spalatumque dedit ortum_basic

7/22/2019 Spalatumque Dedit Ortum_BASIC

1/47


2/47

126 Spalatumque dedit ortum

manjim manjkom izvor. Pitanje odreivanja postanka i trajanja odree-nih pojava i institucija u tom razdoblju stoji stoga pred nemalim zaprekamai nosi sa sobom niz potekoa. U takvim, za istraivaa prilino demotivi-rajuim okolnostima, veoma je teko pronai sigurnije uporite zakljui-vanju u kakvu izvjesnom ili kvalitetnije potkrijepljenu podatku. Rijetkosti ragmentarnost izvora koji stoje na raspolaganju, dakle, upuuju s jednestrane na duan oprez pri istraivakom pristupu i egzegezi; s druge strane,neizbjeno sile istraivae da se uvijek iznova bave manje-vie istovjetnimizvorima (u nedostatku drugih), pa i da obrate veu pozornost malobroj-nim tekstovima koji su uspjeli dospjeti do moderne povijesne znanosti te ih

iscrpnije kritiki ralane. Upravo je jednom od takvih nedostatno proue-nih i valoriziranih vrela posveena ova rasprava.U cjelokupnu prosuivanju o razvoju crkvenih sredita na istonom Ja-

dranu u VII. i VIII. stoljeu, jedinim neprijepornim kronolokim uporiti-ma za svekolika zakljuivanja ostaju 641. i 787. godina: oko prvonavedene segodine odigralo dobro dokumentirano putovanje opata Martina u Dalma-ciju i Istru, kamo ga je iz Rima uputio papa Ivan IV. (pontifikat: 24. prosinca640.12. listopada 642.) kako bi ondje sakupljao relikvije tamonjih svetaca

te otkupljivao zarobljene krane; drugonavedene se godine prvi put u vre-lima spominju biskupi etiriju istonojadranskih gradova, prisutni na cr-kvenom saboru u Niceji, a nedugo potom uslijedilo je postupno umnaanjevrela za svekoliku povijest dalmatinskih obalnih gradova i njihova zalea.2Nakon stoljee i pol duge utnje vrel, zapisnici Nicejskog koncila iz 787.godine prvi su vrst podatak nakon apsolutno datirane vijesti o opatu Mar-tinu. U toj se, dakle, vremenskoj amplitudi kreu rasuivanja istraiva otrajanju i obiljejima ranog povijesnog razvitka dalmatinske Crkve ovi-

sno o opredjeljenju i komparativnim vrelima na koja polau naglasak jermanjkaju noviji izvori o tom razdoblju, domae i inozemne provenijencije.Odnedavno se navedenim podacima pridruio i jedan noviji, uavi u

hrvatsku historiografiju razmjerno kasno, tek 1983. godine. Svrha je ovogarada dvojaka: prvo, iznova upozoriti na historiograsku vanost te vijesti ukontekstu crkvene i drutvene povijesti istonojadranskog priobalja u ra-nom srednjovjekovlju; drugo, ponuditi mogue objanjenje podataka kojeona nudi.

2 Svi izvori i relevantna literatura sakupljeni su u disertaciji Basi, Poleogeneza, str. 181 i d., gdjese nalazi iscrpan pregled historiografije s osvrtom i novim tumaenjima. Ovaj prilog odstupaod izvornog teksta disertacije u onoj mjeri u kojoj je u posljednje vrijeme obogaena literatura oraspravljanom problemu. Istraivaki pristup i zakljuci nisu se mijenjali.


3/47

Ivan Basi: Dalmatinski biskupi na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine 127

Sauvana je, naime, kratka vijest koja se odnosi na 754. godinu: Lamme anne, lempereur Constant[inus] runit Constantinople un synodedes vques chalcdoniens de la province de Rome et de ceux de la Dalmatie,de lHellade, de la Cilicie et de la Sicile. Ils sassemblrent propos de laffairedes images, pour savoir si lon devait les vnrer ou non. Ils portrent un dcretet une dfinition (disant) quon ne devait absolument pas vnrer les imagesIste godine sazvao je car Konstantin u Carigradu sinodu biskupa pristaahalkedonske dogme iz rimske crkvene pokrajine (tj. carigradske: NovogaRima) i onih iz Dalmacije, Helade, Cilicije i Sicilije. Sastali su se zbog pi-tanja o ikonama, o tome treba li ih potovati ili ne. I donijeli su odluku i

odredbu da se ikone nikako ne smiju potovati.

3

Ovu vijest donosi Kronika(Maktbnt Zabn) Mihajla Sirijskog (1126.-1199.), ortodoksno-jakobitskog patrijarha Antiohije od 1166. godine, kojise pri sastavljanju svog djela sluio starijim, nesauvanim crkvenim povje-snicama.4 Mihajlova svjetska kronika, pisana na sirskom jeziku, jedini je

3 Chronique de Michel le Syrien, patriarche jacobite dAntioche (1166-1199), tom. II, ed. J.-B. Cha-bot, Paris 1901., str. 520 (lib. XI, c. 24). O kronici v. Sidney H. Griffith, Michael I the Syrian, u:Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 2, ed. Alexander P. Kazhdan, New YorkOxord 1991., str.

1362-1363, Jrgen ubach, Michael Syrus, u: Biographisch-Bibliographisches Kirchenlexikon, Bd.5, ed. raugott Bautz, Herzberg 1993., str. 1467-1471, Dorothea Weltecke, Te World Chronicleby Patriarch Michael the Great (1126-1199): Some reflections,Journal o Assyrian Academic Stu-dies, vol. 11/2, Santa Barbara 1997., str. 6-30, Ista, Die Beschreibung der Zeiten von Mr Michaeldem Grossen (1126-1199). Eine Studie zu ihrem historischen und historiographiegeschichtlichenKontext(Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, vol. 594, Subsidia, tom. 110), Louvain2003. i Leslie Brubaker, John Haldon, Byzantium in the Iconoclast Era (ca. 680-850): Te Sources,Aldershot 2001., str. 191-192. Prijevod s rancuskog prema Radoslav Katii, Imena dalmatinskihbiskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskoga koncila u Niceji godine 787., u: Uz poetke hr-vatskih poetaka: filoloke studije o naem najranijem srednjovjekovlju, Split 1993., str. 28, bilj. 12;Lujo Margeti, Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior neka pitanja, Historijski zbornik,

god. XLVII/1, Zagreb 1994., str. 8 donosi nepotpun citat.4 Jan Van Ginkel, Making history: Michael the Syrian and his sixth-century sources, u: VII Sympo-

sium Syriacum 1996, ed. Ren Lavenant (Orientalia Christiana Analecta, vol. 256), Roma 1998.,str. 351-358. Iako se istraivai uglavnom slau da se Mihajlo sluio starijim autorima, oko toga okojim se konkretno izvorima radilo postoji znatno nesuglasje. Za ilustraciju usp. karakteristinakolebanja u Ernest W. Brooks, Te sources o Teophanes and the Syriac chroniclers, Byzantinis-che Zeitschrif, Bd. XV, Leipzig 1906., str. 587: o sum up, Michael used Dionysius (843-6), andTeophanes used a Palestinian Melchite author who wrote in Greek not long afer 780; while botho these last used a chronicler who wrote not long afer 746, whom there is some reason to iden-tiy with John the son o Samuel, though we cannot positively assert that he was not Teophilus

o Edessa. Tis writer again used an author who wrote between 724 and 731, who was also usedby the chronicler o 846, or rather the monk o Karthamin, whose chronicle, written in 785, wascontinued to that year. Usp. takoer Cyril Mango, Roger Scott, Introduction, u:Te Chronicle oTeophanes Conessor. Byzantine and Near Eastern History AD 284-813, trans. Cyril Mango, RogerScott, Oxord 1997., str. lxxiv-xci.


4/47


izvor o tom dogaaju koji spominje dalmatinske biskupe. Ona, u opseguod 21 knjige, obuhvaa razdoblje od stvaranja svijeta do 1195. godine. Za-miljena je i izvedena kao jasno strukturiran tekst, sustavno unosei proledogaaje u obrasce povijesti: u stranicama od po tri stupca, meu kojimase prvi odnosio na crkvenu povijest, drugi na svjetovnu povijest, a trei naneuobiajene pojave. Vremenski su sljedovi na taj nain uzajamno sinkro-nizirani: stupcima postavljenima na lijevim marginama Mihajlove kronikeprecizno su supostavljeni stupci na desnim marginama, koji su bili rezer-virani za nizanje nesvakidanjih dogaaja poput meteorolokih ili epide-miolokih enomena i elementarnih nepogoda, navoenih sukcesivno od

Postanka prema kasnijem vremenu. Meuprostor izmeu dvaju krajnjihstupaca namijenjen je unoenju dogaaja iz sekularne domene, tako da jesvaki od stupaca bio vrsto odreen ovisno o dogaajima na koje je polagaonaglasak.

S toke gledita vjerodostojnosti Mihajlovih podataka,5 treba naglasitida je ve tekstualna transmisija njegove kronike veoma nesigurna i kasna.Kronika se, naime, sauvala u jednom jedinom primjerku, prijepisu nai-njenu 1598. godine, na sirskom jeziku. aj je prijepis nastao na temelju rani-

jeg rukopisa, a ovaj navodno na temelju smog Mihajlova autograa. Ni pri-marni ni sekundarni predloak, dakle, nisu se sauvali, ve na raspolaganjuzasad stoji jedino prijepis s konca XVI. stoljea. Meutim, ni potonji nijedostupan znanstvenoj zajednici jer se uva kao crkvena dragocjenost u Ale-ppu, tako da zadugo nije bila mogua njegova kritiko-filoloka ralambani povijesna egzegeza. Mjerodavno izdanje koje je priredio rancuski orijen-talist Jean-Baptiste Chabot (1860.-1948.) stoga je poivalo na rukopisnomprijepisu kodeksa iz Aleppa, to je zalaganjem tog istraivaa nainjen 1888.

godine. ek se nedavno pristupilo objavljivanju aksimila tog kodeksa.6

5 O ovoj problematici povela se naroita diskusija na meunarodnom znanstvenom skupu Tereaty o Aachen, AD 812: Te Origins and Impact on the Region between the Adriatic, Central andSoutheastern Europe, odranom u Zadru 27-29. rujna 2012. godine, u kojoj je vanim prilozimasudjelovao kolega Predrag Komatina (Vizantoloki institut SANU, Beograd).

6 Ovdje sam se sluio standardnim etverosveanim izdanjem J.-B. Chabota (1899.-1910.), kojedonosi rancuski prijevod prema tada nedostupnom sirskom codex unicus (1598.). Novo aksi-milno izdanje sirskog izvornika ije je tiskanje zapoelo 2009. uz engleski prijevod (Texts andTranslations of the Chronicle of Michael the GreatTr Mr Ml asab al-nusa al-ada-

diyya, vol. 1-11, ed. George Kiraz, Piscataway, New Jersey), nije mi bilo dostupno. Postoje dvijesaetije inaice kronike na armenskom jeziku, od kojih je duu u rancuskom prijevodu 1868.objavio Victor Langlois: Chronique de Michel le Grand, patriarche des Syriens Jacobites traduite

pour la premire ois sur la version armnienne du prtre Ischk, Venise 1868. Kraa armenska ina-ica kronike jo uvijek nije objavljena. U Britanskoj knjinici (British Library ms. Orient. 4402)


5/47


Na vijest o dalmatinskim biskupima s vremena na vrijeme ukazivalose u historiograskoj literaturi, kako u inozemnoj,7 tako i u domaoj.8 U

uva se rukopisna varijanta na karunskom pismu (sirskom pismu koje se od VII. st. rabilo zabiljeenje arapskog jezika), dok je u Vatikanu pohranjena verzija na arapskom jeziku i pismu,sauvana tek od pete knjige nadalje.

7 Meu inozemnim autorima nazonost dalmatinskih biskupa 754. izriito spominju npr. JeanDarrouzs, Listes piscopales du concile de Nice (787), Revue des tudes byzantines, tom. 33,Paris 1975., str. 8, Stephen Gero, Byzantine Iconoclasm during the reign o Constantine V, with par-ticular attention to the oriental sources(Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium, Subsidia,tom. 52), Louvain 1977., str. 66, Judith Herrin, Te Formation o Christendom, Princeton 1989.,str. 368, bilj. 83, Vivien Prigent, Notes sur lvolution de ladministration byzantine en Adriatique(VIIIe-IXesicle),Mlanges de lcole ranaise de Rome. Moyen ge, tom. 120/2, Rome 2008., str.403; Francesco Borri, La Dalmazia altomedievale tra discontinuit e racconto storico (secc. VII-

VIII), Studi Veneziani, vol. LVIII, Venezia 2009., str. 46, bilj. 97, Francesco Borri, LAdriatico traBizantini, Longobardi e Franchi. Dalla conquista di Ravenna alla pace di Aquisgrana (751-812),Bullettino dellIstituto storico italiano per il Medio Evo, vol. 112, Roma 2010., str. 10, Leslie Bruba-ker, Icons and Iconomachy, u:A Companion to Byzantium, ed. Liz James, MaldenOxord 2010.,str. 330 i Leslie Brubaker, Byzantium in the Iconoclast Era, c. 680-850: A History, Cambridge 2011.,str. 190.

