G R G A N O V A K

S T A R I G R C I N A J A D R A N S K O M M O R U

I. P R O D I R A N J E G R K A N A J A D R A N I N J I H O V A

K O L O N I Z A C I J A N A J A D R A N U

Pitanje grčkog prodiranja na Jadran rješavao sam u više navrata, počevši od svoje rasprave »Otok Hvar u starome vijeku« koja je publi­cirana u Programu Velike realke u Splitu god. 1914. T o m sam raspra­vom dokrajčio pitanje gdje se nalazio stari Faros, dokazavši da je on ležao bez sumnje na mjestu današnjeg Starog grada i u njegovoj ne­posrednoj okolini, a ne na mjestu današnjega grada Hvara kako su to tvrdili neki pisci.

Međutim su preda mnom iskrsnula i druga pitanja u vezi s Grcima na Jadranu i odnosa i veza jadranskih obala s onima na Jonskom i Egejskom moru, kao i na Mediteranu, koja sam nastojao rješavati tokom vremena u radovima:

Otok Hvar u starome vijeku, Program Velike Realke u Splitu, Split 1914. str. 5 -27 .

Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, Nastavni Vje ­snik, knjiga X X V I I , Zagreb 1918. i Suplemenat Bullettinu Dalmato god. X X X V I I I , Split 1915;

Dimos i Herakleia, Bulićev Zbornik, Strenna Buliciana, Zagreb-Spl i t 1924;

Hvar, Beograd 1924.; Što su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekataios, Izvjestija na

blgarskoto istoričesko D - v o , X V I - X V I I , Sofija 1939.; La nazionalità dei Dardant, Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etno­

logiju, knj . IV, sv. 1-2, Beograd 1929.; Naše More, Split 1928, i II. izdanje Zagreb 1932.; Kolonizatorsko djelovanje Dionizija Starijega na Jadranu, Hoffi l lerov

Zbornik (Serta Hoffil leriana) Vjesnik hrvatskog arheološkog dru­štva N . S. X V I I I - X X I , Zagreb 1940.;

Predgrčka Issa, Časopis za hrvatsku povijest III, Zagreb 1943.;

Hanno i Goti distrutto Issa? Studi Bisantini, Roma 1937. Prošlost Dalmacije I, Zagreb 1944.; Isejska i rimska Salona, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjet­

nosti, Zagreb 1948. Izvještaj о prethistorijskim istraživanjima otoka Hvara, Ljetopis J A Z U

knj. 55. Zagreb 1949.; Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i Hvaru u 1951. i 1952.

godini, Ljetopis J A Z U knj. 59. Zagreb 1954. Issa i isejska država, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku,

L I V i LV, Split 1952 i 1953. Arheološka istraživanja na otocima Lastovu i Korčuli u 1953. godini,

Ljetopis J A Z U knj. 60, Zagreb 1955. Prethistorijski Hvar, J A Z U , Zagreb 1955. Istraživanja spilja Ormanice i Markove i gradine Gračišée na otoku

Hvaru, Ljetopis J A Z U knj. 63, Zagreb 1959. Markova spilja na otoku Hvaru, Arheološki radovi i rasprave I, Zagreb

1959., Prethistorijske gomile па Paklenim otocima, Arheološki radovi i ras­

prave I, Zagreb 1959. Das griechische Element in Dalmatiens Städten, Carnuntina III, G r a z -

Köln 1956. Problems and Chronology of the Finds in the Cave of Grabak - Ar-

chaeologia Iugoslavica III, Beograd 1959., str. 11-39 , sa X X tabla. Povijest Splita I, Split 1957. Kada je propala antička Issa, Sveučilište u Zagrebu, Radovi Filozof­

skog Fakulteta, Historijska grupa, I. Zagreb 1959.

Međut im sam se na žalost morao uvjeriti da se problematici nase-ljenja naše obale ne posvećuje izvan naše domovine dovoljna pažnja i da se nimalo ne vodi računa о tome što se kod nas na tom naučnom polju radi, pa bile naše publikacije popraćene i iscrpnim resumeima na nekom svjetskom jeziku. Kod nas davno riješena pitanja za njih su još u onom stadiju u kojem su bila prije 50 godina.

N i j e potrebno da navodim sve moguće radove koji su se bavili j a ­dranskom problematikom u starome vijeku i nisu se obazirali na ra­dove napisane na našem jeziku. Takav j e u novije vrijeme Beaumont, Greeck influence in the Adriatic Sea befor the fourth century В. C , T h e Journal of hellenic Studies vol. L V I , London 1936, Part II, a tek su nedavno izašla dva rada za koje naša naučna literatura, koja je ta pitanja pretresala uopće ne postoji. T o su: Alberto Gitti, Sul la colo-nizzazione greca nell' alto е medio Adriatico, L a parola del passato, rivista di studi critici vol. VII, Napol i 1952 i Jean Bérard, La coloni­sation grecque de Г Italie méridionale et de la Sicile dans l'antiquité, Г histoire et la légende. Seconde edition, Presses universitaires de France, Paris 1957.

T a okolnost kao i to što sam i ja tokom svoga rada došao do novih ili bolje utvrđenih, pa čak i drugih rezultata, nego u svojim prvim ra­dovima, a osim toga sam uvažio sasvim ili djelomično mnoge rezultate do kojih su došli drugi, koji su se bavili sličnim ili bližim problemima, bilo u cijelosti, bilo djelomično, ponukala me je, da u ovom radu izne­sem svoje današnje mišljenje о cjelokupnom pitanju starih Grka na Jadranskom moru, Smatram da je potrebno da to učinim, jer se doga­đalo da su i naši, jugoslavenski naučenjaci uzimali kao da sam ja ostao pri mišljenju о nekim pitanjima koje sam davno ne samo u svojim internim zaključcima napustio nego koje sam i u publiciranim radovima nakon novih istraživanja izmijenio, korigirao ili nadopunio. N i ovim radom ja ne mislim da sam dao о nekim pitanjima posljednju riječ i nadam se da će mi upravo moja najnovija iskapanja u Marko­voj spilji, u kojoj i sada radim, dati mnogo materijala za još bolja rješenja. Pored toga ja ću uvijek uvažiti mišljenja, do kojih dođu drugi naučni radnici u ovim pitanjima.

NAJSTARIJE VEZE GRKA SA OBALAMA JADRANA

Nalazi u Grapčevoj spilji na Hvaru, prilikom mojih iskapanja god. 1936-1940. i 1947-1952. pokazali su da su ne samo u neolitu nego i u eneoiitu postojale veze između naših otoka i mediteranskoga svi­jeta, a napose onoga na Jonskom i Egejskom moru. Nalazi u Grapčevoj spilji prestaju početkom željeznog doba, i oko god. 1000. pr. n. e. ta se spilja zatvara, zbog spuštanja naslojenih kamenih blokova, koji su se nalazili nad njenim ulazom, a u unutrašnjosti njeno se tlo pokriva sta-laktitima. Nalaz i u s lojevima bronzanog doba vrlo su šturi i premalo značajni. 1

Što se tiče veza između naše obale i onih Egejskoga mora, Italije i Sicilije moja su iskapanja u Markovoj spilji na Hvaru g. 1955-1960. dala značajne rezultate: nađena neolitska keramika tipa Hvar I, Ripo-lija, Dimini Seskla, Dani la , Kaknja, Ljubljanskog Bar ja pokazuju još dublje i šire veze. T e se veze nastavljaju u bronzano doba, zatim u željezno, pa u klasično grčko, helenističko i rimsko. Detaljnu naučnu obradu svojih nalaza u Markovoj spilji objavit ću doskora. Međut im je već izašla moja radnja о tim nalazima u »Arheološkim radovima i raspravama« I . 2

Isto su tako i moja iskapanja na Korčuli, 3 a napose ona u spilji Ra-sohatici pokazala da su i u bronzano doba postojale veze između naših obala i onih na Jonskom, odnosno Egejskom moru.

1 G. Novak, Prethistori jski Hvar , J A Z U , Zagreb 1955. * G. Novak, Markova spil ja na otoku Hvaru , Arheološki radovi i rasprave I.

J A Z U , Zagreb 1959., str. 5-60, T . I - X X I V , i 3 u bojama. * G. Novak, Arheološka is traživanja na otocima Korčuli i H v a r u u 1951. i 1952.

g. Ljetopis J A Z U 59, Zagreb 1954., str. 41 ss. G. Novak, Arheološka is traživanja na otocima Lastovu i Korčuli u 1953. g. L j e ­

topis J A Z U 60, Zagreb 1955., str. 227 ss.

Takve veze nalazimo i u spilji Pokrivenik na Hvaru,* u spilji Raci na Lastovu i u Veloj spilji nad Velom Lukom na Korčuli.

I grčki i rimski pisci, pa i kasniji sve do u puno X I X . stoljeće ispu­njaval i su vrijeme u kojemu se zbivali odnosi između Jadranskih obala i onih Egejskoga mora prije IV st. pr. n. e. raznim pričama od kojih su najpoznatije: о Iliriju, praocu Ilira, o Kadmu i Harmoniji i o Argo-nautima.

Iako sam na drugom mjestu dokazao 5 da se iz svih tih priča ne da ništa izvesti ni za poznavanje tadašnjeg stanja na obalama Jadranskoga mora, ni za poznavanje veza i odnosa između stanovnika jadranskih obala i Grka, smatram potrebnim da i ovdje ukazem na svoju argu­mentaciju.

Priču о Iliriju zabilježio nam je Ap i jan . 6 Prema njoj je Ilirije sin Kadma, osnivača Kadmeje, i Harmonije , koji se rodio pošto su Kadmo i Harmonija iz Tebe pobjegli к Enhelejima, jednom ilirskom plemenu. Ali to se događa samo u jednoj verziji priče о Kadmu i Harmoniji . T u j e verziju uzeo ili pak izmislio Euripid u svojoj drami »Kadmos«, koja se izgubila.

Priča o Kadmu i Harmoniji, s početka čisto beotska, vezana uz Kad-meju, dobila je s vremenom u grčkoj literaturi i lokalizaciju na Jadranu.

Bez pripovijedanja о nekom dolasku Kadma na istočnu obalu Ja­dranskoga mora Pseudoskilaks spominje, da se kod Rhizona u Boki kotorskoj nalaze klisure Kadma i Harmonije . 7

N e m a sumnje, da je u Pseudoskilaksovo doba takva lokalizacija bo­ravka Kadma i Harmonije postojala. Kako je on saznao za postojanje tih klisura u Boki kotorskoj, da li je to saznao u samoj Grčkoj ili su mu, kad je bio na putovanju po istočnoj obali Jadranskog mora, Grci iz Bu-thoe to kazali, ne može se tvrditi. Ni je , međutim, nevjerojatno da su Grci iz Buthoe, kojih je u Pseudoskilaksovo doba bilo u tom iliro-grč-kom gradu, a koji su poznavali priču, nju lokalizirali na Jadranu i spo­menute impozantne klisure nazvali imenima Kadma i Harmonije.

Kalimah (II st. pr. n. e.) govori, da su stijene Kadma i Harmonije bile kod Pule , 8 a Eratosten je zabilježio (II st. pr. n. e.) da su se kod Epidamnosa pokazivali grobovi Kadma i Harmoni je . 9

Prema tome iz grčke priče о boravku Kadma i Harmonije u ilirskim krajevima možemo zaključiti samo da su Grci u V stoljeću znali za ilir­ske krajeve, što je bilo i prirodno, jer su im Iliri bili susjedi na cijeloj njihovoj sjevernoj etničkoj granici. I kad Euripid dovodi Kadma i

* G. Novak, Izvještaj о prethistorijskim i s t raživanj ima otoka H va ra , Ljetopis J A Z U knj . 55, Zagreb 1949.

5 G. Novak, Prethistorijski Hvar , J A Z U , Zagreb 1955, str. 6 ss. 6 Appiani Historia Romana. 1 Scylacis Chariandensis Periplus maris ad l i tora habi ta ta Europae et Asiae et

Lybiae-Geographi Graeci Minores vol. I. rec. Carolus Mullerus, Parisiis , Didot, 1855, 24 st. 30, 31.

8 Kalimah, Fragmenta 104. 8 Eratosthenes kod Stjepana Bizantinskog, s. v. Dyrrach ion

Harmoniju u ilirske krajeve na njihovu bijegu iz Tebe, stvar je sasvim prirodna, jer su Iliri sjeverni susjedi Grka, tek koju stotinu kilometara Tebi na sjeveru. Međutim je nešto sasvim drugo, kada Pseudoskilaks lokalizira klisure Kadma i Harmonije u Boki kotorskoj. Iz toga se ne da ništa zaključiti о odnosima između Grka i Ilira prije kolonizacije u IV st. U doba Pseudoskilaksa već su davno postojale mnoge grčke ko­lonije na Jadranskom moru i lokalizacija priče mogla je nastati u tome stoljeću kada ju j e zabilježio Pseudoskilaks.

Priča o Argonautima vrlo je stara, ali u starijem obliku nema ni spo­mena о krajevima na Jadranskom moru. Pisci V i IV stoljeća koji n a m donose priču о Argonautima ne dovode ih na Jadransko more. Tek će to učiniti u III st. pr. n. e. helenistički pisac Apolonije Rodijski , 1 0 a njega će onda slijediti kasniji pisci Strabon i Diodor. Apolonije Ro­dijski je prvi koji je doveo Argonaute na Jadran preko jednog d u n a v ­skog rukava koji da utječe u Jadransko more, a onda preko Pada na Rhonu i zatim u Tirensko more.

Apolonije Rodijski je napisao svoja «Argonautika« oko g. 265 -260 . pr . п. е., dakle gotovo 1000 godina poslije navodne plovidbe Argonauta. Pri tome je piscu bilo svejedno kako je naša obala i u njegovo doba u stvarnosti izgledala, i bilo mu je samo do pjesničkog efekta njegova djela. On je pobrao neke poda tke о Jadranskom moru, što mu j e kao bibliotekaru aleksandrijske biblioteke bilo lako, i onda porazmjestio na n jemu otoke, mjesta, rijeke kako mu se svidjelo, umetnuo neke kojih t amo nije ni bilo, i dao imena koja nisu postojala. Al i se ipak njegovo pripovijedanje uzimalo kao istinito, pa se tražilo kako da se identificira Pythyeia s današnjim Hvarom, Dyskelados s današnjim B racem itd.

Pripovijest о Argonautima, ukoliko je ona vezana uz Jadransko more , vr lo j e kasnoga porijekla i nema nikakve vrijednosti za poznavanje veza između grčkoga svijeta i stanovnika obale Jadranskoga mora p r i j e IV st. pr. n. e.

Postoji još treći mit koji nam govori о odnosima Grka i jadranskih obala prije IV st. T o je mit da j e Hi lo , sin I l e rak lov, odredio Hi li ni a (Hilejcima), da se nastane na istočnoj obali Jadranskoga mora. T a j n a m j e mit zabilježio usput Pseudoskilaks u svom »Periplusu«, 21, 2 2 . ' 1

iz jednog drugog izvora preuzeo ga je u nešto drugačijem obliku T i -m e j , a po njemu Pseudoskimnos. 1 2 Sasvim je j a sno da se iz p r i pov i ­jedanja Pseudoskilaksova i Timejeva ne može zaključiti ništa što bi nas dovelo do zaključka da je u doba Hérakla i I i i la bilo grčkih n a ­selja na kopnu današnje Dalmacije između Kaštelanskog zaljeva i N o ­vigradskog mora, odnosno između Kaštelanskog zaljeva i Šibenskoga.

Iz gornjega izlazi da nam nijedna grčka mitološka priča ne daje n i ­kakve mogućnosti da na osnovu njihova sadržaja pravimo bilo kakve

1 0 Apollonii Rhodii, Argonautika, ed. Teubner, Leipzig 1905, str. 146. 1 1 Scylacis Chariandensis, Periplus, ed. cit. str. 28. 1 2 Anonymi (Scymni Chii, ut fertur) Orbis descriptio, ed. С. Mullerus u Geographi

Graeci Minores (GGM) I., Parisiis, Didot, 1955, 405.

kombinacije о vezama grčkoga svijeta i stanovnika Jadranskih obala pri ie V st. pr. n. e.

Prvi spomen stanovnika na obalama Jadrana u grčkoj literaturi jest iz VII stoljeća pr. п. е., kad pjesnik Alkman spominje jadranske Enete. U VII stoljeće moramo smjestiti i Herodotovu vijest da su Fokejci bili prvi Heleni koji su pošli u Jadransko m o r e . 1 3

U VII stoljeću osnovali su Korint i Korkira zajedno na ilirskom kopnu koloniju Epidamnos (god. 627.). Nekako u isto vrijeme osnovana j e korintská Apolonija. Obje su te grčke kolonije na sjeveru ulaza u Jadransko more, a Epidamnos već daleko unutar toga mora. Jesu li još prije tih dviju grčkih kolonija Eubejci osnovali u VIII st. u Valonskom zalivu Orikos kako je to tvrdila grčka tradicija, a zabilježili i neki n a j ­stariji pisci, ne da s e ničim dokazati.

Piscima V I st. dobro su poznate obale Jadranskoga mora. Hekatej zna čak i za grad Adr i ju , 1 4 koja se nalazila na moru i do koje je tekla rijeka koja se istim imenom zvala. On zna i za Istru i Is tre 1 5 koji su također na tom moru. On pozna Liburne, koji su u »unutrašnjem dijelu« Jadranskog zaliva.

Kako je to znao Hekatej , znali su i drugi njegovi sugrađani u grčkim maloazijskim gradovima, a kad su oni znali, znali su svakako i Grci na južnom dijelu Balkanskog poluotoka. T o nam poznavanje potvrđuje i pjesnik P indar 1 6 koji j e također živio i u V I st. pr. η . e.

Koliko su Grci u V st. poznavali obale Jadranskoga mora, vidimo vrlo dobro iz pisanja Herodotova . 1 7 On pozna toliko prilike na jadran­skim obalama da može oštro razlikovati Enete na Jadranskom moru od Eneta koji su bili susjedi Grka i nastavali nj ima na sjeveru. T o se poznavanje Jadranskoga mora i njegovih obala od strane Grka u V stoljeću pr. n. e. vidi iz djela Eshi la , 1 8 Sofokla , 1 9 He lan ika , 2 0 Ferekida iz L e r a 2 1 i L i s i j e 2 2 koji direktno ili indirektno spominju ovo more i na njemu poneko pleme ili mjesto.

1 3 Herodot I. 163, rec. Holder, ed. Tempsky, Pragae 1886., str. 81. 1 4 Hecataei Fragmenta 58, Fragmenta Historicorum Graecorum I, Parisiis, Didot,

1874., str. 4. Jacoby F., Die Fragmente der griechischen Historiker, I, 20-23. G. Novak, Što su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekataios?, Izvjestija na

blgarskoto istoričesko d-vo, X V I - X V I I I str. 339. - Stephani Byzantii Etnicorum quae supersunt, I. rec. Meinecke, Berlin 1894, st. 28.

1 5 Steph. Byzantü. ed. cit. st. 340, 415 - FHG I, 4, 58, 59. " Pind. Olymp. III. 10-30. " Herodot IV. 33, 6; V. 9, 12; Novak G., Šta su nazivali Jadranskim morem He­

rodot i Hekataios, str. 338. 1 8 Eshil, kod Steph. Byz. s. v., zatim kod Schol. Apollonii Rhodii, Argonautika IV,

284, v. c. X X X V I , X X X V I I I . 1 9 Sofokle kod Strabona Х Ш . 608., ed. Teubner, Leipzig 1904, sv. III. 850. 2 9 Helanik kod Dionizija Halikarnaškog, Antiq. Rom. I. 28. Cf. i I. 18,4 о riznici

Spine u Delf ima. 0 tom i Strabon IX, 421, kao i Plinije, (Naturalis Historia Ы1. 120. 2 1 Ferekid kod Hyhin. Fab. 154. я Lysias, X X X I I , 25, govor protiv Diogeitona.

Hekatej naziva Jadranskim morem današnje Jadransko more, a H e -rodot stavlja ne samo Apoloniju, nego i Epidamnos u Jonsko more . 2 S

Dok mi iz pisaca ne možemo doznati nešto više о odnosima Grka i i stanovnika Jadranskoga mora prije početka IV st. pr. п. е., pruža nam arheologija sve više i više materijala za to.

Vrlo je dobro poznato da su se prvi valovi grčkog naseljenja na južni dio Balkanskog poluotoka smirili oko g. 2000. pr. п. е., kada se uglav­nom završava tzv. seoba Ahe jaca. Druga faza grčke seobe, tzv. seoba Dorana oko g. 1200. pr. n. e. nije za naše pitanje važna, jer j e za nas svejedno koji su Grci imali veze s Ilirima na Jadranskom moru. M n o ­go j e važnije pitanje - kada su se Iliri doselili na obale ovoga mora i koje su obale bile na kojima su oni dolazili u doticaj sa Grcima.

Ni jedna od postojećih i bivših hipoteza о doseljenju Ilira na jadran­ske obale nije se mogla održati, ni jezički, ni arheološki, isto onako kako se nije mogla održati nijedna hipoteza о proširenju Ilira, pa ni ona n a j ­šira, koja im pripisuje cijelo područje »Bandkeramike«. Međutim, nije poznat nijedan indoevropski narod, koji bi bio nastavao na obalama Jadranskoga mora prije Ilira. Prilikom svojih iskapanja u Grapčevoj spilji poslije jednog sasvim sterilnog sloja koji se proteže duž cijele spilje, u koje je vrijeme nestalo starog mediteranskog stanovništva, na­šao sam medu ostacima jedne nove, primitivne brončane kulture kosti konja, što je siguran znak da su tu Indoevropljani već doš l i . 2 4 Ja se sve više priklanjam uvjerenju da su nosioci prve metalne kulture koji su došli na ove morske obale oko 2000. god. pr. n. e. ostali stalno dalje primajući izvana nove kulturne elemente, u prvom redu krajem II tisuć­ljeća željezo. Ako je tome tako, onda je potrebno potražiti veze između grčkoga svijeta i stanovnika ovih jadranskih obala već u II tisućljeću.

Materijal, koji sam iskopao u Grapčevoj spilji, na točno ustanovlje­nim horizontima, dokazuje - kako sam već kazao - da su od početka III tisućljeća pa sve dalje stalno postojale veze između Jadranskih obala i onih Jonskoga i Egejskoga mora.

N i j e ovo prilika da se pobliže upuštam u cijeli taj golemi raspon vremena, što ću doskora učiniti na drugom mjestu, ali to hoću i ovdje da naglasim, da se ne bi krivo razumjelo, kao da prije I tisućljeća tih odnosa i veza nije bilo, odnosno da su veze, koje su tako raširene bile u III tisućljeću, kako nam to kažu nalazi u Grapčevoj spilji i Pokrive-niku, a evo sada i u Markovoj spilji, tada prestale. Ovdje međutim pre­lazim odmah u I tisućljeće, u doba, kada nema nikakve sumje, da se Iliri, odnosno nj ima srodni narodi i plemena nalaze i na jednoj i dru­goj strani Jadranskoga mora. Pri tom ne ulazim u hipoteze o Venetima i njihovu odnosu prema Ilirima, koje su još uvijek u početnom i dosta nejasnom stadiju.

U svojoj raspravi »La nazionalità dei Dardan i« 2 5 ja sam pokazao kako se kod Grka, a kasnije Rimljana širio naziv Iliri od juga na sjever

м G. Novak, Sta su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekata ios? ed. cit. ** G. Novak, Prethis tor i jski Hva r , ed. cit. str. 270, 340. a G. Novak, L a nazional i tà dei Dardani , Arhiv za arbanasku starinu IV, Beo­

g rad 1929.

i kad govorim о Ilirima, mislim na narodnosni indoevropski skup sa sličnim jezicima i sličnom kulturom koja je potpadala pod utjecaj svoga doba i geografskih prilika.

N e ulazeći sada u prethistorijsku arheologiju koja će nam osvijetliti veze Grka i naroda na Jadranu prije I tisućljeća, ističem dva mjesta na ovome moru, koja ukazuju na najstarije jasne veze ovih naroda. T o su Novi lara i Vizače, stari Nesakcij .

N a jednoj nadgrobnoj steli koja je otkrivena osamdesetih godina devetnaestog vijeka u Novilari kod Pesara nalazi se na jednoj strani urezan crtež jednog pomorskog boja. Spomenik je iz vremena cvjetanja starije željezne kulture u Novilari u VIII , a možda već i u I X st. pr. n. e. rađen pod jakim utjecajem grčke umjetnosti toga vremena . 2 6

T k o su ti borci, nemoguće je kazati, ali j e moguće približiti se istini. U ovom su kraju nastavali u ono vrijeme Piceni, pleme kojemu još nije tačno pronađeno porijeklo, jer ih jedni označuju kao potomke sta­rih liguro-sikulskih plemena (Ducati) koji su ostali na tom teritoriju još iz neolitskih vremena, drugi ih smatraju indoevropskim Italicima, no­siocima bronzane kulture, a postoji i treće mišljenje da su i oni došli sa istočne obale Jadranskoga mora i da su u srodstvu sa Liburnima na istočnoj njegovoj obali. Suić smatra da se može misliti na značajan liburnski adstrat u Picenumu. 2 7

Daleko su veći tragovi utjecaja grčke kulture nađeni u Vizačama kraj Pule. T u su u prvom redu kamene ploče s raznim ornamentima, sve iz VII ili V I stoljeća pr. п. е., zatim različne grčke v a z e 2 7 a (T . I).

Brončana situla, nađena u Vaču u Sloveniji , rađena pod jakim utje­cajem grčke arhajske umjetnosti, vjerojatno preko istovremenih kultura sjeverne Italije ukazuje kako je duboko prodro grčki utjecaj i u širi pojas oko Jadranskoga mora . 2 8

Korintská kaciga VI stoljeća iz Arareve gromi le , 2 9 brončane posude iz Čit luka, 8 0 Brezj a, Ujaka, brončane potkoljenice iz Čitluka, mnoge posude u obliku grčkog skyphosa, srebrni reljef krmka iz Z a g r a d a , 3 1

2 8 Rinaldo Caddeo, Storia mari t t ima del l ' I ta l ia , Mi lano 1942, vol. I str. 5. 2 7 Suić M., Prilog poznavaju odnosa Liburni je i Picenuma u starije željezno doba.

Vjesnik Daim. LV, Split 1953. 2 7 a M. Fluss, Nesactium, Pauly-Wissova, Realenzyclopaedie der classischen Al te r ­

tumswissenschaft X V I I , Stuttgart 1937, st. 66 - Hoernes -Menghin , Urgeschichte der bi ldenden Kunst in Europa, Wien 1925, str. 469 ss, str. 548.

2 8 Fr. Stare, Prazgodovinske Vače, L jubl jana 1954. Fr. Stare , Katalog Vace, Ljubl jana 1955 - Kastelic, Situla sa Vača, Beograd, Izd.

Jugos lavi ja 1956. Mole, Umetnost situle Vača, Starinar I I I . ser. I I . kn j . za 1923, Beograd 1925 str.

102 ss, T . I I I . i IV. - Hochstetter, Die neuesten Gräber funde von Watsch u n d Mar ­garethen, Denkschriften math.-naturwiss. Kl. der Wiene r Akademie der Wissenschaf­ten X L V I I . T . I. Fig. 1, 2.

2 8 T ruhe lka C , Voda kroz prethistoričku zbirku bos.-herceg, zemaljskog muzeja, Sarajevo 1914., str. 109, 127, si. 106.

3 0 T ruhe lka Ć., о. c. st. 102, si. 82, st. 103, si. 83, 84 - Fiala, Untersuchungen p rä ­historischer Grabhügel auf Glasinac; Wissenschaft l iche Mit thei lungen aus Bosnien und Herzegovina , Wien 1893; I. Band str. 127 ss, Fig. 1,1 ss.

