Stilske figure

Kao pomoć u ponavljanju, interpretaciji teksta, domaćim zadaćama i lektirama, koristite se i slijedećim popisom najčešćih stilskih figura:

AlegorijaNačin prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

AliteracijaPonavljanje istih glasova na početku nekoliko riječi u stihu. Česta je u starome germanskom stihu. Danas se određuje kao suglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Upotrebljava se kao stilistički postupak, a katkad i kao postupak u versifikaciji.

AnadiplozaFigura ponavljanja. Ponavljanje završnih riječi iz jednog stiha na početku drugog stiha. Npr.:Kada sutra bijel dan osvane,Dan osvane i sunce grane.Ili Dragutin Tadijanović: Tužbalica za vinogradomVinograd je moj svenuo, neveseo,Neveseo, i ja venem…

AnaforaFigura ponavljanja. Na početku dvaju ili više stihova, na početku fraze, ponavlja se riječ ili dio rečenice.

AntitezaPjesnička figura koja stavlja naporedno dva suprotna pojma, kako bi kontrast bio naglašeniji. U opreku, ili suprotnost stavljaju se riječi, rečenice, predmeti ili pojmovi. Primjer za antitezu: Ivan Mažuranić:Krotko janje pokraj mrkog vuka.Tanka vila pokraj zmaja ljuta.

AsonancaSamoglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Ponavljanje glasova može biti na početku riječi, stihova (to je glasovna anafora) ili na kraju takvih dijelova (glasovna epifora). Npr.: Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,Dršće, strepi i zebe kao da je zima,Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. (A.G.Matoš)

ElipsaSastoji se od izostavljanja rečeničnih dijelova bez kojih se misao može razumjeti. Primjer: Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (žene)

 

EpiforaStilska figura ponavljanja. Na kraju stihova ponavlja se riječ ili dio rečenice:Smrt Smail-age ČengijićaDjedi vaši rodiše se tudijer,Oci vaši rodiše se tudijer,I vi isti rodiste se tudijer.(Ivan Mažuranić)ili Livade izgubljenih ovacaČujem u snuSanjam u snuVidim u snu… (Jure Kaštelan)

EufemizamUblažavanje značenja riječi. Razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti: praktički, razlozi bontona, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni.

GradacijaStilska figura u kojoj se nižu riječi prema težini, značenju i smislu, da bi se osnovni dojam pojačao. Ako se stupnjevanje riječi izvodi uzlazno, do određenog uspona, ili silazno, do određene točke, onda se govoi o klimaksu i antiklimaksu.

HiperbolaNaziv za stilsku figuru pretjerivanja koja izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima. U tragici hiperbola ističe patos , patetičnost; vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. Hiperbola se nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.

MetaforaNaziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme: I tu majka tvrda srca bila,Da od srca suze ne pustila.

Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika:Gle, bilje proljeća,

Trag snovaBezbrojnih ratnika!

Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.: Noć je vani slijepa i gluhaSunce se pokrilo jednim velom…(Charles Baudelaire)

MetonimijaNaziv za stilsku figuru u kojoj se obični izraz svagdašnjeg jezika zamjenjuje novim koji je s njim u prostornoj, vremenskoj ili uzročnoj asocijaciji; zamjena je, dakle, logične prirode. Tako riječ tragedija, koja izvorno znači jarčeva pjesma , jest metonimija, ali danas nema više nikakve neposredne veze s jarcima.

OksimoronStilska figura koju karakterizira oštroumna ludost. To je oblik jednočlane antiteze unutar rečenice. Nastaje spajanjem proturječnih pojmova, primjerice skromna raskoš, mudra budala… Oksimoron, koji na prvi pogled zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje dojmove.

OnomatopejaNaziv za stilsku figuru prenošenja ili oponašanja akustičkih osjeta jezičnim sredstvima. U pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova koja teži da proizvede neki šum, ili da ga oponaša, ili da stvori odgovarajući ekvivalenat, npr. Bum! Plus! Hop! Kuc, kuc! i sl. Onomatopeje transportira u artikulirani ljudski jezik neartikulirane povike ili šumove i može biti samo približna, nikada potpuna. To se postiže s pomoću boje i tona, mimike ili artikuliranog mehanizma i s pomoću ritma. Svaki jezik ima svoj sustav onomatopeja, jer vrijednost glasa i glasova nije ista u različitim jezicima.Tako će se pjev grlice u hrvatskom jeziku onomatopejski prikazati riječima:Kupuj kruh, kupuj kruh!

S obzirom na arapsku tradiciju i velike razlike u dnevnim temperaturama, Arapi pjevanje grlice onomatopejski prikazuju kao: Ja džuh-ti! (o, teško mi je zbog jutarnje i večernje hladnoće te podnevne topline) Ovaj primjer pokazuje da istu pojavu, isti zvuk iz prirode pripadnici različitih jezika čuju i opisuju različitom skupinom glasova uz uvjerenje da su oni najbolje pogodili bit tog zvuka.

Onomatopeja ima težište u glazbenim dojmovima, a izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog. Jednu od najuspjelijih onomatopeja ostvario je V. Nazor u pjesmi Cvrčak, što je prepoznatljivo i iz stihova: I cvrči, cvrči cvrčak,Na čvoru crne smrče…

Oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu: Sipi sitna kiša

PersonifikacijaStilska figura u kojoj se vrši poosobljenje. Prikazivanje svega neživoga: prirodnih pojava, predmeta, pojmova, kao živih bića, bića sa sposobnostima i reakcijama ljudi. Npr.:

Sama knjiga caru besjedila.Drumovi će poželjet Turaka.

PerifrazaOpisivanje (pojma, predmeta, svojstva, radnje, doživljaja i sl.) s više riječi ili s nekoliko rečenica. Slična je metafori. Sastoji se u zamjenjivanju jednoga pojma s višim pojmom uz važniju njegovu oznaku: Jupitrov porod božanski (za Herakla)Ognji neba (za zvijezde)Podnevna zvijezda gori (za sunce) Perifraza pojačava patetičnost i retoričnost stila: zato se opravdano zove retorička metafora.

PolisindetonStilska figura u kojoj se ponavljaju isti ili različiti veznici između riječi ili rečenica. Ovom stilskom figurom često se koristio A. Šantić kao u pjesmi Gospođici: Nekad sam i vas na koljenu cupkoI donosio vam slatke šećerlameI ljubio dugo vaše plavo tjemeI čelo, i lice nevino i ljupko…

Ista stilska figura se susreće i u prozi. Vidljivo je to i kod Andrića u romanu Na Drini ćuprija: Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću…

PoredbaNaziv za jednu od najčešćih figura; povezuje, spaja i suprotstavlja pojmove iz dva različita područja ili dva različita svijeta sa zadatkom da se približi, objasni ili stilistički pojača koje svojstvo, stanje ili djelovanje. Poredbom se pojačava afektivnost onoga pojma kojemu se želi pridati naročito čuvstveno djelovanje. Oba člana poredbe moraju imati jedno svojstvo zajedničko, tj. treći dio poredbe, ono svojstvo u koje se oba člana poredbe podudaraju. Veza je po slici, kao i kod metafore. Može biti jednostavna, samo u jednoj slici, npr.: Sinu lice kao žarko sunce.Plače kao ljuta godina.

Složena je poredba razgranata u nekoliko rečenica s više različitih slika. Nalazimo ih mnogo u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Poredba ublažava jednoličnost pričanja, pridonosi plastičnijem i slikovitijem prikazivanju likova i zbivanja.

AlegorijaNačin prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

AliteracijaPonavljanje istih glasova na početku nekoliko riječi u stihu. Česta je u starome germanskom stihu. Danas se određuje kao suglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Upotrebljava se kao stilistički postupak, a katkad i kao postupak u versifikaciji.

AlogizamStilska figura koja kršenjem logičkih razloga i sveza postiže komični ili ironijski efekt: Umro je u pustinji od žeđi, a imao je vodu u koljenu ili naslov romana Vladana Desnice «Zimsko ljetovanje».

AmfibolijaUpotreba riječi u dvoličnom značenju i smislu. Temelji se na dvoznačnosti riječi i izreka ili na dvosmislenosti konstrukcija. Dvosmislenost nastaje zbog mogućnosti dvojake interpretacije. Pored izgovorenog želi se istaknuti neki drugi, još jači smisao sadržan u izgovorenoj slici. Npr. Ode ti daleko , što može značiti: pretjerivanje.

AnadiplozaFigura ponavljanja. Ponavljanje završnih riječi iz jednog stiha na početku drugog stiha. Npr.:Kada sutra bijel dan osvane,Dan osvane i sunce grane.Ili Dragutin Tadijanović: Tužbalica za vinogradomVinograd je moj svenuo, neveseo,Neveseo, i ja venem…

AnaforaFigura ponavljanja. Na početku dvaju ili više stihova, na početku fraze, ponavlja se riječ ili dio rečenice.

AntitezaPjesnička figura koja stavlja naporedno dva suprotna pojma, kako bi kontrast bio naglašeniji. U opreku, ili suprotnost stavljaju se riječi, rečenice, predmeti ili pojmovi. Primjer za antitezu: Ivan Mažuranić:Krotko janje pokraj mrkog vuka.Tanka vila pokraj zmaja ljuta.

AsindetonNaziv za stilsku figuru nizanja izraza pri čemu su veznici izostavljeni. Očituje se u nizanju imenica ili glagola.

AsonacaSamoglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Ponavljanje glasova može biti na početku riječi, stihova (to je glasovna anafora) ili na kraju takvih dijelova (glasovna epifora). Npr.: Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,Dršće, strepi i zebe kao da je zima,Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. (A.G.Matoš)

ElipsaSastoji se od izostavljanja rečeničnih dijelova bez kojih se misao može razumjeti. Primjer: Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (žene)

EpiforaStilska figura ponavljanja. Na kraju stihova ponavlja se riječ ili dio rečenice:Smrt Smail-age ČengijićaDjedi vaši rodiše se tudijer,Oci vaši rodiše se tudijer,I vi isti rodiste se tudijer.(Ivan Mažuranić)ili Livade izgubljenih ovacaČujem u snuSanjam u snuVidim u snu… (Jure Kaštelan)

EufemizamUblažavanje značenja riječi. Razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti: praktički, razlozi bontona, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni.