8 Vijesti Mihajla Sirijskog praktiki su ule u hrvatsku historiografiju tek s radovima R. Katiia iz1993. (1983.) odnosno L. Margetia iz 1994. godine. Usp. Katii, Imena dalmatinskih biskupija,

passim(Katiiev je rad izvorno objavljen u asopisu Filologija, knj. 11, Zagreb 1982.-1983., str.75-91); Margeti, Historia Salonitana, str. 8-9. Oni, kao i drugi istraivai, u kasnijim godinama

su razraivali zakljuke nastale na temelju tih prvotnih miljenja, preteito bez kvalitativno novih,drugaijih interpretacija. ako Radoslav Katii, Litterarum studia: knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekov-

lja, Zagreb 1998., str. 237 smatra kako bi po tome valjalo pretpostaviti da je car Leon III. godine732. skupa s Kalabrijom, Sicilijom, Sardinijom, itavim istonim Ilirikom, kojega je metropolabio Solun, izdvojio i Dalmaciju iz jurisdikcije rimske crkve i podvrgao je carigradskoj po naeluda biskupi na podruju carstva ne mogu biti podloni crkvenim sjeditima koja nisu na njem. Isudjelovanje dalmatinskih biskupa na carigradskoj sinodi godine 754, na kojoj je ikonoborstvopriznato kao slubena crkvena nauka, posvjedoeno je u jednoj sirijskoj kronici. ime se ocrtavarazdoblje dalmatinske crkvene povijesti 8. stoljea u kojem je veza s Carigradom bila vrlo uska,to je u skladu s politikom pripadnosti dalmatinskih gradova Bizantskomu carstvu.

Ivica Prlender, otius gentis metropolim, Historijski zbornik, god. 51, Zagreb 1998., str. 4 dri dapoklonimo li ovoj vijesti vjeru valja zakljuiti da su koncilu prisustvovali barem neki dalmatinskibiskupi, te da su njihove crkve priznavale jurisdikciju carigradskog patrijarha.

Slino i Ivo Goldstein, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb 2003., str. 26: car Leon III 732.godine papi oduzima jurisdikciju nad nekim zemljama, izmeu ostalih nad itavim Ilirikom, Dal-macijom i jo nekim zapadnim dijelovima Bizantskoga Carstva. Na taj su nain dalmatinski bi-skupi sudjelovali na estom opem koncilu u Carigradu 754. godine, iako im vrst ikonoklastikistav koji je tamo zastupala veina nazonih zasigurno nije mogao biti po volji. Jednak tekst u Isti,to je to Bizant na hrvatskom prostoru reminiscencije na temu (1982.-2012.), u:Munuscula inhonorem eljko Rapani. Zbornik povodom osamdesetog roendana, ur. Miljenko Jurkovi, Ante

Miloevi, ZagrebMotovunSplit 2012., str. 227 te (pararaziran) u Isti, Hrvatska povijest (Povi-jest, knj. 21), Zagreb 2008., str. 89. Vidi i spomen istoga dogaaja sa slinim zakljucima u Isti,Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995., str. 131, Isti, Byzantine presence on the Eastern Adriaticcoast 6th-12th century, Byzantinoslavica, god. LVII, br. 2, Praha 1996., str. 258 i Isti, Byzantium onthe Adriatic rom 550 till 800, Hortus Artium Medievalium, vol. 4, ZagrebMotovun 1998., str. 9.


6/47


tim rijetkim prilikama kada ju se spominjalo u historiografiji, koristilo juse kao potkrepu gleditima danas ve uvelike zastarjelima i revidirani-ma o dalmatinskim biskupijama kao sastavnim dijelovima onih crkvenihpodruja koja su u ranom VIII. stoljeu izvrnim aktom bizantske vlastioduzeta jurisdikciji Svete Stolice te pripojena Carigradskoj crkvi.9U svjetlu

, ( ), 2004., str. 58, 59-60, 102-103 tu vijest koristi kao svjedoanstvo o kontinuitetu crkvenog ustroja uDalmaciji tijekom 8. stoljea; Isti, 600-1025, 22007., str. 218 uglavnom ponavlja ta miljenja. Na objema citiranim mjestima pogreno tvrdi daje sabor 754. odran u Nikeji.

Danijel Dzino, Becoming Slav, Becoming Croat. Identity ransormations in Post-Roman and EarlyMedieval Dalmatia, LeidenBoston 2010., str. 157: Tere is some evidence or the probable par-

ticipation o the Dalmatian bishops at the Council o Hieria (the False Seventh Council) in 754,and the participation o the bishops rom Salona and Osor at the Second council o Nicaea in 787.I reliable, this might be evidence or continued ecclesiastic connections between the Dalmatiancities and Constantinople in the 8th century. Tis is also indicated by the transer o Illyricumrom the ecclesiastic jurisdiction o the Pope to the jurisdiction o Constantinople, together withCalabria and Sicily, sometime afer the 720s. Tis move, caused by the widening gul betweenRome and Constantinople and the iconoclastic dispute, may have alienated the church in theDalmatian cities rom the ecclesiastic authorities in Constantinople.

Jednako miljenje o Hijerejskom saboru (dalmatinske biskupije podvrgnute carigradskom patri-jarhu te prisiljene slijediti ikonoklastiku doktrinu) zastupa i eljko Rapani, Ivan, biskup splitski,

Donat, biskup zadarski i njihovo ravensko ishodite, u: Prelogova batina danas. Zbornik znan-stvenog skupa u povodu devedesete obljetnice roenja Milana Preloga, ur. Katarina Horvat Levaj,Zagreb 2013., str. 224-249. Autoru najtoplije zahvaljujemo to nam je ustupio na uvid svoj radprije negoli je tiskan.

Usp. takoer Ivan Basi, Venerabilis presul Iohannes. Historijski Ivan Ravenjanin i zaetci crkveneorganizacije u Splitu u VII. stoljeu, Povijesni prilozi, br. 29, Zagreb 2005., str. 12, bilj. 18, gdje setaj dogaaj interpretira u kontekstu zategnutih bizantsko-ranakih odnosa nakon gubitka Ra-venne.

9 Vano je istaknuti da je u kontekstu tog dogaaja starija historiografija najee uzajamno uzro-no-posljedino povezivala tri razliita postupka: konfiskaciju papinskog patrimonija u korist bi-zantskog carskog fiska, ikonoklastiko zakonodavstvo Lava III. te podvrgavanje Sicilije s Kalabri-

jom (dotada pod Rimskom patrijarijom) jurisdikciji carigradskog prvosveenika. Osnovne stu-dije su Venance Grumel, Lannexion de lIllyricum oriental, de la Sicile et de la Calabre au patriar-cat de Constantinople, Recherches de science religieuse, tom. XL/1-2, Paris 1952. [Mlanges JulesLebreton, II], str. 191-200 i Milton V. Anastos, Te transer o Illyricum, Calabria and Sicily to thejurisdiction o the Patriarchate o Constantinople in 732-733, Studi bizantini e neoellenici, vol. 9,Roma 1957. [Silloge bizantina in onore di Silvio Giuseppe Mercati], str. 14-31, a u hrvatskoj histo-riografiji Antun Dabinovi, Kada je Dalmacija pala pod jurisdikciju carigradske patrijarije?, Rad

JAZU, knj. 239, Zagreb 1930., str. 151-244. Usp. takoer Milton V. Anastos, Leo IIIs edict againstthe images in the year 726-27 and Italo-Byzantine relations between 726 and 730, Polychordia.Festschrif Franz Dlger, III (Byzantinische Forschungen, Bd. III), ed. Peter Wirth, Amsterdam

1968., str. 5-41. Posljednji je o tom problemu raspravljao Vivien Prigent, Les empereurs isaurienset la confiscation des patrimoines pontificaux dItalie du Sud, Mlanges de lcole ranaise deRome. Moyen ge, tom. 116/2, Rome 2004., napose str. 557-560, 562-563 i 593-594. Nasuprot V.Grumelu, koji je predloio redatiranje tog dogaaja u zrele godine vladavine Konstantina V. (752.-757.), za vrijeme njegova sukoba s papom Stjepanom II., M. V. Anastos i V. Prigent se uvjerljivim


7/47


novijih istraivakih rezultata vie ni u kojem pogledu ne moe biti govorao gubitku jurisdikcije Rima nad istonim Jadranom,10ni u VIII. stoljeu, ani poslije, sve do vremena Focijeva raskola u drugoj polovini IX. stoljea.

argumentima zalau se za tradicionalnu dataciju u 732.-733. godinu. (Florin Curta, Barbarians inDark-Age Greece: Slavs or Avars?, u: Civitas divino-humana in honorem annorum LX Georgii Ba-kalov, ed. Cvetelin Stepanov, Veselina Vatchkova, Sofia 2004., str. 533, bilj. 63 datira taj dogaaj u754. godinu, ime pokazuje zauujue nepoznavanje literature i neaurnost u njezinu praenju.)ak i kada je bilo uvjerljivo pokazano da je fiskalna kriza prethodila ikonoklastikom sporu, kaomaniestacija dubljih ekonomskih potekoa Bizanta (Grumel, Lannexion, str. 195 i komentarPrigent, Les empereurs, str. 559), preostali su navedeni dogaaji svejednako interpretirani kao

reakcija na crkvenu politiku Carstva i njezinu recepciju na Zapadu. Uz eoanovu KronografijuiLiber Pontificalis, dogaaje o kojima je rije uvelike razjanjavaju tri druga izvora: dva pisma papeHadrijana I. (772.-795.) i jedno Nikole I. (858.-867.). Prvo je Hadrijanovo pismo upueno KarluVelikom izmeu 787. i 794. godine, u kojem papa eksplicitno tvrdi da su sporne biskupije otcije-pljene uslijed otuenja papinskih patrimonijalnih dobara i ikonoklastikog spora. Mnogo kasnijepismo Nikole I. iz 860. godine prenosi popis oduzetih biskupija, zaudo isputajui Kretu i juno-italske biskupije, ali ne proputajui navesti sve konfiscirane posjede Crkve i na tim podrujima.Da uzrono-posljedino asociranje izuzimanja biskupij iz papinske nadlenosti sa oduzimanjempapinskih dobara u korist bizantske krune i sporom oko ikona, treba pripisati papinskoj kuriji,konano pokazuje sinodalno pismo koje je Hadrijan I. godine 787. uputio sudionicima Nicejskog

sabora; u djelu Anastazija Bibliotekara sauvala se latinska inaica tog teksta. Veoma nalik nave-denom pismu adresiranom na Karla Velikog, ono je odaslano caru Konstantinu VI. i carici Irenikako bi se iznijele pritube Rimske crkve na postupke ranijih careva. Kao takvo, sadravalo je jed-nake primjedbe kao i pismo upueno ranakom kralju, no indikativno je da je u ormulacijamaciljano izbjegnuto kronoloko povezivanje triju razliitih aspekata problema u njihovu realnomvremenskom slijedu: biskupij, nekretnin i ikonoklazma. Uvjerljivo je stoga miljenje V. Prigen-ta kako je papa namjerno pribjegao zatamnjenom izriaju na tom mjestu: s jedne strane, kakobi izbjegao potencijalno neugodna i za Sv. Stolicu nepovoljna razjanjavanja postupaka svojihprethodnika, a s druge strane, kako bi globalnim podvoenjem triju razliitih problema pod znakikonoklastike hereze na koncilskim zasjedanjima poluio to povoljniji uinak za svoja traenja(Prigent, Les empereurs, str. 562-563. Usp. takoer Darrouzs, Listes, str. 6, bilj. 4 i str. 24, bilj. 10).

Davnanjim fiskalnim i administrativnim potezima Lava III. nije, naime, mogao suprotstaviti ni-kakve druge valjane protuargumente, jer se radilo o legitimnim mehanizmima suverene bizantskedrave, naelno odvojenima od crkvenih pitanja. rebalo je, stoga, i jedne i druge diskreditirati usvjetlu vjerske politike ikonoklastikih careva, koja je upravo na Nicejskom koncilu doivljavalareviziju. Ipak, prilikom javnog itanja pisma na koncilu, odlomci posveeni ovoj problematicinamjerice su preueni, tako da Hadrijanova poslanica u konanici nije imala eekta. tovie, imanaznaka da je papinska uzurpacija doprijanjih bizantskih podruja na sjeveru Italije izravno po-vezana s carskim konfisciranjem crkvenog patrimonija na jugu poluotoka (tonije, s odbijanjembizantske vlade da Sv. Stolici povrati oduzeto vlasnitvo), no ni u jednom ni u drugom sluajuIlirik nije bio zastupljen. ire o problemu: Basi, Poleogeneza, str. 302-303.

