slivno...božić, koji stoji pred vratima i kuca! božić stoji pred vratima i čeka da mu otvoriš...

Godina XXVII. Božić, 2012. br. 1. (45.)

S l i v n o

Božić, 2012. BROJ 45

Slivno 1

S l i v n oGodina XXVII. Božić, 2012. br. 1. (45.)

Božić – pred vratima

Dragi Slivanjci! Otvorimo se ponizno i radosno ovomu navje-

štaju vjere i počnimo se odluč-nije otvarati Božjemu milosrđu, koje nas danas i uvijek - ne sudi nego spašava. Božić je Spasitelj koji dolazi k nama, donijeti nam sebe – Radost. Veliku Radost za sav narod, sve čovječanstvo i sve stvorenje!

Otvorimo vrata svojih srdaca, svojih života, svojih obitelji i svoje župe – Isusu Kristu Spasitelju! On nije strah, panika, depresija, grob, smrt… On je Život. On je Život u izobilju, koji mene i tebe stalno traži. Žao mu je što se često gubimo u mno-gim nepotrebnim stvarima. Žao mu je što gubimo vrijeme u mnogim ispraznostima. Žao mu je što bježimo od njega – Izvora Žive Vode. A samo jedno je potrebno – izabrati Njega.

Izabrati Njega – Božić i u njemu biti i imati sve, kako je to svjedočio sv. Franjo

i naviještao: “Bog moj – sve moje”! Možemo to izreći i po-novno početi živjeti s ovom po-rukom: “Božić moj – sve moje”! Ovo je prikladnije za nas slabe, krhke i grešne, jer tko će se uspoređivati s Asiškim Siromaš-kom, koji je bio sav zahvaćen Božićem i Bogom. Zbog toga je i mogao postajati i postati

manji brat Isusov, brat ljudi i stvorenja. Dao Božić da u se u nama počne događati to otajstvo vjere i života!

Zahvalan sam Božiću koji mi povjeri vas. Zahvalan sam Božiću za sve vas ovdje u Slivnu, u našoj jedinoj domovini Hr-vatskoj i po cijelomu svijetu. Znam da je On preko nas slabih, kroz ovaj prethodni naš zajednički hod, činio mnoga dobra i divote. Kako mu ne zahvaljivati za ta divna Njegova djela!

Božić čini divote, neka je to znano po svoj zemlji! Nastavimo dalje zajedno s Božićem, u Božiću i još više zakriljeni

BROJ 45 Božić, 2012.

Slivno2

Božićem, jer On je Ljubav nad svakom ljubavlju!

Božić je “Vrata vjere”! Božić je Vrata nade i ljubavi. Božić je vrata nebeska, koja silaze k nama da nam otvore svoju ljubav i vječni spas. Danas! Da,danas, jer danas je vrijeme milosno i danas je vrijeme spasa! Uđimo danas kroz ova Vrata i primimo Božić, koji stoji pred vratima i kuca!

Božić stoji pred vratima i čeka da mu otvoriš vrata svoga života. Stoji pred vra-tima, kao i onda, kad je došao prvi put u Betlehemu. Stoji pred vratima i kuca i sada, kada nam stalno dolazi u svetoj misi, sakramentima, molitvi, Riječi Božjoj, bratu čovjeku… Božić stoji pred vratima i kuca, kuca, kuca, jer se približava i njegov slavni dolazak za mene, za tebe i za sve ljude! Ova Radosna vijest nam je Glas da se budimo i da se probudimo oda sna i da se izručimo posve Njemu, prekidajući zauvijek veze s grijehom,a prihvaćajući Božić, koji je Mi-losrđe i Pravednost Božja i koji dolazi da

nas zakrili. Zakrili svojim blagoslovljenim okriljem, kako ne bismo bili roblje tzv. novoga svjetskog poretka ili “Novoga Ba-bilona”, koji je već tu. U Božiću ćemo biti i ostati slobodna djeca Božja, a ne robovi zla i Zloga, koji nam sve više zagorčavaju dane i živote.

Dragi Slivanjci! Ljubimo Božić i ne bojmo se! Tko se bori ljubiti Božić, milošću Božjom, sluša Božić, slijedi Božić i postaje Božić svima! Postaje kao Blažena Djevica Marija, sv. Josip i sv. Franjo – Božić slave Presvetoga Trojstva! Budimo i ostanimo takav Božić!

Dragi vjernici!S ovom božićnom kerigmom, miran,

sretan i blagoslovljen Božić i božićne blag-dane i novu 2013. godinu želim vama i vašim obiteljima,cijelomu našem Slivnu ovdje, u domovini, po cijelomu svijetu i svim ljudima dobre volje!

.....................fra Zoran Jonjić, vaš župnik


Slivno 3

Vrijeme darivanja

U predbožićno vrijeme došašća često se misli o kupnji i darivanju. Čak i oni koji ne znaju puno o duhovnom

značenju Božića, nesvjesno slijede Boga u darivanju. U vrijeme došašća do izražaja dolazi nesebična ljubav i solidarnost i s onima koji nisu “naši”.

Ima ljudi koji misle da je djelotvorna ljubav posao samo posebnih djelatnika: sestara bolničarki, raznih odgajatelja, so-cijalnih radnika i uslužnih djelatnika koji svojim trudom i marom smanjuju ljudsku bijedu.

Ne treba ići daleko kako bi se poka-zala potvrda, dokaz i svjedočanstvo vjere i ljudskosti. Tome nas uči i naš zaštitnik sv. Pavao, kroz govor sv. Augustina.

Pavlov primjer

Kad je Pavao neko vrijeme bio bez ikakvih sredstava za život, zasužnjen zbog ispovijedanja istine, braća su mu poslala pomoć u toj potrebi i oskudici. A on im je odgovorio i zahvalio ovako: “Dobro ste učinili što ste mi pritekli u pomoć u mojim potrebama. Naučio sam biti zadovoljansvom sudbinom. Mogu i obilovati, mogu i oskudije‑vati. Sve mogu u oneome koji mi daje snagu. Ali je lijepo bilo od vas što ste sudjelovali u mojoj nevolji.Ali da pokaže što on gleda u njihovu dobrom djelu, ne raduje se toliko što su priskočili u pomoć u njegovoj potrebi, koliko se veseli njihovoj duhovnoj plodnosti. Što je dakle pri tome tražio? Sam veli: “To

ne znači da tražim darove, nego tražim plod. To jest, ne da se ja obogatim, nego da vi ne ostanete besplodni.

Imaš samo ono što si darovao

Tim riječima bi se mogla sažeti evanđe-oska pouka: Blaženje je davati, nego primati. Neobično je važno njegovati taj osjećaj za drugoga. N a tom osjećaju počiva svaki govor o žrtvi, plemenitosti i darivanju. Davanje viška nije darivanje. A nitko nije tako siromašan da ne može darovati svoje vrijeme i strpljenje. Baš kao što smo i sami baštinici onih koji su nam darovali i svoje zdravlje i cijele živote.

Gospodin je blizu

Dobar dio našega života ispunjen je čekanjem. Uvijek netko nešto čeka: djeca čekaju božićne ili uskršnje praznike, premda je škola tek počela; umirovljenici čekaju prvi u mjesecu kao ozebao sunce, roditelji djecu rasutu po svijetu... Mnogi čekaju ovo ili ono, jedni će dočekati, a neki neće. Ima ih koji neobjašnjivom upornošću čekaju dobitak na lutriji, spremni su spiskati očevo imanje u tu svrhu, a sve nadajući se da će se to jednoga dana isplatiti. Ispunjavaju listiće sportske prognoze i oči im pri tome čudno sjaje. Unesu se svim bićem u to...!

Iako je povijest svjedok Kristova dolaska i njegove prisutnosti u Crkvi – mnogi danas žive u nekom svom adventu očekujući neki


Slivno4

novi znak, novu zvijezdu i novog Spasitelja. Nije bitno tko će taj biti i otkuda će doći. Važno je da donosi standard! Važno je da taj što dođe napuni novčanike i zdjele. Ekonom-sko čudo čekaju proleteri i kapitalisti, skitnice i nezadovoljnici, porobljeni i izrabljivani.

Početkom sedamdesetih godina proš-loga stoljeća, francuski list Matin objavio je natječaj u kojem je pozvao čitatelje da napišu najkraći roman pod naslovom: “Tko gospodari svijetom?”. Nagrada je bila 10 000 franaka, a konkurencija je bila strašna. Prosto za ne vjerovati, ali tu nagradu dobio je jedan gastarbajter iz tadašnje Jugoslavije. U tekstu knjige, na jedinoj (! ) stranici bila je samo jedna riječ: “NOVAC!”.

Ne čini li nam se da i danas mnogi misle upravo na ovaj način! ? Ljudi su opčinjeni novcem i samo čekaju onoga koji će im ga donijeti, darovati, osigurati. To im postaje sav posao. Bezgranična je to logika! Uhvaćeni smo u nemilosrdnu mrežu igračnica, kladionica, rješavanje nagradnih križaljki i brze zarade...

Nalazimo se u vremenu adventa. Hrvat-ski izraz za to je IŠČEKIVANJE. Čekamo dolazak visokog, počasnoga Gosta. Kao djeca znali smo se tom dragom Gostu itekako radovati. Kakvo je danas stanje s našim očekivanjem? Pripremamo li se za susret? Ili smo i mi zaplovili rijekom materijalizma i interesa pa nam se oči zacakle samo kad će nam netko darovati štogod opipljivo i šuštavo! ? Radujemo li se susretu ili samo daru? Ima jedna šala, o Škotima tobože, prema kojoj prosječni Škot na vratima ima dva “lopovska” oka. Jedno gore, a drugo nešto niže. Na gornje gleda tko je došao, a na donje što je donio!!! Nije li to postalo i naše obilježje!?

Svi mi čekamo Božić. I svi će ga dočeka-ti, i koji se za nj spremaju i koji to ne čine. Pitanje nad svim pitanjima kako se za Božić spremamo: ispovijeđu, molitvom, dobrim djelima ili kupovinom, uređenjem božić-nog drvca, pripremanjem purice ili kakve druge domaće životinjice! ? Lijepo je imati na Božić bogatu trpezu, ali Isusov preteča Ivan imao je skakavce za hranu. Dobro se ukusno odjenuti za božićne blagdane, ali on je bio sasvim zadovoljan u bodljikavoj devinoj dlaci. Lijepo se i proveseliti za bo-žićnih blagdana, ali ne zaboravimo da je za vrijeme prvog adventa jedna plesna dvorana ugledala na pladnju odsječenu glavu Ivana Krtitelja! Udruženje katoličkih studenata u jednom američkom gradu pokrenulo je prije petnaestak godina, početkom adventa, akciju pod nazivom: “Bojkotirajmo Božić! “ A o čemu se radilo? Bojkotirajmo ono što se uz Božić pokušava plasirati: kupovinu i raskoš! Da bi nam više vremena ostalo za molitvu.

Vrijeme priprave za Božić prohujat će poput vihora, stoga nam valja zasukati rukave, osluhnuti što nam poručuju Izaija i Ivan Krstitelj, bez kojih se advent ne može zamisliti!

I na kraju još nešto! Koliko je među kršćanima braće, pa i rođene, koji ne žele ni ovog adventa prijeći preko planine svog ponosa, pa se izmiriti!? Koliko je roditelja ucviljeno jer ih rođeno dijete prezire i ne želi s njima govoriti!? Mnogima se djeca okupe i liju “krokodilske suze” tek uz mrtvači odar. Evo, na kraju jednog potresnog primjera: “Jedna je starica, pred sam Božić, od svo-ga sina dobila ovo pismo: “Draga mama! Konačno sam se ponadao da ćeš božićne blagdane provesti kod nas. Ali nismo još


Slivno 5

dovršili kuću. Sve je nečisto, razbacano i skučeno. Na žalost, nemamo te gdje smje-stiti. Sljedeće godine – obećavam – svakako ćeš doći k nama. Želimo ti sretan Božić i Novu godinu! Tvoji...!

Sljedeće godine sin je napisao ovo:” Draga mama! I ovo božićevanje s tobom moramo odgoditi. Dolazi nam prijatelj iz inozemstva s velikom obitelji. Shvaćaš, bit će puna kuća. Znam da me razumiješ. Ti si nas uvijek razumjela. Bio ti sretan Božić! Tvoji...!”

Treće godine u pismu je stajalo ovo: “Draga mama! Zaista nemamo sreće! Otišlo nam grijanje. Baš u najgore vrijeme. Ne znam kada ćemo ga popraviti. Ne možemo te primiti na ovu hladnoću. Još bi nam se prehladila. Znaš i sama kakvi su liječnici za Božić i Novu godinu. Moramo ti, eto,

božićne blagdane čestitati poštom. Do sko-rog viđenja. Tvoji...!”

Posljednje pismo – za koje znamo – sadržavalo je ovo:” Draga mama! Prvi put ja ne mogu kod kuće dočekati Božić! Liječnici su mi – zbog moje potpuno iscrpljeno-sti - propisali zimske kupke u toplicama. Putujem ovih dana. Nećemo se vidjeti ni ovog Božića. Vrlo mi je žao, ali što se tu može?! Svako dobro i sretan Božoć! Tvoj...!”

Što mislite, kakvo će pismo ova majka – ako je Bog poživi – dobiti od svoga sina ovoga Božića!?

Nema ljubavi prema Bogu bez dobro-susjedskih veza, bez zdravih veza sa svojim bližnjima. Stoga, prihvatimo poziv sv. Ivana Krstitelja na pokoru i obraćenje! Jer, Gos-podin je blizu!

.................................. Marinela Petričević


Slivno6

U sve vrijeme godišta, mir se svijetu navješta

Ova božićna pjesma je puna sadržaja. Predivna je. Riječi ove pjesma uvode nas u duboke tajne. I istina je da

nam riječi ove pjesme neće mnogo reći ako ne dopustimo da nas one prožmu kroz naše razmišljanje o toj velikoj tajni silaska Bogo‑čovjeka na ovaj planet. Ali, tako može proći čitavi ljudski život pojedinca neosmišljen ako ga ne živi u vjeri dakako, u vjeri u Boga!

Bog oduvijek ljubi čovjeka. On čovjeka stvara na svoju sliku. S prvim čovjekom Adamom i Evom Bog komunicira. Blizak mu je. A kada taj prvi čovjek Adam i Eva čine grijeh, Bog ga traži: “Adame, gdje si?”(Post 3,9). Grijeh je pregrada između Boga i čo-vjeka. Čovjek se udaljava od Boga jer zna da je Bog svet. Čovjek uprljan grijehom, zlo govoreći, psujući i čineći zla djela bježi od Boga! Bog, dobri Otac, stara plan kada će se približiti čovjeku, kako mu prenijeti svoju vječnu ljubav. Kako ga spasiti! “Poslat će im Sina svoga ljubljenoga! Njega će valjda poslušati.” (Lk 20, 13 – 15)

I Isus, Sin Božji dolazi na zemlju u obliku malenog djeteta! Isus Bogočovjek obznanjuje čovjeku Očevu ljubav. Otkriva mu Božji plan s čovjekom i smisao postojanja, kao i prolaznost života na zemlji. Život na zemlji služi čovjeku za pripravu pred ulazak u vječne stanove!

Svaki čovjek ima mogućnost biti na-građen, ako svoju pripremu napravi po Božjem planu. “Svaki će od nas za sebe dati Bogu račun.” (Rim 14, 12)

Apostol Pavao poziva: “Zaklinjem vas braćo milosrđem Božjim prikažite svoja ti-jela (i svoj jezik! ) za žrtvu živu svetu Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobra-zujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” (Rim 12, 1 - 2)

Naš život je u Božjoj ruci. Kada ćemo poći s ovoga svijeta, ne odlučujemo mi. Otac nebeski zna kada će koga od nas pozvati. On silno želi da budemo spremni za susret s Njime.

Iskoristimo sredstva koje nam dobri Bog daje po Sinu Isusu! Očistimo se u skrušenoj ispovijedi za dan u koji slavimo Isusovo rođenje!

I ne dopustimo da nas unaprijed Lu-cifer izazove pa da opet pogrđujemo sveto Ime Božje.

Bog nam je dao je dao jezik da ga slavimo! U napasti se odrecimo sotone i psovke zazivajući milosrđe Božje u pomoć! S Bogom možemo pobijediti cijeli pakao zazivajući Isusa i Mariju u pomoć! “Što koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a sam sebe izgubi?” To je rekao Isus! (Lk 9, 25)

Svima od srca želim okusiti svježinu na Božjemu izvoru kroz skrušenu sv. ispo-vijedi te da u radosti svi dočekamo sveto Porođenje Isusovo!

Sretan vam Božić!

............................... s. Ljubomira Kustura


Slivno 7

Nekoliko dokumenata o osnivanju župe Slivno

Slivno je u prošlosti bilo u sastavu velike župe Vrdol koja se prvi put spominje 1434., a pripadala su joj

i sela: Rašćani, Krstatice i Župa. Turskim osvajanjem ovih prostora crkve i samostani su bili razrušeni, a franjevci koji su vršili vjersku službu nisu imali ni određene župe, ni crkve, ni župskog stana. Župa Vrdol je pripadala makarskom samostanu, a 1630. imala je 130 obitelji koje su imale 30, 40 pa i 50 čeljadi.1 Župnici su živjeli u samostanima iz kojih su prema potrebi te nedjeljom i blagdanom, obilazili vjernike služeći sv. misu i dijeleći sv. sakramente. Ponekad je župnik Vrdola za svoje sjedište imao Slivno. Pri obnovi crkve sv. Jure na Biokovu 1671. župnik Vrdola fra Brno Kunić je ostavio zapis u kojem piše: “... i ja isti upali klačinu za istu kapelu kada sam bio kapelanom u Slivnu ...”2 Crkva sv. Jure na Biokovu sigurno postoji od 12 stoljeća, a vjerojatno i ranije, i pripadala je župi Vrdol, a nakon razdiobe župe početkom 18. stoljeća pripala je župi Župa. Natpis koji je bio uzidan u staru crkvu spominje RABA MIROSLAVA koji je izgradio ovu crkvu.3

1 Fra Karlo JURIŠIĆ, Katolička Crkva na biokov‑sko‑makarskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972., str. 139.

2 Fra Karlo JURIŠIĆ, Bivša crkvica Svetoga Jure na najvišem vrhu Biokova (1762 m), Služba Božja, V, 5‑6, Makarska 1965., str. 57.

3 Milan GLIBOTA, Crkva Sv. Jure na Biokovu, Imotska krajina, 25.VII 1995., str. 4.

Nakon oslobađanja ovih prostora od turskog jarma pristupalo se boljoj organiza-ciji župa. Makarski biskup Nikola Bijanković (1645. - 1730.) da bi stvorio svrsishodnije župske zajednice pristupa cijepanju do-tadašnjih prevelikih župa i stvara nove u kojima bi župnici trebali stalno boraviti kako bi mogli bolje obnašati svoju župničku službu. Odmah dan iza oslobađanja Imot-ske krajine od Turaka, 3. kolovoza 1717., osniva tvrđarsku župu u Imotskom, 1720. namjeravao je na prostrano područje župe Vrdol u Slivnu postaviti još jednog franjevca čemu su se usprotivili franjevci iz samostana u Makarskoj koji su pastorizirali ovu župu, a fra Nikola Gojak obilazio sela župe Vr-dol i pobunio narod protiv ove biskupove odluke.4 Biskup Bijanković je 22. listopada 1727. pisao gvardijanu makarskog samo-stana fra Nikoli Gojaku da na prostranu župu Vrdol postavi još jednog fratra ili će on postaviti svjetovnog svećenika, a Gojak je zbog siromaštva puka ovaj zahtjev odbio pa je biskup za kapelana u Slivno postavio don Nikolu Glibotu koji je živio u rodnoj kući pa su troškovi za njegovo uzdržava-nje bili manji. Nakon oslobađanja Imotske krajine od Turaka generalni providur Alvise Mocenigo dao je privilegij franjevcima da zbog njihovih zasluga u ratu samo oni mogu 4 Mile VIDOVIĆ, Nikola Bijanković – splitski

kanonik i makarski biskup, Split 1951., str. 165 - 166.


Slivno8

biti župnici u Imotskoj krajini, na što su se franjevci oslonili i žalili se generalnom providuru Sebastianu Vendraminu koji je naredio don Nikoli Gliboti 30. travnja 1730. da se mora odreći župe te mu naredio da prestane sa izgradnjom nove crkve u Slivnu.5

Nakon smrti biskupa Nikole Bijankovi-ća 10. kolovoza 1730. za njegova nasljednika 17. veljače 1731. izabran je Nikola Blašković (1689. - 1776.) koji je 1732. počeo svoju biskupsku dužnost. On je 18. lipnja 1733. 5 NAS, M, 67.

osnovao kapelaniju u Slivnu i postavio don Nikolu Glibotu za kapelana, a na žalbu fra-njevaca providur Imotskog Zane Pasqaligo je 4. srpnja pisao biskupu Blaškoviću da don Nikolu Glibotu povuče iz Slivna,6 o čemu smo pronašli ove dokumente7:

Prijepis dekreta izdanih za vizitaciju sela Župa od presv. i preč. g. Stjepana

6 Fra Vjeko VRČIĆ, Župe Imotske krajine, I, Imotski 1980., str. 41.

7 ASOM, Rk. 187.


Slivno 9

Blaškovića, makarskog biskupa, dne 18. lipnja 1733.

Razdijelio je župu mjesta Župa dvojici župnika, tj. fra Frani Dorotiću dao je cijelo mjesto Župa. Drugomu je župniku dao cijelo mjesto Slivno sa svim kućama koje su u njemu. Taj župnik je dužan stalno boraviti u Slivnu gdje su stanovnici toga mjesta dužni toliko kuća za župnika koliko sagrade crkava. Hoćemo da ta dvojica žu-pnika među sobom razdijele sve župnikove prihode. (Ispušteno)

Andrija, kanonik Meneghetti, biskupski kancelar

Prijesvetli i izvrsni Gospodine!

29. lipnja 1733.Privedrom dobrotom prejasnog Princi-

pa, a temeljem javnih odluka, ovaj samostan u Makarskoj i tri župe: ona u Verdolu, koja se nalazi u predjelu Vaše presvijetlosti, bile su održavane od nas Otaca od pamtivijeka i to uvijek s požrtvovnošću i potpomognuto od Prejasne Vlade.

Prigodom pastoralnog pohoda određe-nog od Njegove presvijetlog Mons. Biskupa od ovoga grada, kao ovlastitog upravitelja, bez ikakvog znanja ili obavijesti ovom sa-mostanu, ukinuo je kapelana župe iste, već je i izvršena podijela iste na više dijelova, ustanovivši u istoj jednog svjetovnog sve-ćenika iliti popa a koji je Vlč. Don Nikola Glibotić.

Neporočna pravičnost Vaše izvrsnosti podaje mi duha za žaljenje.

Prijesvetli i prepoštovani!

Obraćamo se časnom sudu da bi svojim autoritetom zatražili da bi se ovaj samostan ponovo vratio u prvobitni posjed ove župe, nazvane Verdalo jer je to izraz javne volje i namjere.

I dok se iskazujem umiljati sluga u ime cijelog samostana čast mi je iskazati poštovanje.

Makarska, iz samostana SV. MARIJE, dne 29. lipnja 1733.

Petar Gabrić, gvardijan


Slivno10

Presvijetli i prepoštovani gospodine!

Nije protjeran, već je potvrđen teme-ljem mojih ovlasti Frane Dorotić, župnik, kako to proizlazi iz priloženog rješenja koje je donešeno prigodom pohoda i o čemu ne treba sumnjati; a D. Nikola Glibotić nije se nametnuo več je po meni osposobljen Patentom za običnog ispovjednika kako bi uzmogao pružati pomoć dušama u Slivnu, sve dok mi ne bude od poštovanih Otaca dodijeljena druga osoba. Jer ja ne želim suprostaviti se već poštivati Dukale i druge propise Prejasne Vlade te postupati po na-putcima Gospodina Boga i Prejasnog Senata.

Znatna udaljenost sela Slivno od sela Župe, obje upravljane po samo jednom žu-pniku, obvezalo me je zamijeniti sa još jednim drugim, i to bez predrasude ikakve Otaca.

Toliko mi je potrebno odgovoriti na biskupsko pismo o 5. tekućeg koje sam primio tek danas, naročitom brigom iskazujem se.

Zatražena je kopija autentičnih Dukala za moje potrebe i ravnanje

U Makarskoj 16. srpnja 1733.

Poštovanom Preuz. Biskupu makarskom

Don Nikola je umro u listopadu 1733. Budući da je bio požrtvovan u obnašanju svoje službe i izvan svoje župe u mjestima gdje nije bilo svećenika pa tako 24. srpnja 1733. piše biskupu da bi bez sv. sakramenata umrli Lovre Glavašević, Marta Radaljić, Marko Kostrić i Marko Bitanžić iz župe Kamenmost, stari Majić u Drinovcima i Marko Bradučić iz Vrgorca. On je svima podijelio sv. sakramente i svima prisustvovao na sprovodu je nije bilo župnika.8 Upravo ga je njegova požrtvovnost koštala života o čemu svjedoči zapis: “Od ovoga roda bijaše još jedan pop don Nikola, ovi u vrime kuge ode ispovidat u Škorića na Sebišinu, okuži se i priđe na tursko, načini kolibicu i tute dospije za neotrovati sela”. Kugu na Sebišinu od koje je umro naš don Nikola spominje fra Nikola Gojak u svom ljetopisu: “16. listopada oglasi se iznova kuga u selu Runovići u kući Oštrića reč. Pavlinovića (Škore).”9 Pokopan je na Bilom groblju u Plocima.

Slivno je postalo samostalnom župom 1747., a od 1733. do 1747. u sastavu kape-lanije Slivno bile su i Krstatice koje 1747. postaju kapelanija u sastavu župe Župa.10

8 NAS, M, 57, 67.9 Fra Josip Ante SOLDO, Makarski ljetopisi 17.

i 18. stoljeća, Split 1993., str. 107.10 Fra Vjeko VRČIĆ, isto, str. 81.


Slivno 11

O župama Slivno i Župa 1747. govore nam ova dva dokumenta11:

Poštovani Gospodine!

Posvjedočujem ja dolje potpisani žu-pnik iz Slivna, izjavljujem svećeničkom prisegom, da u mojoj župi postoje obite-lji kojima je potrebna pomoć naročito u ishrani a koje ibitelji su meni povjerene na upravljanje duhovno. Njihov je broj 86 i ne više od toga, koliko se može ustanoviti i iz Knjige Stanja duša, koje su knjige sva-ku godinu potpisane i pečaćene od strane Preuzvišenog Biskupa Blaškovića.

Cijela župa u svojoj dužini tri milje i po (1609m) cirka iznosi, a u širini jest oko milju i po.

Župska kuća je smještena u središtu župe, malo udaljena od crkve Presvetog Trojstva.

Toliko mogu posvjedočiti, prisegnuti i potvrditi vlastoručno.

Slivno, 17. ožujka 1747.

Ja Fra Franjo Dorotić

Dana 21. ožujka 1747. u Makarskoj

Daje se puna vjera od strane Ureda ove Provincije da je gornji dokumenat (isprava) uredno potpisana te da sadrži ime Fra Frane Dorotića kao i da je isto sačinio svojim ru-kopisom a da je isti svećenik meni poznat, učinjeno u mojoj nazočnosti te se u svemu može dati puna vjera i vjerodostojnost.

Toma Patrielli, provincijalni tajnik.11 ASOM, Rk. 188.

Poštovani Gospodine!

SažetakU ime GospodnjePotvrđujemo dolje potpisani župnik

dvaju naselja Vardo Gornje i Donje, pod svećeničkom prisegom i mojom osobnom prisegom, da imam u mojoj župi obite-lji koje imaju potrebe da im se pomogne hranom, i ove godine, a koje su podložne mojoj duhovnoj upravi, a ima ih oko 60 i ne više, a što se može ustanoviti također iz Knjige Stanja Duša koje se potpisuju svake godine i zapečačuju od strane Monsignora Biskupa Blaškovića.

U zaseoku Vardo Donje postoji 29 obitelji, a u Vardo Gornje ima obitelji 32(1). Cijela župa prostire se u dužini od oko tri i po milje, a u širini dvije milje cirka.

Župna kuća nalazi se u središtu župe u Gornjem zaseoku, udaljena od crkve Sv. Ivana.

Ovo posvjedočujem, prisežem svojom rukom.

Vardo Gornje, dne 29. ožujka 1747.Ja Fra Mihovil Ravlić, župnikDana 21. ožujka 1747. u MakarskojDaje se vjera u ime ove Provincije da

je ovdje potpisano ime Fra Mije Ravlića i to njegovom rukom od toga redovnika meni poznatog kao i da je to obavljeno u mojoj nazočnosti, i da se ovoj ispravi može pridati potpuna vjera.

Toma Patrielli, provincijalni tajnik.

..........................................Milan Glibota


Slivno12

Naša prezimena: Anići

Prezime ANIĆ nastalo je od ime-na ANA (latinski Anna, hebrejski Hannah), a u hebrejskom znači milost,

naklonost. Upotreba ovog imena proširila se štovanjem svete Ane, majke Blažene Djevice Marije, a u Hrvatskoj je u upotrebi više oblika ovog imena: Ana, Anka, Jana, Anča, Ančica, Ankica, Anuška, Anita. U prezime-nima koja su kao prezime ANIĆ nastala po imenu majke ogleda se veća uloga majke u obiteljskoj zadruzi, a ponekad je prezime po imenu majke nastajalo zbog rane smrti rodočelnika obitelji kada bi majka preuzela brigu o obitelji.1

Prema popisu pučanstva iz 1948. ANI-ĆI su u Hrvatskoj živjeli u oko 140 mjesta gdje je bilo nastanjeno oko 1500 osoba s prezimenom ANIĆ. Najviše ih je živjelo u selu Krasno kraj Senja (238 osoba u 50 obitelji), zatim u Kruševu kraj Obrovca (164 osobe u 25 obitelji), u Slivnu kod Imotskog (90 osoba u 17 obitelji), u Zagrebu (90 osoba u 40 obitelji).2 Popis pučanstva iz 1948. nam je važan jer do tada nije bilo velikih migracija pučanstva, do tada su to bile pretežito radne, privremene migracije pa nam ovaj popis može poslužiti za utvr-đivanje matičnih naselja pojedinog roda.

Prema popisu pučanstva iz 2001. u Hr-vatskoj živi 2725 osoba s prezimenom ANIĆ u 1000 obitelji i 116° su prezime po brojnosti 1 Petar ŠIMUNOVIĆ, Hrvatska prezimena, Zagreb

2006., str. 18.2 Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1976.,

str. 8.

u Hrvatskoj.3 Danas su ANIĆI prisutni u svim hrvatskim županijama u ukupno 267 naselja i 167 općina, a najviše ih je u Zagrebu (650), Zadru (190), Rijeci (150), Osijeku (130) i u Splitu 110 osoba s prezimenom ANIĆ.

Na području Bosne i Hercegovine ANIĆI su nastanjeni u više mjesta u oko-lici Brčkog, Travnika, rijeke Bune, Duvna, Livna, u Bosanskoj Posavini i drugdje.

Prvi spomen ANIĆA na području Hr-vatske nalazimo u 1451. kada se u starohr-vatskoj župi, koja se prostirala oko grada Srba u Lici, spominje Vladko Anić kao plemenitaš i sudac ratnog stola ove župe. Ponovno se Vladko Anić spominje u istoj ulozi 1466. godine.4

Na prvi spomen ANIĆA u Slivnu nalazimo u starim matičnim knjigama primorskih župa Makarske i Podgore iz druge polovine 17. stoljeća. U to vrijeme vodio se mletačko-turski rat zvan Kandijski (1645. - 1699.), a osobito je bio krvav i okrutan na našem području. Makarsko primorje je bilo privremeno oslobođeno od Turaka pa je velik broj stanovnika iz zaleđa pa tako i iz Slivna, izbjegao u Makarsko primorje. U Podgori je u to vrijeme u zbijegu obitelj Pave ANIĆA5, 3 Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb 2008.,

str. 39.4 Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Povjestni

spomenici Južnih Slavenah, Zagreb 1863., str. 79 - 80; 98 - 99.

