strategija razvoja id u bih[1]

IKT infrastruktura

IKT industrija

Pravna infrastruktura

eObrazovanje

eUprava

Informaciono društvo i održivi razvoj

Council of Ministers of Bosnia and HerzegovinaVijeće Ministara Bosne i Hercegovine

Савјет Министара Босне и Херцеговине

Strategijarazvoja

informacionog društva u BiH

ePoslovanje

eZdravstvo

Strategija razvoja informacionog društva u BiH

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine

Савјет министара Босне и Херцеговине

Razvojni program Ujedinjenih nacija BiH

Projekt: Strategija razvoja informacionog društva Bosne i Hercegovine Puno ime dokumenta: Strategija razvoja informacionog društva u Bosni i Hercegovini Namjena dokumenta: Strategija razvoja informacionog društva u BiH je dokument koji daje strateške smjernice i plan djelovanja za razvoj informacionog društva u Bosni i Hercegovini za period 2004 – 2010. Strategija je bazirana na viziji i ciljevima proklamovanim u Politici razvoja informacionog društva u Bosni i Hercegovini. Iako se Politika bazira na osam razvojnih stubova, ova verzija Strategije se odnosi na pet razvojnih stubova:

- Pravna infrastruktura - eObrazovanje - eUprava - IKT infrastruktura - IKT industrija

Oznaka dokumenta: Strategija razvoja ID u BiH 2004-2010. Status: Finalna verzija Verzija: 5.0 Datum verzije: 26.7.2004. godine Vlasnik: Vijeće ministara BiH


Uredili: Tarik Zaimović, Zlatan Šabić Ekspertni timovi: Pravna infrastruktura Miloš Trifković, Veljko Trivun, Ivo Rozić, Vedad Silajdžić,

Fuad Ćurčić eObrazovanje Zlatan Šabić, Emir Turkušić, Kemal Bakaršić, Petar Marić,

Novica Nosović, Samra Mujačić, Amir Mulalić, Samir Lemeš i Džavid Dautbegović

eUprava Slavko Marić, Mladen Radivojević, Mirko Škrbić, Ljiljana

Radovanović, Emir Arslanagić, Dražena Tomić, Slaven Pekić, Jasenko Šehanović, Siniša Macan, Milenko Spasojević, Krešimir Kevo, Amila Tahirbegović

IKT infrastruktura Nediljko Bilić, Izet Bajrambašić, Nedžad Rešidbegović,

Nataša Gospić, Fikret Kasumagić IKT industrija Nediljko Bilić, Izet Bajrambašić, Božidar Matić, Branimir

Zimonjić, Amir Oručević Revizija: BAIT, BH TEL, BH ITS, Info, MoBiH, Privredna komora

Kantona Sarajevo, dr. Damir Kalpić


KRATKI SADRŽAJ

O DOKUMENTU .............................................................................................................13

PRAVNA INFRASTRUKTURA............................................................................................14

1. UVOD................................................................................................................................... 15 2. POSTOJEĆE STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI ........................................................................... 19 3. VIZIJA NOVOG STANJA ........................................................................................................... 23 4. STRATEŠKE SMJERNICE......................................................................................................... 25 5. PROJEKTNI ZADACI - PREGLED ............................................................................................... 29 6. MONITORING I POSTRIZICI...................................................................................................... 32 7. PREGLED ZAKONA KOJE TREBA DONIJETI ILI IZMIJENITI.............................................................. 34

EOBRAZOVANJE ...........................................................................................................37

8. OPĆI PREGLED ..................................................................................................................... 38 9. POSTOJEĆE STANJE.............................................................................................................. 43 10. VIZIJA NOVOG STANJA ........................................................................................................... 54 11. STRATEŠKE SMJERNICE......................................................................................................... 58

EUPRAVA.....................................................................................................................74

12. OPĆI PREGLED ..................................................................................................................... 75 13. POSTOJEĆE STANJE.............................................................................................................. 79 14. VIZIJA I CILJEVI ..................................................................................................................... 84 15. STRATEŠKI PRAVCI ............................................................................................................... 85

IKT INFRASTRUKTURA ................................................................................................113

16. UVOD ................................................................................................................................ 114 17. POSTOJEĆE STANJE U BIH .................................................................................................. 124 18. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INFRASTRUKTURE................................................................... 131 19. PUT ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA................................................................................. 141

IKT INDUSTRIJA..........................................................................................................152

20. UVOD ................................................................................................................................ 153 21. DEFINICIJA IKT INDUSTRIJE ................................................................................................. 155 22. POSTOJEĆE STANJE IKT INDUSTRIJE .................................................................................... 157 23. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INDUSTRIJE U BIH ................................................................. 165 24. PUT POSTIZANJA ŽELJENOG STANJA/PREPORUKE .................................................................. 170

KORIŠTENA LITERATURA .............................................................................................177

PRILOG: PREGLED AKCIONOG PLANA ........................................................................184

PRAVNA INFRASTRUKTURA ........................................................................................................... 185 EOBRAZOVANJE .......................................................................................................................... 186 EUPRAVA.................................................................................................................................... 191 IKT INFRASTRUKTURA.................................................................................................................. 195 IKT INDUSTRIJA........................................................................................................................... 197


SADRŽAJ

O DOKUMENTU .............................................................................................................13

PRAVNA INFRASTRUKTURA............................................................................................14

1. UVOD................................................................................................................................... 15 1.1. Okruženje u kojem se priprema strategija i akcioni plan za eLegislativu ..............................15 1.2. Tekući i perspektivni trendovi - globalno i regionalno ...........................................................15 1.3. Pojmovno određenje eLegislative ............................................................................................17 1.4. Razvojni karakter eLegislative .................................................................................................18

2. POSTOJEĆE STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI ........................................................................... 19 2.1. Specifičnosti pravnog sistema Bosne i Hercegovine ...............................................................19 2.2. Pravna osnova za zajedničko zakonodavstvo .........................................................................20 2.3. Direkcija za EU integracije......................................................................................................20 2.4. Postojeće stanje eLegislative u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.................................21

3. VIZIJA NOVOG STANJA ........................................................................................................... 23 3.1. Opća vizija novog stanja legislative ........................................................................................23 3.2. Vizija novog stanja eLegislative i nužne promjene..................................................................23 3.3. Neophodni koraci ka novom stanju eLegislative .....................................................................23

4. STRATEŠKE SMJERNICE......................................................................................................... 25 4.1. Opći pravci djelovanja .............................................................................................................25 4.2. Struktura eLegislative...............................................................................................................25

4.2.1. ePoslovanje ..........................................................................................................................................25 4.2.1.1. Struktura zakona koje treba izraditi - usvojiti ..........................................................................25 4.2.1.2. Struktura podzakonskih akata koje treba izraditi - usvojiti ..................................................... 25

4.2.2. eObrazovanje .......................................................................................................................................25 4.2.2.1. Zakoni koje treba izraditi - usvojiti ..........................................................................................26 4.2.2.2. Podzakonski akti koje treba izraditi-usvojiti, odnosno dopuniti..............................................26

4.2.3. IKT infrastruktura................................................................................................................................26 4.2.4. eUprava................................................................................................................................................26

4.2.4.1. Zakoni koje treba izraditi - usvojiti ..........................................................................................27 4.2.5. IKT industrija.......................................................................................................................................27

4.3. Posebni pravci djelovanja........................................................................................................27 4.4. Rizični faktori implementacije..................................................................................................27 4.5. Pravci djelovanja......................................................................................................................27

5. PROJEKTNI ZADACI - PREGLED ............................................................................................... 29 5.1. Pregled projektnih aktivnosti ...................................................................................................29 5.2. Projekti .....................................................................................................................................29

5.2.1. Projekt i. (zakonodavstvo za ePoslovanje) ........................................................................................ 29 5.2.2. Projekt ii (zakonodavstvo za eObrazovanje i eUpravu) ...................................................................30 5.2.3. Projekt iii. (zakonodavstvo za IKT infrastrukturu i IKT industriju) ..................................................30

5.3. Subjekti implementacije............................................................................................................31 6. MONITORING I POSTRIZICI...................................................................................................... 32

6.1. Oblici monitoringa ..................................................................................................................32 6.2. Rizici .........................................................................................................................................33

7. PREGLED ZAKONA KOJE TREBA DONIJETI ILI IZMIJENITI.............................................................. 34 7.1. Novi zakoni koje treba donijeti ................................................................................................34 7.2. Posotojeći zakoni koje treba izmijeniti ....................................................................................34 7.3. Podzakonski akti koje treba donijeti ........................................................................................35

EOBRAZOVANJE ...........................................................................................................37

8. OPĆI PREGLED ..................................................................................................................... 38 8.1. Oblast koja se razmatra ...........................................................................................................38

8.1.1. Obrazovanje kao servis za informaciono društvo...............................................................................38 8.1.2. Korištenje IKT u obrazovnom sistemu ...............................................................................................38

8.2. Razvojna uloga obrazovanja....................................................................................................38 8.3. TRENDOVI...............................................................................................................................39


8.3.1. Novo obrazovanje za novo društvo.....................................................................................................39 8.3.2. Obrazovanje kao servis za informaciono društvo...............................................................................39 8.3.3. Korištenje IKT u obrazovnom sistemu ...............................................................................................40 8.3.4. Aspekti kvaliteta i standardizacije.......................................................................................................41

9. POSTOJEĆE STANJE.............................................................................................................. 43 9.1. OPĆE STANJE OBLASTI ........................................................................................................43

9.1.1. Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini ............................................................................................43 9.1.2. Digitalna pismenost i digitalna podjela...............................................................................................44 9.1.3. Diseminacija znanja o informacionom društvu ..................................................................................44 9.1.4. Specijalističko obrazovanje za informaciono društvo ........................................................................45 9.1.5. Postobrazovanje za informaciono društvo i doživotno učenje ...........................................................45 9.1.6. Naučno-istraživački rad....................................................................................................................... 45 9.1.7. Povezanost na Internet i istraživačke/obrazovne mreže .....................................................................46 9.1.8. IKT kapaciteti ......................................................................................................................................47 9.1.9. Menadžment informacioni sistemi za obrazovanje (EMIS). ..............................................................48 9.1.10. Bibliotečni sistemi..........................................................................................................................48

9.2. LEGISLATIVA, REGULATORNO I POLITIČKO OKRUŽENJE...........................................48 9.2.1. Općenito stanje ....................................................................................................................................48 9.2.2. Povezanost i kapaciteti ........................................................................................................................ 50 9.2.3. Biblioteke.............................................................................................................................................50

9.3. TEHNIČKA OPREMLJENOST - Hardver ..............................................................................51 9.4. PROGRAMSKA PODRŠKA - Softver ......................................................................................52 9.5. KAPACITETI ZA PODRŠKU DALJINSKOM OBRAZOVANJU............................................53

10. VIZIJA NOVOG STANJA ........................................................................................................... 54 10.1. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO........................................54 10.2. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVANJU...................................................................................55 10.3. ASPEKTI KVALITETA I STANDARDIZACIJE.......................................................................57

11. STRATEŠKE SMJERNICE......................................................................................................... 58 11.1. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO........................................58

11.1.1. Digitalna pismenost........................................................................................................................ 58 11.1.2. Postobrazovanje i doživotno učenje ..............................................................................................59 11.1.3. Diseminacija znanja o informacionom društvu .............................................................................59 11.1.4. Evolucija nastavnih planova ..........................................................................................................60 11.1.5. Obrazovanje nastavnog kadra ........................................................................................................61 11.1.6. Specijalističko-informatičko obrazovanje ..................................................................................... 61

11.1.6.1. Specijalistički studiji vezani za IKT.........................................................................................62 11.1.6.2. Specijalizirane srednje tehničke škole..................................................................................... 62 11.1.6.3. Paralelni oblici obrazovanja .....................................................................................................62

11.1.7. Naučno-istraživački rad .................................................................................................................63 11.1.8. Biblioteke .......................................................................................................................................63

11.2. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVANJU...................................................................................64 11.2.1. Povezanost na Internet ...................................................................................................................64 11.2.2. Istraživačko-obrazovne mreže .......................................................................................................65 11.2.3. Računarski kapaciteti za nastavni i naučno-istraživački rad .........................................................66 11.2.4. Podrška elektronski podržanom učenju .........................................................................................68 11.2.5. EMIS...............................................................................................................................................69

11.2.5.1. EMIS za osnovne i srednje škole..............................................................................................69 11.2.5.2. EMIS za visokoškolske institucije ...........................................................................................70

11.2.6. Bibliotečni sistemi..........................................................................................................................70 11.3. ASPEKTI KVALITETA I STANDARDIZACIJE.......................................................................71

EUPRAVA.....................................................................................................................74

12. OPĆI PREGLED ..................................................................................................................... 75 12.1. UVOD .......................................................................................................................................75 12.2. O OVOJ STRATEGIJI ..............................................................................................................75 12.3. OBLAST eUPRAVE..................................................................................................................76

12.3.1. PODRUČJE RAZMATRANJA ...................................................................................................76 12.3.2. RAZVOJNA ULOGA.................................................................................................................... 76

12.4. TRENDOVI...............................................................................................................................77 13. POSTOJEĆE STANJE.............................................................................................................. 79

13.1. ORGANIZACIJA I RAD JAVNE UPRAVE..............................................................................79 13.2. RAZVOJNE INICIJATIVE........................................................................................................79 13.3. VLADINI RAZVOJNI PROGRAMI..........................................................................................80


13.4. REGIONALNE INICIJATIVE ..................................................................................................80 13.5. POSTOJEĆE STANJE RAZVOJA eUPRAVE..........................................................................81

13.5.1. LEGISLATIVA (ZAKONODAVSTVO) I REGULATORNO OKRUŽENJE ...........................81 13.5.2. OPĆE STANJE PRIMJENE IKT U UPRAVI ..............................................................................82 13.5.3. KLJUČNI SUBJEKTI.................................................................................................................... 83

14. VIZIJA I CILJEVI ..................................................................................................................... 84 15. STRATEŠKI PRAVCI ............................................................................................................... 85

15.1. PRAVCI DJELOVANJA ...........................................................................................................85 15.1.1. REINŽINJERING UPRAVE.........................................................................................................85 15.1.2. TEHNOLOŠKO-RAZVOJNE OSNOVE ..................................................................................... 87 15.1.3. INFRASTRUKTURA eUPRAVE.................................................................................................92 15.1.4. MEĐUOPERATIVNOST ORGANIZACIONIH JEDINICA UPRAVE.....................................95 15.1.5. FUNDAMENTALNI/CENTRALNI REGISTRI..........................................................................96 15.1.6. SIGURNOST .................................................................................................................................98 15.1.7. ZAJEDNIČKE FUNKCIJE UPRAVE ..........................................................................................99 15.1.8. SPECIJALIZIRANE FUNKCIJE PO POJEDINIM ORGANIZACIONIM JEDINICAMA UPRAVE 102 15.1.9. eDEMOKRATIJA........................................................................................................................103 15.1.10. eSERVISI .....................................................................................................................................104 15.1.11. PORTALI I PRISTUPNE TAČKE..............................................................................................107

15.2. KRITIČNI FAKTORI..............................................................................................................108 15.2.1. SUBJEKTI ODLUČIVANJA......................................................................................................108 15.2.2. TRŽIŠTE RADA I LJUDSKI RESURSI ....................................................................................108 15.2.3. IZVORI FINANSIRANJA ..........................................................................................................109 15.2.4. ORGANIZACIONI ASPEKTI ....................................................................................................110 15.2.5. NADLEŽNOSTI, ODGOVORNOSTI I SARADNJA ...............................................................112 15.2.6. MEDIJSKA PODRŠKA ..............................................................................................................112

IKT INFRASTRUKTURA ................................................................................................113

16. UVOD ................................................................................................................................ 114 16.1. IKT infrastruktura u kontekstu razvoja ID u BiH..................................................................114

16.1.1. IKT infrastruktura - bazna komponenta ID .................................................................................114 16.1.2. Razvojna uloga IKT infrastrukture ..............................................................................................114

16.2. IKT infrastruktura ..................................................................................................................115 16.2.1. Definicija pojmova i segmenata...................................................................................................116 16.2.2. Standardizacija .............................................................................................................................116 16.2.3. Statistika .......................................................................................................................................117

16.3. Trendovi u oblasti...................................................................................................................117 16.3.1. Put u informaciono društvo..........................................................................................................117 16.3.2. Trend razvoja IKT infrastrukture.................................................................................................118 16.3.3. Koncept otvorene mreže za podatke............................................................................................120 16.3.4. Struktura mreže horizontalne orijentacije....................................................................................121 16.3.5. Razvoj i primjena servisa.............................................................................................................121

16.4. Postojeće inicijative vezane za oblast....................................................................................122 17. POSTOJEĆE STANJE U BIH .................................................................................................. 124

17.1. Pravni i regulatorni okvir ......................................................................................................124 17.1.1. Stvaranje ambijenta za razvoj IKT infrastrukture .......................................................................124 17.1.2. Zakonski okvir..............................................................................................................................124 17.1.3. Regulatorna uređenost..................................................................................................................125

17.2. Društveni aspekt IKT infrastrukture ......................................................................................125 17.2.1. Proces privatizacije telekom-sektora ...........................................................................................126 17.2.2. Liberalizacija ................................................................................................................................126 17.2.3. Aspekti suverenosti ......................................................................................................................127

17.3. OPĆE STANJE OBLASTI ......................................................................................................128 17.3.1. Pokazatelji razvoja mreže ............................................................................................................128 17.3.2. Vrste raspoloživih servisa i usluga u BiH....................................................................................129 17.3.3. Stanje u poređenju sa zemljama Regiona SEE............................................................................129 17.3.4. Stanje u odnosu prema EU...........................................................................................................130

18. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INFRASTRUKTURE................................................................... 131 18.1. OPĆA VIZIJA NOVOG STANJA ...........................................................................................132

18.1.1. Konvergencija i NGN ..................................................................................................................132 18.1.2. Konvergencija telekomunikacija, računara i medija: ..................................................................132 18.1.3. Mreža portala................................................................................................................................133


18.1.4. Pristupne mreže ............................................................................................................................133 18.1.5. Transportne (backbone) mreže ....................................................................................................134 18.1.6. Mobilne komunikacije .................................................................................................................135

18.2. OSNOVNI SEGMENTI NOVOG STANJA.............................................................................136 18.2.1. Željeno stanje kapaciteta ..............................................................................................................136 18.2.2. Višeuslužna NGN mreža..............................................................................................................136 18.2.3. IKT-magistrala .............................................................................................................................138 18.2.4. Širokopojasna pristupna mreža ....................................................................................................139 18.2.5. Pristup Internetu ...........................................................................................................................139 18.2.6. Mobilne komunikacije (Evolucija/Migracija GSM sistema) ......................................................139 18.2.7. RTV difuzija multimedijalnih usluga ..........................................................................................140

19. PUT ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA................................................................................. 141 19.1. PREPORUKE ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA........................................................141

19.1.1. Državna informacijska infrastruktura (DII) BiH .........................................................................141 19.1.2. Model uvođenja informacijske infrastrukture .............................................................................142 19.1.3. NGN – Nove generacije transportne mreže.................................................................................143 19.1.4. Internet..........................................................................................................................................144 19.1.5. RTV difuzija multimedijalnih usluga ..........................................................................................145 19.1.6. Sigurnosni aspekti ........................................................................................................................145 19.1.7. Univerzalna usluga.......................................................................................................................146 19.1.8. Aspekti suverenosti ......................................................................................................................146 19.1.9. Građani s posebnim potrebama....................................................................................................147 19.1.10. Stvaranje pravnog i sigurnosnog okvira za razvitak e-poslovanja..............................................147 19.1.11. Izgradnja ljudskih resursa ............................................................................................................148

19.2. FAKTORI OD UTICAJA ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA.......................................149 19.2.1. Izvršna i zakonodavna vlast .........................................................................................................149 19.2.2. Regulatorno tijelo.........................................................................................................................149 19.2.3. Operatori i provajderi...................................................................................................................150 19.2.4. Obrazovanje i obrazovne institucije ............................................................................................151 19.2.5. Ostali faktori.................................................................................................................................151

IKT INDUSTRIJA..........................................................................................................152

20. UVOD ................................................................................................................................ 153 20.1. IKT industrija u kontekstu razvoja ID....................................................................................153 20.2. IKT industrija u BiH...............................................................................................................153

21. DEFINICIJA IKT INDUSTRIJE ................................................................................................. 155 21.1. OECD definicija IKT industrije .............................................................................................155 21.2. Definicija IKT industrije BiH.................................................................................................155