GradacijaStilska figura u kojoj se nižu riječi prema težini, značenju i smislu, da bi se osnovni dojam pojačao. Ako se stupnjevanje riječi izvodi uzlazno, do određenog uspona, ili silazno, do određene točke, onda se govoi o klimaksu i antiklimaksu.

HiperbolaNaziv za stilsku figuru pretjerivanja koja izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima. U tragici hiperbola ističe patos , patetičnost; vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. Hiperbola se nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog

govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.

LitotaStilska figura oprečna hiperboli. Slabljenje prvog izraza, ublažavanje i umanjivanje određenih dojmova i predodžaba.

MejozaUpotreba slabijeg, umjesto pravog izraza za neki pojam; jednostavnost i naivnost u izrazu i izboru riječi kada se predstavljaju najznačajniji događaji, vrijednosti i osjećanja u ljudskom životu. Mejoza može stajati kao stilska oznaka ne samo u jednoj riječi, rečenici ili stihu već u cijeloj pjesmi ili dužem književnom djelu.

MetaforaNaziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme: I tu majka tvrda srca bila,Da od srca suze ne pustila.

Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika:Gle, bilje proljeća,Trag snovaBezbrojnih ratnika!

Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.: Noć je vani slijepa i gluhaSunce se pokrilo jednim velom…(Charles Baudelaire)

MetonimijaNaziv za stilsku figuru u kojoj se obični izraz svagdašnjeg jezika zamjenjuje novim koji je s njim u prostornoj, vremenskoj ili uzročnoj asocijaciji; zamjena je, dakle, logične prirode. Tako riječ tragedija, koja izvorno znači jarčeva pjesma , jest metonimija, ali danas nema više nikakve neposredne veze s jarcima.

OksimoronStilska figura koju karakterizira oštroumna ludost. To je oblik jednočlane antiteze unutar

rečenice. Nastaje spajanjem proturječnih pojmova, primjerice skromna raskoš, mudra budala… Oksimoron, koji na prvi pogled zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje dojmove.

OnomatopejaNaziv za stilsku figuru prenošenja ili oponašanja akustičkih osjeta jezičnim sredstvima. U pravom značenju riječi onomatopeja je grupa glasova koja teži da proizvede neki šum, ili da ga oponaša, ili da stvori odgovarajući ekvivalenat, npr. Bum! Plus! Hop! Kuc, kuc! i sl. Onomatopeje transportira u artikulirani ljudski jezik neartikulirane povike ili šumove i može biti samo približna, nikada potpuna. To se postiže s pomoću boje i tona, mimike ili artikuliranog mehanizma i s pomoću ritma. Svaki jezik ima svoj sustav onomatopeja, jer vrijednost glasa i glasova nije ista u različitim jezicima.Tako će se pjev grlice u hrvatskom jeziku onomatopejski prikazati riječima:Kupuj kruh, kupuj kruh!

S obzirom na arapsku tradiciju i velike razlike u dnevnim temperaturama, Arapi pjevanje grlice onomatopejski prikazuju kao: Ja džuh-ti! (o, teško mi je zbog jutarnje i večernje hladnoće te podnevne topline) Ovaj primjer pokazuje da istu pojavu, isti zvuk iz prirode pripadnici različitih jezika čuju i opisuju različitom skupinom glasova uz uvjerenje da su oni najbolje pogodili bit tog zvuka.

Onomatopeja ima težište u glazbenim dojmovima, a izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog. Jednu od najuspjelijih onomatopeja ostvario je V. Nazor u pjesmi Cvrčak, što je prepoznatljivo i iz stihova: I cvrči, cvrči cvrčak,Na čvoru crne smrče…

Oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu: Sipi sitna kiša

ParadoksNaziv za originalno mišljenje koje se oštro razlikuje od općeprihvaćenog mišljenja i koje protuslovi zdravom smislu: i gol i bos, a opet mu zima ili nismo tako bogati da kupujemo jeftine stvari . Jedan od uspjelijih primjera paradoksa susrećemo kod Dončevića u dijalogu djela Ljudi iz Šušnjare : - Majko, zašto je hladno u našoj sobi?- Jer nema ugljena, sine.- A zašto nema ugljena?- Jer tata nema posla.- A zašto tata nema posla?- Jer ima previše ugljena.

Od oksimorona i ironije razlikuje se paradoks po tome što pojmovi u njemu nisu čiste suprotnosti kao u spomenutim stilskim figurama, nego samo neskladni.

ParalelizamParalelizam je stilska figura ponavljanja istog slijeda riječi; simetrična konstrukcija kod približno istog skupa riječi; ili sadržajno i gramatički jednakomjerno građeni dijelovi rečenice. Oblik ponavljanja koji predstavlja kombinaciju sintaktičke figure i figure ponavljanja. Ponavlja se doslovno isti sintaktički oblik rečenice, a samo se riječi mijenjaju i razlikuju, a sve s namjerom da se podvuku sličnosti situacije, da se istakne nova, suprotna ili značajnija misao. Nije ga lako ostvariti i traži veći napor u gradnji rečenice. U književnosti ima uvijek isti zadatak: uspoređivanje dviju pojava koje se paralelno pojavljuju. U mnogim značajnim djelima susrećemo i postupak karakterološkog paralelizma, gdje se suprotstavljaju dva karaktera da se što potpunije prikažu, npr. Don Quijote i Sancho Pansa.

ParonomazijaStilska figura u kojoj se dovode u vezu srodne riječi po zvučnosti. Paronomazija u sebe uključuje i noviju stilsku figuru igru riječima.

PersonifikacijaStilska figura u kojoj se vrši poosobljenje. Prikazivanje svega neživoga: prirodnih pojava, predmeta, pojmova, kao živih bića, bića sa sposobnostima i reakcijama ljudi. Npr.:Sama knjiga caru besjedila.Drumovi će poželjet Turaka.

PerifrazaOpisivanje (pojma, predmeta, svojstva, radnje, doživljaja i sl.) s više riječi ili s nekoliko rečenica. Slična je metafori. Sastoji se u zamjenjivanju jednoga pojma s višim pojmom uz važniju njegovu oznaku: Jupitrov porod božanski (za Herakla)Ognji neba (za zvijezde)Podnevna zvijezda gori (za sunce) Perifraza pojačava patetičnost i retoričnost stila: zato se opravdano zove retorička metafora.

PoliptotonOvo je stilski postupak ponavljanja više oblika fleksije, tj. ista se riječ ponavlja u istoj rečenici u više padeža i brojeva: Homo homini lupus – čovjek čovjeku vukOko za oko, zub za zub.Najbolje od najboljeg.Kralj kraljeva.

PolisindetonStilska figura u kojoj se ponavljaju isti ili različiti veznici između riječi ili rečenica. Ovom stilskom figurom često se koristio A. Šantić kao u pjesmi Gospođici: Nekad sam i vas na koljenu cupko

I donosio vam slatke šećerlameI ljubio dugo vaše plavo tjemeI čelo, i lice nevino i ljupko…

Ista stilska figura se susreće i u prozi. Vidljivo je to i kod Andrića u romanu Na Drini ćuprija: Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću…

PoredbaNaziv za jednu od najčešćih figura; povezuje, spaja i suprotstavlja pojmove iz dva različita područja ili dva različita svijeta sa zadatkom da se približi, objasni ili stilistički pojača koje svojstvo, stanje ili djelovanje. Poredbom se pojačava afektivnost onoga pojma kojemu se želi pridati naročito čuvstveno djelovanje. Oba člana poredbe moraju imati jedno svojstvo zajedničko, tj. treći dio poredbe, ono svojstvo u koje se oba člana poredbe podudaraju. Veza je po slici, kao i kod metafore. Može biti jednostavna, samo u jednoj slici, npr.: Sinu lice kao žarko sunce.Plače kao ljuta godina.

Složena je poredba razgranata u nekoliko rečenica s više različitih slika. Nalazimo ih mnogo u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Poredba ublažava jednoličnost pričanja, pridonosi plastičnijem i slikovitijem prikazivanju likova i zbivanja.

SilepsaStilska figura u kojoj zbog racionalnosti vremena ili prostora dolazi do upotrebe predikata jednog subjekta i za druge subjekte. To se može vidjeti iz primjera narodne pjesme Jakšići kušaju ljube: I daći mu đerdan ispod vrataJedan đerdan od žutih dukataA drugi le od bijelog bisera. Općenito silepsa predstavlja nepravilno ili neobično gramatičko slaganje; nepravilnu ili nespretnu uporabu riječi u dva značenja ili za dvije svrhe, u doslovnom ili metaforičkom smislu.

SinegdohaPodvrsta metonimije. Zasniva se na zamjenjivanju dviju riječi po količini i opsegu njihova značenja. To je zamjenjivanje veće cjeline znatno manjim dijelom iz kojeg se ipak može razumjeti o kakvoj je cjelini riječ. Zamjenjivanje je bez zlobnih namjera i bez lažne skromnosti.Kad se kaže: Kinez je skroman, ili Nijemac je marljiv, misli se na cijeli narod. Cvijet trešnje simbolizira čitavo proljeće u Japanu. Spominje se dio umjesto cjeline.

Sinegdoha je i kada se uzme pojam cjeline, umjesto pojedinačnog nabrajanja. Vidljivo je to u stihovima A. B. Šimića Bolesnik: Moje je TIJELO bolesnoI žudi tiho jednu bolnicu.

Stilska sredstva ili stilske figure

Figure dikcije

anafora

epifora

anadiploza

simploka

asonanca

aliteracija

Figure riječi ili tropi

metafora

metonimija

personifikacija

sinegdoha

eufemizam

alegorija

simbol

emblemi

Figure konstrukcije

inverzija

retoričko pitanje

elipsa

asindeton

polisindeton

Figure misli

poredba

antiteza

hiperbola

litota

gradacija

ironija

sarkazam

paradoks

Anafora (grč. ἀναφορά, anaphora = nositi natrag) glasovna je figura kojom se ponavljaju riječi na početku dvaju ili više stihova.

