Španski rat 46-45

Na Iberijski poluotok su uspjeli da pobjegnu mnogi preživjeli tradicionalisti i pompejevci. I na tom području će ponovo pojaviti respektabilna anticezarovska opozicija predstavljena u prvom redu sa izrazito talentiranim vojskovoñom Titom Labijenom, Atijem Varom i sinovima Pompeja (Gnej/Gnaeus i Sekst/Sextus).

46. god. p. n. e. dvije legije iz provincije Dalja Hispanija, koje su inače većinski bile formirane od bivših Pompejevih veterana (koji su nakon sloma zapadnog fronta 49. god. p. n. e. bili pridruženi cezarovskoj armiji) su se javno opredijelili za Gneja Pompeja, otjeravši cezarističkog namjesnika. Vojska je narasla na 13 legija

Čim je prispio na hispansko ratošte, Cezar je prvo krenuo prema Kordubi (koju je branio Sekst Pompej), ali ne sa namjerom da je zauzme, nego da protivničke trupe pod komandom Gneja Pompeja odvrati sa Ulije, jedinog grada u Betici (današnja Andaluzija), koji je ostao lojalan. Ovaj manevar je bio uspješan, ali je zahvaljujući Labijenovom savjetu, Gnej Pompej izbjegavao upuštanje u otvorenu bitku

Cezar je sa vojskom skrenuo prema utvrñenom gradu Ategua, na desnoj obali rijeke Gvadajoz. Gnej Pompej je sa svojim trupama krenuo prema ovom gradu, ali se nije usudio upustiti u otvorenu bitku i Ategua se predala 19. II. 45

Anticezarovske trupe su se tada povukle prema Hispalisu (današnja Sevilja), i prema granadskom gorju. I naredni okršaj kod Sorikarija koji se odigrao 7. III. 45. god. p. n. e. Je išao u Cezarovu koristi, a i mnogi rimski grañani iz protivničke vojske su počeli prelaziti na stranu Cezara. Sve je to prisiljavalo Gneja Pompeja da se ipak upusti u otvorenu bitku.

Bitka se odigrala kod Munde 17. III. 53. god. p. n. e. u južnoj Španiji. Iako je anticezarovska vojska (kojom je zapovijedao Gnej Pompej) bila brojnija (13 legija, 6000 lako naoružanih pješadinaca i oko 6 000 konjanika), u kvalitativnom smislu je ta vojska bila znatno slabija od one kojom je zapovijedao Cezar (8 legija, 8 000 konjanika). Ipak su Pompejevi sinovi mogli računati i na jednu vrlo bitnu činjenicu u moralu svoje vojske, a to je da su dobar dio njenog sastava činili raniji pompejevski i tradicionalistički vojnici, koji su se već jednom predali Cezaru, pa

onda prebjegli Pompejevim sinovima. Oni su smatrali da ne mogu računati na amnestiju i zato su bili odlučniji kao vojnici. Vojska Gneja Pompeja je zauzela defanzivnu poziciju, manje od jedne rimske milje od zidina Munde. Cezar je naredio frontalni napad sa lozinkom „Venus“ (Venera), imenom boginje (helenska Afrodita) koja je bila mitski predak julijevskog roda (pa samim tim i Julija Cezara). Borba je trajala neko vrijeme bez prevage na bilo kojoj od strana, prisiljavajući i glavne zapovjednike da se pridruže trupama u okršaju. Cezar je kasnije izjavio da se borio mnogo puta za pobjedu, ali da se samo kod Munde morao boriti za svoj život. Cezar je preuzeo zapovjedništvo nad desnim krilom, gdje je njegova elitna X. Equestris vodila izrazito tešku bitku. I tek tada je X. legija počela da potiskuje protivnika. I tada je Gnej Pompej napravio taktičku grešku, jer je prebacio jedinice sa svoga desnog krila na svoje ugroženo lijevo krilo. I onda je Cezarova konjica izvela odlučujući napad na krilo sa kojeg je povućena jedna legija, razbijajući Pompejeve snage. Zatim je konjica Cezarova saveznika mauritanskog kralja Boguda napala pozadinu tabora anticezarovskih snaga. Labijen, koji je zapovijedao anticezarovskom konjicom, ih je pokušao presresti. Meñutim taj Labijenov manevar su anticezarovski legionari pogrešno protumačili kao povlaćenje konjice. To je izazvalo paniku i došlo je do potpunog pucanja linija anticezarovskih snaga, i njihovog bjekstva u neredu i panici. Iako su se neki uspjeli spasiti iza zidina Munde, većina je bila ubijena u ovom paničnom i dezorganiziranom bjekstvu. I tako se bitka kod Munde završila velikim gubicima na anticezarovskoj strani (sa navodno 30 000 mrtvih). Zarobljeno je i svih 13 legijskih znakova, Tit Labijen je poginuo na bojištu, dok su Pompejevi sinovi uspjeli da pobjegnu. Cezar je dozvolio pogreb Labijenu, ali je po Apijanu, njegova glava donijeta Cezaru, zajedno sa glavom Atija Vara (koji je isto poginuo u bici kod Munde). Na vijest o pobjedi kod Munde, u Rimu su u aprilu održane igre i svečanosti.

Sa španskom kampanjom se i konačno završio teški i krvavi II. rimski grañanski rat, ali ujedno i I. mediteranski grañanski rat (jer je obuhvatio cjelokupno mediteransko područje). Iz toga rata je proizašao jedan apsolutni pobjednik, a to je bio Gaj Julije Cezar, koji se u historiji prvi put pojavio za vrijeme prethodnog I. rimskog grañanskog rata. Iako su i u ovom grañanskom ratu žrtve bile goleme, ipak je postojao čitav niz razlika u odnosu na I. grañanski rat. Proskripcije nije

primjenjivala ni jedna strana (optimati to nisu ni bili u mogućnosti, dok Cezar i njegove pristalice to nisu činili, iako su mogli). Cezar nije ni vršio masovne konfiskacije zemljišta, niti je oduzimao općinska zemljišta gradovima u Italiju, i njihovu preraspodjelu veteranima i svojim pristalicama. Nije dolazilo ni do oslobañanja robova protivnika, kao što je to radio Sula. Potrebno je istaći da Cezar nije ni planirao da slijedi marijevske (iako mu je bio rodbinski blisko vezan) i sulinske metode razračuna i prarospodjela.