22. POSTOJEĆE STANJE IKT INDUSTRIJE .................................................................................... 157 22.1. Stanje IKT industrije u svijetu...............................................................................................157 22.2. Stanje IKT industrije BiH.......................................................................................................157

22.2.1. Stanje proizvodnje i usluga IKT industrije BiH ..........................................................................158 22.2.2. Pristup i korištenje IKT u BiH.....................................................................................................159 22.2.3. međunarodna konkurentna sposobnost bih u domenu ikt industrije ...........................................160 22.2.4. Prednosti i nedostaci postojećeg stanja........................................................................................162

22.3. Stanje okruženja za potrebe IKT industrije ..........................................................................163 22.3.1. Legislativa i regulativa.................................................................................................................163 22.3.2. Institucije i asocijacije..................................................................................................................163

22.4. IKT standardi u BiH (BAS standardi)....................................................................................163 22.4.1. Općenito o IKT standardima........................................................................................................163 22.4.2. BAS standardi ..............................................................................................................................164

23. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INDUSTRIJE U BIH ................................................................. 165 23.1. BiH i regionalni kontekst........................................................................................................165 23.2. Postojeće inicijative................................................................................................................165 23.3. Vizija razvoja IKT industrije ..................................................................................................165 23.4. Ciljevi razvoja IKT industrije.................................................................................................166 23.5. Segmenti novog stanja............................................................................................................167 23.6. IKT u BIH kao proizvodna grana...........................................................................................168

24. PUT POSTIZANJA ŽELJENOG STANJA/PREPORUKE .................................................................. 170 24.1. Državne mjere stimuliranja razvoja IKT industrije ..............................................................170 24.2. Pristup proizvodnji i organizaciji ..........................................................................................171

24.2.1. Tehnološki parkovi.......................................................................................................................171


24.2.2. Inkubacioni centri.........................................................................................................................173 24.2.3. Klasterska proizvodnja.................................................................................................................174

24.3. Regionalna saradnja na proizvodnji IKT opreme .................................................................175 24.4. Aspekt inegracije u IKT industriju EU...................................................................................176

KORIŠTENA LITERATURA .............................................................................................177

PRILOG: PREGLED AKCIONOG PLANA ........................................................................184

PRAVNA INFRASTRUKTURA ........................................................................................................... 185 EOBRAZOVANJE .......................................................................................................................... 186

Programi ...............................................................................................................................................186 Projekti ..................................................................................................................................................188 Inicijative...............................................................................................................................................190

EUPRAVA.................................................................................................................................... 191 IKT INFRASTRUKTURA.................................................................................................................. 195

Aktivnosti ...............................................................................................................................................195 IKT INDUSTRIJA........................................................................................................................... 197

Aktivnosti općeg karaktera ...................................................................................................................197 Aktivnosti posebnog karaktera..............................................................................................................198

Strategija razvoja informacionog društva u BiH 12

Strategija razvoja informacionog društva u BiH 13

O DOKUMENTU

Bosna i Hercegovina ne smije ostati po strani globalizacijskih promjena među koje spada i stvaranje modernog informacionog društva baziranog na intenzivnom korištenju znanja i informacija, ali i informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT) u svakodnevnom životu. Nadalje, procesi informatizacije i promjene ne smiju se odvijati stihijski, nego je potrebno – koristeći se iskustvom drugih država – te procese usmjeravati i razvijati. U tom smislu je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine pokrenulo pripremu politike i strategije razvoja informacionog društva u BiH kao ključnih strateških odrednica na osnovu kojih će BiH djelovati na razvoju informacionog društva. Politika razvoja informacijskog društva Bosne i Hercegovine jeste okvirni i bazni dokument, na osnovu kojeg će se, u procesu razvoja i izgradnje informacionog društva, moći donositi zakoni, propisi i drugi akti, te odlučivati o smjerovima razvoja, akcionim planovima i prioritetima na nivou Bosne i Hercegovine i njenih entiteta. Politika propisuje i pripremu strategija razvoja informacionog društva, po razvojnim područjima (IKT infrastruktura, IKT industrija, ePoslovanje, eObrazovanje, eZdravstvo, eUprava, pravna infrastruktura i informaciono društvo i održivi razvoj). Ovaj dokument sadrži Strategiju razvoja informacionog društva u ovih pet razvojnih stubova:

• Pravna infrastruktura • eObrazovanje • eUprava • IKT infrastruktura • IKT industrija

Strategija se odnosi na period 2004 – 2010. Naručilac dokumenta je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Dokument je pripremljen u suradnji sa Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) za Bosnu i Hercegovinu. Strategija predstavlja konceptualizaciju potreba i opredjeljenja izraženih u Politici razvoja informacionog društva BiH, kao i načina da se ona ostvare. Dakle, namjena Strategije je da ponudi razumijevanje načina ostvarenja opredjeljenja definiranih u Politici razvoja informacionog društva BiH. Konkretnije, za svaki od 5 razvojnih stubova, dokument daje:

• Osvrt na današnje stanje; • Razvojnu viziju; • Osnovne strateške smjernice za ostvarenje vizije; • Specifikaciju konkretnih akcija koje treba poduzeti prema strateškim smjernicama;

U Prilogu ovog dokumenta je dat pregled aktivnosti Akcionog plana, a u zasebnom su dokumentu (Akcioni plan) detaljnije opisane specificirane akcije, uključujući i indikatore za praćenje napretka.

Strategija razvoja informacionog društva u BiH – Pravna infrastruktura 14

Pravna infrastruktura Opći svjetski trend jest sve masovnije i sve brže stvaranje i primjena informaciono-komunikacionih tehnologija. Ova transformacija se ogleda i u pravu. eLegislativa označava normativno uređenje specifičnosti koje primjena informaciono-komunikacionih tehnologija prouzrokuje u pojedinim pravnim institutima i granama prava. Samim time eLegislativa služi kao preduvjet za ubrzanje razvoja i prevazilaženja zaostajanja, kojem je Bosna i Hercegovina, stjecajem različitih okolnosti, bila izložena. Za razliku od pristupa drugih međunarodnih organizacija, karakteristike ujednačavanja nacionalnih prava na kojima insistira Evropska zajednica su: obaveznost, uspostavljanje minimalnog zajedničkog sadržaja, horizontalno djelovanje, sloboda u izboru metoda usaglašavanja, mogućnost direktnog djelovanja kao i opcija da se na ove smjernice pozovu i privatno-pravni subjekti. Ukoliko želi postati članica Evropske zajednice, Bosna i Hercegovina mora uskladiti svoj pravni sistem sa komunitarnim pravom Evropske zajednice. Usklađivanje se mora izvršiti i s pravnom regulativom koja postoji na nivou pojedinih međunarodnih organizacija pri Ujedinjenim nacijama kao i s pravnom regulativom pojedinih međunarodnih strukovnih organizacija. Iz tih razloga komunitarno pravo Evropske zajednice treba biti osnovni obrazac za eLegislativu u Bosni i Hercegovini. Promjene koje će biti nužne u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine mogu se sumirati kao sljedeće premise: definiranje zakonodavstva na državnom nivou, definiranje entitetskih zakonodavstava, usklađivanje entitetskih zakonodavstava, redukcija stepena odlučivanja, usvajanje pravnih propisa, u skladu sa ovim dokumentom, usklađivanje važećih pravnih propisa s novom eLegislativom, formiranje organizacionog i upravnog oblika za edukaciju, monitoring i sve ostale postprojektne aktivnosti. Projektne aktivnosti vezane za implementaciju eLegislative obuhvataju oblasti: zakonodavstvo za ePoslovanje, zakonodavstvo za eUpravu, zakonodavstvo za eObrazovanje, zakonodavstvo za IKT infrastrukturu i zakonodavstvo za IKT industriju.


1. UVOD 1.1. OKRUŽENJE U KOJEM SE PRIPREMA STRATEGIJA I AKCIONI PLAN ZA ELEGISLATIVU

Razvoj informacionog društva u BiH je naglo prekinut raspadom Jugoslavije i ratom koji je uslijedio. Zastoj u razvoju bio je utoliko dramatičniji što se desio u periodu eksplozivnog razvoja IKT i njihove primjene na globalnom nivou. Period obnove dao je značajne, mada ne i dovoljne rezultate i u ovome domenu. Pregled dostignutog stanja informacionog društva nalazi se u studiji UNDP BiH, koja je urađena u okviru IKT Foruma: «Izvještaj o eSpremnosti BiH – preliminarna studija».1 Za eLegislativu su značajni podaci da je 2002. godine u BiH već bilo 300.000 PC u domaćinstvima, te da je postojalo preko 5000 web-sajtova i preko 100.000 korisnika interneta.2 Prvenstveno korist od ovakvog stanja ima gradska populacija. «Digital divide» i kod nas pogađa ruralno stanovništvo i jedna je od osnovnih prepreka za razvoj informacionog društva u BiH. Tri pojave radikalno utječu na BiH okruženje relevantno za eLegislativu. Prva je veoma brz razvoj IKT tehnologije i infrastrukture.3 Druga je ta da informaciona revolucija, za razliku od nekih drugih vitalnih promjena, ne trpi ni kratkotrajan pravni vakuum. Ukoliko se praznine pojave, popunjavaju ih sami privrednici kreiranjem soft law, odnosno na druge organizirane načine. Treće, očekuje se daljnje proširenje nadležnosti zajedničkih institucija BiH u različitim oblastima društvenog i privrednog života. Opravdana je pretpostavka da će, u dogledno vrijeme, doći i do realizacije većeg stepena saradnje između Vijeća ministara BiH, izvršnih i zakonodavnih tijela FBiH i RS, i obrnuto. Jedna od osnovnih pretpostavki za ostvarivanje ovog zahtjeva je i redukcija nivoa odlučivanja kako u zakonodavnom tako i u upravnom pogledu, jer BiH ne može podnijeti postojanje zakonodavnih ovlaštenja na svim nivoima državne organizacije: BiH, entiteti i deset kantona u okviru FBiH. Jedini način je jačanje zakonodavnih ovlaštenja na državnom nivou.

1.2. TEKUĆI I PERSPEKTIVNI TRENDOVI - GLOBALNO I REGIONALNO Opći trend u svijetu, koji se nezadrživo globalizira, jest sve masovnije i sve brže stvaranje i primjena informacionih tehnologija. Postindustrijsko društvo se pretvara u informaciono društvo. Ova transformacija se ogleda i u pravu. Primjena IKT prouzrokuje, s jedne strane, promjenu niza klasičnih pravnih instituta (ePotpis, npr.) i koncepata (eBanking, «potrošački ugovori» npr.). Rezultati su: prisutnost IKT u svim sferama života, a u privredi posebno, neslućena mogućnost pristupa informacijama, naročito javnim, i radikalno proširenje domena slobode. Ovi trendovi su zahtijevali stvaranje posebnih politika, institucija i legislative posvećenih uspostavljanju, održavanju i unapređenju informacionog društva. Od konkretnih dokumenata mora se spomenuti G-8, Akcioni plan za smanjivanje digitalnog jaza između razvijenih i zemalja u razvoju, te akcije koje provode UN. Na regionalnom planu za nas je bitna politika EU. Zbog toga navodimo njene najvažnije dokumente:

• Akcioni plan eEurope 2002. • Pripremni dokumenti Akcionog plana eEurope 2005.

1 Izdavač je UNDP BiH, Sarajevo, maj 2003. 2 Podaci prema prezentaciji «Remark to present brief comments on general political, social and economic issues of BH situation», datoj u okviru ICT Foruma 2003. 3 Vidjeti publikaciju ICT Foruma BiH: «Informacione i komunikacione tehnologije za informaciono društvo», UNDP, Sarajevo 2003.


• dokumenti Transevropske mreže relevantni za telekomunikacije (čl. 154. – 156. Osnivačkog ugovora). • članovi 59. – 66. Osnivačkog ugovora koji osiguravaju slobodu pružanja usluga i u

oblasti telekomunikacija, uključujući i one koje se daju putem interneta • članovi 81. (85.) i 83. (86.) Osnivačkog ugovora zajedno s regulativom iznimki,

koje omogućavaju istraživanje, razvoj i zajedničke poduhvate i u ovoj oblasti i • International Market Harmonization, kao dokument koji otvara tržište

telekomunikaciononih usluga u EZ. U ovu skupinu se može uključiti i eSEEurope eAgenda. Ona obuhvata BiH i susjedne zemlje. Međunarodne institucije koje rade na eLegislativi mogu se podijeliti na državne i nedržavne. U prvoj skupini najvažnije su UN. Pored već spomenutog UNCITRAL-a, one svoju ulogu ostvaruju putem UNDP i putem Evropske ekonomske komisije. Uz UN treba spomenuti WTO, zbog sporazuma TRIPS, te WIPO kao regulator promjena izazvanih primjenom IKT u oblasti intelektualne svojine. Među međunarodnim nevladinim organizacijama posebno se ističu Međunarodna trgovinska komora u Parizu (MZK/ICC) i Međunarodni pomorski komitet (CMI). Njihova djelatnost orijentirana je sektorski i tiče se prvenstveno elektronske dokumentacije. Vrsta donosioca u velikoj mjeri određuje pravni karakter eLegislative. UN i nevladine organizacije su se orijentirale na soft law. Oni teže usklađivanju državnih prava i međunarodnih procedura putem model-zakona i utvrđivanje standarda koji izražavaju dobru praksu u pojedinim oblastima. Najvažniji dokumenti ove grupe su:

• UNCITRAL - Model zakon o elektronskoj trgovini • UNCITRAL - Model zakon o međunarodnom prijenosu sredstava • UNCITRAL - Model zakon o elektronskim potpisima • EDIFACT - standardi ECE • Jednoobrazna pravila i običaji MTK o dokumentarnim akreditivima i • CMI pravila za elektronske konosmane.

EU je ePoslovanju posvetila veliki broj direktiva / smjernica. One se mogu grubo podijeliti u tri oblasti: regulativa IKT, eBiznis i intelektualna svojina. Nabrajanje i analiza sadržaja ovih dokumenata već su izvršeni.4 Pravna filozofija koja proizlazi iz ove regulative je horizontalna unifikacija. Za razliku od pristupa drugih međunarodnih organizacija, karakteristike ujednačavanja državnih prava na kojima insistira EU su: obaveznost, uspostavljanje minimalnog zajedničkog sadržaja, horizontalno djelovanje, sloboda u izboru metoda usaglašavanja i mogućnost da se direktno na ove smjernice pozovu i privatni subjekti. Regulativa EU će biti korištena kao osnovni obrazac za BiH eLegislativu. Zbog toga ovdje nema potrebe za njenim detaljnijim nabrajanjem i izlaganjem. Interesantno je napomenuti da se ni EU nije odrekla primjene soft law tehnike u ovom domenu. Najznačajniji primjer te vrste je Evropski EDI sporazum, koji predstavlja preporuku Evropske komisije o uređivanju elektronske razmjene podataka. Pravna regulativa susjednih država za nas je posebno interesantna iz dva razloga. S tim državama, najprije, imamo slično historijsko, tehnološko i kulturološko naslijeđe. I drugo,

4 Vidjeti: «Pravna infrastruktura informacionog društva», u «Infrastruktura za informaciono društvo, UNDP BiH, Sarajevo 2003., str. 13. – 19.


već doneseni osnovni propisi, relevantni za informatičko društvo, ukazuju na moguće pravce kretanja BiH legislative. U tom pogledu su posebno interesantni zakoni o ePoslovanju: Republike Slovenije, Republike Hrvatske i Zajednice Srbije i Crne Gore. Sagledavanje stanja u ovoj oblasti dozvoljava da se iznesu stavovi o generalnim trendovima u razvoju informacionog društva u BiH. Razumije se da to mora biti učinjeno uz ograničenja koja nameće ovako uopćen pristup. Prvo, uspostavljene su tehnička i tehnološka osnova za razvoj informacionog društva u BiH. Ovakva konstatacija ne isključuje, nego podrazumijeva i zahtjev za daljnjim dinamičkim unapređenjem infrastrukture u ovom domenu. Drugo, uspostavljene su i djeluju prve organizacije koje su nosioci općeg razvoja informatičkog društva: Vijeće ministara i vlade entiteta, pojedina ministarstva, Ministarstvo civilnih poslova BiH i ministarstva policije entiteta, ministarstva finansija i ministarstva pravde posebno, Centralna banka BiH, Institut za standarde, mjeriteljstvo i patente, registri vrijednosnih papira u entitetima, OHR, UNDP, WB, SEED i druge. Karakteristike institucionalnog sistema su sljedeće: podjednako prisustvo domaćih i međunarodnih subjekata, sektorski pristup i slaba povezanost. Ovakvo stanje jasno pokazuje da su sazreli uvjeti za kreiranje jednog subjekta koji bi imao regulatornu i koordinacionu ulogu. Treće, era eLegislative je već otpočela. Ova aktivnost zasad dijeli sudbinu institucionalne organizacije. Najvažniji propisi su već doneseni.5 Pored već postojećih, važno je istaknuti još dva trenda u novom zakonodavstvu:

• novi propisi koji direktno ne spominju elektronske komunikacije i ePoslovanje vode računa o zahtjevima koje postavljaju IK tehnologije i

• novo zakonodavstvo se već prilagođava svjetskim trendovima u primjeni IKT, a zahtjevima direktiva EZ posebno; tiha harmonizacija BH prava sa zahtjevima EU već je otpočela.

Četvrto, BiH se nalazi na početku definiranja svoje strategije za informaciono društvo. Dva dokumenta su u tom pogledu izrazito važna:

• «Politika sektora telekomunikacija» (Sl. novine FBH br. 10/01)6 i • «BH Policy for Development of Information Society», koji su 2004., nakon IKT

Foruma, pripremili za usvajanje na Vijeću ministara BiH UNDP i samo Vijeće ministara.

Oba dokumenta predstavljaju nezaobilazne putokaze u budućoj eLegislativi. 1.3. POJMOVNO ODREĐENJE ELEGISLATIVE

eLegislativa je izuzetno širok koncept. Ona prožima sve sfere društvenog života i pravnog poretka. Zbog toga njena definicija mora biti veoma uopćena. eLegislativa označava normativno uređenje specifičnosti koje primjena IKT prouzrokuje u pojedinim pravnim institutima i granama. Rasprostranjenost IKT daje eLegislativi i opći sistemski karakter. Ona se, naime, ne može ograničiti samo na pojedina rješenja. Zahtjevi eLegislative moraju postati duh cijelog

5 Zakon o telekomunikacijama, Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH (Sl. glasnik BiH br. 28/00), Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH br. 7/02), Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH (Sl. glasnik BiH br. 3/02), Zakon o elektronskom poslovanju i elektronskom potpisu u RS i Zakon o zaštiti potrošača BiH (Sl. glasnik BiH br. 17/02) uz posebno isticanje sljedećih poglavlja: III. Deklariranje proizvoda, VIII. Oglašavanje proizvoda i usluga i XII. Prodaja nadaljinu. 6 Ovaj dokument ima državni karakter i objavljen je u službenim glasilima oba entiteta i države BiH


pravnog sistema. To će zahtijevati i stvaranje jedinstvenog seta načela na kojima će novo zakonodavstvo počivati. Sadržaj eLegislative mora obuhvatiti sve segmente sistema. Slijedeći dosadašnju logiku, neke oblasti se mogu posebno izdvojiti. Na prvom mjestu je uspostavljanje i / ili uređivanje institucija informacionog društva (verifikator, certifikaciono tijelo, vlasnik elektronskog certifikata, Agencija za informatičko društvo itd.). Drugi segment su materijalno-pravni instituti postojećih grana. Tu se na prvom mjestu ističu obligaciono pravo (elektronski potpis, forma ugovora, raskid ugovora sklopljenog «na daljinu», utjecaj IKT na određivanje kolizionih normi itd.) i prava intelektualnog vlasništva (materijalna forma autorskog djela, baza podataka, prvo objavljivanje djela itd.). Treći bitan dio eLegislative čine procesni zakoni. Za njih je karakteristično da su u svim vitalnim oblastima podjednako izloženi promjenama (parnični i izvršni postupak, krivični postupak, upravni postupak). Dosadašnja istraživanja upućuju na zaključak da će u ovom dijelu eLegislative usaglašavanje biti najobimnije. Napokon, četvrti dio eLegislative tiče se kaznenog prava. On obuhvata ne samo unošenje novih krivičnih djela u pravni sistem nego i reviziju cjelokupne oblasti prestupa. Kaznena politika u oba domena mora biti redefinirana.