5 Marijan STOJKOVIĆ, Podgora u XVII. stoljeću, ZZNŽIO, XXIX/1, Zagreb 1933., str. 132.


Slivno 13

a u Tučepima obitelj Marka ANIĆA6 iz Slivna. U Tučepima su se Marku ANIĆU rodila dva sina: Mate rođen 1668., i Ivan rođen 1675., a supruga Marka ANIĆA se zvala Petruša. Prvog sina krstio mu je fra Mate Radovinović - Glibota, a drugog fra Lovre Batošić tadašnji župnik župe Tučepi, obojica rodom iz Slivna. Pave ANIĆ, koji je boravio u ratnom zbijegu u Podgori nije se povratio u Slivno, dok je obitelj Marka ANIĆA kada je počeo Morejski rat (1684. - 1699.) izbjegla u mjesto Jelsa na otoku Hvaru.7 Marko je umro u izbjeglištvu u Jelsi 1692. Njegov sin Mate se je 1716. za vrijeme Malog rata (1714. - 1718.) našao u ratnom zbijegu na otoku Braču gdje Bračani njemu i drugim ratnim izbje-glicama ometaju ispašu stoke.8

U ovom ratu Slivno je oslobođeno od turske vlasti pa se je i situacija sa stalnim zbjegovima smirila. U Slivnu se 1733. osniva kapelanija, gradi se crkva. Prema anagrafu iz 1744. u Slivnu živi obitelj Marka ANIĆA s 3 člana,9 a on je unuk Marka ANIĆA koji je 1692. umro u Jelsi. U katastarskom popisu iz 1754. u Slivnu se spominje obitelj Ante ANIĆA sa 6 članova, kojem su tada dodijeljena tri kampa zemlje.10

U popisu krizmanika 1772. u Slivnu upisan je Mate, sin pok. Vice i Luce ANIĆ,11 a kao kumovi Ivan i Ilija ANIĆ, 1785. 6 ASMA, M. K. Tučepi, Upis 16 i7 Nevenka BEZRIĆ-BOŽANIĆ, Stanovništvo

Jelse, Jelsa 1982., str. 36.8 DAZD, Spisi generalnih providura, Alvipe Mo-

cenigo, Sv. IV.9 NAS. M. 67. l. 359 a.10 DAZD, Spisi generalnih providura, Francesco

Germani, Sv. IV. l. 109.11 NAS. M. 105. l. 245.

upisana je Iva, kći Ilije i Matije ANIĆ,12 a 1792. Josip, Mate i Marko, sinovi Franje i Lucije ANIĆ te Anđa, kći Ilije i Matije ANIĆ.13

U popisu dužnika za desetinu 1783. popisane su obitelji Mate ANIĆ i Ilije ANIĆ,14 a u popisu poreznih obveznika iz 1786. popisane su obitelji Mande ANIĆ i Mate ANIĆ.15 Obitelj Frane i Lucije ANIĆ čija su tri sina krizmana 1783. u Slivnu već dvije godine kasnije nalazimo u selu Johovac kod Dervente gdje su odselili iz Slivna.16

U anagrafu sastavljenom 1806. u Slivnu žive obitelj ANIĆ: Mate ANIĆ s 9 članova (Mate – 46 g., Manda žena Matina – 38 g., Luca majka Matina – 86 g., Ante – 15 g., Petar – 6 g., Jure 4 g., 12 NAS. M. 110. l. 113.13 NAS. M. 106. l. 175-182.14 DAZD, Stari Splitski arhiv, Sv. 955. l. 58.15 DAZD, Spisi mletačkog fiskalnog savjetnika, Fasc.

4, 1. l. 290 - 291.16 Andrija ZIRDUM, Plehan, Plehan 1987., str. 85.

Gornji i Donji Anići, 1880.


Slivno14

Jela – 11 g., Antica – 5 g., Jurka 1g.). Ova obitelj živi u Gornjih Anića u susjedstvu Jelaša i Ravlića. Ravlići su doselili u Slivno oko 1786. kada se prvi put spominju, Jelaši su u Slivnu od davnine, a i danas se vide zidine njihovih kuća blizu Gornjih Anića. Iz Slivna su oko 1780. selili u selo Kuline kod Plehana i okolicu Viteza. Marijan Jelaš se 1833. nastanio u Imotskom, a u Slivnu 1836. još žive dvije obitelji Jelaša. U anagrafu iz 1860. Jelaši se u Slivnu ne spominju, u međuvremenu su izumrli ili odselili, a njihova imanja dijelom sa kupovinom ili ženidbom su u posjedu Gornjih Anića. Obitelj Mate ANIĆA je 1806. popisana između Jelaša i Ravlića, a obitelj Marka ANIĆA i Ilije17 ANIĆA su popisane između Talaja i Katavića-Jerko-ča, koji su svoj nadimak dobili po Jerku Kataviću koji je 1806. imao 46 godina. U obitelji Marka ANIĆA 1806. žive: Marko 27 g., žena Marta 20 g.; brat Mate 18 g., brat Josip 7 g., sestra Iva 7 g., majka Luca 46 g. U obitelji Ilije ANIĆA 1806. žive: Ilija 52 g., žena Matija 46 g., sin Ivan 22 g., sin Mijo 14 g., kćer Anđa 13 g. i kćer Kate 5 g. U staroj matičnoj knjizi župe 17 NAS. M. 113.

Slivno, ANIĆI koji su živjeli u Gornjih Anićan upisani su kao GORNJIĆI18.

U anagrafu iz 1836. popisane su sljedeće obitelji ANIĆA s članovima: 19

ANIĆ, Josip pok. Frane r. 1795., su-pruga Jaka r. 1797. i sinovi Jakov r. 1821. i Ante r. 1894.

ANIĆ, Marko pok. Frane r. 1787., supruga Marta r. 1791., Mate r. 1809., kći Pera r. 1825. i majka Lucija 79 g.

ANIĆ, Josip pok. Mije r. 1824., majka Antonija r. 1801. i sestre Iva 9 g., Marija 5 g., Anđa 2 g. U ovoj obitelji otac je umro mlad, imao je 44 g. pa je glava obitelji u popisu maloljetni sin Josip od 12 g.

ANIĆ, Toma pok. Ilije r. 1805., su-pruga Šima r. 1805. i kćeri Kata r. 1834. i Jaka r. 1836.

ANIĆ, Ivan r. 1782., supruga Matija r. 1787., sinovi Ante r. 1808., Ilija r. 1821., Paško r. 1828., Petar r. 1824. i kći Anđa r. 1833.

ANIĆ, Petar pok. Mate r. 1800., su-pruga Anđa r. 1800., sinovi Ante r. 1822., Grgo r. 1836. i kćeri Pera r. 1817., Ruža r. 1826., Šima r. 1831.

ANIĆ, Stipe pok. Frane r. 1802., su-pruga Matija r. 1795., sin Ilija r. 1823. i kćer Jurka r. 1827.

ANIĆ, Jure 17g., sestra Iva 18g. U ovoj su obitleji roditelji umrli pa kuću vodi maloljetni Jure od 17 g.

ANIĆ, Jure pok. Mate r. 1805., su-pruga Celija r. 1807., sin Mate r. 1831. i kćeri Iva r. 1827. i Matija r. 1834.18 AŽUS, M. K. 10., s. 7.19 AŽUS, 2., s. 3 - 6.

Gornji Anići i Ravlići, 1835.


Slivno 15

ANIĆ, Manda udova Mate 71 g., njena kći Margarita r. 1808.

U anagrafu iz 1860. popisane su ove obitelji ANIĆA:20

ANIĆ, Josip pok. Franje r. 1795., supruga Matija r. 1797., sin Ante r. 1834.

Jakov sin Josipa ANIĆA r. 1821., su-pruga Iva r. 1821. te njegovi sinovi Ivan r. 1850., Mate r. 1852., Petar r. 1854., Jure r. 1856., Stipe r. 1857., Josip r. 1860. Ova obitelj je odselila na područje Turskog carstva u današnju Bosnu i Hercegovinu 1866. Za sina Matu u anagrafu je zabilježeno: “U Jelsi stanuje te se tamo oženio.” U matičnim knjigama Jelse nalazimo upis da je Tomo sin Jakova ANIĆA iz Slivna oženio Mariju kći Petra Grego 1874., a imali su djecu Ivku r. 1874., Jakova r. 1876., Anticu r. 1878., Petra r. 1880., Matiju i Jelenu r. 1884. Vjerojatno je Mate sin Jakova ANIĆA imao i još jedno ime Tomo pod kojim je upisan u Jelsi.21

ANIĆ, Marko pok. Frane r. 1787., sin Mate r. 1819., supruga Ana r. 1819., sin Mijo r. 1861.

ANIĆ, Josip pok. Mije r. 1824., su-pruga Iva r. 1826., sin Mijo r. 1859., Ivan r. 1864., kćeri Marija r. 1857. i Kata r. 1861., majka Antica Mrkonjić r. 1801.

ANIĆ, Toma pok. Ilije r. 1805., su-pruga Šima r. 1805., kćeri Kata r. 1833. i Jaka r. 1836. U anagrafu je napomena da ova obitelj već više godina živi u Turskoj.

ANIĆ, Ante pok. Ivana r. 1816., su-pruga Anđe Lončar r. 1807., sinovi Stipe r. 1856., Marko r. 1859. i Duje r. 1865., kći Margarita r. 1868.20 AŽUS, 3.21 Nevenka BEZIĆ-BOŽANIĆ, Stanovništvo Jelse,

Jelsa 1982., str. 175.

ANIĆ, Ilija pok. Ivana r. 1821., supru-ga Manda Radalj r. 1828., sinovi Stjepan r. 1858., Ivan r. 1863., Marijan r. 1868., Jure r. 1870., Ante r. 1873., kći Matija r. 1856.

ANIĆ, Petar pok. Ivana r. 1824., brat Paško r. 1823., sestra Anđa r. 1833., majka Matija Jukić r. 1787., supruga Paškina Manda Marinović r. 1840., sinovi Ante r. 1867., Jakov r. 1874., Ivan r. 1878., Josip r. 1881., Stipan r. 1884., kćeri Lucija r. 1870., Jurka r. 1873.

ANIĆ, Ante pok. Petra r. 1822., Grgo pok. Petra r. 1836., Manda isto r. 1826. I uz ovu obitelj je napomena “žive u Turskoj”.

ANIĆ, Stipe pok. Frane r. 1802., ANIĆ Ilija sin Stipe r. 1823., Pera Glavaš njegova supruga r. 1821., sinovi Mijo r. 1850., Ilija r. 1863., Jure r. 1866., kći Matija r. 1859.

ANIĆ, Jure pok. Mate r. 1805., supru-ga Cecilija r. 1807., sinovi Mate r. 1831., Ivan r. 1839., Ante 1844., kćer Matija r. 1844., i Marija kći Mate r. 1808.

Iva Lozina supruga Ivana r. 1843., sin Jure r. 1869., Jaka Lozina druga supruga Ivana r. 1845., kćeri Kata r. 1872., Manda r. 1876., Ruža r. 1883., sin Petar r. 1887.

Donji Anići


Slivno16

Rodoslovlje Anića

ANIĆ, Mate Jurin r. 1831., supru-ga Iva Lozina r. 1842., kćeri Margarita r. 1863., Jaka r. 1869., Matija r. 1873., Kata r. 1878., Anđa r. 1882., sin Petar r. 1887.

ANIĆ, Ante pok. Jure r. 1844., supruga Kata r. 1849., sinovi Josip r. 1873., Ivan r. 1877., Luka r. 1888., Ilija r. 1898., Jure r. 1891. (u SAD-u), kćeri Ruža r. 1879., Mara r. 1884., Jurka r. 1886., Jaka Kovačević druga žena Antina r. 1858.

Ovdje nismo donijeli potpuni ispis iz anagrafa jer ćemo one koji su rođeni iza 1870. donijeti iz anagrama koji je izrađen 1907.

ANIĆI su uvijek bili vrijedni radnici pa ih nalazimo na radu u raznim mjestima širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz ovog ispisa vidimo da su tri obitelji iselile u Bosnu i Hercegovinu gdje su našle bolji život i više zemlje. Zbog brojnosti obitelji, a pomanjkanja zemljišta bili su prisiljeni na to.


Slivno 17

Jedna zanimljiva zgoda svjedoči nam o tome. Početkom 18. stoljeća u vrijeme kad su se naseljavali pravoslavci na područje Imotskoga jedan pravoslavac prezimenom Zdilar nastanio se u velikoj vrtači zvanoj “Gnjilovac”, koje su vlasnici bili Mikruti. Pošto ih je bilo malo brojem pozvali su ANIĆE, koji su bili brojem veći da im pomognu otjerati Zdilare koji su zauzeli njihovu zemlju. Za plaću Mikruti su obdarili ANIĆE jednom parcelom u Gnji-lavcu, a kasnije je među ANIĆIMA koji su brojem rasli bila podjeljena na 16 dijelova.

U “Upisniku kuća” koji je izrađen u Slivnu 1878. posjednici kuća su sljedeći:22

ANIĆ, Mijo pok. Ilije, ANIĆ, Mate pok. Jure, ANIĆ, Jozo pok. Mije, ANIĆ, Mate pok. Marka, ANIĆ, Ivan pok. Jako-va, ANIĆ, Paško pok. Ivana, ANIĆ, Ante pok. Joze, ANIĆ, Ilija pok. Ivana, ANIĆ, Ante pok. Ivana.

To ne znači da su upisane sve obitelji ANIĆA jer su jednu kuću mogle posjedovati i dvije obitelji.

Prema sačuvanoj usmenoj predaji Pojati-ne u Vinjanima potječu od ANIĆA iz Slivna. Jedan ANIĆ je radio na imanju kod Župića koji mu je darovao pojatu i imanje u Župića docu po čemu su ih prozvali Pojatina23. To se dogodilo prije 1725. jer su i Župići i Pojatine već tada popisani u mletačkom katastru.

Od slivanjskih ANIĆA potječe poznati povjesničar pukovnik Nikola ANIĆ rođen u Sućurju na Hvaru. Njegov otac Ivan i stric Josip su oko 1895. odselili u Sućuraj gdje su zasnovali obitelji. Ivan je rođen u Slivnu 1873., a osim sina Nikole rođenog 1923. imao je još sedmero djece: sina Antu (u Novom 22 DAS., Katastar za Dalmaciju, Slivno.23 Fra Vjeko VRČIĆ, Plemena Imotske krajine,

Imotski 2010., str. 308.

Zelandu) i 6 kćeri od kojih je Valentina uda-ta za Josipa Anđelinovića i majka poznatog splitskog liječnika Šimuna Anđelinovića. Ivan ANIĆ rođen 1877. u Slivnu imao je tri kćeri i dva sina, koji su odselili u Novi Zeland.24 Jedna grana slivanjskih ANIĆA nastanjena je u Starom Gradu na Hvaru.

Prema anagrafu iz 1907. u Slivnu žive sljedeće obitelji ANIĆA: ANIĆ, Petra Iva-nova, Ivana pok. Jure, Ivana pok. Mate, Ante pok. Jure, Ivana pok. Ilije, Marijana pok. Ilije, Jure pok. Ilije, Mihe pok. Joze, Ivana pok. Jakova, Duje pok. Ante, Ivana sina Josipova, Ivana pok. Ante, Ante pok. Paška, Josipa sina pok. Paška, Jure pok. Ilije, Paško pok. Ivana, Ivan pok. Jure, Mate pok. Jure, Mihe pok. Ilije.

Broj obitelji i članova kroz prošlost se kretao ovako: 1744. u jednoj obitelji žive 3 člana, 1756. u jednoj obitelji živi 6 članova, 1786. dvije obitelji, 1806. u dvije obitelji živi 21 član, 1836. u 10 obitelji žive 44 člana, 1901. u 21 obitelji žive 184 člana, a 1960. u ANIĆA živi 81 osoba, 1990. u ANIĆA u 6 obitelji živi 12 osoba, a danas žive 4 osobe.

..........................................Milan Glibota24 Nikola ANIĆ, Na punti Hvara – Povijest Su‑

ćuraja, Sućuraj 2000., str. 254 - 255.

Donji Anići, 1980.


Slivno18

Iz kronike našega dida Ivana

Dida smo Ivana rado slušali o povi-jesti našega sela, tugama, teškoća-ma, tragedijama i radostima našega

čovjeka. Rado nam je pričao o političkim prilikama u monarhiji, tiraniji kralja Alek-sandra i komunizma. Vrlo često bi nam znao pričati i sa suzama u očima o teškom djetinjstvu brata mu Joze i njega.

Uvijek je znao ponavljati, da je u nji-hovoj nesreći vidio prst Božje ljubavi i neizmjerni dar Njegove Providnosti, koja ih je pratila kroz cijeli život.

Kada im je ćaća umro did Ivan je imao samo tri godine, a brat mu did Joze nije navršio još ni godinu dana. Poslije nekoliko godina i mater je otišla za ćaćom na Božju gozbu i ostavila dvoje siročadi u trošnoj kući. Didu je Ivanu bilo sedam godina, a didu Jozi oko pet godina. U kronici je već pisao, kako ih je odmah uzeo k sebi stric Marko, a poslije mu je baba pričala, da je ona odmah iza sprovoda otišla u Potravlje kod Sinja pješice i kazala ujcu fra Pavlu, da mu je sestra umrla, koji je tamo bio župnik. Ujac, fra Pavao joj reče da dida Ivana dovede k njemu u Potravlje, a neka did Joze bude kod njih u Marinića i tako su oni preuzeli brigu o ovo dvoje siročadi. Kada bi on pričao o didu Mati i babi Matiji gušilo bi ga u grlu. Po njemu je ona bila njima “dar Božje providnosti” velikog i plemenitog srca, koja je pred njima skrivala

svoju tugu i suze, da im ne bi pokvarila ono malo dječije radosti. Već sam opisao kako je on došao u Potravlje i kod ujca fra Pavla ostao skoro osam godina te na-učio čitati i pisati, jer je bio vrlo bistar, a kroz to vrijeme svladao kamenoklesarski i zidarski zanat.

On je sve to poslije i u Slivnu prenio mnogim generacijama i naučio ih, kako se piše i čita, kreše kamenje i grade kuće.

Kroz to vrijeme did Joze je učio i za-vršio kovački zanat kod dida Marinića i ostao na Velimu sve do vojske.

Njegov ujac fra Pavao Marinić po fratarskim običajima bio je premješten za gvardijana i župnika u Imotskom, a to sam već opisao u zadnjem nastavku. Did Ivan je u Imotskom ostao od 1891. do 1897. godine i tamo je naučio postolarski zanat i bio od velike pomoći u crkvi i samostanu, jer u to vrijeme se je današnja crkva dovršavala.

On piše: “Fra Rajmund Rudež bio je teško bolestan imao je tešku reumu u svim zglobovima, tako da mu se je moralo često privijati pa je koža bila oštećena i na nju bi se stavili zavoji varenog kupusa i maslaca. Osim toga bolovao je i od zaduve (Astma) i zbog toga nije mogao ležat i izdahnuo je na mojim rukama sideć”.

U kronici on dalje piše, da je početkom listopada 1897. godine morao ići u carsku


Slivno 19

vojsku i da su mu fratri pripremili sjajnu večeru, a stric fra Ivan ga je ispratio na diliđencu za Sinj, jer ujac fra Pavao nije tada bio u Imotskom. Majke su plakale za svojim sinovima.

“Iz Sinja su sutra išli u Split, gdje smo se svi morali prijaviti i na moju veliku radost tu sam susreo moga dragoga ujca fra Pavla, koji se je vratio iz vizitacije po Bosni i Hrvatskoj. On mi je na odlasku u brod dao “puno lipe opomene i srdačno me izljubio”.

Brodom su krenuli za Dubrovnik i ujutro su pristali u Gruž, a onda u grad pješice do vojarne “Sveta Marija” u blizini samostana benediktinaca, gdje mu je satnija imala odredište. Tu su ih odmah ošišali, okupali i prisvukli. On piše: “Ode sloboda! Učitelj Knežić, naš čovik bio je strog priko mire, a satnik Knez Svabo dobar čovik! “

Na Badnjak je prvi put gorko zaplakao, kada je pred Polnoćku čuo zvona Sv. Vlahe i dugo nije mogao zaspati.

U Dubrovniku je ostao godinu dana, da bi poslije njegova satnija bila premještena u Zadar, gdje je bilo lakše služiti vojsku, jer je hrana i ostalo bilo bolje. Odmah je bio određen ići u Zagreb učiti timariti konje i sve oko kolskih vozila. Prvi put se je vozio vlakom preko Like i Ogulina. U Zagrebu je ostao do ožujka 1899. godine i veselilo ga je što je z a Božić bio na polnoćki u katedrali, a tamo je “pritrpio dosta leda, ali je upoznao velegrad”.

Kada se je vratio u Zadar, odredili su ga da vojnicima pravi postole i rijetko je išao na zanimanje. Samo je početkom ko-lovoza morao ići u Sinj na vojne vježbe, a išli su šest dana preko Zemunika, Kistanja, Knina, Vrljike i Potravlja, gdje je susreo

svoje znance iz djetinjstva. Tamo su ostali do početka rujna. U Sinju je vidio Alku i na Veliku Gospu bio na svečanoj misi. U Sinju je dobio pismo i deset kruna od ujca. Čim se je vratio u Zadar, dobio je nakon godinu i pol dana, petnaest dana dopusta i odmah se zaputio u Imotski, a u samostanu su ga stric fra Ivan i ujac fra Pavao “lipo počastili” i vidjelo se je, da je ujac bolestan, a kod nazdravljanja proše-kom rekao mu je, da ovo zadnji put piju. Vratio se je u Zadar tužan, jer se je bojao, da će ostati bez ujca, a i stric fra Ivan je bio star i boležljiv.

Did je Ivan vojsku završio 30. stu-denoga 1900.godine i brodom je stigao u Split. Tu je posjetio postolara iz Potravlja, koji mu je ponudio raditi kod njega. Nije znao što činiti, jer ga je srce vuklo u rodni i dragi kraj pa mu reče da će otići do obale i onda odlučiti. Sjedio je neko vrijeme uži-vajući u morskom zraku i pred željezničkom stanicom ugledao diliđencu za Omiš. Nije oklijevao i odluči ići kući do Omiša, a iz Omiša pješice do Imotskoga.

U diliđenci na putu do Omiša bilo mu je drago što je odlučio ići kući, jer mu je bilo dosta tuđine i stalno je ponavljao pjesnika Preradovića “Tuđa majka ljubi svoje, a ne gleda jade tvoje”, pa ga je kočijaš pitao: “Je li on govori sam sa sobom?”

Čim je došao u Imotski, gvardijan mu je rekao da je ujac fra Pavao na umoru i bilo mu je teško pošto ga ujac nije prepoznao i zbog njega je ostao u Imotskom, da bi ga danonoćno njegovao od 6. do 21. prosinca i “oko ponoći me je zadnji put pogledao i ispustio svoju plemenitu dušu.” Na spro-vodu je bilo puno svećenika i naroda, jer je bio cijenjen.


Slivno20

“Poslije sprovoda, poslije dugo vreme-na, vratio sam se s bratom Jozom u Slivno i svi su se veselili naročito nevista Mare i mali Ivan, koji mi se je nasmijao, kada sam ga uzeo u naramak. I meni je bilo puno lakšnje i tek sam ovdje oćutio slobodu i oćutio, da te svak voli i prijatnos tobom razgovara. Nakon nekoliko dana išao sam u Imotski kupovat postelju i lancune, a prije toga sam htio posjetiti strica fra Ivana u samostanu i rekoše mi da mu je pala kap. Bio sam vrlo potresen, jer sam se bojao, da će poslije njegove smrti prestati prisna veza između naše obitelji i franjevačkog reda.”

To se nije nikad dogodilo, jer u po-rodu dida Ivana i dida Joze stasali veliki i cijenjeni svećenici – franjevci i časne sestre

franjevke. To potvrđuje i ovaj pergament od 14. srpnja 1931. godine u kojem general franjevačkog reda u Rimu udjeljuje obi-teljima dida Ivana i dida Joze: “Blagoslov sv. Frane, kojega mi je dao pokojni fra Vjenceslav nekoliko mjeseci prije smrti, jer je znao da ću pisati o našim starima. Na pergamentu piše:

“Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva.

Neka te obasja svojim licem i milostiv neka ti bude.

Neka Gospodin svoj pogled svrne i mir ti udijeli.”

......................Dr. Ante Glibotić, Murnau

Bršćanova jama

Kao maleni dječak, naslušao sam se priča o Bršćanovoj jami. Poslije sam spoznao da te priče, osim o ljepo-

ti špilje, govore ponešto i o maštovitosti ovdašnjih ljudi. Naime, spominjale su se u njima vile, vještice i vukodlaci, kipovi Marka Kraljevića, majke s djetetom u na-ručju (Gospe) i ostala čuda. Spominjao se i legendarni hajduk Andrijica Šimić koji se jedno vrijeme skrivao u jami. Kada sam prvi put bio u jami, a bilo mi je desetak godina, bio sam pomalo razočaran što nigdje nisam vidio spomenute kipove. Dapače, bilo je mnoštvo krhotina razbijenih visuljaka.

Jama je smještena 300 metara južno od prijevoja “Grab”, tik uz karavanski put

koji je vodio od Imotskog prema moru. Od zaseoka Barići u Slivnu, udaljena je pola sata hoda te sam često bio u njoj ili u njenoj blizini sam ili s prijateljima. Ime je dobila po Bršćanu (bršljanu), koji raste na okomitim stijenama njenog jamskog ulaza.

O jami sam pričao s prijateljem iz Runovića Stankom Jukićem te je stvar po-sebno zaintrigirala njegovog sina Branimira, pasioniranog planinara i špiljara. Dogovorili smo se da špilju nećemo prepustiti zaboravu.

U petak 7. rujna 2011. ekipa od devet članova (četri špiljara, četri učenika P. Š. Slivno i ja) uputila se iz Barića prema sje-verozapadu. Bez obzira na potpuno zaraslu stazu, kojom se nekad iz Barića išlo u Imotski,


Slivno 21

sretno smo stigli pred jamu. Došlo je vrijeme da je pogledaju njeni najveći ljubitelji.

Dalje riječ prepuštam Branimiru:Speleološki objekt je prema speleološkoj

klasifikaciji špilja jer je nagib kanala manji od 45 stupnjeva. Kako je ulazak u objekt moguć spretnijima i bez speleološke opreme, uz malu asistenciju speleologa u podzemlje su ušli i najmlađi članovi ekipe.

Prema morfološkom tipu i duljini ka-nala, Bršćanova jama je manji razgranati speleološki objekt. Špilja je bez hidrogeo-loške funkcije pa u objektu nema aktivnog tečenja vode.

Nadsloj špilje je relativno tanak i pro-pustan pa se kišnica s površine procjeđu-je u unutrašnjost objekta i kapanjem niz stropove stvara špiljske ukrase, kao što su sige u obliku stalagmita, stalaktita, špiljskih zavjesa i stalagmata.

Nadsloj je prekriven vegetacijom pa se voda u procjeđivanju obogaćuje ugljikovim dioksidom koji pospješuje otapanje vapne-načke stijene nadsloja. Kada tako obogaćena voda dođe u špilju ispunjenu zrakom, ulazi u okoliš drugačije temperature, tlaka i vlage, što uzrokuje izmjenu ugljikovog dioksida ili isparavanje te kristalizaciju kalcita i for-miranje siga.

Speleolog na ulazu Bršćanove jame

Nastavnik Mirko Barić sa svojim učenicima


Slivno22

?

ulaz

Bršćanova jamaSlivno, Osoje

Istražio: S.O. Mosormjerilo: 1:500

topo: Ratko Cvitanićmjerio: Branimir Jukić

tlocrt

profil

5 10 20 30 40

N

Pl. 11207.09.2011

50

Topografski snimak Bršćanove jame


Slivno 23

Objekt se sastoji od dva dijela. Od ulaza se niz strmiji sipar silazi u veću dvoranu u kojoj smo uočili i tragove čovjeka. Nažalost i dio špiljskih ukrasa je razbijen i nepovratno uništen. Brzina rasta siga u našem podzemlju je u prosjeku 1 - 2 mm godišnje.

Iz prve i veće dvorane u drugu manju potrebno je popeti nekoliko metara i proći kroz uži prolaz. Iz druge dvorane odvaja se i kraći kanal na lijevu stranu.

Dimenzije špilje su izmjerene i objekt je topografski snimljen, a nacrt je osnova i podloga za dalja istraživanja.

Kako je Slivno krška udolina koja se odvodnjava podzemno, speleolozi na ovom području imaju posla i ubuduće. Apeliram i na stanovništvo da se otpad ne deponira u špilje i jame te da se ne uništavaju špiljske sigaste tvorevine koje su nastajale tisuća-ma godina prije nas. Ostavimo podzemje čistim i nedevastiranim, kako bi i buduće generacije uživale u njegovim ljepotama.

...................Mirko Barić i Branimir Jukić

Ulazna kosina

Prolaz iz prve u drugu prostoriju


Slivno24

Nogomet u Slivnu

Kada sam za Zbornik radova (Slivno, 2004.) napisao nekoliko crtica o igrama u Slivnu, mislio sam da će

to biti poticaj nekome da napiše nešto o najpopularnijoj igri novijeg doba – nogo-metu. Međutim, vrijeme prolazi, nitko se ne javlja pa eto opet mene i mojih sjećanja.

Kažu da su se igre slične nogometu igrale još u davna vremena. Ljudi su šu-tirali (udarali nogom) različite predmete. Pročitao sam da su nabijali čak i lubanje mrtvih protivnika. U Slivnu su, koliko sam čuo, odavno igrali krpašem, ali je bolji bio “mijur” – napuhani mjehur svinje. Naravno, i on bi se brzo probušio.

Prvi pravi nogometni klubovi osnovani su u Engleskoj potkraj 19. st. i tada su ustanovljena pravila nogometne igre koja su uglavnom ostala do danas. U Hrvatskoj se nogomet ukorijenio početkom 20. st. kada su osnovani HAŠK GRAĐANSKI i HAJDUK (1911.). Našem Hajduku ovime čestitamo stoti rođendan. Ti klubovi su, naravno, iz najvećih gradova Hrvatske gdje su već tada djelovali brojni intelektualci koji su studirali diljem Europe.

U hrvatskim selima, a pogotovo u zabačenom Slivnu gdje nije bilo ni struje, ni radija, ni novina o tome se nije ništa znalo. Tek polovinom 20. st. nogomet se širi i u manjim sredinama. Prvi nogometni klub Imotske krajine (MRAČAJ) osnovan je 1964. Tako sam ja (rođen 1948.) praktički svjedok svih nogometnih zbivanja u našem Slivnu jer sam se u loptu, čim sam je vidio, odmah zaljubio.

Nogomet u Slivnu možemo, po mome mišljenju, podijeliti u tri faze.

PRVA FAZA 1960. – 1970.

Ovu fazu karakterizira sporadično bavljenje nogometom samo rijetkih poje-dinaca koji su nekakvo nogometno znanje stekli izvan Slivna, u đačkim domovima i slično. Iz te faze sjećam se Ivana Radalja “MLADIĆA”, vižljastog i spretnog, koji bi iznenada osvanuo po lijevoj strani. Dobro Ivan Radalj kad je bio mladić


Slivno 25

je igrao i Mirko Parlov “TURČIN”, ali pretjerano oštar i sklon incidentima. “BO-SNA” i “ANĆILO” su pokušavali pogoditi loptu, a ako ne, onda barem ne promašiti protivnika. Ova momčad osvojila je kup općine Zagvozd, pojačana (ilegalno) deč-kima iz Imotskog koje znam pod imenima “SKAKO” i “RUSO”.

DRUGA FAZA 1970. – 1985.

U ovoj najplodnijoj fazi sudionici su bili momci koji su nogometno znanje ste-kli u Slivnu. Kao jedan od najstarijih iz te generacije pokušat ću opisati kako se to zbivalo.

Kao desetogodišnji dječak dobio sam od brata Ivana gumenu loptu veličine obične boće. Već sam rekao da sam se u nju na prvi pogled zaljubio. Čuvao sam je kao oči

u glavi i nosio sa sobom kad sam čuvao kravu i ovce. Novu igračku odmah su prihvatili Stipe, Stanko, a onda i mlađi “Cigo”, “Mister”, “Škrgo” i ostali dečki pa su utakmice bile svakodnevne.

Veliki je problem bio u nabavci nove lopte, obući, ali najteže je bilo naći igralište. Gdje god bismo pokušali zaigrati, odmah bi nas potjerali.

Kada sam otišao u Split u gimnaziju, bio sam još više zaluđen nogometom. Sta-novao sam blizu Starog placa te pratio ne samo utakmice nego i treninge Hajduka. Gledao sam uživo nogometne majstore: Vukasa, Sekularca, Skoblara, Ferhatovića, Zambatu Osima, Džajića, Holcera, Buljana, Jerkovića, Šurjaka i druge.

Završio sam školu, zaposlio se u Runo-vićima i aktivirao u “MRAČAJU”. Naravno, redovito sam bio i u mom Slivnu, u Barića.

