sriĆan boŽiĆ i mlado lito - bunjevaČka matica · 2013-06-12 · 6 oktobar - novembar 2010....

SRIĆAN BOŽIĆ I MLADO LITO

Ivan Antunović

Pokrie li tko tuđim jezikom svojunarodnost, onda sin zataja svogotca i osrami svoju mater..

(citat 16. str.93.)

RIČ UREDNIKA

Vira i ljubavEvo nas na kraju još jedne kaledarske godine. Kada se osvrnemoono što

ostaje iza nas je još jedna godina koja će ostaviti veoma zančajnog traga zanaredni period. Slide nam pridstojeći božićni i novogodišnji praznici kojetriba da provedemo sa svojim najmilijima i pokušamo na trenutak zaboravitisve ono što nas je tištilo i zbog čega smo se loše osićali. Zakoračimo u Novugodinu sa više vire i ljubavi, praštajmo jer samo tako ćemo imati više snageza nove izazove.

Srićan Božić i Mlado lito

RIČ BUNJEVAČKE MATICEinterno glasilo za nauku,

kulturu i stvaralaštvo

Godina: VBroj: 49-50Oktobar - Novembar 2010.Tiraž: 600

Izdavač:Bunjevačka matica

Glavni i odgovorni urednik:Tamara Babić

Lektor:Ana Popov

Priprema za štampu:Grgo Križanović

Redakcija:Mijo MandićIvan Bašić PalkovićIvan SedlakAna PopovJoso PoljakovićRužica ParčetićKata Kuntić

AdresaSubotica, Korzo 8Telefon: 024/557-213

E-mail: [email protected]@open. telekom.rsweb: www. bunjevacka_matica.org

Štampa:“Čikoš štampa”, Subotica

VISTI IZ MATICEstr. 3

SIĆANJAMARKO PEIĆ (1913-2010.)

str. 4-5

RIČNICI AMBROZIJE ŠARČEVIĆAOKOLNOSTI I ZNAČAJ

str. 9

XII FESTIVAL BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA

str. 10-12

ULOGA I ZNAČAJ BUNJEVACA NA VELIKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI

str. 15-16

PAVLE BLESIĆSLIKAR VRIMENA

str. 18

U OVOM BROJU:

2 Oktobar - Novembar 2010.

VISTI IZ MATICE

3Oktobar - Novembar 2010.

Dana 6. 10. 2010. godine

U 97. godini života, u Subotici, je umro Marko Peić, nosilaczvanja „Počasni građanin Subotice“ i prvi i počasni pridsidnik„Bunjevačke matice“.

Komemorativni skup je održan 7. 10. 2010. godine u Velikojvećnici Gradske kuće u Subotici. U prisustvu dice - ćerke MirePeić Armenulić i sina Ivana Peića, rodbine i brojnih poštovaocalika i dila Marka Peića. Na skupu su govorili: Slavko Parać, prid-sidnik Skupštine grada Subotice, Blaško Gabrić, pridsidnikBunjevačkog nacionalnog savita, mr Branko Francišković, prid-sidnik Bunjevačke stranke Vojvodine i Ivan Sedlak, pridsidnik„Bunjevačke matice“.


Saranjen je Marko Peić, u porodičnoj grobnici na Kerskomgroblju. Na njegovom poslednjem ispraćaju počast za sve što jeuradio na polju kulture, obrazovanja i organizovanja svogljubljenog bunjevačkog roda, dali su mu pridstavnici grada ibunjevački institucija iz Subotice i Sombora, pridstavniciBunjevačkog nacionalnog savita, „Bunjevke“, „Bunjevačkogkola“ iz Sombora i „Bunjevačke matice“. Svom velikanu su odalizasluženi poštu i držanjem počasne straže. Na grobu se u ime„Bunjevačke matice“ od svog prvog i počasnog pridsidnikaoprostio pridsidnik „Bunjevačke matice“ Ivan Sedlak.

Dana 15.10. 2010. godine

Podpridsidnik „Bunjevačke matice“ Marko Marjanušić je uprostorijama Gradske biblioteke u Subotici prisustvovo programuobilužavanja 120 godina od osnivanja Gradske biblioteke.

Dana 22.10. 2010. godine

„Bunjevačka matica“ je na gradskom trgu u Subotici prid-stavila svoju izdavačku dilatnost. Maticu je pridstavila TamaraBabić, podpridsidnica. Pridstavljanje je izvršeno u okviru pro-jekta „Fokus“ fondacije pod nazivom „Kulrurama“.

Na ovaj način je prikazana građanima bogata i raznovrsnakulturna ponuda Subotice.

Dana 21.-24. 10. 2010. godine

U prostorijama „Bunjevačke matice“ je otvoren „XII festivalbunjevačkog narodnog stvaralaštva“ u organizaciji KUD „Bun-jevka“.

Prvog dana je održana promocija knjige „Bunjevački bilišling“ autora Kate Kuntić. O knjigi je govorio Alojzije Stantić,poznati subotički poznavalac bunjevačkih običaja i tradicije.

U okvirudrugog dana, u prostorijama Matice, održana je trib-ina „Marko Peić i njegova borba za bunjevački jezik“. Referat jepodnela mr Suzana kujundžić Ostojić.

Trećeg dana je u prostorijama Matice, u okviru istorijske trib-ine, pridsidnik Ivan Sedlak podneo referat na temu „Uloga iznačaj Bunjevaca na Velikoj narodnoj skupštini održanoj 25. no-vembra 1918. Godine“.

Festival je zatvoren pozorišnom pridstavom „13 grišnihslova“ u izvođenju dramske sekcije KUD „Bunjevka" na po-zorišnoj sceni „Jadran“ Narodnog pozorišta u Subotici.


U prostorijama UG „Bunjevačko kolo“ u Somboru, u organi-zaciji „Bunjevačke matice“, održana je promocija knjige iz is-torije Bunjevaca autora Mije Mandića, „Buni, Bunievci,Bunjevci“ i Tamare Babić „Muzička baština Bunjevaca“. Promo-cija je održana uz bogat kulturni program prid brojnom i zado-voljnom publikom.


Povodom 70 godina od smrti sveštenika i pisnika AlekseKokića koji je u svom kratkom životu ostavio impozantnupisničku zaostavštinu, održana je Svečena akademija u crkvi „Is-usova uskrsnuća“. Na poziv „Pučke kasine“ akademiji su, isprid„Bunjevačke matice“ prisustvovali sau Ivan Sedlak i Kata Kuntić.


U pozorišnoj sali „Jadran“ održan je svečani program „Braćauvek i uvik zajedno“ upriličen povodom obilužavanja 13. no-vembra 1918. godine kad je srpska vojska ušla u Suboticu idonela slobodu. Organizatori proslave su bili Udruženje ratnihdobrovoljaca ratova od 1912. do 1918. godine, njevi potomaka ipoštivalaca, Srpski kulturni centar „Sveti Sava“, „Bunjevački kul-turni centar“ iz Subotice i Grad Subotica. Isprid Matice programuje prisustvovo pridsidnik Ivan Sedlak sa saradnicima.


Delegacija „Bunjevačke matice“ koju su činili pridsidnikIvan Sedlak, podpridsidnici Tamara Babić i Ivan Skenderović,odala je poštu i položila vinac na spomenik junacima palim uoslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. godine.


Potpridsidnik „Bunjevačke matice“, Marko Marjanušić je safolklorom KUD „Bosa Milićević“ pri Međuopštinskoj organi-zaciji gluvih i nagluvih grada Subotice, sa bunjevačkom kore-ografijom na republičkoj smotri folklora održanoj u Šapcuosvojio drugo misto.


U Zavodu za kulturu Vojvodine, u okviru programaMeđunarodnog dana tolerancije, pridstavljeno je književno stvar-alaštvo Jelisavete Buljovčić Vučetić, člana književnog odbora„Bunjevačke matice“, a povodom 70. godišnjice rođenja. O stvar-alaštvu pisnikinje govorila je i mr Suzana Kujundžić Ostojić,glavni i odgovorni urednik „Bunjevačkih novina“.


U prostorija Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava“ održanoje književno veče posvećeno književniku Adamu Puslojićupovodom knjige duhovne poezije „Dužnik“. Isprid Matice pris-ustvovali su podpridsidnik Marko Marjanušić i pridsidnik knji-ževnog odbora Stipan Šarčević.

Čitaocima želim srićan Božić i Mlado lito! I. S.


Marko Peić je po svim kriteriju-mima imo bogat i dug život. Bio je pri-vrednik, književnik, društvenopolitički radnik i rodoljub. Radno istvaralački bio je prisutan u svojoj Su-botici priko sedamdeset godina ipored svog ljubljenog bunjevačkogroda dao je doprinos i gradu, što je pri-poznato ove godine, neposridno prijesmrti i dodiljeno mu je na pridlog nje-gove Bunjevačke matice, najvećegradsko priznanje - počasni građanimSubotice.

Na žalost slavlje je bilo kratko, jelsmo se već 6. oktobra 2010. godinemorali oprostit od našeg čika Marka,kako smo ga iz milošće zvali, i otpra-titi ga nuz najviše počasti, u njegovuvičnu kuću, porodičnu grobnicu naKersko groblje.

U ovom sićanju želio bi podsititčerez čega se s pravom mož kazat daje Marko Peić dobio misto u galerijibunjevački velikana.

Marko Peić je svojim duhom, vi-zionarstvom i stvaralaštvom dao ne-procinjiv doprinos bunjevačkom

nacionalnom pitanju, u zadnjoj dece-niji prošlog i prvoj ovog vika.

Bio je svistan da smo puno izgubiliu vrime socijalizma, kad smo jednimadministrativnim aktom bili izbrisaniko narod, al je bio uviren da će doćbolja vrimena. Ona su došla, uvođe-njom višepartijskog sistema u Srbiji,kad smo prilikom popisa stanovništva1991. godine se mogli ponovo nacio-nalno opridilit ko Bunjevci. Rezultatipopisa pokazali su neuništivost bunje-vački nacionalni osićanja. Pokazalo seda je naš narod izdržao i te pokušajeasimilacije, koja nas je pratila i u svimranijim državama u kojima smo živili.

Tad su nam bila otvorena vrata dase i mi organizujemo na nacionalnomplanu. Poso nije bio nimalo lak, jelsmo ostali brez ičeg. Taj period punopodsića na drugu polovinu XIX vika,kad su naši priporoditelji i prosvititeljina čelu s biskupom Ivanom Antunovi-ćom i Bozom Šarčevićom počeli svojpokret i institucionalno se organizovatu oblasti politike, kulture i obrazova-nja. Ovog puta jednu od ključni uloga

SIĆANJA

MARKO PEIĆ (14. 7. 1913. - 6. 10. 2010.)

Komemorativna sednica povodom smrti Marka Peića

Ivan Sedlak, pridsidnik “Bunjevačke matice” na komemoracijiMarku Peiću u Gradskoj kući

Oktobar - Novembar 2010. 5

je odigro Marko Peić, naš najbolji poz-navalac bunjevačkog jezika, kulture,običaja i tradicije.

Bilo mu je jasno da se što hitnijemoraje stvorit društvene i kulturne in-stitucije, jel se samo na taki način možočuvat nacionalni identitet. U prvimgodinama, poslidnje decenije XX vikaosnovana je „Bunjevačko-šokačkastranka“, koja je ubrzo postala i parla-mentarna, i „Bunjevački kulturni cen-tar“, da bi s najbližim saradnicima1995. godine reosnovao „Bunjevačkumaticu“. Viziju rada i dilovanja Ma-tice, ko krovne kulturne i društvene in-stitucije Bunjevaca, dao je krozPlatformu, koju je sam napiso. Naosnivačkoj skupštini izabran je zaprvog pridsidnika. Osto je na čelu unajtežim početnim godinama al kad jeorganizaciono i kadrovski ojačo Ma-ticu pripuštio je operativni dio rukovo-đenja mlađima, da bi se mogo višeposvitit stvaralačkom radu na polju je-zika, obrazovanja i književnosti. Na te-meljima koje je postavio Matica serazvila danas u respektabilnu dru-štvenu i kulturnu instituciju Bunje-vaca. Istako se u aktivnostima okoregulisanja statusa Bunjevaca u držav-noj zajednici. U tom pravcu pridstavljonas je, na razgovorima s podpridsidni-kom Vlade Republike Srbije dr Rat-kom Markovićom, kad je dobijenapodrška stavu da su Bunjevci zbog

istorijski zasluga u pripajanju Vojvo-dine Kraljevini Srbiji, konstitutivninarod.

I ako je bio ubiđen da je to najpra-vednije rišenje, bio je racionalan ipragmatičan pa je prihvatio i podržoodluke nakon 2000. godine, da se ikroz status nacionalne manjine for-malno pravno riši bunjevačko pitanje.

Veliki je doprinos dao na očuvanjubunjevačkog jezika i nakon višegodiš-njeg istraživačkog rada zajedno sGrgom Bačlijom 1990. godine napisoje „Rečnik bačkih Bunjevaca“, kojiima priko 17.500 riči. Rad na dopunije nastavio sve do svoje smrti. Priku-pio je još nikoliko iljada riči koje su upripremi da se objave. Svrsto je našnarod i med one ritke koje imaje svoj„Imenoslov“. Pored ova dva kapitalnadila ostavio je još puno knjiga koje sebave tradicijom običajima i prošlošćunašeg naroda. Svoju bogatu biblioteku,arhivu i biluške, koje su mu pomogleu njegovom književnom i naučnoistraživačkom radu, ostavio je svojojMatici, čiji je bio i počasni pridsidnik.

Njegovim odlaskom ostaće velikapraznina, jel kad nam je bilo teško ilkad smo bili u dilemi imali smo sekome obratit. Uvik nas je saslušo, znaoje bit i kritički raspoložen, kaki je čestobio i prema sebi, al smo se uvik s di-vana vraćali osokoljeni i spremni zanove napore. Bio je jedinstven i potom što mu je um do poslidnjeg danabio jači od bolesti i od godina istroše-nog tila. Fala mu još jedared za sveono što je ostavio na poslovima oču-vanja identiteta Bunjevaca i na ide-jama koje će nas i dalje vodit sotimputom.

Ivan SedlakIspraćaj Marka Peića do vične kuće na Kerskom groblju u Subotici nuz tamburaše i puno poštivalaca njegovog dila

Počasna straža u kapeli na Kerskom groblju u kojoj su bili pridstavnici bunjevački institucija


Poznata je činjenica da su Mađari,naročito od 1848. godine naovamo,nastojali svim mogućim sridstvima inačinima da svoju poliglotsku državunacionalizuju. Pošto su imali dosta li-beralan Zakon o tzv. narodnostima(narodnosnim manjinama), ipak senjegovi propisi nisu tačno primenji-vali, šta više, povride isti nisu uzi-mane u ozbiljan obzir, niti suprimereno kažnjavane.