1.4. RAZVOJNI KARAKTER ELEGISLATIVE Informatička revolucija, za razliku od nekih drugih vitalnih promjena, ne trpi ni kratkotrajan pravni vakuum. Ukoliko se praznine pojave, popunjavaju ih sami privrednici kreiranjem soft law, odnosno na druge organizirane načine («BAM kartica» na primjer). Ne bude li tako, prostor zloupotrebama je otvoren. Opasnost od zloupotreba je u ovom slučaju daleko veća od ranije poznatih zato što nedozvoljeni akti mogu odmah proizvesti štetne posljedice na globalnom nivou. S druge strane, pravna regulativa primjene IKT ima izrazito povoljne efekte. U tome je njena propulzivna snaga i sinergičnost. Razvojna uloga eLegislative je višestruka. Ona, najprije, treba omogućiti nesmetanu percepciju i nadgradnju svjetskih dostignuća, ne samo u oblasti IKT nego i kreiranju informatičkog društva. Samim time eLegislativa služi kao preduvjet razvoja i prevazilaženja zaostajanja kojem je BiH, stjecajem historijskih okolnosti, bila izložena. Drugi i konkretniji rezultat razvoja eLegislative treba biti percepcija rješenja poznatih na svjetskom nivou i u EU posebno. Pored ekonomskih prednosti, ovakav ishod ima i značajne pozitivne političke posljedice: ubrzano približavanje ka EU i prijem u članstvo WTO. Treći, ali ne najmanje važan rezultat razvoja eLegislative bit će jačanje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH. Globalni domet IKT i univerzalni karakter ePoslovanja mogu postojanje entitetskih i drugih parcijalnih tržišta, npr. Distrikta Brčko, učiniti izlišnim i skupim. Napokon, u modernom svijetu samo uređena primjena IKT i solidno konstituirano informatičko društvo mogu pojedincu osigurati bolji i humaniji život. eLegislativa je, pri tome, nezaobilazan instrument.


2. POSTOJEĆE STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI 2.1. SPECIFIČNOSTI PRAVNOG SISTEMA BOSNE I HERCEGOVINE

Postojeća okvirno postavljena nadležnost ministarstava BiH7 daje ipak dovoljno osnova za odlučivanje i rad zajedničkih institucija BiH. Ovo tim prije što se očekuje daljnje proširenje nadležnosti zajedničkih institucija BiH u različitim oblastima društvenog i privrednog života. Opravdana je pretpostavka da će, u dogledno vrijeme, doći i do realizacije većeg stepena saradnje između Vijeća ministara BiH, izvršnih i zakonodavnih tijela FBiH i RS, i obrnuto. Zahtjevi okruženja su, između ostalog, upravljeni i ka efikasnijem funkcioniranju institucija vlasti na svim državnim nivoima. Jedna od osnovnih pretpostavki za ostvarivanje ovog zahtjeva je i redukcija nivoa odlučivanja, kako u zakonodavnom tako i u upravnom pogledu. Geografski, ekonomski i privredno, populaciono i migraciono ograničen prostor koji se zove BiH ne može izdržati postojanje zakonodavnih ovlaštenja na sljedećim nivoima državne organizacije: BiH, entiteti i deset kantona u okviru FBiH. To uvjetuje i postojanja zakona na različitim nivoima: kantonalni, entitetski, državni i posebni krovni zakoni, koji su zajednička osnova za entitetske zakone u pojedinim oblastima. Prevazilaženje ovog problema je uvjetovano i zahtjevom za pristup regionalnim ekonomskim i drugim integracijama. Jedini način je jačanje zakonodavnih ovlaštenja na državnom nivou. Ovo se naročito odnosi i na oblast upotrebe IKT s obzirom da njihovo jedinstveno korištenje ne podnosi barijere ovakve prirode i vrste. Ustavna ovlaštenja za državnu zakonodavnu regulativu, kao materijalna ovlaštenja, sadržana su u sljedećim članovima Ustava BiH: član III. 1 Ustava »Nadležnosti institucija BiH«; Član III. 5 Ustava »Dodatne nadležnosti«, dok su procesna ovlaštenje sadržana u članu IV.4 »Parlamentarna skupština - ovlaštenja«. Donošenje državnih propisa postalo je posebno aktuelno u 2002. godini, kada su doneseni mnogi zakoni na nivou BiH a koji su značajni za ovu materiju8. Posebno treba spomenuti pozitivne propise koji se, između ostalog, bave problematikom IKT, odnosno potrebom uvođenja baza podataka kao i primjenom informacionih tehnologija u različitim sferama rada i življenja. Radi se, prije svega, o propisima koji se bave zaštitom autorskih i

7 Vidjeti član 5.-8. Zakona o Vijeću ministara BiH. 8 Zakon o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu (Sl. glasnik BiH br.1/00); Zakon o slobodnim zonama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.3/02); Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/00); Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 7/00); Zakon o prenosu, regulatoru i operateru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 7/00); Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br.12/00); Zakon o osnovama Javnog radio-televizijskog sistema i o Javnom radio- televizijskom servisu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.13/00); Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 17/02); Zakon o koncesijama u Bosni i Hecegovini (Sl. glasnik BiH br. 32/02); Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 28/00), Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka (Sl. glasnik BiH br. 32/01), Zakon o Agenciji za informacije i zaštitu Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 15/02), Zakon o statistici Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 34/02), Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualnu svojinu (Sl. glasnik BiH br. 51/02), Zakon o konkurenciji (Sl. glasnik BiH br. 30/01), Zakon o komunikacijama (Sl. glasnik BiH br. 33/02), Zakon o vazduhoplovstvu u BiH (Sl. glasnik br. 32/02) i Zakon o Savjetu ministara BiH (Sl. glasnik BiH br. 38/02). Od značajnijih zakona treba spomenuti i: Zakon o politici direktnih stranih ulaganja u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 1/97); Zakon o vanjskotrgovinskoj politici (Sl. glasnik BiH br. 7/98) i Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 21/98).


srodnih prava, prava industrijske svojine, kao i pravnim propisima koji se odnose na zaštitu potrošača gdje se, po prvi put, susreće upotreba eNovca i trgovina na daljinu. Pored pobrojanih pravnih propisa – zakona, na nivou BiH egzistira i odgovarajući broj zakonskih i podzakonskih akata, usvojen i proglašen od strane Vijeća ministara, a koji su u funkciji provedbenih akata već pobrojanih zakona. Kao osnovni pravni okvir i pravna osnova posebno mjesto zauzimaju Ustav BiH i Zakon o Vijeću ministara BiH. Ovaj zakon je time i polazna osnova za sve ostale pobrojane zakone donesene na nivou BiH.

2.2. PRAVNA OSNOVA ZA ZAJEDNIČKO ZAKONODAVSTVO Prva i najviša pravna osnova za zajedničko zakonodavstvo na nivou BiH jest Ustav BiH iz 1995. godine kao sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Članom III. 1 Ustava BiH utvrđeno je da u nadležnosti institucija BiH budu sljedeća pitanja: vanjska politika, spoljnotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika, finansiranje institucija i plaćanje međunarodnih obaveza BiH; imigracija, izbjeglice i azil, provođenje međunarodnih i međuentiteskih politika, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacija, reguliranje međuentitetskog transporta i kontrola zračnog prometa. Pod tačkom 5. člana III. Ustava BiH predviđene su dodatne nadležnosti a s ciljem očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH. Ujedno je drugim stavom ovog člana predviđeno uključivanje i drugih pitanja unutar nadležnosti institucija BiH kao što su korištenje energetskih resursa i zajednički ekonomski projekti. U pogledu proceduralnih ovlaštenja, Parlamentarna skupština BiH je ovlaštena članom IV. 4 za donošenje zakona u vezi sa provođenjem odluka Predsjedništva BiH ili provođenjem odluka iz nadležnosti skupštine po Ustavu BiH. Kao zasebna egzistiraju ovlaštenja Visokog predstavnika za BiH koja se odnose na njegove zakonodavne nadležnosti.

2.3. DIREKCIJA ZA EU INTEGRACIJE Zakonom o Vijeću ministara BiH kao značajna novina uvodi se institucija pod nazivom Direkcija za EU integracije (član 23. Zakona), koja naročito vrši poslove što se odnose na usklađivanje aktivnosti tijela vlasti u BiH, učestvovanje u aktivnostima ili izradi nacrta i prijedloga politika, zakona, drugih propisa i smjernica u vezi s poslovima koje je BiH dužna poduzimati kako bi se uključila u procese evropske integracije. Pored toga, Direkcija obavlja i poslove koji se odnose na pokretanje inicijativa i savjetovanje o pitanjima usklađivanja ukupnih procesa i aktivnosti tijela vlasti u BiH na ispunjenju obaveza prema evropskim integracijama. Posebnim pravnim propisom, Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine9, za svako od resornih ministarstava, u okviru njegovih nadležnosti, propisan je i odgovarajući nivo međunarodne saradnje. Tako je za Ministarstvo vanjskih poslova, između ostalog, utvrđena obaveza saradnje s međunarodnim organizacijama i praćenje stanja i razvoja međunarodnih odnosa BiH sa drugim državama, međunarodnim organizacijama i drugim subjektima međunarodnog javnog prava. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je nadležno za odnose s međunarodnim organizacijama i institucijama iz oblasti vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

9 Sl.glasnik BiH br. 5/03.


Ministarstvo finansija i trezora nadležno je za odnose sa međunarodnim finansijskim institucijama, a Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice za praćenje i provođenje međunarodnih konvencija i drugih dokumenata iz oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ministarstvo pravde BiH ima obavezu osigurati da zakonodavstvo BiH i njegova provedba na svim nivoima budu u skladu sa obavezama BiH koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma. Nadležnost Direkcije za evropske integracije ovim Zakonom je pobliže definirana tako što je utvrđeno da je Direkcija nadležna za koordiniranje poslova koji se odnose na usklađivanje pravnog sistema BiH sa standardima za pristupanje EZ (komunitarno pravo). Takođe, provjeru usklađenosti svih nacrta zakona što ih Vijeću ministara dostavljaju ministarstva i upravne organizacije sa direktivama Bijele knjige (pripreme pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije), i procedurama zadovoljavanja zahtjeva relevantne direktive Nadalje, ustanovljena je i obaveza usklađivanja aktivnosti organa uprave i institucija u BiH koje su potrebne za evropske integracije. Direkcija je zadužena, kao tehničko operativno tijelo, za kontakte sa Evropskom komisijom. Direkcija za evropske integracije je nadležna i za koordinaciju provođenja odluka koje donose nadležni organi i institucije BiH, entiteta i Brčko Distrikta u odnosu na sve aktivnosti potrebne za evropske integracije. Direkcija je također nadležna da sudjeluje u aktivnostima i u izradi nacrta zakona, drugih propisa i smjernica u vezi s poslovima što ih je BiH dužna preduzimati u procesu uključivanja u evropske integracije; ona djeluje kao glavni operativni partner institucija Evropske komisije u procesu stabilizacije i pridruživanja, kao i u koordinaciji pomoći EZ BiH. Na osnovu citiranog vidimo da je ovim pravnim propisom u potpunosti zaokružen pravni okvir vezan za uvođenje obaveze usklađivanja pravnih propisa BiH sa zahtjevima međunarodne zajednice. Jasno je da je za provođenje ovog postupka osnovna pretpostavka donošenje zajedničkih propisa na nivou BiH kao i međusobna usklađenost entitetskih propisa.

2.4. POSTOJEĆE STANJE ELEGISLATIVE U PRAVNOM SISTEMU BOSNE I HERCEGOVINE Postojeći pravni okvir u pravnom sistemu BiH je neizgrađen i nedovoljan da bi se moglo u dogledno vrijeme pristupiti masovnijoj primjeni IKT. Uspostavljanje adekvatnog pravnog okvira na državnom nivou za eLegislativu jest osnovni preduvjet postizanja cilja koji se zove ulazak u informaciono društvo10. Posebno bi se moglo govoriti o entitetskim propisima, jer jedino u RS egzistira Zakon o elektronskom poslovanju i elektronskom potpisu.11 Pitanje je realnosti postojanja ovog

10 Najvažniji propisi koji u ovom momentu zahtijevaju upotrebu IKT jesu: Zakon o slobodi pristupa informacijama, Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, Zakon o industrijskoj svojini u Bosni i Hercegovini, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini, Zakon o statistici Bosne i Hercegovine, Zakon o agenciji za informacije i zaštitu Bosne i Hercegovine, Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intetelektulanu svojinu, Zakon o komunikacijama Bosne i Hercegovine i Zakon o konkurenciji. Od podzakonskih propisa mogu se spomenuti dvije odluke Centralne banke Bosne i Hercegovine, i to: Odluka o minimalnim uvjetima koje mora ispunjavati kvalificirano certifikaciono tijelo koje izdaje kvalificirane certifikate za elektronski potpis i Odluka o reguliranju pravila za utvrđivanje elemenata za vjerodostojnost elektronskog potpisa ( Sl. glasnik BiH br. 10/02). Ovdje bi se mogla pridodati i Odluka o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (Sl. glasnik BiH br. 4/00) 11 Sl. glasnik RS br. 36/02.


zakona i domena njegove primjene na sadašnjem nivou informatičke strukture i osposobljenosti organa uprave i privrednih društava za njegovu primjenu. Ova se konstatacija odnosi i na FBiH, koja rješavanju ovog pitanja još nije pristupila. U FBiH također postoji problem implementacije zakonodavstava koja zahtijevaju primjenu IKT.12 Posebno bi se moglo govoriti o propisima koji direktno zahtijevaju primjenu IKT, gdje se to postavlja kao uvjet za njihovu primjenu i to na temelju onih propisa gdje se prilikom rada organa uprave - državnih organa i privrednih društava podrazumijeva da se u svom radu služe sa IKT. Tako je Zakonom o privrednim društvima FBiH13 predviđeno da se dionice izdaju u elektronskoj formi kao i da se obavezno registriraju kod Registra hartija od vrijednosti. Međutim, ovo nije našlo svoju direktnu implementaciju u Zakonu o registru hartija od vrijednosti.14 To još više govori o obaveznosti korištenja IKT u oblasti evidentiranja i vođenja promjena kod pojedinih hartija od vrijednosti. Od svih pobrojanih propisa, državnih i entitetskih, jedino se kod Zakona o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima u FBiH zahtijeva uvođenje centralne baze podataka pri Federalnom ministarstvu pravde (čl. 36 - 38). Kakvo je stanje sa upotrebom IKT govori nam podatak da je primjena ovog zakona odložena već dva puta na po godinu dana. Njegova primjena je trebala početi 17.05.2004., međutim ni u ovom momentu ne postoje elementarne pretpostavke za to, pa se sasvim opravdano očekuje ponovno odlaganje njegove implementacije. Neovisno o ovim pravnim propisima postoje propisi, kao spomenuti Zakon o zaštiti potrošača u BiH, koji uvodi pojam elektronskih instrumenata plaćanja, ali ne i obaveznost njihove primjene. Iz ovoga se može zaključiti da samo postojanje pozitivnih propisa za primjenu IKT nije dovoljno ukoliko za to ne postoje i adekvatne materijalne pretpostavke. Pravni okvir za eLegislativu ne postoji ni na jednom nivou državne organizacije u BiH. Postoje samo zakonski i podzakonski akti za neke oblasti poslovanja (npr. sektor bankarstva), što je apsolutno nedovoljno. Aspekti upotrebe IKT su samo jedan segment eLegislative. Ono što će biti potrebno to je neminovna izgradnja posebnog stupa za potrebe informacionog društva, a to je eLegislativa. Njome treba postaviti konzistentan pravni okvir na državnom nivou, koji će biti preduvjet za implementaciju svih pet stupova, što će nas u dogledno vrijeme pridružiti informacionom društvu.

12 Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima (Sl. novine Federacije BiH br. 17/02), Zakon o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 45/02), Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 31/01), Zakon o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 9/96), Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 23/02), Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH (Sl. novine FBiH br.19/03). Posebno bi se moglo govoriti o propisima koji direktno zahtijevaju upotrebu IKT, gdje se to postavlja kao uvjet za njihovu primjenu, a od onih propisa gdje se prilikom rada organa uprave - državnih organa i privrednih društava podrazumijeva da se u svom radu služe sa IKT. Tako je Zakonom o privrednim društvima Federacije BiH (Sl. novine FBiH br. 23/99, 45/00, 2 i 6/02 i 29/03) predviđeno da se dionice izdaju u elektronskoj formi kao i da se obavezno registriraju kod Registra hartija od vrijednosti. Međutim, ovo nije našlo svoju direktnu implementaciju u Zakonu o registru hartija od vrijednosti (Sl. novine FBiH br. 39/98). 13 Sl. novine FBiH br. 23/99, 45/00, 2 i 6/02 i 29/03. 14 Sl. novine FBiH br. 39/98.


3. VIZIJA NOVOG STANJA Vizija novog stanja treba obuhvatiti sve one ciljeve koji su u vezi sa svih sedam razvojnih stupova društva postavljeni u “Politici razvoja informacionog društva u BiH”. Ti ciljevi se mogu podijeliti u dvije grupe. Prva grupa se odnosi na opće stanje legislative u BiH, dok se druga grupa odnosi na stanje eLegislative u istom okruženju. Prva kategorija vrijednosti treba dati odgovore na drugo pitanje, a to je stanje eLegislative u BiH. U zavisnosti od budućih rješenja na državnom nivou zavisit će i ostvarivanje zacrtanih projektnih ciljeva. Prenošenje nadležnosti u ustavno-zakonodavnom pogledu na državni nivo, u obimu većem od sadašnjeg, u svemu će utjecati na ostvarivanje pobrojanih ciljeva. Vizija novog stanja treba biti usmjerenje ka ostvarivanju zakonodavnih nadležnosti u što većem obimu na državnom nivou uz uvažavanje entitetskih osobenosti. 3.1. OPĆA VIZIJA NOVOG STANJA LEGISLATIVE

Opća vizija novog stanja legislative BiH je vizija legislative koja će biti produkt uspješnog usklađivanja entitetskih zakonodavstava budući da privredni i ostali tokovi ne trpe barijere koje sada postoje. To je isto tako legislativa koja će biti usklađena sa komunitarnim pravom EZ i s pravnom regulativom koja postoji na nivou pojedinih međunarodnih organizacija pri UN (npr. UNCITRAL) kao i pojedinih strukovnih organizacija.

3.2. VIZIJA NOVOG STANJA ELEGISLATIVE I NUŽNE PROMJENE Vizija novog stanja eLegislative nije ništa drugo nego dosljedna primjena projektnih rješenja pošto postojeće stanje eLegislative ne daje ni osnovne pretpostavke za tvrdnju da je ova oblast pravno omeđena i uređena. Dosljedna provedba projektnih rješenja predstavlja i viziju novog stanja eLegislative. Donošenje opisanih zakonskih i podzakonskih akata navedenih u Poglavlju 7. ovog dokumenta samo je jedna od pretpostavki novog stanja eLegislative. Adekvatan monitoring, obuka korisnika, formiranje adekvatnog organizacionog organa uprave na državnom i eventualno entitetskim nivoima su dodatni uvjeti. Formiranje navedenog zasebnog organa uprave postavit će se kao nužnost ukoliko se žele ostvariti projektom zacrtani ciljevi. Promjene koje će biti nužne u pravnom sistemu BiH već su opisane u tačkama 3. i 7. ovog dokumenta. One su:

• definiranje zakonodavstva na državnom nivou • definiranje entitetskih zakonodavstava • usklađivanje entitetskih zakonodavstava • redukcija stepena odlučivanja, usvajanje pravnih propisa prema Poglavlju 7. ovog

dokumenta • usklađivanje (harmonizacija) važećih pravnih propisa iz Poglavlju 7 s novom

eLegislativom • formiranje organizacionog upravnog oblika za edukaciju, monitoring i sve • ostale postprojektne aktivnosti.

3.3. NEOPHODNI KORACI KA NOVOM STANJU ELEGISLATIVE Koji su koraci neophodni ka novom stanju eLegislative? Dovršetak postojećih projektnih aktivnosti vezano za strategiju i akcioni plan, i to: IKT infrastruktura, IKT industrija, eObrazovanje, eUprava i eLegislativa kao pravni okvir za prethodne projektne aktivnosti. Svi ovi koraci su upravljeni ka ostvaranju osnove za ulazak u informaciono društvo u nekom doglednom vremenskom periodu. Konkretni koraci ka novom stanju eLegislative se mogu izraziti i tehnički putem različitih vrsta dijagrama kako bi se projekt vremenski


omeđio. Suštinski, oni se mogu podijeliti na sljedeće faze u periodu ostvarivanja projekta eLegislative:

• izrada novih pravnih propisa • monitoring i edukacija.

Postprojektni period bi obuhvatao sljedeće faze: • implementacija • kontinuirani monitoring i edukacija.