3 1 Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i H e r c , Sarajevo 1897. str. 607, 608, si. 51 .

očiti produkt arhajske grčke plastike, jasno pokazuju da j e zalede Ja­dranskoga mora stajalo i u V I i u V stolj. mnogo prije kolonizatorskog djelovanja Dioniz i ja Starijega na Jadranu u trgovačkoj vezi s grčkim krajevima. Isto j e tako izvan sumnje da korintski produkti nisu dola­zili u današnje bosanske krajeve kopnenim putem, nego da su ih sam Korint, odnosno njegova kolonija Korkira ili pak nj ihova zajednička kolonija Epidamnos putem Neretvanske doline upućivali u Bosnu kako se to zbivalo i u davno neolitsko doba, što nam očigledno pokazuje na­laz hvarske keramike u dolini Neretve, u Lisičićima. 3 2

Pored nalazišta u Vizačama gdje se našlo ne samo ostataka koji uka­zuju na grčki utjecaj u V I I i VI st., nego i na import grčke robe iz VI st., našlo se na istočnoj obali Jadrana predmeta koji ukazuju na trgo­vačke veze tih krajeva s grčkim svijetom u V I i V stoljeću. M a d a nije utvrđeno na kojem je mjestu u Dalmaciji nađen korintski aryballos koji pripada V I stoljeću pr. п. е., a danas se nalazi u Arheološkom mu­zeju u Splitu, on je nađen nesumnjivo na dalmatinskom primorju. 3 3

Fragmenti atičke vaze sa crvenim figurama na crnom polju, nađeni u N i n u , 3 4 lekythos sa crnim figurama nađen na V i su , 3 5 korintski ary­ballos, jedna mala vaza atičke provenijencije i jedan lekythos koji su prispjeli u zadarski muzej s V i s a , 3 6 sve je grčki import VI odnosno V stoljeća. Ako tome dodamo, da je kod Blata na Korčuli nađena jedna korintská vaza koja vjerojatno pripada VI st. pr. п. е., zatim ako do­damo nalaze bakrenih koljenica i šljemova, očito grčke provenijencije iz V I ili V - o g st. pr. n. e. u Vičjoj Luci na zapadnoj obali otoka Bra­č a , 3 7 šljem istog doba i provenijencije, nađen u Lab inu , 3 8 vidimo da su i na obale i na otoke istočnog dijela Jadrana dolazili trgovci u V I i V st. i da j e između tih obala, a i njihova zaleđa, postojala u to vri­jeme od sjevera do juga veza s grčkim svijetom na Jonskom a vjero­jatno i na Egejskom moru. (T. II)

Nalazi grčke keramike iz Apulije u Picugima i Vizačama iz V st. pr. n. e. su nastavak veza istarskih krajeva, koje su počele u VII i VI st. pr. n. e.

3 2 A. Benac, Neoli tsko naselje u Lisičićima, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sara­jevu, Sara jevo 1955, str. 49 ss. - Isti. Neolitsko naselje u Lisičićima kod Konjica, Naučno Društvo N R Bosne i Hercegovine. Djela Knj . X . Odjel jenje istorijsko-filo-loških nauka 9, Sarajevo 1958.

3 3 Jel ić-Bulić-Rutar . Voda po Splitu i Solinu, Z a d a r 1894. T. X I I I . P. Lisičar, »O prethistori jskim i grčkim vazama nađenim u Dalmacij i«, i napomena

Abramićeva br. 25, str. 38, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku L H , Split I960 str. 35 ss.

3 4 U Arheološkom muzeju u Splitu, nepubiicirano. 3 5 U Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 3 3 Gu ida del museo di San Dona to in Zara , Vienna 1ШЗ, str. 96, 97. 3 7 F . Bulić, Ri t rovament i antichi a Bobovišće dell 'isola Brazza, Bullett ino di a rche-

ologia e storia da lma ta X X I I I , Split 1900., str. 23-30 i T. I I I . Rezultat i iskapanja u Vičjoj luci koje j e nedavno vršio arheološki muzej u Splitu nisu još publicirani .

3 8 Šime Ljubić, Popis p redmeta iz prahistoričke dobe Narodnog muzeja u Zagrebu, Zagreb 1876., str. 11 - Isti, Popis Arheološkog Odjela Narodnog muzeja u Zagrebu I., 1889., str. 95, T. X I I I , br. 83.

Iz navedenoga je jasno da su u VII , VI i V stoljeću pr. n. e. Grci, nastanjeni na južnom dijelu Balkanskog poluotoka, zapravo na obalama, i oni s maloazijske obale i otoka Egejskoga mora saobraćali sa svim krajevima Jadranskoga mora sve do njegovih najsjevernijih dije lova i tu dolazili u saobraćaj s narodima, koje mi danas podrazu­mijevamo pod skupnim imenom Iliri.

SPINA

Mi ne možemo još prihvatiti hipotezu da j e Spina bila fokejska kolo­nija, ali nema nikakve sumnje da nekropola u Val le Trebba pripada gradu u kojem je nastavalo brojno grčko stanovništvo. Vel iko mnoštvo atičkih vaza koje pripadaju vremenu od 510 -500 . pr. n. e. pa sve do 400. g. pr. n. e. pokazuje stalan grčki import i govori mnogo za to da je već tada tu postojala jedna grčka koloni ja . 3 9 Al i pored brojnih pri­staša mišljenja da je nekropola u Val le Trebba pripadala S p i n i , 4 0 ima i onih koji to poriču, dokazujući da se Spina nalazi la na drugom jed­nom rukavu rijeke P a d a . 4 1 Međutim se ne može odbaciti činjenica da je Spina imala u Delf ima svoju riznicu, da mnogi grčki pisci označuju Spinu kao grčki grad kao ni arheološke nalaze u Va l l e Trebba gdje na stotine grčkih vaza govore da j e Spina bila ili osnovana od Grka ili bar to da su u njoj svakako u V st. živjeli grčki kolonisti koji su bili posrednici između grčkoga svijeta i Felsine, koje j e luka bila Spina, ili pak da su Grci u etruščanskoj Spini imali jedno svoje jako brojno naselje.

Iskapanja u Valle Trebba započeli su prof. Salvátor Aurigemma i Dr. Augusto Negrioli . Međutim je potreba za plodnim zemljištem u Italiji usmjerila god. 1913. iskorišćavanje ovog zemljišta u poljoprivredne svrhe. Pritom se i ostalo i g. 1919. započeli su radovi na melioraciji. God. 1922. otkrili su se ovdje etrušćanski grobovi, slični onima kraj Bologne i Marzabotta u dolini Pada, koji su se prije njih našli. God. 1935. počelo se sa ispitivanjem nađenog materijala i otkrivenih gro­bova. T o je ono, što j e služilo za podlogu radovima Paola Ariasa i dru­gih, a i za osnov tvrdnja Alberta Gittija.

U to se god. 1953. opazilo, da seljaci iz okolice Comacchija nude na prodaju predmete, za koje se ustanovilo, da su grčki i etrušćanski, a i istovremeni radovi na asanaciji i melioraciji , koji su se izvodili u Val le

3 9 Ar i a s P. E., Dionisio il Vecchio, 1942; В. M. Felett i - Mai, La cronologia délie necropoli di Spina e la ceramica al to-adriat ica , Studi Etruschi XiIV, 1940. str. 43-87. Alber to Gitt i , Sulla colonizzazione greca neU'Adriat ico, La parola del passato, vol VI I , Napol i 1952. str. 167, 168.

4 0 Ducati P., L ' I ta l ia antica, dalle pr ime civiltà alla morte di Césare, Milano 1936, str. 143, 198-284 - Beaumont R. L., Greeck Influence in the Adriatic Sea be­fore the Fourth Century B. C , The Jou rna l of Hel lenic Stud. L X I , 1936, st. 179. ss.

4 4 RE XVIII , s. v. Padus st. 2183, 2184.

Pegga pokazali su da se ovdje ne radi samo о nekim pojedinačnim gro­bovima, nego о cijeloj jednoj nekropoli.

God. 1954. započeo j e sistematska iskapanja u Va l l e Pegga Paolo Enrico Arias i Nereo Alfieri, koja su se iskapanja kasnije nastavila, kad im se priključio i Giorgio Gualandi. Pri tome je uvelike pomogla avijacija, koja je fotografskim snimanjem iz zraka, omogućila da se otkrije položaj grada i njegove okolice.

Pet hi ljada otkrivenih grobova u Valle Pegga, kraj Comacchija, go­lema j e to nekropola, ali j e još veće otkriće, da ona sadržava toliko do­kaza о grčkom stanovništvu ovoga grada.

Tvrdnja, da j e taj grad bio Spina ovim je otkrićima gotovo defini­tivno pozitivno učvršćena. 4 2

U vezi s nalazima u Val le Trebba i Val le Pegga, koji su pokazali, da je u V I i V st. pr. n. e. postojao jak saobraćaj Grka na Jadranu, po­stavlja se i pitanje ne samo grčkog saobraćaja na Jadranskom moru, koje nam je , kako smo prije vidjeli danas potpuno osvjetljeno, nego i pitanje kolonizacije Grka na Jadranu.

Pred nas se postavlja pitanje grčke kolonizacije na istočnoj obali Jadranskoga mora nekako istovremeno sa prvim dodirima grčkoga svi­jeta sa onim u dolini Pada. Potrebno je dakle da nastojimo riješiti pi­tanja osnutka Korkire Melaine, postojanja grčko-ilirskog trgovačkog središta na ušću Neretve (Narone), osnutka Herakleje, kao i pitanja da li j e Issa osnovana od Lezbijaca prije Dionizijeve kolonizacije i je li postojala Jonijeva isejska država. Potrebno je pristupiti i riješavanju problema Buthoe. Kolonizacija Dionizija Starijega Sirakuškog, osniva­nje Isse u IV. st. pr. п. е., osnutak Farosa, pitanje Dimosa, Tora, Var-varije, Asserije, Epidauruma sve su to pitanja, na koja treba odgovoriti.

HERA KLE JA

Pseudoskilaks kaže u svom »Periplusu«: Μετά δέ Λιβυρνούς είσιν ΊλΑυριο'ι έθνος και πόλις εστίν Έλη-

νις έταϋθα, ή όνομα Ηράκλεια, και λιμήν. ΕίσΊ δέ και οι λωτοφάγοι καλούμενοι βάρβαροι οΐδε· Ίεραστάμναι, Βουλινοί (Ύλλινοί)· Βουλι-VÓJV όμοτέρμονες "Υλλοι. Ούτοι δέ φασιν "Υλλον τόν Ηρακλέους αυ­τούς κατοικίσαι· είσί δέ βάρβαροι. Κατοικοϋσί δέ χερρονήσον ολίγα; έλάσσω της Πελοποννήσου. 4 3

4 2 Alfieri N . -Ar ias Ρ . Ε., Spina die neuentdeckte Etruskerstadt und die griechischen Vasen ihrer Gräber , München 1958.

Mostra del l 'Et rur ia P a d a n a e dél ia città di Spina I. Catalogo, I I . Repertori ; 12 settembre - 31 ottobre I960; Bologna 1960.

Sabine Gova, Spina rediviva, Archeology, Autumn 1960, vol. 13, Ν . 3, New York, 1960.

4 3 Scylacis Per ip lus , ed. cit. str. 28.

»Poslije Liburna je narod Ilira, a Iliri nastavaju uz more do Haonije koja se nalazi nasuprot Korkiri, Alkinojevu otoku. Tu se nalazi i grčki grad s lukom kojemu je ime Herakleja. T u su i lotofagi nazvani ovi barbari: Hierastamni, Bulini (Hilini) . Susjedi su Bulina Hili . Ovi kažu da ih je tu naselio Hilo, sin Heraklov; a oni su barbari. Nastavaju pak na poluotoku koji je malo manji od Peloponeza.«

Carol us Mullerus (Karl Müller) u svom izdanju Pseudoskilaksova »Periplusa«, u Parizu 1855. kaže za § 22 koji nosi naslov ILLYRIOI a koji smo mi naprijed citirali: »Haec sicuti complura in hoc segmine mirum in modum sunt hiulca. Heracleae urbis mentio fort, illata est ex glossa ad verba:

φασ'νν "Υλλον τον Η ρ α κ λ έ ο υ ς αυτούς κατοικίσαι.

D e urbe hac aliunde non constat, ас probabiliter merum est commen-tum« . 4 4

Müllerovo je mišljenje sasvim krivo, a isto je tako krivo i ono dru­gih pisaca koji su se za njim poveli . Ja sam (u Bulićevu Zborniku još g. 1924.) dokazao da je Herakleja postojala, i to upravo na istočnoj obali Jadranskoga mora . 4 5 Moja rasprava »Dim(os) i Herakleia« pisana je samo na hrvatskom jeziku i nije joj dodan izvadak na nekom stra­nom jeziku.

Od pisaca spominje »Herakleju« na istočnoj obali Jadranskoga mora samo Pseudoskilaks onako kako smo mi naprijed naveli . T o j e i moglo zavesti Karla Müll era na onakvu tvrdnju. A l i mi imamo pored Skila-kova pisanja još kudikamo jačih dokaza da je taj grad doista postojao.

Prema Timeju i Eratostenu kaže Pseudoskimnos u svojoj Π ε ρ ι ή γ η σ ι ς st. 4 0 3 - 4 1 2 : Liburnima je , ,συνάπτον ö' έστί Βουλινων έθνος · — έϊ,ης δέ μ ε γ ά λ η χερρόνησος Ύλλική — πρός την Π ε λ ο π ό ν ν η σ ό ν rt έξισου-μένη· — πόλεις δ' έ ν αύτη" φασι πέντε και δέκα — Ύ λ λ ο υ ς κατοικεΐν, όντας Έ λ λ η ν α ς γένε ι - — τον Η ρ α κ λ έ ο υ ς γ α ρ "Υλλον οίκιστήν λαβείν , — έκβαρβαρω-θηναι δε τούτους τφ χ ρ ό ν ψ — τοις ε-θεσιν ίστοροϋσι τοίς των πλησίον, — ως φασι Τίμαιος τε κάρατοσ-θένης." 4 6

U hrvatskom prijevodu: »Ovima je sus jedan narod Bulina. Iza toga je veliki Hilejski poluotok, za koji se smatra da je gotovo isto tako velik kao Peloponez. Kažu da na njemu u petnaest gradova nastavaju Hili , koji su porijeklom Heleni . Oni kažu da im je osnivač Hi lo sin Heraklov. S vremenom oni su se pobarbarili, kako kažu, zbog do­dira sa susjedima, što pripovijedaju T imej i Eratosten«.

Očito je iz navedenog citata iz Timej a da je i na Siciliji postojala bar literarna tradicija о tome kako se na Hilejskom poluotoku nalaze stanovnici porijeklom Grci koji nastavaju u nekoliko gradova. Kako je

4 4 Scylacis о. с. е. с. 28. 4 5 Novak G., Dimos i Herakleia. Bulićev Zbornik - St renna Buliciana, Zagreb

1925., str. 657. 4 ( i Anonymi (Scymni Chii ut fertur) Orbis Descriptio, ed. cit. stih 405.

Timej došao do broja petnaest, ne može se protumačiti, ali se ne može ni poreći da je nešto takvo postojalo na Hilejskom poluotoku. Timej (oko 356-260 . pr. n. e.) pisao je gotovo sve do 264. Pseudoskilaks piše do g. 335. pr. n. e. Raspon j e dakle od punih 70 godina. Pseudoskilaks kaže za Bul ine da nastavaju na spomenutom poluotoku i da su barbari koji kažu da ih j e H v l o naselio na taj poluotok. Sedamdeset godina bilo je dovoljno da Bulini postanu gospodari grčkog grada Herakleje i da i u njemu budu u većini toliko da je grad izgubio svoje grčko obilježje, ali ie u njemu ostala tradicija, da su podrijetlom Grci. Negirati posto­janje Herakleje zbog toga što je Timej ne spominje nema nikakve argu-mentalne snage. Štoviše T imejeve riječi da su tih petnaest gradova bili grčki i da su se s vremenom pobarbarili, pojačava uvjerenje о posto­janju Herakleje u doba Pseudoskilaksa. N e m a sumnje da je pripovije­danje Pseudoskimnosa pretjerano, jer na Hilejskom poluotoku nema traga da je postojalo petnaest grčkih gradova. Možda se tu radilo о petnaest manjih naselja ili utvrđenja. On naime ne kaže, da u njegovo doba postoji na tom poluotoku petnaest grčkih gradova, nego da kažu da na njemu ima petnaest gradova, u kojima nastavaju Hi l i koji su porijeklom Grci.

N a samom otoku Hvaru nađeno je 120 komada novaca grada Hera­kleje koji se danas nalaze u muzejima Zagreba (46 komada), Osijeka (32), Zadra (7), kod Machijeda u Hvaru (26) i kod porodice рок. Š. Marchija u Hvaru (9). Većinu je tih heraklejskih novaca publicirao Brunšmid god. 1 9 1 3 , 4 7 dok sam ja konstatirao one u zbirci рок. Šimuna Marchi . 4 8 Takvi se novci nalaze samo na istočnoj obali Jadranskoga mora, i to samo na njenu srednjem dijelu, na otoku Hvaru. (T. XII )

Novc i autonomnog grčkog »polisa« D i m (os) překováni su i na hera-klejskim novcima, a pored toga na larskim i Jonijevim, što znači da je Herakleja bila negdje u blizini grčkih polisa, koji su te novce kovali ili ih prekovaval i . 4 9

Prema tome postojanje Herakleje na istočno-jadranskim obalama je van svake sumnje, dokumentirano i suvremenim piscem i arheološkim nalazima.

Pseudoskilaks kaže za Herakleju da se nalazila na poluotoku unutar kraja u kojemu su nastavala ilirska plemena i napose ističe Hiera-stamne, Buline i Hi le . Iz njegova se teksta jasno vidi da se onaj polu­otok na kojem se nalazila Herakleja protezao sve do Manijskog zaliva. N a d a l j e on govori o tom da se u Manijskom zalivu nalaze otoci Brač, Hvar, Čiovo, Šolta koji su prema Hvaru. Poluotok malo manji od Pe-loponeza je nesumnjivo onaj koji s juga zatvara današnji Kaštelanski zaljev. Gotovo isto kaže za taj poluotok Pseudoskimnos koji kaže da se pred Hi l ima nalazi otok Vis i na njemu sirakuška kolonija.

4 5 Brunšmid, о. c. 55-58. 4 i ! Novak G., Dimos i Herakle ia , Bulićcv Zbornik 657. 4 8 Brunšmid, о. c. str. 52, 53.

U svojoj raspravi »Dimos i Herakleia« ja sam kazao da j e «najvje-rojatnije da je Herakleja bila u današnjoj rogozničkoj luc i« . 5 0 Z a to svoje nagađanje, koje se osnivalo na riječima Pseudoskilaksa, na mo­gućem geografskom smještaju i na blizini nalaza heraklejskih novaca, ja sam istraživao detaljnije rogozničku luku, tražeći neki arheološki s igu­ran podatak, koji bi potvrdio moju hipotezu, ali ga nisam našao. Histo­rijski podaci о toj luci, ne daju nam nikakav oslonac, da bi u njoj moglo postojati u antičko doba neko naselje tipa »polisa«. Sve me je to uvjerilo, da se o ubikaciji Herakleje u Rogozničkoj luci ne može nešto pozitivno tvrditi. Treba j e ubicirati na neko drugo mjesto.

Bilo j e nekih koji su Herakleju postavljali na otok Hvar, ali se to protivi pisanju Pseudoskilaksa koji za Herakleju izričito kaže da se na­lazila na ilirskom kopnu, a o Farosu napose govori.

D a se Herakleja nalazila na poluotoku koji na jugu plače Kaštelan­ski zaliv nema nikakove sumnje. Teško je , međutim, odrediti sjevernu granicu ovoga poluotoka.

Pseudoskilaks izričito stavlja Herakleju na jug Liburnima za koje kaže da dopiru do rijeke Katarbatesa. Od Katarbatesa na jug nastavaju Iliri sve do Haonije koja je preko puta Krfa . 5 1 Prema tome taj polu­otok se ne bi nalazio sjeverno od Krke, dakle između Kaštelanskog i Šibenskog zaliva.

N e m a sumnje da je poneka glosa ušla kasnije u sam tekst Pseudo-ski laksov, 5 2 da tekst treba na nekim mjestima urediti, ali treba kazati i to da nije postojao na svijetu j edan jedini egzemplar Pseudoskylakso-va Periplusa pa da se taj Periplus nije mogao tako lako mijenjati ume­tanjem ne samo glosa nego i tuđih tekstova. Periplus nije napisan kao roman ili za zabavu, nego j e on trebao poslužiti pomorcima za nj ihovo orijentiranje. On se dakle mogao samo popuniti ili ispraviti, ali ne iskriviti. Kad dakle Pseudoskilaks kaže da su poslije Liburna Iliri i da Liburni dopiru do Katarbatesa, znači da su doista u doba kada je to napisano Iliri dopirali do te rijeke koja j e bez sumnje Krka.

D a j e tome tako, vidimo iz toga, što su Liburni u Cezarovo doba n a ­stavali upravo do te rijeke. Tada , god. 50. napadoše De lmat i i drugi Iliri liburnijski grad Promonu i osvojiše ga. Pomoć koju j e Cezar Li ­burnima poslao nije pomogla, jer su Delmat i i drugi Iliri pobili »jednu jaku vojsku do posljednjeg čovjeka .« 5 3

N e može se prihvatiti nikakva pretpostavka da su se Liburni tek u to vrijeme proširili do Krke kao što se ne može prihvatiti ni suprotna da su se Iliri tek tada protegli do te rijeke. Oni su bili tu već stoljećima i tek od IV st. ponešto su na nj ih pritiskali Kelti koji su prodirali u

*° G. Novak, Dimos i Herakleia, cit. 657. 5 1 Scylacis Chariandensis Periplus, ed. cit. st. 28. 5 Î Suić M., Istočna Jadranska obala u Pseudoskilakovu Periplu, Rad J A Z U VI,

Zagreb 1955, str. 121-185. 5* Appiani Historia Romana.

ilirska područja, ali ih nisu podvrgavali , nego je između njih i Ilira nastala simbioza, a negdje, kao kod Japoda, i stapanje.

Mi treba dakle da promatramo položaj na obali ne samo onako kako to čine grčki putopisci koji sigurno nisu mnogo ulazili u sam unu­trašnji teritorij, nego onako kako on izgleda u stvarnosti. Prema tome tekst Pseudoskilaksov u svojoj suštini tačno odgovara realnom stanju stvari, a to je da ц IV st., a i prije toga u V, VI, a i ranije, ilirska ple­mena s raznim imenima nastavaju odmah do njima vrlo srodnih Libur -na na koje ilirsko ime neće Grci još dugo protegnuti. Bilo bi nerazu­mljivo da su kod pisca »Peri thaumasion akousmaton« koji nije daleko vremenski od Pseudoskilaksova Periplusa, Ardiejci I l ir i , 5 4 a ďa ti Iliri ne dopiru i dalje na sjever, odnosno uz obalu na sjeverozapad. Pseudo­skilaks prema tome sasvim tačno njima određuje nj ihova obitavališta od današnje Krke do Epira. Tako je bilo u doba Cezarovo, a tako je bilo i stoljećima prije njega, i nemamo nikakve podloge da u to su­mnjamo. Kako su se ta ilirska plemena unutar tog velikog prostora na­zivala, to je pak drugo pitanje. Jedno je sigurno da su ona sva živjela u kulturi željeznog doba, 1 atenskoj, s mjestimičnim utjecajem grčke. Ništa nas ne ovlašćuje da drugo kažemo dok podrobno ne ispitamo naše gomile i spilje, čega imamo u obilju.

Kad smo to tako utvrdili, dolazimo do Pseudoskilaksova teksta koji navodi i imena nekih od primorskih Ilira, a to su Hierastamni, Bulini i Hili . Z a Buline kaže Periplus izričito da su Iliri i da nastavaju kraj koji počinje od Hi lejskog poluotoka i dopire do rijeke Nesta . T i Bulini nastavaju na obali koja je gotovo u ravnoj liniji. Prema našem mišlje­nju to je obala od Splita do Cetine. Za Buline kaže Periplus da su su­sjedi Plila. Još jedno pleme spominje Periplus: Hierastamne. »Tu je i grčki grad kojemu je ime Herakleja i luka.« Za Buline kaže Periplus izričito da su Iliri, dok za Hierastamne i Hi le kaže samo da su lotofagi. Očito je da Periplus razlikuje njih od Ilira. Možda su to stara predin-doevropska plemena koja su se još uvijek u doba Periplusa držala i nisu se bila stopila s Ilirima. D a j e tu, na tom poluotoku, i grad Herakleja izlazi iz samoga teksta. Nerazumljivo bi bilo da pisac postavi taj grad na širokom prostoru od Krke do Epira, a ne označi mu ničim položaj. T o on nikada ne čini, nego sve gradove postavlja u određeni teritorij. Pored toga nema nikakve mogućnosti postaviti Herakleju u taj prostor na jug od Boke kotorske. N e m a za to nikakva oslonca ni nikakva arhe­ološkog traga. Položaj Herakleje treba tražiti samo na Hilejskom polu­otoku.

Pseudoskilaks je za Herakleju vrlo jasno kazao da je ona grčki grad u ovim krajevima i da ima luku, što znači, da ima dobru luku koju su pomorci u njegovo doba vrlo dobro poznavali. Rekli smo da Herakleja postoji svakako u IV stoljeću kad je spominje Pseudoskilaks i utvrđuju njeni novci . N i j e nam poznato kada je osnovana kao što nam je to po­znato za Isu i Faros. N j e n o ime, u vezi s mitskim herojem о kojemu je

8 4 Περί οαυμααίαν ακουσμάτων, с. XLIV.

već u V stoljeću mit bio uvelike raširen i potreba za postojanjem još poneke grčke stanice na putu iz Grčke u sjeverni Jadran upućuje nas na to da mislimo da je vjerojatno i ona postojala već u V stoljeću. N a ­selja koja su se zvala Herakleja bila su u starom vijeku brojna. P o ­znato je oko trideset različitih Herakleja, koje su osnovane u različno doba. U VI stoljeću osnovao je Selinunt Herakleju Minou na južnoj obali Sicilije zapadno od Akragasa koju su prije godine 500. pr. n. e. zauzeli lakedemonski kolonisti . 5 5 U okolini Eryksa osnovao je Dorieus prije god. 500. drugu Herakleju, koju su doskora Kartažani sruši l i . 5 6

Najčuveni ja i najbogatija od njih bila j e Herakleja Pontica, osnovana oko god. 560. pr. n. e. u zemlji Marijandina u Bitiniji od kolonista iz Megare i Beot i je . 3 7 God. 433. pr. n. e. osnovao j e Tarent jednu Hera­kleju između Mezoponta i iSirisa. 5 8 God. 426. osnovana je od Spartanaca Herakleja Trahinika da čuva Termopilski k lanac . 5 9 Vid imo dakle da je već u VI a zatim u V. vijeku osnovano nekoliko Herakleja, i to na Cr­nom moru, na Siciliji, u Južnoj Italiji i u samoj Grčkoj. Ništa dakle ne isključuje mogućnost da je i Herakleja na istočnoj obali Jadranskoga mora već tada osnovana. Njez ino cvjetanje pada u IV stoljeće, kada ona kuje svoj novac i u uskoj je vezi s Isom, Farosom i Dim(os)om, po­stoji u doba Pseudoskilaksa da onda kao i Korkira Melaina zbog kon­kurencije Ise, a možda i Farosa izgubi svoju važnost toliko da se kasnije i ne spominje.

Herodot u punom V stoljeću pripovijeda kako su darovi Hiperbore-jaca išli od Hiperborejaca Skitima od kojih su ih preuzimali jedan na­rod od drugoga tako da su dolazili na zapad na Jadransko more; oda­tle su oni nošeni sve do Malijskog zaliva i onda preneseni na Eubeju. Da l j e ih j e jedan grad slao drugom i konačno su prispijevali na D e -l o s . 6 0 Put Jadranskim morem bio je dakle u doba Herodotovo Grcima vrlo dobro poznat, a isto onako kako se plovi lo niz Jadran, plovilo se i uz to more na sjever.

N a Eridanu, koji je često identificiran s Padom, Hel i j ade oko mr­tvog Faetona rone suze koje se pretvaraju u jantar . 6 1 Otoke »elektrides« što ih spominju stari pisci i pjesnici, postavljahu i o n i 6 2 i moderni p i sc i 6 3

u sjeverne krajeve Jadranskoga mora. I stvarno su Grci, kad su obno-

5 5 Glotz-Cohen, Histoire Generale, T. I., Paris 1936. str. 191; Ziegler, Herakleia u RE, Neue Bearbeitung, XV. HB., Stuttgart 1912., st. 457.

5 6 Ziegler, о. с. 1. с. - Drugačije Gaetano De Sanctis, Storia dei Greci IL, Firenze 1940. str. 40.

5 7 Ibid. 5 8 Pöhlmann, Griechische Geschichte, München 1914, str. 164. 5 9 Pericle Ducati, L ' I tal ia antica, u Storia d'Italia I, Milano 1936., str. 240; Glotz-

Cohen, о. с. str. 188. De Sanctis, о. с. str. 279; Stählin, Herakleia, RE. cit. vol. 425. t e Herodot IV, 32. 0 1 Escher u Pauly-Wissova RE XI . HB. 1907., str. 477. " Scylacis Caryandensis Periplus 21. ed. cit. st. 27. Pseudoskymnos, о. с. stih 374,

ed. cit. st. 212; Strabo, о. c. 215, ed. cit. 294. « s Patsch RE X. HB. 1905, st. 2314.

vili stare pomorske tradicije Egeokretijaca, preuzeli i jantarski put, kojim su nekoć njihove lađe u Jadran plovile i iz Jadrana u Grčku do­vozile jantar koji je kopnenim putem dolazio na sjevernu obalu Ja­drana, u Pil, centar trgovine jantarom još oko 1500. godine pr. n. e . 6 4

Taj put nisu Grci mogli najednom prevaliti te su morali imati na Jadranu luke u koje su mogli zalaziti bez bojazni da će ih urođenici na­pasti. Jedna od tih mogla je biti Korkira Melaina, druga Herakleja, a treća, možda Buthoe, današnja Budva koju Grci poznavahu još u V stoljeću, kad ju spominje Sofokle , 6 5 a vrlo dobro u IV st. pr. n. e. kad je spominje Pseudoskilaks. 6 6

KORKYRA MELAINA

Još su kompliciranija pitanja о postojanju i osnivanju Korkire Me-iaine, emporija na ušću Neretve i Budve, koja ćemo pokušati riješiti u zajedničkom sklopu s ostalima.

