socijalni rad s pojedincem - pomocni materijal za pripremu ispita

7/30/2019 Socijalni Rad s Pojedincem - Pomocni Materijal Za Pripremu Ispita

1/24

SOCIJALNI RAD S POJEDINCEM WWW.STUDOMAT.BA

WWW.STUDOMAT.BA 1

Pojam socijalnog sluaja

Socijalni sluajodreujemo kao nepovoljno stanje pojedinca bez obzira iz kojih razloga je to nepovoljno stanjenastupilo, a koje pojedinac bez pomoi drutva ne moe uspjeno rijeiti.

Drugim rijeima, za takvu linost kaemo da je u stanju socijalne potrebe.

Kada se prihvati ovakvo definisanje socijalnog sluaja, jasno je ko moe biti socijalni sluaj i kada je sve potrebnanaa intervencija. U stanju socijalne potrebe nalazi se i vaspitno zaputeni maloljetnik koji se razvija bezorganizovanih vaspitnih uticaja, a isto tako dijete bez roditeljskog staranja, kao i staro i iznemoglo lice o kome se

niko drugi ne stara, djeca sa posebnim potrebama, poremeeni odnosi u obitelji itd.

Uzroci nastanka socijalnih sluajevaDrutvose neprestano kree i razvija. S tim u vezi mijenjaju se i razvijaju pravila i obiaji koji reguliu ivot meuljudima. Drutvena pravila daju pojedincima prava, a isto tako im nameu odreene dunosti. Drutvena pravila iobiaji izraz su postojeih drutvenih odnosa koji vladaju meu ljudima u drutvu. Sadrinu socijalnog radaodreuje konkretno drutveno ureenje. Kod nas tu sadrinu odreuje drutveno ureenje sa svim svojim pravnimi organizacionim rjeenjima koja odreenije reguliu odnose pojedinaca i drutva i obratno.

Neki pojedinci ne izvravaju svoje dunosti ili ne koriste svoje prava prema opte prihvaenim i vaeim normama ipravilima, bilo zbog toga to ih ne poznaju ili zbog toga to ih ne razumiju, ili zbog toga to nisu dovoljno sposobnida bi ih mogli ostvarivati (invalidi, psihiki zasotala lica i sl.), ili zato to ive u tako uoj okolini koja imonemoguava pravilan rast u zajednici, izvravanje dunosti i ostvarivanje prava.

Linost je drutveno determinisana, jer je ona sastavni dio drutva u kome ivi i u kome se razvija. Aktivnost svakelinosti je odreena s jedne strane sklonostima i mogunostima sa kojima sama raspolae, a s druge stranedrutvenim miljeom u kojem ivi. Poto se linost neprestano razvija, prima nove uticaje i vri uticaje na svojuokolinu, moglo bi se rei da ni linost ni okolina potpuno ne miruju. U tom dinamikom kretanju linosti i okolinedolazi u nekim situacijama i kod nekih linosti do konflikata, nesporazuma i sukoba sa sobom i svojom okolinom.Ti konflikti mogu biti razliite prirode i rezultat razliitih uzroka ali oni uvijek dovode linost u specifian inepovoljan poloaj koji zahtijeva struni tretman i rjeavanje.

Ako ovako odredimo mjesto socijalnog rada u rjeavanju pojedinanih problema onih linosti kojima je potrebnaposebna zatita onda je svrha socijalnog rada u sutini dvojaka.S jedne straneobuhvata pomo koju trebapruiti pojedincu i njegovoj uoj okolini da bi postala svjesna svoje odgovornosti prema drutvu i prema samoj sebii da bi postala aktivni uesnik drutvenog ivota.S druge strane socijalni rad vri posredovanje onih drutvenihsredstava i mogunosti koje pojedincu ili manjoj grupi (porodici) prua drutvo u vidu raznih oblika socijalnezatite.

U socijalnom radu koliko god je mogue vie linost treba da bude aktivna, tj.da to vie uestvuje sama urjeavanju svojih problema. Ako kod linosti ne bismo razvijali osjeanje odgovornosti za nastalu situaciju i zarjeavanje problema i ako ne bismo razvijali spremnost da i sama mora doprinijeti udio u rjeavanju situacije, ondabi to dovodilo do pasivizacije linosti koja u strunom socijalnom radu nema opravdanja, sem u krajnje izuzetnimsluajevima (najtei sluajevi ometenosti, starost, iznemoglost i sl.). Primanje pomoi ini ovjeka pasivnim i

ovisnim od onoga koji pomo daje. Socijalni rad, u svojoj osnovi tei ka to iroj aktivizaciji svojih klijenata urjeavanju mnogobrojnih linih i drutvenih stanja.

Kroz tu aktivnost i saradnju koja se razvija u drutvu, razvijaju se novi odnosi meu ljudima, razvija se zajednikasaradnja u ostvarenju i zajednikom troenju drutvenih sredstava. Ljudi koji ne uestvuju u tom procesu, koji nedoprinose nego samo uzimaju od drutva, nisu jednako vrijedni ni punopravni. Samo u situaciji kada imaju iispunjavaju drutvene obaveze ljudi se osjeaju drutveno ravnopravni.

Isto sto vazi za pojedinca,vazi i za njegovu uzu okolinu. Ua okolina npr.porodica, mora saraivati sa svakimpojedincem koji je njen lan, a takoe i sa itavim drutvom, ako eli jaati snagu i aktivnost pojedinih lanova, jer


2/24


WWW.STUDOMAT.BA 2

zdrava saradnja pospjeuje pravilan razvoj pojedinih lanova i njihovu vrstu meusobnu povezanost doknesporazumi, egocentrizam i meusobno nepotovanje umanjuju aktivnost i saradnju iuskrauju zadovoljstvokako pojedinca tako i okoline. Zato moemo uzeti kao sigurno da e samo u zdravoj okolini moi da se razvijazdrava linost.

Ljudi u drutvu imaju odreena prava (kao npr.pravo na rad, pravo na socijalno osiguranje, pravo na zdravstvenu

zatitu itd.) koja su zagarantovana zakonima, uredbama i odlukama. Socijalni radnik mora poznavati svemogunosti koje drutvo daje pojedincima. Od produktivnosti rada u drutvu, od stvaranja drutvenih dobarazavisi u kojoj emo mjeri pruati pomo onima kojima je ona potrebna.

Metoda socijalnog rada s pojedincemgovori nam o nainu pruanja pomoi pojedincu, kako bi on to boljerazvio svoj odnos prema drutvu i u drutvu, u drutvenim organima i organizacijama. Metodom socijalnog rada spojedincem mi struno odreujemo nain rada socijalnog radnika i ukazujemo mu kojih se metodskih postupaka itehnika treba da pridrava, kako bi svoj rad uinio to kvalitetnijim, efikasnijim i profesionalnijim. Drutveneaktivnosti nastaju i razvijaju se iz odreenih potreba.

Ni teorija o metodi socijalnog rada s pojedincem nije nita drugo nego teorijski prikaz iskustava socijalnih radnikakoje su oni stekli u svom radu. Poto se naa metodika socijalnog rada s pojedincem razvija tek posljednjih 40godina zato i nemamo na jednom teorijskom nivou obraena sva do tada steena iskustva naih socijalnih radnika.

Metodika socijalnog rada s pojedincem ui se zato da bismo osmislili i osvijetlili svoj rad, da bismo neke postupkepoboljali i da bismo znali kako emo najadekvatnije koristiti steena znanja u praktinom radu.

Opta naela i pravila u radu sa pojedincem

Za rad sa pojedincem vaze neka opsta pravila i nacela:

1. Socijalni radnik proucava klijenta kome je potrebna pomoc, proucava odnose, tj. Okolinu u kojoj klijentzivi i poteskoce u koje je zapao

2. Kada se socijalni radnik udubljuje u polozaj klijenta, njegove okoline i njegovog problema on time otkrivauzroke nesklada i konflikata izmedju njega i okoline.

3. Procuavanje klijenta, njegovog problema i okoline u kojoj zivi nije moguce prakticno odvajati odmobilisanja i aktiviranja klijenta i okoline. To je postupak u kojem se neposredno razvija i koji se temelji na

neprestanom davanju i primanju. Klijent pokazuje socijalnom radniku svoje teskoce, probleme i potrebe, a on ih

pokusava razumjeti i na njima zasnovati svoj buduci rad.

4. Svakog klijenta socijalni radnik mora posebno upoznati i prihvatiti onakvog kakav je on, sa svim njegovimdobrim i losim osobinama i uslovima u kojima zivi. Od samog klijenta i njegovog problema socijalni radnik mora

zapoceti svoj radi i na tome ce zasnovati svoje mjere u cilju postizanja punog uspjeha u radu.

5. Osnovu za takav rad predstavlja prihvatanje licnosti onakve kakva ona jeste. Socijalni radnik moraocijeniti kako dobre, tako i slabe strane, osobine i sklonosti licnosti. Dobre mora razvijati, a slabe postepeno

otklanjati i kod klijenta razvijati sposobnost da ih on sam moze pravilno ocjenjivati. Kada je rijec o licnostima koje

nisu u konfliktnoj situaciji, nego samo u stanju socijalne potrebe, onda je potrebno upoznati takvo stanje,

analizirati ga i pruziti odgovarajuci oblik pomoci.

6. Socijalni radnik saradjuje sa klijentom a ne radi umjesto njega. Klijent je obicno u pocetku u stavuodbrane, on je zatvoren i povucen u sebe. Odbranu napusta tek kada ostjeti da socijalnom radniku nije stalo do

osude i kritike.

Pretpostavke za rad socijalnog radnika sa klijentom

1.) Osnovne mogunosti i pretpostavke za rad socijalnog radnika daje klijent sa mnotvom svojih pozitivnih inegativnih osobina i sklonosti koje posjeduje. Poznavanje tih osobina i sklonosti za socijalnog radnika nije

nevano, jer on mora znati ne samo kakve su njegove osobine, nego i koliko su duboko ukorijenjene u njemu.


3/24


WWW.STUDOMAT.BA 3

Uslovi koje socijalnom radniku prua sam klijent za rjeavanje njegovih problema su njegove pozitivne i negativneosobine i sklonosti, odnosno njegova linost onakva kakvu je on upoznao u datom momentu.

2.) Pored toga vana pretpostavka za rad socijalnog radnika nalazi se u uoj okolini klijenta, jer ti us lovi mogu bitipovoljni ili nepovoljni za rjeavanje problema, pa e imati direktnog uticaja na ishod zajednikog rada. Bezmobilizacije okoline nema uspjenog rjeavanja problema.

3.) Trea pretpostavka za rad socijalnog radnika sa pojedincem je drutvo sa svim izvorima i sredstvima kojeprua pojedincima za njihovu zatitu i ostvarenje odreenih prava. Ovdje na prvom mjestu mislimo na propise izoblasti koji se odnose na zatitu graana (zakoni o socijalnoj zatiti i dr.) kao i sredstva koje drava izdvaja izprorauna za ovu oblast kao i druga sredstva i prilozi graana, pokloni, dobrovoljni rad i dr.

4.) Na kraju i socijalni radnik mora imati izvjesna svojstva koja mu omoguuju uspostavljanje dobrih odnosa saklijentom. Poto neposredno radi sa ljudima on mora biti komunikativan. Za rad sa pojedincem ovaj uslov jeneophodan. Socijalni radnik mora vjerovati u ljude i njihov razvoj i optimistiki gledati na mogunost svakogovjeka. On mora voljeti ljude i imati elju da im pomogne. U radu sa klijentimamora savladavati osjeanjesimpatije i antipatije, kako bi radio nepristrasno i objektivno.

Da bi ovo mogao postii socijalni radnik mora poznavati bogatstvo ivota, njegovu raznolikost, dinamiku i sve

ono to je karakteristino u jednoj konkretnoj ljudskoj zajednici. Zbog toga socijalni radnik mora biti kritian premasvojim vlastitim pogledima, miljenjima i navikama.

Socijalni radnik stupa u kontakt sa klijentom u jednom odreenom trenutku njegovog ivota. Pri tome seupoznaje sa raznim tekoama u kojima je klijent bio. Pored njega se na prvom mjestu postavlja zadatak da tetekoe zajedno sa klijentom otklanja i odstranjuje, te na taj nain kod njega razvije motivaciju da on sam elipromijeniti svoj poloaj.