Vremenske odrednice su već zadate kroz Projekat tako da bi se prva faza završila sa istekom kalendarske 2005. godine. Druga faza bi trebala imati vremensku koincidenciju sa zaokruživanjem cjelokupnog procesa, projektnih i ostalih aktivnosti na pristupanju informacionom društvu.


4. STRATEŠKE SMJERNICE 4.1. OPĆI PRAVCI DJELOVANJA

Ukoliko želi postati članica EZ, BiH mora izvršiti usklađivanje svojih propisa sa propisima EZ. Upravo iz tih razloga direktive EZ trebaju biti osnovni obrazac za BiH eLegislativu.

4.2. STRUKTURA ELEGISLATIVE 4.2.1. ePOSLOVANJE

4.2.1.1. STRUKTURA ZAKONA KOJE TREBA IZRADITI - USVOJITI Zakon o elektronskom poslovanju treba biti osnovni pravni akt za oblast eLegislative koji će sadržati trgovinsko poslovanje i materiju eCommerca. Zakon o elektronskom potpisu treba omogućiti uspješno funkcioniranje elektronskog poslovanja. Ovim zakonom je neophodno urediti elektronski potpis i u pravnom poretku izjednačiti dokaznu snagu dokumenta u elektronskom obliku sa dokumentom u papirnim oblikom, što je zapravo jedan od osnovnih razloga donošenja ovog zakona. Pouzdanost elektronskog poslovanja garantira se kvalificiranim elektronskim potpisom, kojim se osigurava integritet i valjanost podataka, kao i identifikacija potpisnika.15 Zakon o certifikacionom tijelu treba da se odnosi na ustrojstvo i organizaciju certifikacionog tijela. Ovaj organ treba biti na državnom nivou, u sastavu nekog postojećeg ministarstva, kao zaseban organ uprave.

4.2.1.2. STRUKTURA PODZAKONSKIH AKATA KOJE TREBA IZRADITI - USVOJITI • Uredba o mjerama i postupcima upotrebe i zaštite elektronskog

potpisa i naprednog elektronskog potpisa, sredstava za izradu elektronskog potpisa i naprednog elektronskog potpisa i sistema certificiranja i obaveznog osiguranja davaoca usluga izdavanja kvalificiranih certifikata;

• Uredba o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sistema certificiranja elektronskih potpisa;

• Uredba o registru davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate;

• Uredba o evidenciji davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa.

4.2.2. eOBRAZOVANJE Bosna i Hercegovina je država sa dva entiteta i jednim distriktom. Dodatno, u FBiH postoji 10 kantona i svaki od njih ima svoje zakonodavstvo. Postojeći obrazovni sistem je u tranziciji. U toku je implementacija Strategije reforme obrazovanja. Koordinator aktivnosti ispred međunarodne zajednice na izradi, a sada na implementaciji Strategije je Misija OSCE-a. Ciljevi Strategije su: pristup obrazovanju i nediskriminacija, poboljšanje nastavnog plana i programa, kao i obuka nastavnika, stručno obrazovanje, visoko obrazovanje, financije i zakonodavstvo.

15 Ovdje treba posebno obratiti pažnju da je EZ donijela Smjernicu o elektronskom potpisu, kojom je utvrđena obveza članica EU da od 30. juna 2001. godine svojim nacionalnim zakonodavstvom urede pitanje elektronskog potpisa. Vidjeti: "Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu", Elektronični potpis, Ljiljana Maurović, Split, rujan, 2001., str. 79-80.


Osnovni cilj je da obrazovni sistem promovira i osigura opću informatičku pismenost stanovništva. Prema tome, potrebno je uvesti nove i inovirati postojeće informatičke programe u osnovnim i srednjim školama, kao i na univerzitetima. 4.2.2.1. ZAKONI KOJE TREBA IZRADITI - USVOJITI

• Zakon o visokom obrazovanju • Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti • Zakon o udžbenicima • Zakon o tehničkim i stručnim srednjim školama • Zakon o permanentnom obrazovanju • Kao i korekcija legislative vezane za carine i poreze pri nabavci

opreme i softvera od strane edukacijskih ustanova u smislu poticanja te nabavke.

Dobra je stvar što već sad postoji Zakon o predškolskom, osnovnom i općem srednjem obrazovanju, te Zakon o autorskom pravu.

4.2.2.2. PODZAKONSKI AKTI KOJE TREBA IZRADITI-USVOJITI, ODNOSNO DOPUNITI • Uredba za javne nabavke • Potrebno je što hitnije formirati ministarstvo obrazovanja na državnom

nivou. 4.2.3. IKT INFRASTRUKTURA

U posljednjem razdoblju učinjen je značajan iskorak u ovoj oblasti u pogledu zakonske regulative. Politika u oblasti telekomunikacija je već ranije predvidjela mnoga rješenja za buduće uređenje telekomunikacijskog tržišta. Međutim, i ovdje treba donijeti dokumente koji nedostaju, npr. strategiju informatizacije. Također jedno od neodgovorenih pitanja je (iako je regulator uspostavio ISP kao poslovni entitet koji se bavi telekomunikacijskim uslugama) po kojem principu ili definiciji je, i da li je ISP telekom-operator. (Postoji li razlika u definicijama telekom-operatora kao recimo BH-telekoma, HT- ili RS-telekoma, s jedne strane, i kablovskog ili ISP operatora, sa druge strane) . Najvažniji postojeći zakoni iz ove oblasti:

• Zakon o telekomunikacijama (Sl. glasnik BiH br. 2/24) • Zakon o slobodi pristupa informacija u BiH (Sl. glasnik BiH br. 28/00) • Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH br. 7/02) • Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH (Sl. glasnik BiH br. 3/02) • Zakon o zaštiti potrošača BiH (Sl. glasnik BiH br. 17/02).

4.2.4. eUPRAVA Transformacijom uprave na bazi primjene informacionih i komunikacionih tehnologija (eUprava) osigurat će se približavanje uprave i javnih servisa potrebama građana, poslovnih sistema i nevladinih organizacija, te povećati efikasnost rada i kvalitet usluga uprave uz smanjenje troškova. Zakonodavnom regulativom o javnoj upravi treba, prije svega, promovirati nova opredjeljenja uz dosljednu realizaciju načela depolitizacije, transparentnosti, profesionalizacije i efikasnosti u njenom djelovanju. Da bi se moglo pristupiti reformi javne uprave, mora se dobiti najšira moguća podrška svih relevantnih političkih subjekata u BiH. Mora se izvršiti decentralizacija sa entitetskog i kantonalnog na lokalni nivo onih državnih organa s kojima građani dolaze u neposredni kontakt. Potrebno je izvršiti reformu lokalne uprave i uvođenje


eVlade, zatim uspostaviti informacioni sistem eOpćine i informacione sisteme standardizaciju, organizaciju i sistematizaciju. 4.2.4.1. ZAKONI KOJE TREBA IZRADITI - USVOJITI

• Zakon o državnim registrima (registre možemo podijeliti na civilne, sigurnosne i privredne)

• Zakon o zaštiti ličnih podataka • Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka

4.2.5. IKT INDUSTRIJA Razvoj informacijskog društva je praćen industrijalizacijom u oblasti IKT, posebno u domenu industrije softvera, kroz javni i privatni sektor. Potrebno je poticati razvoj malih i srednjih poduzeća u privatnom sektoru, njihovo proizvodno i poslovno povezivanje sa javnim sektorom i eventualni izvoz. Vijeće ministara BiH, odnosno entitetske vlade moraju svojim odlukama utjecati na stvaranje ambijenta pogodnog za razvoj industrije informacionih i komunikacionih tehnologija, uz intenziviranje korišćenja kadrovskih, prostornih, geo-položajnih resursa i drugih mogućnosti BiH. Međutim, analiza predviđenih državnih stimulativnih mjera ukazuje na potrebu donošenja, modificiranja i usaglašavanja pojedinih zakona i propisa s ciljem ostvarenja predviđenih mjera kojima se stimulira razvoj IKT industrije u BiH. To se posebno odnosi na legislativu i regulativu vezane za: carine, poreze, financije, domaću i međunarodnu trgovinu, ePoslovanje i dr. Realizacijom ovih aktivnosti vezanih za legislativu i regulativu postiglo bi se bolje i neophodno okruženje za razvoj IKT industrije. Najvažniji postojeći zakoni iz ove oblasti:

• Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH (Sl. list BiH, br. 19/01) i

• Zakon o standardizaciji BiH (Sl. list BiH, br.19/01). 4.3. POSEBNI PRAVCI DJELOVANJA

Posebni pravci djelovanja se mogu podijeliti na sljedeće segmente: • Izvršiti izmjene i dopune navedenih kako državnih tako i entitetskih zakona • Izvršiti izmjene i dopune navedenih podzakonskih akata • Formirati agenciju za informatizaciju društva • Držati se direktiva EU pri izradi propisa.

4.4. RIZIČNI FAKTORI IMPLEMENTACIJE Mogući rizici su: veoma loše političko okruženje, postojanje tri zakonodavna nivoa vlasti plus Distrikt Brčko kao poseban zakonodavni nivo, nepostojanje dovoljno informacija o korisnosti uvođenja novih tehnologija u infrastrukturu, obrazovanje, upravu, zdravstvo, industriju, poslovanje; relativno nerazvijena telekomunikacijska infrastruktura, nedostatak kapitala, mali broj korisnika interneta, nizak nivo informatičke pismenosti, političko okruženje, protivljenje entiteta donošenju zakona i podzakonskih akata na državnom nivou.

4.5. PRAVCI DJELOVANJA Donošenje eLegislative kao preduvjeta za razvoj privrede BiH. Izvršiti transformaciju uprave na bazi primjene informacionih i komunikacionih tehnologija, izgraditi eUpravu, kojom će se osigurati približavanje uprave i javnih servisa potrebama


građana, poslovnih sistema i nevladinih organizacija, te povećati efikasnost rada i kvalitet usluga uprave uz smanjenje troškova. Izgraditi informacioni sistem eOpćine i informacione sisteme za standardizaciju, organizaciju i sistematizaciju. Potrebno je poticati razvoj malih i srednjih preduzeća u privatnom sektoru, njihovo proizvodno i poslovno povezivanje sa javnim sektorom i eventualni izvoz. Izgraditii ambijent pogodan za razvoj industrije informacionih i komunikacionih tehnologija, uz intenziviranje korišćenja kadrovskih, prostornih, geo-položajnih resursa i drugih mogućnosti BiH. Uvesti stimulativne mjera izmjenom regulative vezane za: carine, poreze, finansije, domaću i međunarodnu trgovinu, ePoslovanje i dr.


5. PROJEKTNI ZADACI - PREGLED 5.1. PREGLED PROJEKTNIH AKTIVNOSTI

Cilj projektne aktivnosti vezane za eLegislativu je stvaranje novog, te revidiranje postojećeg zakonodavstva u vezi sa IKT u BiH. Stvaranje novog, te revidiranje postojećeg zakonodavstva potrebnog za primjenu IKT u BiH je predstavljeno u tri projekta:

• Zakonodavstvo za ePoslovanje (Projekt I) • Zakonodavstvo za eObrazovanje i eUpravu (Projekt II) • Zakonodavstvo za IKT infrastrukturu i IKT industriju (Projekt III)

5.2. PROJEKTI 5.2.1. PROJEKT I. (ZAKONODAVSTVO ZA EPOSLOVANJE)

Aktivnost 1. Tim domaćih stručnjaka će izvršiti pregled i analizu regulative međunarodnih organizacija u ovoj oblasti, pregledati relevantne dokumente EZ, stanje regulative u razvijenim zemljama, stanje regulative u regiji i stanje regulative u BiH. Na osnovu tih podataka napravit će se opis željenog stanja regulative BiH u ovoj oblasti uz identificiranje nedostataka u sadašnjem. (Rok za ovu fazu projekta je ljeto 2004.). Cilj 1. Napraviti pregled potrebnog zakonodavstva u BiH i identificirati nedostatke u već postojećem zakonodavstvu. Aktivnost 2. Bazirajući se na analizi međunarodne regulative u ovoj oblasti, a prvenstveno relevantnih dokumenata EZ, tim domaćih stručnjaka će revidirati postojeće i napraviti prvi nacrt novog zakonodavstva. (Vremenski rok za ovu fazu Projekta je kraj 2004.) Cilj 2. Napravljen prvi nacrt revidiranog ili novog zakonodavstva. Aktivnost 3. Predaja prvog nacrta revidiranog ili novog zakonodavstva na javnu debatu, koja će uključivati: javnu debatu otvorenu za sve aktere, javnu debatu na koju će biti pozvani stručnjaci iz oblasti koje će ova regulativa pokrivati, javnu debatu na koju će biti pozvani predstavnici međunarodne zajednice u BiH. (Vremenski rok za ovu fazu Projekta je 01. 01. 2005. – 01. 03. 2005.). Cilj 3. Dokumentiranje saznanja iz izvještaja sa javnih debata o nacrtu zakonodavstva. Aktivnost 4. Na osnovu pribavljenih informacija sa javnih debata i njihove analize nacrt zakonodavstva će biti revidiran na način za koji se bude smatralo da je potreban i primjeren s ciljem njegovog efikasnijeg usvajanja u zakonodavnom tijelu i njegovog lakšeg implementiranja. (Vremenski rok za ovu fazu Projekta je proljeće 2005.). Cilj 4. Završni nacrt zakonodavstva zasnovan na prethodnim procesima konzultiranja. Aktivnost 5. Odobrenje završnog nacrta zakonodavstva od strane odgovarajućeg zakonodavnog tijela. (Precizan vremenski rok je izvan kontrole ovog Projekta.). Cilj 5. Odobrenje nacrta zakonodavstva od strane nadležnih zakonodavnih tijela. Prioriteti Prioritetni zadaci Projekta: Zakonodavstvo za ePoslovanje su donošenje legislative, i to:

• Zakona o elektronskom poslovanju BiH


• Zakona o elektronskom potpisu BiH • Zakona o certifikacionom tijelu BiH • Uredbe o mjerama i postupcima upotrebe i zaštite elektronskog potpisa i

naprednog elektronskog potpisa, sredstava za izradu elektronskog potpisa i naprednog elektronskog potpisa i sistema certificiranja i obaveznog osiguranja davaoca usluga izdavanja kvalificiranih certifikata

• Uredbe o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sistema certificiranja elektronskih potpisa

• Uredbe o registru davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate

• Uredbe o evidenciji davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa. 5.2.2. PROJEKT II (ZAKONODAVSTVO ZA EOBRAZOVANJE I EUPRAVU)

Aktivnost 1. Tim domaćih stručnjaka će izvršiti pregled i analizu regulative međunarodnih organizacija u ovoj oblasti, pregledati relevantne dokumente EZ, stanje regulative u razvijenim zemljama, stanje regulative u regiji i stanje regulative u BiH. Na osnovu tih podataka napravit će se opis željenog stanja regulative BiH u ovoj oblasti uz identificiranje nedostataka u sadašnjem stanju. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 1 mjesec.). Cilj 1. Napraviti pregled potrebnog zakonodavstva u BiH i identificirati nedostatke u već postojećem zakonodavstvu. Aktivnost 2. Bazirajući se na analizi međunarodne regulative u ovoj oblasti, a prvenstveno relevantnih dokumenata EZ, tim domaćih stručnjaka će revidirati postojeće i načiniti prvi nacrt novog zakonodavstva. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 4 mjeseca.). Cilj 2. Napravljen prvi nacrt revidiranog ili novog zakonodavstva. Aktivnost 3. Predaja prvog nacrta revidiranog ili novog zakonodavstva na javnu debatu, koja će uključivati: javnu debatu otvorenu za sve aktere, javnu debatu na koju će biti pozvani stručnjaci iz oblasti koje će ova regulativa pokrivati, javnu debatu na koju će biti pozvani predstavnici međunarodne zajednice u BiH. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 3 mjeseca.). Cilj 3. Dokumentiranje saznanja iz izvještaja sa javnih debata o nacrtu zakonodavstva. Aktivnost 4. Na osnovu pribavljenih informacija sa javnih debata i njihove analize nacrt zakonodavstva će biti revidiran na način za koji se bude smatralo da je potreban i primjeren s ciljem njegovog efikasnijeg usvajanja u zakonodavnom tijelu i njegovog lakšeg implementiranja. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 1 mjesec.). Cilj 4. Završni nacrt zakonodavstva zasnovan na prethodnim procesima konzultiranja. Aktivnost 5. Odobrenje završnog nacrta zakonodavstva od strane odgovarajućeg zakonodavnog tijela. (Precizan vremenski rok je izvan kontrole ovog Projekta.). Cilj 5. Odobrenje nacrta zakonodavstva od strane nadležnih zakonodavnih tijela.

5.2.3. PROJEKT III. (ZAKONODAVSTVO ZA IKT INFRASTRUKTURU I IKT INDUSTRIJU) Aktivnost 1. Tim domaćih stručnjaka će izvršiti pregled i analizu regulative međunarodnih organizacija u ovoj oblasti, pregledati relevantne dokumente EZ, stanje regulative u razvijenim zemljama, stanje regulative u regiji i stanje regulative u


BiH. Na osnovu tih podataka napravit će se opis željenog stanja regulative BiH u ovoj oblasti uz identificiranje nedostataka u sadašnjem stanju. (Vremenski period potreban za ovu fazu projekta je 1 mjesec.). Cilj 1. Napraviti pregled potrebnog zakonodavstva u BiH i identificirati nedostatke u već postojećem zakonodavstvu. Aktivnost 2. Bazirajući se na analizi međunarodne regulative u ovoj oblasti, a prvenstveno relevantnih dokumenata EZ, tim domaćih stručnjaka će revidirati postojeće i napraviti prvi nacrt novog zakonodavstva. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 4 mjeseca.) Cilj 2. Napravljen prvi nacrt revidiranog ili novog zakonodavstva. Aktivnost 3. Predaja prvog nacrta revidiranog ili novog zakonodavstva na javnu debatu, koja će uključivati: javnu debatu otvorenu za sve aktere, javnu debatu na koju će biti pozvani stručnjaci iz oblasti koje će ova regulativa pokrivati, javnu debatu na koju će biti pozvani predstavnici međunarodne zajednice u BiH. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 3 mjeseca.). Cilj 3. Dokumentiranje saznanja iz izvještaja sa javnih debata o nacrtu zakonodavstva. Aktivnost 4. Na osnovu pribavljenih informacija sa javnih debata i njihove analize nacrt zakonodavstva će biti revidiran na način za koji se bude smatralo da je potreban i primjeren s ciljem njegovog efikasnijeg usvajanja u zakonodavnom tijelu i njegovog lakšeg implementiranja. (Vremenski period potreban za ovu fazu Projekta je 1 mjesec.) Cilj 4. Završni nacrt zakonodavstva zasnovan na prethodnim procesima konzultiranja. Aktivnost 5. Odobrenje završnog nacrta zakonodavstva od strane odgovarajućeg zakonodavnog tijela. (Precizan vremenski tok je izvan kontrole ovog Projekta.). Cilj 5. Odobrenje nacrta zakonodavstva od strane nadležnih zakonodavnih tijela.

