slova i riječi u maskirnim uniformama, milivoje jeftić

Milivoje Jeftić

173

Slova i riječi u maskirnim uniformama

Jezi~ke demarkacione linije

Gotovo svakodnevno od prvih napisa, do danas, pratim “babine jezi~ke huke” na internetu, i taman sam mislio da definitivno zatvorim prozore,

spustim zavjese i ne posmatram šta je napolju, kad “vražiji” Boris Dežulović ~lankom “O srpskom jeziku” u banjalu~kim Nezavisnim novinama (8.4.o.g.) podstaknu u meni nešto što bi se moglo nazvati razmišljanjem o jeziku.

Redakcija Radija “Slobodne Evrope” bila je veoma izdašna u objavljivanju tekstova koji se bave našom b.c.h. i s. jezi~kom problematikom. Budući da skoro pedeset godina profesionalno pratim pitanja što su proisticala iz južnoslovenske slavisti~ke prakse, ~ini mi se da nije naodmet da o tome nešto kažem.

Mnogo je nas “Jugovića” koji kulturni prostor bivše Jugoslavije doživljavamo kao jedinstven, neotuđiv, organski, svoj, nemjerljiv i nesamjerljiv pojedina~nim umjesto opštim vrijednostima. Naš “internetski život” veoma je aktivan, tako da nam rijetko kada ostanu nezapaženi i neprokomentarisani zna~ajni događaji i teme iz BiH. Ovih dana mi je došao do ruke interesantan letak, koji je sadržinom organski vezan za aktuelna jezi~ka pitanja. U njemu je o~ito da se tamo u pogledu jezi~kih raskola, iz dana u dan sve više “napreduje”.

Letak na tri stranice daje nama u dijaspori uputstva kako ćemo ispuniti glasa~ke listiće i glasati na jednom “od tri jezika”. Budući da je letak tipi~an i “reprezentativan” za našu kulturnu i duhovnu destrukciju, priložiću neke opširnije ilustracije.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

174

Bosanski : UPUTE KAKO POSLATI GLASA^KE LISTIĆEHrvatski: UPUTE O TOME KAKO POSLATI ... Srpski: UPUTSTVA KAKO POSLATI.

(B). glasaju putem po{te.(H). glasuju po{tom.(S). glasaju putem po{te.

(B). morate staviti samo va{e.(H). morate metnuti samo svoje.(S). morate staviti samo svoje.

(B). Na svakom glasa~kom listiću se nalaze. (H). Na svakom se glasa~kom listiću nalaze.(S). Na svakom glasa~kom listiću se nalaze.

(B). Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno ozna~ili.(H). Upotrijebite tamnu kemijsku olovku kako biste jasno.(S). Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno ozna~ili.

(B). na kovertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati Va{e li~ne podatke, jer bi Va{i glasa~ki listići mogli biti nevažeći.

(H). na kuvertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati svoje osobne podatke jer bi zbog toga Va{i glasa~ki listići mogli biti nevažeći.

(S). na kovertu koja obezbjeđuje tajnost glasa nemojte pisati svoje li~ne podatke, jer bi va{i glasa~ki listići mogli biti nevažeći.

I tome sli~no.

Ova epidemija traženja razlika sve više se širi, a poznato mi je da i na pojedinim fakultetima profesori zahtijevaju da se upotrebljavaju njihove nacionalno markirane rije~i i njihovi oblici.

Evo još nekih primjera nacionalno “mudro i zna~ajno” obilježenih i suprotstavljenih rije~i: sretan: srećan; sretna: srećna; dojam: utisak; avion: zrakoplov; kompjuter

Zeni~ke sveske

175

i kompjutor - prema ra~unar i ra~unalo; kuvati: kuhati; (samo kuhinja); ki~ma: kralježnica (ali samo ~ovjek bez ki~me); pasulj: grah (ali samo prosto k’o pasulj); opšti: opći; obveza: obaveza; planet: planeta; tokom: tijekom; kuda: kamo (“Kuda si pošao”, ali samo: “Kamo lijepe sreće da sam te poslušao”).

Molim vas da sada sami pokušate “cijepati dlaku na: B.C.H. S.” i sljedeće rije~i uniformisati i opasati nacionalnim remenjem: sintentiše, sintentizira, sintentizuje; kategoriše, kategorizira; transpornira, transporniše; distribuisan, distribuiran; kompromitirala, kompromitizirala, kompromitovala; restaurisan, restauriran; informisao, informirao; prebukisan, prebukiran itd...