Momčad Lozina


Slivno26

Moji su se dečki već dobro snašli u Njemač-koj. Ima lopti i opreme. Ugovaramo utakmice s Prgometima i redovito pobjeđujemo. O Mrkonjićima nećemo ni pričati. Igralište je i dalje problem. Razmišljamo o izgradnji.

U međuvremenu i u drugim zaseoci-ma slične stvari. Najaktivnije je u Lozina. Gojko, Branko i ekipa željni su nogometa i druženja. Susreti Lozina, s jedne strane, te Barića (Prgometa), s druge strane, trajali su nedjeljama, mjesecima i godinama. Uvijek sportski i fer tako da slivanjska omladina nikad nije bila tako složna. Preko nogometa smo ujedinili Slivno. Privlačili smo i gleda-telje. Gradimo igralište i postavljamo stative. U početku su Lozine češće pobjeđivale, no na kraju prevaga bila na našoj strani.

Konačno sastavljamo momčad Slivna za sudjelovanje u kupu Općine. Uza sve probleme oko opreme putovanja i ostaloga, dva puta smo bili u polufinalu, jednom u velikome, a jednom u malome nogometu. Oba smo puta ispali od Imotskoga. Valja napomenuti da je jedino prijevozno sredstvo

bio moj renault 4 tako da su mlađi često pješačili po nekoliko kilometara.

Svima nama posebno su u lijepom sjećanju ostali susreti Slivna i Mračaja. Nažalost, nemamo nikakvih zapisa ni fo-tografija. Mislim da su odigrani između 1975. i 1980. U prvom susretu, odigranom zimi, bio sam sudac jer sam pripadao obje-ma momčadima. Umjesto sudačke odore nosio sam šuškavac i kišobran jer je padao snijeg. Mračaj je premoćno pobijedio, mi-slim sa 11:2, što nije čudno jer je tada bio nevjerojatno jak. Marijan Repušić, Vinko Ljubičić, Ante Puljić, Branko Jakić, Jakov Jukić i Ante Ljubičić bili su igrači gotovo prvoligaške klase. Trener legendarni Petar Bitanga “Pićak”. Nakon susreta večera u nezaboravnoj atmosferi uz izmjenu darova.

U drugom susretu na runovićkom Poji-lu već smo se bolje snašli. Doduše, Mračaj je opet pobijedio (8:5), ali smo pružili snažan otpor. Često nas je pištaljkom zaustavljao sudac Škoro zbog ofsajda. Večera i druženje, opet nezaboravno.

Treći i posljednji susret u Slivnu donio nam je najbolji rezultat (3:3). Ja osobno mislim da je golman “Mračaja”, legendarni “TEMPIKO”, bio pomalo darežljiv kad sam mu uvalio dva komada. Treći pogo-dak postigao je “Kujić” efektnim udarcem glavom s prve stative. Atmosfera za vrijeme utakmice, navijanje brojnih Slivanjaca te zajednička večera uz šale i pjesme, ostat će svima nama draga uspomena.

A sada ekipa (po mom ukusu) u sa-stavu 4-4-2.

LJ. BARIĆ “KUJIĆ”

N. PRGOMET A. LOZINA

Reprezentativci iz Gornjega kraja u ne baš dobroj formi


Slivno 27

A. PRGOMET MIKA LOZINA (S. ŠIMUNOVIĆ)

I. PRGOMET (CIGO) M. BARIĆ KAPETAN D. LOZINA “ĆELO” G. LOZINA (M. PRGOMET)

B. LOZINA MIĆO LOZINA

Albino i Gojko Lozina bili su pred kraj objesili kopačke o klin. U Slivnu se često igralo s 8 ili 9 igrača na svakoj strani. Par riječi o igračima.

Vratar Lj. Barić, visok i spretan, bio je odličan i u polju. U obrani Albino i Anđelko, čvrsti i pouzdani, Mika, oštar i prodoran, a Kujić, odličan tehničar s do-brim udarcem. Dinko “Ćelo” Lozina, fini tehničar s dobrim pregledom igre i odličnim udarcem i moja malenkost u ulozi kapetana dirigirali su igrom. Dobre suradnike imali smo u Mladenu koji je dobro vladao lop-tom i Gojku koji je imao odličan udarac lijevom nogom. Napadači, Boro Lozina, prodoran i dobra udarca, i Mićo, dobar u skoku, upotpunjavali su ekipu.

Mjesto u ekipi zaslužio bi i I. Barić “Mister” da nije često bio odsutan u Nje-mačkoj, kao i Cigo. U početku su za Lozine često nastupali Branko Šimunović, Hrvoje Lozina, “Paćak” te I. Lozina Dodin.

Uz Svetu, dobar je bio i brat mu “Šimun”, ali mu je nedostajalo kondicije.

U Gornjem kraju vrijedno je spomenuti “Giru” i Živića.

U međuvremenu smo u Slivnu organi-zirali i nekoliko turnira. Spomenut će dva.

Malonogometni turnir u Vuletića osvojili su Nogali (braća Mladen i Tomislav) po-jačani Nefom Grepom. U dramatičnom finalu pobijedili su moju ekipu u kojoj su najčešće nastupali “Kujić” i “Gira”.

Posljednji turnir na kojem sam sudje-lovao bio je prava fešta. Četiri ekipe. U polufinalu BARIĆI – DONJI KRAJ 3:1 te LOZINE – NOGALI 4:1, pobjede favorita uz šou “ZORKANA” i “VRANDULA”.

Mislio sam da ćemo u finalu izgubiti jer su LOZINE bili mlađi, ali već na po-luvremenu vodimo 5:0 i mogao sam otići u zasluženu mirovinu. Posebno se u našoj ekipi istakao gost Slobodan Radalj. Važno je spomenuti zajedničku večeru i druženje uz pečenu janjetinu i piće.

Treća faza 1985. –

O ovoj fazi samo nekoliko riječi. U Slivnu je ostalo malo omladine te je i no-gometna aktivnost zamrla. Opreme ima i igralište je tu, ali ne znam ima li onoliko želje i srca kao nekada.

Dobra stvar bili su turniri za Trojstvo koje je organizirao Darko Radalj. Na njima su nastupali i Slivanjci koji su se rodili i odrasli u drugim mjestima te ekipe iz drugih mjesta. Od tih igrača dojmio me se Dražen Mikrut. Izgleda da je i to ne-kome smetalo (poznati naš hrvatski jal) pa je posljednje Trojstvo bilo siromašnije za jednu lijepu stvar.

Naravno, želio bih da ovaj moj tekst bude poticaj svima koji o nogometu u Slivnu imaju bolja ili drugačija saznanja.

............................................. Mirko Barić


Slivno28

Kršćanstvo

Kršćanstvo (lat. christianitas, grč. Xri‑stianismos) je jedna od tri monotei-stičke religije (židovstvo kršćanstvo i

islam) i također jedna od triju velikih (uz budizam i islam) svjetskih religija (monotei-zam = vjera u jednog Boga). Kršćanstvo je po svojim društvenim utjecajima u povijesti vrlo značajna i danas najrasprostranjenija religija. Kršćana je danas u svijetu jedna milijarda i devet stotina milijuna (1. 900 000 000). Osnivač kršćanstva je Isus Krist, siromašni drvodjelac iz Nazareta u Galileji, Izrael, koji je, propovijedajući kraljevstvo Božje i nebesko, skupio dvanaestoricu apostola (grč. apostolos=poslanik) i mnogo sljedbenika koji su u njemu prepoznali Mesiju, obećanog Otkupitelja, Sina Božjega. Zato što je javno govorio da je Mesija ugrozio je židovsku vladajuću klasu. Veliki svećenici i narodne starješine - vladajuća klasa - predali su ga rimskom upravitelju Ponciju Pilatu pod optužbom da diže narod protiv Cezara. Osuđen je na smrt i raspet na križu. Njega (Isusa) je Bog Otac učinio Kristom (grč. Kristos=Pomazanik, Mesija) uskrisivši ga treći dan od mrtvih. Temeljna vjera kršćanstva glasi: Isus je Krist (Sin Božji, Mesija)! Ras-petog i uskrslog Isusa Krista propovijedali su apostoli po tada cijelomu poznatom svijetu. Radi vjere da je Isus uistinu Krist i obećani Mesija, Sin Božji, koji je s njima jeo i pio i pokazivao im se 40 dana poslije svoje smrti odnosno uskrsnuća, svi su apo-stoli podnijeli mučeničku smrt. Za prvaka apostolskog Isus je postavio na ovoj zemlji

apostola Šimuna kojemu je dao drugo ime - Petar. Mijenjajući mu ime naznačio je da ga poziva na specijalno poslanje.

Po riječi Xristos što znači pomazanik, mesija, po njoj su nazvali prve kršćane, u Antiohoji 102. godine. Kršćani su dakle xristianoi-pomazanici Božji. Inače, prije toga, kroz I. st. kršćanstva, kršćane se na-zivalo: Put i Sveti.

Kršćanstvo se pojavilo u judaističko-helenističko-rimskom antičkom kulturnom krugu kao prva univerzalistička religija, na-suprot dotadašnjim nacionalnim. Kršćanstvo je nosilo monoteističku koncepciju, nasuprot panteonu (sveboštvu, politeizmu) napučenom antropomorfnim bogovima. Ono je propo-vijedalo jednakost svih ljudi pred Bogom. U kršćanstvu nema razlike između Izraelaca, Grka i Rimljana, bogatih i siromašnih, slo-bodnih i robova, muškaraca i žena. Stoga su potlačene mase robovlasničkog društva brzo prihvatile socijalnu komponentu kršćanskog učenja i ono se naglo širilo po čitavom po-dručju Rimskog Imperija.

Kroz prva tri stoljeća, sve do 313. godine kada je car Konstantin, Milanskim ediktom, dao slobodu kršćanstvu odnosno kršćanima, plejade kršćana bile su mučene, bacane u arene lavovima, ubijane i razapi-njane samo zato što bijahu kršćani. Kad bi se negdje diljem Carstva dogodila kakva katastrofa ili vremenska nepogoda, kršćane bi se optuživalo da su oni krivci svega i uzročnici ljudskih nevolja. Kršćani, osim toga, nisu htjeli žrtvovati caru kao bogu.


Slivno 29

Stoga je veliki crkveni naučitelj Tertulijan naglasio da se povijest kršćanstva kroz prva tri stoljeća može izraziti samo jednom reče-nicom: “Sanquis martyrum ‑ semen christia‑norum” - “Krv mučenika ‑ sjeme kršćana”. Pa i sv. Petar, prvi papa, zajedno s apostolom Pavlom iz Tarza, podnio je mučeničku smrt za vrijeme pomahnitalog cara Nerona (67. g.) koji je zapalio Rim, a za požar proglasio krivcima kršćane. Što ih se više mučilo i ubijalo, kršćani su bili brojniji, jer su se novi rađali iz njihova svjedočenja odnosno mučeničke smrti.

Rimski car Teodozije podijelio je godine 395. ogromno Rimsko carstvo na Istočno koje se zove Bizant i Zapadno. Granica je bila rijeka Drina u današnjoj BiH. Tada je počeo cvjetati cezaropapizam, jer su carevi od kršćanstva učinili državnu religiju. Sa ceza-ropapizmom slabilo je i kršćanstvo, osobito na Zapadu. Crkva (kršćanstvo) katakomba bila je žilava i vitalna. Kršćanstvo se kroz povijest urušavalo kad su kler i vjernici bili privilegirani od države. To se događa i danas i događat će se sve do sudnjeg dana. Stoga kršćanstvo propada i stagnira u onim narodima gdje je privilegirano. Crkva će propasti u onim narodima gdje ne bude vjerodostojnih svjedoka Isusa Krista, ali Crkva općenito ne će propasti, jer je “ni vrata paklena ne će nadvladati”. Kršćanstvo bez križa koji je njegov zaštitni znak, više nije kršćanstvo! Krist je rekao da njegovi učenici mogu biti samo oni koji nose križ a ne povlastice i ugodnosti. Zapadno Rimsko carstvo propalo je 476. g., a dominirajuću ulogu u kršćanstvu preuzimao je Bizant sa svojim središtem u Konstantinopulisu-Cari-gradu, današnjem Istambulu, u kojemu su Turci izmasakrirali kršćane (samo u najvećoj

crkvi na Istoku - Hagija (Aja) Sofiji - po-ubijali su cca 6. 000 vjernika, a ostale su protjerali). To se dogodilo prigodom pada Carigrada 1453. godine.

Dakle, dok je rano kršćanstvo, kao vjera potlačenih i obespravljenih, predstav-ljalo progresivnu snagu u scijalnom razvoju čovječanstva, srednjovjekovno kršćanstvo, postavši vladajuća i državna religija (ne samo u Bizantu nego i u franačkoj državi Karla velikog i drugim feudalnim tvorevi-nama) vezalo je svoje interese s interesima vladajuće klase. Tako se udaljavalo od ideala koji propovijeda evanđelje.

Dogmatske raspre, a još više političke prilike i razni interesi, doveli su do toga da je kršćanstvo tijekom stoljeća postalo razjedinjeno. Danas na svijetu ima cca 2 milijarde kršćana. Katolička Crkva na čelu sa svetim Ocem papom je najbrojnija sa cca milijardu i 166 milijuna članova. Pravoslavne Crkve imaju cca 200 milijuna, a protestantske crkvene zajednice oko 500 milijuna.

Glavne svjetske religije

* Kršćanstvo: 1,9 milijarda kršćana.* Katolici: 1.2 milijarda* Protestanti: 500 milijuna* Pravoslavci: 200 milijunaIslam: 1,2 milijardaHinduizam: 800 milijunaBudizam: 330 milijunaAnimizam: 200 milijuna

Ovim brojkama treba dodati agnostike i ateiste kojih ima 1,2 milijarde.

Isus je živio prije oko 2000 godina. Prema vjerovanju, navijestili su ga proroci,


Slivno30

“da će ga začeti po Duhu Svetom i roditi Djevica, da će činiti čudesa, trpjeti, umrijeti radi spasenja svijeta, da će biti ubijen, treći dan uskrsnuti te uzići na nebo”. Bio je Židov i odrastao je u židovskoj vjeri. Kad mu je bilo oko 30 godina napustio je svoj posao drvodjelca te počeo propovijedati. Propovi-jedao je kraljevstvo Božje koje počinje ovdje i sada, pod uvjetom da njegovi sljedbenici ljube jedni druge te opraštaju grešnicima baš kao što Bog njih ljubi i oprašta im.

Mnogi ljudi dolazili su slušati njegov nauk. Isto su tako vidjeli i njegova čudesa. A nitko ne može činiti čudesa nego Bog. Isus je jednim dodirom ozdravljao bolesne.

Isus nije bio po volji svećeničkim gla-varima koji su smatrali da on krši Zakon i da druge odvodi s pravoga puta. U nje-mu nisu prepoznali Mesiju. Naposljetku su skovali urotu da bi ga se oslobodili. Uhvatili su ga i kao buntovnika prokazali Rimljanima, koji su u ono doba vladali njihovom zemljom. Na brdu Kalvarija blizu Jeruzalema Isus je prikovan na drveni križ. Samo nekoliko njegovih prijatelja, Josip iz Arimateje i nekoliko žena, pobrinulo se za njegov ukop. Nakon tri dana neke od žena koje su bile njegove učenice (Marija iz Magdale i druge) vratile su se s groba koji je bio prazan. Rekoše da su im se ukazali anđeli te rekli da je on uskrsnuo, naredivši im da to idu kazati njegovim učenicima.

Kad su se njegovi apostoli uvjerili da je on uskrsnuo, jer im se Isus pokazivao 40 dana, te tada uzašao na nebo, apostoli su krenuli svijetom otvoreno širiti istu poruku koju je naviještao Isus: vijest o kraljevstvu Božjem, Božjoj ljubavi i Božjem praštanju. Propovijedali su, kako im je govorio Isus,

da ljudi trebaju postati poput djece kako bi ušli u kraljevstvo nebesko i bili s Bogom.

Isus je formulirao n o v u zapovijed ljubavi. Kršćanstvo se razlikuje od svih ostalih religija upravo po novoj zapovijedi ljubavi koja glasi: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”! Sve, naime, druge religije doduše proklamiraju ljubav. Ali to je ljubav prema svojima: ljubav roditelja prema djeci, prijatelja prema prijatelju, rod-bine prema rodbini. A Isus, a prema tome i njegovi sljedbenici, ne isključuje nikoga iz svoje ljubavi. Dapače, on nalaže ljubav prema odbačenima, nesretnima, grešnici-ma. Nalaže ljubav i prema onima koji, po našemu ljudskom rezoniranju, ne bi trebali biti od nas voljeni; nalaže ljubav i prema neprijateljima, što je u drugim religijama nemoguće naći. Isus kaže: Koje li vam je uzdarje ako ljubite one koji vas ljube? Zar to isto ne čine i pogani? I dok su mu činili zlo, dok su ga pogrđivali i razapinjali na križ, on je za njih molio: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

Isus je srdačno svakoga prihvaćao, po-sebno dječicu, pa i ljude koje su drugi pre-zirali. Često je poučavao mnoštvo pričajući im priče - prispodobe - koje su se mogle lako razumjeti a imale su i važnu poruku. Evo jedne od najljepših njegovih prispodoba koja govori o “izgubljenom”čovjeku“:

Neki je pastir imao stotinu ovaca. Jednoga ih dana izbroji i vidje da ih je samo devedeset i devet; jedna je nedostajala, izgubila se. I on ostavi devedeset i devet ovaca na sigurnom mjestu, na pašnjaku, te stade posvuda tražiti izgubljenu ovcu. I kad je nađe, odnese je kući te priredi gozbu i pozove prijatelje na slavlje.

Isus je objasnio da isto tako ni Bog ne želi da se i jedan jedini čovjek osjeća


Slivno 31

izgubljenim i osamljenim. Veća će radost biti na nebesima zbog jednog obraćenika nego li radi 99 pravednika!

Isusova poruka

Isus je bio Židov i pripadao je židov-skoj vjeri. Poštivao je drevni Zakon svoga naroda. Kad su ga pitali koja je najveća zapovijed, citirao je proroka Mojsija:

“Prva je: (....) ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz sveg uma svoga, i iz sve snage svoje. Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.”

Mk 12,30,31; Pnz 6,5 i Lev 19,18

No, Isus je rekao da ga je Bog poslao zbog nečeg posebnog: ne da bi sudio ljudi-ma na ovome svijetu prema tome drže li se oni vjerno Zakona ili ne drže, već zato da ih spasi od njihovih grijeha (usp. Iv,3,17).

Kršćani vjeruju da je Isus Sin Božji - da je on Bog koji se rodio među nama kako bi živio na ovome svijetu obilježenom i grijesima. Kažu da Isus nije učinio ništa lošeg, no ipak su ga ubili njegovi neprijatelji. Na taj je način pretrpio ono najgore što ljudska zloća može učiniti. Kad ga je Bog uskrisio, pokazao je onima koji su u njega vjerovali da je Božja ljubav jača od svakog zla, dovoljno jaka da pomogne ljudima kako bi živjeli ispravno. Pokazao je da je Božja ljubav jača od smrti.

Isusovi učenici vjeruju da trebaju biti vjerodostojni svjedoci o Isusu i svima, bez razlike, navijestiti Božju ljubav i praštanje. Smatraju, u skladu s Isusovim riječima, da je najvažnije ovaj svijet učiniti Božjim

kraljevstvom - učiniti ga malo sličnijim nebu. A sam Isus je o nebu govorio kao o mjestu gdje će oni koji ljube Boga zauvijek biti sretni i sigurni.

Isusova molitva

Isus je svoje učenike naučio ovoj molitvi.

To je najvažnija molitva kršćanstva i sažima

Isusov nauk:

Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja

kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas!

I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!

Mt 6, 9‑13

Kršćanska Biblija

Četiri izvještaja o Isusovu životu - četiri Evanđelja - u središtu su kršćanske Biblije. Evanđelja i zbirka pisama čiji su autori bili među prvim kršćanima (apostoli i evanđe-listi) čine zbirku koja se zove Novi zavjet, koji ima 27 knjiga. Drevni sveti spisi Židova također su dio kršćanske Biblije. Taj dio Biblije kršćani nazivaju Starim zavjetom. Stari zavjet ima 46 knjiga.

Riječ “zavjet” znači “savez” ili “ugovor”. Za kršćane Stari zavjet govori o starom savezu koji je Bog sklopio s ljudima po


Slivno32

Mojsiju - da će se držati Božjih zakona, ponajprije dekaloga, deset zapovijedi.

Novi zavjet za njih govori o novom savezu koji je Bog sklopio s ljudima u Isusu Kristu tj. po njegovoj prolivenoj krvi na drvetu križa.

Sve knjige Staroga i Novoga zavjeta s hebrejskog i grčkog na latinski je preveo sv. Jeronim. Taj prijevod Biblije zove se V u l g a t a (što znači: u općoj uporabi). S tog prijevoda sv. Jeronima prevedena je Biblija na sve jezike svijeta.

Živjeti kao kršćanin

Već od prvih dana kršćanstva Isusovi učenici su se sastajali po skupinama kako bi molili i naučili više o svojoj vjeri. Te su zajednice ili skupine poznate kao prve Crkve. Kad bi im se netko nov želio pridružiti bio bi kršten. Krštenje se obavljalo uranjanjem u vodu, kao znak da se krštenik oprašta sa svojim starim načinom života te čist i nov počinje živjeti kao dionik kraljevstva Božjeg.

Danas kršćani na svojim okupljanjima - u posebnim zgradama koje se zovu crkve - slušaju riječ Božju, čitaju Bibliju i mole. Većina kršćana okuplja se svake nedjelje, jer je Isus uskrsno od mrtvih treći dan tj. u nedjelju. Tada slave euharistiju ili svetu misu. U mnogim se crkvama novi članovi krste kao znak da su Isusovi učenici.

Kruh i vino

Središnji kršćanski obred jest onaj u kojem se blaguje kruh i vino. To se zove euharistija ili sveta pričest u kojoj kršćani blaguju tijelo i krv Gospodina Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. To se događa

u euharistiji ili svetoj misi, gdje svećenik izgovara riječi Isusa Krista, što ih je Isus izgovorio na posljednjoj večeri. To su riječi konsekracije ili posvećenja, koje je Isus molio nad kruhom i vinom. Jedan od prvih kršćana, obraćenik Pavao iz Tarza, napisao je pismo novim kršćanima u Korintu prije gotovo 2000 godina, upućujući ih što treba pamtiti i činiti: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan, uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: “Ovo je tijelo moje ‑ za vas. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu po večeri govo‑reći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.”

1 Kor 11, 23‑25

Kršćanski blagdani

Najvažniji kršćanski blagdani spominju se događaja iz Isusova života.

Na Božić kršćani slave spomen na Isusovo rođenje u Betlehemu.

Na Veliki petak spominju se Isusova raspeća. Nakon njega slijedi

Uskrs, kad kršćani slave Isusovo uskr-snuće od mrtvih.

Na Uzašašće slavi se spomen na če-trdeseti dan kad je Isus uzašao na nebo.

Na Duhove, deset dana kasnije (Pede‑setnica), kršćani slave spomen na dan

kad je Duh Sveti podario Isusovim učenicima neustrašivost i snagu da pođu

naviještati radosnu vijest o Isusu.

Kršćani-katolici slave još ove blagdane kao zapovjedne:

• Tijelovo dan posvećen tijelu Gospodina našega Isusa Krista tj.


Slivno 33

• Presvetom Oltarskom Sakramentu.• Velika Gospa-Uznesenje Blažene dje-

vice Marije dušom i• tijelom na nebo.• Svi sveti, dan kad kršćani-katolici jed-

nim danom u godini slave sve one koji se nalaze u raju, bilo da su kanonizirani bilo da nisu. To su naši djedovi, bake, roditelji i svi Božji ugodnici.

Sveci

“Svecem” kršćani nazivaju onoga koga pamte kao posebno pobožnog i dobrog

onoga čiji život nadahnjuje ostale i potiče ih na dobra djela. Sveti Frano asiški,

koji je živio u dvanaestom stoljeću, omiljeni je svetac. Rado se propovijeda kako se odrekao svojega bogatstva i živio jednostavno, brinuo se za siromašne i volio Božju

prirodu - divlje životinje i ptice. On je proglašen zaštitnikom ekologije.

U kršćanstvo spadaju: katolici, pravo‑slavci i protestanti te anglikanci.

Katolička crkva

Riječ katolički grčkog je porijekla (grč. katolikos: koji se proteže na cjelinu, općenit). U užem značenju naziva se Katoličkom crkvom kršćanska Crkva koja priznaje papu kao vrhovnog poglavara. Često se sinonimno upotrebljava izraz Rimokatolička crkva, iako nije sasvim istoznačan, jer papu priznaju i neki s Rimom sjedinjeni kršćani raznih istočnih obreda (kod nas u Hrvatskoj grko-katolici koji drže julijanski kalendar i slave obrede kao i istočni kršćani) .

U širem značenju nazivale su se kato-ličkom i crkva na Zapadu (katolička Rimska apostolska crkva) i na Istoku (katolička Or‑todoksna apostolska istočna crkva) .

Povijest Katoličke crkve počinje uteme-ljenjem od Isusa Krista i apostola. Mnogi međutim smatraju da povijest Katoličke crkve počinje s raskolom 1054. godine.

Pracrkva se javlja u antičkom heleni-stičko-rimskom svijetu kao zajednica progo-njenih, kao Crkva katakomba i mučenika; obično se nabraja deset progonstava kršćana od rimskih careva (od Nerona do Diokleci-jana). Za vrijeme cara Nerona koji je zapalio Rim te za to okrivio kršćane, mučeničku smrt podnio je tada (67. god.) i apostol Petar. Također i apostol sv. Pavao. Budući da je sv. Petar bio prvi biskup Rima tj. papa, a grob mu se nalazi u Vatikanu, od tog vremena Rim odnosno Vatikan je sje-dište Katoličke crkve. Petra je glavom svoje Crkve učinio sam Isus riječima: “Šimune, ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena ne će nadvladati...”

Kada je car Konstantin 313. god. Mi‑lanskim ediktom dao slobodu Crkvi, ona se naglo širi, ali dolazi u samoj Crkvi do velikih unutarnjih dogmatskih borbi. To je vrijeme velikih crkvenih naučitelja i ekumenskih sabora, 325. nicejski, 381. carigradski, 431. efeški sabor itd.

Kada je car Teodozije podijelio Rim-sko Carstvo na istočno i zapadno 395. godine, carigradski patrijarh je nastojao steći na Istoku onu vlast i ugled koje je imao rimski biskup-papa, zatim provala barbarskih naroda na Zapad, svjetovna pa-pina vlast u Italiji i njegove političke veze s franačkim kraljevima, s jedne, a tijesna


Slivno34

povezanost bizantinske crkve i države, s druge strane - sve se to negativno odrazilo na jedinstvo Crkve. Crkva na Zapadu, koja je obuhvaćala romanske, germanske i dio slavenskih naroda, udaljuje se od crkve na Istoku i obratno. Do konačne shizme tj. raskola dolazi 1054. godine. Tada je izrečena anatema (prokletstvo) s jedne i s druge strane. Anatema je obostrano skinuta u Rimu šezdesetih godina 20. st., za vrijeme pape Pavla VI. Tada je zaživio ekumenizam tj. želja za ponovnim jedinstvom između Katoličke i Pravoslavne crkve.

Dok se Crkva širila po čitavoj Europi, izgubila je arapskim osvajanjima Bliski istok i sjevernu Afriku. Tada pape potiču akcije zapadnoeuropskih feudalaca za oslobođenje “Svete zemlje”, tzv. Križarske ratove. Kri-žarski ratovi su u početku imali pozitivnu notu, ali su se kasnije pretvorili u ruglo, jer je velesila Venecija politički koristila križare za svoje prljave probitke. Križari su tako, pod znakom križa, silovali, pljačkali, palili, i Carigrad i naš Zadar u kojima nije bilo muhamedovaca-muslimana (okupatora).

Sukob pape i francuskog kralja Filipa lijepog imao je za posljedicu avinjonsko sužanjstvo - prisilno stolovanje papa od 1309.-1376., koje dovodi do raznih zlo-upotreba i narušavanja papinskog ugleda. Prvi od avinjonskih papa bijaše Klement V., čije je pravo ime bilo Bertrand de Got. Za papu je izabran kao nadbiskup Bordeauxa. Zadnji papa u avinjonskom sužanjstvu bijaše Grgur XI. Ukup-no je u Avignonu bilo sedam (7) papa. U Avignonu su stolovali i protupape Klement VII. i Bene-dikt XIII. Poslije avinjonskog sužanjstva do danas nije izabran za papu nijedan Francuz. Ti-jekom stoljeća javljali su se u Crkvi razni

progresivni i reformni pokreti koji su željeli očistiti crkvene strukture od nepotizma, politike, simonije. Tako su Martin Luther i njegovi pristaše (protestanti) i drugi re-formatori, nadasve Calvin i Zwingli, doveli do odvajanja Njemačke i sjevernoeuropskih zemalja od patronata Rima. Katolička crkva je izgubila i Englesku (Anglikanska crkva).

Katolička crkva u novije vrijeme, pod vodstvom pape Ivana XXIII. koji je sazvao Drugi vatikanski sabor (1962.) i pape Pavla VI., dala je napredne koncepcije o ulozi Crkve u suvremenom svijetu. Naglašen je duh ekumenizma i pomirljivosti, mogućnost dijaloga s nekršćanima i ateistima te surad-nja na izgradnji svjetskog mira. Ove ideje je posebno naglašavao papa Ivan Pavao II.

Unatoč svim povijesnim scilama i haribdama kroz koje je prolazila Crkva, ona se nije umanjila nego povećala (Danas u svijetu ima 1 milijarda i 166 milijuna katolika. Crkvu ne čuvaju njezini greš-ni članovi, nego Isus Krist i Duh Sveti te njezini vjerodostojni članovi. Usprkos svim nedaćama, zbog kojih su Crkvi pjevali njezini neprijatelji rekvijem ‑ pokoj vječni, Crkva ne će propasti jer je, kako je obećao Isus, ni vrata paklena ne će nadvladati. Crkva, kako se to događalo kroz povijest, može propasti u pojedinim pokrajinama i narodima koji se ne drže Isusove poruke, a deklariraju se kao katolici-kršćani, ali općenito Crkva ne će propasti!

Katolik ispovijeda nicejsko‑carigradsko vjerovanje (325., 381.) u kojemu se, između ostalog, vjeruje da je Isus Krist, Sin Božji, istobitan s Ocem i Duhom Svetim, koji je začet po Duhu Svetom u krilu Djevice, Bogorodice (efeški sabor 431.), rođen a ne stvoren, koji je radi nas ljudi i radi našega


Slivno 35

spasenja postao čovjekom, trpio, umro, pokopan i treći dan uskrsnuo od mrtvih te uzašao na nebo. Katolik vjeruje u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.

Katolik vjeruje u sve dogme koje proglasi Crkva na čelu s papom!

Dogme o B. D. Mariji:

• Marija je bezgrešno začeta! (1854.g.)• Marija je Teotokos‑Bogorodica! (431.g.)• Marija je dušom i tijelom na nebo uzne‑

sena ‑ Velika Gospa (1950)

Pravoslavlje

Pravoslavlje je jedan od tri glavna ogranka kršćanstva (uz katolicizam i pro‑testantizam). Riječju pravoslavlje označuje se ujedno i koncepcija kršćanstva kakva se formirala na Istoku, nasuprot zapadnom kršćanstvu - katolicizmu.

Naziv pravoslavlje potječe iz starosla-venskog jezika kao prijevod grčke riječi ortodoksos. Ortodoksija se počela isticati nakon koncila u Kalcedonu 451. g., kao pristajanje uz “pravovjerje” i odbacivanje osuđenih “hereza”. Poslije kad su u Bizantu omražene Latine i barbare sa Zapada počeli optuživati kao heretike, izraz ortodoksna (pravoslavna) crkva se ustaljuje.