Primjeri anafore [uredi]

Ivo Andrić , „Jadni nemir”

mi zalud zidamo toranj do nebami zalud skidamo Boga sa nebami zalud silazimo u srce zemljimi zalud gazimo crva pod zemljom

Tin Ujević , „Svakidašnja jadikovka”

I nema sestre ni brataI nema oca ni majkeI nema drage ni druga

Dragutin Domjanić , „Bele rože”

Kad si Ti znala čez oblok pogledet,Kak da su rože oživele bele,Kak da su dobre Ti dragale ruke,Kak da su k Tebi privinut se štele.

Antun Gustav Matoš , „Samotna ljubav”

- Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,- Ljubav boli, boli, kao život boli

Antun Gustav Matoš , „Lakrdijaš”

Teško je kad imaš mnogo duha,Još je teže kada nemaš kruha;Teško sluhu kada je bez uha,Teško uhu kada je bez sluha.

Ivan Bunić Vučić , „Ljubav draga mene stavi”

Jedna i druga mene mami,Jedna i druga meni omili.Jedna zlatnijem svojijem prami

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Anafora"

Epifora je glasovna figura ponavljanja riječi na kraju stihova.

Primjeri epifore kao jezične figure [uredi]

Stanko Vraz , „Gazele”

Ždral putuje k toplom jugu - u jeseni,A meni je put sjevera - u jeseni.Pastijer čuva po planini krotka stada,Pa se pojuć vraća kući - u jeseni.Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskveI jabukâ rumen-voće - u jeseni.Što se ljeti trudio mnogo oko njega,Vinogradnik bere grožđe - u jeseni.Tako svatko kupi, bere i uživaU veselju plod svojih muka - u jeseni.A što, Stanko, plod je brigâ, mukâ tvojih?Gorko voće - bol i suze - u jeseni.

Ivan Mažuranić , „Smrt Smail-age Čengića”

Djedi vaši rodiše se tudijer,Oci vaši rodiše se tudije,I vi isti rodiste se tudijer

Jure Kaštelan

Čujem u snuSanjam u snuVidim u snu...

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Epifora_(jezik)"

Anadiploza

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Anadiploza (grč. anadíplōsis = ponavljanje) glasovna je figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku sljedećeg.

Primjeri anadiploze [uredi]

Dragutin Tadijanović , „Tužbalica za vinogradom”

Vinograd je moj svenuo, neveseo,Neveseo, i ja venem…

Miroslav Krleža , „Revolta”

...kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Anadiploza"

Simploka

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Simploka (simploha) je glasovna figura koja ujedinjuje anaforu i epiforu, dakle, riječi se ponavljaju i na početku i na kraju stihova.

Primjeri simploke [uredi]

Dobriša Cesarić , „Djetinjstvo”

To sada gleda onTo sada misli onTo sada sanja on

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Simploka"

Asonanca

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.

Primjeri asonance [uredi]

Antun Gustav Matoš , „Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivajuOblaci nad tamnim gorskim stranamaMonotone sjene rijekom plivaju,Žutom rijekom među golim granama.

Dragutin Tadijanović , „Prsten”

Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesmaO prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Dragutin Tadijanović , „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Tin Ujević , „Visoki jablani”

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi

Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:

Antun Gustav Matoš , „Srodnost”

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,Dršće, strepi i zebe kao da je zima,Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Asonanca"

Aliteracija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Aliteracija (lat. ad = na, k, prema; littera = slovo) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih ili zvukovno sličnih suglasnika ili suglasničkih skupina radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.

Primjeri aliteracija [uredi]

Zuji, zveči, zvoni, zvuči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)

Aliteracije mogu biti i fraze na kojima se lomi jezik ("jezikolomci"):

Riba ribi grize rep.

Navrh brda vrba mrda.

Petar Petru plete petlju.

Igla igra igru igle.

Pop kopa prokop, kroz prokop kopa pop.

Metafora

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Metafora (grč. meta = promjena, pherein = nositi; μεταφορά = prijenos) skraćena je poredba, po njoj se ostvaruje prijenos značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka iz po njoj iz jednog područja života i svijeta koja se poveže s drugim područjem.

Metafora je semantička preinaka osnovnih značenjskih jedinica koju uzrokuje, odnosno indicira kontekst od njih bitno različit.'' (Ante Stamać)

Metafora u poeziji [uredi]

Ivan Gundulić , „Suze sina razmetnoga”

Ah, sad imam pamet hitru,Sve je, što svijet gleda i dvori,Na ognju vosak, dim na vitru,Snijeg na suncu, san o zori,Trenuće oka, strila iz luka,Kijem potegne snažna ruka.

Tin Ujević , „Svetkovina ruža”

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

William Shakespeare , „Kako vam je drago”

Cijeli je svijet pozornicai svi su muškarci i žene tek glumci:imaju svoje izlaske i ulaske

Metafora u govoru [uredi]

Neke su metafore postale frazama koje više i ne primjećujemo. Ako se neka metafora često rabi, govornici je prestaju gledati kao metaforu:

jagodica (prsta) - umanjenica od imenice jagoda

jabučica (Adamova) - umanjenica od imenice jabuka

ogranak (poduzeća) - manja grana koja se odvaja od veće grane

umoran - od glagola umoriti, ubiti

No, metaforički su frazemi česti i u svakodnevnome, kolokvijalnome govoru.

mačji kašalj, Potemkinova sela, mirna Bosna, sezona kiselih krastavaca

Ili pak u oznakama karakternih osobina:

On je lisac. Njihov je predsjednik pravi lav.

Metonimija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Metonimija (grč. meta = promjena, -numia = sufiks za figure, izveden od onoma = ime; metônumia = promjena imena) uporaba je riječi u prenesenom značenju, ali se značenje ne prenosi po sličnosti kao kod metafore, nego prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu, odnosno, prema logičkoj vezi.

Primjeri metonimije [uredi]

Čitam Krležu. (čitam Krležino djelo.)

Cijela je Hrvatska na nogama! (većina Hrvata prati neki događaj)

On mi je okrenuo leđa. (iznevjerio me)

Popio je čašicu previše. (piće, a ne čašu)

On je već sijede kose. (već je ostario)

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Metonimija"

Personifikacija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Personifikacija je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju osobine živih bića. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji.

Prozopopeja i antropomorfizacija [uredi]

Prozopopeja [uredi]

Prozopopeja (grč. προσωποποιία, prosopōn poeìn = staviti masku) bilo je retoričko sredstvo kojom se govornik ili pisac obraćao publici kao da govori nekoj drugoj osobi ili predmetu. Od toga se razvila i personifikacija kao figura, premda je ona sama prisutna u ljudskome govoru još od samih početaka.

Antropomorfizacija [uredi]

Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = čovjek, morphē = oblik) pridavanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami ne posjeduju.

Često se odnosi na neviđene stvari i nepoznate sile, a posebno je česta u religiji. Primjer su za to prikazivanja božanstava u raznim religijama u ljudskome obliku. To je posebno bilo često u grčkoj mitologiji gdje su bogovi imali ljudske karakteristike. Iste je karakteristike, ljudske vrline i mane, bogovima dao i Homer.

Ksenofan, grčki filozof, jednom je rekao:

Kad bi volovi, konji ili lavovi imali ruke i mogli rukama da slikaju i proizvode (umjetnička) djela kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova bi tijela načinili svojim obličjima.

Primjeri personifikacije [uredi]

Dragutin Domjanić , „Bele rože”

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?Rosa još s trave se svetila vani,Stare su vure polahko odtukle,Glas im je tenek i tih i pospani.

V odprti oblok je dišalo jutro,A pod oblokom naš vrtek je maliBudit se počel, i on si je dremalV mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.

Antun Gustav Matoš , „Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivajuOblaci nad tamnim gorskim stranama;Monotone sjene rijekom plivaju,Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivajuKućice i toranj; sunce u ranamaMre i motri, kako mrke bivajuVrbe, crneći se crnim vranama.

Antun Gustav Matoš , „Utjeha kose”

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.Samo kosa tvoja još je bila živa,Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Dobriša Cesarić , „Jesen”

Ona je tu. U tuzi kišePo poljanama tiho hoda,

I kuda stiže u vis dižeUsplahirana jata roda.

Polako penje se u brda,A kuda prođe, njezin putOd otpalog je lišća žut.I u dol njime idu krda.

Vladimir Vidrić , „Pejzaž II”

Nebeski putnik mjesecLako je odskakivoNad svijetlim oblačnim rubomI opet u nebo plivo.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Personifikacija"

Sinegdoha

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Sinegdoha (grč. συνεκδοχή, syn- = s, uz, ekdoche = smisao, razumijevanje, interpretacija) podvrsta je metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu.

Primjeri sinegdohe [uredi]

Sinegdoha u poeziji:

Dragutin Tadijanović , „Večer nad gradom”

Mislim na moje polje koje su neznaneRuke požnjele; spavaj, srce moje,I ne slušaj muziku u gostionicama,I ne uzdiši, i ne plači nad rijekomSa svjetlima. Ruka će sigurnoUgasiti svjetiljke. Spavaj.Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti.I pepeo. Spava.

Tin Ujević , „Pogledi u praskozorju”

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi

Osim u poeziji, sinegdoha je česta i u svakodnevnome govoru:

Neću maknuti malim prstom.

Imamo krov nad glavom.

Mogu li dobiti još jednu šalicu?

Tamo ima mnogo gladnih usta.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Sinegdoha"

Eufemizam

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Eufemizam (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) figura je kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona, društvenih, religioznih i drugih razloga.

Primjeri eufemizma [uredi]

U svakodnevnome govoru:

Malo je veseo. (pijan je)

Uvijek obilazi istinu. (laže)

Posebno su česti eufemizmi za smrt:

On nas je zauvijek napustio.

Otišao je na vječna lovišta.

Otišao je na onaj svijet.

Izdahnuo je.

Usnuo je vječan san.

Otišao je na bolje mjesto.

Više ga nema.

U ratu: pao je ili poginuo je

Eufemizmi u poeziji [uredi]

Dobriša Cesarić , „Balada iz predgrađa”

A njega nema, i nema, i nema,I nema ga više...