Zakon nije mogo dovoljno da za-štiti mađarizatorskom navalom ugro-žene nacionalne manjine.

Državne, opštinske i društevneustanove jednako su pogodovale ovojstruji i težnji Mađara, samo što seuspih, u ovom pogledu, teže mogopostić kod narodnosti sa jako razvije-nom narodnom svišću i jasno izraže-nom nacionalnom individualnošćuspojenom sa istorijskom tradicijom ikao takom spoljašnjom, virskom, kul-turnom, političkom i ovima sličnomorganizacijom.

Bunjevci su u tom pogledu bili naj-slabiji. Nedostatak gore navedeni psi-hički i socijalni uslova za uspišanotpor bijaše kod njih najprimetniji.

Mađari nisu imali mnogo muke sBunjevcima da bi ji pomađarili. Sa za-dovoljstvom su konstatovali svoje lakeuspihe. U opisu Bačko-Bodroške žu-panije, di se govori o Bunjevcima uono vrime, pisac ovako završava: Bu-njevački se nacionalni elemenat, naro-čito inteligencija, snažno mađarizira.Ovaj proces je, svakako, od koristi zaMađare.

Otrgnuti od svog prvobitnog zavi-čaja i rodnog plemena, Bunjevci, umoru većinskog naroda, sačinjavajujednu malu, zabačenu oazu. Vira ji jedilila i tuđila od njiovi srodnika, pra-voslavni Slavena, Srba. Ta ista vira icrkvena organizacija još ji je više pri-ljubila Mađarima. Ovo je potpuno ra-

zumljivo, jel u doba doseljenja Bunje-vaca u ove krajeve, vira, odnosno reli-gija, bijaše ideja vodilja javnog života.

Ne mož se poreć činjenica da rimo-katolička crkva, kao taka, nije vršilauticaj na nacionalnu svist, jezik i naro-dne običaje Bunjevaca. Kler je propo-vido mađarski patriotizam, stvarajuć iu crkvi atmosferu koja je med Bu-njevce unosila duh mađarskog nacio-nalizma.

Prosvitna politika je išla i suviše naruku Mađarima da se Bunjevci odrode.Oni nisu imali svoji samostalni škulasa maternjim nastavnim jezikom. Po-hađali su jal državne, jal rimokatoli-čke škule na mađarskom nastavnomjeziku. Tako se bunjevački podmladakveć u najranije doba priviko tuđinštini.

Nedostatak samosvojne kulturnesredine, književnosti i društveni usta-nova sa izrazitim bunjevačkim obilež-jem, doprineće nestanku intelektualacaiz redova bunjevački. Intelektualac,koji je poriklom čistokrvni Bunjevac,čim bi stupio u društvo kao samostalančlan i građanin, oma bi zaboravio nasvoju narodnost. Pojedini časni izuzeciu ovom pogledu su bili u manjembroju. Bunjevac i seljak, paor, posta-doše indentični pojmovi.Bunjevac –gospodin bijaše bila vrana. Seljaci jed-nog bunjevačko – šokačkog mista, na-viknuti da se sa gospodinom isključivomož govoriti mađarski, s čuđenjem sukazivali “Gle, pravi gospodin – a di-vani našim jezikom!“

U takom dobu di se zakon o tzv. na-rodnostima nije doslidno sprovodio,živio je Lajoš Močari, koji se borio zajedno od najvažniji pitanja sveopšte ielementarne ljudske slobode – za ga-ranciju i ostvarivanje uslova narodno-sne ravnopravnosti.

Kaka je bila u stvarnosti ova borba,u okviru koje se javio ovaj veoma to-lerantni pisac nepokolebive hrabrosti,

publicista i političar? Ona u datim dru-štvenim okolnostima daleko prevazi-lazi idejno-politički nivo svogvrimena. Boreći se za sveopšta prava,u prvi plan Močari je stavio ravno-pravnost, čiji osnovni princip još idanas živi i diluje – a to je ideja večitevridnosti o bratstvu naroda.

U svitskim razmenama taki politi-čki vitez bio je Močari, a taki proroksvoje malobrojne narodnosti, uprkosklasne i virske ograničenosti bio je iAmbrozije Šarčević, il kako su ga Bu-njevci nazivali Boza Šarčević.

Za vrime Močarija, pogotovo ustruji tadašnjeg nacionalizma, u ev-ropskoj i svitskoj politici jedva senašlo nikoliko političara koji su stigli,ko on, do praktične odbrane i sprovo-đenja ti prava.

Močari je želio međusobno spora-zumivanje, saradnju i trajni sveopšte-vridnosni narodosni mir, nasuprotstava ondašnji (za vrime dualizma)vlada, tipa Kolomana Tise, koje suugnjetavale narode i narodnosti. Su-

BOZA ŠARČEVIĆ (1820-1899) KAO AUTOR I IZDAVAČ VELIKOG BROJA KNJIGA I AUTORSKI TEKSTOVA KOJI SU BILI VEZANI ZA BUNJEVAČKI JEZIK

Istorijska veza Lajoša Močarija i Ambrozija Boze Šarčevića

Kako je bilo doba u kojem su Močari i Šarčević živili i šta je uticalo na istorijsku vezu izmeđunji dvojice?

Lajoš Močari


prostavio se i lažnim slobodarskimprincipima, nacionalno-šovinističkogpravca, koji su tada, u datim neravno-pravnim društveno-političkim odno-sima, brutalnim nasiljom, ubacivajućižandarmeriju, miliciju i vojsku, krat-kotrajno ostvarivali svoju volju.

Zbog ovakog stava Močarija je od-bila ona Nezavisna stranka koju je onosnovo 1874. godine.

Osim neznatnog izuzetka, suprot-stavio mu se cio javni život i publici-stika, te javno mnjenje, koje je bilo nastrani politike vladajuće klase. Mno-gostruki tadašnji nacionalizam je injega prognao na unutrašnju emigra-ciju, ko i vođu Bunjevaca, najmalo-brojnije narodnosti tadašnje Ugarske,Šarčevića.

Spoznaja da su obadvojica na ivicizakonitosti i da jim je buntovnička so-lidarnost prociđena kroz zajedničkibol, vezuje kasnije ova dva velikananarodnosne politike u nerazdvojni,čvrsti savez, kad su se susrili u resto-ranu subotičke željezničke stanice, ikad je Močari samo proputovo krozrodni grad Boze Šarčevića.

O ovom jedinom sastanku u prvojpolovini oktobra 1886. godine, pišejedan kroničar sledeće:

„Tko je gledao na dva zabrinutastarca naborana lica kao razgovaraju urestoranu kolodvora? Jedan je došao izNovog Sada sa slobodnom poslani-čkom kartom, ime mu je Lajoš Močari.A drugi koji ga čeka, Ambrozije Šar-čević, kome su poslije osamdeset go-dina na glavnoj ulici Subotice podiglipoprsje.“

U „Nevenu“ sredinom oktobra1886. godine, u pritpostavljenom vri-menu sastanka Močari – Šarčević, po-javila su se samo dva odlomkaOtvorenog lista.

Pošto se o mađarskom izdanju svedo dan-danas nismo osvidočili, teškobi moglo pritpostavit da se Močari, dovrimena spomenutog sastanka, upoznosa sadržinom ovog izdanja. Naravno,sve ovo ne smanjuje – naprotiv, jošviše povećava, značaj ŠarčevićevogOtvorenog lista, najvridnijeg doku-menta o njegovoj vezi sa Močarijem.

MEMORANDUM AMBROZIJA

ŠARČEVIĆA UPUĆEN

LAJOŠU MOČARIJU1886. GODINE OBUNJEVAČKOM

PITANJU UMAĐARSKOJ

„Iz vaše brošure, koja je od velikevažnosti i u kojoj pisaste o kulturnimzadrugama u Ugarskoj, kao iz vrlo što-vanog odgovora vašeg upravljenog namene 19. marta o. g. uslid moga poz-drava odnosno čestitke, uvirio sam se,da se za moj rad interesujete, stogauzimam si čast u najdubljem poštova-nju na sve odgovoriti....

I bunjevačko ime dalo je povodaraznom nagađanju. Neki bunjevačkoime od „Bune“ jedne bosanske rieke,neki pak od riči „bune“ (ustanak) do-vode.

Od moje strane držim za ispravnu„buna“ ali ne onako kao što gdi kojidrže, da dolazi otuda što su se Bu-njevci digli protiv vire, nego što su sedigli protiv turske sile....

Kad bi bunjevačko ime proisticalood rieke „Bune“ to bi i tamošnje sta-novnike tako nazivali, kad bi pak toime od pobune protiv vire izlazilo tobi Rimokatolike u Bosni i HercegoviniBunjevcima zvali, ali po mome znanjuosim Subotice i gornje Bačke bunjeva-čkog imena nema.

Što se tiče naziva „dalmata“ prime-ćujem da bunjevačkoj aristokraciji ilinije bilo po volji, ili nije znala poriklobunjevačkog naroda, popovi pak dapostave što veću razliku između pra-voslavnih Srba i Bunjevaca volili suporiklo Bunjevaca dovoditi iz Dalma-cije. U tome imenu su vidili veću slavupa i danas glede.

Inače osim vire, u jeziku i porodič-nom životu, običajima, razlike nema,samo što Bunjevci u govoru u gdikojim ričima služe se sa„i“ gdi Srbi„e“ upotribljuju, Šokci pak krajnje slo-gove riči otežu.

Što se književnog jezika tiče, hrvat-ska književnost se malo razlikovala,ali sada su Hrvati primili srpski jezikza književni, i od to doba Bunjevci iŠokci razumiju hrvatski kao svoj sop-stveni jezik.

Bunjevci i Šokci služe se latinskim,a Srbi ćirilovskim slovima.

Broj Bunjevaca i Šokaca uzima sena 200.000. Ovaj broj na Bačku, Bara-nju, Peštansku županiju duž Dunava i

na pojedina sela Stolno-biogradske žu-panije pripada.

Samih Bunjevaca ima na 80.000.Od ovih na Suboticu dolazi 37.000,ostali su podiljeni na varoši Sombor iBaju i njihovu okolinu, i tako u Subo-tici sa Srbima zajedno ima ih 40.000...

Bunjevci, Šokci i Srbi zemljodilcisu, provode patrijarhalan život ima-jući u dobru svom jednog zajedničkogstarešinu. Rano se žene, tako da jedanporodični strešina od 50–60 godina,ima već sinove sa porodicom i ože-njenu i udatu unučad. Unutarnje i vanj-ske poslove obavljaju sami, sa starimau kući malo, van kuće pak priko stare-šine dolaze u dodir.

Mađar kad oženi sina, iziđe mu izkuće: tako dakle mađarsku kuću ka-rakteriše slobodan nezavistan način ži-vota. Domaćin po svojoj volji menjanačin života a i nošnju.

Naprotiv, u bunjevačkoj kući većpo svome ustrojstvu vlada podčinje-nost, poslušnost, uzdržljivost pojedi-nih članova porodice jedno premadrugom u riči i ponašanju, držanju pri-padanju i običajima. Po tome druga jemađarska, a druga je bunjevačka kuća.

Bunjevački narod je dobroćudan,pošten, prost, iskren i pobožan. Bu-njevci bez da su glupi, zaostali su uznanju iza Srba. Ovaj narod nema du-hovnog života, nema ni jednog javnogglasila, koje bi bilo uređeno u smislunjegovih političkih želja, političkeželje su mu istovitne sa mađarskim.Ali ne znam ni kalendara, koji bi bio uduhu bunjevačkom napisan, Bunjevciosim molitvenika za druge knjige neznaju. U ovim burnim danima po gdipočinju čitati hrvatske novine i to zbognezgodnih okolnosti, što sam napridspomenio. Ovaj narod nema duhovnihvođa. Naobraženi ljudi i sridnja klasa,koja iz naroda izađe, pristanu biti Bu-njevci, a popovi van crkve s njima uduhovnu vezu ne dolaze, k tome, jošpostavljaju se za svećenike takovi, kojibunjevački slabo govore, i taj dobrinarod misli, da je sve to tako dobro.Jednom riči: narod je duhovno zane-maren.

Je li tako dobro? Neću se upuštatiu prepirku, ali sam uviren da će se ovanemarnost prema tome puku vrime-nom osvetiti.

Žalosna slika, ali istini odgovara.“

dipl. arh. Mijo Mandić


Fra Emerik Pavić, koji se rodio uBudimu 1716. godine, po Matiji Eve-toviću bio je najplodniji pisac u 18.viku. Piso je mnoga dila na latinskomi što je bitno, na slovinskom ili ti ilir-skom jeziku. Napiso je knjigu propo-vidi za nedilje i svitkovine, koduhovnu pomoć svojim virni-cama. Sve ove propovidi držoje u franjevačkoj crkvi sv.Katarine na Tabanu, u Bu-dimu, di je u ono vrime bilomnogo Bunjevaca, il kako tonavodi Evetović, bunjevačkiHrvata.

Međutim, sam EmerikPavić sve to čini za narod kojion naziva Slavinima, odno-sno Ilirima. Pa Evetović na-vodi:

„Djelo je priredio po rim-skom misalu i naredbi „Tri-dentinskog sabora“ naslovinskom ili ti illyicskomjeziku. Ono ima tri djela...“

Ovo djelo izdato je po-novo kao četvrto izdanje1808. godine u Budimu , a„prishtampano je u Slovinskiiliti Ilirički jezik. Za štampusu ga priredili franjevci Kapi-stranske provincije. Djelo ještampano novijim pravopi-som.“

Ove su njegove knjigeupotrebljavali kod službeBojže po svim crkvama di suživili Bunjevci i Šokci.

Tu se jasno vidi da su naTabanu, u Budimu, živili Iliri,odnosno Bunjevci, jel je taj narod biokatoličke vire, ikavskim jezikom go-vorio, a i služba Božija je pripovidanailirskom jezikom, a to je ikavski jezik.

Ovo je važno istać, jer postoje tu-mačenja da su tamo živili Raci, odno-sno katolički Srbi.

Dalje Evetović navodi:„U predgovoru „Prologus operis“

kaže Pavić da je ovo djelo napisano naosnovu vjerodostojnih izvora držeći senačela: ne, qui eam scribunt quid falsi

dicere audesnt, ne quid veri, non au-diant!

Zato u ovom djelu (Desriptio solutaet rythmica Regum, Banorum, caete-rorum – que Slavonirum seu Illyrio-rum), nije ništa iznio što je lažno, nitipak prešutio istinu.

