Nikša Mendeš

SLIKARSKI OPUS BAZILIJA BARTOLA IVANKOVIĆA U FUNDUSU POMORSKOG I POVIJESNOG MUZEJA HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA

Slike Bazilija Bartola Ivankovića u likovnoj zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka predstavljaju manji dio jedinstvene cjeline autorovih radova koja je disperzirana u više gradskih i otočnih središta istočne obale Jadrana, počevši od Trsta pa sve do Boke kotorske. Zbirka u sastavu Pomorskog i povijesnog muzeja čini homogenu cjelinu, budući da upravo tim radovima Ivanković predstavlja jedrenjake koji su bili usko vezani za sjeverni Jadran, odnosno kojima su matične luke ili mjesta gradnje Rijeka, Mali i Veli Lošinj, Volosko, odnosno prostor Hrvatskog primorja i Kvarnera. Ivanković je u svojim djelima objedinio dugogodišnje iskustvo kapetana, ali također i iskustva venecijanskih i francuskih marinističkih slikara 19., odnosno nizozemskih slikara 17. i 18. stoljeća. Osim samih opisa slika, u tekstu se prate itinerari putovanja brodova, te ukratko njihova prošlost, vezana uz gradnju, brodovlasnike i zapovjednike.

Uvod Kako fundus Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka ne

obiluje značajnijim brojem reljefa brodova, osim reljefa krčkog jedrenjaka iz Vrbnika i nešto manjeg broja kamenih replika, najveći dio prikazivanja prošlosti brodarstva vezan je uz slikarstvo, i to uz radove ostvarene u tehnikama ulje na platnu i akvarel.

Fundus slika koje su obrađene u katalogu izložbe Stari jedrenjaci obuhvaća razdoblje od kraja 18. do početka 20. stoljeća, a najveći dio slika koji je obuhvaćen ovim radom djelo je autora Bartola Bazilija Ivankovića. Na većini slika dominiraju jedrenjaci, dok manji dio radova prikazuje luke, gradove i slično.

Unutar likovne zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja značajan dio slika pripada razdoblju sredine i druge polovice 19. stoljeća. Tijekom navedenog razdoblja primorski i kvarnerski brodograditeljski centri kao što su Rijeka, Mali Lošinj, Kraljevica itd., doživljavaju svoj najveći uzlet u gradnji jedrenjaka male obalne, ali osobito duge plovidbe. To su bili u prvom redu brikovi, brigantini i barkovi, ali i nave i kliperi. Spomenimo samo najznačajnije: 1850. u brodogradilištu Andrije Zanona u Rijeci sagrađen je brik Splendido, kasnije brod kapetana Ivana Visina na prvoj plovidbi oko svijeta 1852-1859. Zatim jedrenjak bark Grad Karlovac, brodograditelja Vatroslava Arčanina, sagrađen 1867. u Kraljevici, u seriji s još šest barkova, te bark Stefano, sagrađen u brodogradilištu braće Brazzoduro u Rijeci 1873., koji je doživio tužnu sudbinu potonuća u blizini Australije 1875., o čemu nam kazuje i dnevnik na 275 stranica pisan na talijanskom jeziku1. Također, ne smijemo zaboraviti

1 Mendeš N., Stari jedrenjaci, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka 2000.

626

spomenuti naš najdugovječniji jedrenjak, bark Hrvatska, sagrađen u Senju 1874., koji je plovio pod domaćim brodovlasnicima sve do 1909. godine.2

Svi ovi navedeni, ali i neki drugi jedrenjaci, ovjekovječeni su u djelima nekih od najpoznatijih autora tog vremena koji su radili u tehnikama akvarel i ulje na platnu. Pa tako pored Bazilija Bartola Ivankovića, možemo spomenuti poznatog riječkog slikara, pripadnika čuvene obitelji Luppis, Antonia Francesca Luppisa, od kojeg se u muzeju nalaze tri slike, Brigantin Irene, Martinščica i Brik Max. Od stranih autora valja istaknuti Venecijance Giovannia Luzza i Nicholasa S. Cammillieria te Antoinea Mathieua Rouxa iz Marseillesa, jednog od slikarske braće Roux. Prema novim saznanjima, iz podataka koje smo dobili od suradnika prof. György Ákos iz Budimpešte, radi se o slikaru Antoineu Mathieu Rouxu (1799-1872), sinu poznatijeg Angea-Josepha Antoinea Rouxa, te Nicholasu S. Cammillieriju (1798-1856) s Malte, koji je imenjak starijeg Nicholasa Cammillierija (1768-1828).3 Od Giovannija Luzza u fundusu PPMHP posjedujemo akvarele Bark Ligusto, Bark Eneo, Bark Francika Maria, Bark Marietta W., (2 slike) i Brigantin Urin, od Nicholasa Cammillierija akvarele Nava La Pieta, Brigantin Combinazione, Nava Ragione, Bark Rosalia, a od slikara Rouxa akvarele Brigantin Assicuratore, Bark Anna Minak i Bark u plovidbi. Ovi autori djelovali su u prvoj polovici i sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada Bazilije Ivanković još nije stvorio svoja najznačanija ostvarenja, ali su mu oni predstavljali nit vodilju, osobito vjerujemo domaći slikar Antonio Francesco Luppis.

Bazilije Ivanković i njegovo djelo

U pripremi i istraživanjima podataka za ovaj rad, nije nam bio cilj prikazati integralnu povijest navedenih brodova, niti dati popis svih brodovlasnika, zapovjednika i sl., već ograničiti se na slikarsko djelo autora, i predočiti osnovne podatke o jedrenjacima za vrijeme njihovih plovidbi širom svijeta.