Da se naš jezik u posljednjih dvadesetak godina “mamom pomamio” -pred rat su ga po~eli na strana~kim skupovima i u kafanama nazivati: bosanski, bošnja~ki, crnogorski, hercegova~ki-katoli~ki, hercegova~ki-pravoslavni, hrvatski, humski i srpski; pored sve zanemarljivijeg sh. ili hs. - to je danas gotovo svakom vidljivo i jasno. Dokle su nas dovele nakazne nacionalne politike jezi~kih cijepanja dlaka na~etvero, veoma zorno pokazuje ovaj gotovo nevjerovatan slu~aj o kome se već moglo slušati u emisiji “Most” (Radio slobodna Evropa; 2.juli 2007.). Banjalu~ki univerzitetski profesor Miodrag Živanović kazivao je: “U tv dnevniku za gluhonijeme krajem prošle godine dogodilo se sljedeće. Djevojka ~ita vijesti, a u uglu ekrana jedna druga djevojka prevodi za gluhonijeme; to je bila jedna sarajevska tv. emisija, a gledaoci su pitali na kom to jeziku ona prevodi, da li na bosanskom, srpskom ili hrvatskom? I što je najgore neki kantonalni odbor ili komisija, ne znam ta~no naziv, donio je odluku da se angažuju tri prevoditelja za gluhonijeme”(...).

^ini se da je Bog opet odlu~io da među ljudima napravi pometnju jezika - graditeljâ da bi ih sprije~io da podižu nove babilonske tornjeve. Ovo kao da nam poru~uje i Charles Lutwidge Dodgson, alijas Luis Carol, profesor matematike i književnik, kod nas najpoznatiji kao pisac velike pri~e za djecu Alisa u zemlji ~uda, koju je napisao prije 150 godina. On je i danas savremen, ~ak i podsticajan, i neophodan da bi se današnja stvarnost bolje razumijevala. Podsjećamo se da je jezik centralna igra u knjizi o Alisi. Hampti Dampti, Alisin poznanik, ima moderna shvatanja i smatra da rije~i ne zna~e uvijek isto. Po njegovom mišljenju rije~i su samo sredstvo za sticanje prevlasti, što zna~i: “ja sam gospodar jer se služim jezikom”. Carol daje viziju svijeta u kojem vlada lingvisti~ki haos, svijeta gdje opstaju samo najmoćniji.


176

Ostale su mi u sjećanju situacije koje bi mogle da donekle ilustruju kako je dolazilo do po~etaka nesporazuma i disolucije u vezi sa sh. odnosno hs. jezikom. Pedesetih godina istaknuti jugoslavenski politi~ari, jezikoslovci i književnici usvojili su Zaklju~ke (Pravopis matica, Zagreb - Beograd 1960) u kojima prva ta~ka glasi: “Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik.”

U Osmoj ta~ki Zalju~aka piše: “Treba odlu~no stati na put postavljanju vešta~kih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba spre~iti štetnu pojavu samovoljnog “prevođenja” tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.” Međutim, pet godina kasnije, na Petom kongresu slavista u Sarajevu (13-17. septembra 1965) - profesor Zagreba~kog sveu~ilista dr. Ljudevit Jonke predo~io je jedan vrlo interesantan i tada recentan ~lanak iz Borbe ili Politike (ne sjećam se ta~no). Naime, dr. Vladimir Bakarić, dugogodišnji partijski i državni vodeći funkcioner Republike Hrvatske, napisao je ijekavski jedan ~lanak za beogradsku štampu, koji su u tamošnjim redakcijama ekavizirali i tako objavili. Taj isti ~lanak preuzela je sarajevska štampa pa ga reijekavizirala (prepravila sa ekavskog), ali mjestimi~no i pogrešnim ijekavskim izgovorom. Diskusija o ovom izigravanju ~lana 8 Zaklju~aka: “Treba sprije~iti štetnu pojavu samovoljnog prevođenja tekstova pisaca” - malo je zataškana zbog mnogo važnijih tema predviđenih dnevnim redom. Otada se tome više poklanjala pažnja u sarajevskoj publicistici. Međutim zapažao sam da su u beogradskoj štampi ~esto naše istaknute pisce i kulturne i javne radnike ekavizirali. ^ak i Branka Ćopića, što su i sarajevski u~enici primjećivali. Kada sam se u Beogradu raspitivao kod svojih kolega lingvista i novinara zašto sve ekaviziraju, odgovorili su mi da je to zbog bolje “prođe” (prodaje). Objašnjavali su mi da su ~itaoci na to navikli, i ponekada, negativno reaguju zbog ijekavskog. Moja opaska je bila da kod nas u BiH djeca u trećem osnovne s tim “razlikama” nemaju problema, a takođe ni sa ~itanjem ćirilice i latinice. To je, istina, zahtijevalo veće napore i obaveze nastavnika, ali su istovremeno oni đake u~ili i vaspitavali u duhu spoznaje razlika i tolerancije.

Kada govorimo o uzrocima i po~ecima raskola, ~ini mi se da je zna~ajno pomenuti i još neke situacije. Npr. sarajevska revija Svijet, sedamdesetih godina, imala je najveći tiraž (za sedmi~ni list ovoga tipa) na teritoriji bivše Jugoslavije - 180.000 primjeraka (urednik Dejan Divljan). Više od polovine tiraža išlo je na teritorij Republike Hrvatske. U današnjem “inostranstvu” prodavali su se u velikim tiražima: As, UNA, Orbis, Male novine, Ven i dr. - bez ikakvih “prevođenja” na hrvatski jezik.