Prvi dio (pars prima): ProvincijaBosna Srebrna prostirala se od Budimapored Dunava, preko Slavonije, Dal-macije, Bosne, Raške, Srbije i Bugar-ske u dužini, a u širini od Jadranskogmora do tatarske granice. Franjevce uMađarskoj doveo je Bela IV 1235. go-dine i podigao im je mnoge samostane.Tako se već 1260. godine spominjusamostani u Baču, Iloku, Dardi, Mo-noštoru i Budimu. U buli Eugenija IV,godine 1444. spominje se samostan u

Segedinu.Jezik ilirski je star i bogat. Iznosi

prve početke ilirskog i slavenskogimena i njihovo značenje. Nabraja svenarode koji govore slavenskim jezi-kom. Slaveni su starosjedioci u Pano-niji...

... Na koncu prvoga djelaspominje sve važnije doga-đaje, počevši od 325. godinekada su Slaveni naselili Pano-niju, pa sve do 1758. go-dine.“( završen citat)

Emerik Pavić je izdavaoKalendar ilirski od 1754. do1758. godine u Budimu zanaš narod u ovim krajevima.

Iz samih izdanja budim-skih franjevaca se vidi da suoni svoj narod nazivali slo-vinskim i ilirskim, a to jenarod katoličke vire saikvskim jezikom, sa prezime-nima i običajima istim onimkoji ima narod koji se nazivaBunjevcima.

Matija Evetović franjevceBosne Srebrne i sam naziva„Bunjevcima“, pa navodi:

„Ignacije Josip Martino-vić: Rodio se u Budimu 20.srpnja 1755. godina od bunje-vačkih roditelja.“

Uglavnom, on piše kul-turnu povist Bunjevaca i Šo-kaca, koji su se nazivali odstrane franjevaca „Ilirima,Dalmatima i Slovincima“, s

time što on etimon ili etnonimIlir, Dalmat i Slovinac, izjedna-

čava sa etnonimom Hrvat.Po samom naslovu knjige, Hrvati

postaju bunjevački i šokački, ko dapripadaju Bunjevcima i Šokcima.

Ovo dilo je zaista obimno, sadra-žajno i odnosi se na narod koji dubokou prošlosti živi na podunavskim pro-storima.Vidi se da je dilo napisano naosnovu arhivske građe, štampani i pi-sani izvora, ko i izvorni dila naši starijipisaca. kraj

Mijo Mandić

OSVRT NA KNJIGU dr MATIJE EVETOVIĆA „KULTURNA POVIJESTBUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA“ – III

Bunjevački kao crkveni jezik

dr Matija Evetović


Na veb adresi www:uprava.vojvo-dina.gov.rs.APV-cinjenice/knjizevnost,navedeni su među hrvatskim književni-cima, Ambrozije Šarčević i Mijo Man-dić, poznati po izrazito tvrdojbunjevačkoj struji. Ambrozije Šarčević,jedan je od najangažovanijih bunjevačkiintelektualaca – rodoljuba, aktivni u pri-porodnim godinama 19. vika. Bilo je tovrime, naročito teško za Bunjevce u Ma-džarskoj. Druge manjine, Srbi, Nimci,imali su svoju matičnu državu, koja ji jepomagala materijalno, diplomatskim pu-tovima, kroz kulturnu saradnju sa orga-nizacijama manjina i na obrazovanju nasopstvenom jeziku u Austro-Ugarskoj.Možda i najvažnije za ono vrime, imalisu sopstveno, nacionalno svištenstvo,crkve i službu bogougodnu, na srpskom,odnosno nimačkom jeziku. Za Bunjevcese, posmatrajući ji u cilini, uvik postav-ljalo ko imperativ, na šta je vlast naročitomotrila, lojalnost, te se čak tražila i ro-doljubivost prema novim domovinamau kojima su oni od sridnjeg vika, ko vr-hunski vojnici, službovali, a to su bilestara, kadgodašnja pridselidbena domo-vina Bosna, zatim Dalmacija , Slavonija,južni dio Slovenije, ličko-krbavski i pri-morski dio Hrvatske, te Mađarska odBudima do Pečuja, Subotice i Sombora.Mora se naglasiti da su među Bunjev-cima, revolucionarna gibanja 1848. do-čekana sa izrazitim odbijanjem. Bilo jeto vrime stvaranja novi nacionalni dr-žava, kake je tražio narasli interes kapi-tala. Ogromna imanja, koja su Bunjevcidobili od Austrije, kada su 1687. stigli kograničari u region južne Bačke (u onda-šnjem smislu –južne), ekonomskom kri-zom, ko i nadiranjem spoljnog kapitala,uz obaranje vridnosti nekretnina, dove-deni su na rub egzistencije, zadržavajućifunkcionalnost najviše zafaljujući eko-nomisanju, svojstvenom za velike poro-dične zadruge, koje su se zadržale dugoi kod Srba. Među bunjevačkim intelek-tualcima, najaktivniji protivnici mađar-ske revolucije 1848. bili su poredAmbrozija Šarčevića, Ivan Antunović iJosip Rudić, od koji su poslidnja dvojicamađarski plemići. Iako na krilima demo-kratski ideja, ova je revolucija imala ka-rakter nacionalne budnice Mađarske,koja se polako, al sigurno, oslobađa tu-torstva austrijske carevine. Bunjevačka

društva zabranjivana su u Subotici, kojaje imala ¾ upravo bunjevačkog življa,koje je onda još imalo u vlasništvu go-tovo svu kvalitetnu zemlju na ogromnimpripadajućim pustarama, spadajući unajveće i najbogatije gradove Mađarske.Kaločki biskup Gavro Patačić, izdo ječak uputstvo o sankcionisanju Bunje-vaca, koji na javnom mistu prodivanesvojom lipom ikavicom. Batinani su nalicu mista starci i starice, a najveća ne-volja bila je kako dici zabranit bunjeva-čki. Teško. Teško, prija svega, jel dicanisu znala madžarski, pa njim je priosta-jalo jel ćutiti, jel u varoš, crkvu, škulu,ne ići. Kako je naum vlasti bio da seiskoristi katoličko hrišćansko uvirenjeBunjevaca, koje su oni izuzev manjegbroja čeljadi, doneli iz Bosne, to se insi-stiralo da se u crkvu i škulu mora dolazit.Za male Bunjevce to je bilo ko da su po-stali prvačići u inostranstvu, jel živeći uuglavnom etnički čistim selima, oni nisuko gradska dica, mogli ni čut madžarski.Za tu nevolju čeko ji je stranac, koji nijegovorio jezik poznat dici, pa onda našadica misle na svom, a divane, što za-pamte, na stranom jeziku. Da to nije tadaza nji bilo tragično i traumatično, moglobi se kazat da su naša dica učila od prvislova na dva jezika, maternjem i madžar-skom, koji ima glasova, odnosno slova,koji u slavenskim jezicima nema, a nemaniki slova, koji kod nas ima. Znajućikakav je stresni momenat polazak uškulu, jasno je kako su Bunjevčići stripilisvako jutro. Bila je to pedagogija sile,odivena u novu kvazidemokratskuformu. Beside u crkvama znale su se za-vršit pravim okršajima, ko što je bilo uBajmaku, Kaćmaru, Svetom Ivanu. Istiproblem svirepi, pobisnili popova tu-đina, imali su i Šokci, koje su bunjevačkiintelektualci, a i narod, uvik gledali konajbližu braću.

Godine 1899, dakle godine kad jeBozo Šarčević umro, iz revolta, ne že-leći dalje trpit maltretiranja svog svi-ćenika, oko 1200 Šokaca, prišlo je upravoslavlje.

Bozino društveno i javno dilovanjeogledalo se u radu, ko novinara, publici-ste, privoditelja, uridnika godišnjaka, po-lemičara, leksikografa. U opšte, u tovrime i među drugim narodima na Bal-kanu, malo je bilo fakultetski obrazovani

ljudi, te je zato Bozino poznavanje latin-skog, nimačkog, francuskog i madžar-skog, ko neslavinski jezika, omogućilonesmetano praćenje strani časopisa, nakoje je bio pritplaćen, nadahnjujući senovim demokratskim i humanističkimidejama razvijene Evrope. Bozo Šarče-vić nije bio iz siromašne zemljoradničkefamilije, ko što se na više mista možnać.Taj je deafirmativan pristup, vrlo ka-rakterističan, kad govore o svojima, nažalost, baš za Bunjevce. Siromašna se-ljačka dica išla su služit, makar kako pa-metni bili, a ne u gimnaziju i na fakultetepo Evropi, eventualno za popu, jel zaoficira. Kogod napiše, a onda mi nekri-tički ponavljamo, i ono što bi drugi da jeistina, a nije, obavezno prikrili za svojeprvake, ko rodoljubivi čin.

Posli svršene gimnazije 1836. go-dine, iduće dvi godine studira mudro-slovlje, to jest filosofiju. 1839. završavaprvi tečaj prava u Velikom Varadinu, adrugi u Pečuju 1840. Iduće 1841. polažezakletvu ko pravnik i postaje advokat.Iste godine postaje brzopisac u Kolož-varu /Klužu/ vodeći saborske erdeljskezapisnike sa Karlom Hajnikom, prvimmadžarskim brzopiscom. Nakon dvi go-dine, 1843. odlazi za brzopisca u Požun/Bratislava/ di je stolovao jedno vrimemadžarski parlament, i ostaje dvi godine,vodeći zvaničan zapisnik, na bazi poda-taka višejezičnih diskusija. Godine 1845.prilikom županijskih izbora, “ujcaBozu” kako su ga naši zvali, imenuju ča-snim županijskim pododvitnikom, prvimkoji nije iz plemićke familije, a burne1848. godine, on je županijski kotarskipridstojnik. Godine 1850. Šarčević jealjmaški kotarski sudija. Bilo je to vrimekad je kasniji biskup Antunović još biosamo župnik u Aljmašu. Tada su bili tekznanci, al još uvik zvanično, njeva ritkakomunikacija išla je na zvaničnom dr-žavnom, madžarskom jeziku. Sasvim jejasno da ko kotarski sudija, nije mogo bitnikakvim učenikom, tada kanonikaIvana Antunovića, što se vrlo naivno jav-lja u pojedinim tekstovima, već oni raz-vijaju, istina u dosta kasnijem periodu,odnose ozbiljni, obrazovani i ostvareniljudi, patriota.

(nastaviće se)

Zvonko Stantić

Ričnici Ambrozija Šarčevića - okolnosti i značaj

Oktobar - Novembar 2010.10

Program ovogodišnjeg festivalaplaniran je da bude u „čast“ doprinosaMarka Peića na očuvanju bunjevačkognarodnog stvaralaštva. Nažalost, sve-čano otvaranje u pripunoj velikoj saliBunjevačke matice pritvorilo se u„pomen“. Prisutni, umisto govoraMarka Peića za svečano otvaranje fe-stivala, minutom ćutanja, još jedared,odali su mu poslidnju počast.

Tog prvog festivalskog dana uprili-čena je promocija knjige „BUNJEVA-ČKI BILI ŠLING“ autora Kate Kuntić.

O knjigi je divanijo g-din AlojzijeStantić, jedan od najveći poznavalacabunjevačkog jezika, kulture i običaja.

U knjigi je rič o ručnom radu našistari, najviše salašarki, a donekle ižena iz naselja, koje su ovim ručnimradom kitile rubeninu i druge stvari sa-šivene od postava. Tušta komada rube-nine okitito je pučkim ručnim radom ioni zrače takom lipotom da je to dikasvi Bunjevaca, al i velika briga jer seo tom ručnom radu moraje starat da sene zatomi.

Ko se zdušno zauzima da od za-tomljenja sačuva što više talovanidični starina: adete, starovinsku naro-

dnu nošnju, ritku izglednu rukotvo-rinu, umotvorinu, stvari hasnirane usvakidašnjem životu, opisiva ulomkeiz života koje je zatomio napridak ci-vilizacije, taj zna cinit prave vridnostii zdušno pozdravlja bilo čiji uradakkojim je štogod sačuvo od zaborava.

Jedva imamo štogod znalački napi-

sano o bunjevačkoj narodnoj nošnji.Posli mirovanja od nikoliko godina,stvaranju povisnog mozaika o bunje-vačkoj narodnoj nošnji i ručnom radužena doprinela je i Kata Kuntić svojomknjigom,, Bunjevački bili šling”. Kodopisa šlinga, Kata Kuntić se najvišeoslonila na njezinu obiteljsku zbirku.Nuz stručni opis svakog ručnog rada,pokazanog lipim slikama, ova knjiganikog ne mož ostavit ravnodušnim. Al,vridnost knjige nije samo ovaj subjek-tivni stav. Naprotiv, vridnost knjige,,Bunjevački bili šling” je što će ona uvelikoj miri osvitliti obilnu građu mo-zaika kulturno-narodnog blaga Bunje-vaca. Iz tog razloga, ona nije samokamenčić, već pregršt kamenčića bu-njevačkog, još uvik nedovoljno istra-ženog, bogatstva.

Krupan bi bio zalogaj odjedared ina jednom mistu opisat bunjevačkunarodnu nošnju, čak i ako bi se tim ba-vilo više čeljadi. Kata Kuntić je većviše puta pokazala kako je spremnasvoje veliko znanje prinet i drugima upisanoj formi. Tribalo bi proučit više

XII FESTIVAL BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA ODRŽAN JE OD21. DO 24. OKTOBRA 2010. GODINE U ORGANIZACIJI KUD ,,BUNJEVKA“

U znaku opraštanjaPridsidnik KUD-a ,,Bunjevka“ Kata Kuntić zatvorila je XII Festival ričima: „Godina se završavasa dvanajst miseci, a KUD Bunjevka je odlučila da sa ovim dvanajstim festivalom ovaj projekatZATVORI.“

Svečano otvaranje XII festivala bunjevačkog narodnogstvaralaštva: Alojzije Stantić, Kata Kuntić i Zolika Baka


privatni zbirki narodne nošnje, na pri-liku zbirke Bele Pokornića, Grge Piu-kovića, kulturno-umitnički društava idr., i med njima razljučit šta je od no-šnje izvorno bunjevačko, kojem vri-menu pripada, kad se i u kojimkrajovima nosilo. Na priliku, ruva suse drukčije krojila Bunjevkama u su-batičkom ataru, od oni u somborskom,jel u Baji i selima oko nje i sl.

Zato se zadovoljimo i ovom knji-gom koja je pregršt kamenčića u zapo-četom mozaiku opisa narodne nošnje irukotvorevina kojom je okićena nošnjaBunjevaca. Duboko se nadamo da ćemladi iz bunjevačke grane počet sliditKatu Kuntić i tako sačuvat svoje kul-turno bogatstvo, koje nije malo. To sebrez pomoći ne mož uradit i zato suzavisni od pridnjaka i oćel se koji odnji zauzet za ovu nakanu, jel za bilokoji učinak tribaje dva čiona: znanje imoć tj. novac. Čeljadi sa znanjem ima,al njim triba pomoć - novcima.