Još tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća javljaju se prvi pokušaji valorizacije djela Bazilija Ivankovića. Nakon osnivanja Narodnog muzeja 1953. godine, koji se razvio iz Muzeja Hrvatskog primorja Sušak i Gradskog historijskog muzeja Rijeka, započele su prve pripreme oko osnivanja pomorske zbirke Narodnog muzeja, a također i prvi pokušaji stvaranja stalnog postava, u smislu izrade znanstvene osnove muzejskog postava Pomorskog odjela Muzeja 1955. i postavljanja izložbe Riječko pomorstvo 19. stoljeća.4 U tom kontekstu kao jedna od prvih akcija stvaranja postava 1958. organizirana je izložba slika Bazilija Ivankovića.5 Na toj su izložbi, osim slika iz fundusa Muzeja, bile postavljene i slike iz Franjevačkog samostana na Trsatu, Gradskog muzeja u Bakru, Gradskog muzeja u Malom Lošinju, zavjetne crkve Annunziata na Čikatu, zavjetne crkve Sv. Nikole u Lovranu te slike u vlasništvu pojedinaca – kapetana Eduarda Šoića iz Rijeke, profesora Radojice F. Barbalića iz Rijeke, kapetana Dinka Randića iz Zagreba, Kazimira Polića iz Rijeke, Sire Bačića iz

2 Barbalić, F. R., Bark Hervatska, Pomorstvo, broj 6., 1959. 3 Àkos G.- Horvàth J., Amerre szèl visz s hullám utat ad Avagy magyar tengerészek a világ oceanjain vitorlak alatt, Budapest 2007. 4 Grupa autora, MONOGRAFIJA Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja , Rijeka 2004. 5 Autori su izložbe bili kapetan Antun Polić i kustosica dr. Radmila Matejčić, a osvrt je na postavu izložbe pripremio dr. Radojica F. Barbalić, u to vrijeme referent Lučke kapetanije u Rijeci.

627

Rijeke, kapetana Emila Marijaševića iz Bakra, kapetana Frane Grizila iz Voloskog, Božice Stipanović iz Kostrene Sv. Barbare, Leonarde Paladin iz Bakra, kapetana Janušića iz Rijeke, Ive Marochina iz Bakra, Else Marcatti iz Voloskog te Anke Trinajstić iz Voloskog. Izložba slika Bazilija Ivankovića, koja je ponovljena i 1984., dala je vrijedan doprinos u oživljavanju tradicije kvarnerskih i općenito jadranskih jedrenjaka 19. stoljeća. Također je tijekom 1957. Pomorski muzej u Dubrovniku organizirao izložbu slika kapetana Ivankovića s dubrovačkog područja.6 Kako je Ivanković i sam bio pomorac, štoviše kapetan, bio je prilično upoznat s konstrukcijom jedrenjaka, snasti broda, brodskom opremom koju je poznavao u detalje, pa ne iznenađuje da je sve to na svojim slikama i dokumentirao. Kada su tijekom 50-ih godina bile postavljane Ivankovićeve izložbe u pomorskim muzejima na Jadranu, Ivanković je bio relativno dobro poznat autor u pomorskim krugovima, no ne i u široj javnosti.

Za razliku od venecijanskog marinista G. Luzza i Francuza Antoinea Rouxa, na čijim slikama brodovi nisu uvijek bili u prvom planu, kod Ivankovića to nije bio slučaj. Kako nam spominje J. Luetić: glavna je tema slikara B. Ivankovića bio brod na jedra na moru i vjetru, a slikareve likovne realizacije su njegovi subjektivni odnosi prema stvarnosti; prema brodu i moru.7

Bazilije Ivanković rođen je u Carigradu 1815., a živio je do 1898., kada umire u Trstu. Kao čovjek 19. stoljeća, živio je u vrijeme potpunog prosperiteta brodarstva na jedra, gradnje velikih barkova, nava i klipera, ali i bojnih brodova sredinom 19. stoljeća. Pripadao je tradiciji portretista jedrenjaka, koja je bila izuzetno duga i plodna, počevši od prikaza ex vota, u 16. i 17. st., pa do razdoblja baroknog slikarstva i romantizma, od Nizozemaca G. van Wittela, W. van del Velde, preko Engleza W. Turnera, W. Cooka i P. Boningtona.8 Kako nam spominje I. Zloković, Ivanković je živio u Trstu od 1849., a pored njega su još dva člana obitelji Ivanković imala slikarskog talenta, Mara i Đorđe Ivanković.9

ZBIRKE SLIKA BAZILIJA IVANKOVIĆA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Četiri velike kolekcije Ivankovićevih slika su, uz zbirku slika u PPMHP, još

one u Pomorskom muzeju u Dubrovniku, Pomorskom muzeju u Orebiću i Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, te zajedno čine najbogatiji skupni fundus Ivankovićevih djela na istočnoj obali Jadrana. Pored njih Ivankovićeve slike nalaze se u zbirkama Muzeja grada Trogira, Zavičajnog muzeja u Rovinju, Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Split, te u mnogim drugim muzejskim zbirkama u Hrvatskoj, Crnoj Gori, kao i u sakralnim objektima i privatnim kolekcijama.

6 Luetić J., Kapetan Bazi Ivanković naš istaknuti slikar jedrenjaka u 19. stoljeću, POMORSKI ZBORNIK, br. 2., Zagreb 1962. 7 Luetić J., Iz dopisivanja bokeljskog slikara kap. B. Ivankovića, GODIŠNJAK POMORSKOG MUZEJA U KOTORU, br. 5., 1956. 8 Fisković N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb 2006. 9 Zloković I., Tragom slikara Ivankovića, GODIŠNJAK POMORSKOG MUZEJA U KOTORU, br, 7. Kotor 1958.

628

SLIKARSKI OPUS BAZILIJA IVANKOVIĆA U LIKOVNOJ ZBIRCI PPMHP

Slikarski opus B. Ivankovića unutar Pomorskog i povijesnog muzeja

Hrvatskog primorja sastoji se od dvanaest slika, i to jedanaest slika jedrenjaka i jedne slike parobroda. Poščićeva flota (1870.)

Flota jedrenjaka na slici dobila je naziv po brodovlasniku Andriji F. Poščiću iz

Voloskog. On je bio jedan od najpoznatijih brodovlasnika sjevernog Jadrana, a među najznačajnijim njegovim jedrenjacima bio je bark Hrvatska. Taj jedrenjak je prvotno građen za Brodarsko društvo Senj. Godine 1882. jedrenjak mijenja ime u Poščić. No i jedrenjaci koji su prikazani na slici B. Ivankovića bili su građeni kod poznatih brodograditelja, npr. kod braće Schiavon u Rijeci, koji su sagradili više od 70 brodova, dok su sva četiri velika jedrenjaka prikazana na slici također građena u riječkim brodogradilištima. Slikom dominiraju jedrenjaci barkovi i brigantini.

Među jedrenjacima Poščićeve flote isticali su se barkovi Dampier, Matilde i Mimi, te brigantin Andrić.

