanov kolega Christian.

Njegova prva reakcija je provala bijesa. Nakon neuspjele operacije raz­

dvajanja sijamskih blizanaca, ponovo prihvaća Chrisa kao svoga kolegu,

uz dugačak govor u operacijskoj sali: »Nikad ti neću oprostiti ono što

si učinio. Ali Matt je previše dragocjen, on je najbolji mogući rezultat

našeg prijateljstva, tako da ga ne smijemo izgubiti...« Ta je poruka očita,

i suviše očita. Mnogo elegantnija varijanta za Seana bila bi da kaže:

»Nikad ti neću oprostiti ono što si učinio.« Subjektivna pozicija te izjave

već se sastoji u prihvaćanju - tako se obraćamo nekome koga smo već

un~prijed odlučili ponovo prihvatiti - pa je problem u tome što Sean

kaže previJe. Zbog čega nastavlja? Ovo je veoma zanimljivo pitanje. Je

li javnost u SAD toliko glupa? Nije. Zašto onda Sean nastavlja govor?

Što ako bi znak istinskog ponovnog prihvaćanja bio suviše intenzivan,

136 SLAVOJ ŽiŽEK

Zamislimo sada jednu prizemniju situaciju. Nakon što u nemilo­

srdnoj borbi za promaknuće na poslu pobijedim svoga bliskog pri­

jatelja koji je također želio doći na to radno mjesto, bilo bi ispravno

povući se s njega tako da on dobije promaknuće. Njegova ispravna

gesta sastojala bi se u tome da odbije moju ponudu. Na taj se način

naše prijateljstvo najvjerojatnije može nastaviti. Ovdje je riječ o sim­

boličkoj razmjeni u njenom najčišćem obliku: gesta koja je učinjena

zato da bude odbijena. Magija simboličke razmjene je u tome da, iako

se na kraju nalazimo na istoj točki gdje smo bili na samom početku,

obje strane su u tom paktu solidarnosti na određen način dobitnici.

Slična logika je na djelu i u postupku ispričavanja: ako na grub način

nekoga uvrijedim, ispravno bi bilo toj osobi ponuditi iskrenu ispriku,

a na nju bi ispravno bilo reći nešto poput: »Hvala na isprici i prihva­

ćam je, ali zapravo se nisam uvrijedio jer znam da nisi tako mislio, pa

mi se stoga nemaš potrebe ispričavati!« Poanta je dakako u tome da,

iako je konačni rezultat taj da nema potrebe za isprikom, treba proći

čitav taj proces njena pružanja: »Ne trebaš mi se ispričavati« moguće

je reći samo nakon što ponudim ispriku tako da, iako se formalno ništa

ne zbiva i pružanje isprike je proglašeno nepotrebnim, na kraju tog

procesa dolazi do ispunjenja svrhe čime je prijateljstvo najvjerojatnije v sacuvano.

Ali što ako osoba kojoj se ponudi isprika smišljena baš zato da

bude odbijena, prihvati ispriku? Što ako, nakon što sam izgubio bitku

za promaknuće na poslu, prihvatim prijateljevu ponudu i preuzmem

novo radno mjesto umjesto njega? Takva je situacija zaista katastrofalna:

ona uzrokuje dezintegraciju privida slobode koja pripada društvenom

poretku. Ona je jednaka dezintegraciji samog društvenog tkiva, raspa­

du društvenih veza. Upravo su u tom smislu revolucionarno-egalitarne

figure od Robespierrea do Johna Browna (barem potencijalno) osobe bez

običaja: one odbijaju uzeti u obzir običaje koji omogućuju funkcioni­

ranje univerzalnih pravila. Ako su svi ljudi jednaki, onda su zaista takvi

-~,

o IUILJU 137

i trebalo bi s njima postupati kao s jednakima: ako su i crnci takoder

ljudi, onda bi ih istog trena trebalo smatrati jednakima.

Na manje radikalnoj razini, početkom 1980-ih jedne polu-dis i­

dentske studentske tjedne novine u Jugoslaviji htjele su dići glas pro­

tiv regularnih, ali u osnovi namještenih »slobodnih« izbora u zemlji.

Svjesni ograničenosti slogana »reci istinu vlasti« (»problem s ovim

sloganom sastoji se u tome da zanemaruje činjenicu kako vlast neće

slušati te da ljudi ionako znaju istinu, što se jasno vidi iz viceva koji se

šire zemljom«9), umjesto izravnog proglašavanja izbora nepravednima,

uredništvo novina ih je odlučilo tretirati kao da su zaista bili slobodni,

kao da njihov rezultat zaista nije već predodređen i poznat. Uoči izbo­

ra tiskali su specijalno izdanje novina s velikim naslovom: »Rezultati

posljednjih izbora: komunisti ostaju na vlasti!« Ta jednostavna interven­

cija prekršila je nepisano »pravilo« da, iako svi dobro znamo da izbori

nisu slobodni, o tome ne govorimo u javnosti... Odnoseći se spram

izbora kao da su slobodni, uredništvo je javno podsjetilo ljude da nisu

slobodni.

U drugoj sezoni emitiranja lV serije NiplTuck, Sean doznaje kako

je pravi otac njegova sina, mladića Matta, Seanov kolega Christian.

Njegova prva reakcija je provala bijesa. Nakon neuspjele operacije raz­

dvajanja sijamskih blizanaca, ponovo prihvaća Chrisa kao svoga kolegu,

uz dugačak govor u operacijskoj sali: »Nikad ti neću oprostiti ono što

si učinio. Ali Matt je previše dragocjen, on je najbolji mogući rezultat

našeg prijateljstva, tako da ga ne smijemo izgubiti...« Ta je poruka očita,

i suviše očita. Mnogo elegantnija varijanta za Seana bila bi da kaže:

»Nikad ti neću oprostiti ono što si učinio.« Subjektivna pozicija te izjave

već se sastoji u prihvaćanju - tako se obraćamo nekome koga smo već

un~prijed odlučili ponovo prihvatiti - pa je problem u tome što Sean

kaže previJe. Zbog čega nastavlja? Ovo je veoma zanimljivo pitanje. Je

li javnost u SAD toliko glupa? Nije. Zašto onda Sean nastavlja govor?

Što ako bi znak istinskog ponovnog prihvaćanja bio suviše intenzivan,

138 SLAVOJ ŽiŽEK

tako da ova eksplicitna otrcanost fraze postoji zato da bi ga ohladila?

Možda se u NiplTucku kao američkoj seriji taj višak može razumjeti

pod vidom različitosti između Europe i SAD-a. U Europi se prizemljem

zgrade smatra etaža koja nosi oznaku O, tako da se kat iznad računa kao

prvi kat, dok se u Americi prvim katom smatra već prizemlje. Ukratko,

Amerikanci počinju brojati od jedinice, dok Europljani znaju kako

jedan označava nadomjestak za nulu. Ili, kazano povijesnim terminima,

Europljani su svjesni toga da prije negoli počnu brojati, mora postajati

neko ))prizemlje« tradicije, neki temelj koji je uvijek već unaprijed dan

i koji se ne uključuje u brojanje, dok Americi, zemlji koja nema pravu

predmodernu povijesnu tradiciju, nedostaje takvog temelja. Ondje

stvari odmah počinju s pravnim samoproglašenjem slobode. Prošlost

je izbrisana ili prebačena u Europu. IO Taj nedostatak temelja potrebno

je nadomjestiti suvišnim govorom: Sean se ne može osloniti na simbo­

lički temelj koji bi jamčio da će Christian shvatiti poruku a da mu je

eksplicitno ne priopći.

Običaji su stoga materijal od kojeg su sazdani naši identiteti.

njima djelujemo i stoga njima definiramo ono po čemu smo društvena

bića, što je često u suprotnosti s onim što smatramo da zaista jesmo.

Zbog svoje transparenrnosti običaji su medij društvenoga nasilja.

Godine 1937. George Orwell ukazao je na proturječnost dominantnog

ljevičarskog stava prema klasnim razlikama:

Svi se mi bunimo zbog klasnih razlika, ali vrlo malo ljudi ih zaista želi ukinuti. Ovdje dolazimo do bitne činjenice da svaki revolucionarni stav dio svoje snage crpi iz potajnog uvjerenja kako se ništa ne možc promijeniti [ ... ] Sve dok je to tek puko pitanje poboljbvanja radničke sudbine, svaka pristojna osoba će se složiti

Ali, nažalost, ni~ta se neće promijeniti ako sve ostaje na željama da se klasne razlike uklone. Preciznije rečeno, nužno je željeti da one nestanu, ali vaše želje nisu efikasne ako ne shvatite sve ono što uključuju. Cinjenica s kojom se treba suočiti jest da ukidanje klasnih razlika znači i ukidanje jednog dijela vlastite ličnosti. Evo mene, tipičnog primjera srednje klase. Lako je reči da se žclim riješiti te klasne podjele, ali gotovo sve što mislim i činim predstavlja rezultat takve klasne podjele

Morao bih se u tolikoj mjeri promijeniti da bih na kraju teško mogao samog sebe prepoznati kao istu osobu. II

ONAIIL,U i~

Orwellova je poanta u tome da radikali traže revolucionarnu pro­

mjenu kao neku vrstu praznovjernog znamena koji bi postigao upravo

suprotan cilj: sprečavanje toga da do promjene zaista i dođe. Današnji

akademski ljevičari koji kritiziraju kapitalistički kulturalni imperijali­

zam istinski su užasnuti idejom da bi se predmet njihove analize mogao

raspasti. Orwell zna kako je u našoj ideološkoj svakodnevici naš domi­

nantni stav ismijavanja upadljivo daleko od naših istinskih uvjerenja:

ljevičarski stavovi prosječnog »intelektualca" uglavnom su lažni. On iz čiste imitaci­je ismijava stvari u koje zapravo vjeruje. Uzmimo samo jedan od brojnih primjera, pravila časti u javnim školama poput »duha zajedništva. ili nenapadanja muškarca koji je oboren na zemlju, kao i sve ostale dobro poznate besmislice. Tko se nije smijao tome! Tko bi se, ako se naziva »intelektualcem., usudio ne smijati takvim pravilima? Medutim, postoji bitna razlika kad upoznate nekog tko se tome smije spozicije vanjskogpromatrača; na isti onaj način na koji vrijedamo Englesku ali se jako razljutimo kad čujemo stranca da to čini... [ ... ] Tek kada upoznate nekoga tko pripada drugoj kulturi postajete svjesni kakva su zaista vaša vlastita uvjerenja.

Ne postoji ništa »unutarnje« U tom istinski ideološkom identitetu

o kojem govori Orwell. Istinski unutarnja uvjerenja su »vani«, utje­

lovljena u praksama koje sežu sve do neposredne materijalnosti mojeg

vlastitog tijela. Moja shvaćanja (dobrog i zlog, ugodnog i neugodnog,

smiješnog i ozbiljnog, ružnog i lijepog) u osnovi su shvaćanja srednje klase; moj literarni, gastronomski i odjevni ukus, moje shvaćanje časti,

ponašanje za stolom, uporaba fraza,.akcenta, čak i karakteristični pokre­

ti moga tijela - sve su to u stvari običaji. Ovome bi se mogao dodati i

miris. Ključna razlika između niže i srednje klase vjerojatno se nalazi u

načinu na koji se odnose spram mirisa. Za srednju klasu, niža klasa je

ona koja smrdi jer se njeni pripadnici ne kupaju dovoljno često, a to nas

dovodi do jedne od mogućih definicija što danas označavamo pojmom

B}lžlili;~? definiciji smrdi. Zbog toga danas dezodoransi

i sapuni imaju ključnu ui';;gu -"~~ibližnje čine barem donekle prihvat­

ljivim i podnošljivim: pristajem zavoljeti bližnjeg svog ... ali pod uvje­

tom da suviše ne smrdi. Prema nedavnom istraživanju, znanstvenici u

laboratoriju u Venezueli dodali su još Jedan element toj priči: koristeći

138 SLAVOJ ŽiŽEK

tako da ova eksplicitna otrcanost fraze postoji zato da bi ga ohladila?

Možda se u NiplTucku kao američkoj seriji taj višak može razumjeti

pod vidom različitosti između Europe i SAD-a. U Europi se prizemljem

zgrade smatra etaža koja nosi oznaku O, tako da se kat iznad računa kao

prvi kat, dok se u Americi prvim katom smatra već prizemlje. Ukratko,

Amerikanci počinju brojati od jedinice, dok Europljani znaju kako

jedan označava nadomjestak za nulu. Ili, kazano povijesnim terminima,

Europljani su svjesni toga da prije negoli počnu brojati, mora postajati

neko ))prizemlje« tradicije, neki temelj koji je uvijek već unaprijed dan

i koji se ne uključuje u brojanje, dok Americi, zemlji koja nema pravu

predmodernu povijesnu tradiciju, nedostaje takvog temelja. Ondje

stvari odmah počinju s pravnim samoproglašenjem slobode. Prošlost

je izbrisana ili prebačena u Europu. IO Taj nedostatak temelja potrebno

je nadomjestiti suvišnim govorom: Sean se ne može osloniti na simbo­

lički temelj koji bi jamčio da će Christian shvatiti poruku a da mu je

eksplicitno ne priopći.

Običaji su stoga materijal od kojeg su sazdani naši identiteti.

njima djelujemo i stoga njima definiramo ono po čemu smo društvena

bića, što je često u suprotnosti s onim što smatramo da zaista jesmo.

Zbog svoje transparenrnosti običaji su medij društvenoga nasilja.

Godine 1937. George Orwell ukazao je na proturječnost dominantnog

ljevičarskog stava prema klasnim razlikama:

Svi se mi bunimo zbog klasnih razlika, ali vrlo malo ljudi ih zaista želi ukinuti. Ovdje dolazimo do bitne činjenice da svaki revolucionarni stav dio svoje snage crpi iz potajnog uvjerenja kako se ništa ne možc promijeniti [ ... ] Sve dok je to tek puko pitanje poboljbvanja radničke sudbine, svaka pristojna osoba će se složiti

Ali, nažalost, ni~ta se neće promijeniti ako sve ostaje na željama da se klasne razlike uklone. Preciznije rečeno, nužno je željeti da one nestanu, ali vaše želje nisu efikasne ako ne shvatite sve ono što uključuju. Cinjenica s kojom se treba suočiti jest da ukidanje klasnih razlika znači i ukidanje jednog dijela vlastite ličnosti. Evo mene, tipičnog primjera srednje klase. Lako je reči da se žclim riješiti te klasne podjele, ali gotovo sve što mislim i činim predstavlja rezultat takve klasne podjele

Morao bih se u tolikoj mjeri promijeniti da bih na kraju teško mogao samog sebe prepoznati kao istu osobu. II

ONAIIL,U i~

Orwellova je poanta u tome da radikali traže revolucionarnu pro­

mjenu kao neku vrstu praznovjernog znamena koji bi postigao upravo

suprotan cilj: sprečavanje toga da do promjene zaista i dođe. Današnji

akademski ljevičari koji kritiziraju kapitalistički kulturalni imperijali­

zam istinski su užasnuti idejom da bi se predmet njihove analize mogao

raspasti. Orwell zna kako je u našoj ideološkoj svakodnevici naš domi­

nantni stav ismijavanja upadljivo daleko od naših istinskih uvjerenja:

ljevičarski stavovi prosječnog »intelektualca" uglavnom su lažni. On iz čiste imitaci­je ismijava stvari u koje zapravo vjeruje. Uzmimo samo jedan od brojnih primjera, pravila časti u javnim školama poput »duha zajedništva. ili nenapadanja muškarca koji je oboren na zemlju, kao i sve ostale dobro poznate besmislice. Tko se nije smijao tome! Tko bi se, ako se naziva »intelektualcem., usudio ne smijati takvim pravilima? Medutim, postoji bitna razlika kad upoznate nekog tko se tome smije spozicije vanjskogpromatrača; na isti onaj način na koji vrijedamo Englesku ali se jako razljutimo kad čujemo stranca da to čini... [ ... ] Tek kada upoznate nekoga tko pripada drugoj kulturi postajete svjesni kakva su zaista vaša vlastita uvjerenja.

Ne postoji ništa »unutarnje« U tom istinski ideološkom identitetu

o kojem govori Orwell. Istinski unutarnja uvjerenja su »vani«, utje­

lovljena u praksama koje sežu sve do neposredne materijalnosti mojeg

vlastitog tijela. Moja shvaćanja (dobrog i zlog, ugodnog i neugodnog,

smiješnog i ozbiljnog, ružnog i lijepog) u osnovi su shvaćanja srednje klase; moj literarni, gastronomski i odjevni ukus, moje shvaćanje časti,

ponašanje za stolom, uporaba fraza,.akcenta, čak i karakteristični pokre­

ti moga tijela - sve su to u stvari običaji. Ovome bi se mogao dodati i

miris. Ključna razlika između niže i srednje klase vjerojatno se nalazi u

načinu na koji se odnose spram mirisa. Za srednju klasu, niža klasa je

ona koja smrdi jer se njeni pripadnici ne kupaju dovoljno često, a to nas

dovodi do jedne od mogućih definicija što danas označavamo pojmom

B}lžlili;~? definiciji smrdi. Zbog toga danas dezodoransi

i sapuni imaju ključnu ui';;gu -"~~ibližnje čine barem donekle prihvat­

ljivim i podnošljivim: pristajem zavoljeti bližnjeg svog ... ali pod uvje­

tom da suviše ne smrdi. Prema nedavnom istraživanju, znanstvenici u

laboratoriju u Venezueli dodali su još Jedan element toj priči: koristeći

G SLAVOJ ŽiŽEK

genetsku manipulaciju uspjeli su uzgojiti grah koji nakon konzumacije }

ne proizvodi neugodne mirise i društveno neprihvatljive vjetrove. I tako ~/ smo, nakon kave bez kofeina, kolača bez masnoća, dijetne Cole i beza!- \ [ koholnog piva, sada dobili i grah koji ne uzrokuje vjetrove ... 12 J

Ovdje dolazimo do samog »srca tame« običaja. Sjećate li se bez­

brojnih slučajeva pedofilije koji su potresali Katoličku crkvu? Kad

su crkveni predstavnici ustrajali na stavu da su ti žaljenja vrijedni

slučajevi unutarnji problem Crkve, te uvelike oklijevali surađivati s

policijom koja je istraživala te slučajeve, u izvjesnom smislu su bili u

pravu. Pedofilija katoličkih svećenika je nešto što nije problem samo

osoba koje su zbog privatnih razloga koji nisu vezani za Crkvu kao

instituciju odabrali poziv svećenika kao svoju životnu profesiju. To je

fenomen koji se tiče Katoličke crkve kao takve, koji je upisan u samo

njeno funkcioniranje kao društveno-simboličke institucije. On se ne

tiče »privatnosti« nesvjesnog pojedinaca, nego onog »nesvjesnog« same

institucije: to nije nešto što se događa zato što se institucija treba pri­

lagoditi patološkoj stvarnosti libidinalnog života da bi preživjela, nego

nešto što institucija sama treba da bi se reproducirala. Lako možemo

zamisliti heteroseksualnog svećenika (ne pedofila) koji se nakon niza

godina vjerske službe prepusti pedofiliji zato jer ga sama logika insti­

tucije zavede u tu mrežu.

Takvo institucionalno nesvjesno označava opsceno poricanje pod­

zemlja koje (upravo zbog toga jer je zatajeno) tvori javne institucije. U

vojsci se to podzemlje sastoji od opscenih seksualiziranih rituala koji

stvaraju solidarnost grupe. Drugim riječima, ne radi se jednostavno

o tome da zbog konformističkih razloga Crkva želi ušutkati sramotne

pedofilske skandale; braneći samu sebe, Crkva brani svoju najdublju

opscenu tajnu. To znači da je vlastita identifikacija s tom tajnom stra­

nom ključna sastavnica samog identiteta kršćanskog svećenika: ako sve­

ćenik istinski (a ne samo retorički) osuđuje takve skandale, on se time

isključuje iz svećeničke zajednice. On više nije »jedan od nas« na isti

ONAIILJU tlJ1

onaj način na koji se bilo koji bijelac s juga Amerike tijekom I920-ih

koji je javno govorio o Ku Klux Klanu isključio iz te zajednice, iznevje­

rivši njenu fundamentalnu bratsku solidarnost. Shodno tome, odgovor

na pitanje o nevoljkosti Crkve da govori o pedofiliji među svećenicima

ne sastoji se samo u tome da je riječ o kriminalnim radnjama te da

svojim nesudjelovanjem u istrazi Crkva postaje i sama sudionikom u

zločinu. Trebalo bi ispitati i samu Crkvu kao instituciju s obzirom na

način na koji sistematski stvara preduvjete za takve zločine.

Upravo je to opsceno podzemlje, nesvjesna domena običaja ono što

je doista teško promijeniti. Zbog toga je moto svake radikalne revo­

lucije isti kao i onaj citat iz Vergilija što ga je Freud odabrao za svoje

Tumačenje snova: Acheronta movebo - pokrenut ću područja pakla.

Usudi se dirnuti u podzemlje onog o čemu se ne govori, a pokreće naše

svakidašnje živote!

»Humoreska«, klavirsko remek-djelo Roberta Schumanna, trebalo bi

shvatiti suprotno shvaćanju o postupnom nestajanju glasa u njegovim

popijevkama: nije riječ o jednostavnom klavirskom komadu, nego o

pjesmi bez vokalne linije, s vokalnom linijom svedenom na šutnju tako

da je jedino što čujemo glasovirska pratnja. Evo kako bi trebalo shvatiti

poznati »unutrašnji glas« (innere Stimme) koji je Schumann dodao u

zapisanoj verziji kao treću liniju između dvije klavirske, više i niže: to

je zapravo vokalna melodijska linija koja ostaje ne-glasovni »unutrašnji

glas«, niz varijacija bez teme, pratnja bez glavne melodijske linije koja

postoji samo kao Augenmusik, glazba samo za oči pod krinkom zapisa­

nih nota. Tu odsutnu melodiju treba rekonstruirati na osnovi činjenice

da se prva i treća razina (desna i lijeva ruka na glasoviru) ne odnose

izravno jedna spram druge, odnosno da se njihov odnos ne zasniva

na neposrednom zrcaljenju. Da bi se shvatila njihova unutrašnja veza,

nužno je (re)konstruirati treću, »virtualnu« središnju razinu, melodijsku

liniju koja se zbog strukturalnih razloga ne može odsvirati. Ona ima

status nemogućeg realnog koje može postojati samo pod krinkom onog

G SLAVOJ ŽiŽEK

genetsku manipulaciju uspjeli su uzgojiti grah koji nakon konzumacije }

ne proizvodi neugodne mirise i društveno neprihvatljive vjetrove. I tako ~/ smo, nakon kave bez kofeina, kolača bez masnoća, dijetne Cole i beza!- \ [ koholnog piva, sada dobili i grah koji ne uzrokuje vjetrove ... 12 J

Ovdje dolazimo do samog »srca tame« običaja. Sjećate li se bez­

brojnih slučajeva pedofilije koji su potresali Katoličku crkvu? Kad

su crkveni predstavnici ustrajali na stavu da su ti žaljenja vrijedni

slučajevi unutarnji problem Crkve, te uvelike oklijevali surađivati s

policijom koja je istraživala te slučajeve, u izvjesnom smislu su bili u

pravu. Pedofilija katoličkih svećenika je nešto što nije problem samo

osoba koje su zbog privatnih razloga koji nisu vezani za Crkvu kao

instituciju odabrali poziv svećenika kao svoju životnu profesiju. To je

fenomen koji se tiče Katoličke crkve kao takve, koji je upisan u samo

njeno funkcioniranje kao društveno-simboličke institucije. On se ne

tiče »privatnosti« nesvjesnog pojedinaca, nego onog »nesvjesnog« same

institucije: to nije nešto što se događa zato što se institucija treba pri­

lagoditi patološkoj stvarnosti libidinalnog života da bi preživjela, nego

nešto što institucija sama treba da bi se reproducirala. Lako možemo

zamisliti heteroseksualnog svećenika (ne pedofila) koji se nakon niza

godina vjerske službe prepusti pedofiliji zato jer ga sama logika insti­

tucije zavede u tu mrežu.

Takvo institucionalno nesvjesno označava opsceno poricanje pod­

zemlja koje (upravo zbog toga jer je zatajeno) tvori javne institucije. U

vojsci se to podzemlje sastoji od opscenih seksualiziranih rituala koji

stvaraju solidarnost grupe. Drugim riječima, ne radi se jednostavno

o tome da zbog konformističkih razloga Crkva želi ušutkati sramotne

pedofilske skandale; braneći samu sebe, Crkva brani svoju najdublju

opscenu tajnu. To znači da je vlastita identifikacija s tom tajnom stra­

nom ključna sastavnica samog identiteta kršćanskog svećenika: ako sve­

ćenik istinski (a ne samo retorički) osuđuje takve skandale, on se time

isključuje iz svećeničke zajednice. On više nije »jedan od nas« na isti

ONAIILJU tlJ1

onaj način na koji se bilo koji bijelac s juga Amerike tijekom I920-ih

koji je javno govorio o Ku Klux Klanu isključio iz te zajednice, iznevje­

rivši njenu fundamentalnu bratsku solidarnost. Shodno tome, odgovor

na pitanje o nevoljkosti Crkve da govori o pedofiliji među svećenicima

ne sastoji se samo u tome da je riječ o kriminalnim radnjama te da

svojim nesudjelovanjem u istrazi Crkva postaje i sama sudionikom u

zločinu. Trebalo bi ispitati i samu Crkvu kao instituciju s obzirom na

način na koji sistematski stvara preduvjete za takve zločine.

Upravo je to opsceno podzemlje, nesvjesna domena običaja ono što

je doista teško promijeniti. Zbog toga je moto svake radikalne revo­

lucije isti kao i onaj citat iz Vergilija što ga je Freud odabrao za svoje

Tumačenje snova: Acheronta movebo - pokrenut ću područja pakla.

Usudi se dirnuti u podzemlje onog o čemu se ne govori, a pokreće naše

svakidašnje živote!

»Humoreska«, klavirsko remek-djelo Roberta Schumanna, trebalo bi

shvatiti suprotno shvaćanju o postupnom nestajanju glasa u njegovim

popijevkama: nije riječ o jednostavnom klavirskom komadu, nego o

pjesmi bez vokalne linije, s vokalnom linijom svedenom na šutnju tako

da je jedino što čujemo glasovirska pratnja. Evo kako bi trebalo shvatiti

poznati »unutrašnji glas« (innere Stimme) koji je Schumann dodao u

zapisanoj verziji kao treću liniju između dvije klavirske, više i niže: to

je zapravo vokalna melodijska linija koja ostaje ne-glasovni »unutrašnji

glas«, niz varijacija bez teme, pratnja bez glavne melodijske linije koja

postoji samo kao Augenmusik, glazba samo za oči pod krinkom zapisa­

nih nota. Tu odsutnu melodiju treba rekonstruirati na osnovi činjenice

da se prva i treća razina (desna i lijeva ruka na glasoviru) ne odnose

izravno jedna spram druge, odnosno da se njihov odnos ne zasniva

na neposrednom zrcaljenju. Da bi se shvatila njihova unutrašnja veza,

nužno je (re)konstruirati treću, »virtualnu« središnju razinu, melodijsku

liniju koja se zbog strukturalnih razloga ne može odsvirati. Ona ima

status nemogućeg realnog koje može postojati samo pod krinkom onog

142 SLAVOJ ŽiŽEK

napisanog. Fizička prisutnost uništila bi dvije melodijske linije koje

jedine čujemo u stvarnoj izvedbi.

U kratkom eseju» Ein Kind wird gesch1agen« (»Dijete tuku«) Freud

analizira dječju fantaziju o tome da bude prisutno kad netko pred njim

tuče neko drugo dijete; ovu fantaziju on smješta na posljednje mjesto u

nizu od tri fantazije koje uključuju i »Vidim kako moj otac tuče dijete«

i »Moj otac me tuče«. Dijete nikad ne biva svjesno ove posljednje scene,

stoga ona treba biti rekonstruirana da bi bila neka vrsta izgubljene kari­

ke između prve i posljednje scene - poput Schumannove treće melo­

dijske linije koju se nikad ne svira, ali je slušatelj mora rekonstruirati

kao izgubljenu kariku izmedu prve dvije linije koje čuje. Schumann tu

proceduru odsutne melodije dovodi do očiglednog apsurda autorefe­

rencijalnosti kad na jednom kasnijem mjestu u »Humoreski« ponavlja

iste dvije prethodno odsvirane melodijske linije, no ovaj put bez treće

odsutne melodijske linije, bez unutrašnjega glasa: ovdje je odsutna sama

odsutna linija, ili odsutnost kao takva. Kako onda odsvirati takve note

ako na razini onog što se treba odsvirati one doslovce ponavljaju pret­

hodne note? Te odsvirane note su lišene jedino onog čega ondje nema,

njihova konstitutivnog manjka, ili, da parafraziramo Bibliju, one gube

ono što nikad nisu ni imale. l3 Pravi pijanist bi stoga trebao imati savoir­/aire da bi mogao odsvirati postojeće, prave note na takav način da bi

netko bio u stanju razlučiti eho prateće neodsvirane »šutnje« virtualnih

nota i njihovo odsustvo.

Nije li to način na koji djeluje ideologija? Eksplicitni ideološki tekst

ili ideološku praksu podržava neodigrani niz opscenih nadomjestaka za

superego. U realnom socijalizmu, eksplicitnu ideologiju socijalističke

demokracije podržavao je čitav niz implicitnih i neizgovorenih opscenih

poriva i zabrana koje su subjekta podučavale kako da ne uzima neke

eksplicitne norme suviše ozbiljno i kako da primijeni u praksi javno

nepriznate zabrane. Jedna od strategija disidenata u zadnjim godinama

socijalizma bilo je stoga upravo shvaćanje ideologije mnogo ozbiljnije

OIlAlILJU 11f3")

i doslovnije nego što je ona samu sebe shvaćala time što se ignorirala

njena virtualna i nepriznata sjena: »želite da prakticiramo socijalnu

demokraciju? U redu, evo vam je!« A kad bi od nekog partijskog aparat­

čika dobila očajničke nagovještaje o tome kako to nije bio način na koji

stvari funkcioniraju, osoba bi jednostavno trebala ignorirati takve alu­

zije. Up':~vo to označ.ava4c~rQlJ.ta_J1lf!JI~.ho.ho praksa kritike ideolQiijc;

ne iZ!:l!-VE_uJ:!!flmj~!l\le~plicimo.g.slov.a zakQWL.1!eS2 railiL~mt~rYM.ciju­

~]?!~~lYir.walni 4Q4~tak. Na koji način u vojsci funkcionira odnos spram homoseksualnosti?

Postoje dvije jasno prepoznatljive razine: eksplicitnu se homoseksu­

alnost brutalno napada, a oni koje se prokaže kao homoseksualce

doživljavaju osudu, svake noći ih se pretuče itd. Medutim, tu ekspli­

citnu homofobiju prati implicitna mreža homoseksualnih aluzija, šala

i opscenih praksi. Istinski radikalna intervencija u samo tkivo vojne

homofobije stoga se ne bi trebala primarno usredotočiti na eksplicitno

potiskivanje homoseksualnosti i njenu represiju, nego bi radije trebala

»uzdrmati samo podzemlje«, uplesti se u implicitne homoseksualne

prakse koje proizvode eksplicitnu homofobiju.

Takvo opsceno podzemlje omogućuje nam da fenomenu Abu

Ghraiba pristupimo na nov način. George Bush je u svojoj reakciji na

fotografije koje su se pojavile u javnosti u travnju 2004. godine i koje

pokazuju kako američki vojnici muče i ponižavaju iračke zarobljeni­

ke, očekivano naglasio da spomenuta djela predstavljaju iwlirane zlo­

čine koji ne odražavaju ono za što se Amerika zaista bori i što zastupa,

a to su vrednote demokracije, slobode i osobnog dostojanstva. U

stvari sama činjenica da se taj slučaj pretvorio u javni skandal koji je

prisilio američku administraciju da se brani od optužbi, predstavlja

pozitivan znak. U istinski »totalitarnom« režimu, takav bi slučaj jed­

nostavno bio zataškan (na isti način, ne smijemo zaboraviti kako je

činjenica da američke snage nisu našle oružje za masovno uništenje

pozitivan znak, jer bi istinski ))totalitarni« režim napravio isto ono

142 SLAVOJ ŽiŽEK

napisanog. Fizička prisutnost uništila bi dvije melodijske linije koje

jedine čujemo u stvarnoj izvedbi.

U kratkom eseju» Ein Kind wird gesch1agen« (»Dijete tuku«) Freud

analizira dječju fantaziju o tome da bude prisutno kad netko pred njim

tuče neko drugo dijete; ovu fantaziju on smješta na posljednje mjesto u

nizu od tri fantazije koje uključuju i »Vidim kako moj otac tuče dijete«

i »Moj otac me tuče«. Dijete nikad ne biva svjesno ove posljednje scene,

stoga ona treba biti rekonstruirana da bi bila neka vrsta izgubljene kari­

ke između prve i posljednje scene - poput Schumannove treće melo­

dijske linije koju se nikad ne svira, ali je slušatelj mora rekonstruirati

kao izgubljenu kariku izmedu prve dvije linije koje čuje. Schumann tu

proceduru odsutne melodije dovodi do očiglednog apsurda autorefe­

rencijalnosti kad na jednom kasnijem mjestu u »Humoreski« ponavlja

iste dvije prethodno odsvirane melodijske linije, no ovaj put bez treće

odsutne melodijske linije, bez unutrašnjega glasa: ovdje je odsutna sama

odsutna linija, ili odsutnost kao takva. Kako onda odsvirati takve note

ako na razini onog što se treba odsvirati one doslovce ponavljaju pret­

hodne note? Te odsvirane note su lišene jedino onog čega ondje nema,

njihova konstitutivnog manjka, ili, da parafraziramo Bibliju, one gube

ono što nikad nisu ni imale. l3 Pravi pijanist bi stoga trebao imati savoir­/aire da bi mogao odsvirati postojeće, prave note na takav način da bi

netko bio u stanju razlučiti eho prateće neodsvirane »šutnje« virtualnih

nota i njihovo odsustvo.

Nije li to način na koji djeluje ideologija? Eksplicitni ideološki tekst

ili ideološku praksu podržava neodigrani niz opscenih nadomjestaka za

superego. U realnom socijalizmu, eksplicitnu ideologiju socijalističke

demokracije podržavao je čitav niz implicitnih i neizgovorenih opscenih

poriva i zabrana koje su subjekta podučavale kako da ne uzima neke

eksplicitne norme suviše ozbiljno i kako da primijeni u praksi javno

nepriznate zabrane. Jedna od strategija disidenata u zadnjim godinama

socijalizma bilo je stoga upravo shvaćanje ideologije mnogo ozbiljnije

OIlAlILJU 11f3")

i doslovnije nego što je ona samu sebe shvaćala time što se ignorirala

njena virtualna i nepriznata sjena: »želite da prakticiramo socijalnu

demokraciju? U redu, evo vam je!« A kad bi od nekog partijskog aparat­

čika dobila očajničke nagovještaje o tome kako to nije bio način na koji

stvari funkcioniraju, osoba bi jednostavno trebala ignorirati takve alu­

zije. Up':~vo to označ.ava4c~rQlJ.ta_J1lf!JI~.ho.ho praksa kritike ideolQiijc;

ne iZ!:l!-VE_uJ:!!flmj~!l\le~plicimo.g.slov.a zakQWL.1!eS2 railiL~mt~rYM.ciju­

~]?!~~lYir.walni 4Q4~tak. Na koji način u vojsci funkcionira odnos spram homoseksualnosti?

Postoje dvije jasno prepoznatljive razine: eksplicitnu se homoseksu­

alnost brutalno napada, a oni koje se prokaže kao homoseksualce

doživljavaju osudu, svake noći ih se pretuče itd. Medutim, tu ekspli­

citnu homofobiju prati implicitna mreža homoseksualnih aluzija, šala

i opscenih praksi. Istinski radikalna intervencija u samo tkivo vojne

homofobije stoga se ne bi trebala primarno usredotočiti na eksplicitno

potiskivanje homoseksualnosti i njenu represiju, nego bi radije trebala

»uzdrmati samo podzemlje«, uplesti se u implicitne homoseksualne

prakse koje proizvode eksplicitnu homofobiju.

Takvo opsceno podzemlje omogućuje nam da fenomenu Abu

Ghraiba pristupimo na nov način. George Bush je u svojoj reakciji na

fotografije koje su se pojavile u javnosti u travnju 2004. godine i koje

pokazuju kako američki vojnici muče i ponižavaju iračke zarobljeni­

ke, očekivano naglasio da spomenuta djela predstavljaju iwlirane zlo­

čine koji ne odražavaju ono za što se Amerika zaista bori i što zastupa,

a to su vrednote demokracije, slobode i osobnog dostojanstva. U

stvari sama činjenica da se taj slučaj pretvorio u javni skandal koji je

prisilio američku administraciju da se brani od optužbi, predstavlja

pozitivan znak. U istinski »totalitarnom« režimu, takav bi slučaj jed­

nostavno bio zataškan (na isti način, ne smijemo zaboraviti kako je

činjenica da američke snage nisu našle oružje za masovno uništenje

pozitivan znak, jer bi istinski ))totalitarni« režim napravio isto ono

144 SLAVOJ ŽiŽEK

što i neki korumpirani policajac - podmetnuo dokaz i nakon toga

ga »otkrio«). Međutim, tu idiličnu sliku remeti nekoliko uznemirujućih fakto­

ra. Najupadljiviji je kontrast između »uobičajenog« načina mučenja

zatvorenika za Saddamova režima i mučenja koje su provodile američke snage. za vrijeme Saddama, naglasak je bio na izravnom i brutalnom

uzrokovanju boli, dok su se američki vojnici usredotočili na psihološko

ponižavanje zatvorenika. Ponižavanje koje je zabilježeno kamerom zlo­

činaca i iskeženi osmijeh na njihovim licima koji je sastavni dio zapisa,

usporedo s izobličenim golim tijelima zarobljenika na podu, predstav­

ljaju sastavni dio tog procesa, što je u snažnom kontrastu s tajnošću

Saddamovih mučenja. Kad sam vidio poznatu fotografiju nagog zatvo­

renika sa crnom kapuljačom preko glave, strujnih kablova prikačenim

za udove čovjeka koji stoji na stolcu u apsurdnoj teatralnoj pozi, prva

stvar koja mi je pala na pamet jest da je to prizor iz nove predstave ili

umjetničkog performansa na Lower Manhattanu. Takva poza i odjeća

zarobljenika sugerira teatarsko uprizorenje, neku vrst tableau vivanta koja priziva u sjećanje čitav spektar američke performativne umjetnosti

i »teatra okrutnosti« - recimo, fotografije Mapplethorpea ili uvrnute

scene iz Lynchovih fllmova, da spomenem samo dva primjera.

To nas dovodi do same srži stvari: svakoga tko je upoznat sa stvarnim

životom u Americi takve fotografije podsjećaju na opscenu podzemnu

stranu američke popularne kulture - primjerice, na inicijacijske rituale

mučenja i ponižavanja koje pristupnik mora proći da bi bio prihvaćen u

okrilje neke zatvorene zajednice. Slične fotografije u redovitim se inter­

valima pojavljuju u američkom tisku kad dođe do nekog skandala u

vojsci ili na srednjoškolskom kampus u u kojem su se inicijacijski rituali

oteli kontroli, pri čemu su vojnici ili studenti prisiljeni na ponižavajuće

poze ili na neke ponižavajuće stvari poput guranja boce piva u anus ili probadanje iglama dok ih za to vrijeme njihovi kolege mirno promatra­

ju. Nanesena bol u tim slučajevima prekoračuje razinu koja se smatra

o NASILJU (145)

prihvatljivom i cijela stvar završi u novinama (s obzirom na to da je

Bush pripadnik bratstva Lubanje i kosti, najelitnijeg tajnog društva na

Yaleu, bilo bi zanimljivo doznati kojima je on ritualima bio podvrgnut

da bi bio prihvaćen kao njihov član).

Dakako, očita razlika se sastoji u tome da se u slučaju inicijacijskih rituala (kao što nam to kazuje i d.mo ime) osoba njima dobrovoljno

podvrgava bivajući posve svjesna što sve može očekivati kao i jasnog

cilja u vidu nagrade koja slijedi nakon toga: osoba je primljena u uski

krug posvećenih i (ne manje važno) time stječe pravo da i ona izvodi

iste rituale na novim članovima. U slučaju Abu Ghraiba, rituali nisu

predstavljali cijenu koju su zatvorenici trebali platiti da bi bili prihva­

ćeni kao »jedni od nas« već, posve suprotno, oni su označavali njihovo

isključivanje. No, nije li »slobodan izbor« onih koji se dobrovoljno pod­

vrgavaju ponižavajućim inicijacijskim ritualima tipičan primjer lažnog slobodnog izbora, popur slobode radnika da na tržištu rada prodaje

svoju snagu? Još gore od toga: prisjetimo se jednog od najodvratnijih

rituala nasilja usmjerenog protiv crnaca s američkog Juga: skupina bije­

lih razbojnika crnca stjera u kut i prisili ga na agresivne geste (»Pljuni

mi u lice, dečko!((; »Reci mi da sam govno!«) koje bi trebale služiti kao

opravdanje za nemilosrdno batinanje ili linčovanje. Naposljetku'l?o~tO­jU~~nski cinična poruka u ~.~~~i.čk()!!1.pt:irolenjiyanju..iniI;ij,*,ijskeg-.

rit~~~Jlad arapskim zatvorenicima: »?:.~!iJ.~!~i jed.an od. nasr_U..rool.L

sad ćemo ti pok~.ati sart:l1J ~!i !!a,,~~!!.~~IDailYQta....,«-".".. ~""''"''''.~--,' "'"' "

Ovdje nam pada na pamet fllm Roba Reinera Malo dobrih ljudi, sudska drama o dvojici marinaca američke vojske koji su optuženi za

ubojstvo jednog od njihovih kolega. Vojni tužitelj tvrdi da je njihov čin

bio planirano ubojstvo, dok obrana (koju sačinjavaju mornarički odvjet­

nici Tom Cruise i Demi Moore - kako bi oni mogli izgubiti parnicu?)

uspijeva dokazati da su okrivljenici samo slijedili Crveni kodeks, nepi­

sano pravilo vojne zajednice koje odobrava tajno noćno batinanje druga

iz vojarne koji je prekršio etičke standarde marinaca. Taj kodeks oprašta

144 SLAVOJ ŽiŽEK

što i neki korumpirani policajac - podmetnuo dokaz i nakon toga

ga »otkrio«). Međutim, tu idiličnu sliku remeti nekoliko uznemirujućih fakto­

ra. Najupadljiviji je kontrast između »uobičajenog« načina mučenja

zatvorenika za Saddamova režima i mučenja koje su provodile američke snage. za vrijeme Saddama, naglasak je bio na izravnom i brutalnom

uzrokovanju boli, dok su se američki vojnici usredotočili na psihološko

ponižavanje zatvorenika. Ponižavanje koje je zabilježeno kamerom zlo­

činaca i iskeženi osmijeh na njihovim licima koji je sastavni dio zapisa,

usporedo s izobličenim golim tijelima zarobljenika na podu, predstav­

ljaju sastavni dio tog procesa, što je u snažnom kontrastu s tajnošću

Saddamovih mučenja. Kad sam vidio poznatu fotografiju nagog zatvo­

renika sa crnom kapuljačom preko glave, strujnih kablova prikačenim

za udove čovjeka koji stoji na stolcu u apsurdnoj teatralnoj pozi, prva

stvar koja mi je pala na pamet jest da je to prizor iz nove predstave ili

umjetničkog performansa na Lower Manhattanu. Takva poza i odjeća

zarobljenika sugerira teatarsko uprizorenje, neku vrst tableau vivanta koja priziva u sjećanje čitav spektar američke performativne umjetnosti

i »teatra okrutnosti« - recimo, fotografije Mapplethorpea ili uvrnute

scene iz Lynchovih fllmova, da spomenem samo dva primjera.

To nas dovodi do same srži stvari: svakoga tko je upoznat sa stvarnim

životom u Americi takve fotografije podsjećaju na opscenu podzemnu

stranu američke popularne kulture - primjerice, na inicijacijske rituale

mučenja i ponižavanja koje pristupnik mora proći da bi bio prihvaćen u

okrilje neke zatvorene zajednice. Slične fotografije u redovitim se inter­

valima pojavljuju u američkom tisku kad dođe do nekog skandala u

vojsci ili na srednjoškolskom kampus u u kojem su se inicijacijski rituali

oteli kontroli, pri čemu su vojnici ili studenti prisiljeni na ponižavajuće

poze ili na neke ponižavajuće stvari poput guranja boce piva u anus ili probadanje iglama dok ih za to vrijeme njihovi kolege mirno promatra­

ju. Nanesena bol u tim slučajevima prekoračuje razinu koja se smatra

o NASILJU (145)

prihvatljivom i cijela stvar završi u novinama (s obzirom na to da je

Bush pripadnik bratstva Lubanje i kosti, najelitnijeg tajnog društva na

Yaleu, bilo bi zanimljivo doznati kojima je on ritualima bio podvrgnut

da bi bio prihvaćen kao njihov član).

Dakako, očita razlika se sastoji u tome da se u slučaju inicijacijskih rituala (kao što nam to kazuje i d.mo ime) osoba njima dobrovoljno

podvrgava bivajući posve svjesna što sve može očekivati kao i jasnog

cilja u vidu nagrade koja slijedi nakon toga: osoba je primljena u uski

krug posvećenih i (ne manje važno) time stječe pravo da i ona izvodi

iste rituale na novim članovima. U slučaju Abu Ghraiba, rituali nisu

predstavljali cijenu koju su zatvorenici trebali platiti da bi bili prihva­

ćeni kao »jedni od nas« već, posve suprotno, oni su označavali njihovo

isključivanje. No, nije li »slobodan izbor« onih koji se dobrovoljno pod­

vrgavaju ponižavajućim inicijacijskim ritualima tipičan primjer lažnog slobodnog izbora, popur slobode radnika da na tržištu rada prodaje

svoju snagu? Još gore od toga: prisjetimo se jednog od najodvratnijih

rituala nasilja usmjerenog protiv crnaca s američkog Juga: skupina bije­

lih razbojnika crnca stjera u kut i prisili ga na agresivne geste (»Pljuni

mi u lice, dečko!((; »Reci mi da sam govno!«) koje bi trebale služiti kao

opravdanje za nemilosrdno batinanje ili linčovanje. Naposljetku'l?o~tO­jU~~nski cinična poruka u ~.~~~i.čk()!!1.pt:irolenjiyanju..iniI;ij,*,ijskeg-.

rit~~~Jlad arapskim zatvorenicima: »?:.~!iJ.~!~i jed.an od. nasr_U..rool.L

sad ćemo ti pok~.ati sart:l1J ~!i !!a,,~~!!.~~IDailYQta....,«-".".. ~""''"''''.~--,' "'"' "

Ovdje nam pada na pamet fllm Roba Reinera Malo dobrih ljudi, sudska drama o dvojici marinaca američke vojske koji su optuženi za

ubojstvo jednog od njihovih kolega. Vojni tužitelj tvrdi da je njihov čin

bio planirano ubojstvo, dok obrana (koju sačinjavaju mornarički odvjet­

nici Tom Cruise i Demi Moore - kako bi oni mogli izgubiti parnicu?)

uspijeva dokazati da su okrivljenici samo slijedili Crveni kodeks, nepi­

sano pravilo vojne zajednice koje odobrava tajno noćno batinanje druga

iz vojarne koji je prekršio etičke standarde marinaca. Taj kodeks oprašta

146 SLAVOJ ŽiŽEK

čin transgresije i za njega je on »nelegalan«, ali istodobno potvrđuje

koheziju grupe. On se mora zbiti pod okriljem noći, mora biti nepo­

znat, neiskazan. U javnosti se svi pretvaraju da ne znaju ništa o tome ili

čak javno poriču njegovo postojanje. Do kulminacije filma očekivano

dolazi kad Jack Nicholson, koji glumi časnika koji je naredio noćno

batinanje, pobjesni: njegovo javno pokazivanje bijesa je dakako trenu­

tak njegove propasti. Takav kodeks, kršeći eksplicitna pravila zajednice,

predstavlja »duh zajedništva« u njegovu najčišćem obliku, jer vrši strašan

pritisak na pojedince da se identificiraju s grupom. Suprotno zapisa­

nom i eksplicitnom zakonu, takav opsceni kodeks superega u osnovi

je nepisano pravilo. Dok eksplicitni zakon počiva na mrtvom ocu kao

simboličkom autoritetu (Lacanovo »Ime Oca«), nepisani kodeks počiva

na sablasnom nadomjestku Imena Oca, opscenoj sablasti freudeovskog

»primordijalnog oca«.14 U tome je i poanta Coppo1ine Apokalipse sada:

lik Kurtza, freudovskog »primordijalnog oca« - opscenog oca čiji užitak

nije podređen nikakvom simboličkom zakonu, totalnom Gospodaru

koji se usuđuje licem u lice suočiti s onim Realnim zastrašujućeg užitka

- nije predstavljen kao zaostatak neke barbarske prošlosti, već kao nužna

posljedica same srži moderne zapadnjačke moći. Kurtz je bio savršen

vojnik. Identificirajući se s vojnim sustavom moći preko svake mjere,

postao je ekscesivna figura koju je sustav trebao ukloniti. Krajnji domet

Apokalipse sada je upravo uvid u to kako moć generira svoj vlastiti suvi­

šak koji treba uništiti operacijom koja treba oponašati ono protiv čega

se bori. Willardova misija da nađe Kurtza i ubije ga nigdje nije službeno

zabilježena: kao što kaže general koji priprema Willarda, »ona se nikad

nije dogodila«. To je polje tajnih operacija, svega onog što moć čini a

nikad ne želi priznati. To je ono što Christopher Hitchens nije shvatio

kad je pisao o zatvorenicima Abu Ghraiba:

Jedna od ove dvije pretpostavke mora neizbježno biti istinita: ili su ti zlikovci postu­pali prema nečijim napucima, što znači da postoji odredeni broj ljudi na srednje važnim ili visokim položajima koji smatraju da nisu ograničeni zakonima, kodeksi­ma i postojećim poretkom, ili su pak djelovali iz svoje vlastite volje, što znači da ih

"o NASILJU (147) '"

se može smatrati pobunjenicima, dezerterima ili izdajnicima. Zbog toga se postavlja pitanje zbog čega ne postoje stavke u zakonima vojnih sudova na temelju kojih bi ih se moglo izdvojiti i ustrijeliti. 15

Problem s mučenjima u Abu Ghraibu je u tome da ona nisu pripadala

nijednoj od te dvije kategorije: ona se ne mogu jednostavno svesti na zlo­

djela koja su počinili pojedini vojnici niti su, dakako, bila izravno nare­

đena - ona su bila legitimizirana posebnim oblikom opscenog Crvenog

kodeksa. Tvrditi da je riječ o »pobunjenicima, dezerterima ili izdajicama«

isto je tako besmislica kao i tvrdnja kako su linčovanja koja su poduzima­

li pripadnici Ku Klux Klana bila djela izdaje zapadnjačke kršćanske civi­

lizacije a ne izljevi bijesa proizaš!i iz vlastitog opscenog podzemlja; isto je

i s katoličkim svećenicima i njihovim zlostavljanjem djece, zbog kojega

bi se njih moglo nazvati »izdajicama« katolicizma ... Abu Ghraib nije bio

samo primjer američke arogancije spram ljudi iz Trećeg svijeta: tim~j!Q_

~~__~iltl!Q4yrgnuti I:0nižavajuće~_,_~'!.~~nJ~!.J~~_?lci ~~o~lj~nici bili su zapravo inicirani u američku kulturu. Okusili su njenu opscenu stranu

koja tvori ~-;:;:Ž-;in dodatak javno proklamiranim vrijednostima osobnog

dostojanstva, demokracije i slobode. Bush stoga nije bio u pravu: ono s

čime se suočavamo kad na našim ekranima i stranicama novina proma­

tramo prizore ponižavanja iračkih zatvorenika upravo je direktni uvid u

američke vrednote, u samu srž opscenog užitka koji tvori američki način

života. Te fotografije pokazuju u pravom svjetlu Huntingtonovu poznatu

tezu o današnjem »sukobu civilizacija«. Sukob između arapske i američke

civilizacije nije sukob između barbarstva i poštovanja ljudskog dostojan­

stva, nego sukob između anonimnog i brutalnog mučenja i mučenja kao

medijskog spektakla u kojem tijela žrtava služe kao anonimna pozadina

za »nedužna američka« lica samih mučitelja koji se cerekaju. Da parafra­

ziram Benjamina, čini~_c:; kak.Qj~_~,kL§_I!kQQ~jviJ!:@<,::!a§}!k~_~,~~rba.~sta­

v~_~~ja se nalaze u n.jihovom temelju.