Sve šta se zatomilo i šta će se zato-mit ne triba krivit puk, već pridnjakekoji ne hajedu za vapaj pomoći marnečeljadi.

Na kraju se prisutnima obratilaautor knjige, koja je izdivanila kako jeknjiga nastala. Promociju su ulipšali inajmlađi članovi KUD-a ,, Bunjevka“- hor ,,Tandrčak“, pod upravom IreneKovačev.

Drugog festivalskog dana održanaje književna tribina: ,,MARKO PEIĆI NJEGOVA BORBA ZA BUNJEVA-ČKI JEZIK“ za koju je vrlo značajno

izlaganje pripravila mr Suzana Kujun-džić Ostojić. Pored velike i važne bio-grafije, prisutni su mogli čut o značajuPeićevog stvaralaštva na očuvanju bu-njevačkog jezika, ko i njegovu pripo-vitku iz 1933. godine „Bolesna nana“koju je sa puno emocija pročitala StelaBukvić, nikoliko „Bećaraca“ iz istoi-mene knjige pročitala je Alisa Prčić ijednu od rodoljubivi pisama „Bunje-vačkom rodu“ pročitala je GabrijelaDiklić.Pridavanje je pratila projekcijaslika iz života Marka Peića. Tribini uBunjevačkoj matici prisustvovali suIvan Peić i Mirjana Peić Armenulić,čika Markova dica.

Trećeg festivalskog dana održana

je istorijska tribina pod nazivom,,UČEŠĆE I ULOGA BUNJEVACANA VELIKOJ NARODNOJ SKUP-ŠTINI ODRŽANOJ U NOVOMSADU 25.XI 1918.GODINE”, za kojuje vrlo značajno izlaganje pripravioIvan Sedlak. Prisutnoj publiki u veli-koj sali Bunjevačke matice održano jevrlo značajno činjenično pridavanje osvim značajnim dešavanjima Bunje-vaca vezanim za ovaj datum, koji sesmatra važnim za bunjevačku istoriju.U izlaganju mogli su se čut nove,važne činjenice koje se ne nalaze u do-stupnoj literaturi. Nakon izlaganja,putem projekcije, pridstavljene suslike bunjevački velikana, vezani zaVeliku narodnu skupštinu.

Četvrtog festivalskog dana održana jepremijera pozorišne pridstave ,,13 GRI-ŠNI SLOVA" koju je izvela Dramskagrupa KUD-a "Bunjevka", po tekstuMarka Peića. Pridstava je održana u pripu-noj sali subotičkog Narodnog pozorišta –scena Jadran, koja je kod publike izazivalane samo diskretno i od plemenite vrstesmijanje, već i ono gromoglasno, kako seu današnje vrime, a koje i pridstava na ko-mičan način pridstavlja, malo ko smije.

Ova satirična komedija koja je na-stala iz koautorskog teksta MarkaPeića i Kate Kuntić prikazala je dru-štvene nedostatke i nebrigu o mladima,a posebno vridnim i školovanim stru-čnjacima. Da ljudska sebičnost i poh-lepost za bogatstvom uz političkupodršku, do te mire izobličuje društvo,da to postaje mentalna i moralna dru-štvena - izobličena pojava, koja je oči-

Drugi festivalski dan posvićen Marku Peiću: Kata Kuntić imr Suzana Kujundžić Ostojić

Treći festivalski dan posvićen ulogi Bunjevaca udogađajima 1918. godine: Ivan Sedlak i Kata Kuntić


gledna u svim društvenim slojevima. Glavna ulogu, vrlo ozbiljnu i veliku čak

i za profesionalnog glumca, fantastično jeodigro Zolika Baka. Uloga moralnog mla-đeg muškarca, pomalo naivnog, pravednogi čestitog, svojom vedrinom zabavljala jepubliku, zajedno sa ulogama koje su izveliSlavica Babičkovič, Slavica Zvekanov,Stela Bukvić, Nela Ivić, Laura Makarev,Marinko Jegić i Mirko Babičkoviće, la-gano je oslobađala i rasterećivala publikudo jedne vrlo prijatne i spontane atmosfere.Vrlo važne uloge brez koji se ne mož,dobro su odigrali šaptač Jasna Buljovčić ikreator scenografije Ivan Kuntić, al izascene.

Tekst, kojeg je napiso Marko Peićjoš 1975.. godine za TV seriju – kome-diju u sedam slika, di se radnja odi-grava u jednoj od evropski metropola,likovi imaju engleske manire i imena,napisan je na ekavici. Na predlogMarka Peića, Kata Kuntić 2008 godinedopunjuje tekst, prilagođava ga izvo-đenju na pozorišnoj sceni i privodi naikavicu. Piše novi projekat, i KUD,,Bunjevka” se pojavljuje na svim kon-kursima. Nažalost, Bunjevački nacina-lni ine podržava projekat ni na jednomkonkursu u 2009.g.

Tek u 2010.g. nakon nespretnog ra-spoređivanja novaca prema festivaluod strane Privremenog organa Bunje-vačkog savita, u nameri ispravljanjagreške, dobijaju se velika obećanja.Virujući ljudima, KUD ,,Bunjevka”kreće u realizaciju projekta. Radi se re-žija, scenarijo, dile se uloge i kreće ses probama već u julu misecu. Među-

tim, od obećanja nema ništa, pa ninakon intervencije, a posebno kod no-voizabranog Bunjevačkog naciona-lnog savita. Cilokupan festival sapridstavom se ignoriso.

Festivala više nema iz razloga štoje projekat festivala, već poslidnji 4-5godina ignorisan u svakom pogledu odčlanova saveta, a posebno kod davanjepodrške za sufinansiranja na konkur-sima iz republike, pokrajine i grada.

Na samom otvaranju festivala vo-ditelj je pročito tekst s kojim se mož izavršit pripovitka o festivalu: ,,NIJEDA SE PRAVDAMO, AL DA VASPODSITIMO, PROJEKAT FESTI-VALA SVAKE GODINE SE SMA-NJIVA, TAKO DA JE U POSLIDNJEVRIME, PRIPOLOVLJEN U OD-NOSU NA PRVE FESTIVALE.

PROŠLE GODINE U ARHIVI JEZABILUŽENO, “REALIZACIJAFESTIVALA DOVEDENA JE U PI-TANJE, SRIDSTVA ZA SUFINA-NSIRANJE PRISTIGLA ZADNJIDAN”. MEĐUTIM , OVE GODINE,FESTIVALSKI PROJEKAT JEPROŠO JOŠ GORE, NA NAŠU VE-LIKU ŽALOST , DEGRADIRAN USVAKOM POGLEDU.

MORAMO PRIZNAT DA NASŽALOSTI ŠTO JE IZOSTALA JEPODRŠKA, PRVENSTVENO NA-CIONALNOG SAVETA BUNJEVA-ČKE NACIONALNE MANJINE,KOJI JE NADLEŽAN DA DAJE MI-ŠLJENJE O PROJEKTIMA NAKONKURSIMA ZA SUFINANSIRA-NJE, A MOŽMO VAM KAST BILO

JE I DRUGI KOJI SU OBEĆAVALI.PO OCENI JAVNOSTI, PA I

PRVOG SAVETA, FESTIVAL JEBIO NAJVEĆA I PRIJORITETNAMANIFESTACIJA BUNJEVACA.OČITO SE SLIKA SKROZ PROMI-NILA.

PRIKO KONKURSA, PRISTI-GLA SU VRLO MALA SRIDSTVA,OD MINISTARSTVA KULTUREREPUBLIKE SRBIJE, KOJIMA SEPOSEBNO ZAFALJIVAMO. DOKOBEĆANA SRIDSTVA OD PO-KRAJINSKOG SEKRETARIJATAZA UPRAVU, PROPISE I NACIO-NALNE MANJINE, DO DANA DA-NAŠNJEG JOŠ NISU DOBIJENA.NA DRUGIM KONKURSIMA FE-STIVALSKI PROJEKAT, NAŽA-LOST, TUĐOM KRIVICOM NIJEDOBIO PODRŠKU.

KORISTIMO PRILIKU DA SEZAFALIMO BUNJEVAČKOJ MA-TICI I SUBOTIČKOM NAROD-NOM POZORIŠTU NAUSTUPANJU PROSTORA ZA PRO-GRAME, KO I ŠTAMPARIJI,,ČIKOŠ” I ,,SKENDERPROMETU”IZ TAVANKUTA NA POMOĆI.

I NA KRAJU, POSEBNO ZAFA-LJUJEMO DRAGOM BOGU ŠTOJE DAO UPRAVI KUD ,,BU-NJEVKA” STRPLJENJA, SNAGE IUPORNOSTI, KO I MILOSTI NASVESRDNOJ POMOĆI BUNJEVA-ČKE MATICE, PA MI VEČERASFESTIVAL OTVARAMO, ODNO-SNO ZATVORIMO. Kata Kuntić

13 grišni slova: Zolika Baka iSlavica Babičković

13 grišni slova: Nela Ivić iLaura Makarev

13 grišni slova: SlavicaZvekanov i Zolika Baka


Te davne 1913. godine 4. jula familija PeićTukuljac iz Ljutova postala je bogatija za još jednogčlana. Otac Gabor i mater Veronika dobili su trećedite po redu - Marka.

Virujem da nisu ni slutili da će upravo njevsin bit jedan od najpoznatiji Bunjevaca. To dit-injstvo koje je provo na salašu ostavilo je trajnipečat na Marka Peića Tukuljca i usmirilo ga zacili život. U dugačkom životnom viku, koji jetrajo 97 godina, bunjevština je bila njegovastalna priokupacija, štogod iz čega je poniko ičemu se uvik vraćo.

Neće bit lako u ovi nikoliko strana izdivanitsve važno što je bać Marko uradio za Bunjevce,nećemo se bavit ni njegovom bankarskom kar-ijerom, koja je bila izuzetno plodonosna i koja,cigurno, zasluživa jedan stručni osvrt.

O bosonogim danima bać Marko je rado di-vanio, iako je to ditinjstvo bilo protkano ratovima inemaštinom. No, i pored tog, korene koje je odesteko, od jezika, običaja, pogleda na život, formiralisu ga u ličnost, i od tog se za svo vrime svojegdugačkog životnog vika, nije minjo. Razmišljanje ipisanje na bunjevačkom, u raznim fazama, trajalo jekod Marka Peića čitavog života. Minjo se i sazrivogodinama upornog rada, al i pod uticajom njegovisaradnika tokom života. Piso je na ikavici, onakosrcom, al piso je i na srpskom, kako je znao kast:„Nek vide da mi Bunjevci i to znamo.“

Odranjen nuz bunjevačke pripovitke, koje suse pripovidale dici u dugačke ladne zimske večeri,a kasnije čitajuć sve što mu je od knjiga došlo podruku, a posebno ruske klasike, stvoren je jedanknjiževni profil njegove ličnosti. Vrlo rano sepočo bavit pisanjom, a svoje prve radove ob-javljivo je još u škulskim časpisima.

Njegov književni raspon je izuzetno široki razvijen, piso je: pripovitke, pisme, novele,satirične pripovitke, dramske tekstove, od kojićete u nedilju vidit „Trinajst grišni slova“,oprobo se i u pisanju epa, epigrama. Bavio seskupljanjom narodne književnosti, skupio jegrađu i napravio bunjevački ričnik, imenoslov...

Osnovnu škulu je završio u Ljutovu, aGrađansku škulu i Državnu trgovačku akademijuu Subotici. Posli Drugog svitskog rata steko jediplomu bankarsko - finansijske struke, i priko25 godina bio je direktor Investicione banke, Nar-odne banke - filijale u Subotici.

Sami književni počeci Marka Peića nisu is-traženi, al bi to bilo svakako zanimljivo a ipotribno uradit. Tokom škulovanja u Subotici,Marko Peić pripado je obrazovanom i napridnomkrugu mladi bunjevački intelektualaca (Balint Vu-jkov, Stipan Šimoković, Joso Šokčić, Blaško Ha-jduk Vojnić, Mladen Bošnjak i mogi drugi). Iz togdruženja i poznanstva nasto je i Omladinskičasopis za književnost i kulturu „Bunjevačkokolo“, koji je počo izlazit 1933. godine i izlazi svedo sridine 1936. godine, uglavnom jedaredmisečno. U početku je njegov urednik bio Balint

Vujkov, izdavač Marko Peić Tukuljac, da biuređivanje lista priuzo bać Marko 1936. godine.

Po broju časopisa koji su objavljeni, brojdanas sačuvani primeraka je od prilike jednačevrtina. U subotičkoj Gradskoj bibliotekinema ni jednog primerka. Četrnajst brojova izrazličiti godina sačuvano je u Matici srpskoj uNovom Sadu. No, iz ti sačuvani primerakajasno se vidi koji je pravac zastupan u njem.Naminjen je, prija svega, mladim Bunjevcima,al i svima ostalima koji su bili ljubitelji pisanebunjevačke riči. U jednom od prvi brojovaBalint Vujkov, urednik, kaže kako je u časopisu„Bunjevačko kolo“ sve na ikavici, a sve što nijena ikavici samo je štamparska pogriška. List jedragocina riznica bunjevački narodni pripovi-daka, bajki... koje su skupljali i Balint Vujkov,i Marko Peić Tukuljac (kako se u ono vrimebać Marko potpisivo). Objavljivane su i kratkepriče razni autora, dosta poezije, za koju se uglobalu mož kazat da je prosičnog umitničkogkvaliteta. Zanimljivo je čitat visti iz kulture, po-zorišne kritike, osvrte na novoizašle knjige,koje su danas klasici u bunjevačkoj kn-jiževnosti.

Književi talenat Marka Peića svidoče istrane ovog avangardnog časpisa, a med njimapridnjači kratka pripovitka „Bolesna nana“ iz1933. godine.

Nema sumnje da se u ovim dubokim, psi-hološkim redovima pripovitke krije i biografskimomenat. U njima se s malo riči oslikavaduboka vezanost za majku i patrijarhalni odnosu bunjevačkoj familiji.

Jezik kojim ode piše mladi Marko PeićTukuljac je bunjevački, onaj koji ga je okruživou sridini u kojoj je rasto. Odlikuju ga osnovneosobine ikavice, al ne skraćiva riči gutanjomvokala, pa piše: kao, rekao, nasparam ko, reko;koristi puni infinitiv: izdržati, ljubiti; nasparmbunjevačkog izdržat, ljubit...

I ovaj bunjevački list pratili su isti problemi, ko ione ranije, mali broj pritplatnika, slaba prodavanost, ne-manje sridstava za rad, redakcija se selila u više navrata,priživljavalo se i radilo dokleg se moglo.