Pitanje о postojanju grada Korkire Melaine bilo je odavna sporno. N a samom otoku Korčuli nijedan natpis ne spominje toga grada, a nije se našao ni na nekom drugom mjestu natpis koji bi ga spominjao. Pseu­doskilaks u svom »Periplusu« spominje otok Korčulu kao što spominje i otok Melitu, ali ne kaže ni da su grčki, ni da se na nj ima nalazi neki grad takva imena. Zaključivalo se, na osnovu toga, da u doba Skyla-ksovo nije na Korčuli bilo toga grada uopće, nego da se samo otok tim imenom zvao. T o je s tim uvjerljivije, što Pseudoskilaks potanko opi­suje sam otok, što inače ne radi.

Prvi antički pisac koji spominje da je na Korčuli postojala grčka kolo­nija, i to knidska jest Pseudoskimnos koji je pisao krajem II ili po­četkom I st. pr. п. е., dakle oko 250 godina poslije Pseudoskilaksa. Pse­udoskimnos govori sasvim jasno da postoji Korkira Melaina, koju su Knidijci osnovali: „ . . . ή τε λεγομένη Μέλαινα Κόρκυρ', ήν Κνίδιοι κατφκισαν . 6 7

Karl Müller u svom izdanju Pseudoskilaksova Periplusa drži da je Korkira Mela ina doista postojala i da je ona osnovana od Kniđana, a to što je Pseudoskilaks ne spominje da je krivica prepisivača ili ekscerp-tora, jer da je Korkira starija od vremena Pseudoskilaksa. T u bi kolo­niju, misli K. Müller, bili osnovali Knidijci oko 50. olimpijade.

U punom I stoljeću pr. п. е., i početkom I st. п. е. (o. 63. pr. n. e. do 19. n. e.) kad Jadranskim morem krstare rimske flote, kad se nedaleko Korčule susreću flote Cezarova legata Vatinija i Pompeje va flota pod zapovjedništvom M. Oktavija, kada sam Oktavi j an sa svojom flotom

6 4 Glotz-Cohen, Histoire grecque I, st. 83, 150. п. 6 5 Etym. M. 207, 12. β β Scylacis Caryandensis Periplus, 25, ed. cit. st. 31. 0 7 Anonymi (Scymni Chii, ut fertur,) Orbis Descriptio, stih 426, 427, 428; ed. Ca-

rolus Mül lems u Geographi Graeci Minores I., Parisiis, Firmin Didot , 1855, st. 214.

plovi na Korčulu da tamo ukroti gusare, govori o Korkiri Melaini geo ­graf Strabon ističući da na njoj postoji grad koji da su osnovali Kni-d i jc i . 6 8

D a j e na Korčuli (Korkiri Melaini) postojao u Strabonovo vrijeme grad, o tom ne možemo sumnjati, ali Strabon ne kaže da se grad zvao Korkira Melaina, nego otok na kojemu je bio grad.

N i iz Pseudoskimnosa ne može se zaključiti da se taj grad na Kor­čuli zvao Korkira Melaina kako se zvao otok.

T o isto vrijedi i za pisanje Plinija Secunda koji kaže ... »Issa civium Romanorum et cum oppido Pharia, ab Issa Corcyra Melaena cognomi-nata cum Cnidiorum oppido distat X X V « . 6 9

Iz pisaca slijedi, da su Grci poznavali otok Korkiru Melainu još u IV stoljeću pr. п. е., da su u II st. pr. n. e. i dalje znali da se na nje ­mu nalazi jedan grad, koji su Knidijci osnovali, ali mu imena ne na­vode ni jedni ni drugi. T o isto vrijedi i za Rimljane I st. п. е., a i one I st. pr. п. е., jer je Strabon živio u Rimu.

Arheološki nalazi na Korčuli nisu relativno baš oskudni. U Lumbardi je nađen velik i vanredno interesantan grčki natpis iz IV st. pr. n. e . 7 0

Drugi j e grčki natpis, nađen u Potirni iz rimskog carskog vremena . 7 1

Pored toga otkrivena su tri groba iz helenističkog vremena u Lumbardi, a mi smo otkopali jedan dječji, vanredno interesantan grob, nedaleko od spomenutih grobova, u kojima smo izvršili reviziju, jer su ih seljaci sami otvorili i iz njih izvadili razne posude gnatijskoga t ipa . 7 2

Međutim, sam sadržaj natpisa, nađenog u Lumbardi ukazuje bez sva­ke sumnje, da je u Lumbardi bila isejska naseobina, dorska po ple­menskoj pripadnosti, podignuta u doba samog natpisa koji po karak­teru slova ide svakako u IV st. Međutim će о tome biti govora kasnije.

Postoje samo četiri komada novca, koji bi se mogli pripisati Korkiri Melaini , od kojih se dva nalaze u arheološkom muzeju u Zagrebu, j e ­dan je bio u zbirci Imhoof-iBlumer, a jedan u onoj Welz l v. W e l l e n ­h e i m . 7 3 Posljednja dva nisam imao u rukama. Međutim su mi oba ko­mada zagrebačkog muzeja dobro poznata. Upoređujući ta dva komada zagrebačkog muzeja sa korkirejskim novcima, konstatirao sam, da iz­među nj ih i korkirejskih ne postoji nikakva ni identičnost, pa čak ni sličnost. Zagrebački primjerci pripadaju I V st. pr. п. е., i potpuno odgovaraju istovremenim novcima grčkih polisa na istočnoj obali Ja­drana. Kako je na jednom od zagrebačkih primjeraka sasvim jasan

08 ν ή σ ο ς ή Μ έ λ α ι ν α Κ ό ρ κ υ ρ α κ α λ ο ύ μ ε ν η κ α ι : τόλ ι ς , K v j ô t o v κ τ ί σ μ α , τ ο ί ς δ ε Άρ5 ι -α ί ο ι ς ή Φ ά ρ ο ς , Π ά ρ ο ς λ ε γ ο μ έ ν η i t p ó r e p o v . Ι Ι α ρ ί ω ν γ ά ρ έστι κ τ ί σ μ α . Strabo, Geogra­phica, 315, ed. Meinecke, Lipsiae, Teubner , 1915., I I . str. 433.

β β P l in . Na t . Hist. I I I . 26, ed. Teubner, Lipsiae 1906, vol. I. str. 295. 7 0 Brunšmid, Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Ab­

handlungen des arhaeologischen Seminares der Univers i tä t Wien , W i e n 1913 - str. 2 ss. 7 1 GIG II I 3066; G. Novak, Das griechische Element in Dalmatiens Städten, C a r -

nunt ina I I I , Graz-Köln 1956, str. 123. 7 2 G. Novak, Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i Hva ru u 1951. i 1952.

godini, Ljetopis J A Z U , Zagreb 1954, str. 50, 51 . 7 8 Brunšmid, о. c. str. 69.

natpis na reversu ΚΟΡΚΥΡΑΙωΝ i klas, a na aversu glava golobradog mladića sa lovorovim lišćem (Apolo), drlžim da su ovi zagrebački »kor-kirejski novci« novci Korkire Melaine, koji se polis nalazio na dana­šnjoj Korčuli . 7 4 (Τ. X I )

Veliku teškoću stvara činjenica da su to jedini novci, koje možemo pripisati Korkiri Melaini i da je sigurno samo za jedan da je nađen na današnjem otoku Korčuli. Drugi je zagrebački primjerak nađen na Visu, dok je za ostala dva provenijencija nepoznata. Svi su ti novci iz IV. st. pr. n. e. Posl i je toga vremena mi nemamo novaca Korkire M e ­laine, dok Pharos i Issa kuju svoje novce u III. i u II. st. pr. n. e.

О postojanju jednog grčkog naselja na Korkiri Melaini ne može biti sumnje, jer ni Pseudoskimnos ni Strabo nisu nikakovi pjesnici, koji bi izmišljali da su Knidijci osnovali naselje na Korkiri Melaini , koje je naselje u nj ihovo doba - kako oni tvrde - postojalo. T o nam potvr­đuju i spomenuti novci, barem za IV. st., što više - ako su ti novci doista novci Korkire Melaine , a mi vjerujemo da jesu - onda j e sva­kako postojala i zvala se imenom Korkira Melaina u IV. st. pr. n. e.

Knidijci su osnivali svoje kolonije u VI. st. pr. n. e. Carolus Müller u Fragmenta Historicorum Graecorum kaže, da su Knidijci osnovali Korkiru Melainu na Korčuli oko god. 580. pr. n. e . 7 5 U Geographi Graeci Minores označuje isti Müller da je to bilo oko 50 Ol impijade . 7 6

Mislim, da Carolus Müller u tome mnogo ne griješi mada se ničim ne može ustanoviti godina osnivanja, pa ni dovođenjem u vezu same Kor­kire (Krfa), odnosno knidijskog djelovanja, nego da je potrebno ostati na prvoj polovini VI. stoljeća, kada i pada najjače kolonizatorsko dje ­lovanje Knida. Poslije VI. stoljeća pr. n. e. nije Knid uopće kolonizirao.

Korkira, na današnjem otoku Krfu, naseljena u VIII st. pr. n. e. od Eubejaca, bila je bogata i svojim odličnim vinom i svojom keramič­kom robom, što je oboje izvozila. Korkirani su, bez sumnje, doznali za rudno bogatstvo Bosne i, kako su najbliži od svih Grka tim krajevima, potražili su put do njih i našli ga dolinom Neretve. Da se dođe u do­linu Neretve, odnosno do emporija na njenu ušću, najbliži je i n a j ­lakši i najjednostavniji put direktna plovidba od Korkire do Korčule, á onda ili kanalom između Korčule i Pelješca, pa između Pelješca i Hvara, ili obišav zapadnu stranu Korčule, kanalom između Korčule i Hvara, pa Hvara i Pelješca. Nevjerojatno je i apsolutno nemoguće da su u VI ili V ili IV stoljeću lađe plovile ovim kanalima noću. One bi se izložile da udare na Lukavce ili Ploče ili na Pelješac ili na sam Hvar. Pored toga na južnoj strani otoka Hvara nema mogućnosti da

7 4 G. Novak, Prethistorijski Hva r , D. Rendić-Miočević u svojoj radnj i »Quelques remarques sur les monnaies de

Dalmatie, Paris 1957 (Congrès international de numismatique, Paris 6-.11 jui l let 1953) izjašnjava se za to da ovi novci pr ipadaju Korkiri u Jonskom moru, dana ­šnjem Krfu (str. 85). Is tovremeno on pripisuje otoku Korčuli novce sa legendom HERAKL (str. 8-6).

7 5 F H G , IV, ed. cit. 396. 7 8 G G M , ed. cit. str. 30.

iađe pristanu od Dubovice do Smrske i moraju se za malo lošijeg vre­mena skloniti u luku Šćedra. Lađe su dakle morale pristati negdje na Korčuli, bilo to na njezinu istočnom due lu , bilo na zapadnom. Zbog toga su Grci osjetili potrebu da tamo podignu jednu svoju koloniju. T o su učinili Knidijci, osnovavši svoju koloniju na otoku Korkiri M e ­laini negdje u VI ili najkasnije u početku V stoljeća pr. n. e.

Obišao sam sve luke otoka Korčule i utvrdio, da su za takvu svrhu pogodne samo dvije: luka Pedoć do samog grada Korčule i Ve la Luka na zapadnoj strani tog otoka. Moja istraživanja u Veloj Luci i njenoj okolici, oko Potirne, u Blatu i oko njega uvjerila su me, da je tu posto­jalo jedno jako rimsko naselje sa ostacima grčkog elementa i ja sam se sve više priklanjao hipotezi da su tu na zapadnoj strani otoka Korčule Knidijci osnovali svoje naselje, Korkiru Melainu. Al i položaj dana­šnjega grada Korčule na nekadašnjem otočiću i njegovo ime ne mogu se tako lako odbaciti. Protiv ovakve ubikacije Korkire Melaine govori bli­zina kolonije, koju su Lsejci osnovali u IV. st. u Lumbardi. Al i je opet vrlo vjerojatno, da je knidska kolonija u prvoj polovini IV. st. pr. n. e. propala, što bi mogli zaključiti na osnovu toga što Korkira Melaina kuje novce samo u prvoj polovini IV. stoljeća. T a d a su lsejci njoj na istoku u plodnom slobodnom polju današnje Lumbarde osnovali svoju ko­lon i ju . 7 7

Ako je doista Korkira Melaina bila u Veloj Luci, odnosno u njenoj okolini, ili na mjestu današnjega grada Korčule u VI. ili V. st. zadržavale su se u toj luci ne samo one lađe koje su čekale povoljan maistral da krenu kanalom između otoka Korčule, poluotoka Pelješca i otoka Hvara prema ušću Neretve i u to ušće nego i one, koje su plovi le prema sje­veru u luke sjevernog Jadrana, bile one na njegovoj istočnoj ili za­padnoj obali. To su one morale činiti i samo tako ploviti, jer zapadna obala Jadranskog mora nema povoljnih luka za sklanjanje i pristaja­nje lađa za vrijeme oluja i uzburkanoga mora. Bez pristajanja u lu­kama istočne obale ovoga mora i otoka pred njom ne može se nikako ni zamisliti plovidba do krajeva na ušću rijeke Pada u starome vijeku. Tko to ne zna, ne može razumjeti da govoriti о Spini ili iNesakciju ili

7 7 Vid Vuletić Vukasović misli, da bi s tara Korkira mogla biti u području Vele Luke, Blata i Potirne; Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva I X 104.

A. Hoenig , Eine dorische Stadtanlage, Deutsche Zei tung 1926, N r o 97, str. 185 drži da j e knidska Korkira Melaina bila na mjestu današnjeg g rada Korčule; v. Fi-sković, Korčulanska katedrala, Zagreb 1939., str. 28.

Mihovil Abramić j e iznio mišljenje da bi Korkira Mela ina mogla biti na mjestu današn je Lumbarde (Naš J ad ran , Split 1939. str. 16).

Beaumont lokalizirajući grad Korkiru Melainu, uzima u prvom redu u obzir da­našnju Korčulu, zatim Lumbardu i onda Velu Luku (Beaumont, о. с. 174, 175).

P. Lisičar izjašnjava se za zapadnu s t ranu otoka (P. Lisičar, о. c. 135). G. Novak, Izvještaj о arheološkim is traživanj ima na otocima Korčuli i Hva ru 1951.

i 1952. g. Ljetopis J A Z U knj . 59., Zagreb 1Θ54 - Isti, Das griechische Element in den Städten Dalmatiens, Carnunt ina I I I . G. Novak, Prethistori jski H v a r J A Z U , Za ­greb 1955, str. 9.

o bilo kakvu primorskom mjestu sjevernog dijela Jadranskoga mora, ukoliko se to tiče njihovih pomorskih veza s grčkim obalama, a da se pri tom ne uzme u obzir da su te lađe morale pristajati na tom putu u nekim lukama istočnog Jadrana, puka je besmislica.

Ako je dakle postojala veza između grčkoga svijeta i obala na ušću Pada, onda su postojale i tačke na istočnoj obali Jadrana, u kojima su te lađe pristajale. Što je onda logičnije' nego zaključiti da je jedna od tih tačaka bila ili na zapadnoj ili na istočnoj strani Korčule i pretposta­viti da se zvala Korkira Melaina.

NA RONA

Pitanje о osnivanju Narone isto je tako još neriješeno, mada se njegovu rješenju sve više približavamo. D a je Narona u svom početku čisto ilirsko naselje, očito je iz njezina imena, koje je svakako ilirsko kao Salona, Promona.

Putem rijeke Narona, današnje Neretve, išla je roba s Jadranskoga mora u krajeve današnje Hercegovine i Bosne, još u III tisućljeću pr. n. e. kako su nam to pokazali nalazi u Lisičićima na obali N e r e t v e . 7 8

Taj se saobraćaj nastavio kroz II i I tisućljeće što će nam pokazati nalazi i što su nam već i pokazali, kako smo prije kazali. U jednom konfuznom i nevjerojatnom sklopu, kako je to već zaoazio Strabon, za­bilježio je Teopomp i to, da se na rijeci Naronu prodaje keramička roba s Hiosa i Tasosa . 7 9

Vjerojatno je iz Teopompa uzeo sastavljač spisa Περί θαυμάσιων ακουσμάτων istu vijest da se na jednom mjestu na Balkanskom po­luotoku prodaje roba s Hiosa i Tasosa koja dolazi preko Crnoga mora i korkyrejske amfore koje dolaze s Jadranskoga mora . 8 0

Mada se u tim vijestima još ne govori о nekom gradu na rijeci N a ­ronu ili о nekom trgovačkom središtu na ušću te rijeke, mi moramo pretpostaviti da su lađe, koje su donosile korkirejske amfore morale negdje pristati na obali te rijeke i iskrcati robu. T a se roba morala spremiti u neke magazine, jer sigurno nisu svaki brod čekale karavane tegleće marve, koje će robu prenijeti u unutrašnjost, nego je postojalo trgovačko naselje u kojemu su trgovci preuzimali prispjelu robu da j e onda povoljnom prilikom prodadu ili dadu prevesti u unutrašnjost.

D a je to naselje, taj trgovački emporij doista postojao, kaže nam izričito Pseudoskilaks:

Άπα δε Νέστων εστίν ό Νάρων ποταμός - ό δέ εϊσπλους ό εις ι ό ν Νάρωνά έστιν ού στενός· εΐσπλεΐ δέ εις αυτόν και τριήρης, και πλο ία εις τό άνω έμπόριον, ά π έ χ ο ν από -θαλάσσης στάδια π ' . 8 1

7 8 Α. Benac, Neolitsko naselje u Lisičićima kod Konjica, ed. cit. 7 9 Strabon VJI . За 7, ed. cit. str. 435.

8 0 Π ε ρ ί ΐ Ί α υ μ α ο ί ω ν α κ ο υ σ μ ά τ ω ν , с. X L I V .

8 1 Scylacis Caryandensis Per iplus ed. cit. str. 30.

To je više nego jasno kazano. U doba Pseudoskilaksa postoji na rijeci Naronu emporij, t j . trgovačko naselje. Što Pseudoskilaks govori o Naronijanskom jezeru, 8 2 to nas ovom prilikom ne interesira. N a m a je glavno da on kaže, da na rijeci Naronu, i to 80 stadija od njena ušća, postoji trgovački emporij.

Međutim, nijedan grčki pisac ne govori o Naroni kao grčkom gradu, Narona nije kovala svoj vlastiti novac, u njoj se nije našao nijedan grčki natpis.

Arheološki nalazi u samoj Naroni svi su iz rimskog vremena. Al i nam arheološki nalazi u Lisičićima, u dolini Neretve, zatim oni nađeni u Bosni i Hercegovini govore suviše jasno da j e Neretva bila glavni put kojim je roba koja je iz grčkih krajeva preko Jadranskoga mora dola­zila u današnje krajeve Bosne i Hercegovine išla dolinom Neretve. Lađe koje su dolazile u ušće Neretve nisu bile nikakvi maleni brodići, jer su morale prije toga prijeći svakako južni dio Jadranskoga mora, Jonsko more, a možda i Egejsko. Tako velike lađe nisu mogle da plove daleko uz Neretvu, nego su morale da se zaustave upravo negdje oko položaja na kojemu se nalazila Narona koju mi u rimsko doba na ušću Neretve nalazimo, tj . na mjestu, gdje se danas nalazi selo V id na desnoj obali rijeke Neretve.

Kada nam rimski pisci u polovini I st. pr. n. e. spominju Naronu, ona je tada dosta veliko mjesto kad u njoj zimuje čitava jedna rimska vojska . 8 3 Za takvu su izgradnju bez sumnje trebali ne samo deceniji nego i stoljeća.

Vatinije, poslije prvog neuspjeha, vraća se s vojskom u Naronu, gdje nalazi ne samo zimovalište nego i zaklon. Tadašnj i ilirski Delmati ko­j ima je on napadao glavni grad, Delmini j nisu sigurno bili neko krotko pleme koje bi njega i njegovu vojsku pustili mirno zimovati u Naroni kad ona ne bi bila dovoljno jako utvrđena, da bi mogla odoljeti jed­nom jakom ilirskom napadu. Vatinije se ne bi sigurno sklonio u neko otvoreno mjesto, nego bi se bio prebacio ili na neki susjedni otok ili pak u samu Salonu.

Mi sudimo iz prednjega da je Narona u to vrijeme već bila utvrđen grad, bilo bedemima, bilo opkopima i nasipima.

Narona je, dakle, osnovana kao trgovački emporij još u neolitu, kako su nam to pokazali Benčevi nalazi hvarske obojene keramike u Lisičićima na Neretvi, ostala takva kroz gotovo tri tisućljeća, s osnov­nim elementom domaćeg stanovništva, najprije nosiocima kulture obo­jene keramike, predindoevropljanima, zatim indoevropskim predilirima, onda Ilirima. U to ilirsko naselje s izrazito trgovačkim zadacima došli su još u VIII , a možda već u I X st. pr. n. e. Grci, s početka samo po-

8 î M. Suić, Gdje se nalazilo jezero iz 24. pogl. Pseudoskilakova »Peripla«, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1953. str. 111-129.

8 3 Novak G., Prošlost Dalmacije I. 44.

vremeno, a onda, vjerojatno još u VI st. trajno, i uzeli, pored Ilira mjesto za magazine svoje robe koju su donosile lade iz Grčke, odnosno konji i druga tegleća marva iz doline Neretve, iz krajeva današnje Her­cegovine i Bosne.

JONIJE

Teopomp je sredinom IV st. pr. n. e. napisao da je Jonsko more dobilo svoje ime »po nekom čovjeku rodom iz Isse koji je jednoć ovim krajevima vladao«.**4

Isti nam je Teopomp zabilježio izričito u svojoj dvadeset prvoj knjizi da je Jonije bio rodom I l ir . 8 5

Ime Jonsko more koje se danas daje onom dijelu Sredozemnoga mora koje se nalazi od Otrantskih vrata na jug i od Grčke do Sicilije, činilo je Teopompovu vijest gotovo nemogućom. Pitalo se naime kako je mo­gao Jonije koji je imao središte svoje države na Visu vladati čak Jon­skim otocima, koji su toliko udaljeni, a da nije vladao i kopnom i oto­cima između Visa i Krfa. T a se kriva pretpostavka provlačila jer se nije uzimalo u obzir da Teopomp kao i njegovi raniji uzori, pa i kasniji sve do u carsko doba (Apijan), Jadransko more nazivaju Jonskim a vrlo rijetko Jadranskim (Adriatikos kolpos). Ja sam u svojoj raspravi »Što su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekatej« to istaknuo kako je i Hekatej nazivao Jonskim morem na nekim mjestima cijeli ovaj zaliv sve do njegovih najsjevernijih obala, i kazao da se na njemu nalaze Istri . 8 6

Herodot stavlja u Jonsko more Apoloniju i Epidamnos. Međutim se čini da on i za cijelo Jadransko more zna upotrebiti izraz A D R I E . 8 7

Tukidid ne spominje ni na jednom mjestu ime ADRIE, a po njegovu tekstu u knjizi II glavi 97 kad govori о kraljevstvu Odrisa i kaže da je ono postalo najmoćnije i najvažnije u finansijskom pogledu i u blago­stanju svojih građana od svih kraljevstava, koja se nalaze između Jon­skoga zaliva i Crnoga m o r a , 8 8 - očito je, da je njemu Jonsko more cje­lokupni zaliv, koji se danas naziva Jadransko i Jonsko more, u prvom

Η 4 φησί б' ύ ν-Ιεόπομπος τ ώ ν όνομάτιυν <ύ μ έ ν ήκε ιν άίτό α ν δ ρ ό ς ί,γι(σαμένου τ ι ΐ ν tó.-tujv έ £ "Ισσης to γ έ ν ο ς . Strabo, Geographica 3 1 7 .

Novak G., Predgrčka Issa, Časopis za hrvatsku povijest I I I . 260. я 5 ώ ν ο μ ά σ θ η δ έ ά π ό Ι ο ν ί ο υ το γ έ ν ο ς Ι λ λ υ ρ ι ο ύ , ώς φησι θ ε ό π ο μ π ο ς έ ν ε ίκοστώ

ярфг<р. Schol-Apollon. Rh. IV. 3 0 8 ; to isto gotovo istim r i ječima Schol. P ind. Pyth . 111. 120 i Eustach, ad Dionys. Pcrieg. V. 9 2 , a Tzetzes ad Lycophr, 6 3 još jače: Ό θ ε ό ι ϊ ο μ π ο ς και ά λ λ ο ι φ α σ ι ν ( τ ο ν Ί ύ ν ι ο ν κ λ ι , σ θ ή ν α ι ) α π ό Ι ο ν ί ο υ Ι λ λ υ ρ ι ο ύ το γέ­ν ο ς , β α σ ι λ ε ΰ σ α ν τ ο ς τ ο ύ τ ύ π ο υ .

8 6 ' ίστρ ία , χ ώ ρ α κ α τ ά τον Ί ό ν ι ο ν κ ύ λ π ο ν . οί ο ί κ ο ϋ ν τ ε ς "Ιστροι καί'ΐστριοι (Steph. Byz. rec. Meinecke, о. с. p. 3 4 0 ) , i na drugom mjestu Ί σ τ ρ ο ι , êdvo ; èv τ φ Ί ο ν ί φ κόλ*<ρ. (Steph. Byz. ed. cit. 4 1 5 - F H G I. p. 4.) Novak G., u Izvjestija na blgarskoto istori-česko D-vo X V I - X V I I , Sofija 1939 .

s ' Herodot I X . 92. ь й Herodot IV. S 3 , 6.

redu Jadransko, jer njegova geografska širina odgovara Odrisijskom kraljevstvu na Crnome moru.

Teopompu je najbliži suvremenik Pseudoskilaks. Pseudoskilaks go­vori о Jadranskom moru koje naziva Ά δ ρ ί ο υ κόλπος, u svojoj 17 i 18 glavi ovako. Gl. 17.: Μετά δε то Ό μ β ρ ι κ ό ν Τυρρηνοί. Διήκουσι δε και ούτοι άπό του Τυρρηνικού πελάγους έ ξ ω θ ε ν εις τόν Ά δ ρ ί α ν . 8 9

Poslije Umbrijskog naroda nalaze se Tirenjani a oni se protežu od vanjskoga dijela Tirenskoga mora do Jadranskoga; kod njih se nalazi grčki grad (Spina) i rijeka, i prilaz u grad uz rijeku je gotovo dvade­set s tadija . . .

Gl . 18.: Μετά бе Τυρρηνούς είσι Κελθοί έθνος, άπολειφθέντες της στρατείας, έπί στενών μέχρι Ά δ ρ ί ο υ [διήκοντες]. Έ ν τ α ϋ θ α δέ έστιν ό μυχός του Ά δ ρ ί ο υ κ ό λ π ο υ . 9 0

Poslije Tyrrhena je narod Kelta, koji su ondje ostali poslije provale Kelta koji se uskim trakom protežu do Adrijskoga mora. A tu se nalazi najskrajnji kut (dijelak) Adrijskoga zaliva.

Zaliv koji se nalazi od rijeke Nes ta na jug, a u kojemu se nalaze otoci Šolta, Čiovo, Brač, Hvar, Vis naziva Pseudoskilaks Manijskim zali vom (Manios kolpos) . 9 1

Za Jonsko more koje Pseudoskilaks naziva isto tako »kolpos« - kaže on u gl. 27. »Usta pak Jonskoga mora nalaze se od Keraunijskih gora do predbrežja Japig i je« . 9 2

Međutim je najvažnije to što Pseudoskilaks sam kaže za ime Jadran­skog i Jonskog mora: [δ] έστι то στόμα τοΰ κόλπου· τα δέ εντός ό Ιόνιος . Λιμένες είσί πολλοί έ ν τφ 'Αδρία· τό δέ αυτό Ά δ ρ ί α ς έστ'ι και Ι ό ν ι ο ς . 9 3

O v o su usta zaliva, ono što je unutar zove se Jonski zaliv. U Jad­ranskom moru ima mnogo luka; isto je pak Jadransko i Jonsko more.