5.3. SUBJEKTI IMPLEMENTACIJE • Vijeće ministara BiH • Vlade entiteta • Nadležna ministarstva entiteta i BiH • Relevantne međunarodne organizacije (OHR, Komisija EZ)


6. MONITORING I POSTRIZICI Monitoring će biti jedan od ključnih problema vezanih za eLegislativu i cjelokupan Projekt. Kao jedan od prethodnih zaključaka nameće se potreba uvođenja posebne državne agencije za informaciono društvo koja bi imala i funkciju monitoringa. Ovo se navodi na ovom mjestu zato da projektne aktivnosti ne bi ostale mrtvo slovo na papiru. Naime, svjesni smo postojanja brojnih zakonskih i drugih akata koji se ne primjenjuju iz više razloga. Osnovni razlozi su: nepostojanje adekvatne materijalne osnove i podrške, nepoznavanje IKT, neadekvatna obrazovna, starosna struktura u državnoj upravi itd. Isto tako, egzistiraju i različite agencije čije funkcije iz pobrojanih razloga nisu ni počele da se ostvaruju. Primjera radi, Direkcija za evropske integracije je dugo vremena imala samo jednog uposlenog. Agencija u funkciji ostvarivanja eLegislative trebala bi barem biti osnovana prije početka projektne aktivnosti kako bi tu funkciju nastavila i u postprojektnom periodu. Pravovremena institucionalizacija ove Agencije bi dala adekvatan doprinos i podršku cjelokupnom Projektu, i to ne samo za ovaj dio nego i za svih pet stupova Projekta. Postoje i drugi razlozi koji idu u pravcu ovakvih razmišljanja, a jedan od osnovnih je i taj da se čitav problem mora podići na državni nivo kako bi cjelokupan Projekt i dalje, kao i do svoga kraja, zadržao takav karakter. Ukoliko bi se ovo pitanje postavilo na, recimo, nivo neke postojeće državne institucije, npr. Agencije za državnu službu ili Visoko sudsko i tužilačko vijeće, monitoring i implementacija cjelokupnog Projekta bi bili ograničeni samo na pojedine stupove Projekta, a implementacija ne smije zaobići osnovne temelje jednog društva kao što su obrazovanje, zdravstvo i školstvo. Ograničenje bi se time odnosilo na neku od postojećih oblasti implementacije Projekta, što bi proizvelo kontra-učinak da se primjena projekta odnosi samo na neke ograničene oblasti njegove implementacije. Ovo se sve navodi zato što se ne može izbjeći utisak da se cjelokupan Projekt orijentira prema postojećim državnim strukturama, a ne prema temeljnim i osnovnim vrijednostima i stupovima zdravog društva, koji su upravljeni ka budućim generacijama. Radi se, prije svega, o državnim i drugim sistemima obrazovanja, svim oblicima edukacije, zdravstva i drugo. 6.1. OBLICI MONITORINGA

Oblici monitoringa bi trebali biti različiti. Potrebno bi bilo razdvojiti monitoring na državnom nivou od monitoringa na entitetskim nivoima. To je nužno zbog obimnosti i kompleksnosti materije kao i činjenice da će entitetski propisi i dalje egzistirati u pojedinim specifičnim oblastima. Osnovni i generalni nosilac monitoringa treba biti Agencija za informaciono društvo. Entitetski monitoring bi se mogao i trebao povjeriti kvalificiranim i osposobljenim obrazovnim institucijama. Naravno, nosilac monitoringa bi bio nadležni državni organ uprave – Agencija, koji bi po posebnom programu delegirao ovu funkciju nekoj za to osposobljenoj instituciji. U prilog ovoga ide i činjenica da neki budući organ uprave zadužen za ovu oblast ne može objediniti sve neophodne kadrove niti osigurati adekvatne tehničke i ostale resurse. U pogledu oblika monitoringa, on treba biti razdvojen po različitim lokacijama, odnosno oblastima primjene eLegislative, ali i prema svih pet stupova Projekta. Radilo bi se o sljedećim nivoima monitoringa:

• privreda • obrazovanje • zdravstvo


• sudstvo i tužilaštvo i • uprava na svim državnim nivoima.

Ova lista bi mogla biti i šira, ali u osnovi ona obuhvata osnovne funkcije jednog državnog sistema. To su ustvari «stupovi» jednog društva koje ima intencije da se u budućnosti uključi u tokove informacionog društva. Pored toga, u okviru funkcije monitoringa svoje mjesto treba imati i funkcija edukacije. Optimalno i racionalno bi bilo da se to dvoje tretira zajedno.

6.2. RIZICI Rizici se mogu definirati kao tekući rizici i post-rizici. Jedna i druga vrsta rizika su određeni postojećim stanjem kao i pretpostavkama vezanim za implementaciju ovog Projekta, uključivo svih njegovih pet stupaca. Oni se mogu definirati kao sljedeće kategorije vrijednosti:

• postojeće državno uređenje • postojeće legislativno uređenje • zahtjevi međunarodne zajednice • unutrašnji politički rizici • politički rizici bližeg okruženja.

Rizici će biti prisutni sve do okončanja projektnih aktivnosti, odnosno do momenta razrješenja da li će se ovaj Projekt u cjelini implementirati na državnom nivou. U zavisnosti od realizacije toga dijela Projekta zavisit će i svi budući potencijalni rizici. Budući rizici se mogu blisko vezati i za postojeće i buduće političke rizike. U suštini, radi se o tome da će, bez obzira na političke opcije, svaki budući oblik političke vladavine morati uvažiti zahtjeve vezane za potrebu pristupanja kategoriji koja se zove informaciono društvo.


7. PREGLED ZAKONA KOJE TREBA DONIJETI ILI IZMIJENITI 7.1. NOVI ZAKONI KOJE TREBA DONIJETI

Donošenje novih pravnih propisa postavlja se kao nužnost radi stvaranja već opisanog pravnog okvira za potrebe eLegislative. Uvažavajući postojeća rješenja u vezi s raspodjelom zakonodavne materije, smatramo da bi najoptimalnije rješenje bilo donošenje sljedećih novih zakona, koji bi trebali biti pravna osnova i pravni okvir za eLegislativu, i to:

• Zakona o elektronskom poslovanju • Zakona o elektronskom potpisu i • Zakona o certifikacionom tijelu.

Ovakav odabir je izvršen u skladu s intencijom da se razdvoji zakonodavna materija koja bi bila vezana za propise materijalne i propise procesne prirode. Zakon o elektronskom poslovanju treba biti osnovni pravni akt za oblast eLegislative koji će objediniti materiju vezanu za eCommerce kao i druge aspekte trgovinskog poslovanja. Pošto ova materija nije obrađena u Zakonu o obligacionim odnosima, kao logično se nameće rješenje da se ona obradi putem posebnog zakonskoga akta. Uostalom, takva iskustva postoje i u uporednom pravu. U odnosu na posmatrano okruženje prisutna je tendencija da se putem dva zakonska akta reguliraju pitanja elektronskog poslovanja i elektronskog potpisa. Više je razloga za razdvajanje ove materija, počev od onih tehničke prirode pa do toga da se radi o različitim aspektima suštine ovog pitanja. Problem elektronskog potpisa se, u tom kontekstu, doima i shvata više kao tehničko pitanje, koje će biti u vezi sa propisom što regulira način odobravanja i ostvarivanja elektronskog potpisa, njegove verifikacije, certifikacije, vođenja odgovarajućih registara, izmjena i slično, a što je dijametralno suprotno materiji elektronskog poslovanja. Razdvajanje će dovesti do toga da podzakonski akti budu u funkciji provedbe, prije svega, pravnog akta kojim će se regulirati materije elektronskog potpisa. Treći zaseban zakon treba se odnositi na ustrojstvo certifikacionog tijela. Radi se o organu koji treba biti ustrojen na državnom nivou, što, gledano samo s tehničke strane, treba učiniti u formi zakonskog akta na državnom nivou. Radilo bi se o zasebnom državnom organu, kao organu uprave, koji bi imao svoje mjesto u okviru nekog od postojećih ili budućih ministarstava pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Zakonska forma je nužna zbog ustavnih rješenja, jedinstvenog prihvaćanja funkcije i misije ove institucije, budžetskog planiranja i finansiranja i slično.

7.2. POSOTOJEĆI ZAKONI KOJE TREBA IZMIJENITI Zakonski akti koji će se trebati mijenjati su svi oni zakonski akti koji imaju dodirne tačke sa primjenom IKT kao i sa korištenjem i upotrebom elektronskog potpisa i pravila vezanih za elektronsko poslovanje. Problem će biti entitetsko zakonodavstvo budući da su na popisu zakonskih akata entitetski i državni zakoni. Rješenje treba biti takvo da zakoni pobrojani u prethodnoj tačci, koji trebaju biti državni propisi, obavežu entitetska zakonodavna tijela da u odgovarajućem zakonskom roku usklade entiteska zakonodavstva. Obim izmjena postojećih zakonskih akata ovisit će od njihovih predmeta i bit će različit od slučaja do slučaja. Sljedeći državni propisi zahtijevaju usklađivanje s novim zakonodavstvom iz ove oblasti:


• Zakon o konkurenciji • Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH • Zakon o autorskim i srodnim pravima u BiH • Zakon o zaštiti potrošača u BiH • Krivični zakon BiH • Zakon o rješavanju sukoba zakona sa drugim propisima • Zakon o komunikacijama • Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH • Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka.

Sljedeći entitetski zakoni moraju biti usklađeni s novom legislativom: • Zakon o obligacionim odnosima • Zakon o privrednim društvima • Zakon o hartijama od vrijednosti • Zakon o preduzećima • Zakon o berzama • Zakon o trgovini • Zakon o notarima • Zakon o bankama • Zakon o sistemu osiguranja imovine i lica • Zakon o finansijskom poslovanju • Zakon o slobodi informacija • Zakon o izvršnom postupku • Zakon o krivičnom postupku • Krivični zakon • Zakon o advokaturi • Zakon o stečajnom postupku • Zakon o likvidacionom postupku • Zakon o upisu u sudski registar.

Usklađivanje će biti potrebno i za podzakonske akte iz ove oblasti, a to su u ovom momentu dvije odluke Centralne banke Bosne i Hercegovine, i to:

• Odluka Centralne banke BiH o minimalnim uvjetima koje mora ispunjavati kvalificirano certifikaciono tijelo koje izdaje certifikate za elektronski potpis i

• Odluka Centralne banke BiH o reguliranju pravila za utvrđivanje elemenata za vjerodostojnost elektronskog potpisa.

7.3. PODZAKONSKI AKTI KOJE TREBA DONIJETI Pored pobrojanih zakonskih akata koje treba donijeti, kao potreba se nameće donošenje, na državnom nivou Bosne i Hercegovine, i podzakonskih akata. Oni trebaju biti u provedbenoj funkciji zakona i u sistemu osiguravanja jedinstvene tehničke podrške realizaciji cjelokupnog Projekta. Ovim podzakonskim aktima treba regulirati i pitanje sigurnosti cjelokupnog sistema kao i pojedinih procedura, s tim što će materijalne odredbe biti u pobrojanim zakonima, a prije svega u Zakonu o elektronskom potpisu. Radi se o procesnim odredbama, odredbama


vezanim za nadležnost pojedini državnih i drugih organa, načinu njihovog postupanja i rada, pa sve do blanketnih krivičnih djela. Radi se o sljedećim podzakonskim aktima:

• Uredba o mjerama i postupcima upotrebe i zaštite elektronskog potpisa i naprednog elektronskog potpisa, sredstava za izradu elektronskog potpisa i naprednog elektronskog potpisa i sistema certificiranja i obaveznog osiguranja davaoca usluga izdavanja kvalificiranih certifikata;

• Uredba o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sistema certificiranja elektronskih potpisa;

• Uredba o registru davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate;

• Uredba o evidenciji davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa. Pored toga, javit će se potreba za donošenjem pojedinih entitetskih podzakonskih akata. Njihov broj i vrsta ovisit će o tome koji će sve pravni propisi egzistirati na državnom nivou kao i o stepenu implementacije cjelokupnog Projekta.

Strategija razvoja informacionog društva u BiH - eObrazovanje 37

eObrazovanje Obrazovanje se nalazi na historijskoj prekretnici. Globalno umreženo društvo, društvo znanja i ekonomski razvoj baziran na znanju, zahtijeva nužne promjene, prilagođavanja i zadaje smjernice obrazovanju koje mora biti odgovor novonastalom društvenom kontekstu. Promjene potpomognute razvojem informacionih i komunikacionih tehnologija (IKT) svakodnevno mijenaju našu stvarnost. Ne postoji niti jedan segment ljudske djalatnosti koji nije obuhvaćen promjenama. Paradigma znanja i perspektiva znanja (engl. Knowledge Paradigm, Knowledge Perspective) potpuno je promijenjena. Gotovo sve oblasti ljudske djelatnosti bazirane na paradigmi i perspektivi znanja dobile su prefiks "elektronski" (novac, pošta, bankarstvo, trgovina, komunikacija, marketing itd...) Bosna i Hercegovina je sticajem nepovoljnih okolnosti tokom proteklih petnaestak godina znatno zaostala u transformaciji i prilagođavanju svojih resursa novom okruženju, kao i sa stepenom informatizacije društva u cjelini. Želimo li da Bosna i Hercegovina na vrijeme uhvati priključak u svijet razvijenih, imperativno je da što prije preskočimo taj jaz. Paradigma znanja i perspektiva znanja time postaje temeljem promjene. Ovo podrazumijeva da Bosna i Hercegovina mora imati efektivan i efikasan sistem obrazovanja, koji će i našu zemlju pretvoriti u društvo bazirano na znanju, a koje se gradi na razvoju i primjeni informacijsko-komunikacionih tehnologija. Istovremeno, informaciono komunikacione tehnologije su najvitalnija snaga neophodna za promjene u obrazovanju. U ovom dokumentu se daje razvojna strategija čijom bi se implementacijom trebala podržati edukacijaka komponenta razvoja jednog novog, modernog, informacionog društva u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, pozicioniranje edukacijskog sistema prema IKT vidimo dvojako. Prvo, u kontekstu življenja u informacionom društvu, obrazovni sistem mora postati drugačiji servis za građane. Život u informacionom društvu od svakog građanina zahtijeva neke do sada nepoznate sposobnosti. U takvom društvu obrazovni sistem mora građanima obezbijediti nešto više od osnovne pismenosti i klasičnih znanja. Pored uvođenja u nastavne planove novih znanja i sposobnosti koje građani moraju dobiti u toku svog školovanja, obrazovni sistem se mora transformisati i tako da obezbjeđuje stalnu nadogradnju tih znanja kroz koncept cjeloživotnog učenja. Zadaća obrazovnog sistema je i da na razne načine vrši stalnu promociju i širenje znanja o informacionom društvu i važnosti te transformacije za razvoj BiH. I drugo, ali ne i manje važno, IKT moraju postati normalna, svakodnevna alatka u funkcioniranju obrazovnog sistema. Sve obrazovne i istraživačke institucije moraju imati na raspolaganju informatičku i komunikacijsku opremu koja im omogućava da funkcioniraju na moredan i efikasan način. Također, one moraju, kroz BiH nacionalnu obrazovno-istraživačku mrežu, biti priključene na takve evropske i svjetske mreže. Ono što se već odavno smatra normalnom situacijom u svijetu – da svi nastavnici i istraživači imaju jednostavan i jeftin pristup naučnoj informaciji iz bilo kojeg kutka planete – mora postati realnost i u BiH. U modernom svijetu više ne postoje izolovani edukacijski sistemi – informatiziranost naših obrazovnih i istraživačkih institucija postaje uslov njihovog opstanka. Strategija data u ovom dokumentu, pored konkretnih poteza koje treba povući, daje i jasnu poruku – razvoj informacionog društva, kao nužan preduslov za sveukupni razvoj Bosne i Hercegovine, neodvojiv je od redefiniranja i osnaženja uloge obrazovnog sistema u tom procesu.


8. OPĆI PREGLED 8.1. OBLAST KOJA SE RAZMATRA

Suštinski razlikujemo dvije grupacije segmenata koje Strategija razvoja obrazovanja za informaciono društvo mora razmotriti. To su:

• obrazovanje kao servis za informaciono društvo i • korištenje informacione i komunikacione tehnologije (IKT) u obrazovnom sistemu.

8.1.1. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO Ovdje razmatramo obrazovani sistem kao servis za jedno moderno, informaciono društvo. Šta je to što jedan obrazovni sistem mora ponuditi građanima koji žive u informacionom društvu? Odgovore pokušavamo pronaći kroz sljedeće segmente:

• Opće obrazovanje za informaciono društvo (informatička pismenost); • Diseminacija znanja o informacionom društvu; • Specijalističko obrazovanje za informaciono društvo; • Postobrazovanje za informaciono društvo i doživotno učenje; • Naučno-istraživački rad; • Biblioteke.

Za sve segmente je važno i postojanje jasnih i konzistentnih određenja vezanih za kvalitet i standardizaciju relevantnu za obrađene teme.

8.1.2. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVNOM SISTEMU Ovdje razmatramo korištenje IKT u obrazovanom sistemu u cilju poboljšanja kako efektivnosti, tako i efikasnosti njegovog funkcioniranja. IKT mogu poboljšati funkcioniranje obrazovnog sistema kroz sljedeće segmente:

• Povezanost na Internet i istraživačke/obrazovne mreže; • Osnaženje računarskih kapaciteta za nastavni i naučno-istraživački rad; • Razvoj i korištenje različitih formi elektronski podržanog učenja; • Edukacijski menadžment informacioni sistemi (EMIS); • IKT za bibliotekarstvo.

I za ove segmente je važno postojanje jasnih i konzistentnih određenja vezanih za kvalitet i standardizaciju.

8.2. RAZVOJNA ULOGA OBRAZOVANJA Izgradnja informacionog društva prestaje biti ekskluzivitet visokorazvijenih država i postaje globalni proces u kojem svoju šansu traže i slabije razvijene zemlje. Adekvatno korištenje IKT može postati razvojna prečica za zemlje u razvoju kakva je i Bosna i Hercegovina. Uslov za takav razvojni proces je izgradnja “humanog kapitala” kao ključne “digitalne imovine”, nove kategorije bogatstva karakteristične za postindustrijsko, informaciono društvo. Prvi korak na tom putu je educiranje najširih društvenih slojeva u korištenju računara i Internet- servisa, odnosno širenje «digitalne pismenosti». Kvalitetan obrazovni sistem, prvenstveno osnovne i srednje škole svakako jesu ishodišna tačka ovog procesa. U razvijenom informacionom društvu glavni razvojni resurs je ljudski kapital, a njegov kvalitet bitno određuju odgoj i obrazovanje. Odgoj i obrazovanje trebaju doprinijeti održivom nacionalnom razvoju i trajnom razvoju pojedinaca. Zbog toga je za sve razvijene zemlje obrazovanje nacionalni prioritet. Savremene strategije obrazovnog razvoja temelje se na koncepciji cjeloživotnog učenja i koncepciji “društva koje uči”.


Transformacija obrazovnog sistema za potrebe informacionog društva, kao i upotreba IKT u obrazovanju, moraju doći na vrh liste političkih prioriteta jer su uslov bez kojega se razvoj BiH društva ne može odvijati, a ujedno su i temelj za pristupanje evropskim integracijama.

Razvojna dimenzija je bitna za premoštenje onoga što se često naziva "digitalnim jazom" između "posjedovanja" i "neposjedovanja" informacionih i komunikacionih tehnologija i informacija.

8.3. TRENDOVI 8.3.1. NOVO OBRAZOVANJE ZA NOVO DRUŠTVO

Činjenice ukazuju na to da se klasično obrazovanje, i posebno klasično univerzitetsko obrazovanje XX vijeka pokazalo neefikasnim i nedovoljno adekvatnim potrebama savremene informatički zasnovane privrede. Obrazovni sistem treba kreirati okruženje u kojem će kod mladih ljudi tokom školovanja pobuditi interes za samostalno učenje (elemente prisile transformirati u elemente privlačnosti), te ih osposobiti za korištenje savremenih alata i pomagala, posebno onih koji će im omogućiti dostup i upravljanje informacijama. Samo bolje obrazovani pojedinac se može lakše snalaziti na tržištu rada i bolje prilagođavati promjenama radnih mjesta i zahtjevima tržišta. S druge strane, sam obrazovni sistem pokazuje neefikasnost sa stanovišta proizvodnje novih kadrova, za što uzroke treba potražiti prvenstveno u krutim i zastarjelim planovima i programima, kvalitetu nastavnog osoblja, te upotrebi zastarjelih pomagala u procesu prenosa i usvajanja novih znanja. Vrijeme prenosa znanja korištenjem samo klasičnih pomagala kao što su tabla i kreda, pa već i grafoskop, u razvijenim zemljama je gotovo prošlo. Napredna društva su prepoznala da kvalitetan obrazovni proces, zasnovan na upotrebi naprednih pomagala (u prvom redu IKT tehnologija), predstavlja pokretačku snagu razvoju kompletne zajednice. Na taj način zajednica vrlo brzo vraća ulaganja u obrazovanje kroz povećanje efikasnosti obrazovnog sistema, akumulaciju IKT resursa i stvaranje kvalitetnih kadrova koji se mogu ne samo uklopiti, nego i voditi daljnji tehnološki i drugi napredak zemlje. Mora se respektovati činjenica da se u akademskoj zajednici obrazuju i formiraju pojedinci čija je misija da svoja znanja, iskustva i navike, stečene unutar akademske zajednice, primjenjuju i šire u kompletnom društvu u cilju progresa. U tom smislu je veoma važno akademskoj zajednici danas osigurati uslove, koje želimo sutra ostvariti u čitavom društvu.