Interegrum Gaj Oktavije je rođen 23. IX. 63. god. p. n. e. kao član ugledne i bogate, ali još uvijek ne u dovoljnoj mjeri istaknute familije u državnom cursus honorum. Oktaviji/Octavii su bili rod plebejskog porijekla, a ogranak roda kojem je biološki pripadao Gaj Oktavije je u početku bio viteškog ranga, i obogatio se „bankarskim“ poslovima u gradu Velitri (u Laciju), gdje je familija bila dio lokalne aristokratije. Njegov istoimeni otac (cc. 100 – 59. god. p. n. e.) je bio prvi koji je kao homo novus, ušao u senatorski stalež i to nakon što je obnašao kvesturu oko 70. god. p. n. e. Otac je kasnije bio pretor za 61. god. p. n. e., a kao propretor 60. god. p. n. e. je ugušio pokrete robova (koji su ranije učestvovali u Spartakovom ustanku) u Turiju (radi čega je dobio počasni nadimak Turinac) i bio uspješni namjesnik Makedonije. Naredne 59. god. p. n. e. je krenuo u Rimu, kako bi se kandidirao za konzula, ali je umro u gradu Noli prije nego što je stigao u Rim, ostavljajući za sobom djecu iz dva braka. Iz ranijeg braka sa izvjesnom Anharijom (Ancharia) je imao kčerku Oktaviju Stariju (Octavia Maior), a iz kasnijeg braka sa Atijom Balbom Cezonis ili Sekudom (Atia Balba Caesonia- Secunda; 85 – 43. god. p. n. e.) dvoje djece i to Oktaviju Mlañu (Octavia Minor) i Gaja Oktavija. Preko svoje majke Gaj Oktavije je bio uvezan sa jednim od najstarijih patricijskih rodova Julijevcima i sa Gajem Julijem Cezarom. Atija Balba je bila kćerka Marka Atija Balba (Marcus Atius Balbus; 105 – 51. god. p. n. e.) i Julije Cezaris Mlaña (Iulia Caesaris Minor; 101 – 51. god. p. n. e.), sestre Julija Cezara (imao je dvije starije sestre – Juliju Stariju i Juliju Mlañu). Nakon smrti oca, Gaj Oktavije je kao dječak postao vezan za svoga roba – tutora po imenu Sferus/Sphaerus, koji je na njega ostvario značajan utjecaj i koji ga je uvijek pratio u školu (bilo da je riječ o Rimu ili Velitri). Kasnije je Sferus

dobio slobodu, a nakon smrti je dobio i pravo na javnu sahranu. Atija Balba se kasnije preudala i to za Lucija Marcija Filipa (Lucius Marcius Philippus), pristalicu Julija Cezara i bivšeg pretora za 60. god. p. n. e. i namjesnika Sirije, i konzula za 56. god. p. n. e. (zajedno sa Gnejom Kornelijem Lentulom Macelinom/Gnaeus Cornelius Lentulus Marcellinus). Gaj Oktavije je prvi javni nastup imao na pogrebu svoje bake Julije Cezaris Mlañe, kada je izrekao posmrtnu besjedu, i moguće je da je tada privukao pažnju Julija Cezara. Gaj Oktavije je kao petnaestogodišnjak, po starom rimskom običaju, 18. oktobra 48. god. p. n. e. postao formalno punoljetan i obukao togu virilis, a ubrzo je (na protežiranje Cezara) bio izabran na pvru javnu funkciju kao pontifik u kolegiju pontifika. Ubrzo su se protežiranja nastavljala, pa je Cezar dok je slavio Latinsku svetkovinu, postavio Gaja Oktavija na počasnu službu gradskog prefekta do svoga povratka. Ova funkcija u datim okolnostima nije imala autoritet, ali je ipak izložila mladog Gaja Oktavija očima javnosti. Postajala je jasno da je Cezar sve više počeo uz sebe vezati Gaja Oktavija, kako bi ga počeo pripremati možda za svoga eventualnog nasljednika. Ali dječaku je trebalo i vojno iskustvo, što je tada bilo nezaobilazno za svakog rimskog grañanina koji je želio napraviti političku javnu funkciju. Kada je započinjala afrička kampanja, Cezar je predožio da sa sobom povede Gaja Oktavija (koji je tada bio bolestan), ali se tome (po Nikoli iz Damaska) suprostavila Atija Balba, i Gaj Oktavije nije otišao u afričku provinciju. Od 46. god. p. n. e. Gaj Oktavije se sve češće nalazio u Cezarovom okruženju, pa je zajedno sa njim posjećivao teatre, bankete i druga društvena zbivanja, a i čak je primio vojna odlikovanja i jahao sa Cezarom za vrijeme

njegovog afričkog trijumfa (iako uopće nije učestvovao u borbama). Ipak se Gaj Oktavije pokušao priključiti Cezaru za vrijeme španske kampanje, ali je nakon niza peripetija (bolest i brodolom) došao na sami završetak borbi. Na putu u Španiju Gaj Oktavije će biti praćen sa nekoliko prijatelja, od kojih će neki kao daroviti i lojalni Marko Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa cc 64/62 – 12. god. p. n. e.) postati njegovi najbolji i najbliži suradnici. U Hispaniji se nakon brodoloma Gaj Oktavije morao sa svojim prijateljima probijati kroz neprijateljsko područje dok nije došao do Cezara, što je isto impresioniralo Gajevog praujaka. Cezar je Gaja Oktavija nastavio da uči načinima provincijske uprave, i ostali su u Španiji do juna