10

Posljednji je tom problemu pristupio Predrag Komatina, Dalmatian Bishops at the Council oNicea in 787 and the Status o the Dalmatian Church in the 8 thand 9thCenturies, izlaganje nameunarodnom znanstvenom skupu Te reaty o Aachen, AD 812: Te Origins and Impact onthe Region between the Adriatic, Central, and Southeastern Europe, Zadar, 27-29. rujna 2012., upripremi.


8/47


eite je rasprave, prema tome, poloeno na pitanje znaenja pojmaDalmacije i dalmatinskih biskupa. Razumije se, unutar povijesnoga kontek-sta zadana izvorima i mogunostima njihove egzegeze.11

* * *

Sinoda u Hijereji, carskoj palai u Carigradu na maloazijskoj obali Bo-spora, sazvana je pod pokroviteljstvom bizantskog cara Konstantina V. Ko-pronima (741.-775.) te je gore navedeni ikonoklastiki zakljuak donijelapod njegovim nedvosmislenim pritiskom. Dugo i pomno pripremani sabor

zamiljen je kao crkvena sankcija ikonoklastike politike Izaurijske dinasti-je. Zasjedanja su trajala od 10. veljae do 8. kolovoza 754. godine, a njegoveodluke javno su proglaene 29. kolovoza iste godine. Iako ga je carska vlastsmatrala ekumenskim koncilom (makar samozvanim), zapravo se radi-lo o crkvenoj skuptini.12Biskupi su se sastali u carskoj palai Hijereja, na

11 U posljednje vrijeme pojavilo se dosta rasprava na tu temu: usp. Hrvoje Graanin, Illyricum othe 2ndand 3rd centuries AD in the works o Latin and Greek historians, u: Illyrica antiqua: obhonorem Duje Rendi-Mioevi. Radovi s meunarodnoga skupa o problemima antike arheologije,

Zagreb, 6.-8. XI. 2003, ur. Mirjana Sanader, Zagreb 2005., napose str. 288-290, Isti, Od Hrvatapak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. Razmatranjauz DAI c. 30, 75-78, Povijest u nastavi, god. VI, br. 11, Zagreb 2008., str. 67-76; in urkovi, IvanBasi, Nuove conoscenze sulla Liburnia arsaticensisnel contesto dello studio delle onti geogra-fiche, Atti del Centro di ricerche storicheRovigno, vol. XLI, riesteRovigno 2011., str. 49-102;rpimir Vedri, Gdje ive Mirmidonci? Prilog raspravi o znaenju pojmovaMirmidonesiMarabu zadarskoj legendi o prijenosu moi Sv. Krevana, Povijesni prilozi, br. 41, Zagreb 2011., str. 45-83; Isti, Histria i Hister kasnoantikih i ranosrednjovjekovnih geograa: prilog raspravi o spomenuIstre i Dalmacije u zemljopisu Alreda Velikoga, Histria, br. 2, Pula 2012., str. 55-114. Neto jedavnija, ali i dalje veoma vana rasprava Milenko Lonar, O Porfirogenetovoj Dalmaciji, Dia-dora, sv. 12, Zadar 1990., str. 391-400. Problem o kojemu je ovdje rije ne moe se razrijeiti bez

uspjenoga odgovora na pitanja rukopisne tradicije kronike Mihajla Sirijskog (tj. kako je izgledaonjezin prvotni tekst na spornom mjestu) i pitanja njezinih predloaka (tj. kakvim je znanjimaautor [autori] raspolagao o geografiji jadranskih pokrajina Carstva i otkuda mu inormacije). Zaznanstveno relevantnu analizu Mihajlovih podataka potrebna je i njihova kompletna filolokaobrada. U svemu, dakle, na trenutanoj razini spoznaja ni na jedno od gorenavedenih pitanja sene moe pouzdano odgovoriti; stoga razmatranja koja slijede predstavljaju, barem zasad, teze zaraspravu, ne pretendirajui ka konanosti i sveobuhvatnosti rjeenja.

12 Uz ve spomenutog Mihajla Sirijskog, izvori o saboru u Hijereji su: Kronografijaeoana Ispo-vjednika (u. 817. ili 818.), Brevijarij carigradskog patrijarha Nikeora (806.-815.) koji obuhvaarazdoblje 602.-769. godine, te hagiografija ikonodulskog muenika (u. 764. ili 765.) ivot Stjepana

Mlaeg. Vidi TeophanisChronographia, ed. Carl De Boor, vol. I, Leipzig 1883., A.M. 6245, str.427 i d. (= Te Chronicle o Teophanes. An English translation o anni mundi 6095-6305 (A.D.602-813), trans. Harry urtledove, Philadelphia 1982., str. 117; Te Chronicle o Teophanes Con-

essor. Byzantine and Near Eastern History AD 284-813, trans. Cyril Mango, Roger Scott, Oxord1997., str. 591-592); Nicephorus, Breviarium, u: Nicephori archiepiscopi Constantinopolitani opus-


9/47


azijskoj obali Mramornog mora, juno od Kalcedona (dananja etvrt Fe-nerbahe). Budui da je carigradski patrijarh Anastazije (730.-754.) umro

cula historica, ed. C. De Boor, Leipzig 1880., str. 65 (= Nikephoros, Patriarch o Constantinople,Short History, trans. C. Mango, Corpus Fontium Historiae Byzantinae, vol. XIII, Dumbarton Oaks1990., str. 143 i 145); Vita Stephani Junioris, Pat. Graec., 100, str. 1112CD, 1113A, 1120D-1121A,1124B, 1141D, 1144A itd. (za druga izdanja potonje hagiografije i ostalih izvora i saboru v. Bru-baker Haldon, Byzantium, str. 226, 237-238). Odredba vjere sabora u Hijereji objavljena je uskopu koncilske grae II. nicejskog sabora: Joannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorumnova et amplissima collectio, tom. XIII, Firenze 1767., str. 204-364. Marie-France Auzpy, MichelKaplan, Bernadette Martin-Hisard, La Chrtient orientale du dbut du VIIe sicle au milieu du

XIe sicle. extes et documents, Paris 1996., str. 46-52 donose djelomini rancuski prijevod, aorsten Krannich, Christoph Schubert, Claudia Sode, Die ikonoklastische Synode von Hiereia 754:Einleitung, ext, bersetzung und Kommentar ihres Horos(Studien und exte zu Antike und Chri-

stentum, 15), bingen 2002., str. 29-69 djelomini njemaki prijevod. ire o saboru u Hijereji:Charles Joseph Heele, Henri Leclercq, Histoire des conciles, tom. III/2, Paris 1910., str. 693-705;Georg Ostrogorsky, Studien zur Geschichte des byzantinischen Bilderstreites (Historische Unter-suchungen, 5), Breslau 1929., str. 7-45; Georg Ostrogorsky, Geschichte des byzantinischen Staates,Mnchen 31963., str. 143-145; Milton V. Anastos, Te ethical theory o images ormulated by theIconoclasts in 754 and 815, Dumbarton Oaks Papers, vol. 8, Washington D.C. 1954., str. 151-160;Paul J. Alexander, Church Councils and Patristic Authority: the Iconoclastic Councils o Hiereia(754) and St. Sophia (815), Harvard Studies in Classical Philology, vol. 63, Harvard 1958., str. 493-505; Peter Brown, A Dark-Age crisis: aspects o the Iconoclastic controversy, English HistoricalReview, vol. LXXXVIII, no. 346, Oxord 1973., str. 5-6; Aristeides Papadakis, Hieria, local council

o, u: Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 2, ed. Alexander P. Kazhdan, New YorkOxord 1991.,str. 929; Ilse Rochow, Kaiser Konstantin V. (741-775). Materialen zu seinem Leben und Nachleben(Berliner Byzantinische Studien, Bd. 1), Frankurt am Main 1994., str. 48-55 (s njemakim prije-vodom zakljuaka); Ambrosios Giakalis, Images o the Divine. Te Teology o Icons at the SeventhEcumenical Council(Studies in the History o Christian raditions, vol. CXXII), LeidenBoston2005., str. 8-11, 72-73; Marie-France Auzpy, State o Emergency (700-850), u: Te CambridgeHistory o the Byzantine Empire c. 500-1492, ed. Jonathan Shepard, Cambridge 2008., str. 282-284; Clarence Gallagher, Te Episcopal Councils in the East, u: Oxord Handbook o ByzantineStudies, ed. Elizabeth Jeffreys, John Haldon, Robin Cormack, Oxord 2008., str. 586; Tomas F.X. Noble, Images, Iconoclasm, and the Carolingians, Philadelphia 2009., str. 61-64. Mark Whittow,Te Making o Byzantium, 600-1025, BerkeleyLos Angeles 1996., str. 147 grijei kada tvrdi da

je patrijarh predsjedao Hijerejskom koncilu. Darrouzs, Listes, str. 8 i 9 netono navodi da jesabor odran 753. godine. ako i vie drugih autora, povodei se za njim (npr. Prigent, Notes, str.403). Razlog tom pogrenom datiranju nalazi se u injenici to se u eoanovu djelu (za razdoblje607.-714. i 727.-775.) raunanje godina od postanka svijeta ne podudara s raunanjem indikcije.Heele Leclercq, Histoire des conciles, str. 695-696, bilj. 4 netono datiraju sabor u 753. godinu.Kronologiju su ispravili Ernest W. Brooks, Te Chronology o Teophanes 607-775, ByzantinischeZeitschrif, Bd. VIII, Leipzig 1899., str. 82, 85-86, Georg Ostrogorsky, Die Chronologie des Te-ophanes in 7. und 8. Jahrhundert, Byzantinisch-neugriechische Jahrbcher, Bd. VII (1928-1929),Berlin 1930., str. 1-56 i Venance Grumel, Lanne du monde dans la Chronographie de Topha-ne, chos dOrient, tom. XXXVII, no. 176, Paris 1934., str. 407. Vidi i Ostrogorsky, Geschichte, str.

144 te Milton V. Anastos, Te argument or Iconoclasm as presented by the Iconoclastic Councilo 754, u: Late Classical and Medieval Studies presented to Albert Mathias Friend, Jr., ed. Kurt We-itzmann, Princeton 1955., str. 177 i bilj. 1 te Anastos, Leo IIIs edict, str. 14, bilj. 19. O kronologijiv. takoer Anthony Bryer, Chronology and dating, u: Oxord Handbook o Byzantine Studies, ed.Elizabeth Jeffreys, John Haldon, Robin Cormack, Oxord 2008., str. 31-37.


10/47


nedugo prije odravanja sabora a njegov e nasljednik Konstantin II. bitiizabran, na carev mig, tek na kraju zasjedanja saborom su predsjedalieeki biskup eodozije (prema miljenju dijela historiografije sin bivegcara iberija III. Apsimara [698.-705.]) te Pastila, biskup Perge. Samozvanisedmi ekumenski koncil na kojem nije sudjelovao nijedan od petoricenajvanijih patrijarha naknadno je kanonski poniten (conciliabulum) nasaborima u Lateranu i Niceji (769., 787.), kao i njegovi zakljuci. Zapisniktog sabora nije se sauvao,13 ali je poznato da je sudjelovalo ukupno 338biskupa, meu kojima su bili i oni iz Dalmacije.

Iako ima nekih sporenja oko tonog znaenja pojmova pristae hal-

kedonske dogme i rimska crkvena pokrajina,

14

ve se na razini stilizacijereenice sazvao je (...) sinodu biskupa (...) iz rimske [carigradske: Novi Rim]crkvene pokrajine i onih iz Dalmacije, Helade, Cilicije i Sicilijeini nedvo-smisleno naznaenom posebnost drugonavedenih pokrajina u odnosu nabizantsku crkvenu maticu. Naime, neovisno o tome oznaava li ovdje pri-djev rimski stari grad na iberu ili novi na Bosporu, pokrajine Dalmacija,Helada, Cilicija i Sicilija izdvojene su kao zasebna skupina, u navlastitompoloaju kako spram Rima, tako i spram Carigrada. Iz teksta kakav jest ne-

sumnjivo proizlazi da su etiri navedene pokrajine ravnopravni pojmovi,odnosno etiri razliita, odjelita prostora. One su u tekstu dierencijalnoodreene spram patrijarije jer se nalaze izvan dosega carigradskog crkve-nog poglavara i/ili izvan prave politike kontrole bizantskoga cara: Heladai Sicilija zato to su tek nedavno oduzete jurisdikciji pape, a Cilicija jer setada radilo o pograninoj zoni (Tughr) prema kasnom Umajadskom iranom Abasidskom kaliatu, izvan okvira stvarne carske vlasti. Ona e to iostati sve do vladavine Nikeora II. Foke (963.-969.), dok se junoitalske po-

13 Sauvala se odredba vjere () i anateme izreene na saboru, jer su oba teksta tridesetak godinaposlije uvrtena u koncilsku grau Nicejskog sabora, i to upravo zato kako bi ih se moglo potan-ko dogmatski opovrgnuti, odnosno pobiti ikonoklastiku doktrinu sadranu u njima. Detaljnije:Anastos, Ethical theory, str. 153-154; Anastos, Te argument, str. 1955, 177-178; Alexander, Chur-ch Councils, str. 493.