Zeni~ke sveske

177

Kasnije je na kioscima u Hrvatskoj sve manje bilo dnevnih i sedmi~nih listova iz drugih republika. Iako su dogovori i pravila ponašanja to zabranjivali, novinske kuće (njihovi marketinzi) u Hrvatskoj diktirale su prodavnicama da ne prodaju bh. izdanja. To je išlo dotle da je s kioska vraćana neotpakovana štampa u paketima s kojih ~ak nije skinut plasti~ni omota~ protiv kiše i habanja, a ispri~avalo se time da se nije moglo prodati, da nije bilo kupaca, iako im “roba” nije ni pokazivana (svi podaci iz Marketinga Oslobođenja; poslije rata).

U knjizi Dukljanski epistolarij književnik Jevrem Brković piše: “Husić se pokretanjem sarajevskog tabloida AS, na neki na~in distancira od beogradskog i zagreba~kog naciotrenda u žutoj štampi. Postavlja se izvan i iznad takvih tendencija, s željom da objedini ~itateljstvo ovih jugoslovenskih sredina, što mu i uspijeva. U Zagrebu se prodavalo 45.000 primjeraka AS-a, u Podgorici 5.000, Beogradu 35.000 i tako redom sve do Ljubljane gdje je AS bio veoma tražen južnja~ki tabloid.”

Zar treba više da se ~itala~kom pu~anstvu dokazuje da je pisana i štampana rije~ sve neistinitija i nesvrsishodnija što je više sra~unata na dobit i vlast. ^italac se kreće po sudbonosnom circulus vitiosusu: rije~ - roba; rije~ - prodaja; rije~ - novac; rije~ - svoja nacionalna istina i vlast; svoji nacionalni udžbenici za drugi osnovne iz geometrije, matematike, crtanja i sl. Sa neznatnim, vrlo malim i nebitnim izmjenama štampaju se “pretisci” (kopije) u nekoliko desetina hiljada primjeraka i, naravno, potroša~ko “roblje “ sve to mora da plaća. Ovo se najviše odnosi na veliki broj vrlo ~estih izdanja; nova izdanja, pretisci, komentari, osvrti, dodaci, ispravci, specijalni pravopisi za posebne struke. (vidjeti u Googlu preko 200 natuknica pod naslovom Hrvatski pravopisi.) Kao da su pravopisi koli~inama i pretencioznošću potisnuli molitvenike i brevijare. Da ne pominjemo da u pravopisima ~esto nalazimo “trpanje” i miješanje politike (ideologije) s pravopisom (filologijom i ortografijom).

Posmatrajući ove jezi~ke pojave pobuđeni smo da ih povezujemo s opštom eti~kom destrukcijom u našem društvu - koje zaudara truležom na teritorijama bivše Jugoslavije. Sudske afere u toku (Beograd, Kragujevac, Niš, Tuzla, Sarajevo) - oko prodaja i kupovina diploma i prislušnih aparata; iznajmljivanje elektronskih “bubica”; šapta~a; suflera na ispitima; seksualne usluge za polaganje ispita; davanje mita; cjenovnici za prodaju i kupovinu pojedinih vrsta svjedo~anstava i diploma.


178

O~evidna je idejna destrukcija koja podsjeća na nacisti~ku ideologiju i na Orwellovo predviđanje. Ravnateljica knjižnice na Kor~uli, Izabela Skokanić, (1997) bacila je u smeće oko 550 knjiga pravdajući taj ~in li~nim i vrlo reakcionarnim razlozima. Kriterij za otpis knjiga bio je slijedeći: “Sve knjige pisane ćirilicom; izdanja štampana u Srbiji ćirilicom, latinicom, ekavicom i ijekavicom; svi naslovi ljevi~ara i antifašista; sva građa i naslovi iz NOB-a; mnogo naslova ~iji su autori jevreji i muslimani; veliki broj ruskih autora; veliki broj filozofa i njihovih spisa.” Do ovog otkrića je došao Svetozar Livada istražujući 24.000 naslova - pripremljenih za izbacivanje iz biblioteka širom Hrvatske - Pakracu, Slatini, Velikoj Gorici, Vrgin Mostu i drugim mjestima. O ovome su takođe pisali i pokretali postupke na sudu napredni hrvatski intelektualci Ante Lesaja, ^edo Prica Plitvi~ki, Viktor Ivan~ić, Milan Kangrga, Igor Lasić, Toni Gabrić, Dalibor Foretić, Tomislav Klauski, Zdravko Zima, Slobodan [najder i dr.