Iz toga izlazi, da se u IV st., kad piše Teopomp, Jadransko more nazivalo objema imenima. Međutim je očito da izraz Jonsko more prevlađuje za oznaku cijelog zaliva, a izraz Jadransko upotrebljava se više za njegov sjeverniji dio.

Prema tome je Teopomp, govoreći о tome da je Jonsko more dobilo ime po Joniju i da je on iz Visa v ladao Jonskim morem, označavao time, da je on vladao nekim krajevima na današnjem Jadranskom moru, a ne na današnjem Jonskom moru.

T i m e otpada prigovor da Jonije nije mogao vladati s Visa današnjim Jonskim otocima, i pisanje Teopompovo dobiva veću dokaznu snagu, mada ono što on о porijeklu Jonijevu navodi ide u carstvo priča kao i to da je to more doista dobilo ime po Joniju. Teopomp dovodi Jonija u vezu s Adrijasom koji bi bio osnivač grada Adrije i eponim Jadran­skoga mora. Mnogo kasniji Strabo 9 4 smatra Adrijasa eponimom ri­jeke Adrije , zapravo jednog rukava rijeke Pada.

8 9 Scylacis Chariandensis Periplus, ed. cit. str. 25. 9 0 Ibid. - 9 1 Ibid. - 9 2 Ibid. - 9 3 О. с. е. с. 34. - 8 4 Strabo, о. с.

Ni Teopompovu pisanju o Joniju kao vladaru na Jonskom (Jadran­skom) moru ne bismo pridavali onu važnost koju pridajemo kad nam postojanje Jonija na Visu ne bi bilo potvrđeno i stvarnim arheološkim spomenicima.

Prvi koji je pisao о Joniju bio je Likofron. Već je kod njega Jonije ušao u mit. Međut im ta Likofronova vijest dobiva drugi izgled, kad je bolje osvijetlimo.

Najstariji isejski novci, u prvoj polovini IV, st. pr. п. е., nose na aversu lik Jonija, a na revesu dupina. N a nekim je novcima prikazana mladenačka g lava Jonija, a na nekima prikazan je on bradat. N a ne­kima je i napis JONIO, što je genitivna forma od Jonios. N e k i su Jo-nios - novci překováni u Faroske. 9 5 (T. VIII.)

Issa je dakle kovala prve svoje novce s likom svoga vladara Jonija, koji je vladao otokom Visom, a možda i drugim okolnim otocima u neko vrijeme prije njena osvajanja i kolonizacije od strane Dionizija Sta­rijega Sirakuškog. Ta j Jonije nije bio Grk, nego Ilir, što su izričito za­bilježili Tzetzes i drugi.

Osim numizmatičkih svjedočanstava о Joniju, postoji i jedno epi-grafsko. God. 1892. nađen je u Gradini na Visu natpis u kojem se Vis naziva Jonijevim otokom (ί]ονίου νήσον) . 8 6

Još nije moguće kazati kada je Jonije vladao na Visu, ali je to bilo svakako prije IV stoljeća, kada Vis koloniziraju sirakuški Grci. Vis je bio nastanjen još u neolitu, na što nas upućuju nalazi kamenog oruđa mlađeg kamenog doba, a blizina Hvara, s bogatom i obilnom kulturom neolitske obojene keramike, upućuje da je i Vis tada morao biti nasta­njen kako su to bili i Korčula i Lastovo. Brojne grobne gomile na Visu od kojih sam neke sam istražio ukazuju da je Vis bio nastanjen u bronzano i željezno doba, kada su i na njemu, kao i na Hvaru, nasta­vali indoevropski Iliri.

U koje ćemo vrijeme ovog velikog razdoblja postaviti Jonija, nije nam moguće kazati. Možda je najvjerojatnije to bilo negdje u VI sto­ljeću pr. п. е., kad i Grci dolaze sigurno u dodir s Issom (Visom), što nam je zajamčeno nalazima grčke keramike VI st. na tom otoku.

ISSA

Mnogi su pisci uzeli da je Issa na Jadranskom moru osnovana od kolonista s otoka Lesbosa u Egejskom moru, koji se otok navodno zvao ranije Issa. Bilo je pisaca koji su dovodili jadransku Issu u vezu s grčkom pričom o Makaru, navodnom vladaru i osnivaču Lesbosa. M e ­đutim, treba istaknuti da je ta priča nastala u kasno grčko doba, u ono vrijeme, kada su pjesnici nastojali imena zemalja i gradova protuma­čiti mitom koji su često sami izmislili. Osim toga vrlo je sumnjivo da

9 5 Brunšmid, о. c. str. 60. 9 6 Brunšmid, о. c. str. 30.

se Lesbos ikada zvao »Issa«, a pogotovu je vrlo sumnjivo da je na Lesbosu postojao grad po imenu »Issa«. N a Lesbosu je, istina, posto­jao grad Antissa još u doba Tukidida i Strabona, pa se onda uzelo da je Antissa postao od »Anti« i »Issa«, t j . grad nasuprot Issi kao na Ro-dosu Antirodos nasuprot Rodosu. 9 7 Tako je i Strabon zaključio, odnosno od drugih preuzeo da se Lesbos prije zvao Issa , 9 8 a grad Antissa koji se kako to Strabon kaže, nalazio na otočiću nasuprot Issi (Lesbosu) upravo zbog toga svog položaja nazvao Antissa.

Strabonova tvrdnja da se Lesbos u starini zvao Issa, nema nikakve dokazne vrijednosti, stim manje što još Homer u Ilijadi zove otok ime­nom Lesbos , 9 9 kojim ga imenom zove i H e r o d o t 1 0 0 i T u k i d i d 1 0 1 iako T u k i d i d na nekoliko mjesta govori o A n t i s s i . 1 0 2

N e m a nikakve dokazne vrijednosti za naše pitanje ni ono što j e za­pisao Stjepan Bizantinski koji - vjerojatno k r i v n j o m 1 0 3 prepisivača -spominje da je postojao grad Issa na otoku Lesbu.

Ove i slične kombinacije i priče nastale su u helenističko doba, kada su one bile u običaju, a svrha im je bila zabava čitalaca, a ne historij­ska istina.

Prvi pisci koji spominju Issu na Lesbosu jesu íStrabon i Diodor koji obojica pišu tek kasno u I st. pr. п. е., a govore о vremenu prije punih 7 stoljeća i bez bilo kakvih dokaza za svoje tvrđenje.

Ostaci grada Antisse otkopali su se, ali drugom gradu, njemu na­suprot, nema ni traga.

S dočetkom -issa bilo je nekoliko ličnih i mjesnih imena. Prva se nalaze samo u priči i mitologiji, druga su stvarna. Od drugih spomi­njemo: Issa, Larissa, Antissa. Mjesta s takvim dočetkom najvjero­jatnije su predindoevropska, 1 0 4 a ime su im dali stanovnici obala Sre­dozemnoga mora koji su prije Grka, Tračana i Ilira nastavali na Bal­kanskom poluotoku i njegovu okolnom otočju, obalama Male Azije i otocima na Egejskom moru.

N a otoku Lesbosu, pored grada Antisse postojalo je još jedno ime s dočetkom -issa, a to je »Larissaiai Petrai«.

Grci iz Tesali je naselili su otok Lesbos kao i druga »eolska« mjesta sjeverne maloazijske obale. Najvjerojatnije je da su oni donijeli sa sobom iz svoje domovine Tessalije oba imena Antissa i Lar i s sa , 1 0 5 od

" Biirchner u Pauly- Wissowa Realenz. der klassischen Altertumswissenschaft X V I I I H b 2234.

9 8 Strabo, Geographica I. 60. 9 9 I l i j ada X X I V , 544.

1 0 0 Herodot I. 151, 160, 202, V. 98, VI . 8, 28, 31. 1 0 1 Thucidides , Historiae I I I , 18, 28, VI I I . 23. , w Thucidides, Historiae I I I , 18, 28, V I I I . 23 . , M Stephani Byzantii Ethnicorum quae supersunt 339. 1 M Krähe, Die alten balkanillyrischen geographischen iNamen, Heidelberg 1925,

st. 11. l o s Pau ly-Wissova RE s. v.

kojih je posljednje u njihovoj domovini Tesaliji postojalo. T o je s tim vjerojatnije što Homer naziva otok samo Lesbos i kaže da je on sijelo M a k a r a . 1 0 6

Riječ Issa, prema mišljenju nekih, čini se da znači utvrđeno mjesto, možda u blizini kakve v o d e . 1 0 7

N a Visu se našao natpis na bazi jednog kipa koji je bio posvećen Artemidi F e r a j s k o j 1 0 8 što je nepobitan dokaz da se u historijsko doba na tom otoku poštovala božica tesalskoga grada Phaere. Nič im se neda pravdati da se u historijsko doba, kad tesalski grad Phaere ne igra u grčkom svijetu nikakvu ulogu i kad Tesalija ne znači ni politički ni trgovački u Jadranskom moru ništa, usred Jadrana poštuje tesalsko ferajsko božanstvo, s tim manje, što se ferajska Artemida poštovala kao božanstvo konjogojstva, čega na jadranskom Visu ni tada nije bilo.

Prilikom mojih iskapanja u Grapčevoj spilji na otoku Hvaru, našao sam unutar neolitskih slojeva fragmente posuda sa spiralnim trihrcm-n im ornamentima navlas sličnim, pa i gotovo istim s onima koji su nađeni u Diminiju na tesalskoj obali, u zaiivu Volo. Ispitivanja te­meljne supstance tih posuda pokazala su da i u tome postoji identičnost ovih keramičkih fragmenata s onima s obala Tesali je, nedaleko od Lar i s se . 1 0 9 T o je očit i nepobitan dokaz da su u početku III tisućljeća pr. п. е., a i kasnije, postojale veze između otoka srednje Dalmacije i tesalskih obala.

Iz naprijed navedenog može se, istina, dosta malo izvesti, ali se ipak dade zaključiti, na osnovu samog imena Issa, zatim kulta ferajske Arte-mide i onda blizine Isse Hvaru da je ime Issa moglo doći iz Tesal ije u predilirsko doba, ali nipošto s Lesbosa. Bez svake je naučne vrijed­nosti, ako se iz toga što se navodno otok Lesbos nekada zvao Issa -što smo pokazali da se ne da ničim dokazati - izvodi da je Vis na Jadranskom moru naseljen s Lesbosa.

U Italiji, sjeverno od Reate, u zemlji Sabinaca, po Nissenu u Lago di Ripa sottile, postojao je otočni grad Issa kome se danas ne da odrediti položaj na kome se n a l a z i o . 1 1 0 Kad bismo slijedili one koji iz samog imena zaključuju da su Lesbijci naselili jadransku Issu, onda bismo mogli tvrditi da su oni naselili i ovu Issu.

Ako je tačno da riječ »issa« znači »utvrđeno mjesto u blizini kakve vode«, onda je, bez sumnje, i ime jadranske Isse došlo na isti način iz čega bi se moglo misliti da je u okolici današnjega Visa postojala izvor-voda koja se s vertikalnim poniranjem obale pod m o r e 1 1 1 spustila, ili

, м I l i jada I X . 129, 271, 664, X X I V . 544. , 0 7 Bürchner, Issa, Pau iy -Wissova RE X V I I I H b st. 2234. 1 0 8 Brunšmid о. с. str. 21. ю» Novak G., Prethistori jski H v a r str. 50 ss. , í 0 Var ro kod Dion. H a l . 1, 14 - Nissen, I tal . Landeskunde I I . 475. 1 1 1 Caramaneo , rukopis u Arh . muzeju u Splitu; - Stanić, Studi storico-critici sopra

l'isola e l 'antica città di Lissa; P rogramma del i. r. ginnasio complète di pr ima classe in Z a r a 1864 et. 95.

pak da je stara Issa dobila ime po izvor-vodi u uvali današnje Komiže na otoku Visu. Prvo je nama vjerojatnije s tim prije što su kasniji lsejci osnivali svoje kolonije samo nedaleko od tekuće vode, kao Sa­lonu, Epetion, Tragurion, a olovne cijevi, nađene na mjestu stare Isse gdje se u rimsko doba dizalo javno kupalište ukazuju da je u terme dovođena voda. Je li to dolazilo iz nekog rezervoara sagrađenog na po­višem mjestu ili iz izvora u okolici danaišnjeg Visa, mi ne možemo da kažemo.

Sve nas to dovodi do zaključka da su Issi dali ime predgrčki, a možda i predilirski stanovnici mediteranskih obala, kako su istog porijekla, možda prenesenog iz Tesali je , i Issa na Lesbosu, ukoliko je postojala, i Larissa i Antissa.

Prvi pisac koji spominje Issu jest Pseudoskilaks, koji piše: Ε ν τ α ύ θ α γαρ έστι νέος Φάρος, νήσος ΈλληνΙς , και 'Ίσσα νήσος, και

πόλεις Ελλην ίδες αύται . 1 1 2

Prema tome je Issa postojala kao »grčki grad« - polis u doba pisanja Pseudoskilaksova za kog je utvrđeno da je svoj »Periplus« pisao n a j ­kasnije 335. pr. n. e. (T. IV.)

Pseudoskimnos piše, istina mnogo kasnije (krajem II ili početkom i stoljeća pr. п. е.). Njegov i stihovi, kad govori о Issi glase ovako:

εξής δέ μεγάλη χερρόνησος Ύλλική .

ώς φασι Τίμαιος τε κα'ρατοσθένης. Νήσος κατ' αυτούς δ' εστίν "Ισσα λ ε γ ο μ έ ν η , Συρακοσίων έχουσα την ά π ο ι κ ί α ν . 1 1 3

Prema tome ne govori ovdje Pseudoskimnos prema čuvenju ili prema svojoj kombinaciji, nego on izričito kaže da on iznosi ono što kažu T i ­mej i Eratosten. N e možemo sumnjati u ispravnost čisto geografskog navoda Timej a (r. o. 352. pr. n. e. u Tauromenionu na Siciliji) za do­gađaje koji su njemu gotovo suvremeni, а о kojima j e on u Sirakuzi imao originalnih djela suvremenika u vrijeme osnutka Isse Philistosa Sirakužanina, prijatelja Dionizija Starijega, a i Mlađega . Pored toga je T imej u, kao sinu Andromaha, koji j e osnovao Tauromenion i nj ime vladao, bilo pristupačno i mnogo toga što j e on mogao savjesno pro­vjeriti, što je on, po priznanju mnogih i radio. Što se pak Eratostena tiče, 0 njegovu savjesnom ispitivanju i upotrebi starih suvremenih pisaca ne može se sumnjati.

N i j e potrebno ovdje iznositi ono što su о Issi pisali pisci I st. pr. n. e. 1 kasniji: Strabo, 1 1 4 A p p i a n , 1 1 5 P t o l e m e j 1 1 6 i drugi. Iz naprijed nave-

1 1 2 Scylacis Cariandensis Periplus 21, ed. cit. 29. 1 1 3 Annonymi (Scymni Chii, ut fertur) Orbis descriptio ed. C. Mül lems G G M I.

stih 405-414. 1 1 4 Strabo II 124, VII 315. - 1 1 5 Api jan I I I 7. - 1 1 0 Ptolemej II 16.

clenih pisaca bjelodano je jasno da je Issa osnovana prije pisanja Pseu­doskilaksa о njoj , i to mnogo prije, da je bila grčka i to sirakuška kolonija.

Među najkasnije pisce koji о osnivanju Isse govore ide Diodor, i kad ne bismo vrlo dobro poznavali izvore, kojima se Diodor služi, njegovo bi nam pisanje moglo biti prekasno za osnutak Isse. Međutim, Diodor i ne pripovijeda ništa drugo nego što uzima iz pisaca koji su bili suvre­menici ili čak suučesnici dogođaja о kojima pišu i koje je onda Diodor jednostavno prepisao. Prema tome о autentičnosti Diodorova pisanja ne može biti sumnje. Može se jedino sumnjati о dobronamjernosti ili krivom prikazivanju prvih pisaca. Ali ne samo da se može sumnjati nego često se moraju sigurno utvrditi pogreške prepisivača koji neku riječ nisu razumjeli ili je krivo prepisali. Katkad se to događalo i sa čitavim poglavlj ima, odnosno pasusima, koji su došli na krivo mjesto. Kritička upotreba teksta traži od nas da takve griješke uočimo i ispra­vimo.

О kolonizatorskoj djelatnosti Dionizija Starijega Sirakuškog na Ja ­dranskom mora kaže Diodor: «μα δε τούτοις πραττομένοις Πάριοι κατά τινα χρησμόν άποικίαν έκ-πέμγαντες εις τ ό ν Ά δ ρ ί α ν έ κ τ ι σ α ν έ ν αύτώ νήσον τήν όνομαί,ομέ-νην Φάρον, συμπρά£>αντος αύτοις Διονυσίου τοΰ τυράννου, ούτος γαρ ά π ο ι κ ί α ν ά π ε σ τ α λ κ ώ ς ε ί ς τ ό ν Ά δ ρ ί α ν ού π ο λ λ ο ί ς π ρ ό τ ε ρ ο ν ετεΰιν έ κ τ ι κ ώ ς řjv τήν πόλιν τήν όνομαΐ,ομένην Λ ί σ σ ο ν . 1 1 7

Ako uzmemo kao tačan ovaj tekst kakav j e publicirao Fridrich V o ­gel u Teubnerovu izdanju god. 1893., Diodorovo se pripovijedanje ne slaže u imenu grada koji je Dionizije Stariji osnovao. Prema tom izda­nju bio bi to Lissos, dok nam Pseudoskimnos kaže da je Issa sirakuška kolonija, a o Lissosu on nikada ne govori ništa. Svoje tvrdnje о tim krajevima osniva Pseudoskimnos na Timej u i Eratostenu, što napose i ističe.

Prvi koji j e posumnjao da je Diodorov tekst koji je pred njim bio neispravan i da je prepisivač iz Issan načinio Lisson, bio je Ivan Lucius u svom djelu »De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex«, god. 1 6 6 6 . 1 1 8

On je naime opazio da je prepisivač kod Pol ibija X X X I I , 9 mjesto »isseon« napisao »nission« koje je Stjepan Bizantinski čitao »Lission« što ga je nato uputilo i na to, da je isto tako neki prepisivač krivo pre­pisao Diodorovu »Issan« i napisao Lisson. Prema tome je Dionizije Sta­riji osnovao Issu na otoku Visu, a ne Lissos (Lješ) u Albaniji . Luciuso-vo mišljenje prihvatili su Far la t i 1 1 9 i Fort i s , 1 2 0 zatim Cat ta l in ich 1 2 1 i

" 7 Diodor X V 13. 1 1 8 Lucius Iohannes , De regno Dalmat iae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1666.

I 26. 1 1 9 Far la t i , IUyricum Sacrum T. I p . 15, 16.

120 Fortis, Viaggio in Dalmazia , franc, izd. Voyage en Dalmat ie , Bern 1778, st. 223. 1 2 1 Cattal inich, Storia di Dalmazia, I st. 53.

drugi. M a n n e r t 1 2 2 je uzeo da je Dionizije Stariji osnovao Lissos, t j . Lješ , N i e b u h r 1 2 3 da je to bila Issa. U svom izdanju Pseudoskilaksa, vjero­jatno pod utjecajem Niebuhra misli Karl Müller da bi mjesto Lisson kod Diodora trebalo pisati »Issan« . 1 2 4 D a je Issa osnovana od Dion i -zija Starijega uzeo je i Kiepert . 1 2 5

Po svemu se čini da Karlu M ü l l e m nije bilo poznato Luciusovo djelo, a ni njegovo mišljenje, koje se poklapa s Niebuhrovim.

S druge strane ustao je protiv Luciusova mišljenja Šime Ljubić u raspravi »Nummografia da lmata« . 1 2 6

Mommsen uzima da je Dionizije Stariji osnovao i Lissos i I s s u , 1 2 7

Holm da su Sirakužani, bježeći ispred Dionizijeve tiranije osnovali I s su , 1 2 8 Cons da je Sirakuza za vladanja Dionizija Starijega osnovala Lissos i I s su , 1 2 9 Zippel da je Dionizije osnovao Lissos, navodeći pri tom i Müllerovo mišljenje da je kod Diodora zamijenjen Lissos za Issu. 1 3'* A. Bauer je u svom članku »Die Anfänge österreichischer Geschichte« nastojao dokazati da je Dionizije Stariji osnovao Lissos, (Lješ), ali ne isključuje da bi isti Dionizije bio možda pomogao Isejce, pa čak ni to da su se za njegova vladanja sicilski Grci naselili na V i s . 1 3 1 Brunšmid pristaje uz A. Bauera i prihvaćajući mišljenje Mommsenovo kaže da je na Visu bilo »die wichtigste Gründung dionisischer Z e i t . « 1 3 2 Takva je mišljenja i Eduard M e y e r . 1 3 3 Tome se mišljenju priklanja i Realenzy-c lopaedie . 1 3 4 Međutim se Glotz u svojoj »Histoire Grecque« izjasnio za I s s u . 1 3 5

Ja sam u svojoj raspravi »Otok Hvar u starome vijeku« prihvatio Ljubićevu tvrdnju da je Dionizije Stariji osnovao Lissos, pa u svojoj

1 2 2 Manner t , VII izd. Landshut 1812, str. 358. 1 2 3 Niebuhr , Kleine Schriften I, str. 17. 1 2 4 G G M I, Pariz 1855, str. 29, 30, u noti uz § 23. Pogrešno u Vjesnik H A D Zagreb

1940, G. N . Kolonizatorske djelovanje Dionizi ja Stari jega, str. 111. <~ 25. 1 2 5 Kiepert, Lehrbuch der al ten Geographie , Berlin, Reimer 1878, str. 359, 360. 1 2 6 Gliubich Sim., Nummographia dalmata , u Oesterr. Geschichtsquellen X I , Wien

1851, str. 122 ss. 1 2 7 Mommsen, Römische Geschichte I, Berlin 1907, str. 323. 1 2 8 Holm, Geschichte Siziliens im Alter tum, I I , Leipzig, Engelmann 1874, str. 134,

440, 441. 1 2 0 Cons, La province romaine de Dalmat ie , Par is , Thor in , 1882, str. 55. 1 3 0 Zippel, Die römische Herrschaft in I l lyrien, Leipzig, Teubner 1877, str. 23-24. 1 3 1 Α. Bauer, Die Anfänge österreichischer Geschichte. Archaeologisch-epigraphi-

sche Mitth. X V I I I , Wien, Holder , 1895, str. 130. 1 3 2 Brunšmid J., о. с. str. I I I . IV. 1 3 3 Ε. Meyer, Geschichte des Altertums V 2 , Stut tgar t u. Berlin 1913, str. 162, 163.

!. verbesserte Auflage, Stuttgart 1958, str. 154. Η . Ε. Stier i njegovi pomagači nisu ni spomenuli ni jedan rad naših naučenjaka.

1 3 4 Realenzyclopaedie der kl. Altertumswissenschaft. Fluss, s. v. Lissos. 1 3 5 Glotz, Histoire Grecque, Tome I I I , avec la collaborat ion de Robert Cohen, u

Histoire Ancienne, deuxième partie, Paris, Presses universi taires, 1936, str. 404. - i izdanje 1941. str. 404.

knjizi »Hvar« da j e osnovao Issu, a da je i Lissos nekako istovremeno osnovan. D e Sanctis koji j e dobro shvatio djelovanje Dionizija Stari­jega ne izjašnjava se za pojedinosti Dionizijeve kolonizacije na Ja ­dranu, nego on о njenubkaže da je sagradio Ankonu, postao gospoda-rem Adrije na ušću Pada »i pokušao je čak početak kolonizacije ilir­skih obala i o toka« . 1 3 '

Međutim, od svih spomenutih koji su preuzimali od drugih vrijedno je istaknuti mišljenja A. Bauera i J. Brunšmida, koji su u stvar dublje zahvatili. T a se dvojica uostalom gotovo potpuno slažu.

Videći to stanje, j a sam u svojoj raspravi »Kolonizatorsko djelova­nje Dionizija Starijega na Jadranu« koja je izašla u Hoffi l lerovu Zbor­niku 1940. god. uzeo u pretres čitavo pitanje i uvieren sam da sam ga i riješio. Međutim, kako »slavica non leguntur« moja rasprava nije vjerojatno ni doprla u ruke nekih najnovijih pisaca, koji su obrađivali to pitanje ili druga s nj im u vezi, kako sam to već prije spomenuo. I zbog toga ću se i na to pitanje još jedamput vratiti.

Pseudoskilaks koji spominje sve grčke »polise« na istočnoj obali Ja­dranskoga mora, ne spominje nikako Lissos. Prvi je pisac koji spo­minje Lissos Polibije kada govori о tome kako su Rimljani u ugovoru о miru god. 229. zabranili Ilirima da ne plove južno od Lissosa s više od dvije lađe i te treba da budu nenaoružane. 1 3 7 Polibije nam je i po­tanje opisao Lissos kad govori о napadu makedonskog kralja Filipa III na Lissos i padu Lissosa u njegove ruke.

N i j e bez značaja to što Pseudoskilaks spominje i Buthoe i Epida-mnos i Apoloniju i Orikos od kojih su prva dva grada u neposrednoj blizini Lissosa, a Epidamnos tek oko pedesetak kilometara udaljen od njega. D a je Lissos bio grčki grad, on bi ga bez sumnje spomenuo, a da j e u to vrijeme bio značajniji ilirski grad, i tada bi ga, vjerojatno spomenuo, kao što npr. čini kad spominje među Liburnima gradove Lias, Idassu, i d r . 1 3 8

Iz Pol ibijeva pripovijedanja о Filipovu napadu na Lissos jasno je da je Lissos čisto ilirski grad, i to u to vrijeme najutvrđeniji ilirski grad. Kad je Fil ip stigao sa svojom vojskom pred Lissos, »sakupile su se u Lissos znatne čete sa svih okolnih mjesta Ilirije«. Kako su se Make­donci približavali, Iliri koji su računali isto toliko na svoju brojčanu snagu i na prednost položaja raširiše se izvan grada. »Kad je Fil ip osvojio Lissos i Akrolissos on je istovremeno podvlastio plemena u oko­lici. Većina ilirskih gradova otvoriše mu dobrovoljno svoja v r a t a . . . « ш

U tako opširnom izvještaju i opisu grada Lissosa i Akrolissosa i oko­lice nijednom se riječju ne spominje da bi Lissos bio ma i malo grčki

l s « Gaetano De Sanctis, Storia dei Romani II, Milano, Torino, Roma, Bocca 1907, str. 190, 191.

1 5 7 Polyb. И, 12, 3 ; III, 16, 3 ; IV, 16, 6. 1 8 8 Skyl. о. с. 22, ed. cit. 26. 1 S» Polyb. VIII, 15, 16.

grad nego uvijek samo ilirski, i to najbolje utvrđeni ilirski grad, toliko da su njegovim padom pali i ostali okolni ilirski gradovi. Polibije opi­suje Lissos i Akrolissos tako vjerno da daje utisak da j e on doista i bio u njemu, a poznavao ga je, bar po pripovijedanju, bez sumnje vrlo do ­bro u vezi s uskom povezanošću svoje domovine s ilirskim i makedon­skim događajima. Njegov je otac, neko vrijeme strateg u Ahejskom savezu, živio u doba napada Filipa na Lissos, a on sam rođen u Mega-lopolisu oko g. 205. već je g. 181. bio u diplomatskoj službi svoje do­movine, a god. 169. pr. n. e. hiparh u Ahejskom savezu. Prema tome nema nikakve sumnje da je on vrlo dobro poznavao makedonske pri­like uopće i one makedonske politike prema susjedima napose, a tako isto i sudbinu i prilike jednog od najvažnij ih ilirskih gradova. Pa kad on govori o Lissosu isključivo kao ilirskom gradu i ne dovodi ga ni u kakvu vezu s Grcima ili Sirakužanima, onda Lissos takve veze nije ni imao.

Polibije spominje još jedamput Lissos u vrijeme kad se u njemu za­državao ilirski kralj Gentije, i to u vrijeme, kad je on, Polibije bio na istaknutom političkom položaju u Ahejskom savezu . 1 4 0

U svom opisu istočne obale Jadranskoga mora savjesni i tačni Stra­bon koji piše u prvoj polovici I st. pr. n. e. govoreći о obali od Boke kotorske na jug kaže za Epidamnos da j e osnovan od Korkirana, za Apoloniju da su je osnovali Korinćani i Korkirani , 1 4 1 a Lissos i Akro­lissos samo spominje kao gradove koji se nalaze poslije Rizonskog zali-va. Interesantno je pritom kazati i to da Strabon u istoj rečenici, i to neposredno iza spomena Lissosa i Akrolissosa kaže za Epidamnos da je Korkirejska kolonija, a za Lissos ne kaže tko ga je osnovao. Iz čega i ponovo vidimo da Lissos nije bio grad koji su osnovali bilo koji Grci.