8.3.2. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO Digitalna tehnologija temeljito mijenja način na koji ljudi žive, rade, igraju se i uče. Ne tako davno se pomak iz obrazovanja i usavršavanja na tržište rada kod većine ljudi događao jedanput u životu. Došlo je vrijeme u kojem mnoga od tradicionalnih zanimanja više ne postoje, zamijenila su ih nova koja traže i odgovarajuća znanja i vještine, za koje opet treba razraditi edukacijske planove i programe. Ključna promjena koja se danas dešava odnosi se na definiciju digitalne pismenosti. Ona je znatno proširena i uključuje koncepte vezane za korištenje digitalnih tehnologija, komunikacionih alata i/ili mreža za pristup, upravljanje, integriranje i kreiranje informacija sa ciljem efikasnog ostvarenja pojedinačne i društvene koristi u društvu zasnovanom na znanju. U ovom kontekstu važno je naglasiti i koncept cjeloživotnog učenja. U razdoblju koje je pred nama doživotno obrazovanje postaje nužnost, a time i jedna od osnovnih strateških odrednica politike zapošljavanja. Ono ujedno postaje osnovni preduslov za postizanje fleksibilnosti tržišta radne snage. Doživotno učenje postaje vodeće načelo u pružanju obrazovanja i učestvovanja u obrazovanju u čitavom kontinuumu različitih konteksta učenja. U navedenim


smjernicama EU, doživotno učenje se definiše kao kompletan ciklus učenja od djetinjstva, formalnog obrazovanja na svim nivoima do samostalnog učenja u zrelom dobu, uključujući učenje na daljinu. Jedinstveno je mišljenje da su bibliotečni sistemi (BS) veoma važni za razvoj informacijskog društva. Tako je npr. Glasgowska deklaracija IFLA-a ukazala kako biblioteke i informacioni servisi traba da podrže i promoviraju principe intelektualne slobode i da omoguće neometan pristup informaciji. Dokument koji je IFLA izdala 2002. godine sa karakterističnim nazivom Internet Manifesto – posebno je fokusirao kako je neometan pristup informacijama (16) bitan za slobodu, jednakost, globalno razumijevanje i mir odnosno, te kao što je intelektualna sloboda zapravo pravo svake individue da ima i izražava sopstvene mišljenje – a to čini osnov demokracije – da «traga za» i «prima» informacije, a sloboda pristupa informaciji centralna je odgovornost bibliotečke i informacione profesije. U okviru pripremne konferencije «Biblioteke u srcu informacionog društva» (Ženeva 2003.) za Svjetski samit informacijskog društva (WSIS), IFLA je zajedno sa UNESCO-m uputila poziv svim zemljama na svijetu da: "Podrže i prošire postojeće globalne mreže biblioteka i informacionih servisa kako bi bile u mogućnosti da sačuvaju znanje i kulturno naslijeđe; kako bi omogućile informacione pristupne tačke i razvile bazičnu pismenost dvadest i prvog stoljeća realizirajući time informaciono društvo. Visokokvalitetni bibliotečki i informacioni servisi omogućavaju pristup informacijama koje su potrebne društvenim zajednicama kojima služe. Skromno ulagenje u njih brzo će vratiti značajnim dividendama”. Također, transformacija obrazovnog sistema i opća informatizacija društva mogle bi dati poticaj i razvoju specifičnog elektronskog izdavaštva (proizvođenja elektronskih resursa u formi elektronskih knjiga i časopisa), kao i programa digitalizacije kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Pod ovim podrazumijevamo stvaranje digitaliziranih resursa u formama tekstualnih baza podataka ili posebnih digitalnih arhiva dokumenata, slika ili videozapisa.

8.3.3. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVNOM SISTEMU Jedan od bitnih pokazatelja napretka svake države jeste stepen u kome je postala uspješan i punopravan segment globalnog informacijskog društva. Vrlo značajan indikator njene povezanosti sa svijetom jeste povezanost na Internet i istraživačko-obrazovne mreže. Ovo je postalo jedan od bitnih opšteprihvaćenih indikatora informatizacije i opšteg napretka svake države. U tom kontekstu se jasno uočava trend stvaranja širokopojasne povezanosti. Rasprostranjen i prihvatljiv širokopojasni pristup je fundamentalan za realizaciju potencijala informacionog društva. Širokopojasni pristup nije samo najbrži način povezivanja na Internet nego iz osnova treba da promijeni način na koji ljudi koriste Internet. Predstava o Internetu se mijenja od spore tekstualne forme neprilagođene čovjeku prema brzom slikovitom sistemu koji kombinuje nepokretne slike, video, animacije i zvuk. U Evropskoj uniji je praktično postignuto da svi studenati i istraživači imaju obezbijeđen pristup na Internet i istraživačko-obrazovne mreže, a sada se nastoji postići da u kratkom vremenu (za naredne dvije godine) svi oni imaju pristup i od kuće. GEANT 2 je nastavak projekta GEANT pokrenutog 2000. godine u sklopu 5. okvirnog programa Europske komisije s ciljem troipogodišnje izgradnje paneuropske mreže namijenjene edukaciji i istraživačkom radu posredstvom nacionalnih akademskih i istraživačkih mreža (NREN-ova).

16 Pristup Interernetu i svim njegovim resursima mora biti u skladu i poklapati se sa članom 19.

Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.


Zaključci lisabonskog Vijeća Evrope jesu prekretnica u obrazovanju u zemljama članicama Evropske unije. Štokholmsko zasjedanje Vijeća Evrope (2001.) i zasjedanje Vijeća Evrope održano u Barseloni (2002.) razradili su lisabonske zaključke i potvrdili važnost poboljšane i efektivne upotrebe IKT za Evropsko društvo znanja (European Knowledge Society). Planovi djelovanja (programi eEvropa2002 i eEvropa2005) postavljaju eLearning kao najveći prioritet, poboljšavajući ciljeve za infrastrukturu, opremu i osnovno obrazovanje koji su preduslov za integraciju. Inicijativa eLearning dalje razvija ove ciljeve sa obrazovnog gledišta ističući potrebu za pedagoškim pristupima i ciljevima koji se odnose na kvalitet učenja i lakši pristup izvorima i uslugama eLearning-a. Posebna pažnja je data borbi protiv digitalne podijeljenosti, te je Vijeće Evrope pozvalo zemlje članice da nastave «razvijanje eLearning-a za sve građane». Glavni ciljevi postavljeni u akcijskom planu eEurope2002 skoro su potpuno ostvareni u svim zemljama članicama EU:

• Većina škola ima pristup Internetu i multimedijalnim resursima; • Transevropske mreže povezuju nacionalne i istraživačke mreže, i konstantno se

radi na njihovom poboljšavanju. Akcijski plan eEurope2005 je baziran na dvije grupe akcija koje forsiraju jedna drugu:

• Podsticanje servisa, aplikacija i sadržaja koji pokrivaju on-line javne usluge i ePoslovanje;

• Širokopojasna infrastruktura i pitanja sigurnosti; Akcijski plan uključuje 4 odvojena, ali isprepletena alata. Do 2005. godine Evropa bi, prema ovom planu, trebala imati: moderne Internet javne servise, e-government servise, e-learning servise, e-health servise, dinamičku e-business okolinu, i da bi se to omogućilo

• široko rasprostranjenu mogućnost širokopojasnog pristupa po cijeni nastaloj na osnovu tržišnog nadmetanja;

• sigurnu informacijsku infrastrukturu. E-učenje (eLearning) bi moglo imati odlučujući uticaj na društvenu uključenost, pa je ono vitalni dio koncepta doživotnog učenja. U razvijanju novih struktura u obrazovnim sistemima zemlje EU će morati redefinisati obrazovanje u nacionalnom i evropskom kontekstu, na primjer tako da se organizaciono promjene od sistema orijentisanih na ponudu u onaj orijentisan na zahtjeve, od onog koji je temeljen na ustanovama u onaj temeljen na procesu.

8.3.4. ASPEKTI KVALITETA I STANDARDIZACIJE Brza evolucija IKT, potaknuta i ekspanzijom primjene elektronski podržanih sistema obrazovanja, naglasila je potrebu standardizacije. Kao rezultat toga mnoge su međunarodne asocijacije i institucije pokrenule inicijative za donošenje novih standarda da bi se dobio set širokoprihvaćenih međunarodnih preporuka. Između ostalog, to su:

• International Organization for Standardization (ISO) je osnovala sopstveni podkomitet za standarde u informacionim tehnologijama za učenje, edukaciju i trening (ISO/IEC JTC 1/SC 36, Information Technology for Learning, Education, and Training);

• Velike multinacionalne kompanije organizuju paralelan, ali standardiziran vlastiti sistem školovanja (CISCO akademije, IBM certifikati, Microsoft trening centri), pa čak i kompanije koje su izvan područja IKT (Procter & Gamble);


• CEPIS (Council of European Professional Informatics Societies) je ustanovio ECDL, evropski 'standard' za krajnjeg korisnika. Sličan projekt EUCIP namijenjen je IT profesionalcima;

• Opći standardi iz kvaliteta se primjenjuju i na obrazovanje. Tako su npr. zemlje Latinske Amerike usvojile međunarodni ugovor o primjeni ISO 900x:2000 sistema kvaliteta u obrazovanju;

• IEEE Computer Society i Association for Computing Machinery (ACM) dovršile reviziju Computing Curricula 1991. i izdale Computing Curricula 2001 (CC2001). CC2001 sadrži smjernice i preporuke za 'undergraduate' programe iz računarstva;

• eLIG – eLearning Industry Group sa projektom "eLearning Cities Initiative" početkom 2004. će usvojiti smjernice za robusno i stabilno mrežno okruženje za eLearning. Te smjernice će obuhvatiti standarde, infrastrukturu, arhitekturu, sadržaje i tržište za te sadržaje, usavršavanje profesionalaca i nastavnika, te model za implementaciju;

• "Learning Technologies Workshop" pokrenut je s ciljem da ohrabri i potakne razvoj i upotrebu relevantnih standarda za evropsko obrazovanje. Tokom 2001. i 2002. vođene su aktivnosti na standardizaciji EML (Education Modelling Language), koji bi omogućio da se koriste zajednički izvori znanja, prilagođeni potrebama individualnog korisnika. U januaru 2003. su izdati standardi za osiguranje kvaliteta za IT-podržano obrazovanje (CWA 14644), koji su zasnovani na procesno-orijentisanom pristupu i na transparentnosti obrazovnih resursa. Tokom 2002. razvijen je standard za LOM (Learning Object Metadata) od strane IEEE/LTSC, a CWA 14643 je standard koji se bavi problemima internacionalizacije LOM-a. Razvijaju se i rječnici koji bi omogućili mašinsko prevođenje standardiziranih metapodataka na razne jezike, s ciljem očuvanja kulturnih i nacionalnih specifičnosti u Evropi. LOM je prvi službeni standard razvijen za e-obrazovanje;

• Projekti OASIS (Open Architecture and Schools in Society – IST-2000-26216) i SIF (Schools Interoperability Framework) pokrenuti su s ciljem standardizacije u oblasti EMIS-a;

• Američko ministarstvo odbrane i Biro za nauku i tehnologiju Bijele kuće su 1997. pokrenuli inicijativu "Advanced Distributed Learning" koja je fokusirana na obrazovanje zasnovano na Web-u. U saradnji sa IEEE, IMS i AICC razvijen je "Sharable Content Object Reference Model" (SCORM) – referentni model za razmjenjivi obrazovni softver, runtime okruženje i model za agregaciju sadržaja.


9. POSTOJEĆE STANJE 9.1. OPĆE STANJE OBLASTI

9.1.1. OBRAZOVNI SISTEM U BOSNI I HERCEGOVINI Obrazovni sistem u osnovnim i srednjim školama ima karakteristike tipične za socijalističku školu bivše SFR Jugoslavije - kolektivistički pristup u obrazovanju, ciljevi jednaki za sve, isti programski sadržaji, jedan propisani udžbenik, malo praktičnih vježbi, suhoparna predavanja, tabla i kreda kao osnovna oprema, te autoritarno discipliniranje i dominantno uvažavanje reproduktivnog znanja. Uz to ni permanentno obrazovanje nastavnika i profesionalno usavršavanje još uvijek ne idu u korak sa potrebama novog vremena i zahtjeva koje treba da ispunjava nastavnik savremene škole. U FBiH je u školsku 2003/04. godinu u 384 redovne i 668 područnih škola upisano ukupno 247.590 učenika. U osnovnim školama radi 13.735 nastavnika. U srednje škole upisano je ukupno 114.428 učenika. Broj nastavnika je 7.703. Ukupan broj srednjih škola je 208. Za RS podaci su sa početka 2002/03. školske godine. U 752 osnovne škole (265 redovnih i 465 područne) upisano je 114.098 učenika. U nastavnom procesu radi 6.886 nastavnika. U srednje škole u RS na početku 2001/02 upisano je 52.293 učenika u 93 srednje škole. U školama radi 2.892 nastavnika. U 2000/2001. godini, 97% djece odgovarajućeg uzrasta je bilo upisano u osnovnu školu, ali samo 56% djece je bilo upisano u srednju školu. Rat koji je donio uništenje infrastrukture i kolaps ekonomije je negativno uticao na opći kvalitet obrazovanja. Procjene Svjetske banke ukazuju na to da je potrošnja na osnovno obrazovanje oko 2,7% a na srednje oko 1,4% bruto domaćeg proizvoda. Brojke sugeriraju da skoro 90% budžeta za obrazovanje u FBiH otpada na plaće nastavnika, ne ostavljajući gotovo ništa za investiranje u infrastrukturu, obuku itd. Finasiranje obrazovanja je poseban problem budući da finansijska moć pojedinih kantona nije u stanju da obezbijedi nastavnicima ni minimalne plaće te su štrajkovi čest oblik borbe za materijalni status nastavnika. Takođe je vidljiva razlika u plaćama kao i u ukupnom standardu između FBiH i RS. Ima podataka koji signaliziraju da se u slučaju BiH obrazovanja radi o jednom od najskupljih sistema obrazovanja, iako su sredstva koja se izdvajaju za obrazovanje u apsolutnim iznosima, u komparaciji sa nekim drugim zemljama, relativno niska, ali ne ukoliko se uzme u obzir godišnji prihod po glavi stanovnika i dovede u vezu sa potrošnjom na obrazovanje. Nezadovoljavajuće finansiranje znači nizak društveni status za nastavnike i opće nezadovoljstvo u obrazovnom sektoru. Može se reći da je u ovakvoj situaciji u obrazovanju upotreba IKT u nastavi više stvar lične inicijative nastavnika (koja opet zavisi od opremljenosti škole i njenoj povezanosti na Internet), nego sistemski riješeno pitanje. Obrazovni proces danas prolazi kroz radikalnu reformu na svim nivoima. Može se slobodno reći da objektivno loše ekonomsko stanje cjelokupnog društva u BiH, iako je bitan, ipak nije ključni negativni faktor reforme obrazovanja. Reformu obrazovnog sektora je zakompliciralo nepostojanje koordinacionog državnog ministarstva obrazovanja. Reforma, koja bi trebala uključiti i depolitizaciju obrazovanja, napreduje, ali nepotrebno usporeno upravo zbog politizacije gotovo svakog njenog aspekta. Čak i relativno politički neutralna pitanja, kao što su modernizacija i informatizacija, postaju nepotrebno komplicirana i „zatočenici“ političkih igara.


9.1.2. DIGITALNA PISMENOST I DIGITALNA PODJELA Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini nije dobar servis za informaciono društvo. Naše društvo sve više usvaja tehnologije koje barataju informacijama i kao takvo traži drugačije vrste obrazovanja za svoje građane. Bazična „usluga“ koju obrazovni sistem treba da ponudi takvom društvu je digitalna pismenost - znanja o svojstvima, mogućnostima i načinima korištenja IKT u svakodnevnom životu. Današnji obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini ne obezbjeđuje osnovnu digitalnu pismenost za svoje građane. Nastavni planovi i programi u osnovnim i srednjim školama nisu adekvatni za tu potrebu (ili uopće ne uključuju obrazovanje za korištenje IKT u nekim razredima osnovnih i srednjih škola, ili programi nisu adekvatni, ili su udžbenici i način održavanja nastave potpuno neadekvatni). Društvo se u ovom smislu i sve više raslojava. Brz razvoj društava i ekonomija zasnovanih na znanju u kojima se svakodnevno na različite načine koristi Internet i IKT nosi sa sobom i rizik nemogućnosti socijalne integracije za one pojedince i grupe koji nemaju pristup IKT resursima. Ova nova podjela nazvana je «digitalna podjela» i ona sve više uzima maha i u Bosni i Hercegovini. Neadekvatni planovi i programi u osnovnim školama, ili dobri, ali pogrešno realizovani planovi, uzrokuju da većina stanovništva koja obavezno završava osnovnu školu ne dobija adekvatno obrazovanje za korištenje IKT u svakodnevnom životu. Na žalost, tek nešto više od polovine te populacije završava srednju školu. Međutim, ni taj dio populacije ne dobija adekvatno obrazovanje za korištenje IKT u svakodnevnom životu. Neke srednje škole su bolje opremljene i imaju bolje programe, a većina je na nezadovoljavajućem nivou. Tako veoma mali, i što je najgore, probrani dio populacije dobija adekvatno obrazovanje za korištenje IKT u svakodnevnom životu. U srednjoškolskom obrazovanju treba uzeti u obzir da se informacijske i komunikacijske tehnologije iz godine u godinu dramatično mijenjaju, tako da neke stečene vještine vrlo brzo postaju neupotrebljive i treba ih zamijeniti novima. Ovo se može prevladati usvajanjem određenih temeljnih znanja koja su neovisna o trenutnom stanju tehnologije. S druge strane, kad je riječ o obrazovanju za tržište rada, mora postojati sistem koji će pratiti signale sa ovog tržišta i omogućiti razvoj novih, “specijalističkih zanimanja” iz oblasti IKT. Obrazovni sistem u BiH nema ovakve mehanizme. Nastavni planovi i programi su nefleksibilni, mogućnosti inoviranja su prespore, a ispitivanje potreba tržišta radne snage u oblasti IKT nije sistemski riješeno.

9.1.3. DISEMINACIJA ZNANJA O INFORMACIONOM DRUŠTVU Ne možemo biti zadovoljni sadašnjim stepenom niti učinkom diseminacije znanja o informacijskom društvu u Bosni I Hercegovini. Teme u vezi sa razvojem informatike, korišćenjem informacijske tehnologije, ali i prestrukturiranjem društva koje je u vezi sa primjenom informacijskih tehnologija u svakodnevnici Bosne i Hercegovine, zasjenjene su drugim, prvenstveno socijalno-političkim temama. Specijalizirani dodaci dnevnih novina, stalne emisije ili rubrike radija i televizije, nažalost, pokrivaju većinom samo mali aspekt, najčešće primjene novih aplikacija u okruženju standardnih tehnologija personalnih računara. Aktivnosti profesionalnih informatičkih udruženja nisu konzistentne i većinom su kampanje, a posebno izostaje saradnja sa obrazovnim institucijama. U Bosni i Hercegovini nisu organizirani posebni simpoziji, konferencije ili organizirana aktivnost kampanja koja bi pojasnila osnovne pojmove, parametre i aktere informacijskog društva i objasnila strategiju promjene bosanskohercegovačkog društva ka informacijskom i društvu znanja.


9.1.4. SPECIJALISTIČKO OBRAZOVANJE ZA INFORMACIONO DRUŠTVO Nosioci visokoškolskog obrazovanja u oblasti IKT u BiH su, prije svih, elektrotehnički fakulteti. Pojedine oblasti se izučavaju i na prirodno-matematičkim, ekonomskim i drugim fakultetima i višim školama. Institucionalizovanim specijalističkim obrazovanjem u oblasti IKT bavi se i sve veći broj edukacionih centara, u privatnom i državnom vlasništvu, koji pružaju usluge obuke (kurseve) iz pojedinih tehnologija. Takvi centri se najčešće oslanjaju i na tehnologije edukacije vodećih svjetskih proizvođača računarske opreme (IBM, HP itd), komunikacionih uređaja (Cisco) ili softvera (Microsoft, Sun). Zbog tromosti i neprilagodljivosti domaćih visokoškolskih ustanova novim trendovima i potrebama tržišta, vanuniverzitetska edukacija postaje sve popularnija. Na taj način se stiču diplome (“certificates”) do kojih se stiže brže (mada ne nužno i lakše) nego do onih od univerzitetskih. U pitanju su fleksibilni programi koji su obično "u trendu", ali po pitanju kvaliteta tu imamo "šaroliku" situaciju. Na tržištu se nude veoma kvalitetni programi, ali oni koji ne odgovaraju gotovo nikakvim standardima. Nepostojanje praktično nikakvog sistema certificiranja otežava procjenu vrijednosti takvih diploma. Ukoliko se stanje u najskorije vrijeme ne promijeni, diplome naših tehničkih fakulteta će izgubiti tržišnu utakmicu sa globalnim takmacima. Ovdje treba napomenuti da neke evropske zemlje (npr. Danska i Švedska) ne priznaju diplome vodećih IT kompanija. Njima suprotstavljaju svoje školske i univerzitetske diplome. Tim putem idu i ostale (prvenstveno bogate) članice EU odbijajući “kolonizaciju” u edukaciji, poteklu iz SAD-a. Razvijene zemlje EU ovo smatraju vrlo važnom strateškom odlukom, bez koje njihova pozicija na globalnom IKT trižištu postaje upitna.