Raskolu između Pravoslavne i Katolič-ke crkve, koji je postao očit 864.-868., za patrijarha Focija, i definitivan za patrijarha Mihajla Cerularija, prethodila su stolje-ća antagonizma između Rima i Bizanta. Poslije diobe Rimskog Carstva 395. (car Teodozije) postupno jačaju faktori koji do-vode do raskola: razlike u zapadnjačkom

i grčko‑orijentalnom mentalitetu, razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (celibat) i formuliranju dogmi (FILIOQUE) , politika bizantinskih careva (cezaropapizam) , “težina” ekumenskoga carigradskog patrijarha kome je 541. g. priznat počasni primat odmah poslije pape. Javlja se teorija pentarhije - crkvene organizacije kojoj su na čelu petorica ne-zavisnih “patrijarha” (rimski, carigradski, jeruzalemski, aleksandrijski i antiohijski); iznad njih stoji opći sabor, a 28. kanon Kalcedonskog sabora određuje da se gra-nice crkvenog područja moraju poklapati s državnim granicama. Na tom principu “sabornosti” i “autokefalnosti” temelji se daljnji razvitak pravoslavlja. Aleksandrij-ski, antiohijski i jeruzalemski patrijarhat u VII. st. pod najezdom islamskih osvajača gube svoje nekadašnje značenje. Patrijarhat u Bizantu je u stalnom usponu. Njemu se otvaraju nova područja - Balkanski polu-otok, istočna Europa, Armenija, Gruzija, a velik je utjecaj i među onim Slavenima koji su iz Bizanta, zajedno s kršćanstvom primili pismenost i osnovne elemente fe-udalne kulture. U izgradnji feudalizma i kulture feudalnog doba (dvorske kance-larije i ceremonijal, crkveno-dididaktička književnost, arhitektura, freske) patrijarhat je odigrao značajnu ulogu.• Svi sakramenti te dogme do 1054.g. za‑

jedničke su i katolicima i pravoslavcima.• Prigodom sklapanja ženidbe između ka‑

tolika i pravoslavke u Katoličkoj crkvi, pravoslavka potpisuje zapisnik da ne će smetati odgajati djecu u katoličkoj vjeri.

• Ako je netko, dakle, kršten, pričešćen i krizman u Pravoslavnoj crkvi, kad hoće prijeći na katoličku vjeru, ne treba po‑novo primati sakramente, jer oni vrijede.


Slivno36

• Da bi netko u pravoslavlju postao svećenik, mora se prije ređenja oženiti. Ako mu umre žena, ne može se drugi put ženiti. Zato treba dobro paziti na svoju suprugu.

• U pravoslavlju postoje redovnici i redov‑nice. Zovu se monasi odnosno monahi‑nje. Samo monasi mogu biti episkopi i patrijarsi.

• U pravoslavlju je svaka nacionalna crkva samostalna tj. autokefalna.

Protestantizam

Evangelička crkva

Riječ protestantizam dolazi iz latin-skog: protestare (istupiti za nešto, protiviti se, prosvjedovati) i njemačkog: protestieren (prosvjedovati). Ime protestanti nastalo je u svezi s protestom (njem. Protestation) što su ga reformaciji skloni njemački staleži (5 kne‑zova i 14 gradova) uložili protiv zaključaka katoličke većine staleža donesenih u svezi s nekim vjerskim pitanjima na državnom saboru u Speyeru 1529. g. Protestantizam je značio opoziciju prema Rimokatoličkoj crkvi i nosio je neka politička obilježja. Danas se pod protestantizmom podrazumijeva veća liberalnost pa se o protestantizmu može govoriti kao o elementu npr. anglikanizma. Protestantizmom se ponekad nazivaju sve kršćanske vjerske zajednice koje ne pripa-daju tradicionalnoj zapadnoj (katoličkoj) ni istočnoj (pravoslavnoj) Crkvi.

Na samom početku protestantizam se podijelio na luteranizam i kalvinizam, dva smjera s istovjetnim stavovima prema au-toritativnosti Biblije i opravdanja po vjeri (reformacija).

Pod utjecajem pijetističko‑evangeličkih gibanja dolazi do osnivanja baptista, me-todista, bratskih zajednica i dr. Progonjeni protestanti u jednoj zemlji emigrirali su često u druge zemlje (na primjer huge-noti iz Francuske) , gdje su ih prihvaćali njihovi vjerski istomišljenici. Osobito je jaka protestantska emigracija u Sjevernoj Americi.

U krilu protestantskih crkava rodila se ideja o ekumenizmu!

Glavni reformator i vođa reformatora je Martin Luther (1483.-1546.). 1505. g. postao je magistar artium. Stupio je iste godine u red augustinaca. 1507. zaređen je za svećenika, a od 1508. predavao je moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. 1510. boravio je neko vrijeme u poslu svog reda u Rimu, gdje je bio nepri-jatno impresioniran raskošnim i razuzdanim životom papinskog dvora. 1511. postao je u Wittenbergu profesor biblijske egzegeze. U to vrijeme cvala je trgovina indulgencija‑ma (oprostima). Ogorčen tim prodavanjem oprosta Luther je 31. X. 1517. na vrata dvorske crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgen-cijama, o dogmama i uređenju Katoličke crkve. Time je počela reformacija. Rasprava o oprostima ubrzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Caetanom, Luther je ostao pri svojim tezama. Kada je papa bulom 1520. osudio njegovo učenje, Luther je odgovorio trima spisima (Kršćanskom plemstvu nje‑mačkog naroda; Babilonsko sužanjstvo crkve i Sloboda kršćana), u kojima je iznio svoje osnovne vjerske poglede: sola fides, sola


Slivno 37

scriptura, sola gratia - spasenje kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu otkupljenja, a ne “dobra djela” koja čini; izvor istine u religiji nije Predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer “unutarnju religioznost” daje neposredno sam Bog.

Potkraj 1520. Luther je javno spalio papinu bulu, a 1521. papa ga je javno ek-skomunicirao - izopćio. Car Karlo V., kao izvršilac papinske ekskomunikacije, pozvao je Luthera na sabor u Worms (1521.) da povuče svoje učenje. Luther je to odbio pa je protiv njega i njegovih priistalica izreče-na kazna državnog progonstva (Reichsacht) .Tada mu je njegov pristalica saski knez izbornik pružio azil u zamku Wartburg, gdje je Luther počeo prevoditi Bibliju.

Po Lutheru je nazvana njegova nauka luteranstvo ili luteranizam, a njegovi pristalice lute‑rani. Taj izraz su upotrebljavali njego-vi protivnici i imao je ispočetka pogrdno značenje. Želeći naglasiti da je reformacija povratak Evanđelju, Luther je predlagao naziv evangelistički (Evangeli‑stička crkva). Vrlo rano nazvani su Lutherovi sljedbenici protestantima.

Najpoznatiji protestant‑luteran kod nas u Hrvatskoj bijaše Matija Vlačić Ilirik.

• U protestantizmu nema sakramenta po‑kore ili ispovijedi.

• Ne čuva se Presveti Oltarski sakra‑ment tj ne čuva se pričest namijenjena bolesnicima.

• U protestantskim crkvama nema Isu‑sa Krista pod prilikama kruha, nema tabernakula ‑ svetohraništa. Stoga se u crkvama ne poklanja. Vjeruje se u

nazočnost Kristovu pod prilikama kruha i vina samo za vrijeme euharistije.

• Nema blagoslovljene vode, pa se ne križa prilikom ulaza u crkvu!

• Protestanti ne priznaju papin infalbilitet ‑ nepogrešivost, ne priznaju ga ni kao svoga poglavara.

• U protestantizmu se rede žene za sve‑ćenice, čak i biskupe, što stvara velike poteškoće glede budućeg ujedinjenja s Katoličkom crkvom!

Anglikanska crkva

Anglikanska crkva, engl. Anglican Church ili Established Church of England, je državna crkva u Engleskoj (naziva se i episkopalnom crkvom). Nastala je odcjeplje-njem od Katoličke crkve u XVI. stoljeću, za vladanja Henrika VIII. Po svom nau-čavanju pripada reformiranim crkvama, a po hijerarhiji i organizaciji stoji između katolicizma i protestantizma.

Vrhovni poglavar crkve je engleski kralj. Anglikanska crkva ima dva nadbiskupa (u Canterburyu i Yorku) , pod kojima su bi-skupi. S anglikanskom crkvom u Engleskoj povezane su crkve u Irskoj, Škotskoj, SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Indiji, južnoj Africi i drugdje. Svaka od ovih crkava ima svoju upravu, a zajedno s engleskom one čine anglikansku zajednicu (Anglican Communion) koja se povremeno sastaje na zajedničkim vijećanjima u Londonu (svakih 10 godina).

Osnivač anglikanske crkve je engleski kralj Henrik VIII. (1457.-1547.). Vladao je apsolutistički. Henrik je s početka bio Lutherov protivnik i protiv njega je napisao


Slivno38

spis Assertio septem sacramentorum (Obrana sedam sakramenata) , na koji mu je Luther odgovorio spisom Contra Henricum re‑gem. Zbog toga je papa Leon X. nazvao Henrika Defensor fidei (branitelj vjere). Uskoro se, međutim, sukobio s papom koji nije htio poništiti Henrikov brak s Katarinom Aragonskom i ozakoniti njegovu vezu s Anom Boleyn (Papa se držao prin‑cipa kako je rekao Isus Krist za sakrament ženidbe: Što je Bog sastavio, čovjek ne smije rastaviti!). Zbog toga je Henrik, potpomognut Parlamentom, porekao papi vlast nad Crkvom u Engleskoj i proglasio sebe 1534. vrhovnim glavarom te crkve. Od ovakvog vladanja nastala je i poznata izreka: Cuius regio, illius religio! - Čija je vlast, onome pripada i religija! (tj.

poglavar je crkve). Henrik je naredio da se zatvore samostani i u korist krune oduzmu crkvena dobra. One koji su se tome pro-tivili nemilosrdno je progonio (pogubio je kardinala Johna Fishera i kancelara Thomasa Morea). Nakon ekskomunikacije Henrik je definitivno prekinuo s Rimom. Ubio je, navodno zbog preljuba, nedugo zatim i Anu Boleyn, da bi se ponovo oženio. Iz ovoga se vidi nemoral i razvrat Henrika VIII.

Za anglikansku crkvu vrijedi sve ono što smo rekli za protestantizam. U posljed‑nje vrijeme ima mnogo prijelaza svećenika i vjernika iz anglikanske u Katoličku crkvu. Razlog je uglavnom taj što se za svećenike i biskupe dopušta rediti žene!

...........................................fra Ivan Jukić


Slivno 39

Vjerujem - Amen

Papa je Benedikt XVI. apostolskim pismom Porta fidei - Vrata vjere pro-glasio godinu vjere. Započela je 11.

listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila te dvadesetu obljetnicu objavljivanja Katekiz-ma Katoličke Crkve, a završit će na svetko-vinu Gospodina našega Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Cilj nam je jasan, a to je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu jedinom Spasitelju svijeta. Papa nadodaje i veli: “…želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli, te razmišljati o samom činu vjere, zadaća je koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.”

U sklopu gore rečenog želim s Vama podijeliti nekoliko misli o vjeri. Ponavljati rečenice o važnosti vjere u našem životu i nije neki problem. Reći kako o vjeri za-pravo ovisi sav naš život, ono što jesmo i što ćemo biti, nije ništa novo. Te smo rečenice čuli toliko puta da nam zvuče odveć otrcano i monotono. Kako ovom društvu predstaviti vjeru? Kako predstaviti vjeru kao nešto pozitivno, dobro, nešto što nas obogaćuje? Kako doći do egzistencijalnog značenja vjere? No, počnimo od samog pojma i definicije vjere.

U svakom je čovjeku prisutna ona če-žnja za Bogom. Čovjek koji je otvoren i razmišlja teško će naći nešto na ovoj zemlji što će ga u konačnosti usrećiti i smiriti u

onom punom smislu te riječi. Spoznaje i iskusuje kako je sve prolazno. Zato čovjek neprestano traga za vječnim, neprolaznim, savršenim, lijepim… traga za Bogom. Čo-vjek načelno, ako je otvoren, može spoznati da Bog postoji. To on čini promatrajući stvoreni svijet, red i ljepotu unutar njega. Čovjek to čini promatrajući i samog sebe, svoju otvorenost, glas savjesti, svoju če-žnju za beskonačnim. Iz svega toga može zaključiti kako uistinu postoji Bog koji je izvor i svrha svega.

No, postoji manjkavost ovog naravnog puta. Ne možemo spoznati kakav je taj Bog, koji je njegov plan s nama, što od nas želi? I zato postoji nadnaravna Objava, a to znači da je Bog u svojoj dobroti i mudrosti progovorio čovjeku o sebi i svom naumu s čovjekom. I ne samo progovorio, već je ušao u našu povijest, postao čovjekom, donio nam radosnu vijest spasenja i obećao vječno zajedništvo s onima koji povjeruju u njega.

Pred tim otajstvima kršćanske vjere čovjek treba na prvi mah zašutjeti. Ta šutnja jest odsutnost riječi, ali ne i govora. To je aktivna šutnja koja govori više od mnoštva riječi. To je šutnja kojom čovjek priznaje da ga ti događaji nadilaze, ali istovremeno i ispunjaju najuzvišenijim divljenjem. Šutnja je to kojom se priznaje božansko prvenstvo i njegova inicijativa. Takva šutnja umiruje čovjeka i sve njegove strahove, čežnje, na-danja… Sve ono za čim teži njegovo srce sada se ispunja, Bog to čini. No, činjenica da je vrijeme iščekivanja prekinuto Božjom


Slivno40

inicijativom i dolaskom u čovjeku rađa nemir zbog vlastite nedostojnosti stajanja pred Bogom. Tu šutnja igra odlučujuću ulogu. Kroz nju priznajemo vlastitu grešnost i dopuštamo Bogu da nas oblikuje i prožme svojim Duhom u kojemu i po kojemu ćemo moći uskliknuti: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24).

Dakle, šutnja tako postaje mjesto otkri-vanja Boga. Šutnja nas liječi od zaglušenosti riječi, od inflacije riječi koja osakaćuje i obezvrijeđuje riječ. Konstitucija Drugog vatikanskog sabora o Božjoj objavi, Dei Verbum, nas uči kako smo dužni na Božja djela odgovoriti poslušnom vjerom, pripu-štajući svoj duh, um i srce Gospodinu i njegovu vodstvu. Preduvjet ostvarenja tog odgovora jest glas šutnje.

Pred događajem Boga treba se odlučiti. To se ne može ne učiniti. Vjera bi u tom smislu bila to pouzdanje i odgovor Bogu koji se je očitovao, odgovor na njegov dija-log ljubavi. Vjera je i čin povjerenja kojim se predajemo Bogu, čin koji nas prožima i angažira na nov način življenja. Ona je korak kojim vjernik prelazi prag Kraljevstva Božjeg. Čovjekov je najosobniji, najodlučniji i najkarakrerističniji izbor.

No vjera nije samo čin kojim vjeruje-mo, već je i nauk kojem vjerujemo. Zato su vjeri potrebne formulacije kojima će se izreći. No, nemojmo to krivo shvatiti. Mi ne vjerujemo formulacijama, rečenicama, nego vjerujemo u stvarnosti koje se tim rečenicama izriču. Vjerujemo Osobi - Bogu koji stoji iza tih riječi i kojega pomoću tih riječi “dotičemo”.

Nadalje, formuliranje bitnih istina vjere pomoću riječi nam omogućuje da vjeru izra-žavamo, ispovijedamo, prenosimo i slavimo.

Te su formulacije potrebne jer je naša vjera osobna, ali i zajednička stvarnost. U biti, vjeru nismo izmislili, niti je ona počela s nama, već nam je ona predana, darovana, kao blago u glinenim posudama (usp. 2 Kor 2,7). Zato svoju vjeru ne mogu ispovijedati sam za sebe. Ne mogu vjerovati u Boga, Krista bez zajednice vjernika - Crkve. Zašto? Zato jer nema Krista bez Crkve.

Ova tvrdnja možda zvuči malo čudno, pa čak i pogrešno. No, kad bolje razmisli-mo uvidjeti ćemo da je ispravna u ovom kontekstu. Naime, u kojega ću Krista vje-rovati, ako to nije Krist Crkve? Ako odvo-jimo Krista od Crkve što će nam od njega ostati? Imati ćemo povijesne činjenice o Isusu iz Nazareta koji je živio prije dvije tisuće godina u Palestini. Isusu koji je bio jedan od proroka, koji je liječio, pomagao, naučavao. Ostat će nam samo Isus kao uči-telj čovječnosti, koji je okončao svoj život nepravednom, okrutnom smrću. Ali, Isus za Crkvu je puno više od toga. Isus Crkve je Krist - Pomazanik Božji, Spasitelj i Ot-kupitelj čovječanstva. Nakon svoje smrti je uskrsnuo, dao svoga Duha apostolima, kao i nalog da idu i propovijedaju tu radosnu, dobru vijest - Evanđelje. To je Krist koji je obećao i darovao zajednici svoju trajnu prisutnost. To je Krist koji je otišao pred nama da nam pripravi mjesto u svom Kra-ljevstvu svjetlosti i mira. Zato je moja vjera uvijek i naša vjera, vjera Crkve. Jer, ona se rađa u Crkvi, hrani u Crkvi i raste u Crkvi.

Glavne istine naše kršćanske vjere sa-brane su u simbolu, Credu - Vjerovanju. Dva najpoznatija Creda su Apostolsko i Nicejsko-carigradsko, koje svake nedjelje ispovijedamo na misi. Tekst Creda se obli-kuje oko tri imena kojima se Bog dopustio


Slivno 41

susresti: Bog Otac, Isus Krist i Duh Sveti. Tekst Creda nam dopušta razmotriti povijest susreta Boga i čovjeka.

Bog je onaj koji se objavljuje čovjeku od samog početka vremena i to licem Boga Oca Svemogućega koji stvara svijet i sve što je na njemu. Očitovanje Boga svoju radikalnost i vrhunac doseže u licu Sina, Isusu Kristu, koji se utjelovljuje, ulazi u našu povijest, otvara nam vrata koja nitko zatvoriti neće, darujući nam spasenje. Da to iskustvo Isusa Krista ne bi bilo povla-šteni susret samo za onaj naraštaj, već da se obnavlja za svaki naraštaj te uvijek novu budućnost, Otac i Sin nam daju svoga Duha, koji te nove odnose između Boga i čovjeka preko Crkve, obnavlja i ostvariva kroza sve vrijeme, dok ne prispijemo u vječni život kada će naš odnos s Bogom doseći svoju puninu. To bi bila ona nit vodilja našeg Creda koji završava riječju Amen.

To je hebrejska riječ, kojom Crkva završava ne samo Credo, već i sve svoje molitve. Prijevod korijena te riječi izražavao bi: čvrstoću, pouzdanost, vjernost… Zato, izreći riječ amen na kraju Creda značilo bi u stvari priznati, još više proglasiti da je naš Bog vjerni Bog. Sve ono što smo o Njemu prije te riječi rekli, ispovjedili je čvrsto, pouzdano i istinito. Dakle, ispovjedili smo istinu koju nitko i ništa nikada neće moći opovrgnuti. Tom riječju potvrđujemo svoju vjeru na odlučan, odvažan i neopoziv način, bez obzira koliko nas to stajalo. Naš završni amen potvrđuje onu našu prvu riječ vjerujem. Izgovarajući amen izraža-vamo pristanak našeg uma i srca, još više našeg konkretnog života uz ono što smo ispovjedili. Dao Bog da uspijemo životom svjedočiti svoj Vjerujem.

........................................ fra Ivan Vuletić


Slivno42

U Makarskoj se imućan posjednik zemlje pod maslinama i vinogra-dima, pozivajući se na ispovjednu

tajnu, potužio župniku da ga nitko u gradu rado ne susreće, da izbjegavaju njegovu blizinu ako je ikako mogu izbjeći, da ga pozdrave samo kad moraju, a da mu ruku na pozdrav ne pružaju ni kad bi je iz pri-stojnosti morali pružiti. U kuću mu nitko ne navraća pa ni on ne zalazi u tuđe kuće! Sebe vidi usamljena kao što bi se, pretpo-stavlja, morao vidjeti bjeloglavi sup kad bi se spustio na neku od biokovskih stijena i zagledao u vinograde i maslinike ispod sebe, od podnožja brda do mora. Sve što vidi njegovo je, a on ispunjen osjećajem da nema ništa. Oči pune, a duša prazna!

Župnik ga uze za ruku i povede u župnu kuću kao što se vodi nejako dijete. Iako imućan i zreo čovjek, u svojoj osamljenosti posjednik se župnika dojmio nemoćnijim od izgubljena djeteta.

Župnik ga dovede do prozora, koji je gledao na ulicu, i upita da mu kaže što vidi kroz zatvorena prozorska stakla.

“Ljude”, spremno odgovori, samoćom izmoreni i od svih ljudi prezreni, posjednik.

Na istovjetan način župnik odvede posjednika do zrcala i zamoli ga da mu kaže koga sada vidi ispred sebe.

“Ispred sebe vidim sebe! ” odgovori imućni posjednik.

A župnik reče:“I u prvom slučaju, kad si pogledao

kroz prozor, i u drugom, kad si pogledao u zrcalo, ti si gledao staklo. Zašto si onda u

prvom slučaju vidio ljude, a i oni su tebe mogli vidjeti ako su htjeli, a u drugom si slučaju vidio samoga sebe i nikoga više? Da je netko i bio s druge strane zrcala, nije te mogao vidjeti! Sve je to stoga što u prvom slučaju između tebe i ljudi nije bili ništa drugo nego staklo, a u drugom slučaju između tebe i čitavog svijeta tebi nasuprot, kao premaz na poleđini sta-kla, stajalo je srebro naneseno u nekoliko slojeva. Što je premaz na staklu, to je bogatstvo i moć u životu. I dokle god ostane tako kako je danas, ti nećeš imati ni poštovanja ni razumijevanja za druge ljude. A, bome, ni oni za tebe! ... Daj, učini nešto i sastruži srebro s poleđine zrcala u kojima se ogledaš pa će ljudi vidjeti tebe i ti ćeš vidjeti ljude! Pa će ti biti i pune oči i duša puna! ”

Preveliko bogatstvo, u većini slučajeva, čak i onda kad je stečeno poštenim radom, otuđuje čovjeka od njega samoga i stvara nepremostivi jaz između njega i normalnih ljudi. Danas se, na žalost, preko daleko-vidnice i tiskovina naglašava samo riječ i m a t i , a sustavno potiskuje riječ b i t i , koja bi uvijek trebala imati prednost pred “imati”. Ako ne posjeduješ (imati), onda i ne postojiš (biti), pokazije svakodnev-na praksa. A tko previše voli one koji su do bogatstva došli preko noći? Stoga se i u poštenom bogatstvu ne uzoholi, a i u siromoštvu ne izgori. Sačuvaj ljudsko dotojanstvo, stvaljajući uvijek b i t i ispred i m a t i , i pokušaj i od onoga što imaš nešto udijeliti potrebitome. To je put prema sreći.

............................ Priredio: fra Ivan Jukić

Bogatstvo


Slivno 43

Roditelj – jučer, danas, sutra

Biti roditelj oduvijek je bila radost, izazov, upitnik..,.

Za roditeljstvo se rađamo, ali nismo rođeni sa svim znanjima potrebitim za tu najljepšu, ali i najodgovorniju

ulogu života.Danas, u ovom vremenu, kojeg neki

nazivaju: modernim vremenom, novim do-bom, postmodernim dobom,.., činjenica je, kako god se ovo vrijeme nazivalo, da ga zapravo nemamo, odnosno imamo ga premalo, kako za sebe osobno, tako i za obitelj i djecu,a obitelj je temelj društva, osnovna društvena jedinica, koju karak-terizira zajednički život roditelja i djece. Obitelj je prva djetetova škola, škola ljubavi, podrške i sigurnosti.

Danas, da bi preživjeli, oba roditelja moraju raditi.. Djeca su stoga često pre-puštena, tko ima sreće, “baka servisima”, vrtićima ili pak “s ključićem oko vrata”.

Dvije prve nabrojene varijante, u sva-kom slučaju su poželjnije i adekvatnije od “djece s ključićem oko vrata.”

Kako onda danas biti dobar roditelj svojoj djeci?

Ovo pitanje često čujemo i u Školama, na roditeljskim sastancima, ili u individu-alnim razgovorima s roditeljima.

Ono što u svakom slučaju možemo reći, nije tolika važnost dugotrajnog boravka s djetetom, kolika je važnost kvalitetnog boravka s njim. Ovo osobito naglašavam, znajući iz prakse, kako roditelj kaže da puno vremena provodi dnevno s djetetom, a to isto dijete reći će kako taj roditelj, u vremenu za koje tvrdi da provodi s njim, zapravo provodi najprije na kavi s prijate-ljem, prijateljicom, pa na nekoj sportskoj aktivnosti za opuštanje od stresa, pa poslije odlaskom na piće s društvom koje je bilo na treningu, ili kojeg nisu dugo vidjeli. Kada tu djecu upitaš, što oni rade za to vrijeme, reći će kako gledaju televizijski program, budu na internetu, popularnim stranicama za dopisivanje s “ekipom”, ili igraju igrice, prave sendviče i uživaju u slobodi dok su roditelji odsutni, a česti su odgovori kako znaju i zaspati dok roditelji dođu.

Praksa pokazuje da roditelji, unatoč navedenim i sličnim primjerima, nastoje biti dobri roditelji i tu onda svakako stav-ljamo naglasak na kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom, vrijeme u kojem ćete ga kao roditelj, najbolje kako znate, podučiti osnovnim životnim i moralnim vrijedno-stima, ponajprije iskrenosti i povjerenju,


Slivno44

odgovornosti prema sebi, drugima, okolini, školi, obvezama,…

Najbolje, što kao roditelj možete pružiti svom djetetu, je podrška, potpora, povjerenje.

Dragi roditelji, nismo rođeni s diplomom roditelja, roditeljstvo je nešto što se kroz cijeli život uči. Ono što je bitno je: biti otvoren za prijem novih spoznaja, za učenje, za postavljanje pitanja koja Vas muče, pritišću, za koje sami ne možete naći odgovore,…

Iako je svako dijete individua, postoje smjernice s kojima nikako nećete pogriješiti.

Djetetu postavite jasne granice u po-našanju (budite oprezni da ne pretjerate: previše pravila - ubija individuu u djetetu, premalo pravila stvara zbrku i nered, a to može biti vrlo opasno). Kada postavljate granice budite jasni, određeni i dosljedni. Djetetu morate svakako objasniti zbog čega moraju postojati takva pravila, takve gra-nice. Vi ste ti koji mu to morate objasniti. Odgovore na to pitanje ne smije tražiti nigdje drugdje, tada sve što ste postavi-li nema smisla. Ne preuzimajte propuste djeteta i njegove pogreške na sebe.Vi ga morate naučiti kako da samo snosi po-sljedice svojih postupaka. Naučite ga da razmišlja o posljedicama. Voljeti dijete ne znači dopuštati mu sve što poželi. Zato, ne dopuštajte djeci sve što požele.

Za djetetov normalan razvoj potrebito je ponajprije naučiti ga kako razviti samo-disciplinu, naučiti ga odgađanju određenih potreba i zahtjeva na neko vrijeme. Ne-mojte to propustiti. Samodisciplini učite dijete od najranije dobi, jer poražavajuće su činjenice da djeca koja nisu naučena samodisciplini, odgađanju potreba, u ka-snijem razdoblju, odnosno u najranjivijem

razdoblju, razdoblju kada su najviše izloženi utjecajima okoline, dakle razdoblju puber-teta - užitak će željeti odmah i sada, ako ga nismo naučili drugačije.Žalosno je, ali sva istraživanja pokazuju da takva djeca taj užitak najčešće nalaze u drogama.

Ne projicirajte svoje želje i ambicije na svoje dijete. Ono nije Vi, ono je individua - sam za sebe. U svemu sagledajte, koliko je moguće realnije, djetetove mogućnosti.

Roditelji, razgovarajte, savjetujte, što više savjetujte što manje kritizirajte. Što više pohvaljujte, što manje kažnjavajte. I ono najvažnije: volite dijete, uvijek i be-zuvjetno ga volite

Jer za ljubav nije potrebna diploma.

..............Krasna Jokić r. Marinić, pedagog


Slivno 45

Neka topovi ispaljuju cvijeće

Spokojna jesenja večer. Noćni je plašt ogrnuo grad. Zaustavljamo se ispred bolnice. Vukovarske bolnice. Susreće-

mo skupinu mladih koji čekaju autobus. Ne

poklanjaju nam previše pažnje, navikli su, vjerojatno, da svake godine u studenome njihov grad posjećuju gomile ljudi. Veseli su. Dok prolazimo pokraj njih, primjećujem


Slivno46

da razgovaraju o uobičajenim mladenačkim temama: o školi, izlascima, sportu, glaz-bi… Pažljivo ih promatram, tražeći tugu u njihovim očima. Oni su vedri i nasmijani. Razigrani. S prkosnim sjajem u očima. I onda shvatih – ovo je poruka koju sam priželjkivala! Život se vratio u Vukovar!

Prelazimo cestu i dostojanstveno kro-čimo prema spomeniku hrabrosti i žrtvi, simbolu nesebične ljubavi i pobjede zvanom Vukovarska bolnica. U dvorištu je zanimljiva skulptura, rad Tomislava Ostoje, srce od tuge napuklo. Mnoštvo svijeća koje nas vode prema ulazu bolnice nijemo svjedoče o velikoj tragediji novije hrvatske povijesti.

Na glavnom ulazu u bolnicu dočekuju nas vreće pijeska – suvenir iz ratnih dana. Ulazimo u polutamu bolničkih podruma. Pred nama se otkriva jedan sasvim novi svijet. Ljudi dolaze, zastajkuju, bez rije-či, ozbiljnih izraza lica na kojima se čita tuga i nevjerica. S video zidova dopiru

zvuci tenkova, granata i pušaka. Posvuda fotografije prizora od kojih vas podilazi jeza, a na zidnim pločicama ispisana imena nevinih žrtava. Lutke na bolničkim kreve-tima pričaju nam priču koju ne možemo razumjeti, ne možemo jer nismo bili ovdje te prohladne jeseni 1991. godine, nismo danima živjeli pod zemljom, okruženi ra-tom i smrću, nismo se budili i odlazili na počinak uz zastrašujući zvuk granata koje su nemilosrdno padale na grad, na Sajmište, na Mitnicu i na samu bolnicu. Usprkos oznakama Crvenoga križa, na Vukovarsku bolnicu je tijekom opsade grada prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno. U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa gdje je pao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet eta-ža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti. Nije ga ozlijedio. Katkad bi na bolnicu i njezinu bližu okolicu u jednome danu palo i više od 700 granata. Unatoč tome, u bolnicu su


Slivno 47

svakodnevno stizali ranjenici, civili i vojnici među kojima je bilo i pripadnika srpskih postrojbi. Prema svim se ljudima postu-palo jednako, najbolje što se moglo u tim uvjetima, bez obzira na vjersku, kulturnu i nacionalnu pripadnost. U znak zahvalnosti, kiša granata zasula je grad te nijedna škola, muzej, crkva niti zvonik u gradu i okolici nisu ostali čitavi, a potpuno je uništen i veličanstveni dvorac grofovske obitelji Eltz. Nije bilo teško do temelja razoriti ono što se stoljećima stvaralo.

U bolničkim podrumima bili su smje-šteni bolesnici i ranjenici svih uzrasta. U ovim su se skromnim prostorijama rađala djeca, obavljale se operacije, živjelo se i umiralo. U strahu od novoga dana i neiz-vjesnosti koju donosi. U razdoblju najteže velikosrpske agresije na Vukovar, od kraja kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, u bolnicu je primljeno oko 2500 ranjeni-ka. Najmlađi pacijent je imao 6 mjeseci, a najstariji 88 godina. Tijekom najvećih granatiranja Vukovara, u studenome 1991. godine, u ovoj je bolnici rođeno 16 beba. Nakon pada Vukovara, JNA i srpske para-vojne postrojbe odavde su odvele, zatočile i ubile 267 ranjenih branitelja, civila i djelat-nika Medicinskog centra Vukovar. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.

Dirljiv je dječji crtež s porukom, prona-đen u bolnici, a koji svjedoči o tome da su djeca ponekad itekako pametnija i ozbiljnija od odraslih i da trebamo češće poslušati i njihov glas. Da smo barem mogli ispuniti tu divnu dječju želju: NEKA TOPOVI I TENKOVI ISPALJUJU CVIJEĆE!

Rosom i suncem okupano vukovarsko jutro. Baš kao da i nebo želi odati počast herojima. Nedjelja je, 18. studenoga, 21. godišnjica stradanja. Rijeke ljudi slijevaju se još od ranog jutra u Vukovar. Susre-ćemo ljude iz svih krajeva Lijepe Naše. Mnoštvo ljudi na jednome mjestu, ali s tolikim dostojanstvom i ljubavlju, svatko sa svojim mislima i osjećajima, u tišini, u molitvi ili pjesmi koračaju ulicama sto-ljetnoga hrvatskoga baroknoga grada na Dunavu. Ranjenoga grada. Grada čiji su ožiljci duboko urezani u temeljima naše domovine.

Mislima mi prolaze kolone ljudi koji napuštaju svoje domove s vrećicom u rukama, vrećicom u koju je stalo čitavo


Slivno48

djetinjstvo, lutke, automobili i lopte, išarane školske klupe, prve ljubavi, čitava mladost, sve uspomene, sve radosti, sva sjećanja i sva nadanja. Uplakanih lica i uplašenih pogleda koračali su ostatcima svoga grada. Lijepim ponosnim gradom, koji nikada nije govorio jezikom mržnje, sada su vladale ruševine, pustoš i tuga.