Ivo Andrić , „Jadni nemir”

Ipak ima izvjestan red, neki:jest bijedno živjeti i trudnočovjeku na ovoj zemlji,al konačno dođe svakom njegovodobro popodne,

Disfemizam [uredi]

Disfemizam (grč. dys = ne, pheme = govor) ili kakofemizam (grč. kakós = loš) namjerno je korištenje ružnijeg, oštrijeg izraza ili riječi umjesto normalnog ili eufemizma.

On je hrana crvima. (umjesto nekog od navedenih eufemizama ili neutralne obavijesti o smrti)

Alegorija

Alegorija (grč. drugo govoriti) je način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Termin alegorija je proširio svoje značenje zahvaljujući ALEGOREZI. Ako se određeni tekst može tumačiti tako da se značenje njegovih rečenica u cjelini u svim pojedinostima svjesno prenosi na posve različit niz pojava o kojima u tekstu samom nema spomena, a upravo u tom prenesenom značenju vidi se pravi smisao teksta, onda alegorija dobiva mnogo šire značenje od metafore, a to novo značenje dovodi je u blizinu pojmova simbola i parabole. Alegorijom i simbolom označava se nešto čiji smisao ne leži u njegovoj pojavnosti, njegovom obliku, odnosno njegovim riječima, nego u značenju koje se nalazi izvan njega. "Umjesto onoga što se zapravo misli reći kazuje se nešto drugo, nešto opipljivije, ali tako da se ippak može razumijeti šta je to drugo." (Gadamer)

Primjeri [uredi]

Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Alegorija"

Simbol

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje, to je mehanizam komunikacije kojeg koriste samo ljudi. Simbol je riječ ili izraz proširenog značenja, na primjer srce je ljudski organ, ali simbolički predstavlja i ljubav.

U Analitičkoj psihologiji [uredi]

Po Carl Gustav Jungu simbol se po svom značenju strogo razlikuje od pojma prostog znaka. Znak je semiotičan, on je analogija koja ukazuje na shvaćanje neke poznate stvari unutar društvene konvencije, dok simbol u sebi sadržava najjasnije moguće shvaćanje, ili najbolju moguću formulaciju neke relativno nepoznate stvari, simbol je stoga uvijek bremenit značenjima, to jest on je živ pa izaziva intelektualni, filozofski, etički i estetički interes. Simbol dakle nije namjeran opis neka poznate stvari, to jest alegorija, simbol je ono objašnjenje koje upućuje ne neko još nepoznato i nerazumljivo (transcendentno) stanje stvari. Simbol je po Jungu izrazito kompleksna pojava, on nije ni racionalne ni iracionalne prirode, ima jednu stranu koja se odaziva razumu ali i jednu koja je razumu nepristupačna iz razloga što se simbol sastavlja iz svih psihičkih funkcija, onih racionalnih ali i onih iracionalnih činjenica čisto unutarnjeg i vanjskog opažanja.

Inverzija (figura)

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Inverzija je figura kojom se obrće red riječi u rečenici ili dijelovi rečenice, često radi jačeg isticanja.

Primjeri inverzije [uredi]

Antun Gustav Matoš , „Utjeha kose”

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Retoričko pitanje

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Retoričko pitanje stilska je figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor.

Primjeri retoričkih pitanja [uredi]

u govorima, manifestima, pismima radi isticanja i motivacije:

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.

Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

(indijanski poglavica Seattle, u pismu američkom guverneru 1854.)

u svakodnevnome govoru, kao fraze:

Jesi normalan? Jesi ti lud? Imaš li ti kakvih mentalnih problema ?

Retorička pitanja u poeziji [uredi]

Dobriša Cesarić , „Slap”

Teče i teče, teče jedan slap;Što u njem znači moja mala kap?

Dragutin Tadijanović , „Večer nad gradom”

Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubinaKao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljakaFirentinskih. Zar nisi o tome davno sanjariloU djetinjstvu, dok su nad glavomDrhtale zvijezde, u vinogradu?

Tin Ujević , „Žene među kraljicama”

Ko će mi dati ključe vašeg čudai odgonetku vaše zagonetke?Kakvo tajanstvo kriju vaša udai koje nade statue vam rijetke?

Antun Gustav Matoš , „Stara pjesma”

Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,Čemu polet duše i srce, koje sniva,Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?

Elipsa (figura)

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Elipsa (grč. έλλειψις, élleipsis = izostavljanje) figura je koja nastaje kad se iz rečenične cjeline izostavljaju pojedine riječi.

Primjeri elipse [uredi]

Elipsa je česta i u svakodnevnome govoru:

Ana je zagrlila Marka, a Marko Anu. (Ana je zagrlila Marka, a Marko je zagrlio Anu.)

Došli su. (Oni su došli. Hrvatski je jedan od jezika u kojemu se lične zamjenice mogu i ne moraju navoditi u ovakvim slučajevima. Ako se navode, to je najčešće zbog isticanja.)

Elipse se mogu javljati i u mediju poput filma, posebice u najavama:

Četiri godine kasnije...

Elipsa u poeziji [uredi]

Elipsa je, naravno, česta u poeziji kao izražajno sredstvo:

Miroslav Krleža , „Plameni vjetar”

Sverazorni će ritam po ulici da ori:"Gori! Gori!"

Dragutin Tadijanović , „Prsten”

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Antun Gustav Matoš , „Prosjak”

Torba gola, podne pali,Sokak prazan, gori tjeme.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Elipsa_(figura)"

Asindeton

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Asindeton (grč. a = negacija, syndetos = povezan) stilska je figura koja nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja (veznicima). Suprotnost je polisindetonu.

Primjeri asindetona [uredi]

Asindeton se može koristiti u nekim frazama kako bi one dobile ritam i ostale bolje zapamćene:

Veni, vidi, vici. Dođoh, vidjeh, pobijedih.

Citius, altius, fortius. Brže, više, jače.

Aristotel je u svojoj „Retorici” pisao da se asindetske rečenice bolje očituju u govorima, a manje u pismu jer tamo imaju dramatičan učinak.

Asindeton u poeziji [uredi]

Asindeton se koristi i u poeziji, često radi ritma i isticanja.

Antun Gustav Matoš , „Mora”

Topovi, bombe, džemije, torpedi,Sistemi suhi, kumiri od mjedi,Plemići lažni - carski svodnici,Mračnjaci tusti, vragu srodnici

Petar Preradović , „Jezik roda moga”

Zuji, zveči, zvoni, zvuči,Šumi, grmi, tutnji, huči, -To je jezik roda moga!

August Šenoa , „Postolar i vrag”

Vrag da skoči, pa se trza,Trese tamo, trese sjemo,Bijesno škripi, lud se vrza,Ko' tamjanom da ga kadišIli svetom vodom hladiš.Psiče, puše, kune, psuje,Grize, plače, jadikuje:Zalud! - krušku uhvatio,Ko' da si ga prilijepio.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Asindeton"

Polisindeton

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Polisindeton (grč. poly = mnogo, syndetos = povezan; hrv. mnogovezje, kovanica Bogoslava Šuleka) stilska je figura koja nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe. Suprotnost polisindetonu jest asindeton.

Primjeri polisindetona [uredi]

Dobriša Cesarić , „Balada iz predgrađa”

I nema ga sutra, ni preksutra ne,I vele da bolestan leži,I nema ga mjesec, i nema ga dva,I zima je već,I sniježi...

Tin Ujević , „Svakidašnja jadikovka”

I kosti su mu umorne,i duša mu je žalosna,i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,i nema oca ni majke,i nema drage ni druga.

Josip Pupačić , „More”

i gledam more i gledam more zlatoi gledam more gdje se k meni penjei dobrojutro kažem more zlatoi dobrojutro more more kažei zagrli me more oko vratai more i ja i ja s morem zlatomsjedimo skupa na žalu vrh brijegai smijemo se i smijemo se moru

Biblija , „Knjiga Postanka”

I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.

Ivo Andrić , „Na Drini ćuprija”

Čovjek je na njoj kao na čarobnoj ljuljačci: i zemlju prelazi, i vodom plovi, i prostorom leti, i opet je čvrsto i sigurno vezan za kasabu i svoju bijelu kuću

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Polisindeton"

Poredba

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Poredba ili komparacija (lat. comparatio = uspoređivanje) figura je koja nastaje uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Zbog toga se ponekad smatra podvrstom metafore. Najčešće se, u hrvatskome jeziku ostvaruje pomoću riječi kao i poput.

Primjeri poredbe [uredi]

Usporedbe u svakodnevnome govoru:

vrijedan kao mrav, prljav kao prase, brz kao zec, lijepa poput cvijeta, malen kao miš...

Poredba u prozi (Ivana Brlić-Mažuranić, „Čudnovate zgode šegrta Hlapića”)

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

Poredba u poeziji [uredi]

Josip Pupačić , „Zaljubljen u ljubav”

Volio sam jekao travui kao jasenje,ko trstiku i kanarinca,ko uspavankui majčino buđenje.

Dragutin Domjanić , „Bele rože”

Kad si Ti znala čez oblok pogledet,Kak da su rože oživele bele,Kak da su dobre Ti dragale ruke,Kak da su k Tebi privinut se štele.

Antun Gustav Matoš , „Serenada”

Ja te volim, jer si ti fantastaKo žuta Luna i stara gitara,Ko slatka nježnost slavujeve pjesmeŠto majsko veče bojom tuge šara.

Tin Ujević , „Produženi svijet”

Java je, jošte jednom, preobražena snimakao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Poredba"

Antiteza

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Antiteza (grč. anti- = protiv, thesis = položaj) stilska je figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast.

Posebna su vrsta antiteze slavenska antiteza i oksimoron.

Primjeri antiteze [uredi]

Vladimir Nazor , „Dvoji anđeli”

Bučni su anđeli tuge...Al anđeli radosti šute.

Dragutin Tadijanović , „Prsten”

Preda mnom, da se ruka moja neće nikadaRastati od prstena, od prstena od srebra,S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Evanđelje , Mt, 5, 43-45

Čuli ste da je rečeno: "Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja."A ja vam kažem: "Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone." (Isus)

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Antiteza"

Slavenska antiteza [uredi]

Ovom stilskom figurom – pjesničkom slikom počinju naše narodne pjesme: epska pjesma Uskočkog ciklusa "Mali Radojica" i lirsko-epska pjesma "Hasanaginica". Naziva se još i propireno poređenje. Prvo se navode određene teze:

«Šta se bijeli u gori zelenoj?