146 SLAVOJ ŽiŽEK

čin transgresije i za njega je on »nelegalan«, ali istodobno potvrđuje

koheziju grupe. On se mora zbiti pod okriljem noći, mora biti nepo­

znat, neiskazan. U javnosti se svi pretvaraju da ne znaju ništa o tome ili

čak javno poriču njegovo postojanje. Do kulminacije filma očekivano

dolazi kad Jack Nicholson, koji glumi časnika koji je naredio noćno

batinanje, pobjesni: njegovo javno pokazivanje bijesa je dakako trenu­

tak njegove propasti. Takav kodeks, kršeći eksplicitna pravila zajednice,

predstavlja »duh zajedništva« u njegovu najčišćem obliku, jer vrši strašan

pritisak na pojedince da se identificiraju s grupom. Suprotno zapisa­

nom i eksplicitnom zakonu, takav opsceni kodeks superega u osnovi

je nepisano pravilo. Dok eksplicitni zakon počiva na mrtvom ocu kao

simboličkom autoritetu (Lacanovo »Ime Oca«), nepisani kodeks počiva

na sablasnom nadomjestku Imena Oca, opscenoj sablasti freudeovskog

»primordijalnog oca«.14 U tome je i poanta Coppo1ine Apokalipse sada:

lik Kurtza, freudovskog »primordijalnog oca« - opscenog oca čiji užitak

nije podređen nikakvom simboličkom zakonu, totalnom Gospodaru

koji se usuđuje licem u lice suočiti s onim Realnim zastrašujućeg užitka

- nije predstavljen kao zaostatak neke barbarske prošlosti, već kao nužna

posljedica same srži moderne zapadnjačke moći. Kurtz je bio savršen

vojnik. Identificirajući se s vojnim sustavom moći preko svake mjere,

postao je ekscesivna figura koju je sustav trebao ukloniti. Krajnji domet

Apokalipse sada je upravo uvid u to kako moć generira svoj vlastiti suvi­

šak koji treba uništiti operacijom koja treba oponašati ono protiv čega

se bori. Willardova misija da nađe Kurtza i ubije ga nigdje nije službeno

zabilježena: kao što kaže general koji priprema Willarda, »ona se nikad

nije dogodila«. To je polje tajnih operacija, svega onog što moć čini a

nikad ne želi priznati. To je ono što Christopher Hitchens nije shvatio

kad je pisao o zatvorenicima Abu Ghraiba:

Jedna od ove dvije pretpostavke mora neizbježno biti istinita: ili su ti zlikovci postu­pali prema nečijim napucima, što znači da postoji odredeni broj ljudi na srednje važnim ili visokim položajima koji smatraju da nisu ograničeni zakonima, kodeksi­ma i postojećim poretkom, ili su pak djelovali iz svoje vlastite volje, što znači da ih

"o NASILJU (147) '"

se može smatrati pobunjenicima, dezerterima ili izdajnicima. Zbog toga se postavlja pitanje zbog čega ne postoje stavke u zakonima vojnih sudova na temelju kojih bi ih se moglo izdvojiti i ustrijeliti. 15

Problem s mučenjima u Abu Ghraibu je u tome da ona nisu pripadala

nijednoj od te dvije kategorije: ona se ne mogu jednostavno svesti na zlo­

djela koja su počinili pojedini vojnici niti su, dakako, bila izravno nare­

đena - ona su bila legitimizirana posebnim oblikom opscenog Crvenog

kodeksa. Tvrditi da je riječ o »pobunjenicima, dezerterima ili izdajicama«

isto je tako besmislica kao i tvrdnja kako su linčovanja koja su poduzima­

li pripadnici Ku Klux Klana bila djela izdaje zapadnjačke kršćanske civi­

lizacije a ne izljevi bijesa proizaš!i iz vlastitog opscenog podzemlja; isto je

i s katoličkim svećenicima i njihovim zlostavljanjem djece, zbog kojega

bi se njih moglo nazvati »izdajicama« katolicizma ... Abu Ghraib nije bio

samo primjer američke arogancije spram ljudi iz Trećeg svijeta: tim~j!Q_

~~__~iltl!Q4yrgnuti I:0nižavajuće~_,_~'!.~~nJ~!.J~~_?lci ~~o~lj~nici bili su zapravo inicirani u američku kulturu. Okusili su njenu opscenu stranu

koja tvori ~-;:;:Ž-;in dodatak javno proklamiranim vrijednostima osobnog

dostojanstva, demokracije i slobode. Bush stoga nije bio u pravu: ono s

čime se suočavamo kad na našim ekranima i stranicama novina proma­

tramo prizore ponižavanja iračkih zatvorenika upravo je direktni uvid u

američke vrednote, u samu srž opscenog užitka koji tvori američki način

života. Te fotografije pokazuju u pravom svjetlu Huntingtonovu poznatu

tezu o današnjem »sukobu civilizacija«. Sukob između arapske i američke

civilizacije nije sukob između barbarstva i poštovanja ljudskog dostojan­

stva, nego sukob između anonimnog i brutalnog mučenja i mučenja kao

medijskog spektakla u kojem tijela žrtava služe kao anonimna pozadina

za »nedužna američka« lica samih mučitelja koji se cerekaju. Da parafra­

ziram Benjamina, čini~_c:; kak.Qj~_~,kL§_I!kQQ~jviJ!:@<,::!a§}!k~_~,~~rba.~sta­

v~_~~ja se nalaze u n.jihovom temelju.

6

Allegro

BOŽANSKO NASILJE

Benjamin s Hitchcockom U Hitchcockovu filmu Psiho ubojstvo detektiva Arbogasta na stepe­

nicama pokazuje nam klasični hičkokovski kadar iz Božje perspektive.

Cijelu scenu pratimo s povišenog položaja s kojeg se vidi hodnik na

prvom katu i stepenice. Kad u kadar uđe neraspoznacljiva osoba ispu­l ;1 štajući krik i počevši ubadati detektiva, prelazimo na njen subjektivni

kadar, krupni plan Arbogastova lica i njegov pad niz stepenice nakon

čega ga osoba dokrajči ubodima nožem - kao da je u prijelazu iz objek­

tivnog u subjektivni kadar Bog odjednom izgubio neutralnost i »upao«

u naš svijet brutalno intervenirajući i donoseći pravdu.! »BJ?~~kp!1asi­

Ij~_~..takYSLbr!Ualn.o izyršayanje pravde Qnkmi.~ona.

U deveto; »Tezi o filozofiji historije«, Walter Benjamin govori o

Kleeovoj slici Angelus Novus:

Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u §to se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena. a krila sprema da poleti. Anđeo povijesti mora izgledati tako. Lice je okrenuo prmlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zbivanja, on vidi jednu jedinu katastrofu, koja neprekidno gomila razvaline na razvaline j baca mu ih pred noge. Htio bi jm ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vjetar koji se uhvatio u njegova krila, a tako je jak da ih anđeo we ne može sklopiti. Taj ga vjetar nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. Ono što nazivamo napretkom, taj je vjetar.2

Što ako božansko nasilje predstavlja nasilnu intervenciju tog anđe­

la? Promatrajući gomilu ruševina koje se naziru u daljini. simbole

OlIAlilJU @ nepravde. anđeo povremeno uzvraća udarac da bi ponovo uspostavio

ravnotežu, osvetio se za destruktivni utjecaj »napretka«. Mo~~_

cjelok!:llID,~ .... PQyii~g ... č..9vječanstya. ~11Y~!l!L..k~Q,_!~tu~._nO_t:!!!~UElcija nepravde koja sep.Ql).,osi na patnje miliiug~J>.~i_!llenih Ull:~i.~a.leko

od naših.očij.u.r_Moguće je da negdje daleko, u sferi »božanskog« ta

nepravda nije zaboravljena. Ona je akumulirana, krivci su prepozna­

ti, napetost je sve veća i veća dok ne postane nepodnošljiva, sve dok

božansko nasilje ne eksplodira u svojem osvetničkom i destruktivnom

bijesnom pohodu.3

Takvom nasilnom uspostavljanju pravde suprotstavljena je figura

božanskog nasilja kao nepravde, eksplozije božanske hirovitosti čiji je

tipični primjer dakako Job. Nakon što Joba dohvati zlehuda sudba.

njegovi prijatelji teolozi ga posjećuju interpretirajući njegovu nesreću

na razne načine koji joj pridaju smisao. Veličina Joba nije toliko u pro­

klamiranju vlastite nedužnosti. nego na ustrajnom prikazivanju vlastitih

nesreća kao nečeg besmislenog. Bog se napokon objavljuje i potvrđuje

Jobov stav protiv onih koji teološki brane vjeru.

Ta struktura ista je kao i u Freudovu snu o Irminoj injekciji koji

počinje razgovorom Freuda i njegove pacijentice Irme o neuspješnom

tretmanu zbog inficirane injekcije. U sredini razgovora Freud joj prilazi

bliže, zagleda se u njezino lice i duboko pogleda u njena usta suočivši se

sa strašnim pogledom na njezino živo meso. U trenutku nepodnošljiva

užasa mijenja se atmosfera sna i horor odjednom naprasno prelazi u

komediju: pojavljuju se tri doktora, Freudova prijatelja koji u komič­

nom pseudo-profesionalnom žargonu nabrajaju različite (i međusobno

isključive) razloge zbog kojih Irmino trovanje zaraženom injekcijom

nije prouzročeno nečijom krivnjom: nije bilo injekcije, injekcija je bila

čista... Dakle, prvo imamo traumatičan susret, pogled na sirovo meso

Irmina ždrijela nakon kojeg slijedi iznenadni obrat čitave situacije u

komediju, razmjenu dijagnoza trojice komičnih doktora koji onom

koji sanja omogućuju da izbjegne susret s pravom traumom. Funkcija

6

Allegro

BOŽANSKO NASILJE

Benjamin s Hitchcockom U Hitchcockovu filmu Psiho ubojstvo detektiva Arbogasta na stepe­

nicama pokazuje nam klasični hičkokovski kadar iz Božje perspektive.

Cijelu scenu pratimo s povišenog položaja s kojeg se vidi hodnik na

prvom katu i stepenice. Kad u kadar uđe neraspoznacljiva osoba ispu­l ;1 štajući krik i počevši ubadati detektiva, prelazimo na njen subjektivni

kadar, krupni plan Arbogastova lica i njegov pad niz stepenice nakon

čega ga osoba dokrajči ubodima nožem - kao da je u prijelazu iz objek­

tivnog u subjektivni kadar Bog odjednom izgubio neutralnost i »upao«

u naš svijet brutalno intervenirajući i donoseći pravdu.! »BJ?~~kp!1asi­

Ij~_~..takYSLbr!Ualn.o izyršayanje pravde Qnkmi.~ona.

U deveto; »Tezi o filozofiji historije«, Walter Benjamin govori o

Kleeovoj slici Angelus Novus:

Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u §to se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena. a krila sprema da poleti. Anđeo povijesti mora izgledati tako. Lice je okrenuo prmlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zbivanja, on vidi jednu jedinu katastrofu, koja neprekidno gomila razvaline na razvaline j baca mu ih pred noge. Htio bi jm ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vjetar koji se uhvatio u njegova krila, a tako je jak da ih anđeo we ne može sklopiti. Taj ga vjetar nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. Ono što nazivamo napretkom, taj je vjetar.2

Što ako božansko nasilje predstavlja nasilnu intervenciju tog anđe­

la? Promatrajući gomilu ruševina koje se naziru u daljini. simbole

OlIAlilJU @ nepravde. anđeo povremeno uzvraća udarac da bi ponovo uspostavio

ravnotežu, osvetio se za destruktivni utjecaj »napretka«. Mo~~_

cjelok!:llID,~ .... PQyii~g ... č..9vječanstya. ~11Y~!l!L..k~Q,_!~tu~._nO_t:!!!~UElcija nepravde koja sep.Ql).,osi na patnje miliiug~J>.~i_!llenih Ull:~i.~a.leko

od naših.očij.u.r_Moguće je da negdje daleko, u sferi »božanskog« ta

nepravda nije zaboravljena. Ona je akumulirana, krivci su prepozna­

ti, napetost je sve veća i veća dok ne postane nepodnošljiva, sve dok

božansko nasilje ne eksplodira u svojem osvetničkom i destruktivnom

bijesnom pohodu.3

Takvom nasilnom uspostavljanju pravde suprotstavljena je figura

božanskog nasilja kao nepravde, eksplozije božanske hirovitosti čiji je

tipični primjer dakako Job. Nakon što Joba dohvati zlehuda sudba.

njegovi prijatelji teolozi ga posjećuju interpretirajući njegovu nesreću

na razne načine koji joj pridaju smisao. Veličina Joba nije toliko u pro­

klamiranju vlastite nedužnosti. nego na ustrajnom prikazivanju vlastitih

nesreća kao nečeg besmislenog. Bog se napokon objavljuje i potvrđuje

Jobov stav protiv onih koji teološki brane vjeru.

Ta struktura ista je kao i u Freudovu snu o Irminoj injekciji koji

počinje razgovorom Freuda i njegove pacijentice Irme o neuspješnom

tretmanu zbog inficirane injekcije. U sredini razgovora Freud joj prilazi

bliže, zagleda se u njezino lice i duboko pogleda u njena usta suočivši se

sa strašnim pogledom na njezino živo meso. U trenutku nepodnošljiva

užasa mijenja se atmosfera sna i horor odjednom naprasno prelazi u

komediju: pojavljuju se tri doktora, Freudova prijatelja koji u komič­

nom pseudo-profesionalnom žargonu nabrajaju različite (i međusobno

isključive) razloge zbog kojih Irmino trovanje zaraženom injekcijom

nije prouzročeno nečijom krivnjom: nije bilo injekcije, injekcija je bila

čista... Dakle, prvo imamo traumatičan susret, pogled na sirovo meso

Irmina ždrijela nakon kojeg slijedi iznenadni obrat čitave situacije u

komediju, razmjenu dijagnoza trojice komičnih doktora koji onom

koji sanja omogućuju da izbjegne susret s pravom traumom. Funkcija

150 SLAVOJ ŽiŽEK

trojice doktora je ista kao tri prijatelja teologa u priči o Jobu: njihova je

svrha na simbolički način zamaskirati učinak traume.

Takvo opiranje značenju od ključne je važnosti kad smo suočeni

s mogućim ili stvarnim katastrofama, od AlDS-a i ekološke pošasti

do holokausta: ono odbija »dublje značenje«. Naslijeđe priče o Jobu

sprečava nas da nađemo utočište u klasičnoj transcendentnoj slici Boga

kao tajnog Gospodara koji zna smisao onoga što se nama samima čini

kao besmislena katastrofa, Boga koji vidi cjelovitu sliku u kojoj ono što

zapažamo kao mrlju doprinosi globalnoj harmoniji. Kad se suočimo s

događajem poput holokausta ili smrti milijuna ljudi u Kongu u posljed­

njih nekoliko godina, nije li tada opsceno tvrditi da takve mrlje imaju

neko dublje značenje kojim pridonose harmoniji svijeta kao cjeline?

Postoji li cjelina koja bi mogla teleološki opravdati i stoga iskupiti doga­

.~; đaj poput holokausta? Kristova smrt na križu svakako znači da bismo

I,

bez ikakvih ograda trebali napustiti shvaćanje Boga kao transcenden­

tnog skrbnika koji jamči sretan ishod naših čina i jamac je historijske

teleologije. Kristova smrt na križu predstavlja sama po sebi smrt takvog

brižnog Boga. Ona označava ponavljanje Jobova stava odbijajući bilo

kakvo »dublje značenje« koje bi moglo zamaskirati brutalnu stvarnost

povijesnih katastrofa. 4

Postoji neka vrsta Hitchcockova odjeka u ikonografiji katastro­

fe koja se dogodila jedanaestog rujna: nije li beskrajno ponavljanje

snimke aviona koji se približava drugom tornju WTC-a i napokon ga

pogađa zapravo stvarna verzija poznate scene iz Hitchcockovih Ptica u kojoj se Melanie u malenom čamcu približava pristanišru Bodega

Baya? Približavajući se pristaništu ona maše svom (budućem) ljubav­

niku. Odjednom u kadar s visine ulijeće ptica koja je pogađa u glavu

i koju u prvi tren zapažamo tek kao neraspoznadjivu crnu točku.5

Avion koji se obrušio na WTC doslovce se može shvatiti kao hičko­

kovska točka, bezoblična crna mrlja koja idilični krajolik New Yorka

čini neprirodnim. Ptice koje napadaju posljednji su element u trijadi

o NAIILJU 15i

filmova Sjever-sjeverozapad, Psiho i Ptice: prvo avion (metafora ptice)

napada junaka u poznatoj sekvenci u preriji izvan Chicaga, potom je tu

soba Normana Batesa ispunjena prepariranim pticama (metonimija), a

na kraju napadaju i same ptice.

Dva holivudska filma nastala su u povodu pete godišnjice napada

na WTC: United 93 Paula Greengrassa i World Trade Center Olivera

Stonea. Ono što nam na prvi pogled upada u oči kad je riječ o tim

filmovima jest činjenica da se oba trude biti u što većoj mjeri anti-holi­

vudski. Oni u prvi plan stavljaju hrabre obične ljude umjesto glamuro­

znih zvijezda, specijalnih efekata, razmetanja herojskim gestama, foku­

sirajući se isključivo na sažet i slikovit realistični opis običnih ljudi u

neobičnoj situaciji. Međutim, oba f1Ima također donose i neke uočljive

formalne iznimke, trenutke kOji remete njihov dominantni stil. United 93 počinje s otmičarima u sobi u motelu koji se pripremaju i mole .

Oni izgledaju asketski, kao neka vrsta anđela smrti. Prvi kadar nakon

uvodne špice potvrđuje taj dojam: pokazuje se panoramski pogled s

visine na Manhattan noću koji prati zvuk molitve otmičara, kao da na

neki način otmičari lebde iznad grada pripremajući se za spuštanje na

zemlju i ubir~je svoga danka. Slično tome, ne postoje snimke koje

jasno pokazuju avione koji se zalijeću u World Trade Center. Sve što

vidimo nekoliko sekundi prije katastrofe je policajac na krcatoj ulici

medu gomilom ljudi i zlokobna sjena koja prolazi iznad njega, sjena

prvog aviona (znakovito je da se, nakon što nam pokaže policajce-hero­

je koji su ostali zarobljeni u gomili kamenja, kamera na hičkokovski

način povlači natrag prema nebu nudeći nam »Božji pogled« New

Yorka). Ovaj prijelaz iz prizemnog i svakidašnjeg života na pogled iz

visina pridaje obojim f1Imovima neobičan teološki odjek - na način da

se »terorističke« napade može shvatiti kao neku vrstu božanske inter­

vencije. Što bi to moglo značiti? Prva reakcija desničarskih kršćana Jerry ja Falwella i Pat Robertson

na napade jedanaestog rujna bilo je njihovo tumačenje kako je riječ o

150 SLAVOJ ŽiŽEK

trojice doktora je ista kao tri prijatelja teologa u priči o Jobu: njihova je

svrha na simbolički način zamaskirati učinak traume.

Takvo opiranje značenju od ključne je važnosti kad smo suočeni

s mogućim ili stvarnim katastrofama, od AlDS-a i ekološke pošasti

do holokausta: ono odbija »dublje značenje«. Naslijeđe priče o Jobu

sprečava nas da nađemo utočište u klasičnoj transcendentnoj slici Boga

kao tajnog Gospodara koji zna smisao onoga što se nama samima čini

kao besmislena katastrofa, Boga koji vidi cjelovitu sliku u kojoj ono što

zapažamo kao mrlju doprinosi globalnoj harmoniji. Kad se suočimo s

događajem poput holokausta ili smrti milijuna ljudi u Kongu u posljed­

njih nekoliko godina, nije li tada opsceno tvrditi da takve mrlje imaju

neko dublje značenje kojim pridonose harmoniji svijeta kao cjeline?

Postoji li cjelina koja bi mogla teleološki opravdati i stoga iskupiti doga­

.~; đaj poput holokausta? Kristova smrt na križu svakako znači da bismo

I,

bez ikakvih ograda trebali napustiti shvaćanje Boga kao transcenden­

tnog skrbnika koji jamči sretan ishod naših čina i jamac je historijske

teleologije. Kristova smrt na križu predstavlja sama po sebi smrt takvog

brižnog Boga. Ona označava ponavljanje Jobova stava odbijajući bilo

kakvo »dublje značenje« koje bi moglo zamaskirati brutalnu stvarnost

povijesnih katastrofa. 4

Postoji neka vrsta Hitchcockova odjeka u ikonografiji katastro­

fe koja se dogodila jedanaestog rujna: nije li beskrajno ponavljanje

snimke aviona koji se približava drugom tornju WTC-a i napokon ga

pogađa zapravo stvarna verzija poznate scene iz Hitchcockovih Ptica u kojoj se Melanie u malenom čamcu približava pristanišru Bodega

Baya? Približavajući se pristaništu ona maše svom (budućem) ljubav­

niku. Odjednom u kadar s visine ulijeće ptica koja je pogađa u glavu

i koju u prvi tren zapažamo tek kao neraspoznadjivu crnu točku.5

Avion koji se obrušio na WTC doslovce se može shvatiti kao hičko­

kovska točka, bezoblična crna mrlja koja idilični krajolik New Yorka

čini neprirodnim. Ptice koje napadaju posljednji su element u trijadi

o NAIILJU 15i

filmova Sjever-sjeverozapad, Psiho i Ptice: prvo avion (metafora ptice)

napada junaka u poznatoj sekvenci u preriji izvan Chicaga, potom je tu

soba Normana Batesa ispunjena prepariranim pticama (metonimija), a

na kraju napadaju i same ptice.

Dva holivudska filma nastala su u povodu pete godišnjice napada

na WTC: United 93 Paula Greengrassa i World Trade Center Olivera

Stonea. Ono što nam na prvi pogled upada u oči kad je riječ o tim

filmovima jest činjenica da se oba trude biti u što većoj mjeri anti-holi­

vudski. Oni u prvi plan stavljaju hrabre obične ljude umjesto glamuro­

znih zvijezda, specijalnih efekata, razmetanja herojskim gestama, foku­

sirajući se isključivo na sažet i slikovit realistični opis običnih ljudi u

neobičnoj situaciji. Međutim, oba f1Ima također donose i neke uočljive

formalne iznimke, trenutke kOji remete njihov dominantni stil. United 93 počinje s otmičarima u sobi u motelu koji se pripremaju i mole .

Oni izgledaju asketski, kao neka vrsta anđela smrti. Prvi kadar nakon

uvodne špice potvrđuje taj dojam: pokazuje se panoramski pogled s

visine na Manhattan noću koji prati zvuk molitve otmičara, kao da na

neki način otmičari lebde iznad grada pripremajući se za spuštanje na

zemlju i ubir~je svoga danka. Slično tome, ne postoje snimke koje

jasno pokazuju avione koji se zalijeću u World Trade Center. Sve što

vidimo nekoliko sekundi prije katastrofe je policajac na krcatoj ulici

medu gomilom ljudi i zlokobna sjena koja prolazi iznad njega, sjena

prvog aviona (znakovito je da se, nakon što nam pokaže policajce-hero­

je koji su ostali zarobljeni u gomili kamenja, kamera na hičkokovski

način povlači natrag prema nebu nudeći nam »Božji pogled« New

Yorka). Ovaj prijelaz iz prizemnog i svakidašnjeg života na pogled iz

visina pridaje obojim f1Imovima neobičan teološki odjek - na način da

se »terorističke« napade može shvatiti kao neku vrstu božanske inter­

vencije. Što bi to moglo značiti? Prva reakcija desničarskih kršćana Jerry ja Falwella i Pat Robertson

na napade jedanaestog rujna bilo je njihovo tumačenje kako je riječ o

'1"5'~ SLAVOJ ŽiŽEK '.-.:ft

tome da je Bog prestao štititi Amerikance zbog njihova grešnog živo­

ta. Oni su za napade okrivili hedonistički materijalizam, liberalizam i

mahnitu seksualnost, tvrdeći da je Amerika dobila ono što je zaslužila.

Trebali bismo se zamisliti nad činjenicom da je takva osuda koja dolazi

iz samog središta l'Amerique profonde po svom sadržaju ista ona koju su

protiv liberalne Amerike podigli Muslimanski Drugi.

Na prikriven način filmovi United 93 i World Trade Center izno­

se suprotnu interpretaciju: oni katastrofu jedanaestog rujna tumače

kao prikriveni blagoslov, kao božansku intervenciju koja je pomogla

Americi da se probudi iz moralnog drijemeža i iznese na vidjelo ono

najbolje u ljudima. WTC završava glasom u pozadini koji izriče tu

poruku: ~r.a,š.ni događaji poput n~pada nat.<>cIlleve.)lizance iznose na

'idjelo ono najgors. ~~_i~ajQoljC!J! lJudima =_hrab~()§!.. ~~()lidarnost,

žrtv~~~nje za 2::ije4Ilicu, Ljudi ,su se pokazali sposobnima za djela o

k~a nikad .olsuyi _m~~ali. Takv<i_ utPpij.s~per~,daiva- predstavlja

onu vrstu slutnje od koje se sastoji nak fascinacija filmovima katastrofe:

čini se kao da je našem društvu potrebna jedna velika katastrofa da bi

uskrsnula duh zajedničke solidarnosti.

Nasuprot svim takvim pokušajima traženja nekog »dubljeg znače­

nja«, G. K. Chesterton je u pravu kad svoje djelo ),Tajna oca Browna«

J zaključuje govorom oca Browna u kojem brani osjećaj za roravorazum­

sku stvarnost u kojoj su stvari upravo to što jesu ne skrivajući u sebi

neko mistično značenje, te kršćansko čudo utjelovljenja kao iznimku

koja jamči i održava običnu stvarnost:

će spremno prihvatiti neosnovane tvrdnje u vezi s ovim ili onim. To je poput potapanja svega onog što je u tebi bilo racionalno ili skeptično, ono dolazi u naletu poput mora, a naziva se praznovjerje.« Ustao je naglo, namršten i natmuren, te nastavio govoriti kao da govori sam sebi. .Prva posljedica nevjerovanja u Boga je gubitak zdravog razuma i nemogućnost da sagledaš stvari onakve kakve Sve ono o čemu netko priča kazavši da u tome ima nečega, proširuje se u beskraj pOput perspektive u noćnoj mori. Pas predsravlja znak, mačka označava misteriju, je amajlija, buba je skarabej, priziva se sva ona po!iteistička menažerija od Egipta do drevne Indije; pas Anubis i sjajni zelenooki Pasht i sveti bikovi Bashana, pa sve

o NAlILJU (1;~)

do krvoločnih bogova iz drevnih vremena, uz bijeg u slonove i zmije i krokodile:; a sve to zato jer se bojiš reći ove četiri riječi: 'StvOren je kao ČOvjek.'«6

Upravo je takvo kršćanstvo Chestertona navelo da prozaična objaš.

njenja pretpostavi ishitrenom pribjegavanju nadnaravnoj magiji. Tu

počinje njegovo bavljenje detektivskim pričama: ako je dragulj ukraden

iz zatvorene kutije, rješenje nije u telekinezi nego u snažnom magnetu

ili nekom triku rukom; ako netko iznenada nestane, mora postojati

neki tajni tunel kojim je ta osoba pobjegla. Prirodna objašnjenja u većoj

su mjeri magijska negoli što je to pribjegavanje nadnaravnoj interven~

ciji. Detektivsko objašnjenje prevare trikom, načina na koji ubojica

počini ubojstvo u zaključanoj sobi mnogo je više »magijsko« nego što je

to tvrdnja da je posjedovao natprirodne moći da prolazi kroz zidove!

U iskušenju smo učiniti korak dalje i zadnje riječi iz ovog

Chestertonova odlomka pročitati na drugi način - nedvojbeno onako

kako ih nije zamislio Chesterton, ali bez obzira na to bliže stvarnoj

i pomalo neobičnoj istini. Kad ljudi traže sve moguće oblike nekog

dubljeg značenja zato jer se boje »ove četiri riječi: 'Stvoren je bo

čovjek.'«, WlQJ,tg..ih-~.~ da te i~ti svoga tra!!-.~c.e.l1~

~n~~. To je Bog koji jamči da univerzum ima smisla, Bog koji

je skriveni gospodar koji povlači konce. Umjesto toga, Chesterton nam

donosi Boga koji napušta svoju transcendentnu poziciju i baca se u

ono što je sam stvorio. Takav se čovjek-Bog istinski uključuje u svijet,

pa čak i umire. Nama ljudima nije ostala nikakva veća moć koja bi nas

promatrala, tek zastrašujuće breme slobode i odgovornosti za sudbinu

božanske kreacije, a otuda i za samog Boga.

Božansko nasilje: što ono nije...

Posljednji i najočitiji kandidat za titulu božanskog nasilja je nasilni

izljev gnjeva i srdžbe koji preuzima razne oblike, od linčovanja koje

poduzima rulja do organiziranog revolucionarnog terora. Jedan od

glavnih zadataka današnje »post-ljevice« jest upućivanje na takvo nasilje

'1"5'~ SLAVOJ ŽiŽEK '.-.:ft

tome da je Bog prestao štititi Amerikance zbog njihova grešnog živo­

ta. Oni su za napade okrivili hedonistički materijalizam, liberalizam i

mahnitu seksualnost, tvrdeći da je Amerika dobila ono što je zaslužila.

Trebali bismo se zamisliti nad činjenicom da je takva osuda koja dolazi

iz samog središta l'Amerique profonde po svom sadržaju ista ona koju su

protiv liberalne Amerike podigli Muslimanski Drugi.

Na prikriven način filmovi United 93 i World Trade Center izno­

se suprotnu interpretaciju: oni katastrofu jedanaestog rujna tumače

kao prikriveni blagoslov, kao božansku intervenciju koja je pomogla

Americi da se probudi iz moralnog drijemeža i iznese na vidjelo ono

najbolje u ljudima. WTC završava glasom u pozadini koji izriče tu

poruku: ~r.a,š.ni događaji poput n~pada nat.<>cIlleve.)lizance iznose na

'idjelo ono najgors. ~~_i~ajQoljC!J! lJudima =_hrab~()§!.. ~~()lidarnost,

žrtv~~~nje za 2::ije4Ilicu, Ljudi ,su se pokazali sposobnima za djela o

k~a nikad .olsuyi _m~~ali. Takv<i_ utPpij.s~per~,daiva- predstavlja

onu vrstu slutnje od koje se sastoji nak fascinacija filmovima katastrofe:

čini se kao da je našem društvu potrebna jedna velika katastrofa da bi

uskrsnula duh zajedničke solidarnosti.

Nasuprot svim takvim pokušajima traženja nekog »dubljeg znače­

nja«, G. K. Chesterton je u pravu kad svoje djelo ),Tajna oca Browna«

J zaključuje govorom oca Browna u kojem brani osjećaj za roravorazum­

sku stvarnost u kojoj su stvari upravo to što jesu ne skrivajući u sebi

neko mistično značenje, te kršćansko čudo utjelovljenja kao iznimku

koja jamči i održava običnu stvarnost:

će spremno prihvatiti neosnovane tvrdnje u vezi s ovim ili onim. To je poput potapanja svega onog što je u tebi bilo racionalno ili skeptično, ono dolazi u naletu poput mora, a naziva se praznovjerje.« Ustao je naglo, namršten i natmuren, te nastavio govoriti kao da govori sam sebi. .Prva posljedica nevjerovanja u Boga je gubitak zdravog razuma i nemogućnost da sagledaš stvari onakve kakve Sve ono o čemu netko priča kazavši da u tome ima nečega, proširuje se u beskraj pOput perspektive u noćnoj mori. Pas predsravlja znak, mačka označava misteriju, je amajlija, buba je skarabej, priziva se sva ona po!iteistička menažerija od Egipta do drevne Indije; pas Anubis i sjajni zelenooki Pasht i sveti bikovi Bashana, pa sve

o NAlILJU (1;~)

do krvoločnih bogova iz drevnih vremena, uz bijeg u slonove i zmije i krokodile:; a sve to zato jer se bojiš reći ove četiri riječi: 'StvOren je kao ČOvjek.'«6

Upravo je takvo kršćanstvo Chestertona navelo da prozaična objaš.

njenja pretpostavi ishitrenom pribjegavanju nadnaravnoj magiji. Tu

počinje njegovo bavljenje detektivskim pričama: ako je dragulj ukraden

iz zatvorene kutije, rješenje nije u telekinezi nego u snažnom magnetu

ili nekom triku rukom; ako netko iznenada nestane, mora postojati

neki tajni tunel kojim je ta osoba pobjegla. Prirodna objašnjenja u većoj

su mjeri magijska negoli što je to pribjegavanje nadnaravnoj interven~

ciji. Detektivsko objašnjenje prevare trikom, načina na koji ubojica

počini ubojstvo u zaključanoj sobi mnogo je više »magijsko« nego što je

to tvrdnja da je posjedovao natprirodne moći da prolazi kroz zidove!

U iskušenju smo učiniti korak dalje i zadnje riječi iz ovog

Chestertonova odlomka pročitati na drugi način - nedvojbeno onako

kako ih nije zamislio Chesterton, ali bez obzira na to bliže stvarnoj

i pomalo neobičnoj istini. Kad ljudi traže sve moguće oblike nekog

dubljeg značenja zato jer se boje »ove četiri riječi: 'Stvoren je bo

čovjek.'«, WlQJ,tg..ih-~.~ da te i~ti svoga tra!!-.~c.e.l1~

~n~~. To je Bog koji jamči da univerzum ima smisla, Bog koji

je skriveni gospodar koji povlači konce. Umjesto toga, Chesterton nam

donosi Boga koji napušta svoju transcendentnu poziciju i baca se u

ono što je sam stvorio. Takav se čovjek-Bog istinski uključuje u svijet,

pa čak i umire. Nama ljudima nije ostala nikakva veća moć koja bi nas

promatrala, tek zastrašujuće breme slobode i odgovornosti za sudbinu

božanske kreacije, a otuda i za samog Boga.

Božansko nasilje: što ono nije...

Posljednji i najočitiji kandidat za titulu božanskog nasilja je nasilni

izljev gnjeva i srdžbe koji preuzima razne oblike, od linčovanja koje

poduzima rulja do organiziranog revolucionarnog terora. Jedan od

glavnih zadataka današnje »post-ljevice« jest upućivanje na takvo nasilje

154 SLAVOJ ŽiŽEK

da bi se prokaza1a sama ideja revolucije. Posljednji zastupnik takve ten­

dencije je njemački filozof Peter Sloterdijk. Jedan od njegovih uobiča­

jenih postupaka sastoji se u zamjeni neke poznate filozofske kategorije

njenom zanemarenom suprotnošću. Primjerice, u svojem kritičkom

čitanju Heideggera on njegovom ~~bitku-ka-smrti« dodaje suprotstavlje­

nu traumu rođenja, rađanja u životu, bačenosti u život i njegova otva­

ranja.? Na sličan način, u djelu Srdžba i vrijeme (Zorn und Zeit, aluzija

na Heideggerov Sein und Zeit) zamjenjuje dominantnu erotsku logiku

njenom zanemarenom suprotnošću, thymosom. Eros (posjedovanje

objekta, njegova proizvodnja i užitak) postavljen je nasuprot thymosu (zavist, nadmetanje, prepoznavanje).8

Sloterdijk polazi od toga da je istinsko značenje događaja iz 1990. godine, kad su se urušili komunistički režimi, moguće shvatiti jedino na

pozadini thymosa. Ta godina označila je podjednako kraj državne revo­

lucionarne emancipacijske logike kao i kraj cjelokupne mesijanske logi­

ke koncentracije bijesa i posvemašnje osvete koja je nastupila s judeo­

-kršćanstvom i čija je sekularizacija bila komunistički projekt. Sloterdijk

stoga predlaže alternativnu povijest Zapada kao povijest srdžbe. Ilijada, utemeljujući tekst zapadnjačke civilizacije, počinje riječju »srdžba«:

Homer se obraća boginji da mu pomogne opjevati srdžbu Ahilejevu i

njene strašne posljedice. Iako se spor između Ahileja i Agarnemnona

tiče onog erotskog (Agarnemnon je Ahileju. oteo robinju Briseidu),

Briseida nije objekt prema kojem su usmjerena snažna erotska čuvstva,

nego je posve nevažna u toj priči. Ovdje nije bitna frustracija seksual­

nim nezadovoljstvom nego povrijeđeni ponos. Međutim, u toj situaciji

ključna je kasnija, judeo-kršćanska mutacija srdžbe. Dok je u staroj

Grčkoj srdžbi dopušteno da izravno proključa. u narednom razdoblju

dolazi do njene sublimacije, vremenske odgode. odlaganja. prijenosa:

mi ne bismo smjeli kažnjavati zle i brojati krivce na Sudnji dan, jer to

je Božja zadaća. Kršćanska zabrana osvete (»okreni i drugi obraz«) u

čvrstoj je vezi s apokaliptičnim prizorom Sudnjeg dana.

o liASILJU ~~

Zamisao o Sudnjem danu, kad će svi nagomilani dugovi biti u

cijelosti naplaćeni a iščašeni svijet će napokon postati pravi, u sekula­

riziranom je obliku preuzeo moderni ljevičarski projekt. Ovdje ulogu

suca više ne igra Bog nego narod. Ljevičarski politički pokreti su poput

»banaka srdžbe« koje od ljudi prikupljaju uloge. srdžbe obećavajući

im osvetu širokog spektra i ponovno uspostavljanje globalne pravde.

Budući da nakon revolucionarne provale srdžbe nikad ne dolazi do

potpunog zadovoljstva i ponovo se javljaju nejednakost i hijerarhija.

pri tome se uvijek javlja poriv za drugom (istinskom, obuhvatnom)

revolucijom koja će zadovoljiti razočarane i napokon dovršiti posao

emancipacije: 1792. nakon 1789.• oktobarska nakon februarske ...

Problem je jednostavno u tome što nikad nema dovoljno kapitala

srdžbe. Zbog toga ga je potrebno posuditi od ostalih vrsta srdžbe ili ga

s njima dovesti u vezu: to su nacionalna i kulturalna srdžba. U fašiz­

mu je dominantna nacionalna srdžba; Maov komunizam mobilizira

srdžbu eksploatiranih i siromašnih seljaka, a ne proletera. Nije čudno

da Sloterdijk sustavno koristi izraz »ljevičarski fašizam« i redovno se

poziva na Ernsta Noltea, njemačkog »revizionističkog« povjesničara

koji je razvio ideju o nacizmu kao osude vrijednoj ali shvatljivoj reakciji

na komunistički teror. za Sloterdijka fašizam u krajnjoj liniji označava

sekundarnu varijaciju i reakciju na izvorno ljevičarski projekt emancipa­

cijske srdžbe. U današnjem svijetu u kojem je takva globalna srdžba iscr­

pila svoje potencijale, ostala su dva glavna oblika srdžbe: islam (srdžba

~rtava kaBll;ilističke gl~balizacije) te >i'ii·acl0n_i.lni« }Z1j~!,jii}c;ya..lJ11~dili. Tom popisu vjerojatno bismo trebali dodati i latinoamerički populizam,

ekologe, protivnike potrošačkog društva i ostale oblike iskazivanja anti­

globalističkog gnjeva. Pokret iz Porto Alegrea nije uspio postati globalna

banka takve srdžbe. jer nije imao neku drugačiju, pozitivnu viziju.

Sloterdijk čak spominje i »ponovno pojavljivanje Ijevičarsko-fašističkog

šaputanja na rubovima akademije«.9 gdje se vjerojatno ja nalazim ...

Iako su takvi lokalni izljevi bijesa ono što Fukuyamini kritičari slave

154 SLAVOJ ŽiŽEK

da bi se prokaza1a sama ideja revolucije. Posljednji zastupnik takve ten­

dencije je njemački filozof Peter Sloterdijk. Jedan od njegovih uobiča­

jenih postupaka sastoji se u zamjeni neke poznate filozofske kategorije

njenom zanemarenom suprotnošću. Primjerice, u svojem kritičkom

čitanju Heideggera on njegovom ~~bitku-ka-smrti« dodaje suprotstavlje­

nu traumu rođenja, rađanja u životu, bačenosti u život i njegova otva­

ranja.? Na sličan način, u djelu Srdžba i vrijeme (Zorn und Zeit, aluzija

na Heideggerov Sein und Zeit) zamjenjuje dominantnu erotsku logiku

njenom zanemarenom suprotnošću, thymosom. Eros (posjedovanje

objekta, njegova proizvodnja i užitak) postavljen je nasuprot thymosu (zavist, nadmetanje, prepoznavanje).8

Sloterdijk polazi od toga da je istinsko značenje događaja iz 1990. godine, kad su se urušili komunistički režimi, moguće shvatiti jedino na

pozadini thymosa. Ta godina označila je podjednako kraj državne revo­

lucionarne emancipacijske logike kao i kraj cjelokupne mesijanske logi­

ke koncentracije bijesa i posvemašnje osvete koja je nastupila s judeo­

-kršćanstvom i čija je sekularizacija bila komunistički projekt. Sloterdijk

stoga predlaže alternativnu povijest Zapada kao povijest srdžbe. Ilijada, utemeljujući tekst zapadnjačke civilizacije, počinje riječju »srdžba«:

Homer se obraća boginji da mu pomogne opjevati srdžbu Ahilejevu i

njene strašne posljedice. Iako se spor između Ahileja i Agarnemnona

tiče onog erotskog (Agarnemnon je Ahileju. oteo robinju Briseidu),

Briseida nije objekt prema kojem su usmjerena snažna erotska čuvstva,

nego je posve nevažna u toj priči. Ovdje nije bitna frustracija seksual­

nim nezadovoljstvom nego povrijeđeni ponos. Međutim, u toj situaciji

ključna je kasnija, judeo-kršćanska mutacija srdžbe. Dok je u staroj

Grčkoj srdžbi dopušteno da izravno proključa. u narednom razdoblju

dolazi do njene sublimacije, vremenske odgode. odlaganja. prijenosa:

mi ne bismo smjeli kažnjavati zle i brojati krivce na Sudnji dan, jer to

je Božja zadaća. Kršćanska zabrana osvete (»okreni i drugi obraz«) u

čvrstoj je vezi s apokaliptičnim prizorom Sudnjeg dana.

o liASILJU ~~

Zamisao o Sudnjem danu, kad će svi nagomilani dugovi biti u

cijelosti naplaćeni a iščašeni svijet će napokon postati pravi, u sekula­

riziranom je obliku preuzeo moderni ljevičarski projekt. Ovdje ulogu

suca više ne igra Bog nego narod. Ljevičarski politički pokreti su poput

»banaka srdžbe« koje od ljudi prikupljaju uloge. srdžbe obećavajući

im osvetu širokog spektra i ponovno uspostavljanje globalne pravde.

Budući da nakon revolucionarne provale srdžbe nikad ne dolazi do

potpunog zadovoljstva i ponovo se javljaju nejednakost i hijerarhija.

pri tome se uvijek javlja poriv za drugom (istinskom, obuhvatnom)

revolucijom koja će zadovoljiti razočarane i napokon dovršiti posao

emancipacije: 1792. nakon 1789.• oktobarska nakon februarske ...

Problem je jednostavno u tome što nikad nema dovoljno kapitala

srdžbe. Zbog toga ga je potrebno posuditi od ostalih vrsta srdžbe ili ga

s njima dovesti u vezu: to su nacionalna i kulturalna srdžba. U fašiz­

mu je dominantna nacionalna srdžba; Maov komunizam mobilizira

srdžbu eksploatiranih i siromašnih seljaka, a ne proletera. Nije čudno

da Sloterdijk sustavno koristi izraz »ljevičarski fašizam« i redovno se

poziva na Ernsta Noltea, njemačkog »revizionističkog« povjesničara

koji je razvio ideju o nacizmu kao osude vrijednoj ali shvatljivoj reakciji

na komunistički teror. za Sloterdijka fašizam u krajnjoj liniji označava

sekundarnu varijaciju i reakciju na izvorno ljevičarski projekt emancipa­

cijske srdžbe. U današnjem svijetu u kojem je takva globalna srdžba iscr­

pila svoje potencijale, ostala su dva glavna oblika srdžbe: islam (srdžba

~rtava kaBll;ilističke gl~balizacije) te >i'ii·acl0n_i.lni« }Z1j~!,jii}c;ya..lJ11~dili. Tom popisu vjerojatno bismo trebali dodati i latinoamerički populizam,

ekologe, protivnike potrošačkog društva i ostale oblike iskazivanja anti­

globalističkog gnjeva. Pokret iz Porto Alegrea nije uspio postati globalna

banka takve srdžbe. jer nije imao neku drugačiju, pozitivnu viziju.

Sloterdijk čak spominje i »ponovno pojavljivanje Ijevičarsko-fašističkog

šaputanja na rubovima akademije«.9 gdje se vjerojatno ja nalazim ...

Iako su takvi lokalni izljevi bijesa ono što Fukuyamini kritičari slave

iS6 SLAVOJ ŽiŽEK

kao »povratak povijesti«, oni su tek slabašni nadomjestak koji ne može

sakriti činjenicu da na globalnoj razini srdžba više nema potencijala.

U čemu se sastoji Sloterdijkov program? Potrebno je uzdići se »s

onu stranu gnjeva«, kao Što glasi naslov posljednjeg poglavlja u njegovoj

knjizi. Trebalo bi de-legitimirati fatalnu vezu između intelektualaca i

gnjeva u svim njegovim oblicima, uključujući i feministički, postko­

lonijalni i ekološki. Trebalo bi ponovo potvrditi liberalni pristup čija

je prvobitna formulacija bila Lockeova trijada život-sloboda-vlasništvo

koju je izliječila gorka Nietzscheova pilula protiv gnjeva. Trebali bismo

naučiti živjeti u post-mono teisti čkoj svjetskoj kulturi, u anti-autori­

tarnoj meritokraciji koja poštuje civilizirane oblike i prava pojedinca,

u ravnoteži između elitizma i egalitarizma. Trebali bismo artikulirati

liberalna »pravila ponašanja« koja uspijevaju stvoriti ravnotežu u među­

igri raznolikih timejskih djelatnika i stoga spriječiti fatalno skretanje u

ekološku i etičku destrukciju. Nije stoga čudno da je Sloterdijk blizak

francuskom filozofu Alainu Finkielkrautu, s kojim je objavio knjigu

razgovora: iako polazi iz drugačijeg ideološkog konteksta, Finkielkraut

se bori na istoj liniji protiv istog »totalitarnog« neprijatelja. Vratimo se

sada ponovo Benjaminu: smjera li njegovo shvaćanje božanskog nasilja

također na izljeve gnjeva? Ovdje je potrebno imati dvostruku strategiju;

za početak bi trebalo rehabilitirati sam pojam bijesa. Evo što je W. G.