Poetak rada s klijentom

Socijalni rad sa klijentom poinjemo na osnovu molbe ili zahtjeva klijenta za neku vrstu pomoi. Sem njega zahtjevza pruanje odreene pomoi moe podnijeti i neko drugi uz saglasnost klijenta i u njegovo ime (stare, iznemogle,bolesne osobe, itd.). Zahtjev ili molba za bilo koji oblik pomoi koji klijent podnosi centru za socijalni rad, organusocijalne zatite ili slubi socijalnog rada radne organizacije, predstavlja osnovnu mogunost za uspostavljanjekontakta izmeu socijalnog radnika i klijenta. Zahtjev za pomo dovodi do uspostavljanja kontakta izmeu klijentai socijalnog radnika. Zavisno od toga na koji je nain podnesen zahtjev bie uslovljen i nain uspostavljanjakontakta.

Ako je sam klijent traio pomo onda je to socijalnom radniku znaajan oslonac za rad s njim. To nam govori da jeon svjestan svog poloaja, svoje situacije, da je o tome sam razmiljao kakva mu je vrsta pomoi potrebna i da jeto naveo u molbi. Ukoliko neko postavi zahtjev za rjeavanje sluaja mimo njegove volje, onda takva situacijapostavlja socijalnog radnika u poseban poloaj. To mu namee zadatak da sam uspostavi kontakt s njim. Takavpoloaj za socijalnog radnika nesumnjivo je manje ugodan.

Kad klijent savlada strah i stid odluuje se da trai pomo. Dokle god moe on ese sam boriti i nee traitipomo. Klijent prvo razmilja o obliku pomoi koja mu je potrebna. Zato obino njegov zahtjev moe biti izraenneposrednim prijedlogom za rjeenje odreene situacije kao npr.:Potrebno je da mi dijete smjestite u dom il i

Potrebna mi je novana pomo, ili Potrebno mi je zaposlenje itd. Pri tome klijent ne razmilja kome e seobratiti za pomo, ne misli na ustanove koje mu mogu pomoi. On se moe i pogreno obratiti. Put od saznanjasvog poloaja i prijedloga o pomoi do sprovoenja toga u ivotu, takoe je dug i nimalo jednostavan. Tu moedjelovati strah i nesigurnost pa da se pomo i ne trai. Kad se klijent rijei da trai pomo, tek onda dolazi uustanovu za koju smatra da e mu pomo moi pruiti.Uspostavljanje kontakta sa klijentom


4/24


WWW.STUDOMAT.BA 4

Sam moment uspostavljanja kontakta je veoma delikatan i slozen u psihoscijalnom smislu. Klijent u tom momentu

moze biti u razlicitim stanjima: iscekivanja, napetosti,straha, indiferentnosti, agresivnosti i sl. Zavisno od toga bice

i njegovo ponasanje. Stoga je veoma vazno kako cemo ga primiti, na koji nacin cemo mu se predstaviti, da li cemo

mu ponuditi da sjedne i sl.

Osnova za dobar rad socijalnog radnika pri uspostavljanju prvog kontakta je krajnja i dosljedna otvorenost i

iskrenost kako od samog klijenta tako i od socijalnog radnika. Osnovni uslov za dobar pocetak rada socijalnogradnika sa klijentom jeste povjerenje. Nas dalji rad sa klijentom zasnovan je na primjeni odredjenih metodskih

postupaka tehnika i procedura rada. Njihova kreativna primjena obezbjedjuje kvalitetan i strucan rad.

Ti metodski postupci,tehnike rada i procedure su sljedeci:

1. prihvatanje klijenta i prvi razgovor2. proucavanje dokumentacije o klijentu i njegovoj okolini3. saradnja sa drugim strucnjacima4. proucavanje historije zivota klijenta i historije slucaja5. procuavanje okoline klijenta6. sinteza svih konstatacija7. pruzanje pomoci klijentu8. pracanje rezultata preduzetih mjera i izmjena terapeutskog tretmana

Prvih pet postupaka koristimo u fazi istrazivanja slucaja sa ciljem prikupljanja cinjenica i upoznavanja svih

njegovih aspekata. Sestim postupkom nastojim doci do tacnog odredjenja problema, a posljednja dva postupka

koristimo u fazi rjesavanja problema i njegovog relativnog zavrsavanja.

Prihvatanje klijenta i prvi informativni razgovor

Prilikom prvog kontakta sa klijentom koji uspostavljamo samoinicijativno ili na insistiranje drugih, potrebno je

klijentu detaljno objasniti ko smo, sta radimo, iznijeti mu razloge zbog cega smo dosli ili ga pozvali kod sebe.

Poslije toga nenametljivim, ali sistematski vodjenim razgovorom prelazimo na sam problem. U prvom kontaktu sa

klijentom socijalni radnik ga saslusa. Da bi prvi razgovor uspio moramo se za njega pripremiti jer vodjenje prvograzgovora predstavlja pocetak naseg rada sa klijentom. Cilj ovog razgovora jeste da se utvrde osnovni elementi

problema i da se u glavnim crtama problem odredi i definise.

Ako socijalni radnik zeli da prvi razgovor dobro vodi, on prije svega mora pokusati da razumije problem. Iz

razgovora sa klijentom saznat cemo kako se on osjeca i shvata svoj problem, a pored toga kako i koliko je

spreman da suradjuje sa nama. Socijalni radnik ce morati promisliti kakvu ce pomoc ponuditi klijentu kako bi ga

podstakao na saradnju. Ta se pomo daje vecinom u vidu savjeta i preporuka.

Vazno je jos istaci da je u toku prvog razgovora potrebno stvoriti prijatnu atmosferu sa nekoliko ugodnih rijeci i

ljubaznim postukom osloboditi i ohrabriti klijenta. Nakon prvog razgovora ocjenjujemo nuznosti i mogucnosti

rjesavanja problema. Na osnovu prvog razgovora i impresija koje dobijemo o klijentu dajemo prethodnu, odnosnopreliminarnu dijagnozu. Prvu dijagnozu cemo dati na kraju ispitivanja slucaja. Ako nije data preliminarna dijagnoza

necemo se moci usmjeriti u potrebnom pravcu.

Zavisno od slozenosti i hitnosti rjesavanja jednog problema ili situacija socijalni radnik ce brze ili sporije prici

rjesavanju jednog slucaja. U rjesavanju hitnosti slucajeva treba voditi racuna da je tu potrebna posebna opreznost

u postavljanju preliminarne dijagnoze i u odabiranju nacina na koji treba rijesiti odredjeni slucaj. Kod razmatranja

hitnosti moramo voditi racuna o dva momenta: prvo, slucaj je hitan kad se mora rijesiti u sto kracem roku, i drugo


5/24


WWW.STUDOMAT.BA 5

slucaj je hitan ako se mora istog casa rijesavati. Kada se radi o hitnim slucajevima socijalni radnik ne smije

brzopleto rjesavati i donositi odluke na brzinu.

Prouavanje dokumentacije

U nekim situacijama grau za prouavanje problema situacije klijenta pruie nam ve postojea dokumentacija

kojom raspolau pojedine ustanove sa kojima je klijent ranije kontaktirao, ukoliko se on ranije obraao, i o tomepostoji dokumentacija i izvjetaji sakupljeni u dosijeu. U dananjim uslovima, kada se struni socijalni rad razvio iafirmisao, poinje se stvarati dokumentacija u pojedinim ustanovama i institucijama (centri za socijalni rad,savjetovalita, zdravstvene ustanove, itd.).

Prouavanje dokumentacije uskratie mnogo lutanja i nepotrebno odugovlaenje faze prouavanja, pa ukoliko udokumentaciji postoje nalazi i miljenja pojedinih strunjaka o pojedinim aspektima problema klijenta, onda e tobiti laki put za odreivanje problema i izbor mjera za njegovo rjeavanje. Socijalni radnik se prema prouavanjudokumentacije mora veoma briljivo odnositi.

U prouavanju dokumentacije razlikujemo nekoliko vrsta dokumenata:

a.) Lina dokumentapomou kojih utvrujemo identitet klijenta (lina karta, izvod iz matine knjige roenih,

umrlih, svjedoanstva itd.),b.) Nalazi i miljenja drugih strunjaka o klijentu ( ljekara, psihologa, pedagoga )c.) Dopisi i izvjetajidrugih ustanova i institucija o klijentu (kole, policijske stanice, MUP-a, zdravstveneustanove, drutvene organizacije),d.) Socijalna anamneza ukoliko je drugi socijalni radnik ranije obraivao sluaj,e.) Ostala dokumenta u dosijeu (molbe, zahtjevi, izjave stranke itd.).

Primjena ovog postupka naroito je znaajna u sluajevimarecidiva. U tom sluaju socijalni radnik trebanajbriljivije prouiti dosije klijenta, sve dokumente, nalaze i miljenja, kao i mjere koje su ranije poduzimane. Nataj nain on treba da pokua otkriti i utvrditi eventualne pogreke i propuste u svim ranijim fazama rada, anaroito u fazi socijalne terapije i na bazi tih saznanja zasnovati novi plan rada.

Saradnja sa strunjacima

esto ni najsavjesnije prouavanje problema nee biti dovoljno ako socijalni radnik radi sam. Zbog toga se kaoimperativ namee tijesna saradnja socijalnog radnika sa drugim strunjacima koja moe biti dvojaka:

1.) individualna

2.) timska.

Individualna saradnja

Socijalni radnik e esto osjetiti da klijentu ne moe sam pomoi i njegov problem uspjeno rijeiti. U takvimsituacijama on e sam traiti saradnju onih strunjaka koji u datom sluaju mogu pomoi u rjeavanju problemaklijenta. Takvi strunjaci su: psiholozi, pedagozi, pravnici, ljekari (opte prakse i odreene specijalnosti),defektolozi, medicinske sestre i drugi ljudi koji rade u raznim ustanovama, strunim slubama i organizacijama.

Socijalni radnik zato mora poznavati organizacionu strukturu pojedinih strunih slubi i organizacija u kojima ovistrunjaci rade kako bi mogao u datom momentu uspostaviti sa njima potrebnu saradnju.

Individualna saradnja e u mnogo sluajeva olakati i ubrzati postupak u rjeavanju problema klijenta. Ona seostvaruje na taj nain to se sluba socijalnog rada obraa pojedinim strunjacima za davanje miljenja i nalaza.


6/24


WWW.STUDOMAT.BA 6

Saradnja sa psiholozima

Saradnja sa psiholozima bie potrebna u onim situacijama kada treba utvrditi mentalni nivo razvitka klijenta,

emocionalni i socijalni razvoj i zrelost kao i ostale karakteristike njene linosti, kako bi se to bolje mogao ocrtaticjeloviti profil. Saradnja sa psiholozima i omladinom kao i u rjeavanju problema habilitacije djece i omladineometene u razvoju.

Saradnja sa pravnicima

Saradnja sa pravnicima bie potrebna u onim sluajevima kada rjeavanje jednog problema zahtijeva poznavanjepravnih normi i propisa, koje socijalni radnik ne mora, a niti moe u cjelosti poznavati. Poto rjeenja brojnihproblema moraju biti zasnovana na pravnim normama, to je saradnja sa ovim strunjacima neophodan uslov zanjihovo uspjeno rjeavanje. Ta saradnja sa pravnicima bie naroito intenzivna u organima uprave skuptine

optina, centrima za socijalni rad, radnim organizacijama kao i drugim ustanovama.

Saradnja sa ljekarima

Saradnja sa ljekarima ostvarivae se u raznim zdravstvenim ustanovama, kao to su bolnice, klinike, raznevanbolnike ustanove (ambulante, savjetovalita, dispanzeri itd.). Socijalni radnik e veoma esto, u rjeavanjusluaja klijenta osjeati potrebu za pomoi zdravstvenog radnika,u mnogim sluajevima traie miljenje pojedinihljekara specijalista kako bi mogao to kvalitetnije prii rjeavanju odreenog stanja. Sem saradnje sa ljekarimasocijalni radnik e saraivati i sa medicinskim sestrama i medicinskim tehniarima, naroito sa onima koji se bavepatronano preventivnim radom.