Al je snijeg, al su labudovi?

Da je snijeg već bi okopnio,

Labudovi već bi poletjeli.»

Narodni pjevač, zatim, odbacuje jednu po jednu pretpostavku (tezu):

"Nit je snijeg, nit su labudovi...",

i iznosi protivnu tvrdnju, antitezu – bijeli se šator age Hasan-age.

Kako neke pjesme i drugih slavenskih naroda počinju sličnim poredjenjem, otuda i ovo ime: slavenska antiteza.

Hiperbola (figura)

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Hiperbola (grč. ὑπερβολη = preuveličavanje; hyper- = pre-, ballein = baciti) figura je preuveličavanja radi naglašavanja nekog emocionalnog stava.

Primjeri hiperbole [uredi]

Hiperbola u svakodnevnome govoru:

Rekao sam ti milijun puta da to ne činiš!

Umrla sam od smijeha!

To je najgluplja stvar koju sam čuo.

Isplakala je more suza.

Gotov sam za sekundu!

Smrtno mi je dosadno.

Hiperbola u poeziji [uredi]

Tin Ujević , „Notturno”

Umrijet ću noćas od ljepote.

Antun Gustav Matoš , „Živa smrt”

Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,O, umre, mi, umre moje srce, ljudi!

Josip Pupačić , „Tri moja brata”

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srce kao viganj.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Hiperbola_(figura)"

Litota

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Litota (grč. λιτότης, litótes = jednostavnost) stilska je figura oprečna hiperboli koja umanjuje izraz jer ga zamjenjuje slabijim izrazom koji je negativan i suprotan. Podvrsta litote je i mejoza.

Primjeri litote [uredi]

Litota u svakodnevnome govoru:

To nije ništa strašno.

Hrana nije bila loša.

Tamo vam neće biti loše.

Gradacija (figura)

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Stupnjevanje ili gradacija (lat. gradatio = vrhunac (u retorici)) figura je koja nastaje izborom riječi i misli kojima se postupno pojačava ili slabi početna predodžba. Najveći je stupanj klimaks (grč. klímaks = ljestve), a najmanji antiklimaks.

Primjeri gradacije [uredi]

Miroslav Krleža , „Jesenja samoća”

Sve više sam, sve luđe sam,sve tuđe i sve tužnije,sve tamnije, sve sramnije,sve biva ružnije.

Sve hladnije, sve gladnije,sve ledenije,samoća prazna, jesenja,a biva sve jesenije..

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Gradacija_(figura)"

Ironija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Ironija (grč. εἰρωνεία, eironeia = hinjeno ignoriranje) jezični je izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi.

Ironija je forma crnog humora (vidi humor). Od ironije su jači sarkazam i groteska.

Primjeri ironije [uredi]

Slušatelj treba shvatiti da se ono što se govori ne misli doslovno. Ironija je u dramskom komadu kad je publici očito što slijedi, dok to glumac na sceni očito ne razumije, i ponaša se sasvim suprotno očekivanjima publike.

Osim u govoru, ponekad se spominje i ironija života (npr. Ludwig van Beethoven izgubio je sluh).

Ironija u svakodnevnome govoru:

A baš si krasan prijatelj.

Sve si uspio uništiti! Prekrasno!

Ma baš je pametna.

Ironija kao stilsko sredstvo u poeziji:

Na lijepo mjesto zaveo me put! (Antun Gustav Matoš, „1909.”)

Sarkazam

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Sarkazam (grč. σαρκασμός, sarkasmós; sarkazein = gristi usne od bijesa, sarx = meso) zlobna je, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"); pojačana ironija.

Paradoks

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Paradoks (grč. παράδοξος, paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje) jest misao i figura koja u sebi sadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili nekom ispravnom zaključku. Paradoks je važno sredstvo u govorništvu jer se njime postiže veća uvjerljivost misli koju govornik zastupa. Prema definiciji koju daje Mark Sainsbury paradoks je: "Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka". U filozofiji i ekonomiji termin se koristi kao sinonim za antinomiju.

Paradoks daje snažan poticaj za razmišljanje. On otkriva slabosti naših sposobnosti da sudimo, ali i ograničenja naših intelektualnih instrumenata rasuđivanja. Često su paradoksi na temelju jednostavnih koncepta doveli do velikog intelektualnog napretka. Ponekad je to bilo pitanje otkrivanja novih matematičkih pravila ili otkrivanja novih fizikalnih zakona kako bi se prihvatili zaključci koji su u početku bili "očigledno neprihvatljivi".

Od početka pisane povijesti, postoje reference na paradokse, od Zenonovih paradoksa, Kantovih antinomija sve do dostizanje paradoksa kvantne mehanike i teorije opće Relativnosti, čovječanstvo je oduvijek bio zainteresirano za paradokse. Usto postoji jedno cijelo filozofsko-vjersko strujanje, Zen budizam, komu su povjerena učenje u zen-koanama, paradoksalnim pričama-zagonetkama koje munjevitom brzinom osvjetljavaju teško sagledive duhovne odnose.

Paradoks se od oksimorona i ironije razlikuje po tome što njegovi pojmovi nisu proturječni, nego samo neskladni.

Primjeri paradoksa [uredi]

Poznati paradoks dolazi iz stare Grčke, a glasi: "Znam da ništa ne znam". Njegovim se autorom smatra filozof Sokrat. Primjetna je obostrana negacija dijelova zaključka.

Postoje također i matematički paradoksi, ali su najčešći upravo logički. Filozof Zenon poznat je po svojim - Zenonovim paradoksima.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Paradoks"

Za početak bih samo pokazao da o književnosti imamo itekako još mnogo učiti. Ispod ovoga uvoda nalazi se jedan podsjetnik s glavninom stilskih izražajnih sredstava koja se koriste u književnosti.STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA su osnovno oruđe pisaca pomoću kojih oni ostvaruju svoj individualni (posebni) stil pisanja. Kako postoje različiti stilovi oblačenja, glazbe, ponašanja, tako postoji i stil u izražavanju (govorenju i pisanju). Ljude lako možemo prepoznati po odjeći, no prepoznajemo ih i po načinu kojim se govorno ili pismeno izražavaju. Po svome stilu (oblačenja, pisanja,...) čovjek se od drugog čovjeka razlikuje. Da tih razlika nema, vjerojatno bi nam bilo dosadno. Za neki stil kažemo da nam odgovara, dok neki drugi baš i ne volimo. Neki više vole Beethovena od Beatlesa, neki Krležu od Šenoe, neki više vole lanenu odjeću nego recimo pamučnu. Sve je to stvar stila (neki bi rekli ukusa). U književnosti će pametan i iskusan čitač (ne možemo prihvatiti da književnost vrednuju ljudi koji nisu dovoljno čitali ili nisu o književnosti nešto naučili) znati procijeniti vrijednosti nekog pjesnika ili pisca ako poznaje stilska izražajna sredstva. O tome se uči u školi, na satovima književnosti. Ovo je mali podsjetnik za sve one koji žele potvrditi naučeno ili proširiti znanje nekim novim pojmovima iz teorije književnosti.Pojmovi koji se uče u osnovnoj školi označeni su plavom bojom

I. FONETSKE FIGURE

1. ONOMATOPEJA – oponašanje zvukova iz prirode   ( cvrčati, šuštati, lajati, mijaukati )

2. ASONANCA – ponavljanje samoglasnika   ( oko sokolovo, jesenje veče )

3. ALITERACIJA – ponavljanje suglasnika   ( Ona poji po putu putnike ; Ma pitat ću mile moje majke )

4. HOMOARKTON – podudaranje početnog slova riječi istog stiha   ( Pale patke u plavo more ; Puče puška ; Nek’ se ženi, željela je majka)

5. ANAKLAZA – u istom stihu se ponavlja ista riječ, ali u pomalo naglašenijem obliku   (Tuđa majka, vražja majka ; Lijepo je ruho i na panju lijepo )

6. RIMA (SROK) – glasovno podudaranje završetka stihova ili polustihova

7. POLIPTOTON – u istom se stihu ponavljaju riječi, ali u različitim gramatičkim oblicima   ( Pjesma nad pjesmama ; Vrana vrani oči ne kopa )

8. PARONOMAZIJA – ponavljaju se iste riječi s istim korijenom ,ali različite vrste   ( Svak se čudom čudi ; Tebe prose prosci na sve strane ; Tri putnika putom putovaše )

9. ANAGRAM – dvije se riječi u stihu sastoje od istih slova, ali drugačijeg rasporeda   ( Ne mari marva za jednog mrava ; Otvori vrata, vatra me prži )

10. ANAFORA – ponavljanje istih riječi na počecima stihova   ( Ako ću krivo, ne smijem od Boga / Ako ću pravo, ne smijem od bega )

11. EPIFORA – ponavljanje istih riječi na krajevima stihova   ( Djedovi vaši rodiše se ovdje / Očevi vaši rodiše se ovdje / I vi se rodiste ovdje )

12. SIMPLOKA – ponavljanje istih riječi i na početku i na kraju stiha   ( Može biti da je pijan Marko / Može biti da je ljutit Marko )

13. EPIZEUSA – ista se riječ ponavlja u jednom stihu   ( Šumi šumi, javore ; Rakija, rakija, rakija ; Miruj, miruj, srce moje )

14. ANADIPLOZA – jedna ili više riječi s kraja stiha prenosi se na početak slijedećeg   ( Što si tako uradila / uradila na svetu nedjelju )

15. GRADACIJA – jedna se riječ iz prvog stiha prenosi u drugi stih, iz drugog stiha u treći, …   (Dobio je trulu  jabuku / U jabuci zrno biserovo / U biseru ljuti zmaj spava )

16. OKRUŽIVANJE – ista se riječ nalazi na početku i na kraju stiha    ( Lijepo je ruho i na panju lijepo )

17. ANTIMETABOLA – vrsta dvočlane antiteze u kojoj se oba njezina člana ponavljaju, potom zamjenjujući sintaktičke funkcije   ( Tko se uzdiže, biti će ponižen / A tko se ponizi, biti će uzvišen )