Krajem II ili početkom I st. pr. n. e. napisao je Pseudoskimnos svoju »Periegesis« u kojoj, govoreći о istočnoj obali Jadranskoga mora spo­minje kao grčke kolonije Issu, Korkiru Mela inu, Faros, zatim Epida­mnos, Apoloniju i Orikos, Lissos ni ne spominje. D a je Lissos bio od Grka osnovan, bio bi to Pseudoskimnos istaknuo kako je učinio za sve druge gradove, pa čak i za maleni Orikos za koji je napisao da je grčki grad. Prema tome ni on ne zna ništa о tome da bi Lissos bio od Grka osnovan, dakle ni od Sirakužana ni od Dionizija S tar i jega . 1 4 2

Nijedan dakle grčki pisac sve do Diodora ne govori о Lissosu kao grčkom gradu, a ni kao koloniji Sirakuze, odnosno Dionizija Starijega. Međutim, mada je Diodor za gotovo 400 godina poslije osnivanja grč­kih kolonija na Jadranu pisao, svejedno njegovu bi pripovijedanju tre­balo vjerovati, da je on doista to napisao, jer je on crpio iz vjerodo­stojnih suvremenih ili gotovo suvremenih izvora, i to vjerno.

1 4 0 Polyb. X X V I I I , 8, 4. 1 4 1 S t rabon VII. 316. 1 4 2 Anonymi (Scymni Chii, ut fertur) Orbis descriptio, v. 426-444 ed. Car. Mül le­

ms , Parisiis , Firmin Didot 1855, str. 214.

Ali Diodorov nam se tekst nije sačuvao u originalu, nego u kasnijim prijepisima od kojih j e najstariji kodeks Patmius koji je iz X ili X I stoljeća. Prema tome mi ne smijemo da iz toga kodeksa uzmemo svako slovo kao tačno, jer su prepisivači kroz deset stoljeća mogli i te kako pogriješiti i uzeti s lovo za slovo ili i ispraviti neko slovo, poznavajući neko ime ili neki grad koji se u njihovo doba slično zvao. Potrebno je zbog toga da analiziramo sam Diodorov tekst da vidimo da li nam je prijepis koji j e do nas dopro tačno prenesen.

Diodor u svojoj Β ι β λ ι ο θ ή κ η X V , 13, prema sačuvanim rukopisima piše ovako:

Ά μ α δέ τούτοις πραττομενοις κατά τήν Σικελίαν Διονύσιος ό των Συρακοσίων τύραννος ε γ ν ω κ α τ ά τ ό ν Α δ ρ ί α ν π ό λ ε ι ς ο ι κ ί ς ε ι ν . τούτο δέ έπραττε διανοούμενος τόν Ίόνιον κ α λ ο ύ μ ε ν ο ν πόρον ίδιο-ποιείσθαι, 'ίνα τόν έπι τήν Ήπειρον πλουν ασφαλή κατασκευάση και πόλεις έχη ίδίας εις τό δύνασθαι ναυσί καθορμισθήναι έσπευδε γαρ ά φ ν ω μ ε γ ά λ α ι ς δ υ ν ά ι χ ε σ ι ν έ π ι π λ ε ύ σ α ι το ις κ α τ ά τ ή ν Ή π ε ι ρ ο ν τ ό π ο ι ς και συλήσαι τό ε ν Δελφοΐς τέμενος, γ έ μ ο ν π ο λ λ ώ ν χρημάτων, διό και π ρ ό ς Ι λ λ υ ρ ι ο ύ ς έποιήσατο συμμαχίαν δι' Ά λ κ έ τ ο υ του Μ ο λ ο τ τ ο ϋ , δς ε τ ύ γ χ α ν ε φυγάς ών και διατριβών έ ν ταΐς Συρακούσαις.

U z vojnu pomoć Dionizija, u vojsci (2000 ljudi) 500 grčkih ratnih oprema, Iliri su provalil i u Epir i doveli Alketasa na prijestolje. M o -lošani se odlučno opriješe Ilirima, ali u sukobu bijahu pobijeđeni; više od 15.000 Mološana bilo je pobijeno. Tada su Lakedemonjani poslali Mološanima pomoć, i ovi uspješe da odbiju Ilire. Diodor zatim na­stavlja da su tada Parani poslali u Jadransko more jednu apoikiju na otok Faros, a da im j e pri tom pomogao Dionizije, koji je nekoliko go­dina prije toga sagradio grad Issu. (Grčki tekst v. str. 173).

Parani dakle naseliše se na Faros, a onda godinu dana iza toga, u 99. olimpijadi (384-381 . pr. п. е.): επί δέ τούτων Πάριοι μ έ ν τήν Φάρον οίκΊσαντες τούς [τε] προενοικοΰν-τας βαρβάρους έ ν τινι χωρίψ καθ' ύπερβολήν όχυρφ οντι εΐασαν κα-τοικεΐν άσινεΐς, αυτοί δέ παρά θάλατταν κτίσαντες πόλιν έτείχισαν.

Međutim su dotadašnji stanovnici otoka Farosa, nezadovoljni s do­seljenim Grcima, odlučili da doseljenike sa svog otoka izbace. D a im pomognu, pozvaše oni u pomoć svoje suplemenike Ilire koji su nasta­vali na kopnu preko puta otoka Hvara i do njega. Ovi se odazvaše po­zivu, i njih 10.000 na malim lađama doplove na Faros i poubijaše mnoge Grke. N a to: ό б' έ ν Tfj Λίσσω καθεσταμενος έπαρχος ύπό Διονυσίου τριήρεις πλείους έ χ ω ν έπέπλευβε τοις των Ι λ λ υ ρ ι ώ ν πλοιαρίοις.

Male ilirske lađe nisu mogle odoljeti velikim i sjajno opremljenim Dionizijevim trijerama, i ove neke ilirske lađe potopiše, druge zarobiše. Poginulo je tom prilikom više od 5000 Ilira, a zarobljeno od eparha oko 2 0 0 0 . 1 4 3

1 4 3 Diodor X V 1S, 14.

12 »ad 322 177

Ako pomno razmotrimo Diodorov tekst, vidimo da se u navedenom tekstu radi о dvjema zasebnim akcijama: о namjeravanom napadu D i ­onizija íStarijega na Delf е gdje bi navodno on bio htio opljačkati sve­tište Apolonovo. U tom bi mu pothvatu trebao pomoći Mološanin A l -ketas i Iliri. Druga je Dionizijeva akcija bila osnivanje kolonija na Jadranu.

D a se te dvije posebne akcije pravilno shvate, t j . da se shvati kako ih je Diodor prikazao, potrebno je kazati i to da je Diodor uzimao iz starih pisaca ponajviše bez ikakva kritičkog prosuđivanja. Jer je samo tako moguće da je Diodor preuzeo od nekog Dionizi jeva neprijatelja tobožnju Dionizijevu namjeru da opljačka hram u Delf ima. T o su D i -oniziju podvalil i neprijatelji tiranije i Dionizija Mlađega . Takvo što moramo smatrati sasvim lažnom izmišljotinom. Dionizije je , prema D i -odoru, namjeravao opljačkati hram u Del f ima i u tu svrhu htio je is­krcati vojsku u Epiru. U tu je istu svrhu pomagao Mološanina Aike-tasa i tražio savezništvo Ilira. Dionizije j e doista iskrcao 2000 ljudi koje je poslao u pomoć Alketasu koji su pomogli ilirsku provalu u Epir.

Već j e E. Meyer zabacio ovu Diodorovu tvrdnju, da je Dionizije na-mjeravo pljačkati hram u'Del f ima, ne navodeći koji su ga razlozi na takvo odbijanje nave l i . 1 4 4 Holm pak kaže da su kod Diodora zamije­njeni De l f i s D o d o n o m . 1 4 5

Misliti da je Dionizije Stariji htio opljačkati hram u Del f ima sasvim je nekritično i naivno. Dionizije Stariji kojemu je bilo neizmjerno stalo do svoje pjesničke reputacije, tražio je za cijelog svoga života prizna­nje svoje pjesničke vrijednosti u Ateni i onda, kada j e upravo pred samu smrt to priznanje dobio, veselio se tome više nego najsjajnijoj pobjedi na bojnom polju. Kako bi, dakle čovjek s takvim namjerama i željama, mogao da se bavi mišlju i namjerom da opljačka hram u Delf ima, n a j ­veće svetište cijelog grčkog svijeta. Pljačka hrama u De l f ima izazvala bi cijeli grčki svijet, a svakako najviše Atenjane, i Dionizije bi bio od svih odbačen. Osim toga, sve kad bi to bio i mislio Dionizije , on bi bio doista loš vojskovođa, koji bi preko Epira htio u Delfe . Ta j bi put bio ne samo najduži, najzaobilazniji nego i najnezgodniji , preko teškog te­rena, preko Epira, Etdlije, Lokride ili Doride, Fokide, dakle preko sa­mih grčkih država s kojima se ili trebalo boriti i silom preko njih dalje prema Delf ima proći, ili s nj ima sklopiti u tu svrhu potreban ugovor, na koji teško da bi bilo koja od spomenutih država pristala.

Ako je Dionizije htio da opljačka Del fe , bilo mu je vrlo jednostavno i lako jer je upravo tada njegova mornarica bila najjača u cijelom grčkom svijetu, a uz perzijsku sigurno najjača na svijetu uopće. Ako je dakle Dionizije htio da takvom pljačkom izazove cio grčki svijet, on je mogao da bez muke ravno iz Sirakuze otplovi u Korintski zaliv i da se s vojskom iskrca pod same Delfe , i za nekoliko sati hoda stigne u same Del fe da ih bez muke opljačka i da se isto tako brzo vrati na lađe.

1 4 4 E. Mayer , Geschichte des Altertums V. 163. 1 4 5 Holm, Geschichte Siziliens I. 441 i I I 135.

Sve do ulaza u Korintski zaliv mogao je Dionizije svoju namjeru lako maskirati, mogao je isploviti najprije u prijateljsku Lokridu, i onda nastaviti put Korintskog zaliva s mornaricom kakvoj se nitko u Grčkoj nije mogao suprotstaviti.

Prema Diodoru, tu bi pljačku Delfa Dionizije bio zamislio ob ) · g. 390. i u tu svrhu osnovao Lissos. To je doba velike borbe Sparte s Per­zijom u Aziji , a s druge strane borbe Sparte s Beotijom i koalicijom Korinta, Argosa, Megare, Eubeje, zapadne Lokride, Akarnanije, tračkih Halkiđana i Atene (395. pr. п. е.), zatim Antalkidina mira (392.) i novih borba i bojeva, kad je taj mir atenska narodna skupština od­bila (393/391). Takve su prilike potrajale do god. 387. Sve do god. 387 . nije se Dioniz i je dao skloniti ni od Atenjana ni od Spartanaca da se nji­ma pridruži. T a d a je on tek doista poslao svoju mornaricu, 20 trijera, u pomoć Spartancima i omogućio im da prisile Atenjane na mi. . Taj mir nije on smio remetiti pljačkom Delfa .

Diodor je bio oštro protiv Dionizijeva nepoštovanja hramova i na­ziva ga naj bezbožní j im čovjekom, pa je u isticanju te njegove bezbo­žnosti potpuno neobjektivan. Istina je, da je Dionizije oduzimao, bez mnogo obzira, hramovima njihovo blago. Ali on to nije činio iz neke lične koristi, nego za državne potrebe. On se držao načela koga su se držali i drugi grčki gradovi da su bogovi dužni da onaj grad koji ih poštuje i potpomažu. Bolje je da se hramovima oduzme dio njihovih dragocjenosti nego da im neprijatelj, kad grad osvoji, oduzme sve, da ih popali i uništi.

Diodor je pobrao anegdote koje su kolale o Dionizijevoj bezbožnosti i unio ih u svoje pripovijedanje. On je sasvim anegdotski prikazao kako je Dionizije opljačkao hram etrušćanskoga grada Agy l l e (Caere) u luci Pyrgi. Međut im je stvar sasvim drugačija. Pljačka hrama u Pyrgi samo je epizoda u njegovoj borbi za sigurnost sirakuške trgovine na Tirenskom moru, u koju je svrhu zauzeo bio i otok Elbu i utvrdio se na jednom mjestu na Korzici, vjerojatno na mjestu koje se prozvalo Συρακόσιος λ ιμήν . TJ takve anegdote ide i tobožnja namjera Dionizi­j eva da preko Epira i grčkih državica sa sjevera prodre do Del fa i da ih opljačka.

Koliko j e takva pretpostavka nemoguća, dokazuje nam i to, što je Dionizije još dva puta pomogao Spartancima svojom sjajnom flotom. On je god. 370 . pr. n. e. poslao pomoćnu flotu od 20 ratnih lađa s do ­bro izvježbanim vojnicima u Korintski zaliv, i njegove su lađe došle do Sikiona preko puta luke Del fa , ali nikome nije palo ni na pamet da bi Dionizijeve čete mogle napasti Delfe .

Iz toga se vidi da treba to pripovijedanje Diodorovo kao nepouzdano odbaciti. Dioniz i je Stariji nije namjeravao pljačkati De l fe i nije osno­vao Lissos, da mu bude baza za iskrcavanje vojske.

Lucius je - kako smo prije kazali prvi upozorio da se pod Λίσσον i Λίοσω u navedenom Diodorovu tekstu ima da razumije Issa na otoku

Visu, a ne Lissos »kod ušća Drima koji nema ni luke ni sigurnog sidri­šta za lađe, leži na nezgodnom mjestu da se iz njega prijeđe Jonski tje­snac i osigura plovidba za Epir, a potpuno j e beskoristan da se iz njega dominira nad unutrašnjošću Jadranskoga mora i da se pomognu Fá­ráni, koji su toliko od njega uda l j en i . « 1 4 6

Mada j e Ljubićevo pisanje о Lissosu i Issi sasvim nenaučno, treba se svejedno na nj osvrnuti. Ljubić j e u svojoj raspravi »Nummografia dalmata« pokušao pobiti Luciusa, ističući da se kod Diodora radi na spomenutom mjestu o Lješu (Lissos), a ne о Issi ( V i s u ) . 1 4 7 Evo njegovih dokaza da j e to tako: Dionizije je , kaže Ljubić, odlučio graditi gradove »na obali Jadrana«, a ne na otocima, a pogotovo ne na otoku Visu, koji leži usred Jadranskoga mora. T o je on učinio u nakani »da postane gospodar tjesnaca, koji se zove Jonski.« N a to primjećuje Ljubić: »Lješ, epirski grad, leži na tjesnacu, koji se zove Jonski, a Dionizije je htio postati gospodar ovog tjesnaca. Protivno od toga Vis leži jako unutar u Jadranskom moru i daleko je od tjesnaca oko 250 talijanskih milja: dakle j e Lješ , a ne Vis dolazio Dioniziju u račun.«

N i j e tačno što kaže Ljubić da Lješ leži na »tjesnacu koji se zove Jonski« jer je taj tjesnac, Otrantska vrata, daleko od Lješa, za preko 150 km i iz Lješa ne bi Dionizije u ono vrijeme nikako mogao da bude gospodar ovog tjesnaca, a pogotovu ne bi on, osnovavši Lissos mogao »da otvori sebi siguran put u Epir«, kako to Ljubić kaže, »da opljačka hram u Delfima.«

Ljubić piše dalje: »Dakle j e Dionizije mislio da osnuje naselja u Epiru, a ne u Dalmacij i . Dionizije je htio da preveze velike čete u Epir i da opljačka hram u Delf ima. Zbog toga je on s Il irima sklopio savez. U tu svrhu je njemu odgovarao Lješ , grad u samom Epiru, koji je imao vrlo prostranu luku, ležao na kopnu i nije bio daleko od hramova u Dodoni i Delfima. Vis j e naprotiv duboko unutar Jadrana, daleko od Epira, od Ilirije i kontinenta, i vrlo daleko od Dodone i Delfa .«

T o što je Ljubić napisao u mnogim je di je lovima sasvim krivo. Pu­štajući na stranu, što smo već dokazali, da Dionizije nije namjeravao opljačkati hram u Delf ima, moramo istaknuti da Lješ nije ni danas niti j e ikad bio u Epiru, kojega sjeverna granica, udaljena od Lješa za kakvih 250 km zračne linije, ujedno j e i granica između ilirskog i grč­kog teritorija. Isto tako j e Ljubić sasvim napamet napisao da j e Lješ imao vrlo prostranu luku. Ni t i j e Lješ imao, niti ima danas »prostranu luku«, nego naprotiv Lješ nema nikakve luke u kojoj bi mogle da pri­staju lađe, nego je njegova luka bila i danas j e uvelike zamuljena od nanosa koji donosi sobom rijeka, na koje se ušću on nalazi. U njoj ne bi nikad mogle naći sklonište Dionizi jeve tri jere koje, mada nisu imale velik gaz, imale su svakako dovoljno dubine da se zbog pličina nasukaju.

" · Lucius, D e regno Dalmatiae et Croatiae, Amstelodami 1668, I. 26. 1 4 7 Gliubich S., Nummografia dalmata str. 123, 124, 125.

Neprikladnost lješke luke opaža i sam Ljubić, prema pisanju Diodo­ra, koji tvrdi da je navodno Dionizije sagradio u Lissosu brodarnicu, a u Visu to mu ne bi trebalo, jer Vis ima veliku i dobru luku. Među­tim, taj se pasus uopće ne odnosi na osnovani grad, jer je on, pogre­škom prepisivača unutar prednjega teksta zalutao, a odnosi se na Sira-kuzu.

Pored spomenutoga ima kod Ljubica i drugih pogrešaka, a ni prije­vod s grčkoga mu na nekim mjestima ne valja. On se i nije služio grč­kim originalom, nego prijevodom Compagnonija.

Gotovo istim argumentima kao Ljubić nastoji A . Bauer dokazati, da se kod Diodora ima čitati Lisssos i da je to Lješ u današnjoj Albanij i .

»Einzig und allein Pseudoskymnos, der Verfasser eines geographi­schen Gedichtes, das um das Jahr 90 v. Chr. enstanden ist bezeichnet Lissa geradezu als Colonie der Syrakusaner. Dies ist der Grund, auf den hin viele Forscher Lissa unter die Colonien des Dionysios zählen, und bei Diodor in den angeführten Capiteln entweder beidemale oder doch an der zweiten Stelle anstatt Lissos - Issa in den T e x t setzen.« Međutim, Α . Bauer ne pridaje mnogo važnosti tome, što je u tekstu do nas došlo, mada je po njegovu mišljenju vjerojatnije da treba da bude Lissos i Lisso. Koje j e to mjesto bilo, treba riješiti na osnovu veze u kojoj ta riječ d o l a z i . 1 4 8

T a veza s tadašnjim događajima kaže, kako to Bauer tvrdi, da je Dionizije Stariji sagradio Lissos.

U svojoj »Griechische Geschichte« istupio je Běloch protiv Bauero-vih zaključaka, tvrdeći da je Dionizije Stariji osnovao Issu na otoku Visu, a ne Lissos u Albanij i . On je to osnivao na ovome: Issa je bila sirakuška kolonija, kako je to zabilježio Skimno Hijski, a to potvrđuju i natpisi koji bez sumnje utvrđuju da je Issa bila dorska κ ο ι ν ή sa tri starodorske phyle. Isključeno je da su u neko drusro vrijeme Siraku-žani osnovali na otoku Visu svoju koloniju. Oni koji kažu da u Diodo-rovu tekstu treba čitati ne Λίσσον i Λίσση, nego "Ισσαν i "Ισση jesu u pravu. Dobro j e poznato da su u Diodorovim rukopisima, kako su oni do nas došli, imena strahovito iskrivljena, pa bi bila pedanterija kad bismo se ovdje htjeli hvatati za slova, koja je bilo kakav prepisivač to­kom stoljeća zamijenio. U Diodorovim se rukopisima Lissos nigdje ne spominje kao grčki g r a d . 1 4 9

Međutim, Bělochovo mišljenje nije prihvatio ni Fluss u Realenzy-clopädie ni toliki drugi, pa j e u tako uglednoj publikaciji, kao Realenzy-clopädie s. v. Lyssos ušlo da ga je osnovao Dionizije Stariji, a tako su uzeli i noviji pisci, unatoč pisanju Bělochovu i mome u mojoj ras­pravi »Kolonizacija Dioniz i ja Starijega na Jadranu« koja je izašla u Vijesniku Hrvatskog arheološkog društva (Hoffillerova spomenica) god. 1940.

1 4 8 A. Bauer В, о. с. str. 133, 134. 1 4 8 Běloch, Griechische Geschichte, I I I , 1, 2, Berlin str. 118.

Pored već spomenutog dokazuju arheološki nalazi da Lissos nije osnovan ni od Sirakužana ni od Dioniz i ja Starijega. N i j edan nalaz, nađen u Lissosu (Lješu) ne ukazuje da je Lissos grčka kolonija. U nje­mu nije nađen nikakav takav natpis ni takav novac. Ništa, ama baš ni­šta osim onog Diodorova spomena za koji tvrdimo da je nastao pogre­škom prepisivača ne kaže da je Lissos osnovan od Dionizija Starijega.

Sačuvali su nam se neki ostaci bedema Lissosa i Akrol i s sosa 1 5 0 koji su potpuno slični ostacima starih ilirskih bedema u Z g o r g e š u , 1 5 1 Be-r a t u , 1 5 2 M e d u n u 1 5 3 i Skadru. 1 5 4 Sva su ta ilirska mjesta bila nekako istovremeno utvrđena, a možda i od istih majstora. Svi ti bedemi po­tječu iz kraja IV ili početka III st. pr. п. е., a možda su ih gradili grčki majstori za ilirske gospodare . 1 5 5 Međut im su Praschniker i Schober koji su obašli te gradove i među njima i Lissos i ustvrdili da su svi oni jed­nakog tipa gradnje i istovremeno građeni, zavedeni bez sumnje Diodo­rovim opisom primijenili Diodorov tekst koji se bez svake sumnje od­nosi na Sirakuzu, i iz bijednih ostataka, koji se u Lješu vide, gledali vel ičanstven grad . 1 5 6 Grehota, što se u tu odličnu radnju uvukla ta po­greška i što su pisci uzeli da se odnosi na Lissos ono što je već G. Mül­ler u svom izdanju Diodora u »Epitomama« označio da se tu radi о opisu Sirakuze, a onda iza njega Voge l u svom izdanju Diodora kazao uz posljednji pasus knjige X V , 13 »deest cum multis nomen Syracu-s arum. « 1 5 7

Nije potrebno da mi ovdje ulazimo u dokazivanje onoga, što su već oba spomenuta pisca učinila, ali ističemo samo to da Polibije koji de­taljno opisuje Lissos ne govori ni о jednoj takvoj vel ičanstvenoj građe­vini koje Diodor spominje iako do njegova vremena Lissos nije nikada bio porušen. U Lissosu se nije našao nikakav trag bilo kojem grčkom hramu, bilo kakvim gimnazijama ili sličnom, što sve Diodor opisuje. A onda se u tom spisu izrijekom spominje rijeka A n a p o s , 1 5 8 koja se kako je vrlo dobro poznato, izlijevala u sirakušku luku, a rijeka koja je tekla i još uvijek teče uz Lissos zvala se u Polib i j evo doba, a i prije njega A r d a x a n o s . 1 5 9 U Lješu nije nađen nijedan grčki natpis, štoviše ne postoji nijedan komad novca koji bi govorio da je Lissos bio grčka kolonija, a najstariji je komad novca grada Lissosa iz kraja III ili po­četka II stoljeća, dakle iz vremena kad j e Lissos bio autonoman grad pod vlašću Makedonaca.

1 5 0 Praschniker und Schober, Archäologische Forschungen in Albanien und Mon­tenegro (Akademie der Wissenschaften in Wien, Schriften der Balkankommission, Antiquarische Abteilung, Heft VIII, 1919) str. 14 ss.

1 5 1 Isti, o .e . str. 30. 1 5 2 Isti str. 63. 1 5 3 Isti str. 7. 1 5 4 Isti str. 9, 10. 1 5 5 Isti str. 6, 7. ш C. Mullerus, ed. Diodori, Parisiis, Didot 1844, Epitome. 1 3 7 Diodori Bibliot. Histor. rec. Vogel, Lipsiae, 1893, III, 377. 1 5 8 Diodor X V , 13. 1 S» Polyb. VIII, 13.

Našu tvrdnju koju smo iznijeli na osnovu istraživanja Praschnikera i Schobera da su bedemi Lissosa sagrađeni krajem IV ili početkom III st. pr. n. e. potvrđuju i pisci. Pesudoskilaks koji spominje okolne gra­dove ne spominje Lissos pa prema tome on nije za nj znao, barem ne kao utvrđeno mjesto. Međutim Lissos opisuje Polibije prilikom navale na nj god. 213. T a d a je Lissos bio u tvrđen . 1 6 0 Prema tome njegovi su bedemi sagrađeni između god. 335., kad piše Pseudoskilaks, i 213. god., kad ih spominje Polibije, najvjerojatnije u prvoj polovini HI . st. pr. n. e.

Iz samoga imena grada Lissos ne da se ništa zaključiti, pogotovo ne tačno odrediti. Riječ »lissos« je najvjerojatnije ilirskog porijekla, jer »leš« znači u albanskom jeziku »vuna«, »kosa«. Tako misle H a h n 1 6 1

i Tomaschek . 1 6 2 Međutim, riječ »lissos« nalazi se i u grčkom jeziku. Ona se nalazi i kod H o m e r a , 1 6 3 i kod Apolonija Rodi j skog , 1 6 4 i kod Diodora S ikulskog . 1 6 5 Thesaurus graecae linguae prevodi riječ sa »lae-vis, glaber«, Pape u »Griechisch-deutsch. Wörterbuch« sa »glatt«. N a j ­vjerojatnije je ta riječ predindoevropskog pori jekla . 1 6 6

Svakako je još u predindoevropsko doba na mjestu Akrolissosa po­stojalo jedno naselje. T o su naselje preuzeli pridošli Iliri koji su ga onda krajem IV ili u III st. pr. n. e. i utvrdili. To je vrijeme kada južni Iliri pomoću grčkih graditelja utvrđuju svoje gradove.

Tome naprotiv: mi posjedujemo u našim muzejima i zbirkama isej -skih novaca iz prve polovine IV stoljeća, dakle novaca autonomnog, slobodnog grčkog polisa I s sa . 1 6 7 Ti su novci rađeni ili u Sirakuzi ili od sirakuških majstora, a svakako pod utjecajem sirakuških primjera. Ko­vanje svoga novca nastavila je Issa i u III i u II stoljeću.

Isejski natpisi dokazuju bez svake sumnje da je Issa bila sirakuška naseobina. Oni su napisani dorskim dijalektom. Iz njih osim dorske koine izlazi da su u Issi postojale tri starodorske p h y l e . 1 6 8 A. Bauer ističe da česta pojava imena Dionysius na isejskim natpisima nije nika­kav dokaz da je Issa bila sirakuška kolonija. Ali , mada to nije nikakav stringentan dokaz za to, svejedno je ta pojava vrlo značajna i navodi nas na misao da je između Isse i Sirakuze postojao vrlo uzak odnos. Psefisma iz Lumbarde koju je Issa osnovala u IV st. pr. n. e. je

1 6 0 Polib. VI I I . 13, lss, 14. 1 β 1 H a h n , Albanesische Studien, J ena 1854 I, 227, 242, 243, 273, I I I , 62, 23S - G o -

din, Wörterbuch der albanischen und deutschen Sprache, Leipzig 1930, str. IS2 i 402. l í i 2 Tomaschek, Die vorslavische Topographie der Bosna. Mitt, der geographischen

Gesellschaft W i e n 1880, str. 550. 1 6 3 Odiseja 3, 293, 5, 414, 10, 4. 1 6 4 Apollonii Rhodii Argonaut ica, 2, 383, ed. Merkel, Lipsiae 1913. str. 56. 1 8 5 Diodor 20, 41. 1 6 4 Krähe, Die al ten balkanil lyrischen geographischen Namen, Heidelberg 1925,

str. 11. 1 6 7 Brunsmid, о. c. 59 ss. 1 6 8 Ibid, 21 ss.

također sa svim spomenutim pojavama: tri starodorske phyle, dorski dijalekat, imena sirakuškim slična.

Iz svega spomenutoga vidi se bez svake sumnje, što ne može nitko po­reći da je na otoku Visu postojao grad Issa u prvoj polovini IV st. pr. п. е., da je on bio naseljen dorskim elementom i da j e utjecaj Sira­kuze bio na njemu velik.

Poslije smrti Dionizija Starijega njegov je sin Dionizije Mlađi , za obranu Otrantskih vrata od gusara, osnovao dvije kolonije na apulskoj obali, što nikako ne bi trebalo, kad bi za takvu svrhu bio dovoljan Lissos koji bi navodno njegov otac bio sagradio. Inače Dionizije Mlađi nije podigao nikakvu koloniju na Jadranu. A poslije njegova pada Si-rakuza j e pala u veliku dekadansu, i nije joj padalo na pamet da osniva kolonije na Jadranu, a pogotovu ne Issu koja se nalazila na tako osjet­l j ivom mjestu, usred Jadrana. Iz toga izlazi da j e Sirakuza mogla sa­graditi Issu samo za vrijeme Dionizija Starijega i da je ona odnosno Dionizije Stariji, to i učinio.