Saradnja sa pedagozima- defektolozima

Saradnja sa pedagozima bie potrebna u onim situacijama kada socijalni radnik radi na rjeavanju vaspitnihproblema i davanju savjeta roditeljima ili starateljima djece u vezi sa pojedinim situacijama. Kad god naie nasloenije odgojne probleme, socijalni radnik e zatraiti pomo pedagoga i njegovo miljenje u cilju davanja

pravilnog savjeta i pomoi pojedinim porodicama ili roditeljima. Tu saradnju e socijalni radnik ostvariti preko onihustanova gdje pedagozi rade kao to su savjetovalita za roditelje, centri za socijalni rad, kole, domovi, zavodi itd.

Saradnja u timu

Pored individualne saradnje sa pojedinim strunjacima socijalni radnik se pojavljuje kao lan tima u velikom brojusluajeva. Zbog toga je neophodno da poznaje nain rada i saradnje unutar tima.


7/24


WWW.STUDOMAT.BA 7

Postavlja se pitanje ta je tim?Timje stalna skupina (grupa) ravnopravnih strunjaka raznih profesija ilispecijalnosti u kome svaki lan ima svoju oznaenu oblast.

Da bi rijeili sluaj nekog invalidnog djeteta nije dovoljno da ujemo koliki je procenat invalidnosti djeteta, nego ita dijete sa takvom invalidnosti moe da postigne. Psiholog, strunjak za izbor zanimanja, objasnie nam

mentalne mogunosti, interesovanja i sklonosti, to e imati znatnog uticaja na izbor zanimanja invalidnogmaloljetnika. Socijalni radnik e prema svojim zapaanjima u porodici moi da ukae na stanje porodinih prilika iuslove pod kojima e se moi vriti proces habilitacije itd.

Timski rad ima niz prednosti u odnosu na individualni rad i saradnju pojedinih strunjaka. Na prvom mjestu ekipaobogauje strunjake znanjima iz drugih nauka i prakse. Dobar tim obezbjeuje svakom lanu stalan rast i razvoj.S druge strane timski rad na idealan nain povezuje teoriju sa praksom. Tim ima svoj razvoj. Meu lanovima timarazvija se borba miljenja to je veoma vaan inilac unapreenja rada.

Veoma je vano da se lanovi tima osjeaju ravnopravni u iznoenju i prihvatanju stavova. Socijalni radnik trebada naui umjenost ravnopravnog uzimanja i davanja.

Postoje i izvjesne tekoena putu ravnopravnosti lanova tima, koje su esto vie izraz subjektivnih stavova.Tako npr.razlike u nivou kolske spreme mogu uticati da se stvori shvatanje o viim i niim lanovima tima,

mada objektivno i oni sa niim stepenom obrazovanja mogu biti dobri strunjaci u svojoj oblasti kao i oni sa viim.Od rukovodioca tima zavisi u velikoj mjeri da li e se ovakva atmosfera savladati.

Osnovni lanovi tima u veini ustanova su: psiholog, pedagog, socijalni radnik, defektolog, pravnik, ljekar. Da bitim mogao raditi u plenarnom sastanku potrebno je da svaki lan proui klijenta sa svog aspekta, a poslije togalanovi dre plenarni sastanak na kome svaki lan iznosi ono do ega je doao u svom prouavanju. Poslije togalanovi tima diskutuju o svim aspektima problema, nakon ega se donosi zajedniko miljenje oproblemu (dijagnoza) i zajedniki se usvajaju mjere za rjeavanje problema(terapija).

Vana karakteristika timskog rada jeste njegova organizacija. Dobrom organizacijom struni tim postie optimalnerezultate, koji daleko nadmauju pojedinani uspjeh svakog uesnika. Takvom organizacijom strune snage timausmjeravaju se i na taj nain se postiu kvalitetni rezultati.

U razradi metodskih elemenata timskog rada postavlja se nekoliko pitanja kao:

a.) Koje metode, metodske postupke i tehnike rada primjenjuju pojedini lanovi tima. b.) Kako struni tim organizuje svoj rad.c.) Koje su faze rada strunog tima.d.) Kako se rukovodi strunim timom i dr.

Rad tima odvija se u tri faze:

a.) Zajedniki prethodni sastanakradi utvrivanja zadataka svakog lana i tima kao cjeline.

b.) Nakon toga dolazi samostalni, individualni rad svakog lana tima radi prikupljanja podataka (psiholokaispitivanja i testiranja, ljekarski pregledi i analize ranijih pretraga, prouavanje dokumentacije, intervju,

prouavanje okoline).

c.) Plenarni sastanakna kome se daje i donosi zajedniko miljenje i nalaz o sluaju kao i mjere koje trebapreduzeti u daljem tretmanu.

Svaki lan tima ima jasne i konkretizovane zadatke. Tim ustvari radi tek onda ako postoje zajedniki sastanci nakojima svi lanovi diskutuju o sluaju i donose zajednika rjeenja. Konsultacije meu lanovima tima mogu da seodravaju i van sastanka ukoliko se za to pojavi potreba. Kao to vidimo, timski rad moe veoma efikasno posluitiostvarivanju naih ciljeva i zbog toga socijalni radnik mora biti propagator timskog rada.


8/24


WWW.STUDOMAT.BA 8

Odstupanje od prosjenog u fizikom i psihikom statusu linosti pojedinca!

Rad sa klijentom poinje sa zahtjevom za pomo pri emu nastojimo da saznamo ta je dovelo do problema. Naosnovu razgovora moemo stei izvjesno miljenje o odstupanju od prosjeka, o ugroenosti klijenta u nekompogledu.

Ustanovljavanje zdravih elemenata kod klijenta i okoline i utvrivanje pravih mogunosti rjeavanja, odnosnoodstranjivanja negativnih stanja treba da bude na glavni zadatak. Da bi to podtigli moramo ustanoviti: Podruje odstupanja, Stepen odstupanja, Zdrave elemente klijenta i okoline na kojima bi mogli zasnovati na rad na saniranju stanja socijalne potrebe.

Odstupanje od prosjenog u fizikom statusu linosti pojedinca

Kao odstupanje od normalnog u fizikom pogledu smatraemo sve sluajeve invalidnosti tj.ometenosti u fizikomrazvoju, kako je to regulisano u Pravilniku o otkrivanju, razvrstavanju i evidentiranju djece i omladine ometene u

razvoju, kao i Zakonu oinvalidsko penzionom osiguranju (gluha i teko nagluha djeca i omladina sa kombinovanimsmetnjama, invalidi rada, invalidi rata itd.).

Odstupanje od prosjenog u psihikom statusu linosti pojedinca

Poznavajui osnovne karakteristike psihikog razvoja linosti socijalni radnik takvu linost uvrtava u odgovarajuudobnu skupinu i tu linost uporeuje sa dobnom skupinom kojoj pripada. Analizirajui ponaanje klijenta uodreenim situacijama utvrdit emo da li je njegov psihiki status prosjean u odnosu na njegovu dobnu grupu ilise zapaaju neka odstupanja. Na osnovu poznavanja psihologije socijalni radnik nastoji da prepozna eventualnoodstupanje od prosjenog dok stepen odstupanja preputa ispitivanju psihologa.

Poznato je da se odstupanja od prosjeka manifestuju kroz pojedine oblike nedovoljne mentalne razvijenosti (lako

umjereno, tee i teko retardirani) kao i kroz razne oblike psihikih poremeaja (neuroze, psihoneuroze, psihoze,postratni sindrom i dr.).

Odstupanje od prosjenog u socijalnom statusu klijenta

Najtee jeutvrditi odstupanje u socijalnom statusu linosti u jednoj sredini. ovjek pojedinac aktivno uestvujekao stvaralac u drutvenom ivotu u odreenoj sredini i prema tome ne moemo ga izdvajati od sredine u kojoj jeivio i djelovao. ovjek se razvijao pod uticajem svoje sredine i svojih dispozicija, pa ga moramo posmatrati ukompleksu svega onoga to ga ini kao linost. Da bismo utvrdili odstupanje na socijalnom planu, moramo znatikojoj grupi pripada klijent i kakav status zauzima u odreenoj grupi. U vezi sa ovim socijalni radnik mora

posjedovati dovoljno znanja iz sociologije i socijalne patologije kao i zakonitosti naeg drutvenog razvitka.

to se tie porodice Prosjean graanin prihvata norme da se porodica zasniva na uzajamnom pomaganju u radu,na uzajamnom potovanju i ljubavi i zajednikoj brizi u vaspitanju zajednike djece. Ako uporeujemo pojedinesluajeve sa ovakvim opte prihvaenim drutvenim mjerilima, omda emo moi najbolje utvrditi da li se u jednomkonkretnom sluaju radi o odstupanju od normalnog i obratno u kojoj mjeri i u emu se manifestuje to odstupanje.

Odstupanje od prosjenog u ekonomskom statusu klijenta


9/24


WWW.STUDOMAT.BA 9

Sa ekonomskog (materijalnog) stanovita smatra se da je jedan klijent prosjean ako je u stanju da svojim radomosigura uslove za osnovne ivotne potrebe. Prosjean ovjek je zaposlen i privreuje prema svojim sposobnostimai ima stalne prihode pod pretpostavkom da te prihode stie na drutveno dozvoljen nain.

Ako neko stie prihode na drutveno nedozvoljen nain to nije normalno. Neprosjenost u materijalnom pogledulako se utvruje. Kao kriterij za to nam slui i najnii lini dohodak utvren u Federaciji. Pri njegovom utvrivanju

moramo voditi rauna o postojeim razlikama koje se sastoje u materijalnom poloaju graana, zasnovanim naekonomskom poloaju pojedinih kantona i krajeva.

Kad smo analizirali sva podruja odstupanja i utvrdili na kom se podruju javlja odstupanje onda nam predstojizadatak da na osnovu toga svrstamo stranku u odgovarajuu kategoriju i pris tupimo daljem prouavanju sluaja.

Znaaj prouavanja historije klijenta!

U socijalnom radu s pojedincem esto je neophodno poznavati prolost, jer ta prolost moe biti uzrok sadanjihproblema. Historija ivota je obnavljanje procesa interakcije vanjskih uticaja, unutranjegdoivljavanja i vlastite aktivnosti pojedine linosti u prolosti.

Historiju ivota ne ine samo dogaaji. Za socijalnog radnika takoe su znaajni osjeanja i stavovi klijenta o tim

dogaajima, njegove reakcije na njih jer se ta osjeanja i te reakcije ponavljaju u ivotu pojedinaca u razliitimdogaajima pa se iz njih mogu sagledati stalnije crte karaktera stranke.

Posljedice oivljavanja prolosti nisu uvijek prijatne, jer se u nekim sluajevima mogu oivjeti traumatini doivljajiiz prolosti. S druge strane svako eli da nelagodne dogaaje potisne iz svijesti, pa se insistiranjem da se o timdogaajima pria u nekim sluajevima mogu izazvati neprijatne posljedice.

Socijalni radnik treba da zna ta da zahvati iz historije klijenta. Prouavanje historije ivota korisno je samoonoliko koliko doprinosi boljem upoznavanju i objanjavanju sadanjeg problema. Klijenta moramo pripremiti utolikoj mjeri da on sam iznosi dogaaje koji e doprinijeti rjeenju problema. Iznoenje historije ivota predstavlja iodreenu terapiju. Ve prvi razgovor koji vodimo sa klijentom moe nam posluiti kao putokaz u kome emopravcu usmjeriti na rad. Sluajevi koji nam nameu potrebu prouavanja historije ivota su sluajevi u kojimaproblem lei u samom klijentu i to u takvom kakav je on sada, a gdje pretpostavljamo da bi upoznavanjemprolosti klijenta mogli objasniti njegove tekoe i pomoi mu u rjevanju problema.Hronoloko prouavanje historije ivota klijenta!

Postoji vie naina prouavanja historije ivota. Jedan od najee primjenjivanih jestehronolokoprouavanje.To znai da zahvatamo sve dogaaje iz ivota klijenta od roenja pa do situacije kada je klijentupotrebna pomo. Ovde se zadravamo na karakteristikama psihikog, fizikog i socijalnog ivota klijenta. Pri tomese namee kao potrebno da socijalni radnik poznaje sve etape razvoja linosti u pojedinim fazama ivota.

Hronoloko prouavanje historije ivota sastoji se od sljedeih etapa:

a.) identifikacije sluaja,b.) upoznavanje faze ranog djetinjstva,

c.) upoznavanje faze predkolskog uzrasta,d.) upoznavanje faze osnovno-kolskog uzrasta,e.) upoznavanje faze drugog stepena kolovanja,f.) upoznavanje faze vieg i visokog stepena obrazovanja,g.) upoznavanje faze psihike zrelosti i ukljuivanja u proizvodni i drutveni ivot,h.) upoznavanje faze starosti.

a)Identifikacija slucaja-pocinje upoznavanem sa osnovnim podacima o klijentu. Nakon toga nastojimo saznati u

cemu je sustina problema kod klijenta i u kom se stepenu razvoja taj problem nalazi.