14 Usp. diskusiju u Darrouzs, Listes, str. 8-9 (ce chroniqueur sous-entend naturellement que cesvques se joignent ceux du territoire imprial) te u Katii, Imena dalmatinskih biskupija,str. 28 i Margeti, Historia Salonitana, str. 8-9. Rjeenje ovog problema nije predmet ovoga rada.Ujedno, opredjeljivanje za jednu ili drugu soluciju ni na koji nain ne utjee na ovdje iznese-

nu argumentaciju te zakljuke. Ipak, valja naglasiti da o tome koga kroniar smatra pristaamahalkedonske dogme nedvosmisleno svjedoe reenice ispisane samo nekoliko redaka nie: LesChalcdoniens dtestaient ce Const[antinus] et lappelaient Iconophobe, parce quil runit ce synodeet lui fit dcrter quon ne devait pas vnrer les images ed. Chabot, str. 521. o primjeuje veOstrogorsky, Studien, str. 28.


11/47


krajine nee dokraja podvrgnuti pod patrijarhovu vlast jo ni 787. godine.15Da su Dalmacija, Helada, Cilicija i Sicilija zaista bile pod jurisdikcijom cari-gradskog patrijarha jo od 732. godine, bilo bi suvino 754. godine, vie oddvadeset godina poslije, naglaavati da su i one bile predstavljene na Hije-rejskom saboru. Dovoljno bi bilo iznijeti da su na toj sinodi bili zastupljenibiskupi carigradske crkvene pokrajine. Sma injenica to su navedene ze-mlje u tekstu posebno izdvojene, upuuje na to da je njihov status sredinomVIII. stoljea bio apartan u odnosu na maticu starih biskupija-suraganaCarigrada.

Moe se, stoga, prihvatiti Margetievo miljenje o slinosti poloaja

Dalmacije polovinom VIII. stoljea s onim Cilicije: bizantska je vlast nadnjom povremena i neujednaenog intenziteta, a kao i ostale spomenute po-krajine, Dalmacija se nalazi izvan crkvene vlasti carigradskog patrijarha,odnosno nije jo u potpunosti integrirana u njegovu jurisdikcijsku struk-turu.16Popisani prelati crkvenom saboru prisustvuju iz dva razloga jer senominalno radilo o ekumenskom skupu i jer su biskupi o kojima je rije

15 Detaljnije o tome: Basi, Poleogeneza, poglavlje Origo episcopatuum.16 Margeti, Historia Salonitana, str. 8-9. Katii, Imena dalmatinskih biskupija, str. 28, bilj. 12 kon-

statira da su tu uz prvotno podruje carigradske crkve navedene sve takve pokrajine koje jojnisu pripadale, ali su joj ih pripojili ikonoboraki carevi jer su bile pod neposrednom upravomBizantskoga carstva. No, uz problematinost tvrdnje da je Dalmacija ulazila u pokrajine otueneRimu 732. godine (preekturi Istonog Ilirika ova pouzdano nikad nije pripadala), jednako jesporno tvrditi da je Cilicija tada (754.) bila pod neposrednom upravom Bizantskoga carstva,jer to ne odgovara aktinoj situaciji. Bizantinci su se iz Cilicije definitivno povukli za vladavi-ne kalia Abd al-Malika (685.-705.); od tada nadalje radilo se o podruju pod vlau Kaliata, sintenzivnom izgradnjom mree pograninih utvrda, poglavito za vladavine kalia Haruna al-Ra-ida (786.-809.). O tome v. John F. Haldon, Hugh Kennedy, Te Arab-Byzantine rontier in theeighth and ninth centuries: military organisation and society in the borderlands, , vol. XIX, Beograd 1980., str. 83-84, 85-86, 106-107; Walter E. Ka-

egi, Awim and Thughr, u: Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 1, ed. Alexander P. Kazhdan,New YorkOxord 1991., str. 238; Isti, Byzantium and the Early Islamic Conquests, Cambridge1992., str. 236-262; Michael Bonner, Te Naming o the Frontier:Awim, Thughr, and the ArabGeographers, Bulletin o the School o Oriental and Arican Studies, University o London , vol. 57,nr. 1, London 1994., napose str. 17-18, 23-24; Whittow, Te Making, str. 25-29, 82-89, 167, 179;Hugh Kennedy, Te Armies o the Caliphs: Military and Society in the Early Islamic State Warareand History, LondonNew York 2001., str. 79, 82, 98, 191; John F. Haldon, Byzantium at War, AD600-1453, New YorkLondon 2003., str. 42; Isti, John F. Haldon, Warare, State and Society in theByzantine World, 565-1204, London 2003., str. 77, 79, 209; Hugh Kennedy, Te Prophet and the

Age o the Caliphates: Te Islamic Near East rom the Sixth to the Eleventh Century, London 22004.,

str. 61, 143, 275-276; Walter E. Kaegi, Conronting Islam: emperors versus caliphs (641c. 850),u: Te Cambridge History o the Byzantine Empire c. 500-1492, ed. Jonathan Shepard, Cambridge2008., str. 389. Usp. takoer karte u John F. Haldon, Te Palgrave Atlas o Byzantine History, NewYorkBasingstoke 2005., str. 58-59, 62, 69-70 i 109. Osim toga, dio Cilicije (metropolije u arzu iAnazarbi) se u ranokranskom razdoblju nalazio pod jurisdikcijom antiohijskog patrijarha, a ne


12/47


pripadali podrujima koja su se, barem u tom konkretnom trenutku (754.),nalazila pod manje ili vie izravnim utjecajem bizantskoga cara, tako da subiskupi bili duni (neki vjerojatno i primorani, imajui u vidu teoloku pri-jepornost sabora) sudjelovati kao njegovi politiki podlonici.

Ipak, uza sve to je do sada navedeno, sadrajno neodreen (odnosnonedostatno odreen) podatak sirijskog kroniara o dalmatinskim biskupi-ma jo uvijek nije zadovoljavajue vrednovan u medijevistikoj historiogra-fiji, poglavito u bizantologiji. Vana etapa u egzegezi teksta bilo je otkriedotada nepoznatog popisa biskupa 1878. godine, takozvane Notitia 3(Co-dex Parisinus Graecus 1555 A), koji zrcali stanje carigradske crkvene pokra-

jine uoi i neposredno nakon sabora u Hijereji odrana 754. godine. aj po-pis suragana carigradskog patrijarha pronaao je njemaki bizantolog CarlGotthard De Boor (1848.-1923.), zbog ega se izvjesno vrijeme uvrijeilonazivati ga De Boorova Notitia.17Kao i ostali popisi biskupa Carigradskecrkve, ikonoklastika Notitiasastoji se od triju sekcija, ordiniranih u rigo-roznom hijerarhijskom redu: u prvoj su popisani metropoliti, u drugoj au-tokealni nadbiskupi, u treoj suragani biskupi razvrstani po pripadajuimmetropolijama. Prema kasnijoj Darrouzsovoj numeraciji popis je postao

poznat u historiografiji kao Notitia 3ili Ikonoklastika Notitia jer se radio prvom izvoru koji reproducira biskupije Ilirika sustavno ukljuene u ca-rigradsku crkvenu hijerarhiju.18Budui da takvo stanje nije moglo biti mo-gue prije anektiranja nekolicine zapadnih biskupija za vladavine Lava III.(717.-741.), uobiajilo se takozvanu Notitia 3povezivati s ikonoklastikimrazdobljem bizantske crkvene povijesti.19Dataciji izvornoga teksta u sredi-

onog carigradskog v. Clive Foss, Cilicia, u: Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 1, ed. AlexanderP. Kazhdan, New YorkOxord 1991., str. 462.

17 Carl De Boor, Nachtrge zu den Notitiae Episcopatuum, Zeitschrif r Kirchengeschichte, Bd. XII,Gotha 1891., str. 303-322.

18 Prvi pouzdan i vrsto datiran ranosrednjovjekovni izvor koji opisuje jurisdikcijski opseg Cari-gradske crkve je tzv. Notitia 2, poznata i pod nazivom Notitia Nicephori, jer je nastala za vrijemecarigradskog patrijarha Nikeora (806.-815.). Jean Darrouzs, Notitiae episcopatuum EcclesiaeConstantinopolitanae. exte critique, introduction et notes(Gographie ecclsiastique de lEmpireByzantin, tom. I), Paris 1981., str. 10-19, 215-227. O Notitia Nicephoriv. Vitalien Laurent, Lre-ction de la mtropole dAthnes et le statut ecclsiastique de lIllyricum au VIIIe sicle, Revuedes tudes byzantines, tom. I, Paris 1943., str. 66, Darrouzs, Listes, str. 8 i , ,

, vol. XLVI, Beograd 2009., str. 29-30 i bilj. 8, koji ovaj popis datiraizmeu 805. i 814. godine.19 Eleonora Kountoura-Galake, Notitia 3 ,

, vol. 10, Athena 1996., str. 45-73; Ista, Te presence o the province o EpirusNova in the so-called Notitia o the Iconoclasts, u: [


13/47


nu VIII. stoljea ide u prilog i injenica da su na poetku popisa izostavljenipatrijarsi, to odgovara istom takvu postupku na saboru u Hijereji ondjenije bilo izaslanika Rima ni orijentalnih patrijarha.

Radi se o slojevitu tekstu, kompilaciji nastaloj koncem VIII. stoljea napodlozi starijih podataka iz razliitih vremenskih konteksta i jednako razli-itih provenijencija. Stoga je pri sluenju s Notitia 3na prvome mjestu naj-vei oprez te kritiki pristup: pri procjenjivanju vjerodostojnosti podatakakoje ona sadri esto je mogue doi do valjanih zakljuaka jedino unutarpojedine metropolije, a njezin odnos spram drugih metropolija i spram vr-hovne crkvene vlasti treba oprezno i potanko ralanjivati. Pri tome emo

se osloniti na zakljuke o porijeklu i dataciji Notitiae episcopatuum 3 dokojih su viestrukim analizama doli E. Kountoura i V. Prigent, opreznoistaknuvi nasuprot Darrouzsu i drugim istraivaima da se ipak radi odokumentu koji zrcali stanje sredine VIII. stoljea, iako je znaajno obo-gaen kasnijim interpolacijama, vjerojatno oko 800. godine, pa i poslije.20

irenje Carigradske patrijarije na druge metropolije kakvo je registri-rano u Notitia 3svjedoi da joj je, s toke gledita Ilirika, u to vrijeme juri-sdikcijski-administrativno pripadalo jedino podruje juno od negdanje

Prevalitane (Praevalis,Praevalitana). Prva pokrajina iji su biskupi nave-deni kao patrijarhovi suragani bio je Novi Epir (priblino dananje ju-noalbansko ozemlje izmeu rijeke Vjos na jugu, rijeke Mat na sjeveru te

. . , 5], Athnes 1998., str. 170. VivienPrigent, Les vchs byzantins de la Calabre septentrionale au VIIIesicle, Mlanges de lcole

ranaise de Rome. Moyen ge, tom. 114/2, Rome 2002., str. 933-934, 950, 952 navodi ranija mi-ljenja P. Yannopoulosa (Notitia 3 je starija od Nicejskog koncila 787.) i E. Kountoura-Galake(v.g.). Sm Prigent je isto tako sklon dataciji u sredinu 8. stoljea, to podupire i peatima juno-italskih biskupa. U Prigent, Notes, str. 401, bilj. 70 revidirao je svoje ranije miljenje, ali i zadrao

stav da se radi o kompilaciji nastaloj (oko 800.) sluenjem starijim podacima, koji prethode Dru-gom Nicejskom koncilu. Nasuprot tome, , , str. 45, bilj. 99 smatra da ona nijemogla nastati prije 787. godine, pozivajui se na J. Darrouzsa koji je jasno ukazao na njezinuzavisnost od akata istog sabora. ako i Erich Lamberz, Die Bischoslisten des VII. kumenischenKonzils (Nicaenum II) (Bayerische Akademie der Wissenschafen, Philosophisch-historische Kla-sse, Abhandlungen, N.F. 124), Mnchen 2004., str. 25, bilj. 72 i str. 62, bilj. 275. Usp. Darrouzs,Listes, str. 9 i bilj. 15 i Brubaker Haldon, Byzantium, str. 299.

20 Usp. opravdane kritike u Maciej Salamon, Einige Bemerkungen zur Notitia episcopatuumdes Co-dex Parisinus 1555A, u: Byzantium, New Peoples, New Powers: Te Byzantino-Slav Contact Zone,

rom the Ninth to the Fifeenth Century, ed. Miliana Kaimakamova, Maciej Salamon, Magorzata

Smorg-Rycka [Byzantina et Slavica Cracoviensia, 5], Krakw 2007., str. 91. Inae autor iznosiuvjerljive argumente za dataciju konanog oblika Notitiae 3oko sredine IX. stoljea (u vezi s odr-avanjem crkvenog sabora u Carigradu 869.-870.). Dr. sc. Macieju Salamonu (Instytut Historii,Wydzia Historii i Dziedzictwa Kulturowego, Uniwersytet Papieski Jana Pawa II, Krakw) srda-no zahvaljujem na ustupljenom primjerku lanka.