45. god. p. n. e. Po Veleju Paterkulu, u povratku su Cezar i Gaj Oktavije dijelili istu kočiju. Za Gaja Oktavija je potrebno istaći još jednu značajku, a to je da bio krhkog zdravlja sa čestim pobolijevanjem. Ali je taj nedostatak uspio prevaziči snagom volje, upornošću i pronicljivosti. Po povratku u Rim, Cezar je kod Vestalki deponirao svoj novi testament u kojem je tajno imenovao Gaja Oktavija kao svoga glavnog nasljednika (uključujući i usinovljenje i pravo da nosi njegovo ime). Željeći da se Gaj Oktavije dodatno pripremi za ulogu koju mu je namijenio, Cezar ga je krajem 45. god. p. n. e. poslao na dodatnu edukaciju, zajedno sa prijateljima Markom Agripom, Gajem Mecenom (Caius Maecenas; 13. april 70.? – oktobar 8. god. p.n.e.) i Kvintom Salvidijenom Rufom (Quintus Salvidienus Rufus) u primorski grad Apoloniju u provinciji Makedoniji. Zanimljivo je istaći da ni jedan od pratilaca Gaja Oktavija nije bio pripadnik starog rimskog nobiliteta. U Apoloniji na ilirskoj obali, Gaj Oktavije je sticao akademska i vojna znanja. U makedonskoj provinciji se tada nalazilo i pet legija koje je Cezar bio planirao da upotrebi u planiranom predstojećem napadu na Partiju. U okviru tih priprema za veliki rat na istoku, Cezar je imenovao i Gaja Oktavija kao zapovjednika konjice (formalno zamjenika sebe kao diktatora) za 43. god. p. n. e. Ali to toga nikada nije došlo, jer je u Apoloniju stigla vijest o martovskim idama 44. god. p. n. e., i za mladića Gaja Oktavija svijet je krenuo u drugom pravcu.

Cezarova agenda Da bi se mogle provesti takvi suštinski preobržajni planovi, neminovno su se morale smanjiti ovlasti tradicionalnih rimskih institucija kao što je Senat i komicije, a povećavati njegov osobni autoritet. A da bi to postigao Cezar je u svojoj osobi koncentrirao veliki broj već postojećih magistratura i ovlasti.

Posebno mjesto u Cezarovom „skupljanju magistratura“ zauzimala je diktatura, koju je za vrijeme i neposredno nakon II. grañanskog rata dobivao u različitim oblicima više puta (prvi put na jedno vrlo kratko razdoblje krajem 49. god. p. n. e. - dictator rei gerundae causa, naredne 48. god. p. n. e. na neodreñeno vrijeme i 46. god. p. n. e. na 10 godina). Posljednji put (u februaru 44. god. p. n. e., samo mjesec dana nakon atentata) je dobio doživotnu diktaturu (dictator perpetuo ili dictator in perpetuum). Cezarova doživotna diktatura je bila veoma različita od

stare republikanske diktature i predstavljala je nesumnjivo prvi stepenik i glavni oslonac za legalistički razvitak samovlasti i monarhizma. Za vrijeme Cezara, na značajnom autoritetu su dobile i institucije zapovjednika konjice (što je bila titula, koju je u tradicionalnom sustavu nosio zamjenik diktatora) i gradskog prefekta, koji su upravljali Gradom za vrijeme Cezarovih odsustva. Potrebno je napomenuti da je Cezar još 48. god. p. n. e. dobio stalne tribunske ovlasti, što je činilo njegovu osobu zaštićeno svetošću, omogučavalo mu je da stavi veto na odluke Senata, komicija i magistrata, te da dominira radom plebejskih skupština, posebno njihovim izborima plebejskih tribuna

Cezar je 46. god. p. n. e. dobio još jedno bitno zvanje i to Prefekta morala (praefectus morum) za tri godine, koje je samo po imenu bilo nova funkcija, a ustvari je riječ o instituciji čije su ovlasti identične cenzorskim ovlaštenjima.

Cezar je koristeći pravo preporučivanja kandidatâ (ius commendationis) kontrolirao i proces kandidatura i izbora za magistrature (kako bi prošli od njega odreñeni kandidati), imenovao je kao senatore svoje pristalice i sprečavao je komicije u usvajanju mjera koje mu se nisu sviñale. I pod cezarističkim režimom su se sastajale komicije, ali pošto je Cezar bio taj koji je birao kandidate za izbore i slao zakone na izglasavanje, one su postale praktično nemočne i samo su služile za legaliziranje Cezarovih želja. U komicija je nestala bilo kakva opozicija i one su bile obična Cezarova mašina za legaliziranje njegovog sustava. Ovo je bio paradoks, jer je Cezar izvorno potekao iz narodnjačke (popularske) stranke koja je svoju borbu ideološku borbu temeljila na ideji suverenosti i pravima komicija. I tako je posljednji lider rimskih narodnjaka praktično, ne i formalno, ugušio stvarnu suverenost najvažnije popularske političke institucije. Cezar je kontrolirao u potpunosti i vojsku, i javne financije a i izbore namjesnika. Uslijed nesumnjive samovlasti i sudovi (kojima su u Gradu rukovodili pretori, a u provincijama namjesnici) su izgubili svoju nezavisnost, a mogao se i sam Cezar vidjeti kako sjedi na Forumu i presuñuje u nekim bitnijim predmetima. Istine radi, kazne su ublažene i progonstvo je zamijenilo izricanje smrtne kazne. Naravno, advokatura nije time oštećena, pa se i nadalje nastavila razvijati

Sam Cezar je u oktobru 45. god. p. n. e. dao ostavku na svoju poziciju kao jedinog konzula i proveo je izbore dva nasljednika za ostatak godine, što je teorijski restauiralo raniji oblik konzulske institucije, ali sada u uvjetima da je ova najviša izvršna institucija republikanskog sustava podreñena postojećem diktatoru.

Cezar je proveo zakon koji je namjesnike obavezivao na vremenski limit

Cezar je u svojim dalekosežnim planovima imao ideju o izjednačavanju, ili bar većem niveliranju stanovnika rimskog imperija, i smanjivanju meñusobnog jaza izmeñu Italije, provincija i «potčinjenih» savezničkih državica. U praktičnom smislu to bi vodilo ka stvaranju jedinstvene imperije. Meñutim, taj njegov plan je bio više nego preambiciozan i rimski grañani još uvijek nisu bili spremni da se odreknu osjećaja (ali i faktičnosti) svoje supremacije koje im je donosilo rimsko grañanstvo (bez obzira da se ono dijelilo darežljivo). Globalistički pristup još je uvijek bio stran rimskim grañanima, koji se nisu željeli tek tako odreći ni svojih prava ni privilegija, a ni odreñenih sloboda, dok bi za uzvrat dobili jedinstvenu, unificiranu globalnu državu.