10/24


WWW.STUDOMAT.BA 10

b) Faza ranog djetinjstva traje do navrsene trece godine zivota. Za socijalnog radnika je vazno da prouci socijalne

prilike i socijalni status djeteta. U tom smislu on istrazuje da li je dijete rodjeno u braku, da li je ostalo bez roditelja

, kakav je higijenski i kulturni nivo porodice,kakav je materijalni polozaj porodice i sl.

c) Predskolski period je veoma znacajan za razvoj licnosti djeteta, jer se u tom dobu udaraju temelji buducoj

licnosti. Porodica u tom pogledu ima znacajnu ulogu posto se pod uticajem porodice dijete formira i razvija kaolicnost. Proucavanje predskolskog perioda posluzit ce socijalnom radniku da utvrdi da li su se i u kojoj mjeri mogli

pojaviti u ovom periodu uzroci koji bi imali bitnog utjecaja na dalji razvoj licnosti.

d) Osnovno skolovanje obuhvata period od 7 do 15 godine. Kada proucavamo ovaj period treba da obratimo

paznju na teskoce koje se pojavljuju u fizickom, psihickom i socijalnom razvoju djetea.

e) Po zavrsenoj petnaestoj godini dijete stupa u novu fazu mladalastva. Socijalni radnik treba da dobro poznaje

kakva se odustpanja mogu pojaviti u ovoj fazi, jer se u ovom dobu oblikuju kvaliteti licnosti.

f) Izbor poziva jedan je od krupnih dogadjaja u zivotu svake licnosti. Nepravilan izbor poziva koji ne odgovara

interesima, zeljama i sposobnostima i psihofizickim mogucnostima licnosti, moze da ostavi veoma teske tragove u

daljem razvoju mladog covjeka. S obzirom na znacaj ovog problema potrebno je blagovremeno izvrsiti

profesionalno usavrsavanje i orijentisanje omladine i njihovih roditelja.

Takodjer, u ovom periodu pojavljuju se interesovanja za pojedine probleme kao npr.: interes za politiku, za

drustveni zivot itd. Proucavajuci proslost treba se upoznati sa tim kakav je bio uticaj sredine na licnost u tom

periodu,i u kojoj je mjeri taj uticaj imao znacaj za razvoj licnosti.

Teznja za emancipacijom je jedna normalna pojava socijalnog osamostaljivanja. Teznja ka osamostaljivanju se

javlja veoma rano. Emancipacija je saznanje da li je licnost zrela i sposobna za samostalan zivot. Pri proucavanju

teznje za emancipacijom treba da obratimo paznju na polozaj licnosti u obitelji, odnose u porodici i stav porodice

prema licnosti koja se zeli emancipovati.

g) Faza zrelosti obuhvata doba kad licnosti postaje psihicki, fizicki i socijalno zrela. Socijalne radnike interesuje

kakve su posljedice tog odstupanja u porodici, u socijalnim odnosima licnosti, u polnim odnosima, u braku i kako

se to stanje odrazava na materijalni i drugi polozaj licnosti i porodice.

h) Faza starosti je posljednja faza u proucavanju historije zivota. Pri proucavanju ove faze trebamo posebnu

paznju obratiti na to kako se izvjesna negativna stanja u koja dolazi klijent odrazavaju na psihicki, fizicki i socijalni

status.

Retrospektivno prouavanje historije ivota klijenta!

Drugi nain prouavanja historije ivota jesteretrospektivno prouavanjetj.prouavanje hisotrije od dogaajakoji je klijenta doveo u nepovoljno stanje pa unazad dok ne doemo do uzroka nastajanja sluaja.

Ovakav nain prouavanja historije ivota moemo primjeniti u rjeavanju lakih sluajeva, a kad je rije o teim i

sloenijim sluajevima, onda se sluimo hronolokim nainom prouavanja.

Primjer: Javni tuilac trai podatke, odnosno izvjetajo maloljetniku starom 15 godina koji je poinio nekolikoprovalnih kraa, pa je registrovan kod organa MUP-a, kao poinilac krivinih djela. Tuilatvo trai podatke odcentra i miljenje centra o ovom sluaju. Socijalni radnik uspostavlja kontakt sa porodicom maloljetnika kako biutvrdio postojee stanje i uzroke za takvo njegovo ponaanje. On saznaje da je maloljetnik roen u zdravoj isreenoj porodici intelektualaca.

Otac maloljetnika poginuo u saobraajnoj nesrei kada je djeaku bilo 12 godina. Nakon godinu dana djeakovamajka se preudala. Neto poslije toga dijete postaje povueno u sebe i izbjegava drutvo. Djeak je ubrzo poslije


11/24


WWW.STUDOMAT.BA 11

toga otiao kod bake (oeve majke), jer nije mogao da podnosi drugog ovjeka sa majkom, postao je ljubomoranna malog brata koga je njegova majka rodila sa drugim muem. Kod njega se poelo razvijati saznanje o izdajimajke prema njegovom ocu.

Prema ouhu je bio neprijateljski raspoloen, to je sve uticalo na njegovo sadanje stanje. Kada je prouiocjelokupnu situaciju, socijalnom radniku je postalo jasno da se uzroci za sadanji poloaj maloljetnika nalaze u

uslovima pod kojima je on ivio od smrti njegovog oca, pa e historiju ivota prouavati u tom sluajuretrospektivnim putem.

Proucavanje okoline klijenta (uza i sira okolina)

Zadatak upoznavanja okoline je jedan od vaznih postupaka u procesu proucavanja slucaja. To znaci da u pravilu

moram proucavati sredinu gdje klijent zivii radi, kao i tamo gdje se vaspitava i obrazuje. Proucavanjem sredine mi

dolazimo do niza podataka o tome gdje klijent zivi i pod kakvim uslovima. Sve ono sto nam klijent ili neka druga

osoba kazu mi prihvatamo uslovno i sa izvjesnom rezervom jer ne znamo da li su podaci istiniti i tacni.

Cilj upoznavanja sredine

-je da sami upoznamo konkretnu sredinu,da uocimo odnose izmedju klijenta i sredine, i da saznamo uticaje koje

sredina ima na klijenta i obratno. U proucavanju sredine treba da upoznamo polozaj klijenta u sredini, negativnastanja, uzroke takvih negativnih stanja, pozitivne odnose, odnos sredina-klijent, kao i to u kojoj mjeri mozemo

mobilisati sredinu u rjesavanju doticnog problema. U tom proucavanju takodjer treba upoznati ekonomski,

drustveni i kulturni nivo sredine.

Okolinu uvijek posmatramo sa znanjem i po mogucnosti na poziv zainteresovanog klijenta. Najbolje je da klijent

sam pozove socijalnog radnika u kucu, a ovaj treba da objasni zasto bi zelio da je posjeti. Posjetu sredini

pripremamo metodicki i u vezi sa problemom klijenta.

Proucavanje obitelji i savremena gledanja na obitelj

Ako zelimo objektivno i svestrano upoznati porodicu moramo prije svega da znamo kakvo je gledanje na porodicu

u savremenom drustvu. Socijalni radnik mora, da poznaje savremenu porodicu, kako bi mogao upoznati stanje u

konkretnoj porodici i uporedjivati to sa porodicom u nasem drustvu. Takodjer, socijalni radnik treba da poznaje

veliku vrijednost cvrste, emocionalno zdrave i povezane porodice, kao temelja svakom pojedincu za njegov zdrav i

pravilan razvoj.

ta socijalni radnik prouava u porodici klijenta?

Prije svega treba upoznati ekonomski, drutveni i kulturni nivo porodice.U tu svrhu treba posmatrati susjedstvokue, veliinu i opremljenost stana, njegov vanjski izgled, broj lanova porodice i slino. U prouavanjumaterijalnog stanja porodice socijalni radnik treba da obrati panju na neke vrlo vane momente. Tako on treba dautvrdi ukupne prihode porodice i nain obezbijeenja tih prihoda (radni odnos, poljoprivredni odnos, proizvodnja,penzija itd.).

Kao najvaniji pokazatelj materijalnog stanja porodice moramo upoznati strukturu porodinog budeta tj.kako seukupni prihodi koje porodica ima, rasporeuju. Pri tome emo upoznati koliko porodica odvaja za podmirenje reijai ostalih obaveznih davanja i sl., koliko troi na hranu, oblaenje, kolovanje djece i sl. Tek kad to uspijemo saznatidobiemo pravu sliku materijalnog stanja porodice.

Spoljni izgled stana takoe je vaan pokazatelj materijalnih prilika i kulturnog nivoa porodice. Pitanju ishranetakoer emo pokloniti panju. Takoer treba utvrditi da li klijent ili neki lan porodice boluje od neke bolesti i odkoje, te kakve su socijalne, materijalne i druge posljedice toga.Socijalni radnik ispituje vanjske okolnosti, i dok to


12/24


WWW.STUDOMAT.BA 12

ispituje njega interesuje unutranja atmosferau porodici. Unutranja atmosfera porodice manifestuje se prijesvega u emocionalnoj povezanosti i sreenosti porodice.

Vrlo vano pitanje je vaspitanje djece: da li roditelji vode rauna o vaspitanju djeteta ili su prema tomeindiferentni, da li djecu vaspitavaju suvie strogo ili je reim u porodici suvie blag i popustljiv. Nekada je potrebnoda upoznamo sredinu koja zamjenjuje porodicu kao to je rodbina gdje je dijete smjeteno trenutno, a u nekim

sluajevima i drugu porodicu, ako je dijete smjeteno u takvu porodicu ili dom.

Socijalni radnik mora biti sposoban da iz ponaanja i naina izlaganja pojedinih lanova porodice moe i umijesaznati cjelokupnu unutranju atmosferu u porodici. Na kraju socijalni radnik ocjenjuje aktivnost itave porodice injenu drutvenost u odnosu prema drugim ljudima ili prema drutvu izvan uskog porodinog kruga.

Kako upoznajemo obitelj klijenta (metodski postupci)?!

Socijalni radnik mora biti svjestan da je posjeta porodici klijenta takav zahvat u porodinu intimnu sredinu koji kodljudi iz te sredine moe prouzrokovati niz neprijatnosti. Zato porodicu treba posjeivati samo uz njegov pristanak iliuz njego poziv, to je jo bolje. Porodicu upoznajemo u njenom domu u razgovoru sa pojedinim lanovimaporodice i zapaanjem svega onoga to ne moemo saznati putem razgovora. Ako nemamo dovoljno vremena zarazgovor treba najprije da razgledamo vanjski izgled pojedinih lanova kao i vanjski izgled stana. Prije poetka

razgovora treba objasniti razloge posjete. Dranje socijalnog radnika treba da je neusiljeno i prirodno, bezsamoisticanja i stavljanja sebe u prvi plan.

Porodica je zajednica ljudi raznih dobi uzrasta. Socijalni radnik treba da prihvati sve lanove porodice jednako i dasa svim jednako sarauje, uvijek i u svim sluajevima. Za njegov budui rad moe biti veoma nezgodno ako sestavi na stranu jednog od lanova porodice. U porodici alkoholiara ne trbea zauzimati stanovite onih lanovaporodice koji osuuju alkoholiara sve dok ne saznamo kada je, zato, i kako alkoholiar poeo piti.