Sebald napisao o sučeljavanju Jeana Ameryja s traumama nacističkih

koncentracijskih logora:

Energija s kojom Amery ulazi u polemičke obračune potječe iz nepopustljivog bije­sa. Brojni njegovi eseji bave se opravdavanjem ove emocije (koju se obično smatra iskrivljenom potrebom za osvetom) koja je od ključnog značaja za istinski kritički pogled u pronoSt. Kao što kaže Amery, potpuno svjestan nelogičnosti pokušaja davanja definicije, bijes »svakoga od nas pribija na križ vlastite uništene prošlosti. Na apsurdan način on zahtijeva da se preokrene ono što se ne moie preokrenuti, da se događaji nikad nisu dogodili« [ ... J Pitanje Stoga nije u rješavanju, nego u otkriva­nju sukoba. Pobuđivanje bijesa koji Amery iskazuje u svojim polemikama zahtijeva priznanje prava na bijes i sadrii programatski pokušaj senzibiliziranja svijesti ljudi »koje je već rehabilitiralo vrijeme«,lO

o NASILJU I~

~~~7/

Kad je subjekt povrijeđen na toliko težak način da je i sama ideja

osvete prema načelu ius talianis ništa manje apsurdna od obećanja

pomirenja s krvnikom nakon njegova pokajanja, jedino što je preostalo

jest ustrajanje na »neprekidnom prokazivanju nepravde«. Takvom stavu

potrebno je dodati njegovu punu anti-ničeovsku težinu: ovdje bijes

nema ništa zajedničko s moralnošću robova. On prije označava odbija­

nje da se zločin »normalizira«, da ga se učini dijelom uobičajenog!objaš­njivog!uračunljivog protoka stvari, da ga se integrira u konzistentnu i

smislenu životnu pripovijest; nakon svih mogućih objašnjenja, on se

vraća natrag s pitanjem: »P:a.,~h\,atio sam, ali i;>t;:Zobzirana, to!.kf!:~o .ste

to uopće mogli učiniti? Vaša pripovijest o tome nema. nikakvog smisla!«

Drugim riječima, bijg; koji S~.bakLZ:agoyara jeničeaaski-her.g.j$k.Lbiie..~,

9gbijanje kompromjsa, 1!Strajnost »fredv ""lh običajali,

Na koji se način onda takav autentični bijes odnosi spram trijade

kazne (osvete), opraštanja i zaborava koji predstavljaju tri uobičajena

načina suočavanja sa zločinom? Ovdje najprije treba potvrditi primar­

nost židovskog načela pravedne osvete/kazne - »oko za oko, zub za

zub«, ius talianis - nad uobičajenom formulom »oprostit ćemo vaš zlo­

čin, ali ga nikad nećemo zaboraviti«. Jedini način da se istinski oprosti i

zaboravi je izvršavanje osvete (ili pravedne kazne): nakon što je zločinac

prikladno kažnjen, mogu krenuti naprijed i zaboraviti na cijelu stvar. U

prikladnom kažnjavanju nečijeg zločina stoga ima nečeg istinski osloba­

đajućeg: platio sam svoj dug društvu i sada sam ponovo slobodan, bez

bremena prošlosti za vratom. S druge strane, »milosrdna« logika prema

načelu »oprosti, ali ne zaboravi« u osnovi je mnogo represivnija: ja kao

zločinac kojem je oprošteno zauvijek ostajem uklet zbog zločina koji

sam počinio, jer zločin nije bio poništen (unge.schehengemacht), povrat­

no ukinut, izbrisan u onome što Hegel shvaća smislom kazne.

Ovdje su suprotstavljene rigorozna židovska pravda i kršćanska

milost, neobjašnjiva gesta nezasluženog oprosta. Iz kršćanske vizure

ljudi se rađaju kao grešnici. Nikad ne možemo iskupiti naše grijehe

iS6 SLAVOJ ŽiŽEK

kao »povratak povijesti«, oni su tek slabašni nadomjestak koji ne može

sakriti činjenicu da na globalnoj razini srdžba više nema potencijala.

U čemu se sastoji Sloterdijkov program? Potrebno je uzdići se »s

onu stranu gnjeva«, kao Što glasi naslov posljednjeg poglavlja u njegovoj

knjizi. Trebalo bi de-legitimirati fatalnu vezu između intelektualaca i

gnjeva u svim njegovim oblicima, uključujući i feministički, postko­

lonijalni i ekološki. Trebalo bi ponovo potvrditi liberalni pristup čija

je prvobitna formulacija bila Lockeova trijada život-sloboda-vlasništvo

koju je izliječila gorka Nietzscheova pilula protiv gnjeva. Trebali bismo

naučiti živjeti u post-mono teisti čkoj svjetskoj kulturi, u anti-autori­

tarnoj meritokraciji koja poštuje civilizirane oblike i prava pojedinca,

u ravnoteži između elitizma i egalitarizma. Trebali bismo artikulirati

liberalna »pravila ponašanja« koja uspijevaju stvoriti ravnotežu u među­

igri raznolikih timejskih djelatnika i stoga spriječiti fatalno skretanje u

ekološku i etičku destrukciju. Nije stoga čudno da je Sloterdijk blizak

francuskom filozofu Alainu Finkielkrautu, s kojim je objavio knjigu

razgovora: iako polazi iz drugačijeg ideološkog konteksta, Finkielkraut

se bori na istoj liniji protiv istog »totalitarnog« neprijatelja. Vratimo se

sada ponovo Benjaminu: smjera li njegovo shvaćanje božanskog nasilja

također na izljeve gnjeva? Ovdje je potrebno imati dvostruku strategiju;

za početak bi trebalo rehabilitirati sam pojam bijesa. Evo što je W. G.

Sebald napisao o sučeljavanju Jeana Ameryja s traumama nacističkih

koncentracijskih logora:

Energija s kojom Amery ulazi u polemičke obračune potječe iz nepopustljivog bije­sa. Brojni njegovi eseji bave se opravdavanjem ove emocije (koju se obično smatra iskrivljenom potrebom za osvetom) koja je od ključnog značaja za istinski kritički pogled u pronoSt. Kao što kaže Amery, potpuno svjestan nelogičnosti pokušaja davanja definicije, bijes »svakoga od nas pribija na križ vlastite uništene prošlosti. Na apsurdan način on zahtijeva da se preokrene ono što se ne moie preokrenuti, da se događaji nikad nisu dogodili« [ ... J Pitanje Stoga nije u rješavanju, nego u otkriva­nju sukoba. Pobuđivanje bijesa koji Amery iskazuje u svojim polemikama zahtijeva priznanje prava na bijes i sadrii programatski pokušaj senzibiliziranja svijesti ljudi »koje je već rehabilitiralo vrijeme«,lO

o NASILJU I~

~~~7/

Kad je subjekt povrijeđen na toliko težak način da je i sama ideja

osvete prema načelu ius talianis ništa manje apsurdna od obećanja

pomirenja s krvnikom nakon njegova pokajanja, jedino što je preostalo

jest ustrajanje na »neprekidnom prokazivanju nepravde«. Takvom stavu

potrebno je dodati njegovu punu anti-ničeovsku težinu: ovdje bijes

nema ništa zajedničko s moralnošću robova. On prije označava odbija­

nje da se zločin »normalizira«, da ga se učini dijelom uobičajenog!objaš­njivog!uračunljivog protoka stvari, da ga se integrira u konzistentnu i

smislenu životnu pripovijest; nakon svih mogućih objašnjenja, on se

vraća natrag s pitanjem: »P:a.,~h\,atio sam, ali i;>t;:Zobzirana, to!.kf!:~o .ste

to uopće mogli učiniti? Vaša pripovijest o tome nema. nikakvog smisla!«

Drugim riječima, bijg; koji S~.bakLZ:agoyara jeničeaaski-her.g.j$k.Lbiie..~,

9gbijanje kompromjsa, 1!Strajnost »fredv ""lh običajali,

Na koji se način onda takav autentični bijes odnosi spram trijade

kazne (osvete), opraštanja i zaborava koji predstavljaju tri uobičajena

načina suočavanja sa zločinom? Ovdje najprije treba potvrditi primar­

nost židovskog načela pravedne osvete/kazne - »oko za oko, zub za

zub«, ius talianis - nad uobičajenom formulom »oprostit ćemo vaš zlo­

čin, ali ga nikad nećemo zaboraviti«. Jedini način da se istinski oprosti i

zaboravi je izvršavanje osvete (ili pravedne kazne): nakon što je zločinac

prikladno kažnjen, mogu krenuti naprijed i zaboraviti na cijelu stvar. U

prikladnom kažnjavanju nečijeg zločina stoga ima nečeg istinski osloba­

đajućeg: platio sam svoj dug društvu i sada sam ponovo slobodan, bez

bremena prošlosti za vratom. S druge strane, »milosrdna« logika prema

načelu »oprosti, ali ne zaboravi« u osnovi je mnogo represivnija: ja kao

zločinac kojem je oprošteno zauvijek ostajem uklet zbog zločina koji

sam počinio, jer zločin nije bio poništen (unge.schehengemacht), povrat­

no ukinut, izbrisan u onome što Hegel shvaća smislom kazne.

Ovdje su suprotstavljene rigorozna židovska pravda i kršćanska

milost, neobjašnjiva gesta nezasluženog oprosta. Iz kršćanske vizure

ljudi se rađaju kao grešnici. Nikad ne možemo iskupiti naše grijehe

158 SLAVOJ ŽiŽEK

i osloboditi se svojim djelovanjem. Naše jedino spasenje nalazi se u

Božjoj milosti, u njegovoj uzvišenoj žrtvi. Međutim, u toj gesti raskida­

nja lanca pravednosti kroz neobjašnjiv čin milosti, iskupljenje grijeha,

kršćanstvo nam nameće još snažniji dug: zauvijek ostajemo dužni Kristu

i nikad mu ne možemo vratiti sve ono što je učinio za nas. Freudovo

ime za takav suviše velik pritisak koji nam nikad neće biti nadoknađen

jest, dakako, superego. Obično se židovstvo smatra religijom superega

i ljudske podređenosti ljubomornom, moćnom i okrutnom Bogu, u

suprornosti s kršćanskim Bogom milosti i ljubavi. Međutim, upravo

time što on od nas ne zahtijeva da platimo cijenu za svoje grijehe, time

što se sam iskupljuje u naše ime, kršćanski se milosrdni Bog uspostavlja

kao uzvišeni superego: »Platio sam najvišu cijenu za vaše grijehe i stoga

ste mi dužni zauvijek ... «ll

Franz .Kafka je u pismu ocu zapisao isti taj paradoks oprosta: »iz

mnogo prilika u kojima sam, prema tvojem jasno iskazanom stavu,

zaslužio batine ali si me u zadnji trenutak milosrdno pustio na miru,

ja sam u sebi skupio jedino još veći osjećaj krivnje. Svaki put kad sam

bio kriv, osjećao sam se tvojim dužnikom.«12 Obrise takvog Boga kao

utjelovljenog superega čija milost u vjernicima proizvodi neizbrisivu

krivnju nalazimo sve do Staljina. Ne treba zaboraviti da su, kao što nam

to pokazuju sada dostupni zapisi sa sastanaka Politbiroa i Centralnog

Komiteta iz 1930-ih godina, Staljinove izravne upadice u pravilu

iskazivale milosrđe. Kad su mladi članovi Centralnog Komiteta, željni

pokazati svoj revolucionarni zanos zahtijevali trenutačnu smrtnu kaznu

za Buharina, Staljin bi uvijek upao u riječ rekavši »Budite strpljivi!

Njegova krivnja još nije dokazana« ili nešto slično tome. Naravno da je

to bila licemjerna izjava (Staljin je itekako bio svjestan da on sam pro­

izvodi destruktivni zanos i da se mlađi članovi trse da mu udovolje) ali

je, neovisno o tome, iskazivanje milosti ovdje bilo neophodno.

Stoga u zastupanju pseudo-dijalektičke sinteze dvaju termina kao

načina rješavanja vječne dileme »kazniti ili oprostiti« postoji nešto više

o NASILJU 159

od obične neukusne ironije: prvo kazni krivca a potom mu oprosti ...

Nije li to krajnji rezultat »ženske« trilogije Larsa von Triera (Lomeći

valove, Ples u tami i Dogville)? U sva tri fUma junakinje (Emily Watson,

Bjecle, Nicole Kidman) izložene su strašnim, ako ne i nečuveno melo­

dramatskim parnjama i poniženjima; međutim, dok u prva dva fUma

teška iskušenja junakinje kulminiraju u bolnoj i očajnoj smrti, u

Dogvilleu ona nemilosrdno uzvraća udarac i u potpunosti se osvećuje

za gnusan način na koji su se prema njoj ponašali mještani gradića u

kojem je pronašla utočište, osobno ubijajući bivšeg ljubavnika (»Postoje

neke stvari koje trebate sami učiniti«). Takav rasplet događaja ne može

u gledatelju ne izazvati duboku ali i etički problematičnu zadovoljštinu

- svi zlikovci su zasluženo dobili ono što su zaslužili, i to s kamatama.

Tome bismo mogli dodati i feminističku notu: nakon prikazivanja

ženske mazohističke patnje koji se proteže do u beskraj, žrtva napokon

skupi snage da uzvrati osvetom, potvrđujući se kao subjekt koji stječe punu kontrolu nad svojom nezavidnom situacijom. Čini se da dobiva­

mo ono najbolje od oba svijeta: naša želja za osvetom nije samo zadovo­

ljena nego čak i opravdana u feminističkom smislu. Takvo jednostavno

rješenje ne narušava predvidljiv (ali lažan) feministički protuargument

kako je njezina pobjeda dobivena pod cijenu usvajanja »muškog«

nasilničkog ponašanja. Postoji još jedna značajka kojoj treba dati punu

težinu: junakinja Dogvillea u stanju je bezdušno se osvetiti jedino u

trenutku kad u grad dolazi njezin otac (mafijaški šef) koji je u potrazi

za njom. Ukratko, njezina aktivna uloga označava njenu obnovljenu podčinjenost očinskom autoritetu.

Drugi pristup toj fUmskoj trilogiji sastojao bi se u tome da Dogville shvatimo posve doslovno kao fUm istinske milosti. Grace nedostaje

milosrđa utoliko što pokroviteljski »shvaća« mještane, nudeći im svoje

usluge, šutke trpeći iskušenja, odbijajući pomisao na osvetu. Njezin otac

gangster je u pravu: upravo u tome se sastoji njezina arogancija. Ona gubi

svoj arogantni stav i superiornu poziciju u trenutku kad se odluči na

158 SLAVOJ ŽiŽEK

i osloboditi se svojim djelovanjem. Naše jedino spasenje nalazi se u

Božjoj milosti, u njegovoj uzvišenoj žrtvi. Međutim, u toj gesti raskida­

nja lanca pravednosti kroz neobjašnjiv čin milosti, iskupljenje grijeha,

kršćanstvo nam nameće još snažniji dug: zauvijek ostajemo dužni Kristu

i nikad mu ne možemo vratiti sve ono što je učinio za nas. Freudovo

ime za takav suviše velik pritisak koji nam nikad neće biti nadoknađen

jest, dakako, superego. Obično se židovstvo smatra religijom superega

i ljudske podređenosti ljubomornom, moćnom i okrutnom Bogu, u

suprornosti s kršćanskim Bogom milosti i ljubavi. Međutim, upravo

time što on od nas ne zahtijeva da platimo cijenu za svoje grijehe, time

što se sam iskupljuje u naše ime, kršćanski se milosrdni Bog uspostavlja

kao uzvišeni superego: »Platio sam najvišu cijenu za vaše grijehe i stoga

ste mi dužni zauvijek ... «ll

Franz .Kafka je u pismu ocu zapisao isti taj paradoks oprosta: »iz

mnogo prilika u kojima sam, prema tvojem jasno iskazanom stavu,

zaslužio batine ali si me u zadnji trenutak milosrdno pustio na miru,

ja sam u sebi skupio jedino još veći osjećaj krivnje. Svaki put kad sam

bio kriv, osjećao sam se tvojim dužnikom.«12 Obrise takvog Boga kao

utjelovljenog superega čija milost u vjernicima proizvodi neizbrisivu

krivnju nalazimo sve do Staljina. Ne treba zaboraviti da su, kao što nam

to pokazuju sada dostupni zapisi sa sastanaka Politbiroa i Centralnog

Komiteta iz 1930-ih godina, Staljinove izravne upadice u pravilu

iskazivale milosrđe. Kad su mladi članovi Centralnog Komiteta, željni

pokazati svoj revolucionarni zanos zahtijevali trenutačnu smrtnu kaznu

za Buharina, Staljin bi uvijek upao u riječ rekavši »Budite strpljivi!

Njegova krivnja još nije dokazana« ili nešto slično tome. Naravno da je

to bila licemjerna izjava (Staljin je itekako bio svjestan da on sam pro­

izvodi destruktivni zanos i da se mlađi članovi trse da mu udovolje) ali

je, neovisno o tome, iskazivanje milosti ovdje bilo neophodno.

Stoga u zastupanju pseudo-dijalektičke sinteze dvaju termina kao

načina rješavanja vječne dileme »kazniti ili oprostiti« postoji nešto više

o NASILJU 159

od obične neukusne ironije: prvo kazni krivca a potom mu oprosti ...

Nije li to krajnji rezultat »ženske« trilogije Larsa von Triera (Lomeći

valove, Ples u tami i Dogville)? U sva tri fUma junakinje (Emily Watson,

Bjecle, Nicole Kidman) izložene su strašnim, ako ne i nečuveno melo­

dramatskim parnjama i poniženjima; međutim, dok u prva dva fUma

teška iskušenja junakinje kulminiraju u bolnoj i očajnoj smrti, u

Dogvilleu ona nemilosrdno uzvraća udarac i u potpunosti se osvećuje

za gnusan način na koji su se prema njoj ponašali mještani gradića u

kojem je pronašla utočište, osobno ubijajući bivšeg ljubavnika (»Postoje

neke stvari koje trebate sami učiniti«). Takav rasplet događaja ne može

u gledatelju ne izazvati duboku ali i etički problematičnu zadovoljštinu

- svi zlikovci su zasluženo dobili ono što su zaslužili, i to s kamatama.

Tome bismo mogli dodati i feminističku notu: nakon prikazivanja

ženske mazohističke patnje koji se proteže do u beskraj, žrtva napokon

skupi snage da uzvrati osvetom, potvrđujući se kao subjekt koji stječe punu kontrolu nad svojom nezavidnom situacijom. Čini se da dobiva­

mo ono najbolje od oba svijeta: naša želja za osvetom nije samo zadovo­

ljena nego čak i opravdana u feminističkom smislu. Takvo jednostavno

rješenje ne narušava predvidljiv (ali lažan) feministički protuargument

kako je njezina pobjeda dobivena pod cijenu usvajanja »muškog«

nasilničkog ponašanja. Postoji još jedna značajka kojoj treba dati punu

težinu: junakinja Dogvillea u stanju je bezdušno se osvetiti jedino u

trenutku kad u grad dolazi njezin otac (mafijaški šef) koji je u potrazi

za njom. Ukratko, njezina aktivna uloga označava njenu obnovljenu podčinjenost očinskom autoritetu.

Drugi pristup toj fUmskoj trilogiji sastojao bi se u tome da Dogville shvatimo posve doslovno kao fUm istinske milosti. Grace nedostaje

milosrđa utoliko što pokroviteljski »shvaća« mještane, nudeći im svoje

usluge, šutke trpeći iskušenja, odbijajući pomisao na osvetu. Njezin otac

gangster je u pravu: upravo u tome se sastoji njezina arogancija. Ona gubi

svoj arogantni stav i superiornu poziciju u trenutku kad se odluči na

@ SLAVOJ ŽiŽEK

osvetu i tim činom postaje jedna od njih. Ona ih na hegelijanski način

priznaje time što ih odbija. Videći ih u novom »svjetiu« ona ih vidi

takvima kakvi jesu, a ne kao idealizirane siromahe, ograničene ljude iz

malog mjesta. Njezin čin ubijanja stoga je čin istinskog milosrđa. Ključni argument onih koji se protive smrtnoj kazni sastoji se u

oholosti kažnjavanja drugih ljudskih bića ili čak njihovom ubijanju. Što

nam daje pravo da tako postupamo? Jesmo li doista u poziciji da sudi­

mo? Najbolji se odgovor sastoji u tome da preokrenemo taj argument.

Ono štO je doista arogantno i grešno jest polaganje isključivog prava na

milost. IkQ.~Q.Q!f~ili smrtnika,. n~1?Q~.c:,.ak,9 llisIT10 .izravne žrtve

zlo?inca, imeptav.g.izbtisatiz.ločin kpji J~.netko..počinio Lprema.-njemu

se odnositi blago i popustljivo? JediOQ..sam..Bag (ili. kazano u terminima o. "' _'"

_~~v~J.:v:t.:h..piramidemoći, daldekralj ili predsjednik) zbag.~··,imi­

~ne pozicije polaže.~aa brisanje nečije kri:mfe. t'{.aša,-J.(. dužnost

pc:>stupati . u skladu s logikom .eravde i kaz:!l!ti zločin~akQ to ne učinimo,

po~iniIL~mo istinsko bogo huljenje uz:dižući se na razinu Boga, djelujući

u ime~jegova autoriteta. Na koji se način onda u ovo uklapa autentični bijes? Kao dodami

četvrti član unutar trijade kazne (osvete), opraštanja i zaboravljanja,

on ulazi na pozornicu kao jedini autentičan stav kad imamo posla s

tako monstruoznim zločinom (poput nacističkog ubijanja europskih

Židova) da sva tri prethodno spomenuta stava u tom slučaju gube utje­

caj. Takav monstruozni čin ne može se oprostiti, a još manje zaboraviti

u ništa većoj mjeri nego što ga se može primjereno kazniti.

To nas vraća Sloterdijku: odakle potječe njegovo optuživanje sva­

kog globalnog emancipacijskog projekta kao primjera zavisti i bijesa?

Odakle njegova opsesivno-kompulzivna potreba da u podlozi solidar­

nosti pronađe zavist slabih i njihovu želju za osvetom? Ukratko, odakle

njegova slobodna »hermeneutika sumnje« u obliku karikaturalno shva­

ćenog NietzSchea? Što ako takvu potrebu stvara poricanje, zavist i bijes

sami po sebi, zavist univerzalno emancipacijske pozicije, što je razlog zbog

o NASILJU 161

čega bi onda trebalo pronati neku tamnu mrlju u njenim temeljima

koja bi je lišila navlastite čistoće~Obiekt~visti j~ o~~j~.~UP_O~. ke univerzaln':l~!!!cpj~.~,!le može svesti na iskrivljavanj~.u~i.l]g ~niž.ih« '!lbldinalnih procesa.

Ključno postignuće Lacanova čitanja Antigone možda je upravo

inzistiranje na toj poanti: u njoj ne nalazimo očekivane »freudovske«

teme, nikakvu incestuoznu vezu između brata i sestre. 14 U tome je i

poanta Lacanova spisa »Kant sa Sadeom«.15 Danas u post-idealistič­

kom razdoblju »hermeneutičke sumnje« svatko zna poantu ovoga .»sa«:

istina Kantove etičke strogosti je sadizam zakona, odnosno Kantov

je zakon superego koji sadistički uživa u tome što se subjekt nalazi

u slijepoj ulici, time što nije u stanju zadovoljiti njegove nezasitne

zahtjeve, poput učitelja iz poznate anegdote koji učenike muči zadajući

im nemoguće zadatke i potajno se naslađuje njihovim neuspjehom.

Međutim, Lacanova je poanta posve suprotna: nije Kant bio prikriveni

sadist, nego je Sade bio prikriveni kantovac. Odnosno, treba znati

kako Lacan uvijek u središte stavlja Kanta a ne Sadea: njega zanimaju

konačne posljedice i odbacivanje pretpostavki Kantove etičke revoluci­

je. Drugim riječima, Lacan ne pokušava uobičajeno »cedukcionistički«

naglasiti kako je svaki etički čin (koji se pojavljuje kao čist i bezintere­

san) uvijek utemeljen u nekoj »patološkoj« motivaciji (akterov vlastiti

dugoročni interes, divljenje njegovih kolega, pa sve do »negativnog«

zadovoljstva koje proizlazi iz patnje i iscrpljenosti što ih često zahtijeva

etičko djelovanje). Središte Lacanova interesa ponajprije je u paradok­

salnom obrtanju načina na koje sama želja (tj. djelovanje prema nečijoj

želji tako da je se ne kompromitira) više ne može biti utemeljena ni

u kojem »patološkom« interesu ili motivaciji te stoga ispunjava krite­

rije Kantova etičkog čina tako da se »slijeđenje nečije želje« preklapa

s »obavljanjem nečije dužnosti«. Zbog toga Lacan u svom shvaćanju

djelovanja preokreće uobičajenu »hermeneutiku sumnje«: kada Kant

pod utjecajem sumnje priznaje da nikad ne možemo u potpunosti biti

@ SLAVOJ ŽiŽEK

osvetu i tim činom postaje jedna od njih. Ona ih na hegelijanski način

priznaje time što ih odbija. Videći ih u novom »svjetiu« ona ih vidi

takvima kakvi jesu, a ne kao idealizirane siromahe, ograničene ljude iz

malog mjesta. Njezin čin ubijanja stoga je čin istinskog milosrđa. Ključni argument onih koji se protive smrtnoj kazni sastoji se u

oholosti kažnjavanja drugih ljudskih bića ili čak njihovom ubijanju. Što

nam daje pravo da tako postupamo? Jesmo li doista u poziciji da sudi­

mo? Najbolji se odgovor sastoji u tome da preokrenemo taj argument.

Ono štO je doista arogantno i grešno jest polaganje isključivog prava na

milost. IkQ.~Q.Q!f~ili smrtnika,. n~1?Q~.c:,.ak,9 llisIT10 .izravne žrtve

zlo?inca, imeptav.g.izbtisatiz.ločin kpji J~.netko..počinio Lprema.-njemu

se odnositi blago i popustljivo? JediOQ..sam..Bag (ili. kazano u terminima o. "' _'"

_~~v~J.:v:t.:h..piramidemoći, daldekralj ili predsjednik) zbag.~··,imi­

~ne pozicije polaže.~aa brisanje nečije kri:mfe. t'{.aša,-J.(. dužnost

pc:>stupati . u skladu s logikom .eravde i kaz:!l!ti zločin~akQ to ne učinimo,

po~iniIL~mo istinsko bogo huljenje uz:dižući se na razinu Boga, djelujući

u ime~jegova autoriteta. Na koji se način onda u ovo uklapa autentični bijes? Kao dodami

četvrti član unutar trijade kazne (osvete), opraštanja i zaboravljanja,

on ulazi na pozornicu kao jedini autentičan stav kad imamo posla s

tako monstruoznim zločinom (poput nacističkog ubijanja europskih

Židova) da sva tri prethodno spomenuta stava u tom slučaju gube utje­

caj. Takav monstruozni čin ne može se oprostiti, a još manje zaboraviti

u ništa većoj mjeri nego što ga se može primjereno kazniti.

To nas vraća Sloterdijku: odakle potječe njegovo optuživanje sva­

kog globalnog emancipacijskog projekta kao primjera zavisti i bijesa?

Odakle njegova opsesivno-kompulzivna potreba da u podlozi solidar­

nosti pronađe zavist slabih i njihovu želju za osvetom? Ukratko, odakle

njegova slobodna »hermeneutika sumnje« u obliku karikaturalno shva­

ćenog NietzSchea? Što ako takvu potrebu stvara poricanje, zavist i bijes

sami po sebi, zavist univerzalno emancipacijske pozicije, što je razlog zbog

o NASILJU 161

čega bi onda trebalo pronati neku tamnu mrlju u njenim temeljima

koja bi je lišila navlastite čistoće~Obiekt~visti j~ o~~j~.~UP_O~. ke univerzaln':l~!!!cpj~.~,!le može svesti na iskrivljavanj~.u~i.l]g ~niž.ih« '!lbldinalnih procesa.

Ključno postignuće Lacanova čitanja Antigone možda je upravo

inzistiranje na toj poanti: u njoj ne nalazimo očekivane »freudovske«

teme, nikakvu incestuoznu vezu između brata i sestre. 14 U tome je i

poanta Lacanova spisa »Kant sa Sadeom«.15 Danas u post-idealistič­

kom razdoblju »hermeneutičke sumnje« svatko zna poantu ovoga .»sa«:

istina Kantove etičke strogosti je sadizam zakona, odnosno Kantov

je zakon superego koji sadistički uživa u tome što se subjekt nalazi

u slijepoj ulici, time što nije u stanju zadovoljiti njegove nezasitne

zahtjeve, poput učitelja iz poznate anegdote koji učenike muči zadajući

im nemoguće zadatke i potajno se naslađuje njihovim neuspjehom.

Međutim, Lacanova je poanta posve suprotna: nije Kant bio prikriveni

sadist, nego je Sade bio prikriveni kantovac. Odnosno, treba znati

kako Lacan uvijek u središte stavlja Kanta a ne Sadea: njega zanimaju

konačne posljedice i odbacivanje pretpostavki Kantove etičke revoluci­

je. Drugim riječima, Lacan ne pokušava uobičajeno »cedukcionistički«

naglasiti kako je svaki etički čin (koji se pojavljuje kao čist i bezintere­

san) uvijek utemeljen u nekoj »patološkoj« motivaciji (akterov vlastiti

dugoročni interes, divljenje njegovih kolega, pa sve do »negativnog«

zadovoljstva koje proizlazi iz patnje i iscrpljenosti što ih često zahtijeva

etičko djelovanje). Središte Lacanova interesa ponajprije je u paradok­

salnom obrtanju načina na koje sama želja (tj. djelovanje prema nečijoj

želji tako da je se ne kompromitira) više ne može biti utemeljena ni

u kojem »patološkom« interesu ili motivaciji te stoga ispunjava krite­

rije Kantova etičkog čina tako da se »slijeđenje nečije želje« preklapa

s »obavljanjem nečije dužnosti«. Zbog toga Lacan u svom shvaćanju

djelovanja preokreće uobičajenu »hermeneutiku sumnje«: kada Kant

pod utjecajem sumnje priznaje da nikad ne možemo u potpunosti biti

(16~~' SLAVOJ ŽiŽEK

sigurni da je ono što smo učinili bio istinski etički čin a ne čin kojeg

zapravo potajno podržava neki }}patološki« motiv (čak i ako je taj motiv

narcističko zadovoljstvo zbog toga što smo ispunili svoju dužnost),

Kant čini grešku. za subjekta istinska trauma nije u činjenici da je

čisti etički čin (vjerojatno) nemoguć, da je sloboda (vjerojatno) samo

puka pojavnost zasnovana na našem nepoznavanju istinskih motiva za

naše djelovanje; is.!in~_~ traul!l~ j~ u..prav.o..u.samaj.. s1obod.i,~.Qajenid

d:iJc:_~.!..oboda zaista_I!!o.g!!~.!l1.j!;.()g~l?Q.duzimamQ"o.čajničkupotragu ~ -- ,--~-,..­

.E-nekifi!...J~pa!<?lošk!ITI~"()gagičcnjima ..cLLse....ne~-Đis~&"..(Gm

..činj~n.i.c.om.: D.Jugim__fii~č.im~ izy:ornaFreudova teorija nema v~

syo~~!!!..!i~ke iUltQD.ornije na Jluziju zasaQvanu....na .potiskivan.i!L

Vaših }}JJ.iskih!!.l!b1din.aJIl.ili.!llQ!iya.

... i napokon, što ono jest!

Benjaminovi interpretatori pokušavaju dokučiti pravo značenje

pojma »božansko nasilje«. Je li tO'još jedan ljevičarski san o »nepatvore­

nom« događaju koji se nikad zapravo ne dogodi? Ovdje bismo se trebali

prisjetiti Engelsove reference iz 1891. na Parišku komunu kao primjer

diktature proletarijata:

SOcijaldemokratska malograđanština još jednom je obuzeta strahom zbog pojma »diktatura proletarijata«. Dakle, gospodo, želite li znati kako izgleda ta diktatura? Pogledajte Parišku komunu. To je bila diktatura proletarijata.16

Ista stvar bi se mutatis mutandis mogla reći i za božansko nasilje:

nDakle, gospodo kritičarski nastrojeni teoretičari, želite li znati kako

izgleda božansko nasilje? Pogledajte revolucionarni teror 1792.-94. To

je bilo božansko nasilje« (a isto bi se moglo reći i za crveni teror iz 1919.

godine). Odnosno, možda bismo trebali bez straha takvo božansko

nasilje poistovjetiti s postojećim povijesnim fenomenom, čime bi se

izbjegla nepotrebna mistiflbcija koja zamagljuje čitavu stvar.

Evo nekoliko odlomaka iz posljednjih stranica Benjaminove »Kritike

nasilja«:

o IASILJU 163

Kao što se u svim područjima mitu suprotstavlja bog, tako se i mitskoj sUi suprot­stavlja božanska, Zapravo, ona je njezina opreka. Ako mitska sila postavlja pravo, božanska ponihava pravo, ako mitska sila postavlja granice, božanska bezgranično poništava, ako mitska sila i optužuje i nameće ispaštanje, božanska oslobađa od ispaštanja, ako mitska prijeti, božanska udara, ako je ova krvava, ona ubija bez krvi.

l Jer krv je simbol samog života. Ukidanje se pravne sile svodi [ ... l na okrivlji­vanje pukog prirodnog života, ono nevinog i nesretnog čovjeka izručuje ispaštanju, koje »ispašta. njegovu krivnju - i oslobađa krivca, ali ne krivnje već prava. Jer nestankom života prestaje vlast prava nad živim čovjekom. Mitska sila je krvava sila nad pukim životom zbog same sebe, božanska je čista sila nad svekolikim životom zbog živog čovjeka. Prva zahtijeva žrtve, druga ih uzima. [ ... J na pitanje »Srnijem li ubiti?« slijedi nepokolebljiv odgovor kao zapovijed : »Ne ubij!. Ta je zapovijed prije čina, kao ~to je bog .ispred« njegova ozbiljenja. No ona se, dakako, ako Strah od kazne ne nagna na posluh, ne može primijeniti, izmjeriti izvršenim činom. Iz nje ne proizlazi sud o činu. I tako se unaprijed ne može dogledati niti božanski sud o činu, niti njegov razlog. Stoga nisu u pravu oni koji osudu svakog nasilnog usmrćenja čovjeka od njegova bližnjeg utemeljuju na zapovijedi. Ona nije mjerilo suda, već pravilo djelovanja za ličnost ili zajednicu na djelu, koji se s njom suko­bljavaju u svojoj usamljenosti i u mnohvu slučajeva uzimaju na sebe odgovornost, ne obazirući se na nju. l?

Upravo je ovo područje čistog božanskog nasilja područje suvereno­

sti u sklopu kojeg ubijanje nije izraz osobne patologije (idiosinkrazijski,

destruktivni poriv) niti zločin (ili njegova kazna) ili pak sveto žrtvo­

vanje. Ono nije ni estetsko ni etičko niti religijsko (prinošenje žrtve

nekim mračnim bogovima). Paradoksalno, božansko se nasilje dijelom

preklapa s biopolitičkim smještanjem Romini sacer: u oba slučaja, uboj­

stvo ne predstavlja ni zločin ni žrtvovanje. Oni protiv kojih se okreće

božansko nasilje u potpunosti su krivi: oni nisu žrtvovani jer nisu

dostojni da ih se prinese kao žrtvu, s obzirom na to da Bog takvu žrtvu

neće primiti - njih se ubija bez žrtvovanja. Zbog čega su krivi? Zbog

toga što su živjeli puki (prirodni) život. Božansko nasilje ne oslobađa

krivce njihove krivnje nego zakona, jer se zakon' odnosi na živa bića:

on ne može prekoračiti život da bi dohvatio njegov suvišak, ono što

predstavlja nešto više od pukog života. Božansko nasilje je izraz čisto­

ga poriva, onog ne-mrtvog, životnog suviška koji pogađa »goli život«

kojeg regulira zakon. Prema Benjaminu, »teološka« dimenzija bez koje

(16~~' SLAVOJ ŽiŽEK

sigurni da je ono što smo učinili bio istinski etički čin a ne čin kojeg

zapravo potajno podržava neki }}patološki« motiv (čak i ako je taj motiv

narcističko zadovoljstvo zbog toga što smo ispunili svoju dužnost),

Kant čini grešku. za subjekta istinska trauma nije u činjenici da je

čisti etički čin (vjerojatno) nemoguć, da je sloboda (vjerojatno) samo

puka pojavnost zasnovana na našem nepoznavanju istinskih motiva za

naše djelovanje; is.!in~_~ traul!l~ j~ u..prav.o..u.samaj.. s1obod.i,~.Qajenid

d:iJc:_~.!..oboda zaista_I!!o.g!!~.!l1.j!;.()g~l?Q.duzimamQ"o.čajničkupotragu ~ -- ,--~-,..­

.E-nekifi!...J~pa!<?lošk!ITI~"()gagičcnjima ..cLLse....ne~-Đis~&"..(Gm

..činj~n.i.c.om.: D.Jugim__fii~č.im~ izy:ornaFreudova teorija nema v~

syo~~!!!..!i~ke iUltQD.ornije na Jluziju zasaQvanu....na .potiskivan.i!L

Vaših }}JJ.iskih!!.l!b1din.aJIl.ili.!llQ!iya.

... i napokon, što ono jest!

Benjaminovi interpretatori pokušavaju dokučiti pravo značenje

pojma »božansko nasilje«. Je li tO'još jedan ljevičarski san o »nepatvore­

nom« događaju koji se nikad zapravo ne dogodi? Ovdje bismo se trebali

prisjetiti Engelsove reference iz 1891. na Parišku komunu kao primjer

diktature proletarijata:

SOcijaldemokratska malograđanština još jednom je obuzeta strahom zbog pojma »diktatura proletarijata«. Dakle, gospodo, želite li znati kako izgleda ta diktatura? Pogledajte Parišku komunu. To je bila diktatura proletarijata.16

Ista stvar bi se mutatis mutandis mogla reći i za božansko nasilje:

nDakle, gospodo kritičarski nastrojeni teoretičari, želite li znati kako

izgleda božansko nasilje? Pogledajte revolucionarni teror 1792.-94. To

je bilo božansko nasilje« (a isto bi se moglo reći i za crveni teror iz 1919.

godine). Odnosno, možda bismo trebali bez straha takvo božansko

nasilje poistovjetiti s postojećim povijesnim fenomenom, čime bi se

izbjegla nepotrebna mistiflbcija koja zamagljuje čitavu stvar.

Evo nekoliko odlomaka iz posljednjih stranica Benjaminove »Kritike

nasilja«:

o IASILJU 163

Kao što se u svim područjima mitu suprotstavlja bog, tako se i mitskoj sUi suprot­stavlja božanska, Zapravo, ona je njezina opreka. Ako mitska sila postavlja pravo, božanska ponihava pravo, ako mitska sila postavlja granice, božanska bezgranično poništava, ako mitska sila i optužuje i nameće ispaštanje, božanska oslobađa od ispaštanja, ako mitska prijeti, božanska udara, ako je ova krvava, ona ubija bez krvi.

l Jer krv je simbol samog života. Ukidanje se pravne sile svodi [ ... l na okrivlji­vanje pukog prirodnog života, ono nevinog i nesretnog čovjeka izručuje ispaštanju, koje »ispašta. njegovu krivnju - i oslobađa krivca, ali ne krivnje već prava. Jer nestankom života prestaje vlast prava nad živim čovjekom. Mitska sila je krvava sila nad pukim životom zbog same sebe, božanska je čista sila nad svekolikim životom zbog živog čovjeka. Prva zahtijeva žrtve, druga ih uzima. [ ... J na pitanje »Srnijem li ubiti?« slijedi nepokolebljiv odgovor kao zapovijed : »Ne ubij!. Ta je zapovijed prije čina, kao ~to je bog .ispred« njegova ozbiljenja. No ona se, dakako, ako Strah od kazne ne nagna na posluh, ne može primijeniti, izmjeriti izvršenim činom. Iz nje ne proizlazi sud o činu. I tako se unaprijed ne može dogledati niti božanski sud o činu, niti njegov razlog. Stoga nisu u pravu oni koji osudu svakog nasilnog usmrćenja čovjeka od njegova bližnjeg utemeljuju na zapovijedi. Ona nije mjerilo suda, već pravilo djelovanja za ličnost ili zajednicu na djelu, koji se s njom suko­bljavaju u svojoj usamljenosti i u mnohvu slučajeva uzimaju na sebe odgovornost, ne obazirući se na nju. l?

Upravo je ovo područje čistog božanskog nasilja područje suvereno­

sti u sklopu kojeg ubijanje nije izraz osobne patologije (idiosinkrazijski,

destruktivni poriv) niti zločin (ili njegova kazna) ili pak sveto žrtvo­

vanje. Ono nije ni estetsko ni etičko niti religijsko (prinošenje žrtve

nekim mračnim bogovima). Paradoksalno, božansko se nasilje dijelom

preklapa s biopolitičkim smještanjem Romini sacer: u oba slučaja, uboj­

stvo ne predstavlja ni zločin ni žrtvovanje. Oni protiv kojih se okreće

božansko nasilje u potpunosti su krivi: oni nisu žrtvovani jer nisu

dostojni da ih se prinese kao žrtvu, s obzirom na to da Bog takvu žrtvu

neće primiti - njih se ubija bez žrtvovanja. Zbog čega su krivi? Zbog

toga što su živjeli puki (prirodni) život. Božansko nasilje ne oslobađa

krivce njihove krivnje nego zakona, jer se zakon' odnosi na živa bića:

on ne može prekoračiti život da bi dohvatio njegov suvišak, ono što

predstavlja nešto više od pukog života. Božansko nasilje je izraz čisto­

ga poriva, onog ne-mrtvog, životnog suviška koji pogađa »goli život«

kojeg regulira zakon. Prema Benjaminu, »teološka« dimenzija bez koje

164,1 SLAVOJ ŽiŽEK

revolucija ne može uspjeti upravo je sama dimenzija tog suviška poriva,

njegove »suvišnosti«.18

Dok mitsko nasilje zahtijeva žrtvu i ima moć nad golim životom,

božansko nasilje ne žrtvuje, ono predstavlja pokoru. Ne bismo trebali

oklijevati uspostaviti paralelu izmedu državnog ubijanja Homini sacer

(primjerice nacističke likvidacije Židova) i revolucionarnog terora u

kojem je takoder dopušteno ubiti a da ne počinite zločin ili žrtvu ­

razlika izmedu njih nalazi se u činjenici da su nacistički zločini ostali

tek sredstvo državne moći. Kad u posljednjem odlomku Benjamin

naglašava kako je »revolucionarno nasilje kao najviša manifestacija

čistog i neiskvarenog nasilja koje može počiniti čovjek moguće«, on

tome dodaje i ključno objašnjenje:

No za čovjeka nije niti moguće niti neodložno da odluči kada je čista sila u odre­đenom slučaju bila istinska. Jer samo mitska, a ne božanska sila, otkrit će se kao takva sa sigurnoŠĆu, mada i u neusporedivi m djelovanjima, jer čovjeku nije dano da vidi snagu sile koja oslobađa od ispa.štanja. Iznova se čistoj božanskoj sili otva­raju svi vječni oblici koje je mit unizio do svojih basrarda s pravom. U zbiljskom ratu ona može izgledati isto kao i u božjem sudu mnoštva nad prestupnikom [ ... J Vladajućom bismo mogli nazvati božansku silu koja je znamen i pečat, a nikada sredstvo svetog izvršenja. J9

Od ključnog je značaja pravilno interpretirati zadnju rečenicu:

suprotnost izmedu mitskog i božanskog nasilja je u sredstvima i znako­

vima, odnosno mitsko nasilje služi kao sredstvo uspostavljanja vladavine

Zakona (pravnog društvenog poretka), dok se božansko nasilje ne služi

nikakvim sredstvima, čak ni onim da se kazne krivci i stoga ponovo

uspostavi ravnoteža pravednosti. Ono je tek znak neeravde u svijetu čija

je etička ravnoteža »Po!~e..ć.eDa«.Th~(t1.lti~ neImplicira da boža~~ko nasilje ima neko značenje: ono je ponajprije znak bez značenja, a iskuše­

nje kojem se treba oduprijeti isto je ono kojem se Job uspješno odupro:

iskušenje da mu se prida neko ))dublje značenje«. Kazano Badiouovim

riječima, to znači da mitsko nasilje pripada poretku Bitka, a božansko

nasilje poretku Događaja: ne postoje »objektivni« kriteriji koji bi nam

o NASILJU 165

omogućili da prepoznamo neki čin nasilja kao božanski; isti onaj čin

koji se izvanjskom promatraču doima tek kao običan nasilni čin može

zapravo biti božanski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki

Drugi koji bi jamčio za njegovu božansku narav; rizik njegova tumače­

nja i shvaćanja kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta. To

je poput onog što jansenizam propovijeda o čudima: ona se ne mogu

objektivno veriflcirati; za neutralnog promatrača ona se uvijek mogu

protumačiti kao posve običan slijed prirodnih uzroka i učinaka. Neki

čin predstavlja čudo samo za onoga koji u njega vjeruje.

Ne želi li Benjamin svojim stavom o tome da je zabrana ubijanja

))misao vodilja za djelovanje osoba ili skupina ljudi koji se s njom mora­

boriti u samoći, a u iznimnim slučajevima i preuzeti odgovornost za

njeno ignoriranje« predložiti da ga shvatimo kao Kantovu regulativnu

ideju, a ne izravni konstitutivni princip etičke stvarnosti? Treba istaknu­

ti upravo to kako se Benjamin ovdje suprotstavlja »totalitarnom« oprav­

davanju ubijanja koje poduzimaju oni koji djeluju kao instrumenti veli­

kog Drugog (historijska nužda i sL): s tim se problemom ljudi »moraju

boriti u samoći«, preuzimajući za njega punu odgovornost. Drugim

riječima, »božansko nasilje« nema nikakve veze s izljevima »svetog

ludila«, s bakanalijama u kojima se subjekti odriču vlastite autonomije

i odgovornosti, jer kroz njih djeluje neka snažnija božanska moć.

Božansko nasilje nije direktno uplitanje svemogućeg Boga da bi se

čovječanstvo kaznilo za njegov prijestup, neka vrsta pružanja predodžbe

o tome kakav će biti Posljednji sud: istinska razlika izmedu božanskog

nasilja i naših bespomoćnih i nasilnih passages a l'act nalazi se u tome

što ono prvo ne predstavlja izraz božanske svemoći, nego znak Božje

nemoći, nemoći velikog Drugog. Ono što se mijenja izmedu božanskog

nasilja i slijepog passage a l'acte zapravo je mjesto nemoći.

Božansko nasilje nije protupravni potisnuti izvor pravnog poret­

ka jakobinski revolucionarni teror nije })mračni izvor« buržoaskog

poretka u smislu herojsko-zločinačkog nasilja utemeljenja države koje

164,1 SLAVOJ ŽiŽEK

revolucija ne može uspjeti upravo je sama dimenzija tog suviška poriva,

njegove »suvišnosti«.18

Dok mitsko nasilje zahtijeva žrtvu i ima moć nad golim životom,

božansko nasilje ne žrtvuje, ono predstavlja pokoru. Ne bismo trebali

oklijevati uspostaviti paralelu izmedu državnog ubijanja Homini sacer

(primjerice nacističke likvidacije Židova) i revolucionarnog terora u

kojem je takoder dopušteno ubiti a da ne počinite zločin ili žrtvu ­

razlika izmedu njih nalazi se u činjenici da su nacistički zločini ostali

tek sredstvo državne moći. Kad u posljednjem odlomku Benjamin

naglašava kako je »revolucionarno nasilje kao najviša manifestacija

čistog i neiskvarenog nasilja koje može počiniti čovjek moguće«, on

tome dodaje i ključno objašnjenje:

No za čovjeka nije niti moguće niti neodložno da odluči kada je čista sila u odre­đenom slučaju bila istinska. Jer samo mitska, a ne božanska sila, otkrit će se kao takva sa sigurnoŠĆu, mada i u neusporedivi m djelovanjima, jer čovjeku nije dano da vidi snagu sile koja oslobađa od ispa.štanja. Iznova se čistoj božanskoj sili otva­raju svi vječni oblici koje je mit unizio do svojih basrarda s pravom. U zbiljskom ratu ona može izgledati isto kao i u božjem sudu mnoštva nad prestupnikom [ ... J Vladajućom bismo mogli nazvati božansku silu koja je znamen i pečat, a nikada sredstvo svetog izvršenja. J9

Od ključnog je značaja pravilno interpretirati zadnju rečenicu:

suprotnost izmedu mitskog i božanskog nasilja je u sredstvima i znako­

vima, odnosno mitsko nasilje služi kao sredstvo uspostavljanja vladavine

Zakona (pravnog društvenog poretka), dok se božansko nasilje ne služi

nikakvim sredstvima, čak ni onim da se kazne krivci i stoga ponovo

uspostavi ravnoteža pravednosti. Ono je tek znak neeravde u svijetu čija

je etička ravnoteža »Po!~e..ć.eDa«.Th~(t1.lti~ neImplicira da boža~~ko nasilje ima neko značenje: ono je ponajprije znak bez značenja, a iskuše­

nje kojem se treba oduprijeti isto je ono kojem se Job uspješno odupro:

iskušenje da mu se prida neko ))dublje značenje«. Kazano Badiouovim

riječima, to znači da mitsko nasilje pripada poretku Bitka, a božansko

nasilje poretku Događaja: ne postoje »objektivni« kriteriji koji bi nam

o NASILJU 165

omogućili da prepoznamo neki čin nasilja kao božanski; isti onaj čin

koji se izvanjskom promatraču doima tek kao običan nasilni čin može

zapravo biti božanski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki

Drugi koji bi jamčio za njegovu božansku narav; rizik njegova tumače­

nja i shvaćanja kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta. To

je poput onog što jansenizam propovijeda o čudima: ona se ne mogu

objektivno veriflcirati; za neutralnog promatrača ona se uvijek mogu

protumačiti kao posve običan slijed prirodnih uzroka i učinaka. Neki

čin predstavlja čudo samo za onoga koji u njega vjeruje.

Ne želi li Benjamin svojim stavom o tome da je zabrana ubijanja

))misao vodilja za djelovanje osoba ili skupina ljudi koji se s njom mora­

boriti u samoći, a u iznimnim slučajevima i preuzeti odgovornost za

njeno ignoriranje« predložiti da ga shvatimo kao Kantovu regulativnu

ideju, a ne izravni konstitutivni princip etičke stvarnosti? Treba istaknu­

ti upravo to kako se Benjamin ovdje suprotstavlja »totalitarnom« oprav­

davanju ubijanja koje poduzimaju oni koji djeluju kao instrumenti veli­

kog Drugog (historijska nužda i sL): s tim se problemom ljudi »moraju

boriti u samoći«, preuzimajući za njega punu odgovornost. Drugim

riječima, »božansko nasilje« nema nikakve veze s izljevima »svetog

ludila«, s bakanalijama u kojima se subjekti odriču vlastite autonomije

i odgovornosti, jer kroz njih djeluje neka snažnija božanska moć.