Cezar nije provodio samo politički program, njegovi reformni zahvati su zahvatali i način života, pa je donio i zakon kojim se ograničavao luksuz. Najpoznatija reforma u ovom kontekstu je bila reforma kalendara, koja je trebala biti upotpunom skladu sa Cezarovom proklamiranom politikom zavoñenja pravog i pravilnog reda stvari. Reforma je izvršena na osnovi helenističkih dostignuća u astronomskim istraživanjima, a cilj je bio stvoriti kalendar za novinovi ujedinjeni svijet. Zato je i reformirani rimski kalendar u odnosu na onaj predjulijanski bio znatno bolji. Kao zaključak se može reći da je u Cezarovim reformama i projektima karakteristična kombinacija tradicionalnih načela stranke populara, monarhijskih ideja raširenih po zemljama helenističkog Istoka i nekih postavki rimskih konzervativaca.

Formiranje republikanske frakcije

Tiha opozicija je koristila svaki moment i grešku Cezarovu, kako bi javnosti (koja je vrlo osjetljiva na eventualnu obnovu kraljevske vlasti) predočavali da je upravo Cezar taj koji želi postati kralj. Bilo je više primjera koji su samo pojačavali tu

sumnju. Možda najbolji primjer je bila smjena plebejskih tribuna za 44. god. p. n. e. Gaja Epidija Marula (Caius Epidius Marullus) i Lucija Cesetija Flava (Lucius Caesetius Flavus), koju je inicirao Cezar, radi tzv. „dijadema incidenta“. Kada se Cezar jednom prilikom vračao u Grad, iz mase koja je bila okupljena kako bi pozdravila njegov dolazak i prolazak, neko je stavio dijademu (što je simbol kraljevstva) na statuu Cezara na Rostri. Navedeni plebejski tribuni su naredili da se ukloni dijadema kao simbol Jupitera (vrhovnog boga) i monarhizma, i da se uhapse odgovorni. Oni su i dali da se uhapse oni grañani koji su nazivali Cezara sa titulom „rex“, dok je prolazio (po Svetoniju Cezar je ove povike odgovorio „ja sam Cezar, a ne Rex“). Cezar je djelovao odlučno i naredio je da se uhapšeni puste, a plebejske tribune je pozvao pred Senat i onda ih ražalovao sa funkcije

I tako je Cezar sve više srljao u ono za šta tadašnji rimski svijet uopće nije bio spreman, a istovremeno su svi ti dogañaji, kao i priče koje su sve više kružile Rimom samo ubrzavale uobličavanje tajne skupine republikanskih zavjerenika, ali i pokretali ih na odlučno i brzo djelovanje. Inače. Buñenje opozicije je bilo vidljivo i preko brošura, grafita i satiričnih pogrdnih stihova koji su sijali anticezarovsko raspoloženje po ulicama Grada. I u teatrima su se znale upučivati žaoke na Cezara. Polako se i kod Cezara smanjivao nivo tolerancije, pa su se počeli primjenjivati nadzor i cenzura.

Urotnici

Po historijskim vrelima i historiografiji voñenje republikanske zavjereničke skupine se uglavnom povezuje sa dvije osobe i to Gajem Kasijem Longinom (prije 85. – 23. X. 42. god. p. n. e.) i Markom Junijem Brutom (Marcus Junius Brutus rani juni 85. – 23. X. 42. god. p. n. e.). Kasije Longin je bio heroj rimske Sirije, nakon katastrofe kod Kare, uspjevši da konsolidira granicu i očuva ovu provinciju u rimskim rukama. Kada se dvije godine kasnije vratio u Rim, bio je optužen radi navodne iznude dok je upravljao Sirijom, ali je izbijanje grañanskog rata „spasilo“ Kasija od izvoñenja pred sud, a čak je i izabran za plebejskog tribuna za 49. god. p. n. e. Kasije se priključio tradicionalističko – pompejanskoj frakciji, i pobjegao je iz Italije nakon što je Cezar prešao Rubikon. Pompej ga je bio izabrao za zapovjednika flotile, i 48. god. p. n. e. je sa svojim brodovima krenuo prema Siciliji, gdje je napao i spalio

veliki dio cezarističke mornarice. Zatim je nastavio da napada duž italijanske obale, ali je poraz kod Farsale, uzrokovao da Kasije otplovi do Helesponta gdje se nadao da će uspostaviti savezništvo sa kraljem Farnakom II, Ali je ipak bio prisiljen da se bezuvjetno preda Cezaru, koji ga je ipak amnestirao, pa čak i imenovao legatom i koristeći ga u u borbama protiv samoga Farnaka II. Ipak je Kasije kasnije odbio da učestvuje u afričkoj kampanji protiv tradicionalističkih trupa, birajući da ostane u Rimu. Naredne dvije godine je proveo bez ikakve javne funkcije, ali se sve više krečući u krugu oko Cicerona. Ipak je izabran za praetor peregrinus za 44. god. p. n. e., sa obečanjem da će dobiti u propretorsko namjesništvo Siriju, ali ga je izbor mlañega Marka Junija Bruta za praetor urbanus duboko uvrijedilo. I onda se i ta osobna povrijeñenost, Cezarovim nesumnjivim protežiranjem Bruta spojila sa njegovim republikanskim osjećanjima i nesumnjivo nelagodom koju je imao prema novom režimu. Ta osobna povrijeñenost je tako samo poslužila kao incijalna kapisla, za konkretno pokretanje zavjere i njeno realiziranje. Ali lider cijele zavjereničke skupine nije postao Kasije, nego upravo Marko Junije Brut, koji je uživao veći ugled i imao bolju reputaciju, ali i snažnije porodično zaleñe.