Pandan gospođi Izabeli danas je gđa Mirjana Vlaisavljević. Ovo proizilazi iz ~lanka “Slova o srpskom jeziku” Borisa Dežulovića. On po~inje citatom: “Ko namerno u knjizi, studiji, ~asopisu, novinama, javnom govoru, ili drugom pisanom tekstu veli~ine jednog autorskog arka upotrebi više od pet hrvatskih re~i ili drugih tuđica neprevedenih na srpski jezik, kazniće se nov~anom kaznom ili zatvorom od tri meseca do tri godine.” Prema Dežuloviću za ovakav zakonski paragraf zalaže se za zaštitu srpskog jezika zabrinuta profesorica Filozofskog fakulteta iz Banja Luke, ~uvena po senzacionalnom otkriću kako “Coca-Cola” nameće sarajevski substandard kao jezi~ku mjeru u projektovanom “bosan~enju srpskog jezika”.

Doznajemo da je Charles Darwin bio izba~en iz školskih programa u Srbiji. Dakle, ne postoji više evolucija i “porijeklo vrsta putem prirodnog odabiranja”. Sada će samo kler biti zadužen da nas u~i kako su postala živa bića. Republika Srpska ne priznaje bosanski jezik kao idiom (jezik, govor, dijasistem) kojim se služi preko 2 miliona ljudi. Prvo u Hrvatskoj, pa u Srbiji (palijativno, jednostrano, gubitni~ki, bez razmišljanja o posljedicama) ukinuti su nazivi hrvatskosrpski ili srpskohrvatski - pa se onda politi~ari i lingvisti ne mogu “~udom da na~ude” da postoji dva-tri miliona ljudi, u BiH i izvan nje, koji se nekako zovu i “idu ~ak dotle” da i imenuju “svoj nekakav” - bosanski jezik.

U mnogo ~emu južnoslovenski lingvisti ne mogu da usaglase mišljenja, ali, ~ini mi se da bi bili jednodušni u ocjeni dvije tvrdnje.

Zeni~ke sveske

179

Prva - da su od svih slovenskih idioma najsrodniji i najsli~iniji: hrvatski , srpski, bosanski i crnogorski idiom (jezik, govor) te da postoji i rije~ SLAVINA (sa kratko uzlaznim akcentom na i) koja, kao stara rije~ iz slovenskih jezika, ozna~ava rije~ iz bilo koga slavenskog jezika.

Druga - srodnost i sli~nost u jeziku i komuniciranju Južnih Slovena imaju svoje prapo~etke, svoju prethistoriju, svoje za~etke i zametke od dolaska na ove prostore (VI/VII vijek). Istina veoma je malo pisanih dokumenata, ali su zna~ajni. Npr. Konstantin Ćirilo stvorio je i slovensku književnost, a ne samo pismenost, pa su tako u kulturnom nasljeđu bile i njegove, u devetom vijeku pisane originalne pjesme: Slu{ajte slovenski narode sav i Po tuđim zemljama i gradovima hodeći, ove rije~i do danas se nisu mijenjale, ukoliko ih uskoro nacilingvisti i trgovci - crnoberzijanci ne izmijene zbog gorljive skrbi za svoj nacionalni identitet. Posredno, putem pjesama, pri~a, poslovica, obreda, i obi~aja - saznajemo da su postojale tvorevine koje su svojstvene samo mitološkim mentalitetima, dakle, stvarane su neposredno prije ili poslije dolaska Slovena na Balkan. Pominjane su natprirodne sile i ljudske moći; pojave vezane za promjene u prirodi i smjenu godišnjih doba: proljeća, ljeta, zime i ovisnost ljudi od njih.

Npr. “Sunce bi sjalo, sjati ne može; kiša bi pala, pasti ne može; sjajna zvijezdo, gdje si noćas bila; zvijezda tjera mjeseca; svani jarko s istoka sunce...”; “Soko leti preko Sarajeva/Traži lada gdje će ladovati//Nađe jelu nasred Sarajeva...” Vjerovatno, ove vrste “mitoloških rije~i” i njihovi oblici, od iskona, do danas, nisu se mnogo (ili nikako) mijenjale.

U našim književnim leksikonima zapisano je da ovaj vid naivne umjetnosti ima zavidan umjetni~ki nivo i da su raznolike vrste ove književnosti biseri jugoslovenske kulturne baštine kojima jugoslovenski narodi bogate kulturni fond cijelog ~ovje~anstva.

Evo malo nasumice odabranih podsjećanja:

1) narodne svatovske pjesme: Jelen i košuta: ‘’Jelenak mi goru lomi, putak da mu je, za njim ide košutica, tek drug da mu je.”; “Ide soko, vodi sokolicu, blago majci, zlatna su joj krila”.


180

2) Naslovi pri~a i nazivi obi~aja: “Zmija mladoženja”, “Međedović”, “Nahod Simeon”, “Kumovanje Gr~ića Manojla”, “U cara Trojana kozje uši” i dr. “Dodolske pjesme”, “Lazarice”, “Baba-Martine huke”, “Koledarske pjesme”, “\urđevdanski i Ivandanski obi~aji” i sl.