Postavlja se pitanje kako e socijalni radnik prii upoznavanju porodice.Osnovni metodski postupcikojima e se sluiti jesu posmatranje i razgovor. Pod posmatranjem podrazumijevamo plansko, organizovano i sa

jasno odreenim ciljem posmatranje porodine sredine. Porodica je sloena socijalna grupa za ije upoznavanjetreba dosta umjenosti, sposobnosti i znanja. Posmatranjem emo dobiti neke veoma vane podatke i saznanja oporodici kao: izgled pojedinih lanova porodice, njihovo dranje, odnos prema drugima, itd.Na taj nain emo doido nepobitnih (objektivnih) injenica, koje e imati velikog znaaja za kasniji rad sa klijentom i njegovomporodicom, postupka koji nazivamo socijalni rad s obitelji. Intenzivan rad s porodicom istovremeno je i preventivni

rad, jer radei sa roditeljima i pomaui porodicu u rjeavanju brojnih pitanja porodicu uvamo od tekih hroninihsluajeva i na taj nain doprinosimo smanjenju socijalnih problema u drutvu.Socijalni izvidi

Postoje situacije kada mi izvjesne zahvate u sredini klijenta moramo preduzimati, a da on sa tim nije saglasan. Ovo

se odnosi na slucajeve alkoholicara, roditelja koji zanemaraju vaspitanje svoje djece, koji zlostavljaju clanove svoje

porodice itd. Ovi ljudi obicno odbijaju ne samo saradnju sa socijalnim radnikom ili sa bilo kojim drugim, vec i

prihvatanje bilo kakve pomoci. Ako naidjemo na ovakav otpor i odbijanje saradnje, onda je potrebno da pridjemo

specificnom proucavanju okoline koju nazivamo socijalnim izvidima. Izvidi koje preduzima socijalni radnik bez

znanja klijenta opravdani su samo onda kada klijent svojim vladanjem ugrozava okolinu, pa se moraju upotrijebiti

takve mjere na koje se klijent sam nece odluciti. U tom slucaju socijalni radnik ce posjetiti susjedstvo, aktiviste udrustvenim organizacijama i preduzeca, kako bi zajednickom akcijom doveli do rjesavanja konkretnog problema.

Sinteza svih cinjenica

Citavo proucavanje problema klijenta i njegove uze okoline dobiva svoj smisao tek onda ako pomaze socijalnom

radniku da svom klijentu pruzi adekvatnu pomoc u saniranju stanja i rjesavanju problema. Put ka tome je i

postupak koji oznacavamo kao sintezu svih cinjenica a koja obuhvata: odredjivanje problema ( socijalna

dijagnoza), ocjenu klijenta i okoline (evaluaciju klijenta i okoline) i misljenje kako se problem moze rijesiti (


13/24


WWW.STUDOMAT.BA 13

prognozu). Odredjivanje problema treba da odgovori na sljedeca pitanja: u cemu je problem koji je doveo klijenta

u nepovoljno stanje i kako socijalni radnik gleda na problem.

ta je socijalna dijagnoza i kako socijalni radnik dolazi do socijalne dijagnoze?

Odreivanje problema u radu sa pojedincem u strunoj terminologiji se oznaava kao socijalnadijagnoza. Socijalna dijagnoza je ustvari rezultat loginog procesa aktivnosti socijalnog radnika sa ciljem daustanovi sutinu problema. Socijalni radnik ustanovljava u emu je problem klijenta misaonim procesom, zatimproblem definie kratkim i kondenzovanim reenicama i na taj nain ustanovljava socijalnu dijagnozu kao naprimjer: Majka je nezaposlena i sama ne moe izdravati sebe i svoga sina. Sada troi posljednju mjesenu platukoju je dobila na posljednjem radnom mjestu i sl.

Socijalnom dijagnozom potrebno je problem zahvatiti u cjelini i u svim njegovim aspketima. Da bi mogli postaviti

takvu socijalnu dijagnozu potrebno je znati injenice. Poznavanje injenica postavlja se kao uslov za postavljanjedijagnoze.

Kako dolazimo do socijalne dijagnoze?

(Definicija): Socijalna dijagnozaje struni nalaz socijalnog radnika koji imaza cilj da to potpunije i preciznijedefinie problem klijenta.Na osnovu dijangostikog miljenja, do koga socijalni radnik dolazi ralanjivanjeminjenica i njihovim meusobnim povezivanjem, dolazimo do definisanja problema.Dijagnoza treba da odgovorina pitanje o emu je sutina problema. Ako dalje nastavimo nas e logiki put dovesti do toga kakose sluaj moe okonati, pa time dolazimo do prognoze.

U davanju dijagnoze moramo voditi rauna da se radi o drutvenom problemu gdje su uzroci i posljedice povezani,isprepleteni, gdje je teko okonati one bitne injenice koje treba da izdvojimo za rjeavanje sluaja. Da bi seizbjegla subjektivnost socijalnog radnika, socijalni radnik svoje miljenje ne bi trebao bazirati samo na svomvlastitom miljenju,potrebno je da je to miljenje odraz strunog zahvatanja problema.

Kako e socijalni radnik postaviti socijalnu dijagnozu?

Konstatacije, injenice i zabiljeke o klijentu i njegovoj okolini socijalni radnik uporeuje sa poetnim zahtijevomklijenta ili prijavom, kako bi ustanovio da li je klijent svoj problem u poetku pravilno ocijenio i da li su prijedlozi zarjevanje problema u saglasnosti sa utvrenim stanjem. Pri ovome socijalni radnik ujedno vri i ocjenu klijenta.

Pri davanju socijalne dijagnoze klijenta uvijek posmatramo u jednoj odreenoj, konkretnoj situaciji i zbog togauvijek treba da utvrdimo kakvo je njegovo konkretno stanje. Postavljanje dijagnoze je progresivan rad. On se

odvija u kontinutietu uporeivanja stanja, injenica i razjanjavanja nastalog problema. Socijalna dijagnoza nijestatina, jer je upravo zbog njene zavisnosti od naeg saznanja o problemu podlona promjenama.

Da bi socijalni radnik mogao istraiti jedan problem i dati strunu ocjenu o tom problemu on prije svega mo raraspolagati solidnim znanjem. On treba da zna ta se u drutvu smatra drutveno prihvatljivim, normalnim iprosjenim, da zna cijeniti ta drutvo prihvata kao normalno, a ta je sa drutvenog gledita nenormalno i

neprosjeno. On mora poznavati psihologiju linosti.

Meu brojnim kriterijumima uspjenog dijagnosticiranja mogli bi navesti sl jedee:

1.) socijalna dijagnoza se mora odnositi na vrijedne ciljeve ( na primjer, maloljetnik e svoju sposobnost moinajbolje usmjeriti u tehnikim aktivnostima),2.) dijagnoza mora biti objektivna, tj.mora biti zasnovana na neprikosnovenim injenicama,3.) dijagnoza mora biti pouzdana,

4.) dijagnoza mora biti zasnovana na tanim podacima,5.) dijagnoza mora biti adekvatna i potpuna,


14/24


WWW.STUDOMAT.BA 14

6.) dijagnosticiranja moraju vriti adekvatno osposobljeni strunjaci.

Ocjena klijenta i njegove okoline ( evaulacija slucaja)

Evaulacijom odgovaramo na sljedeca pitanja:

a) Kako klijent ocjenjuje svoj problem, situaciju i svoje stanje socijalne potrebe.

b) Veoma je vazno da socijalni radnik moze ocijeniti da li je klijent spreman na saradnju i da li zeli ucestvovati urijesavanju svojih teskoca i da li pri tome prihvata odgovornosti i obaveze koje me namece svakodnevni zivot.

c) Slijedeci momenat koji socijalni radnik treba da ocijeni da li je klijent sposoban da ucestvuje u rjesavanju svog

problema s obzirom na njegovo fizicko, psihicko i socijalno stanje, uzrast i godine starosti.

d) Bitno pitanje covjekovog uspjesnog funkcionisanja jeste njegova odgovornost prema sebi, drugima i zivotu.

e) Vazno je prosuditi karakterne osobine klijenta

f) Emocionalno-voljne osobine klijenta

g) Nuzno je pravilno ocijeniti analizu okoline i njen uticaj na klijenta, da li okolina prihvata ili odbacuje klijenta.

h) U kojoj mjeri klijent suprostavlja saradnju sa okolinom, kakav je kvalitet te saradnje ili je saradnja iskljucena i

opterecena brojnim teskocama

i) Kao veoma vazno u evaulaciji jeste i ocjena da li je okolina sposobna i spremna da ucestvuje u rjesavanju

problema klijenta.

Evaulacija licnosti mora biti objektivna i realna, zato u nekim slucajevima i negativna. Ocjenom okoline socijalniradnik odgovara na pitanje kakvi uslovi postoje u okolini u cilju rjesavanja problema. Da li okolina pravilno

razumije i ocjenjuje teskoce klijenta, da li mu pomaze da ih otkloni i sl.

Prognoza (misljenje o mjerama)

Kad smo dali ocjenu klijenta i okoline, dolazimo da sljedece faze, a to je prognoza ili misljenje o mogucnostima

rjesavanja problema. Misljenjem sto ga dajemo na odredjenom razvojnom stupnju saradanje sa klijentom, on

odgovara na pitanje sta treba uciniti u toj fazi kako bi rijesili sadasnji problem. Misljenje socijalnog radnika treba

da obrazlozi koje bi mjere bile najadekvatnije i najprihvatljivije u konkretnom slucaju. Prognoza socijalnog radnika

predvidja kako ce se problem dalje odvijati i sta treba preduzeti da bi se problem rijesio. Mi na osnovu date

prognoze, kao i ocjene predvidjamo mjere za rjesavanje koje su zasnovane na nasem poznavanju slucaja.

Prognozom se priblizavamo konacnom rjesenju slucaja.

Socijalna anamneza i izrada socijalne anamneze!

Nakon cjelovito prouenog problema i prikupljenih svih relevantnih injenica socijalni radnik pristupa izradicjelovitog izvjetaja koga nazivamo socijalna anamneza.(Definicija): Socijalna anamnezaje struni nalaz socijalnog radnika o sluaju, iscrpna analiza sluaja zasnovanana sakupljenim injenicama i impresijama u fazi prouavanja klijenta i njegove okoline.

Nije mogue unaprijed rei kada e socijalni radnik objediniti sabrane injenice u anamnezu. Svakako to morauiniti najkasnije onda kada je upoznao historiju ivota klijenta i kada je upoznao njegovu okolinu. U toj fazi radamorao je doi do nekih zakljuaka. Anamneza vrijedi samo odreeno vrijeme i nju zato treba proirivati i

upotpunjavati u skladu sa razvojem klijenta i njegovog problema.

Socijalnom radniku stalno se obraaju drugi organi i ustanove ( sud,bolnica itd.) sa zahtjevom da im poaljeizvjetaj o odreenom klijentu.Isto tako se dogaa da moramo slati izvjetaj nekom strunjaku od koga smo trailimiljenje o klijentu (ljekaru, pedagogu, psihologu), ili je dotini strunjak lan drugog tima i mora timu datiizvjetaj o klijentu. I ovi izvjetaji obuhvataju odreivanje problema, ocjenu klijenta i njegove okoline i prognozu.

Izvjetaji to ih socijalni radnik alje drugim organima ili saradnicima moraju sadrati:1.) Izvod objektivnih konstatacija o klijentu i to:

Podaci za identifikaciju,


15/24


WWW.STUDOMAT.BA 15

Kako je klijent prikazao problem,Vani podaci iz historije ivota klijenta, Opis okoline i prilika u kojim klijent ivi, Opis radne aktivnosti klijenta,2.) Odreivanje problema (socijalna dijagnoza),3.) Ocjena klijenta i okoline (evaluacija),

4.) Miljenje socijalnog radnika (prognoza) o mogunostima rjeavanja problema.

Socijalna anamneza ne smije biti povrsna, bezbojna i jednolicna, nego treba da bude data zivo, jasno i pregledno.

Podaci se trebaju logicki interpretirati kako bi se dobio odgovor na pitanje zasto je problem nastao.

2-ga parcijala 1.) ta je socijalna terapija i kako dijelimo oblike pomoi kojepruamo klijentu u rjeavanju problema?Davanje dijagnoze, ocjene i prognoze i izrada socijalne anamneze, kao sveukupnost naih razmatranja u radu nasluaju nije samo sebi cilj. To ustvari predstavlja pripremu za jedan dugotrajniji i sistematski rad sa klijentom.

Uspostavljanjem socijalne dijagnoze i davanjem miljenja na zavrava se rad sa klijentom, jer poslije toga predstojiglavni dio posla, a to je pruanje pomoi ili, kako se u strunoj literaturi zovesocijalna terapija.

Miljenje koje dajemo uz socijalnu dijagnozu samo je stvaranje odreenog plana rada u datom trenutku.Pruanjepomoi, ili socijalna terapijaje dug proces, koji traje sve dok sluaj sa kojim smo radili nismo na odreeninain rijeili. Socijalna terapija ustvari predstavlja niz mjera i postupaka za rjeavanje socijalnog sluaja bilo da seradi o mjerama vezanim za klijenta ili za njegovu okolinu.