Božansko nasilje nije direktno uplitanje svemogućeg Boga da bi se

čovječanstvo kaznilo za njegov prijestup, neka vrsta pružanja predodžbe

o tome kakav će biti Posljednji sud: istinska razlika izmedu božanskog

nasilja i naših bespomoćnih i nasilnih passages a l'act nalazi se u tome

što ono prvo ne predstavlja izraz božanske svemoći, nego znak Božje

nemoći, nemoći velikog Drugog. Ono što se mijenja izmedu božanskog

nasilja i slijepog passage a l'acte zapravo je mjesto nemoći.

Božansko nasilje nije protupravni potisnuti izvor pravnog poret­

ka jakobinski revolucionarni teror nije })mračni izvor« buržoaskog

poretka u smislu herojsko-zločinačkog nasilja utemeljenja države koje

,.....-­'~16V SLAVOJ ŽiŽEK

je veličao Heidegger. Božansko nasilje stoga treba razlikovati od državne

suverenosti kao iznimke koja utemeljuje zakon, kao i od čistog nasilja

kao provale anarhizma. Kad je riječ o Francuskoj revoluciji, znakovito

je da je upravo Danton, a ne Robespierre, ponudio najsažetiji izraz ovog

neprimjetnog pomaka od »diktature proletarijata« prema državnom

nasilju, odnosno, kazano Benjaminovim terminima, od božanskog

prema mitskom nasilju: »Budimo grozni zato da ljudi to ne budu tre­

bali biti.«2o za Dantona je jakobinski revolucionarni državni teror bio

oblik preventivnog djelovanja čiji istinski cilj nije bio osvetiti se nepri­

jateljima nego spriječiti direktno »božansko« nasilje sankilota, samih

ljudi. Drugim riječima, učinimo ono što ljudi od nas zahtijevaju zato

da oni to ne učine sami•.. Božansko nasilje stoga bi trebalo shvatiti kao »božansko« u punom

smislu stare latinske krilatice .tl1JxjlgJ!:l!!i!....!!ox dei; ne u njegovu perver­

tiranom smislu »mi provodimo nasilje tek kao puki instrumenti Volje

Naroda« nego u smislu herojskog potvrđivanja usamljene suverene

odluke. Odluka o ubijanju, ugrožavanju ili čak gubitku vlastitog života

donosi se u apsolutnoj samoći, bez velikog Drugog koji bi nas štitio.

Ako takvo nasilje i jest izvan-moralno, ono ipak nije »nemoralno«, ono

akteru ne daje dozvolu za ubijanje s anđeoskom nedužnošću. Kad oni

koji se nalaze izvan strukturiranog društvenog polja »naslijepo« uzvrate

udarac zahtijevajući trenutačno izvršenje pravde ili osvete, onda je riječ

o božanskom nasilju. Prisjetimo se panike koja je zavladala u. RioJk ~u prije desetak godina kad su siromašni stanovnici favela provalili

u bogataški dio grada i počeli pljačkati i uništavati dućane. To je doista

bilo božansko nasilje ... Bilo je to poput biblijskih skakavaca, božanske

kazne za grijehe čovječanstva. To božansko nasilje pojavilo se niotkud,

bilo je sredstvo bez cilja - ili, kao što je to Robespierre kazao u svom

govoru tražeći smaknuće Luja XVI:

. . Narodi ne sude na isti način kao sudovi: oni ne izgovaraju presude, oni stvaraju l •

munje i gromove; oni ne osuđuju kraljeve nego ih bacaju u bezdan; takva je pravd:i jednako tako važna kao i pravda donesena na SUdU.21

":''' .....,O NASILJU 167

Zbog toga je, a to je znao i Robespierre, bez »vjere« u posve očitu

pretpostavku o vječnoj ideji slobode koja postoji unatoč svim porazima,

revolucija »tek bučan zločin koji poništava neki drugi zločin«. Ta vjera

najvidljivije je iskazana u njegovu posljednjem govoru osmog termidora

1794, dan prije nego što će ga uhapsiti i pogubiti:

, Ali, uvjeravam vas da postoje du~e koje imaju osjećaje i koje su čiste; postoji taj '\ blaga, ustrajna i neodoljiva strast, muka i slast velikodušnosti srca; taj duboki užas . "

tiranije. oduševljeno suosjećanje s onima koji su potlačeni, sveta ljubav za domo­vinu te još uzvi~eniia ljubav prema čovječanstvu, bez koje je velika revolucija tek bučan zločin koji poništava neki drugi zločin; ovdje na zemlji postoji ta velikodušna želja za uspostavljanjem prve svjetske Republike.22

Ovaj nam odlomak pokazuje kako božansko nasilje pripada poretku

Događaja. Ne postoje »objektivni« kriteriji koji bi nam omogućili da

neki čin nasilja prepoznamo kao božansko nasilje; isti onaj čin koji se

neutralnom promatraču doima tek kao provala nasilja, može biti božan­

ski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki Drugi koji bi jamčio

njegovu božansku narav. 2Sa rizik da ga se shvati i protumači kao božan­

sko u cijelosti je odgovoran subjekt: bo~a,q$~P je nasilje subjekt()YQ.di!k

ljubavi. Dva poznata odlomka iz Che Guevare ukazuju na tu poantu:

Iako može zvučati kao da govorim apsurdne besmislice, dopustite mi da kažem kako istinskog revolucionara vodi snažan osjećaj ljubavi. Nemoguće je biti istinski revolucionar bez ove karakteristike.23

Mržnja je sastavni dio borbe; nemilosrdna neprijateljeva mržnja koja nas potiče da iznova prijeđemo ljudska ograničenja i pretvorimo se u učinkovite, nasilne, izbir­Ijive i hladne Strojeve za ubijanje. Naši borci moraju biti takvi; ljudi koji u sebi ne nose mržnju ne mogu pobijediti i nadjačati opasnog neprijatelja.24

U Che Guevarinoj krilatici sadržana su dva naizgled suprotstavljena

stava: »Hay que endurecerse sin perder jamds la ternura(( (Treba izdržati

- otvrdnuti, ojačati - ali ne izgubiti blagost).15 Ili, da ponovo parafrazi­

ram Kanta i Robespierrea: ljubav b~ ()Jcrutnostij~nemoćna; okrutnost

. bez lj':l:~.~vi)~.~l~jepa, kratkotrajna strast koja ~ubi svoju otpornost i

ustrajnost. P~adoks ovog stava je u tome da je upravo njena okrutnost i

,.....-­'~16V SLAVOJ ŽiŽEK

je veličao Heidegger. Božansko nasilje stoga treba razlikovati od državne

suverenosti kao iznimke koja utemeljuje zakon, kao i od čistog nasilja

kao provale anarhizma. Kad je riječ o Francuskoj revoluciji, znakovito

je da je upravo Danton, a ne Robespierre, ponudio najsažetiji izraz ovog

neprimjetnog pomaka od »diktature proletarijata« prema državnom

nasilju, odnosno, kazano Benjaminovim terminima, od božanskog

prema mitskom nasilju: »Budimo grozni zato da ljudi to ne budu tre­

bali biti.«2o za Dantona je jakobinski revolucionarni državni teror bio

oblik preventivnog djelovanja čiji istinski cilj nije bio osvetiti se nepri­

jateljima nego spriječiti direktno »božansko« nasilje sankilota, samih

ljudi. Drugim riječima, učinimo ono što ljudi od nas zahtijevaju zato

da oni to ne učine sami•.. Božansko nasilje stoga bi trebalo shvatiti kao »božansko« u punom

smislu stare latinske krilatice .tl1JxjlgJ!:l!!i!....!!ox dei; ne u njegovu perver­

tiranom smislu »mi provodimo nasilje tek kao puki instrumenti Volje

Naroda« nego u smislu herojskog potvrđivanja usamljene suverene

odluke. Odluka o ubijanju, ugrožavanju ili čak gubitku vlastitog života

donosi se u apsolutnoj samoći, bez velikog Drugog koji bi nas štitio.

Ako takvo nasilje i jest izvan-moralno, ono ipak nije »nemoralno«, ono

akteru ne daje dozvolu za ubijanje s anđeoskom nedužnošću. Kad oni

koji se nalaze izvan strukturiranog društvenog polja »naslijepo« uzvrate

udarac zahtijevajući trenutačno izvršenje pravde ili osvete, onda je riječ

o božanskom nasilju. Prisjetimo se panike koja je zavladala u. RioJk ~u prije desetak godina kad su siromašni stanovnici favela provalili

u bogataški dio grada i počeli pljačkati i uništavati dućane. To je doista

bilo božansko nasilje ... Bilo je to poput biblijskih skakavaca, božanske

kazne za grijehe čovječanstva. To božansko nasilje pojavilo se niotkud,

bilo je sredstvo bez cilja - ili, kao što je to Robespierre kazao u svom

govoru tražeći smaknuće Luja XVI:

. . Narodi ne sude na isti način kao sudovi: oni ne izgovaraju presude, oni stvaraju l •

munje i gromove; oni ne osuđuju kraljeve nego ih bacaju u bezdan; takva je pravd:i jednako tako važna kao i pravda donesena na SUdU.21

":''' .....,O NASILJU 167

Zbog toga je, a to je znao i Robespierre, bez »vjere« u posve očitu

pretpostavku o vječnoj ideji slobode koja postoji unatoč svim porazima,

revolucija »tek bučan zločin koji poništava neki drugi zločin«. Ta vjera

najvidljivije je iskazana u njegovu posljednjem govoru osmog termidora

1794, dan prije nego što će ga uhapsiti i pogubiti:

, Ali, uvjeravam vas da postoje du~e koje imaju osjećaje i koje su čiste; postoji taj '\ blaga, ustrajna i neodoljiva strast, muka i slast velikodušnosti srca; taj duboki užas . "

tiranije. oduševljeno suosjećanje s onima koji su potlačeni, sveta ljubav za domo­vinu te još uzvi~eniia ljubav prema čovječanstvu, bez koje je velika revolucija tek bučan zločin koji poništava neki drugi zločin; ovdje na zemlji postoji ta velikodušna želja za uspostavljanjem prve svjetske Republike.22

Ovaj nam odlomak pokazuje kako božansko nasilje pripada poretku

Događaja. Ne postoje »objektivni« kriteriji koji bi nam omogućili da

neki čin nasilja prepoznamo kao božansko nasilje; isti onaj čin koji se

neutralnom promatraču doima tek kao provala nasilja, može biti božan­

ski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki Drugi koji bi jamčio

njegovu božansku narav. 2Sa rizik da ga se shvati i protumači kao božan­

sko u cijelosti je odgovoran subjekt: bo~a,q$~P je nasilje subjekt()YQ.di!k

ljubavi. Dva poznata odlomka iz Che Guevare ukazuju na tu poantu:

Iako može zvučati kao da govorim apsurdne besmislice, dopustite mi da kažem kako istinskog revolucionara vodi snažan osjećaj ljubavi. Nemoguće je biti istinski revolucionar bez ove karakteristike.23

Mržnja je sastavni dio borbe; nemilosrdna neprijateljeva mržnja koja nas potiče da iznova prijeđemo ljudska ograničenja i pretvorimo se u učinkovite, nasilne, izbir­Ijive i hladne Strojeve za ubijanje. Naši borci moraju biti takvi; ljudi koji u sebi ne nose mržnju ne mogu pobijediti i nadjačati opasnog neprijatelja.24

U Che Guevarinoj krilatici sadržana su dva naizgled suprotstavljena

stava: »Hay que endurecerse sin perder jamds la ternura(( (Treba izdržati

- otvrdnuti, ojačati - ali ne izgubiti blagost).15 Ili, da ponovo parafrazi­

ram Kanta i Robespierrea: ljubav b~ ()Jcrutnostij~nemoćna; okrutnost

. bez lj':l:~.~vi)~.~l~jepa, kratkotrajna strast koja ~ubi svoju otpornost i

ustrajnost. P~adoks ovog stava je u tome da je upravo njena okrutnost i

'" :0')

'168 SLAVOJ ŽiŽEK

njena povezanost s nasilj(!m ono što čini ljubay tako anđeQskom i uzdi­

že jeJz.n;tql2uke, nestalnos.ti i patetične sen.timentalnos.ti-:tilkva veza

je u:roiže,~)iznadis onu stranu prirodno zadanih čovjekovih granica« i

s~9ga,I?[eohlikujeu neuvjetovanL poriv. Che Guevara je sasvim sigurno

vjerovao u moć ljubavi koja preobražava, ali nikad' ne bi pristao na stav

»ljubav je sve što nam treba« - potrebno je naučiti ljubiti s mržnjom. Ili, kao što je to kazao Kierkegaard: neizbježna posljedica (»istina«) kršćan­

skog zahtjeva da ljubimo svog neprijatelja je

zahtjev da mrzimo voljenog iz ljubavi i u ljubavi ... Kršćanstvo može toliko visoko uzdići ljubav (prema ljudskom shvaćanju, čak do neke vrste ludila) ukoliko je ona shvaćena kao ispunjenje zakona. Stoga nas ona podučava kako će kršćanin (ako se to od njega zahtijeva) biti sposoban mrziti svog oca i majku i sestru i sve one koje voli.26

Kierkegaard ovdje primjenjuje logiku hainamoration koju je kasnije

artikulirao Lacan i koja se zasniva na rascjepu u ljubljenom između lju­

bljene osobe i istinskog objekta-uzroka moje ljubavi spram nje, onoga

što je »u njoj više od njega samog« (za Kierkegaarda to znači Bog).

Ponekad je mržnja jedini dokaz nečije iSlinske.ljukvl. Pojmu ljubavi

~v~je tr(!ba pripisati svu onu težinll,.<? !<-ojoj govori sv. Pavao: područje

ljubavi jepo~ru.ćje čistog nasili~,područje izvan zakona (legalna moć),

područje nasilja k~je niti utemeljuje pravo niti ga podržava:1:1 I

_"

EPILOG

ADAGIO

Kiug našeg razmatranja ovdje se zatvara: završili smo putovanje od

odbacivanja lažnog ne-nasilja do potvrđivanja emancipacijskog nasilja.

Počeli smo s licemjerjem onih koji, boreći se protiv subjektivnog nasi­

lja, čine sistemsko nasilje koje proizvodi upravo onaj fenomen kojega

se gnušaju. Istinski uzrok nasilja pronašli smo u strahu od Bližnjeg i

pokazali kako je on utemeljen u nasilju koje je sastavni dio samogjezika,

pravom mediju prevladavanja i.zravnog nasilja. Zatim smo analizirali

tri vrste nasilja koje opsjedaju medije: »iracionalne« provale gnjeva

mladih u pariškim predgrađima 2005. godine, nedavne terorističke

napade, kaos u New Orleansu nakon uragana Katrina. Nakon toga smo

na primjeru nasilnih demonstracija nastalih u povodu objavljivanja

karikatura Muhameda u danskim novinama pokazali antinomije tole­

rantnog uma, pri čemu smo ukazali na ograničenu upotrebu pojma

tolerancija kao dominantnog pojma u podlozi današnje ideologije.

Naposljetku, izravno smo dotaknuli emancipacijsku dimenziju božan­

skog nasilja kako ju je artikulirao Walter Benjamin. U čemu se sastoji

pouka ove knjige?

U tri poante. Prvo, u cijelosti odbaciti nasilje, osuditi ga kao nešto

»loše« predstavlja prvorazredni ideološki čin, mistifikaciju koja sudjelu­

je u prikrivanju fundamentalnih oblika društvenog nasilja. Znakovito je

da su naša zapadnjačka društva, koja su toliko osjedjiva spram različitih

oblika napastovanja, istovremeno u stanju pokrenuti čitav niz meha­

. nizama kojima je svrha učiniti nas neosjedjivima spram najbrutalnijih

oblika nasilja, što se često događa, paradoksalno, upravo u vidu huma­

nitarne simpatije prema žrtvama.

'" :0')

'168 SLAVOJ ŽiŽEK

njena povezanost s nasilj(!m ono što čini ljubay tako anđeQskom i uzdi­

že jeJz.n;tql2uke, nestalnos.ti i patetične sen.timentalnos.ti-:tilkva veza

je u:roiže,~)iznadis onu stranu prirodno zadanih čovjekovih granica« i

s~9ga,I?[eohlikujeu neuvjetovanL poriv. Che Guevara je sasvim sigurno

vjerovao u moć ljubavi koja preobražava, ali nikad' ne bi pristao na stav

»ljubav je sve što nam treba« - potrebno je naučiti ljubiti s mržnjom. Ili, kao što je to kazao Kierkegaard: neizbježna posljedica (»istina«) kršćan­

skog zahtjeva da ljubimo svog neprijatelja je

zahtjev da mrzimo voljenog iz ljubavi i u ljubavi ... Kršćanstvo može toliko visoko uzdići ljubav (prema ljudskom shvaćanju, čak do neke vrste ludila) ukoliko je ona shvaćena kao ispunjenje zakona. Stoga nas ona podučava kako će kršćanin (ako se to od njega zahtijeva) biti sposoban mrziti svog oca i majku i sestru i sve one koje voli.26

Kierkegaard ovdje primjenjuje logiku hainamoration koju je kasnije

artikulirao Lacan i koja se zasniva na rascjepu u ljubljenom između lju­

bljene osobe i istinskog objekta-uzroka moje ljubavi spram nje, onoga

što je »u njoj više od njega samog« (za Kierkegaarda to znači Bog).

Ponekad je mržnja jedini dokaz nečije iSlinske.ljukvl. Pojmu ljubavi

~v~je tr(!ba pripisati svu onu težinll,.<? !<-ojoj govori sv. Pavao: područje

ljubavi jepo~ru.ćje čistog nasili~,područje izvan zakona (legalna moć),

područje nasilja k~je niti utemeljuje pravo niti ga podržava:1:1 I

_"

EPILOG

ADAGIO

Kiug našeg razmatranja ovdje se zatvara: završili smo putovanje od

odbacivanja lažnog ne-nasilja do potvrđivanja emancipacijskog nasilja.

Počeli smo s licemjerjem onih koji, boreći se protiv subjektivnog nasi­

lja, čine sistemsko nasilje koje proizvodi upravo onaj fenomen kojega

se gnušaju. Istinski uzrok nasilja pronašli smo u strahu od Bližnjeg i

pokazali kako je on utemeljen u nasilju koje je sastavni dio samogjezika,

pravom mediju prevladavanja i.zravnog nasilja. Zatim smo analizirali

tri vrste nasilja koje opsjedaju medije: »iracionalne« provale gnjeva

mladih u pariškim predgrađima 2005. godine, nedavne terorističke

napade, kaos u New Orleansu nakon uragana Katrina. Nakon toga smo

na primjeru nasilnih demonstracija nastalih u povodu objavljivanja

karikatura Muhameda u danskim novinama pokazali antinomije tole­

rantnog uma, pri čemu smo ukazali na ograničenu upotrebu pojma

tolerancija kao dominantnog pojma u podlozi današnje ideologije.

Naposljetku, izravno smo dotaknuli emancipacijsku dimenziju božan­

skog nasilja kako ju je artikulirao Walter Benjamin. U čemu se sastoji

pouka ove knjige?

U tri poante. Prvo, u cijelosti odbaciti nasilje, osuditi ga kao nešto

»loše« predstavlja prvorazredni ideološki čin, mistifikaciju koja sudjelu­

je u prikrivanju fundamentalnih oblika društvenog nasilja. Znakovito je

da su naša zapadnjačka društva, koja su toliko osjedjiva spram različitih

oblika napastovanja, istovremeno u stanju pokrenuti čitav niz meha­

. nizama kojima je svrha učiniti nas neosjedjivima spram najbrutalnijih

oblika nasilja, što se često događa, paradoksalno, upravo u vidu huma­

nitarne simpatije prema žrtvama.

170 SLAVOJ ŽiŽEK

Druga pouka: teško je biti doista nasilan, djelovati tako da se nasil­

no poremete osnovni parametri društvenog života. BenoIt Brecht je,

nakon što je vidio japansku masku demona zla, zapisao kako su njegove

natečene vene i strašna grimasa »napravilel sve što je u njegovoj moćil

Da se bude zao«. Isto se odnosi i na nasilje: o tome nas uvijek podučava­

ju klasični holivudski filmovi. Na samom kraju filma Andrewa Davisa

Bjegunac, nedužni liječnik (Harrison Ford)·kojeg nepravedno progone

susreće svoga kolegu Qeroen Krabbe) na medicinskoj konferenciji i

optužuje ga za falsificiranje medicinskih podataka u ime velike farmace­

utske kompanije. U tom trenutku, kad gledatelj očekuje da će se pažnja

usmjeriti na Veliku Firmu (korporativni kapital) kao pravog krivca,

Krabbe prekida govor i poziva Forda da zajedno izađu iz konferencijske

dvorane, nakon čega počinje žestoka, nasilna borba između njih dvoji­

ce: bore se sve dok im lica ne pocrvene od krvi. Ta je scena potkazivačka

u svom neskriveno apsurdnom karakteru: kao da se radi o tome da

želimo li izaći iz te ideološke zbrke poigravanja s anti-kapitalizmom

- moramo napraviti nešto što na opipljiv način pokazuje pukotine u

pripovijedanju. Loš momak pretvara se u podlog, podrugljivog, pato­

loškog tipa, kao da na neki način psihološka iwpačenost (koju prati

spektakularna tučnjava) zamjenjuje i razmješta anonimni i u punom

smislu te riječi ne-psihološki poriv kapitala. Mnogo prikladnija gesta

sastojala bi se u tome da se korumpiranog kolegu prikaže kao psihološ­

ki iskrenog i privatno časnog liječnika koji je zbog financijskih nevolja

bolnice u kojoj radi progutao mamac farmaceutske kompanije ...

Bjegunac stoga pokazuje jasnu verziju nasilnog passage a lacte koja

služi kao iskušenje, istinski pokretač ideološkog izmještanja. Korak

dalje od takvog nasilja nulte točke predstavlja Taksist Paula Schradera

i Martina Scorsesea s osvetničkim pohodom Travisa Bicklea (Robert

de Niro) i ubojstvom svodnika koji drži pod kontrolom djevojku koju

Travis želi spasiti Godie Foster}. Ovdje je ključna implicitna suicidalna

dimenzija takvog passage a lactea: pripremajući se za napad, Travis

o NASILJU (:!!J vježba povlačenje revolvera ispred ogledala: u najpoznatijoj sceni filma

obraća se svom vlastitom odrazu u zrcalu na agresivno.snishodljiv

način: »Meni se obraćaš?« U školskom primjeru Lacanova pojma )}zrcal­

nog stadija«, agresija je jasno usmjerena prema samoj osobi, njezinom

zrcalnom odrazu. Ova suicidalna dimenzija ponovo se javlja na kraju

scene pokolja kada Trevis, teško ranjen i oslonjen na zid, pokazuje kaži­

prstom desne ruke na pušku usmjerenu prema njegovoj okrvavljenoj

glavi i izrugujući se povlači obarač, kao da kaže »istinska meta moga

gnjeva nije nitko drugi doli ja sam«. Travisov paradoks sastoji se u tome

da on samog sebe doživljava kao dio izopačene prljavštine gradskog

života koju želi iskorijeniti tako da, kako kaže Brecht u djelu Odluka povodom revolucionarnog nasilja, on želi biti posljednja mrlja prašine

nakon čijeg će uklanjanja soba biti čista.

Mutatis mutandis, isto se odnosi i na veće, organizirano kolektivno

nasilje. Pripovijest o kineskoj kulturno; revoluciji donosi nam lekciju:

pokazalo se da uništavanje starih spomenika iz prošlosti nije istinska

negacija prošlosti. To je prije svega bio bespomoćni passage alacte, puko odigravanje koje je svjedočilo o neuspjehu oslobadanja od prošlo.

sti.lJ>stolLn.~ka.......PQ~~ka Rr_~y'd<l:!lčiIlje.!lAcid.a.je kQu.~ČI~Jrezultat M~oy~ ~turne revoludj.c: .. sa.dašnja..neogranJg:lliLRmI>1JI?-lY!l~.~pit~lsti5..~ ~amika u Kin!._lzmeđu Maova trajnog auto-revolucioniranja odno­

sno trajne borbe protiv okoštalih državnih struktura i inherentne dina­

mike kapitalizma postoji duboka strukturalna podudarnost. Ovdje bi

opet trebalo parafrazirati Brechta: »Što znač.iJlljačka, bank~!!'~9.!~4bi s njenim osnivanjer.Il?« Dakle, što su'~n-;Čili nasilni i destruktivni neredi

crv~nirgardista u kulturnoj revoluciji u usporedbi s pravom kulturnom

revolucijom, trajnim dokidanjem svih životnih oblika koje provodi i

uvjetuje kapitalistička reprodukcija?

Dakako, isto vrijedi i za nacističku Njemačku u kojoj nas ne bi

trebao zavarati prizor brutalnog ubijanja milijuna ljudi: iako na prvi

pogled zvuči suludo i neukusno, p:oblem s Hitlerom je u tome što nije

170 SLAVOJ ŽiŽEK

Druga pouka: teško je biti doista nasilan, djelovati tako da se nasil­

no poremete osnovni parametri društvenog života. BenoIt Brecht je,

nakon što je vidio japansku masku demona zla, zapisao kako su njegove

natečene vene i strašna grimasa »napravilel sve što je u njegovoj moćil

Da se bude zao«. Isto se odnosi i na nasilje: o tome nas uvijek podučava­

ju klasični holivudski filmovi. Na samom kraju filma Andrewa Davisa

Bjegunac, nedužni liječnik (Harrison Ford)·kojeg nepravedno progone

susreće svoga kolegu Qeroen Krabbe) na medicinskoj konferenciji i

optužuje ga za falsificiranje medicinskih podataka u ime velike farmace­

utske kompanije. U tom trenutku, kad gledatelj očekuje da će se pažnja

usmjeriti na Veliku Firmu (korporativni kapital) kao pravog krivca,

Krabbe prekida govor i poziva Forda da zajedno izađu iz konferencijske

dvorane, nakon čega počinje žestoka, nasilna borba između njih dvoji­

ce: bore se sve dok im lica ne pocrvene od krvi. Ta je scena potkazivačka

u svom neskriveno apsurdnom karakteru: kao da se radi o tome da

želimo li izaći iz te ideološke zbrke poigravanja s anti-kapitalizmom

- moramo napraviti nešto što na opipljiv način pokazuje pukotine u

pripovijedanju. Loš momak pretvara se u podlog, podrugljivog, pato­

loškog tipa, kao da na neki način psihološka iwpačenost (koju prati

spektakularna tučnjava) zamjenjuje i razmješta anonimni i u punom

smislu te riječi ne-psihološki poriv kapitala. Mnogo prikladnija gesta

sastojala bi se u tome da se korumpiranog kolegu prikaže kao psihološ­

ki iskrenog i privatno časnog liječnika koji je zbog financijskih nevolja

bolnice u kojoj radi progutao mamac farmaceutske kompanije ...

Bjegunac stoga pokazuje jasnu verziju nasilnog passage a lacte koja

služi kao iskušenje, istinski pokretač ideološkog izmještanja. Korak

dalje od takvog nasilja nulte točke predstavlja Taksist Paula Schradera

i Martina Scorsesea s osvetničkim pohodom Travisa Bicklea (Robert

de Niro) i ubojstvom svodnika koji drži pod kontrolom djevojku koju

Travis želi spasiti Godie Foster}. Ovdje je ključna implicitna suicidalna

dimenzija takvog passage a lactea: pripremajući se za napad, Travis

o NASILJU (:!!J vježba povlačenje revolvera ispred ogledala: u najpoznatijoj sceni filma

obraća se svom vlastitom odrazu u zrcalu na agresivno.snishodljiv

način: »Meni se obraćaš?« U školskom primjeru Lacanova pojma )}zrcal­

nog stadija«, agresija je jasno usmjerena prema samoj osobi, njezinom

zrcalnom odrazu. Ova suicidalna dimenzija ponovo se javlja na kraju

scene pokolja kada Trevis, teško ranjen i oslonjen na zid, pokazuje kaži­

prstom desne ruke na pušku usmjerenu prema njegovoj okrvavljenoj

glavi i izrugujući se povlači obarač, kao da kaže »istinska meta moga

gnjeva nije nitko drugi doli ja sam«. Travisov paradoks sastoji se u tome

da on samog sebe doživljava kao dio izopačene prljavštine gradskog

života koju želi iskorijeniti tako da, kako kaže Brecht u djelu Odluka povodom revolucionarnog nasilja, on želi biti posljednja mrlja prašine

nakon čijeg će uklanjanja soba biti čista.

Mutatis mutandis, isto se odnosi i na veće, organizirano kolektivno

nasilje. Pripovijest o kineskoj kulturno; revoluciji donosi nam lekciju:

pokazalo se da uništavanje starih spomenika iz prošlosti nije istinska

negacija prošlosti. To je prije svega bio bespomoćni passage alacte, puko odigravanje koje je svjedočilo o neuspjehu oslobadanja od prošlo.

sti.lJ>stolLn.~ka.......PQ~~ka Rr_~y'd<l:!lčiIlje.!lAcid.a.je kQu.~ČI~Jrezultat M~oy~ ~turne revoludj.c: .. sa.dašnja..neogranJg:lliLRmI>1JI?-lY!l~.~pit~lsti5..~ ~amika u Kin!._lzmeđu Maova trajnog auto-revolucioniranja odno­

sno trajne borbe protiv okoštalih državnih struktura i inherentne dina­

mike kapitalizma postoji duboka strukturalna podudarnost. Ovdje bi

opet trebalo parafrazirati Brechta: »Što znač.iJlljačka, bank~!!'~9.!~4bi s njenim osnivanjer.Il?« Dakle, što su'~n-;Čili nasilni i destruktivni neredi

crv~nirgardista u kulturnoj revoluciji u usporedbi s pravom kulturnom

revolucijom, trajnim dokidanjem svih životnih oblika koje provodi i

uvjetuje kapitalistička reprodukcija?

Dakako, isto vrijedi i za nacističku Njemačku u kojoj nas ne bi

trebao zavarati prizor brutalnog ubijanja milijuna ljudi: iako na prvi

pogled zvuči suludo i neukusno, p:oblem s Hitlerom je u tome što nije

(1?2 SLAVOJ ŽiŽEK

lzifl.cI.(!1!p(jn.Q114IW.11. Karakterizacija Hidera kao lošeg momka odgovor­

nog za smrt milijuna ljudi, ali unatoč tome osobe koja je imala muda

i željeznom voljom slijedila ciljeve koje si je zadala, nije samo etički

odbojna nego je i naprosto pogrešna: ne, Hitler nije zaista »imao muda«

promijeniti stvari. Sve ~~~~ve akcije su u osnovi reakcije: on je djelo­

vao tako da se ništa zapravo ne promijeni, djelovao je da bi otklonio

komunističku prijetnju istinske promjene. Njegov odabir Židova kao

mete u krajnjoj je liniji bio čin premještanja kojim je izbjegao pravog

neprijatelja - samu srž kapitalističkih društvenih odnosa. Hitler je upri­

zorio revolucionarni spektakl zato da bi kapitalistički poredak mogao

preživjeti. Ironija je u tome da su njegove pompozne geste pokazivanja

prezira spram buržoaske samouvjerenosti omogućile da se ona nastavi:

daleko od toga da je predstavljao prijetnju omraženom »dekadentnom«

buržoaskom poretku, daleko od buđenja njemačke nacije, nacizam je

.bio san koji im je omogućio da odgode trenutak buđenja. Njemačka se '

istinski probudila s porazom 1945. godine.

Trebamo li im:novati .~i~.. ~~JUe bio istinski ogy~n, za koji je

doista trebalo »imati muda« i pokušati nemoguće, ali čin koji je istovre­

f!.1eno bio i čin strašnoga nasilja .te je prouzrQči.Q ~~iz~c:~.i:,:,e pa,tnje, onda.

je to bila ~.s.t~Wn(),,!.k()Jcelg~~~~cija s kraja I920-ih godina. No

čak je i takvo bezdušno nasilje kulminiralo u velikim čistkama 1936-7.

koje su također bile bespomoćni passage a l'acte:

To nije bilo udaranje na neprijatelja nego slijepa mržnja i panika. Ona nije odraža­vala kontrolu zbivanja nego priznanje kako režimu nedostaju regulatorni kontrolni mehanizmi. To nije bila politika. nego neuspjeh polidke. To je bio znak propa.~ti vladavine koja se zasniva iskliučivo na sili. I

Nasilje koje su komunisti provodili nad svojim članovima svjedoči o

radikalnoj proturječnosti režima. Ako je na samom njegovom početku

postojao »autentični« revolucionarni projekt, neprekidne čistke nisu

bile nužne samo zato da se izbrišu tragovi pravih korijena režima, nego

su bile nužne i stoga što su predstavljale neku vrstu »povratka poti­

o NASILJU 173

snutog«, podsjetnika na radikalnu negativnost u samom srcu režima.

Staljinističke čistke visokih partijskih dužnosnika oslanjale su se na

takvu fundamentalnu izdaju: optuženici su bili krivi jer su kao članovi

nove nomenklature izdali Revoluciju. Staljinistički teror stoga nije tek

izdaja Revolucije odnosno pokušaj brisanja tragova autentične revolu­

cionarne prošlosti. On svjedoči i o nekoj vrsti »vražićka perverznog«

koji dovodi u pitanje nasilni post-revolucionarni novi poredak (pre)

ispisivanjem njegove vlastite izdaje Revolucije, njenog »odražavanja«

ili »ponovnog bilježenja« pod krinkom proizvoljnih hapšenja i ubijanja

koja su prijetila svim pripadnicima nomenklature. Kao što znamo iz

psihoanalize, staljinističko priznanje krivnje skriva istinsku krivnju.

Poznato je kako je Staljin u NKVD mudro uključio ljude iz nižih druš­

tvenih slojeva: oni su se stoga mogli iživljavati na nomenklaturi koju

su mrzili, hapseći i mučeći visokopozicionirane aparatčike. Unutarnja

napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertira­

nog »povratka potisnutog(( pod krinkom ponovljenih čistki vrhuške

nomenklature nalazi se u samom središtu fenomena staljinizma: čistke

su upravo onaj oblik u kojem izdano revolucionarno nasljeđe preživlja­

va i opsjeda režim.2

U ranoj pripovijetci Agathe Christie, »Murder in the Mews« (»Uboj­

stvo u staji«), Poirot istražuje smrt gospođe Allen koja je ubijena u svom

stanu petog studenoga. Iako njezina smrt isprva izgleda kao samouboj­

stvo, brojni detalji ukazuju na tO da se vjerojatno radi o ubojstvu te da

je netko pokušao namjestiti tragove tako da nalikuje samoubojstvu.

Gospođa Allen živjela je u stanu s gospođicom Plenderleith koja nije

bila tamo u vrijeme zločina. Nedugo zatim je na mjestu zločina prona­

đena manžeta, pa njezin vlasnik bojnik Eustace biva upleten u ubojstvo.

Rješenje do kojeg dolazi Poirot jedno je od najuspjelijih u romanima

Agathe Christie: Poirot izokreće uobičajenu pretpostavku kako se radi

o ubojstvu koje je netko želio prikazati kao samoubojstvo. Gospođa

Allen je prije dosta godina prouzročila skandal u Indiji gdje je upo­

(1?2 SLAVOJ ŽiŽEK

lzifl.cI.(!1!p(jn.Q114IW.11. Karakterizacija Hidera kao lošeg momka odgovor­

nog za smrt milijuna ljudi, ali unatoč tome osobe koja je imala muda

i željeznom voljom slijedila ciljeve koje si je zadala, nije samo etički

odbojna nego je i naprosto pogrešna: ne, Hitler nije zaista »imao muda«

promijeniti stvari. Sve ~~~~ve akcije su u osnovi reakcije: on je djelo­

vao tako da se ništa zapravo ne promijeni, djelovao je da bi otklonio

komunističku prijetnju istinske promjene. Njegov odabir Židova kao

mete u krajnjoj je liniji bio čin premještanja kojim je izbjegao pravog

neprijatelja - samu srž kapitalističkih društvenih odnosa. Hitler je upri­

zorio revolucionarni spektakl zato da bi kapitalistički poredak mogao

preživjeti. Ironija je u tome da su njegove pompozne geste pokazivanja

prezira spram buržoaske samouvjerenosti omogućile da se ona nastavi:

daleko od toga da je predstavljao prijetnju omraženom »dekadentnom«

buržoaskom poretku, daleko od buđenja njemačke nacije, nacizam je

.bio san koji im je omogućio da odgode trenutak buđenja. Njemačka se '

istinski probudila s porazom 1945. godine.

Trebamo li im:novati .~i~.. ~~JUe bio istinski ogy~n, za koji je

doista trebalo »imati muda« i pokušati nemoguće, ali čin koji je istovre­

f!.1eno bio i čin strašnoga nasilja .te je prouzrQči.Q ~~iz~c:~.i:,:,e pa,tnje, onda.

je to bila ~.s.t~Wn(),,!.k()Jcelg~~~~cija s kraja I920-ih godina. No

čak je i takvo bezdušno nasilje kulminiralo u velikim čistkama 1936-7.

koje su također bile bespomoćni passage a l'acte:

To nije bilo udaranje na neprijatelja nego slijepa mržnja i panika. Ona nije odraža­vala kontrolu zbivanja nego priznanje kako režimu nedostaju regulatorni kontrolni mehanizmi. To nije bila politika. nego neuspjeh polidke. To je bio znak propa.~ti vladavine koja se zasniva iskliučivo na sili. I

Nasilje koje su komunisti provodili nad svojim članovima svjedoči o

radikalnoj proturječnosti režima. Ako je na samom njegovom početku

postojao »autentični« revolucionarni projekt, neprekidne čistke nisu

bile nužne samo zato da se izbrišu tragovi pravih korijena režima, nego

su bile nužne i stoga što su predstavljale neku vrstu »povratka poti­

o NASILJU 173

snutog«, podsjetnika na radikalnu negativnost u samom srcu režima.

Staljinističke čistke visokih partijskih dužnosnika oslanjale su se na

takvu fundamentalnu izdaju: optuženici su bili krivi jer su kao članovi

nove nomenklature izdali Revoluciju. Staljinistički teror stoga nije tek

izdaja Revolucije odnosno pokušaj brisanja tragova autentične revolu­

cionarne prošlosti. On svjedoči i o nekoj vrsti »vražićka perverznog«

koji dovodi u pitanje nasilni post-revolucionarni novi poredak (pre)

ispisivanjem njegove vlastite izdaje Revolucije, njenog »odražavanja«

ili »ponovnog bilježenja« pod krinkom proizvoljnih hapšenja i ubijanja

koja su prijetila svim pripadnicima nomenklature. Kao što znamo iz

psihoanalize, staljinističko priznanje krivnje skriva istinsku krivnju.

Poznato je kako je Staljin u NKVD mudro uključio ljude iz nižih druš­

tvenih slojeva: oni su se stoga mogli iživljavati na nomenklaturi koju

su mrzili, hapseći i mučeći visokopozicionirane aparatčike. Unutarnja

napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertira­

nog »povratka potisnutog(( pod krinkom ponovljenih čistki vrhuške

nomenklature nalazi se u samom središtu fenomena staljinizma: čistke

su upravo onaj oblik u kojem izdano revolucionarno nasljeđe preživlja­

va i opsjeda režim.2

U ranoj pripovijetci Agathe Christie, »Murder in the Mews« (»Uboj­

stvo u staji«), Poirot istražuje smrt gospođe Allen koja je ubijena u svom

stanu petog studenoga. Iako njezina smrt isprva izgleda kao samouboj­

stvo, brojni detalji ukazuju na tO da se vjerojatno radi o ubojstvu te da

je netko pokušao namjestiti tragove tako da nalikuje samoubojstvu.

Gospođa Allen živjela je u stanu s gospođicom Plenderleith koja nije

bila tamo u vrijeme zločina. Nedugo zatim je na mjestu zločina prona­

đena manžeta, pa njezin vlasnik bojnik Eustace biva upleten u ubojstvo.

Rješenje do kojeg dolazi Poirot jedno je od najuspjelijih u romanima

Agathe Christie: Poirot izokreće uobičajenu pretpostavku kako se radi

o ubojstvu koje je netko želio prikazati kao samoubojstvo. Gospođa

Allen je prije dosta godina prouzročila skandal u Indiji gdje je upo­

174 SLAVOJ ŽiŽEK

znala Eustacea i bila je zaručena za jednog konzetvativnog zastupnika

u parlamentu. Znajući da će javno obznanjivanje skandala vjerojatno

spriječiti njezin brak, Eustace ju je ucjenjivao. U trenutku očaja ona

počini samoubojstvo. Gospodica Plenderleith, koja je znala za to ucje­

njivanje i mrzila je Eustacea, nakon povratka kući pronalazi mrtvo tijelo

gospode Allen, briše tragove i namješta scenu rako da izgleda kao da je

netko žeHo ubojstvo nevješto prikazati kao samoubojstvo, jer je htjela

da Eustace kao glavni osumnjičenik bude prikladno kažnjen zato što

je svojim postupcima natjerao gospodu Allen da si oduzme život. Ova

priča izokreće pitanje na koji bi se način trebale protumačiti nekonzi­

stentnosti uočene na poprištu zločina. Je H to ubojstvo pod krinkom

samoubojstva ili samoubojstvo pod krinkom ubojstva? Priča je djelo­

tvorna jer umjesto zataškavanja ubojstva (kao što je to najčešće slučaj),

ovdje se radi o njegovom uprizorenju: umjesto da ga se prikrije, zločin

se izvodi kao neka vrsta mamca.

To je upravo ono što čine oni koji potiču takve nasilne passages a

l'acte: pogrešno tumače samoubojstvo kao zločin. Drugim rjječima, oni

falsificiraju dokaze tako da se tragedija »samoubojstva« (kao rezultat

imanentnih antagonizama) prikazuje kao djelovanje nekog zločinačkog

aktera, poput Židova, izdajica ili reakcionara. Poslužimo li se prikladnim

Nietzscheovim terminima, razlika izmedu radikalno-emancipacijske

politike i takvog nasilja je u tome što je autentična radikalna politika

dj datna. Politika nameće i osnažuje odredenu viziju. Provale bespomoć­

nog nasilja su u osnovi otpor. oni su reakcija na uljeza koji smeta.

Naposljetku, pouka o zamršenom odnosu izmedu subjektivnog i

sistemskog nasilja je u tome što nasilje nije svojina nekog oblika dje­

lovanja, nego je distribuirano izmedu djelovanja i njegova konteksta,

izmedu aktivnosti i neaktivnosti. Jedan te isti čin može se promatrati

istovremeno kao nasilan i nenasilan, ovisno o kontekstu; ponekad ljuba­

zan osmijeh može biti nasilniji nego brutalno nasilje. Kratka usporedba

s kvantnom fizikom ovdje nam može biti od koristi: jedan od pojmova

o NASILJU ,\175/

\\

"--..-.,<,,

koji najviše intrigiraju u kvantnoj fizici je Higgsovo polje. Svi fizikalni

sustavi će doći do najnižeg stupnja energije kad ih se prepusti okolini

u koju mogu prenijeti vlastitu energiju. Drugim riječima, što više mase

uzmemo iz nekog sustava, tim više smanjujemo njegovu energiju sve

dok ne postignemo vakuum u kojem je energija na nuli. Medutim,

postoje fenomeni koji nas prisiljavaju da postavimo hipotezu kako mora

postojati nešto (neka tvar) koju ne možemo izdvojiti iz nekog sustava bez POVEĆANJA energije u tom sustavu - to »nešto« naziva se Higgsovo

polje: kad se polje pojavi u posudi koja je posve ispražnjena i čija je

temperatura dovedena na najnižu moguću granicu, njegova energija će

još više biti smanjena. »Nešto« koje se pojavljuje sadrži manje energije

nego ništa. Ukratko, ponekad nula nije »najjefiinije« stanje, tako da,

paradoksalno, »ništa« stoji više nego »nešto«. U gruboj analogiji, druš­

tveno »ništa« (mirovanje sustava, njegova puka reprodukcija bez ikakvih

promjena) »stoji više nego nešto« (promjena), odnosno zahtijeva mnogo

energije, tako da p,!Vo što treba u?~niti~~~i._~~ i~~y~.uro~

s~~est odreći_~e bilo kakv~nosti, odnosno n~.

Roman Josea Saramaga Seeing• (Gledanje, doslovni prijevod izvor­

nika glasio bi Ogled o lucidnostz)3 mogao bi se shvatiti kao misaoni

eksperiment barclebyjevske politike.4 Roman donosi priču o neobičnim

dogadajima u neimenovanoj prijestolnici neimenovane demokratske

zemlje. Ujutro na dan izbora spusti se teška kiša pa je odaziv birača

iznimno nizak; medutim, nakon što se vrijeme proljepša do popodneva,

glasači pohrle na birališta. No zadovoljstvo vladajuće stranke nije dugog

vijeka: nalcqg. p~~~r,()jll:YaJ1ja g!::lSova uspostavi se da je u glavnom.gradu

viš~ .. od sedamdeset posto bira{~listi~.;L.p~~4ano. prazn<;>..Z-bYJljena

tim OČi!!m..S!!!.g!l!!.~klm.pl"QPustQm•. yl~.dll.ju6t sganka pru~ još jednu

priliku gradanim~Ji.a.~raye..p.Qgrešku, raspisivanjem i:2:~()ra tjedan dana

poslije. Rezu.lt,~ti .s.u. j()š,. gori:.2vaj put je čak 83 PQstQ..PJ~nih listića.

Dvije glavne političke stranke - 'vladajuća stranka desnice i njihov glav­

• Izvornik na portugalskom glasi: Ensaio s(lbre a Lucitkz (nap.

174 SLAVOJ ŽiŽEK

znala Eustacea i bila je zaručena za jednog konzetvativnog zastupnika

u parlamentu. Znajući da će javno obznanjivanje skandala vjerojatno

spriječiti njezin brak, Eustace ju je ucjenjivao. U trenutku očaja ona

počini samoubojstvo. Gospodica Plenderleith, koja je znala za to ucje­

njivanje i mrzila je Eustacea, nakon povratka kući pronalazi mrtvo tijelo

gospode Allen, briše tragove i namješta scenu rako da izgleda kao da je

netko žeHo ubojstvo nevješto prikazati kao samoubojstvo, jer je htjela

da Eustace kao glavni osumnjičenik bude prikladno kažnjen zato što

je svojim postupcima natjerao gospodu Allen da si oduzme život. Ova

priča izokreće pitanje na koji bi se način trebale protumačiti nekonzi­

stentnosti uočene na poprištu zločina. Je H to ubojstvo pod krinkom

samoubojstva ili samoubojstvo pod krinkom ubojstva? Priča je djelo­

tvorna jer umjesto zataškavanja ubojstva (kao što je to najčešće slučaj),

ovdje se radi o njegovom uprizorenju: umjesto da ga se prikrije, zločin

se izvodi kao neka vrsta mamca.

To je upravo ono što čine oni koji potiču takve nasilne passages a

l'acte: pogrešno tumače samoubojstvo kao zločin. Drugim rjječima, oni

falsificiraju dokaze tako da se tragedija »samoubojstva« (kao rezultat

imanentnih antagonizama) prikazuje kao djelovanje nekog zločinačkog

aktera, poput Židova, izdajica ili reakcionara. Poslužimo li se prikladnim

Nietzscheovim terminima, razlika izmedu radikalno-emancipacijske

politike i takvog nasilja je u tome što je autentična radikalna politika

dj datna. Politika nameće i osnažuje odredenu viziju. Provale bespomoć­

nog nasilja su u osnovi otpor. oni su reakcija na uljeza koji smeta.

Naposljetku, pouka o zamršenom odnosu izmedu subjektivnog i

sistemskog nasilja je u tome što nasilje nije svojina nekog oblika dje­

lovanja, nego je distribuirano izmedu djelovanja i njegova konteksta,

izmedu aktivnosti i neaktivnosti. Jedan te isti čin može se promatrati

istovremeno kao nasilan i nenasilan, ovisno o kontekstu; ponekad ljuba­

zan osmijeh može biti nasilniji nego brutalno nasilje. Kratka usporedba

s kvantnom fizikom ovdje nam može biti od koristi: jedan od pojmova

o NASILJU ,\175/

\\

"--..-.,<,,

koji najviše intrigiraju u kvantnoj fizici je Higgsovo polje. Svi fizikalni

sustavi će doći do najnižeg stupnja energije kad ih se prepusti okolini

u koju mogu prenijeti vlastitu energiju. Drugim riječima, što više mase

uzmemo iz nekog sustava, tim više smanjujemo njegovu energiju sve

dok ne postignemo vakuum u kojem je energija na nuli. Medutim,

postoje fenomeni koji nas prisiljavaju da postavimo hipotezu kako mora

postojati nešto (neka tvar) koju ne možemo izdvojiti iz nekog sustava bez POVEĆANJA energije u tom sustavu - to »nešto« naziva se Higgsovo

polje: kad se polje pojavi u posudi koja je posve ispražnjena i čija je

temperatura dovedena na najnižu moguću granicu, njegova energija će

još više biti smanjena. »Nešto« koje se pojavljuje sadrži manje energije

nego ništa. Ukratko, ponekad nula nije »najjefiinije« stanje, tako da,

paradoksalno, »ništa« stoji više nego »nešto«. U gruboj analogiji, druš­

tveno »ništa« (mirovanje sustava, njegova puka reprodukcija bez ikakvih

promjena) »stoji više nego nešto« (promjena), odnosno zahtijeva mnogo

energije, tako da p,!Vo što treba u?~niti~~~i._~~ i~~y~.uro~

s~~est odreći_~e bilo kakv~nosti, odnosno n~.

Roman Josea Saramaga Seeing• (Gledanje, doslovni prijevod izvor­

nika glasio bi Ogled o lucidnostz)3 mogao bi se shvatiti kao misaoni

eksperiment barclebyjevske politike.4 Roman donosi priču o neobičnim

dogadajima u neimenovanoj prijestolnici neimenovane demokratske

zemlje. Ujutro na dan izbora spusti se teška kiša pa je odaziv birača

iznimno nizak; medutim, nakon što se vrijeme proljepša do popodneva,

glasači pohrle na birališta. No zadovoljstvo vladajuće stranke nije dugog

vijeka: nalcqg. p~~~r,()jll:YaJ1ja g!::lSova uspostavi se da je u glavnom.gradu

viš~ .. od sedamdeset posto bira{~listi~.;L.p~~4ano. prazn<;>..Z-bYJljena

tim OČi!!m..S!!!.g!l!!.~klm.pl"QPustQm•. yl~.dll.ju6t sganka pru~ još jednu

priliku gradanim~Ji.a.~raye..p.Qgrešku, raspisivanjem i:2:~()ra tjedan dana

poslije. Rezu.lt,~ti .s.u. j()š,. gori:.2vaj put je čak 83 PQstQ..PJ~nih listića.