„Bunjevačko kolo“ i jugoslovenska ideja

Ono što upada u oči je da je list „Bunjevačkokolo“ počo izlazit na čistom bunjevačkom jeziku.Vrimenom ova se intencija minjala, malo po malo,da bi u vrime kad ga uređiva Marko Peić Tukuljac,tekstovi bili na srpskom jeziku. Kolika jezička trans-formacija u tako kratkom vrimenskom periodu? Ipostavlja se pitanje, zašto? Onima koji su bili na pro-mociji knjige dr Saše Markovića „ Politički životBunjevaca Vojvodine u Kraljevini SHS - Jugoslaviji1918 - 1941. godine“, sitiće se da je u periodutrideseti godina prošlog vika bio izrazito naglašenjugoslovenski pokret kod našeg naroda. Bunjevci su

u ideji jugoslovenstva tražili svoju zaštitu i spas,žrtvovali su zarad ideje i sopstveni jezik, kako bi sena taj način približili ostalim narodina kraljevine. Štosmo bili bliži drugima, bili smo dalji sami sebi.Vrime je pokazalo da je ova ideja jugoslovenstvabila promašaj i da se Bunjevci, ma koliko to bolno izastrašujuće zvučilo, moraje oslanjat samo na sebe.

Ti trideseti godina Marko Peić je sarađivos Marom Đorđević Malagusrki, koja je tražilaod njeg da pripravi jedno četrdesetak mladiBunjevaca u narodnoj nošnji, koji su išli igratkod kralja na balu. Bać Marko je već u timmladim godinama bio sastavni dio kulturnogvaroškog života, di ga ode vidimo na proslavi20 godina od oslobođenja Subotice.

Bećarci za ponos i prkos

Sakupljanjom narodni umotvorina Marko Peićse bavio i dalje, i u vrime Drugog svitskog rata,1943. godine izdo je knjigu „ Hiljadu bećaraca“.

Sriću i zadovoljstvo što će izdat ovu knjigu,mutila mu je činjenica da je velečasni BlaškoRajić u zatočeništvu, prvo u Subotici, a kasnijeu Budimu, di ga je bać Marko positio.

Pripovido mi je kako Rajić ni tamo nijemirovo, već je tajno istraživo crkvenu bib-lioteku o prošlosti Bunjevaca. Pripovido mi jei kako su mučili Blaška Rajića u Subotici, tiraliga da u svojim već šezdesetim godinama,satima drži u uzdignutim rukama pušku, kadveć oće bit „crveni“, a kad bi ga ruke izdale,uzimali bi pušku i kundakom ga tukli po glavi.U tim teškim trenucima Rajić bi divanio: „Tvrdje kundak, al je tvrda i Blaškova glava“.

Taj tvrdi karakter, vira u jačinu sopstvenog iz-držanja, odlika je našeg naroda, koji je uvik, kadsu drugi mislili da mu više nema spasa, ustajo izpepela, poput tice feniks. Bećarci su se pivali izprkosa i ponosa, dok se radilo, al i kad se volilo.

Bećarci, ko vrsta kratki narodni pisama,nisu najpodesniji za jezičku analizu, jel su seriči u pismi minjale,a slogovi dodavali kako bise rimovali.

Zanimljiv je bio i njegov odnos premakatoličkoj crkvi.Vidili smo da je velečasnogBlaška Rajića zdravo poštivo, završio je nje-govo započeto dilo, ep „Javorova smrt“ i unjeg uložio zdravo puno rada, al opet, njegovodnos prema crkvi nije bio blagonaklon i čestoga je nastojo prikazat u manjoj miri neg što suBunjevci vezanji za ovu instituciju.

Kultura, bankarstvo i bunjevački jezik

Godine koje su uslidile posli Drugog svit-skog rata, Marka Peića vode u novoformiranlist „Slobodnu Vojvodinnu“ di piše najviše izoblasti kulture, posli čega odlazi na poslovevezane za bankarstvo, pa i tad se ne odriče kul-ture, već 15 godina rukovodi Pozorišnim sav-

REFERAT S XII FESTIVALA BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA

Marko Peić i njegova borba zabunjevački jezik


itom, di piše prikaze i kritike. Bunjevačkog jezika se ni onda nije odreko,

piše satirične osvrte na dešavanja u društvu podpseudonimom Kerčanin. Pokreće održavanje iobilužavanje Dužijance 1968. godine, koja je uto vrime bila kulturno - turistična manifestacija,čak i internacionalnog karaktera. Godinu danakasnije osniva „Bunjevačko kolo“.

Povratak sakupljačkom radu

Odlaskom u penziju 1973. godine, potpuno seposvećiva književnom radu, koji je u najvećem dilubio vezan za bunjevački jezik.

Već godinu dana po odlasku u penziju,Marko Peić se vraća svojem sakupljačkomradu, u kojem je imo već iskustva. Kreće u sku-pljanje građe za novi bunjevački ričnik. Za-jedno s Grgom Bačlijom, njegovim virnimsaputnikom i saradnikom, puni 15 godina iđepo bunjevačkim salašima i selima u okoliniSubotice, Sombora, po varošima i poMadžarskoj, i prikuplja bunjevačke riči. Brezičije podrške, bilo materijalne, jel organiza-cione, nji dvojica godinama obalazili su Bun-jevce i skupljali ono što je polagano počelozamirat - bunjevački jezik.

Kako se pravio bunjevački ričnik

Bać Marko mi je divanio kako je teklo sku-pljanje riči. Na priliku, očlo bi se u čiju godbunjevačku kuću, divanilo o svemu i svačemu,satima, pri čem bi bać Marko posebnu pažnjuobraćo na riči. Pa ako mu koja promakne, jel nijejasna, onda bi divan okrećo tako da mu se ta ričopet pojavi. Nije išo metodom direktni pitanja, jelkako kaže, to nikad nije urodilo plodom, pošto bise ljudi tako obično zbunjivali. Divanio je kakose bunjevački uveliko počo kvarit i sotim što sudica i mladi iz familije išli u škule di se nije smilodivanit bunjevački, pa su se i stari kod kuće počelitrudit da ne brukaje mladež. A da se najpravilnijedivani bunjevački u Keru i u Baji. Taj procesodvikavanja, da ga tako nazovemo, odbunjevačkog jezika, teko je dugo, počo je zavrime Ausotro - Ugarske, a svoj nastavak dobioje posli Drugog svitskog rata.

Ričnik je obogaćen i ričima iz razni staridokumenata koje čuvaje biblioteke i arhiviSubotice i Sombora,i tako je skupljeno oko19.000 iljada riči.

Za dalje oblikovanje ričnika, prisudan je biosavit Josipa Buljovčića, lingviste. On ga je uputioda građu koju skuplja triba i akcentovat, a kasnijei uobličit, pa bi čerez tog tribalo otić kod prof. drDragoljuba Petrovića, poznatog dijalektologa,koje je u to vrime radio na Filozofskom fakultetuu Novom Sadu. Građa skupljena u 30 škatulja zacipele, zapisana na papirima, morala se prikucat,što su radile dvi daktilografkinje. Unosili su se ak-centi, vršile izmine i dopune riči. Kod svi ričinalaze se i primeri kako se ta rič hasnirala i štaznači na srpskom jeziku.

Prvo je ričnik tribo bit na ćirilici, pa se od togu poslidnjem trenutku odustalo, a riči su opet sla-gane po abecednom redu, što je iziskivalo strašnopuno posla. Na kraju, pojavio se „Rečnik bačkihBunjevaca“ 1990. godine. U izdanje nije ušlo2.000 glagloski imenica, tako da je konačan brojriči 17.500. Knjiga je svečeno pridstavljena uMatici srpskoj, Subotici, a autori su za

dugogodišnji rad konačno 1992. godine dobili inagradu „Ferenc Bodrogvari“. Rad koji je uložiou svoj narod bać Marko nikad nije žalio,nesebično se davo.

Plodne devedesete godine prošlog vika

Sakupljački rad Marka Peića dobio je svojukrunu - satkanu od bunjevački riči u ovajričnik. Iz tog skupljanja iznidrilo se još nikolikoknjiga: „Bunjevački imenoslov“ 1994. godineu kojoj je misto našlo 4.700 prizimena i prdačniimena, i „Narodne umotvorine bačkih Bunje-vaca“ 1997. (2.500 izreka ), smijačne, satiričnepripovitke „Luka Kerčanin“ izlaze 1996. go-dine. Zanimljiv je jezički osvrt na ovu knjigukoja je pisana dugi niz godina, savršenimbunjevačkim narodnim jezikom. Bogatstvo as-nirani riči, glagolski oblici, imenski nastavci,struktura ričenice - sve onako kako je naučio iLadislava Kovačića, koji se, takođe, baviopisanjom na bunjevačkom jeziku.

Ispravke u ričniku

Po izlasku ričnika bać Marku se javljalopuno svita s raznim sugestijama, dodatnimričima, al od svi nji najdragociniji komentaršalje Josip Bajić, subotički glumac. Ko dobarpoznavalac akcenta i bunjevački riči, on ćeimat prisudan značaj za dalji razvojbunjevačkog jezika kod Marka Peića. Onukaziva na to da pored svi kvaliteta u ričnikunedostaju bunjevački nastavci kod glagola -jei -du, infinitiv pisan s i (raditi, pisati, siditi), štonije karakteristika bunjevačkog jezika. Zatobać Marko i Josip Bajić ponovo pročešljavajeričnik, unoseć u njeg na iljade promina . Iznjeve analize, i bavljenja ovaj put samomsuštinom lingvističkog sadržaja ričnika, nastoje niz tekstova koji su objavljivani u„Bunjevačkim novinama“ od 26.novembra1998. do 26. avgusta 1999., pod nazivom„Kako pisat bunjevački?“, koji potpisivaje podpseudonimom Dida Razgala. Ode konačno dodetalja razmatraje funkcionisanje bunjevačkogjezika i njegove razlike u odnosu na srpski.Josip Bajić u recenziji knjige „Narodneumotvorine bačkih Bunjevaca“ ovako divani obunjevačkom jeziku. Iako bi se očekivalo odovako opširni razmatranja da se iz nji izrodibunjevačka gramatika, do tog nije došlo, madaje započeto, jel je Josip Bajić umro.

Uporedo s razmišljanjima o bunjevačkomjeziku, bać Marko radi i dalje na polju kulture,reosniva Bunjevačku maticu 1995. godine, ob-javljiva i druge knjige„Poetska slagalica“,1997. godine na srpskom jeziku, a 1998. „Ja-vorova smrt“ - ep od 21. pivanja, prema mo-tivima „Slave“ Blaška Rajića, „Mladomnaraštaju“ dičije pismice na srpskom jeziku i„Za svako vreme epigramske teme“, takođe nasrpskom jeziku 2001. godine, uređiva knjigu ,,Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franje-vaca“, jel ga je pitanje porikla Bunjevaca uvikkopkalo i cio život težio je ka izvoru koji ćejasno i svima kazat da su Bunjevci samostalannarod. Tokom 2003. godine objavljiva dopun-jeno izdanje prve knjige „Hiljadu bećaraca“.Sotim zatvara krug, onako kako je počo, veseloi šaljivo, a opet duboko i rodoljubno, jel to jeposlidnja knjiga koju je izdo.

U vrime kad je izašo Bunjevački ričnik, jasam krenila na fakultet, isti onaj na kojem jerađen i ričnik. Bać Marka sam upoznala 1998.godine, tad već ko magistrant. Nisam pripadalaonom krugu ljudi koji su često sidili kod baćMarka, nije mi ni ko mladoj osobi „otvarovrata“ u bunjevačke institucije, al samspremajuć ove redove o njem i njegovom raduznala dosta, čini mi se ono što je najvažnije zabunjevačku kulturu da mi je kazo. U jednoj odmoji posita dao mi je knjigu „Mladom naraš-taju“, napisanu na srpskom jeziku, u kojoj jerukom ispiso ispravke na ikavicu jel mu je željabila da se i njegove pisme nađu u našemdičijem listu „Tandrčak“za koji je imo riči po-fale, koje se od njeg nisu baš često dobilaje, jelje po prirodni bio zdravo kritičan. Naravno daje ko osoba koja je cio svoj život posvetilabunjevačkom jeziku, znao važnost uvođenjabunjevačkog u škule.

Što sam završio, završio sam

U već poznim godinama, kad nije mogo ić, ibio vezan za kuću, često me je pito kad ću svratitda mu divanim kako napriduje ričnik, kako tokompjuter mož zapantit akcente, kako iđe rad nagramatiki... a ja, ko i svako mlado čeljade, žurimna sto strana, pa nismo imali baš puno susrita.

Poslidnje što je bać Marko uradio za svojnarod bilo je njegovo proglašenje za počasnoggrađanina Subotice, na pridlog Bunjevačkematice - konačno jedan Bunjevac bio je naj-važnija ličnost varoši. To je priznanje za životnirad i rad na ričniku. Sideć u zadnjem reduVaroške vićnice, a di bi drugdi dobili da sidepridstavnici sedme sile, s ponosom sam gledalakratki dokumentarni film o ovom čoviku - sadveć, bunjevačkoj legendi.

Onda smo se zaputili kod bać Marka ustarački dom, di smo mu doneli veliku plaketu- zaplako je, nadam se, od sriće. Divanio mi jekako više ne vidi na jedno oko, što je talovo odnoćnog rada na ričniku, i san mu se čerez tograzvijo. Na moje pitanje šta još nije uradio a tiobi, kazo mi je: „Svistan sam ja da više ništa nemožem radit. Što sam završio, završio sam. Žaomi je što nisam uspio ujedinit Bunjevce.“

Dogovorili smo se da dođem slidećenedilje, al nisam stigla otić. Sve mi se činilo daće naš bać Marko makar još malo uživat u slavikoju je, istini za volju, dobio zdravo kasno. Visto njegovoj smrti me je zatekla, u glavi mi jesamo prostrujilo da me je čeko i da nisamdošla. Uslidila je sarana, dostojanstvena, s tam-buricama čiji zvuci su se mišali s tupimzvukom padanja zemlje po kovčegu.