9.1.5. POSTOBRAZOVANJE ZA INFORMACIONO DRUŠTVO I DOŽIVOTNO UČENJE IKT se brzo razvijaju i mnoga znanja stečena danas, već za nekoliko godina neće biti primjenjiva na IKT u tom vremenu. Bez obzira koji stepen obrazovanja neko ima (stepeni u rangu srednje škole ili visokog obrazovanja), doživotno učenje je neminovnost. U Bosni i Hercegovini postoji još jedan faktor zbog kojeg se koncept post-obrazovanja za IKT mora ozbiljno razvijati. Zbog rata i drugih nedaća u posljednjih desetak godina, mi imamo generacije koje su, blago rečeno, "informatički nepismene". Mnogo takvih osoba su nezaposlene. Sa druge strane, današnja, a naročito sutrašnja ekonomija, nudi sve više radnih mjesta vezanih za direktno ili indirektno korištenje IKT, odnosno sve je manje radnih mjesta kod kojih je korištenje IKT minimalno ili nikakvo. Prekvalifikacija u smislu stvaranja sposobnosti za korištenje IKT za veliki broj postojeće radne snage je proces koji je u BiH neizbježan – on već traje i trajaće čak i narednih desetak godina. Na žalost, taj proces se uglavnom dešava stihijski - sistemska rješenja za ovo praktično ne postoje. Ne postoji zakon o prekvalifikaciji, a postojeća legislativa i regulativa je veoma nefleksibilna po pitanju prekvalifikacije. Sa druge strane, čini se da postoje relativno dobri kapaciteti kroz koje je moguće izvesti prekvalifikaciju velikog broja radnika (edukacijski centri na univerzitetima ili samostalni, kompanije zainteresovane za tu djelatnost, kvalifikovan predavački kadar itd.). Poticanjem prekvalifikacije za korištenje IKT kroz poboljšanje legislative i regulative u sferi zapošljavanja, može se pokrenuti praktično nova industrija, a istovremeno obezbijediti kvalifikacije koje su potrebnije današnjoj i budućoj BiH ekonomiji.

9.1.6. NAUČNO-ISTRAŽIVAČKI RAD Bez organizovanog naučno-istraživačkog rada, proces visokoškolskog obrazovanja je lišen dotoka svježih znanja i informacija. Bez obzira da li se radi o fundamentalnim ili primijenjenim istraživanjima, oni nastavnom osoblju na visokoškolskim ustanovama omogućavaju primjenu stečenih znanja i vještina i sticanje novih, čime se i nastavni proces značajno unapređuje.


Trenutno stanje u našoj zemlji je, kao i u bližem okruženju, takvo da ne postoji organizovani (obavezni) naučno-istraživački rad, pogotovo u oblasti fundamentalnih IKT. Takvo stanje treba što prije promijeniti, bez obzira što se kod nas istraživanje smatra skupim i privilegijom bogatih zemalja. Upravo suprotno. Istraživanje je conditio sine qua non održavanja i stalnog rasta tehnološkog nivoa zemlje, privrednog rasta, kao i najvažniji garant održavanja i rasta nivoa kvaliteta u obrazovanju. Međunarodni aspekt naučno-istraživačkog rada u BiH također nije na zadovoljavajućem nivou. Naše institucije nisu adekvatno povezane sa međunarodnim, internacionalni istraživački projekti su više izuzetak nego pravilo, a direktne posljedice toga su: slab transfer znanja, općenito niži standardi kvaliteta u odnosu na svjetske, nekorištenje veoma dobrih međunarodnih istraživačkih fondova itd. Zbog rata i ekonomske slabosti, kapaciteti za istraživanja, tehnologiju i razvoj su veoma ograničeni u BiH. Veliki broj naučnih radnika i univerzitetskih profesora su napustili zemlju. Na žalost, takav trend i dalje postoji. Procent izdvajanja za nauku je od 0 to 0,1% od budžeta, dok je u razvijenoj Evropi to obično oko 1,5% (Slovenija je jedno vrijeme imala čak 2%, dok je u bivšoj SFRJ taj procent bio 1,7%). Stoga nije neobičan trend napuštanja zemlje po završetku dodiplomskih ili postdiplomskih studija, ili čak i po sticanju zvanja doktora nauka. Ovo predstavlja veliku štetu po zemlju. Velika investicija u stvaranje obrazovnog kadra jednostavno propada ako on odlazi iz zemlje.

9.1.7. POVEZANOST NA INTERNET I ISTRAŽIVAČKE/OBRAZOVNE MREŽE Opće stanje primjene IKT u obrazovanju se poboljšava, ali je trend toliko spor da Bosna i Hercegovina, u stvari, ne sustiže razvijene zemlje EU, nego se relativna razlika sve više povećava. Na primjer, Bosna i Hercegovina je, usljed ratnih zbivanja, relativno kasno ostvarila vezu na Internet. Ova činjenica, samo po sebi, nije problematična – alarmantno je to što se u posljednjih deset godina ne osjeti bitan kvalitativni pomak po pitanju povezanosti obrazovnih institucija na Internet i razvoja istraživačko-obrazovnih mreža. Počev od prvih konekcija ostvarenim još u vrijeme rata u sklopu mreže ZAMIR (1994. godine), preko ostvarenja prve prave Internet-konekcije kroz Univerzitetski teleinformatički centar (UTIC) u Sarajevu (1996., koji je od tada i administrator državne domene .ba), pa do formiranja Akademske i istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIHARNET) 1998. godine, nemamo sistemski i na državnom nivou riješena osnovna pitanja povezivanja obrazovnih institucija na Internet i razvoja nacionalne istraživačko-obrazovne mreže. Najozbiljniji pokušaj razrješenja ovog pitanje je učinjen 1998. godine osnivanjem BIHARNET-a, koji je bio prva takva institucija na nivou cijele države. Ciljevi osnivanja BIHARNET-a su bili razvijanje, organizacija i rad jedinstvene akademsko-istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini. Za dvije godine svog postojanja BIHARNET je bio pokretačka snaga povezivanja. Međutim, taj projekat je trajao samo dok je trajala i donacija kojom je pokrenut, jer nije bio dovoljno razrađen u smislu trajnog finansiranja. Zbog nepostojanja podrške organa vlasti, međugradski linkovi su ugašeni. Osnivači i vlade entiteta ne finansiraju rad BIHARNET-a, iako su se početkom 2001. godine ministri obrazovanja entiteta obavezali da će preuzeti obaveze osnivača i finansiranje u omjeru 2:1 (FBiH:RS). Sa druge strane, kako ne postoje korisnici usluga, ne postoji niti se u dogledno vrijeme može očekivati finansijska podrška iz ovih izvora. Naime, čak i u periodima kada BIHARNET obezbijedi minimalno finansiranje globalnog linka i plaćanja menadžmenta i zaposlenih, kroz učešće u nekom projektu ili donacijom, čini se da to nema nekog posebnog efekta jer BIHARNET svojim korisnicima nije obezbijedio pristup tom linku.


Dakle, BIHARNET formalno postoji, ali faktički ne funkcionira. Time je Bosna i Hercegovina postala raritet – jedina smo država u Evropi u kojoj ne funkcionira akademska istraživačko-obrazovna mreža. U periodu dok je funkcionisala BIHARNET mreža, njen segment koji pokriva Univerzitet u Banjoj Luci je razvijao i održavao Računski centar Univerziteta u Banjoj Luci. Početkom 2000. godine, iz navedenih razloga, kvalitet usluga koje je pružala BIHARNET pada ispod nužnog minimuma. Odlukom Vlade Republike Srpske od 13. juna 2000. godine Računski centar Univerziteta u Banjoj Luci se transformiše u Srpsku akademsku i istraživačku mrežu Republike Srpske (SARNET). Mada je proteklo gotovo četiri godine od formiranja, SARNET je i dalje ostala u okvirima Univerziteta u Banjoj Luci. Naime, SARNET trenutno sa dosta poteškoća održava mrežu Univerziteta u Banjoj Luci. Slično ovome, i druge obrazovne institucije su neadekvatno riješile ili nisu nikako riješile problem povezivanja (univerzitetski centri u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i Bihaću pokušavaju da daju neku vrstu podrške, a veliki broj fakulteta i drugih institucija su povezani na komercijalne provajdere). U pitanju su parcijalna i veoma različita rješenja, a sasvim sigurno nije u pitanju obrazovna niti istraživačka mreža. Sasvim je jasno da je ključni problem što u budžetima države, entiteta i kantona ne postoje, ili su zanemarivo maleni, fondovi za podršku naučnom i istraživačkom radu, a još manje dio koji bi se odnosio na povezivnje istraživačko-obrazovnih institucija. Svi gore navedeni pokazatelji upućuju na katastrofalno stanje u ovoj oblasti. Sasvim je očigledno da ovakvo stanje predstavlja vrlo ozbijnu kočnicu napretka obrazovnog i istraživačkog segmenta Bosne i Hercegovine, a time direktnu prepreku za pridruživanje EU.

9.1.8. IKT KAPACITETI Obrazovni sistem u Bosni i Herzegovini, zasnovan na konceptu usmjerenog srednjoškolskog školovanja, prenosu znanja zasnovanom na upotrebi krede i table u nastavi, čak i na univerzitetima, bitno se razlikuje od modernih edukacijskih procesa koji se usvajaju i primjenjuju u Evropi (kompjuterski i web bazirano učenje, učenje na daljinu, učenje orijentirano ka znanju - "knowledge oriented learning"). Činjenica je da su IKT tehnologije malo zastupljene u obrazovnom procesu, u kompletnoj hijerarhiji obrazovnog sistema, kako kao područje izučavanja, tako i kao alat za postizanje novih znanja. U odnosu na ukupan broj nastavnog osoblja, procenat nastavnika koji koriste IKT u nastavi je veoma mali. Oko 45% zaposlenih u obrazovnom procesu zna se služiti računarom, a svega 5% profesionalnog informatičkog osoblja zaposleno je u sektoru informatike ili ekvivalentnim službama. Ne postoji obavezna obuka nastavnika za upotrebu IKT u obrazovanju, niti posebno dizajnirani kursevi za njihovu obuku i pripremu za upotrebu IKT u obrazovnom procesu. Gotovo niti jedna obrazovna institucija nema razvijen mehanizam ulaganja u ojačavanje računarske kapacitete i edukaciju osoblja u oblasti IKT. Zabrinjavajuće je stanje i u oblasti korištenja softvera, gdje se vrlo često mogu pronaći institucije koje koriste nelicencirani softver zbog nepostojanja pravne regulative u oblasti zaštite autorskih prava. Vrlo malo institucija koristi mogućnosti softvera zasnovanog na otvorenom kodu. Elektronsko obrazovanje i daljinsko obrazovanje tek se počinju skromno primjenjivati, uglavnom na fakultetima, a cjeloživotno obrazovanje još nije dostiglo potreban nivo ponude i kvaliteta niti korištenjem tradicionalnih metoda, a posebno ne u obliku koji se snažno naslanja na mogućnosti elektronskog obrazovanja. Internet se rijetko upotrebljava kao medij za isporuku elektronskih obrazovnih sadržaja. Vrlo malo obrazovnih ustanova ima razvijene web portale za podršku nastavnom procesu, a još manje njih raspolaže sa web baziranim platformama koje pružaju mogućnost razvoja elektronskih obrazovnih sadržaja, upravljanja obrazovnim sadržajima


(LCMS-Learning Content Management System), upravljanja procesom obrazovanja (LMS-Learning Management System), te elektronske komunikacije učesnika u eLearning procesu. Očigledno je da pred Bosnom i Hercegovinom predstoji dug i iscrpljujući proces u oblasti primjene IKT u obrazovanju, u kojoj jedan od prvih koraka treba biti na ojačavanju računarskih kapaciteta obrazovnih institucija.

9.1.9. MENADŽMENT INFORMACIONI SISTEMI ZA OBRAZOVANJE (EMIS). Može se slobodno reći da ne postoji niti jedna obrazovna institucija koja ima u potpunosti implementiran informacijski sistem. Postoji veliki broj institucija koje nemaju čak niti vlastitu računarsku mrežu ili neke druge sistemske pretpostavke za razvoj informacionog sistema. Na univerzitetima i fakultetima postoje više ili manje uspješni pokušaji implementacije EMIS (software razvijen na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Univerzitet u Tuzli), ali se ni za jedan ne može tvrditi da je adekvatan niti integralan. Od postojećih inicijativa, potrebno je naglasiti sveobuhvatan projekt razvoja EMIS na Sarajevskom univerzitetu, podržan od strane Svjetske banke, ali se za njega još ne može utvrditi stvarni uticaj koji će imati. Uz podršku Svjetske banke, u toku je i realizacija jedinog sistemskog pokušaja uvođenja EMIS u osnovne i srednje škole. Ideja je da se u školama i ministarstvima obrazovanja lociraju dijelovi informacionog sistema koji će sadržavati baze podataka o učenicima, nastavnicima i školama (prostor, inventar i ulaganja). Cilj sistema je postizanje racionalnog raspolaganja ograničenim resursima u obrazovanju. U pilot-školama i administrativnim uredima u Republici Srpskoj, srednjoj Bosni i Tuzli počela je primjena novorazvijenog softvera, ali se uspješnost cijelog projekta još uvijek ne može utvrditi.

9.1.10. BIBLIOTEČNI SISTEMI Vezano za bibliotečne informacione sisteme (BIS), COBISS inicijativa je praktično jedini pokušaj razrješenja tog pitanja. U periodu 1998-2003, ukupno je 13 biblioteka iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća, Mostara, Srpskog Sarajeva, Foče/Srbinja, i Banja Luke uključeno je u COBISS BiH. Obuku neophodnu za rad na sistemu završilo je 258 bibliotekara. Licencu za rad na uzajamnoj katalogizaciji ima 75 bibliotekara od čega je 12 bibliotekara visokoškolskih ustanova. COBISS/OPAC baza podataka do 2003. godine kreirala je ukupno 201.548 kataloških zapisa. U prva tri mjeseca 2003. godine ukupan broj korisnika iznosi je 16.500. Ovo se nikako ne može smatrati zadovoljavajućim, štaviše, prije bi se moglo nazvati poražavajućim kada se uzme u obzir da su BIS i konceptualno i tehnološki potpuno razrađeni i prihvaćeni od strane većine evropskih država. U principu, BIS u BiH ne bi trebao imati ozbiljnijih tehničkih problema, očito su opet ključni problemi organizacije i finansiranja. COBISS Centar BiH je registrirana ustanova čiju su osnivački univerziteti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli, Sveučilište u Mostaru i Institut informacijskih znanosti u Mariboru. Međutim, slično BIHARNET-u, ne postoji sistemski riješeno finansiranje COBISS centra, a dodatno je situacija zakomplicirana relativno nejasnim odnosom sa proizvođačem softvera i suosnivačem Institutom informacijskih znanosti u Mariboru.

9.2. LEGISLATIVA, REGULATORNO I POLITIČKO OKRUŽENJE 9.2.1. OPĆENITO STANJE

U Bosni i Hercegovini je u toku implementacija Strategije reforme obrazovanja. Koordinator aktivnosti međunarodne zajednice na izradi, a sada na implementaciji Strategije je Misije OSCE. Indikativno je da se u toj strategiji uloga obrazovnog sistema


kao servisa za moderno, informatizirano društvo niti upotreba IKT u obrazovnom sistemu nigdje direktno ne navode. Logično je stoga očekivati da implementacija Strategije, iako će općenito poboljšati situaciju, ne može direktno uticati na poboljšanje u pomenutim oblastima. Bitne činjenice vezane za reformu i stanje legislative, regulatornog i političkog okruženja u ovoj oblasti su:

• Usvojen je Okvirni zakona o predškolskom, osnovnom i općem srednjem obrazovanju 2003. godine;

• Tehničke i srednje stručne škole dobijaju mogućnost da nude programe u trajanju od tri, odnosno četiri godine, ali i stručno osposobljavanje u trajanju od dvije godine, kao i specijalističko obrazovanje nakon srednjeg obrazovanja u trajanju od godine dana;

• U pripremi je zakon o tehničkim i srednjim stručnim školama u kojima se vrši obuka za zanimanja. Izbor zanimanja za koja se učenici mogu opredijeliti je zastario i već odavno ne odgovara potrebama tržišta rada. U toku je usaglašavanje nacrta nove nomenklature zanimanja koja će biti jedinstvena u oba entiteta i čije usvajanje se očekuje u ovoj godini;

• U oktobru 2003. usvojen je “Bijeli papir” koji je u suštini dogovorena politika i strategija obrazovanja, prihvaćen u oba entiteta i dokument kojeg treba da prati zakonodavstvo i primjena na mikronivou. U “Bijelom papiru” se naglašava nedostatak opremljenosti škola, neuvezanost škola u jedinstven informacioni sistem, nedovoljno korištenje IKT u procesu nastave, ali osim općih preporuka, nema razrađenijih koncepata;

• Zakon o naučno-istraživačkoj djelatnosti postoji u Tuzlanskom i u Zeničko-dobojskom kantonu, a u fazi prednacrta je i novi zakon o naučno-istraživačkoj djelatnosti na nivou FBiH;

• U Kantonu Sarajevo je 22.4.2004. Skupština kantona usvojila prvi Zakon o naučno-istraživačkom radu. Ovime je rezervisano 2% budžeta ta naučno-istraživački rad koji odgovara ambicijama našeg visokog obrazovanja;

• Na nivou Vijeća ministara ne postoji jedno ministarstvo koje bi se bavilo ovom oblašću;

• Visoko obrazovanje je zakonski regulisano na kantonalnom nivou, a nedavno je usvojen "Okvirni zakon o visokom obrazovanju", koji se još uvijek ne primjenjuje. Zakon je urađen s ciljem ispunjavanja obaveza iz Bolonjske deklaracije, koju je BiH potpisala u decembru 2003. godine.

Naša zemlja je deklarativno prihvatila orijentaciju ka osavremenjavanju visokoškolskog obrazovanja po standardima EU. Kreditni sistem bodovanja tek treba da se implementira i omogući mobilnost studenata i nastavnika. To se očekuje u bliskoj budućnosti, a pripreme su već u toku. Većina univerziteta već radi na izmjenama i dopunama nastavnih planova i programa u oblastima IKT. Dodatni problem u definiranju novih nastavnih planova i programa je to što ne postoje jasno definisane protrebe tržišta niti za brojem niti profilom potrebnih stručnjaka u doglednoj budućnosti. Bez toga, nekritičko "prepisivanje" tuđih standarda (EU ili IEEE/ACM) neće dati prihvatljive rezultate. Općenito, reforma obrazovnog sistema, koja je u toku, napreduje u pozitivnom smjeru i pravno i regulatorno okruženje postaje sve bolje. Ključni faktor koji djeluje negativno na daljnji razvoj je političko okruženje. Ono je i dalje loše, bez tendencije poboljšavanja. „Raspršenost“ političke moći na entitete i kantone ne dozvoljava efikasno sprovođenje reformi, a ono što je objektivno i moguće sprovesti često zapada u „procjep“ između beskrajnih političkih igara, što rezultuje sporom implementacijom.