Dvije glavne političke stranke - 'vladajuća stranka desnice i njihov glav­

• Izvornik na portugalskom glasi: Ensaio s(lbre a Lucitkz (nap.

,<;~) SLAVOJ ŽiŽEK \ ", ....,'

ni protivnik. stranka centra pokazuju znakove panike, dok nesretna

marginalizirana stranka ljevice izlazi u javnost tvrdeći kako su prazni

listići u osnovi glasovi za njihov program napretka.

Je li riječ o organiziranoj uroti kojoj nije svrha samo rušenje vlade

nego i cjelokupnog demokratskog sustava? Ako je tome tako. tko stoji

iza tog čina i kako je uspio neopazice navesti stotine tisuća ljudi na

takvu subverziju? Na upit kako su glasali. građani su odgovorili da je

takva informacija privatna stvar. a osim toga, ~ije li ubacivanje praznog

listića njihovo pravo? Ne znajući kako da odgovori na taj miran pro­

svjed. ali ipak sigutna u postojanje antidemokratske urote. vladajuća

stranka ubrzo pokret proglašava »čistim i neprikrivenim terorizmom«

i prQglašaYa izy<tnJ.edJ;tQ.Jit~~šta..Ylad.i..Qmo~l,I,p'va da s~~pe..ndifa$ve

): ~.. ustavne odredbe: ,t Nasumce je uhvaćeno pet stotina građana koji su nestali i završili nat,j"" tajnIm mjestima gdje su ih ispitivali, a njihov je status proglašen najvišom

tajnom. Njihovim obiteljima poslane su poruke u orvelovskom stilu da

se ne brinu zbog nedostatka informacija o njihovim bližnjima, jer im

»upravo ta šutnja osigurava osobnu sigurnost«. Nakon što takvi postupci

ne urode plodom, desničarska vlada poduzima niz sve drastičnijih koraka,

od proglašavanja opsadnog stanja i stvaranja urota da bi se stvorio nered, 1;1

čime bi se opravdalo premještanje policije i sjedišta vlade iz glavnog I grada. do zatvaranja ulaza i izlaza u grad te naposljetku stvaranja vlastitog

terorističkog kolovođe. Grad i dalje nastavlja živjeti gotovo normalnim

.' ritmom, a ljudi na svaki od vladinih postupaka odgovaraju neobjašnjivo "rt jedinstveno, pravom gandijevskom politikom nenasilnoga otpora.

U svom preglednom prikazu romana Michael Wood iznio je uspo­

redbu s Brechtom:

U poznatoj pjesmi koju je napisao u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine, Brecht dtira jednog suvremenika koji kaže da su ljudi izgubili povjerenje u vladu. Ne bi li bilo jednostavnije, kaže Brecht prepredeno, raspustiti narod kako bi vlada mogla izabrati novu vladu? Saramagov roman je parabola koja govori do čega dolazi kad se ne mogu raspustiti ni narod niti vlada.

o IASILJU {" 1;~

Usporedba funkcionira, ali završna karakterizacija ne pogađa poan­

tu: uznemirujuća poruka ovog romana nije toliko u nemogućnosti

raspuštanja naroda i vlade koliko u prisilnoj naravi demokratskih ritu­

ala slobode. Dogada se to da gradani samim činom suzdržavanja od

glasanja raspuštaju vladu - ne samo u užem smislu smjenjivanja posto­

" jeće vlade. nego na jedan mnogo radikalniji način. Zbog čega glasačka ,

/1 suzdržanost dovodi vladu do ruba panike? Tim činom ona se suočava-I

sa činjenicom da postoji i da provodi moć samo ukoliko je kao takvu prihvaćaju njeni subjekti - čak i ako je prihvaćaju na način odbijanja.

Glasač!ct .stJ2:C,l~~~t <?4I~i.~j~ c;xjunutar,.po!itičke negatije. to je glas

nepovjerenja, ~()ji Q.<l~~q~j~. i.lia.lllQkvit,.Qgh~~h:anja...... Iskazano psihoanalitičkim terminima. glasačka apstinencija je nešto

poput psihotičnog Verw".fonga (odlučivanja unaprijed. odbijanjal

poricanja) koji predstavlja mnogo radikalniji zaokret nego potiskivanje

(VerJningung). Prema Freudu, subjekt na umni način prihvaća ono

potisnuto. s obzirom na to da je ono imenovano i istovremeno zanije­

kano jer ga subjekt odbija prepoznati. odbija prepoznati samoga sebe

u njemu. Suprotno tome, odlučivanje unaprijed izbacuje taj pojam

iz simboličkog tout court. Qa bi SC opisale.lmnolretakvog.radikalnog

oJlhl!~iy;m~.... .!reba. &..sjmti. Badionov.e.. provokativne ..teze: »Bolje .je

~~d.Q.nositi IUQnalaienjn formalnih.··načina da se

y,čini vidlj..iyj,mono što JmperijyećJonalm.prepoznaje kao posrojeće«.6

Bolje je ne činiti ništa nego lokaln<:l. dj~19vati ~to da.. bi s~~yJakše

funkcionirao (djelovati na.oačin. stvaranja mjesta za mnoštvo novih

subjektivnosti). Današnja prijetnja ne sastoji se u pasivnosti nego u .1'1" .•

pseudo-aktivnosti. potrebi da se bude »aktivan«. da se »sudjeluje«. da

bi se prikrilo ništavilo onog što se zbiva. Ljudi se neprekidno negdje

upliću. »nešto rade«; znanstvenici sudjeluju u besmislenim raspravama

itd. Ono što predstavlja doista težak pothvat jest učiniti korak unatrag.

povući se. Oni.na vlasti često više vole čak i. »kritičkOlLsudjel.o:v!i!,nje. raz­

govor umjc:sto šutnje. samo zato.ci.lI,.pi.JW . .uYlIkH II ..dijaJQg~J.~.hLbili

,<;~) SLAVOJ ŽiŽEK \ ", ....,'

ni protivnik. stranka centra pokazuju znakove panike, dok nesretna

marginalizirana stranka ljevice izlazi u javnost tvrdeći kako su prazni

listići u osnovi glasovi za njihov program napretka.

Je li riječ o organiziranoj uroti kojoj nije svrha samo rušenje vlade

nego i cjelokupnog demokratskog sustava? Ako je tome tako. tko stoji

iza tog čina i kako je uspio neopazice navesti stotine tisuća ljudi na

takvu subverziju? Na upit kako su glasali. građani su odgovorili da je

takva informacija privatna stvar. a osim toga, ~ije li ubacivanje praznog

listića njihovo pravo? Ne znajući kako da odgovori na taj miran pro­

svjed. ali ipak sigutna u postojanje antidemokratske urote. vladajuća

stranka ubrzo pokret proglašava »čistim i neprikrivenim terorizmom«

i prQglašaYa izy<tnJ.edJ;tQ.Jit~~šta..Ylad.i..Qmo~l,I,p'va da s~~pe..ndifa$ve

): ~.. ustavne odredbe: ,t Nasumce je uhvaćeno pet stotina građana koji su nestali i završili nat,j"" tajnIm mjestima gdje su ih ispitivali, a njihov je status proglašen najvišom

tajnom. Njihovim obiteljima poslane su poruke u orvelovskom stilu da

se ne brinu zbog nedostatka informacija o njihovim bližnjima, jer im

»upravo ta šutnja osigurava osobnu sigurnost«. Nakon što takvi postupci

ne urode plodom, desničarska vlada poduzima niz sve drastičnijih koraka,

od proglašavanja opsadnog stanja i stvaranja urota da bi se stvorio nered, 1;1

čime bi se opravdalo premještanje policije i sjedišta vlade iz glavnog I grada. do zatvaranja ulaza i izlaza u grad te naposljetku stvaranja vlastitog

terorističkog kolovođe. Grad i dalje nastavlja živjeti gotovo normalnim

.' ritmom, a ljudi na svaki od vladinih postupaka odgovaraju neobjašnjivo "rt jedinstveno, pravom gandijevskom politikom nenasilnoga otpora.

U svom preglednom prikazu romana Michael Wood iznio je uspo­

redbu s Brechtom:

U poznatoj pjesmi koju je napisao u Istočnoj Njemačkoj 1953. godine, Brecht dtira jednog suvremenika koji kaže da su ljudi izgubili povjerenje u vladu. Ne bi li bilo jednostavnije, kaže Brecht prepredeno, raspustiti narod kako bi vlada mogla izabrati novu vladu? Saramagov roman je parabola koja govori do čega dolazi kad se ne mogu raspustiti ni narod niti vlada.

o IASILJU {" 1;~

Usporedba funkcionira, ali završna karakterizacija ne pogađa poan­

tu: uznemirujuća poruka ovog romana nije toliko u nemogućnosti

raspuštanja naroda i vlade koliko u prisilnoj naravi demokratskih ritu­

ala slobode. Dogada se to da gradani samim činom suzdržavanja od

glasanja raspuštaju vladu - ne samo u užem smislu smjenjivanja posto­

" jeće vlade. nego na jedan mnogo radikalniji način. Zbog čega glasačka ,

/1 suzdržanost dovodi vladu do ruba panike? Tim činom ona se suočava-I

sa činjenicom da postoji i da provodi moć samo ukoliko je kao takvu prihvaćaju njeni subjekti - čak i ako je prihvaćaju na način odbijanja.

Glasač!ct .stJ2:C,l~~~t <?4I~i.~j~ c;xjunutar,.po!itičke negatije. to je glas

nepovjerenja, ~()ji Q.<l~~q~j~. i.lia.lllQkvit,.Qgh~~h:anja...... Iskazano psihoanalitičkim terminima. glasačka apstinencija je nešto

poput psihotičnog Verw".fonga (odlučivanja unaprijed. odbijanjal

poricanja) koji predstavlja mnogo radikalniji zaokret nego potiskivanje

(VerJningung). Prema Freudu, subjekt na umni način prihvaća ono

potisnuto. s obzirom na to da je ono imenovano i istovremeno zanije­

kano jer ga subjekt odbija prepoznati. odbija prepoznati samoga sebe

u njemu. Suprotno tome, odlučivanje unaprijed izbacuje taj pojam

iz simboličkog tout court. Qa bi SC opisale.lmnolretakvog.radikalnog

oJlhl!~iy;m~.... .!reba. &..sjmti. Badionov.e.. provokativne ..teze: »Bolje .je

~~d.Q.nositi IUQnalaienjn formalnih.··načina da se

y,čini vidlj..iyj,mono što JmperijyećJonalm.prepoznaje kao posrojeće«.6

Bolje je ne činiti ništa nego lokaln<:l. dj~19vati ~to da.. bi s~~yJakše

funkcionirao (djelovati na.oačin. stvaranja mjesta za mnoštvo novih

subjektivnosti). Današnja prijetnja ne sastoji se u pasivnosti nego u .1'1" .•

pseudo-aktivnosti. potrebi da se bude »aktivan«. da se »sudjeluje«. da

bi se prikrilo ništavilo onog što se zbiva. Ljudi se neprekidno negdje

upliću. »nešto rade«; znanstvenici sudjeluju u besmislenim raspravama

itd. Ono što predstavlja doista težak pothvat jest učiniti korak unatrag.

povući se. Oni.na vlasti često više vole čak i. »kritičkOlLsudjel.o:v!i!,nje. raz­

govor umjc:sto šutnje. samo zato.ci.lI,.pi.JW . .uYlIkH II ..dijaJQg~J.~.hLbili

178 SLAVOJ ŽiŽEK

sJID1rni kako je naša zlokobna pasivnost slomljena. Glasačka apstinen­cija stoga je istinski političkii!~ ona nas snažno sučeljava s prazninom da~ii.~jih d~~~k;;~ij~:"'- ......... ~ . " ..

Dakle, ak9 pod: . Qasiljem ."p-odrazllmijevam.o...-~-PR9kr~t t~me.ijnilulJ:uštvenih od!!.osaL~nda se_L~ ...obzira.štQ to. :z.w.čLsuludo i

Qeukusno!.-pro~!~!p:..~. Č!,ld9V~~.tim:J,_l!poYli~tiJ~.Q1Lsu.pobili milijune ljl!.gi ~t9iiJl tome što ni~.':l..hlJjg,ovoljno nasilni. N'~činiti nJšta pone­kad je najnasilnije što možemo učiniti.

":".'.::' .JOS!~'':\ ~Il :-..:

tj

G;'ĆI',('C,,,;,,, I !UŠNA 1.lf"K

BILJUl!

Uvod 1. Maximilien Robespierre, Virtue and Terror, London: Verso, 2007. str. 47. 2. Nedavnu knjigu Prima Levija o kemijskim elementima (The Periodic

TaIN, New Yorlc Schodren, 1984) trebalo bi shwtiti suprotno staja­IUru o ,eško6una (temeljnoj nemogućnosti) cjdovitog pripovijedanja

o nečijim životnim uvjetima. pričanja priče o nečijem životu u obliku konzistenmog narativa: u tome je sprečava trauma holokausta. Stoga

je za Levija jedini način da izbjegne urušavanje svog simboličkog uni­verzuma bilo traženje uporišta u nekom izvan-simboličkom Realnom,

Realnom 14asifikacije kemijskih elemenata (dakako, u njegovu shvaća­nju elemenata klasifikacija služi samo kao prazan okvir: svaki element

objašnjava se pod vidom njegovih simboličkih asocijacija). 3. lIBarbarski je pisati poeziju nakon Auschwitza« (Theodor W. Adorno,

IICultural Criticism and Society,1< u Neil Levi i Michael Romberg (ur.), The Holocaust:. Theoretical Readings, New Brunswick: Rutgers

University Press 2003, str. 281).

4. Cit. iz Elaine Feinstein. Anna ofAll the Russiam, New York: Knopf 2005, str. 170.

5. Alain Badiou. »Drawing,« lacanian ink 28 (jesen 2006). str. 45.

6. V. Jean-Paul Sartre, Existentialism and HUmIlnism, London: Memuen

1974.

Prvo poglavlje 1. Lesley Chamberlain, The Philosophy Steamer, London: Atlantic Books

2006, str. 23-24. Da bih izbjegao moguće nesporazume, jasno izjav­

178 SLAVOJ ŽiŽEK

sJID1rni kako je naša zlokobna pasivnost slomljena. Glasačka apstinen­cija stoga je istinski političkii!~ ona nas snažno sučeljava s prazninom da~ii.~jih d~~~k;;~ij~:"'- ......... ~ . " ..

Dakle, ak9 pod: . Qasiljem ."p-odrazllmijevam.o...-~-PR9kr~t t~me.ijnilulJ:uštvenih od!!.osaL~nda se_L~ ...obzira.štQ to. :z.w.čLsuludo i

Qeukusno!.-pro~!~!p:..~. Č!,ld9V~~.tim:J,_l!poYli~tiJ~.Q1Lsu.pobili milijune ljl!.gi ~t9iiJl tome što ni~.':l..hlJjg,ovoljno nasilni. N'~činiti nJšta pone­kad je najnasilnije što možemo učiniti.

":".'.::' .JOS!~'':\ ~Il :-..:

tj

G;'ĆI',('C,,,;,,, I !UŠNA 1.lf"K

BILJUl!

Uvod 1. Maximilien Robespierre, Virtue and Terror, London: Verso, 2007. str. 47. 2. Nedavnu knjigu Prima Levija o kemijskim elementima (The Periodic

TaIN, New Yorlc Schodren, 1984) trebalo bi shwtiti suprotno staja­IUru o ,eško6una (temeljnoj nemogućnosti) cjdovitog pripovijedanja

o nečijim životnim uvjetima. pričanja priče o nečijem životu u obliku konzistenmog narativa: u tome je sprečava trauma holokausta. Stoga

je za Levija jedini način da izbjegne urušavanje svog simboličkog uni­verzuma bilo traženje uporišta u nekom izvan-simboličkom Realnom,

Realnom 14asifikacije kemijskih elemenata (dakako, u njegovu shvaća­nju elemenata klasifikacija služi samo kao prazan okvir: svaki element

objašnjava se pod vidom njegovih simboličkih asocijacija). 3. lIBarbarski je pisati poeziju nakon Auschwitza« (Theodor W. Adorno,

IICultural Criticism and Society,1< u Neil Levi i Michael Romberg (ur.), The Holocaust:. Theoretical Readings, New Brunswick: Rutgers

University Press 2003, str. 281).

4. Cit. iz Elaine Feinstein. Anna ofAll the Russiam, New York: Knopf 2005, str. 170.

5. Alain Badiou. »Drawing,« lacanian ink 28 (jesen 2006). str. 45.

6. V. Jean-Paul Sartre, Existentialism and HUmIlnism, London: Memuen

1974.

Prvo poglavlje 1. Lesley Chamberlain, The Philosophy Steamer, London: Atlantic Books

2006, str. 23-24. Da bih izbjegao moguće nesporazume, jasno izjav­

t80 SLAVOJ ŽiŽEK

ljujem kako odluku o protjerivanju anti-boljševičkih intelektualaca

s~atram u potpunosti opravdanom. 2. Ibid., str. 22. 3. Walter Benjamin, »Critique ofViolence«, u: Selea~d Writings, Vol. 1,

1913-1926, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996.

4. Kad su Palestinci na izraelski zahtjev da obustave terorističke napade odgovorili pitanjem jIa što je s vašom okupacijom Zapadne obale?«,

nije li Izrael također odgovorio u stilu »Ne mijenjajte temu!«? 5. V. Etienne Balibar, »La violence: idealite et cruaute,« u: La crainte

des masses: politique a philosophie avant et apres Marx, Paris: Edi'tions

GaliMe, 1997. 6. U tome se također sastoji ograničenost »etičkih odbora« koji se

svako malo pojave odnekud da bi spriječili opasnosti neobuzdanog znanstveno-tehnološkog napretka: svojim dobrim namjerama, etič­

kom brigom itd. oni zapravo ignoriraju mnogo osnovnije »sistem­sko« nasilje.

7. V. Olivier Malnuit, »Pourquoi les geants du business se prennent-ils

pour Jesus?«, uchnikart, veljača 2006, str. 32-37. 8. Isti argument se odnosi i na supromost izmedu »pamemog« i »ne­

pamemog« pristupa. »Outsourcing« (korištenje usluga drugih orga­

nizacija za ostvarivanje projekata, nap. prev.) je ovdje ključni termin: njime se U »ne-pametne« zemlje Trećeg svijeta (ili na nevidljiva mjesta Prvog svijeta) 'izvozi (nužna) mračna strana (disciplinirani i hijerarhij­

ski ustrojen rad, ekološko zagađenje itd.). san liberalnih komunista

sastoji se u izvozu same radničke klase u nevidljive tvornice u kojima u teškim uvjetima rade potplateni radnici Trećega svijeta.

9. Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit; Frankfurt: Suhrkamp, 2006, str. 55.

10. Michael Agger, »Village Idiot. The case against M. Night Shyamalan«,

http://www.slate.com/idl2l04567. 11. Shane Handler, »M. Knight Shyamalan' s The VilllZge«, http://www.

glidemagazine.com/articles120.html.

o IASILJU t8t

12. David Edelstein, »Village ofthe Darned: More Pious Hokum from M.

Knight Shyamalan«, http://www.slate.com/idl2104512.

13. Jedna od glupljih zamjerki fdmu (ne odviše različita od prigovora Hitchcockovoj Vrtoglavict~ odnosi se na ukidanje napetosti razotkri­vanjem tajne u prve dvije trećine 6lma - medutim, spoznaja o njoj čini zadnju trećinu filma još zanimljivijom. Odnosno, posljednja trećina (Ivyino teško i polagano kretanje kroz šumu) postavlja pred nas zagonetku (ili, kako bi to neki rekli, narativnu nekonzistentnost):

zbog čega se Ivy i dalje boji čudovišta, zbog čega ona i dalje predstav­

ljaju mitsku prijetnju kad Ivy sada zna da čudovišta ne postoje. da su uprizorena? U jednoj izbačenoj sceni, nakon što čuje zlokobni (kao što

znamo, umjetno proizveden) krik koji označava blizinu čudovišta, Ivy padne u depresivni plač: »Ovdje sam zbog ljubavi. Zato te molim da

me pustiš da prođem!« - zbog čega, ako zna da čudovišta ne postoje? Ona to dobro zna, ali ipak... u nestvarnim sablastima koja je progone ima više stvarnosti nego u stvarnosti samoj.

14. Ovdje je Nicholas Meyer također u pravu u svojoj parodiji Sherlocka

Holmesa pod nazivom S~dam postotna otopina: unuw dijegetskog prostora pripovijesti o Sherlocku Holmesu, Moriarty kao glavni zli­kovac (»Napoleon zločini«) i Holmesov najveći neprijatelj, zapravo je

plod Holmesove mašte, njegova dvojnika i njegove mračne strane: na samom početku Meyersova romana Moriarty, skromni profesor mate­

matike, posjećuje WatJOna koji mu objašnjava da je Holmes njime opsjednut i da ima fiks..ideju kako je on kriminalni um; da bi izliječio Holmesa, Watson ga odvlači u Beč, kod Freuda...

15. Dostupno na webu: http://www.impactservices.net.aulmovies/chil­drenofinen.htm.

16. Friedrich Nietzsche, Tako j~ govorio Zaratustra, prev. Danko Grlić,

Mladost, Zagreb, 1983., str. 14-15. 17. John Gray, Straw Dogs, London: Granta, 2003, str. 161. 18. Dostupno na webu: http://www.masturbate-a-thon.com.

n'll

t80 SLAVOJ ŽiŽEK

ljujem kako odluku o protjerivanju anti-boljševičkih intelektualaca

s~atram u potpunosti opravdanom. 2. Ibid., str. 22. 3. Walter Benjamin, »Critique ofViolence«, u: Selea~d Writings, Vol. 1,

1913-1926, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996.

4. Kad su Palestinci na izraelski zahtjev da obustave terorističke napade odgovorili pitanjem jIa što je s vašom okupacijom Zapadne obale?«,

nije li Izrael također odgovorio u stilu »Ne mijenjajte temu!«? 5. V. Etienne Balibar, »La violence: idealite et cruaute,« u: La crainte

des masses: politique a philosophie avant et apres Marx, Paris: Edi'tions

GaliMe, 1997. 6. U tome se također sastoji ograničenost »etičkih odbora« koji se

svako malo pojave odnekud da bi spriječili opasnosti neobuzdanog znanstveno-tehnološkog napretka: svojim dobrim namjerama, etič­

kom brigom itd. oni zapravo ignoriraju mnogo osnovnije »sistem­sko« nasilje.

7. V. Olivier Malnuit, »Pourquoi les geants du business se prennent-ils

pour Jesus?«, uchnikart, veljača 2006, str. 32-37. 8. Isti argument se odnosi i na supromost izmedu »pamemog« i »ne­

pamemog« pristupa. »Outsourcing« (korištenje usluga drugih orga­

nizacija za ostvarivanje projekata, nap. prev.) je ovdje ključni termin: njime se U »ne-pametne« zemlje Trećeg svijeta (ili na nevidljiva mjesta Prvog svijeta) 'izvozi (nužna) mračna strana (disciplinirani i hijerarhij­

ski ustrojen rad, ekološko zagađenje itd.). san liberalnih komunista

sastoji se u izvozu same radničke klase u nevidljive tvornice u kojima u teškim uvjetima rade potplateni radnici Trećega svijeta.

9. Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit; Frankfurt: Suhrkamp, 2006, str. 55.

10. Michael Agger, »Village Idiot. The case against M. Night Shyamalan«,

http://www.slate.com/idl2l04567. 11. Shane Handler, »M. Knight Shyamalan' s The VilllZge«, http://www.

glidemagazine.com/articles120.html.

o IASILJU t8t

12. David Edelstein, »Village ofthe Darned: More Pious Hokum from M.

Knight Shyamalan«, http://www.slate.com/idl2104512.

13. Jedna od glupljih zamjerki fdmu (ne odviše različita od prigovora Hitchcockovoj Vrtoglavict~ odnosi se na ukidanje napetosti razotkri­vanjem tajne u prve dvije trećine 6lma - medutim, spoznaja o njoj čini zadnju trećinu filma još zanimljivijom. Odnosno, posljednja trećina (Ivyino teško i polagano kretanje kroz šumu) postavlja pred nas zagonetku (ili, kako bi to neki rekli, narativnu nekonzistentnost):

zbog čega se Ivy i dalje boji čudovišta, zbog čega ona i dalje predstav­

ljaju mitsku prijetnju kad Ivy sada zna da čudovišta ne postoje. da su uprizorena? U jednoj izbačenoj sceni, nakon što čuje zlokobni (kao što

znamo, umjetno proizveden) krik koji označava blizinu čudovišta, Ivy padne u depresivni plač: »Ovdje sam zbog ljubavi. Zato te molim da

me pustiš da prođem!« - zbog čega, ako zna da čudovišta ne postoje? Ona to dobro zna, ali ipak... u nestvarnim sablastima koja je progone ima više stvarnosti nego u stvarnosti samoj.

14. Ovdje je Nicholas Meyer također u pravu u svojoj parodiji Sherlocka

Holmesa pod nazivom S~dam postotna otopina: unuw dijegetskog prostora pripovijesti o Sherlocku Holmesu, Moriarty kao glavni zli­kovac (»Napoleon zločini«) i Holmesov najveći neprijatelj, zapravo je

plod Holmesove mašte, njegova dvojnika i njegove mračne strane: na samom početku Meyersova romana Moriarty, skromni profesor mate­

matike, posjećuje WatJOna koji mu objašnjava da je Holmes njime opsjednut i da ima fiks..ideju kako je on kriminalni um; da bi izliječio Holmesa, Watson ga odvlači u Beč, kod Freuda...

15. Dostupno na webu: http://www.impactservices.net.aulmovies/chil­drenofinen.htm.

16. Friedrich Nietzsche, Tako j~ govorio Zaratustra, prev. Danko Grlić,

Mladost, Zagreb, 1983., str. 14-15. 17. John Gray, Straw Dogs, London: Granta, 2003, str. 161. 18. Dostupno na webu: http://www.masturbate-a-thon.com.

n'll

182 SLAVOJ ŽiŽEK

19. Alain Badiou, Logiques des mondes, Paris: Editions du Seuil, 2006. 20. Ibid. 21. za pojam Gospodara-Označitdja v. Jacques Lacan, The Other Side of

Psychoanalysis, New York: Nonon 2006. 22. Badiou, LogilJues des mondes, str. 443. 23. Npr. Michd Houellebecq, The Possibility of an Island, New Yc:'rk:

Knopf2006. 24. Nicholas Sabloff. »Of Filth and Frozen Dinners«, Common &view,

zima 2007, str. 50. 25. Ibid., str. 51. 26. Benoit Brecht, »Verhoer des Guten« u: Werke: BanJ 18, Prosa 3, Frankfun

am Main: Suhrkamp Verlag, 1995, str. 502-503 (autorov prijevod).

Drugo poglavije 1. O pojmu biopolitike v. Giorgio Agamben, Homo sacer, Stanford:

Stanford University Press 1998; o pojmu postpolitike, v. Jacques Ranciere, Disagreement, Minneapolis: University of Minnesota Press 1998.

2. V. takoder Agamben, Homo sacer. 3. Sam Harris, The End ofFaith, New York: Norton, 2005, str. 199. 4. Ibid., str. 192-93. 5. Ibid., str. 197. 6. Epigrafiz »Living Room Dialogues on the Middle East«, dt. u: Wendy

Brown, Regulating Aversion: Tolerance in the Age ofIdentity and Empire, Princeton: Princeton University Press, 2006, str. 1.

7. David Remnick, Imin's Tomb, New York: Random House, 1993, str. 11.

8. Zbog toga bi svatko koga zanima tema zla trebao pročitati djdo Claudi;e Koonz The Nazi Conscience (Cambridge, MA: Bdknap Press, 2003), detaljni izvještaj o nacističkom etničkom diskursu koji je pru­žao opravdanje za njihove zločine.

o lIASILJU 183

9. Theodor W. Adorno i Walter Benjamin, The Complete Correspondence 1928-1940, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999, str. 252.

10. Manin Amis, )jAli that Survives is Love«, The Times, 1. lipanj 2006, str. 4-5.

11. Immanuel Kant, »The Conflict of Faculties«, u Political Writing.r, Cambridge: Cambridge University Press, 1991, str. 182.

12. Sloterdijk, Zorn und Zeit, str. 134.

13. Dostupno na webu: http://thinkexist.com/quotes/neil gaiman 14. Peter Sloterdijk, )jWarten auf den Islam«, Focus, listopad 2006, str.

84. 15. Ovo je ideja koju je zastupao Habermas (v. Jiirgen Habermas, The

Theory ofCommunicative Action, dva sveska, New York: Beacon Press 1985), ali koja nije strana ni Lacanu (v. Jacques Lacan, »The Function and Fidd of Speech and Language in Psychoanalysis«, u Ecrits, New York: Norton 2006).

16. Jean-Marie Muller, »Non-Violence in Education«, dostupno na webu: http://portal.unesco.org/education/enifile_download. phpl fa9gea­234f4accbOad43040e1 d60809cmuller_en.pdf.

17. Ibid. 18. V. Clement Rosset, Le reel: traitl de IUliotie, Paris: Editions de Minuit,

2004, str.112-ll4. 19. O pojmu četiri diskursa v. Jacques Lacan, The Other Side of

Psychoanalysis. 20. Muller, »Non-Violence in Education«. 21. Simone Weil, CEuvres complJtes VL· Cahiers, sv. 2, rujan 1941 - veljača

1942, Paris: Gallimard, 1997, str. 74. 22. Simone Weil, CEuvres compMtes VI: Cahiers, sv. 1, 1933 - rujan 1941,

Paris: Gallimard, 1994, str. 325. 23. G. K. Chesterton, ...A Defense of Detective Stories«, u H. Haycraft (ur.),

The Art ofthe Mystery Story, New York: Universal Library, 1946, str. 6.

.­

182 SLAVOJ ŽiŽEK

19. Alain Badiou, Logiques des mondes, Paris: Editions du Seuil, 2006. 20. Ibid. 21. za pojam Gospodara-Označitdja v. Jacques Lacan, The Other Side of

Psychoanalysis, New York: Nonon 2006. 22. Badiou, LogilJues des mondes, str. 443. 23. Npr. Michd Houellebecq, The Possibility of an Island, New Yc:'rk:

Knopf2006. 24. Nicholas Sabloff. »Of Filth and Frozen Dinners«, Common &view,

zima 2007, str. 50. 25. Ibid., str. 51. 26. Benoit Brecht, »Verhoer des Guten« u: Werke: BanJ 18, Prosa 3, Frankfun

am Main: Suhrkamp Verlag, 1995, str. 502-503 (autorov prijevod).

Drugo poglavije 1. O pojmu biopolitike v. Giorgio Agamben, Homo sacer, Stanford:

Stanford University Press 1998; o pojmu postpolitike, v. Jacques Ranciere, Disagreement, Minneapolis: University of Minnesota Press 1998.

2. V. takoder Agamben, Homo sacer. 3. Sam Harris, The End ofFaith, New York: Norton, 2005, str. 199. 4. Ibid., str. 192-93. 5. Ibid., str. 197. 6. Epigrafiz »Living Room Dialogues on the Middle East«, dt. u: Wendy

Brown, Regulating Aversion: Tolerance in the Age ofIdentity and Empire, Princeton: Princeton University Press, 2006, str. 1.

7. David Remnick, Imin's Tomb, New York: Random House, 1993, str. 11.

8. Zbog toga bi svatko koga zanima tema zla trebao pročitati djdo Claudi;e Koonz The Nazi Conscience (Cambridge, MA: Bdknap Press, 2003), detaljni izvještaj o nacističkom etničkom diskursu koji je pru­žao opravdanje za njihove zločine.

o lIASILJU 183

9. Theodor W. Adorno i Walter Benjamin, The Complete Correspondence 1928-1940, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999, str. 252.

10. Manin Amis, )jAli that Survives is Love«, The Times, 1. lipanj 2006, str. 4-5.

11. Immanuel Kant, »The Conflict of Faculties«, u Political Writing.r, Cambridge: Cambridge University Press, 1991, str. 182.

12. Sloterdijk, Zorn und Zeit, str. 134.

13. Dostupno na webu: http://thinkexist.com/quotes/neil gaiman 14. Peter Sloterdijk, )jWarten auf den Islam«, Focus, listopad 2006, str.

84. 15. Ovo je ideja koju je zastupao Habermas (v. Jiirgen Habermas, The

Theory ofCommunicative Action, dva sveska, New York: Beacon Press 1985), ali koja nije strana ni Lacanu (v. Jacques Lacan, »The Function and Fidd of Speech and Language in Psychoanalysis«, u Ecrits, New York: Norton 2006).

16. Jean-Marie Muller, »Non-Violence in Education«, dostupno na webu: http://portal.unesco.org/education/enifile_download. phpl fa9gea­234f4accbOad43040e1 d60809cmuller_en.pdf.

17. Ibid. 18. V. Clement Rosset, Le reel: traitl de IUliotie, Paris: Editions de Minuit,

2004, str.112-ll4. 19. O pojmu četiri diskursa v. Jacques Lacan, The Other Side of

Psychoanalysis. 20. Muller, »Non-Violence in Education«. 21. Simone Weil, CEuvres complJtes VL· Cahiers, sv. 2, rujan 1941 - veljača

1942, Paris: Gallimard, 1997, str. 74. 22. Simone Weil, CEuvres compMtes VI: Cahiers, sv. 1, 1933 - rujan 1941,

Paris: Gallimard, 1994, str. 325. 23. G. K. Chesterton, ...A Defense of Detective Stories«, u H. Haycraft (ur.),

The Art ofthe Mystery Story, New York: Universal Library, 1946, str. 6.

.­

184 SLAVOJ ŽiŽEK

24. Mark Wrathall, How to &aJ HeiJegger, London: Granta, 2005, str.

94-95. 25. Martin Heidegger, IntroJumon to Metaphysia,' New Haven: Yale

University Press, 2000, str. 115-128. 26. Temu takvog nasilja razvili su Walter Benjamin i Carl Shmitt:

Benjamin, »Critique of Violence«; carl Schmitt, The Concept ofthe Politica4 Chicago: University ofChicago Press, 1996.

27. V. Rosset, Le "el str. 22-23. 28. Heidegger, IntroJumon to Metaphysia, str. 102. 29. Simone de Beauvoir, Ammca Day by Day, cit. prema Stella Sandford,

How to &aJ Beauvoir, London: Granta, 2006, str. 42.

30. Ibid., str. 49.

Trečepogl4vlje l. I ovdje kao i u slučaju odnosa između nemira u Los Angelesu (nakon

što su u javnosti pokazane snimke na kojima policija batina Rodneyja Kinga) i holivudskih SImova, ono što se dogodilo već je na neki način

bilo predosjećano i viđeno deset godina ranije - prisjetimo se Mrinje (La Haine, 1995) redatelja Mathieua Kassovit7.a, crno-bijelog SIma o

nasilju u francuskim predgrađima koji prikazuje bezosjećajno malo­ljetničko nasilje, policijsku brutalnost i društvenu izoliranost pariških predgrađa. U tim neredima nema nikakvog potencijala za razvijanje

prawc poJidčkog djelovanja - jedino temu IC moiemo nadati Jest dt tt: ODa prdivjcti u nekom obliku kulturne pojamosti. poput uspona nove suburbane punk kulture.

2. V. Roman Jakobson, »Qosing Statement: Unguistics and Poetics«, u T. A. Sebeok (ur.), Style in Language, New York: Wtley, 1960, str.

350-77. 3. Alain Badiou, »The Caesura of Nihilism«, predavanje održano na

University of Essex 1O. rujna 2003.

4. Gray, Straw Dogl, str. 19.

o lIASILJU 185

5. O pojmu »univerzalnog diskursa« v. Lacan, The Other SiJe of Psychoanalysis.

6. V. Donald Davidson, Essays on Actions and Events, Oxford: Oxford University Press, 1980.

7. Jean-Pierre Dupuy, Atlions-nous oublil le mal? Pmsn' 14 politique apm le II septembrt, Paris: Bayard, 2002.

8. Citirano u Bradley K. Martin, U1'II1n- the Loving Gart ofthe Fatherly Leader, New York: Thomas Dunne, 2004, str. 85.

9. Nije li i prije poznate Sotonine rečenice »Neka Zlo bude moje Dobro« iz Miltonova kgubljmog mja, fotrnulu dijaboličkog zla vet izložio

Shakespeare u ntu Androniku gdje Aronove posljednje riječi glase: »Ako sam učinio ijedno dobro djelo u cijelome I svom životu, za njega se kajem iz dna duše«? (citat prema hrv. izdanju: W. Shakespeare,

Tragedije, prev. Mate Maras, MH, Zagreb. 2006.• str. 113). 10. Najpoznatiji primjer je Robert Axelrod, The Evolution ofCooperation.

New York: Basic Books. 1984. 11. Dupuy je u krivu kad lakanovsku psihoanalizu karakterizira kao dio

procesa »mehanizacije uma.. koji traje - posve suprotno, psihoanaliza u naš etički vokabular ponovo uvodi pojmove zla i odgovornosti; »nagon za smrću« označava ono ito ometa promjenjivi mehanizam racionalne

potrage za užitkom, neobičan preokret pri kojem ja sabotiram vlastite interese. Ako je to istinsko zlo, onda današnje sekularne pragmatične

CtiČIt.e teOrije. pa čak l »mc:hlniuciju uma« u kopidmim znanostima

ne treba smauad navlastito .z1im.. vet obranom od :da. 12. Lacan. Ecrits, str. 689-698. 13. V. Dupuy. Avions-nous oublil le mal? 14. John Rawls, A Theory ofJustice, Cambridge, MA: Harvard University

Press, 1971 (prerađeno izdanje 1999).

15. U jednoj morbidnijoj verziji, vještica mu kaže: »Učinit ću sve ho pože­liš, ali upozoravam te, isto ću tvojem susjedu uaniti dvaput!« Seljak

lukavo odgovara: .Uzmi mi jedno oko!«

184 SLAVOJ ŽiŽEK

24. Mark Wrathall, How to &aJ HeiJegger, London: Granta, 2005, str.

94-95. 25. Martin Heidegger, IntroJumon to Metaphysia,' New Haven: Yale

University Press, 2000, str. 115-128. 26. Temu takvog nasilja razvili su Walter Benjamin i Carl Shmitt:

Benjamin, »Critique of Violence«; carl Schmitt, The Concept ofthe Politica4 Chicago: University ofChicago Press, 1996.

27. V. Rosset, Le "el str. 22-23. 28. Heidegger, IntroJumon to Metaphysia, str. 102. 29. Simone de Beauvoir, Ammca Day by Day, cit. prema Stella Sandford,

How to &aJ Beauvoir, London: Granta, 2006, str. 42.

30. Ibid., str. 49.

Trečepogl4vlje l. I ovdje kao i u slučaju odnosa između nemira u Los Angelesu (nakon

što su u javnosti pokazane snimke na kojima policija batina Rodneyja Kinga) i holivudskih SImova, ono što se dogodilo već je na neki način

bilo predosjećano i viđeno deset godina ranije - prisjetimo se Mrinje (La Haine, 1995) redatelja Mathieua Kassovit7.a, crno-bijelog SIma o

nasilju u francuskim predgrađima koji prikazuje bezosjećajno malo­ljetničko nasilje, policijsku brutalnost i društvenu izoliranost pariških predgrađa. U tim neredima nema nikakvog potencijala za razvijanje

prawc poJidčkog djelovanja - jedino temu IC moiemo nadati Jest dt tt: ODa prdivjcti u nekom obliku kulturne pojamosti. poput uspona nove suburbane punk kulture.

2. V. Roman Jakobson, »Qosing Statement: Unguistics and Poetics«, u T. A. Sebeok (ur.), Style in Language, New York: Wtley, 1960, str.

350-77. 3. Alain Badiou, »The Caesura of Nihilism«, predavanje održano na

University of Essex 1O. rujna 2003.

4. Gray, Straw Dogl, str. 19.

o lIASILJU 185

5. O pojmu »univerzalnog diskursa« v. Lacan, The Other SiJe of Psychoanalysis.

6. V. Donald Davidson, Essays on Actions and Events, Oxford: Oxford University Press, 1980.

7. Jean-Pierre Dupuy, Atlions-nous oublil le mal? Pmsn' 14 politique apm le II septembrt, Paris: Bayard, 2002.

8. Citirano u Bradley K. Martin, U1'II1n- the Loving Gart ofthe Fatherly Leader, New York: Thomas Dunne, 2004, str. 85.

9. Nije li i prije poznate Sotonine rečenice »Neka Zlo bude moje Dobro« iz Miltonova kgubljmog mja, fotrnulu dijaboličkog zla vet izložio

Shakespeare u ntu Androniku gdje Aronove posljednje riječi glase: »Ako sam učinio ijedno dobro djelo u cijelome I svom životu, za njega se kajem iz dna duše«? (citat prema hrv. izdanju: W. Shakespeare,

Tragedije, prev. Mate Maras, MH, Zagreb. 2006.• str. 113). 10. Najpoznatiji primjer je Robert Axelrod, The Evolution ofCooperation.

New York: Basic Books. 1984. 11. Dupuy je u krivu kad lakanovsku psihoanalizu karakterizira kao dio

procesa »mehanizacije uma.. koji traje - posve suprotno, psihoanaliza u naš etički vokabular ponovo uvodi pojmove zla i odgovornosti; »nagon za smrću« označava ono ito ometa promjenjivi mehanizam racionalne

potrage za užitkom, neobičan preokret pri kojem ja sabotiram vlastite interese. Ako je to istinsko zlo, onda današnje sekularne pragmatične

CtiČIt.e teOrije. pa čak l »mc:hlniuciju uma« u kopidmim znanostima

ne treba smauad navlastito .z1im.. vet obranom od :da. 12. Lacan. Ecrits, str. 689-698. 13. V. Dupuy. Avions-nous oublil le mal? 14. John Rawls, A Theory ofJustice, Cambridge, MA: Harvard University

Press, 1971 (prerađeno izdanje 1999).

15. U jednoj morbidnijoj verziji, vještica mu kaže: »Učinit ću sve ho pože­liš, ali upozoravam te, isto ću tvojem susjedu uaniti dvaput!« Seljak

lukavo odgovara: .Uzmi mi jedno oko!«

186 SLAVOJ ŽiŽEK

16. V. Friedrich Hayek, The Road to Serfdom, Chicago: University of

Chicago Press, 1994.

17. V. Alenka Zupančič, The Shortest Shadow, Cambridge: MIT Press,

2006.

18. Je li moguće zavidjeti samom sebi umjesto nekom drugom subjektu?

Kad je riječ o subjektima koji nisu u stanju izdržati vlastitu sreću i

zadovoljstvo i tvrdoglavo sabotiraju sami sebe, moglo bi se u okrutnim

Freudovim terminima kazati da njihov superego zavidi uspjehu njiho­

vog ega. Rascjep izmedu onoga što Lacan naziva »subjekt iskazivanja«

(način na koji Ja kao subjekt koji govori predstavlja samog sebe svojim

govorom) i »subjekt iskaza« Ua koje govori) ovdje je doveden do kraj­

nosti: subjekt postaje svoje vlastito Drugo, zauzimajući poziciju s koje

sam sebi zavidi.

19. Jean-Jacques Rousseau, Rousseau, Judge of Jean-Jacques: Dialogues, Hanover, NH: Danmouth College Press, 1990, str. 63 (kurziv auto­

rov).

20. V. Jean-Pierre Dupuy, Petite metaphysique r.ks tsunamis, Paris: Editions

du Seuil, 200S, str. 68.

21. Medutim, to se već dogodilo u SAD-u, naravno na filmu: to je seri­

ja filmova o bjegovima (Bijeg iz New Yorka, Bijeg iz Los Angelesa) u

kojima se američki megalopolis nalazi izvan domene javnog poretka

i njime vladaju bande kriminalaca. U ovom je kontekstu zanimljiviji

film Potpuni kolaps (The Trigger Effect) Davida Koeppa iz 1996. godi­

ne u kojem se, nakon što nestane poretka moći u velegradu, društvo

počinje raspadati. Film se na dovitljiv način poigrava rasnim odnosima

i predrasudama koje imamo prema strancima. Kao što kaže najava

filma: »Kad ništa ne funkcionira, sve prolazi.« Korak dalje je pojav­

ljivanje aure New Orleansa kao grada vampira, živih mrtvaca i vudu

magije u kojem neka mračna magijska moć uvijek prijeti uništenjem

društvenog tkiva. Još jednom, kao i u slučaju jedanaestog rujna, izne­

nadenje nije bilo samo iznenadenje: ono što se dogodilo nije bilo samo

o .AS.LJU 187

razaranje zatvorene bjelokosne kule američkog načina života od strane

uljeza iz Trećeg svijeta koji je u nju unio stvarnost društvenog kaosa,

nasilja i gladi, nego, posve suprotno, nešto što se (od tog trenutka

nadalje) nije doživljavalo kao dio naše stvarnosti, nešto čega smo bili

svjesni samo u njenom fikcionalnom obliku na televiziji ili kazalištu i

koje je na brutalan način ušlo u našu stvarnost.

22. O pojmu »subjekta za kojeg se pretpostavlja da vjeruje«, v. treće

poglavlje u: Slavoj Žižek: The Plague of Fantasies, London: Verso,

1997.

23. V. Jim Dwyer and Christopher Drew, ))Fear Exceeded Crime's Reality

in New Orleans«, New York Times, 29. rujna 200S.

Četvrto poglavlje 1. V. Immanuel Kant, ))The Antinomy of Pure Reason«, u Critique of

Pure Reason: The Transcendental Dialectic, London: Palgrave, 2003.

Druga knjiga, drugo poglavlje.

2. Ovaj stav da je žena u potpunosti odgovorna za spolni čin legaliziran

je u Iranu, gdje je 3. siječnja 2006. godine devetnaestogodišnjakinja

osudena na smrt vješanjem nakon što je priznala da je izbola do

smrti jednog od tri muškarca koji su je pokušali silovati. Paradoks je

u ovome: da je odlučila da se ne brani i dopustila muškarcima da je

siluju, bila bi osudena na sto udaraca bičem prema iranskom zakonu

o čednosti; da je bila udana u trenutku kad je bila silovana, vjerojatno

bi bila osudena za preljub i osudena na smrt kamenovanjem. Dakle,

što god napravila, u potpunosti je odgovorna.

3. Medutim, postoji i još jedno, zlokobnije tumačenje takvog manjka

odgovornosti muškaraca: nije li zapravo sposobnost da se spolni čin

izvrši bilo kad i bilo gdje u osnovi ženska fantazija? Prisjetimo se

apsurdne talibanske zabrane (dok su još bili na vlasti u Afganistanu)

metalnih ženskih potpetica - kao da bi zveckanje potpeticama i dalje

poticalo muškarce čak i ako je cijelo žensko tijelo pokriveno od glave

186 SLAVOJ ŽiŽEK

16. V. Friedrich Hayek, The Road to Serfdom, Chicago: University of

Chicago Press, 1994.

17. V. Alenka Zupančič, The Shortest Shadow, Cambridge: MIT Press,

2006.

18. Je li moguće zavidjeti samom sebi umjesto nekom drugom subjektu?

Kad je riječ o subjektima koji nisu u stanju izdržati vlastitu sreću i

zadovoljstvo i tvrdoglavo sabotiraju sami sebe, moglo bi se u okrutnim

Freudovim terminima kazati da njihov superego zavidi uspjehu njiho­

vog ega. Rascjep izmedu onoga što Lacan naziva »subjekt iskazivanja«

(način na koji Ja kao subjekt koji govori predstavlja samog sebe svojim

govorom) i »subjekt iskaza« Ua koje govori) ovdje je doveden do kraj­

nosti: subjekt postaje svoje vlastito Drugo, zauzimajući poziciju s koje

sam sebi zavidi.

19. Jean-Jacques Rousseau, Rousseau, Judge of Jean-Jacques: Dialogues, Hanover, NH: Danmouth College Press, 1990, str. 63 (kurziv auto­

rov).

20. V. Jean-Pierre Dupuy, Petite metaphysique r.ks tsunamis, Paris: Editions

du Seuil, 200S, str. 68.

21. Medutim, to se već dogodilo u SAD-u, naravno na filmu: to je seri­

ja filmova o bjegovima (Bijeg iz New Yorka, Bijeg iz Los Angelesa) u

kojima se američki megalopolis nalazi izvan domene javnog poretka

i njime vladaju bande kriminalaca. U ovom je kontekstu zanimljiviji

film Potpuni kolaps (The Trigger Effect) Davida Koeppa iz 1996. godi­

ne u kojem se, nakon što nestane poretka moći u velegradu, društvo

počinje raspadati. Film se na dovitljiv način poigrava rasnim odnosima

i predrasudama koje imamo prema strancima. Kao što kaže najava

filma: »Kad ništa ne funkcionira, sve prolazi.« Korak dalje je pojav­

ljivanje aure New Orleansa kao grada vampira, živih mrtvaca i vudu

magije u kojem neka mračna magijska moć uvijek prijeti uništenjem

društvenog tkiva. Još jednom, kao i u slučaju jedanaestog rujna, izne­

nadenje nije bilo samo iznenadenje: ono što se dogodilo nije bilo samo

o .AS.LJU 187

razaranje zatvorene bjelokosne kule američkog načina života od strane

uljeza iz Trećeg svijeta koji je u nju unio stvarnost društvenog kaosa,

nasilja i gladi, nego, posve suprotno, nešto što se (od tog trenutka

nadalje) nije doživljavalo kao dio naše stvarnosti, nešto čega smo bili

svjesni samo u njenom fikcionalnom obliku na televiziji ili kazalištu i

koje je na brutalan način ušlo u našu stvarnost.

22. O pojmu »subjekta za kojeg se pretpostavlja da vjeruje«, v. treće

poglavlje u: Slavoj Žižek: The Plague of Fantasies, London: Verso,

1997.