Bark Dampier

Bark Dampier dobio je ime prema gradu Dampier Straibon kod Nove Gvineje. Sagrađen je 1862. u Rijeci, u brodogradilištu Fortino braće Schiavon. Prvi su mu vlasnici bili braća Poščić, Andrea i Karlo iz Voloskog. Bark je imao 411 tona. U proučavanju povijesti plovidbe Dampiera, značajne nam podatke donosi istraživanje Radojice Barbalića iz 50-ih godina prošlog stoljeća.10 Brod je bio dugačak 33,60 m. Bark Dampier plovio je većinom po Sredozemlju, najčešće između luka Marseille, Carigrad, Rijeka, Cette, Cagliari, Alžir, Tunis, ali također se spominju i putovanja po Atlantiku, između Londona i Montreala, Marseillea i Santiaga na Kubi, Rijeke i Newcastlea i New Yorka i Newryija u Irskoj. Sva ta putovanja obavljena su u periodu od 1874. do 1893. godine. Brod je prevozio uglavnom drvo, drvnu građu, šećer, ugljen, sol.11 U periodu od dvadesetak godina plovidbe zapovjednici Dampiera bili su Karlo Poščić, Rajmund Bačić, Leonard Stipanović, Nikola Perčić, Kazimir Perčić, Luka Priskić, Ivan Mandić, Karlo Marić, a posljednji je zapovjednik ponovno bio Karlo Poščić, koji je zapovijedao brodom prilikom njegova brodoloma i potonuća, u blizini otoka Premude 1893. godine. Dampier se sudario s engleskim parobrodom Lamington, kod otočića Gruice, te je unatoč naporima posade potonuo.

Bark Matilde

Sagrađen je u Rijeci 1855. i pripadao je floti Andrije Poščića iz Voloskog. U izvorima, kao što je npr. Annuario Marittimo, popisima brodova, spominje se

10 Barbalić, F.R., Bark Dampier, Pomorstvo br. 4-5., Rijeka 1957. 11 Barbalić, F.R., nav. dj.

629

jedrenjak Matilde u periodu od dvadesetak godina, do početka 70-ih godina 19. stoljeća. Brod je imao 553 tone, a kao zapovjednici se spominju Kazimir Perčić, Andrea Mifka, Vinko Gjačić. No, prema sačuvanim podacima u Annuario marittimo, i Upisnicima brodova iz Državnog arhiva Rijeka, teško je zaključiti o smjerovima putovanja broda, te je li završio svoj put u brodolomu, ili je pak prodan stranom vlasniku.

Bark Mimi

Bark Mimi sagrađen je u Rijeci na brodogradilištu Fortino 1865. godine. Imao je 498 tona, a brodovlasnici su bili osim braće Poščić (Andrija i Karlo), još i Klara Mohović, Antonija Bačić i Josip Tominić. Najvjerojatnije su brodograditelji bili braća Schiavon. Na Ivankovićevoj slici Mimi je dominantan brod, smješten po sredini slike. Ima sve karakteristike barka, tri jarbola s križnim i sošnim jedrima, te izrazito visoku palubu. Mimi se u godišnjaku Annuario marittimo spominje sve do 1898. godine. Sličnog je imena jedan drugi jedrenjak Mimi P., ali tu se radilo o kostrenskom jedrenjaku, koji nema poveznice s barkom na Ivankovićevoj slici.

Brigantin Andrić

Brigantin Andrić jedini je veći jedrenjak na slici Poščićeva flota koji ne spada u skupinu barkova. Smješten je u pozadini slike, desno od barka Mimi. Andrić je sagrađen u brodogradilištu Pino u Rijeci, u sušačkom dijelu grada, gdje su djelovala brodogradilišta Sablićevo i Kozulićevo. Imao je 278 tona. U izvorima se Andrić spominje sve do 1882., kada je s još tri jedrenjaka stradao u velikoj oluji u riječkoj luci. Karakteristično je njegovo ime, naime u vrijeme druge polovice 19. stoljeća često su brodovlasnici davali brodovima narodna imena u skladu s preporodnim kretanjima u hrvatskim zemljama. Tako npr. imamo: Ivić, Jozić, Barić, kako spominje još Radojica F. Barbalić.12 U periodu od 1858. do 1882. većina kapetana brigantina Andrić bila je rodom iz Voloskog. Osim kapetana Vinka Đačića, spominju se tri Poščića, Ludvig, Vinko i Bernardo. Posljednji je zapovjednik bio Ivan Štefić iz Velog Lošinja.13 Andrić je plovio po Sredozemlju uplovljavajući u gradove Cette, Cagliari, Carigrad, Marseille, a luka pripadnosti mu je bila Rijeka. Brod je potonuo pred riječkom lukom 28. listopada 1882. godine.

Djelo Poščićeva flota pripada redu naznačajnijih Ivankovićevih ostvarenja sačuvanih u zbirkama i muzejima na istočnoj obali Jadrana, a s tim velikim platnom još možemo usporediti slike Gibraltar, Ulaz u tršćansku luku, Jedrenjaci iz obitelji Florio-Visin, te Posljednji vitez melankolično ostvarenje, prekriveno sfumatom gotovo nadrealističkim, čudnim za Ivankovićev realizam, te vrlo podsjeća na slikare brodova sjevernjačkih zemalja. 14

12 Barbalić, R.F., Brigantin Andrić, Pomorstvo, br. 19 13 Barbalić, R.F., nav. dj. 14 Fisković, N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb, 2006.

630

Flota jedrenjaka i parobroda (1872.) Riječ je o drugom većem Ivankovićevom ulju na platnu u fundusu Muzeja.

Slika je nastala, prema kasnije dobivenim saznanjima, pred Gibraltarom, manje je vjerojatno da je rađena prema predlošku. Prema zabilješki u inventaru, sliku je početkom 50-ih godina 20. st. Narodni muzej u Rijeci otkupio od obitelji kapetana Ivana Janušića. U literaturi se spominje dvojako, kao Flota jedrenjaka i parobroda ili kao Gibraltar. Slika je nastala 1872., te je većih dimenzija, 106 x 158 cm. Jedrenjaci, a već je prisutno i prikazivanje parobroda, nose zastave različitih zemalja. Nije poznato o kojim je jedrenjacima riječ i jesu li povezani s nekim kvarnerskim brodogradilištem i/ili brodovlasnikom. Ivanković je na ovoj slici, kao i na Poščićevoj floti, u prvi plan postavio dva dominantna jedrenjaka, austrijski bark s lijeva i s desna američku parnu fregatu. U pozadini je visoko brdo, možda Gibraltar. Slika se sastoji od tri cjeline: snažnog plavkasto-ljubičastog neba, jedrenjakā i tamnozelenog mora. Možda je ovdje po prvi put Ivanković umjesto dominatnog prikazivanja brodova i njihovih kompozicija dao prednost krajoliku i kolorizmu na slici.15 Bark Industre (1868/1870.)