18. REGRESIJA – uspoređene riječi najprije se skupa kažu, a zatim se podijeljene svaka u svojem stihu vraća     ( Godina loša mi došla / I meni i konju mojemu / Mome konju ne rodi livada / A mene ostavi djevojka )

II. SINTAKTIČKE FIGURE

1.   ENALAGA – općenito, naziv za sve vrste gramatičkih zamjena

1.1   ANTIMERIJA – zamjena različitih vrsta riječi međusobno  ( Jesu li zdravo ovce i pastiri ? ; Daruj mene, sužnja nevoljnika )

1.2   ANTIPTOZA – zamjena u padežima   ( Rano rani, kraljeviću Marko ; Marko je poslušao majke )

1.3   ZAMJENA GRAMATIČKOG SPOLA –   ( Zaludu se udavala, sinko )

1.4   ZAMJENA BROJA –   ( Jer su reče, Vlašad ljuta )

1.5   ZAMJENA U LICIMA –    ( Djed uzme repu, pa povuci ovamo, pa povuci tamo, ali izvući je ne može )

1.6   ZAMJENA U VREMENU –   ( Da ste odmah došli kući ; Trči, vranče, inače smo oboje izgubili glavu )

2.     HIPALAGA – spajaju se oni dijelovi rečenice koji se po gramatici ili smislu ne bi trebali spajati   ( Kad prvi zapjevaju pijevci ; Onaj kog mi srce ljubi ; Moje je oči proždiru )

3.     HIPEN – dvije samostalne riječi se spajaju u samostalnu cjelinu   ( svilen-košulju ; …popio je žubor-vodu )

4.     PROLEPSA – uzimanje subjekta ili predikata iz zavisne rečenice u glavnu  ( Ljepote joj u svijetu nema ; Već te vidim da si dobar junak )

5.     ANAKOLUT – nedosljednost u građenju rečenica  ( U našega kuma, u ruci mu zlatan golub guče ; Ono brdo najviše, tamo je crkva sagrađena )

6.     INVERZIJA – zamjena gramatičkog reda u rečenici   ( A: imenica ispred atributa … duh sveti, Karlo Veliki     B : zavisna rečenica dolazi ispred glavne )

III.   FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA DODAVANJU, ODUZIMANJU I NAMJEŠTANJU RIJEČI             ( MISLI SE NA SMISAO )

1.     PLEONAZAM – jedan dio rečenice je suvišan  ( Vrati se natrag, ti starice stara ; Našli su mrtve leševe ; Biti slab i nemoćan ; S one strane Save vode )

2.     PARAPLEROMA – upotreba riječi čije se značenje već potpuno izgubilo, pa zbog smisla više uopće nisu potrebne   ( Deder, ne luduj ; More, Marko, ne ori drumove )

3.     POLISINDETON – stavljanje veznika na mjesta na kojima nisu uopće gramatički potrebni   ( I nema oca i majke / I nama sestre ni brata / I nema drage ni druga )

4.     EPITET – svaki atribut ili apozicija koji nije nužan radi smisla   ( Ne slušaj pticu rugalicu ; Čekao je tri gladne godine ; Udri ga u čelo junačko )

5.     SINONIMIJA – u istom stihu kažu se dvije riječi srodne po značenju, iako bi jedna bila dovoljna   ( Ali evo muke i nevolje ; Čuvaj nam obraz i poštenje ; Pukla je bruka i sramota ; Kad mi se ukaže zgoda i prilika )

6.     TAUTOLOGIJA – ista se misao kaže na dva načina   (Plačem i suze proljevam ; Bojim se i strah me je ljudi )

7.     ASINDETON – nestavljanje veznika tamo gdje bi trebali biti   ( Misli mlada, nitko je ne čuje / Slušalo je momče čobanine / strijelilo joj u skute jabuku ) 

8.     SILEPSA – predikat koji pripada jednom subjektu obuhvaća njih nekoliko   ( S tobom hoću piti hladno vino / prijatelji biti dovijeka … hoću umjesto hoćemo )

9.     ZEUGMA – jedan se glagol pridružuje potpunom značenju samo jednog predikata, dok se kod drugog predikata mora pomisliti na neki srodni glagol onom prvom   ( Sijevaju munje i gromovi / Udariše bubnjevi i svirale )

10.   HIPERBATON – poremećuje se običan red riječi u rečenici, ali po smislu   ( Šale se sa mnom da je moja slijepa djevojka )

11.   PARALELIZAM – figura u kojoj dijelovi dviju ili više izreka idu paralelno   ( Da mi nije od ljudi sramote / Da mi nije od Boga grehote ; Ode Marko gorom pjevajući / Osta div nogom kopajući )

12.   HIJAZAM – figura suprotna paralelizmu – dijelovi dviju ili više izreka idu u obrnutom smislu – podvrsta antiteze   ( Lako maše, ali udara teško ; Duga kosa, kratka pamet )

13.   PARENTEZA – jedna se rečenica razdvaja tako da se u nju umeće druga rečenica, s njome potpuno sintaktički nepovezana – to se stavlja u zagradu ili crtice – koristi za piščeve komentare   ( Skoči Marko od zemlje na noge / (a nema mu ni petnaest ljeta) / i konja svoga izbavi )

IV. ETIMOLOŠKE FIGURE

1.     METATEZA – premještanje slova ili slogova u istoj riječi   ( cavtijaše .. cvatijaše / namastir .. manastir )

2.     DIJAREZA – figura u kojoj od jednog slova nastaju dva   ( kajite se .. kajte se / dijevojka .. djevojka )

3.     SINEREZA – dva se samoglasnika u jednoj riječi spoje u jedan   ( ko .. kao / ano .. a ono / plavoka .. plavooka)

4.     ELIZIJA – uklanjanje hijata, tako što se izostavlja samoglasnik prethodne riječi – bilježi se apostrofom   ( tebe ć’uzet ; bog t’ubio )

5.     APOKOPA – figura slična eliziji, samo što tu nije riječ o uklanjanju zijeva – bilježi se apostrofom

6.     SINICEZA – uklanjanje hijata u jednoj riječi jednosložnim izgovorom dvaju samoglasnika   ( Uime oca… ; Jadnau  srcu uspomena )

7.     SINKOPA – ispadanje slova u sredini riječi   ( stan’te tamo ; kadno.. kad ono )

8.     AFEREZA – riječi se sprijeda uzima jedno slovo   ( zgubiti..izgubiti, meti..imeti, reh..oreh )

9.     PROTEZA – riječi se sprijeda dodaje jedno slovo  ( vuho, hrđa, hrvati se, joko, Jana, hobad, vuš )

10.   EPENTEZA – umeće se jedno slovo u sredini riječi   ( pavuk, nezdrelo, pavun )

V.   FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA ZAMJENI OBIČNOGA OBLIKA U KAZIVANJU MISLI

1.     ZAKLINJANJE – figura u kojoj netko nekoga hoće na nešto privoljeti, pozivajući se na nešto što mu je najdraže   ( Udijeli nešto, dijete ti zdravo bilo ;  Bog ti pomogao )

2.     PROKLINJANJE – figura u kojoj netko na nekoga željom svojom zlo navaljuje   ( grom te ubio ; ne imao poroda ; usahla ti ruka )

3.     BLAGOSLIVLJANJE – figura u kojoj nekome želimo dobro   ( ime ti se svuda spominjalo ; bila ti puna kuća djece )

4.     ŽELJA – figura u kojoj netko želi nešto za sebe izboriti   ( da mi se u pticu pretvoriti, da mi je nebom letjeti )

5.     RETORIČKO PITANJE – pitanje na koje se ne očekuje odgovor   ( Ima li nade za nas ? ; Što sam bogu skrivio ? ; Što će mi blago cijelog svijeta, kad nemam onog kojeg volim ? )

6.     SOLILOKVIJ – postavlja se pitanje, i taj koji je pitao sam odgovara na pitanje   ( Biti ili ne biti, pitanje je sad … CIJELI TEKST )

7.     SENTENCIJA – pisac kaže neku opću misao, koja na prvi pogled nema veze s tekstom, ali ona na filozofski način objašnjava tu situaciju   ( Brat je mio, koje vjere bio / kad bratski postupa ; Boji se onoga koji je viko / Bez golema mrijet jada )

8.     APOSTROFA – pisac prekida s direktnim obraćanjem publici, kako bi se obratio bogovima ili nekim drugim pojavama   ( … OPIS CETINE …  Oj, Cetino, selo moje ravno / kud si ravno kad si vodoplavno )

9.     PERSONIFIKACIJA – neživim se stvarima, predmetima i pojavama pridaju osobine živih bića   ( I nebo je plakalo ; Livade su me voljele, nosile su moj glas )

VI. TROPI – FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA ZAMJENI ZNAČENJA RIJEČI

1.     METAFORA ( U UŽEM SMISLU RIJEČI ) – zamjena značenja vrši se kod riječi koje su značenjski posve daleke, ali nekakvu srodnost zadobivaju pomoću mašte – za razliku od SINEGDOHE i METONIMIJE   ( Ovce plove po nebu ; Gusko jedna ! ; Lav se zaleti među Trojance )

2.     SINEGDOHA – podvrsta metafore kojoj se dio uzima umjesto cjeline   ( Nemam krova nad glavom ; Kruh naš svagdašnji daj nam danas ; Pusti kralju kosti iz tamnice )

3.     METONIMIJA – podvrsta metafore u kojoj se zamjenjuju pojmovi mjesta, vremena i uzroka – realnosti je bliža od metafore, ali dalja od sinegdohe   ( Čitam Krležu ; Naša četa ima tisuću pušaka ; Ako me ne poslušate, bit će dosta mesa gavranima ; Ne  mogu srcu odoljeti )

4.     ALEGORIJA – cjelokupni diskurs funkcionira u prenesenom značenju   ( U svakom žitu ima kukolja ; Vuk dlaku mijenja, ćud ne … BAJKE, BASNE, ZAGONETKE )

5.     KATAREZA – figura u kojoj se zbog nedostatka izraza za neki pojam uzima drugi, sličan tome koji nedostaje  ( I četvero paunčadi, djevojka im čobanica ; Svaki dan se prošećem na banku da vidim jesu li stigli novci ; Kako li te po imenu viču ? )