U Bunjevačkoj matici, po našem staromobičaju, došli smo posli sarane „oprat ruke“, di-vanili o pokojniku, a onda svako svojoj kući.Poso je opet čeko, uzela sam pripravljat novibroj „Tandrčka“, u kojeg uvik metnem i pokoju izreku iz bać Markove knjige, da ji dicana vrime ubardaje. Pogled mi je zasto jošjedared na posveti koju mi je napiso: „Neživimo u savršenom svitu, al ti ipak radisavršeno.“ Rekla bi, posli svega, da je MarkoPeić Tukuljac radio savršeno i najviše što jemogo. Šteta što je u tom radu i trudu bio čestosam, jel da nije, rezultati tog rada za naš narodbili bi još veći.

mr Suzana Kujundžić - Ostojić


Ovim referatom želim da se pod-sitimo na učešće i ulogu našeg naroda udogađajima u vrimenu kad su ovi pros-tori oslobođeni i formirana prvajužnoslovenska država. Ujedno cilj mi jeda pokušam pridstaviti očekivanja našegnaroda u novoj državi, šta je od njih re-alizovano i kako je to uticalo na razvoj„bunjevačkog pitanja“ od stvaranja prvejužnoslovenske države pa do danas.Nemam ambicije da sa ovim referatommogu merodavno odgovoriti na svasložena pitanja koja se pojavljuju, aliovakim drugačijim pristupom istavovima možda možem podstaći daljaistraživanja jel pokrenit raspravupovodom izneti stavova iz ovogznačajnog perioda naše istorije, kojitriba poznavat,da bi se razumili i nikidanašnji procesi. U tom kontestu vrlo jebitno pravilno sagledati i ulogu popaBlaška Rajića, kako na državotvornomtako i nacionalnom planu.

Odluke donete na velikoj narodnojskupštini u Novom Sadu, kad se Vojvo-

dina otcipila od Austro-ugarske i pripo-jila Kraljevini Srbiji za Bunjevce suznačile slobodu.

Ona nije poklonjena već je na ovimprostorima ostvarena u zajedničkoj borbisa Srbima, drugim južnoslovenskim nar-odima i uz pomoć pobedničke vojskekraljevine Srbije. Trajala je dugo i nijebila laka.

Počela je u drugoj polovini devet-naestog vika buđenjem nacionalne svistipod vođstvom naši priporoditeljabiskupa Ivana Antunovića i njegovisaradnika i sledbenika: AmbrozijeŠarčevića, Mije Mandića, Age i LazeMamužića, popa Paje Kujundžića,Kalora Milodanovića, dr StipanaMatijevića i drugi.

Početak je bio vrlo težak jel jenajveći dio naših obrazovani ljudi bioodnarođen i pomađaren, pa samim tim inezainteresovan za ostvarivanjebunjevački nacionalni interesa.

Na početku se borba odvijala krozostvarenje manjinskog prava iz Zakon-skog člana XXXVIII donetog 1868. go-dine, koji se odnosio na upotribumaternjeg jezika u škuli, upravi i nasudu da bi prirasla u kasnijoj fazi ujužnoslovenski pokret.

Od tog vrimena tušta je urađeno:stvorene su bunjevačke institucije, osno-vana politička stranka, pokrenute sunovine, štampani kalendari i knjige nanašem jeziku.

Značajno je istaći da je na inicijativuAmbrozija Šarčevića u Subotici, 15. de-cembra 1878. godine osnovana i prvabunjevačka institucija „Pučka Kasina“kojoj ugarske vlasti nisu dozvolile da seregistruju pod nacionalnim nazivom.Koliko je osnivanje Kasine bilo važnoza Bunjevce jasno se vidi i iz pisma kojeje naš veliki rodoljub i priporoditeljbiskup Ivan Antunović i dobar poz-navalac stanja u našem narodu, uputioĐeni Duliću prvom pridsidniku, diizmeđu ostalog kaže: „ Ne znam da li mise valja radovati ili plakati, jer od oveKasine zavisi, po mom dubokom

osvidočenju, razvitak ne samosubatičkih već i svih ostalih ugarskihBunjevaca“, ako se uspe redovno oprav-iti i zaživiti onda će: „Bunjevac procve-tati u crkvi, u škuli, u varoškoj i seoskojkući pa će svatko, koji šta htio bude ucrkvi, u škuli, a i u varoškoj, te u sudskojkući začeti, umah uviditi da mora sabunjevačkim pukom računati“.

Kasina je opravdala očekivanja i bilaje misto gdi su se okupljali našibunjevački rodoljubi i pokretali svenajznačajnije aktivnosti u buđenju na-cionalne svisti i zastupali narodne in-terese.

Nicala su i druga udruženja, na inici-jativu ili u okviru „Pučke kasine“ ili po-mognute od viđeni članova, koja suobavljala dilatnost na ekonomskom, kul-turnom i društvenom planu, sve u ciljuda pomognu svom narodu ko što su„Kolo mladeži“, „Katolički krug“,„Kolo mladih Nevenaša“, „Zemljodilskaštedionica», Pokopno društvo „SvetogIvana“, Bunjevačko školska zadruga itd.Svega tog ne bi bilo, brez velike mater-ijalne i moralne podrške biskupa IvanaAntunovića, koji je svojim produktivnimradom na duhovnom, obrazovnom i

ULOGA I ZNAČAJ BUNJEVACA NA VELIKOJ NARODNOJ SKUPŠTINI UNOVOM SADU ODRŽANOJ DANA 25. NOVEMBRA 1918. GODINE

Svojim snagama do slobodeZa nas Bunjevce i danas, 25. novembar 1918. godine, kada je održana Velika narodnaskupština u Novom Sadu pridstavlja jedan od najznačajnih datuma iz naše istorije iobilužavamo ga ko jedan od praznika bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji

Albe Malagurski

Dr Stipan Matijević


vaspitnom polju doprino razvijanju na-cionalne svisti i doprino stasavanju novegeneracije bunjevački intelektualaca,koji se nisu stidili svog porikla i privatilisu borbu za narodnosna prava.

Tada u Austro–ugarskoj i porid savri-meni zakonski rešenja i činjenice da suu Ugarskoj više od polovine stanovnikabile manjine, nije bilo razumivanja za njii mađarizacija slovenskog i drugog man-jinskog stanovništva je bila intenzivna.

U Subotici, koja je većinski bilabunjevačka, zvaničan jezik u upravi isudstvu je bio samo mađarski. Takvostanje je bilo i prid Prvi svitski rat da biu prvim godinama rata bila pojačanarepresija prema borcima za narodnosnaprava i naše institucije su bileraspuštene. Svi ti postupci ugarske vlastisu definitivno uverili veliku većinu našihprvaka da za nas nema ostvarivanja na-cionalni ideala u takoj državi i da se tomož ostvariti jedino u južnoslovenskojdržavi ravnopravni naroda sa svojomjednokrvnom braćom.

Razvoj situacije na ratištu, gdi jeAustro–ugarska sa svojim saveznicimatrpila poraze, a vojska kraljevine Srbije,oporavljena na Krfu, krenila u nezadrživnapad probojom Solunskog fronta,dovela je do rasula u monarhiji i to jeišlo u prilog težnjama za stvaranjejužnoslovenske države. Ostaci Austro-ugarske vojske su se u haosu vraćali kućii bili su van kontrole. Početkom oktobrase još nije slutilo da će to biti tragičanzavršetak po Austro-ugarsku monarhiju.

Međutim, dalji događaji koji su sebrzo smenjivali doveli su do izbijanjarevolucije u Mađarskoj. U takomokruženju prvaci Bunjevaca i Srba kojisu se nalazili u Subotici, održali su20.oktobra 1918. godine konferenciju sciljom da se dogovore o tom šta bi trib-alo priduzeti i činiti da u Suboticu dođesrpska vojska i da se Subotica i ovi kra-jevi oslobode svojih dosadašnjih gospo-dara. Skup je bio održan u stanubunjevačkog prvaka Albe Malagurskogu Štrosmajerovoj ulici. Ode su biliprisutni svi koje su mogli na brzinu dase skupe. Sa bunjevačke strane bili suprisutni Albe i Joso Malagurski, dr Sti-pan Matijević, advokat dr Joso Prćić, drJosip Vojnić-Hajduk advokat, IvanVojnić Tunić profesor gimnazije i dr. Naovoj konferenciji su utvrđeni i ciljovisubotičkih Slovena: da se Subotica poWilsonovim načelima o pravu nasamoopridilenju naroda, odcipi odMađarske. Ovako raspoloženje je bilosve izraženije i u ostalim dilovima Aus-

tro-ugarske di je živeo južnoslovenskinarod pa je na ovoj konferenciji rešenoda se pop Blaška Rajića zamoli u imeSubotice pođe u Zagreb i u Hrvatskomsaboru i Narodnom vijeću, di je tribalaHrvatska i Slavonija izreći svoje odci-pljenje od Austro-ugarske monarhije, za-stupa interese Subotice i cilog ovogkraja.

Na kraju sastanka, koji je bio tajanzbog bezbednosti učesnika, jel jemađarska reakcija bila još dovoljnomoćna da se obračuna sa učesnicima,dogovoreno je da se o ovom obavistinarod, da se stupi u kontakt sa poznatimomladincima Bunjevcima i Srbima, sveu cilju da se stvori idealno jedinstvoBunjevaca i Srba u cilju oslobođenja iujedinjenja.

Pored ove inicijative paralelno jepostojala i druga inicijativa, po kojoj suaktivnosti bile mnogo organizovanije, ato je da Vojvodina (u to se vrime pod timpojmom se podrazumivala Bačka, Banati Baranja) samostalno proglasi odce-pljenje od Ugarske i prisajedini Kral-jevini Srbiji. Ovu ideju zastupala jeStranka vojvođanskih radikala na čelu saJašom Tomićem, koja je tada bila najjačana prostorima tadašnje Vojvodine. USubotici, u stanu Jovana Manojlovića,sastalo se tridesetak pristalica JašeTomića iz Subotice, Sombora i Kikinde,di je donet zaključak da se po Vojvodiništo hitnije počnu organizovat narodniodbori. Ove aktivnosti se događaju uvrime velikog rasula koje je vladalo umonarhiji izazvano porazom u ratu kadje došlo do državnog prevrata u Budim-pešti da bi nova vlada na čelu sa grofomKarolji Mihaljom, sastavljena od niko-liko progresivnih partija 30. oktobra1918. godine, proglasila odcipljenjeMađarske od Austrije.

Da bi obezbedili kontrolu stanjapočeli su formirat mađarska nacionalnavića po ciloj teritoriji. Tako viće suformirali i u Subotici.

Nova vlada je proklamovala da želineodložno sklapanje separatnog mira saAntantom, da želi nezavisnu Mađarsku,u postojećim granicama, nudeći prizna-vanje svi prava nemađarskim nacional-nostima. Posebno su obasipaliJugoslovene sa tim pridlozima iobećanjima. Subatica je bila posebno in-teresantna jer je bila treći grad poveličini u Ugarskoj, di je premanezvaničnim podacima Bunjevaca bilooko 70.000 hiljada i oko deset hiljadaSrba od ukupno oko 113.000 hiljadastanovnika koliko je imala Subatica sa

okolinom. Zvanični Ugarski popisi subili drugačiji jer su bili u funkciji asimi-lacije pogotovo katoličkog slovinskogstanovništva i svi oni koji su i malo gov-orili mađarski pisani su kao Mađari.

Naravno, tako rešenje nacionalnogpitanja nije odgovaralo i zahtivalo je odnaši naroda energičnu akciju. U Som-boru je već 5. novembra 1918. godineformirano Narodno viće Srba i Bunje-vaca. Na čelu Narodnog vića, kasnijeNarodnog odbora, bio je Joca Lalošević,a jedan od dva potpridsidnika bio je iBunjevac Antun Bošnjak.

Da bi 5. novembra 1918. godine i uSubotici, u stanu VladislavaManojlovića, bio održan presudni sa-tanak bunjevačko-srpski prvaka. Sabunjevčke strane bili su prisutni popBlaško Rajić, dr Stipan Matijević, drJoso Prćić, Andrija Mazić, Lazar Orčić,pop Ilija Kujunđžić, Ivan Vojnić Tunić,Gavra Čović, dr Joso Vojnić Hajduk iAlbe Malagurski. Odlučeno je da se štoprije osnuje Bunjevačko-srpski narodniodbor, da se osnuje i vojno policijska za-štitna Narodna garda i da se za pridsid-nika Odbora izabere Šime Milodanović,te da se osnivački zbor održi 11. novem-bra 1918. godine u staklenoj Sali hotela„Hungarija“, danas „Lifka“, pod oprav-danjem prid vlašću,da se obilužava 40.godišnjica „Pučke kasine“.

Odbor bi imao zadatak da se brine oredu i sigurnosti, da obezbedi uslove zaizjašnjavanje o pravu na samoopridilenjeBunjevaca i Srba i da pozove srpsku vo-jsku da dođe u Subaticu i da buduspremni da priuzmu vlast u gradu.

(nastaviće se)Ivan Sedlak

Blaško Rajić


Bila sam mala te 1956. godine, aldobro se sićam jednog, meni zdravovažno povirenog posla. Udavala semoja teta Aranka, koju sam zdravo vo-lila. Kazali su mi da ću bit njezinaenga, a to je za mene bio vrhunac sriće.

Pripreme su bile nezaboravne.Aljina od rozlinkavog tafta šuštila jepod prstima ko vitar kad duva krozgrane bagrema na salašu. Model, da nedivanim, iz crtanog američkog mod-nog žurnala, a taškica od istog materi-jala. Cipele do članaka - bile, a u taškimaramica i kreda. Ako uprljam cipele,da se oma zamažu kredom. Rukavicenecovane, pa uštirkane. Bile zoknice,tako lipe, da ne znam di je mama, u tovrime, našla take. E... a frizura, to jeveć bilo štogod. Uvek su me šišali „namuško“ valda da mi ojačaju kosu. Sadje tribalo učvrstit mašnu na tu maju-šnu kosu. Da nije bilo zbog tetaAranke, ne znam kako bi se to do krajazavršilo. Svezali su mi zdravo velikumašnu od istog materijala ko i aljina,a onda u nju uboli čat. Sve su mi totako čvrsto zaboli da sam mislila kakomi klin zakucavaje u glavu. Al ženskaćud je čudo - oduvik sam volila modu

Tako opravita i zdravo važna, silasam sa mamom i baćom u štajervogn i izDžina krenili smo u svatove na Bezdan-ski put. Razdaljina velika, nikako da sti-gnemo. Sidim ukočeno, pazim na aljinu,posebno na cipele, a čat bode i pritiska.Al ništa zato, ja jedva čekam da vidimteta Aranku i zamišljam kako će bit lipasnaša, kad je meni bila zdravo lipa i kadnije snaša. Toliko je bila lipa i tolko samje volila, da sam mojoj najlipšoj bebidala ime Aranka.

U tom ugledam šatru, čujem i mu-ziku, al ja samo mislim na snašu. I kadsam, na kraju dospila do nje, postalasam njezin najvirniji čuvar. Bila mi jetako lipa, nestvarna. Ni užna, ni muzika,a ni pisme - ništa to mene nije intereso-valo. Samo sam mislila na moje misto ufijakeru, priko puta snaše. Nas dvi same,a naprid kočijaš. Pa jel moglo bit štogodlipše, za mene, od tog? Fijakeri se ređaje,đuvegija i njegovi naprid - da dočekajusnašu, a naš fijaker oma iza nji.