Ovim ilustracijama nipošto nisam želio da naš emocionalni i intelektualni život, i naša leksika, treba da se u svemu upoređuju i izjedna~uju sa mitološkim i paganskim uzorima - već sam nešto slušao o tome da su ljudi rušili zdrave, prave, korisne i mitski lijepe ćuprije i mostove - da bi od toga imali neku brzu i jednokratnu korist i probitak.

I stariji u~itelji su mi pri~ali da je prije stotinjak godina bio obi~aj da se bogatim i nao~itim seoskim djevojkama, udava~ama, vade zdravi i lijepi prednji zubi i umjesto njih stavljaju zlatni kao poseban ukras i znak da su miraždžijke iz bogatijih kuća. Bojim se da nam opet ne prijete rušenja ćuprija i mostova, i “ukrašavanja zuba” - kako je ovo u nas u BiH krenulo.

U vezi sa ovom sudbinom zatiranja, zapostavljanja, mijenjanja, trajanja i opstanka rije~i - meni se u~inilo zanimljivim jedno poređenje kojem više dolikuje solidnije timsko i nau~no ispitivanje, ~emu sam nisam kadar, ali bi bosanski i crnogorski stru~njaci i njihove institucije, zasigurno, mogli više i bolje da predo~avaju, registruju, i osvjetljavaju “drevne ćuprije i mostove” koje su Bosanci i Crnogorci ugradili u sh. i hs. jezik. Valjalo bi taj materijal upoređivati sa ovim koji je danas građen, a sra~unat je na brzometni i jednokratni šićar i probitak, “spasitelja nacija”.

Evo, preda mnom je izvanredan, moderan, na visokom nau~nom nivou urađen i veoma koristan i spretan za upotrebu, jednotomni Rje~nik hrvatskog jezika, u kome ima oko sto hiljada pojmova i objašnjenja, a prihvatljiv je i koristan za svakog Južnog Slovena. Autor je sveu~ilisni profesor Vladimir Anić (Treće izdanje, u Zagrebu, 27.kolovoza 1997). Da podsjetim ~itaoce, Vuk Karadžić je u Be~u (1849) izdao 7857 naših poslovica (ovdje ne uzimam u obzir oko 6 tomova ostalih radova u koje ubrajam i dva rje~nika sa preko 40 tisuća rije~i). Prije pedesetak godina našao sam u docnije spaljenoj Vijećnici, u Sarajevu - (gdje se tu i jedino mogla naći) Vukovu zbirku sa svim poslovicama i s jos 782 zagonetke. Pripremajući se tada za nastavu stigao sam da prepišem samo 92 poslovice, koje

Zeni~ke sveske

181

sam do danas sa~uvao. Odabrao sam ih, tada, po svom ukusu i kriteriju. Za ovu priliku bih predo~io desetak primjera: “Dosta je sleći ramenima pa pomoći zlo”; “îji je sud toga je i pravda”; “Dobar je Bog ali su i đavoli jaki”; “Ako hoćes koga da upoznaš, podaj mu vlast u ruke”; “Brat je mio koje vjere bio, kada bratski ~ini i postupa”; “êga se mudar stidi, time se lud ponosi”; “Nije sva~iji posao ispred sela propjevati”; “Oko mu oku dobra ne misli”; “Prazna vreća uspravno ne može da stoji”; “Hitar odviše sreću preska~e” i dr.

Smatram da su i ovi podaci indikativni i zanimljivi: 1) U devedeset dvije “moje” poslovice ima 667 rije~i. Tražio sam da li su zabilježene i kod prof. Anića. Od 667 samo ove nisam nasao u Rje~niku hrvatskog jezika: panica, hatardìja, `lje i lasno. Dakle, signifikativno posmatrajući: samo 4 prema 667, to je relativno mali broj i uzorak za prosuđivanje; 2) Zapazio sam da između 92 poslovice samo 5 se gotovo isklju~ivo upotrebljavaju (ali sasvim razumiju na teritoriji bivše Jugoslavije) u BiH; npr.” Teško se kadijom nazvati, a onda dosta meda i masla”; “Hrsuzin hrsuzina, lasno pozna”; “Danas vezir - sjutra rezil”; “Ne zna rakija šta je kadija” i dr.

Po dolasku na ove prostore, južnoslovenska neizdiferencirana masa nije bila oštro podijeljena ni religijama, ni ideologijama, ni ~vrstim i jakim granicama, niti poznavanjem pisanja i jezi~kih normi. Općenito - komuniciranje je bilo zasnovano na drugim vrijednostima, na usmenom povezivanju ljudi, na obilnosti izraza, na pri~i, predanju, obilju i uvažavanju rije~i.