Konspiratori su bili izgradili stvarno odličnu organizaciju i izvan njihovog kruga informacije nisu izlazile. Sami konspiratori su sebe nazvali liberatori (Liberatores = Osloboditelji). Meñutim, sa druge strane konspiratori/liberatori nisu imali nikakav jasan i precizan plan šta

da se radi nakon uspješno obavljenog atentata. Oni su se jednostavno dogovorili da treba ubiti Cezara, i kako to treba učiniti, ali ne i šta poslije treba uraditi. I upravo će se to pokazati sudbonosnim po pitanju opstanka Republike. Možda su mislili da će samo ubistvo biti dovoljno, i da će se odmah aktivirati drevne republikanske institucije koje će nastaviti raditi svoj posao, kao da se ništa ozbiljno nije desilo. Ali ovo uvjerenje će se pokazati običnom iluzijom.

Martovsk ide

Nakon dužeg predomišljanja kako, gdje i na koji način da izvrše napad na Cezara, liberatori su na kraju izabrali senatsku sjednicu zakazanu za 15. III. 44. god. p. n. e. na idus martiae, jer su na sjednici Senata smjeli prisutni biti samo senatori, koji su uz to mogli oružje sakriti u toge. To su bili dani kada je Cezar bio u žurnim pripremama za predstojeću kampanju na Partiju, odreñujući i vojne i civilne mjere. Naprijed je već poslao znatan dio trupa, a za konzula je umjesto sebe dao da se izabere mladi Publije Kornelije Dolabela. Pošto je računao na dugotrajnu ratnu kampanju, Cezar je osobno opredijelio za više godina unaprijed državne magistrate. Ta martovska sjednica je možda bila posljednja prije nego što Cezar krene na istok, a cirkulirala su i nepotvrñena govorkanja da bi se tada moglo desiti i da se javno kaže rečenica iz „Sibilskih knjiga“. Za taj dan je odreñeno da se skupe zavjerenici sa mačevima ispod svojih toga. Za mjesto gdje se trebala održati senatska sjednica sasvim slučajno je odreñen Pompejev teatar, gdje se nalazila i Pompejeva statua. Liberatori su priredili i gladijatorske borbe u Pompejevom teatru. To je bilo smišljeno za slučaj ako im budu zatrebale usluge i gladijatora (koje je obezbijedio Decim Brut). Za martovske ide se veže čitav niz neobičnih dogañaja. Prvo je Kalpurnija, zakonita Cezarova supruga, imala ružne snove koji su joj naslučivali neko zlo. Ona je zadržavala Cezara da ne ide na senatsku sjednicu, pa je Cezar i oklijevao (a i poradi zdravstvenih razloga). Ali tada su zavjerenici poslali Decima Bruta, koji je uspio ubijediti Cezara da ipak doñe, Na putu, mu je čak predan spis o zavjeri i njenom cilju, ali ga Cezar nije odmah pročitao, nego ga je ostavio za kasnije. Dok je išao prema Senatu, naišao je na jednog proroka, koji ga je pozvao na oprez na martovske ide. Cezar mu je lakonski odgovorio da su došle martovske ide, a da mu se ništa nije desilo. Odgovor proroka je bio da su martovske ide došle, ali nisu i prošle. Cezar je i pored toga nastavio put. Za liberatore je olakšavajuća okolnost bila činjenica da Cezar nije imao tjelesnu gardu niti bilo kakvu oružanu pratnju dok je ulazio u Senat. Jedino je trebalo skloniti Marka Antonija da bude blizu Cezara. 14. III. Marko Antonije je bio alarmiran kada mu je Ciceron rekao da će bogovi oboriti Cezara. Antonije je i noć ranije od uplašenog liberatora Servilija Kaske saznao za zavjeru, i krenuo je da presretne Cezara. Meñutim, liberatori su uredili da dugogodišnji Antonijev saborac Gaj

Trebonije (po Plutarhu je to bio Decim Brut) presretne Antonija, dok se on bude približavao portiku Pompejevog teatra i tako ga zadrži u razgovoru. I tako su liberatori uspješno riješili i problem Antonija. Liberatori su se pobrinuli i da presretnu Cezara i da ga onako usput upute u jednu od prostorija.

I čim je Cezar ušao u Senat, prišao mu je Tilije Cimber, podnoseći molbu za pomilovanje prognanog brata. Cezar mu je više puta odbio tu molbu, a i ponovo je sada odbio. Na to je Cimber zgrabio Cezarova ramena i povukao njegovu tuniku, dok je napadnuti Cezar povukao da je to nasilje (ista quidem vis est). Cimberov postupak je ustvari bio već ranije dogovoreni znak da se krene u napad na Cezara. Kaska je prvi napao, ali ga je samo slabije ranio u vrat. Iznenañeni Cezar se okrenuo prema njemu i uhvatio ga za ruku sa riječima : „Kaska, nasilniče, šta to radiš“. Kaska je uplašen povikao na grčkom da mu se pomogne. Skoro odmah priñoše i drugi liberatori ubadajući Cezara, koji je bio obliven krvlju. Kada je meñu njima Cezar vidio i Bruta rekao shvatio je da je kraj Posljednje Cezarove riječi i trenutci života su bile predmet zanimanja i antičkih i modernih historičara i drugih znanstvenika i interesanata. Po Svetoniju (koji se poziva na druge pisce), to je bila grčka fraza καὶ σύ, τέκνον („I ti, sine?“). Po Plutarhu, on je kada je vidio Bruta meñu onima koji ga napadaju, samo prekrio togom preko glave i nije rekao ništa. I na kraju je Gaj Julije Cezar izdahnuo od napada mačeva liberatora (kojih je prema Eutropiju bili oko 60 ili više). Čudnom ironijom sudbine, Cezar je izdahnuo kod postolja statue Pompeja Velikog. I samo postolje je bilo poprskano Cezarovom krvlju, i činilo se kao da Pompej u vidu svoje statue promatrajući rukovodi osvetom nad svojim nekadašnjim saveznikom, tazbinom i neprijateljem. Umorstvo Cezara na senatskoj okupljanju je bio presedan za rimske odnose, jer je ubijen i to od strane senatora najviši rimski državni funkcioner, koji je ujedno bio i vrhovni svećenik, znači posvećena osoba. Zadane su mu bile 23 rane, ali je prema Svetoniju ljekar koji je izvršio autopsiju utvrdio da je samo jedna rana bila po život fatalna. Izvještaj sa Cezareve autopsije (koji je do sada najstariji poznati postmortem izvještaj sa autopsije u historiju) opisao je da je Cezarova smrt uglavnom bila rezultat gubitka krvi uslijed mnogobrojnih rana. I tako je Cezar umro kako je izjavio da bi želio i to iznenadnom smrću (subito). Cezar je imao oko šezdeset godina kad je bio ubijen od urotnika. On se proslavio kao istaknuti