Kod ove slike Ivanković se vratio tradicionalnom pristupu prikaza jedrenjaka,

odnosno prikazivanju broda za vrijeme plovidbe. Jedrenjak u prvom planu nosi ime Industre, koje je vidljivo na zastavici središnjeg najvećeg jarbola. To je još bilo vrijeme jedinstvene carevine Habsburške Monarhije, dok na zastavi još uvijek nisu bili prisutni i ugarski simboli. Već nešto kasnije, od 1870., brodovi će nositi i austro-ugarsku zastavu. Na Ivankovićevim se slikama rijetko vidi signatura kapetana. Ovdje je riječ o kapetanu Giacomu (Jakovu) Sodichu, po prezimenu vjerojatno iz Kostrene. Bark Industre ili Industrija sagrađen je na Pećinama kasne 1868. godine. Brodovlasnici su bili Kazimir Kozulić i Josipa Kozulić iz Rijeke, te Jakov Šodić iz Kostrene. Brod je imao 600 tona.16 Jakov Šodić spominje se i kao kapetan broda. Brod je bio dugačak 45,37 m, a napomenimo i da je principal Kazimir Kozulić osim u ovome imao udjela u još desetak jedrenjaka.17

Osim Jakova Šodića brodom su zapovijedali i njegovi sinovi, najprije najstariji Alojs između 1872. i 1889., no podatak je dosta upitan jer se u godišnjaku Annuario marittimo često spominje kapetan Franjo Šodić, sin Jakova. Pod zapovjedništvom Ajosa i Franje Šodića, Industre je plovio najčešće Sredozemljem, do Carigrada, ali i Atlantikom, npr. od New Orleansa do Genove, preplovivši put za pedeset dana.18 Bark Industre plovio je pod našim kapetanima i za domaće brodovlasnike sve do 1902/03., kada je prodan u Turskoj.

Bark Rebus (1879.) Jedrenjak Rebus, za razliku od prethodnih Ivankovićevih slika, prikazan je u

nešto drugačijem tonu. Dominira crna boja na boku broda, dok je donje križno jedro središnjeg jarbola skupljeno. Također je i ukupni kolorit na slici različit od prethodnih

15 Fisković, N., nav.dj. 16 Annuario marittimo, Governo marittimo in Trieste-Fiume, XXVIII annata, 1878. 17 Suzanić, J. Kostrena pod jedrima, Kostrena 1995. 18 Suzanić, J. nav. dj.

631

slika. Dominiraju modre i ljubičaste nijanse. Jedrenjak Rebus sagrađen je u brodogradilištu Čikat u Malom Lošinju, za brodovlasnika Nikolu Sutora koji je bio i kapetan broda. Rebus je prema tipologiji bark Brod već u to vrijeme plovi pod austro-ugarskom zastavom. Rebus je imao 1270 tona, što znači da je riječ o izuzetno velikom barku. Godine 1886. mijenja ime u Giovanni S., a plovio je pod domaćim brodovlasnicima i zapovjednicima sve do 1902., kada je napušten u Biskajskom zaljevu.19

Brik Ludmilla i bark Carmella (1872.)

Jedrenjaci Ludmilla (lijevo) i Carmella (desno) dominantno su prikazani na

slici. Brodovi su u tipičnom ambijentu Ivankovićevih slika - valovito more u prednjem planu i obala iznad koje se uzdižu planinski vrhovi u pozadini. Osobito se na brodu Carmella detaljno vide manja letna jedra, između pramčanog i središnjeg

te središnjeg i krmenog jarbola. Također su istaknuti flokovi na pramcu oba jedrenjaka i križna jedra glavnih jarbola.

Brik Ludmilla Brik Ludmilla sagrađen je još 1852. u Rijeci za brodovlasnika Antonija

Agnesija iz Fužina. On je imao kompletan udio u vlasništvu, svih 24 karata. Kao upravitelj brodogradilišta spominje se Franjo Pajkurić. Ludmilla je imala 412 tona.20 Kao zapovjednici broda spominju se Josip Večerina iz Drage, Ivan Dešković iz Rijeke, Amadeo Polić iz Kraljevice, Anselmo Šepić iz Bakra, Franjo Margetić iz Kostrene, Vinko Polić iz Kraljevice i Josip Tarabocchia iz Malog Lošinja. Brik Ludmilla plovio je pod domaćim brodovlasnicima i zapovjednicima do početka 70-ih godina 19. st., nakon čega mu se gubi trag u izvorima, te je upitno je li prodan stranim vlasnicima ili je doživio brodolom.

Bark Carmella

Sagrađen je u Rijeci 1869. godine. Prvi principali broda bili su Karolina Mohović iz Rijeke, Josip Verzenassi iz Rijeke, Božidar Dešković iz Rijeke, a kapetani broda bili su Vinko Večerina iz Drage, Josip Večerina iz Drage te Vinko Polić iz Kraljevice.21

Rijetki su podaci o briku Ludmilla i barku Carmella. Početak 70-ih godina 19.

st., kada su oni izgrađeni, vrijeme je zlatnog doba jedrenjaka, kada su oni dosegnuli svoj zenit, te su već pomalo bivali istisnuti od parobroda. No, svakako su se jedrenjaci, pa i ova dva o kojima je riječ, koristila još niz godina za prijevoz drvne građe, žita, prehrambenih proizvoda i slično, osobito na veće udaljenosti preko oceana.

19 Podatke o barku Rebus zahvaljujemo istraživaču pomorstva otoka Lošinja, g. Julijanu Sokoliću. 20 Annuario marittimo, Governo marittimo in Trieste, VIII annata, 1857, Registro di Patentazione dei Bastimentis Ungarese, br. 241, JU 9., Državni arhiv Rijeka. 21 Annuario marittimo, nav. dj., 1857, DAR, nav. dj.

632

Bark Trojednica (1873.)

Jedrenjak je bio ponos i jedan od najznačajnijih brodova Brodarskog društva

Senj. Jedrenjak Trojednica, koja ime nosi prema nazivu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, okružena je lijevo parobrodom, a desno jedrenjakom brikom. Brod je uz zastavu Austro-Ugarske Monarhije nosio i hrvatsku trobojnicu.