Npr. govorilo se “Carska se rije~ ne pori~e”; “Nemoj, sine, govoriti krivo ni po babu ni po stri~evima”. Koliko su istorijske prilike i život dozvoljavali - ove vrijednosne kategorije “provla~ile su se kroz iglene uši” hiljadu godina - “do ju~e”. Otuda i ova današnja srodnost i sli~nost u jeziku koja nije pala s neba iz nacionalnih svemirskih brodova.

B.c.s. jezik

Saradnici Radija Slobodna Evropa Ljudmila Cvetković i Goran Vežić - povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika (obilježava se 21.II) analizirali su da li su hrvatski i srpski, pa onda bosanski i crnogorski, jedan jezik ili su to dva, odnosno ~etiri jezika. Između ostalog, napisali su u uvodu “da su to ~etiri jezika na podru~ju bivše Jugoslavije, dok je to jedan jezik u Haagu”. Obavještavaju nas da su o tome


182

razgovarali s lingvistima Živkom Bjelanovićem iz Splita i akademikom Augustom Kova~ecom iz Zagreba. Međutim, neke izjave gospodina Kova~eca zbunile su me i smatram da svojom površnošću ne doprinose razbistravanju već ionako zamućenih jezi~kih voda. On kaže: “Do polovice XIX to su bila dva jezika, a onda su njihovo ujedinjavanje zagovarali politi~ki interesi - prvo Austrije pa Jugoslavije.” (Napomena: Jugoslavija od polovice XIX vijeka do 1918. kao pravno politi~ki pojam i država ne postoji). Ne znamo ni to o kojim to jezicima gospodin August govori kada pominje dva jezika. U Enciklopedijskom rje~niku lingvisti~kih naziva Rikarda Simeona, rađenom na osnovu 710 bibliografskih jedinica, evo šta je zapisano o jezicima prve polovice 19-tog stoljeća “vladavina ilirskog pokreta”, (napomena M.J.): “3 nazivi illyriceski (1804: Belinić, ngi.) ili iliri~ki (1747: Grabovac, - u naslovu: Cvit razgovora naroda i jezika iliri~koga ili ARVACKOGA; 1760: Kanižlić - slavonski; Katan~ić - “slavno - iliri~ki” = hrvatski), ili ilirijski - koji pripada Iliriji ili ilirski (Vitezović, pisci Preporoda i kasnije) upotrebljavaju se kao sinonim za: a) hrvatski jezik, b) štokavsko narje~je, c) slovinski ili južnoslavenski, tj. hrvatski ili hrvatskosrpski sa svima njegovim narje~jima. Ime “ilirski upotrebljava se od rimskog doba” (...).

Antun Barac, najuspješniji i najzna~ajniji hrvatski istori~ar književnosti XX vijeka, pisao je da su putopisci govorili i zapisivali da će Hrvati svoj jezik “zaboraviti ter drugijem narodom postati”. Svi natpisi na javnim mjestima i knjige, i štampa, i ~itaonice, kazališta, bili su uglavnom na njema~kom, ili mađarskom ili latinskom. Tako da su Zagreb i druga veća mjesta li~ili na njema~ke ili druge strane gradove. Od polovine devetnaestog vijeka zahvaljujući procvatu ilirskog pokreta, buđenju nacionalne svijesti, djelima pjesnika, pisaca i patriota - situacija se iz temelja po~ela da mijenja.

Kada već pominjemo velikoga Barca, dobro je da se prisjetimo ovih njegovih rije~i: “Isto su tako neopravdani i prigovori Vuku da je on Hrvatima nametnuo štokavsko narje~je. U to doba Vuk još nije imao za to potrebna autoriteta, u Srba još nije bio priznat, a općenito premalo poznat da bi to mogao provesti. Naprotiv, štokavsko narje~je i ijekavski govor prihvaćeni su (1836. g.) kao hrvatski književni jezik na temelju razloga u samoj Hrvatskoj, kao rezultat vlastitoga jezi~nog i nacionalnog razvitka u toku mnogih stoljeća i na osnovi unutrašnjih hrvatskih prilika i potreba, bez ikakvog vanjskog uticaja ili pritiska, davno prije prihvaćanja Vukove reforme u Srba (koja je prihvaćena istom poslije Vukove smrti, i tada još samo djelomice, 1868.g.).”

Zeni~ke sveske

183

Saradnici RSE Cvetković i Vežić osim profesora Kova~eca i Bjelanovića anketirali su i širi krug slušalaca. Jedan je odgovor vrlo simptomati~an za naše stanje svijesti i znanja: “Ali svi znamo ko je tvorac tri jezika, to će uvek biti Vuk Karadžić”. Kada se kaže “svi znamo”, podrazumijeva se da su svi istomišljenici. Neki ljudi smatraju - tamo gdje svi isto misle, tu niko ne misli. Ko sada smije reći da bi se Vuk, obrazovan i uman ~ovjek, saglasio s ovakvim mišjenjem “svih istomišljenika”. Vuk je veoma dobro poznavao istoriju Južnih Slovena što se o~ituje iz velikog broja njegovih književnih radova. Znao je on i za rad Ćirila Konstantina i njegovih u~enika, i rad kaluđera, glagoljaša svećenika i sveštenika, i prvih biografa, za bogatu primorsku književnost. Zasigurno je bio upoznat da se još u 16/17 vijeku Bartol Kašić sa saradnicima zalagao za zajedni~ki književni jezik na temelju bosanskih govora i da se kasnije upotrebljavao termin ilirski jezik za jezik Srba i Hrvata u južnoslavenskim krajevima, te termin zajedni~ki ili opći književni jezik –Kašićev naziv bio je lingua communis.