vojskovoña antike, kao veoma snažan političar, diplomat i upravljač. Cezar je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Pa ipak, čitava njegova djelatnost ne može se objasniti samo njegovim osobnim talentima. Oni su mu samo pomogli bolje nego drugim istaknutim Rimljanima da shvati zadatke koji stoje pred tadašnjim rimskim društvom i da odredi puteve za njihovo rješavanje. Aristokrat po porijeklu, on se pokazivao kao obnavljač i rukovoditelj stranke populara, ali se pred kraj svoje djelatnosti nastojao pokazati kao autokrata kako se brine za interese svih grupa slobodnog stanovništva rimske države. Ali je Cezar precijenio svoje snage, svoj autoritet i svoj položaj. Stoljetne republikanske tradicije bile su još žive, iako je nesumnjivo Republika proživljavala krizu

Post Ceasaris

Po Plutarhu, poslije izvršenog čina, Brut je pokušao da održi govor ostalim liberatorima, ali u tome nije uspio jer su se oni razbježali iz Pompejevog teatra. Brut, njegova pratnja i drugi istaknutiji liberatori su onda i sami izašli iz zgrade, i krečući se ulicama Rima prema Kapitolu su uzvikivali : „Rimski narode, mi smo ponovo slobodni“. Meñutim, očekivana podrška je izostala, i većina grañana se jednostavno zaključala i zatvorila u svojim domovima čim su glasovi o tome što se desilo prostrujali Gradom, ponajviše iz razloga sigurnosti. Brutovoj koloni su se priključili tek neki ugledniji pojedinci, kao izvjesni Oktavije/Octavius i Lentul Spinter/ Lentulus Spinther, Favonije, Akvin, Dolabela, Murko, Patisk, koji nisu učestvovali u umorstvu, ali su htjeli da imaju slavu vezanu za dogañaje za martovske ide. Po Apijanu „slavu nisu stekli, ali su bili kažnjeni zajedno sa krivcima“. Liberatori su se sa svojim pristalicima, gladijatorima (koje je doveo Decim Brut) i robovima utaborili na Kapitolu. Nad Rimom se nadvila sjenka neizvjesnosti i straha. Cezarovo beživotno tijelo je ležalo nepomaknuto neko vrijeme, i konačno su ga tri općinska roba (u javnom vlasništvu, djeluju praktično kao državni službenici) stavila na nosila i odnijela domu. Konzul Marko Antonije se uspio spasiti kao i zapovjednik konjice Lepid, sklanjajući se u kuće drugih, a onda se utvrdio u svojoj kući. Ciceron je mislio da su liberatori trebali takoñe likvidirati i Marka Antonija, ali su oni smatrali da je smrt Cezara dovoljna. Vrlo brzo će se to pokazati kao jedna od glavnih greški liberatora u procjeni osoba i situacije. Pronicljivi Ciceron je bio u pravu. Iako nije bio član konspiracije niti

liberator, i iako je bio iznenañen sa dešavanjima na martovskim idama, Ciceron je javno podržao liberatore i njihov čin i sam je kasnije pisao u februaru 43. god. p. n. e. Treboniju da je želio da i on bude pozvan na taj izvanredni banket na martovske ide (misleći na čin atentata). Liberatori su bili uvjereni da bi ih Ciceron simpatizirao, pa je Brut kada je podizao okrvavljeni bodež izvikao Ciceronovo ime moleći ga da obnovi Republiku.Oklijevanje liberatora da se obračunaju sa ostalim istaknutim cezarovcima, pružilo je suparničkoj opciji priliku i vrijeme da se konsolidira. Zapovjednik konjice Marko Emilije Lepid, sabrao je oko sebe veterane (jačine jedne legije) utaborene na Tibarskom otočiću, i odveo ih je na polje, kako bi je imao spremnu za akciju, ako doñe naredba od Marka Antonija. Kako su tada Cezar i Marko Antonije bili konzuli, umorstvom prvospomenutog, jedini konzul i najviši državni funkcioner po rimskim zakonima i tradiciji bio je Marko Antonije. Meñutim, i Antonije i Lepid nisu bili u tim momentima dovoljno snažni, da bi mogli odlučno djelovati i obračunati se sa liberatorima. Nejasna im je bila i pozicija Senata i ponašanje masa, i jednostavno nisu željeli rizikovati. U početku je u Gradu vladalo neko čudno stanje neizvjesnosti, a onda se pojavio pretor Lucije Kornelije Cina (Lucius Cornelius Cinna na Forumu, gdje se okupila velika masa (onih koji su podržavali Cezara, ali i kasijevaca). Cina je simbolički skinuo pretorsku odeždu, kao znak prezira jer mu je to zvanje dodijelio Cezar, kojeg je ovaj nazvao tiraninom, a njegove ubice tiranoubojicama. On je tada pozvao i da se liberatori sa Kapitola pozovu da siñu i da se nagrade. Njemu se priključio i mladi i častoljubivi, ali ne i pretjerano častan Publije Kornelije Dolabela, kojega je Cezar pred namjeravano napuštanje Rima, imenovao za konzula sufekta za preostali dio 44. god. p. n. e. Dolabela je na osnovi toga, odmah po umorstvu Cezara, obukao konzulsko odijelo i proglasio se konzulom. On je isto govorio protiv Cezara, praveći se da je i sam bio učesnik zavjere (iako to nije bio i iako ga je Cezar za života protežirao). Kasije i Marko Brut (koji je bio ranjen u ruku u gužvi prilikom ubijanja Cezara) su sišli sa Kapitola i govorili na Forumu. Ali su nesigurni još uvijek u situaciju u Gradu, ponovo su se vratili u zaklon na Kapitolu. Liberatori su ipak smatrali da se situacija treba smiriti i poslali su izaslanike Antoniju i Lepidu. Iako su nesumnjivo mrzili liberatore, oni tada nisu mogli praktično ništa efikasno uradili, posebno jer su morali računati na brojnu i snažnu cisalpinsku vojsku, a mandat za zapovijedanje njome je dobio Decim brut. Radi toga su odlučili da odugovlaće i