U rjeavanju problema nuno moramo voditi rauna o ovjeku kao socijalnom biu i o sredini u kojoj taj ovjektreba i dalje da ivi i radi. Pomo koju pruamo klijentu veoma je raznovrsna i ovisna o svakom konkretnomsluaju. Ona se odnosi na utvrivanje raznih oblika praktine pomoi klijentu koji sam ne moe da savlada tekoeu odreenim situacijama, ali na takav nain da se linost u najveoj mjeri angauje i sve njene potencijalnesposobnosti i snage iskoriste kako bi postigli osnovni cilj gdje god je to mogue a to je ukljuenje klijenta u

normalan ivot zajednice.

Svi ti oblici pomoi koje pruamo klijentu u rjeavanju problema razvrstavaju se u tri grupe i to:

1.) Socijalna davanja (novana i naturalna) i injenja (usluge socijalnog rada).2.) Rad sa okolinom klijenta koju nazivamo indirektnom terapijom.

3.) Rad sa samim klijentom koji oznaavamo kao direktni oblik terapije.

2.) Terapeutski rad sa porodicom klijenta!

Na rjeavanju problema klijenta u veini sluajeva nije dovoljno upoznati samo klijenta, jer nam je poznato da jesvaki sluaj nastao u korelaciji sredina-klijent. Zbog toga u rjeavanju nastale situacije treba da se upoznamo i saokolinom klijenta i da radimo na njenoj izmjeni i saniranju naroito tamo gdje je okolina jedan od uzroka nastalogproblema. Zbog toga, terapeutski rad sa okolinom klijenta spada u poseban oblik socijalne terapije. Rad s

okolinom klijenta neki autori nazivaju (posrednom) indirektnom terapijom.

Na psihiki razvoj i nae razvijanje u pozitivnu moralnu linost odraz je razvoja okoline, a isto tako razvoj okolineprotie pod naim uticajem. Struan i kvalitetan rad nuno pretpostavlja pored upoznavanja i rada na promjeniklijenta i upoznavanje i rad sa njegovom okolinom. Ovaj rad oznaavamo kao socijalni rad sa porodicom ion spada u temeljna pitanja socijalnog rada sa porodicom.

Socijalni rad sa porodicom predstavlja meusobno uslovljenu i povezanu djelatnost u individualnom socijalnomradu. Zapravo, pojedinca u stanju socijalne potrebe ne moemo posmatrati, prouavati, niti njegovo stanje


16/24


WWW.STUDOMAT.BA 16

rjeavati bez ukljuivanja u sve te faze i porodice kao i ire okoline. Svaki pojedinac se razvijao i rastao u uslovimakonkretnih porodinih odnosa koji su specifini za svako dijete i za svakog lana porodice.

Sve promjene koje se deavaju kod klijenta pod naim uticajima treba pripremiti i okolinu u kojoj klijent ivi ili eivjeti. Sa sigurnou moemo zakljuiti da ne moemo pomoi alkoholiaru ili vaspitno zaputenom maloljetnikusamo radom sa njima bez saniranja porodinih prilika i rada sa irom okolinom u kojoj treba da ivi. Terapiju

samog klijenta, pored socijalnog radnika, preduzimaju i drugi strunjaci, pedagozi, psiholozi, defektolozi, psihijatriitd. Meutim, terapija njegove okoline je preteno u djelokrugu socijalnog radnika i u najveem broju sluajevasamo e socijalni radnik raditi na terapiji okoline.

Rad sa okolinom obino se provodi u dva pravca:1.) zahvatanje sadanje sredine (okoline) u kojoj klijent ivi i radi i2.) zahvatanje i rad na pripremi nove sredine ukoliko se klijent u nju treba da vrati.

Rad sa okolinom u pravilu, poinje od porodice. Socijalni radnik mora poznavati ekonomski, drutveni i kulturninivo porodice klijenta. Zahtjev za ovim poznavanjem proistie iz potrebe da se upoznaju svi subjektivni i objektivniuslovi i momenti koji su uticali da klijent zbog odreenih razloga postane problem. Ovo je neophodno uteraputskom postupku zbog toga to e socijalni radnik rjeavati one probleme koji izviru i proizilaze iznepovoljnog poloaja porodice klijenta. Takvi problemi mogu biti razliiti i zato je i pomo koju socijalni radnik

prua za njihovo otklanjanje raznovrsna.

U rjeavanju problema u porodici moemo jasno sagledati dvije grupe problema i to:1.) uslovi ivota i rada alnova porodice i porodice kao cjeline2.) stanje pojedinih lanova i meusobni odnosi.

U rjeavanju prve grupe problema treba ii ovim redom: materijalno stanje porodice, troenje sredstava iraspodjela sredstava meu pojedinim lanovima porodice. Zatim dolaze stambeni problemi, ishrana i pomo uvoenju domainstva. Poslije toga rjeavamo probleme nezaposlenosti, a ukoliko to nije mogue onda nastojimoda se dodijeli materijalna pomo kako bi se stanje u porodici poboljalo.

Kada se radi o tekoj stambenoj situaciji socijalni radnik treba da sagleda kakve postoje mogunosti za rjeavanjeproblema. Ishrana je jedan od posebnih problema na ijem rjeavanju treba da radi socijalni radnik. U rjeavanjustanja u porodici vrlo vano mjesto zauzima zdravstveno stanje lanova porodice. Pomo socijalnog radnikaporodici bie naroito dragocjena u sreivanju meusobnih odnosa u porodici i stvaranju uslova za dubljuporodinu harmoniju.

Rad sa porodicom moe biti individualni i grupni socijalni rad. U praksi jo uvijek preovlauje individualni rad,mada grupni rad moe biti efikasniji. Grupni rad sa lanovima porodice moe se organizovati u porodici, a naroitou centru za socijalni rad gdje se moe zajedniki raditi sa vie roditelja koji imaju zajednike probleme. Principogledala kao i drugi fenomeni grupnog ivota mogu uspjeno doprinijeti rjeavanju esto veoma sloenihproblema. Za rad sa porodicom od socijalnog radnika se trae odreene osobine, a na prvom mjestu strunost,autoritet, zrelost i visok moral

3.) Terapeutski rad s klijentom (direktni tretman)!

Intenzivan rad sa klijentom je onda kada klijent ima takve probleme koje nije u stanju sam da rijei. Direktnaterapija kojom zahvatamo problem klijenta sadri u sebi niz postupaka kojima nastojimo rijeiti njegove probleme iotkloniti negativna stanja. Direktnom terapijom mi prije svega snaimo linost i stvaramo sposobnostrazumijevanja stanja u kome se linost nalazi. Na taj nain pomaemo klijentu da planira svoje odluke i da se


17/24


WWW.STUDOMAT.BA 17

osposobljava za samostalno odluivanje. Ovi se zadaci ostvaruju postupno i sistematski, poevi od prvograzgovora sa klijentom.

Terapeutski rad sa klijentom moemo podijeliti u tri faze:1.) poetnu,2.) srednju,

3.) zavrnu.

Poetna fazaterapeutskog rada sa klijentom treba da bude usmjerena na stvaranje povjerenja izmeu socijalnogradnika i klijenta kao i na stvaranju i prihvatanju programa i plana mjera za rjeavanje sluaja. Socijalni radnikmora pronai put do klijenta, mora zadobiti njegovo povjerenje. Ukoliko ne uspije, uzaludna e biti sva naanastojanja u teraputskom radu s njim. U poetku terapeutskog rada treba postii da klijent shvati smisao i potrebustalnog i redovnog kontaktiranja sa socijalnim radnikom.

Na osnovu prouavanja postojee dokumentacije strunih slubi za socijalni rad, moemo zakljuiti da jeuspostavljanje obostranog povjerenja dosta teko. Proces resocijalizacije i rehabilitacije klijenta odvija se udirektnom kontaktu sa njim, kojim elimo usmjeriti njegovu linost u pravcu konstruktivnog ponaanja i ondamobiliui i druge iz njegove okoline aktivirati snage i sposobnosti na rjeavanju vlastitih problema. Smisaoterapeutskog rada sa klijentom je u organizovanom radu na odvajanju negativnih i na razvijanju pozitivnih strana

njegove linosti.

Zadatke klijentu treba jasno odreivati i nanjihovom izvrenju dosljedno insistirati. Dokle god je klijent predsocijalnim radnikom zatvoren i neiskren ne moemo mnogo oekivati od naeg rada s njim. Smatra se da bi sekontakti izmeu socijalnog radnika i klijenta trebali odravati najmanje jednaput u 15 dana. U poetku kontakti irazgovori moraju biti ei, a u daljem provoenju tretmana oni se mogu postepeno smanjivati, ali nikako toliko dase izgubi uvid u rad i aktivnosti klijenta.

U toku rada sa klijentom nenametljivo treba da upoznamo njegova interesovanja, elje i planove, emocionalnuzrelost i stabilnost i da postepeno radimo na otklanjanju negativnih i formiranju pozitivnih crta linosti.Osnovniinstrumenti terapeutskog rada sa klijentom jesu terapeutski razgovor i savjetovanje, koje je u znatnoj mjeri

socioodgojni proces. Razgovorom pomaemo klijentu da razmilja o svom problemu i o takvim rjeenjima koja suprihvatljiva i koja e moi sam ostvariti.

Razgovori koje socijalni radnik vodi sa klijentom imaju u izvjesnoj mjeri psihoterapeutski karakter jer zadiru u

prolost pa takav razgovor socijalnog radnik zahtjeva dobro poznavanje psihologije i srodnih nauka i dobruvjetinu u voenju razgovora.

4.) Terapeutski intervju!

U neposrednom terapeutskom radu sa klijentom primjenjujemo poseban oblik razgovora: terapeutski intervju.

Kao jedan od oblika intervjua pretpostavlja posebno stanje kod klijenta koje nalae njegovu primjenu. Terapeutskiintervju najprije se javio u medicini kada se lijeenjem nastojalo zahvatiti i one dimenzije koje se odnose na

socialni, emocionalni i drugi ivot linosti.

U nekim sluajevima i socijalni radnik e takoe moi koristiti ovu vrstu razgovora u ispravljanju negativnihshvatanja i navika kod klijenta. Meutim, kada je klijent psihiki nerazvijen ilioteen, kada ispoljava neurotinetendencije i poremeaje onda je potrebna prije svega direktna psihoterpaija koju primjenjuju drugi strunjaci(psiholozi, psihijatri, itd.).

Terapeutski intervju moe se organizovati na bazi prouavanja ivota, i prouavanja okoline klijenta. Razgovor ohistoriji ivota u velikoj mjeri moe da doprinese izmjeni odreenog stanja, jer kroz obostranu aktivnost klijenta isocijalnog radnika u toku iznoenja historije ivota, on postaje svjestan odakle potie njegovo sadanje stanje i


18/24


WWW.STUDOMAT.BA 18

tekoe i gdje lee uzroci sadanje situacije. Kada klijent u razgovoru sa socijalnim radnikom oivljava svoje ranijedoivljaje i kada sam uz pomo socijalnog radnik upoznaje odbrambene mehanizme u prolosti, onda to u velikojmjeri ima oblik terapije.

Racionalno obrazlaganje sloenih osjeaja moe shvatiti samo emocionalno uravnoteena linost, koja ima takveintelektualne sposobnosti da e moi nae obrazlaganje razumjeti i prihvatiti. U toku ovakvog razgovora gdje

klijentu obrazlaemo i analiziramo njegovo stanje, on postepeno treba da prihvati takva obrazloenja, to e mupostepeno pomoi da tekoama gleda u oi. Klijent se esto rjeava napetosti jo pri izlaganju svojih problema.Ali bez novih motivacija i impulsa sa nae strane on nijeu stanju da negativna osjeanja promijeni u pozitivna.

Iz prijanjih dogaaja i klijentovih reakcija na njih, on e moi da upozna one stalnije crte u njegovom karakterukoje e morati da ima u vidu pri usmjeravanju linosti, na kojima e morati bazirati svoju pomo oko uklanjanjaproblema. Iz razgovora sa klijentom socijalni radnik moi e procijeniti ta njega osjeajno zadovoljava, moeocijeniti njegovu osjeajnu stabilnost ili labilnost. Na osnovu svih ovih saznanja on e u toku voenja terapeutskog intervjua razgovor usmjeriti kako bi klijentu maksimalno pomogao.