Ju`noslavenski lingua communis

Smatram da je zna~ajno na po~etku poglavlja ovo kazati: na južnoslovenskom jeziku, od oslobođenja (1945) do po~etka rata (1991) odbranjeno je više od 7000 doktorata, tridesetak hiljada magisterija; nekoliko miliona knjiga (samo bukvara i ~itanki za prvi osnovne) štampano je u svim republikama po desetak i više hiljada svake godine, a da ne govorimo o vrstama drugih udžbenika za razli~ite razrede, škole i fakultete. Samo autor akademik D. Boranić štampao je pravopis u nakladi (tiražu) od 50.000 primjeraka. S obzirom na to da su ovo podaci o desetom izdanju - možemo predpostaviti da je samo ovog pravopisa do 1951. odštampano pola milliona primjeraka. Da ne govorimo o Andrićevoj Nobelovoj nagradi, o realizaciji jezika u kazalištima, (samo Krležina djela gledalo je od oslobođenja do njegove smrti 2 miliona gledalaca), kinima, priredbama i stotinama hiljada drugih prilika. Na gotovo svim katedrama za slavisti~ke studije u svijetu po broju studenata mi smo bili na drugom mjestu, poslije Rusa. Teško je ta~no ustanoviti koliko je naših pisaca i njihovih djela prevedeno u inostranstvu. Pouzdan je podatak da je Mađarska akademija nauka (do 1970-te) pod nazivom Svjetski knji`evni leksikon (Vilag irodalmi lexikon) dala izuzetno veliki prostor piscima iz Jugoslavije. U njega su uneseni podaci o oko sedam stotina jugoslovenskih pisaca i izvjestan broj književno - teorijskih pojmova iz jugoslovenske književnosti.


184

Kleronacionalisti~ki protagonisti novojezika ne mogu da sprije~e veliki broj naših poslijeratnih pisaca da objavljuju knjige u inostranstvu koje se prevode na svim važnijim evropskim jezicima i u svijetu.

Danas se silna energija troši na pismene i usmene rasprave oko jezi~kih pitanja: kako nazvati jezike sada kada je već “izglasano” da postoje ~etiri jezika kojima treba dati doli~na imena. Budući da ovakvi slu~ajevi nisu nepoznati, ni jedinstveni svijetu, nužno je da se malo zadubimo u istorijske primjere da bismo lakše “kumovali” jezicima.

U opći zajedni~ki jezik (gr. upravo opći dijalekt; koine dialektos; IV stoljeće p.n.e.) stopili su se razli~iti gr~ki dijalekti, a kao temelj poslužio je ati~ki (grad Atena), kojim su se služili pisci helenisti~ko-aleksandrijskog doba. Makedonskim osvajanjima proširio se na ~itavom gr~kom podru~ju i na prednju Aziju. U V i VI vjeku po~eo se diferencirati u razne dijalekte od kojih poti~u sva novogr~ka narje~ja (osim cakonijskog,- ibidem R. Simeon...).

Ova dihotomija: koine - dijalekti - jeste karakteristi~na, gotovo sudbinska, za sve narode svijeta i za cijelu svjetsku istoriju. Navešću samo mali broj onih imena koji nas podsjećaju na Jugoslovene koji su radili na predstandardizaciji i standardizaciji našeg zajedni~kog jezika: Konstantin Ćirilo, Bartol Kašić, Dositej Obradović, Savo Mrkalj, Vuk Karadžić, \uro Dani~ić, Ljudevit Gaj, Josip Juraj [trosmajer, Antun Barac, Josip Hamm, Hanka Vajzović i gotovo svi u~esnici nau~nog skupa - Jezik i nacionalni odnosi (Sarajevo, april 1984).