poručili su izaslanicima da će sazvati senatsku sjednicu. Pošto su računali da će Senat biti naklonjen liberatorima, izaslanici su bili zadovoljni. U meñuvremenu je Antonije u svoju kuću prenio Cezarovu arhive i blagajnu, a posegao je i za državnom blagajnom, koju je dao prenijeti u svoj stan. Pokazati će da je to bila jedna dobra odluka i odličan potez, bez obzira da li je to inicirala Cezarova udovica ili je to samoincijativna Antonijeva odluka. Tako su Lepid i Antonije, nakon prvotnog šoka, pokazali zavidnu incijativnost i uspjeli su da nametnu svoje „potezanje poteza“.

Senatska sjednica

Marko Antonije Saziva senatsku sjednicu u kojoj je odlučeno da se liberatori ne kazne i da se cezar proglasi tiraninom njegovi veterani su dobili zemlju njegove odluke nisu bile ukinute ali diktatura jeste

Cezarov Pogreb

Cezarovo thelo je izneseno na forumu nakon čega je spaljeno. Marko Antonije je to iskoristio i odžao vatreni govor koji je izazvao srdžbu naroda koji su napali i ubili plebejskog tribuna kojeg su zamjenili za Lucija Cinu. A Kasije i Brut su jedva spasil svoj život.

Lažni Marije

Izvjesni Amatije je tvrdio da je on sin Gaja Marija i da je samim tim rođak Cezarov. Izgradio je oltar na mjest njegovog spaljenja i počo da ga štuje kao boga.Oko njega su se okupile pristalice i došlo je do nereda koje je Marko Antonije ugušio jer se bojao da Amatije ne postane prjetnja njgovim interesima.

Učvršćivanje moći Marka Antonija

Marko Antonije vraća Pompejevog sina U Rim i dodjeljuje mu se otšteta od 200miliona sestercija. Marko antonije je imao svoju gardu od 600 vojnika i htio je takođe da se zbliži sa Lepidom te je došlo do vjeridbe ( koja nije rezultirala brakom). Brut i Kasije su napustili Rim kao i Ciceron a Marko im je oduzeo upravu nad provincijama

Dolazak Gaja Oktavia

Legitimni Nasljednik Cezara gaj Okatavije i pored molbi svoje majke i oćuha otišao je u Rim i prihvatio usinovljenje od strane Cezara i tražio njegovo nasljedstvo.Ubrzo je postao popularan kod Cezarovih veterana i tražio je od Marka Antonija svoj dio nasljedstva što je ovaj odbio.I takođe mu je odbio imenovanje za plebejskog tribuna doj je njega iskoristio da dobije Cisalpinsku galiju na upravu.Oktavian se takođe približio Ciceronu koji je nastojao nega da iskorist za napad na M.Antonija

Filipike

1. septembra 44. god. p. n. e. došlo je do sjednice Senata, na kojoj je Antonije vrlo žestoko govorio protiv Cicerona. Ovaj je sutra sa svoje strane održao prvi veliki protu-antonijevski govor. Antonije je odgovorio sa puno gorčine uvredama, na koje je dobio odgovor sa novim Ciceronovim briljantnim govorom. I tako je u septembru Ciceron započeo i sa serijom govora u kojima je obilježavao Antonija kao najvećeg neprijatelja redu, Republici i Senatu. Te govore je Ciceron po uzoru na Demostena nazvao Filipike. U njima je vrlo oštro žigosao Antonija i njegovo neposredno okruženje. Ukupno je bilo 14 govora, koje je prezentirao

krajem 44. i početkom 43. god. p. n. e., za vrijeme Mutinskog rata. U prvom govoru Ciceron priznaje odreñene zasluge Antoniju, ali mu stavlja u krivnju prekršaj rimskog ustava i principâ pod kojim je izvršena pomirba od 17. marta. U svojim daljnjim govorima Ciceron nabraja stvarne i fiktivne Antonijeve delikte, zahtjeva borbu protiv njega, ujedinjenje svih dobronamjernih elementa rimskog

društva: senatorskog staleža, vitezova, italske municipalne aristokracije. Antonijevu pobjedu on prikazuje kao trijumf razuzdane soldateske koja prijeti uništenju pradjedovskih ognjišta i svetinja. On nastoji svoje slušatelje uvjeriti da će iza Antonijeve pobjede doći pljačke i nasilja, da će vojnici po pravu ratu dobiti kuće i izvršiti ponovnu podjelu zemljišta.

III. R I M S K I G R A ð A N S K I R A T 43. – 30. Godine

Mutinski rat

43. Oktavije uspjeva da na svoju stranu privuče Martovsku I IV legiju koja je bila pod kontrolom Antonija a sam Antonije se zaputio da preuzme Cisalpinsku galiju od Decima Bruta koji je to odbio. Oktavije je smatrao da treba da pobjedi Bruta kako bi osigurao provinciju

Ciceron je Oktavioanu dodjelio pretorsku vlast i potaje i senator ler ke on republikancima bio od koristi.pristalice Antonija su patile I Publije Bas je htio da uhapsi Cicerona ali je ipak krenuo prema Antoniju i na putu je bio zaustavljen od konzula te je otišao u Picenu i tamo regrutovao još vonika

Seant je poslao Pansu i Horicija kozule da dignu opsadu Mutine i poraze Antonija.Oktaviajn je bio tu i nakon što je Antonije napao pansu i gotovo ga porazio Horicije je uspio da bitku preokrene u svoju korist Pansa gine od rana a kasnije i Horicija pri proboju ka protivničkom taboru.Nekoliko dana kasnije dolazi do još jedne bitke kod Mutine u koj je antonije uspio da odbije konzulsku vojsku nakon čega se povukao u Trasalpinsku Galiju. Komanda nad vojskom je predata Decimu Brutu a Oktavijan nije želio više da ratuje protiv Marka znajući da ga senat samo iskorištava te je pokuša oda se zbliži sa Markom i Lepidom

Antonije i Lepid

Antonije i lepid se udružuju

Raskid Oktavijana sa senatom

Njegovi Vojnici nisu dobili obćanu votu novca od senata te je senat odbio da Oktavijana proglasi konzulom i tako je Oktavijan sa 9 legija se zaputio u Rim i osvojio ga 19.8 43 zatim je naredio suđenje Czarovim ubicama čime se anulirala amnestija.