14/47


planine Galiice izmeu Ohridskog i Prespanskog jezera na istoku); onase prema podacima u popisu sastojala od osam biskupija podvrgnutih me-tropolitu Dirahija (Dyrrachium, Dra). No, ak su i imena ovih biskupijadonesena u obliku koji ukazuje na to da se sastavlja sluio latinskim, ane grkim predlokom: , , , , ,, i .21tovie, ini se da je isti stariji ka-talog na latinskom jeziku u toj prigodi posluio za opis cjelokupne crkvenegeografije Ilirika.22Uzrok je tomu vjerojatno okolnost to se sastavlja mo-rao sluiti popisima Solunske crkve, kojoj je kao papinskom vikarijatu postarom crkvenom pravu sve do 730-ih godina pripadao sav Ilirik a koji

su, dakako, bili napisani na latinskom jeziku.

23

U svemu, dakle, proizlazi dabiskupi Zapadnog Ilirika tada nisu figurirali meu ormalnim podlonici-ma carigradskog patrijarha, ako i jesu hipotetski mogli nazoiti crkvenomsaboru u svojstvu carskih podanika.

Iako su vijesti iz Notitia 3i iz kronike Mihajla Sirijskog odavno poznateistraivaima (pa su utoliko i jedna i druga podvrgavane razliitim zaseb-nim egzegezama), do sada nije bilo pokuaja da se one meusobno poveu.

Postoji, naime, jo jedna mogunost dosad u ovom kontekstu neisko-

ritena pri pokuaju identifikacije dalmatinskih biskupa sazvanih na cr-kveni sabor u Hijereji. Naime, ista ikonoklastika Notitia 3u dva navrataunutar istog popisa spominje otok Kealoniju, koji e se u naem pokuajuinterpretacije pokazati neobino znaajnim. Popis najprije spominje Kea-loniju kao metropolitansku biskupiju pokrajine Prvi Epir ( [...] ),sa suraganima u Kerkiri, roizeni, Monembaziji, Egini, Portmu, Oreju i

21 Darrouzs, Notitiae, str. 236, br. 300-308. O svemu usp. Kountoura, Te presence, str. 170-171,

175. Identifikacija navedenih biskupija redom, prema tumaenju E. Kountoura: EpidamnoDra(?), SkampisElbasan, LihnidOhrid, Amancijaistono od Vlor, Bilissjeveroistono od Vlor,HidruntOtranto (?), AulonijaValona (Vlor), Akrokeraunija(?).

22 Kountoura, Te presence, str. 171; Ista, ,passim.23 Kountoura, Te presence, str. 170-171. O Solunskom vikarijatu v. ,

VI , , vol. 19, Beograd1980., str. 26-30; Frank E. Wozniak, East Rome, Ravenna and Western Illyricum 454-536 A.D.,Historia, vol. XXX/3, Stuttgart 1981., str. 351-382; Charles Pietri, La gographie de lIllyricumecclsiastique et ses relations avec lglise de Rome (Ve-VIesicles), u: Villes et peuplement danslIllyricum protobyzantin. Actes du colloque organis par lcole ranaise de Rome (Rome, 12-14

mai 1982), Rome 1984., str. 30-31, 36, 53-54; Rajko Brato, Razvoj organizacije zgodnjekranskecerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja, Zgodovinski asopis, god. XL, br. 4, Ljubljana1986., str. 378; Isti, Zgodnjekranska cerkev v Makedoniji in njen odnos do Rima, Zgodovinskiasopis, god. XLIV, br. 1, Ljubljana 1990., str. 21-23; Hrvoje Graanin, Juna Panonija u kasnojantici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljea), Zagreb 2011., str. 261-263.


15/47


Zakintu. Zatim popis neto nie spominje pokrajinu Kealiju, na ijemse elu nalazi metropolit Delmacije ( ).24Postavlja se pitanje kako protumaiti te proturjene podatke. Naime, kolikoje poznato, Kealonija (u ranom kranstvu dio Korintske metropolije) ni-kada nije nadrasla rang obine biskupije: nije se hijerarhijski uzdigla ni nadkakvim suraganima kao njihova metropola. Osim toga, treba primijetitida je metropola Starog Epira bio grad Nikopol (posljednji se put kao takavspominje 787. na Nicejskom koncilu, poslije je premjeten u Naupakt),25panije jasno kako se na njegovu mjestu zatekla Kealonija. Nadalje, teritorijal-na nesuvislost mree suragan te imaginarne crkvene pokrajine opaa se

ve na prvi pogled: Kerkira je dananji otok Kr na granici Albanije i Gr-ke; roizena je prethodnik suvremene roizine na peloponeskoj Argolidi,pri junoj obali Epidaurskog zaljeva; Monembazija je rt na vrhu Malejskogpoluotoka, krajnjeg jugoistonog izdanka Peloponeza; Egina je otok sredSaronskog zaljeva izmeu Atike i Peloponeza; Portam i Orej su na Eubeji;Zakint je otok juno od Kealonije u Jonskome moru.26Meu navedenimtobonjim suraganima Kealonije je i Kerkira, koja je prije slavenske invazi-je Peloponeza u VI. stoljeu takoer bila podvrgnuta metropolitu Nikopola,

u Starom Epiru. Koncem VIII. stoljea inila je dio Korintske metropolije,jer je to bio Kerkiri najblii crkveni poglavar naddijecezanskog ranga ijeje sjedite opstalo tijekom nemirna razdoblja VII. i VIII. stoljea.27Meunabrojenim suraganima Kealonije jedino su Kerkira i Zakint u stanovi-toj mjeri prostorno bliski tom otoku, teoretski dolazei u obzir kao dio istepokrajine. Otok Kerkira se jedini meu nabrojenima u jednom trenutkusvoje povijesti zbilja nalazio u epirskoj pokrajini.

S druge strane, Dalmatianije bila gradsko sredite, ve pokrajina ve-

oma stare tradicije, s utvrenom geografijom i upravnim ustrojem. Stogaje u citiranom popisu pojava tobonjega grada-metropole po imenu Del-

24 Darrouzs, Notitiae, str. 22, 231 (br. 51 i 54), str. 245 (br. 769-776); -, , str. 45-46; Kountoura, Te presence, str. 169.

25 imothy E. Gregory, Kephalenia, u: Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 2, ed. Alexander P.Kazhdan, New YorkOxord 1991., str. 1122 pogreno navodi da je Kealonija u kasnoj antici bilametropolitsko sredite Starog Epira.

26 ako Prigent, Notes, str. 402 primjeuje la seule logique du regroupement tant que les titulairesde ces siges signrent en groupe, et dans le mme ordre, les actes du concile de Nice II; usp.

Darrouzs, Listes, str. 37-38. Osim toga, Egina se u ostalim popisima stalno spominje kao auto-kealna nadbiskupija, poevi od Notitia 2pa nadalje. Vidi Darrouzs, Notitiae, str. 218, br. 82, str.251, br. 79, str. 266, br. 82, str. 274, br. 101, str. 294, br. 117; Lamberz,Die Bischoslisten, str. 63, bilj.278. Utoliko nije mogla biti ni suragan Kealije.

27 , , str. 43, bilj. 88.


16/47


macija u posvemanjem neskladu s ostatkom popisa, koji navodi ukupno53 metropolitanska sjedita; kod svih se bez iznimke radi o urbanim sre-ditima, gradovima u pravom smislu rijei. Grad Dalmacija kao crkvenosredite Kealonije oigledna je besmislica. Utoliko vie to je samo tri retkaprije ta ista Kealonija i sma lakonski zabiljeena kao grad, odnosno kaocentar metropolije Prvog Epira (to nije bilo tono, a tvorba pod tim ime-nom nikada nije zabiljeena u bizantskim izvorima postojali su jedinoStari i Novi Epir). Razvidno je, dakle, da se radi o nekoj vrsti previda.

ini se, dakle, oitim da pojam Dalmatiau Notitia 3ne odgovara niklasinom geograsko-administrativnom entitetu poznatom pod tim ime-

nom, ni poimanju prostora koje je bilo suvremeno sastavljanju toga popisa.U njemu se, uzevi u obzir nain na koji je pokrajina opisana, razaznajekrajnje iskrivljena mentalna slika razmatranoga prostora.

Spomenuti paradoks nedavno je pokuao razrijeiti V. Prigent, pretpo-stavivi da je potkraj VIII. stoljea tadanja civilna upravna mrea Bizantautjecala na predodbu o vanosti otoka Kealonije u crkvenoj hijerarhiji:sastavlja bi zapisnika vrlo vanom sjeditu teme pridao odgovarajui rangmetropolije, u skladu s vlastitim procjenama o znaaju mjesta.28Kada je,

meutim, dolo na red definiranje jurisdikcijskoga opsega te nepostojeemetropolije, pisac je naavi se u neoekivanoj nevolji naprosto ima-ginarnom kealonijskome metropolitu kao tobonje suragane pridruiodio biskupa Starog Epira, u nespretnoj kombinaciji s pojedinim biskupimaAhaje, tj. Helade.

Opisane deormacije, dakle, proizlaze iz sastavljaeve potrebe da glav-nom gradu Kealonijske teme, po njegovu sudu metropoliji, iznae suraga-ne, do ijeg popisa nije mogao doi (i to s dobrim razlogom, jer realno nisu

ni postojali). Popis kojim se posluio posve je razliita porijekla.itav je, naime, prostor Peloponeza i sredinje Grke sve do konca VI.stoljea u crkvenom pogledu bio pod jurisdikcijom metropolita u Korintu,a s motrita civilne vlasti sainjavao je jedinstvenu provinciju Ahaju (uzPeloponez ukljuivala je Atiku, Beotiju i pripadajue otoke). Nakon najezdeSlavena krajem tog stoljea vei dio navedenog ozemlja ostao je pune dvijestotine godina bez viih struktura crkvenog ustroja te izvan carske vlasti:ostacima nezauzetih teritorija pod bizantskom kontrolom (preteito oto-

cima i priobalnim enklavama uz obod Peloponeza) nastavio je upravljati28 Prigent, Notes, str. 401. Posljednji je o tome pisao Salamon, Einige Bemerkungen, str. 94, koji

smatra da se radi o einer missverstandenen Nachricht ber das Verhltnis zwischen dem TemaKephallenia und dem Gebiet Dalmatiens.


17/47


korintski metropolit, a civilnu je vlast nad njima vrio strateg teme Helade(ova je izmeu 687. i 695. zamijenila dezintegriranu provinciju Ahaju), ta-koer sa sjeditem u Korintu. akva je situacija potrajala sve do uspjenihvojnih kampanja za vladavine carice Irene i cara Nikeora I., krajem VIII. ipoetkom IX. stoljea, kada su sva spomenuta podruja iznova podvrgnu-ta Bizantskom Carstvu. ada je izvrena i rekonstrukcija crkvene mree teupravnih jedinica. Na ponovno osvojenim podrujima ustrojena je novavojno-administrativna organizacija: tema Peloponez, koja se razdvaja odteme Helade; priblino istovremeno na zadobivenom teritoriju ormiranesu i nove crkvene jedinice naddijecezanskog ranga: metropolija u Patrasu,

metropolija u Larisi i metropolija u Ateni.Za na je kontekst ovdje znaajna injenica da biskupijama taksativ-no navedenima u Notitia 3kao suraganima Kealonije posve odgovarajuupravo one biskupije koje su se tijekom itava VII. i veega dijela VIII. sto-ljea kontinuirano nalazile pod jurisdikcijom korintskog metropolita. Nji-hov neobian prostorni raspored precizno, naime, zrcali ostatke bizantsko-ga posjeda na Peloponezu i u sredinjoj Grkoj u njegovu obuhvatu kakavje zaet kasnih 580-ih godina, a definitivno dokinut povratkom pod carsku

vlast u prvom desetljeu IX. stoljea.29

om prilikom stara, ranokranskacrkvena struktura Ahaje nije obnovljena, ve rekomponirana: korintskomcrkvenom poglavaru nisu preputena podruja nad kojima je imao primatu VI. stoljeu, a oduzeta su mu i davnanja podruja Korintske metropolijesjeverno od Korintskog tjesnaca na Atici i Eubeji, kako bi se iz njih obliko-vala novostvorena Atenska metropolija. Situaciju koja prethodi tom stanjuilustrirao je P. Komatina,30pokazavi kako su biskupi Kealonije, Kerkire,roizene, Monembazije, Egine, Portma, Oreja i Zakinta godine 787. u Ni-

ceji potpisali i to ba navedenim redoslijedom koncilska akta, iz egaslijedi da su u tom trenutku jo uvijek svi bili suragani korintskog metro-polita.31radicionalna prava metropolita Korinta su poetkom IX. stoljea29 Uzroci i okolnosti te crkvene reorganizacije, kao i njezina korelacija s administrativnim promje-

nama, proueni su i uzorno predstavljeni u , , passim. Vidi i instruktivnukartu (Razvoj administrativne i crkvene organizacije u Srednjoj Grkoj i na Peloponezu u VIII i IXveku) na str. 28, nastalu na temelju Warren readgold, Te Byzantine Revival 780-842, Stanord1988., str. 12 i 336.