Usuđujem se da govorim u ime mnogih poznanika u dijaspori, a vjerujem da bi se mnogo ljudi iz naše BiH sa mnom saglasili - svima nam je u posljednjem ratu na razne na~ine ukradeno desetak godina života. U prosjeku smo svi za toliko godina oštećeni. Neko užasno, strašno je reći i pomisliti, neko manje tragi~no, ali ipak teško i bolno, pa će ovo što ću reći nekim stradalnicima biti bezna~ajno. Izu~i, recimo, Sarajlija, ili ^ajni~anin, ili Glavati~anin: 4-5 razreda osnovne škole, pa nekoliko razreda srednje i ~ak magistrira ili doktorira. I onda mu zdravom i pravom, i poštenom kažu da polovina - od jednog tvoga važnog predmeta bez koga ne bi mogao savladati ni jedan drugi predmet i završiti školovanje i studiranje - nema nikakav zna~aj ni svoje ime ni svoju vrijednost. Ti si, ~ovje~e, mala glava, jer nisi zabilježen na listi nacionalisti~kih punoglavaca pod slovima: B,C,H,S.

Zeni~ke sveske

185

Priznajem da ovdje “presoljavam” da naš jezik u Austriji nazivaju: “Standardsiertes Neusstokawisch”, ili u Sloveniji “jezik državnega osredja” (kako ga je prije 25 godina nazivao Jože Toporišić), ili kako je komentarisao hrvatski jezikoslovac, evropskog glasa, Josip Hamm: “iz inostrane perspektive naš zajedni~ki jezik bi se zvao: “središnji jugoslavenski jezik” i gramatika toga jezika za inostrance: Gramar of the Central Yugoslav Language. “Srpski, hrvatski, crnogorski i muslimanski bili bi varijante toga zajedni~koga jezika dok bi slovenski i makedonski bili ono što jesu: periferni slavenski jezici u sastavu SFRJ”.

Moj drug Mađar ga zove mi{ - ma{ jezik, a profesori na koledžima bez rije~i samo dignu ruke u znak predaje i ~uđenja (pitaju šta će dva-tri-~etiri imena jednom istom jeziku).

“Radi mira u kući”, a i zbog toga što je to mudro mišljenje, pa neka se i ~ini da je oportunisti~ko, smatram da je najpametnije za BiH prihvatiti stav profesorice Hanke Vajzović “I mirna Bosna”. Komunikološki, lingvisti~ki i politi~ki jeste najprihvatljivije “da imamo tri standardizacije jednoga jezika ranga dijasistema”. (vidjeti detaljnije u Nezavisnom magazinu BH Dani, 12. februar 2009).

Budući da je osnovni akademski red da se pomene onaj mu~enik koji je prvi zaorao i kopao po tvrdoj ledini da bi nešto novo tražio i otkrio u određenoj oblasti - dužan sam da predo~im šta je prije više od 25 godina u Sarajevu na Nau~nom skupu “Jezik i nacionalni odnosi” kazivao profesor Branislav Brborić: “Govoriti danas o narodnom i standardnom jeziku Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca - bilo u kojem “svjetlu” - nije ni malo lako. Govoriti o tom jeziku “kao cjelini” i ~initi to bez nacionalne i (ili) republi~ke pristra(s)nosti još je teže, a biće sve teže ako ostanu na sceni neke nau~ne i izvannau~ne tendencije, one tendencije ~ija je karakteristika nastojanje da se o dijelovima prosuđuje ili odlu~uje bez obzira na “cjelinu”. Pa ipak vrijedi pokušati.”

Evo preda mnom je Koriensko pisanje (Zagreb, 1942) popularno nazvano “Ustaški pravopis” ili “Pravopis Ante Pavelića”. U njemu nalazim neke slobodnije upotrebljavane rije~i nego u nekim sadašnjim nacirigidnim pravopisima. Nego u npr. “Londoncu” (popularni naziv za pravopis izdan u Londonu 1972, ~iji su autori Prof. Stjepan Babić - najpregnatniji djelilac hrvatskog od srpskog idioma - te profesori Božidar Finka i Milan Moguš).


186

Naši “jezi~ki dijelovi”: dijalekti, narje~ja, lokalni govori, državno -gramati~ko - nacionalni govori, govori slobodnih ljudskih sastajališta - bili su uvijek u slobodi bogata rezerva i riznica za zajedni~ki i stvarala~ki jezik okićen i obasjan feralima. Međutim, siledžijski, agresivni, vehementni, kruti i gramzivi potroša~i jezika izglasali su da južnoslovenski lingua communis ne smije se ni šaputati. A u slobodi bilo je dovoljno prostora i za pojedina~ne kultivisane dijelove i za communis. Izgleda da je u nas preovladalo vrijeme koje je u predgovoru komedije Pigmalion ovako opisao George Bernard Shaw: “Englez ne može otvoriti usta a da ga drugi Englez ne zamrzi”.

Svi mi koji smo preživljavali ratove, danas, 2009 - savršeno dobro razumijemo piva~e ili pevce ili alakanje - zajedni~kog jezika: “Spremte se, spremte... Silna će borba da bude” ili ‘Za dom spremni... samo zov’te sokolovi”. Poslije ovih glasova, po pravilu, ~uju se trube i doboši i obla~e maskirne vojne odore.

Neka nam je dragi Bog svima na pomoći!

slova i riječi u maskirnim uniformama, milivoje jeftić

Documents