Kad smo sepribližili Som-boru, počela mevatat trema. Kakoću ja kroz cilucrkvu sa šlajeromu rukama, a da nezabatrgam, doć dooltara. Al i to jeprošlo ko u snu,brez greške. Aonda slikanje,opet ja stalno nuzsnašu, pa natrag ufijaker, opet nasdvi same, al sadnaš fijaker iđe na-prid, a đuvegijiniza nas. Na salašunas dočekuje mu-zika, đuvegijini sevesele i pivaje, aja već odviše ubri-gana jel znam daće je uskoroodvest. Ručak, ve-selje, kad pri-dveče najdared,đuvegijina mamastala se veselit, papiva:

„Iđem kućipripravit postova

da dovedemsnaju do astala,

iđem kući daupalim lampu

da dočekam ja snaju Aranku.“Bilo je tu još niki zgodni pisama, a

onda je usto đuvegijin kum i počo za-faljivat snašinim roditeljima što su jelipo odranili , pa još divani kako je„do danas bila njeva, a sad odlazi udrugu kuću, koja će od sad biti nje-zina“ i štogod ko da „nije ona višenaša, već je njeva.“

Svi dreče, a ja zagrlila teta Arankuoko vrata i zacenila se od plača. Jedvasu me ubedili da se to samo tako kažei da će ona uvik ostat moja teta. Nju supridveče odveli, a mi smo ostali, almeni više ništa nije bilo isto. Posli po-noći se išlo u pođane da vide mladu, al

mene nisu vodili jel sam bila mala.Ujtru se sićam da su, za doručak, đu-vegija i njegovi došli s mladom. Kazlosu - došo zet „rad gaća“ kod babe. Ato znači da je mladina mama pripravilatrubu damasta kojom je umotala i zeta,i fijaker. Još su se veselili cilo prijapodne, a onda su očli.

Za mene se bajka završila kad jesnaša već prvi put pošla iz kuće. Sveovo drugo sam posmatrala razočarana- ta šta se oni raduju, kad ona odlazi.

A za ono su imali pravo - moja tetaAranka je uvik ostala moja i ovo sića-nje je posvećeno njoj.

Jolanka Ivanić

SIĆANJA

Kad sam bila enga


PRID IZLOŽBU SOMBORSKOG SLIKARA PAVLA BLESIĆA U „BUNJEVAČKOJ MATICI“ U SUBOTICI

Slikar vrimenaPavle Blesić je rođeni Somborac

ugarskog plemićkom porikla. Zabiluženo je,da je Plemićki list i grbovnicu Ugarske do-bila familija Blesić još 23. februara 1756. go-dine. Raspadom Austo-ugarske carevine,kada Bajski trokut, pa sa njim i Kaćmar, disu živili Blesići pripo Mađarskoj, Pavloviroditelji napuštaju rodno misto i sele se uSombor. Pavle je rođen ko drugo dite Marijerođ. Zelić (1902-1986) i Marka (1898-1950)Blesića. Na državnoj trgovačkoj akademiji uSomboru diplomirao je 1945. Godine, a god-inu kasnije stiče diplomu na učiteljskoj škuli

-Preparandiji u Somboru. Njegovo prvo,u tovrime, plansko namištenje bilo je mistoučitelja u selu Stanišić kod Sombora. Ženi sekoleginicom Mirjanom sa kojom, 1947. go-dine dobija sina Miloša. Ko najbolji studentu Novom Sadu na likovnom odsekudiplomiro je 1955. godine. U Sombor sevraća 1958. godine i započinje radit ko nas-tavnik likovnog vaspitanja. Svoje škulovanjeprivodi kraju na filozofskom fakultetu uBeogradu di je apsolviro 1971. godine.

Pavle Blesić se tokom svog cilogstvaralačkog vika uvik rado odaziva

pozivima humanitarni organizacija i svo-jim dilima doprinosi njevom do-brotvornom radu. Učesnik je velikog brojakolonija u zemlji i inostranstvu. Do sad jeimo priko 50 samostalnih i priko 400kolektivni izložbi.

Kritičari se slažu kad za Blesića kažuda je jedini naš slikar koji slika vrime. Aslika ga tako da ga čini vidljivim.Vidljivost vrimena omogućena ječudesnom energijom Blesićeve imagi-nacije koja je istovremeno i „forma po-java“ (Svet. Marić) koje njegovounutrašnje čulo vida otkriva kaouzbudljive vizuelne činjenice inspiracije.

Etape kroz koje je Blesić učvršćivosvoju stvaralačku viru u dugačkom vri-menskom periodu od pedeseti godinaprošlog vika pa do danas – Zapisi, pečati imedaljoni, iz porodičnog albuma, Pro-gram antike, Zaboravljeni zidovi, bedemii kapije Sombora, kao i Tempus fugit,svedočanstva su Blesićeve aktuelnosti i is-tovrimene veze i paralelnog toka sa poje-dinim oblicima moderne i postmoderneideologije.

„Njegova umetnost je živi organizamkoji se pripušta različitim interpretacijama,minjajući u stvari one koji u njoj tražepromine“, riči su Srete Bošnjaka, likovnogkritičara.

Topao, tih i srdačan slikar jednom jerekao.“Jedini zakon koji važi za sve kate-gorije ljudskog života je prolaznost. Tajtrenutak prolaznosti u svom likovnomopusu pokušavam zabilužit“.

Ružica Parčetić

Nagrade i priznanja1972.Sombor, otkupna nagrada na 4. trijenalu savremenog jugoslovenskog crteža1978.Beograd, nagrada iz fonda “Moša Pijade” za unapređenje likovnog stvaralaštva

ULUS, ULUV, I ULUK1980.Sombor, Oktobarska nagrada grada Sombora1981.Beograd,Orden rada sa srebrnim vencem1982.Sombor, nagrada na 31. prolećnoj izložbi likovnih umetnika Vojvodine1983.Tuzla, otkupna nagrada na 5. izložbi jugoslovenskog portreta1984.Izadaje mu se prva monografija (Miloš Arsić,Pavle Blesić “Slikarstvo 1964-

1984”).1984.Sombor, premija “Likovne jeseni”na 8. trijenalu savremenog jugoslovenskog

crteža1986.Sombor,nagrada “Likovne jeseni” na Prvoj prolećnoj izložbi 1987.Sombor, otkupna nagrada na 9. trjenalu savremenog jugoslovenskog crteža1992.Izdaje mu se druga monografija (dr Pavle Vasić,Bela Duranci,Zoran Markuš,

Sava Stepanov i Miloš Arsić)1995.Beograd, druga nagrada na 2. bijenalu akvarela Jugoslavije-BAJ`95.1997.Toronto (Kanada),otkupna nagradana 12.međunarodnoj izložbi minijatura1998.Novi Sad,otkupna nagrada na prvom bijenalu pejsaža1998.Izdaje mu se treća monografija (dr Pavle Vasić,Zoran Markuš,Miloš Arsić,Bela

Duranci, Sreto Bošnjak i Đorđe Kadijević).2002.Kladovo, nagrada publike na izložbi kolonije2004.Muzej Vojvodine izdaje knjigu – izbor tekstova o slikarstvu Pavla Blesića “Put

jednog slikara” (priredio Sava Stepanov)


DECEMBARSKA BILAJUTRA

Decembarska bila jutra,jutra lipa, ko iz bajke,na krilu mi vitra noseblage riči moje majke.

Neka vira tvoje srceuvik vodi, uvik rani,nek ti duša zatreperikadgod dođu blagi dani.

Radost tebi nek doneseBadnje veče, Božić bili,a Betlehem ovaj svitlinek ti sija život cili.

Uvik kad ti teško budeu viri ćeš pronać spas.Isusa u srcu čuvaj,- i sad čujem njezin glas.

Ana Popov

BOŽIĆ U JEDNOM DANU

Čini mi se cilu vičnostda voz mili i klopara,a Božić je na izmaku,snig navijo i još pada.

Iza mene ostala jepodstanarska soba malau nju Božić nije svraćonema traga od blagdana.

Vidim salaš, roditelje,vruću sobu, slamu, granui s božićne sviće vosakkako kapa po astalu.

Znam da će me prvo pitatjel ti zima, jesi l gladna,a pitaće i kako samprovodila Božić sama.

Kazivat njim bolje nećuda ji ne bi rastužilaal se bojim istinu će opaziti u očima.

Šal privijam oko glavesav načičkan iglicama,prti nema a dalekood stanice do salaša.

Kad nazovem "Faljen Isus"čestitam po običaju,svi Božići mog ditinjstvaprid očima zasijaju.

Sve je isto ko i kadgodi anđeli od artije,

al ko da je soba većai peć ko da većma grije.Moram natrag, voz kloparaznam čeka me soba mala,peć u kojoj nema žaraokna ledom zakovana.

Gabrijela Diklić

SVECI U DECEMBRU

Tu, u Bačkoj, još ima slaša,Lipi cura i rumeni snaša,Drže oni običaje naše,Nek ne zbriše to vrime sadašnje.

Iđu sveci, iđu Matericei darova pune kotarice,Biće tamo jabuka i ora,Kod Bunjevaca tako biti mora.

I Oce su naša svitkovina,To se slavi od davni davnina,Doće dica čestitati Oce, Biće vina, prazniće se boce.

Na Badnji dan kad se riba peče,Ta valda je to najlipče veče,I gra čorba s maslom zapržena,U čaši s žitom svića zapaljena.

Kad večera na Badnji dan prođe, Na kartanje onda i red dođe,Vesele se i šale zbog dice,Tako iđe sve do ponoćnice.

Nigdi nema taki običaja,I čekanje malog položaja,Ta Božić je lipa svitkovina,Na dar dala naša didovina.

Oko grane sigraju se dica,Na okupu je cila porodica.Slave Božić i stari i mali,Svi smo srićni, taki i ostali.

Tomislav Kopunović

BOŽIĆ

Među mlogima bila je i onaal za nju ne beše krova, u kući ni u gostioni, već u pećini štalica malaslamu toplu i jasele joj dala.

Dok još biše Rič,znao je za pećinu Onjer sve stvorio je sa rekama i morima,sa ljudima i cvitovima,da Sina svoga u svit dadeza grišnike mlade i stare, da bude kralj nad kraljevimai spas svim grišnicima.

Svitlo obasja nebeski svodi osvitli pastirima i mudracima hodda se pokore kralju nad kraljevimaSvetlu nad svetlima..

Ne može Irod imati kralja svog, posla uništenje izvora života,mač zla da posiče mušku dicu,uništi svitlo svita i njegovu klicu. Al Svemoguće i vičnostni oganj, ni mač ne siče jer grišnici prid njim klečeoproštaj za svoje grije tražei život vični.

Fala ti Oče na dilu Tvojemna videlu i spasenju našem.Budi milostiv, blagosiljajputeve kojima hodimo,što pre u zagljaj Tvojda dođemo.

Stipan Šarčević

BOŽIĆ MOG DITINJSTVA

Dok su vijali snigovisonca su klizilaputovima priko njiva.Žmirkavi lampašiu pitomoj ravniciobilužili su salaše.

U vrućoj sobiugrijanoj ogriznamaskupila se familija, slavili smo Božić.U ćoši je stalaokićena grana, često od korovske metleukrašena krep papirom.Mamila je uzdae,na njoj su bili salonski šećeri,izbrojani i ostavljeniza sledeći Božić.

Jaganjci u žitučuvali su božićnjak.Volili smo slamuprostrtu po podmazanoj sobi, radosno valjali se po njoj.U tijoj noći čula su se zvonasa bajmočke crkve.Znali smo ponoć je.

Sad će opet Božić al ne ko onajiz mog ditinjstva, druga su vrimena, drugi su običaji.

Marija Horvat

Pisnici Bunjevačkematice

Oktobar - Novembar 2010.20

Bunjevački prosvetitelj biskup Ivan Antunović – u pridgovoru „Slavjana“ kaže: „Dolazim evo i tomnamjerom k’milom rodu momu, da mu nazočnom knjigom koliko mogu koristim, želeći, da ga ona onašim svetkovina i blagdanih crkvenih pouči“ - “odlučih „Slavjana“ izdati, te ga rodu u slici knjigetom toplom željom uručiti, e da bi mu ovaj što više koristio, te njemu i meni, spasenje duše pribavio“.

BožićAh, gdje l’ da je ono veselje, koje mi

je svim srdcem zavladalo o badnjemdanu, i koje niti istim blagom jednogacarstva zamienio nebih!

Koli nebrojeno puta zapitasmomamu, kada l’ da će već jednom badnjidan svanuti, te koliko puta ćemo donjega leći i ustati? - Čudna li je naravdobre i ljubežljive matere! ono je živovrielo ljubavi, koje uztrpljivost nijemoći izcrpiti. Naša prosta djetčija pita-nja, niesu ju nigda ljutila ni uznemira-vala, dapače ona je razgovor sve daljenastavljala, i sad med, sad suhe šljive iorahe spominjala, te nam radost ba-dnjega dana već unaprijed uživati dala.Čudno je srce bunjevačkoga a u općteslavenskog djetčaka, kojeno je po na-božnih roditeljih, s’Bogom skopčano!Koligod se puta ponovi božićni blag-dan, toliko puta se u njemu obnovi onoveselje badnjeg dana. Nikad nam duljegdana nebijaše, nego što je badnji dan.Neprestance smo izgledali, kada li ćezajići sunce, da nam roditelji slamu usobu unieti mogu. Na čast caru sve ca-revo blago, kad dočekasmo što nam jesrcu drago! Da mi je sada onu radost, ukojoj mi je srce plivalo, prigodom uno-šanja slame u sobu i valjanja po njoj,oćutiti, nebih ju dao za sve one radosti,koje se u muževnoj dobi u svačem dru-gom traže, pa se ipak u prvom smislupodpuno nenalaze.

Nije nas triebalo uspavkivati nitinam se za postelju brinuti, najslađi bonam je bio san, kojeg smo na slamiciodspavali. Istina, mi nemogosmo zaonda jošter prvo shvatiti onu iz ustijuhnaših roditelja čuvenu pripovietku, dase je Isus u štali rodio i na slamici ležao,ali je slika o porođenju Isusovu zatoipak u našem srdcu i pameti takav neiz-brisi biljeg ostavila, koji nam dan danasživo pred očima stoji, te kojeg će samohladan grob izbrisati moći.

Slaveni, a napase Bunjevci znadu,da se u porođenom Isusu mora sve štoje na zemlji, njekim načinom preporo-diti, pa zaoto od svačega što imadu, nabožić u sobu unesu. Pod stol metnusiena i slame, a na stol u jednu čašu ilidrugu koju sličnu posudu, žito (pše-nicu), ječam, zob i kukuruz, zajedno po-miešano, u koju usade od tri tanušne

vostenice opletenu svijećicu. Na stoldođe još zamedena rakija, med,orasi, ja-buke, kuhane suhe šljive, triešnje i kru-ške, njekoliko češanja bielog luka, avrhu svega, postavljen je božićnjak (ba-dnjača), kao kruna današnje večere.