23. V. Jim Dwyer and Christopher Drew, ))Fear Exceeded Crime's Reality

in New Orleans«, New York Times, 29. rujna 200S.

Četvrto poglavlje 1. V. Immanuel Kant, ))The Antinomy of Pure Reason«, u Critique of

Pure Reason: The Transcendental Dialectic, London: Palgrave, 2003.

Druga knjiga, drugo poglavlje.

2. Ovaj stav da je žena u potpunosti odgovorna za spolni čin legaliziran

je u Iranu, gdje je 3. siječnja 2006. godine devetnaestogodišnjakinja

osudena na smrt vješanjem nakon što je priznala da je izbola do

smrti jednog od tri muškarca koji su je pokušali silovati. Paradoks je

u ovome: da je odlučila da se ne brani i dopustila muškarcima da je

siluju, bila bi osudena na sto udaraca bičem prema iranskom zakonu

o čednosti; da je bila udana u trenutku kad je bila silovana, vjerojatno

bi bila osudena za preljub i osudena na smrt kamenovanjem. Dakle,

što god napravila, u potpunosti je odgovorna.

3. Medutim, postoji i još jedno, zlokobnije tumačenje takvog manjka

odgovornosti muškaraca: nije li zapravo sposobnost da se spolni čin

izvrši bilo kad i bilo gdje u osnovi ženska fantazija? Prisjetimo se

apsurdne talibanske zabrane (dok su još bili na vlasti u Afganistanu)

metalnih ženskih potpetica - kao da bi zveckanje potpeticama i dalje

poticalo muškarce čak i ako je cijelo žensko tijelo pokriveno od glave

188 SLAVOJ ŽiŽEK

do pete. Ne pretpostavlja li to u potpunosti erotiziranu sliku muškar­ca kojeg može uzbuditi čak i tako nedužan zvuk koji tek naznačuje žensku prisutnost? Druga strana zapadnjačke tolerancije seksualno provokativnog ponašanja žena stoga bi bila činjenica da su u našem pennisivnom društvu muškarci sve manje zainteresirani za spolni čin

te da ga više smatraju dužnošću nego izvorom užitka. 4. Ovo dakako ni u kojem smislu ne opravdava Irvinga. kojeg je u

Austriju pozvala desničarska stranka i koji je znao da će ga ondje

uhapsiti. 5. Sve dok se svako pedjanje u broj mrtvih takoder istog trena odbacuje,

mogli bismo zamisliti istinsku opscenost raspravljajući do koje bi razi­

ne trebalo podići granicu »podnošljivoglC broja mrtvih, koja bi na neo­bičan način predstavljala odjek rasprave o najvišoj količini alkohola koja bi smjela biti dopuštena u krvi vozača: je li to broj od 5,5 milijuna ljudi? Jeste li vi i dalje pošteni povjesničar a ne holokausHevizionist ako tvrdite da je »samo« 5.3 milijuna Židova bilo ubijeno?

6. V. Alain Badiou i cecne Winter, Circonstances, sv. 3: Portles Ju mot .Juifi, Paris: Leo Scheer, 2005.

7. V. Oriana Fallaci, The RAge anJ the PriJt, New York: Rizzoli, 2002; The Force ofRemon, New York: Rizzoli, 2006.

8. Menachem Begin, The Revolt, New York: Dell, 1977, str. 100~1O1.

9. Ovo potonje je objavljeno kao oglas na cijeloj stranici (42~j) u izda~

nJu NftII Y.,.,(o html od 14. svibnja 1947. 8- 0jeIi tekst je dostupan na hup:J/sc.odand.indymedia.cqIl1CW1'triR1d1sp1ayJ3510lindex.php.

10. Cit. prema časopisu Time od 24. srpnja 2006. ll. Simon Wiesenthal, Justice, not Vmgtance, London: Mandarin, 1989,

str. 266. 12. Ibid., str. 265.

13. Norman Davies. Europe At war. London: MacMillan. 2006, str. 346. 14. Alain Badiou, »The Question ofDemocracy«. lacanian ink 28 Oesen

2006). str. 59.

o IASILJU 189

15. Na sličan način mogli bismo pohvaliti odgovor Ehuda Baraka Gideonu 1..evyju za Ha'arm: kad je Barak trebao odgovoriti što bi učinio da se rodio kao Palestinac. odgovorio je: »Pristupio bih terorističkoj orga­nizaciji« (Dostupno na webu: http://www.monabaker.com/quotes.

html. 16. V. Karl Marx. »Class Sttuggles in France.«. CollecteJ WOrkr, sv. 10.

London: Lawrence and Wishatt. 1978, str. 95. 17. Cit. prema Edward T. Oakes. »Darwin's Graveyards«. BooltstK;u1turt,

studeni/prosinac 2006. str. 36. 18. Andre Glucksmann. DostoittJSlri tl ManhattAn. Paris: Robert Laffont.

2002.

19. Postoji slična verzija u sufijskom islamu: »Bože. ako te budem pošto­vao zbog toga što se bojim Pakla. spali me u njemu. Ako te budem

poštovao jer se nadam Raju. nemoj me u njega pustiti. A ako te budem poštovao zbog tebe samog. nemoj me lišiti tvoje vječne Ijepote« (Rabi'a al-'Adawiyya iz Basre. 713-801)

Ptto pogI4vye l. Ovdje se uvelike oslanjam na Browna, Regulating Avmion. 2. V. Samuel Huntington, The Cl4sh ofCivilirAtions, New York: Simon

and Schuster, 1998. 3. V. Francis Fukuyama. The EnJ ofHistory anJ the Last Man. New York:

Free Press. 2006 (ponovljeno izdanje). 4. Ovo baca novo svjedo na poznatu Goebbelsovu krilaticu »Kad čujem

riječ kultura. posegnem za revolverom« - ali dakako. ne i kad čujem riječ »civilizacija«.

5. Rene Descartes, Discourse on Mnhod. South Bend, IN: University of

Notre Dame Press. 1994. str. 33. 6. Cit. iz Ziauddin Sardar i Merry! wyn Davies. The No-Nonsmse Guilk

to Islam. London: New InternationalistNerso. 2004. str. 77. 7. V. Claude Lefort. The Political Forms ofMoJem Sociny: Burtaucracy,

188 SLAVOJ ŽiŽEK

do pete. Ne pretpostavlja li to u potpunosti erotiziranu sliku muškar­ca kojeg može uzbuditi čak i tako nedužan zvuk koji tek naznačuje žensku prisutnost? Druga strana zapadnjačke tolerancije seksualno provokativnog ponašanja žena stoga bi bila činjenica da su u našem pennisivnom društvu muškarci sve manje zainteresirani za spolni čin

te da ga više smatraju dužnošću nego izvorom užitka. 4. Ovo dakako ni u kojem smislu ne opravdava Irvinga. kojeg je u

Austriju pozvala desničarska stranka i koji je znao da će ga ondje

uhapsiti. 5. Sve dok se svako pedjanje u broj mrtvih takoder istog trena odbacuje,

mogli bismo zamisliti istinsku opscenost raspravljajući do koje bi razi­

ne trebalo podići granicu »podnošljivoglC broja mrtvih, koja bi na neo­bičan način predstavljala odjek rasprave o najvišoj količini alkohola koja bi smjela biti dopuštena u krvi vozača: je li to broj od 5,5 milijuna ljudi? Jeste li vi i dalje pošteni povjesničar a ne holokausHevizionist ako tvrdite da je »samo« 5.3 milijuna Židova bilo ubijeno?

6. V. Alain Badiou i cecne Winter, Circonstances, sv. 3: Portles Ju mot .Juifi, Paris: Leo Scheer, 2005.

7. V. Oriana Fallaci, The RAge anJ the PriJt, New York: Rizzoli, 2002; The Force ofRemon, New York: Rizzoli, 2006.

8. Menachem Begin, The Revolt, New York: Dell, 1977, str. 100~1O1.

9. Ovo potonje je objavljeno kao oglas na cijeloj stranici (42~j) u izda~

nJu NftII Y.,.,(o html od 14. svibnja 1947. 8- 0jeIi tekst je dostupan na hup:J/sc.odand.indymedia.cqIl1CW1'triR1d1sp1ayJ3510lindex.php.

10. Cit. prema časopisu Time od 24. srpnja 2006. ll. Simon Wiesenthal, Justice, not Vmgtance, London: Mandarin, 1989,

str. 266. 12. Ibid., str. 265.

13. Norman Davies. Europe At war. London: MacMillan. 2006, str. 346. 14. Alain Badiou, »The Question ofDemocracy«. lacanian ink 28 Oesen

2006). str. 59.

o IASILJU 189

15. Na sličan način mogli bismo pohvaliti odgovor Ehuda Baraka Gideonu 1..evyju za Ha'arm: kad je Barak trebao odgovoriti što bi učinio da se rodio kao Palestinac. odgovorio je: »Pristupio bih terorističkoj orga­nizaciji« (Dostupno na webu: http://www.monabaker.com/quotes.

html. 16. V. Karl Marx. »Class Sttuggles in France.«. CollecteJ WOrkr, sv. 10.

London: Lawrence and Wishatt. 1978, str. 95. 17. Cit. prema Edward T. Oakes. »Darwin's Graveyards«. BooltstK;u1turt,

studeni/prosinac 2006. str. 36. 18. Andre Glucksmann. DostoittJSlri tl ManhattAn. Paris: Robert Laffont.

2002.

19. Postoji slična verzija u sufijskom islamu: »Bože. ako te budem pošto­vao zbog toga što se bojim Pakla. spali me u njemu. Ako te budem

poštovao jer se nadam Raju. nemoj me u njega pustiti. A ako te budem poštovao zbog tebe samog. nemoj me lišiti tvoje vječne Ijepote« (Rabi'a al-'Adawiyya iz Basre. 713-801)

Ptto pogI4vye l. Ovdje se uvelike oslanjam na Browna, Regulating Avmion. 2. V. Samuel Huntington, The Cl4sh ofCivilirAtions, New York: Simon

and Schuster, 1998. 3. V. Francis Fukuyama. The EnJ ofHistory anJ the Last Man. New York:

Free Press. 2006 (ponovljeno izdanje). 4. Ovo baca novo svjedo na poznatu Goebbelsovu krilaticu »Kad čujem

riječ kultura. posegnem za revolverom« - ali dakako. ne i kad čujem riječ »civilizacija«.

5. Rene Descartes, Discourse on Mnhod. South Bend, IN: University of

Notre Dame Press. 1994. str. 33. 6. Cit. iz Ziauddin Sardar i Merry! wyn Davies. The No-Nonsmse Guilk

to Islam. London: New InternationalistNerso. 2004. str. 77. 7. V. Claude Lefort. The Political Forms ofMoJem Sociny: Burtaucracy,

190 SLAVOJ ŽIŽEK

DnnocraCJ- Totalitarianism, Cambridge, MA: MIT Pr~, 1986; Jacques Ranciere, Hatred ofDnnocracy, London: Verso, 2007.

8. V. Marx, ltCla.ss Struggles in France«, str. 95. 9. Moustapha Safouan, ltWhy Are the Arabs not Free? The Politics of

Writing« (neobjavljeni rukopis). 1O. Ova karakteristika se vjerojatno odnosi na još jedan neobičan fenomen:

u gotovo svim američkim hotelima koji imaju više od dvanaest katova, ne postoji trinaesti kat (da bi se izbjegla nesreća), dakle s dvanaestog

prelazimo direktno na čettnaesti kat. Za prosječnog je Europljanina to besmisleno: koga to pokušavamo zavarati? Kao da Bog ne zna da je

ono Ito smo nazvali l:etrnaeetim katom zapravo tri.naesti? Amerikanci mogu igrati tu igru upravo zato jer je njihov Bog tek produžetak našeg

vlastitog ega i ne shvaća se kao istinski temelj bitka. 11. George Orwell, The Road to Wigan Pitr. London: GolIana. 1937. 12. Iako se čak i ovdje dobrohotna država blagostanja trudi neugodni

zadah Bližnjeg prilagoditi zabrinutošću za zdravlje: prije nekoliko

godina nizozemski je ministar zdravstva savjetovao gradanima da

puštaju vjetrove barem petnaest puta na dan kako bi izbjegli neugodne nuspojave i nadutost tijela.

13. »Jer svakomu tko ima dat će se još Pil će obilovati, a onomu tko nema

oduzet će se i ono što ima« (Matej. 25.29). 14. za detaljniju razradu ove teme v. treće poglavlje u Slavoj Žižek, The

Mdd.Stasts ofEnjoyment, London: Verso, 1995. 15. Christopher Hitchens, »Prison Mutiny«, http://www.slate.com/

idl2099888/.

Ststo poglavlje 1. Ova »božanska« dimenzija odražava se u ubojstvu Marion pod tuš~m,

sceni u kojoj se nasilje pojavljuje niotkuda. 2. Walter Benjamin, »Theses on the Philosophy of History«, Thesis IX,

u IOuminations, New York: Schocken Books, 1968. (citat prema hrv.

o tlaSILJU 191

prijevodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sile, prevela Snješka Knežević, Studentski centar. Zagreb, 1971, Str. 29)

3. O raznorodnim oblicima božanskog nasilja v. Terry Eagleton. Sweet VIOlence: The Idea ofthe Tragic, Oxford: Blackwell, 2002.

4. Trebalo bi imad na umu da priča o Jobu takoder igra ključnu ulogu i

u islamu, u kojem se Job doživljava kao oličenje istinskog vjernika. 5. V. treće poglavlje u Raymond Bellour, The Analysis of Film,

Bloomington: Indiana University Press, 2000.

6. Dostupno na webu: www.cse.dmu.ac.ukl~mward/gkclbooks/orade. html.

7. Cjelokupni Sloterdijkov kon«pt »sfera« r.a.snovan je na toj promjeni naglaska: »sfere« predstavljaju majčinu utrobu rekonstruiranu na pro­širenoj razini, od kuće do samog je:iika u »kući bitka«.

8. Sloterdijk u djelu Zorn unJ Zeit zagovara zanimljivo kritičko čitanje

Lacana: Freudova osnovna mana je njegovo fokusiranje isključivo na trOs, pa zbog toga ne uzima u obzir timejsku borbu (nagon za smrti koji je odgovoran za nju, u tome ne uspijeva); da bi uspostavio protu­

težu tom Freudovom manjku, Lacan »dmejizira« sam eros (interpreti­rajući Freuda linijom Hegel-Kojeve: želja je uvijek želja za priznanjem, njeno ispunjenje je priznanje želje itd.), ali zato ne uspijeva shvatiti specifično značenje onog erotskog.

9. Sloterdijk, Zorn undZeit, str. 107. Ironija je u tome što se Sloterdijk u

tom djelu redovito oslanja na termin Linksfaschismus kojeg je proslavio njegov glavni njemački protivnik Jiirgen Habermas; on je taj termin

koristio 1968. da bi prokazao nasilne studentske demonstrante koji su htjeli raspravu zamijeniti »izravnijom akcijom«. Ovaj nam detalj

govori više nego što se to na prvi pogled čini, jer Sloterdijkov zaklju­čak (njegov »pozitivni program«) nije toliko različit od Habermasova, unatoč antagonizmu koji su pokazivali u javnosti.

1O. W. G. Sebald, on the Natural History ofDestruction, London: Penguin, 2003, str. 160-162.

190 SLAVOJ ŽIŽEK

DnnocraCJ- Totalitarianism, Cambridge, MA: MIT Pr~, 1986; Jacques Ranciere, Hatred ofDnnocracy, London: Verso, 2007.

8. V. Marx, ltCla.ss Struggles in France«, str. 95. 9. Moustapha Safouan, ltWhy Are the Arabs not Free? The Politics of

Writing« (neobjavljeni rukopis). 1O. Ova karakteristika se vjerojatno odnosi na još jedan neobičan fenomen:

u gotovo svim američkim hotelima koji imaju više od dvanaest katova, ne postoji trinaesti kat (da bi se izbjegla nesreća), dakle s dvanaestog

prelazimo direktno na čettnaesti kat. Za prosječnog je Europljanina to besmisleno: koga to pokušavamo zavarati? Kao da Bog ne zna da je

ono Ito smo nazvali l:etrnaeetim katom zapravo tri.naesti? Amerikanci mogu igrati tu igru upravo zato jer je njihov Bog tek produžetak našeg

vlastitog ega i ne shvaća se kao istinski temelj bitka. 11. George Orwell, The Road to Wigan Pitr. London: GolIana. 1937. 12. Iako se čak i ovdje dobrohotna država blagostanja trudi neugodni

zadah Bližnjeg prilagoditi zabrinutošću za zdravlje: prije nekoliko

godina nizozemski je ministar zdravstva savjetovao gradanima da

puštaju vjetrove barem petnaest puta na dan kako bi izbjegli neugodne nuspojave i nadutost tijela.

13. »Jer svakomu tko ima dat će se još Pil će obilovati, a onomu tko nema

oduzet će se i ono što ima« (Matej. 25.29). 14. za detaljniju razradu ove teme v. treće poglavlje u Slavoj Žižek, The

Mdd.Stasts ofEnjoyment, London: Verso, 1995. 15. Christopher Hitchens, »Prison Mutiny«, http://www.slate.com/

idl2099888/.

Ststo poglavlje 1. Ova »božanska« dimenzija odražava se u ubojstvu Marion pod tuš~m,

sceni u kojoj se nasilje pojavljuje niotkuda. 2. Walter Benjamin, »Theses on the Philosophy of History«, Thesis IX,

u IOuminations, New York: Schocken Books, 1968. (citat prema hrv.

o tlaSILJU 191

prijevodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sile, prevela Snješka Knežević, Studentski centar. Zagreb, 1971, Str. 29)

3. O raznorodnim oblicima božanskog nasilja v. Terry Eagleton. Sweet VIOlence: The Idea ofthe Tragic, Oxford: Blackwell, 2002.

4. Trebalo bi imad na umu da priča o Jobu takoder igra ključnu ulogu i

u islamu, u kojem se Job doživljava kao oličenje istinskog vjernika. 5. V. treće poglavlje u Raymond Bellour, The Analysis of Film,

Bloomington: Indiana University Press, 2000.

6. Dostupno na webu: www.cse.dmu.ac.ukl~mward/gkclbooks/orade. html.

7. Cjelokupni Sloterdijkov kon«pt »sfera« r.a.snovan je na toj promjeni naglaska: »sfere« predstavljaju majčinu utrobu rekonstruiranu na pro­širenoj razini, od kuće do samog je:iika u »kući bitka«.

8. Sloterdijk u djelu Zorn unJ Zeit zagovara zanimljivo kritičko čitanje

Lacana: Freudova osnovna mana je njegovo fokusiranje isključivo na trOs, pa zbog toga ne uzima u obzir timejsku borbu (nagon za smrti koji je odgovoran za nju, u tome ne uspijeva); da bi uspostavio protu­

težu tom Freudovom manjku, Lacan »dmejizira« sam eros (interpreti­rajući Freuda linijom Hegel-Kojeve: želja je uvijek želja za priznanjem, njeno ispunjenje je priznanje želje itd.), ali zato ne uspijeva shvatiti specifično značenje onog erotskog.

9. Sloterdijk, Zorn undZeit, str. 107. Ironija je u tome što se Sloterdijk u

tom djelu redovito oslanja na termin Linksfaschismus kojeg je proslavio njegov glavni njemački protivnik Jiirgen Habermas; on je taj termin

koristio 1968. da bi prokazao nasilne studentske demonstrante koji su htjeli raspravu zamijeniti »izravnijom akcijom«. Ovaj nam detalj

govori više nego što se to na prvi pogled čini, jer Sloterdijkov zaklju­čak (njegov »pozitivni program«) nije toliko različit od Habermasova, unatoč antagonizmu koji su pokazivali u javnosti.

1O. W. G. Sebald, on the Natural History ofDestruction, London: Penguin, 2003, str. 160-162.

192 SLAVOJ ŽiŽEK

11. Suprotno tom tumačenju, trebalo bi takoder odbaciti i klasičnu for­

mulu opravdavanja nečijeg nasilnog osvetničkog djelovanja isprikom

koju su često koristili Izraelci u odnosu na Palestince i koja je trebala

opravdati zašto ih »moraju« napadati: »Oprostit ću vam vaše zločine,

ali vam nikad neću oprostiti činjenicu da ste me prisilili da se poslužim

nasiljem jer nisam imao drugog izbora.4C Mogli bismo zamisliti kako Hitler ili Himmler izjavljuju istu rečenicu Židovima!

12. Dostupno na webu: http://www.kafka-franz.com/KAFKA-letter.htm.

~ Nije li upravo zbog toga Nietzsche poludio? Nisu li posljednji mjeseci I'

/ koji su prethodili njegovu konačnom slomu u znaku proturječne~'

I zavisti spram Kristova misterija? Sjetimo se da se on u tom teškom \

L" razdoblju često potpisivao kao »Krist«. _...J

14. Jacques Lacan, Th~ Ethics ofPsychoanalysis, London: Routledge, 1992,

poglavlja 19-21.

15. V. Jacques Lacan, »Kant with Sade4C, u Ecrits, str. 645-68.

16. Friedrich Engels, »Introduction4C to Karl Marx, The Civil ~r in France, u Marx/Engels/Lenin on Historical Materialism, New York:

International Publishers, 1974, str. 242.

17. Benjamin, »Critique of Violence« str. 249-251 (citat prema hrv. pri­

jevodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sik, prevela Snješka Knežević,

Studentski centar, Zagreb, 1971, str. 21-22). Njemačka riječ Gewalt

označava »nasilje« ali i »autoritet«, »uspostavljenu moć4C. Slična se veza

može naći u engleskoj frazi o nametanju zakona koja sugerira kako je

nemoguće misliti zakon bez oslanjanja ne neku vrstu nasilja, kako u

iskonu kad se prvi put rada pravo, tako i nakon što je pravo »primije­

njeno«.

18. V. Eric Santner, on th~ Psychoth~ology of Everyday Life, Chicago:

University of Chicago Press, 2001.

19. Benjamin, »Critique of Violence«, str. 252. (citat prema hrv. prije­

vodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sik, prevela Snješka Knežević,

Studentski centar, Zagreb, 1971, str. 24).

O NASILJU 193

20. Cit. iz Simon Schama, Citizens, New York: Viking, 1989, str.

706-707.

21. Robespierre, Virtue and Te"or, str. 59.

22. Ibid., str. 129.

23. Cit. iz Jon Lee Anderson, Che Guevara: A Revolutionary Life, New

York: Grove Press, 1997, str. 636.

24. Dostupno na webu: http://www.marxists.org/archive/gueva­

ral 1967 1041 16.htm.

25. Cit. iz Peter McLaren, Che Guevara, Paulo Freire, and the Pedagogy of Revolution, Oxford: Rowman and Littlefield, 2000, str. 27.

26. S0ren Kierkegaard, Works ofLove, New York: Harper&Row, 1962, str.

114.

Epilog 1. J. Arch Getty i Oleg V. Naumov, The Rnad to Te"or. Stalin and th;

Se/fDestruction of the Bolsheviks, 1932-39, New Heaven i London:

Yale University Press, 1999, str. 14.

2. Uobičajena osuda Staljinovih zločina temelji se na dvije pretpostav­

ke. Prvo, Staljin je bio cinik koji je vrlo dobro znao kako stoje stvari

(da su optuženi na montiranim procesima zapravo bili nevini itd.).

Drugo, znao je što čini, tj. imao je potpuni nadzor nad dogadajima.

Medutim, dokumenti koji se mogu naći u nedavno otvorenim arhi­

vima ukazuju na nešto posve suprotno: Staljin je u osnovi doista vje­

rovao (u službenu ideologiju, u svoju ulogu poštenog vode, u krivnju

optuženih itd.) ali zapravo nije imao kontrolu nad zbivanjima (često

ga je iznenadio rezultat njegovih mjera i intervencija). V. Lars T. Lih,

Oleg V. Naumov i Oleg V. Khlevniuk (ur.), Stalin 's Letters to Molotov, New Heaven: Yale University Press, 1995, str; 60-64; Lih dolazi do

uznemirujućeg zaključka: »Ljudima u Sovjetskom Savezu vjerojatno

bi bilo mnogo lakše da je Staljin bio ciničniji negoli je zaista bio« (str.

48).

192 SLAVOJ ŽiŽEK

11. Suprotno tom tumačenju, trebalo bi takoder odbaciti i klasičnu for­

mulu opravdavanja nečijeg nasilnog osvetničkog djelovanja isprikom

koju su često koristili Izraelci u odnosu na Palestince i koja je trebala

opravdati zašto ih »moraju« napadati: »Oprostit ću vam vaše zločine,

ali vam nikad neću oprostiti činjenicu da ste me prisilili da se poslužim

nasiljem jer nisam imao drugog izbora.4C Mogli bismo zamisliti kako Hitler ili Himmler izjavljuju istu rečenicu Židovima!

12. Dostupno na webu: http://www.kafka-franz.com/KAFKA-letter.htm.

~ Nije li upravo zbog toga Nietzsche poludio? Nisu li posljednji mjeseci I'

/ koji su prethodili njegovu konačnom slomu u znaku proturječne~'

I zavisti spram Kristova misterija? Sjetimo se da se on u tom teškom \

L" razdoblju često potpisivao kao »Krist«. _...J

14. Jacques Lacan, Th~ Ethics ofPsychoanalysis, London: Routledge, 1992,

poglavlja 19-21.

15. V. Jacques Lacan, »Kant with Sade4C, u Ecrits, str. 645-68.

16. Friedrich Engels, »Introduction4C to Karl Marx, The Civil ~r in France, u Marx/Engels/Lenin on Historical Materialism, New York:

International Publishers, 1974, str. 242.

17. Benjamin, »Critique of Violence« str. 249-251 (citat prema hrv. pri­

jevodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sik, prevela Snješka Knežević,

Studentski centar, Zagreb, 1971, str. 21-22). Njemačka riječ Gewalt

označava »nasilje« ali i »autoritet«, »uspostavljenu moć4C. Slična se veza

može naći u engleskoj frazi o nametanju zakona koja sugerira kako je

nemoguće misliti zakon bez oslanjanja ne neku vrstu nasilja, kako u

iskonu kad se prvi put rada pravo, tako i nakon što je pravo »primije­

njeno«.

18. V. Eric Santner, on th~ Psychoth~ology of Everyday Life, Chicago:

University of Chicago Press, 2001.

19. Benjamin, »Critique of Violence«, str. 252. (citat prema hrv. prije­

vodu: Walter Benjamin: Uz kritiku sik, prevela Snješka Knežević,

Studentski centar, Zagreb, 1971, str. 24).

O NASILJU 193

20. Cit. iz Simon Schama, Citizens, New York: Viking, 1989, str.

706-707.

21. Robespierre, Virtue and Te"or, str. 59.

22. Ibid., str. 129.

23. Cit. iz Jon Lee Anderson, Che Guevara: A Revolutionary Life, New

York: Grove Press, 1997, str. 636.

24. Dostupno na webu: http://www.marxists.org/archive/gueva­

ral 1967 1041 16.htm.

25. Cit. iz Peter McLaren, Che Guevara, Paulo Freire, and the Pedagogy of Revolution, Oxford: Rowman and Littlefield, 2000, str. 27.

26. S0ren Kierkegaard, Works ofLove, New York: Harper&Row, 1962, str.

114.

Epilog 1. J. Arch Getty i Oleg V. Naumov, The Rnad to Te"or. Stalin and th;

Se/fDestruction of the Bolsheviks, 1932-39, New Heaven i London:

Yale University Press, 1999, str. 14.

2. Uobičajena osuda Staljinovih zločina temelji se na dvije pretpostav­

ke. Prvo, Staljin je bio cinik koji je vrlo dobro znao kako stoje stvari

(da su optuženi na montiranim procesima zapravo bili nevini itd.).

Drugo, znao je što čini, tj. imao je potpuni nadzor nad dogadajima.

Medutim, dokumenti koji se mogu naći u nedavno otvorenim arhi­

vima ukazuju na nešto posve suprotno: Staljin je u osnovi doista vje­

rovao (u službenu ideologiju, u svoju ulogu poštenog vode, u krivnju

optuženih itd.) ali zapravo nije imao kontrolu nad zbivanjima (često

ga je iznenadio rezultat njegovih mjera i intervencija). V. Lars T. Lih,

Oleg V. Naumov i Oleg V. Khlevniuk (ur.), Stalin 's Letters to Molotov, New Heaven: Yale University Press, 1995, str; 60-64; Lih dolazi do

uznemirujućeg zaključka: »Ljudima u Sovjetskom Savezu vjerojatno

bi bilo mnogo lakše da je Staljin bio ciničniji negoli je zaista bio« (str.

48).

194 SLAVOJ ŽiŽEK

3. Jose Saramago, Seeing, New York: Harcourt, 2006.

4. Pojam »barclebyjevski« odnosi se dakako na lik Barclebyja iz djela

Hermana Melvillea, neobično pasivnog njujorškog činovnika koji na

svaki zahtjev svoga šefa da obavi neki zadatak odgovara rečenicom

»Radije ne bih«.

5. Michael Wood, »The Election With No Results«, http://www.slate.

comlid/2139519/. U romanu postoji još jedna brechtovska dimen­

zija koju je uočio Wood, koji o Saramagovim knjigama kaže: »To su

romani, a ne eseji. Međutim, oni koketiraju s formom eseja. Ljudi

u njegovim djelima nemaju ime, nego samo ulogu: ministar pravo­

suđa, liječnikova žena, policajac, službenik na glasačkom mjestu, itd.

Njihovi su dijalozi označeni samo zarezima i velikim slovima: nema

navodnika, nema razmaka. I likovi i dijalozi su oblikovani u društvene

forme, kao da cjelokupna kultura govori i djeluje kroz njene najlakše

prepoznatljive predstavnike.« Nije li to istovjetno Brechtovim jedno­

stavnim »poučnim komadima« u kojima likovi također nemaju imena,

nego samo uloge (kapitalist, radnik, revolucionar, policajac), tako da

izgleda kao da »čitava kultura (ili radije ideologija) progovara i djeluje

kroz njene najlakše prepoznatljive predstavnike«?

6. Alain Badiou, »Fifteen Theses On Contemporary Art«, lacanian ink

23 (proljeće 2004), str. 119.

BIBLIOGRAFIJA

Adorno, Theodor w., »Cultural Criticism and Society«, u: Neil Levi i

Michael Rothberg (ur.), The Holocaust: Theoretical Readings, New

Brunswick: Rutgers University Press, 2003.

Adorno, Theodor W. i Walter Benjamin, The Complete Correspondence

1928 -1940, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999.

Agamben, Giorgio, Homo Sacer, Stanford: Stanford University Press,

1998. (usp. hrvatski prijevod Giorgio Agamben: Homo Sacer -

Suverena moć i goli život, Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb,

2006).

Anderson, Jon Lee, Che Guevara; A Revolutionary Life, New York:

Grove Press, 1997.

Axelrod, Robert, The Evolution ofCooperation, New York: Basic Books,

1984.

Badiou, Alain, »Drawing«, lacanian ink 28 (Autumn 2006), str. 43-47

- »Fifteen Theses on Contemporary Art«, lacanian ink 23 (Spring

2004), str. 100-119

- Logiques des mondes, Paris: Editions du Seuil, 2006

- »The Question of Democracy«, lacanian ink 28 (Autumn 2006), str.

51-67

Badiou, Alain i Cecile Winter, Circonstances, Vol. 3, Porttes du mot

»Juif«, Paris: Leo Scheer, 2005.

Balibar, Etienne, La crainte des masses: politique et philosophie avant et

apres Marx, Paris: Editions Galiiee, 1997.

Begin, Menachem, The Revolt, New York: Dell, 1977.

Bellour, Raymond, The Analysis of Film, Bloomington: Indiana

6

194 SLAVOJ ŽiŽEK

3. Jose Saramago, Seeing, New York: Harcourt, 2006.

4. Pojam »barclebyjevski« odnosi se dakako na lik Barclebyja iz djela

Hermana Melvillea, neobično pasivnog njujorškog činovnika koji na

svaki zahtjev svoga šefa da obavi neki zadatak odgovara rečenicom

»Radije ne bih«.

5. Michael Wood, »The Election With No Results«, http://www.slate.

comlid/2139519/. U romanu postoji još jedna brechtovska dimen­

zija koju je uočio Wood, koji o Saramagovim knjigama kaže: »To su

romani, a ne eseji. Međutim, oni koketiraju s formom eseja. Ljudi

u njegovim djelima nemaju ime, nego samo ulogu: ministar pravo­

suđa, liječnikova žena, policajac, službenik na glasačkom mjestu, itd.

Njihovi su dijalozi označeni samo zarezima i velikim slovima: nema

navodnika, nema razmaka. I likovi i dijalozi su oblikovani u društvene

forme, kao da cjelokupna kultura govori i djeluje kroz njene najlakše

prepoznatljive predstavnike.« Nije li to istovjetno Brechtovim jedno­

stavnim »poučnim komadima« u kojima likovi također nemaju imena,

nego samo uloge (kapitalist, radnik, revolucionar, policajac), tako da

izgleda kao da »čitava kultura (ili radije ideologija) progovara i djeluje

kroz njene najlakše prepoznatljive predstavnike«?

6. Alain Badiou, »Fifteen Theses On Contemporary Art«, lacanian ink

23 (proljeće 2004), str. 119.

BIBLIOGRAFIJA

Adorno, Theodor w., »Cultural Criticism and Society«, u: Neil Levi i

Michael Rothberg (ur.), The Holocaust: Theoretical Readings, New

Brunswick: Rutgers University Press, 2003.

Adorno, Theodor W. i Walter Benjamin, The Complete Correspondence

1928 -1940, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999.

Agamben, Giorgio, Homo Sacer, Stanford: Stanford University Press,

1998. (usp. hrvatski prijevod Giorgio Agamben: Homo Sacer -

Suverena moć i goli život, Multimedijalni institut i Arkzin, Zagreb,

2006).

Anderson, Jon Lee, Che Guevara; A Revolutionary Life, New York:

Grove Press, 1997.

Axelrod, Robert, The Evolution ofCooperation, New York: Basic Books,

1984.

Badiou, Alain, »Drawing«, lacanian ink 28 (Autumn 2006), str. 43-47

- »Fifteen Theses on Contemporary Art«, lacanian ink 23 (Spring

2004), str. 100-119

- Logiques des mondes, Paris: Editions du Seuil, 2006

- »The Question of Democracy«, lacanian ink 28 (Autumn 2006), str.

51-67

Badiou, Alain i Cecile Winter, Circonstances, Vol. 3, Porttes du mot

»Juif«, Paris: Leo Scheer, 2005.

Balibar, Etienne, La crainte des masses: politique et philosophie avant et

apres Marx, Paris: Editions Galiiee, 1997.

Begin, Menachem, The Revolt, New York: Dell, 1977.

Bellour, Raymond, The Analysis of Film, Bloomington: Indiana

6

196 SLAVOJ ŽiŽEK

University Press, 2000.

Benjamin, Walter, »Critique of Violence« u Selected Writings, Vol. 1,

1913 - 1926, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996,

str. 249-51 (usp. hrvatski prijevod Walter Benjamin: Uz kritiku sile, Studentski centar, Zagreb, 1971).

- Illuminations, New York: Schocken Books, 1968.

Brecht, Bertolt, »Verhoer des Guten« u Werke, Vol. 18, Prosa 3, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 1995, str. 502-503.

Brown, Wendy, Regulating Aversion: Tolerance in the Age ofIdentity and Empire, Princeton: Princeton University Press, 2006.

Chamberlain, Lesley, The Philosophy Steamer, London: Atlantic Books,

2006.

Chesterton, G. K., »A Defence of Detective Stories«, u H. Haycraft

(ur.), The Art of the Mystery Story, New York: Universal Library,

1946, str. 3-6.

Davidson, Donald, Essays on Actions and Events, Oxford: Oxford

University Press, 1980.

Davies, Norman, Europe at war, London: Macmillan, 2006.

Descartes, Rene, Discourse on Method, South Bend, IN: University of

Notre Dame Press, 1994 (usp. hrvatski prijevod Rene Descartes:

Rasprava o metodi, Matica hrvatska, Zagreb, 1951).

Dupuy, Jean-Pierre, Avons-nous oublie le mal? Penser la politique apres le 11 septembre, Paris: Bayard, 2002.

- Petite metaphysique des tsunamis, Paris: Editions du Seuil, 2005.

Eagleton, Terry, Sweet Violence: The Idea of the Tragic, Oxford:

Blackwell, 2002.

Engels, Friedrich, »Introduction« to Karl Marx, The Civil war in France, u Marx/Engels/Lenin on Historical Materialism, New York:

International Publishers, 1974.

Fallaci, Oriana, The Force ofReason, New York: Rizzoli, 2006.

- The Rage and the Pride, New York: Rizzoli, 2002.

o NASILJU 197

Feinstein, Elaine, Anna ofall the Russians, New York: Knopf, 2005.

Fukuyama, Francis, The End ofHistory and the Last Man, New York:

Free Press, 2006 (ponovljeno izdanje) (usp. hrvatski prijevod Francis

Fukuyama: Kraj povijesti i posljednji čovjek, Izvori, Zagreb, 1994).

Getty, J. Arch i Oleg V. Naumov, The Road to Terror. Stalin and the Self­Destruction ofthe Bolsheviks, 1932-39, New Haven i London: Yale

University Press, 1999.

Glucksmann, Andre, Dostoievski tt Manhattan, Paris: Robert Laffont,

2002.

Gray, John, Straw Dogs, London: Granta, 2003.

Habermas, Jiirgen, The Theory ofCommunicative Action, 2 vols., New

York: Beacon Press, 1985.

Harris, Sam, The End ofFaith, New York: Norton, 2005

Hayek, Friedrich, The Road to Serfdom, Chicago: University ofChicago

Press, 1994 (usp. hrvatski prijevod Friedrich Hayek: Put u ropstvo, Kruzak, Zagreb, 2001)

Heidegger, Martin, Introduction to Metaphysics, New Heaven: Yale

University Press, 2000.

Houellebecq, Michael, The Possibility ofan Island, New York: Knopf,

2006 (usp. hrvatski prijevod Michael Houellebecq: Mogućnost otoka, Litteris, Zagreb, 2005)

Huntington, Samuel, The Clash ofCivilizations, New York: Simon and

Schuster, 1998 (usp. hrvatski prijevod Samuel Huntington: Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1998)

Jakobson, Roman, »Closing Statement: Linguistics and Poetics«, u

T. A. Sebeok (ur.), Style in Language, New York: Wiley, 1960, str.

350-77

Kant, Immanuel, Critique ofPure Reason: The Transcendental Dialectic, London: Palgrave, 2003 (usp. hrvatski prijevod Immanuel Kant:

Krtitika čistoga uma, Matica hrvatska, Zagreb, 1984)

- PoliticalWritings, Cambridge: Cambridge University Press, 1991 (usp.

196 SLAVOJ ŽiŽEK

University Press, 2000.

Benjamin, Walter, »Critique of Violence« u Selected Writings, Vol. 1,

1913 - 1926, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996,

str. 249-51 (usp. hrvatski prijevod Walter Benjamin: Uz kritiku sile, Studentski centar, Zagreb, 1971).

- Illuminations, New York: Schocken Books, 1968.

Brecht, Bertolt, »Verhoer des Guten« u Werke, Vol. 18, Prosa 3, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 1995, str. 502-503.

Brown, Wendy, Regulating Aversion: Tolerance in the Age ofIdentity and Empire, Princeton: Princeton University Press, 2006.

Chamberlain, Lesley, The Philosophy Steamer, London: Atlantic Books,

2006.

Chesterton, G. K., »A Defence of Detective Stories«, u H. Haycraft

(ur.), The Art of the Mystery Story, New York: Universal Library,

1946, str. 3-6.

Davidson, Donald, Essays on Actions and Events, Oxford: Oxford

University Press, 1980.

Davies, Norman, Europe at war, London: Macmillan, 2006.

Descartes, Rene, Discourse on Method, South Bend, IN: University of

Notre Dame Press, 1994 (usp. hrvatski prijevod Rene Descartes:

Rasprava o metodi, Matica hrvatska, Zagreb, 1951).

Dupuy, Jean-Pierre, Avons-nous oublie le mal? Penser la politique apres le 11 septembre, Paris: Bayard, 2002.

- Petite metaphysique des tsunamis, Paris: Editions du Seuil, 2005.

Eagleton, Terry, Sweet Violence: The Idea of the Tragic, Oxford:

Blackwell, 2002.

Engels, Friedrich, »Introduction« to Karl Marx, The Civil war in France, u Marx/Engels/Lenin on Historical Materialism, New York:

International Publishers, 1974.

Fallaci, Oriana, The Force ofReason, New York: Rizzoli, 2006.

- The Rage and the Pride, New York: Rizzoli, 2002.

o NASILJU 197

Feinstein, Elaine, Anna ofall the Russians, New York: Knopf, 2005.

Fukuyama, Francis, The End ofHistory and the Last Man, New York:

Free Press, 2006 (ponovljeno izdanje) (usp. hrvatski prijevod Francis

Fukuyama: Kraj povijesti i posljednji čovjek, Izvori, Zagreb, 1994).

Getty, J. Arch i Oleg V. Naumov, The Road to Terror. Stalin and the Self­Destruction ofthe Bolsheviks, 1932-39, New Haven i London: Yale

University Press, 1999.

Glucksmann, Andre, Dostoievski tt Manhattan, Paris: Robert Laffont,

2002.

Gray, John, Straw Dogs, London: Granta, 2003.

Habermas, Jiirgen, The Theory ofCommunicative Action, 2 vols., New

York: Beacon Press, 1985.

Harris, Sam, The End ofFaith, New York: Norton, 2005

Hayek, Friedrich, The Road to Serfdom, Chicago: University ofChicago

Press, 1994 (usp. hrvatski prijevod Friedrich Hayek: Put u ropstvo, Kruzak, Zagreb, 2001)

Heidegger, Martin, Introduction to Metaphysics, New Heaven: Yale

University Press, 2000.

Houellebecq, Michael, The Possibility ofan Island, New York: Knopf,

2006 (usp. hrvatski prijevod Michael Houellebecq: Mogućnost otoka, Litteris, Zagreb, 2005)

Huntington, Samuel, The Clash ofCivilizations, New York: Simon and

Schuster, 1998 (usp. hrvatski prijevod Samuel Huntington: Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1998)

Jakobson, Roman, »Closing Statement: Linguistics and Poetics«, u

T. A. Sebeok (ur.), Style in Language, New York: Wiley, 1960, str.

350-77

Kant, Immanuel, Critique ofPure Reason: The Transcendental Dialectic, London: Palgrave, 2003 (usp. hrvatski prijevod Immanuel Kant:

Krtitika čistoga uma, Matica hrvatska, Zagreb, 1984)

- PoliticalWritings, Cambridge: Cambridge University Press, 1991 (usp.

198 SLAVOJ ŽiŽEK

hrvatski prijevod Immanuel Kant: Pravno-politički spisi, Politička

kultura, Zagreb, 2000)

Kierkegaard, S0ren, WOrks ofLove, New York: Harper & Row, 1962.

Koonz, Claudia, The Nazi Conscience, Cambridge, MA: Belknap Press,

2003.

Lacan, Jacques, Ecrits, New York: Norton, 2006 (usp. srpski prijevod

žak Lakan: Spisi, Beograd, 1983)

- The Ethics ofPsychoanalysis, London: Routledge, 1992.

- The Other Side ofPsychoanalysis, New York: Nonon, 2006.

Lefort, Claude, The Political Forms of Modern Society: Bureaueracy, Democracy, Totalitarianism, Cambridge, MA: MIT Press, 1986.

Levi, Primo, The Periodic Table, New York: Schocken, 1995.

Lih, Lars T., Oleg V. Naumov i Oleg V. Khlevniuk (ur.), Stalin's Letters tf) Molotov, New Heaven: Yale University Press, 1995.

Malnuit, Olivier, »Pourquoi les geants du business se prennent-ils pour

Jesus?«, Techikart, veljača 2006, str. 32-37

Martin, Bradley K., Under the Loving Care ofthe Fatherly Leader, New

York: Thomas Dunne, 2004.

Marx, Karl, Collected WOrks, Vol. 10, London: Lawrence and Wishart,

1978.

McLaren, Peter, Che Guevara, Paulo Freire, and the Pedagogy of Revolution, Oxford: Rowman & Littlefleld, 2000.

Nietzsche, Friedrich, Thus Spoke Zarathustra, New York: Prometheus,

1993 (usp. hrvatski prijevod Friedrich Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra, Moderna vremena, Zagreb, 2001)

Oakes, Edward T., »Darwin' s Graveyards«, Books dr Culture, November!

December 2006, str. 35-38

Orwell, George, The Road to Wigan Pier, London: GolIanz, 1937.

Ranciere, Jacques, Disagreement, Minneapolis: University of Minnesota

Press, 1998.

- Hatred of Democracy, London: Verso, 2007. (usp. hrvatski prijevod

"""""11";;;#1111100 illi::;;::::

o NASILJU 199

Jacques Ranciere: Mržnja demokracije, Naklada Ljevak, Zagreb,

2008.)

Rawls, John, A Theory ofjustice, Cambridge, MA: Harvard University

Press, 1971 (prošireno izdanje 1999) (usp. srpski prijevod John

Rawls: Teorija pravde, Beograd, 1998)

Remnick, David, Lenin's Tomb, New York: Random House, 1993.

Robespierre, Maximilien, Virtue and Terror, London: Verso, 2007.

Rosset, Clement, Le reel: traiM de l'idiotie, Paris: Editions de Minuit,

2004.

Rousseau, Jean-Jacques, Rousseau, judge of jean-]acques: Dialogues, Hanover, NH: Dartmouth College Press, 1990.

Sabloff, Nicholas, »Of Filth and Frozen Dinners«, Common Review, Winter 2007, str. 50-52

Sandford, Stella, How to Read Beauvoir, London: Granta, 2006.

Santner, Eric, On the Psychotheology ofEveryday Lift, Chicago: University

of Chicago Press, 2001.

Sardar, Ziauddin i MerryI Wyn Davies, The No-Nonsense Guide to Islam, London: New Internationalist I Verso, 2004.

Saramago, Jose, Seeing, New York: Harcourt, 2006.

Sartre, Jean-Paul, Existentialism and Humanism, London: Methuen,

1974 (usp. hrvatski prijevod Jean-Paul Sartre: EgzistenCijalizam je humanizam, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964)

Schama, Simon, Citizens, New York: Viking, 1989.

Schmitt, Carl, The Concept of the Political, Chicago: University of

Chicago Press, 1996 (usp. hrvatski prijevod Carl Schmitt: Pojam politike, Zagreb, 1943)

Sebald, W G., On the Natural History ofDestruction, London: Penguin,

2003

Sloterdijk, Peter, Zorn und Zeit, Frankfun: Suhrkamp, 2006. (usp.

hrvatski prijevod Srdžba i vrijeme, Antibarbarus, Zagreb, 2007.)

Weil, Simone, (Euvres completes \17: Cahiers, Vol. 1, 1933 - September

.j.,...... _______________________________________________ _

198 SLAVOJ ŽiŽEK

hrvatski prijevod Immanuel Kant: Pravno-politički spisi, Politička

kultura, Zagreb, 2000)

Kierkegaard, S0ren, WOrks ofLove, New York: Harper & Row, 1962.

Koonz, Claudia, The Nazi Conscience, Cambridge, MA: Belknap Press,

2003.

Lacan, Jacques, Ecrits, New York: Norton, 2006 (usp. srpski prijevod

žak Lakan: Spisi, Beograd, 1983)

- The Ethics ofPsychoanalysis, London: Routledge, 1992.

- The Other Side ofPsychoanalysis, New York: Nonon, 2006.

Lefort, Claude, The Political Forms of Modern Society: Bureaueracy, Democracy, Totalitarianism, Cambridge, MA: MIT Press, 1986.

Levi, Primo, The Periodic Table, New York: Schocken, 1995.

Lih, Lars T., Oleg V. Naumov i Oleg V. Khlevniuk (ur.), Stalin's Letters tf) Molotov, New Heaven: Yale University Press, 1995.

Malnuit, Olivier, »Pourquoi les geants du business se prennent-ils pour

Jesus?«, Techikart, veljača 2006, str. 32-37

Martin, Bradley K., Under the Loving Care ofthe Fatherly Leader, New

York: Thomas Dunne, 2004.

Marx, Karl, Collected WOrks, Vol. 10, London: Lawrence and Wishart,

1978.

McLaren, Peter, Che Guevara, Paulo Freire, and the Pedagogy of Revolution, Oxford: Rowman & Littlefleld, 2000.

Nietzsche, Friedrich, Thus Spoke Zarathustra, New York: Prometheus,

1993 (usp. hrvatski prijevod Friedrich Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra, Moderna vremena, Zagreb, 2001)

Oakes, Edward T., »Darwin' s Graveyards«, Books dr Culture, November!

December 2006, str. 35-38

Orwell, George, The Road to Wigan Pier, London: GolIanz, 1937.

Ranciere, Jacques, Disagreement, Minneapolis: University of Minnesota

Press, 1998.

- Hatred of Democracy, London: Verso, 2007. (usp. hrvatski prijevod

"""""11";;;#1111100 illi::;;::::

o NASILJU 199

Jacques Ranciere: Mržnja demokracije, Naklada Ljevak, Zagreb,

2008.)

Rawls, John, A Theory ofjustice, Cambridge, MA: Harvard University

Press, 1971 (prošireno izdanje 1999) (usp. srpski prijevod John

Rawls: Teorija pravde, Beograd, 1998)

Remnick, David, Lenin's Tomb, New York: Random House, 1993.

Robespierre, Maximilien, Virtue and Terror, London: Verso, 2007.

Rosset, Clement, Le reel: traiM de l'idiotie, Paris: Editions de Minuit,

2004.

Rousseau, Jean-Jacques, Rousseau, judge of jean-]acques: Dialogues, Hanover, NH: Dartmouth College Press, 1990.

Sabloff, Nicholas, »Of Filth and Frozen Dinners«, Common Review, Winter 2007, str. 50-52

Sandford, Stella, How to Read Beauvoir, London: Granta, 2006.

Santner, Eric, On the Psychotheology ofEveryday Lift, Chicago: University

of Chicago Press, 2001.

Sardar, Ziauddin i MerryI Wyn Davies, The No-Nonsense Guide to Islam, London: New Internationalist I Verso, 2004.

Saramago, Jose, Seeing, New York: Harcourt, 2006.