6.     PERIFRAZA – neki se pojam ne izražava uobičajeno, već se to nekako pjesnički ukrasi   ( Sastat ćemo se kad zapjeva ptica ševa, / a zemljica se zaodjene travom i cvijetom .. proljeće ; On vedri i oblači .. moćan čovjek )

7.     IRONIJA – figura u kojoj govornik bira takav izraz kojim jedno kaže, a suprotno misli i hoće da se to tako razumije   ( Krasan si mi ti prijatelj. Pametna glava, šteta da je samo dvije noge nose )

8.     MIMEZA – podrugljivo se ponavljaju ili reinterpretiraju nečije riječi   ( Mužu, oprosti mi, Turci me opčinili mladu / Živi te opčiniše Turci, a mrtvi te k meni privolješe )

9.     SARKAZAM – gorka i nemilosrdna poruga s podsmijehom   ( Biraj sada ženo koga ti je drago )

10.   HARIJENTIZAM – prijetvorna dobrohotnost koja smjera na zlo i štetu   ( Idite odatle djeco, da ja o vas ne ogriješim dušu )

11.   DIJARIZAM – vrsta ironije koja se sastoji u poniženju prevelike oholosti   ( Pristoji mu se kao svinji sedlo ; Vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona podigla nogu ) 

12.   AKIZAM – netko se pravi da za neku stvar ne mari, a tajno je želi   ( Kiselo grožđe ne valja trnu mi zubi )

13.   ASTEIZAM – netko sam sebe kudi, a zapravo drži sve konce u rukama, pa zapravo uživa u svojoj povoljnoj situaciji – prenemaganje 

14.   EUFEMIZAM – figura u kojoj se neke tabuizirane pojave imenuju nekim drugim izrazom   ( SMRT .. otišao je, preminuo je, već dugo hoda nebeskim poljanama )

15.   LITOTA – figura u kojoj se umjesto pravoga izraza uzima nešto slabiji – figura pristojnosti    ( Nisi baš dobro spavala .. ružna si ; Kolega, proučite još malo literaturu .. glupa neznalica )

16.   HIPERBOLA – preuveličavanje   (Metuzalem je živio tisuću godina ; Sto puta sam ti rekao ; Manji od makova zrna )

17.   EMFAZA – figura u kojoj se riječi širega značenja pridodaje uže značenje   ( Treba živjeti. ; Moramo biti ljudi)

18.   AMFIBOLIJA – figura u kojoj dvosmislenost nekog izraza nastaje kao posljedica dvojakog značenja neke riječi – govornik ima na umu ono rjeđe značenje, dok slušatelj ima ono običnije   ( Aga seljaku : Otiđe ti danas predaleko ! / Seljak : Mogu ja danas ići kuda ja hoću ! )

VII. FIGURE KOJE NASTAJU ŠIRENJEM I SUŽAVANJEM MISLI

1.     POREDBA – u suodnos se donose pojave na temelju njihove sličnosti ili podudaranja u nečemu   (kao, poput,nalik )

2.     PRIMJER – šira poredba u kojoj se navodi neki slučaj koji pojašnjava neki događaj, iako s njim nema direktne veze   ( Ljubavi moja, zar me nećeš čekati ? Danica je Mjesec čekala sedam godina, a ti mene nećeš niti jednu )

3.     ANTITEZA – figura u kojoj se dva suprotna pojma ili misli stavljaju jedan do drugoga   ( Čuvaj bijele novce za crne dane ; Duga kosa, kratka pamet )

4.     OKSIMORON – spajaju se dva nespojiva pojma u novu značenjsku cjelinu   ( Zimsko ljetovanje. Rječita tišina. Pošteni lopov. Mudra budala )

5.     PARADOKS – spajaju se dvije misaone cjeline   ( Znam da ništa ne znam )

6.     PARABOLA – prispodoba – figura u kojoj neki moralni autoritet govori o nekim životnim istinama na indirektan način, ali svakome razumljiv   (Tko ima uši, neka čuje )

7.     AMPLIFIKACIJA – figura u kojoj se uveličava osoba ili stav tako da se u nečemu uzvišuje  nad drugim koja je od nje još vrsnija   ( Snijeg pade o Božiću, ne može ga ptica preletjeti, a djevojka ga bosa pregazi )

8.     POVIŠIVANJE – kako bi se nešto pojačalo, postupno se dodaju različiti izrazi od kojih je jedan jači od drugog   ( O, čuješ li, curo mlada, prosio bih te, poći nećeš, zaveo bih te, poći nećeš, oteo bih te, sam ne mogu. ; Svilom bih te obukao, zlatom bih te opasao, biserom bih te nakitio )

9.     RETICENCIJA – figura u kojoj se povodom nekog unutarnjeg uzbuđenja misao naglo prekine   ( Sinoć sam sjedeći mislio / nisam drage dugo vidio)

10.   LAKONIZAM – jezgrovit način govora kojim se cijele misli u pojedine riječi sabijaju   (Bi li htio jesti ili se grijati ? Pržio bih )

Stilska figura

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Idi na: navigacija, traži

Stvaralačkim postupkom pjesnici i pripovjedači često riječima daju nova, šira i prenesena značenja. Ta nova, prenesena značenja riječi nazivaju se stilske figure. U djelima narodne i umjetničke književnosti ima mnogo pjesničkih slika – stilskih figura. Ovdje će biti riječi samo o onima koje se izučavaju u osnovnoj školi.

Sadržaj

[sakrij]

1 Alegorija 2 Gradacija 3 Epitet 4 Kontrast ili antiteza 5 Metafora 6 Onomatopeja 7 Personifikacija 8 Poređenje 9 Simbol 10 Slavenska antiteza 11 Hiperbola

12 Metonimija (zamjena imena)

Alegorija [uredi]

Preneseno značenje riječi koje se ostvaruju u cijeloj slici, u cijeloj radnji, a ponekad u čitavoj pjesmi ili priči; nastaje kada se metafora /skraćeno poredjenje/ proteže kroz cijelu misao, odnosno kroz sve dijelove izreke; najčešće se njeguje u basni i satiri; alegorijske pjesme i pripovjetke su pisali: Petrarka, Gete, Igo, Vojislav Ilić, Milan Rakić, Radoje Domanović, Vlada Bulatović, Brana Crnčević.

Najljepša alegorija u našoj narodnoj književnosti je, svakako, u pjesmi Uskočkog ciklusa "Ropstsvo Janković Stojana":

«Vila gnjezdo ptica lastavica,

vila ga je za devet godina

a jutros ga poče da razvija...»,

odnosno poslije devet godina čekanja da se Stojan vrati iz ropstva, njegova ljuba se toga jutra udaje.

Gradacija [uredi]

Ređanje pjesničkih izraza i slika po jačini, odnosno postepeno, od slabijeg ka jačem (uzlazna), ili od jačeg ka slabijem (silazna):

«Cvijeće je ukras bašte,

leptir je ukras cvijeta,

a djeca puna mašte

djeca su ukras svijeta.» (Lj. Ršumović)

Epitet [uredi]

Da bi se pojedinim riječima ili izrazima odredilo što bliže značenje, uz njih se stavljaju druge riječi, najčešće pridjevi (opisni); epitet još nazivaju i ukrasnim pridjevom:

«Ponio sam iz doline žute

obasjane kasnim suncokretom,

mnoge divne večeri posute

kokicama k o šljivovim cvijetom.» (D.Erić)

Kontrast ili antiteza [uredi]

Oštro izražena protivrječnost; uočljiva suprotnost, očita razlika:

"Ja bosiljak sijem meni pelin niče." "Ovčije runce, a vučje srce".

Metafora [uredi]

Kada se jedan predmet nazove imenom drugog predmeta s kojim ima neku sličnost; metofora ili skraćeno poredjenje kod koga je izostavljen predmet koji se poredi i poredbena kopula – riječ. Naši stari pjesnici nazivali su je inoslovka.

«Sunce je ogroman ognjen cvijet

što svakog dana iznad nas cvjeta!» (M.Tešić)

Onomatopeja [uredi]

Podražavanje glasova iz prirode: buć, krc, fiju, kao i izrazi vezani za predmete i dogadjaje u njoj: šuma šumori, rijeka žubori:

«Utanjila zvonka česma,

sunčev žar je svijet zaprijeto.

Zlikavčeva bruji pjesma:

Ljeto, ljeto!» (M.Tešić)

Personifikacija [uredi]

Pridavanje ljudskih osobina stvarima i predmetima:

«Jutros je brezi radosnu vijest

šapnuo brijest,

breza jasici, jasika kosu,

kod djetliću,

a o kliktanjem doziva Miću:

Jutros je ljepši postao svijet

Za jedan cvijet!» (M.Tešić)

Poređenje [uredi]

Kada se predmeti i pojave upoređuju sa sličnim, odnosno poznatim predmetima i pojavama; sastoji se iz tri dijela: predmeta koji se poredi, poredbeske kupole – riječi i predmeta s kojim se poredi:

«Moja zemlja propasti neće

iz smrti za slobodu, sloboda uvijek niče,

kao što iz cvijetnog sjemena mora nići cvijeće,

i kao što se iz gnijezda uvijek izleže ptiče!» (D.Maksimović)

Simbol [uredi]

Riječ ili skup riječi koje označavaju konkretan predmet upućuje na odredjeni apstraktni pojam; davanje konkretnom predmetu šire značenje; hrast – dugovječnost, stijena – postojanost, golub sa maslinovom grančicom – mir; naročito je njegovana u vrijeme romantizma (književni i umjetnički pokret u Evropi koji je trajao u prvoj polovini devetnaestog vijeka):

"Crnogorci ne ljube lance!", uzviknuo je Petar II Petrović Njegoš prilikom ponude da poljubi lance kojima je, po legendi, bio vezan Sveti Petar. Naša najpoznatija pjesma puna simbola je "Grm" Vojislava Ilića.

Slavenska antiteza [uredi]

Ovom stilskom figurom – pjesničkom slikom počinju naše narodne pjesme: epska pjesma Uskočkog ciklusa "Mali Radojica" i lirsko-epska pjesma "Hasanaginica". Naziva se još i propireno poređenje. Prvo se navode određene teze:

«Šta se bijeli u gori zelenoj?