Senjski su brodovlasnici često zbog nemogućnosti gradnje većih jedrenjaka u Senju naručivali poslove kod riječkih ili kraljevičkih brodograditelja.

Bark Trojednica bio je jedan od šest velikih jedrenjaka koji su građeni kod brodograditelja Vatroslava Arčanina u Kraljevici. To su bili jedrenjaci Grad Karlovac, Grad Zagreb, Josip Juraj Strossmayer, Tri sina, Tri brata i Trojednica. Trojednica je imala 479 tona, sa 41,58 m duljine, 8,62 m širine i 5,58 visine.22 Brodovlasnik Vjekoslav Turković unio je svoj dio udjela broda u Senjsko brodarsko društvo 1873., a Trojednica je plovila još dugih dvadeset i osam godina, sve do potonuća 1901. godine. Jedrenjak bark kojeg je oslikao Bazilije Ivanković bio je jedan od najpoznatijih senjskih barkova sve do 1877., kada je Senjsko brodarsko društvo ukinuto. Zapovjednici Trojednice bili su tijekom 1873. najprije Eduard Giusti, a zatim Stefano Gudacz, koji je ostao zapovjednik idućih šest godina, da bi zatim 1878. zapovjednik postao Felice Stangher.23 Njega je naslijedio Bonaventura Urpany, koji je Trojednicom zapovijedao do 1894., kada je postao prvi zapovjednik bakarskoškolskog broda Margita. Do kraja njezina postojanja, Trojednicom su još zapovijedali Bakranin Žiga Kopajtić, Srećko (Felice) Stangher, kratko vrijeme Bakranin Frane Marochini, a kao posljedni se spominje Dmitar Tomanović. Brod je tragičnu sudbinu doživio u zoru 5. travnja 1901. godine. Toga dana veliki se jedrenjak, nekad u vlasništvu Senjskog brodarskog društva, oštetio nakon dugotrajnog nevremena, a osobito je stradalo kormilo, na putovanju iz Floride za luku Cette u Francuskoj. Tako je jedan od najljepših jedrenjaka Senjskog brodarskog društva doživio tužnu sudbinu, te je ostalo samo izvješće Lloyd Registra da je nađen zapaljen na poziciji 31˚ 23‘ N i 49° 20 ‘ W.

g

24 Inače, Trojednica je vršila putovanja po Sredozemlju, zatim preko Atlantika, između Cardiffa i Jamajke, Trsta i New Yorka, Smirne i New Yorka i sl. Često je navraćala u Rijeku, a prevozila je različitu građu, drvo, petrolej, sol, drvnu građu.

Bark Ruma (1876.)

Jedrenjak na slici prikazan je na dosta neobičan način za Ivankovića. Prizori su

izuzetno mirni i staloženi, kao da pripadaju razdoblju čistog realizma u slikarstvu. Prizor je podosta umrtvljen. Boje su gotovo jednolične. Kako nas upućuje prof. Nada Fisković, na slici barka Ruma, umjesto nadutih platna umrtvljeni jarboli s nategnutim tankim konopima, čak bez zastava, pa boji nema života. 25 Na slici se kao zanimljivost ističu jarboli jedrenjaka bez otvorenih jedara, a osobito pripone (užad na brodu) koje su istaknute do najsitnijih detalja.

Jedrenjak Ruma sagrađen je na Korčuli, a od 1867. u vlasništvu je riječkih brodovlasnika. Imao je 425 tona. Do 1872. pripadao je korčulanskim

22 Barbalić, F.R.-Marendić, I., Onput kad smo partili, Rijeka 2004. 23 Barbalić, F.R.-Marendić, I., nav. dj. 24 Barbalić, F.R.-Marendić, I., nav. dj. 25 Fisković, N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb, 2006.

633

brodovlasnicima, Foretiću, Cviličeviću i Miroševiću. Jedan od prvih Korčulana suvlasnika, Ivan Lukić, rano se doselio u Rijeku kao trgovac. U periodu od dvanaest godina pod riječkim brodovlasnicima Ruma je plovila do Sjeverne Amerike, Velike Britanije, Srednje Amerike, a najčešće je prevozila drvnu građu iz Rijeke u luke na Sredozemlju.26 Zapovjednici Rume bili su Cezar Zalampić iz Rijeke, Josip Kosović iz Bakra, a posljednji je bio Benedikt Rajčić iz Voloskog. U nekoliko je godina Rumobavila više plovidbi, npr. New York-Falmouth, Rijeka-Napulj, Cette-New York.

a

e

27 Prvi vlasnici u Rijeci bili su Antonio Bellen i njegovi sinovi Henrik, Ivan i Andrea, te kćeri Elvira, Olga i Emma. Prvi kapetani bili su Henrik Begna iz Rijeke i Josip Kosović iz Bakra.28 Bark Ruma nije baš sretno završila jer se 1884. nasukala kod Buenos Airesa, te je zbog velikih oštećenja u trupu i prodora mora brod napušten.

Brigantin Ida P. (1876.) Jedrenjak Ida P. pripadao je lovranskom brodovlasniku Gašparu Peršiću. U

vrijeme kada je slika nastala, već se na Ivankovićevim slikama kao motivi sve više javljaju i parobrodi. Brigantin Ida P. sagrađen je u Rijeci 1869., a kapetani su bili Nikola Peršić, Ivan Peršić, Vinko Marušić i Luigi Geletić, svi iz Lovrana.29 Vidljivo je da su ovi kapetani imali hrvatska prezimena koja su se zbog tadašnje notarske prakse i pomorske tradicije talijanizirala. Brigantin Ida se prvotno zvao Seconda. Brigantin je imao 343 tone, a prvi vlasnik i zapovjednik bio je Gašpar Peršić.30 Tek od 1882., kada je brod upisan u upisnik brodova duge plovidbe, saznale su se njegovdimenzije. Imao je 35,07 m dužine i 7,98 m širine.31 Peršića su naslijedila braća Schiavon, Henrik, Petar i Josip Franjo, da bi u kolovozu 1873. opet Peršić otkupio njihove udjele i postao jedini vlasnik broda.32 Brigantin Ida P. plovio je između crnomorskih, sredozemnih, atlantskih i luka Sjevernog mora, prevozeći najviše žitarice, ugljen i drvo. Godine 1882. u strašnoj oluji u riječkoj luci taj je brod jedini sretno ušao u luku i nije stradao poput drugih jedrenjaka. Brod je došao iz Španjolske, iz grada Alicantea, a zapovjednik broda te večeri bio je kapetan Crnković.33 Brigantin Ida P. plovio je iz Rijeke dalje za Grčku, Tursku, Španjolsku, da bi 1885. isplovio na zadnje putovanje iz Rijeke u Marseille, gdje je predan novom vlasniku, prema dokumentima Grku.