Osvrćem se oko sebe, grad je goto-vo u potpunosti obnovljen, samo poneka ruševina nijemo svjedoči o jednoj krvavo ispisanoj stranici naše povijesti. Sa svih zvonika odjekuju zvona, očevi i majke s dječicom u rukama znak su da se piše nova povijest ovoga ispaćenog naroda.

Prolazeći ulicama Vukovara u kolo-ni sjećanja, s ružom u ruci, dolazimo na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog

rata. Ovo je najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. 938 mramornih bijelih križeva, a svaki simbo-lizira jednu žrtvu ekshumiranu na ovome mjestu. Svaki je križ jedan život, jedna obi-telj, jedan dom. Pored svakog križa svijeća. Bijela ruža, molitva i zahvala neznanom heroju. Heroju čije ime nije ni važno jer će nas Svevišnji prepoznati po onome što nosimo u srcu, po dobru koje smo činili, po križu što smo ga ustrajno nosili. Oni su svoj križ otkupili onim najvrjednijim što su imali – životom!

Pomalo je jezivo promatrati to prostra-no vukovarsko groblje. Gotovo na svakom grobu uklesana je godina 1991. U Aleji branitelja počivaju naši heroji. Pomisliš: “ Zar je sve ovo bilo potrebno?! “ Ipak, ako vjerujemo da je svaka ljudska smrt susret


Slivno 49

s Gospodinom, ne bismo trebali tugovati. Nema života bez križa niti križa bez patnje. Trpljenje je zapravo dar kojim se pribli-žavamo Otajstvu patnje našeg Spasitelja. A ono što se ovakvom žrtvom stvori, ne ruši se lako!

Kad dođete u Vukovar, ne možete se ne sjetiti vukovarske tragedije. Žrtva Vukovara, njegovih stanovnika i branitelja obilježila je hrvatsku borbu za slobodu. Oni nisu okre-nuli leđa svome gradu i svojoj domovini i zbog toga im moramo biti vječno zahvalni. Najbolji način da pomognemo Vukovaru i Vukovarcima jest poslušati savjet ljudi koji su prošli golgotu, koji su ratovali protiv prijatelja s kojima su odrastali. Ako su oni, od kojih svatko nosi u sebi svoju tragediju, smogli hrabrosti vratiti se u Vukovar, za-kopati mržnju duboko u sebi i početi sve ispočetka, onda bismo svi trebali slijediti njihov svijetli primjer. Njihova je poruka da ne živimo u prošlosti, već da mislimo na budućnost. Ne dopustimo da postanemo zarobljenici prošlosti, postanimo graditelji budućnosti. Poslušajmo riječi s Vukovarske crkve: “Prolazniče, ne čudi se kostima mojim razasutim, nego se pomoli za one koji su kosti moje i kosti tolikih nevinih po Vuko-varu razasuli.” Nemojmo prljati žrtve naših branitelja mržnjom i osvetom. Stvarajmo nad njihovim poklonjenim životima čvrste temelje budućnosti. Ne dijelimo se, nego gradimo mostove ljubavi i mira, danas, u vrijeme velikih svjetskih kriza, kad nam je zajedništvo potrebnije nego ikada. Krenimo odmah jer nas čeka puno posla.

U posljednjem pismu, koje je poslao iz opkoljenog grada prije nego su ga odveli na Ovčaru, slavni je vukovarski izvjestitelj Siniša Glavašević poručio: “ Morate iznova

graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje ko-rijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

Da smo shvatili poruku, pokazuje ra-dosna dječja vriska koja ponovno odzvanja ulicama grada na Dunavu.

.......................................Marijana Brstilo


Slivno50

Iskustvo Lurda

Jedne hladne zime četrnaestogodišnja Bernardica uputila se iz svog siromaš-nog doma u francuskom gradiću Lurdu

pronaći malo drva za ogrjev. Bila je krhka zdravlja. Ni slutila nije da će taj dan 11. veljače 1858. godine doživjeti veličanstven susret koji će joj promijeniti život. U jednom trenutku podignula je oči prema obližnjoj špilji te ugledala, kako je opisala, Gospođu u bijeloj haljini s bijelim velom i plavim pojasom. Od veljače do srpnja te iste go-dine, Blažena Djevica Marija ukazala se djevojčici 18 puta, što je potvrđeno nakon četiri godine, poslije istraživanja. Bernar-dica je prenijela poruke Blažene Djevice

o obraćenju, kajanju za grijehe, molitvi za grješnike. Svećenicima je upućena poruka da na mjesto ukazanja dolaze u procesiji i da se tu izgradi kapela. Za vrijeme devetog ukazanja, 25. veljače, Gospođa je rekla dje-vojčici da se napije na izvoru, koji je pod njezinim rukama provrio u špilji. Tada je potekla voda i teče sve do dana današnjega. Mnoga čudesna ozdravljenja zbila su se baš zbog lurdske vode. Na zahtjev župnika, Bernardica je više puta zamolila Gospođu da kaže svoje ime, a za odgovor bi dobila samo smiješak. Ipak, djevojčica svjedoči kako je 25. ožujka Gospođa podignula oči prema nebu, sklapajući ispružene ruke i rekla:” Ja


Slivno 51

sam Bezgrešno začeće! “ Te riječi Djevica je izrekla na četvrtu obljetnicu proglašenja dogme (istina vjere) koju je bio proglasio papa Pio IX. na taj isti datum 1854. god. enciklikom Ineffabilis Deus. Na jednom od ukazanja Gospa je rekla da joj ne obećava sreću na ovom, već na drugom svijetu. Uistinu, Bernardici život donosi kušnje; otac mlinar lažno optužen i zatvoren, majka stradala u požaru, mora misliti na mlađu braću i sestre. Preboljela je koleru, imala tumor na koljenu i bolest kostiju, a astmu nikada nije ni zaliječila. Jednom je rekla: “Samljevena sam kao zrno žita. “Više puta je primila sakrament posljednje pomasti. Koliko se pouzdavala u Blaženu Djevicu te bila ponizna, svjedoče njezine zadnje riječi:” Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me, jadnu grešnicu... “zatim se prekrižila i preminula u dobi od 35 godina. Njezino

tijelo je i danas isto onakvo kao u trenutku smrti i čuva se u staklenom lijesu u samosta-nu u Neversu gdje je služila kao redovnica. Kažu da postoji nepisano pravilo: svaki onaj tko iskreno želi, doći će u Lurd jednoga dana. Meni se ta želja ispunila petnaestak godina poslije.

Kad je počeo Domovinski rat, moja majka kupila je kravu misleći da tako nas četvero djece nećemo gladovati. U noći između Božića i Nove godine jako ju je zaboljelo. Ležala je kao mrtva. Došao je veterinar i rekao da neće preživjeti do jutra. Svi smo bili tužni. Osobito mi bilo žao mame. Tada sam se sjetila male bočice vode iz Lurda koju nam je ujna donijela rekavši da je to čudotvorna voda iz lurdske pećine. Nije mi preostalo ništa drugo nego s vodom i molitvom do staje iako sam se do tada bojala krave. Krava je i dalje


Slivno52

polumrtva bespomoćno ležala na tlu. Prišla sam joj, molila dragoga Boga da ozdravi i kapala na nju lurdsku vodu. Vrativši se u kuću, nisam nikome ništa govorila. Za nekoliko sati, majka je nasmijana donijela vijest da je krava na nogama. Taj trenutak, uvjerena da su molitve uslišane, odlučila sam jednom otići u Lurd vidjeti vodu i pećinu. U Lurd danas dolaze milijuni ho-dočasnika sa svih kontinenata. Bez obzira na različitosti, svi se pred pećinom, ponizno u šutnji i molitvi, stapaju u jedno. U ovoj maloj pećini bolesnici pronalaze smisao i snagu za život. Otvorena srca, sklopljenih ruku, s molitvom na usnama, brojni ljudi s teškim invaliditetom postaju nasmiješeni i razdragani. U Lurdu se jako cijeni hrvatsko vojno hodočašće. Kažu da je veličanstven trenutak kad hrvatski vojnici, željni mira i istinske vjere, pozdravljaju Blaženu Djevicu

pjesmom “ Zdravo Djevo... “ Unutar i van svetišta volonteri obavljaju različite poslo-ve, a jedan od njih sam bila i ja. Velika briga i pažnja posvećena je bolesnicima... Pomagala sam u kući časnih sestara gdje su smješteni bolesni hodočasnici. Kad god sam mogla, provodila sam vrijeme ispred pećine. Ondje je tako lijepo, tako lako razmatrati i moliti krunicu, a zatim se napiti vode sa izvora. Jedan svećenik je rekao da je to mjesto gdje se nebo otvorilo zemlji. Ima puno dragih i dobrih ljudi na ovom svijetu. Neke od njih sam upoznala u Lurdu. Obogatili su moj život. Iskustvo Lurda ostaje zauvijek duboko urezano u moje srce. Dragom Bogu i Blaženoj Dje-vici Mariji uistinu hvala za sve primljene darove i snažno iskustvo vjere.

............................................. Marija Perić


Slivno 53

Veliko veselje i slavlje u Slivnu

Pojedinac, zajednica ili cijelo društvo koje prolazi kroz tamu, po svojoj savjesti trajno traži svjetlo tj. izlazak

iz tame. Odani, sposobni i požrtvovani ljudi, prednjače u pronalaženju puta za bolju budućnost cijeloga društva.

Hrvatski puk koji je u tamu zapao 1918. godine ulaskom u nesretnu Jugosla-viju, trajno je težio izvući se iz pandža u koje je upao, zbog čega su mnogi vitezovi od običnih radnika i seljaka do velikih in-telektualaca na čelu sa Stjepanom Radićem godinama logorovali i glavama platili, ali se vatra ljubavi za slobodu zlatnu nije gasila.

Nakon velike pobjede Vlatka Mačeka na izborima 1938. godine, dobila se čvrsta nada da će se godinama željeno i traženo hrvatsko pitanje riješiti i Hrvatska u ne-sretnoj Jugoslaviji u svim svojim pravednim zahtjevima ojačati.

Tada sam kao trinaestogodišnjak, svoju mater upitao: “Šta je to Hrvatsko pitanje?” Na što mi mater vrlo ozbiljno reče:” Sine moj, volila bi da nam krepa i mazga i krava, a da se riši ‘rvacko pitanje.” Često sam se te rečenice sjećao i nisam je mogao zabo-raviti, jer je mazga i krava za deseteročlanu siromašnu obitelj značila život.

Rješenjem hrvatskoga pitanja Hrvat-ska bi bila daleko od nezavisnosti i svoje slobode, ali bi u tako teškim danima za

hrvatski puk to puno značilo, tj. kao kada se iz duboke tame ugleda svjetlo.

Pobjedom Vlatka Mačeka zavladala je velika radost i neopisivo slavlje cijeloga puka hrvatskoga.

U centru Slivna sjatiše se svi muškarci, stariji i mlađi. Tada žene nisu sudjelovale u masovnim skupovima osim u procesija-ma crkvenih blagdana, jer to nije bio adet (običaj), a jednako su se veselile svakom napredku, kao i muški puk hrvatski.

Bila je to velika, vesela i bučna mani-festacija koja se ne može zaboraviti. Ljudi su u dugoj koloni hodeći kroz centar Slivna pjevali i parole uzvikivali: “Živila Hrvatska! Živio doktor Vlatko Maček! Živio doktor Ante Trumbić! Živio Mile Vuković! ”

Kape, poneki šešir i sve što se u ruka-ma našlo, sve je od radost letjelo u zrak. U centru se pjevalo, uzvikivalo i veselilo do u kasnu noć. Pucalo se iz nekog malog topa što bi rekli - pucaju mačkule.

Nemoguće je opisati sliku i veličinu slavlja, u čemu su ljudi izražavali svoju ljubav, radost i neopisivu želju za slobodu Lijepe Naše i cijeloga puka njezina.

Za vrhunac slavlja naš učitelj Kažimir Smodanj pripremio je svjetleći balon koji je u kasnoj noći upućen u svemir. Pravio ga je pred svojim đacima radosno i ponosno!


Slivno54

Balon je pravio od papira crvene boje koji ne propušta zrak. Bio je okruglog oblika promjera otvorenog kišobrana, dok mu je visina bila viša od metra, sa zatvorenim jaja-stim vrhom i otvorenim ravnim dnom. Rebra koja su služila kao kostur za izradu balona koristio je od vrlo tankih i laganih drvenih letvica. Na dnu otvorenog okrugloga balona učvrstio je na križ dvije lagane letvice koji su činili čvrstoću balona, i na čijoj sredini će montirati pogon za uzlijetanje balona u svemir. U tim kasnim satima vladala je velika znatiželja među ljudima - koji će pogon odnijeti balon u visine i hoće li taj veliki i neopisivo zanimljiv poduhvat uspjeti?

Učitelj je te kasne večeri donio balon na određeno mjesto ispred škole te zapalio voštanu svijeću koja je montirana na križanju letvica u dnu balona.

Kada se balon počeo dizati u zrak, mnogima nije bilo jasno što balonu daje snagu da se u visinu diže, kad u njemu nije montiran motor? Nismo znali da se od topline plamena koji sagorijeva od svijeće, u balonu nakupi topli zrak, koji po svojemu sastavu (toplini) teži u viši prostor te tako diže lagani balon u visinu, sve, dok mu svijeća grije zrak te ga ujedno i osvjetljuje.

Dok se balon dizao u visinu sve više i više, iz veselih i razdraganih grla se orila pjesma, uzvici i neopisivi izrazi radosti, sreće i uživanja.

Te radosne večeri nije bilo vjetra ni oblaka pa se balon mogao dizati u visinu s vrlo malim skretanjem prema sjeverozapadu baš kako ga se moglo lijepo gledati i pra-titi, te je našim očima postojao sve manji i manji, dok je dosegnuo veličinu crvene točkice, gubeći se u svemiru i ploveći u visinu, dok traje pogon svijećine topline!

Slavlje je trajalo do u kasnu noć, kada se veseli puk uputi svojim kućama na mo-litvu, večeru i ugodan počinak.

Hrvatsko pitanje se rješavalo slijedeće godine (26. kolovoza 1939. godine) sporazu-mom Maček - Cvetković. Tim sporazumom smo dobili i uvećanu Banovinu Hrvatsku u koju su uključeni: otok Mljet, poluotok Pelješac sa svojim područjima: Cavtat, Ston i Dubrovnik koje je kralj Aleksandar 1929. godine odcijepio od Hrvatske i pripojio Banovini Zetskoj tj. Crnoj Gori. Imali smo u uvećanoj Banovini Hrvatskoj i gradove sa svojim područjima kojih danas nemamo: Šid, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik, Bugojno, Fojnicu, Prozor, Konjic, Mostar, Ljubuški, Stolac, Livno i Tomislavgrad, ali je tuđinski režim ostao sve do 1941. godine, kada se raspadom stare Jugoslavije i dola-skom Nezavisne Države Hrvatske, rješavamo teškog i dugotrajnog: smrtnog krvarenja, robovanja, mučenja, i ponižavanja.

........................................ Danko Kustura


Slivno 55

Tovar, ja i otacNi opisati više ne umijem kako magarac izgleda,

tvrdoglavi naš tovar, uz kojeg sam rasla. S tugom, sliku prizvati htjedoh,

iz kamena, još živu, i na svjetlo prizvati mu rev.

Bože, da mi je samo u antrešenj sjesti, još jednom, dok magarac kaska,

da mi je noge svoje duge, onako bezbrižno, branati po cesti.

E, da ga mogu dozvati na njivi i reći mu:” Mrki, kenjče stari, prestani više revati…”

Gdje se djenu vrijeme, ono? Gdje nestade život i seoski raj? Gdje nestade tovar, i kenjac, i magarac, i onaj naš, i onaj Jurin,

koji se, kad bi ga ‘jute muve napale, bez pardona, natovaren, valjao po zemlji.

Kad bih uporno plakala da mi se ispuni želja, Ćaća bi mi govorio:” Mala, uvik bezveze reveš i

tvrdoglavija si nego Jurin tovar.” Što učini vrijeme? Gdje nestade dalmatinski tovar?

A onda, kao u snu, na Veliki petak, u zaselku Talaja, pred mnom, na livadi, iskrsnu magarca dva.

Gledam, jedan stari i još jedan posve mali tovar.

Gledam, izlazi sunce i kiša pada, u isto vrijeme, stari tovar reve, a mladom dlaka se kristalno blista. U tili čas obuze mi dušu

Ushit nadahnuća u meni počiva radost, slika je živa,

opet smo zajedno, tovar, ja i otac.

.....................................................................................................Dragica Zeljko Selak


Slivno56

Ranjeno Janje moje

U šumu lišća

U plavetnilu neba

U zraku što ga dišem

U beskraju mora

Gdje

Gdje dušu ću ti naći

Ranjeno Janje moje

Nemir spokoja

Kriva sam

Priznajem

Kajem se

Oprosti

Mariji ja te dajem

Sama ne mogu

Zatvorena duša

Ranjeno Janje moje

Kriva sam

Kriva sam što volim

Kriva sam za ljubav

Oduzima slobodu

Kajem se

Otac nek mi sudi

Ranjeno Janje moje

......................Krasna Jokić, r. Marinić

Ljetni dan u sjećanje zamotan

Zora puca već u četiri sata Ja sna nemam pa otvaram vrata Čujem pjesmu što slavuji poje

U ljepoti spava Slivno moje Šest je sati sunce zrake pruža U vrtu mi procvjetala ruža Pijem kavu i slušam radio

Snujem mislim šta bi ja radio Velika je želja srca

Al mi moja bolest priječi I sjetih se tada majke I njezinih toplih riječi Sad polako sine radi A u Boga bit će dana Sjetit ćeš se ovog jutra

I rascvala jorgovana Na podne je ko u paklu Kamen žari ko iz peći Treba naći dobra hlada I na podne malo leći A uveče ljetni lahor

Nosi lijepe mirise iz gaja U sjećanju mome osta

Sva toplina rodnog kraja

Slivno, 30. lipnja 2012.

................... Mirko Anić, pučki pjesnik


Slivno 57

Velika promjena na Veliki petak

Između najvećih kršćanskih dana spada Veliki petak, po razapinjanju Bogočovje-ka za naše spasenje, bez čega nije moglo

biti ni Uskrsnuća, tj. garancije da ćemo i mi uskrsnuti! Za tako veliki Dar spasenja kojeg nam je dao Otac vječni žrtvujući svoga sina, vjerni kršćanski puk svakog Velikog petka uzvraća zahvaljivati Svetom Trojstvu, obnavljajući Križni put našega Spasitelja Isusa Krista.

Vršeći ove zahvalnosti koje vjerni puk obnavlja, postoje različiti običaji u selima i gradovima. U Slivnu je od davnina (čijem početku nema znaka ni od naših davnih pređa) bio običaj da na Veliki petak kroz selo nosi križ odrasli muškarac - mještanin koji je došao na red, i koji se ispovjedio i pričestio te se javio župniku koji ga je na Veliki četvrtak uvečer s oltara imenovao. Nije bilo lako doći na red za nositi križ s likom raspetoga Isusa, jer je u Slivnu bilo mnogo ljudi koji su se u raznim teškim mukama, tražeći pomoć od Svevišnjega zavjetovali taj veličanstveni čin učiniti, a bilo je mnogo i onih koji se nisu zavjetovali, ali su imali žarku želju da tu sreću dožive. Zbog tako velikog broja zainteresiranih, puno ih je ovaj svijet napustilo, a da im se nije želja ispunila pa čak i onih koji nisu mogli svoj zavjet ispuniti. Iako je obznanjeno od strane

svećenika da nije grijeh zavjet ne ispuniti, ako to nije moguće, jer se isti zavjet može zamijeniti drugim dobrim djelima ili poko-rom, ali se ipak zavjetnik teško odvajao od svoje žarke želje koju nije mogao doživjeti i proživjeti.

Taj se dan od mnogih iščekivao svake godine u nadi da će im se ispuniti želja, ali je tu sreću mogao doživjeti samo jedan Slivanjac.

Slijedeći primjer dovoljno govori o toj situaciji u prošlim vremenima. Dok je jednog nedjeljnog dana 1947. godine naš župnik fra Pavao Glibotić služio svetu misu u Slivnu, za vrijeme oglasa između ostalog je rekao: “Braćo moja, puno bi vas želilo nositi križ na Veliki petak, a kako i znadete, samo jednomu se može ta želja ispuniti. Ne znam što da radim. Do sada je bio običaj da se za nošenje križa vuče brušket (Izvlačenje kocke iz vrećice). Sada će biti ovako - tko mi se javi na Novu godinu prvi, taj će slijedećeg Velikog petka križ nositi.”

Pošto sam i ja bio zavjetovan križ nositi, nastojao sam tu prigodu iskoristiti te vraćajući se sa sila od Anića kuća svr-šetkom stare, a početkom Nove godine tj. oko 1 sat u novoj godini, naiđem pokraj


Slivno58

fratrove kuće i zovem: “Fra Pavle, fra Pavle! ”” Danko, jesi li to ti?” odvraća fratar. Mislio je da netko teško bolestan treba duhovnu pomoć. Ja nastavim: “Oprostite, fra Pavle, ali sam prisiljen da Vam smetam. Je li se itko javio za nositi križ na Veliki petak?” “Danko, nije se do sada nitko javio”, odgovori mi fra Pavao. “Evo se ja javljam fra Pavle i molim Vas da mi rečete jesam li ja stekao to pravo, jer je nastupila Nova godina.” “Ti si se Danko prvi javio i ti si na redu za nosit križ na Veliki petak”, odgovori fra Pavao. Rado-stan i zadovoljan kažem mu: “Zbogom! ” i odem kući na spavanje. Istoga dana tj. na Novu godinu prije svete mise dođem kod fra Pavla podsjetiti ga da u knjigu zapiše moje ime za nositi križ. Tada će meni fra Pavao: “Danko, tvoje je pravo da ove godine nosiš križ na Veliki petak, ali te molim, ako hoćeš dragovoljno učiniti dobro djelo, a ako nećeš, tvoje je pravo. Ćiko Lozina je bio zarobljen od Četnika, dok je tijekom Drugog svjetskog rata bio u hrvatskoj vojsci. Tada se zavjetovao nositi križ na Veliki petak, ako ga Bog izbavi iz četničkih ruku te je po njegovu pričanju na čudesan način bio oslobođen. Sada je jako razočaran jer taj zavjet ne može ispuniti pa, ako hoćeš, pusti njega da taj svoj zavjet ispuni. Rado sam na to pristao uz fra Pavlovo veliko zadovoljstvo te sam otišao o tome obavijestiti Ćiku (Marka) Lozinu. Kada sam došao Ćikinoj kući u Lozina i sve mu ispričao, Ćiko mi nije dao otići dok me ne počasti pićem. Tada mi se Ćiko zahvalio te sam se vratio zado-voljan što sam mogao ispuniti tako dugo isčekivanu Ćikinu želju i zavjet!

Ni ovaj način dobivanja prvenstva (tko se prvi javi na Novu godinu) nije dugo potrajao te se sretnik koji će slijedeći put nositi križ, tražio opet po starom običaju na kocku. Svi koji su željeli nositi križ, sastali bi se određenog dana kod župnika te se za svakog stavio u vrećicu zamotani papirić kao loptica. Svi papirići su bili čisti, osim jednog koji je bio obilježen, i tko ga je izvukao imao je prvenstvo nositi križ. Nakon desetak godina i ja sam na taj način imao sreće i došao na red svoj zavjet izvršiti!

Tako željno isčekivanje za nošenje križa trajalo je sve do 1982. godine, kada je pala odluka da na Veliki petak može nositi križ više ljudi kroz Slivno te svaki pojedinac koji ga bude nosio makar i sto metara, ima punu vrijednost kao da ga je nosio cijelim križnim putem. Tog dana mnogima je tom divnom odlukom sa srca pao teški teret.

Tom promjenom je omogućeno sva-kom odraslom Slivanjcu koji se ispovjedi i pričesti te župniku prijavi, da može na Veliki petak kroz Slivno nositi križ s likom Raspetoga Spasitelja i time ispuniti svoj zavjet ili zbog osobnog zadovoljstva, dajući počast našemu Spasitelju Isukrstu, koji nas je svojom svetom mukom, križem, smrću i uskrsnućem otkupio. Tako se tom pro-mjenom u našemu Slivnu riješio problem, koji je vjerojatno trajao od samog početka davanja te svete slave našemu Otkupitelju Isusu Kristu u našemu Slivnu, a koji je na otoku Hvaru i nekim drugim mjestima ostao do današnjih dana.

........................................ Danko Kustura


Slivno 59

Slivanjskim sakristanimaSjećanje na Vladu

Živio je naš dragi Slivanjac, Vlade Parlov, nadimkom: Ivanac. On je bio naš dobri remeta, Vjerno radeć šezdeset i dva ljeta: Služeć Bogu Spasitelju svomu, I narodu dragom slivanjskomu! Kad bi svoju rađu dovršio, U društvu je rado boravio. Kad bi s krupom oblak navalio, Vlade trče, ma gdje god bi bio, U sva zvona cijelom snagom zvoni, Zvukovima zvona, krupu goni. Jednog dana kod takvoga rada, Naš je Vlade ozbiljno nastrada: Grom je malo zvono uništio, I Vladu je u nesvijest bacio. Čim je Vlade udar pribolio, Svog se posla odmah prihvatio. Volio je Boga i Hrvatsku, Kao oca i rođenu majku! Kad je pred smrt u krevetu bio, Hrvatskoj se novoj veselio! Svrstao se u vrh dobri ljudi, Mili Bože, Milostiv mu budi!

Providnost Božja za Gojka

Poznati su Bogu prošli dani, Ko sadašnji, izvrsno Mu znani. A budućnost kao prošlost gleda, Cijeli svemir promatra od reda. Kad se, Gojko, nisi ni rodio, Bog je Tebi rađu odredio I Tebi je pamet prosvijetlio, Pa si svoju kuću sagradio, Baš kod crkve Presvetoga Trojstva Rad budućeg radnog zadovoljstva. Zvoneć - slaveć časti dragog Boga, I veseli u Slivnu svakoga! Zagovorom nek Te trajno prati, Naša sveta Međugorska Mati, Da poruke ti Njezine živiš! I Božjoj se providnosti diviš! I Anđeli nek te trajno prate, I putove tvoje neka zlate, Da tvoj život kao sunce blista Živeć Ljubav Spasitelja Krista! I Providnost nek te vodi sveta, Da nam živiš mnogo, mnogo ljeta! Da cvjetaju tvoja djela divna, Na čast Boga ponos našeg Slivna!

........................................ Danko Kustura


Slivno60

Ljubav

Ljubav čista biti treba Samo takva je sa neba Ona ima takvu snagu

Plan pomesti može vragu

Ljubav može oprostiti Posvađenim veza biti

Svoje nikad tražit neće Uvijek pravim putem kreće

Strpljiva je, suosjeća Zna podmetnut svoje pleća

Puno može izdržati I do kraja se davati

Na sebičnost ne pristaje Sve od sebe ona daje Ljubomorna neće biti Niti radost svoju kriti

Kada ljubi, dijelim zbori Riječi puno ne govori Diskretno se ona drži

Kad je trebaš, nitko brži

Sukob, svađu, to ne voli Za pomirbu ona moli Mnogo daje, a ne traži Sve oprostit može laži

Mjere nema, bogata je Samo dobra djela daje

Može s drugim radost dijelit Samo dobru se veselit

S bolima drugog može patit Tužnim radost može vratit Za drugoga vrijeme ima Može pomoć ona svima

Bit će nježna kao mati Pokušava sve da shvati Učiniti ljubav sve će

Od nje ništa nema veće

............................. fra Stojan Damjanović


Slivno 61

Drugi susret pred slikom Gospe od Zdravlja u

Splitu

Uvijek, kada bih dolazio u svoj zavičaj i prvim pogledom na naše more, bio sam presretan što ga ponovo

vidim, kao i prije bih u tim trenucima gla-sno ponavljao krasne stihove našega Josipa Pupačića: “O dobro jutro more, kažem, tiho pa opet tiho ponovim mu pozdrav! “

Svaki sam se put morao na trenutak zaustaviti, da bih na svom licu mogao osjetiti blagost morskog vjetra i koji bi me nježno pomilovao svojim mirisom soli u zajedniš-tvu s eteričnim miomirisima rascvjetaloga i raznobojnog brdskog i primorskog raslinja. Ponovnim dolaskom doma uvijek su se u meni spontano probudile nostalgične i nezaboravne uspomene moje mladosti. Naročito sam se rado prošetao splitskom rivom ili svrnuo u koji muzej, a nikada ga nisam napuštao, a da se nisam otišao pomoliti u Crkvu Gospe od Zdravlja i pred zavjetnom slikom zapaliti svijeću i molitvom joj reći :”Hvala! “. Jer čvrsto vjerujem, da me je Ona uvijek do sada čuvala, a ove sam godine napunio pune 73 godine i do sada nikada nisam bio teže bolestan. U terenskoj veterinarskoj praksi sam proveo skoro 40 godina, a u autu sam bio veći dio dana, a ponekad i noći, bila to žega, kiša ili poledica i nikada nisam imao težu prometnu nesreću ili neku ozljedu.

Koncem svibnja 1996. godine s fra Vjenceslavom sam došao u Split i po običaju otišao sam u Crkvu Gospe od Zdravlja. Pred Njenim oltarom se je u tišini molilo, suzilo i jecalo pa sam im se i ja pridružio. Nakon nekog vremena iznenada mi je prišla starija gospođa i tiho me upitala: “Opro-stite, molim vas, što vas smetam! Jeste li vi Ante?” Potvrdno sam joj odgovorio i pošto sam ju bolje pogledao sjetio sam se Tatjane i jednog davnog susreta kod svjetionika iz 1964. godine. Ona je bila vidno uzbuđe-na, kao i ja, ipak prva započne razgovor: “Ja se nadam, da se još malo sjećate one uplakane Tatjane pred 36 godina kod svje-tionika, kada sam se osjećala napuštenom i zbunjenom, pošto sam prije toga odvela svog oca u bolnicu na psihijatriju, a vi ste me pokušali tješiti, jer ste mislili, da me je momak ostavio i ja sam vas tvrdoglavo odbijala, a popustila sam tek kad ste mi rekli: “I ja se uvijek radujem s radosnima, a ako moram zaplakat ću s uplakanima.” I tek nakon toga sam vam povjerila što me tišti i na koncu ste me doveli pred ovu zavjetnu sliku Gospe od Zdravlja, gdje je i moj otac našao i primio mir i utjehu.” Podigao sam se i srdačno ju zagrlio: “O, Tatjana, kako smo se promijenili. I ti si osijedila, a ja ostario. Zar nisu puti Božji nedokučivi, a kada se


Slivno62

ponovno nakon dugo vremena susrećemo u ovoj crkvi i pred ovim oltarom, gdje sam te one 1964. godine doveo, jer sam vjerovao u Marijinu pomoć tvome ocu, tvojoj mami i tebi!” Po izlasku uz crkve zadržali smo se neko vrijeme u kavani na trgu i veselo mi je Tatjana priopćila, da je njen otac u ovoj Crkvi našao pomirenje s Bogom, iako je bio u partiji, dušom nikada nije bio bezbožac i s vremenom je uvidio, da samo vjera može pomoći u kaosu njegove savjesti, koji ga je mučio na radu i na odmoru, a o noćima da se i ne govori, tako da je njihov život bio jadan i gorak. Bila mi je zahvalna što sam joj uz ostalo preporučio dobrog svećenika i kad je njen otac pristao, fratar je dola-zio kriomice u njihovu kući, a iako teško bolestan nije želio zapustiti svoju dušu i on ga je svojom molitvom i strpljivošću hrabrio, da je dobri Bog milosrdan, str-pljiv i milostiv. Pred smrt otac je želio još jednom otići u Crkvu Gospe od Zdravlja, iako je bio teško bolestan. Bila je iznenađena čuvši, da sam naš cijeli razgovor zapisao u svoj dnevnik putujući vlakom u Zagreb. Nažalost, ta tri lista su mi se izgubila, jer sam ih prije Udbine, premetačine, sakrio u jednu knjigu. Naime, dok sam učio u Sveučilišnoj knjižnici susjedu za stolom sam posudio Tagorine pjesme u kojima sam napisao Matoševe stihove:

“Među narodima mi Hrvati sada smo zadnji robovi bez vlasti.”