Postivši cieo dan, oslade najprijemedom usta u znak, neka je sva gorčinaovog svieta, koju bolesti, tuge i nevoljeporađaju, zaboravljena, te da se je Isusrodio, po kojem će se sve osladiti, zasvakog nebo otvoriti, u kojem neće višeniko gladovati, zimu ili žestinu trpiti,niti mu skladnost života, nikakva gor-kost pomutiti. Prije svega užeže se tro-struka svijećica, a otac obitelji, ili majkanapie zdravicu svoj obitelji za slavuBoga koji nam dade Isusa, - te ga moli,da sve što je u obitelji blagoslovi, milo-sću ljubavi, sloge mira i jedinstva ob-dari. Zatiem se dade svakomu iz te čašenapiti; a kada ova sve obredavši, natragu ruke domaćina ili domaćice dođe, po-lije ovaj ostatkom vina gore spomenutusvjećicu da se ugasi (utrne). Sad sviukočenim okom gledaju i paze, na kojuće se stranu od ugašene svieće dimokrenuti, - drže bo u nevinoj šali, nakoga se ovaj dim okrenuo bude, toga ćeone godine nemila i hladna smrt poko-siti. - Kada sam ponješto odrastao bio,oda mi je majka kazala, da trostrukasvieća znači, po Isusu na svietu objav-ljeno presveto Trojstvo. Ova je zadje-vena u čisto žito pšenicu, iz koje sesveta hoštija, najmre presveti oltarskisakramenat sgotovlja, a vinom, koje seu posvetilištu svete mise, u krv Isusovupretvara – svijećica utrne. Ostala hranapridomiešana je ovamo zato, da se ovakao čovjeku i živini nebhodno potrie-bna, Bogom blagoslavi. Bjeli luk, kojipoput istočnoga dušu i tjelo otrovašeggrieha, cielo tielo čovječije zakadi, zna-menuje grijeh, od kojega nas je Isus od-kupio. – U oči badnjega dana peku senoćju kolači, od koji svako udo obiteljia i služinčad po jedan dobiju, da, i istimudatim kćerkam, običavaju se ovakovipošiljati.

Sladka uspomeno, koja mi prid očidovađaš ono veče, kada sam najvećomdopadnosću pazljivo gledao, kako jemajka božićnjak pripravljala, a sestricega – slikajuć od tjesta volare, konjušare,

svinjare i sve domaće životinje – kitile,te na božićnjak koji je sve do mladogbožića bunjevački stol resio postavljale.

Željno smo izgledali položaja, kojije kod sve rodbine ovom svetčanošću,veliku – da nerečem glavnu – uloguimao. Sve što je dobro i ukusno, to susve u njega kljukali, što je u rieči umi-ljato, s’otiem su ga razgovarali riečjuon je bio prieko svetkovine gospodar ukući, po ljupkom riječju te ukusnim jie-lom i pićem se izdovoljavao. Istina, dapobožnost na polnoćnici nije ni ondaod velike hvale bila, poklie je na nju itakavih dolazilo, koji bi zaista bolje nadrugo kakovo mjesto pristali bili, negou hram gospodnji; međutiem valja ipakpriznati, da je polnoćna služba božja poslovenski napose pako za bunjevačkinarod, toli znamenite važnosti, da se onkod ove niti onda neumije smutiti, akoje orguljaš od prevelikog uzhićenja po-njekad i ketuša na orgulja posvirao.Božić se kod našeg naroda toli osobitimnačinom svetkuje, da se upravo nikvirad neobavlja, pa baš niti ista soba ne-mate ni košara (staja) nečisti, jedinokuha i živina nahrani.

Od rana jutra do poldne se čeljad iz-mjeđuje u crkvi; jerbo Bunjevac nebirado ovaj dan proveo, a da tri sv. misenesluša, kao što ih trokratno svećnikovršuje, - i on bo hoće s’ popom da pro-slavi presveto Trojstvo, te se klanjaBogu otcu, koji je svog jedinorođenogsina žrtvovao , Isusu, koji je sa svog bo-žanstvenog prijestolja s’nebesa na zem-lju snišao, čovjekom postao i nas smrćukriža odkupio, i Duhu svetomu, koji nasje po svetom krštenju, novim, Isusovomkrvlju opranim duhom nadahnio pro-slavljuje – velim – i klanja se i to u polnoći, da se označe one tmine, u koji sečovjek prije Mojsija potiepao, - u zoru,da se svitanje, koje je u starom zakonupo ljudstvo prispjelo, označi, - napokonu bielom danu, dok se pokaže i označiona svjetlost, koja je po svetom Evang-jelju dušu i srdce čovjeka obasjala.

Ovaj se dan nikuda neide, nego se ukrugu obiteljskom svetkuje.

“SLAVJAN – na svetih dnevnih iliblagdanih crkvenih“ biskupa Ivana An-tunovića, Kalača 1875, str. 15-18.

uredila: Kata Kuntć


PROMOCIJA MATIČINIH IZDANJA U SOMBORU

Dvi knjige za jedno večePočetkom novembra miseca Bunje-

vačka kuća u Somboru bila je domaćinpromociji knjiga u izdanju Bunjevačkematice. Pridstavljene su knjige MijeMandića "Buni, Bunievci, Bunjevci" iTamare Babić "Muzička baština Bunje-vaca".

U ime domaćina ričima dobrodo-šlice i pozdrava obratila se potpridsid-nica Bunjevačkog kola, gospođaAleksandra Medurić Kalčan, a u imegostiju iz Subotice, sve prisutne poz-dravio je prisidnik Bunjevačke matice,gospodin Ivan Sedlak.

Nakon uvodni riči Stipana Šarče-vića, svoju knjigu je pridstavio MijoMandić. Izlaganje o istoriji i poriklu

bunjevačkom, Mandić jepotkripio prigodnim ma-pama i slikama koje su kovideo prezentacija obogatilepromociju.

Dičiji hor "Tandrčak" raz-galio je publiku svojim lipimglasovima. Program promo-cije ulipšala je i pisnikinjaGabrijela Diklić sa svojimnadahnutim stihovima.

"Muzička baština Bunje-vaca" pridstavljena je odstrane same autorke oboga-ćena i ulipšana video prezentacijom ilipom pismom. Somborska publikanaročito poštiva i voli Tamarino piva-

nje i sa oduševljenjem i aplauzimapozdravila je mladu autorku knjige.

Ružica Parčetić

Nela Ivić, Tamara Babić, Mijo Mandić i Aleksadndra Kalčan Medurić

BUNJEVCI NA MAĐUNARODNOM DANU TOLERANCIJE U NOVOM SADU

Sićanja Lize Bikovačke Jelisaveta Vučetić, jel Liza Bikova-

čka, kako je sama sebi nadila umitni-čko ime, rođena je u Subotici 1940.godine na Bikovu selu pored Subotice.

Od 1948. godine živi i radi u Subo-tici, a od 1960. godine sa suprugomodlazi u Trstenik, di je dočekala i pen-ziju. Početkom 2000. godine priseljavase u Novi Sad, di živi i stvara. Poezijupiše od 1974. godine, a u javnosti sepojavljiva tek 1991. godine u Književ-nom klubu „Moravski tokovi“. Odeobjavljiva svoje radove u zajedničkimzbirkama, časopisima i novinama.Prvu zbirku poezije „Život je tajna“objavljiva u Trsteniku u izdanju „Mo-ravski tokova“. Druga zbirka poezije„Orfeji mira“ objavljena je u NovomSadu 2004. godine, nuz pomoć pokra-jinskog Zavoda za kulturu Vojvodine.Početkom dvedeseti godina prošlogvika pojavljiva se u javnosti na prvimbunjevačkim manifestacijama na svommatenjem jeziku - bunjevačkoj ikavici.Od 1993. godine član je Književne za-jednice u Beogradu, a od 1996. godinečlan Književnog kluba „Orfej“. Članje nikoliko klubova u Novom Sadu iKnjiževnog odbora Bunjevačke maticeu Subotici od 1995. godine. Njezina

poezija objavljena je i u antologiji mo-derne bunjevačke književnosti: „Li-pota naši riči“, koja je izašla 2009.godine u Subotici.

Zbirka pisama „Draga sićanja“ nasta-jala je godinama, isto toliko joj je tribaloda nađe i svojeg izdavača - konačnoknjigu će izdat „Bunjevačka matica“. Sčime je ova institucija još jedared potvr-dila da je misto na kojem se skupljaje svioni koji nisu zaboravili svoj maternjijezik i koji na njem stvaraje.

Književna dila pa i umitnost uopštenajčešće su plod setni osićanja koja sekasnije pritoče u riči koje čine, pisme,pripovitke, romane, slike, muziku -već prema onom za čega je kome Bogdao dar. Jel umitnost, bilo kojeg izra-žaja, jeste božiji dar.

Živeć dugo daleko od svojeg rod-nog kraja Jelisaveta Vučetić imala jeveć onaj prvi razlog za stvaranje - setui tugu za rodnim krajom, familijom idragim ljudima. Za običajima, ravni-com, nepriglednim poljima zlatnogžita, tugu za svojim jezikom i naro-dom. Iz ti osićanja potekla je i ovazbirka „Draga sićanja“, koja je podi-ljena u četri dila: „Zov korena“, „Sa-lašarski đerdam“, „Draga sićanja“, „U

tami duše“.I kroz cilu zbirku pisnikinja Jelisa-

veta Vučetić traži tu magičnu rič da na-slika sve ono što je ostavila iza sebe isve ono što nju čini osobom, onakomkaku je većina nas zna.

Opivala je pisnikinja i Bunjevačkokolo, Dužijancu, ris, bunjevačke sva-tove, prela, večeri na salašima, bosojdici koja trče priko ledine, prvoj lju-bavi i beskrajnoj tugi za rano izgublje-nim bratom.

„Draga sićanja“

Veče se spuštilo u doljiOčekuju nas u radosti mojiSigurno je nana upalila lampašU daljini nazire se salaš.

Približavam se lagano salašuSrce lupa ko prsti harmonikašuJedva čekam da nanu zagrlimI ponovo sve moje da vidim.

Želja moja za njima je jakaSićanje mi budi noć svakaSvaka tuga brez roda je teškaI radost je sa svojima veća.“

Suzana Kujundžić Ostojić

MISLI IVANA ANTUNOVIĆAOdabro: Ivan Sedlak

UČITELJ NARODNE PROŠLOSTI

Moje je samo nešto reći o Bunjevcih i Šokcih, koji u Srbinu i Hrvatu smatraju brata, ali ta-kova, s kojim u diobu ne pristaju.

Naši stari bijahu prvi branitelji Baranje, Bačke i Banata (Ib. str. 118)

Naši su pradjedi ovudan već stanovali, kada su Magjari ovamo nadošli, te su bile, kakonam listine u Arhivi Bečkih sahranjene pokazivaju; već u doba prvih kraljevah mnoge obiteljisbog njihovih gradjanskih i vojnih kriposti oplemenjene, pa su sudbinom naše mile domovineravnale ( Ib. str. 43)

Ridko je bilo od zla na bolje, već mal’ne uvjek od zla na gorje. ( Ib. str. 117)Na svakom onom polju , koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdi je god bilo Srbah,

tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah. (Ib. str. 132 – 133)


idit , idim nesvr. „dovoditi u stanje razdraženosti, ljutiti,srditi, gneviti. “Maca furtom traži da joj baćo kupe novoruvo, a znaš da nemamo novaca i samo ga idi.

iđište s. „opredeljenje“ ( fig.) – Svaki ima svoje iđište!

igrač – ača m 1. „plešač“ – Lako je igrat kad se do tebedobar igrač uvati. 2. Svilena traka o pojasu devojke za kojuse hvataju plešači, devojke stavljaju ruke u plesu na rameigrača.

igračiča ž. „ona koja pleše, koja ume plesati“. – Rozikaje igračica da joj nema para nadaleko.

igračov – a – o „koji pripada igraču“ – I ja lakše igram,kad čujem igračove zvečke na čizmama.

ilo s „jelo“ – Ne volim podgrijano ilo. Izr. Svako ilokune tilo, što ne legne da se slegne.

imanje s „poljoprivredno dobro, posed, imovina, uop-šte, vlasništvo“ - Da znate , dico, dok nam je u čoporu ima-

nje, dotleg ćemo i gazde bit.

imetak -tka m „celokupnost onoga što ko ima, imo-vina“ – Očo mu je imetak na doboš!

intačit (se) – im (se) nesvr. „uporno govoriti ili raditijedno te isto, zapitkivati“ – Neću se ja s tobom intačit.

ireš m v. hireš - Nisam ireš, samo se ireški nosim.

iskalat iskalam svr. „kalanjem, cepanjem iseći (pripre-miti za kompotiranje)“ – Iskalali smo više od deset kila zer-delija, biće i dunca i pekmeza.

iskečavat – ečavam nesvr. prema iskečit. – Neću višeda iskečavam onog crnog mačka, žavo mi ga je, uvik sevrati natrag.

iskečit – čim svr. „izbaciti udarajući nogom“ – Iskeči tumačku napolje da se već ne dere toliko. – Zašto ste me naj-pre iskečili iz kuće, a sad me zovete da vam pomognem?

iskoracat – am svr. „izmeriti neku površinu ( najčešćezemlju) koracima“ – Ima najviše dvi motike, ja sam isko-raco, a to je ko da sam izmirio.

iskazat iskazam svr. „izigrati, prevariti (koga)“ – Pra-viš se pametan, a puštio si onom Anti da te tako iskaza zavolove.

ispovid – i ž „ispovest“. – To je bila njegova ispovid.„Obred verskog priznanja i opraštanja greha“ – Popo jeobavio ispovid bolesnika.

Odabro: Mandić Mijo

Riči iz „Rečnika bačkih Bunjevaca“


NAJNOVIJA IZDANJA“BUNJEVAČKE MATICE”

1.000 dinara

200 dinara

OSTALA IZDANJA

“Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara“Istinu tražim” - Ivan Bašić palković Didan - 150 dinara“Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara“Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara“Napušteni salaši”- Stipan Šarčević - 200 dinara

PAŽNJA!

Povodom Božićni i Novogodišnji praznika“Bunjevačka matica” kupcima daje popust od25%. Popust važi u decembru 2010. i januaru2011. godine.

500 dinara 500 dinara 400 dinara

250 dinara 250 dinara 200 dinara

150 dinara 200 dinara 600 dinara 400 dinara

OČISTIMO SRBIJU 2010.

sriĆan boŽiĆ i mlado lito - bunjevaČka matica · 2013-06-12 · 6 oktobar - novembar 2010....

Documents