Brik Jane (1881.) Jedna od rijetkih Ivankovićevih slika koja prikazuje brod u oluji. Ovdje je

slikar upotrijebio jedinstven kolorit, tako da se stapaju boje neba i mora s bojama jedara i palube jedrenjaka. Na natpisu pri donjem rubu slike spominje se ime kapetana Paškvana (Matteo ili Mate). Kapetan Paškvan pripadao je porodici iz Kostrene. Brod je sagrađen 1861. u Rijeci na brodogradilištu Al Fortino.Brik Jane je imao 34,28 m dužine i 318,35 tona. Prvi brodovlasnici bili su Luppis Francesco, Antonio Francesco

26 Barbalić, F. R., Bark Ruma, Pomorstvo, br. 9., Rijeka 1955. 27 Barbalić, F. R., nav. dj. 28 Mendeš, N., Stari jedrenjaci, katalog izložbe PPMHP, Rijeka 2000. 29 Registro di Patentazione dei Bastimentis Ungarese, br. 241, JU 9, Državni arhiv Rijeka. 30 Annuario marittimo, Governo marittimo in Trieste-Fiume, XXVIII annata, 1878. 31 Barbalić F.R., Brigantin Ida P. (prije Seconda), Pomorstvo, br. 2., Rijeka 1960. 32 Barbalić, F.R., nav. dj. 33 Barbalić, F.R., nav. dj.

634

i Vincenzo Fortunato Luppis iz Rijeke. Osim navedenog zapovjednika Paškvana, u izvorima se još spominju Andrea Glavan sa Podvežice i Marberto Randić iz Kostrene.34 No, što se tiče povijesti barka Jane, ona se u godišnjaku Annuario marittimo prati sve do 1896., kada se spominje kao brod braće Luppis i kapetana Glavan Paškvala iz Rijeke, a na samoj slici je opisan događaj prilikom oluje kod Dovera 1880., uz objašnjenje: brick Aus Ung Jane Cap. M. Pasquan nel fortunale da Pte Lib sui basse del Dover in Novembre 1880. Ivanković je prikazao dramatičnost ispadanja drvne građe s broda Jane u oluji, po čemu zaključujemo da se za prijevoz drvne građe još 80-ih godina 19. st. koriste jedrenjaci, koji su se u tom pogledu pokazali puno efikasniji od parobroda.

Brik-skuner Cristo (1891.) Jedrenjak brik Cristo manjih je dimenzija nego jedrenjaci na prethodnim

slikama. Ivanković se vraća stalnom koloritu, te je prikazano ljubičasto-bijelo nebo i zeleno-sivo more. Cristo je prema natpisu na slici željezni jedrenjak, a kao brodovlasnik se spominje Lošinjanin Giuseppe Cosulich, brodograditelj je Marco U. Martinolich, a kapetan Matteo W. Cattarinich.

Na jedrenjaku se osobito ističe veliko krmeno sošno jedro (na krmenom jarbolu, donje jedro), a kabina je na krmi broda veća nego kod jedrenjaka na drugim slikama. Porijeko imena broda je nepoznato, pitanje je li vezano uz ime Isusa Krista ili naziv potječe od drugog izvora.

Jedrenjak Cristo imao je 310 tona. Godine 1898. prodan je talijanskim brodovlasnicima te mu se gubi svaki trag.35

Bark Conte Géza Szapáry (1892.) Posljednja slika jedrenjaka iz fundusa Ivankovićevih djela u Muzeju. Ističe se

natpis Conte Géza Szapáry. Brod je dobio ime po jednom od mađarskih guvernera u Rijeci, grofu Szaparyju, koji je bio riječki guverner od 1873. do 1883., za čijom je upravom uslijedio razvoj riječke luke.36 Jedrenjak je bio u vlasništvu Kazimira Kozulića iz Rijeke. Brod je sagrađen na Pećinama 1874. godine. Imao je 593 tone i bio je dug 45,36 m.37 Bark je prikazan kao dvojarbolni križni jedrenjak s pet križnih jedara na pramčanom i središnjem jarbolu, te sošnim jedrom na krmenom jarbolu. Bark Conte Géza Szapáry dugo je plovio pod domaćim brodovlasnicima. U godišnjacima brodova spominje ga se sve do 1904., kada su posljednji domaći brodovlasnici bili Luigia udova Kozulić, Luigi Kozulić, Teofil Kozulić, Henrik Kozulić, Bela Kozulić, supruga i djeca Kazimira Kozulića.38 U tridesetak godina plovidbe ovog jedrenjaka pod vlasništvom obitelji Kozulić, izmjenilo se šest zapovjednika. Prvi je zapovjednik bio Kazimirov sin Bela Kozulić, a nakon Vilima Dubravčića iz Otočca, posljednja četvorica bili su Kostrenjani Franjo Šodić, Srećko

34 Registro di Patentazione dei Bastimentis Ungarese, br. 241, JU 9, Državni arhiv Rijeka. 35 Podatke o brik-škuneru Cristo zahvaljujemo istraživaču pomorstva otoka Lošinja, g. Julijanu Sokoliću. 36 Balabanić, M., Svjedočanstva jednog zdanja, katalog izložbe, PPMHP, Rijeka 1996. 37 Annuario marittimo, Governo marittimo in Trieste-Fiume, XXXVI annata, 1886. 38 Annuario marittimo, Governo marittimo in Trieste-Fiume, XLIV annata, 1904.

635

Vranić, Eduard Perović, i posljednji zapovjednik do prodaje broda, Norbert Randić.39 Značajan izvor za praćenje plovidbi ovog jedrenjaka bile su riječke novine La bilancia.40 Prvih godina bark Conte Géza Szapáry plovio je Atlantikom, prema lukama Sjeverne Amerike, Baltimorea, Savannah, pa natrag u London i Cette, zatim je 80-ih godina često plovio između francuskih i američkih luka, da bi nekoliko puta navraćao i u Rijeku, i to 1880. pa 1883. godine. Iznova je 1885. u Rijeci, i tada je više puta plovio prema Crnom moru. Bark Conte Géza Szapáry 90-ih je godina ponovno usmjeren prema sjevernoameričkim lukama, povezujući i prevozeći drvenu građu, sol, žitarice, a neko vrijeme i željeznu rudaču. Konačno je ovaj bark 1904. kupoprodajom prešao u ruke turskog brodovlasnika. Parobrod Cherburg (1889.)