U vezi s već spomenutim treba ispraviti i drugu griješku prepisivača Diodora, a ta je da je Dionizije, kad su ga Farani god. 384. zamolili za pomoć protiv Ilira koji su ih bili napali , poslao njima pomoć iz Isse, a ne iz Lissosa, dakle, da je prepisivač koji j e već kod prvog spomi­njanja Isse to ime pogrešno zamijenio s Lissosom to učinio i drugi put.

Potrebno je da se jače osvrnemo na tekst kod Diodora X V , 13 i 14. Pošto j e Diodor ispričao kako su se Farani s otoka Parosa na Egejskom moru« nastanili na otoku Farosu, Hvaru, i kako ih j e u tom pomogao Dionizije , nastavlja odmah dalje kako je malo godina prije toga taj isti Dionizije sagradio grad, koji se zove Λίσσον , i onda: έκ ταύτης οΰν ορμώμενος Διονύσιος. N a tom se mjestu tekst prekida i ostali je dio teksta izgubljen.

Tekst Diodorov govori izričito da je Dionizije »usidren« u toj svojoj bazi koju je osnovao i iz nje štitio svoj posjed na Jadranu Ankonu, N u -manu, Adriju od gusarskih ili bilo kakvih drugih napadaja. T o mu je bilo lako iz Isse (Visa) ali mu je bilo nemoguće iz dalekog Lješa. T a j e novoosnovana kolonija, kako iz teksta izlazi, bi la svakako u blizini Farosa, što Lješ nikako ne može biti, jer j e od njega bio udaljen 185 milja odnosno 342,62 km. Naprotiv je Issa od otoka Farosa udaljena svega 12 milja, a od polisa Farosa svega 22 morske milje , odnosno 40 km i 744 metra.

Već smo spomenuli, da su Iliri koji su još iz početka bronzanog doba živjeli na Hvaru i vjerojatno dopustili, uz neke uvjete da se Parani na njemu nasele i osnuju grad Faros, ili ih je pak prisilio vojnom snagom Dionizije Stariji, odlučili da sa svog otoka Grke protjeraju. Koji su tome bili uzroci, nije nam zabilježeno, znamo samo da su hvarski Iliri, starosjedioci, pozvali u pomoć Ilire sa susjednog kopna da im pomognu protjerati Grke. Oni su se pozivu odazvali i nj ih 10.000 prešlo je na mal im lađama preko kanala koji dijeli kopno od otoka i otok Brač od H v a r a na Faros. Iliri poubijaše mnogo Grka i podsjednuše grad Fa-

ros. Kad je za to doznao Dionizijev eparh kojeg je Dionizi je postavio u luci Isse s jednim odredom trijera, isplovi u pomoć Faranima s više trijera i napadne male ilirske lađe; neke potopi, neke zaplijeni, po­ubija preko 5000 Ilira i zarobi ih oko 2000. Bio je to prvi pomorski su­kob, koji nam je zabilježen na istočnom dijelu Jadranskoga mora.

Diodor nam je zabilježio da se to dogodilo god. 384. pr. n. e. Mislit i , da je Farosu mogla prispjeti pomoć iz Lješa (Lissos) koji je

od Farosa 342,62 km udal jen prosto je besmislica i pokazuje potpuno nepoznavanje prilika na Jadranskom moru.

Vrlo j e dobro poznato, da se još u ovo vrijeme nije plovilo noću. D a bi brod koji je vozio glasnika ili glasnike koji su bili poslani iz Fa­rosa da jave Dioniz i jevu eparhu da su napadnuti i da ga mole za pomoć, prispio na jednoj osrednjoj lađi do Lissosa, trebalo mu je najmanje 8 -10 dana. Isto toliko j e vremena trebalo Dionizijevoj floti da stigne od Lissosa do Farosa, dakle ukupno same plovidbe trebalo je 16 do 20 dana. U z m e li se к tome u račun eventualno protivan vjetar, nemirno more, eventualna oluja, i toliko drugih nepredviđenih okolnosti koje na moru iskrsavaju, a uz to i pripremu za odlazak eparhove flote, to se mora pretpostaviti da j e od odlaska glasnika iz Farosa do dolaska epar­hove flote pod Faros trebalo otprilike mjesec dana. Kroz to bi vrijeme šačica Grka u Farosu sigurno bila podlegla golemoj masi Ilira. N e m o ­guće je , dakle, vjerovati da je Farosu došla pomoć iz Lissosa već zbog toga što udaljenost tih dvaju mjesta takvu pretpostavku ne dopušta.

D a j e Issa bila grčka naseobina, priznaje i A. Bauer, a da je posto­ja la prije Pesudoskilaksa, nema sumnje jer je on takvom naziva, i iz njegova pisma je jasno, da je ona osnovana prije Farosa. D a je ona bila sirakuška naseobina, već smo dokazali arheološkim podacima. Bilo bi doista nerazumljivo da se ugroženi Grci na Hvaru nisu obratili svo­j im susjedima na Visu i da im onda nije stigla pomoć od Isse koja je svega nekoliko sati vožnje udaljena od Farosa, nego da je trebalo slati glasnike u Lissos da flota odande dođe, u pomoć Farosu, za što je tre­balo barem neko dvadeset dana. Dakle: ili j e Issa postojala u doba kad su hvarski Grci bili od hvarskih i drugih Ilira napadnuti i onda ih je iz Isse pomogao Dionizi jev eparh, ili u doba ilirskog napadaja na Fa­ros Issa nije postojala, jer da je postojala, pomoć je mogla i trebala da dođe iz nje, a ne iz dalekog Lissosa. D a je ona u to doba postojala, u to ne sumnja ni A . Bauer. Dakle pomoć Farosu mogla je doći samo iz Isse.

N e m a m o nikakvih dokaza da je Lissos postojao kao grad za v ladanja Dionizija Starijega, ali j e sigurno da taj grad, ako je postojao, nije bio pod vlašću Sirakuze, jer da je to bio, možda ne bi Dionizije Mlađi dao sagraditi dva nova grada u Apuliji da spriječi napade gusara koji su se zalijetali s obala naseljenih barbarima i ugrožavali more.

Διονύσιος ό των Συρακοσίων τύραννος ό νεώτερος . . . κατά δέ τήν Ά π ο υ λ ί α ν δύο πόλεις έκτισε βουλόμενος ασφαλή τοις πλέουσι τόν Ίόν ιον πόρον ποίησαν οί γ α ρ παραθαλάττιον οίκοΰντες βάρβαροι λη-

στρίσι πολλαΐς πλέοντες απλούν τοις έμπόροις παρεοκεύαΐ,ον πάσαν την περί τόν Ά δ ρ ί α ν θ ά λ α τ τ α ν . 1 6 9

Iz ovog se Diodorova pasusa u njegovoj Biblioteki X V I , 5, vidi sa­svim jasno da Lissos nije sagradio Dionizije Stariji jer da ga je sagra­dio za zaštitu Jonskog tjesnaca, zar bi trebalo da njegov sin malo iza njegove smrti gradi nova dva grada na apulskoj obali u istu svrhu, a da pri tom nije Lissos ni uzet u obzir?

Iz ovoga izlazi da Dionizije Stariji nije osnovao nikakav grad da čuva Jonski tjesnac, a najmanje Lissos, koji ga i nije mogao čuvati. T u je zadaću mogla da u ovim stranama vrši samo Apolonija , a onda Kor­kira, dok je u Jadranskom moru mogla Sirakuza da štiti svoje brodove i trgovce, pa i cijeli imperij iz dobro smještene, dobro utvrđene i od­ličnom lukom snabdjevene Isse.

N a š j e konačni i bez sumnje siguran zaključak da je Dionizije Sta­riji osnovao Issu, a ne Lissos. Pričanje Diodorovo u X V , 13 vrlo je mutno i iskrivljeno, njegove kombinacije i zaključci neodrživi, bilo da ih je prvi napisao on ili ih prepisao od drugih. Sto se tiče samih imena Λίσσον i Λίσσω treba ih u Diodorovu tekstu izmijeniti u "Ισσαν i "Ισση.

Nakon toga postavlja se pitanje: kada je osnovana Issa, točnije kada ju je Sirakuza osnovala?

Sve do 398. godine bio je Dionizije Stariji zauzet borbama na Sici­liji, s j edne strane da se održi na vlasti koju je kao 25-godišnji mladić god. 405. preuzeo, a s druge da istjera Kartažane iz grčkih gradova na Siciliji, a i sa cijele Sicilije u kojoj je borbi sad imao i l ijepih uspjeha ali i velikih neuspjeha. Briga da stvori veliku i dobro uređenu kopnenu vojsku i snažnu i brojčano jaku mornaricu za konačni obračun s Kar-tagom, nije mu dopuštala da se drugim bavi. On je u to doba stvorio na Siciliji, a sa centrom u Sirakuzi, prvu vojničku silu grčkoga svijeta ko­joj na svijetu uopće, osim perzijske, nije bilo ravne. N ikad nije ni prije ni poslije njega grčki svijet vidio veću i jaču ratnu flotu od njegove, nikad nije grčki svijet imao većeg organizatora pomorske sile od mla­doga Dionizija koji je u Sirakuzi okupio najbolje graditelje brodova, a u svojoj mornarici odlične komandante.

Z a tako velike vojne investicije, da ih podigne i održi, trebao je Dionizije mnogo novčanih sredstava. Zapl jenom imanja protjeranih svo­j ih protivnika, novcem koji su posjedovali hramovi, a koji j e beskori-stan u njihovim tresorima ležao, porezima i carinama, on je sve to stva­rao i stvorio. Ali , kako su s vremenom ti izvori sve više presušivali, tre­balo j e naći nov izvor, iz kojega je mogao dobivati novac. Ta j je izvor trebala biti sirakuška i sicilská trgovina koja j e imala krenuti novim i još neiscrpenim putovima.

Već su Dionizijevi predšasnici upućivali svoje trgovce u Tirensko more, ali su tamo nailazili na konkurente: Kartažane i Grke koji su se već pred gotovo tri stoljeća tamo ustalili. T o je Dionizije tada obnovio,

1 6 8 Diodor X V I , 5.

da osigura sirakušku trgovinu na Tirenskom moru, on je, pošto je uspje­šno riješio svoju prevlast u južnoj Italiji, porušio Region, utvrdio pre­vlaku na sjeveru Lokrija sa svrhom da spriječi napade Italaca na taj dio Kalabrijskog poluotoka, stvorio sebi golemu utvrdu koja je čuvala ulaz u Tirensko more. D a na tom moru osigura svoju trgovinu, Dioni­zije je zauzeo otok Elbu. Usput je napao hram etrušćanskoga grada Agile (Caere) u luci Pirgi. U ekspediciji godine 384. о kojoj govorimo, Dionizije se utvrdio na jednom mjestu koje su već jedanput (o. 450. g.) bili Sirakužani osvojili na Korzici, vjerojatno na mjestu koje se pro­zvale Συρακοσίων λιηι',ν — »Sirakuška luka«.

Međutim je Dionizije imao i kudikamo veće ideje: on je odlučio si­rakušku trgovinu i svoj imperij proširiti i na drugu stranu, na Jadran­sko more.

Prema tome je terminus ante quem non za osnutak Isse godina 398. pr. n. e. Diodor je zabilježio da je Dionizije osnovao koloniju Issu ne­koliko godina prije nego je pomogao Parane s otoka Parosa na E g e j ­skom moru da se nasele na Faros u Jadranskom moru. O n je nadalje napisao da su se Parani naselili na Faros god. 385/4. pr. n. e. Issa je dakle osnovana prije god. 385., i to nekoliko godina prije, vjerojatno već prvih godina Dionizijeve djelatnosti na Jadranu, dakle između 397. i 390. g. pr. n. e.

A N KO Ν, N U MAN A I A DRI JA

Strabon kaže da je Ankon osnovan od izbjeglica ispred Dionizijeve tiranije. Ako je to tako, onda se to moglo dogoditi samo prije nego je osnovana Issa, dakle svakako prije god. 385/4 a vjerojatno prije 390., a ne kako Ho lm kaže »nach dem Falle von Rhegion und der U n ­terwerfung Krotons«, jer je Kroton pao u Dionizijeve ruke tek 379. g. pr. n. e. Osnutkom Isse Dionizije je postao stvarni gospodar plovidbe po Jadranskom moru, pa je bez sumnje i Ankon, ako su ga i osnovale izbjeglice, došao pod Dionizijevu vlast. Ako je Atrija bila Dionizijeva, ako je Issa bila Dionizijeva, to je svakako bio i Ankon, jer sigurno ne bi Dionizije dopustio da između Isse i Atrije postoji kula njegovih n a j ­ljućih neprijatelja koji su mogli ometati sve stečene koristi i napadati lađe i naselja koje je Dionizije tek podigao.

Ankon j e dakle ili osnovan od izbjeglica iz Sirakuze prije osnutka Isse, dakle oko 400-390 . pr. п. е., a kad je osnovana Issa, došao pod Dionizijevu vlast, ili j e osnovan od Dionizija nekako u isto vrijeme kada i Issa, a možda i nešto kasnije.

Druga je sicilská kolonija na zapadnoj obali Jadranskoga mora bila N u m a n a za koju kaže Plinije izričito »Numana a Siculis condi ta« . 1 7 0

! 7 ° Plin. I I I 111.

Stari su pisci mislili, da j e Adrija (Adria, Atria) bila sagrađena od Etrušćana. T o izričito kaže L i v i j e , 1 7 1 a to su kazali i Strabon i Justin i P l i n i j e . 1 7 2 U novije doba to isto tvrdi i Partsch u R E . 1 7 3 Međutim je još uvijek neriješeno pitanje - tko je osnovao Adriju (Hatriu). Jedni misle da je Adrija bila osnovana od indoevropskih Italaca i njeno ime izvode od italskog »ater«, kako to čini D e Sanctis u svojoj Storia dei Romani I ; 1 7 4 drugi tvrde da to ime nije nipošto indoevropskog pori­jekla i da se ne može izvesti od »ater« - crn, nego da je to ime etru-šćansko i da možda znači »dvorište« ili »luku«, kako to čini Schuchardt u svojoj »Alteuropa«. Nek i su uzeli da je Adria (Atria) bila najprije umbrijski, a onda etrušćanski g r a d , 1 7 5 drugi opet da je bio vene t sk i . 1 7 6

Jedno je sigurno, bez obzira tko ju j e osnovao, da j e Adrija bila u V st. u vlasti Etrušćana. U doba Dionizija Starijega pripala je ona Sirakužanima. 1 7 7 I Etvmologicum M a g n u m 1 7 8 i T z e t z e s 1 7 9 pripisuju osnu­tak Adrije izričito Dioniziju Starijemu.

Dionizije Stariji je nekako u isto vrijeme razvio veliku djelatnost za proširenje i učvršćenje sirakuške trgovine i svoga imperija na Jadran­skom i na Tirenskom moru. On je osnovao kolonije u Ankoni i N u -mani, zauzeo Adriju na ušću Pada i u nju uselio i Sirakužane, on j e osnovao na otoku Issi (Visu) koloniju Issu s grčkim dorskim, najvjero­jatnije sirakuškim elementom, a zatim pomogao Jonske Parane da na otoku Farosu u Jadranskom moru osnuju svoju koloniju. Issa je , kao i ostale spomenute Dionizijeve kolonije bila izravno pod vlašću Sira-kuze pa je Dionizije u njenoj luci koja j e najzgodnija za čuvanje sigur­nosti plovidbe na Jadranu, a i posjeda u Dioniz i jevom kolonijalnom imperiju, postavio svoga eparha s jednim odredom trijera da bdije nad sigurnošću toga imperija. Iz Isse j e Dionizijev eparh pomoću svoje straže na visokom Humu doista i bdio nad sicilskim posjedom na Jadranu, kao i nad sigurnošću onih koji su bili pod Dioniz i jevom za­štitom kao što je bila novoosnovana kolonija na Farosu. T o je on god. 384 stvarno i pokazao i svoju dužnost izvršio.

1 7 1 Liv.. V 33, 7. 1 7 2 St rab. V 214 - Justin. X X 1, 9 - Pl in . I I I 20. 1 7 3 REI H B , Stuttgart 1893 417. 1 7 4 De Sanctis, Storia dei Romani I str. 102. 1 7 5 Е. Meyer, Geschichte des Al ter tums I I , str. 684. 1 7 8 De Sanctis, о. с. 155 i op. 3 - A . Gi t t i , Sul la colonizzazione greca nel l ' A d r i a -

tico; L a paro la del passato VII , Napol i 1952., str. 166. 1 7 7 A. Git t i , о. c. str. 167, 1Θ8, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 176. 1 7 8 Etymologicum Magnum s. v. Adr ias . 1 7 9 Tzetzes, In Lycophron., 631.

ISEJSKA KOLONIJA U LUMBARDI

Issa j e ostala pod sirakuškom vlašću sve do smrti Diniz i ja Starijega. Kad j e pak za Dioniz i ja Mlađega sirakuški imperij oslabio, a onda u unutrašnjim borbama zapleten nije mogao da stvoreni imperij drži, Issa se potpuno osamostalila i kao slobodan »polis« obrazovala svoju samo­stalnu vladu. Kroz to je vrijeme ona upoznala prilike oko sebe i našla svoje mjesto između grčkoga svijeta, susjednih grčkih polisa i ilirskog kopna u svojoj najbližoj okolici. Tada je ona sama počela da obrazuje svoje kolonije, i već u IV st. pr. n. e. osnovala svoju koloniju na mjestu današnje Lumbarde na otoku Korčuli, i taj svoj »polis« opásala bedemima. Sačuvao nam se natpis jedinstven u tadašnjem grčkom svi­jetu о osnivanju ove isejske ko lon i je . 1 8 0 Kako je isejsko stanovništvo, sirakuški Dorani, bilo, čini se, još uvijek premalo brojem, to je Issa, sudeći prema spomenutom natpisu pozvala - kako je to Rendić doka­zao - još neke južnoitalce da se nasele u njenu novu ko lon i ju . 1 8 1 T a novoosnovana isejska kolonija na Korčuli postojala je i u III i u II st. pr. п. е., kako sam na svojim iskopavanjima god. 1952-1954. mogao utvrditi, ali jo j uza sve pomno traženje imena nismo mogli naći ni ustanoviti. (T. III.)

Kolonizatorsko svoje dje lovanje nastavila je Issa i u Ш stoljeću kada je osnovala na susjednom kopnu unutar ilirskog teritorija svoje kolonije Tragurion, današnji Trogir, i Epetion, današnji Stobreč, prvi na zapadu, drugi na istoku od današnjeg Splita. U II st. pr. n. e. Issa j e uz ilirski grad Salonu, ili u samoj Saloni, u j ednom njenu dijelu osnovala svoju koloniju koja je u svemu bila zavisna о Issi, kao što su to bile i prije spomenute isejske kolonije. Štoviše Salona je i u rimsko doba bila podijel jena na ilirsko-rimski i isejski dio, od kojih je . drugi stalno ostao u političkoj vezi sa svojim gradom maticom.

Već u drugoj polovini IV st. pr. n. e. nestaje svake veze između Isse i Sirakuze, ali j e dorski elemenat i sirakuški utjecaj ostao dalje u Issi i njenoj državi što se osobito jako vidi u graditeljstvu kojega su nam se ostaci sačuvali.

PHAROS

Gotovo su svi pisci, koji su govorili о grčkim kolonijama na Jadranu bili složni u pitanju osnivanja Farosa . 1 8 2

О osnivanju grčke kolonije 'Pharos piše Diodor: »Dok se to doga­đalo, Parani, na poticaj nekog proroštva, poslaše svoje apojkiste u Jadransko more i sagradiše naselje na jednom njegovu otoku koji se zove Faros, a pomogao ih je pri tom Dioniz i je .« 1 8 3

1 8 0 Brunšmid, о. c. 2-14. 1 8 1 D . Rendič-Miočević, Iliri u natpisima grčkih kolonija u Dalmaciji, Vjesnik za

arheologiju i hist. daim. LUI , str. 43, 44. - Isti, Nuovi contributi di epigrafia, Atti del III, Congr. Int. Epigr., Roma 1959.

1 8 1 Novak G., Otok Hvar u starome vijeku, Program c. k.' Velike realke u Splitu, Split 1914.

1 8 8 Diodor X V 13. V. grčki tekst na str. 39.

N e m a m o nikakva razloga da posumnjamo u tačnost navoda koji nam donosi Diodor koji navodi tačno i vrijeme kad se to zbilo.

Odmah dalje kaže isti Diodor: Τ ο ΰ б' ενιαυσίου χρόνου διεληλυ-θότος 'Αύήνησι μ έ ν ήρχε Διοτρέ-

φης, έ ν 'Ρώμη δ' ύπατοι κατεστάλησαν Λεύκιος Ούαλέριος και Α υ λ ό ς Μάλλιος, παρά δ' Ηλε ίο ις ολύμπιας ήχθη ένενηκοστή ένατη, καθ' ην ένίκα στάδιον Δίκων Συρακόσιος . 1 8 4

(Nakon godine dana bio je u Ateni arhont Diotref, u Rimu konzuli Lucije Valerije i Aulo Manlije , a u Elidi slavila se 99. olimpijada na kojoj je bio pobjednik u trčanju Dikon iz Sirakuze.)

Iz prednjeg je teksta očito da je Faros na otoku Hvaru osnovan u 99. ol impijadi, dakle godine 385/4 pr. n. e.

Odakle j e Diodor uzeo tu svoju vijest, on ne navodi, ali se iz svega vidi da je tačna, uzeta najvjerojatnije iz službenih spisa u Sirakuzi ili iz kojeg starijeg sirakuškog pisca, suvremenika dogođaja, ili koji je radio na bazi arhivskih dokumenata. Poznat je vrlo dobro nač in rada Diodorova, a da bi mogli drugačije о tome misliti.

Kad Pseudoskilaks piše svoj »Periplus« on kaže o Fharosu samo ovo: »Tu je N o v i Faros, otok grčki, i otok Issa i ovi grčki gradovi«. Ako uzmemo, da je terminus post quem non za pisanje Pseudoskilaksovo 335. god. pr. п. е., i da je najvjerojatnije da j e on glavni dio svoga djela sastavio oko 350 g. pr. п. е., ono j e j edna potvrda da je prije njegova pisanja Fharos osnovan.

Ako navedemo pisce koji su pisali da su Pharos osnovali Parani hro-nolaškim redom, treba da navedemo poslije Pseudoskilaksa Erato-s t e n a . 1 8 5

Mnogo kasniji Pseudoskimnos kaže također jasno da je Pharos osno­van od Parana:

Φάρος δέ τούτων ουκ άπωθεν κειμένη νήσος Παρίων κτίσις εστίν 1 8 6

Τ ο isto, samo malo drugačije kaže i Strabon (Z, 315 - ed. Teubn. 433): είθ' ό Νάρων ποταμός καί οί περί αυτόν Δαόριϊ ,υι καί 'Αρδιαΐοι και Πληραίοι, ώ ν τοις μ ε ν πλησιάζει ή Φάρος, Πάρος λ ε γ ο μ έ ν η πρότερον . Παρίων γάρ έστι κτ ίσμα . 1 8 7

Postoji dakle jednodušno mišljenje starih pisaca, počevši od polovine IV st. pr. n. e. dalje, da su Parani osnovali Faros, a najbolje od njih upućeni u povijest Sirakuze i Sici l i je Diodor kojemu su izvori mahom sicilski pisci više ili manje suvremenici Dionizija Starijega Sirakuškog: Philistos koji je bio pristaša i vojskovođa Dionizija Starijeg i Mlađeg , Timej (oko 352-256) koji je opet radio po izvorima. Diodor je imao

1 8 4 Diodor о. c. 1. c. 1 8 5 Berger Geogr. Fragm d. Eratosth. frg. H I В 112. 1 8 6 Anonymi (vulgo Scymi Chii) Orbis descriptio st. 426, 427; et cit. 214. 1 8 7 Strabonis Geographica Z. 315, ed. Teubner , Leipzig 1915. I I , str. 438.

pred sobom 4 sveska povijesti Dionizija Starijega koje je Philistos na­pisao pošto ga je god. 386. Dionizije Stariji prognao iz Sirakuze, pa 2 sveska povijesti Dionizija Mlađega. Pored toga imao je on kao izvor i svoj uzor, historičara Ephorosa koji je živio i pisao, čini se, sve cio pada Perinta god. 340. pr. п. е., pa zatim Teopompa iz Hiosa, (r. o. 380. pr. п. е.).

Prema tome ne možemo nipošto sumnjati u tačnost navoda Diođorova о osnivanju Farosa na otoku Hvaru god. 385 /384. pr. п. е., i to pomoću Dionizija Starijeg Sirakuškog.

Tačnost navoda Diođorova u pogledu osnivanja kolonije Faros po­četkom IV st. pr. n. e. potvrđuju nam i arheološki nalazi: novci i nat­pisi, a donekle i arhitektonski ostaci (Т. V., X I V . i X V . )

Faros je osnovan odmah kao samostalan grčki »polis«, dakle potpuno samostalna kolonija. Kao takva kovala je ona svoj vlastiti novac. T o je Faros činio odmah u prvoj polovini IV st. Ti najstariji novci Farosa kovani su ili u samoj Sirakuzi za Faros ili od sirakuških majstora na Farosu, ili pak od Fara na izučenih u Sirakuzi. Oni su načinjeni prema sirakuškom novčanom sistemu i umjetnički dosta dobro izrađeni.

Još je jači dokaz za postojanje Farosa u prvoj polovini IV st. natpis (Φάριοι από Ίαδασίνων και των συνμάχων τα ό π λ α ) , 1 8 8 koji je nađen na otoku Hvaru u današnjem Starom gradu ili njegovoj neposrednoj okolici, i koji po karakteru pismena odgovara potpuno tom vremenu. 1 8 " (T. III)

Pored svjedočanstva Diođorova dokazuje nam da su parijci osnovali Faros i koza i g lava Persefone na novcima Farosa kakve je simbole imala i njihova majka kolonija Paros na svojim novcima, a onda i jon­ski dijalekt obaju otoka. A i na još nepubliciranom natpisu koji se na­lazi u dominikanskom samostanu u Starom gradu nalaze se pored Fá­raná spomenuti i P a r a n i . 1 9 0

Mada mi ne možemo tačno datirati vrijeme kada su sagrađeni be­demi Farosa od kojih su nam se sačuvali neki ostaci u današnjem Sta­rom gradu, naše je mišljenje, da oni pripadaju svakako prvoj polovini IV st. i da su građeni ili odmah kad su se parski kolonisti naselili na Hvar ili neposredno poslije prvog sukoba farskih Grka s Ilirima. U p o -ređujući starogradske bedeme sa sličnima u Sirakuzi, na Siciliji uopće, na Apeninskom kopnu u Aseriji, Varvariji, Saloni, na Visu, očito je, da su oni stariji od III st. pr. n. e. Nekako u isto vrijeme pripadaju i bedemi Tora povrh Jelse. I jedni i drugi rađeni su pod jakim utjecajem sirakuških bedema koje je gradio Dionizije Stariji.

D a j e Faros bio na današnjem otoku Hvaru to je uvijek bilo ne­osporno, ali nije bilo jednodušno mišljenje, na kojem se mjestu na oto­ku Hvaru nalazio. Jedni su, povedeni istovjetnošću imena Faros i Far,

1 8 8 Brunšmid, Inschriften und Münzen. 1 8 9 Rendić, о. с. - Isti, Nuovi contributi di epigrafia agli studi sulla colonizzazione

greca in Dalmazia, A t t i del Ш . Congresso Int. die epigrafia, greca е latina, Roma 1959., str. 129.

, 9 0 ' R o b e r t , Bull. hell. L I X (1935), 494 , 2.

како narod današnji grad Hvar naziva i kako ga je barem od X . sto­ljeća nazivao, mislili, da se grčki Faros nalazio na mjestu današnjeg grada Hvara.

Tako piše Pribojević u svom govoru održanom 1525 »Pharos enim insula, Pharo a Plinio dicta, eiundem nominis (ut Strabo inquit) a Parus conditam (quemadmodum supra tetigimus) urbem habens Tako su mislili i drugi kasniji pisci, kao L u c i u s , 1 9 2 Far la t i 1 9 3 i dr.

Al i je još u X V I . st. bilo onih, koji su tvrdili, da se je Faros nalazio na mjestu današnjeg Starog grada, kako nas o tom god. 1559. izvje­štava Gianbattista Giust iniano. 1 9 4

Smatrao bih nepotrebnim; da se ponovo osvrćem na pitanje imena Faros i na položaj, na kome su Grci god. 385/4 pr. n. e. podigli svoju koloniju, da nije Beaumont to pitanje i poslije moje rasprave, koja mu, vjerojatno nije bila poznata, ponovo načeo.