Svojim klijentima socijalni radnik ne namee dunosti koje oni ne bi mogli ispuniti. On ih, nakon prvih skromnihuspjeha podstie kako bi razvio njihovu samosvjest. S tim u vezi moe se govoriti o raznim vrstama sublimiranihaktivnosti pri kojima klijent moe svoje drutveno ponaanje nadomjestiti drutveno korisnim i pozitivnim radom.

Terapeutskim razgovorom mi pokuavamo da klijenta orijentiemo na samog sebe kako bi ga osposobili daotklanja ono to mu smeta i predstavlja prepreku u njegovoj saradnji sa odreenom sredinom. Ovakav oblikneposredne terapije moe biti uspjean samo ako naie na odgovarajue razumijevanje i u okolini klijenta.

5.) Nabrojati terapijske modele socijalnog rada!

U teoriji a i u praksi socijalnog rada s pojedincem primjenjuju se i drugi modeli terapijskog rada. Pored

Rodersovog modela savjetovanja poznati su i u praksi se primjenjuju:

1.) Psihodinamska terapija koja za svoju osnovu ima psihoanalitiki pristup u rjeavanju problema pojedinaca;

2.) Bihejvioralna, iju osnovu ini teorija uenja pomou koje se neodgovarajue ponaanje pojedinacapokuava zamijeniti odgovarajuim, odnosno socijalno prihvatljivim;

3.) Kognitivna terapija- akcenat stavlja na znaaj zdravog razuma u ovjekovoj borbi sa ivotnim problemima.Jedno od stanovita ove terapije bazira se na uvjerenju da su psihiki problemi uslovljeni pogrenim shvatanjemstvarnosti;

4.) Getalt terapija- poiva na postavci Getalt psihologije da su doivljaji cjeline neto vie od zbira dijelova.

1.) Psihodinamska terapija za svoju osnovu uzima psihoanalitiki pristup u rjeavanju problema pojedinaca. Usvom izvornom znaenju psihodinamika je terapijski postupak. Kao i u svakoj drugoj terapiji rije je o postupkukoji koristi lini odnos izmeu terapeuta i klijenta. Specifinost psihoanalize kao terapeutskog postupka, jeste utome to je njen glavni cilj da dovede u svijest nesvjesne sadraje ponaanja i simptoma.

Psihoanaliza i socijalni rad- Psihoanalitika teorija imala je veliki i znaajan uticaj na teoriju i praksu socijalnograda. Neki istraivai razvoja socijalnog rada istiu da su 20-te i 30-te godine prolog stoljea bile obiljeene

psihijatrijskom poplavom, jer je psihoanalitika teorija bila jednosmjerna i zamrena. Drugi pak istiu indirektniuticaj psihoanalitike teorije na socijalni rad, jer terapeutski pristupi iz nje izvedeni nisu iroko primjenjeni uneposrednoj praksi socijalnog rada, ali je njihov indirektni uticaj bio veliki. U najirem znaenjupsihodinamska


19/24


WWW.STUDOMAT.BA 19

terapija oznaava posebnu vrstu uticaja jedne osobe na drugu koja se obavlja u uzajamno uspostavljenomdinamikom odnosu.

Prema shvatanju nekih autora psihodinamski orijentisana praksa socijalnog rada ukljuuje tri najvanijaaspekta: a.) Procjena podrazumijeva razmatranje klijentovih prolih i sadanjih naina prevazilaenja problema,njegovih unutranjih sposobnosti i okolnosti u kojima ivi.

b.) Intervencija moe biti podravajua koja je usmjerena na sadanje stanje, svjesnu misao i promjenu sredine,a koja ukljuuje uenje i ovladavanje novim vjetinama kao i uestvovanje u korisnom odnosu sa socijalnimradnikom koji primjenjuje tehnike usmjeravanja i educiranja. c.)Odnos izmeu socijalnog radnika i klijentajeodnos izmeu dva ravnopravna sudionika u rjeavanju klijentovih potekoa.

2.) Bihejvioralna terapija. Osnovu bihejvioralne terapije predstavlja teorija uenja. Njen razvoj zapoeo je jo uprvoj treini prolog stoljea, kao rezultat ruskog fiziologa i psihologa Pavlova i njegovih saradnika.

I pored varijacija u pristupima i tehnikama bihejvioralne terapije, postoje neki zajedniki elementi, a to su:- to je terapijski pristup usmjeren na neki izdvojeni problem u ponaanju i doivljavanju pojedinca;- predmet bavljenja u bihejvioralnoj terapiji je prvenstveno ponaanje koje se moe opaati i mjeriti, a u posljednjevrijeme predmet tretmana su i posredujui kognitivni procesi; - bihejvioralna terapija usmjerena je na sadanja stanja i okolnosti.

3.) Kognitivna terapija- Osnovni koncept kognitivnog pristupa podrazumijeva postojanje jednog generalnog

kognitivnog mehanizma koji se umee izmeu stimulansa i reakcije, izmeu percepcije i emocionalnog odgovora.

Kognitivni model pridaje veliki znaaj kogniciji (razumu) kao filteru putem kojeg se percipirani dogaaji u okoliniprocjenjuju u smislu da li se oni nas tiu ili ne, a zatim se vrednuju u smislu: prijatno-neprijatno; dobro-zlo;privlano-neprivlano. Cilj kognitivne terapije je da mijenja pogrene premise, ispravlja greke u zakljuivanju iusmjerava objektivnoj realnosti. Jedna od definicija kognitivne terapije odreuje je kao oblik terapije baziran nauvjerenju da su ivotni problemi uslovljeni pogrenim nainom poimanja stvarnosti.

Cilj terapije je da pomogne klijentu da identifikuje pogrene forme razmiljanja i da ih zamijeni adekvatnim. Meunajpoznatije oblike kognitivne terapije ubrajaju se:

- racionalno emotivna terapija i

- Bekova kognitivna terapija.

4.) Getalt terapija- Osnovno polazite ove terapije bazirano je na uvenoj postavci getalt psihologije po kojojopaaj i doivljaj cjeline znai neto vie, ili bar neto drugo, od prostog zbira dijelova. Getalt teoretiari istiu da

je struktura i konfiguracija fizikog, biolokog i psiholokog fenomena tako integrisana da ini funkcionalnu sredinusa osobinama koje nisu nastale prostim sabiranjem sastavnih dijelova. Jednostavna definicija

rijeigetaltje cjelina.

Kao ciljevi getalt terapije navode se:- postizanje potpunije svjesnosti o sebi i svojoj okolini prihvatanje sopstvenih iskustava;

- postojanje svijesti o svojim potrebama i sticanje sposobnosti da se one zadovolje bez povreivanja drugih;- prihvatanje odgovornosti za sopstvene aktivnosti i njihove posljedice;

- orijentacija ka promjenama ponaanja a ne samo kao intelektualnim uvianjima.

Navedeni ciljevi ukazuju da getalt terapija praktikuje holistiki pristup po kojem se ovjek shvata kao bie koje nemoe da egzistira bez aktivnog kontakta sa okolinom.

6.) Nabrojati inicijalne probleme sa kojima se susree savjetodavac u Rodersovom modelusavjetovanja!

Bez obzira koja vrsta terapije ili savjetovanja se koristi mnoge veoma vane odluke donose se u toku prvogkontakta sa klijentom. Tokom tog prvog kontakta postavljaju se sljedea kljuna pitanja: 1. Da li je klijent podstresom?Prva opservacija dobrog terapeuta treba da dokui da li je i da razlui u kolikoj je mjeri klijent pod


20/24


WWW.STUDOMAT.BA 20

stresom. Psihiki stresovi izrastaju najee na konfliktima elja. Jedan student ima tekoa u stvaranju socijalnihkontakata sa kolegama i koliko god eli da bude prihvaen toliko se boji rizika pomovnog neuspjeha.

2. Sljedee vano pitanje koje terapeut sebi postavlja jeste,da li je klijent u stanju da se ponese sa svojimproblemom? Terapeut mora od samog poetka da odmjerava njegove mogunosti za preduzimanje relevantnihakcija u smislu objektivnog mijenjanja svoje ivotne situacije, da procjenjuje koliko je ta situacija uopte

izmjenjiva, ta klijent gubi, a ta eventualno dobija promjenom.

3. Moe li individua da primi terapeutsku pomo?Pozitivan odgovor na ovo pitanje je onda kada individuaeli da primi pomo i kada je toga svjesna.

4. etvrto, kljuno pitanje u ovom prvom kontaktu bi bilo, da li je klijent slobodan od kontroleporodice? Ovo pitanje je neobino vano pri uzimanju adolescenata na terapiju i kod terapije djece. Uvijek jepotrebno izvagati kakve prirode je djeija vezanost za porodicu i koliko je jaka ta veza. Sve dotle dok je dijetesnano vezano za porodicu ili jedno odreeno lice, dok je intenzivno kontrolisano od strane roditelja i ivi sa njima-terapija samo sa djetetom ne moe da pokae rezultate, ve je potreban i rad sa roditeljima.

Za dobar ishod terapije neobino je vana bar prosjena inteligencija klijenta. Uspjenost ovog tipa terapije rasteto je vea inteligencija.

ta karakterie pravi terapeutski odnos prema kl ijentu?

a.) Autentina, nenametljiva, prirodna toplina odnosapredstavlja prvu karakteristiku. Ona omoguujekasnije ulaenje u jedan dublji emotivan odnos. Terapeut se ispoljava kao ovjek koga stvarno interesuje klijent ikoga on prihvata onakvog kakav je, bez ostatka.

b.) Neograniena mogunost za izraavanje osjeanjaje druga karakteristika terapeutskog procesa.Terapeutovo prihvatanje apsolutno svega to klijent osjea ili to je osjeao bez moralizatorskog stava iosuivanja, doprinosi da klijent vremenom pone iznositi sve to je do tada moda i pred samim sobom skrivao.

c.) Odsustvo bilo kakve presije i obuzdavanja klijenta predstavlja treu karakteristiku terapeutskogprocesa. Trenirani terapeut uvae se i uspjee da se sauva od unoenja i nametanja svojih elja u terapiji saklijentom, uvae se izraavanja svojih emocionalnih reakcija.

7.) Navesti razlike izmeu dirigovane i nedirigovane metode savjetovanja!U teoriji savjetovanja susreu se dirigovana i nedirigovana metoda. Razlike izmeu ova dva metoda savjetovanjasu velike i one se ispoljavaju ve u procesu prikupljanja podataka i dijagnosticiranja. Nain tretiranja takoe jedrugaiji: udirigovanommetodu od klijenta se trai s jedne strane daleko manje aktivna kooperacija, a odterapeuta daleko vie odgovornosti da rijei klijentov sluaj. ia terapeutovih napora kod ovog metoda su:klijentov problem, njegovi uzroci i tretman.

U dirigovanoj metodi savjetodavac je daleko aktivniji. To se ogleda u koliini govora: on etiri do pet puta viegovori od klijenta, dok u nedirigovanoj metodi terapeut govori upola manje od klijenta.

Kodnedirigovanog metoda razgovor se organizuje tako da klijent pria terapeutu o svom problemu, a

koddirigovanog metoda savjetodavac pria klijentu o uzrocima njegovih tekoa i nainu kako da rijei problem.U dirigovanoj metodi ima persuazije i interpretiranja postignutih rezultata na testovima, kao i uzajamnogpostavljanja pitanja i odgovaranja.

Najoptija razlika izmeu ove dvije metode: Dirigovanaide za tim da u potpunosti dri kontrolusavjetovanja i gura klijenta prema cilju koji je odabrao savjetodavac na osnovu

dijagnoze.Nedirigovanom metodom pomae se klijentu da sam otkrije svoje potencijale i da odluke do kojih samdoe moe se uspjehom da sprovede u djelo.


21/24


WWW.STUDOMAT.BA 21

Program nedirigovane metode: 1.)Sluati klijenta strpljivo i prijateljski sa dozom inteligentnekritinosti,2.) Ne ispoljavati nikakvu vrstu autoritativnosti, 3.) Ne davati nikakav savjet niti moralni sud,4.) Nikadase ne uputati u diskusiju o argumentima koje iznosi klijent,5.) Pitanja postavljati klijentu samo pod sljedeimuslovima: a.)ako mu se time pomae da govori- da se smanji strah ili anksioznost, b.) da mu se pomogne dasvoje misli i osjeanja izrazi preciznije,c.) da se vrati na diskusiju o nekoj temi koja je tokom razgovora bilaisputena,d.) da se prodiskutuju implicirane pretpostavke onoga to je klijent rekao.