30 , , str. 39 i bilj. 61, 43-44. Na ovo je prvi upozorio Heinrich Gelzer, Die

kirchliche Geographie Griechenlands vor dem Slaweneinbruche, Zeitschrif r wissenschaflicheTeologie, Bd. XXXV, Hef 4, Leipzig 1892., str. 427-428. Gelzerov rad je bio meu prvim znan-stvenim reakcijama na De Boorov pronalazak Notitiae 3.

31 , , str. 39 i d. Ovima treba izmeu Egine i Portma dodati i otok Lemno, koji jeod Notitia 7nadalje autokealna nadbiskupija. Vidi Lamberz, Die Bischoslisten, str. 62-63 i bilj. 279.


18/47


uvelike su bila oteena, a pod njegovom je crkvenom paskom preostao tekistoni pojas Peloponeza, zajedno s udaljenim otonim i primorskim en-klavama na jugu i zapadu poluotoka, kojima je upravljao jo od provaleSlavena krajem VI. stoljea.

Premda se osnivanje Kealonijske teme obino datira vladavinom Ni-keora I. (802.-811.), otkada datiraju i prvi spomeni njezina stratega u izvo-rima, nedavno je V. Prigent iznio argumente koji bi taj dogaaj kronolo-ki mogli pomaknuti neto ranije.32Radi se, naime, o peatima bizantskihdunosnika, tonije o peatima kealonijskih stratega koji bi se sudei ponjihovim tipolokim obiljejima trebali datirati sredinom VIII. stoljea.

Ako je ta Prigentova pretpostavka opravdana, valja raunati s utemelje-njem Kealonijske teme ranijim nego to se dosad smatralo. Osim toga, istije autor upozorio na injenicu da izmeu 758. i 765. godine postoji itav nizizvora mahom rimske provenijencije koji upuuju na snanu prisutnostbizantske mornarice u jadranskom bazenu.33Iako su u toj papinskoj kores-pondenciji kao neposredna opasnost oznaene preteito bizantske vojne je-dinice na Siciliji (dromonorum stolus Siciliae), prebacivanje interesa Carstvana Jadransko i Jonsko more te njegova aktivizacija ondje, prema Prigentovu

miljenju, ukazuju na to da je Kealonijska tema ustrojena nedugo nakontih dogaaja, potkraj vladavine Konstantina V. (741.-775.). Na to ukazujui spomenuta sigilograska vrela, to bi sve upuivalo na osnutak nove temeve kasnih 760-ih godina, a ne u prvom desetljeu IX. stoljea. Ne ulazeina ovome mjestu u cjelovitu ocjenu Prigentovih stajalita, svakako se valjasloiti s njegovim zakljukom da je tema Kealonija barem u ranom raz-doblju svoga postojanja protegnula svoj ormalni ili neormalni utjecaj nairu zonu balkanskog priobalja, jer se dugo radilo o zapravo jedinoj bizant-

skoj vojno-administrativnoj jedinici na tom dijelu ozemlja Carstva.

32 Prigent, Notes, str. 398-399 i bilj. 49, 50. Radi se, izmeu ostalog, o peatima strateg Leoncija(pohranjen u Padovi) i Gregorija (pohranjen u Reggiju). Na te starije peate kealenijskih strategaupozoravao je i Agostino Pertusi (ed.), Costantino Porfirogenito: De Tematibus, Citta del Vatica-no 1952., str. 174. Ewald Kislinger, Dyrrhachion und die Ksten von Epirus und Dalmatien imrhen Mittelalter Beobachtungen zur Entwicklung der byzantinischen Oberhoheit,Millenni-um-Jahrbuch zu Kultur und Geschichte des ersten Jahrtausends, Bd. 8, Berlin 2011., str. 330, bilj.101 spominje peate kealonijskih stratega eoana (o. 750.), Likasta (druga treina VIII. st.) i

Konstantina (izmeu 750. i 790.), uz jo nekoliko drugih anonimnih i manje precizno datiranihpeata tamonjih stratega. Dr. sc. Ewaldu Kislingeru (Institut r Byzantinistik und Neogrzistik,Historisch-Kulturwissenschafliche Fakultt, Universitt Wien) srdano zahvaljujem na ustuplje-nom primjerku lanka.

33 Prigent, Notes, str. 402, 412.


19/47


Suverenitetu kealenijskog stratega, dakle, prirodno su gravitirali onisegmenti istonog Jadrana koji su se nalazili pod bizantskom kontrolom, akoji jo uvijek nisu bili integrirani u tematski aparat Carstva: jonski otoci, di-jelovi Epira (Starog i Novog) te enklave zadrane pod carskom vlau uzduobala Peloponeza. a je zona utjecaja tamonjeg stratega, na kraju krajeva,najjasnije dola do izraaja upravo u dogaajima oko bizantsko-ranakograta u prvoj dekadi IX. stoljea,34kada je ba kealonijski strateg Pavao bioonaj kojemu je povjerena zatita bizantskih politikih interesa, u cjeloku-pnu prostoru sve do sjevernojadranskoga lka (Dalmacija, Venecija).

Indikativno je za na problem da je nepoznati kompilator Notitiae 3

nudi doskoio tako da je naveo ozemlje pod priblinom zonom voj-no-upravnog utjecaja Kealonijske teme jonske otoke, Dalmaciju, Epir.Meutim, ni jedna od biskupij koje navodi pod jurisdikcijom metropolitaDelmacije zapravo se ne nalazi u Dalmaciji. o je neobino vana inje-nica u kontekstu ovog istraivanja te ju stoga valja opetovano naglaavati.Prigentovim zapaanjima treba dodati da se za pokrajinu Novi Epir u no-menklaturi javljao i pridjev dalmatski (Epirus Nova Dalmatorum).35 ase varijanta imena pokrajine susree na natpisu u ast cezara Konstantina

(budueg cara Konstantina II.) iz Lihnida, datiranu izmeu 333. i 337. godi-ne.36Natpis je, uz to, kronoloki znatno podudaran vremenu iz kojeg potje-u inormacije Jeronima i anonimnog sastavljaa Expositio totius mundi et

34 ako se u unosu ranakih kraljevskih godinjaka za 810. godinu spominje Paulus Cealaniae pra-eectus(Annales Regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, u: MGH, SS rer. Germ., vol. 6,ed. Friedrich Kurze, Hannover 1895., str. 130). Miljenje koje je iznio Prigent, Notes, str. 398, bilj.48 da se radi o istoj osobi koja je 805. godine spomenuta kao Paulus dux Iaderae, nema nikakvepodloge. Za tradicionalnu dataciju osnutka teme v. Ostrogorsky, Geschichte, str. 162; readgold,Byzantine Revival, str. 160-161; , , str. 228-229 (ali str. 386, bilj. 786

zalae se za dataciju u drugu polovinu VIII. st., pozivajui se na Nicolas Oikonomids, Constan-tin VII Porphyrognte et les thmes de Cphalonie et Longobardie,Revue des tudes byzantines,tom. XXIII, Paris 1965., str. 119). Vidi i Nicolas Oikonomids, Les listes de prsance byzantinesdes IXeet Xe sicles, Paris 1972., str. 352. O vojno-pomorskoj vanosti Kealonije u bizantskomstratekom sustavu v. Hlne Ahrweiler, Byzance et la mer. La marine de guerre, la politique et lesinstitutions maritimes de Byzance aux VIIe-XVesicles, Paris 1966., str. 82-85, 90-91, 110-111, 120-121 i Kislinger, Dyrrhachion, str. 330.

35 Darrouzs, Notitiae, str. 231, br. 51 i 54; usp. Prigent, Notes, str. 402. O Novom Epiru v. MilenaDuani, Epirus Nova Dalmatorum, iva antika, god. XX, br. 1-2, Skopje 1970., str. 137-144 i Myr-to Veikou, Byzantine Epirus. A opography o ransormation. Settlements o the Seventh-welfh

Centuries in Southern Epirus and Aetoloacarnania, Greece, LeidenBoston 2012., str. 19-21.36 CIL III, 7320 = ILJug III, 1235. O natpisu v. Duani, Epirus i Ilona Opelt, Inschrifen aus Lych-nidus-O(c)hrid, Zeitschrif r Papyrologie und Epigraphik, Bd. 79, Bonn 1989., str. 84-85. Premastarijem, u meuvremenu osporenom miljenju M. Duani, radilo se o natpisu u ast Konstanci-ja II. i Konstancija Gala, iz 351. ili 354. godine.


20/47


gentium o potresu u Dirahiju, lociranu u Dalmaciji (v.d.). Ovo proirenoime Epira moglo je motivirati kako pisca Notititae 3, tako i sastavljaa pred-loka kojim se mnogo stoljea poslije sluio sirijski kroniar te tako, moda,biskupe s podruja dananje Albanije grekom poistovjetio s dalmatinskimbiskupima. O njima, kako smo vidjeli, nema nikakva spomena ni u sinodal-nim aktima ni u popisima suragana Carigradske crkve.

Cjelokupna do ove toke iznesena argumentacija ne ide u prilog identi-fikaciji Dalmacije iz kronike Mihajla Sirijskog s ozemljem historiograskipoznatim kao Bizantska Dalmacija. Nasuprot tomu, ide u prilog onim gle-ditima koja poistovjeuju navedenu Dalmaciju s podrujem uskog pri-

obalja i otok preostalih pod bizantskom kontrolom uzdu Jonskog mora,koje je sa sjevera moglo doticati tek krajnji donji dio jadranskog primorja.Ako je u crkvenom i upravno-administrativnom smislu ta i takva JonskaDalmacija uope zahvaala znatnije na sjever, to se po svemu sudei od-nosilo ponajprije na biskupske gradove june (Gornje) Dalmacije, koji su senalazili najblie Kealoniji.37No, s obzirom da ne raspolaemo neprijepor-nim povijesnim potvrdama o postojanju ni jedne od tih biskupija (Kotor,Dubrovnik, Budva, Ulcinj) prije konca VIII. i ranog IX. stoljea, ne treba

isputati iz vida da se radi o hipotezi, koju stoga valja iznositi sa zadrkom.Zasad se ini pouzdanim zakljuiti tek to da je sredinom VIII. stoljea jon-sko priobalje moglo u izvjesnim uenim krugovima Bizantskog Carstvamjerodavno biti smatrano Dalmacijom.

Osnovno pitanje koje se u tom kontekstu pomalja jest ovo: radi li se ov-dje samo o neuspjelom kompiliranju podataka iz crkvene, administrativnei vojne geografije koje je rezultiralo deormiranom zemljopisnom percep-cijom? Smije li se, nasuprot tomu, pretpostaviti da su izvjesne realiaipak

oblikovale te i takve geograske predodbe? Drugim rijeima, reproducira liiskrivljena slika Dalmacije kakvu donosi Notitia 3ikakve stvarne povije-sne okolnosti? Dosadanja rasprava pokazala je svu sloenost problema, alii to da valja ozbiljno raunati s geograskim i administrativnim shvaanjimao poloaju Dalmacije koja su, barem nakratko, pod tim imenom podrazu-mijevala nejasno definiran priobalni prostor juno od klasinog ozemljate provincije, seui sve do junog poteza jonskih otoka.

37 Na ovom moguem tumaenju najtoplije zahvaljujem dr. sc. Zrinki Nikoli Jakus, komentoriciovdje navedene doktorske disertacije na Poslijediplomskom doktorskom studiju Medievistike priFilozoskom akultetu Sveuilita u Zagrebu.


21/47


* * *

Zamisao o podinjavanju Kealoniji biskupij u spomenutoj prostornojdiuziji jonski otoci u kombinaciji s enklavama na Peloponezu i Eube-ji (sl. 1), to se evidentno kosi sa zemljopisnom i jurisdikcijskom logikomprostora sama je po sebi nesuvisla, jer bi tada poloaj hipotetikog kealo-nijskog metropolita bio apsurdan.38 Jedinu loginu prirodno-zemljopisnu,zatvorenu i uzajamno povezanu cjelinu meu nabrojenim biskupijama inejonski otoci Kerkira, Kealonija i Zakint (kojima su pripadali Itaka i Leuka-da). Sedam veih otoka Jonskog mora (uz navedene, to su Paks i Antipaks)od starine je skupno nazivano Heptanez. Meu njima Kerkira, Leukada iItaka prije raspada istonorimske vlasti nad tim podrujem nisu pripadalini provinciji Ahaji (tj. Heladi) ni Korintskoj metropoliji. U kasnoj antici suKerkira i Leukada s administrativne toke gledita pripadale Starom Epiru,a Kealonija i Zakint provinciji Ahaji. U skladu s tim razgranienjem tekla

je i crkveno-jurisdikcijska podjela: dva sjeverna otoka bila su podinjenametropolitu Nikopola, doim su dva juna pripadala metropoliji u Korintu.