Ime Faros nije grčko, nego j e ono predgrčkog porijekla, možda ilir­skog, ako ne i predilirskog ili čak mediteranskog.

Moja iskapanja na otoku Hvaru: u Grapčevoj spilji, u Markovoj spilji i Pokriveniku, koja su otvorila nove vidike u najstariju historiju ne samo otoka Hvara, nego i cijelog Jadranskoga mora, pokazala su, da j e otok Hvar ne samo bio naseljen već u IV. tisućljeću pr. п. е., nego da je na njemu u III tisućljeću pr. n. e. evala jedna visoka kul­tura neolitske obojene keramike. U to je vrijeme ovaj otok stajao u stalnoj vezi sa svijetom obala na Jadranskom, Jonskom, Egejskom i T i -renskom moru, a s druge strane podržavao razmjenu robe sa alpinskim zemljama. T e su se veze nastavile dalje i u metalno doba, u bronzano i željezno, što nam očito i otvoreno pokazuju moji nalazi u spomenutim lokalitetima. U to se vrijeme ovaj otok zvao Far, ili Faro, ili Fara, što su onda Grci, koji su se na nj naselili pretvorili u Faros.

M o j a istraživanja velikog utvrđenog lokaliteta Gradišće na južnom dijelu ulaza u Starogradsku luku Kabal, pokazala su da je na tom mje­stu bio velik utvrđeni grad koji je postojao još u bronzano doba ili bar u najranije željezno i da je još u grčko doba upotrebljavan. Takvih j e bilo na otoku više, a ovdje spominjemo još dva: onaj na Veloj Glav i sjeverno od Zastražišća i onaj u Mosevčici na istočnom dijelu otoka, a na njegovoj sjevernoj strani.

D a j e to doista tako, t. j . , da su se Parani naselili na otok koji se već prije njih zvao Faros, upućuje nas i Diodor, koji kaže da su Parani po­slali svoje koloniste na otok Faros, »na poticaj nekog proroštva«. Sto je prirodnije, nego da im je proroštvo sugeriralo, da se nasele na otok, koji se zove sličnim imenom kao i njihov vlastiti .

1 , 1 Vincentius Priboevius, De origine successibusque Slavorum G. Novak, Zagreb 1951., str. 94.

ш Lucius Johannes, Dalmatiae et Croatiae, Amstelodami 1666. ш Farlati, Illyricum Sacrum T. IV. m Commissiones et relationes venetae MHSM VIII, Zagreb .1877., str. 219.

Tezu, da su Parani osnovali svoju koloniju Faros na mjestu dana­šnjeg grada Hvara zastupali su u X I X st. Hvarani Jerolim M a c c h i e d o 1 9 5

i Jakov B o g l i ć . 1 9 6 Protivnu su tezu zastupali iStarograđani Petar Nisiteo i Šime L j u b i ć . 1 9 7 Međutim se iz toga razvila žestoka polemika, koja je poprimila kampanilistički karakter, često i vrlo oštar, ali j e doprinijela tome, da se nastojalo naći što više stvarnih dokaza za svoje tvrdnje, pa se pazilo na svaki kamenčić, na svaki trag antiknom životu.

Mislio sam, da sam svojom raspravom »Otok Hvar u starome vijeku« raščistio pitanje položaja grčke kolonije Faros. Međutim su se u širo­kom naučnom svijetu javi le izvjesne sumnje, pa je potrebno da to pi­tanje, bar u nekoliko glavnih momenata, uzmem u pretres.

Beaumontu koji inače prihvaća da se Faros nalazio na mjestu dana­šnjeg Starog grada ne odgovara položaj Starog grada Polibijevom opisu bitke, jer da je grad dijeli la od luke λόφος έρυμνός kako to kaže P o ­libije u III 19-, 3 . , što kod Starog grada n e m a . 1 9 8 Međutim, ma da i dru­gi neki tvrde, da cjelokupna rimska strategijska akcija za osvajanje Farosa ne odgovara položaju Starog grada, nego da bi to bio svakako prije položaj današnjeg grada Hvara, treba upozoriti da se tu ne radi о samoj starogradskoj luci, koja je neposredno uz grad, nego da je to vjerojatno bila Maslinica, i da se između Maslinice i Starog grada mo­gla razviti onakva bitka kakovu opisuje Polibije. U vezi s time pojavile su se i druge sumnje, kao npr. ta, da je kod Polibija krivo naznačen Faros, a da se tu radilo о nekom drugom mjestu, koje da je Demetrije branio. Pri tome su iskrsle i nemoguće vijesti, da je Demetrije bio od Rimljana u Issi ops jednut . 1 9 9 Da je to nemoguće ne treba ni isticati, jer Issu nije Demetrije nikada osvojio, nego je ona tada bila vjeran save­znik Rima.

Sve me to navodi, da iznesem zašto ostajem i dalje pri svojoj tvrd­nji, da se grčki Faros nalazio na mjestu današnjeg Starog grada, uprkos mišljenju, da se tamo nije mogao nalaziti već zbog toga što na mjestu Starog grada nema položaja na kojemu je mogla biti akropola i da opis bitke pred Farosom god. 219. pr. n. e. ne odgovara položaju Starog grada.

Moji su razlozi arheološke i literarne prirode. U Starom gradu nalaze se zidine, koje, po svom načinu gradnje idu

svakako u IV st. pr. п. е. (T. V.) U Starom gradu i njegovom neposrednom polju nađeni su brojni

grčki natpisi, publicirani u CIG II str. 986 n. 1837; 1837 d, n. 1837 c; str. 985 n. 1837 b, zatim natpis publiciran u Archiv für österreichisch. Gesch. - Forsch. X X I I str. 271 i natpis publiciran u Inscr. mus. Zagr. str. 74 n. 6. Svi su ti natpisi publicirani od Brurišmida u zagrebačkom

1 9 5 Macchiedo. Girolamo, Rivista Dalmatica. 1 9 6 Boglić Giacomo, Storia délia citta ed isola di Lešina, Zada r . 1 8 7 Gliubich Simeone, Far ia Cittavecchia e non Lesina, ed. cit. 1 9 8 Realenzyclopädie der klassischen Altertumswissenschaft, s. v. Pharos . 1 9 9 Brunšmid, Inschriften und Münzen ed. cit. str. 15-20.

arheološkom muzeju. U S ta rom g r a d u , u samos tanu D o m i n i k a n a c a na ­lazi se velik još nepubl ic i ran grčki na tp i s . I u ovom natp isu , koji j e još u S ta rom gradu , i na d v a d ruga spomin ju se »Far io i« , F a r a n i .

I mnoš tvo farskih novaca od I V - I I st. pr . n . e. n a đ e n i h u S t a rom g r a d u i njegovoj okolici po tv rđu j e ono, što n a m kažu natpis i , i ako se i u g r a d u H v a r u i njegovoj nepos redno j okolici naš lo vr lo mnogo t a ­kvih novaca .

P i t a n j e obnove Farosa posli je n j egova rušenja od s t rane r imskog kon­zula Emi l i j a Pau lusa god. 219. p r . n. e. i pos to jan je r imske Fa r i j e (Pha -r ia) , mi ćemo pretrest i d rugom pr i l ikom u d r u g o m di je lu našeg č l anka Grc i n a J a d r a n u . Ovd je m e đ u t i m n a v o d i m ono, što n a m mnogo kasni i i pisci kažu, u kakvom su s tanju naš l i S t a r ig rad , u kojemu je svakako bilo i u r imsko doba j e d n o nasel je , kako n a m to kažu n a đ e n i la t inski natpis i i k rasan mozaik j e d n e vel ike zgrade , koja se na laz i la u k ra ju oko d a n a š n j e s rednje ulice.

D a n a s ima ma lo os ta taka iz an t i knog v r e m e n a u S ta rom g r a d u , a još m a n j e iz grčkog, ali ih j e u p r i j a šn j im s tol jećima k a d a se ni je toliko rušilo koliko kasni je bilo daleko više. H v a r a n i n Vinko Pr ibojević , d o ­m i n i k a n a c i prvi slavenofil , kazao j e u svom čuvenom govoru, koji i е god. 1525. održao u H v a r u p red na jug l edn i j im aud i to r i j em:

»Quaprop te r neminem capiat a d m i r a t i o duas olim, a l t e r a m ab or ien­te, a l t e r a m ab occidente, cuius sup ra memin imus , egregios sort i ta po r -tus hoc in agro urbes extitisse, ipsa ru ina p r i s t i nam e a r u m d ign i t a t em p roden te , apparen t ibus ibidem a d h u c p lur ibus magn i s edificiis et ex P a r i o l ap ide t runcat is et semicorrosis h e r o u m imagin ibus nec non et l i thostra t is uar ias bes t ia rum et s ide rum formas p r a e se ferent ibus . Q u a e sunt non nisi praes tant is ues t ig ia ciuitat is . . . « 2 0 0

»Exta t in medio fere huius nos t rae insulae ( H v a r a , о. p.) ager ad sep ten t r ionem spectans, p raec ipua d i l igen t ia cul tus, in circui tu s tad i -o r u m cen tum et quadrag in ta , tot ius insulae pot ior , undec im vicis sep­tus . . . supremus au tem quingentas habe t domos . . . Quo in locourbem olim pu l che r r imam fuisse non ambig imus , cum in dies et an t iquos a q u a -r u m puteos urbis ru ina obstrusos et thesauros aur i et a rgen t i g e m m a -r u m q u e in ortis et uineis sub t e r r a la ten tes hic reper i r i u ideamus , et nobi l ium ibidem sint an t iquorum m o n u m e n t a aedif ic iorum.«

U doba Pr ibojevićevo n jemu izg leda S ta r ig rad selo, kao i sva d r u g a n a otoku H v a r u , samo su mu ta sela ve l ika i u n j i m a ima t a d a k rasn ih kuća i nedosta je im samo gradski bedem, p a d a izgledaju kao g r a d : kako on kaže. O n j e ta sela obišao i obišao j e i S t a r i g r a d , koji ga je oduševio ostacima s tar ih zg rada i n j ihov ih t r agova . S ta r ig rad j e bio po n jegovom mišl jenju k rasan g r a d , ali se Fa ros na laz io u d a n a š n j e m g r a d u H v a r u . 2 0 1

200 Vincentius Priboevius - Vinko Pribojević, О podri jet lu i zgodama Slavena, pr i redio G. Novak, J A Z U , Zagreb 1951 str. 95, 96, 97.

2 0 1 V. Pribojević, o. c. ed. cit. str. 102 ss.

God. 1553. bio j e kao sindik mletačke vlade Giovanni Battista Giusti-niano, koji je na povratku podnio vladi svoju relaciju. On je obišao i Hvar. U toj se relaciji usput osvrće on i na Hvar u prošlosti, pa kaže:

»Faria secondo Plinio, et come piace a Strabone Pharos, quasi Pares a Parus condita; ma si dubita se anticamente questa citta fosse in questo luogo, che ora si chiama Liesina vecchia ovver Citta Vecchia. Di che ne fa menzione Polibio veridico istorico: il che facilmente si puo credere, perche quel luogo ora chiamato Città Vecchia, lontano da Liesina circa miglia 20, е situato in pianura bellissima et nel piu ameno, piu fertile et piu vago sito di tutta l'isola, ove sono ancora molti belli edifizii, et dove e un gran porto da sorder ogni gran legno navigabile et ogni ar-mata, ma е assai fuori di mano et incomodo ai naviganti . . , « 2 0 2

Istina, ni Giustiniano ni Pribojević ne govore ništa da li su te ruše­vine grčke ili rimske, ali bile one jedno ili drugo svakako su važan do­kaz da je u davno doba prije X V I stoljeća, kada obojica pišu postojao na mjestu Starog grada grad, čije su se ruševine tada vrlo dobro još vidjele.

God. 1579. posjetio je Hvar, a i sam Starigrad kao apostolski vizitá­tor veronski biskup Valier. Tada je on zapisao za Starigrad »Civitas Vetus olim ut fertur urbs florens, nunc vicus satis magnus Insulae Pha-riae positus est in planitie ad litus maris opposito Insulae Brachiae, cum pluribus elegantibus aedibus et templis et quadringentis in circa habitatoribus.« 2 0 3

U Valijerovo je vrijeme već gotovo nestalo starih ruševina, i njemu je Starigrad samo prema pripovijedanju bio nekoć »cvatući grad«.

Neće biti suvišno, ako navedemo ono, što nam je о Starom gradu svo­ga vremena zapisao Višanin Dr. Antun Matijašević-Caramaneo u svom radu »L'antica origine de' Lesegnani«. On je bio neko vrijeme kanonik u Hvaru, i očito je pošao u Starigrad da ga razgleda, ili zbog crkvenog nekog posla. On piše: »visibili riscontri dell antica citta sono le reli-quie magnifiche di grandiose mura composte di gradissimi quadroni di pietra sparsi in diversi luoghi e specialmente tra le case fu Lucoevich е Gazzari, su cui sono esse case edificate. L'altezza loro présente non eccede braccia cinque, la grossezza e di undici quarte non comprese le piètre scostate dalle facciate, che si vedone nel contiguo cortile dispo­ste in sedili, lunge due e tre braccia l'una e quasi un braccio alte. Per i campi circonvicini si ritrovano monete antiche di métallo, oro ed ar-gento, urne sepolcrali, specialmente di fanciulli, fatte di cristallo, e racchiuse in pillette rotonde di piètre, lumi eterni con iscrizioni, e molti altri monumenti dell'antichità superstiziosa e gent i lesmo.« 2 0 4

2 0 2 Itinerario di Giovanni Battista Giustiniano, Commissiones et relationes venctae, MHSM VIII, Zagreb 1877., str. 219.

2 0 3 Visitatio apostolica Valiera; Ovjerovljeni přepis 1641. u biskupskom arhivu u Hvaru, fol. 26 v.

2 0 4 Prema rukopisu Ar. Antuna Caramanea u S. Ljubić, Faria cit. str. 19.

N i j e potrebno naglašavati od kolike nam je vrijednosti ovo pisanje Matijaševića - Karamanea, koji piše oko 1680-1690. god. Prema nje­govom je pisanju bilo tada u Starom gradu još dosta ostataka starih gradskih bedema, a njegov opis onoga, što se nalazi u polju oko Starog grada odaje istinitost onoga, što je on zapisao. Inače nam je poznato, da je Karamaneo bio za ono vrijeme dobar poznavaoc arheo log i je . 2 0 5

DIM(OS)

N a otoku Hvaru našao se priličan broj novaca sa legendom Di. . i i Dim. . Brunšmid ih je publicirao 44 komada. (T. XIII . )

Ja sam ih konstatirao u zbirci Š. Marchi u Hvaru 6 komada. Svi su ti Di.. odnosno Dim., novci nađeni u Hvaru i u njegovoj ne­

posrednoj okolici. Međut im nijedan pisac ne spominje nikakav grčki polis čije bi ime

počimalo s tim slogom. T i su novci gotovo svi nađeni na otoku Hvaru i neki na susjednom

Visu i svi su od reda překováni, neki na isejskim Jonios novcima, neki na farskim i neki na heraklejskim, dakle svi na novcima ovih grčkih kolonija koje su se nalazile u srednjem istočnom dijelu Jadranskoga mora. Svi su ti novci iz IV st. pr. n. e.

Postojao je u južnoj Iliriji, negdje na jugu Skadarskog jezera grad Dimale , ali to nije grčki polis, nego čisto ilirski grad, a Iliri nisu u IV st. kovali svoj novac.

Prema tome nameće nam se zaključak, da se polis Dim(os) nalazio negdje na nekom otoku srednjeg Jadrana.

Mi smo smatrali da je najvjerojatnije, da se on nalazio na mjestu današnjeg grada H v a r a . 2 0 8 Pri tom su nas vodil i slijedeći razlozi:

a) N a putu Egejska obala - Jonsko more - Ušće Pada - Nesakcij najpovoljnija luka za sklonište u slučaju oluje je hvarska luka. Ona je to bila i ostala doklegod se plovidba obavljala sa jedrenjacima.

b) N i j e moguće da susjedna Issa nije iskoristila, barem za saobraćaj sa otokom Hvarom, ako ne za drugo, luku današnjeg Hvara.

c) Jedan grčki natpis nađen je u H v a r u prilikom kopanja temelja za gradnju današnjeg Palace-hotela.

d) Mnoštvo novca sa legendom D i . . . odnosno D i m . . . nađeno je u Hvaru i oko Hvara.

e) Vel ika množina novaca raznih grčkih gradova i država nađena je u Hvaru i oko njega.

2 0 5 G. Novak, Antun Matijašević Caramaneo, Anali Historijskog Instituta J A Z U u Dubrovniku, g. IV-V., Dubrovnik 1956., str. 455 ss.

2 0 6 Novak G., Dimos i Herakleia, ed. cit. 655, 656, 657.

U ovom gradu ili njegovoj neposrednoj blizini nađeni su novci N e -apolisa, Nole , Brundisia, Tarenta, Herakleie, Rhegija, Agrigenta, Ka-tane, Messane, Syracuse, Hierona, Agathokla, Hierona II, Kaine, Lysi-macba, Amphipolisa, Thessalonike, Aleksandra Vel ikog, Philippa III, Kassandra, Phil ippa IV, Aleksandra IV, Antigona Gonate, Larisse, Apollonije , Dyrrhachija, Korkyre, Leukasa, Boitije, Thessalije, Athene, Aigi ja , Korintha, Sikyona, Argosa, Pergama, Kyme, Myti lene, Ephe-sosa, Chiosa, Samosa, Knidosa, Kosa, Rhodosa, Antiocha I, Ptolomeja I. Sotera, pa sva sila makedonskih, issejskih, preko 160 novaca tirana Bal -laiosa i preko 320 pharskih novaca. Svi se ti novci čuvaju u zbirci G. Macchieda, a nešto u onoj Š. Marchija u Hvaru. Pored toga ih ima mnogo u arheološkim muzejima u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Beču i dr.

Iz ovog se jasno vidi , da je na mjestu današnjeg grada Hvara i u njegovoj neposrednoj okolici opstojao u IV i III stoljeću pr. n. e. j edan jaki emporij, koji j e podržavao trgovačke veze sa čitavom starom Grč­kom i njezinim naseobinama na Apeninskom poluotoku i na Siciliji, sa Makedonijom i Azijom. Kako se zvao taj emporij, mi ne doznajemo ni iz pisaca ni iz natpisa, v idimo samo, i to sa potpunom sigurnošću, da je taj emporij opstojao na mjestu današnjeg grada Hvara i u njegovoj neposrednoj blizini u isto doba, kad je opstojao i Pharos i to upravo u drugoj polovici I V i џ III stoljeću pr. n. e.

Prije smo iznijeli da se grčka kolonija Faros nalazila na mjestu da­našnjeg Starog Grada. N e može se nikako osporiti postojanje jednog emporij a od IV st. dalje na mjestu današnjeg grada Hvara.

Ja sam kazao u spomenutom članku, da je najvjerojatnije tu bio grad Dim(os) .

Samo se po sebi razumije da je ovo moje nagađanje о imenu toga grada i njegova ubiciranja još uvijek samo nagađanje, kao što je na­gađanje i to da bi D i odnosno D i m bilo ime nekog magistrata nekog grada na dalmatinskoj o b a l i . 2 0 7 Pitanje je još uvijek otvoreno, ali je po mom mišljenju vrlo vjerojatno da se tu radi о gradu Dimosu, i da je taj grad bio na mjestu današnjeg grada Hvara.

Pseudoskilaks ne spominje Dimos. Prema tome on nije u njegovo doba t j . oko 350. pr. n. e. postojao kao grčki polis. O n je dakle to po­stao u drugoj polovini I V stoljeća, ali se nikad nije toliko podigao da je sam kovao svoj novac. Kako je pak on prekovavao isključivo novce grčkih kolonija naše obale u IV. st., a ne i one u III, znači da je brzo izgubio svoju samostalnost i došao pod vlast susjednog nekog polisa, najvjerojatnije pod onu Farosa, ili pak stupio s nj ima u savez.

2 0 7 Rendić, Quelques remarques sur les monnaies de Dalmat ie , ed. cit. 87.

В U ΤНО Е

Buíhoe, današnja Budva, bila je Grcima davno poznata. U V st. spo­minje je Sofokle 2 0 8 u svojoj tragediji OIKLES. Vrlo je dobro pozna­vao postojanje Buthoe pisac »Periplusa«, koji je postavlja sasvim tač­no na jug Boke kotorske koju naziva rijekom R h i z o n . 2 0 9 Isti pisac go­vori о Buthoe i u idućem odsjeku, u kom govori da su stanovnici kraja od Rhizona na jug Enhe le j i . 2 1 0 Stjepan Bizantinski donosi vijest Filona iz В i hl a koji kaže da je Buthoe dobila ime otuda, što je na volovskom zapregu Kadmo dojurio u I l i r i ju . 2 1 1 Prema Stjepanu Bizantinskom Bu­thoe je osnovao K a d m o . 2 1 2 Filon iz Bibla je kasni pisac, koji je priču koju je našao u svoje doba zabilježio pa nam njegovo pripovijedanje ne daje nikakve podloge za bilo kakvo drugo zaključivanje, osim da je Buthoe u njegovo doba bila dobro poznata. On je čak mladi od Pli-nija Sekunda koji naziva Buthoe »grad rimskih g r a đ a n a « . 2 1 3

Danas je arheološkim zahvatima utvrđeno da je Buthoe bila na mje­stu današnje Budve. Ti su zahvati potvrdili njeno postojanje od V st. pr. n. e. dalje. Obilje raznih nađenih predmeta kao ilirsko-grčka ka­ciga iz V st., jedan skifos iz istog vremena i d r . , 2 1 4 zatim predmeti čisto grčke provenijencije iz helenističkog vremena ukazuju na stalnu vezu Buthoe s ostalim svijetom Mediterana, a napose s Grčkom. (T. II.)

Uza sve to Buthoe nije bila grčki polis, a ni osnovana od Grka. Pse­udoskilaks u svom Periplusu izričito i uvijek za svaki grčki grad u ovim krajevima, pa i na Jadranskom moru uopće kaže da je »grčki grad«. Za Buthoe, koji dvaput spominje on to ne kaže. A Sofokle oko stotinu godina prije njega kaže za Buthoe izričito, da je »grad Ilirije« (Βουθοίη πόλις της Ιλλυρ ίας ) . 2 1 5

Buthoe nije nikada kovao svoj novac i nije se u njemu našao nijedan natpis koji bi ma izdaleka dao naslutiti da je on bio grčki polis. Ono što možemo kazati jest to da je on bio ilirsko-grčko naselje sve do kraja I st. pr. п. е., i da je tada postao »oppidum civium Romanorum«. 2 1 6

Ono što su neki kazali, da je Buthoe bio grčko naselje, nije tačno. Treba kazati da je u njemu postojalo jedno grčko naselje, dok je on bio ilirsko-grčki grad.

2" f i Sofokle kod Strabona Х Ш . 2 0 8 Scylacis Periplus ed. cit. 24. 2 1 0 Ibid. 2 " Stjepan Bizantinski po Philonu ВуЫ. 2 1 2 Ibid. 2 . 3 Plinii Secundi Natural is Historiae libri I II 22, 23 ed. Teub. 1906 str. 291. 2 . 4 Dorde Mano-Zizi - Ljubiša Popovic, Iliri i Grci , Beograd 1959-60, str. 63, 64. 2 1 5 Sofokle cit. 2 1 , i Plinii Secundi, ed. cit., p. cit.

0 LCI NI U M

Plinije Sekund zabilježio je u svojoj Historia Naturalis da je jedan od oppida civium Romanorum »Olcinium, quod antea Col-chinium dictum est a Colchis condi tum«. 2 1 7 Osim Plinija Sekunda nije­dan nam pisac ne spominje da bi Olcinium, današnji U lc in j , bio osno­van od Kolđanaca. N i j e se našao nikakav natpis koji bi nešto takvo tvrdio ili po kojemu bi se to dalo naslutiti.

EP IDA U RU M

Prvi se put on spominje god. 47. pr. п. е., kad je njegova po­sada, vjerna Cezaru odbijala Pompejeva legata M. Oktavija napad s mora i s kopna, dok nije Oktavije morao napustiti podsjedanje priti­snut dolaskom Cezarova legata Vat in i ja . 2 1 8 (BA. 44)

Kad je grad osnovan, ne možemo kazati, jer ne samo što ga prije toga nijedan pisac ne spominje nego nam se iz vremena prije 47. g. nije sačuvao nikakav natpis nađen u Epidauru. Pored toga Epidaur nije kovao svog novca, dakle nije bio autonoman »polis«.

U doba kad ga M. Oktavije napada mora da je bio oveći grad kad može odolijevati takvu napadu. Iz natpisa kasnijeg vremena vidimo da je u njemu živjelo i grčko i ilirsko i rimsko stanovništvo. Spomenuta godina 47. j e terminus post quem non za njegovo postojanje. Međutim, on nije mogao neposredno prije toga prosto izniknuti kao utvrđen grad, nego je moralo proći dosta vremena od njegova osnutka.

U Polibijevo doba, odnosno u doba ilirsko-rimskih ratova za vrijeme Teute i Demetrija Hvarskoga on sigurno nije postojao kao neko veće utvrđeno naselje, jer bi u neposrednoj blizini ratnih zbivanja bio na bilo koji način ušao u borbu, i bio spomenut. Isto je tako malo vjero­jatno da je on postojao za vrijeme sukoba između Gentija i Rima.

Ono što naročito pada u oči kod ovoga pitanja jest činjenica da se u Epidauru nije našlo ništa što bi nas upućivalo na to da je on postojao u II st. pr. n. e. Nikakva traga »Gnatia« keramici koju nalazimo u svim mjestima, koja su na istočnoj obali Jadranskoga mora u to vrijeme s Grcima dolazila u kontakt. Pogotovu se takva keramika nalazi u grčkim gradovima na ovoj obali.

Ime jadranskog Epidaura upućuje na njegovo porijeklo. Ono nije grčkog nego staroilirskog, ili po Budimiru pelastičkog porijekla, gdje »deuro« znači drvo, š u m a . 2 1 9 I »Epi« je ilirska riječ. Ona dolazi u ne­koliko ilirskih imena, kao: Epi-cadus, Epi-catia, Epi-caris, pa u ilirskim imenima mjesta: Epi-damnos, Epi-dotium, Epi-licus portus, i Epi-da-

2 J ' Ibid. 2 1 8 Caesar-Hir t ius , Bellum Alexandr inum, 44. 2 , β M. Budimir, Iliri i Prai l i r i , Vjesnik za arheol. i his. daim. L U I , Split 1952,

str. 10-12.

urum. Vjerojatno ilirsko »epi« znači hrvatski » i za« . 2 2 0 Prema tome bi ilirski Epi-daurum značio hrvatski »Iza šume«.

N a poluotočiću do velike i lijepe šume koja je prikrila ovaj prekrasni kraj plodnim zemljištem, na ovom doista l i jepom položaju podigli su davno Prailiri svoje naselje, koje se naglo razvilo, primilo gradski oblik, dobilo u II st. ili početkom I st. svoje bedeme, tako da je onda, poslije uspješne obrane za vrijeme Cezara, postalo jako središte i u I st. n. e. rimska kolonija, kako je naziva P l i n i j e 2 2 1 što potvrđuje natpis u CIL Ш 12695.

Grčki useljenici ili pak grčki moreplovci dodali su negdje u II ili početkom I st. pr. n. e. staroilirskom imenu prijedlog έπί što znači »do gore«, »kraj gore«, tj . do šume, kraj šume.

ASSERIA I VARVAR1A

A. L. Frothingham je g. 1908 iznio svoje mišljenje, da j e Asseria (danas Podgrađe kod Benkovca) bila osnovana od Grka i utvrđena vjerojatno u III st. prije naše ere i da njene zidine sada spadaju među najopsežnije ostatke koji su ostali od grčkog stanovništva D a l m a c i j e . 2 2 2

Bulić prihvaćajući Frothinghamovo mišljenje za Asseriu dodaje, da se to isto može kazati za Varvariu (današnji Bribir), pa i za tzv. kiklop-ski zid u Sa lon i . 2 2 3 (Τ. X V I . i X V I I . )

Govoreći о kolonizatorskom djelovanju Pharosa i Isse ja sam u svojoj knjizi Hvar, koja je izašla u Beogradu g. 1924. pretpostavljajući da su Jadasinci, kojima su Farani oteli oružje i posvetili ga nekom božanstvu stanovnici ladasse - kasnijeg Jader a, a današnjeg Zadra - kazao da su naselja Asseria i Varvari farske kolonije i da su Farani ta dva naselja utvrdi l i . 2 2 4

Ispitivajući sličnost zidina u Zgorgešu i B e r a t u 2 2 5 sa onima Lissosa stekao sam uvjerenje da ovi čisto ilirski gradovi nemaju građevnu teh­niku i obradu blokova sličnu onoj Asserie, Varvarie i Nedinuma.