Sartre, Jean-Paul, Existentialism and Humanism, London: Methuen,

1974 (usp. hrvatski prijevod Jean-Paul Sartre: EgzistenCijalizam je humanizam, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964)

Schama, Simon, Citizens, New York: Viking, 1989.

Schmitt, Carl, The Concept of the Political, Chicago: University of

Chicago Press, 1996 (usp. hrvatski prijevod Carl Schmitt: Pojam politike, Zagreb, 1943)

Sebald, W G., On the Natural History ofDestruction, London: Penguin,

2003

Sloterdijk, Peter, Zorn und Zeit, Frankfun: Suhrkamp, 2006. (usp.

hrvatski prijevod Srdžba i vrijeme, Antibarbarus, Zagreb, 2007.)

Weil, Simone, (Euvres completes \17: Cahiers, Vol. 1, 1933 - September

.j.,...... _______________________________________________ _

200 SLAVOJ ŽiŽEK

1941, Paris: Gallimard, 1994; Vol. 2, September 1941 - February 1942, Paris: Gallimard, 1997.

Wiesenthal, Simon,justice, not Vengeanee, London: Mandarin, 1989.

Wrathall, Mark, How to Read Heidegger, London: Granta, 2005.

Žižek, Slavoj, The Metastases ofEnjoyment, London: Verso, 1995 (usp.

srpski prijevod Slavoj Žižek: Metastaze uživanja, Beograd, 1996) ~ '~r;

- The Plague ofFantasies, London: Verso, 1997.

Zupančič, Alenka, The Shortest Shadow, Cambridge, MA: MIT Press,

2006.

,~; "

POGOVOR

SIMBOLIČKO NASILJE GLOBALNOG KAPITALIZMA

Problem nasilja vjerojatno nikada nije bio toliko prisutan u javnoj

sferi koliko danas, kad smo na početku dvadeset i prvog stoljeća suočeni

sa sve češćim stvarnim i lažnim prijetnjama terorističkim napadima,

nasiljem na ulicama rastućih megalopolisa, ali i represivnim etatistič­

kim mehanizmima koji ostvaruju najcrnje noćne more sveprisutnim

nadzorom svakog slobodnog pedlja javnoga prostora. Ukratko, nasilje

je postalo sastavni dio našeg svakidašnjeg života, pri čemu nas poseb­

no pogađa činjenica da se njegovi motivi i uzroci vrlo često doimaju

neshvatljivima. Unatoč tome, o nasilju se nikad nije pisalo manje kom­

petentno nego što se piše danas, izuzmemo li medijsku halabuku koja se

stvara čak i oko njegovih manje važnih i sporednih manifestacija. Čini se kao da je problem nasilja postao isključivo medijski fenomen, a nje­

gova teorijska artikulacija danas se (uz časne iznimke) gotovo isključivo

svodi na empirijske sociološke studije i politološke analize koje ipak

nisu u stanju u cijelosti obuhvatiti ovaj fenomen i pružiti neki dublji,

supstancijaIni uvid.

Knjiga Slavoja Žižeka ispunjava tu prazninu na najbolji mogući način: kao i većina njegovih knjiga, i ova je prepuna digresija, nekon­

zistentnih zaključaka, politički nekorektnih stavova i kontingentnih

analiza, što u ovom slučaju treba smatrati pozitivnom, a ne negativnom

karakteristikom. Naime, upravo takva otvorena struktura (u ovoj knjizi

u obliku muzičke kompozicije podijeljene na šest stavaka) dovodi do

njegovih karakterističnih briljantnih intuitivnih uvida i do jasno arti­

kulirane teorijske i politički angažirane pozicije, izdvajajući ga time

od gomile teoretičara koji po inerciji proizvode znanstvene radove u

,.,,----------------------------------------------­

200 SLAVOJ ŽiŽEK

1941, Paris: Gallimard, 1994; Vol. 2, September 1941 - February 1942, Paris: Gallimard, 1997.

Wiesenthal, Simon,justice, not Vengeanee, London: Mandarin, 1989.

Wrathall, Mark, How to Read Heidegger, London: Granta, 2005.

Žižek, Slavoj, The Metastases ofEnjoyment, London: Verso, 1995 (usp.

srpski prijevod Slavoj Žižek: Metastaze uživanja, Beograd, 1996) ~ '~r;

- The Plague ofFantasies, London: Verso, 1997.

Zupančič, Alenka, The Shortest Shadow, Cambridge, MA: MIT Press,

2006.

,~; "

POGOVOR

SIMBOLIČKO NASILJE GLOBALNOG KAPITALIZMA

Problem nasilja vjerojatno nikada nije bio toliko prisutan u javnoj

sferi koliko danas, kad smo na početku dvadeset i prvog stoljeća suočeni

sa sve češćim stvarnim i lažnim prijetnjama terorističkim napadima,

nasiljem na ulicama rastućih megalopolisa, ali i represivnim etatistič­

kim mehanizmima koji ostvaruju najcrnje noćne more sveprisutnim

nadzorom svakog slobodnog pedlja javnoga prostora. Ukratko, nasilje

je postalo sastavni dio našeg svakidašnjeg života, pri čemu nas poseb­

no pogađa činjenica da se njegovi motivi i uzroci vrlo često doimaju

neshvatljivima. Unatoč tome, o nasilju se nikad nije pisalo manje kom­

petentno nego što se piše danas, izuzmemo li medijsku halabuku koja se

stvara čak i oko njegovih manje važnih i sporednih manifestacija. Čini se kao da je problem nasilja postao isključivo medijski fenomen, a nje­

gova teorijska artikulacija danas se (uz časne iznimke) gotovo isključivo

svodi na empirijske sociološke studije i politološke analize koje ipak

nisu u stanju u cijelosti obuhvatiti ovaj fenomen i pružiti neki dublji,

supstancijaIni uvid.

Knjiga Slavoja Žižeka ispunjava tu prazninu na najbolji mogući način: kao i većina njegovih knjiga, i ova je prepuna digresija, nekon­

zistentnih zaključaka, politički nekorektnih stavova i kontingentnih

analiza, što u ovom slučaju treba smatrati pozitivnom, a ne negativnom

karakteristikom. Naime, upravo takva otvorena struktura (u ovoj knjizi

u obliku muzičke kompozicije podijeljene na šest stavaka) dovodi do

njegovih karakterističnih briljantnih intuitivnih uvida i do jasno arti­

kulirane teorijske i politički angažirane pozicije, izdvajajući ga time

od gomile teoretičara koji po inerciji proizvode znanstvene radove u

,.,,----------------------------------------------­

202 SLAVOJ ŽiŽEK

kojima se, osim propisno proučene literature i suhoparnih zaključaka,

ne nalazi ništa što bi uzdrmalo blaženu samodostatnost globalizirane

akademske zajednice. Žižek stoga i u ovom djelu apstraktne teorijske

ideje tumači koristeći reference iz područja popularne kulture, pa su

za analizu nasilja podjednako relevantni Hegel i karikature proroka

Muhameda, post-politička biopolitika i nasilje u pariškim predgrađima,

strah od Drugog i recentna filmska produkcija, kao i liberalni komuni­

zam i opustošeni New Orleans nakon uragana Katrina.

Žižekova knjiga predstavlja pokušaj razvijanja teorije političkog nasilja, koju autor zbog iznimne složenosti teme ne uspijeva u potpu­

nosti artikulirati, ali zato nudi iznimno relevantne i aktualne primjere

odnosa između nasilja i politike u današnjem svijetu. Jedna od najvaž­

nijih teza na kojoj počiva cjelokupno djelo nalazi se na samom početku

knjige i nedvojbeno će izazvati najviše komentara i kritika među libe­

ralnim teoretičarima: to je teza o »trojnom nasilju« bez koje je, smatra

Žižek, danas nemoguće uistinu shvatiti dalekosežni utjecaj nasilja u

suvremenom svijetu. Za Žižeka »subjektivno« nasilje, koje čine jasno

prepoznatljivi i vidljivi akteri (poput terorista, ubojica, ratova itd.)

predstavlja samo vrh ledene sante koju čine još i »simboličko« i »sistem­

sko« nasilje: ovo prvo manje je vidljivo i utjelovljeno je u jeziku i nje­

govim oblicima, dočim ovo drugo predstavlja najopasniju i najpodliju

varijantu nasilja jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja

naših ekonomskih i političkih sistema. Protiv nasilja sustava (kao što

je to primjerice liberalni kapitalizam koji predstavlja suvremeni oblik

ideološkog fundamentalizma) mnogo je teže boriti se nego protiv tero­

rizma, pa je i Žižekova analiza uvelike fokusirana upravo na taj segment

kojem pristupa s filozofske i psihoanalitičke pozicije.

Problem s takvim »objektivnim« (simboličkim i sistemskim) nasi­

ljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što ga se ne može medij­

ski prikazati i manipulirati, niti ga se može analizirati uobičajenom

metodologijom empirijskih znanosti. Pristup ovdje doista mora biti

o NASILJU 203

psihoanalitički i fenomenološki, usmjeren na razotkrivanje njegovih

najdubljih korijena koji se nalaze u sferi onog simboličkog. Dodatni

problem s nasiljem koji također često izmiče većini teoretičara nalazi se

u činjenici da ono ne mora u sebi uvijek sadržavati neki profani uzrok

utemeljen na racionalnoj želji: najbolji je primjer za to Benjaminova

studija o mitskom i božanskom nasilju s kojom Žižek završava knjigu

i koja ni nakon toliko desetljeća otkad je napisana, ne gubi nimalo na

svojoj snazi i lucidnosti uvida. Naime, nasilje je veoma složen fenomen

pri čijoj analizi nikako ne bi trebalo smetnuti s uma tri stvari: prvo,

nasilje je ponajprije »strukturalni« problem, »objektivna« karakteristika

suvremenih kapitalističkih društava. Drugo, strukturalno (u širem smi­

slu objektivno) nasilje ne nalazi se u javnoj sferi, već u samom središtu

kapitalizma kao njegova temeljna karakteristika (ovaj stav na tragu

marksističkih analiza države zastupa Etienne Balibar, od kojeg Žižek

preuzima teorijsku artikulaciju tog fenomena). I treće, možda i naj­

važnije, nasilje ne mora uvijek označavati aktivnost ili neku djelatnost:

ono se isto tako može temeljiti na pasivnosti, o čemu će Žižek posvetiti

posljednje stranice ove knjige.

Žižek subjektivno nasilje smatra opasnom krinkom zato što nas taj

medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstra­

cije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd.) sprečava da uočimo

istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno

i nedužno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje

u njima (najčešće na nesvjestan način). Takvo konstantno previđa­

nje objektivnog odnosno sistemskog nasilja ukazuje na činjenicu da

današnja tolerantna i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva

(tolerancija se ovdje shvaća kao ideološka kategorija) uočavaju jedino

fizički vidljivo nasilje, pri čemu se svaki kritički argument protiv teze

o, primjerice, monopolu demokratske države na legitimiziranje nasilja

automatski odbacuje i isključuje iz sfere javne diskusije i područja

komunikacije (o tome je Žižek već pisao bezbroj puta, ukazujući na

202 SLAVOJ ŽiŽEK

kojima se, osim propisno proučene literature i suhoparnih zaključaka,

ne nalazi ništa što bi uzdrmalo blaženu samodostatnost globalizirane

akademske zajednice. Žižek stoga i u ovom djelu apstraktne teorijske

ideje tumači koristeći reference iz područja popularne kulture, pa su

za analizu nasilja podjednako relevantni Hegel i karikature proroka

Muhameda, post-politička biopolitika i nasilje u pariškim predgrađima,

strah od Drugog i recentna filmska produkcija, kao i liberalni komuni­

zam i opustošeni New Orleans nakon uragana Katrina.

Žižekova knjiga predstavlja pokušaj razvijanja teorije političkog nasilja, koju autor zbog iznimne složenosti teme ne uspijeva u potpu­

nosti artikulirati, ali zato nudi iznimno relevantne i aktualne primjere

odnosa između nasilja i politike u današnjem svijetu. Jedna od najvaž­

nijih teza na kojoj počiva cjelokupno djelo nalazi se na samom početku

knjige i nedvojbeno će izazvati najviše komentara i kritika među libe­

ralnim teoretičarima: to je teza o »trojnom nasilju« bez koje je, smatra

Žižek, danas nemoguće uistinu shvatiti dalekosežni utjecaj nasilja u

suvremenom svijetu. Za Žižeka »subjektivno« nasilje, koje čine jasno

prepoznatljivi i vidljivi akteri (poput terorista, ubojica, ratova itd.)

predstavlja samo vrh ledene sante koju čine još i »simboličko« i »sistem­

sko« nasilje: ovo prvo manje je vidljivo i utjelovljeno je u jeziku i nje­

govim oblicima, dočim ovo drugo predstavlja najopasniju i najpodliju

varijantu nasilja jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja

naših ekonomskih i političkih sistema. Protiv nasilja sustava (kao što

je to primjerice liberalni kapitalizam koji predstavlja suvremeni oblik

ideološkog fundamentalizma) mnogo je teže boriti se nego protiv tero­

rizma, pa je i Žižekova analiza uvelike fokusirana upravo na taj segment

kojem pristupa s filozofske i psihoanalitičke pozicije.

Problem s takvim »objektivnim« (simboličkim i sistemskim) nasi­

ljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što ga se ne može medij­

ski prikazati i manipulirati, niti ga se može analizirati uobičajenom

metodologijom empirijskih znanosti. Pristup ovdje doista mora biti

o NASILJU 203

psihoanalitički i fenomenološki, usmjeren na razotkrivanje njegovih

najdubljih korijena koji se nalaze u sferi onog simboličkog. Dodatni

problem s nasiljem koji također često izmiče većini teoretičara nalazi se

u činjenici da ono ne mora u sebi uvijek sadržavati neki profani uzrok

utemeljen na racionalnoj želji: najbolji je primjer za to Benjaminova

studija o mitskom i božanskom nasilju s kojom Žižek završava knjigu

i koja ni nakon toliko desetljeća otkad je napisana, ne gubi nimalo na

svojoj snazi i lucidnosti uvida. Naime, nasilje je veoma složen fenomen

pri čijoj analizi nikako ne bi trebalo smetnuti s uma tri stvari: prvo,

nasilje je ponajprije »strukturalni« problem, »objektivna« karakteristika

suvremenih kapitalističkih društava. Drugo, strukturalno (u širem smi­

slu objektivno) nasilje ne nalazi se u javnoj sferi, već u samom središtu

kapitalizma kao njegova temeljna karakteristika (ovaj stav na tragu

marksističkih analiza države zastupa Etienne Balibar, od kojeg Žižek

preuzima teorijsku artikulaciju tog fenomena). I treće, možda i naj­

važnije, nasilje ne mora uvijek označavati aktivnost ili neku djelatnost:

ono se isto tako može temeljiti na pasivnosti, o čemu će Žižek posvetiti

posljednje stranice ove knjige.

Žižek subjektivno nasilje smatra opasnom krinkom zato što nas taj

medijski vidljiv tip nasilja (samoubilački bombaški napadi, demonstra­

cije, teroristički napadi, gerilsko ratovanje, itd.) sprečava da uočimo

istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno

i nedužno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje

u njima (najčešće na nesvjestan način). Takvo konstantno previđa­

nje objektivnog odnosno sistemskog nasilja ukazuje na činjenicu da

današnja tolerantna i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva

(tolerancija se ovdje shvaća kao ideološka kategorija) uočavaju jedino

fizički vidljivo nasilje, pri čemu se svaki kritički argument protiv teze

o, primjerice, monopolu demokratske države na legitimiziranje nasilja

automatski odbacuje i isključuje iz sfere javne diskusije i područja

komunikacije (o tome je Žižek već pisao bezbroj puta, ukazujući na

204 SLAVOJ ŽIŽEK

Denkverbot, odnosno zabranu zastupanja, pa čak i pomišljanja bilo

kakvog drugog društveno-političkog sustava osim onog liberalno­

-kapitalističkog). Stoga će i teza o nasilju koje se nalazi u samom »srcu

tame« suvremene demokracije, za većinu akademskog osoblja i dalje

ostati predmetom žestoke kritike, kao što je to dosad bio slučaj sa

srodnim Žižekovim tezama, poput one o nužnosti uskrsavanja figure

Lenjina kao suvremenog »heroja« u borbi protiv novog globalnog

imperijalizma. Žižek ne mora posebno obrazlagati stav da je svaka država utemeljena na nasilju (iako to čini referencama na Benjamina,

Schmitta ili Arendt): dovoljno je posegnuti za Starim zavjetom ili bilo

kojim fundamentalnim povijesnim tekstom da bi se ta teza u cijelosti

potvrdila i rasvijetlila, štO on jednim dijelom i čini govoreći o suvreme­

nim implikacijama palestinsko-židovskog sukoba (i predlažući pritom

veoma zanimljivo rješenje za Jeruzalem).

Autorova je pozicija ovdje posve jasna: teror kojim se provodi

subjektivno nasilje kao i naše suosjećanje sa žrtvama, u krajnjoj liniji

služe kao mamac, odnosno veo kojim se prikriva stvarno nasilje i kojim

nas se želi spriječiti da na njega obratimo pažnju. četiri teoretska

zadatka koja se mogu iščitati iz ove knjige i koja Žižek želi poduzeti da

bi ukazao na opasnost udobne i pasivne pozicije koja nas sprečava da

kritički mislimo sastoje se od sljedećih zahtjeva: pokazati kako je »struk­

turalno« nasilje smješteno u samom središtu globalnog kapitalizma,

dekonstruirati medijsku sliku o zločinima, terorizmu i humanitarnim

krizama (koje, baš kao i dobrotvorne organizacije i udruge za ljudska

prava, nisu ništa drugo doli krinke iza kojih se skriva beskrupulozno

ekonomsko izrabljivanje, odnosno ideologija vojne intervencije koja

služi ekonomsko-političkim interesima sprečavajući svaku radikalnu

društveno-političku transformaciju), zatim otkriti istinske uzroke tero­

rističkih napada diljem svijeta, te naposljetku ukazati na činjenicu da se

i rasizam i strah od Drugog nalaze u samom srcu liberalnih i tolerantnih

društava Zapada koja su opsjednuta političkom korektnošću. Nasilje

o NASILJU 205

koje vrši agresor stoga je na paradoksalan način bolje od dobrotvornih

organizacija jer se ono u odnosu na njih ne skriva i odmah pokazuje

svoje pravo lice. Žižekov napad na liberale, dekonstruktiviste i multi­

kulturaliste dolazi sa svih područja: on je jednako utemeljen u filmskoj

domeni (primjeri Dogvillea i Zaselka), teorijsko; literaturi (Hegel,

Benjamin i Balibar), kao i u medijskim fenomenima (»Rat protiv

terora« u Iraku i opsceno američko podzemlje kao simbolički temelj

mučenja koje provode američki vojnici). Kad je riječ o uzrocima nasilja

i terora, trebali bismo se više fokusirati na naizgled »besmislene« i »ira­

cionalne« provale gnjeva (poput onih u Parizu prije nekoliko godina) u

kojima se iskazuje mržnja spram Drugog koja je, nimalo paradoksalno,

posve u skladu s post-političkim multikulturalnim univerzumom tole­

riranja različitosti.

Logika kapitalizma u tolikoj je mjeri totalna da sprečava svaku

mogućnost zamišljanja bilo kakve alternative, a shodno tome i svaku

mogućnost istinski radikalne promjene. Kad je riječ o argumentima

protiv »velike« političke intervencije koja cilja na globalnu transfor­

maciju, u diskusiji se gotovo u pravilu neizbježno navode katastrofična

iskustva dvadesetog stoljeća koja su iza sebe, poput anđela povijesti,

ostavila stravične ruševine, i time svaki razgovor o nasilju skrenule u

tri smjera. Iako ih Žižek u ovoj knjizi eksplicitno ne spominje, ti smje­

rovi su vidljivi u argumentaciji koju koristi. Riječ je Habermasovom,

Adorno-Horkheimerovom i Balibarovom shvaćanju nasilja: za prvoga

je nasilje u dvadesetom stoljeću (ponajprije totalitarno nasilje) rezul­

tat nedovršenosti prosvjetiteljskog projekta kojeg on u osnovi smatra

pozitivnim emancipacijskim procesom; za dvojac Horkheimer-Adorno

(kojemu bismo danas mogli pribrojiti i Agambena) nasilje je upravo

proizvod samog Prosvjetiteljstva, a za .Balibara (čije teze Žižek obilato

usvaja) nasilje predstavlja srž moderniteta koji je podjednako otvorio

prostor za slobodu kao i opasnost. Preciznije rečeno, za Balibara je

))ultra-objektivno« ili sistemsko nasilje »sastavni dio društvenih uvjeta

204 SLAVOJ ŽIŽEK

Denkverbot, odnosno zabranu zastupanja, pa čak i pomišljanja bilo

kakvog drugog društveno-političkog sustava osim onog liberalno­

-kapitalističkog). Stoga će i teza o nasilju koje se nalazi u samom »srcu

tame« suvremene demokracije, za većinu akademskog osoblja i dalje

ostati predmetom žestoke kritike, kao što je to dosad bio slučaj sa

srodnim Žižekovim tezama, poput one o nužnosti uskrsavanja figure

Lenjina kao suvremenog »heroja« u borbi protiv novog globalnog

imperijalizma. Žižek ne mora posebno obrazlagati stav da je svaka država utemeljena na nasilju (iako to čini referencama na Benjamina,

Schmitta ili Arendt): dovoljno je posegnuti za Starim zavjetom ili bilo

kojim fundamentalnim povijesnim tekstom da bi se ta teza u cijelosti

potvrdila i rasvijetlila, štO on jednim dijelom i čini govoreći o suvreme­

nim implikacijama palestinsko-židovskog sukoba (i predlažući pritom

veoma zanimljivo rješenje za Jeruzalem).

Autorova je pozicija ovdje posve jasna: teror kojim se provodi

subjektivno nasilje kao i naše suosjećanje sa žrtvama, u krajnjoj liniji

služe kao mamac, odnosno veo kojim se prikriva stvarno nasilje i kojim

nas se želi spriječiti da na njega obratimo pažnju. četiri teoretska

zadatka koja se mogu iščitati iz ove knjige i koja Žižek želi poduzeti da

bi ukazao na opasnost udobne i pasivne pozicije koja nas sprečava da

kritički mislimo sastoje se od sljedećih zahtjeva: pokazati kako je »struk­

turalno« nasilje smješteno u samom središtu globalnog kapitalizma,

dekonstruirati medijsku sliku o zločinima, terorizmu i humanitarnim

krizama (koje, baš kao i dobrotvorne organizacije i udruge za ljudska

prava, nisu ništa drugo doli krinke iza kojih se skriva beskrupulozno

ekonomsko izrabljivanje, odnosno ideologija vojne intervencije koja

služi ekonomsko-političkim interesima sprečavajući svaku radikalnu

društveno-političku transformaciju), zatim otkriti istinske uzroke tero­

rističkih napada diljem svijeta, te naposljetku ukazati na činjenicu da se

i rasizam i strah od Drugog nalaze u samom srcu liberalnih i tolerantnih

društava Zapada koja su opsjednuta političkom korektnošću. Nasilje

o NASILJU 205

koje vrši agresor stoga je na paradoksalan način bolje od dobrotvornih

organizacija jer se ono u odnosu na njih ne skriva i odmah pokazuje

svoje pravo lice. Žižekov napad na liberale, dekonstruktiviste i multi­

kulturaliste dolazi sa svih područja: on je jednako utemeljen u filmskoj

domeni (primjeri Dogvillea i Zaselka), teorijsko; literaturi (Hegel,

Benjamin i Balibar), kao i u medijskim fenomenima (»Rat protiv

terora« u Iraku i opsceno američko podzemlje kao simbolički temelj

mučenja koje provode američki vojnici). Kad je riječ o uzrocima nasilja

i terora, trebali bismo se više fokusirati na naizgled »besmislene« i »ira­

cionalne« provale gnjeva (poput onih u Parizu prije nekoliko godina) u

kojima se iskazuje mržnja spram Drugog koja je, nimalo paradoksalno,

posve u skladu s post-političkim multikulturalnim univerzumom tole­

riranja različitosti.

Logika kapitalizma u tolikoj je mjeri totalna da sprečava svaku

mogućnost zamišljanja bilo kakve alternative, a shodno tome i svaku

mogućnost istinski radikalne promjene. Kad je riječ o argumentima

protiv »velike« političke intervencije koja cilja na globalnu transfor­

maciju, u diskusiji se gotovo u pravilu neizbježno navode katastrofična

iskustva dvadesetog stoljeća koja su iza sebe, poput anđela povijesti,

ostavila stravične ruševine, i time svaki razgovor o nasilju skrenule u

tri smjera. Iako ih Žižek u ovoj knjizi eksplicitno ne spominje, ti smje­

rovi su vidljivi u argumentaciji koju koristi. Riječ je Habermasovom,

Adorno-Horkheimerovom i Balibarovom shvaćanju nasilja: za prvoga

je nasilje u dvadesetom stoljeću (ponajprije totalitarno nasilje) rezul­

tat nedovršenosti prosvjetiteljskog projekta kojeg on u osnovi smatra

pozitivnim emancipacijskim procesom; za dvojac Horkheimer-Adorno

(kojemu bismo danas mogli pribrojiti i Agambena) nasilje je upravo

proizvod samog Prosvjetiteljstva, a za .Balibara (čije teze Žižek obilato

usvaja) nasilje predstavlja srž moderniteta koji je podjednako otvorio

prostor za slobodu kao i opasnost. Preciznije rečeno, za Balibara je

))ultra-objektivno« ili sistemsko nasilje »sastavni dio društvenih uvjeta

206 SLAVOJ ŽiŽEK

globalnog kapitalizma i uključuje 'automatsko' stvaranje izdvojenih

i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih«, dok se

»ultra-subjektivno« nasilje odnosi na »novonastale etničke i/ili religijske

(ukratko: rasističke) fundamentalizme«.

Balibar se kritički osvrće na hegelovsko-marksističko shvaćanje

»preobrazbe« nasilja u instrument historijskog uma, snagu koja stva­

ra nove društvene formacije, smatrajući kako se katastrofalna greška

marksizma (vidljiva i u današnjoj raspravi) sastoji upravo u tome što

nije bio u stanju misliti onu vrstu nasilja koju se ne može integrirati u

pripovijest o historijskom napretku. Svojevrsno »čišćenje« takvog argu­

mentadjskog sklopa zbilo se tek u djelima Hannah Arendt (posebice

u eponimnom eseju »0 nasilju«) u kojima se jasno razlikuje politička

moć i puko iskazivanje moći društvenim nasiljem. Ovdje je od ključ­

nog značaja upravo veza između nasilja i revolucije, tema koju Žižek

u knjizi nekoliko puta otvara (govoreči-o jakobindrna, Robespierreu i

Francuskoj revoluciji), ali joj ne posvećuje dovoljno prostora. Naime,

ukoliko se nasilje sve do nedavno nije smatralo ključnim za ostvarenje

dijeva revolucije (teza koju zastupa Arendt i s kojom se vrlo lako slo­

žiti), onda se postavlja pitanje u kojoj se mjeri njegovi današnji oblici

(primjerice, terorizam) moraju pokušati shvatiti analizirajući prije

svega ideološke oblike koji su upotrijebljeni da bi se ono opravdalo.

Ako je u marksističkim terminima nasilje prije sv~ga mišljeno kao

sredstvo za postizanje pravednog (odnosno komunističkog) društva,

onda je ono istovremeno i znak koji ukazuje na »autentičnost« bilo

kojeg revolucionarnog projekta, kao što sa zrncem ironije na jednom

mjestu kaže Fredric Jameson. Suspenzija nasilja stoga znači odustajanje

od političke transformacije projekta, a njegovo prihvaćanje suspenziju

onog etičkog. Ovaj parcijalni povratak marksizmu nipošto nije puka

retorička gesta: korijeni teorijske analize nasilja nalaze se upravo u

ideološkoj dimenziji marksizma, koji je postao temeljem svake buduće

teorije političkoga nasilja. Žižek se u knjizi ne bavi tim pitanjima,

o NASILJU 207

preskačući ovaj ideološki transfer da bi se izravno vratio Benjaminu

i njegovom shvaćanju sile, onako kako je ono izloženo u »Tezama o fl1ozoflji historije« i »Kritici nasilja«.

Nije slučajno da se Žižek na samom kraju knjige ekstenzivno oslanja

na Benjamina. Upućivanje na »božansko nasilje« govori o »herojskom

priznavanju suverenog odlučivanja«; ono bi trebalo biti shvaćeno, sma­

tra Žižek, prije svega kao kataklizmičko, katarzično nasilje suverena

koji djeluje na etički način i u potpunosti je suprotstavljeno stavu koji

nalaže povlačenje iz svijeta (etičkog) djelovanja u svijet pasivnosti. Stoga

se i završna rečenica ove knjige (»Ne činiti ništa ponekad je najnasilnije

što možemo učiniti«) mora shvatiti upravo na tom tragu. Žižek ovdje

s jedne strane zagovara bartlebyjevsku pasivnost (»Radije ne bih«), a

s druge strane polaže nadu u neku vrstu »božanskog nasilja« koje bi

predstavljalo jedinu autentičnu gestu, jedini istinski Događaj na tragu

one poznate Heideggerove rečenice kako nas »još samo jedan Bog

može spasiti«. Ili, kazano Badiouovim riječima, tp znači da »mitsko

nasilje pripada poretku Bitka, a božansko nasilje poretku Događaja«:

ne postoje, kaže Žižek, »objektivni« kriteriji koji bi nam omogućili da

prepoznamo neki čin nasilja kao božanski; »isti onaj čin koji se izvanj­

skom promatraču doima tek kao običan nasilni čin može zapravo biti

božanski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki Drugi koji bi

jamčio za njegovu božansku narav; rizik njegova tumačenja i shvaćanja

kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta.«

Ovdje je Žižek posve jasan: »Subjektivno se nasilje doživljava

naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje 'normalnog' mirnog

stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje

podržava ovaj 'normalan' poredak stvari.« Znači li to da poziv da

budemo pasivni i »ne činimo ništa« zapravo možemo shvatiti u smislu

da »otpor znači predajw<? Kao što je već rečeno, problem s nasiljem

je upravo u tome što se ne radi tek o pukoj »sili« ili nekom vidljivom

činu brutalnosti: Žižekova je knjiga analitično, provokativnp i fl1ozof­

206 SLAVOJ ŽiŽEK

globalnog kapitalizma i uključuje 'automatsko' stvaranje izdvojenih

i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih«, dok se

»ultra-subjektivno« nasilje odnosi na »novonastale etničke i/ili religijske

(ukratko: rasističke) fundamentalizme«.

Balibar se kritički osvrće na hegelovsko-marksističko shvaćanje

»preobrazbe« nasilja u instrument historijskog uma, snagu koja stva­

ra nove društvene formacije, smatrajući kako se katastrofalna greška

marksizma (vidljiva i u današnjoj raspravi) sastoji upravo u tome što

nije bio u stanju misliti onu vrstu nasilja koju se ne može integrirati u

pripovijest o historijskom napretku. Svojevrsno »čišćenje« takvog argu­

mentadjskog sklopa zbilo se tek u djelima Hannah Arendt (posebice

u eponimnom eseju »0 nasilju«) u kojima se jasno razlikuje politička

moć i puko iskazivanje moći društvenim nasiljem. Ovdje je od ključ­

nog značaja upravo veza između nasilja i revolucije, tema koju Žižek

u knjizi nekoliko puta otvara (govoreči-o jakobindrna, Robespierreu i

Francuskoj revoluciji), ali joj ne posvećuje dovoljno prostora. Naime,

ukoliko se nasilje sve do nedavno nije smatralo ključnim za ostvarenje

dijeva revolucije (teza koju zastupa Arendt i s kojom se vrlo lako slo­

žiti), onda se postavlja pitanje u kojoj se mjeri njegovi današnji oblici

(primjerice, terorizam) moraju pokušati shvatiti analizirajući prije

svega ideološke oblike koji su upotrijebljeni da bi se ono opravdalo.

Ako je u marksističkim terminima nasilje prije sv~ga mišljeno kao

sredstvo za postizanje pravednog (odnosno komunističkog) društva,

onda je ono istovremeno i znak koji ukazuje na »autentičnost« bilo

kojeg revolucionarnog projekta, kao što sa zrncem ironije na jednom

mjestu kaže Fredric Jameson. Suspenzija nasilja stoga znači odustajanje

od političke transformacije projekta, a njegovo prihvaćanje suspenziju

onog etičkog. Ovaj parcijalni povratak marksizmu nipošto nije puka

retorička gesta: korijeni teorijske analize nasilja nalaze se upravo u

ideološkoj dimenziji marksizma, koji je postao temeljem svake buduće

teorije političkoga nasilja. Žižek se u knjizi ne bavi tim pitanjima,

o NASILJU 207

preskačući ovaj ideološki transfer da bi se izravno vratio Benjaminu

i njegovom shvaćanju sile, onako kako je ono izloženo u »Tezama o fl1ozoflji historije« i »Kritici nasilja«.

Nije slučajno da se Žižek na samom kraju knjige ekstenzivno oslanja

na Benjamina. Upućivanje na »božansko nasilje« govori o »herojskom

priznavanju suverenog odlučivanja«; ono bi trebalo biti shvaćeno, sma­

tra Žižek, prije svega kao kataklizmičko, katarzično nasilje suverena

koji djeluje na etički način i u potpunosti je suprotstavljeno stavu koji

nalaže povlačenje iz svijeta (etičkog) djelovanja u svijet pasivnosti. Stoga

se i završna rečenica ove knjige (»Ne činiti ništa ponekad je najnasilnije

što možemo učiniti«) mora shvatiti upravo na tom tragu. Žižek ovdje

s jedne strane zagovara bartlebyjevsku pasivnost (»Radije ne bih«), a

s druge strane polaže nadu u neku vrstu »božanskog nasilja« koje bi

predstavljalo jedinu autentičnu gestu, jedini istinski Događaj na tragu

one poznate Heideggerove rečenice kako nas »još samo jedan Bog

može spasiti«. Ili, kazano Badiouovim riječima, tp znači da »mitsko

nasilje pripada poretku Bitka, a božansko nasilje poretku Događaja«:

ne postoje, kaže Žižek, »objektivni« kriteriji koji bi nam omogućili da

prepoznamo neki čin nasilja kao božanski; »isti onaj čin koji se izvanj­

skom promatraču doima tek kao običan nasilni čin može zapravo biti

božanski za one koji u njemu sudjeluju - ne postoji veliki Drugi koji bi

jamčio za njegovu božansku narav; rizik njegova tumačenja i shvaćanja

kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta.«

Ovdje je Žižek posve jasan: »Subjektivno se nasilje doživljava

naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje 'normalnog' mirnog

stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje

podržava ovaj 'normalan' poredak stvari.« Znači li to da poziv da

budemo pasivni i »ne činimo ništa« zapravo možemo shvatiti u smislu

da »otpor znači predajw<? Kao što je već rečeno, problem s nasiljem

je upravo u tome što se ne radi tek o pukoj »sili« ili nekom vidljivom

činu brutalnosti: Žižekova je knjiga analitično, provokativnp i fl1ozof­

208 SLAVOJ ŽiŽEK

ski poticajno štivo zato što dubinski promatra nasilje u širem spektru

njegovih pojavnosti, u onom registru koji običnom akademskom empi­

rijskom promatraču ili medijskom analitičaru svagda ostaje skriven.

Nasilje ukazuje na jedan mnogo dublji, ontološki sudbonosan problem:

može li se iznaći takav oblik subjektivnosti koji će se zasnivati na istinski

revolucionarnom nasilju, nasuprot neautentičnom, ekscesnom i nelegi­

timnom nasilju koje provodi država? Naravno, kao što je poznato, san

o revoluciji bez nasilja je poput sna o »revoluciji bez revolucije«, što je

među prvima na najbrutalniji način shvatio Robespierre.

Ne sastoji li se onda istinski revolucionarna (i autentična) gesta

upravo u »besmislenom«, iracionalnom i nefunkcionaInom nasilju bli­

skom onome o čemu govori Benjamin, nasilju koje nije utemeljeno ni

na kakvim utilitarni m ili ideološkim okvirima i razlozima, nasilju čiji

pokretač ostaje zauvijek nevidljiv? Vra~imo li se na svjetovnu razinu,

pit~je koje se ovdje implicitno postavlja vrlo je često u Zižekovom

opusu i najčešće ima jednoznačan odgovor: treba li samo reformirati

svijet (društveno-politički-ekonomski sustav) ili ga treba radikalno pre­

obraziti? Može li ga se potkopavati iznutra ili ga je potrebno u cijelosti

napustiti i inzistirati na radikalnoj i dramatičnoj preobrazbi? Zižekove

refleksije o Lenjinu i sv. Pavlu na suptilan i manje izravan način nastav­

ljaju se i u ovoj knjizi u kojoj se opetovano tvrdi da »radikal~~.4«:!!!O­

~;:l,i!iJWj.e nije dovoljno »radjkalna<cstoga što nastavlja igratLig.ru

IjberaJnog kaJ!italizma. Suvremena ljevica na različite načine reagira na

hegemoniju globalnog kapitalizma i liberalne demokracije kao njego­

ve političke proteze: ona se može i dalje nastaviti boriti za promjene

unutar postojećeg sustava (npr. socijaldemokratski Treći put) ili pak

može ne činiti ništa i čekati »božansko nasilje« koje će pravedničkim

gnjevom (ali bez etičkog stava u pozadini) razoriti temelje nepravednog

svijeta. Već spomenuti paradoks predstavlja kamen smutnje brojnim

Zižekovim kritičarima koji mu, osim nekonzistentnosti, zamjeraju i

to da navodno ne nudi nikakve istinski progresivne ili transformativne

o flAS.LIU 209

alternative, već samo propagira praznu negativnost »aktivnog nihiliz­

ma«. Posve je jasno da takva kritički nastrojena argumentacija proma­

šuje poantu: radi se upravo o tome da »agresivnu pasivnost« pri kojoj

akteri u društvenom prostoru i javnoj sferi djeluju baš zato da se ništa

ne bi promijenilo (prema poznatoj Viscontijevoj maksimi kako se »sve

mora promijeniti da bi sve ostalo isto«) treba zamijeniti »pasivno-agre­

sivnim ponašanjem(! i povlačenjem iz javnog prostora.

Zižekova prilagodba mozonje retorici masovnih medija te radikalna

kritika ideologije neoliberaInog globalnog kapitalizma koju provodi i u

ovoj knjizi (zbog koje je uspio doprijeti do široke publike, ali i izazvati

bijes liberalnih ljevičara) zasniva se na propitivanju načina na koje takva

ideologija (kao »strategija metapolitičke kulturne borbe«) strukturira

društvenu zbilju i postupno se preobražava u novi postmoderni kulturni

sustav u kojem postoji vrlo malo mogućnosti za neku novu socijalistič­

ko-emancipacijsku perspektivu. Trijadi spomenute demokratske ideolo­

gije, političke hegemonije i neoliberaIne ekonomije (kojoj odgovaraju

pripadajući stadiji Imaginarno, Simboličko i Realno), možda bi odsad

trebalo pripojiti i trijadu simboličkog, subjektivnog i sistemskog nasilja

koja na jednak način odražava stupnjeve odnošenja spram društvene

zbilje, stupnjeve u kojima se reflektira nešto mnogo više od uobičajene predodžbe nasilja kao puke nzičke sile ili prinude. Riječ je o nasilju koje

na simbolički način odražava ono Realno, sublimni objekt utjelovljen u

jeziku koji omogućava da se sustav (poput države) reproducira kao čisto

nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim »aktivnog

nihilizma«. Možda je takav nihilizam doista najradikalnije i »najnasilni­

je!! što u današnjoj globalnoj konstelaciji možemo napraviti.

mr. sc. Tonči Valentić

208 SLAVOJ ŽiŽEK

ski poticajno štivo zato što dubinski promatra nasilje u širem spektru

njegovih pojavnosti, u onom registru koji običnom akademskom empi­

rijskom promatraču ili medijskom analitičaru svagda ostaje skriven.

Nasilje ukazuje na jedan mnogo dublji, ontološki sudbonosan problem:

može li se iznaći takav oblik subjektivnosti koji će se zasnivati na istinski

revolucionarnom nasilju, nasuprot neautentičnom, ekscesnom i nelegi­

timnom nasilju koje provodi država? Naravno, kao što je poznato, san

o revoluciji bez nasilja je poput sna o »revoluciji bez revolucije«, što je

među prvima na najbrutalniji način shvatio Robespierre.

Ne sastoji li se onda istinski revolucionarna (i autentična) gesta

upravo u »besmislenom«, iracionalnom i nefunkcionaInom nasilju bli­

skom onome o čemu govori Benjamin, nasilju koje nije utemeljeno ni

na kakvim utilitarni m ili ideološkim okvirima i razlozima, nasilju čiji

pokretač ostaje zauvijek nevidljiv? Vra~imo li se na svjetovnu razinu,

pit~je koje se ovdje implicitno postavlja vrlo je često u Zižekovom

opusu i najčešće ima jednoznačan odgovor: treba li samo reformirati

svijet (društveno-politički-ekonomski sustav) ili ga treba radikalno pre­

obraziti? Može li ga se potkopavati iznutra ili ga je potrebno u cijelosti

napustiti i inzistirati na radikalnoj i dramatičnoj preobrazbi? Zižekove

refleksije o Lenjinu i sv. Pavlu na suptilan i manje izravan način nastav­

ljaju se i u ovoj knjizi u kojoj se opetovano tvrdi da »radikal~~.4«:!!!O­

~;:l,i!iJWj.e nije dovoljno »radjkalna<cstoga što nastavlja igratLig.ru

IjberaJnog kaJ!italizma. Suvremena ljevica na različite načine reagira na

hegemoniju globalnog kapitalizma i liberalne demokracije kao njego­

ve političke proteze: ona se može i dalje nastaviti boriti za promjene

unutar postojećeg sustava (npr. socijaldemokratski Treći put) ili pak

može ne činiti ništa i čekati »božansko nasilje« koje će pravedničkim

gnjevom (ali bez etičkog stava u pozadini) razoriti temelje nepravednog

svijeta. Već spomenuti paradoks predstavlja kamen smutnje brojnim

Zižekovim kritičarima koji mu, osim nekonzistentnosti, zamjeraju i

to da navodno ne nudi nikakve istinski progresivne ili transformativne

o flAS.LIU 209

alternative, već samo propagira praznu negativnost »aktivnog nihiliz­

ma«. Posve je jasno da takva kritički nastrojena argumentacija proma­

šuje poantu: radi se upravo o tome da »agresivnu pasivnost« pri kojoj

akteri u društvenom prostoru i javnoj sferi djeluju baš zato da se ništa

ne bi promijenilo (prema poznatoj Viscontijevoj maksimi kako se »sve

mora promijeniti da bi sve ostalo isto«) treba zamijeniti »pasivno-agre­

sivnim ponašanjem(! i povlačenjem iz javnog prostora.

Zižekova prilagodba mozonje retorici masovnih medija te radikalna

kritika ideologije neoliberaInog globalnog kapitalizma koju provodi i u

ovoj knjizi (zbog koje je uspio doprijeti do široke publike, ali i izazvati

bijes liberalnih ljevičara) zasniva se na propitivanju načina na koje takva

ideologija (kao »strategija metapolitičke kulturne borbe«) strukturira

društvenu zbilju i postupno se preobražava u novi postmoderni kulturni

sustav u kojem postoji vrlo malo mogućnosti za neku novu socijalistič­

ko-emancipacijsku perspektivu. Trijadi spomenute demokratske ideolo­

gije, političke hegemonije i neoliberaIne ekonomije (kojoj odgovaraju

pripadajući stadiji Imaginarno, Simboličko i Realno), možda bi odsad

trebalo pripojiti i trijadu simboličkog, subjektivnog i sistemskog nasilja

koja na jednak način odražava stupnjeve odnošenja spram društvene

zbilje, stupnjeve u kojima se reflektira nešto mnogo više od uobičajene predodžbe nasilja kao puke nzičke sile ili prinude. Riječ je o nasilju koje

na simbolički način odražava ono Realno, sublimni objekt utjelovljen u

jeziku koji omogućava da se sustav (poput države) reproducira kao čisto

nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim »aktivnog

nihilizma«. Možda je takav nihilizam doista najradikalnije i »najnasilni­

je!! što u današnjoj globalnoj konstelaciji možemo napraviti.

mr. sc. Tonči Valentić

KAZALO

A Abu Ghraib, zatvor u Iraku, 143,

145-147 Abu Hanifa, imam 123 Acadian Ambulance Company 85 acheronta movebo 132, 141, 143 Ad-Dustour, novine 94 Adorno, Theodor W. 10,46 Afrika, glad 21 Agamben, Giorgio 80 agresija kao "životna sila" 57 Ahmatova, Ana (Ana Andrejevna

Gumiljova rod. Gorenko) 10 Ahmedinedžad, Mahmud (iransIri pred­

sjednik) 33, 94 AIDS 36,150 al-Jazeera IV 43 al-Hilali, šeik 91-92 altruizam 75 Alžir 106 američko-meksička granica 87 Amery, Jean 156 Amis, Manin 47 Amiši 74, 122 amour-rk-soi (prirodna ljubav spram

sebe) 79 amour-propre (pervertirano preferiranje

sebe u odnosu na druge) 79 anti-crnačko nasilje 145 Antigona (Sofoklova tragedija) 61-62, 161 anti-imigracijska politika 40 anti-kršćanstvo 91 anti-rasizam 98 antisemitizam

muslimansIri 91-92

nacistički 69, 85 pogromi 59 aparthejd 22, 29 Apokalipsa sada (fllm) 146 apstraktna univerz.alnost 18, 125-126,

129 Arendt, Hannah 45,206 aristotelizam 57 asketizam 77-78 ateizam 108, 112-114, 116-117 "aton;Uni" svjetovi (monrk arone) 30, 34 sv. Augustin

Ispovijesti 76 Auschwitz-Birkenau, koncentracijski

logor u Poljskoj 10, 94 autonomija 64, 120-121, 124, 162, 165 autopoiesis 20 autoritet (hijerarhijski) 20

8 Badiou, Alain 31, 34, 69, 105, 127, 131,

164, 177 Bagdad, Irak 80-81 Balibar, Etienne 18, 203, 205-206 Barak, Ehud 188 barbarizam 119 Bataille, Georges 25 Beauvoir, Simone de: Amerika iz dana u

dan 63-64, 184 Begin, Menachem 101, 188 Belgijski Kongo, holokaust 18 Ben-Gurion, David 101 Benjamin, Walter 15,46, 118, 147-148,

156, 162-166,169,204-205, 207-208

Bennett, Williafl\ 86-88 Bergman, Ingmar 52 Berija, Lavrentij 44 Berlinski zid 87-88 beskućništvo ll, 18, 206 "besmisleno" nasilje 69 Bijeg iz... (niz Almova) 186 bijes 156, 160 bio-politika 39-40 Bjegunac (Aim) 170 Blair, Tony 97 blasfemija 91

38,43,51,43,64,139,169, 190

bombardiranje: individualne nasuprot masovnim žrtvama 42

Botox injekcije 122 božansko nasilje 15, 148-149, 153,

156, 162-167, 169, 190,203, 207-208

Burbonci 111 buržoazija 14, 126 brak djece 122, 124 Brecht, Bertolt 37, 100, 107-108, 135,

171,176, 182, 194 Brown, John 136 budizam 23, 50, 75 Buharin, Nikolaj 46, 158 birokracija 20 borba protiv kapitalizma 20 burza 17 Bush, George W. 97-98, 143, 145,

147 Buder, 'udith 123

e Cameron, David 76 Carnegie, Andrew 23, 5 cenzura 71, 88 Cezar, Julije 61 Chesterton, G. K. 28, 57, 152-153, 183 Chomsky, Noam 42

o NASILJU 211

Christie, Agatha: "Ubojstvo u staji" 173 Chrzanow, Poljska 103 Churchill, Sir Winston 34 cionisti 95 Compass, nadzornik 84 Coppola, Francis F. 146 Covington, Louisiana 85 Cruise, Tom 145 Crveni kOd 145 Crveni teror (1919) 162 Cuar6n, Alfonso 29

Č čedomorstvo 122 Članak 133 kaznenog zakona (u bivšoj

Jugoslaviji) 133 čokoladni laksativ 24, 40, 42 čudo 161

D Dalaj-lama 75 Danton, Georges 166 Darwin, Charles 113 Davidson, Donald 72,185 Davis, Andrew 170 Davos, Švicarska 19,37 De Niro, Robert 170 de-negacija 86 Deleuze, Gilles 52, 109, 129 rklezijanizam 46 demokracija 29,33,80,87, 119, 127,

142-143,147,178,204,208 Danska 53-54, 92-93, 97, 112 Dershowitz, Alan 42 Descartes, Rene 120, 189 desničarske stranke 86, 176, 188 dizajn 21 Detroit, neredi iz 1967. 82 dijalog 20-21, 69, 93, 99,106,177 Djeca čovječanstva (AIm) 29 dostojanstvo osobe 45.64,101,143.