Bilo je zlo vrijeme, jer je on sigurno bio špijun, a za nekoliko dana Udbaši su bili u domu na Lašćini pa sam poslije toga morao nekoliko puta ići u Petrinjsku, da bi im pokazao, kada je Matoš to napisao. Prije nekoliko mjeseci našao sam ta tri lista u staroj Klaićevoj “Povijest Hrvata” što me

je posebno obradovalo i ovdje ću taj moj zapis donijeti u cijelosti. Čitajući ga sada nakon dugo vremena, jer smo pri koncu 2011., bio sam potresen, a i oko mi nije ostalo suho činjenicom da se je mnogo toga zaboravilo u kakvom smo trusnom okruže-nju živjeli isušeni opakim totalitarizmom i staljinizmom, koji nas je htio preodgojiti bez duže i identiteta, zgaženih i prezrenih bića u čemu su prednjačili primitivni majstori intrige, zavjere i lažnih krivotvorina, a sve u ime radničke klase i pod plaštem partije. Svugdje su se isticali partijsko politički moćnici i lokalni gradski i seoski siledžije bez imalo skrupula, poštenja i morala, samo da bi oni mogli udobnije živjeti, bez osjećaja za rodbinu, susjede i prijatelje.

Sve ovo sam zapisao u svoj dnevnik 27. rujna 1964. godine u večernjem vlaku za Zagreb. Tek što sam sjeo mali čovječuljak nečista i slinava nosa ošinuo me je svojim mrkim pogledom i pokazao mi rukom, da u njemu kao borcu trebaju dva mjesta i ponudio mi na čitanje novine “Komunist”. Poslao sam ga u neku stvar i otišao dalje. Čim se je vlak uputio, odmah sam počeo pisati o današnjem nesvakidašnjem susretu, koji me se veoma dojmio. Čekajući vlak da mi prije prođe vrijeme otišao sam do svjetionika, gdje sam ugodno prilegao na još jednu neoštećenu klupu i uživao, kako se maestral poigrava sa valovima. Na klupi do mene sjedila je vitka djevojka, koja je plakala i brisala suze. Imao sam osjećaj, da je nešto tišti. U početku joj se nisam usudio prići, jer sam se bojao da će me odbiti, ali kad sam ispred sebe vidio strmu provaliju nad morem, koja je od nas bila daleko, a u djevojačkoj se duši - sprema li se na neki tragičan lom? Ustao sam glumeći


Slivno 63

samouvjerenost, iako mi je glas malo po-drhtavao i ljubazno sam joj prišao i rekav-ši tko sam i da je želim tješiti, jer da se uvijek radujem s radosnima, a zaplakat ću sa uplakanima. Ako ju je momak ostavio, po meni on nije vrijedan suza i bar u nas ima dobrih mladića, pa sam joj pokazao na sebe: “Pogledaj samo mene!” Ona me ispod oka pogleda i malo se nasmijala, te mi pruži ruku i upita me: “Što ti je fra Ivan u rodu? Ja sam Tatjana i ja studiram. Mi često pjevamo fra Ivanove mise!” Rekao sam joj, da mi je stric i tek tada je pristala na razgovor: “Nije mene momak ostavio, već plačem zbog mog bolesnog oca, kojeg sam danas dovela u bolnicu, a on jadnik pati od teških depresija, kao posljedica rat-nih trauma, a doktor mi je rekao, da kod njega postoji velika opasnost samoubojstva. Moja mi je mama pričala, da je on otišao u partizane, kada je meni bilo samo godinu dana u ljeto 1941. Dobrovoljno i pun ideala zajedno sa nekoliko naših otočana, jer se više nije moglo podnositi teror talijanskih hordi i mještana njihovih svodnika. Bio je veseljak i u crkvi je pjevao, a iz rata se je vratio traumatiziran i psihički bolestan, ali i s puno visokih činova, koji su mu omo-gućili visoke položaje. U duši je prezirao partiju i njene doušnike, kojima je osobni probitak bio glavni životni cilj. U trenucima napadaja depresije često bi ponavljao, da je partija od njega napravila monstruma i ubojicu i da nema toga Boga koji će mu ubojstvo nesretnog Vlaja oprostiti! I dan danas protrnem kada se sjetim trenutka kako bi moj otac skočio, kada bi se crkve-no zvono oglasilo. Sav prestrašen bi nam rekao da njemu treba malo zraka i kada bi se vratio bio je mokar kao voda. Ponekad ujutro, kada bi on otišao u ured, mama mi

je pričala, da je zadnja noć bila stravična, jer je u snu urlao: “Pucaj druže”, pa bi se probudio i više nije mogao spavati, pa bi joj po stoti put pričao kako je za vrijeme pucnja u jadnog Vlaja zvono zazvonilo. Dugo smo bili bez riječi, a njene su oči dalje suzile i nisam znao što reći, jer u ovom paklu života nije lako živjeti. Ipak sam je zamolio, da mi ako može ispriča detalje tog ubojstva. Ona je rado pristala i sve mi je rekla što je znala, jer se je uvjerila, da nisam špijun: “Mome ocu u duši nije bilo lako, jer je on svakodnevno osjećao, da i mi patimo. Nekoliko mi je puta htio reći sve o tom Vlaju i kako je skončan njegov život. Ja sam se bojala istine i u početku nisam pristala. Tek pred maturu sam ga zamolila, da bi to ipak željela znati. Otac je rado pristao, jer je svoju patnju htio podijeliti sa mnom! Jednoga smo se dana kajićem otišli na more i otac mi je bez straha ispričao što ga proganja: “Iako mi sada dobro živimo zbog mojih zasluga u ratu, ja taj luksuz prezirem, jer on je, Tatjana moja, okrvavljen i gorak. Zbog toga ja u sebi nosim svoju osudu, a ona je mnogo strašnija od ljudske kazne, a i kaos koji nagriza moju savjest od kojeg ja ne mogu pobjeći niti se sakriti. Zato ja uvijek ponavljam da nema toga Boga koji će mi oprostiti. Taj nesretni Vlaj kojega smo mi bez suda ubili ukrao je iz našega magazina pancete, dvopeka i bocu rakije zbog gladi, jer su naše postrojbe odnijele seljacima sve što su našli. Kako je izgledao mislim da je bio malo munjen. Politički komesar mi je zapovjedio da ga ja moram ubiti. Uvijek se je hvalio da je on borac partije koja o svemu odlučuje. Bio je ružan čovjek i pun kompleksa, bezosjećajan i okrutan. Ja sam ga odveo daleko iza jedne pole i vidio sam


Slivno64

kako se jadnik trese, pa sam mu rukom pokazao da bježi, a on onako zbunjen nije shvatio što mu želim, a vikati nisam smio. Iznenada je dotrčao komesar, jer me dugo nije bilo i otrgne mi iz ruku parabelu i zaurla: “Pucaj, druže, majku ti…” i pokosi ga pa mi vrati parabelu i zapovjedi mi da ga sredim jer je nesretnik još bio živ. U tome času u selu zvono je zazvonilo. Zrake sunca su mu kroz stabla glavu obasjavale i ja od toga časa nisam više bio isti čovjek i do danas me progone njegove raskolačene oči. U našem odredu se pričalo da su dva borca ubili samo zato što se ukrali neke novce. Sve su to bili naši ljudi.”

Ja sam joj rekao o svojoj tragediji i mislim, da je krvoločni komesar usmrtio moju mater u mom selu 6. kolovoza 1942.godine, ženu sa šestero djece, a najmlađi je brat bio pri sisi. Tatjana se je naslonila na moje rame i još jače zajecala, a i meni nije bilo lako, pa sam je uzeo u ruku: “Plači,

plači djevojko i nemoj se suzdržavati, jer ono će ti kad-tad donijeti radost i poslije tame uvijek dolazi svjetlo. A ja vjerujem da za tvoga oca još ima nade. Kako čujem on nije bezbožac i sada prije nego ideš na brod, vodim te u jedan sveti dom, gdje mnoštvo dolazi duševno izgubljenim, a vraćaju se svojima mirni, vedri i veseli.” I Tatjanu sam odveo u Crkvu Gospe od Zdravlja i ispred zavjetne slike poslije kratke molitve preporučio: “Ovdje će tvoj otac naći mir i utjehu, ako je bude tražio, jer uz Mariju i milosrđe je Božje neizmjerno! “

Za Božić 1968. godine Tatjana mi je pisala da je njezin otac u toj crkvi našao svoj mir i da je nedugo poslije umro pomiren s Bogom. I još: “Marija je mome ocu, mojoj majci i meni učinila veliko djelo!” Tatjana je umrla pred Božić 2005. godine.

......................Dr. Ante Glibotić, Murnau


Slivno 65

Iz kronike župe Slivno Imotsko

(7. 12. 2011. - 2. 12. 2012)

7. prosinca 2011.Večernja sv. misa svetkovine Bezgrješno-

ga začeća BDM je bila u 18.00 sati. Župnik je prije toga ispovijedao. Vjernici su imali prigodu dobiti potpuni oprost grijeha, po buli pape Pija VI.

8. prosincaSvetkovina Bezgrješnoga začeća BDM:

Bile su dvije svete mise. Prije sv. misa, žu-pnik je ispovijedao, kako bi vjernici i danas mogli primiti potpuni oprost grijeha. Bilo je dosta vjernika. Između sv. misa molili smo Gospinu krunicu.

16. prosincaU 15.00 je predbožićna ispovijed za

sve uzraste vjernika, a nakon toga sv. misa. Ispovijedalo je više svećenika.

20. i 21. prosincaPredbožićni župnikov pohod bolesnima

i starima i podjela sakramenata.

24. prosincaU 22.30 je bila Božićna polnoćka.

Puna crkva vjernika.

25. prosincaU 11.00 je bila Božićna danja sv. misa.

Puna crkva vjernika, koji su radosno slavili

rođendan Isusa Krista Spasitelja. Nakon sv. mise, župnik je nastavio slaviti Božić s braćom - franjevcima u Imotskom, a poslije i kod svojih u Grubinama.

28. prosincaŽupnik je s remetom Gojkom Lozinom

počeo blagoslivljati obitelji i to s Velima pa naprijed.

30. prosincaBlagdan Sv. Nazaretske Obitelji sa sv.

misom.

Slivanjski GSS


Slivno66

31. prosincaU 16.00 smo slavili sv. misu zahvalnicu

Bogu za 2011. Godinu.

2 0 1 2.

1. siječnjaSv. Marija Bogorodica. U 11.00 slavili

smo svetkovinu i time zahvalili Milosrd-nomu Bogu za milost Nove 2012. godine.

6. siječnjaBogojavljenje – Tri Kralja. Prisustvovalo

je mnogo vjernika na sv. misama. Poslije sv. misa, župnik je se pridružio braći - fra-njevcima prigodom blagoslova samostana i braće za Božić.

8. siječnjaKrštenje Gospodinovo. Liturgijski za-

vršetak Božićnoga vremena.

2. – 18. veljačePao je i padao veliki snijeg u našoj

župi i svim mjestima okolo nas. Više dana smo bili pod snijegom.

Visina snijega je bila oko 1 m, a sme-tovi do 1,5 m. Prilazi i crkvi i školi su bili zameteni snijegom. Mnoge određene sv. mise su bile otkazane do daljnjega. Bog nas je sačuvao da nitko nije poginuo, premda su rušenja krovova kuća Ivana Selaka “Raške” i Ante Radalja “Anćila” mogli prouzročiti i teže posljedice. Unatoč svemu, skrb za bo-lesne, nemoćne i udaljene je bio u našemu zajedništvu posvjedočen na mnogo načina. Nakon nekoliko dana, ralica i buldožeri su nas počeli oslobađati od snijega, koji je svima “dodijao”.

18. veljačeŽupnik je zajedno sa svojima u Drumu,

a poslije i u Grubinama zajedno proslavio


Slivno 67

“zlatni pir” svojih roditelja Veljka i Ane Jonjić. Sa župnikom je bio i fra Nikica Ajdučić, župnik Podbablja. Bogu hvala za ovih 50 godina njihova zajedništva, vjere i vjernosti, otvorenosti križu i radosti koja im je bila snagom u sve dane, na radost svima nama koje im je Bog darovao.

24. veljače

U 16.00 je počeo prvi od korizmeniih petaka. Prisutno je bilo malo vjernika.

25. veljače

U 16.30 je bila proba župnoga zbora na koju se odazvalo malo vjernika.

18. ožujka

U 16.00 u Imotskom je bio dekanatski križni put za sve vjernike. Župnik i naši krizmanici su bili zadovoljni tom milošću.

20. ožujkaU 16.00 je bio prvi od trinaest utoraka

sv. Anti Padovanskomu.

24. ožujkaU 11.00 u Splitu su je počela sv. misa

zadušnica za pok. splitsko – makarskoga nadbiskupa u miru mons. ANTE JURIĆA, koji je preminuo u neokatekumenskomu sjemeništu “Redemptoris Mater” u Puli i to u službi duhovnika sjemeništa. Uistinu bijaše i osta dobri Pastir!

27. i 28. ožujkaPreduskrsni župnikov pohod bolesnima

i starima i podjela sakramenata.

31. ožujkaU 17.00 je bila preduskrsna ispovijed

za sve uzraste vjernika. Ispovijedalo je više svećenika.


Slivno68

1. travnjaNa župnoj sv. misi Cvjetnice – Nedjelje

muke Gospodnje bilo je malo vjernika. Radi veće slave Božje, dogodine ćemo pokušati slaviti samo jednu svetu misu na ovu veliku svetkovinu.

5. travnjaVeliki četvrtak. Župnik je prije pod-

ne slavio Misu posvete ulja u zajedništvu s Nadbiskupom i drugim svećenicima u Splitu. Popodne je u župi bila Misa Po-sljednje večere. Preko te sv. mise, župnik je ponovno uveo znak “pranja nogu” koji poziva na služenje poput Isusovog.

6. travnjaVeliki petak. Za procesijom je bilo

mnoštvo vjernika. U obredima Velikoga petka, koji su središte ovoga presvetoga dana Isusove smrti za nas i sve ljude, nažalost,


Slivno 69

prisustvovalo je puno manje vjernika nego li je bilo u procesiji. To je poziv svim vjer-nicima župe da dogodine svi ustrajemo doi završetka obreda Velikoga petka! Objed koji je bio prije iza obreda, župnik je u dogovoru s našim kantačima i križonošama stavio iza Uskrsa, kako i pristoji svetosti ovoga dana.

8. travnjaUskrsnuća Gospodinovo. Na Uskrsnom

bdijenju i na danjoj Uskrsnoj misi bilo je puno župljana. Nakon sv. mise, župnik je nastavio slaviti Uskrs s braćom - franjev-cima u Imotskom, a poslije i kod svojih u Grubinama.

14. travnjaPo dogovoru za ovu godinu – objed

zajedništva župnika s našim kantačima i križonošama.

20. travnjaRadi veće slave Božje i rasta u vjeri,

župnik je uveo pobožnost klanjanja Isusu

u Presvetomu Oltarskom Sakramentu koje će biti redovito petkom. Bilo je prisutno dvadeset vjernika.

1. svibnjaŽupnik je uveo Gospinu krunica kroz

cijeli svibanj da više ljubimo Gospu kao Majku.

5. svibnjaŽupnik je s našim krizmanicima An-

tom Lozinom, Vladom Lozinom, Josipom Lozinom i Josipom Šimunovićem bio na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Sisku. Svi su bili zadovoljni.

7. svibnjaŽupnik je prisustvovao svetkovini sv.

Dujma, zaštitnika nadbiskupije.

19. svibnjaBila je prva sv. ispovijed naših ovo-

godišnjih prvopričesnika Dina Krivića i Antonije Talaja.


Slivno70

20. svibnjaPrva sv. pričest u našoj župi. Samo

jedna sv. misa. Velika radost i milost za Dina i Antoniju i za sve nas!

26. svibnjaŽupnik u pratnji Mate Vučka s mi-

nistrantima je bio na susretu ministranata Provincije u Splitu. Nakon toga su posjetili našega bolesnoga nastavnika Mirka Barića.

27. svibnjaDuhovi – Pedesetnica. Završetak Uskr-

snoga vremena.

31. svibnjaŽupnik je radi veće slave Božje ove go-

dine uveo trodnevnicu Presvetomu Trojstvu.Prvi dan je propovijedao fra Rafael

Begić. Prisustvovalo je dosta vjernika.

1. lipnjaDrugi dan trodnevnice. Propovijedao je

fra Nikica Ajdučić. Bilo je još više vjernika.

2. lipnjaTreći dan trodnevnice. Propovijedao

je fra Frano Laco. Prisustvovalo je još više vjernika.

3. lipnjaSvetkovina Presvetoga Trojstva. Mnoštvo

je vjernika bilo na sv. misama, sa svih strana.Velika radost i milost!

13. lipnjaBlagdan sv. Ante. Na sv. misi koja je

bila u 10.30 bilo je prisutno malo vjernika.

15. lipnjaPresveto Srce Isusovo. U 8.00 je bila

sv. misa svetkovine, koju je predslavio fra Kristijan Stipanović.

24. lipnjaU 9.00 naša župa je pošla na hodočašće

u Međugorje – svetište Kraljice Mira. Svi su bili zadovoljni hodočašćem. Velika radost i milost. Hvala Isusu i Kraljici Mira za sve!


Slivno 71

Od 1. do 6. srpnjaŽupnik je išao na duhovne vježbe u

samostan Imotski.

15. srpnjaSvetkovina Presvetoga Otkupitelja –

zaštitnika naše Provincije. Proslava je bila u samostanu sv. Franje u Imotskom.

27. srpnjaU 19 sati u sklopu Devetnice Gospi

od Anđela u Imotskom župnik predslavio sv. misu preko koje je pjevao slivanjski župski zbor.

2. kolovozaGospa od Anđela, zaštitnica Imotske

krajine. Župnik suslavio sv. mise i bio na raspolaganju za ispovijedanje. Mate Vučko i Gojko Lozina nosili župni barjak u procesiji.

11. kolovozaSvetkovina sv. Klare. Župnik suslavio sv.

misu kod sestara klarisa u Splitu u sklopu proslave 800. obljetnice utemeljenja klarisa.

13. - 14. kolovozaŽupnikov pohod bolesnima i nemoćnima.

15. kolovozaVelika Gospa. Župnik i don Vlado

Mikrut ispovijedali u Prološcu. U 10 sati u Slivnu slavljena sv. misa za Veliku Gospu.

18. kolovozaGanga fest.

22. kolovozaKraljica Hrvata u Grubinama. Župnik

suslavio sv. misu u svom rodnom mjestu.

23. - 25. kolovozaŽupnik kao vjeroučitelj pohodio

Kathetsku ljetnu školu u Splitu.

3. rujnaU 7.45 župnik predslavio sv. misu u

prigodi početka nove školske godine.

7. rujnaHodočastili smo u marijansko svetište

Vepric.

16. rujnaŽupnik suslavio sv. misu za ubijene

franjevce naše Provincije za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata.

19. rujnaSlavili smo sv. misu za pokojne fratre,

svećenike i časnu sestru iz Slivna.

1. listopadaZapočeli smo moliti krunicu kroz

Marijin mjesec listopad. Navečer župnik predslavio sv. misu i propovijedao u Imot-skom u sklopu Devetnice za sv. Franju.

3. listopadaU zajedništvu s braćom imotskog sa-

mostanskog okružja župnik sudjelovao u Obredu preminuća sv. Franje.

4. listopadaZa svetkovinu sv. Franje u Imotskom

župnik suslavio sv. misu koju je predslavio provincijal fra Joško Kodžoman.

6. listopadaŽupnik sudjelovao u sv. misi proslave

800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvat-sko tlo. Slavljem je predsjedao nadbiskup mons. dr. Marin Barišić.

11. listopadaSv. Otac papa Benedikt XVI. otvorio

Godinu vjere, čemu smo se molitvom i mi pridružili.


Slivno72

14. listopadaOtvorena Godina vjere u našoj župi.

16. listopadaU našoj školi proslavili Dan kruha i

zahvalnosti.

18. listopadaŽupnik suslavio sv. misu u prigodi sv.

Luke u Podbablju.

23. listopadaŽupnik slavio sv. misu za svoje pokojne

u crkvi sv. Luke u Podbablju.

1. studenogaSvi sveti. Mnogi Slivanjci došli u po-

hode grobovima svojih pokojnika.

2. studenogaSpomen svih vjernih mrtvih. Puna crkva

vjernika. Odrješenja na četiri strane groblja.

3. studenoga

Župnik u Vinjanima na sprovodu pok. Jele Tolić, majke bivšeg provincijala fra Željka Tolića.

5. studenoga

Župnik u Imotskom na sprovodnim obredima pok. fra Stpe Čirka, koji je u 49. godini iznenada preminuo u Kölnu u Njemačkoj.

25. studenoga

Župnik u Omišu (Priko) na đakon-skom ređenju slivanjskog bogoslova fra Ivana Vuletića.

2. prosinca

Sv. Cecilija. U 11 sati slavili smo sv. misu, poslije koje se naš župni zbor susreo na prigodnom domjenku.


Slivno 73

Proslava Presvetog Trojstva

U župi Slivno svečano je i ove godine proslavljena svetkovina Presvetog Trojstva, kome je posvećena ta

župa. Središnje slavlje počelo je u 10.30 sati procesijom kroz mjesto, nakon čega je bila sveta misa koju je predvodio župnik fra Zoran Jonjić. U koncelebraciji su bili fra Zoran Kutleša, imotski gvardijan, dekan i župnik, fra Ivan Jukić, franjevac-svećenik rodom iz Slivna, don Vlado Mikrut, župnik Bošnjaka kod Županje, rodom iz Slivna, i don Ante Karoglan, svećenik u miru.

U homiliji je fra Zoran upozorio pri-sutne vjernike da slavlje Presvetog Trojstva ne smije biti samo lijepi običaj i tradici-ja, nego smo pozvani biti u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Kršćanin se Trojstvu klanja i iz tog otajstva crpi snagu za istinski vjernički život.

Ove je godine po prvi put kao priprema za proslavu održana trodnevnica, u kojoj su predvodili misna slavlja i propovijedali

fra Nikica Ajdučić, župnik Podbablja, fra Rafael Begić, župni vikar Prološca (bivši župnik Slivna), i fra Frano Laco, župnik Zmijavaca. Mnogi su vjernici o svetkovini pristupili sakramentu ispovijedi. Naime, u crkvi Presvetog Trojstva u Slivnu može se dobiti potpuni oprost o svetkovini Trojstva odlukom pape Pia VI. iz 1778. godine.

............................(www.franjevci-split.hr)


Slivno74

Kršteni u Slivnu od prosinca 2011. do danas

1. Dario Mrkonjić, sin Ivana i Ivane r. Mrkonjić, rođen je 14. rujna 2011. u Stuttgartu, kršten je 18. prosinca 2011. u Slivnu, kuma: Magdalena Škojo, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik

2. Nikolina Radalj, kći Slobodana i Milke r. Anić, rođena je 17. studenoga 2011. u Splitu, krštena je 6. siječnja 2012. u Slivnu, kumovi: Ante Radalj i Anđelka Radalj, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik

3. Milan Glibota, sin Gorane Glibota, rođen je 3. listopada 2011. u Karlovcu, kršten je 8. siječnja 2012. u Slivnu, kum: Stipe Maršić, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik

4. Melani Šimunović, kći Slavice Šimunović, rođena je 7. veljače 2012. u Splitu, krštena je 14. travnja 2012. u Slivnu, kuma: Nataša Lušić, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik

5. Ante Lozina, sin Mate i Ivane r. Marinović, rođen je 13. siječnja 2012. u Splitu, kršten je 12. svibnja 2012. u Slivnu, kum: Roko Bulić, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik

6. Ivana Radalj, kći Ante i Anđelke r. Blažević, rođena je 7. kolovoza 2012. u Splitu, krštena je 7. listopada 2012. u Slivnu, kum: Ante Vučko, krstitelj: fra Zoran Jonjić, župnik


Slivno 75

Prva sveta pričest u našoj župi

Prva sveta pričest u našoj župi bila je u 10.00 u nedjelju 20. svibnja 2012. Ovogodišnji prvopričesnici su

bili Dino Krivić i Antonija Talaja. Dino i Antonija su se dobro pripremili kako bi dostojno primili Prvu svetu ispovijed i Prvu svetu pričest. Pripremali su se cijelu godinu kako bi što bolje pripravili svoja srca za Isusa Krista i njegovu ljubav. Gospodin je

izlio svoju ljubav na njih i na sve nas. Slava Isusu za naše drage prvopričesnike i njihov dostojni pristup prvoj svetoj ispovijedi i pričesti, koji su očitovali. Blagoslovljen bio Bog Spasitelj koji njima i svima nama da ovu veliku radost i obilje mira. Dino i Antonija, Isus Marijin vama i svima vašima uvijek bio Radost, Nada i Snaga u ovoj “Godini vjere” i u sve dane!

Dino i Antonija s fra Zoranom


Slivno76

Vjenčani u Slivnu u 2012. godini

1. Marin Slišković i Iva Mrkonjić, vjenčani su 29. rujna 2012. svjedoci: Toni Škeva i Jelena Petričević, vjenčatelj: fra Zoran Jonjić, župnik

2. Stipe Lozina i Ivana Ravlić, vjenčani su 20. listopada 2012. svjedoci: Jure Jukić i Lovorka Kalebić, vjenčatelj: fra Zoran Jonjić, župnik


Slivno 77

Preselili se GospodinuMIRO ŠIMUNOVIĆ

Rođen je 22. prosinca 1948. u Slivnu, a umro je 22. siječnja 2012., također u Slivnu.Njegovi zemni ostaci su po-kopani u Slivnu 24. siječnja 2012.Sprovodnim obredima prisustvovalo je više svećenika i časnih sestara.

Počivao u miru Božjemu!

MILA ČALE ž. Vladimira

Rođena je 18. rujna 1939. u Slivnu, a umrla je 25. siječnja 2012. u Splitu.Njezini zemni ostaci su pokopani u Slivnu 27. siječnja 2012.

Počivala u miru Božjemu!

MILA (MILICA) ANIĆ

Rođena je 8. siječnja 1920. u Slivnu, a umrla je također u Slivnu 18. lipnja 2012.Njezini zemni ostaci su pokopani u Slivnu 19. lipnja 2012.


PETAR MIKRUT pok. Tomislava

Rođen je 16. kolovoza 1974. u Mun-singenu (Njemačka), a umro je 1. pro-sinca 2011. u Plankstadtu (Njemačka).Njegovi zemni ostaci su pokopani u Slivnu 8. prosinca 2011.


MILENKO GLIBOTA

Rođen je 7. srpnja 1932. u Slivnu, a

umro je 12. prosinca 2011. u Splitu.

Njegovi zemni ostaci pokopani su 13.

prosinca 2011. u Slivnu.


DANICA VRDOLJAK ud. Mate

Rođena je 6. kolovoza 1939. u Slivnu, a umrla je 30. prosinca 2011. u Splitu.Njezini zemni ostaci su pokopani u Slivnu 2. siječnja 2012.



Slivno78

VLADE GLIBOTA pok. Mate

Rođen je 12. listopada 1943. u Slivnu, a umro je 7. kolovoza 2012. u Splitu.Njegovi zemni ostaci su pokopani u Slivnu 9. kolovoza 2012.


IVAN SELAK “RAŠKO”

Rođen je 9. ožujka 1955. u Slivnu, a umro je 10. rujna 2012. u Splitu. Njegovi zemni ostaci su pokopani u Slivnu 12. rujna 2012.


SENKO MARINIĆ

Rođen je 1. travnja 1961. u Slivnu, a umro je 6. studenoga 2012. u Splitu.Njegovi zemni ostaci su pokopani u Slivnu 8. studenoga 2012.


IVA ČALE ud. Petra

Iva Čale rođ. Grančić rođena je 16. travnja 1921. od oca Ante i majke Matije. Otac Ante odlazi 1927. u Argentinu i više se ne vraća, a Iva ostaje sa svojom majkom, s tri sestre i jednim bratom.Život je nije nimalo “mazio”.Godine 1951. udaje se za Petra Čalu te zasniva obitelj: tri kćeri i jednoga sina koji umire kao malo dijete. Poslije toga i dalje žive teškim težačkim životom. Muž Petar je umro prije četiri godine. Nakon toga,Iva odlazi kod svojih kćeri u Makarsku i tu ostaje dok je Bog nije pozvao k sebi.Utjehu je nalazila u molitvi, a njena svakodnevna izreka je bila: “Što mi je od Boga, slađe mi je od meda”. Iva ostavlja iza svoje smrti tri kćeri, petero unučadi i dvoje praunučadi.



Slivno 79

ANĐELKO ZELJKO

Andelko je roden 3. lipnja 1951. godine u Slivnu, od majke Mare (Vuckuša) i oca Ivana s dvije sestre Marijom i Zo-rom te trojicom braće Jokicom, Ivanom, Antom.Provodi djetinjstvo te osnovnu skolu u Slivnu, a na daljnje školovanje seli u Split.Iz obiteljskog doma je ponio riječi svog oca :”Budi čovik, sinko” .Oženio je Milenu Lizatović 1972. Od-gojili su troje djece; Miru, Marijanu i Joška.Baveći se kamenoklesarstvom i građevinom u Hrvatskoj i inozemstvu ostavlja svoj trajni pečat na ovom svije-tu.Ne mareći za materijalno bogatstvo znao bi reći: “Ja mogu mirno spavati i biti samo covik.”Posljednje dvije godine obolijeva od zloćudne bolesti kojoj je podlegao 24. travnja 2012.Koliki je bio čovjek, pokazali su njegovi Slivanjci i svi oni koji su ga ispratili na vječni počinak.Od srca svima jedno veliko hvala!“ Ostavljam ti, moje zlato, žar ljubavi, a ne blato!Kad ti suza krene oku, pomoli se za me Bogu!Nek te vodi sveti znamen, da ti korak bude stamen!Gledaj vičnog svitla plamen.Ja

te čekam, to znaš! Amen.”

JOZO TALAJA

Rođen 12. ožujka 1927. u Slivnu. Mla-

dost je provodio radeći povremeno na

otocima. Kasnije je radio u voćnjaku

u Slivnu. U zadruzi “Biokovska kosa”

zaposlio se kao poslovođa jer je završio

staru gimnaziju. Otac petero djeca,dva

sina i tri kćeri.Radio je s novcima, ali

mu nisu bili važni. Djeca mu nisu

oskudijevala kruhom. Darovao im je

ljubav,poštenje i iskrenost. Živio je skro-

mno. Volio je svoje Slivno, Slivanjce,

sve ljude i domovinu. Nakon smrti žene

odlazi u Split sa sinom. Tamo nakon

nekoliko godina počeli su se pojavljivati

zdravstveni problemi i on se želi vratiti

u Slivno. Sin Nediljko napušta posao i

ide s njim živjeti na selo. Noge mu sve

više slabe i postaje jako slabo pokretan.

Provodi sve više vremena u krevetu te

ovisi o skrbi sina Nediljka koji je uz

njega danju i noću. Snaga ga sve više

napušta te završava u bolnici. Proveo

je 12 dana na odjelu intenzivne njege.

Preminuo je 5. studenoga 2012. u 86.

godini života. Dostojanstveno je ispra-

ćen od obitelji, rodbine i prijatelja na

groblju u Slivnu na vječni počinak.


Slivno80

Tihomir Glibota pok. Joze

Pred nekoliko mjeseci na pogrebu dragog mi prijatelja i kolege, koji je umro u pedesetoj godini plodnog

života, visokog obrazovanja, ali i plemenitog srca te oca petero djece. Naš dragi prijatelj i stari sveučilišni profesor u crkvi ga je ispratio dirljivim posmrtnim slovom: “Mi danas ovdje s tugom u srcu vraćamo zemlji umorno i od bolesti napaćeno tijelo, ali njegov život po Božjoj milosti nastavlja i dalje živjeti u našim srcima, jer kada nam opaka bolest odnese blisko i drago biće u naponu snage, koji je oko sebe uvijek širio vedrinu i toplinu, a mi koji ga već dugo poznajemo uvijek nam je bilo ugodno s njime se družiti i zato mu sada recimo hvala ti i Zbogom. Moleći se za nj zahva-limo dragom Bogu što nam ga je dao i što je u vjeri završio svoju kalvariju! “ Ove izgovorene riječi starog profesora, kao da su napisane i izgovorene na pogrebu našega dragoga Tihe. Vjerujem, da smo svi mi, Tihina rodbina i mnogobrojni prijatelji, koji smo se u ponedjeljak 2. travnja 2012. godine došli u velikom broju oprostiti se od našega Tihe imali i osjećali sve ono što je stari profesor izrekao na pogrebu moga kolege. Tužno je bilo promatrati uplakana lica mnoštva ispred naše kuće, u slivanjskoj crkvi i na groblju, jer smo bili iznenađeni,

zatečeni skamenjenih pogleda i u tim smo trenucima spoznali nemoć nas malih živih bića, kako smo bespomoćni pred svakom opakom bolešću.