8.) Vrste intervjua!

Razgovor je veoma vano sredstvo u sporazumijevanju i komuniciranju meu ljudima. Sem toga, voenjerazgovora za neke ljude je profesionalni rad. To su: nastavnici, ljekari, advokati, novinari itd. Njihov je zadatak da

razgovaraju s ljudima, da ih savjetuju, da im pomau. U ovu grupu spadaju i socijalni radnici. Njihov uspjeh u raduu znatnoj mjeri zavisi od naina voenja razgovora; od vjetine kojom se on vodi.

Vrste intervjua: U teoriji postoje brojne klasifikacije intervjua.

Prema Goodu postoji vie kriterija klasificiranja intervjua kao:1.) Prema funkciji (dijagnostiki, terapeutski, istraivaki),2.) Prema broju osoba koje u njemu uestvuju(individualni i grupni),3.) Prema ulogama koje su prihvatili ispitiva i ispitaniku odnosu na socio-psiholoki proces interakcije.

Prema dr.Rakiu s obzirom na namjenu intervjua i li njegovu primjenu, intervju moe biti: 1.) Istraivaki,2.) Kliniki,3.) Intervju u svrhu savjetovanja.

S obzirom na to kako se vodi postoje tri tipa intervjua:

1.) Standardizovani,

2.) Nestandardizovani,

3.) Mjeoviti.

Standardizovanije onaj u kome su pitanja unaprijed formulisana. Nestandardizovanije onaj u kome

intervjuer sam odreuje tok ipravac intervjua. Ovaj intervju prua mnogo vie mogunosti za uspostavljanjeprisnijih odnosa sa klijentom. Ovaj intervju treba da bude unaprijed pripremljen i planiran.

U mjeovitomintervjuu postoji lista pitanja o kojima e razgovarati, ali sadraj i redosljed pitanja nisu unaprijedodreeni. Za socijalne radnike je od posebnog znaajainformativni intervju koji primjenjujemo u sakupljanjuraznovrsnih informacija i situacija vezanih za klijenta i njegovu okolinu.

Prema jednoj klasifikaciji intervjui se dijele na informativni i terapeutski. U klinikoj psihologiji primjenjuje setzv.dubinski intervju u kojem se primjenjuju projektivna pitanja. Intervju se upotrebljava u mnogim praktinimsituacijama, u slubi zapoljavanja, u prijemu na posao, u kolama, itd. Razlika izmeu intervjuao koga vodisocijalni radnik sa klijentom i sluajnog razgovora jeste u tome to je ovaj prvi usmjeren prema odreenom cilju.Stoga kaemo da jeintervju u socijalnom radu voenje strunog razgovora sa odreenim ciljem.

Za obavljanje strunog razgovora potrebna su dva lica: socijalni radnik i klijent. Svaki od uesnika zauzima u

njemu svoj poloaj: jedan trai pomo, a drugi mu je prua. Da bi oni mogli ostvariti svoje namjere potrebno je dase meu njima uspostavi veza, meusobni odnos, u kome e klijent moi da iznese sutinu svog problema i ukojem e socijalni radnik uspjeno moi pruiti pomo. Socijalni radnik se ne moe zamisliti bez empatije(suosjeanja).

Da bi se ostvarila uspjena saradnja izmeu socijalnog radnika i klijenta u toku intervjua potrebno je postii:1.) da socijalni radnik dobije povjerenje klijenta i spremnost za saradnju,

2.) da savlada otpor klijenta prema razgovoru o problemu,

3.) da je potreba ta rjeavanjem problema nastala i pojavila se kod samog klijenta neusiljeno.


22/24


WWW.STUDOMAT.BA 22

9.) Kako se vodi intervju?

Intervju predstavlja interakciju klijenta i socijalnog radnika u kojoj je aktivnost klijenta proporcionalna aktivnosti

socijalnog radnika. Ukoliko se socijalni radnik vie unosi u ono to mu klijent pria, utoliko e to djelovati viemotivirajue na njega u smislu njegovog mobilisanja u toku razgovora, a i kasnije.Postavlja se pitanje kako se vodi intervju?

Intervju se vodi na tri osnovna naina:

a.) posmatranjem klijenta u toku intervjua,b.) sluanjem klijenta,c.) postavljanjem pitanja.

a.) Posmatranje klijenta

Cijelo vrijeme dok vodimo razgovor posmatramo klijenta, a i on nas. U izvjesnom smislu sve to bi se moglo rei ointervjuu odnosilo bi se na posmatranje. Sasvim je jasno da se posebno i ne naglaava da treba da primjeujemo iono to klijent ne kae, da uoimo znaajne praznine u njegovom izlaganju. Treba da uoimo npr.:tjelesnunapetost, crvenilo, depresiju, uzbuenje, strah, jer oni dopunjuju, a ponekad i demantuju ono to klijent govo ri.Socijalni radnik posmatra klijenta zato da bi mogao povezati njegovu vanjtinu i njegov nain izraavanja i ono togovori i to doivljava. U posmatranju i razgovoru socijalni radnik pokuava izdvojiti stalnije crte njegove linosti.

b.) Sluanje klijenta

Sluanje je takoe jedna vrsta posmatranja. Onaj ko dobro vodi intervju taj istovremeno zna i dobro sluati. Koesto prekida klijenta taj ne zna sluati. I onaj ko sjedi nepomino, takoe ne zna sluati. I sluanje je aktivanproces. Nereagovanje moe izgledati kao pomanjkanje interesa, a to je tetno. Kratke umjesne primjedbe i pitanjasu vrlo korisna. Davanje kratkih komentara o onome to je vano i to nije dovoljno jasno daje dinamiku razgovorui podstie klijenta da govori, stvara kod njega ubjeenje da socijalni radnik ne samo da eli da razumije, negostvarno hoe da mu pomogne. Sluanje onoga to klijent govori nekada je ve odreena pomo.

c.) Postavljanje pitanja

Postavljanje pitanja je veoma vano u voenju intervjua. Zbog ega se postavljaju pitanja i ta se eli dobiti odtoga zavisi i formulacija pitanja. Pitanja u intervjuu imaju dvostruku funkciju:

a.) da se ciljevi pomou pitanja prilagode mogunosti shvatanja i razumijevanja klijenta.b.) da pomou pitanja socijalni radnik postigne to vei stepen motivacije klijenta.

Da bi se ovo postiglo pitanja je potrebno formulisati i redati u niz da ih klijent to bolje shvati i da na njih da tobolje informacije, odnosno da uoi svoj problem, tekoe, stanje, itd. Vaan je sam sadraj pitanja, naime da upitanju nema optuivanja, nepovjerenja, te da pitanja nisu dvosmislena. Pitanjima ne treba izraavati znatielju iradoznalost za neke periode ivota klijenta, niti insistirati pitanjima na neemu to za njega nije prijatno da sesazna i otkrije.

Ispravno je pravilo da treba pitati iz dva razloga:

1. da se dobije obavjetenje (informacija) o problemu,2. da bi upravili razgovor od nekorisnih na korisne stvari i time razvili motivaciju klijenta.

(Govor i jezik u intervjuu): Socijalni radnik treba da pazi na nain izraavanja. On treba da misli logino i dagovori jezikom kojim ga klijent razumije. Jezik mora biti ist, bez stranih rijei i provincijalizma, izraajan, ubjedljiv

i jasan. Jezik u razgovoru je veoma znaajan.

(Dinamika daljih razgovora): Ni jedan od razgovora u nizu ne smije biti nepripremljen. Prije razgovora treba

pronai dokumentaciju ako postoji i prouiti je. Takoe treba prouiti ono to smo ranije zabiljeili iz razgovora.Treba se znati uiviti u ponovno analiziranjepoznatih injenica, prisjetiti se svih injenica i navesti sve probleme.Svaki razgovor ima svoj cilj.

10.) Uslovi za uspjeno voenje intervjua!Da bi se intervju uspjeno vodio moraju se ispuniti odreeni uslovi. Ti uslovi su sljedei:1. mjesto voenja intervjua i


23/24


WWW.STUDOMAT.BA 23

2. biljeenje voenja razgovora.

Mjesto-ambijent u kojem se vodi intervju moe da ima bitnog uticaja na rezultate razgovora. Vano je da serazgovori vode u ugodnoj atmosferi u kojoj nema napetosti. Klijent nee biti stimulisan da kae vie od obinihinformacija ako mu se ini da je socijalni radnik zauzet drugim poslom, ako druga lica svojim prisustvom ometajurazgovor, ako buka spreava koncentraciju. Razgovor moe da se vodi ili u stanu klijenta ili u slubenim

prostorijama socijalnog radnika, ali i na drugom, za to pogodnom mjestu.

Za rjeavanje problema klijenta preporuuju se, prije svega razgovori u kancelariji socijalnog radnika. Klijent setako mobilie na saradnju. U takvim prostorijama razgovor tee bez smetnje, pa su socijalni radnik i klijentskoncentrisani u ugodnoj atmosferi bez napetosti. Prostorija treba da je prijatna, udobna, a nikako raskona.

(Biljeenje):Drugi uslov koji omoguuje uspjeno voenje razgovora je biljeenje. I to je veoma osjetljivopitanje. Svako zapisivanje ometa tok razgovora. Za zapisivanje socijalni radnik treba da ima biljenicu, a nikako netreba da pie na papiriima. Posebno je pitanje ta treba unositi u biljenicu. Zapisuju se samo kljune take i oneinjenice koje se teko pamte kao adresu, datum roenja, mjesto stalnog boravka i sl.(Zavravanje razgovora):Razgovor sa klijentom treba na odreeni nain zavriti. Poto se svaki razgovor vodisa odreenim ciljem u toku voenja razgovora moramo se postepeno pribliavati tom cilju. S obziromda e se unekim situacijama voditi itava serija razgovora, klijentu treba staviti do znanja da emo razgovore s njim i dalje

nastaviti.

(Kako da se ponaa socijalni radnik?):On mora biti uvijek pripravan da diskutuje sa klijentom. Pri tome trebavoditi rauna da sa klijentom treba razgovarati na istom nivou, da klijenta ne podredimo sebi. U toku diskusijesocijalni radnik treba da potuje miljenja klijenta. Socijalni radnik treba da vodi rauna o tome da linost treba daodabere neku od mogunosti i da se za nju odluuje.11.) Osnovne tehnike savjetovanja!

Pomo savjetovanjemPruanje savjeta je profesionalna obaveza i struni zadatak socijalnog rada. Savjetovanje je socio-odgojni proces.U procesu savjetovanja uestvuju socijalni radnik, klijent, grupa i sl. Kroz savjetovanje se nastoje promijenitistavovi i shvatanje klijenta o nekom problemu. Socijalni radnik pruanjem savjeta nastoji promijeniti stavoveklijenta. Savjetodavna funkcija socijalnog rada je veoma znaajna funkcija. Ta funkcija na Zapadu je veomarazvijena.

Koje su tehnike savjetovanja?

1.) tehnika objanjenja2.) tehnika rasvjetljavanja samog problema.

Pretpostavke uspjenog savjetovanja- da klijent shvata obim i teinu problema- da je socijalni radnik upoznat sa problemom klijenta

- sposobnost socijalnog radnika da daje informacije

- sposobnost sagledavanja uzrono-posljedinih odnosa- savjetovanje je potrebno obaviti blagovremeno

- klijent moe neto da shvati, promijeni u ponaanju i stavovima i da time promijeni odnos prema sredini iporodici.

Definicija savjeta: Savjetje isticanje zahtjeva socijalnog radnika u blagoj formi kako bi klijent neto shvatio ipromijenio u svom socijalnom funkcionisanju.

Pravila savjetovanja:

1.) Da se izgradi jedan dobar odnos izmeu socijalnog radnika i klijenta 2.) Savjeti moraju biti zasnovani na poznavanju bio-psihosocijalnih katakteristika klijenta

3.) Nije dobra hiperprodukcija savjeta (znai, previe savjeta u jednom momentu). To je previe za klijenta4.) Savjeti ne bi trebali biti apstraktni i uopteni, ve konkretni i jasni5.) Neke savjete davati nakon to su neki usvojeni od klijenta (kontinuitet savjeta) 6.) Savjete ne davati u vidu nareenja.


24/24


socijalni rad s pojedincem - pomocni materijal za pripremu ispita

Documents