Poraz Decima Bruta

Marko Antonije je progonio Decima Bruta i kasnije su mu se pridružile još dvije legije. Zbog umora i galdi većina trupa su prešli na negovu i Oktavijevu stranu te je Decim i pogubljen

Balkan

Dolabela je krenu u balkan i tamo je htio da se suprststavi Kasiju i Brutu prje toga je htio da dobije novac u provinciji Aziji ali mu se suprootdtavio Trebonije kojeg on ubija u februaru 43. Brut i Kasije su ipak uspjeli da ga poraze i on se dao ubiti od jednog svog vonika.Brut i Kasije su udružili snage

II Trijumvirat

Anotonije, Lepid I oktavije su se sastali u Bononiji I odlučili su da podjle provincije između sebe i daju sebi vlast na 5 godina Oktavije je dobio Afriku Lepid Hispaniju sa Narbonskom Galijom a Antonije većinu Galije . Odlučeno je i da Oktavijan I Anotonije Krenu u rat protiv Kasija i Bruta te da veterani dobiju imanja u Kapui i ostalim rimskim gradovima. 27.IX.43 počinju proskripcije

Proskripcije

Kao i prije počelo je ubijanje i ouđivanje imovine ali ove proskripcije su bile tajne i nisu se samo ubijali istaknuti republikanci nego i nevini radi sticanja bogatstva i ubijaki su se prijatelji i braća.Ciceron je bio ubijen i Antonijeva žena Fulvija je uzela njegov jezik i zbola ga ukosnicama a anotnije je uzeo njegovu ruku kojom je pisao Filipike protiv njega.

Bitka kod Filipa

Nakon što su se spremili kranuli su na baalkan Oktavijan i Antonije sa oko 100 000 vojnika Oktavijan je imao 14hiljada konjanika a Antonije 20 Brut i kasije su se okupili oko via Agnatije i zuteli defanzivne pozicije i čekali cezarovce .Oktavijan je zauzeo sjeverfnu poziciju naspram Bruta a Antonije je zauzeo poziciju naspram Kasija I 3.X 42 je počela bitka koja nije završila dobro po Oktavijana i on se morao povuči dok Je Antonije porazio Kasija i on se ubio samtrajući da je Brut bio poražen i tako Brut postaje glavnokomandujući u nad cjelom vojskom

20.X dolazi do bitke kod Filipa u kojoj Brut biva poražen i uzima sebi život kao i ostali istaknuti republikanci tada je republika faktički prestala da postoji

Trumviratski Rim

Peruziski rat

Počeo je 41 nakon što oktavijan nije uspio da plati svoje cojnike jedan dio njih predvođen Lucijem I Fluvijom ženom Antonija je podigla jedan dio vojske na ustanka čak su i vladali Rimom jedno vrejme dok ih nije izbacio iz Rima Vipsanije Agripa. A Peruzija je ubrzo pala.Lucije je amnestiran a Fulvija je umrla od bolesti u izgnanstvu

Brundiziski Sporazum

40 godine dolazi do sukoba oko brindiziske luke Oktavijana i Antonija ali vojnici nisu želili otvoreni rat pa je došlo do dogovora gdje je Antonije dobio svu zemlju do Skodre a Oktavijan zapadne provincije osim Afrike koja je Pripadala Lepidu i odlučeno je da sde vodi rat sa Sextom Pompejem

Mizenski Sporazum

Antonije i Oktavije nisu mogli da se suprprostave direktno Pompeju pa je došlo do sporazuma 39 po kojem se amnestiraju svi proskribirani osim libertina i daje se sloboda svim robovima pod komandom Pompeja on je također treabo da dobije augrat i Konzulat 35 godine i 17 polovina milona sestercija otštete od Antonija

Raskid sa Pompejem I Livija Druzila

Nijedna strana se nije držala dogovora i ubrzo dolazi do rakida sa Sextom Pompejem

39 Godine Oktavijan se rastaje sa Skribonijom i ženi Liviju Druzilu te se zbližava sa starom nobilskom aristokaration dok se Antonije sve više ponaša kao istočnjački despot

Siciliski rat 38-36

Menas prelazi na Oktaviajnovu stranu i dobija titulu viteza.Sext uspjeva da porazi Oktavijana i on biva prisiljen da gradi novu moranricu a njegovi partneri su mu uskratili pomoć. Novu flotu izgrađenu 37 vodio je Agripa usoui je da porazi Sexta kod mile ali je Oktavian ponovo izgubio i jedva se izvukao živ. Potom je i Menes ponovo se vratio Sextu.Sext ga je dao nadgledati jer mu nije vjerovao. Zbog nezadovoljsta on je ponopvo pribjegao Oktavijanu.36 godine Agripa Oktavijan i Lepid ponovo vode bitku gdje Agripa pobjeđuje Sextove trupe a Oktavijan ponovo gubi alu u bitci kod Nuloha 3.9.36 Agripa je potpuno uništio Sextovu mornaricu 35 on biva pogubljen u Miletu. Zbog sukoba oko Sicilije lepid se povlači u privatni život i tako prestaje da postoji trijumvirat

Poslje siciliskog rata

Rat sa Partima

Parti su na nagovor Labijena sina Tita Labijena upali na Rimsku teriitoriju smjennili Judejskog kralja a sam Labijen je upao u malu Aziju gdje je našao i na podršku stanovništva sitacija je bila alarmanta i Antonije je morao nešto da učini .Poslao

je Publija Venetija Basa koji je supijo poraziti Labijena I parte najtjerati da se povuku do Prolaza Amana gdje ih je ponovo potukao te je pobjedio i princa Perta