147

KAZALO

A Abu Ghraib, zatvor u Iraku, 143,

145-147 Abu Hanifa, imam 123 Acadian Ambulance Company 85 acheronta movebo 132, 141, 143 Ad-Dustour, novine 94 Adorno, Theodor W. 10,46 Afrika, glad 21 Agamben, Giorgio 80 agresija kao "životna sila" 57 Ahmatova, Ana (Ana Andrejevna

Gumiljova rod. Gorenko) 10 Ahmedinedžad, Mahmud (iransIri pred­

sjednik) 33, 94 AIDS 36,150 al-Jazeera IV 43 al-Hilali, šeik 91-92 altruizam 75 Alžir 106 američko-meksička granica 87 Amery, Jean 156 Amis, Manin 47 Amiši 74, 122 amour-rk-soi (prirodna ljubav spram

sebe) 79 amour-propre (pervertirano preferiranje

sebe u odnosu na druge) 79 anti-crnačko nasilje 145 Antigona (Sofoklova tragedija) 61-62, 161 anti-imigracijska politika 40 anti-kršćanstvo 91 anti-rasizam 98 antisemitizam

muslimansIri 91-92

nacistički 69, 85 pogromi 59 aparthejd 22, 29 Apokalipsa sada (fllm) 146 apstraktna univerz.alnost 18, 125-126,

129 Arendt, Hannah 45,206 aristotelizam 57 asketizam 77-78 ateizam 108, 112-114, 116-117 "aton;Uni" svjetovi (monrk arone) 30, 34 sv. Augustin

Ispovijesti 76 Auschwitz-Birkenau, koncentracijski

logor u Poljskoj 10, 94 autonomija 64, 120-121, 124, 162, 165 autopoiesis 20 autoritet (hijerarhijski) 20

8 Badiou, Alain 31, 34, 69, 105, 127, 131,

164, 177 Bagdad, Irak 80-81 Balibar, Etienne 18, 203, 205-206 Barak, Ehud 188 barbarizam 119 Bataille, Georges 25 Beauvoir, Simone de: Amerika iz dana u

dan 63-64, 184 Begin, Menachem 101, 188 Belgijski Kongo, holokaust 18 Ben-Gurion, David 101 Benjamin, Walter 15,46, 118, 147-148,

156, 162-166,169,204-205, 207-208

Bennett, Williafl\ 86-88 Bergman, Ingmar 52 Berija, Lavrentij 44 Berlinski zid 87-88 beskućništvo ll, 18, 206 "besmisleno" nasilje 69 Bijeg iz... (niz Almova) 186 bijes 156, 160 bio-politika 39-40 Bjegunac (Aim) 170 Blair, Tony 97 blasfemija 91

38,43,51,43,64,139,169, 190

bombardiranje: individualne nasuprot masovnim žrtvama 42

Botox injekcije 122 božansko nasilje 15, 148-149, 153,

156, 162-167, 169, 190,203, 207-208

Burbonci 111 buržoazija 14, 126 brak djece 122, 124 Brecht, Bertolt 37, 100, 107-108, 135,

171,176, 182, 194 Brown, John 136 budizam 23, 50, 75 Buharin, Nikolaj 46, 158 birokracija 20 borba protiv kapitalizma 20 burza 17 Bush, George W. 97-98, 143, 145,

147 Buder, 'udith 123

e Cameron, David 76 Carnegie, Andrew 23, 5 cenzura 71, 88 Cezar, Julije 61 Chesterton, G. K. 28, 57, 152-153, 183 Chomsky, Noam 42

o NASILJU 211

Christie, Agatha: "Ubojstvo u staji" 173 Chrzanow, Poljska 103 Churchill, Sir Winston 34 cionisti 95 Compass, nadzornik 84 Coppola, Francis F. 146 Covington, Louisiana 85 Cruise, Tom 145 Crveni kOd 145 Crveni teror (1919) 162 Cuar6n, Alfonso 29

Č čedomorstvo 122 Članak 133 kaznenog zakona (u bivšoj

Jugoslaviji) 133 čokoladni laksativ 24, 40, 42 čudo 161

D Dalaj-lama 75 Danton, Georges 166 Darwin, Charles 113 Davidson, Donald 72,185 Davis, Andrew 170 Davos, Švicarska 19,37 De Niro, Robert 170 de-negacija 86 Deleuze, Gilles 52, 109, 129 rklezijanizam 46 demokracija 29,33,80,87, 119, 127,

142-143,147,178,204,208 Danska 53-54, 92-93, 97, 112 Dershowitz, Alan 42 Descartes, Rene 120, 189 desničarske stranke 86, 176, 188 dizajn 21 Detroit, neredi iz 1967. 82 dijalog 20-21, 69, 93, 99,106,177 Djeca čovječanstva (AIm) 29 dostojanstvo osobe 45.64,101,143.

147

212 SLAVOJ ŽiŽEK

disidentstvo 42, 98, 137, 142 Dobre vibracije, tvrtka u San Franciscu

31 "dobro"rioše" nasilje 56 dobrotvorstvo 18.23-24,31,36,

204-205 Dogvilk (film) 159.205 dominacija 7.14,35,62·63, 114, 121,

124·125, 127 Donskoi, Mark 46 Dostojevski, Fjodor M.: Braća

KaramtlZOvi 115 Drugi 31. 40-41, 47,51·53, 72, 74,

77-79,83,97, 113, 124, 165·167 društveni život, orudenje od njega 22,

54, 125, 134, 170 društvene veze, dezintegracija 28, 136 društvena stvarnost 16-17, 127 društvena odgovornost 19, 21, 23 društveno nasilje 36, 63, 138,206 države

zasnovane na "utemeijujućem zloči­nu" 99 suverenost 100

država blagostanja 118, 190 duhovnost 23, 124 Dupuy, Jean-Pierre 76, 185-186

Df diihad 106

E eBay 19 Efekt okidala (film) 186 egaliberte 127 egalitarizam 79. 156 egoizam 31, 58. 75. 79-80, 88 Eisler. Hans 46 ekološka katastrofa 39,81 ekolozi 155 ekonomski sustav 7, 26, 202, 208 eksploatacija 14,24,92, 118, 125, 127.

emancipacijska borba 131·132 emancipacijsko nasilje 169 emocionalno-etički odgovor 41 Engels, Friedrich 11-12, 162, 192 eros 25, 154, 191 "etički odbori" 180 etički standardi 55, 115, 145 eurocentrizam 131 Europa ll, 46, 48, 54, 72, 87, 89, 92,

95-97, Ill, 117, 123, 131,138 Europska unija 87

F Faliaci, Oriana 96-98, 188 Faludža, Irak 43 Falwell, Jerry 151 fanatizam, rasistički, religijski, seksualni

35, 73 fašizam 98, 155 fatička zajednicaJfunkcija 68-69 FBI 47 Februarska revolucija (1917) 155 feminizam 127 fetišističko poricanje 48-49 fetišizam robe 125 filantropija 24 Finkielkraut, Alain 68, 98, 156 Fisk, Robert 103 fizičko nasilje 14-15,62,66,203 fleksibilnost 20 Ford, Harrison 170 Foster, Jodie 170 Foucault, Michel 125, 129 Francuska revolucija (1789) 155 Francuska revolucija (1792) 155,162 Francuska revolucija (1848) 111, 130 Francuska

nemiri u predgrađima 2005. 15, 65-67, 69, 98, 169 studentski nemiri 1968. 22, 65

Freud, Sigmund problem bližnjeg 51

san o Irminoj injekciji 149 Tumačenje mova 141

Friedman, Thomas 19,21 Fukuyama, Francis 87, 119, 155 fundamentalizam

libetalni komunisti i bijesni funda­mentalisti 36

religijsko fundamentalističko nasilje 18, 21

G Gaiman, Neil 52 Gates, Bill ll, 19-20,23-25 Gaulle, Charles de (general) 106 Gaza, pojas 94, 103-104 Gissin, Raanan 95 glazba, i Auschwitz 10 globalno informacijsko selo 53 globalna revolucija 21 globalno zatopljenje 81 globalizacija

ekonomska 74, 88, 126 kapitalistička 18-19, 22, 100, 155, 204-208

Glucksmann, Andre: Dostofevski a Manhattan 115

Google 19 Gorbačov, Mihail 44 Gorky triwgija (filmska serija) 46-47 Gospodar-Označitelj 34, 55-56, 71

Gray, John 71 Greengrass, Paul 151 Guantanamo, zaljev, zatvorenici lišeni

svih prava 40 Guevara, Che167-168 Gvatemala II

H Ha'aretz, novine 68, 98, 188 Habermas, Jiirgen 45, 183, 191,205 Haeckel, Ernst 113

Haganah 101

o NASILJU 213

Haifa,Izraeil03 hainamoration 168 hakeri 20 Harris, Sam: The end ofFaith 41·43 Hayek, Friedrich 77 Hecht, Ben: "Pismo palestinskim terori­

stima" 101 hedonizam 29, 54, 116 Hegel, Georg Friedrich W. 13" 18,33,

55,71, 124. 126-130, 157, 191, 202,205

hegelijanstvo 28, 119, 129, 160 Heidegger, Martin 7" 60-62, 71, 154,

166,207 Heraklit 62 hermeneutičko iskušenje 67. 128 hermeneutika sumnje 160-161 Hermlin, Stephan 45 Higgsovo polje 174-175 hijerarhija 20,76, 155 Himmler, Heinrich 192 hipokrizija ll, 127 historijski identitet 40 Hitchcock, Alfred 148, 150, 181 Hitchens, Christopher 146 Hitler, Adolf 44,74,94-95, 171·172,

192 Hladni rat 48, 118 Holderlin, Friedrich 62 holokaust 9, 18,40, 93-96, 102-103,

150, 179, 188 Homeini, Ajatolah 50 Homer 154 Homini sacer (ljudi isključeni iz pravnog

poretka) 41. 80, 163-164 Homo sacer (sveto biće) 40 homofobija 143 homoseksualnost n. 29, 32, 114, 143 Houellebecq, Michel 35 humanitarne kampanje 36 humanitarne krize 8, 21, 204 Hume, David 116

212 SLAVOJ ŽiŽEK

disidentstvo 42, 98, 137, 142 Dobre vibracije, tvrtka u San Franciscu

31 "dobro"rioše" nasilje 56 dobrotvorstvo 18.23-24,31,36,

204-205 Dogvilk (film) 159.205 dominacija 7.14,35,62·63, 114, 121,

124·125, 127 Donskoi, Mark 46 Dostojevski, Fjodor M.: Braća

KaramtlZOvi 115 Drugi 31. 40-41, 47,51·53, 72, 74,

77-79,83,97, 113, 124, 165·167 društveni život, orudenje od njega 22,

54, 125, 134, 170 društvene veze, dezintegracija 28, 136 društvena stvarnost 16-17, 127 društvena odgovornost 19, 21, 23 društveno nasilje 36, 63, 138,206 države

zasnovane na "utemeijujućem zloči­nu" 99 suverenost 100

država blagostanja 118, 190 duhovnost 23, 124 Dupuy, Jean-Pierre 76, 185-186

Df diihad 106

E eBay 19 Efekt okidala (film) 186 egaliberte 127 egalitarizam 79. 156 egoizam 31, 58. 75. 79-80, 88 Eisler. Hans 46 ekološka katastrofa 39,81 ekolozi 155 ekonomski sustav 7, 26, 202, 208 eksploatacija 14,24,92, 118, 125, 127.

emancipacijska borba 131·132 emancipacijsko nasilje 169 emocionalno-etički odgovor 41 Engels, Friedrich 11-12, 162, 192 eros 25, 154, 191 "etički odbori" 180 etički standardi 55, 115, 145 eurocentrizam 131 Europa ll, 46, 48, 54, 72, 87, 89, 92,

95-97, Ill, 117, 123, 131,138 Europska unija 87

F Faliaci, Oriana 96-98, 188 Faludža, Irak 43 Falwell, Jerry 151 fanatizam, rasistički, religijski, seksualni

35, 73 fašizam 98, 155 fatička zajednicaJfunkcija 68-69 FBI 47 Februarska revolucija (1917) 155 feminizam 127 fetišističko poricanje 48-49 fetišizam robe 125 filantropija 24 Finkielkraut, Alain 68, 98, 156 Fisk, Robert 103 fizičko nasilje 14-15,62,66,203 fleksibilnost 20 Ford, Harrison 170 Foster, Jodie 170 Foucault, Michel 125, 129 Francuska revolucija (1789) 155 Francuska revolucija (1792) 155,162 Francuska revolucija (1848) 111, 130 Francuska

nemiri u predgrađima 2005. 15, 65-67, 69, 98, 169 studentski nemiri 1968. 22, 65

Freud, Sigmund problem bližnjeg 51

san o Irminoj injekciji 149 Tumačenje mova 141

Friedman, Thomas 19,21 Fukuyama, Francis 87, 119, 155 fundamentalizam

libetalni komunisti i bijesni funda­mentalisti 36

religijsko fundamentalističko nasilje 18, 21

G Gaiman, Neil 52 Gates, Bill ll, 19-20,23-25 Gaulle, Charles de (general) 106 Gaza, pojas 94, 103-104 Gissin, Raanan 95 glazba, i Auschwitz 10 globalno informacijsko selo 53 globalna revolucija 21 globalno zatopljenje 81 globalizacija

ekonomska 74, 88, 126 kapitalistička 18-19, 22, 100, 155, 204-208

Glucksmann, Andre: Dostofevski a Manhattan 115

Google 19 Gorbačov, Mihail 44 Gorky triwgija (filmska serija) 46-47 Gospodar-Označitelj 34, 55-56, 71

Gray, John 71 Greengrass, Paul 151 Guantanamo, zaljev, zatvorenici lišeni

svih prava 40 Guevara, Che167-168 Gvatemala II

H Ha'aretz, novine 68, 98, 188 Habermas, Jiirgen 45, 183, 191,205 Haeckel, Ernst 113

Haganah 101

o NASILJU 213

Haifa,Izraeil03 hainamoration 168 hakeri 20 Harris, Sam: The end ofFaith 41·43 Hayek, Friedrich 77 Hecht, Ben: "Pismo palestinskim terori­

stima" 101 hedonizam 29, 54, 116 Hegel, Georg Friedrich W. 13" 18,33,

55,71, 124. 126-130, 157, 191, 202,205

hegelijanstvo 28, 119, 129, 160 Heidegger, Martin 7" 60-62, 71, 154,

166,207 Heraklit 62 hermeneutičko iskušenje 67. 128 hermeneutika sumnje 160-161 Hermlin, Stephan 45 Higgsovo polje 174-175 hijerarhija 20,76, 155 Himmler, Heinrich 192 hipokrizija ll, 127 historijski identitet 40 Hitchcock, Alfred 148, 150, 181 Hitchens, Christopher 146 Hitler, Adolf 44,74,94-95, 171·172,

192 Hladni rat 48, 118 Holderlin, Friedrich 62 holokaust 9, 18,40, 93-96, 102-103,

150, 179, 188 Homeini, Ajatolah 50 Homer 154 Homini sacer (ljudi isključeni iz pravnog

poretka) 41. 80, 163-164 Homo sacer (sveto biće) 40 homofobija 143 homoseksualnost n. 29, 32, 114, 143 Houellebecq, Michel 35 humanitarne kampanje 36 humanitarne krize 8, 21, 204 Hume, David 116

214 SLAVOJ ŽiŽEK

Huntington, Samuel 118-119, 147 Hussein, Saddam 144

IBM 19 ideološko nasilje 15, 17 Ilijada (Homerova) 154 iluzija 22,36,41-42,117,127,162 imaginacija 120 imigranti 29-30, 40, 70, 110 imperijalizam 54, 98-99, 125, 139, 204 incest 122, 161 indijska duhovnost 124 individualizam 75 industrijska proizvodnja 20 informacija, slobodan protok 21 institucija, nesvjesno 140 Institut Serbski, Moskva 42 Intel 19 interakcija, spontana 20 internet 22, 34 intersubjektivnost 31, 56

Irački rat 8 ° Irak 53, 80, 110, 112,205 Iran 92 Irving, David 93 Irving, John: A Prayer.for Owen Meany

135 islam

i europski ustav 97 globalno širenje 50 slavljen kao velika religija ljubavi i tolerancije 97

istina 9, 70-72, 120 Istočna fronta 103 Istočna Ukrajina 103 Izrael ,

fetišističko poricanje 105 politika prema Palestincima 94-95 savez Amerike i Izraela 107 vlastita legitimacija 107

izraelska vojska 94

Izraelske obrambene snage (lOS) 94 Izraelsko-američki savez 107 izraelsko-palestinski sukob 103-104

Jakobson, Roman 68-69 James, P. D.: Djeca čovječanstva 29 jansenizam 165 Japan 135 javna aktivnost 121 javno 120-121 jednakost 127 Jeljcin, Boris 134 Jeruzalem 94, 104, 107-108,204 jesen 1989. 87 jezik

fatička komunikacija 65 jezično nasilje 61 nametanje Gospodara-Označitelja

55-56 Job 149-150 John, Elton 114 judaizam 117 judeo-kršćanska permutacija bijesa 154 Jugoslavija 133, 137 Jutro u Americi (radijski program) 86 Južna Afrika, aparthejd 22 Jyllands-Posten 53

K Kabul 81 Kafka, Franz 158 Kaganovič, Lazar 44 Kambodža, bombardiranje 42 Kang Ho-yung 72-73 Kant, Immanuel 48, 51, 57, 82, 90, 96,

99, 120-121, 161-162, 165, 167 ill\i

kapitalisti 25 "iJJ!kapitalistička dinamika 28, 82-83, 171

kapitalizam "besvjetovni karakter" 71 dominacija kasnog kapitalizma 35

fundamentalno sistemsko nasilje 17 globalni 18-19,22, 100,201, 204, 206,

208-209 kartezijanstvo 120, 123 Kassovirz, Mathieu 184 kastrati 60 Katolička crkva i pedofilija 140-141 Kennedy, John F. 34 KGB42 Kierkegaard, S0ren 168 Kina 106, 171 King, Rodney 82, 184 Kissinger, Henry 42 klasne razlike 138 Klee, Paul: Angelus Novus 148 Klub boraca (film) 106 kOd diskrecije 52, 54 Koepp, David 186 Koestler, Arthur 102 kognitivno mapiranje 67, 69 kolonijalizam, kolonizacija 95-96, 105,

124 kompjutori 11, 24 komunikacija 21,54-56,65,69,203 komunitarizam 75 komunizam 20, 45, 98, 113, 155, 202 Kongo, kriza 8, 18-19, 150 Kongres SAD-a 110 konzervativci, britanski i Rawlsova teori­

ja pravednosti 76 Korejski rat 72 kozmetički implantati 122 Krabbe, Jeroen 170 "kraj povijesti" 87, 119 kreativnost 22, 120 Krist 59, 91, 93, 114, 150, 158, 192 kršćanstvo 91,97,99,117,153,158,

168 Ku Klux Klan 141, 147 "kuća bitka" 7, 60, 191 kultura 20, 118-127 Kulturarbeit 72

o NASILJU 215

Kulturna revolucija 171 kulturni identitet 40, 74, 88, 97 kulturni imperijalizam 98-99, 139 kupci 21, 28 kvantna fizika 174

L Lacan, Jacques

"Ime oca" 146 "Kant avec Sade" 161 problematična narav "ljubavi spram bližnjeg" 51 zrcalni stadij 171

Laclau, Ernesto 61 latinoamerički populizam 155 le Breton, Yves 116 Lefort, Claude 126 Leibniz, Gottfried W. 33 Lemberg, Zapadna Ukrajina 103 Lenjin, Vladimir 12-13,204,208 lenjingradski zatvor 10 Leopold II, belgijski kralj 18 Levi Strauss, Claude 127 Levi, Primo 132, 179 Levinas, Emmanuel 51, 56 Levy, Gideon 188 liberali 15,65,70,73,90-91,97-98,

111, 120 liberalizam 90, 98, 119, 121-125, 152 liberalna tolerancija 15, 40, 108-109 liberalni komunisti 19-24,36-37, 180,

202 Liberija 81 Linksfaschismus 191 Locke, John 156 Lomeći valove (film) 159 Londonska burza 17 Los Angeles, neredi 1992. 82, 184 Loski, Andrej (i obitelj) 14-15 Louisiana 81 Lovecraft, H. P. 27 Lubanja i kosti, tajno društvo na Yaleu

214 SLAVOJ ŽiŽEK

Huntington, Samuel 118-119, 147 Hussein, Saddam 144

IBM 19 ideološko nasilje 15, 17 Ilijada (Homerova) 154 iluzija 22,36,41-42,117,127,162 imaginacija 120 imigranti 29-30, 40, 70, 110 imperijalizam 54, 98-99, 125, 139, 204 incest 122, 161 indijska duhovnost 124 individualizam 75 industrijska proizvodnja 20 informacija, slobodan protok 21 institucija, nesvjesno 140 Institut Serbski, Moskva 42 Intel 19 interakcija, spontana 20 internet 22, 34 intersubjektivnost 31, 56

Irački rat 8 ° Irak 53, 80, 110, 112,205 Iran 92 Irving, David 93 Irving, John: A Prayer.for Owen Meany

135 islam

i europski ustav 97 globalno širenje 50 slavljen kao velika religija ljubavi i tolerancije 97

istina 9, 70-72, 120 Istočna fronta 103 Istočna Ukrajina 103 Izrael ,

fetišističko poricanje 105 politika prema Palestincima 94-95 savez Amerike i Izraela 107 vlastita legitimacija 107

izraelska vojska 94

Izraelske obrambene snage (lOS) 94 Izraelsko-američki savez 107 izraelsko-palestinski sukob 103-104

Jakobson, Roman 68-69 James, P. D.: Djeca čovječanstva 29 jansenizam 165 Japan 135 javna aktivnost 121 javno 120-121 jednakost 127 Jeljcin, Boris 134 Jeruzalem 94, 104, 107-108,204 jesen 1989. 87 jezik

fatička komunikacija 65 jezično nasilje 61 nametanje Gospodara-Označitelja

55-56 Job 149-150 John, Elton 114 judaizam 117 judeo-kršćanska permutacija bijesa 154 Jugoslavija 133, 137 Jutro u Americi (radijski program) 86 Južna Afrika, aparthejd 22 Jyllands-Posten 53

K Kabul 81 Kafka, Franz 158 Kaganovič, Lazar 44 Kambodža, bombardiranje 42 Kang Ho-yung 72-73 Kant, Immanuel 48, 51, 57, 82, 90, 96,

99, 120-121, 161-162, 165, 167 ill\i

kapitalisti 25 "iJJ!kapitalistička dinamika 28, 82-83, 171

kapitalizam "besvjetovni karakter" 71 dominacija kasnog kapitalizma 35

fundamentalno sistemsko nasilje 17 globalni 18-19,22, 100,201, 204, 206,

208-209 kartezijanstvo 120, 123 Kassovirz, Mathieu 184 kastrati 60 Katolička crkva i pedofilija 140-141 Kennedy, John F. 34 KGB42 Kierkegaard, S0ren 168 Kina 106, 171 King, Rodney 82, 184 Kissinger, Henry 42 klasne razlike 138 Klee, Paul: Angelus Novus 148 Klub boraca (film) 106 kOd diskrecije 52, 54 Koepp, David 186 Koestler, Arthur 102 kognitivno mapiranje 67, 69 kolonijalizam, kolonizacija 95-96, 105,

124 kompjutori 11, 24 komunikacija 21,54-56,65,69,203 komunitarizam 75 komunizam 20, 45, 98, 113, 155, 202 Kongo, kriza 8, 18-19, 150 Kongres SAD-a 110 konzervativci, britanski i Rawlsova teori­

ja pravednosti 76 Korejski rat 72 kozmetički implantati 122 Krabbe, Jeroen 170 "kraj povijesti" 87, 119 kreativnost 22, 120 Krist 59, 91, 93, 114, 150, 158, 192 kršćanstvo 91,97,99,117,153,158,

168 Ku Klux Klan 141, 147 "kuća bitka" 7, 60, 191 kultura 20, 118-127 Kulturarbeit 72

o NASILJU 215

Kulturna revolucija 171 kulturni identitet 40, 74, 88, 97 kulturni imperijalizam 98-99, 139 kupci 21, 28 kvantna fizika 174

L Lacan, Jacques

"Ime oca" 146 "Kant avec Sade" 161 problematična narav "ljubavi spram bližnjeg" 51 zrcalni stadij 171

Laclau, Ernesto 61 latinoamerički populizam 155 le Breton, Yves 116 Lefort, Claude 126 Leibniz, Gottfried W. 33 Lemberg, Zapadna Ukrajina 103 Lenjin, Vladimir 12-13,204,208 lenjingradski zatvor 10 Leopold II, belgijski kralj 18 Levi Strauss, Claude 127 Levi, Primo 132, 179 Levinas, Emmanuel 51, 56 Levy, Gideon 188 liberali 15,65,70,73,90-91,97-98,

111, 120 liberalizam 90, 98, 119, 121-125, 152 liberalna tolerancija 15, 40, 108-109 liberalni komunisti 19-24,36-37, 180,

202 Liberija 81 Linksfaschismus 191 Locke, John 156 Lomeći valove (film) 159 Londonska burza 17 Los Angeles, neredi 1992. 82, 184 Loski, Andrej (i obitelj) 14-15 Louisiana 81 Lovecraft, H. P. 27 Lubanja i kosti, tajno društvo na Yaleu

216 SLAVOJ ŽiŽEK

145 Lu; IX i Luj XVI (franc. kraljevi) 116,

166 Lukrecije: De rerum natura 116 Lynch, David 144

LJ ljevičarski fušizam 155 ljubav 31-32,35,47,51-52,79,

167-168 Ljubljana, Slovenija 110 ljubomora 26, 85, 158 ljudska prava 33,40, 124-125, 129,204 ljevičari 15,48, 139,209

M Maisrre, Joseph de 99 Malinowski, Bronislaw 68 Malnuit, Olivier 21 Malo dohrih ljudi (film) 145 Mao Zedong 155, 171 Mapplethorpe, Robert 144 marksizam 99, 206 Marx, Karlll-12, 16-17, 22, 80, Ill,

125-126, 128-129 masturbacija 31-32 McLuhan, Marshall 68 međunarodne kompanije, Južna Afrika

22 »mehanizacija uma" 185 Meksiko, kapitalistička globalizacija 18 melankolija 78 Melenkov, Andrej i Georgij 45 Mellila, španjolski Maroko 88 Melville, Herman 193 meritokracija 156 meta-lingvistička funkcija 69 Meyer, Nicholas: Sedampostorna otopina

181 Milenijski virus 80 milost 157-160 Milton, John 75

mirisi 139-140 mitsko nasilje 164, 166, 203, 207 Mladina (tjednik) 110-111 moderna 27, 57-58, 71-72 Mojsije 61 monopol 24, 203 Moore, Demi 145 moralna djela 116 Moskva, suđenja 42, 46 Mržnja (mm) 184 mučenje, patnja 41-43, 49, 114, 144,

147,205 Muhamed, prorok, danske karikarure

53-54,90-92, 109-112, 117, 169, 202

Muller, Jean-Marie 55-56 multikulturalizam 89, 98, 118, 123,205 muslimani 8, 21, 30,54,90-93, 107,

109-111, 117, 122-123 Mušaraf, Pervez, general 92

N nacisti 51, 69, 85, 94, 102, 156, 160,

164, 182 nacistička Njemačka 171 nagon za smrti 185, 191 napad ll. rujna

američki vojni ekspanzionizam 107 ikonografija jedanaestog rujna 180 stav desničarskih kršćana 151

napastovanje 39-41,53,84, 169 narcizam 31 "narikače" 84 nasilje

kao "smrtonosna sila" 57 rri tipa nasilja 16

natjecanje 20, 65, 121 navike 132-133 Negri, Toni 20 neokolonijalizam 125 neplodnost 29 neprijatelj

Drugi kao neprijatelj 51 nasilje prema neprijatelju 45-46

netolerancija 36, 40, 109, 118-120, 132 New Orieans, elementarna nepogoda

(2005) 65, 80-85, 169, 202 New York City, uprava 33 New York Times 84 Newark, neredi (1967) 82 nezaposlenost 18, 206 Nicholson, Jack 146 ničeansrvo 157 NietzSche, Friedrich 29-30, 35, 77-78,

129, 156, 160, 174, 192 nihilizam 30, 115, 209 NiplTuck (TV serija) 137-138 Nixon, Richard 106 niže klase 139 NKVD 173 Noite, Ernst 155 nomenklatura 173 Norton, Edward 106 Nova desnica 87

o "objektivni" višak 18 objektivno nasilje

i kapiraliz.am 18 interakcija sa subjektivnim i simbo­lički nasiljem 16 kao sistemsko i simboličko nasilje 7

obrezivanje klitorisa 122, 124, 131 odabrani ljudi 50 okcidentalizam 54 OkIahoma, napad (1995) 79 okrutnost, u odnosu spram ljubavi 167 Olimp, bogovi 91 ontološko nasilje 61, 63 organska hrana 29 orijentalizam 54 Orleanci Ill, 130 Orwell, George 138-139, 190 osveta 102, 154-160

o lIASILJU 217

otvorene granice 89 outsourcing 180

p pacifizam 114 Pakistan: proamerički Mušarafov režim

92 Palestina 10 l, l 06 Palestinci 94-95, 99-101, 103-106, 108,

180, 191 Pariška komuna 129, 162 Parker, Dorothy 69 parni srcoj, izum 22 Parobrodfilozofa 14 partikularnost 130 Pascal, Blaise 99 patriotizam, malograđanski 20 sv. Pavao, 50, 168, 208 pedofilija 140-141 Picasso, Pablo 15 plastična operacija 122, 124 Platon 18 Ples u tami (mm) 159 PLO 106 pljačka 65, 80, 84-85, 88 podjela rada 121 podudaranje supromosti 36 poezija, i Auschwitz 10 poligamija 22 politička dominacija 125 politička korektnost 40, 86 politička sloboda 22, 127 politički protesti 60 politički sustav 204, 208 politike, kulturalizacije 118 Poljska, zahtjev za proglašenjem Krista

poljskim kraljem 91 Porto Alegre sasranci/pokret, Brazil 19,

155 Posljednji sud 165 post-politička bio-politika 39-40, 202 poštovanje 41,45,51,98,109

216 SLAVOJ ŽiŽEK

145 Lu; IX i Luj XVI (franc. kraljevi) 116,

166 Lukrecije: De rerum natura 116 Lynch, David 144

LJ ljevičarski fušizam 155 ljubav 31-32,35,47,51-52,79,

167-168 Ljubljana, Slovenija 110 ljubomora 26, 85, 158 ljudska prava 33,40, 124-125, 129,204 ljevičari 15,48, 139,209

M Maisrre, Joseph de 99 Malinowski, Bronislaw 68 Malnuit, Olivier 21 Malo dohrih ljudi (film) 145 Mao Zedong 155, 171 Mapplethorpe, Robert 144 marksizam 99, 206 Marx, Karlll-12, 16-17, 22, 80, Ill,

125-126, 128-129 masturbacija 31-32 McLuhan, Marshall 68 međunarodne kompanije, Južna Afrika

22 »mehanizacija uma" 185 Meksiko, kapitalistička globalizacija 18 melankolija 78 Melenkov, Andrej i Georgij 45 Mellila, španjolski Maroko 88 Melville, Herman 193 meritokracija 156 meta-lingvistička funkcija 69 Meyer, Nicholas: Sedampostorna otopina

181 Milenijski virus 80 milost 157-160 Milton, John 75

mirisi 139-140 mitsko nasilje 164, 166, 203, 207 Mladina (tjednik) 110-111 moderna 27, 57-58, 71-72 Mojsije 61 monopol 24, 203 Moore, Demi 145 moralna djela 116 Moskva, suđenja 42, 46 Mržnja (mm) 184 mučenje, patnja 41-43, 49, 114, 144,

147,205 Muhamed, prorok, danske karikarure

53-54,90-92, 109-112, 117, 169, 202

Muller, Jean-Marie 55-56 multikulturalizam 89, 98, 118, 123,205 muslimani 8, 21, 30,54,90-93, 107,

109-111, 117, 122-123 Mušaraf, Pervez, general 92

N nacisti 51, 69, 85, 94, 102, 156, 160,

164, 182 nacistička Njemačka 171 nagon za smrti 185, 191 napad ll. rujna

američki vojni ekspanzionizam 107 ikonografija jedanaestog rujna 180 stav desničarskih kršćana 151

napastovanje 39-41,53,84, 169 narcizam 31 "narikače" 84 nasilje

kao "smrtonosna sila" 57 rri tipa nasilja 16

natjecanje 20, 65, 121 navike 132-133 Negri, Toni 20 neokolonijalizam 125 neplodnost 29 neprijatelj

Drugi kao neprijatelj 51 nasilje prema neprijatelju 45-46

netolerancija 36, 40, 109, 118-120, 132 New Orieans, elementarna nepogoda

(2005) 65, 80-85, 169, 202 New York City, uprava 33 New York Times 84 Newark, neredi (1967) 82 nezaposlenost 18, 206 Nicholson, Jack 146 ničeansrvo 157 NietzSche, Friedrich 29-30, 35, 77-78,

129, 156, 160, 174, 192 nihilizam 30, 115, 209 NiplTuck (TV serija) 137-138 Nixon, Richard 106 niže klase 139 NKVD 173 Noite, Ernst 155 nomenklatura 173 Norton, Edward 106 Nova desnica 87

o "objektivni" višak 18 objektivno nasilje

i kapiraliz.am 18 interakcija sa subjektivnim i simbo­lički nasiljem 16 kao sistemsko i simboličko nasilje 7

obrezivanje klitorisa 122, 124, 131 odabrani ljudi 50 okcidentalizam 54 OkIahoma, napad (1995) 79 okrutnost, u odnosu spram ljubavi 167 Olimp, bogovi 91 ontološko nasilje 61, 63 organska hrana 29 orijentalizam 54 Orleanci Ill, 130 Orwell, George 138-139, 190 osveta 102, 154-160

o lIASILJU 217

otvorene granice 89 outsourcing 180

p pacifizam 114 Pakistan: proamerički Mušarafov režim

92 Palestina 10 l, l 06 Palestinci 94-95, 99-101, 103-106, 108,

180, 191 Pariška komuna 129, 162 Parker, Dorothy 69 parni srcoj, izum 22 Parobrodfilozofa 14 partikularnost 130 Pascal, Blaise 99 patriotizam, malograđanski 20 sv. Pavao, 50, 168, 208 pedofilija 140-141 Picasso, Pablo 15 plastična operacija 122, 124 Platon 18 Ples u tami (mm) 159 PLO 106 pljačka 65, 80, 84-85, 88 podjela rada 121 podudaranje supromosti 36 poezija, i Auschwitz 10 poligamija 22 politička dominacija 125 politička korektnost 40, 86 politička sloboda 22, 127 politički protesti 60 politički sustav 204, 208 politike, kulturalizacije 118 Poljska, zahtjev za proglašenjem Krista

poljskim kraljem 91 Porto Alegre sasranci/pokret, Brazil 19,

155 Posljednji sud 165 post-politička bio-politika 39-40, 202 poštovanje 41,45,51,98,109

218 SLAVOJ ŽiŽEK

Pound, Ezra 62 pragmatička kontradikcija 45 pravda 77, 101, 166 prazna gesta 135 pretpostavka 43 princip realnosti 165 privatna inicijativa 23 privatnost 120, 140 Prvi svijet 30, 124,180 Prvi svjetski rat 113 pseudo-hitnost, u vezi s nasiljem II psihoanaliza 71, 173, 185 Psycho (film) 148, 151 Ptice (film) 151 Putin, Vladimir 135

Q Queen, Dr Carol 31-32

R Rabin, Jitzak 106 racionalnost 72. 124 radikalno-emancipatotska politika 39,

174 radnici v. zaposlenici Ranciere, Jacques 126-127 Rand. Ayn 18 rasizam 15, 37,63,87-88,98-99,204 rasne skupine 28 Rat protiv terora 97, 100, 107,205 Rawls, John 76 razmjena robe 125-126 razum 56, 59,66,90,93, 120-121,

152 realni socijalizam 142 Realno 17, 49, 70, 72, 179, 209 realnost 10, 17,75,134 Reiner, Rob 145 religija

"anonimna religija ateizma" 108, 112 nasilje koje se temelji na religiji 21,

114 "partikularne" religije 50 univerzalizam 50-51 zatvorene religijske grupe 67

Remnick, David: Lenin's Tomb 44 represija (Verdriingung) 177 republikanizam 130 revolucionarni teror (1792-4) 155, 162 revolucionarno nasilje 164,208 rezervati prirode 26-27 Rio de Janeiro, pljačkanje 166 Robertson, Pat 151 Robespierre, Maximilien 9, 136,

166-167,179,206,208 rodni identitet 123 rojalizam 111, 130 ropstvo 62 Rorty, Richard 120-121 Rosenberg. EtheUJulius 47 Rousseau, Jean-Jacques 18,75,79 Rusija 14, 134

S sabotiranje, sebe samog 186 Sade, markiz de 161 Said al-Sahaf, Muhammad 80 Said, Edward 54 samoubojstvo 173-174 Sandford, Stella 63 Saramago, Jose 176, 194 Sarkozy, Nicolas 66 Sartre, Jean-Paul: Egzistencijalizam je

humanizam 12 Saudijska Arabija 106 Schoenberg, Arnold 10-11 Schrader, Paul 170 Schumann, Robert: "Humoreska"

141-142 Scorsese, Martin 170 Sebald, W. G. 156-157 segregacija 22, 66, 88-89

seksizam 37 seksualna diskriminacija 15 seksualna lišenost 39 seksualnost 30-31 seksualnost u atonaInom svijetu 30-35

koncept "atonaInog svijeta" 34 senzualnost 78 Shakespeare, William 128, 185 Sharon, Ariel 97 Shelley, Mary: Frankenstein 43-44 Shyamaian, M. Night 26, 280 silovanje 80, 84-85, 91 simbolička učinkovitost 93 simboličko nasilje

u vezi s objektivnim i subjektivnim nasiljem 16, 202 utjelovljeno u jeziku i oblicima 7, 53,55

sindikati 127 Sirija 53, 106 sistemsko nasilje

kapitalističko 7,17-18 objektivni tip nasilja 202-203, 209 veza sa subjektivnim nasiljem 169, 174

Sjedinjene Države 24, 44, 74, 80, 82, 88, 107, 138

Sjeverna Koreja 72-73 Sjever-sjeverozapad (film) 151 sloboda 127, 135-137, 147, 153, 162 slobodan pristup 78 Sloterdijk, Peter 25,51,155-156, 161

Srdžha j vrijeme 154 Slovenija II O-Ill "smijeh iz konzerve" 82 Smith, Adam 20 smre, pobjeda dobra nad zlim 59 smrtnost/besmrtnost 58-59 snufffilmovi 49 socijalizam, sovjetski 48-49 socijalna demokracija 143

O NUILJU 219

socijalna dominacija, veza sa simboličkim

nasiljem 7 socijalni darvinizam 113 Solomon, kralj 108 Somalija 81 Soros, George 19,24-25 'SOVjetski Savez 46,48-49,134, 193 spasenje 116, 158 Spinoza, Baruch 116 spiritualizam 78 spolni čin, ženska odgovornost za njega

187 "spontano" nasilje 56 srednja klasa 30, 138-139 Srednji Istok, sukob 103-104, 106 "sretne devedesete" 87 Staljin, J. V. 44-48, 80

velike čistke (1936-7) 173 staljinizam 46, 173 stara ljevica! desnica 20 Starbucks 11 Stevens, Wallace 10 Stone, Oliver 151 strah 39-40, 47 Stranka poretka Ill, 130 Strelnikoff (rock grupa) III strukturalizam 68 strukturalno nasilje 36 Stvoritelj 61 subjektivno nasilje

"iracionalna" provala nasilja 7 nulto stanje bez nasilja 7

i sistemsko nasilje 169, 174 subjektivnost, narcistička 40 sublimno 82 Sudnji dan 154-155 "sukob civilizacija" 97, 118-119, 147 suniti 112 suradnja 20, 124 suverenost, država 100 Sveučilište Champaign, Illinois 110

218 SLAVOJ ŽiŽEK

Pound, Ezra 62 pragmatička kontradikcija 45 pravda 77, 101, 166 prazna gesta 135 pretpostavka 43 princip realnosti 165 privatna inicijativa 23 privatnost 120, 140 Prvi svijet 30, 124,180 Prvi svjetski rat 113 pseudo-hitnost, u vezi s nasiljem II psihoanaliza 71, 173, 185 Psycho (film) 148, 151 Ptice (film) 151 Putin, Vladimir 135

Q Queen, Dr Carol 31-32

R Rabin, Jitzak 106 racionalnost 72. 124 radikalno-emancipatotska politika 39,

174 radnici v. zaposlenici Ranciere, Jacques 126-127 Rand. Ayn 18 rasizam 15, 37,63,87-88,98-99,204 rasne skupine 28 Rat protiv terora 97, 100, 107,205 Rawls, John 76 razmjena robe 125-126 razum 56, 59,66,90,93, 120-121,

152 realni socijalizam 142 Realno 17, 49, 70, 72, 179, 209 realnost 10, 17,75,134 Reiner, Rob 145 religija

"anonimna religija ateizma" 108, 112 nasilje koje se temelji na religiji 21,

114 "partikularne" religije 50 univerzalizam 50-51 zatvorene religijske grupe 67

Remnick, David: Lenin's Tomb 44 represija (Verdriingung) 177 republikanizam 130 revolucionarni teror (1792-4) 155, 162 revolucionarno nasilje 164,208 rezervati prirode 26-27 Rio de Janeiro, pljačkanje 166 Robertson, Pat 151 Robespierre, Maximilien 9, 136,

166-167,179,206,208 rodni identitet 123 rojalizam 111, 130 ropstvo 62 Rorty, Richard 120-121 Rosenberg. EtheUJulius 47 Rousseau, Jean-Jacques 18,75,79 Rusija 14, 134

S sabotiranje, sebe samog 186 Sade, markiz de 161 Said al-Sahaf, Muhammad 80 Said, Edward 54 samoubojstvo 173-174 Sandford, Stella 63 Saramago, Jose 176, 194 Sarkozy, Nicolas 66 Sartre, Jean-Paul: Egzistencijalizam je

humanizam 12 Saudijska Arabija 106 Schoenberg, Arnold 10-11 Schrader, Paul 170 Schumann, Robert: "Humoreska"

141-142 Scorsese, Martin 170 Sebald, W. G. 156-157 segregacija 22, 66, 88-89

seksizam 37 seksualna diskriminacija 15 seksualna lišenost 39 seksualnost 30-31 seksualnost u atonaInom svijetu 30-35

koncept "atonaInog svijeta" 34 senzualnost 78 Shakespeare, William 128, 185 Sharon, Ariel 97 Shelley, Mary: Frankenstein 43-44 Shyamaian, M. Night 26, 280 silovanje 80, 84-85, 91 simbolička učinkovitost 93 simboličko nasilje

u vezi s objektivnim i subjektivnim nasiljem 16, 202 utjelovljeno u jeziku i oblicima 7, 53,55

sindikati 127 Sirija 53, 106 sistemsko nasilje

kapitalističko 7,17-18 objektivni tip nasilja 202-203, 209 veza sa subjektivnim nasiljem 169, 174

Sjedinjene Države 24, 44, 74, 80, 82, 88, 107, 138

Sjeverna Koreja 72-73 Sjever-sjeverozapad (film) 151 sloboda 127, 135-137, 147, 153, 162 slobodan pristup 78 Sloterdijk, Peter 25,51,155-156, 161

Srdžha j vrijeme 154 Slovenija II O-Ill "smijeh iz konzerve" 82 Smith, Adam 20 smre, pobjeda dobra nad zlim 59 smrtnost/besmrtnost 58-59 snufffilmovi 49 socijalizam, sovjetski 48-49 socijalna demokracija 143

O NUILJU 219

socijalna dominacija, veza sa simboličkim

nasiljem 7 socijalni darvinizam 113 Solomon, kralj 108 Somalija 81 Soros, George 19,24-25 'SOVjetski Savez 46,48-49,134, 193 spasenje 116, 158 Spinoza, Baruch 116 spiritualizam 78 spolni čin, ženska odgovornost za njega

187 "spontano" nasilje 56 srednja klasa 30, 138-139 Srednji Istok, sukob 103-104, 106 "sretne devedesete" 87 Staljin, J. V. 44-48, 80

velike čistke (1936-7) 173 staljinizam 46, 173 stara ljevica! desnica 20 Starbucks 11 Stevens, Wallace 10 Stone, Oliver 151 strah 39-40, 47 Stranka poretka Ill, 130 Strelnikoff (rock grupa) III strukturalizam 68 strukturalno nasilje 36 Stvoritelj 61 subjektivno nasilje

"iracionalna" provala nasilja 7 nulto stanje bez nasilja 7

i sistemsko nasilje 169, 174 subjektivnost, narcistička 40 sublimno 82 Sudnji dan 154-155 "sukob civilizacija" 97, 118-119, 147 suniti 112 suradnja 20, 124 suverenost, država 100 Sveučilište Champaign, Illinois 110

220 SLAVOJ ŽiŽEK

j šijiri 112

T Taksist (fUm) 170 Tarkovski, Andrej 52 "teatar okrutnosti" 144 tehnologija, nova 21,71,80 teror 9,11,46,74,97,107,153,165 teroristički napadi 70, 72, 75, 169 thymos 25-26, 154 Tim~, časopis 8, 33 tolerancija 7, 30, 36, 92, 103, 108-109,

118, 120, 123 totalitarna ideologijal režimi 18, 143 transparentnost 21, 135 Treći svijet 81, 96 Tridesetogodišnji rat 123 Trier, Lars von 159 rvornice na imanjima 49 Twin Towers, New York 42, 79, 87,

150-152

U ukidanje dugova 36 ultra-objektivno/subjektivno nasilje 18 umjetnički opis II umjetnost, gubitak poštovanja spram

nje 71 UNESCO 55-56 United 93 (fllm) 151-152 univeralne norme i prava 75, 101, 127 univena1izam 50-51,68 univena1na singularnost 120 univena1nost 107, 119, 121, 125, 128 uragan .Katrina 65, 84, 169, 202 utilitarizam 75 užitak 32,77-79, 146

V verbalno nasilje 59 Vergilije 141 VerwtT'fong (zarvaranje, odbijanje/porica­

nje) 177 Vidal, Gore 53, 76 vlasnišrvo, privatno 130 Vrtoglavica (film) 181

W Wagner, Richard 128-129

ParsiJa/78, 128 Siegfri~d 128 Tristan i !zolJa 73 Weil, Simone 57-58 Wiesenthal, Simon: Pravda, a n~ osv~ta

102 Winter, Cecile 95 Wood, Michael 176, 194 World Trade Cent" (fllm) 151-152 World Trade Center, New York 79 World Wide Web 33

y Yale, sveučilište 145 Years, William Butler 51,65,73-74

Z zaborav (također iooprost) 157 zabrana 62, 77 zagađenje 28, 180 zakon 57-58,61, 135 Zapadna obala 8, 87, 103-104, 180 Zapadna Ukrajina 103 Zaparero, Jose 88 zaposlenici 21 Zas~iak (film) 26-28 zavist 74, 78, 154, 160-161 zavist (msentiment) 75

spram Drugog 77 trojsrvo zavisti, škrtosti i melankolije 75

zdravlje30-31, 190 zen budizam 50 zlato 24, 55, 60 zlo

smrt i pobjeda dobra nad zlim 59

primjeri današnjega zla u svijetu 28 žrrvovanje i zlo 79

zločin 7,70 znanje 20, 71 znanost 70-71

f relja 47, 53, 57,74, 161

o NASILJU 221

žena 10, 16, 123, 126 Židovi

antisemirski pogromi 59 Primo Levi 132 u Wagnerovim operama 128

život-svijet 132 trtva (film) 52 žrrva 79, 160

220 SLAVOJ ŽiŽEK

j šijiri 112

T Taksist (fUm) 170 Tarkovski, Andrej 52 "teatar okrutnosti" 144 tehnologija, nova 21,71,80 teror 9,11,46,74,97,107,153,165 teroristički napadi 70, 72, 75, 169 thymos 25-26, 154 Tim~, časopis 8, 33 tolerancija 7, 30, 36, 92, 103, 108-109,

118, 120, 123 totalitarna ideologijal režimi 18, 143 transparentnost 21, 135 Treći svijet 81, 96 Tridesetogodišnji rat 123 Trier, Lars von 159 rvornice na imanjima 49 Twin Towers, New York 42, 79, 87,

150-152

U ukidanje dugova 36 ultra-objektivno/subjektivno nasilje 18 umjetnički opis II umjetnost, gubitak poštovanja spram

nje 71 UNESCO 55-56 United 93 (fllm) 151-152 univeralne norme i prava 75, 101, 127 univena1izam 50-51,68 univena1na singularnost 120 univena1nost 107, 119, 121, 125, 128 uragan .Katrina 65, 84, 169, 202 utilitarizam 75 užitak 32,77-79, 146

V verbalno nasilje 59 Vergilije 141 VerwtT'fong (zarvaranje, odbijanje/porica­

nje) 177 Vidal, Gore 53, 76 vlasnišrvo, privatno 130 Vrtoglavica (film) 181

W Wagner, Richard 128-129

ParsiJa/78, 128 Siegfri~d 128 Tristan i !zolJa 73 Weil, Simone 57-58 Wiesenthal, Simon: Pravda, a n~ osv~ta

102 Winter, Cecile 95 Wood, Michael 176, 194 World Trade Cent" (fllm) 151-152 World Trade Center, New York 79 World Wide Web 33

y Yale, sveučilište 145 Years, William Butler 51,65,73-74

Z zaborav (također iooprost) 157 zabrana 62, 77 zagađenje 28, 180 zakon 57-58,61, 135 Zapadna obala 8, 87, 103-104, 180 Zapadna Ukrajina 103 Zaparero, Jose 88 zaposlenici 21 Zas~iak (film) 26-28 zavist 74, 78, 154, 160-161 zavist (msentiment) 75

spram Drugog 77 trojsrvo zavisti, škrtosti i melankolije 75

zdravlje30-31, 190 zen budizam 50 zlato 24, 55, 60 zlo

smrt i pobjeda dobra nad zlim 59

primjeri današnjega zla u svijetu 28 žrrvovanje i zlo 79

zločin 7,70 znanje 20, 71 znanost 70-71

f relja 47, 53, 57,74, 161

o NASILJU 221

žena 10, 16, 123, 126 Židovi

antisemirski pogromi 59 Primo Levi 132 u Wagnerovim operama 128

život-svijet 132 trtva (film) 52 žrrva 79, 160

Slavoj Žižek

O NASILJU

Šest pogleda sa strane

Izdavač

Naklada LJEVAK d.o.o.

za izdavača PETRA LJEVAK

Lektor i korektor

DINKO TELEĆAN

Kazalo

NINA VUJIČIĆ

Priprema

Studio LJEVAK

ISBN 878-953-178-940-0 (tvrdi uvez)

Tisak

Feroproms, Zagreb

Slavoj Žižek

O NASILJU

Šest pogleda sa strane

Izdavač

Naklada LJEVAK d.o.o.

za izdavača PETRA LJEVAK

Lektor i korektor

DINKO TELEĆAN

Kazalo

NINA VUJIČIĆ

Priprema

Studio LJEVAK

ISBN 878-953-178-940-0 (tvrdi uvez)

Tisak

Feroproms, Zagreb