38 Kao to je ispravno uoio ve Gelzer, Die kirchliche Geographie, str. 427.


22/47


Budui da Notitia 2 (konac VIII. st.) donosi popis novih, zapadnihmetropolija pripojenih Carigradskoj patrijariji, ali ne i njihovih suragana,ne moe se sa sigurnou zakljuivati o stupnju opstanka tamonjih bisku-pija tijekom VII. i VIII. stoljea. injenica da izvori o crkvenim velikodo-stojnicima u Zapadnom i Istonom Iliriku zamiru oko 600. godine, upravou vrijeme slavenskih provala, nije sluajna i vee se uz ovdje iznesene kon-statacije o raspadu crkvenog ustroja kao jednom od ishoda razgradnje ur-banog i drutvenog sustava. Prilikom Carigradskog koncila 680. godine, naprimjer, itav je Balkanski poluotok bio zastupljen sa samo dvanaest bisku-pa: Solun, Herakleja, Korint, Selimbrija, Mesembrija, Stobi, Bize, Sozopol,

Panij, Arg, Atena i Lakedemon. Isti se broj ponovio na rulskom koncilu692. godine, makar se nije radilo o posve istim biskupijama: tada su od bi-skupa pod rimskom jurisdikcijom bili prisutni metropolit Draa, metro-polit Gortine (s trojicom biskupa s Krete), metropolit Soluna (s biskupimaFilipa, Amfipola i Edese), metropolit Korinta (s biskupom Lemna) i biskupStobija.39U oba navrata, na oba koncila, radilo se, k tomu, samo o nekimbiskupima iz dotinih pokrajina, nipoto ne o svima. Od prvotnih osamna-est crkvenih pokrajina na Balkanu ranokranskoga vremena, dakle, samo

ih je est potkraj VII. stoljea bilo u stanju odaslati svoje biskupe na crkvenisabor i to ne sve, ve manji dio njih dok se preostalih dvanaest crkvenihpokrajina naprosto ugasilo (ili bilo trajno odsjeeno od carigradskog sredi-ta).

Na podrujima koja su trajno ostala pod vladavinom Slavena, bi-skupska se sjedita u izvorima jednostavno prestaju spominjati, uz rijetkeiznimke. Primjerice, na estom ekumenskom koncilu u Carigradu odranu680. godine sudjelovao je biskup Ivan iz Stobija, a na onome iz 692. godine

(Quinisextum) njegov nasljednik Margarites.40

No, u ovom sluaju se vje-rojatno radilo o izbjeglim biskupima koji su zadravali svoj naslovni rang,sudjelujui i u egzilu na crkvenim saborima, a boravei na priobalnim po-drujima pod bizantskom kontrolom. Na ekumenskom koncilu u Carigra-du 680.-681. godine podruje zapadnih dijeceza zastupali su, dakle, jedi-

39

Georgije Ostrogorski, Byzantine Cities in the Early Middle Ages,Dumbarton Oaks Papers, vol. 13,Washington 1959., str. 56-57; Heinz Ohme, Das Concilium Quinisextum und seine Bischosliste.Studien zum Konstantinopler Konzil von 692(Arbeiten zur Kirchengeschichte, 56), BerlinNewYork 1990., str. 146 (br. 17), 205-206, 222, 227.

40 Brato, Zgodnjekranska cerkev, str. 26-27.


23/47


no biskupi Korinta, Atene, Stobija, Arga, Lakedemona i Soluna,41a biskupiSoluna i Stobija pribivali su i koncilu iz 692. godine.42

Iz 592. godine datira pismo Grgura Velikog biskupu Ljea (Lissus), tadana granici Novog Epira i Prevalitane, koji je pred avarsko-slavenskim nava-lama prebjegao u Italiju. Ondje mu papa u zamjenu nudi jednu od upranje-nih biskupskih katedra na otoku Siciliji, kojih ima mnogo.43Neto prije, usvibnju 591. godine, piui ilirikim biskupima, potie ih da bratski primei zatite biskupe izbjegle pred neprijateljskim bijesom.44Godine 604. isti sepapa interesirao za sluaj jednog biskupa Starog Epira izbjeglog iz Evorejena Kerkiru, gdje je dolo do njegova sukoba s zateenim domicilnim bisku-

pom otoka.

45

Potonji sluaj, osim toga, dozvoljava pretpostaviti da je otokKerkira unkcionirao kao siguran reugij u tim nemirnim vremenima, tobi mogao biti i uzrok preivljavanju crkvene organizacije na njemu. Pouz-dano je potvreno, prema tome, da su na prijelazu VI. i VII. stoljea u Pre-valitani i oba Epira okolnosti bile takve da su biskupi bili prisiljeni naputatisvoja sijela. Utoliko smijemo pretpostaviti da je tih godina dolo do brzogi gotovo posvemanjega gaenja crkvenih institucija, naroito na kopnu. Izranog VII. stoljea datiraju posljednja arheoloka materijalna svjedoan-

stva o kontinuitetu naseljavanja: tako je, primjerice, u okolici Skadra gornjagranica pronalazaka bizantskog novca vladavina Konstansa II. (641.-668.).46

41 Joannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, tom. XI, Firenze1765., coll. 641, 644, 645, 669. Ovo primjeuje i Gelzer, Die kirchliche Geographie, str. 425-426.

42 Rudol Riedinger, Die Prsenz- und Subskriptionslisten des VI. kumenischen Konzils (680/81)und der papyrus Vind. G. 3 (Bayerische Akademie der Wissenschafen, Philosophisch-historischeKlasse, Abhandlungen, N.F. 85), Mnchen 1979., str. 16, 22, 26-27; Brato, Zgodnjekranskacerkev, str. 26-27.

43 Gregorii I papae Registrum epistolarum libri I-VII, u: MGH, Epp., tom. 1, ed. Paul Ewald, Ludwig

M. Hartmann, Berlin 1891., str. 329-331 (V, 40): sunt enim in Sicilia insula ecclesiae vacantes epis-copis, et si vobis placet auctore Deo ecclesiam regere, iuxta beati Petri apostoli limina cum eiusadiutorio melius potestis. Usp. Vladislav Popovi, Le dernier vque de Sirmium, Revue des tudesaugustiniennes et patristiques, vol. XXI, no. 1-2, Paris 1975., str. 95.

44 Gregorii Registrum I, str. 69-70 (I, 43):episcopos, quos e propriis locis hostilitatis uror expulerat, adeos episcopos qui nunc usque in locis propriis degunt, pro sustentatione ac stipendiis praesentis essevitae iungendos.

45 Gregorii I papae Registrum epistolarum libri VIII-XIV, u: MGH, Epp., tom. 2, ed. Ludwig M.Hartmann, Berlin 1899., str. 425-426 (XIV, 7), str. 426-428 (XIV, 8), str. 432-433 (XIV, 13). O tomsluaju v. Lujo Margeti, Histrica et Adriatica, rieste, 1983., str. 119, bilj. 27; Rajko Brato, Kopr-

ska kofija od prve omembe (599) do srede 8. stoletja,Acta Histriae, vol. IX/1, Koper 2001., str. 50;Kislinger, Dyrrhachion, str. 321-322.46 Usp. Jean-Pierre Sodini, Te transormation o cities in Late Antiquity within the provinces o

Macedonia and Epirus, Proceedings o the British Academy, vol. 141, London 2007., str. 319 teKislinger, Dyrrhachion, str. 320 i 322, gdje je i odgovarajua literatura.


24/47


Postupno priguivanje i reduciranje zemaljske strukture Crkve u todoba razvidno je i iz korespondencije pape Grgura Velikog koja se odnosina oba Epira. Dobar primjer u tom smislu jesu okolnosti u kojima je 595.godine ustolien novi metropolit Starog Epira, nikopolski biskup Andrija.U pismu, naime, upuenom njegovim suraganima, papa ih potie da seupute pozdraviti svoga novog crkvenog poglavara kojemu on alje palij iizraziti mu dunu suragansku pokornost.47Meutim, kao suragani Niko-pola navedeni su samo petorica biskupa: eodorit, Demetrije, Filip, Zenon iAlkizon. Potonji je provjereno bio biskup Kerkire (spomenut u vie pisama595., 603. i 604.), a preostalu etvoricu nije mogue povezati s konkretnim

biskupskim sjeditima, jer te osobe nisu poznate iz inih izvora. Budui daje nikopolski metropolit pod svojom jurisdikcijom imao osam biskupskihgradova Anhijazam, Butrint, Dodonu, Evoreju, Foinike, Fotiku, Hadri-janopol i Kerkiru pomalja se pitanje zato ih je u adresi papinoga pismanavedeno samo pet? Odgovor na to pitanje ne moe se ograniiti na pret-postavku da su sve tri nedostajue biskupske stolice koincidencijom bile va-kantne upravo u rujnu 595. godine. Vjerojatnije je da njihov nedostatak tre-ba tumaiti injenicom da su se Slaveni dotad ve uvelike pribliili jonskoj

obali, to je prouzroilo djelomini rasap dijecezanske mree. S tog motritajo je jedan podatak od izuzetne vanosti. Naime, meu navedenim sta-roepirskim biskupima nepoznatih sjedita jedino se Zenona s izvjesnomsigurnou moe identificirati s istim Zenonom kojemu je Grgur I. netoprije istog mjeseca (rujan 595.) uputio ivene namirnice kako bi olakaoglad koja je nastupila u njegovoj biskupiji.48a je pomo odaslana brodomsa Sicilije, posredstvom akona Ciprijana, upravitelja papinskog posjeda natom otoku (pa je utoliko vjerojatnije da se doista radilo o jednoj od epir-

skih biskupija suelice Siciliji). Glad koja je motivirala prepisku i transportpomoi vjerojatno se moe povezati s prodorom Slavena na teritorij bisku-pije,49pa i to osvjetljuje okolnosti u kojima je koncem VI. stoljea dolo douruavanja i raspada crkvene organizacije Epira. U trenutku ustolienja no-voga metropolita pokrajine, 595. godine, njegova je naddijecezanska vlast,

47 Gregorii Registrum I, str. 385-387 (VI, 7).48 Gregorii Registrum I, str. 383 (VI, 4).49 o je i pretpostavka prireivaa (P. Ewalda ili L. M. Hartmanna), u biljeci ispod ediranog teksta.

ire o stanju u Epiru i okolnim pokrajinama na razmeu VI. i VII. stoljea: Vladislav Popovi,Byzantins, Slaves et autochtones dans les provinces de Prvalitane et Nouvelle pire, u: Villes etpeuplement dans lIllyricum protobyzantin. Actes du colloque organis par lcole ranaise de Rome(Rome, 12-14 mai 1982), Rome 1984., str. 181-243, Sodini, Te transormation; Kislinger, Dyrr-hachion; Veikou, Byzantine Epirus.


25/47


sudei po svemu, ve bila znatno reducirana gubitkom triju biskupija (zapretpostaviti je da su one bile smjetene dublje u unutranjosti pokrajine,poput Hadrijanopola, Dodone ili Evoreje); taj proces e se jo osjetnije na-staviti u narednim godinama.

Otoke Heptaneza mimoili su prodori Slavena, pred kojima su se ras-pale sloenije orme drutvene organizacije na oblinjem epirskom i pelo-poneskom kopnu. Poetkom VIII. stoljea Kealonija je u svakom sluajuocijenjena kao bizantsko uporite dovoljno sigurno da se onamo potkrajvladavine iberija III. (vjerojatno 702. ili 703.) internira Filipik Bardan,mogui pretendent na prijestolje i budui car (711.-713.).50Bijeg evorejskog

biskupa na Korkiru stotinjak godina prije ve smo spomenuli. Oba su oto-ka, dakle, nastavila unkcionirati kao pouzdana pribjeita pod vrstom bi-zantskom kontrolom. Stoga je upravo skupina jonskih otoka bila prikladnaosnova na kojoj je poslije zapoet proces reokupacije i rehelenizacije togadijela Carstva. U tom je procesu osnivanje teme Kealonija bilo od kljunevanosti, jer je nova vojno-administrativna jedinica u jedinstven organizamokupila sve one posjede bizantske drave uz istono jonsko priobalje kojisu, s jedne strane, ostali nedirnuti slavenskom invazijom, a s druge su strane

sluili kao prometna i strateka komunikacijska karika u pravcu preostalihitalskih posjeda Bizanta, kako uzdu Jadrana, tako u junoj Italiji te na Si-ciliji.

Jonskim priobaljem i veim dijelom podruja buduih tema Kealo-nija, Peloponez itd. prethodno je upravljala tema Helada,51osnovana izme-u 687. i 695. godine. Ve od kraja VI. stoljea za ostatke bizantske vlasti uGrkoj se u upravno-administrativnom kontekstu sluilo nazivom Helada(umjesto dotadanjeg Ahaja).