Sprovodna i tužna povorka bila je duga skoro od naše kuće do crkve u kojoj je naš župnik fra Zoran u zajedništvu s nekoliko svećenika predvodio svetu misu za našega Tihu i u svojoj je oproštajnoj besjedi iznio kršćanske i ljudske kreposti svoga župljanina Tihe, koji je bio od svoje mladosti bratim pa je i u najtežim životnim trenucima pokazao snagu vjere i strpljivo podnosio opaku bolest. Zatim se naš bivši župnik fra Rafael u vrlo emotivnom govoru oprostio od našeg Tihe s kojim je bio kroz cijelo vrijeme svoga župnikovanja u Slivnu duhovno povezan.

Poslije fra Rafaela u ime naše obitelji moje oproštajno posmrtno slovo pročitao je naš dragi prijatelj iz Brela dr. Darko Sošić, jer ga ja nisam mogao izgovoriti, nad odrom dragog mi Tihe.

Dragi prijatelji! Draga rodbino! Dragi naš Tiho!

Evo smo se svi mi okupili u našoj crkvi, gdje si bio kršten, da bi te otpratili iz zemaljskog Slivna u Nebesko Slivno na


Slivno 81

Božju gozbu u zajedništvu s našima, gdje više nema patnje ni bola.

Dragi naš Tiho, sjećam se onoga dana, kada smo i ovoj crkvi rekli zbogom tvome ćaći Jozi i tako u tuzi zapitao si me: “Tko je sada na redu od naše rodbine?” Ja sam ti odgovorio: “Po godinama i starosti samo smo tvoja mater Neda i ja mogući putnici za vječni odlazak! “ Međutim, znamo da to nikada nije važilo, jer eto baš si ti otišao ispred sviju u vječne odaje Božje! Zato se i danas pitamo: “Zašto tako često dragi Bog uzimlje prerano k sebi tako dobre ljude?” Mi to nikada nećemo saznati, ali se kaže da takve kao što si ti On zove k sebi jer ih želi sačuvati od još težih bolesti i patnje, kao i svih drugih nepogoda u ovom nesretnom vremenu u kojem ima nažalost previše zla.

Dragi naš Tiho! Mi danas plačemo zbog tvog odlaska, iako si bio još u naponu snage i mlad, a tvoja Petra i Ivan su još nejaki. Mi plačemo jer smo vidjeli kako smo nemoćni u borbi s opakom bolesti. Ja sam u srpnju prošle godine, čuvši dijagnozu tvoje bolesti, već onda zaplakao, jer sam znao da nećeš biti uz nas još dugo, iako sam te hrabrio, da će sve biti dobro. Znao sam da će tvoj dio puta biti vrlo mučan i danas hvalim dragoga Boga što ti je pomogao završiti svoj križni put.

Dragi Tiho pozdravi sve naše i sve one koje smo poznavali i kojima smo zahvalni njihove dobrote!

Na koncu želim se od tebe oprostiti krasnom pjesmom slavnog indijskog pje-snika Tagore:

“Zadobih otpuštenje. Zaželite mi Zbogom braćo moja!

Ja vam se svima klanjam i odlazim na put!

Evo vraćam ključeve svojih dveri i doma se svoga odričem!

Tek što u vas molim posljednju ljubaznu riječ!

Dugo bijasmo susjedi, no ja sam primio više

nego što sam mogao dati! Sada svanjuje dan i gasi svjetiljku

u mome tamnom zakutku. Poziv je stigao

i ja sam spreman za PUT! “

Počivaj u miru Božjem i moli se za nas koji ovdje ostajemo! Trenuci sahrane našega Tihe u okrilje oca mu Joze i dida Ike bilo je bolno i nije bilo nikoga kome se oči nisu zasuzile, kada je časnik Hrvatske vojske uz počasnu paljbu predao hrvatsku zastavu Tihinu sinu Ivanu, kćerki Petri i supruzi Dijani!

Uplakani starac je ponavljao: “Bio je dobar čovik. Bog mu raja udilio!”..................................... dr. Ante Glibotić


Slivno82

Iskrice i ljepote iz života iščupane

(pjesma posvećena pok. Iki Gliboti)

Jednom bješe jedna mladost

Jedna duša koja sanja

Muku patnju križ i vjeru

Života i postojanja

I nije mu bilo lako

Postit petke postit sride

Krčit zemlju mašklinavat

I zidati suhozide

U procjepu zemlje i škripa

Našao je tvrdac kamen

Od njega je htio kresat

Simbol vjere križ i znamen

Mjesec dana moleć Boga

Lice mu se već rumeni

Kresao je sivi kamen

Vidio je križ kameni

Zadnjeg dana završnoga

Kad je htio križ okrenut

Sudbina je tako htjela

Puče križ na dva dijela

Al je Ika dobar bio

Pa se Bogu zahvalio

Skinuo je s glave kapu

Pa se križu poklonio

Sveto trojstvo jedan Bože

Blagoslovi našeg Ike trude

Nek mu u tvom vinogradu

Uz križ sveti lakše bude

Pjesma je nastala na kazivanje

Matije Katavić Pergine.

Slivno, 1. kolovoza 2000.

..............................................Mirko Anić


Slivno 83

Sjećanje na pok. Markicu LozinuRođen u rodnom Slivnu iza godina rata (1947.). Živeći tako djetinje dane uz tri sestre i mlađeg brata kao momak odla-ziš u tuđi svit misleći tako da pod stare

dane vratiš se u rodno Slivno i tako polako laše živit Radeći tako godinama podigao si dicu i napravio kuću onda je došla opaka bolest nije ti dala da dođeš do daha mučila te je danju i noću i sve više uzimala maha U rano proljeće kada

u Slivnu cvjetaju bajami i ljubičice pri-mismo tužnu vijest od tvoje žene i dice Daleko od rodnog Slivna našao si vječiti mir Bog te pozva u vinograd svoj žena i djeca kite ti grob gdje spavaš rado te se sjećaju svi Slivanjci i ova pjesma tebi na

spomen dobri prijatelju moj

Umro i pokopan u Njemačkoj........................ Mirko Anić, pučki pjesnik

U spomen pok. Juki Vučko

Dana 26. siječnja 2011. godine na blagdan svetog Stjepana Prvomu-čenika obaviješteni smo da je u

bolnici u Splitu preminuo naš kum Juko Vučko. Nije se dugo mučio. Svevišnji ga je primio u Kraljevstvo Nebesko. Slijedeći dan njegova kćer, četiri sina i nazočni puk ispratili su kuma Juku na Kozička Poljica gdje počivaju njegovi roditelji, otac Jure i majka Kata i Jukina supruga Mara. Lijep i vedar prosinački dan okićen bijelim snije-gom što je prirodu istkao kao najljepšom paškom čipkom. Kako te Svemogući nagra-dio za ovozemaljsku dobrotu i put do tvog počivališta učinio bijelim. Od tvoje kuće do groblja kolona vozila milija je bijelim krojobrazom jer su svi htjeli da ti zahvale na dobroti. Svi prijatelji dali su tvojoj djeci sućut i riječi utjehe jer ti si bio čvrst kao sivi kamen slivanjski. Živio si život pun ljudskog dostojanstva, govorio si istinu, živio život

pravde i poštenja. Bio si dostupan svakome lijepom riječi i dobrim savjetima. Vaša kuća bila je otvorena za svakog prijatelja dobrona-mjernika. Toliko tolerancije i dobrote mogli ste u svom srcu nositi samo vi, ti i tvoja pokojna žena Mara. Pomagao si svakome kome je tvoja pomoć bila potrebna. Bog neka ti žuljeve omekša na njivi Gospodnjoj i mir neka ti podari da uz svoju Maru i svoje roditelje budete dostojni dobrote Božje i da budete velikodušni i srca pravedna kao što ste bili i na zemlji.

Molite uz malu crkvu na vrhu brda gdje u proljeće kadulja cvate

gdje u ljeto cmilje miriše gdje u jesen vjetar s Biokova muziku svira

gdje u zimu viju bijeli snjegovi gdje nećete biti sami jer ste u našim molitvama

i u našim mislima dragi naši prijatelji.

..............................................Mirko Anić


Slivno84

Prilozi

Prilozi za “Crkvu” ili za “Slivno”, dani fra Rafaelu Begiću, bivšemu župniku

Vlado Barić (100 HRK), Mladen Lozina Vladin (100 HRK), Ivica Mr-konjić (100 HRK), Nada Anić Ivanova (200 HRK), Ante Nogalo pok. Petra (100 HRK), Anđelko Vučko (5000 HRK), Dragica Lončarić –Rijeka (100 HRK), Jurica Lozina (200 HRK), Ivo Talaja Vla-din (100 Eura i 200 HRK), Ante Barić (150 HRK), Mara Lozina pok. Bige (100 HRK), Iva Nogalo ud. Milana (100 i 100 HRK), Gojko Jukić (600 HRK), Vera Radallj (50 Eura), Slobodanka Gli-bota (50 Eura), Ante Lozina pok. Mirka (200 HRK), Vlado Nogalo (100 HRK), Jozo Grepo (200 HRK), Ante Jukić (500 HRK), Vlado Jukić (100 Eura), Tonko Mrkonjić (400 HRK)

Hrvoje Zeljko Zelin (50 Eura), Ljubi-ca Lozo r. Marinović (100 HRK), Ljubica Glibota (100 HRK), Ikan Glibota (200 HRK), Marica Zeljko (100 HRK), Jozo Mrkonjić (100 HRK), Ikan Lozina (100 HRK), Ivan Anić Rebušić (200 HRK), Ivanka Lazić (200 HRK), Iva Grepo ud. Ivana (100 HRK), Ivo Prgomet (500 HRK), Ljubomir Prgomet pok. Ante (200 HRK), Iva Mrkonjić – Frankfurt (50 Eura), Davor Katavić pok. Vlade (500 HRK), Ljubica Jukić – Osijek (50 HRK), Ivan Jurić (100 HRK), Barići na dan sv.

Ante opata (200 HRK), sinovi pok. Stane Prgomet (700 HRK), Mate Talaja – Osijek (200 HRK), Anđelko Katavić (400 HRK), Joko Prgomet pok. Marinka (200 HRK), Ante Prgomet pok. Stipe (200 HRK), Darko Talaja – Osijek (100 HRK), Iko Mrkonjić pok. Ilije (100 HRK), Nediljko Mrkonjić pok. Ilije (100 HRK), Milica Jukić pok. Ivana (100 HRK), Nikola Ma-rinović pok. Šekerije (100 HRK), Milka i Mirko Lozina – Grljevac (250 HRK), Stipe Vučko (150 HRK), Marija Runje r. Glibota (50 HRK), Stipe Talaja pok. Ante (400 HRK), Milica Ujević r. Radalj (150 HRK), Ante Lozina pok. Josipa (200 HRK), Milan Šimunović pok. Ante (200 HRK), Ivan Talaja (200 HRK), Dragica Mikrut (200 HRK), Ante Zeljko Barišin (100 HRK), Anđelko Lozina pok. Josipa (200 i 200 HRK), Ivan Grančić “Teko-vac” (200 HRK), dr. Ante Glibotić (200 Eura), Lidija Radalj (150 HRK) Ljubica Tijardović r. Lozina (100 HRK), Danko Kustura (200 HRK), Ante Katavić Božin – Osijek (100 Eura), Josip Lozina pok. Tražimira (100 HRK), Katica Mrkonjić ud. Ivana (200 HRK), Ivica Selak pok. Marinka (100 HRK), Ivanka Ćelić r. Selak (100 HRK), Milenko Marinić pok. Ivana (500 HRK), Petar Lozina pok. Tražimira (100 HRK), Ante Vrdoljak pok. Ikice (200 HRK), Slava Marinović ud. Vlade (150 HRK), Ivan Kovačević (dao je tiskati


Slivno 85

“Gospin plač” i obojati križeve koje su podigli on i Miro Radalj), Anđuka Anić ud. Vlade (100 HRK), Vesna Lončar r. Talaja (300 HRK), Dane Prgomet (100 HRK), Tomislav Glibota (300 HRK), Pergo Katavić (20 Eura), Stanko Marinić Krešo (200 HRK), Ivan i Marina Marinić (300 HRK), obitelj pok. Jure Parlova (1500 HRK), Ljubo Parlov – Pula (100 HRK), Ankica Parlov ud. Vlade (100 HRK), Marija Soldatić r. Parlov (100 HRK), Duško Zeljko (30 Eura), Ante Zeljko Azić (20 Eura), Cvita Lozina r. Marinić (200 HRK), Talaje (40 HRK), Ivica Barić pok. Mirka (200 USD), Ivica Radalj pok. Božidara (150 HRK), Ma-rija Mrkonjić Vladina (50 HRK), Ivka i Ljubo Vrdoljak (300 i 300 HRK), Neda Marinović (100 HRK), Ljuba Parlov (100 HRK), Ivan Glibota pok. Milana - Osijek (100 HRK), Tomislav Mikrut (200 HRK), Ivan Marinović pok. Jure (200 HRK), Mirko Anić (100 HRK), Roša Radalj (100 i 100 HRK), Anđelko Marinović – Osijek (100 HRK), Ivo Talaja Vladin (100 Eura), Mara Selak pok. Vinka – Osi-jek (50 HRK), Danica Grepo r. Kustura – Osijek (50 HRK), Dragica Vranjić r. Kustura (50 HRK), Ljubica Kustura – Osijek (50 HRK), Mirko Barić pok. Tome (150 HRK), Jozo Barić pok. Ivana (150 HRK), Miro Krivić (30 Franaka), Milan Prgomet (100 HRK), Božo Kustura Dragin (100 HRK), Ivan Marinović Selak – Au-stralija (100 AUD), obitelj Ivana i Matije Lešina (100 USD), obitelj Ante i Ljubice Mihaljević (100 USD), Ljubomir Prgomet (200 HRK), Ante Gabelica (200 HRK), Marija Janković r. Glibota (200 HRK),

Katica Mrkonjić ud. Ivana (200 HRK), Ivica Protrka Miljenkov (100 HRK) i Ljubica Mužić (200 HRK).

Prilozi za “Crkvu” ili za “Slivno” dani fra Zoranu Jonjiću, sadašnjemu župniku i to od posljednjega broja

“Slivna” do 8. prosinca 2012.

Jeroslav Glavaš (200 HRK), Vlade Glavaš (200 HRK), Jozo Vrdoljak Antin (100 HRK), Milan Vrdoljak pok. Stanka (100 HRK), Iva Mikrut pok. Milenka (150 HRK), Nediljko Prgomet “Cikić” (200 HRK), Ivica Selak – Zeljko (100 HRK), Anđelko Katavić (200 HRK), Oliver Za-mzow, sin Ljubice Protrka (darovao je novi fotokopirni stroj za župni ured naše župe), obitelj pok. Milana Lozine – New York (dali su prilog za kićenje naše crkve za Božić 2011.), Pergo Katavić (200 HRK), Ivica i Marija Parlov (100 HRK), Ana Glibota pok. Pave (100 HRK), Ljubica Glibota pok. Miljenka (100 HRK), Ivan Grančić “Tekovac”(200 HRK),

Ante i Ljerka Radalj (darovali su svijeće za crkvu u više navrata), Ante Lozina pok. Mirka (200 HRK), Iva Gre-po pok. Ivana (100 HRK), Miroslav i Aline – Slavica Jukić (200 HRK), Tonći Mrkonjić (50 HRK), Ivo Talaja (1000 HRK), Jela Prgomet (100 HRK), Mila Biočina (50 HRK), Ante Vrdoljak (100 HRK), Prgometi, Glavaši i Barići (470 HRK), Dragica Mikrut pok. Antiše (500 HRK), Ivan Talaja pok. Ante (200 HRK), Milan Šimunović pok. Ante (200 HRK), Ivica Radalj (100 HRK), Ante Vrdoljak pok. Maše (100 HRK), Ana Šimunović


Slivno86

(100 HRK), Marija Jerković r. Talaja (100 HRK), Milica Ujević r. Radalj (100 HRK), Ante Vrdoljak pok. Ikice (200 HRK), Franka – Marija Mrkonjić (100 HRK), Darko Anić (200 HRK), Dane Prgomet (100 HRK), Ante Prgomet pok. Stipe (200 HRK), Anđelko Lozina pok. Joze (200 HRK), Ante Nogalo pok. Petra (100 HRK), Slava Marinović (100 HRK), Ante i Radojka Marinović (50 Eura), Ivan i Marina Marinić (250 HRK), Cvita Lo-zina pok. Ivana (250 HRK), Slobodanka Glibota (50 Eura), udruga “Slivanjka” (100 HRK), Stana Glavaš (100 HRK), Božo Kustura (100 HRK), Ljubica Anić (200 HRK), Vlado i Iva Prgomet (200 HRK), Vitomir Vuletić (150 HRK), Anđa Anić (100 HRK), obitelj pok. Tihomira Glibote (1000 HRK), Mara Selak pok. Vinka – Osijek (50 HRK), Danica Grepo r. Kustura – Osijek (50 HRK), Dragica Vranjić r. Kustura – Osijek (50 HRK), Ljubica Kustura – Osijek (50 HRK), udruga “Slivanjka” (300 HRK), Jozo i Mira Prgomet – Švedska (1000 ŠVED-SKIH KRUNA), Jozo Jukić (150 HRK), Iko Mrkonjić (100 HRK), Ante Lozina pok. Josipa (200 HRK), zaseok Nogale na čast sv. Jure (150 HRK), Iva Radalj (100 HRK), Matija Radalj – Jelsa (100 HRK), Iva Parlov (200 HRK), Milena Baučić (200 HRK), Božo i Lovorka Radalj (100 USD), Drago Parlov (100 HRK), Mario Grepo (50 HRK), Cvita i Ljubica Mikrut (200 HRK), Ljuba Parlov (150 HRK), Jozo Barić (100 HRK), Filome-na Barić (100 HRK), Vera Radalj (200 HRK), jedna naša slivanjska obitelj koja živi u Splitu (poklonila je novo računalo

za potrebe naše župe Slivno Imotsko), Milan Prgomet – Osijek (200 HRK),

Nediljko Prgomet pok. Mate (200 HRK), Jurica Lozina (300 HRK), Ivan Marinović Selak (200 AUD), Ivan Jurić (100 HRK), Ljubo Glibota Jokanov – Ljubljana (1000 HRK), Ivan Selak pok. Marijana (100 HRK), Marija Bjelik r. Parlov (100 HRK), Ante Glibota Ikin – Osijek (100 HRK), Marija Katavić ud. Vlade (150 HRK), Vlade Radalj – Au-stralija (20 AUD), Jozo Lozina Ikanov (300 HRK), Ante Gabelica (200 HRK), Igor i Kaja Jerković (50 Eura), Marko i prijatelji (200 HRK), Marija Janković r. Glibota (200 HRK), Ivanka Lazić (200 HRK), Zora Parlov (50 HRK), Mirjana Džaja r. Parlov (100 HRK), Zlatica Ba-rinić r. Parlov (100 HRK),

Ante i Ljubica Mihaljević (200 HRK), Tomislav Nogalo (200 USD), Iva Vučko ud. Mirka – Australia (400 AUD), Vladi-mir Anić p. Luke (50 Eura i 100 HRK), Davorin Radalj (200 HRK), Ljubica Szabo (500 HRK), Marija Zeljko (100 HRK), Mate Katavić p. Joke (100 USD), Neda Marinović – Tutić (100 HRK), Dragica Tisot r. Anić (300 HRK), Franka – Marija Mrkonjić (90 HRK), Josip Barić “Talaju-šić” (350 HRK), Iva Nogalo (50 HRK), Milka Barlović – Pula (200 HRK), Marija Jerković r. Talaja (100 HRK), Anka Haj-der r. Mrkonjić (50 HRK), Mićo Kustura (200 HRK), Milan Prgomet (200 HRK), Ljubica Jukić r. Glibota (50 HRK), An-đelko Marinović (50 HRK), Sandra Anić (300 HRK), Ljubica Barić – Hvar (100 HRK), Željko i Marija Bošnjak r. Gla-vaš (250 HRK), Nedo i Đurđa Lozina


Slivno 87

(100 AUD), Milan i Mara Selak (100 AUD), Marko Lozina (400 HRK), Nada Matković (50 HRK), obitelj pok. Vla-de Glibota (1700 HRK), Milan Kustura (200 HRK), Mara Glibota (100 HRK), Marija Ćurčija r. Glibota (100 HRK), Mićo Glavaš pok. Miljenka (100 HRK), Danko Glibota pok. Ljube (100 Eura), Iko i Dragica Marinović (200 HRK), Neda Marinović – Tutić (100 HRK), Neda i Jozo Prgomet (200 HRK), Nevenka Šoti (50 Eura), Ante Lozina pok. Tražimira (150 USD), Danko Kustura (200 HRK), Ljubica Vrdoljak (50 HRK), don Vlado Mikrut (300 HRK), Iće Vrdoljak (200 HRK), Milan Vrdoljak Jurin (100 HRK), Ante Vrdoljak pok. Maše (100 HRK), Anđa Anić (100 HRK), Miho i Ivanka Vuletić (200 USD), Ante i Mara Vuletić (50 Eura), Matija Katavić (50 HRK), Jozo Lozina (100 HRK), Ksenija Vajtner r. Lozina (100 HRK), Josip Grepo (200 HRK), Tomislav Vuletić Antin (100 USD), Ivan Glibota “Ikica” (150 KANADSKIH DOLARA), Tiho Lazić – Dubrovnik (200 HRK), N. N. (100 HRK), Mila Mikrut (100 HRK), Vlado Glibota – Australija (50 AUD), Ivo i Mara Potočnjak – Au-stralija (150 AUD), Ante i Antonija Pr-gomet – Australija (50 AUD), dr. Ante Glibotić (100 Eura), N. N. (200 HRK), Josip Lozina pok. Tražimira (150 HRK), Ljubica Šućur – Australija (50 AUD), Ruža i Ivo Anić – Australija (200 AUD), Milan i Marica Parlov – Australija (100 AUD), Ante Glibota pok. Jokana – Pa-ris (500 Eura), Iva Vučko – Australija (50 AUD), Jurica Prgomet – Australija (50 AUD), Barići na čast sv. Bruna (370

HRK), Stipe Talaja (400 HRK), Anđelko Lozina – SAD (150 Eura), Božo i Lovorka Radalj (100 Eura), Mila i Marijan Talaja (200 HRK), Anđelko Katavić (300 HRK), Vlado Grepo Jurin – Osijek (150 HRK), Ikan Glibota (200 HRK), Marija Ćurčija r. Glibota (200 HRK), Mara Glibota p. Ivana (100 HRK), Dragica Lončarić – Rijeka (100 HRK), Slavka Lozina ud. Milana (200 USD), Dragica Šimunović (100 HRK), Nediljko Ravlić (50 Eura), Ljubica i Oliver Zamzow (200 HRK), Ivan Glibota – Osijek (100 HRK), Ivo Anić (100 HRK), Iko Marinović (200 HRK), Snježana Lamprecht (50 Eura), Pergo Ka-tavić (20 Eura), Ljubica Lozo r. Marinović (100 HRK), Vlado Jukić – Osijek (150 HRK), Vlade Glavaš (200 HRK), Ivan Grančić “Tekovac” (200 HRK), Antonio i Snježana Borić (100 HRK), Vesna Lon-čar (200 HRK), obitelj pok. Joze Talaja pok. Marijana (1500 HRK), N. N. (100 HRK), Milica Radalj (100 HRK), Dragica Kovačević (200 HRK), Anđelko Lozina pok. Joze (150 HRK), č. s. Konzolata Gli-botić (poklonila je našoj crkvi Presvetoga Trojstva oltarnike na svim našim oltarima te za potrebu liturgijskoga posuđa u boji Došašća, koje je sama izradila), N. N. (100 HRK), Milka Grbić r. Lozina (100 HRK), Snježana Bakalić r. Lozina (100 HRK) i Ikan Lozina (100 HRK).

Napomena: Ukoliko smo nenamjerno nekoga izostavili, molimo javite nam se kako bismo to, vjerni činjenicama, mogli ispraviti u sljedećemu broju “Slivna”.


Slivno88

Iz Vaših pisamaPoštovani župniče!

Prije par dana dobio sam od Vas list Slivno. Srdačno Vam zahvaljujem. Na dobro vam došla Nova godina i Sveta tri kralja.

Zagreb, 31. prosinca 2011.

Mario Šimunović

Postovani fra Zorane!

U ovom trenutku Vazmenog trodnevlja i nadolazećeg Uskrsa, neka Uskrsli Gospo-din svjetlošću svog uskrsnuća obasja župu Slivno, njene malobrojne župljane i sve slivanjske potomke raseljene dijem svijeta, te im donese radost, mir i nadu.

Premda prostorno udaljeni, različitih mjesta rođenja i trajnog boravka odnosno živeći u različitim mjestima Lijepe naše i svim kutcima svijeta, i mi koji smo po-drijetlom Slivnjaci u našoj slivanjskoj župi i crkvi Presvetog Trojstva nalazimo naše vjersko i duhovno izvorište, te poveznicu s našim korijenima. Pogotovo u ove dane Velikog tjedna, kada, premda udaljeni i u nemogućnosti fizički nazočiti Putu križa u Slivnu na Veliki petak ili na sami najveći kršćanski blagdan, ipak na različite načine nastojimo zadržati našu duhovnu poveza-nost sa Slivnom kao matičnim izvorištem našeg obiteljskog i rodoslovnog podrijetla, ali i izvorištem našeg duhovnog, vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Stoga,

i potpisnik ovih redaka u ove dane Velikog tjedna na ovaj način nastoji izraziti svoju na-vedenu povezanost i podijeliti radost Uskrsa sa cijelom našom duhovnom zajednicom koju čini crkva i župa Prestvetog Trojstva, te pripadajući župljani i njihovi raseljeni potomci, ma gdje bili.

Zagreb, 7. travnja 2012.

Josip Prgomet (Perić) pok. Petra

Poštovani fra Zorane!

Odmah se prihvatih posla pa ti šaljem za župni list moje rodne župe ovaj prilog. Dosta Slivanjaca je već u posjedu moje skromne knjižice “Sabirana zlatna zrnca”. Dosta ih je o mom boravku u Slivnu i čulo nekoliko riječi o njoj. Nedavno je predstav-ljena i u Vajskoj (Bačka) prigodom obilježa-vanja desete obljetnice njihovog Hrvatskog prosvjetno - kulturnog društva “Dukat”. To je mjesto, kako nalazimo u povijesnim zapisima, bilo u povijesti naseljeno preci-ma mojih župljana. Tako smo uspostavili prisne odnose i u više sam navrata ondje bio. Ovih dana su mi se javili iz Sombora Vlade i Marica Mikrut, a Vlade je moj bliski rođak. Neki su njegovi mještani bili na onoj proslavi u Vajskoj pa sam im po njima poslao tu knjižicu.

Ovom prilikom zahvaljujem i tebi, dra-gi fra Zorane, što si mi omogućio reći onih par riječi o knjižici. Također zahvaljujem


Slivno 89

gospođi Branki Barić, predsjedici Udruge žena “Slivanjka”, koja je omogućila pred-stavljanje knjižice na slivanjskoj manifestaciji “Gangafest” proteklog ljeta. Zahvaljujem i drugima, koji su se zauzeli oko predstav-ljanja (“Imotskoj krajini” i uredniku Anti Aračiću, Dragici Selak-Zeljko…)

Bit će dovoljno ovdje navesti iz uvoda u samoj knjižici, kako je došlo do njezina tiskanja:

“U vrijeme svoje svećeničke formacije i kasnije kroz pastoralno djelovanje, sluša-jući nagovore svojih duhovnika, voditelja duhovnih vježbi, predavača na svećeničkim tjednima u Zagrebu, čitajući nažalost tek oskudno ostalu literaturu…, obilježavao sam misli koje su me posebno zahvatile svojom porukom. U Časoslovu Božjega naroda našao sam neiscrpivo vrelo poruka, nadahnuća, poticaja. Bilo je to uočavanje po osobnom mišljenju vrijednih misli, koje bi mi mogle pomoći u pastoralnom djelovanju.

I tako do dana današnjega.

Bez i primisli da bi to moglo poslužiti jednog dana za izdavanje jedne korisne knjižice, razvrstavao sam svako zrnce pod odgovarajući podnaslov. Bila je to za mene svojevrsna “silva rerum”, koje bi se često prihvatio pripravljajući kakvu propovijed, predavanje…

U ovim mojim poznim godinama pade mi napamet kako bi bila, čini mi se, šteta da to ode među papir za otpad. Možda bi nekome moglo poslužiti. Pitah za savjet uvažene duhovne intelektualce. Podržaše me u takvoj zamisli. I tako se odlučih prihva-titi ovoga posla tijekom 2008. i početkom 2009. godine.

To je bilo pravo pabirčenje, a za mene su to opet bile tako vrijedne poruke, da sam ih se usudio nazvati zlatnim zrncima ili duhovnim poticajima. “Škrinja” je najvećeg dijela toga tek jedna obična malo deblja, pedeset godina stara, broširana bilježnica s blizu 700 zrnaca koju dopunjam još i danas, a svako je zrnce obilježeno rednim brojem.”


Slivno90

Kako sam djelce posvetio svojim du-hovnicima kroz moju svećeničku formaciju, odlučio sam da ono ugleda svjetlo dana o pedesetoj obljetnici svećeništva još jedino živućeg duhovnika, mons. Geze Varga. Bila je to prošla 2011. godina pred sam Božić. Slobodan sam ovdje prenijeti njegov osvrt, koji se nalazi na samom početku:

“Ovih dana obogatila se naša duhov-na literatura zbirkom što je izdao župnik Mikrut, Vlado. Kroz mnogo godina je on sakupljao to blago: kroz bogoslovski studij, zatim kao dušobrižnik. Našao je potreb-nim pribilježiti retke, koji su ga najviše impresionirali i tako je stvoren materijal

za cijelu knjigu. Izgrađujući sebe, … našao je potrebnim, da poput evanđeoskog sijača posije sakupljeno sjeme na Božjoj njivi. Možda će i od ovog sjemena nešto pasti na kamenito tlo, ili u trnje, možda će ljudi gaziti po prašnjavom putu ovog života, ali – nada se – dobar dio će pasti u plodnu zemlju, gdje donijeti obilat plod…”

Hvala Ti! Sve naše Slivanjce i Slivanjke i tebe, njihova duhovnog pastira, srdačno pozdravljam!

Bošnjaci, uoči blagdana sv. Andrije, 29. studenoga 2012.

...................................Vlč. Vlado Mikrut

Pozdrav iz Marije Bistrice. Robert i Elvis Radalj u društvu don Pave Đike s generalom Gotovinom


Slivno 91

Dječji radoviDani kruha u mojoj školi

Nizali smo tjesteninu i radili ogrlice. Stavljali smo te ogrlice u jednu prostoriju. Učiteljice su ukrašavale prostoriju raznim voćem i povrćem iz naše prirode. Učitelji-ca Franka je pekla palačinke. Naš župnik fra Zoran Jonjić je blagoslovio svu hranu, roditelje, učitelje i nas dijecu. Onda smo jeli i išli se igrati. Svi smo bili sretni tim danom kruha.

Vlade Talaja, 3.r

Dani kruha u mojoj školi

Moja zadaća je bila napraviti od tje-stenine ogrlice i narukvice raznih oblika i veličina. Svi smo morali nešto donijeti. Po-magao sam u pripremi za Dane kruha. Kod kuće je moja mama spremala peciva. Ona svake godine od tijesta napravi i ispeče: ribu, gusku, leptira, jabuku, krušku i razna druga peciva. Svi su oduševljeni njezinim radom pa je tako bilo i ove godine. Nastavnica likovnoga je slikala i snimala moju i bratovu košaru. Svi su donijeli ponešto. Učiteljica Franka je kuhala domaćeg pivca i puru i pekla palačinke. Udruga žena “Slivanjka” omogućila nam je da u njihovoj dvorani provedemo nezaboravni dan “Dana kruha”. Svećenik fra Zoran je blagoslovio hranu, učenike, roditelje i nastavnike. Prisustvovali su i naši roditelji zajedničkomu objedu sa

nastavnicima, ravnateljem škole, pedagogom i svećenikom. To mi je bilo lijepo.

Dino Krivić, 4. r.