Al je snijeg, al su labudovi?

Da je snijeg već bi okopnio,

Labudovi već bi poletjeli.»

Narodni pjevač, zatim, odbacuje jednu po jednu pretpostavku (tezu):

"Nit je snijeg, nit su labudovi...",

i iznosi protivnu tvrdnju, antitezu – bijeli se šator age Hasan-age.

Kako neke pjesme i drugih slavenskih naroda počinju sličnim poredjenjem, otuda i ovo ime: slavenska antiteza.

Hiperbola [uredi]

Preuveličavanje u pjevanju, pisanju i kazivanju kako bi se postigla slikovitost i emocionalnost:

«Tužno zrikavci zriču,

čuje se do oblaka;

plaču nad grobovima

mrtvih, dragih junaka,

čuje se do oblaka» (D.Maksimović)

Metonimija (zamjena imena) [uredi]

Na primjer "Sijeda kosa" ne označava samo predmet ili pojavu na koju se odnosi več podrazumjeva i pojam "starosti" s kojim je u logičkoj vezi.

Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Stilska_figura"

Stilske figure – primjeri

 

 

ALEGORIJA – basne, ep V. Nazora Medvjed brundo, Božanska komedija, D. Alighierija

ALITERACIJA - Oblak snuje. Mrak muči mukom. Mjesec minu.

ANADIPLOZA - Da mu ova tavna  noćca prođe

                           Noćca prođe, bili danak dođe

ANTITEZA - Ti bijesan rušiš, ja vedar zidam; Bijela pogača za crne dane

ASINDETON - „Sad cvili, sikće, zviždi, zuji/Sad grmi, treska, ruče, bruji...

ASONANCA - Kad kaplja kane, ko od bolna srha

ELIPSA - Danas meni, sutra tebi. Nad snježnom zemljom plave zvijezde.

EPIFORA - Jesen je,Lelijo, jesen

                   Kišna i siva jesen...

EPITET - tiha jesen, pepeljasto, sinje more, čaroban osjećaj

EUFEMIZAM - Poškakljao me po rebrima. (udario me),  Nakitio se u svatovima. (napio se)

GRADACIJA - Vijest je letjela brže od ptice,/Brže od vjetra,/Brže od munje

HIPERBOLA - Manji od makova zrna (plaši se), Teče mu med i mlijeko (dobro mu je)

IRONIJA - „Baš ti hvala!“ (zapravo uopće nismo zahvalni)

KONTRAST - „Studen kamen, al' je srce vruće“

LITOTA - „Nije mi to neugodno čuti. (itekako mi je ugodno); Njegoove zasluge nisu baš male (tj, velike su)

METAFORA - Mir je sjeo povrh izmučenih vjeđa/Sve je sada tiše. Zemlja posta smeđa/Mene hvata san

METONIMIJA - „Našli su porušena ognjišta“ (uništene domove); Popio je samo dvije čašice“ (sadržaj čašica); Škola je gotova=završila je nastava

OKSIMORON - Bacimo u usta po čašu HLADNE VATRE

ONOMATOPEJA - Šumi vjetar, kiša pada TIP-TIP

PARADOKS - „Tko polako ide, daleko stiže“, „Ne boji se, ali ga je strah“

PERSONIFIKACIJA - “a more sluša pa se smije/pa šuti pa se smije pa se penje“

POLISINDETON - „Tašćina od tašćin i sve je tašćina,/Ovi svit je osin i magla i hina“

RETORIČKO PITANJE - Biti ili ne biti? Nismo li si sami za to krivi?

SIMBOL - gavran=opasnost;srce0ljubav, hrabrost, dobrotu, grančica masline=mir

SIMPLOKA - „Bilje drugo na po lonca/Bilje treće na vrh lonca“

SINEGDOHA - „Lovranski je kesten stigao u prodavaonice“ (nije stigao samo jedan kesten)

SLAVENSKA ANTITEZA - pitanje, negacija, odgovor -  Hasanaginica

TAUTOLOGIJA - mali patuljak, mali psić, zlatni dukati, srušio se i pao, pokušaj atentata

KNJIŽEVNOST

STILSKE FIGURE

FIGURE DIKCIJE

ANAFORA - ponavljanje riječi ili dijela rečenice na početku stiha

I ono u riječi mnogo dublje od riječii ono dublje s Hrvatskom me veže.              Drago Ivanišević, Hrvatska

EPIFORA- ponavljanje riječi na kraju stihova

Djedi vaši rodiše se tudijer,Oci vaši rodiše se tudijerI vi isti rodiste se tudijer.          Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića

 SIMPLOKA- anafora + epifora, tj. ponavljanje na početku i kraju stihova 

„Otkud zlato, koji ruha neima? Otkud zlato, koji kruha neima?”           Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića

ANADIPLOZA- ponavljanje riječi s kraja stiha na početku idućeg 

Dok je doba, djeco, kajite se;Kajite se,dok nije pozvana...         I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića

ASONANCA - ponavljanje istih samoglasnika (radi postizanja zvukovnog ugođaja) 

Ona je opet, kao prvoObično, malo, jadno drvo.         Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše

ALITERACIJA - ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih skupina 

Zuji, zvrči, zvoni, zvuči                                                                                            (P. Preradović, Jezik roda moga)     

 ONOMATOPEJA- glasovima se oponašaju određeni zvukovi iz prirode 

„ I cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče”                                                                                  (V. Nazor,Cvrčak) 

 

FIGURE MISLI

POREDBA ( USPOREDBA, KOMPARACIJA ) - uspoređivanje pojmova na temelju nekih zajedničkih osobina 

...oblaci ko jata ptica kruže                                        Gustav Krklec, Srebrna cesta

ANTITEZA ( SUPROTNOST, KONTRAST) - poredba zasnovana na suprotnosti 

Ako si noć, ja ću biti zoraI blijesak svjetlosti u rosi...   Jure Kaštelan, Volio bih da me voliš

SLAVENSKA ANTITEZA - sastoji se od pitanja i negacije tog pitanja i odgovora 

Što se bijeli u gori zelenoj?Al su snijezi, al su labudovi?Da su snijezi, već bi okopnili,Labudovi već bi poletjeli.Nisu snijezi, nit su labudovi,Nego šator Hasanage.     Balada Hasanaginica

HIPERBOLA - preuveličavanje radi naglašavanja određenog emocionalnog stava 

...zemlja tutnji pod njihovim nogama...                Dinko Šimunović, Alkar

Rekao sam ti tisuću puta.

Čekam te cijelu vječnost.                                                                                     Manji sa od makovog zrna. 

LITOTA - suprotna hiperboli, ona umanjuje, ublažava 

I mi nešto o tome nešto znamo. ( Izvrsno smo s tim upoznati.)                                     

Otišli ste malo predaleko.  (Teško ste pogriješili.) 

GRADACIJA -  nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe

Dođoh, vidjeh, pobijedih. (J. Cezar)   

IRONIJA -izražavanje putem suprotnosti; misli se obrnuto od onog što se kaže 

Mudra glava, šteta što je samo dvije noge nose.Ti si mi krasan prijatelj.                                                                                                               

PARADOKS - izricanje naizgled proturječnih misli ili riječi, ili suprotnih općem mišljenju, vjerovanju 

             Znam da ništa ne znam. (Sokrat)                   Život je smrt, a smrt je život.                                                                  

 OKSIMORON -spajanjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam 

skromna raskoš, mudra ludost, rječita tišina, bezbojno šarenilo, zimsko ljetovanje          

Prazna je torba teža od pune.   FIGURE KONSTRUKCIJE       - nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici pa se nazivaju i sintaktičke figure 

INVERZIJA -obrtanje reda riječi u rečenici 

Niz zapadno nebo / i iz rasprsnutih šipaka u vrtu / krv se cijedi 

RETORIČKO PITANJE - uporaba upitnih rečenica bez namjere da stvarno označe pitanje; pitanje koje ne traži odgovor

Tko me ponizio k rijeci,  mene, koja sam voda?

 ELIPSA - izostavljanje pojedinih dijelova iz rečenične cjeline, bez gubljenja smisla 

Lijepe kolo vode, ružne kuću grade.   

ASINDETON 

- nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja 

Pr.: topovi, bombe…torpeda… 

POLISINDETON - nizanje veznika bez gramatičke potrebe 

Ni brda nisu,ni doline, ni rijeke, ni moreni oblaci nisu...       Drago Ivanišević, Hrvatska

 

FIGURE RIJEČI (TROPI)

METAFORA - skraćena poredba, riječ u prenesenom značenju na osnovi neke sličnosti 

„ Iz raspuknutih šipaka u vrtukrv se cijedi...          A. B. Šimić, Gorenje

METONIMIJA - podvrsta metafore, značenje se prenosi prema određenim stvarnim odnosima 

Pr.: Čitam Kafku. umjesto Čitam knjigu F. Kafke       - opila ga krčma, izgladnjela ih je suša   

PERSONIFIKACIJA - davanje ljudskih osobina stvarima, prirodnim pojavama, životinjama i biljkama 

„ Livade su me voljele''         J. Pupačić, Tri moja brata

SINEGDOHA - podvrsta metonimije, dio se uzima za cjelinu, jednina za množinu 

Pr.: u svakodnevnom govoru: „ Nemam ni kune”,      „ Neću maknuti ni malim prstom”,       „ Zaprositi ruku nečije kćeri”.   

EUFEMIZAM - ublažavanje, zamjenjivanje nekih riječi blažim izrazima 

  Pr.: umrijeti = izdahnuti, otići, preseliti se u vječnost        biti pijan = biti veseo 

EPITET -pridjev uz imenicu koju pobliže objašnjava i daje življu i potpuniju sliku

Pr.: Dršću troma stabla izgubljene snage.- banalni epiteti (uobičajeni): dobar čovjek, visoka kuća, snažna životinja- stalni epiteti: crna zemlja, vjerna ljuba

ALEGORIJA - produžena metafora, preneseno značenje u cijeloj slici- česta u basni i satiri 

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.   

SIMBOL -Zamjenjivanje neke riječi pojave ili pojma alegorijskom oznakom

albatros –simbol za neshvaćenog genija  maslinova grančica - mirvaga - pravda