Stabilizacijom crkvenih i politikih prilika u bizantskim posjedimana jugu Balkanskog poluotoka (u nekadanjoj Ahaji) dolo je do definitiv-ne demarkacije meu dijecezama i naddijecezanskim tvorevinama, tako daNotitiae episcopatuumsastavljene u X. stoljeu permanentno biljee Kea-loniju, Zakint, Monembaziju i roizenu (Damalu) meu suraganima Ko-rinta, a Orej i Portam meu suraganima Atene. o su sve tobonji sura-gani Kealonije iz Notitiae 3. Otok Kerkira je, kao i Egina, zadobio poloaj

50

Paul A. Hollingsworth, Anthony Cutler, Philippikos, u: Oxord Dictionary o Byzantium, vol. 3, ed.Alexander P. Kazhdan, New YorkOxord 1991., str. 1654. Usp. Prigent, Notes, str. 400, bilj. 62.akoer Kislinger, Dyrrhachion, str. 334.

51 Pertusi, De Tematibus, str. 171 i 175; imothy E. Gregory, Hellas, u: Oxord Dictionary o Byzan-tium, vol. 2, ed. Alexander P. Kazhdan, New YorkOxord 1991., str. 911.


26/47


autokealne nadbiskupije izmeu 787. godine i poetka X. stoljea, tako dati gradovi nisu postali podlonicima ni Atene ni Korinta (oba su otoka otci-jepljena od jurisdikcije Korinta).52Kerkira je, kao to je ve reeno, 787. bilapod jurisdikcijom Korinta. Ostavljajui po strani biskupiju Egine, primije-titi je da se biskupija Kerkira pod nadlenou Korintske metropolije uopei mogla nai tek poslije propasti crkvenog ustroja krajem VI. ili poetkomVII. stoljea, jer se prije toga nalazila pod crkvenom vlau Nikopola, me-tropole Starog Epira.53Kada je uslijed avarsko-slavenskih prodora duboko uGrku prestala postojati stara hijerarhijska struktura na susjednom kopnu,otok Kerkira je (zajedno s neto udaljenijom Leukadom) ostao jedinom

preivjelom crkvenom i civilnom jedinicom nekadanje metropolije StarogEpira. Upravo je to razlog, po naem miljenju, to se u Notitia 3otok Kerki-ra naao zabiljeen kao jedna od biskupija fiktivne metropolije Dalmacije.Naime, paralelno s crkvenom, na razmeu VI. i VII. stoljea uruila se icivilna uprava Starog Epira, tako da je Kerkira i u administrativnom smisluprirodno potpala pod ostatke provincije Ahaje, kojima se i dalje upravljaloiz Korinta, a gdje je za vladavine Justinijana II. Rinotmeta ustrojena temaHelada. Isto se dogodilo s od Kerkire prilino udaljenom Kealonijom, ali i

njoj nedalekim Zakintom, koji su takoer ugraeni u improviziranu uprav-nu jedinicu oblikovanu od razliitih ostataka bizantskih posjeda u Grkoj.Kerkira je izvorno pripadala provinciji Stari Epir (Epirus Vetus), a Kealo-nija i Zakint provinciji Ahaji (Heladi), doim su Itaka i Leukada premdaveoma blizu Kealoniji te njoj prostorno usmjereni takoer bili pod juri-sdikcijom Starog Epira.54U nedostatku blie i neposrednije carske uprave,svi su ti otoci morali ostati pod upravnom vlau stratega Helade sve do tre-nutka kada e politike okolnosti i ratni uspjesi Bizantskog Carstva dopu-

stiti ormiranje vojno-administrativnih jedinica tematskog ureenja dravena nekoj blioj i prikladnijoj toki. U sluaju jonskih otoka to se dogodilotek utemeljenjem teme Kealonije u VIII. stoljeu. Prema Pertusijevoj ra-

52 , , str. 43 i bilj. 86.53 Kako ispravno istie , , str. 43, bilj. 88.54 Prema podacima iz Hijeroklovog Sinekdema, objavljenog u Hieroclis Synecdemus etNotitiae Grae-

cae episcopatuum, accedunt Nili Doxapatrii Notitia patriarchatuum et locorum nomina immutata,ed. Gustav Parthey, Berlin 1866., Hieroclis Synecdemus, acceduntragmenta apud ConstantinumPorphyrogennetumservata et nomina urbium mutata, ed. August Burckhardt, Leipzig 1893., LeSynekdmos dHirokls et lopuscule gographique de Georges de Chypre, ed. Ernest Honigmann,Bruxelles 1939., gdje vidi i kartu Forma Imperii Byzantini I.


27/47


lambi Porfirogenetova djela De Tematibusi drugih relevantnih izvora,55proizlazi da su se kompetencije teme Kealonija protezale na eponimni otokte na Kerkiru, Itaku, Leukadu i Zakint. o znai da je crkvena organizacija,sauvana na tim otocima jo od ranokranskog razdoblja, bila u raskora-ku sa suvremenom politikom realnou, jer u vrijeme osnivanja teme nijebilo odgovarajue metropolije koja bi mogla precizno reproducirati njezinepolitike okvire. tovie, njezine su se biskupije nalazile u posve anakro-nom i neprirodnom poloaju, jer su i dalje bile podvrgnute ormalnoj ju-risdikciji Korinta, umjesto da svoj novosteeni politiki poloaj podupru istvaranjem vlastitog naddijecezanskog ustroja. ema Kealonija je, dakle,

nakon svog osnutka bila pod crkvenom jurisdikcijom grada koji se nalaziou drugoj tematskoj jedinici te bio prilino udaljen. akvu zateenu situacijunije nadomjestila vlastitom metropolijom, po uzoru na druge teme koje sutada dobile zasebne crkvene metropole (Helada, Peloponez).

Ako je doista tema Kealonija osnovana nekoliko desetljea prije temeDra, kako su svojedobno smatrali J. Nesbitt, N. Oikonomids i V. Prigent,za oekivati je da su joj se utjecala i podruja ragmentiranih bizantskihposjeda sjeverno od jonskih otoka, u Novom Epiru, a mogue i priobalja

sjeverno od njega, u nekadanjoj Prevalitani; svi ti krajevi jo uvijek nisu biliinkorporirani u tematski ustroj.ema Nikopol ustanovljena je tek u drugoj polovini IX. stoljea: nje-

zinog stratega 899. godine prvi put registrira Filotejev Kletorologij, dok gaaktikon Uspenskoga uope ne spominje. Strateg je vrio vlast nad podru-jem Akarnanije i Etolije te veeg dijela Epira sve do Butrinta, obuhvativitako veinu nekadanje provincije Stari Epir.56Iako je kao eponimni gradteme i dalje unkcionirao odavno naputeni Nikopol, sjedite stratega za-

pravo se nalazilo u Naupaktu, gdje je bila i rezidencija nadlenog metropo-lita. U literaturi postoje oprena miljenja o porijeklu teme Nikopol i njezi-

55 Pertusi, De Tematibus, str. 175. Knjiga Johannesa Kodera, Der Lebensraum der Byzantiner:Historisch-geographischer Abri ihres mittelalterlichen Staates im stlichen Mittelmeerraum (By-zantinische Geschichtsschreiber, Ergnzungsband 1), Graz 1984. nije mi bila dostupna prilikompripremanja ovog rada. Isto vai i za knjigu Petera Soustala i Johannesa Kodera, abula ImperiiByzantini 3: Nikopolis und Kephallnia, Wien 1981., u kojoj autori raspravljaju o ovoj istoj materiji.Usp. Darrouzsovu ocjenu te publikacije u Revue des tudes byzantines, tom. 40, Paris 1982., str.266, gdje autor jo jednom razglaba o problemima crkvene povijesti epirskog primorja i jonskih

otoka. Smatra da la notice des Iconoclastes (notice 3 dans la nouvelle dition) contient une listede noms anciens, nterieure videmment au 8esicle, dont elle ne peut pas affirmer le statut pis-copal au 8esicle.

56 Pertusi, De Tematibus, str. 176; imothy E. Gregory, Nikopolis, u: Oxord Dictionary o Byzanti-um, vol. 3, ed. Alexander P. Kazhdan, New YorkOxord 1991., str. 1485.


28/47


nu odnosu spram drugih, starijih tematskih jedinica: prema miljenju dijelaistraivaa, ona je ponikla iz turme (nie vojno-administrativne jedinicetematskog ureenja) prethodno podreene temi Peloponez; no, jednako jemogue zanimljivo rjeenje koje je ponudio bizantolog W. readgold,57pre-ma kojemu je rije o temi nastaloj otcjepljenjem od teme Kealonija. U tombi sluaju trebalo raunati s prijanjom nadlenou Kealonije i za podru-je jonskog zalea, najdalje do Joannine i planinskog masiva Pinda,58no to jepitanje koje e morati ostati otvoreno.

Bilo kako bilo, dakle, ona podruja pod vlau Bizantskog Carstva kojasu bila prirodno-geograski i strateki usmjerena ka Kealonijskoj temi prije

osnivanja Drake teme (vjerojatno za vladavine Nikeora I.), teme Pelopo-nez (poslije 783.) i teme Nikopol (prije 899.), postaju ozemljem od prvora-zrednog interesa za prouavanje u kontekstu ovoga rada. U meurazdobljenakon osnivanja teme Kealonija i prije osnivanja teme Dra mogue jeokvirno datirati onu etapu drutveno-politikog i administrativnog razvojajonskog i junojadranskog priobalja koja je mogla imati presudan, ormati-van utjecaj na percepciju sastavljaa Notitiae 3. U tom kontekstu, poveziva-nje itavog tog teritorija s Dalmacijom, kao i imenovanje tamonjih bisku-

p istim pokrajinskim nazivom na saboru u Hijereji, za istraivaa vie nepredstavlja nepremostivu prepreku, to emo nastojati pokazati u zaklju-nom dijelu rada.

* * *

U ranobizantskom je razdoblju metropolit Prevalitane rezidirao u Ska-dru, sa suraganima u Ljeu i Dokleji.59Kako je uslijed socijalne i instituci-

onalne krize koja je pratila dezintegraciju tamonjih pokrajina Carstva na57 Warren readgold, Byzantium and Its Army 284-1081, Stanord 1995., str. 33, 76. Sauvali su se

peati turmarha Nikopola te izvjesnog Josipa, epopta (epoptes) Nikopola i dunosnika u Pelopo-nezu.

58 o su granice Nikopolske teme prema unutranjosti kako ih rekonstruira Pertusi, De Tematibus,str. 176.

59 Popovi, Byzantins, Slaves, str. 207; Brato, Razvoj organizacije, str. 391; Isti, Die kirchliche Orga-nisation in Westillyricum (vom spten 4. Jh. bis um 600) Ausgewhlte Fragen, u: Keszthely-Fen-kpuszta im Kontext sptantiker Kontinuittsorschung zwischen Noricum und Moesia , ed. Orsolya

Heinrich-amska, BudapestLeipzigKeszthelyRahden/West 2011., str. 246. U izvorima sepoimence spominju biskupi Skadra (591., 597., 599. i 602.), Dokleje (602.) i Ljea (592.), uz natpisbiskupa neidentificiranog grada pronaen u Izbinju kod Prijepolja (oko 550.). Jurisdikcijska pri-padnost pretpostavljenog biskupa Risinija (Risan) spomenutog 591. i 595. ostaje spornom, iako jevjerojatno bio suragan skadarskog metropolita.


29/47


prijelazu VI. i VII. stoljea metropolija u Skadru iezla, one suraganskebiskupije Prevalitane koje su uspjele preivjeti ili naknadno obnoviti svojcrkveni ustroj podvrgnute su susjednom metropolitu u Dirahiju, sredituNovog Epira. ako Notitia 7, sastavljena u prvom desetljeu X. stoljea,spominje biskupa prevalitanskoga grada Ljea ( ) kao suraganaDirahija, metropole Novog Epira.60akoer, ima naznaka da je ve u ra-nom VI. stoljeu dolazilo do jurisdikcijskih presizanja i preklapanja na tomprostoru, i to u korist dirahijske metropolije, kako se vidi iz sluaja prevali-tanskog biskupa Andrije (oko 519. on je trpio intervencije metropolita Di-rahija, iako mu je nadleni metropolit bio onaj skadarski).61Na taj je nain

dolo do vre jurisdikcijske veze dviju pokrajina, koje su doba slavenskihprodora preivjele samo u ragmentima. Pokrajina Prevalitana je, zajednos oba Epira i itavom preekturom Istonog Ilirika, ula u kompleks onihcrkvenih jedinica otuenih jurisdikciji Svete Stolice tridesetih godina VIII.stoljea te pridruen kontroli carigradskog patrijarha.

U tom bi se smislu moglo pretpostaviti da je Dalmacija u Mihajlovojkronici spomenuta meu posebno izdvojenim pokrajinama (u drutvu Ci-licije, Helade i

spalatumque dedit ortum_basic

Documents