Na slici je prikazan britanski parobrod koji je opremljen i pomoćnim jedrima.

Ime parobroda nije u potpunosti čitko. Na palubi se vide članovi posade. Ukupno ima 16 ljudi. S lijeve strane parobroda nazire se jedrenjak brik, a s desne strane u daljini drugi parobrod. Nije nam poznato kojem je brodaru parobrod pripadao. Na vrhu krmenog jarbola istaknuta je zastavica s određenim simbolom, no veoma je teško raspoznatljiva. Samo se dobro uočava britanska zastava na krmi broda. Ovo je u fundusu Muzeja jedina Ivankovićeva slika s motivom parobroda, koje Ivanković nije pretjerano slikao. Na velikoj izložbi Ivankovićevih djela u Zagrebu i Dubrovniku 2007., istaknuti su uz navedeni Cherburg sljedeći parobrodi: Albania, Albin, Aurora, Daphne, Dorotea, Dubrovnik, Gruž, Malta, Poseidon, Silesia, Titania itd.41 Vidljivo je da Ivanković slika parobrode na dvojak način. U početku stidljivo, kao pratioce jedrenjaka, kao na slici Gibraltar ili na slici Tršćanska luka, da bi im 80-ih i 90-ih godina pridao značenje kakvo i zaslužuju, te ih prikazivao kao čudo tehnike tog vremena. Parobrodi su postali dominantni Ivankovićev motiv neposredno u godinama pred njegovu smrt.

Restauracija građe Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka sustavno je zadnjih

desetak godina provodio mjere restauracije umjetnina bilo u vlastitim radionicama ili u suradnji s Hrvatskim restauratorskim zavodom ili drugim restauratorskim radionicama. Na taj su način redovito restaurirana i djela Bazilija Ivankovića. Još je tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća prof. Miroslav Blažičević izvršio restauracije Ivankovićevih dijela, da bi u razdoblju od 2000. do 2004. restauratorica Duška Sekulić iz Rijeke iznova restaurirala one najugroženije slike, a to su parobrod Cherburg, bark Rebus i brik Cristo. Tijekom 2003. i 2004. mr. sc. Duška Sekulić radila je na restauraciji dvije najveće Ivankovićeve slike, Poščićevoj floti (1870.) i Floti jedrenjaka i parobroda (1872.) Osim Duške Sekulić, na restauraciji više akvarela jedrenjaka tijekom 2000. radili su i djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda Nada Skotak i Zoran Durbić.42 39 Barbalić, F.R.-Marendić, I., Onput kad smo partili, Rijeka 2004. 40 Novine La bilancia, kao dio građe DAR, zahvalan su izvor podataka za praćenje riječkog i kvarnerskog brodarstva krajem 19. i u prvoj polovici 20. st. 41 Fisković, N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb, 2006. 42 Mendeš, N. , Stari jedrenjaci, katalog izložbe, PPMHP, Rijeka 2006.

636

Najviše zahvata bilo je na dva najveća Ivankovićeva platna, Poščićevoj floti i Floti jedrenjaka i parobroda. Prvo je tijekom 2002. restaurirana slika Flota jedrenjaka i parobroda. U radu su izvedeni sljedeći postupci: skidanje platna s podokvira, čišćenje pozadine, uklanjanje laka i preslika, fiksiranje slikanog sloja, saniranje najveće razderotine podljepljivanjem dijelova platna, i kitanje mjesta s nedostajućim slojem boje i preparacije. Zatim, površinsko čišćenje, lakiranje, retuširanje, i završno zaštitno lakiranje.

Kod slike Poščićeva flota prvo su odstranjene stare zakrpe, te se čistilo poleđinu slike mehanički i mjestimično ovlaživanjem. Na licu slike izvedeno je odstranjivanje taloga nečistoća, sloja laka i retuša korištenjem nižepostotne otopine amonijačne vode. Retuši su negdje morali biti odstranjivani skalpelom. Retuše su izvedene podlaganjem akvarelnim bojama te uljenim lazurama. Lakiranje je izvedeno raspršivanjem.43

Tijekom 2007. djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda u Rijeci, voditelj Goran Bulić i restauratorica Ana Rušin, izvršili su restauraciju preostalih sedam Ivankovićevih djela. To su slike bark Trojednica (1873.), brik Ludmilla i bark Carmella (1872.), bark Conte Géza Szapáry (1892.), bark Industre (1868/1870.), bark Ruma (1876.), brik Jane (1881.) i brigantin Ida (1876.).

Restauracija je trajala od travnja do početka prosinca 2008. godine. Prilikom radova na slikama restauratori su koristili sljedeće tehnike i materijale: slike su se prije prijenosa u restauratorsku radionicu omotale plastičnim folijama sa zračnim mjehurićima. U te se folije izvršilo umatanje radi onemogućavanja oštećenja slike prilikom transporta. Nakon dolaska u radionice HRZ-a i fotografiranja slika, prije početka radova na restauraciji izvedene su probe čišćenja, sloj po sloj, površinske nečistoće, starog laka, retuša i preslika. Stari lak i retuši uklonjeni su pomoću acetona i etilnog alkohola. Slikani sloj je preventivno zaštićen japanskim papirom i slike su demontirane s podokvira. Nakon uklanjanja platna kojim su slike bile podložene, uklonjeni su ostaci starog ljepila pomoću skapela. U premazivanju slika koristili su se otopina BEVA 371, i istoimeno ljepilo koje se osobito koristilo u premazivanju poleđine slika. Oštećenja na slikama su podložena pokrivnim bojama, nakon čega su izvršeni završni retuši lazurnim bojama na bazi laka. Slike su nakon završnog lakiranja uokvirene i iznova zaštićene plastičnom folijom sa zračnim mjehurićima i transportirane u matičnu ustanovu, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka.44

Zaključak Slikarstvo Bazilija Ivankovića predstavlja temeljnu okosnicu maritimnog

slikarstva na istočnoj obali Jadrana sredinom te u drugoj polovici 19. stoljeća. Teško je donositi procjene o ukupnom opusu kapetana Ivankovića, budući da je riječ o nekoliko stotina slika jedrenjaka i parobroda u svim značajnijim istočnojadranskim središtima, bilo na kopnu ili na otocima. Počevši od Trsta na sjeveru, preko Rovinja, Rijeke, Malog Lošinja, zatim Zadra, Trogira, Splita, Hvara, Orebića, Dubrovnika, pa sve do Kotora, Perasta, Prčnja i Dobrote na jugu, a prisutne su i u kontinentalnom dijelu, u Zagrebu i Koprivnici. Ivanković je kao pomorac, te kasnije i zapovjednik broda, svojim slikarstvom prvenstveno nastojao predočiti javnosti pojam broda kao 43 Prema izvješću resturatorice, mr. Duške Sekulić, arhiva PPMHP. 44 Prema izvješću restauratora HRZ-a, radionice u Rijeci, arhiva PPMHP.