Dani kruha u mojoj školi održali su se 16. listopada 2012. godine. Prije toga dana s učiteljicom Frankom smo se pri-premali. Od tjestenine smo radili ogrlice, a od šišaka košare. Te stvari smo stavljali u jednu prostoriju. U toj prostoriji smo vidjeli veliku sliku Slivna. Učiteljice su ukrašavale prostoriju raznim voćem. Kada je došao taj dan učenici 5. i 6. razreda su recitirali pjesme o jeseni. Učiteljica Franka je pekla palačinke. Učiteljica Nada je pravila tjesteninu s povrćem. Bili su i naši roditelji. Kada je sve bilo gotovo, fra Zoran Jonjić je blagoslovio hranu i nas. Svi smo pošli kući sretni i veseli.

Antonija Talaja, 4. r.


U mojoj školi organizirali smo Dane kruha. Svatko je nešto ispekao. Ja sam ispekao kolače. Radili smo ogrlice. Uči-teljica je napravila košaru. U utorak smo se pomolili i počeli jesti. Poslije smo sve pospremili.

Vlade Lozina, 3.r


Slivno92


Dani kruha su bili šesnaesti listopada. S učiteljicom pravili ogrlice od tijestenine. Svatko je ispekao neko pecivo. Učiteljice su pekle palačinke i pizze. Veliki su recitirali. Došao je fra Zoran Jonić i blagoslovio peciva i nas. Mi smo jeli kolače i ostalo. Jedva čekam kad će Dani kruha. Bilo je lijepo.

Petra Opačak, 3.r

Blagdan svih svetih

U našem selu već tjedan dana ljudi se skupljaju na mjesnom groblju. Ono više nije tako tmurno jer sve češće sjaje lampioni i svaki grob uljepšava bar poneki cvijet. Na taj blagdan je cijelo groblje puno ljudi, prekrasnog cvijeća i velikih lampiona. U crkvu dođe puno ljudi pomoliti se za svoje bližnje i one koji nisu imali nikoga koji bi se molio za njihovo spasenje. U takvom raspoloženju ljudi zvone cijelu noć.

Ivan Barić, 8. r

Božić

Na Božić ljudi slave rođenje Isusa Krista, sina Božjega. U našoj župi u cr-kvu donesu veliki, blistavi bor te ga okite velikim sjajnim ukrasima i naprave velike jaslice. Ljudi kroz božićno vrijeme pjevaju božićne pjesme. Kite se kuće, čeka se da svećenik blagoslovi kuće te se peku razni kolači. Svi čekaju Božić jer je to vrijeme mira, a mi djeca se posebno veselimo jer nam dolaze praznici.

Ivan Barić, 8.r

Kruh

Cijeli svijet njega traži jer s njime nema gladi.

On se radi od brašna i vode, a svi ga ljudi vole. Gladni ga traže, a bogati gaze.

Iznutra je bijel, a izvana lijep, svaki čovjek misli da je on lijek.

Ljubo Radalj, 8.r

Ja u novinama

Tog dana je sve počelo. Sjećam se daje to bila srijeda. Nakon tjelesnog u školi kre-nuo sam kući. Iza Biokova se već nadziralo da bi mogao pasti snijeg. Došao sam kući napravio sve kao po običaju i krenuh pisati zadaću kada vidjeh kroz prozor da je počeo padati snjeg. Već uvečer je snijega bilo dvadeset do trideset centimetara. Krenuo sam na spavanje sretan što sutra neću ići u školu. Sutradan sam se probudio i nisam mogao vjerovati, nikada u životu nisam vidio toliko snjega. Bilo ga je negdje oko sedamdeset centimetara. Ralica je pokušala proći, ali nije mogla pa se vratila natrag. Snjeg nije prestajao padati, a već ga je bilo oko metar. Cijelo Slivno je bilo pod snje-gom i odsjećeno od svijeta. U Slivno nitko nije mogao doći puna četiri dana. Nekim ljudima je falilo hrane, nekima je se bilo teško probiti do drva za ogrjev, a najteže je bilo onima kojima je trebao doktor ili ljekovi. Mnogim ljudima je pala štala ili nekima i kuća. Nakon četiri dana uspio je proći traktor i dosta dobro je očistio snjeg. Sutradan su došli novinari izvještavati o


Slivno 93

posljedicama koje su se dogodile tijekom proteklih dana. Teško su se i novinari pro-bijali kroz metar i trideset centimetara, a na smetovima ga je bilo i dva metra. Kako su novinari snimali i slikavali tako su i mene uhvatili na jednoj slici sa susjedima. Ta je slika sutradan završila u novinama. Tako sam ja završio u novinama.

Ljubo Radalj, 8.r

Slivno

U mom kraju je kao u raju.

Nema puno ljudi al ima puno ćudi.

Slivno je malo u jednu šaku bi stalo.

U Slivnu nema puno muke jer ima vrijedne ruke. Pčele orkestar sviraju

u srce me diraju. Leptiri veselo lete

dok nas snijeg ne zamete. Svaki čovjek se u Slivno vrati

jer ovdje nema gladi. Ovdje je priroda najljepša,

a zemlja još ljepša.

Ljubo Radalj, 8.r

Slivno

Slivno je malo selo u njemu je sve veselo.

Tu se marljivo radi i nitko se ne boji gladi.

U Slivnu ptice veselo cvrkuću kao što žabe glasno krekeću.

Na slivanjskim livadama trava raste a iz dana u dan veselo oblijetaju laste.

U Slivnu nema tuča ni svađa jer svi smatraju da su sestre i braća.

Tu se ljudi vjerno mole da im Bog ispuni snove.

U školi djeca vrijedno uče da ih učitelji puno ne muče.

Djeca se veselo igraju jer nikakvih briga, ni problema nemaju.

Zvonimir Vrdoljak, 8.r

Moj dom

Svoj dom nosim u srcu svom, ta zemlja će zauvijek ostat moj dom,

i u vrijeme rata, dok bori mi se tata.

Moj dom je moje srce, koje vječno kuca, i dok puška puca, bit će moga srca.

Ivan Barić, 8. r

Moja domovina

Moja domovina je mala, u jednu šaku bi stala.

U obliku je ptice jer nema bolje skice.

Moja domovina je dosta toga prošla poslije svega u neovisnost je došla. Neovisnost se slavi osmi desetog to svakog čovjeka čini veselog.

Ljubo Radalj, 8. r


Slivno94

Moja domovina

Vukovar je grad heroja ponos i dika hrvatskih boja. Tu su se vojnici vjerno borili

da bi našu domovinu oslobodili. Hrvatska je moja domovina

nju je branio Ante Gotovina. Domovina je moja lijepa i draga u njoj su mnoga sakrivena blaga.

Hrvatska je u srcu mome i ja se ponosim njome. U njoj moja obitelj živi

iako kriza nikako da se smiri.

Zvonimir Vrdoljak, 8. r

Da sam cvijet…

Da sam ja cvijet, oko mene bi bio cijeli svijet. Cvala bih na livadi u travi,

oko mene bi hodali mravi.

Lijepo bi mi stajala bijela boja

jer te je boje mladost moja.

Voljela bih da sam ispod hrasta,

da me svako jutro posjećuje lasta!

Anđela Arambašić, 6. r

Kiša

Kada je kišan dan,

otvaram kišobran.

Ulicom kišobrani šetaju,

jedan drugome smetaju.

A kad kiša prestane,

čarolija s ulice nestane.

Danijela Ravlić, 5. r


Slivno 95

Jesen

Tiho… Sasvim lagano,

došuljala se jesen …na prstima poput zvijeri

kad vreba plijen. Nebo je

prekrila sivilom, a šumi je darovala

zlatnožuti sjaj. Jesen je sasvim lagano i vješto

otišla.

Andrea Ravlić, 5. r

Jesen

Jesen je. Lišće opada i žuti. A zec nema što jesti pa se ljuti.

Jež po šumi polako hoda i šuška u gu-stom lišću.

Jesen je šareno doba, žuto, crveno i narančasto.

Često se pitam zašto je baš jesen šareno doba.

Znam! Bog odluči da se tada šuma odmori.

Da životinje idu spavati. Domovina naša se obojila jesenskim

bojama koje nam je Bog poslao.

Karolina Danihelova, 6. r.

JESEN

Dolazi jesen. Svi ponovno idemo u školu.

Lišće opada. Dani su kraći, a noći duže. Hladnije je.

Ptice se sele u toplije krajeve. Nebo je tmurno.

Uskoro će početi kiša. Vani će šetati raznobojni kišobrani.

Danijel Vučko, 6. r

Jesen

Jesen je šareno doba. Lišće opada, a stari jež hranu traži. Zimu dočekujemo spremni i veseli. Životinje se u svoje brloge spremaju

i slatki vrući čaj kuhaju. U šumi je sve tužno, samo lišće

pada pada

i pada…

Karolina Danihelova, 6. r.

Jesen u mom kraju

Jesen je stigla i nečujno se uvukla u naše domove. Zlatnožuti listovi pokrili su

dvorišta. Šume su dobile guste šuštave tepihe po kojima je tako udobno i ugod-

no šetati. Ljudi beru plodove s njiva, spremajući se za dugu i hladnu zimu. Skupljaju drva i prave zimnicu. Ptice

selice spremaju se i odlaze u toplije kra-jeve. Jesen je zazvonila školskim zvonom i djeci najavila sretan povratak u školu.

Anđela Arambašić, 5. r.


Slivno96

Jesen

Zbog nje ptice se sele, da budu tople i vesele.

Zbog nje mali medo bunca, jer mu nema ni tračka sunca.

Zbog nje jakne se nose, jer ona ima zube rosne.

Ona donosi kesten, zato što je ona jesen.

Antonia Vuletić, 7. r.

Jesen

Škrto sunce žmiri, hladni vjetar piri. Kraći dani dolaze, laste nam odlaze. Medo čeka dan

da ode u zimski san.

Ivan Krivić, 7. r.

Slivno moje

Slivno je dobilo ime po slijevanju voda s okolnih brda. To je malo mjesto u ko-jem nema puno stanovnika. Poznato je po maškarama, gangi i šijavici. U Slivnu je i muzej u kojem se čuvaju starine našega kraja. Kuće su uglavnom od kamena. Slivno je poznato po zdravoj klimi i netaknutoj prirodi. Ima mnogo stećaka i bara.

Ja volim Slivno jer je to moj dom.

Danijel Vučko, 5. r

Moje Slivno

Slivno je malo mjesto pokraj Imot-skoga. Površinom je jako veliko, ali zato ima malo stanovnika, negdje oko četiri-sto. Ono ima i svoju zanimljivu povijest. Neki ljudi kažu da su u Slivnu tekle če-tiri rijeke i da se zato i zove Slivno. Isto tako kažu da su te rijeke morali zaustav-ljati da se ne bi mogli nastaniti Turci, a drugi kažu da su jednostavno presušile. Iskreno, meni je Slivno ponekad drago, ali ponekad mi je ovdje dosadno. Dosadno mi je zato što sam usamljen, nigdje u blizini nemam prijatelja s kojima bih se igrao. Ipak, da se preselim iz Slivna, ono bi mi jako falilo zato što me s njim veže moje sretno djetinjstvo i pola života.

Ljubo Radalj, 6. r

Slivno u mom srcu

Svako jutro kad se probudim, idem u “Obećanu Zemlju”, u Slivno. Tu idem u školu, tu žive moji prijatelji, tu je crkva Presvetog Trojstva, tu se održava Gan-gafest, što sve ima, ne mogu ni nabrojiti. Ujutro cvrkuću ptice, poslije kiše miriše zelena trava, sve je kao iz bajke. U Sliv-nu nema baš mnogo ljudi, ali ima mnogo lijepih kuća. Priroda je očaravajuća. Kada sjednete na livadu, tišinu vam krasi cvr-kut ptica i maleni cvrčak, vjetar nosi miris poljskog cvijeća, a sunce svojim toplim zrakama obasjava cijeli slivanjski kraj. Gdje god da odem, uvijek se rado sjetim Slivna i uvijek ću ga se sjećati, jer je to “Obećana Zemlja”, mjesto koje će uvijek ostati urezano u mom srcu.

Antonia Vuletić, 6. r


Slivno 97

Udruga žena “Slivanjka”

Cvita Mikrut

Drage naše Slivanjke i Slivanjci ma gdje bili. Srdačno vas pozdravljamo i zahvaljujemo na vašoj moralnoj i

financijskoj pomoći za udrugu žena “Slivanj-ka”. Veseli nas i ohrabruje što prepoznajete naš rad. To nas motivira za još bolji daljnji rad. Ukratko da vam prikažemo, kroz par redaka, rad naše udruge.

Božićni domjenak:

Bilo nam je veliko zadovoljstvo orga-nizirati susret starijih osoba na božićnom domjenku gdje se pojedine osobe, zbog udaljenosti i nemoćnosti, nisu vidjele go-dinama. Narod se, kako kažu naši stari, malo povukao u sebe, nema onog iskrenog


Slivno98


Slivno 99

druženja i veselja koje je pratilo božićno i novogodišnje vrijeme. Stoga je i svaki primjer nečega lijepoga vrijedan pažnje.

Majčin dan:

Isti susret je ponovljen i za Majčin dan.


Slivno100

Ostalo:

Kao što svi znamo, početkom godi-ne pogodio nas je nezapamćen snijeg. Na mjestima i do 1,5 m. Pobrinule smo se, u svojim mogućnostima, da se starijim osoba-ma očiste okućnice. Dostavljali smo živežne namirnice i lijekove potrebitima.

Udruga je financijski pomogla i u ob-navljanju dviju obiteljskih kuća, osobama slabijeg imovnog stanja. I dalje se svakod-nevno bavimo prijevozom do liječnika, dostavom lijekova,…

Upornošću Udruge, sa stalnim kontak-tom čelnika Županije i županijskih cesta, nakon dugo godina čekanja, napokon su stavljeni putokazi za cestu koja vodi do naših naselja: Zeljci, Barići, Prgometi, Glavaši, Selaci, Marinovići, Kusture, Puljizi, Ko-vačevići, Radalji, Lozine, Protrke, Parlovi, Jakovine i Anići.

Što se tiče kulturnog dijela rada udru-ge, treću godinu za redom, organiziramo “Gangu fest”, koja se održava dvanaesti put u Slivnu. To iziskuje dosta rada i zalaganja. Zahvaljujemo svim našim sponzorima, bez

čije pomoći ne bismo uspjeli nešto ovako organizirati. Evo kako nas vide mediji:

Ganga fest Slivno 2012.

Orila se sočna ganga slivanjskom kotli-nom, čule su se gusle sve do Biokova, ples mladih plesača oduševljavao je mnoštvo. To je samo mali dio prekrasnog ugođa-ja dvanaestog Ganga festa Slivno 2012. održanog u subotu na večer na školskom igralištu u Slivno. U organizaciji udruge žena Slivanjka, u Slivno je pristiglo tride-setak raznih gangaških i folklornih skupina ne samo iz Imotske krajine, već i iz mno-gih mjesta Splitsko-dalmatinske županije.Davno je slivanjski festival narodne pjesme i običaja prešao granice Imotske krajine. Vidjelo se to, ponajbolje u subotu, kada se na malom igralištu okupilo oko pet tisuća duša, a na drvenoj bini prodefiliralo više od stotinu izvođača. Ako je već blagdan Svetoga Trojstva, najveći događaj u godini dana u Slivnu, Ganga fest je odmah iza toga. Pristigli su brojni Slivanjci iz mno-gim mjesta Hrvatske, inozemstva, čak iz Amerike. Jer, ne biti na Ganga festu, znači ne doživjeti Slivno u njegovoj nutrini. A ta


Slivno 101

nutrina odiše baštinskom patinom, koja se tu njegovala desetljećima, stoljećima. Sve je započelo predstavljanjem umjetničkog rada umjetnice Antonije Gudelj, koja je na zidu prostorije koju koristi udruga žena Slivanjka naslikala ogromnu sliku Slivno kroz vjekove. Od, procesije za Sveto Trojstvo, poznatog Puta križa Slivanjaca za Veliki petak, do života i običaja u svakom zaseoku toga

lijepoga mjesta, pa slivanjskih mačkara i ganga festa. Lijep dar Slivnu, nema što.

Onda je Ivanka Luetić Boban neka-dašnja estradna zvijezda povela program. Pomiješao se aplauz mnoštva sa svakom pjesmom mnogih grupa gangaša i gangašica. Pjevale su poznate Bile ruže, pa skupina Bile golubice, gangašice iz umjetničke udruge Dikovača iz Zmijavaca, Runovića, Prološca, Slivna, iz skoro svakog sela Imotske krajine,


Slivno102

gdje se još uvijek čuva ganga i stari običaji. Guslio je Ljoljić iz Grubina, plesali su mali plesači u narodnim nošnjama iz Runovića, orila se ganga iz Dicma i Cetinjske krajine. Stručni ocjenjivački sud koji je strpljivo slušao gangu od 19.00 sati pa sve do iza pola noći, donio je i odluku da se ganga-šima iz Podbablja Gornjeg dodijeli primat najboljih. A, ruku na srce Marinko Gudelj, Branko Šućur i Vinko Ćapin Korda bili su najbolji. Odmah uz njih gangaši su iz Slivna, a potom gangaši iz Dicma. Kod ženskih skupina, njih je bilo i najviše, prvo mjesto osvojile domaće snage iz Slivna, udruga “Slivanjka”u sastavu Zlata Lozina, Milka Talaja i Dragica Jukić. Druge su gangašice iz društva Dikovača - Zmijavci, a treće poznate Maršuše iz Prološca Gornjeg. Ono što krasi Slivno i Slivanjce svakako je njihovo gostoprimstvo. Bilo je sočne peče-ne janjetine, negdje oko četrdesetak njih zavrtjelo se na ražnju, dvadeset i pet bačvi piva, vina na litre, sokova. I ono najvažnije, ništa nije bilo osim pjesme i druženja. E, baš to je i najjači adut Slivanjaca. Mnoštvu se obratio i župan Ante Sanader, pohvalivši

udrugu žena Slivanjka, kao jednu od naj-aktivnijih u županiji. S razlogom. Za kraj divne večeri u Slivnu i nastup grupe Moć tišine.Da se osim gange i gusala, osjeti glazba današnjeg vremena. “Zadovoljni smo, što smo učinili sretnim bar nekoliko sati tih četiri-pet tisuća ljudi, to je ono čime se ponosimo. Znam da je ganga okupila sve te ljude, svu tu mladost, ali sam sretna što je i stotinjak volontera što nas žena, što naših Slivanjaca u svakom trenutku bilo na usluzi tom mnoštvu. Nema razbijene čaše, osim pjesme i smijeha, nema svađe, svako svakome je bio brat i sestra na našem ganga festu. Tako će, ako Bog dade zdravlje biti i slijedeće godine”, riječi su prezadovoljne predsjednice udruge Slivanjka Branke Barić.

(Izvor: www.radioimotski.hr)

Proslava oslobođenja naših generala

Dana 16. studenoga donesena je oslo-bađajuća presuda u Haagu za naše generale Gotovinu i Markača. Napokon slobodni! Tom prilikom, u novouređenoj prostoriji udruge


Slivno 103

žena u osnovnoj školi u Slivnu, održana je zajednička večera Slivanjaca koji su to i odlučili zajednički proslaviti. Bilo je veselo!

Dana 18. studenog spominje se dan pada Vukovara i Škabrnje tijekom Domo-vinskog rata 1991.god. Ove godine prvi put

je i udruga žena “Slivanjka”, u organizaci-ji imotske HVIDR-e, dala svoj doprinos prisustvovanjem na komemoraciji i svetoj misi te mimohodu ulicama Škabrnje do centralnog groblja gdje su i položeni vijenci kod spomen - križa.


Slivno104

............................................................................................... Udruga žena “Slivanjka”

Svim svojim članicama, Slivanjkama i Slivanjcima

koji žive u Slivnu i diljem Hrvatske i svijeta, sretan i blagoslovljen Božić

i božićni blagdani, sretnu i uspješnu novu

2013. godinu.


Slivno 105

Đakonsko ređenje

U nedjelju 25. studenoga, na svetko-vinu Krista Kralja u Omišu svečano je proslavljeno đakonsko ređenje.

U prepunoj crkvi sv. Petra Splitsko-ma-karski nadbiskup Marin Barišić za đakone je zaredio osmoricu kandidata. Na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja zaređeni su: fra Šimun Markulin iz Hrvaca, fra Antonio Mravak iz Gale i fra Ivan Vuletić iz Slivna, a na naslov Splitsko-makarske nadbiskupije: don Josip Bečić iz Srinjina, don Domagoj Jelača iz Splita (Kamen), don Zvonimir Mijić iz Splita, don Toni Šinković iz Splita i don Franjo Frankopan Velić iz Kölna (Njemačka).

Misno slavlje predslavio je nadbiskup uz koncelebraciju fra Joška Kodžomana, provincijala Provincije Presvetog Otkupitelja te još tridesetak svećenika.

U homiliji je o. nadbiskup istaknuo kako je ovo veliki dar za cijelu Crkvu, osobito Splitsko-makarsku nadbiskupiju i Franjevačku provinciju, a samim se kandidatima obratio ovim riječima: “Vi ste izabrali i niste pogriješili. Kako vladati s Kristom u ovom svijetu, kako ostati na putu ljubavi i istine, pravde i mira?”, upitao je o. nadbiskup, i nastavio rekavši da je taj život moguć jedino u povezanosti s Isusom Kristom koji je rekao ‘ako čuvate moju riječ, bit ćete moji učenici’ i ‘bez mene ne


Slivno106

možete učiniti ništa’. To Evanđelje bit će vam darovano u ruke da uzvjerujete što čitate i da živite što navješćujete. Gospodin u vas ima povjerenje. Isus Krist je istina koja i vas želi osoboditi i učiniti svjedocima nove evangelizacije među braćom i sestrama. Mi smo ponosni i zadovoljni da ste učinili ovaj korak. Niste sami! Svećenici, kolege, vaši roditelji, vaša braća i sestre su na vašoj strani, jer vas žele u svojoj sredini kao novost i svježinu. Vi ste blagoslov Božji svima. Molite da ovaj Božji dar možete razvijati u sebi. Gospodine, ovo što si započeo, to i dovrši”.

Na kraju su, uz zahvale i čestitke nadbiskupa Marina Barišića, nazočnima svoju riječ uputili provincijal fra Joško Kodžoman

i župnik don Ivan Delić zahvalivši svima koji su svoju ljubav i znanje utkali u odgoj i razvitak zvanja novozaređenih đakona: roditeljima i rodbini ređenika, odgojiteljima i profesorima, župnicima i župnim zajednicama te prijateljima i kolegama.

Đakonsku službu fra Šimun Markulin vršit će u Šibeniku na Šubićevcu, fra Antonio Mravak u Metkoviću, fra Ivan Vuletić u Imotskom, don Josip Bečić u Kaštel Lukšiću, don Domagoj Jelača u konkatdrali u Splitu, don Zvonimir Mijić u Splitu na Brdima, don Toni Šinković u Solinu i don Franjo Frankopan Velić službu osobnog tajnika o. nadbiskupa.

........................................ fra Ivan Vuletić


Slivno 107

Spomen na Zlatni jubilej

U Osijeku, 5. svibnja 2012., u župi Male Gospe u Višnjevcu proslavljen je zlatni pir naših rođaka ANE i

VLADE GREPO. Mislim da su to pravi sretnici koji dočekaše taj trenutak, a svima prisutnima za dugo pamćenje.

Sam čin obnovljenih obećanja izrekli su pred oltarom i pred svjedokom u ime Crkve, svojim rođakom don Vladom Mi-krutom i uz nazočnost domaćeg župnika vlč. Ivice Rebića, uz svoju djecu, prijatelje te brojnu rodbinu. To će ostati sigurno nezaboravni dan za mnoge, a posebno za zlatne slavljenike Anu i Vladu.

Nakon svete mise i obnovljenih obe-ćanja slavlje je nastavljeno uz iće i piće te uz pjesme zlatnim slavljenicima.

U svoje osobno ime i u ime moje cijele obitelji srdačno čestitam i želim dragim slavljenicima da dočekaju i dijamantni pir, kako su to doživjeli i naši roditelji: slavlje-nikov tetak Šimun i tetka Kata.

............................Ljubica Jukić – Mikrut


Slivno108

MolitvaVapajem tebi dobri Bože, Milost tvoja pomoć može. Ti si jedan, drugog nema,

Vidim zemlji zlo se sprema.

Krivim putem mnogi kreću, Tražeć’ sebi oni sreću.

Pravila tvojih se ne drže, Krivom bogu oni služe.

Istočni je grijeh u nama, Budi uvijek ti sa nama.

Rođeni smo tvojom voljom, Nismo ovdje mi sa svojom.

Branit nam se nije lako, Zli nas vuče sebi jako.

Mi smo djelo tvojih ruku, Digni od nas ovu muku.

Učitelj nas krivi uči, Neznanje nas veliko muči.

Gledat samo kratko znamo, Zavesti se lako damo.

Filmove, novine, knjige, Zadaju nam velike brige.

To nam svjesno stalno nude, S tim zavode mnoge ljude.

Iza toga netko stoji, Tko smišljeno sve to kroji.

Ja tu vidim prste vraga, Velika je njegova snaga.

Oče Sveti mi smo tvoji, Zli tebe samo se boji. Okovim’ ga ti zaveži,

nek’ u lancim’ samo reži.

Amen.

............................................................................................ fra Stojan Damjanović


Slivno 109

Na Božić

Na Božić, baš kada su bijele pahu-lje padale i prekrile gole brjego-ve usnuo Ivan Ledinac san, da

se negdje u nekom selu u Zaplandišću, podno Velima, rodio Koćin sin Ilija. A to Zaplandišće, čudno je to mjesto bilo. Kao da je sam Bog prstom upro u to nesva-kodnevno razmeđe, pokazavši ga davnim graditeljima. Iz njega su čovjeku kao na dlanu polazila dva puta i dva pravca, k planini i k moru. I to Zaplandišće i taj Ledinčev san bijahu stvarnost.

Porodilja Anđa, iz Zaplandišća, koja prema starom običaju uvijek bude krštena kuma, zaista je zamotala novorođenče u bijelo platno i položila u drvenu kolijevku.

- Bože! Lijepo rumeno dijete, rodio se kralj! – uzviknula je radosno.

Ali, kad ga je razgledala i na glavi mu vidjela crvenu mrljicu, zamislila se. Na tjemenu znamen.

- Bože! reče tiho, kakav li je ovo zna-men? Čija li je ruka ovo učinila? Dijete čeka sreća, ili nesreća?

- Znamen, reče Jozip Koća, to je Božji znak, to nam Bog, šalje nekakvu poruku koju naš um nije kadar rastumačiti!

- A možda nije Bog, promrmlja iz kuta baka Kata, možda je vrag tu upleo svoje prste. On nikad ne spava.

- Ne moj tako crno, baba Kate, u ovom veselom času. – babica će Anđa, polažući dijete u ruke Koći, te potom iziđe u bijelu noć.

Snijeg je prestao padati, a noć se bje-linom prelijevala, vedrilo se nebo i zvijezde su ponosno sjale po njemu. Bože, koja lijepa noć. Koća otvori gornji dio vrata i upre oči u vedro zvjezdano nebo govoreći:

- Sine moj, neka je blažen ovaj čas, evo i ovo, veličanstveno rađanje života na Zemlji pozdravlja i zlatni mjesec u Božićnoj noći. Uvik dok budeš živ, pogledaj misec i zvizde, kadgod budeš moći. A kad odrasteš pa ti sumnja zarobi dušu i ne budeš vidio izlaza, šta ti je raditi, da uradiš dobro, potraži u Nebu savit; u svitlu ove zvizde Repatice, ona je svitlo svita, ona je čista i sjajna, ona je topla, pa budi iskren, kako je ovo svitlo, pa budi pošten, kako je ona čista, budi dobar, kako je ona sjajna, budi plemenit, kako je ona zlatna!

- Mužu moj, dite ne vodi i ne čuje, reče majka Marija, ti pričaš u vitar, dodaj mi sinka moga, vrime je da ga zadojim!

Poslušno joj doda sina, a majka ga položi na grudi, a dijete po darovanom pri-rodnom nagonu posegnu putem za hranom.

Dok je maleni Ilija sisao mlijeko i lagano usnuo na majčinim grudima, zvijez-de su polako gasnule. Zakukurika pijetao u kokošinjcu. Probudili su se i vrapci u potrazi za hranom. Te noći Jozip Koća od prevelike radosti nije mogao zaspati. Sjedio je u naslonjaču i promatrao, svoju ženu kako u naručju drži usnulog sinka.

- Stra’ me, da ne ću imati dovoljno mlika, izusti zabrinuta majka Marija.


Slivno110

- Ne moj tako, danas je naš sritni dan, nemoj kvariti radost i ovu našu veliku sriću.

- Mužu moj, reče ona, i sam znaš, nemamo ni pribita novčića u takujinu.

Znao je on da novca nema, ali ga radost života nije obeshrabrila.

- Što si tako nevoljna i zabrinuta? uz-vrati on. Ne ćemo umriti od gladi. Božićni kolač nam je donila kuma Anđe. A imamo i lip komad koštradine i vriću brašna. A što bi netko dao da ima na ormaru poredane one naše jabuke iz našega Zaplandišća, ni kraljevi takve nisu imali. Kako su samo mirisne i sočne. Cila kuća po njima lipo vonja.

-Znan. Mlika u mene more bit’ il’ ne bit’. Ali kad se dite bude krstilo, tribat će novu robicu, morat ćemo napraviti ručak i

zovnit’ rodbinu, a matičaru i vratru tribat će dati koji novčić.

Uto se vrata otvoriše a na njima Mari-jina majka Anica s punim rukama: - Dico moja, neka van je sa srićon. Donila san van ovi niki stvari, i za dite malko krštene vode, neka dite čuva od svakog zla i razvrata, i blagoslovljene soli, od koje biži sotona i svi crni vrazi...

- Ima li kakvog blagoslova, upita Koća punicu, koji bi donio kune?

- Ne znan. Možda i ima, ufanje. Sinko moj. Samo ga triba tražit’.

- Onda iđen u potragu za njim, reče on, i uze pušku što se nalazila iza vrata i krene u lov.

................................Dragica Zeljko Selak


Slivno 111

KazaloBožić – pred vratima ..................................................................................................1Vrijeme darivanja ........................................................................................................3U sve vrijeme godišta, mir se svijetu navješta .............................................................6Nekoliko dokumenata o osnivanju župe Slivno ..........................................................7Naša prezimena: Anići ..............................................................................................12Iz kronike našega dida Ivana ....................................................................................18Bršćanova jama .........................................................................................................20Nogomet u Slivnu ....................................................................................................24Kršćanstvo ................................................................................................................28Vjerujem - Amen .....................................................................................................39Bogatstvo ..................................................................................................................42Roditelj – jučer, danas, sutra ....................................................................................43Neka topovi ispaljuju cvijeće ....................................................................................45Iskustvo Lurda ..........................................................................................................50Veliko veselje i slavlje u Slivnu .................................................................................53Tovar, ja i otac .........................................................................................................55Ranjeno Janje moje ..................................................................................................56Ljetni dan u sjećanje zamotan ..................................................................................56Velika promjena na Veliki petak ...............................................................................57Slivanjskim sakristanima ...........................................................................................59Ljubav ......................................................................................................................60Drugi susret pred slikom Gospe od Zdravlja u Splitu ..............................................61Iz kronike župe Slivno Imotsko ................................................................................65Proslava Presvetog Trojstva ........................................................................................73Kršteni u Slivnu od prosinca 2011. do danas ...........................................................74Prva sveta pričest u našoj župi ..................................................................................75Vjenčani u Slivnu u 2012. godini ............................................................................76Preselili se Gospodinu ..............................................................................................77Tihomir Glibota pok. Joze .......................................................................................80Iskrice i ljepote iz života iščupane .............................................................................82


Slivno112

Sjećanje na pok. Markicu Lozinu .............................................................................83U spomen pok. Juki Vučko ......................................................................................83Prilozi .......................................................................................................................84Iz Vaših pisama.........................................................................................................88Dječji radovi .............................................................................................................91Udruga žena “Slivanjka” ...........................................................................................97Đakonsko ređenje ...................................................................................................105Spomen na Zlatni jubilej ........................................................................................107Molitva ................................................................................................................... 108Na Božić ................................................................................................................109

SLIVnO - list župe Presvetoga Trojstva - Slivno Godina XXVII. Božić 2012., br. 1. (45).

ISSN 1330-2795

Glavni i odgovorni urednik: fra Zoran Jonjić, župnik

nakladnik: Župni ured Slivno, 21272 Slivno, tel./fax 021/ 855-100, e-mail: [email protected]

naslovnica: Filip Naldi, Svi sveti u slavi Presvetoga Trojstva, 1769.

Priprema: Silvio Družeić

List Slivno izlazi povremeno. Uzdržava se isključivo dobrovoljnim prilozima.

slivno...božić, koji stoji pred vratima i kuca! božić stoji pred vratima i čeka da mu otvoriš...

Documents