U to j e Abramić iznio svoje mišljenje da su bedemi u Asseriji i Var-variji i Nedinumu sazidani u prvim decenij ima I vijeka n. e . 2 2 6

2 2 0 A. Mayer , Die Sprache der alten I l lyrier Bd. I I : Etymologisches Wör terbuch des Illyrischen, Grammat ik der illyrischen Sprache; ös terre ichische Akademie der Wissenschaften, Phil .-Hist. Klasse., W i e n 1959, str. 46.

2 8 1 С. Plinii Secundi Natural is His tor iae X X X V I I , I I I . 22, 23, Lipsiae, T e u b -ner 1906. str. 291.

2 2 2 Frothingham, Roman cities in Italy and Dalmat ia , London 1910, str. 299. ss; Bull. Da lmato 1909 str. 150 ss.

2 2 3 Bulić Fr. La necropoli Hortus Metrodori , Bull. D a h n . X X X I I I str. 10 ss. 2 2 4 Novak G., Hvar , Beograd, 1924 s t rana 29. 2 2 5 Praschniker und Schober, Archäologische Forschungen in Albanien und Mon­

tenegro, Akademie der Wissenschaften in Wien , Ant iquar ische Abtei lung, Heft VI I I , 1919. str. 14 ss.

2 2 6 Abramić M., Zapadna nekropola ant ikne Salone, Vjesnik Dalm. sv. L H , Split 1950. str. 9, 10.

Uspoređujući ostatke antiknih bedema, sa onim što sam sâm gledao i proučavao u Italiji, kao i sa publiciranim rimskim b e d e m i m a , 2 2 7 došao sam do zaključka da treba da svoje prijašnje mišljenje revidiram.

Iz tehnike gradnje bedema Asserije i Varvarije, teško ćemo nešto izvesti, ali je sigurno da ona nije identična ni sa onom Tora nad Jel-som na otoku Hvaru, ni sa onom zidina Farosa u Starom gradu, ni sa onom bedema na zapadnoj strani Salone, kao ni sa onom u Epetionu, pa ni onom u Issi. Isto tako nema nikakve sličnosti ni sa grčkim bedemima u Sirakuzi. (T. IV., V., VI . , VIL) .

Postaviti gradnju Asserije i Varvarije u ilirsko doba prije rimskog osvajanja, teško j e ne zbog tehnike obrade kamena, koja je bolja od svih spomenutih, ali koja bi se mogla usporediti sa nekim dijelovima sirakuških grčkih utvrđenja, nego zbog čisto historijskih razloga.

N a m a su dobro poznati ilirski gradovi koji su kao utvrđeni postojali prije Dolabel le . Bil i su u ovim krajevima u doba Cezara i Augusta: N e -dinum (Nadin), P r o m o n a 2 2 8 (Teplju), Synodium, Setovia, A n d e t r i u m . 2 2 9

Kad je August osvajao ove krajeve on nije prije Promone naišao ni na kakve gradove, koji bi mu spriječili put. D a su prije toga postojala utvrđena mjesta Asseria, Varvaria i Nedinum, on bi morao da ih osvaja prije nego krene na Promonu, jer bi inače ostavio neprijatelja u dobro utvrđenim gradovima koji bi ga mogao napasti s leđa. On je međutim smatrao samo Promonu opasnom i podsjeda je i poslije teške borbe osvoji. Zatim krene Oktavijan na Synodium i zauzme ga. Iza toga op-sjedne Setoviju. Kad je u borbama za vrijeme opsjedanja Setovije bio ranjen, predade zapovjedništvo Statiliju Tauru, a sam pođe u Rim (g. 34 pr. п. е.). Početkom 3 3 . vrati se u Dalmaciju i pristade na mir sa Delmatima. U svim tim Augustovim operacijama nema spomena ni Asseriji ni Varvariji ni Nedinumu.

T o je slično bilo za Batonovog ustanka (6-9 g. п. е.). Rimljani ne-znaju tada ni za Asseriju, ni Varvariju, ni Nedinum. Sigurno ih nije ni bilo, osim možda na tim mjestima neki ilirski kašteljer od vrlo malene važnosti. T a d a Tiberije podsjedne Batona Desitiata u Andetriju (Muć) koji poslije vrlo teških borbi osvoji.

Poučeni dugim iskustvom i navikli na česte ustanke Ilira, kao i na dugogodišnji i opasni Batonov rat, Rimljani su bez sumnje poslije svla­danog Batonovog ustanka pristupili gradnji utvrđenih mjesta unutar ilirskog teritorija. T a su mjesta bila Asseria, Varvaria, Nedinum.

U to nas upućuje i sama tehnika u kojoj su gradnje bedema izvedene. Ona se jako razlikuje od one Pharosa, Isse, Tora, mada ni sve ove zi­dine nisu iz istoga vremena i mi ih, kako smo već prije iznijeli stavlja­mo neke u IV, neke u III, neke u II st. pr. n. e. Međutim još uvijek nije

2 2 7 G. Lugli, L a tecnica edilizia romana I, II , Roma 1957. 2 2 8 Cesar, De bello civili. 2 2 9 Appian , His tor ia romana, Gunjaca S.

moguće odrediti tačnije vrijeme gradnje zidina Asserije, Varvarije i Nedinuma. Kao terminus ante quem non mi stavljamo slom Batonovog ustanka god. 9. п. е., a kao terminus post quem non vrijeme odlaska rimskih legija iz Dalmacije za Flavijevaca. Međutim, gradnje i bedemi izvedeni za Trajana u Burnumu, kao i istovremene gradnje u Asseriji su rađene u sasvim drugoj tehnici, koja predstavlja svakako i veći ra­spon vremena, od onih prvotno građenih pa je gotovo sigurno da su ovi bedemi građeni prije polovice I st. п. е., a najvjerojatnije za vrijeme Dolabel le , koji je trebao utvrde za rimske garnizone da mu čuvaju ceste, koje je bio sagradio, od kojih je jedna išla preko Asserije na sjever, na Burnum (kod Ivoševaca), Nedinum. N e m a nikakve sumnje, da su ceste označene u Tabuli Peutingeriani, ceste koje je izveo već Đolabella. Jedna od njih ide iz Salone na Asseriu - N e d i n u m - Jader (Salona - Andetrium - Magnum - Asseria - Nedinum - Jader).

Od spomenutih gradova za vrijeme ratova za Augusta, koji se spo­minju u ilirskim ratovima i u kojima su se Iliri branili, nema ni jedan bedeme slične Asseriji, Varvariji, Nedinumu.

Činjenice su ove: a) građevna tehnika i izrada pojedinih kamenih blokova u Asseriji i Varvariji odstupaju daleko od one grčkih bedema Pharosa, Isse, Epetiona, Tora, b) građevna tehnika i izrada blokova bedema Asserije i Varvarije odstupa daleko od one kojima su građeni bedemi u A e q u u m u 2 3 0 ili Trajanova vrata u Asser i j i , 2 3 1 c) Rimljani nisu zatekli ni Asseriju ni Varvariju, ni N e d i n u m kao utvrđene gra­dove nego: Promonu, Svnodium, Setoviu, Andetrium. A od tih gradova nije nam se sačuvalo ništa, što bi nas upućivalo na bilo kakvu sličnost sa zidinama Asserije i Varvarije.

T o su činjenice, iz kojih je vrlo teško izvući određen zaključak, ali historijski nas argumenti upućuju na vrijeme poslije Batonskoga rata, tj . poslije 9. godine п. е., a prije Scribonijanove pobune, kad su legije VII i X I dobile naslov »Claudia Pia Fedelis«, i kad je Klaudije osno­vao Coloniu Claudiu Aequum.

Prema izloženom zaključujemo da ni Asserija ni Varvarija nisu bile grčke kolonije, i da nisu uopće ni postojale prije god. 9 n. e. T o međutim ne isključuje da su na mjestima na kojima su se one kasnije nalazile postojali prije toga vremena ilirski kašteljeri, koji u doba Augustovih ratova sa Ilirima nisu mogli služiti Ilirima za obranu od Rimljana. Ti su kašteljeri bili ilirski, što pokazuju njihova imena, koja su i l irska. 2 3 2

2 3 0 Mi íura , Colonia Aequum. 2 3 1 Hans L ieb l i -Wikhc lm Wilberg , Ausgrabungen in Asseria, Jahreshefte des öster­

reichischen archäologischen Institutes in Wien , Bd. X I . Beiblatt, Wien 1908, str. 18-87; A. L. Frothingham, Roman cities in Nothern I taly and Dalmat ia , London 1910. pp. 266 ss.

2 3 2 Mayer Α., Die Sprache der alten I l lyrier IL, ed. cit. str. 14 za Asseriju, str. 122 za Varvar i ju , str. 82 za Nedinum.

EP ET 10 Ν

Epet ion j e osnovan od Isse u III st. pr . n. e. On se ne spominje u sukobu I l i ra i Isse za p rvog i l i rsko-rimskog r a t a 230-229, a ni za d r u ­gog (220-219.) . D a j e kao isejska koloni ja t ada postojao, bio bi u tom sukobu svakako od I l i r a n a p a d n u t , kad su oni već bil i osvojili Faros i ops jednul i Issu.

V je ro ja tno j e Issa uzela Epet ion onda , kada su I l i r i g. 219. po tpuno sv ladan i i Demet r i j e poražen , odluči la da u svoje ruke p reuzme t rgo­vinu s i l irskim p l e m e n i m a u tom kra ju i izabrala povo l jna mjesta sa re la t ivno dobr im l u k a m a : T r a g u r i o n i Epet ion. J e li možda postojalo pr i je toga n jeno nasel je Aspa la thos , teško je reći. Isto tako n e m a n ika­kvog d rugog osnova osim l ingvist ičkog da se Epet ion označi kao ilirsko n a s e l j e . 2 3 3

Prvi se pu t spominje Epet ion kao isejsko nasel je posli je s loma G c a -t i jeve države , god. 158, kad su ga De lmat i i Daors i napa l i , i Issa se zbog toga obra t i l a R imu za intervenci ju , a Rim poslao к D e l m a t i m a poslanstvo, kojemu je na čelu bio Gaj o F a n i j e . 2 3 4 Kao isejska koloni ja živio j e on da l j e sve dok ga nisu poslije g. 47 pr . n. e. kad j e Issa izgu­bila s lobodu uzeli R iml j an i , za čije j e v ladav ine on postao municipi j Epet ium, važan i znatni lučki g rad na jugu Salone.

iz grčko-isejskog v r e m e n a sačuvan j e dio g radskog zida, s ag rađen na jv j e ro j a tn i j e k ra jem III -eg ili početkom II st. pr . n. e. Grčkih sc na tp isa u Epe t ionu ni je našlo .

TRAGURION

T r a g u r i o n je osnovan od Isejaca poslije god. 219., kao i Epet ion. t j . posl i je ne s t anka Demet r i j eve Farske države i d r u g o g i l irskog poraza g. 219. О imenu T r a g u r i o n postoje d v a mišl jenja. J e d n o da j e ono ilir­sko (Krahe, о. c. str. 39, 60, 101), a d rugo da je grčko i d a dolazi od riječi ό τράγο; ( jarac) i το όρος (brdo) kako su isejski Grci nazval i goru Kozjak, po čemu su o n d a i svoje nasel je tako nazva l i .

P rv i pu t se spominje T r a g u r i o n 2 3 5 kao isejska koloni ja god. 158. u istoj pril ici kao i E p e t i o n . 2 3 6 I n a n jega su n a p a d a l i De lma t i . I n jega j e od da l jn j ih il irskih n a p a d a j a spasio Rim u ratu koji god. 156. pr . n . c. započe konzul Gaj M a r c i j e Figul , a završio konzul Kornel i je Naš ica . T r a g u r i o n j e bio usko vezan uz svoj g lavni g rad Issu i kao Epet ion dio isejske d ržave , sve do p a d a Isse god. 47 u r a t u između Cezara i Pompe ja .

Grčki na tp is i n a đ e n i u T r a g u r i o n u pokazuju na ovu usku vezu, a isejski h i e r o m n a m o n i na n jegovu polit ičku zavisnost о I s s i . 2 3 7

2 3 3 Patsch, Epetion u. Pau lv-Wissova R. Ε. X. HB. 2731. 2 3 4 Polybius, Histor iae. Lipsïae 1905., 32, 18, 1, 2. 235 Mayer Antun, Studije iz toponomastike rimske provincije Dalmacije , Vjesnik

za arh. i hist. Daim., Split 1932, str. 110 ss. Mayer Α., Die Sprache der alten Ulyrier Bd II . str. 118. 2 3 8 Polybije, His tor iae , Lipsiae, 1905., 32. 18, 1, 2. 2 3 7 Brunšmid, о. с. 31, 32.

ASPALATOS

Aspala tos , 2 3 8 današnji Split osnovan j e od isejskih Grka kao malo primorsko - lučno naselje negdje krajem III ili početkom II st. pr. п. е., da služi za pristajanje isejskih lađa, koje su onda kopnom prevozile svoju robu do ilirske odnosno iliro-isejske S a l o n e . 2 3 9

D v a su grčka natpisa nađena u Splitu, a jedan je od njih datiran po hieromnamonu Arhebiju sinu Kleod ikovom, 2 4 0 što je najuočitiji do­kaz, da je mjesto, u kojemu je taj natpis podignut bio isejska naseobina. Al i j e Split i suviše blizu Salone, koja je poslije njenog rušenja o. 614. g. n. e. služila kao davaoc kamenja za splitske srednjevjekovne kuće da ne bi postojala ipak neka sumnja da su ti natpisi doneseni iz Salone za neku gradnju. Pored svega toga mi ne možemo a l imine odbiti, da su ovi natpisi doista bili podignuti u Aspa la tosu . 2 4 1

SALONA

Pitanje grčkog i isejskog naselja ù Saloni, ja sam, po mome mišlje­nju riješio u svojoj raspravi »Isejska i rimska S a l o n a « 2 4 2 i neću u ovom »Radu« ponavljati sve ono što sam u spomenutoj raspravi nastojao rije­šiti, osim zaključaka о početku isejskog dijela ovog starog ilirskog grada, a ti su:

a) Salona je prvobitno ilirsko naselje što dokazuju i nađeni na tp i s i 2 4 3

i literatura. b) U z ilirsko naselje, koje se zvalo Salona, osnovali su Isejci svoje

naselje, koje je stajalo prema Issi u onakovom odnosu kao Tragurion i Epetion i datiralo svoje natpise po isejskim hieromnamonima.

c) Još j e u doba Cezarovo postojalo u Saloni naselje politički zavisno od Isse.

d) Isejsko naselje u Saloni nalazilo se na zapadu ilirskog dijela, a kasnije na zapadu rimskog. Ono je bilo okruženo bedemima, a njihovi su ostaci veliki kameni blokovi, koje neki nazivaju »via munita«.

e) Grčko-isejsko naselje osnovano je u Saloni odnosno uz ilirsku Sa­lonu podignuto je isejsko naselje u drugoj polovini II ili u početku I st. pr. п. е. (T. XVI . )

f) Dorski oblik Matrodoros, kako se je najvjerojatnije zvao vlasnik zemljišta »Hortus Matrodori« upućuje možda na staro isejsko naselje u Saloni.

g) Grčki se elemenat u Saloni sačuvao i u vrijeme rimskog v la ­d a n j a . 2 4 4

2 3 8 О samom imenu Aspalathos, Spalatum, Split, pisalo se i raspravl ja lo mnogo i ovdje upućujem na moje izvode u mojoj knjizi Povi jes t Spli ta I, Split 1957.

2 3 8 Polybius, Historiae, Lipsiae, 1905., str. 32, 18, 1, 2. 2 4 0 Brunšmid, о. c. 32. 2 4 1 G. Novak, Povijest Splita, Split 1957. str. 176, 18, 19. 2 4 2 G. Novak , Isejska i rimska Salona, Rad J A Z U 270, Zagreb, 1948, str. 67-92. 2 4 3 Mayer Α., Die Sprache der alten I l lyr ier II , str. 97, 98. 2 4 4 G. Novak, Das griechische Element in Dalmat iens Städten, Carnuntum III . ,

Graz-Köln 1956.

RI ASSU ΝΤΟ

I G R Ε С I Α Ν Τ I С Η I N E L L ' A D R I A T I C O

Gli scritori greci e romani, come anche i medievali ed altri quasi fino la metá del secolo X X , scrissero la storia dell'Adriatico o délie sue co-ste, nell'antichità, е presero come vere o quasi vere le favole mitolo-giche, fra le quali le più note sono: il racconto di Ilirio, presunto pro-avo degli Illiri, quello degli Argonauti , e quello di Cadmo ed Armonia.

La critica storica, che si svolse nel secolo X I X , e gli scavi e studi ar-cheologici ci dimostrano che dalle favole mitiche poco о nulla si puô dedurre che possa giovare nella ricerca degli eventi che si svolsero nel-l'Adriatico dai tempi più remoti fino agli albori del secolo IV. a. e. v.

Le prime menzioni dél ie coste adriatiche nella letteratura greca risal-gono nel secolo VII , quando il poeta Alkman .accenna agli Eneti Adri­atic!. No i dobbiamo collocare nel VII . secolo anche la constatazione di Erodoto, che i Focesi sono stati i primi Greci, che entrarono nell'Adri-atico.

N e l secolo VIL , e precisamente nell'anno 627 a. e. v. fondarono Corinto е Corcyra sulla vicina costa illirica la colonia Epidamnos, l'odierna Durrës (Durazzo) е Corinto quasi contemporaneamente la co­lonia Appol lonia vicino a l l 'odiema Valona. Secondo alcuni autori greci е la tradizione greca, sono stati gli Eubei, che ancora nel secolo VIII . fondarono Orikos nella baia di Valona.

Gli scrittori del secolo VI a. e. v. conoscono le coste adriatiche. Eca-teo sa che la città di Adria è sul mare, e che il fiume, che vicino ad essa sboccava nell 'Adriatico si chiamava anche con lo stesso nome. Egli conosce l'Istria e gli Istri, ed i Liburni, che, secondo lui, sono nella parte interna del seno Adriatico. Che i Greci nel secolo VI. conoscevano questo mare, sappiamo anche da Pindaro, il quale anche visse in questo secolo. N e l secolo V. poi Erodoto conosce tanto bene le coste adriatiche, che parla dei Veneti adriatici per accentuare la differenza tra loro ed i Veneti , che vivevano al nord délia Grecia, ed erano vicini

immediati dei Greci. Questa conoscenza del mare Adriatico risulta dal le opere di Eschilo, Sofocle, Ellanico, Pherekide da Lero, Lysia i quali direttamente o indirettamente parlano di questo mare е di qualche città 0 luogo adriatico.

Mentre noi non possiamo apprendere dagli scrittori quasi nulla sulle relazioni fra i Greci e le coste adriatiche prima del secolo IV. av. Cr., le recenti ricerche archeologiche ci danno sempre più materiále per af-frontare questo problemma della storia del Mediterraneo.

Le coste dell'Adriatico erano già dal principo del II. mil lennio po­pulate da stirpi indoeuropee, tutta la parte orientale dell'Adriatico ed una Liuona parte settentrionale, come anche una parte del meridione dell'Italia erano abitate da diverse stirpi illiriche, le quali non appar-tenevano ad una sola nazione, ma le lore l ingue erano tanto somiglianti, che ad un Greco, come Erodoto, parevano identiche. II problema illirico non è ancora risolto, la loro lingua non è ancora conosciuta, e noi non pensiamo qui entrare in alcuna discussione su di esso. Diciamo solo, che verso 1'anno 1 0 0 0 gli Illiri о genti a loro vicine di lingua ed origine, abitavano tutta la costa orientale dell 'Adriatico, la parte settentrionale della costa italiana quasi fino al Po (Veneti), e nell'Italia méridionale v ivevano i Giapidi, ed i Messapi.

Lasciando a parte le relazioni che esistevano fra la Grecia e le coste adriatiche sin dal principio del III. mil lennio av. Cr., noi parleremo della penetrazione greca nell'Adriatico nel I-o millennio av. Cr., quando 1 Greci cominciarono la loro grande attività coloniale, e fondarono le loro celebri colonie sulle coste dell'Italia Méridionale e del la Sicilia.

Le più antiche traccie della penetrazione greca nell 'Adriatico si tro­vano a Novil lara presso Pesaro e a Nesazio presso Pola. La stele tro-vata a Novi l lara con una incisione di una battaglia navale che appar-tiene al VIII , e forse al I X secolo av. Cr., risente un forte influsso del-l'arte greca contemporanea.

Mol to più forti traccie della cultura micenea sono venute alla luce a Nesazio , dove si sono scoperti lavori scolpiti in pietra calcarea con ornamentazioni inspirate dall'arte greca archaica. N e i secoli che seguiro-no le relazioni continuarono fra i paesi greci della Grecia e della Magna Grecia con quelli dell'Istria, come mostrano i vasi trovati a Pizzughi. (Tav. I)

N e l retroterra dell'Adriatico orientale nelle diverse località dell'odi-erna Bosnia ed Erzegovina si sono trovati oggetti di bronzo, d'argento, vasi, ecc. di sicura origine greca, appartenenti al secolo VI . e V. I vasi corinzi, che trasportati per mare fino l'isola di Lesina, e poi per le foci del fiume Narenta, finivano in località diverse, corne Arareva gomila, Čitluk, ecc.

Noi non sosteniamo la tesi che Spina sia stata una colonia dei Focesi, ma e fuori dubbio che essa era о città greca, oppure che in essa esisteva una forte colonia greca.

Gli scavi recenti е recentissimi dal 1945 al 1960, fatti nella Val le Trebba е nel la Val le Pegga ci mostrano che Spina, la quale ivi sorge-va, era о città greca о che accoglieva una numerosa colonia greca. La grandissima quantità di vasi attici trovati nelle tombe, che apparten-gono all'epoca dal 510—500 fino al 400 av. Cr. mostrano non solo la continua importazione greca, ma forse anche una colonia greca già al-lora esistente.

M a Nesazio e l'Istria non sono i soli luoghi dell'Adriatico orientale dove sono stati constatât! gl'influssi dell'arte greca del V I L e VI . sec. e l'importazione di oggetti greci dei secoli summenzionati.

Frammenti di un vaso greco con figure rosse su fondo nero trovati a Nona, vicino Zara, un lekythos con figure nere trovato nell'isola di Lissa, un arrybalos corinzio, un piccolo vaso di provenienza attica ed un altro lekythos tutti trovati nell'isola di Lissa, sono indubbiamente d'importazione greca del VI . rispettivamente del V. secolo. Nell ' isola di Curzola si è trovato un vaso corinzio, probabilmente del secolo VI . N e l museo archeologico di Spalato si trova un arryballos di origine corinzia, trovato in Dalmazia, anche del secolo VI . Le clemidi e gli elmi di rame ed altri oggetti trovati recentemente nel porto Vičjaluka sulla costa occidentale dell'isola di Brazza sono importazione greca del VI o V secolo, come pure l'elmo trovato a Labino. I ritrovamenti archeo-logici, ai quali abbiamo soltanto accennato, dimostrano chiaramente che, forse già nel secolo VIII , m a senza alcun dubbio nel VII e nei seguenti, esistevano relazioni commerciali fra i Greci délia Grecia balcanica, délie isole dell 'Egeo, e dél ia costa dell'Asia Minore, come pure di quelli dell'Italia Méridionale e délia Sicilia colle coste dell'Adriatico. (T. I I )

Ma una vera colonizzazione greca nei secoli VIII e VII non esisteva ancora.

N e l mio lavoro »Prethistorijski Hvar« (Lesina preistorica) ho d imo-strato con diversi frammenti di ceramica, trovata nella grotta di Grabak sull'isola di Lésina, non solo che già dal principio del terzo millennio, ma che anche durante tutto ili III е II esistevano relazioni di scambio, per non dire commerciali , fra le isole dalmate e la Grecia ed il mar Egeo, come pure fra Dalmazia e Sicilia. I miei scavi del 1959 diedero alla luce ceramiche dipinte tipo Ripoli, Matera e dell'Italia Méridionale, che ho visto anche, scavate dal prof. Bernabô-Brea, a Lipari; furono trovate pure dal prof. KorOsec a Danilo presso Scardona. M a oltre a que-ste relazioni, ho potuto constatare che verso la fine del III millennio, vi era anche una v ia di scambi, che passava per le paludi di Lubiana (Lai-bacher Moor - Ljubljansko Barje), a Postojna, poi vicino a Trieste, quindi fino a Lésina, е poi senza dubbio verso Sud, forse si congiungeva con Stentinello in Sicilia, о forse proseguiva verso il Golfo di Corinto. Se noi connettiamo questi sicuri ritrovamenti archeologici con il raccon-to di Erodoto, nel la meta del secolo V, che i doni degl'Iperborei parti-vano verso il paese degli Schiti, da i quali passavano da una nazione all'altra, е arrivavano all'Adriatico, poi verso Sud, fino a Dodona la quale H mandava fino la baia di Malia, poi fino all'Eubea е finivano a

Delos . . . colle isole Elektrides, délie quali fa menzione Pseudoscylace, e le colloca nel Quarnero, dobbiamo concludere, che la via: coste greche - Mare Adriatico - Alpi Giulie, è rimasta attraverso i secoli il canale per cui passavano le merci. Su questa v ia dovevano esistere porti per le barehe, che allora non viaggiavano quasi mai di notte e soltanto nel la buona stagione, e questi porti dovevano esser protteti non solo dalle burasche, ma anche dai pirati. Questi porti erano sull'Adriatico (dal secolo VI , rispettivamente V): Korkyra Melaina Herakleia, a quel tem­po forse non ancora vere »poleis«. A queste stazioni dobbiamo anche aggiungere Buthoe, l'odierna Budva, a Sud délie Bocche di Cattaro, la quale città esisteva prima del secolo IV av. Cr.

ISSA

L'isola di Lissa era abitata ancora nel neolitico, e nel le seguenti epo-che preistoriche, come ho constatato durante i miei scavi dei tumuli dell 'epoca del bronzo e del ferro sull'isola stessa. Abbiamo già detto che su quest'isola si sono trovati oggetti del secolo V I di provenienza greca.

Teopompo scrisse che la denominazione del Mare Jonio dériva da Jonios, il quale regnava su questo mare ed era di nazione illirica, na-tivo da Issa. Che il mare Jonio non ha ricevuto il proprio nome da Jo ­nios è ben noto, ma sta anche il fatto che egl i senza alcun dubbio re­gnava sull'isola di Lissa. I Greci non facevano per lungo tempo distin-zione fra Jonio e Adriatico. N o n si puo dunque asserire che egli domi-nava le isole Ionie, ma che Jonios esisteva ci dicono le più antiche mo­nete di Issa che portano la sua figura e il suo nome. Su una iscrizione dell 'epoca più tarda trovata a Lissa, l'isola si chiama »Ioniou nesos« -l'isola di lonio . (T. VIII)

Molti scrittori scrissero che Issa sull'Adriatico è stata fondata d a co-loni provenienti da Lesbo nell 'Egeo, la quale isola, secondo loro, si chi-amava prima Issa. Quest'ipotesi non ha alcun valore scientifico. Se esi-stevano relazioni fra il mondo greco ed Issa nei secoli prima del IV, queste potevano sussistere soltanto con la Tessal ia e la costa greca sulla penisola Balcanica.

Il primo scrittore greco, che nomina Issa è Pseudoscylace, il quale prima del a. 335 av. Cr. scriveva, che nell 'Adriatico, vicino a Pharos si trovava l'isola Issa e la città greca di Issa ( Ε ν τ α ύ θ α γ α ρ έστι ν έ ο ς Φά­ρος, νήσος Έλληνίς, και "Ισσα νήσος, και πόλεις Ε λ λ η ν ί δ ε ς αύται.) Issa era dunque ai tempi di Pseudoscylace conosciuta corne città greca.

M a chi la fondé e quando? Pseudoscymno riproducendo quello che su Issa scrissero Timeo ed

Eratostene dice che Issa è una colonia di Siracusa. Ecco il testo:

έξης δέ μεγάλη χερρόνησος Ύλλική .

Skuljilme iz SCsakcije (VI .«/. />;

Ati'cka vaza otkopana u Nesakciju Опиши nti na kamenu u Nesakcij\ /VI it h г и ρ)

Τ л в. II

Kaciga i razne grlke vaze otkopane u Budvi

Dio bedema »Tor« nad ]elsom na Hvaru

Тлв. VII

fítdcmi na hiirialnvoj ludi u Sirakuzi

Isejski novci s legendom ION... (Arh. muz. Split)

Т л и . Χ

Novci Isse (Arh. muz. Split)

η·( i Korkire Melaine (Arft ma: Za«reb)

Novci Herakleje (Arh. nutz. Spül)

T A R X I I I

Novci polisa ΔΙ . (Arh. muz. Split)

T A U X V