637

temeljnog čovjekovog prijevoznog sredstva još prije pojave željeznice, te ga prikazati na slici potpuno dokumentaristički, gotovo fotografski, sa svim njegovim karakteristikama, palubom, konopima, jedrima, grotlima, kosnikom, vitlima, sidrima itd., više nego što ga je zanimao sam kolorit slike i romantizam. Tek u kasnijoj fazi, 80-ih i 90-ih godina 19. stoljeća, a osobito u zadnjim godinama prije smrti, kada su mu motiv često bili parobrodi, Ivanković je na više svojih radova naglasak stavio na kolorit i na romantičarske teme, što se vidi u djelima kao što su Brik Jane, Posljednji vitez, Bark Mirto, Ulaz u tršćansku luku, Bark Daar, Bark San Giusto. 45

Sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada je Ivanković započeo stvarati svoja djela, na njega su presudan utjecaj imali i strani majstori koji su djelovali u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. U prvo su redu to bili Giovanni Luzzo i Antoine Roux. U svojim djelima kao što su bark Eneo, bark Anna Minak, bark Ligusto, bark Marietta W., bark Francika Maria, navedeni slikari veliki su značaj pridavali formi broda, osobito jedrenjaka, njegovoj opremljenosti i izgledu, a manje situaciji oko njih, prirodi, vedutama gradova i slično. Inače su slikari jedrenjaka tog vremena izrazito precizno i vjerno prikazivali brodove u okruženju mora, ljudi ili luka. U utjecaju kolorizma na Ivankovićeva djela pred kraj njegova života svakako su presudnu ulogu imala djela britanskih i nizozemskih marinističkih slikara 17. i 18. stoljeća.46

Ukupno gledajući njegovo stvaralaštvo i opus, možemo istaknuti da je Bazilije Ivanković još nedovoljno istražen umjetnik, te da nije bilo previše izložbi posvećenih ovom autoru.

Naime, njegova su djela prikazana na sljedećim izložbama: Slike Ivankovića s dubrovačkog područja, u Dubrovniku 1957., zatim na izložbama u Rijeci 1958. i 1959., na Izložbi slikarstva 19. st. u Zagrebu 1961., na Krku 1984., te u Rijeci 2000., gdje je u sklopu izložbe pomorstva prikazan dio Ivankovićevih slika, te na izložbama u Zagrebu i Dubrovniku 2006/2007. godine. Mišljenja smo da Ivankovićev opus zavređuje još znatnije istraživanje, te objedinjavanje svih njegovih radova na istočnoj obali Jadrana u jedinstvenu cjelinu.

Izvori i literatura IZVORI

(1) Izvješće restauratorice, mr. Duške Sekulić, arhiva PPMHP. (2) Izvješće restauratora HRZ-a, radionice u Rijeci, arhiva PPMHP. (3) Novine La bilancia, 1892-1900., Državni arhiv Rijeka. (4) Registro di patentazione dei Bastimentis Ungarese, (Upisnik brodova

1840-1880), br. 241., JU 9., Državni arhiv Rijeka.

LITERATURA

Knjige

(5) Àkos G.- Horvàth J., Amerre szèl visz s hullám utat ad Avagy magyar

tengerészek a világ oceanjain vitorlak alatt, Budapest 2007.

45 Fisković, N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb, 2006. 46 Fisković, N.. nav. dj.

638

639

(6) Balabanić, M., Svjedočanstva jednog zdanja, (katalog izložbe), Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka 1996.

(7) Barbalić, F.R.-Marendić, I., Onput kad smo partili, Matica hrvatska, Rijeka 2004.

(8) Fisković N., Slikarsko djelo B. Ivankovića, Zagreb 2006. (9) Grupa autora, MONOGRAFIJA Pomorskog i povijesnog muzeja

Hrvatskog primorja, PPMHP, Rijeka 2004. (10) Mendeš N., Stari jedrenjaci, (katalog izložbe), Pomorski i povijesni

muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka 2000. (11) Suzanić J., Kostrena pod jedrima, Općina Kostrena i Narodna

čitaonica Kostrena, Kostrena 1995.

Časopisi (12) Barbalić, F.R., Bark Ruma, Pomorstvo, br. 9., Rijeka 1955. (13) Barbalić, F.R., Bark Dampier, Pomorstvo br. 4-5., Rijeka 1957. (14) Barbalić, R.F., Brigantin Andrić, Pomorstvo, br. 19, Rijeka 1958. (15) Barbalić, F.R., Bark Hervatska, Pomorstvo, broj 6., 1959. (16) Barbalić F.R., Brigantin Ida P. (prije Seconda), Pomorstvo, br. 2.,

Rijeka 1960.

Zbornici, godišnjaci (17) Annuario marittimo, I.R. Governo Marittimo, Trieste-Fiume, 1857. (18) Annuario marittimo, I.R. Governo Marittimo, Trieste-Fiume, 1878. (19) Annuario marittimo, I.R. Governo Marittimo, Trieste-Fiume, 1886. (20) Annuario marittimo, I.R. Governo Marittimo, Trieste-Fiume, 1904.. (21) Luetić J., Iz dopisivanja bokeljskog slikara kap. B. Ivankovića,

Godišnjak Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru, br. 5., 1956. (22) Luetić J., Kap. Bazi Ivanković naš istaknuti slikar jedrenjaka u 19.

stoljeću, POMORSKI ZBORNIK, br. 2., JAZU, Zagreb 1962. (23) Zloković I., Tragom slikara Ivankovića, Godišnjak Pomorskog muzeja

Crne Gore u Kotoru br, 7. Kotor 1958.