9.2.2. POVEZANOST I KAPACITETI Oblast povezanosti je sa aspekta legislative i regulative gotovo potpuno neuređena. Na žalost pojedinci i institucije koji imaju kompetencije za donošenje značajnih odluka nisu istinski ubijeđeni u značaj koji Internet i istraživačko–obrazovne mreže imaju na razvoj istraživačko-obrazovnih institucija Bosne i Hercegovine u cjelini. Kako ne postoji značajnija politička volja, niti strategija da se to uredi uskoro, tek predstoji period pokretanja uređenja legislative i regulative za oblast. Ilustrativan primjer koji direktno potvrđuje navedene konstatacije su osnivanje i prestanak rada Akademske i istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (eng. Academic and Research Network of Bosnia and Herzegovina – BIHARNET). S tim u vezi imamo i odluku Vlade Republike Srpske od 13. juna 2000. godine, kojom je osnovana Srpska akademska i istraživačka mreža Republike Srpske (SARNET), što je u suprotnosti sa osnovnom pravnom regulativom vezanom za državne akademske mreže po kojoj jedna država može imati samo jednu akademsku mrežu. Sa druge strane, proces uređenja telekomunikacionog tržišta koji je više odmakao, nije rezultovao očekivano boljom prostornom raširenošću telekomunikacione infrastrukture, boljim kvalitetom usluga i nižim cijenama. Prividno stvorena konkurencija tri operatora na području cijele BiH nije stvarna - provajderi razvijaju infrastrukturu i usluge samo na "svom", nacionalno homogenom području. Postoji nekoliko veoma otežavajućih okolnosti vezano za razvoj IKT kapaciteta u obrazovnim institucijama:

• Univerziteti, koji su prešli na trezorsko poslovanje, susreću se sa velikim poteškoćama u odvijanju svakodnevnih aktivnosti, a posebno pri sprovođenju inicijativa za nabavku nove opreme;

• Donošenje nove uredbe za javne nabavke još više otežava proces nabavke opreme, a posebno opasno predstavlja njeno očito favoriziranje najjeftinijih rješenja, u odnosu na neke druge važne aspekte koji se vrednuju pri nabavci opreme (kompatibilnost, kvaliteta, i sl);

• Procedura dobijanja saglasnosti od nadležnih ministarstava za nabavku nove opreme za potrebe obrazovnog procesa uz carinske i poreske olakšice dugotrajan je proces i često obeshrabruje obrazovnu instituciju za pokretanje takvog zahtjeva, te usporava proces nabavke opreme;

• Visoke porezne stope na nabavku računarske opreme za privatna lica, među kojima je najveći broj studenata i učenika, jako otežavaju proces povećavanja IKT pismenosti. Učesnici u obrazovnom procesu nemaju nikakve carinske i poreske olakšice;

• Nepostojanje zakona o udženicima, a posebno o elektronskim udžbenicima, ostavlja mnogo prostora za korištenje neadekvatnih i nesavremenih udžbenika u nastavnom procesu, što predstavlja poseban problem u oblasti IKT, koja se jako brzo mijenja i razvija;

• Neprimjenjivanje Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima obeshrabruje razvoj softvera i elektronskih obrazovnih sadržaja, te omogućava upotrebu nelicenciranog softvera u obrazovnim institucijama, čime, s druge strane, usporava otvaranje državnih kancelarija svjetskih kompanija u oblasti IKT (IBM, Microsoft itd) koji pružaju olakšice pri nabavci opreme za obrazovne institucije.

9.2.3. BIBLIOTEKE Područje bibliotekarstva u isključivoj je nadležnosti kantonalnih vlasti, odnosno odgovarajućeg ministarstva u RS. Postojeća zakonska rješenja definiraju uglavnom odnose u bibliotekama kao samostalnim institucijama, funkcioniranje nacionalne biblioteke, obavezni primjerak, dok su aspekti BS, posebno BIS slabo ili nikako razrađeni.


Osjeća se velika praznina koja je nastala redukcijom funkcija i djelatnosti – između ostalih i biblioteke – koje su bile uključene u zakonodavstvo u vezi sa Sistemom naučnih i tehničkih informacija SFRJ (SNTIJ), zatim i projekta Jedinstvenog bibliotečko-informacionog sistema (JBIS) kao i niza zakona koji su definirali fukcionisanje hibridnih ustanova koji su finansirali projekte u oblasti bibliotečko-informacionog sistema.

9.3. TEHNIČKA OPREMLJENOST - HARDVER Stanje opremljenosti obrazovnih i istraživačkih institucija je potpuno nezadovoljavajuće. Nabavka opreme se uglavnom ostvaruje nesistematično (od slučaja do slučaja). U tim uslovima je naglašena šarolikost i nekompatibilnost opreme među različitim korisnicima, a često i kod jednog te istog korisnika. U slučajevima kada korisnici nisu istovremeno i investitori, tada je nejednoobraznost još izraženija. Posebno je nezadovoljavajuće stanje mrežne opreme. Na visokoškolskim institucijama je umreženo oko 60% računarskih resursa. U srednjim i osmogodišnjim školama je situacija još mnogo nepovoljnija. Procjene su da je u osmogodišnjim školama umreženo samo oko 10% računara. Dakle vrlo oskudni računarski resursi se zbog loše povezanosti unutar institucija neracionalno koriste. U institucijama u kojima postoje lokalne računarske mreže umrežavanje je značajan problem već unutar manjih institucija, a pogotovo tamo gdje se radi o većim mrežama. Nesistematičnost i nekvalitetnost opreme stvaraju trajne poteškoće u korištenju, održavanju i proširivanju mrežnih resursa. Posljedica je nepouzdan rad i u krajnjem vrlo visoka cijena za postignuti učinak. Sa stanovišta održavanja postojeće mrežne opreme, koja je potencijalno osnova za budući rad istraživačko – obrazovne mreže, problem se ipak mora pogledeti i iz drugog ugla. U slučaju bilo kakvog ozbiljnijeg investiranja u ovaj segment, ne treba značajno računati na postojeće resurse. Kvalitetnih analiza o sektoru obrazovanja te upotrebi IKT u obrazovanju do sada gotovo i nije bilo. Prva ozbiljnija analiza data je u ICT Forum «eReadiness Assessment Report», UNDP BiH. Anketa rađena za ovaj izvještaj, kojom je obuhvaćeno ukupno 269 obrazovnih institucija različite vrste, od osnovnih i srednjih škola do fakulteta, otkrila je sljedeće stanje:

Broj škola

Broj kompjutera

% vrsta institucije

% ukupno kompjutera

Prosjek

UKUPNO 269 4.795 100,00 100,00 17,83 OSNOVNE ŠKOLE 133 1.289 49,44 26,88 9,69 SREDNJE ŠKOLE 77 1.258 28,62 26,24 16,34 FAKULTETI 59 2.248 21,93 46,88 38,10

Rezultati istraživanja koje je u 2002. godini sprovelo JP BH Telecom iskorišteni su od strane Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta za objavljivanje dokumenta pod nazivom «Internet u osnovnim i srednjim školama u Federaciji BiH». Istraživanju se odazvalo 65% od ukupno 205 srednjih škola, te 46,8% od ukupno 384 osnovnih škola u Federaciji. Rezultati istraživanja u osnovnim školama pokazuju sljedeće stanje:

• 27% škola nema niti jedan ili ima samo jedan računar; • 57% škola ima manje od 5 računara; • 18% škola ima više od 9 računara; • 4% škola ima više od 15 računara; • 43% škola ima konekciju na Internet; • 40% škola ima e-mail adresu;


• 8% škola ima web stranicu. Rezultati istraživanja u srednjim školama pokazuju da:

• 37% škola nema niti jedan ili ima samo jedan računar; • 24% škola ima manje od 5 računara; • 29% škola ima više od 9 računara; • 10% škola ima više od 15 računara; • 70% škola ima konekciju na Internet; • 40% škola ima e-mail adresu; • 19% škola ima web stranicu.

Na osnovu ovog istraživanje je pokrenuta inicijativa vezana za internetizaciju škola u FBiH. Ministarstvo za nauku i obrazovanje Federacije BiH je napravilo prijedlog mjera za internetizaciju škola u FBiH. U dokumentu se kaže da bi za opremanje 389 osnovnih (u obzir nisu uzete područne škole) i 205 srednjih škola za nabavku po 16 novih računara, softvera, troškove Interneta, održavanja i nabavku dodatne opreme trebalo izdvojiti 16.462.000 KM. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 22. marta 2004. prihvatila informaciju o projektu primjene informacionih tehnologija u školama u FBiH (“NET-Škola”) i zadužila federalna ministarstva prometa i komunikacija, te obrazovanja i nauke da pristupe njegovoj realizaciji. Vlada je zadužila i JPBH Telecom d.d. Sarajevo, te HT d.o.o. Mostar da se aktivno uključe u operativnu primjenu projekta. U bibliotečnom sektoru, osim konfiguracija koje se odnose na učešće u COBISS strukturi, biblioteke, generalno gledajući, nemaju specifične konfiguracije, dok većina fakultetskih biblioteka koristi postojeće resurse mreža na domicilnim fakultetima.

9.4. PROGRAMSKA PODRŠKA - SOFTVER Do sada provođene analize pokazuju da je stanje sa softverskim resursima u Bosni i Hercegovini slično stanju hardvera. Prije svega, ne postoji strategija nabavke održavanja i racionalnog korištenja. Još uvijek u velikom obimu se koristi nelicencirani softver. Ovom problemu se ne posvećuje dužna pažnja, mada je jasno da će se ovo stanje uskoro morati razriješiti. MS Windows operativni sistem se dominantno koristi u obrazovnoim i istraživačkim institucijama i zastupljen je u preko 65% slučajeva (realni procent je vjerovatno mnogo veći kada bi se uzele u obzir i informacije sa institucija za koje ne postoje pouzdani podaci). Među aplikativnim softverom najviše se koristi MS Office. Vlastite aplikacije se parcijalno razvijaju na pojedinim institucijama. Ne postoji gotovo nikakva saradnja u tom smislu, tako da se često paralelno razvijaju aplikacije za iste potrebe. Rezultat je mnogo parcijalnih pokušaja sa rješenjima koja su od malog ukupnog značaja. U oblasti korištenja edukativnog softvera u obrazovnom procesu osnovnih i srednjih škola mogu se naći samo rijetki primjeri ovih institucija koje koriste komercijalne ili razvijaju vlastite edukativne softvere. Slika korištenja edukativnog i aplikativnog softvera na fakultetima je vrlo raznolika: postoje ustanove koje ne posjeduju niti jedan softver iz ove skupine, ali također postoje ustanove koje su relativno daleko otišle u korištenju ovih alata. Tu se posebno ističu tehnički fakulteti, koji veći dio laboratorijskog procesa baziraju na licencnim softverskim paketima (AutoCAD, Mathlab, Cosmos, Pspice,...). Većina fakulteta uglavnom se bazirala na razvoju onih dijelova informacionog sistema za kojima se ukazala nužna potreba, kao što je područje rada studentske službe i finansijskog odjela. Iako se mjestimice pokušavaju integrirati neki podsistemi na nivou univerziteta, ne postoje implementirani cjeloviti univerzitetski informacioni sistemi. Glavni problem koji će se ovdje uskoro pojaviti je proces integracije univerziteta, kojem će morati pristupiti svi univerziteti u zemlji. Ovime se problem usložnjava, posebno u slučaju integriranja fakulteta koji već posjeduju vlastite dijelove informacionog sistema, u jedinstveni univerzitet, gdje će se pojedini dijelovi IS morati uniformirati, pa čak i centralizirati.


Pored standardnih aplikacija i programske podrške COBISS sistema, nije primijećeno značajnija proliferacija posebnih aplikacija za bibliotečko poslovanje, bibliotečke kataloge ili bibliografsku obradu.

9.5. KAPACITETI ZA PODRŠKU DALJINSKOM OBRAZOVANJU Za našu zemlju ne postoje egzaktna istraživanja koja bi pokazala stvarno stanje u oblasti korištenja IKT za podršku učenja na daljinu. Činjenica je da postoje pojedinačne inicijative, uglavnom na fakultetima/univerzitetima, koje rezultiraju realizacijom manjih pilot-projekata. Posebno je potrebno spomenuti sljedeće inicijative:

• Ekonomski fakultet u Sarajevu ima nekoliko pionirskih programa na tom polju (IDL projekt u suradnji sa Soros fondacijom iz 1998. godine, saradnja sa Loyola University Chicago i E-Net Centar GDLN program) koji koriste IKT tehnologije za podršku obrazovanju na daljinu.

• Na Elektrotehničkom fakultetu u Banjoj Luci od 1999. godine djeluje ODL centar, čija je primarna uloga da promovira, razvija i poboljšava metode učenja zasnovane na savremenim informacionim tehnologijama;

• Studij informatike u Mostaru pruža mogućnost studiranja putem sistema za daljinsko učenje od školske 2001/2002. godine. Studenti mogu pristupiti svim vježbama i predavanjima koje se nalaze na fakultetskoj web stranici, omogućena im je i on-line prijava ispita, kao i asinhrona komunikacija sa nastavnicima putem e-maila i foruma. Bilo da se održava potpuno na tradiocionalan način, ili uz podršku kroz učenje na daljinu, ovaj studij j je komercijalan, odnosno studenti plaćaju školarinu;

• Tokom 2002. i 2003. godine WUS (World University Service) Austria je, kroz svoje programe Distance Learning 2002 i Distance Learning 2003, dao podršku razvoju eLearning procesa. Tokom ove dvije godine finansijsku podršku za razvoj eLearning sadržaja dobili su univerziteti u Tuzli, Banjoj Luci, Sarajevu, Bihaću, Mostaru i Sveučilište u Mostaru.

• Na Univerzitetu u Tuzli je početkom 2003. godine formiran Univerzitetski centar za razvoj daljinskog obrazovanja - UCDED, koji ima za cilj pružanje tehnološke, organizacione i didaktičke podrške razvoju daljinskog obrazovanja na Univerzitetu. U okviru Centra djeluju dvije moderne multimedijalne sale, opremljene za potrebe videokonferencije i treninga u oblasti IT;


10. VIZIJA NOVOG STANJA Jedan od prioriteta za priključenje evropskim integracijama leži u transformaciji obrazovnog sistema i jačem oslanjanju na IKT u obrazovnom procesu. U ovom poglavlju je predočeno ciljno stanje koje treba postići do perioda 2010-2015. godina. 10.1. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO

Digitalna pismenost Definicija opće pismenosti će uključivati minimalni nivo digitalne pismenosti. Zadatak obrazovnog sistema će biti povećanje opšte digitalne pismenosti stanovništva, odnosno digitalna pismenost će biti uključena u zajedničko jezgro nastavnih planova i programa za osnovne i srednje škole.

Post-obrazovanje i doživotno učenje Zbog uvođenja novih parametara u vrednovanju pri zapošljavanju i napredovanju u poslu, stanovništvo će stalno raditi na povećanju svoga znanja o korištenju IKT. Učenje tokom cijelog života će postati neminovnost i uslov kvalitetnog življenja u informacionom društvu. Iz tih razloga će drastično porasti zahtjevi povećanja obrazovnih kapaciteta za ove potrebe. Doživotno učenje će postati glavni pokretač povećanja adaptabilnosti i mogućnosti zapošljavanja u konkurentnoj ekonomiji baziranoj na znanju. Dobro poznate krilatice: “uči kad hoćeš”, “uči gdje hoćeš”, a posebno “uči kad treba”, biće uključene u obrazovni sistem kroz koncepte postobrazovanja i doživotnog učenja. Korištenje IKT može bitno poboljšati poziciju osoba sa posebnim potrebama u smislu obezbjeđenja većih šansi za zapošljavanje i bolju integraciju u društvo. Stoga će obrazovni sistem posebno morati, u baznim nastavnim planovima, ali i kroz koncept cjeloživotnog učenja, obezbijediti programe obuke za korištenje IKT za osobe sa posebnim potrebama.

Diseminacija znanja o informacionom društvu Svi će kapaciteti obrazovnog sistema biti djelimično upotrijebljeni za promociju i širenje znanja o informacionom društvu. Akademska zajednica će koristiti sve raspoložive komunikacijske kanale kojima može širiti svijest o potrebi prilagođenja za življenje u informacionom društvu (nastavni proces sam po sebi će se koristiti kao komunikacijski kanal u ove svrhe, specijalizirani časopisi i dodaci dnevnim novinama, upliv akademske zajednice u specijalizirane emisije ili rubrike radija i televizije itd.).

Evolucija nastavnih planova Nastavni planovi i programi u osnovnim i srednjim školama će biti promijenjeni da zadovolje nove zahtjeve koje nameću potrebe da redefinicijom digitalne pismenosti i doživotnog učenja. Već tokom osnovnog obrazovanja učenici će biti osposobljeni za korištenje računara i usluga mreže, što podrazumijeva korištenje svih komponenti računara, osnove obrade teksta, korištenje prezentacijskih alata, tabličnih kalkulatora i Interneta. U oblasti visokog obrazovanja će se promijeniti nastavni planovi i programi za tehničke fakultete, ali i za fakultete iz društveno-humanističke oblasti i umjetničke akademije, te fakultete iz grupe prirodnih nauka. Studenti tehničkih fakulteta će moći steći nivo znanja u oblasti IKT koji će im obezbijediti aktivno djelovanje u oblasti inovativnosti i razvoja privrednog sektora. Ovdje treba izdvojiti grupu fakulteta koja obrazuje studente koji će se profesionalno baviti IKT (potencijalno i buduće nastavno osoblje u školama) za koje treba pripremiti posebne nastavne planove i programe. Studenti drugih grupacija fakulteta će biti osposobljeni za specifičnu primjenu IKT tehnologija u oblasti izučavanja studija.


Obrazovanje nastavnog kadra Pored širenja opće digitalne pismenosti, do 2010. će u potpunosti biti završen proces digitalnog opismenjavanja za sve koji su uključeni u nastavni proces - nastavnika, administracije i menadžmenta u svim ustanovama predškolskog, osnovnog, srednjeg i visokog školstva. Fokus će biti postavljen na osposobljavanju nastavnika informatike i kontinuirano certificiranje njihovog znanja u oblasti IKT. Osiguravanjem kritične mase certificiranih nastavnika informatike, obezbijedit će se nosioci programa osposobljavanja ostalog nastavnog kadra za korištenje IKT u obrazovnom procesu. Ovi nastavnici će biti uključeni i u procese IKT osposobljavanja lokalnog stanovništva, posebno roditelja. Nastavnici na univerzitima će također biti educirani za korištenje IKT u obrazovnom procesu, dok će nastavnici na kolegijima koji izučavaju IKT trebati posjedovati certifikat o znanjima i vještinama.

Specijalističko informatičko obrazovanje Nastavni programi specijalističkog obrazovanja za IKT na univerzitetima i stručnim srednjim školama će biti revidirani i učinjeni relevantijim za nove potrebe. Oni će biti fleksibilniji u smislu finijeg gradiranja specijalnosti i bržeg reagovanja na promjene u okruženju, odnosno fleksibilniji i u smislu boljeg tretiranja interdisciplinarnih specijalnosti. Pored ostalih, posebno intenzivno će se koristiti Open source platforme kao nastavno sredstvo za izučavanje fundamentalnih informatičkih disciplina. Za sve stepene ovog obrazovanja, a pogotovo nivo visokog obrazovanja pri izradi nastavnih planova i programa će se koristiti iskustva i preporuke poznatih profesionalnih svjetskih udruženja koja djeluju u području informaciono- komunikacionih tehnologija. Podsticaće se i otvaranje i rad paralelnih netradicionalnih oblika specijalističkog informatičkog obrazovanja, a oni će se sistemski povezivati sa institucijama klasičnog obrazovanja.

Naučno-istraživački rad Bez naučno-istraživačkog rada se ne može očekivati napredak niti stvaranje kadrovske osnove u bilo kojoj oblasti, a bez kadrovske osnove se ne može očekivati ni dobra implementacija bilo kojeg drugog razvojnog programa. Iz tog razloga će država na razne načine, direktno ili indirektno, podržavati naučno-istraživačke institucije i programe koji su iz oblasti IKT. Posebno će se poticati svi naučno-istraživački programi koji imaju internacionalni karakter. Finansiranje učešća BiH ekipa na svjetskim, evropskim i regionalnim takmičenjima iz informatike za učenike i studente biće podržano na državnom nivou.

Biblioteke Širenje digitalne pismenosti kroz biblioteke će biti jedan od prioritetnih zadataka proširenja i konfirmacije funkcije javnih i školskih biblioteka. Biblioteke, a posebno javni bibliotečki sektor, odnosno javne i školske bibliteke (osnovnih i srednjih škola), postaće važne kontaktne tačke usvajanja znanja o informacionom društvu, tačke učenja i širenja i osnaživanja digitalne pismenosti. Biblioteke bi programima elektronskog izdavaštva i digitalizacijom građe mogle u znatnoj mjeri poboljšati sopstvene resurse s obzirom da bi se prilikom digitalizacije mogla kombinirati dva kriterija – rijetka i kulturno-historijski važna građa i građa koja se često koristi, ali ima nedovoljno primjeraka da zadovolji potrebe sistema, odnosno čitatelja.

10.2. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVANJU

Povezanost na Internet


Svi univerziteti, škole (osnovne i srednje), instituti, biblioteke, muzeji, arhivi, studentski i đački domovi će imati obezbijeđen širokopojasni pristup Internetu. Država će subvencionirati zakup, tako da on za svaku obrazovnu instituciju bude besplatan ili mnogo manji u odnosu na profitne organizacije. Dakle, svaka obrazovna institucija će imati besplatnu ili gotovo besplatnu permanentnu konekciju na Internet putem širokopojasnog pristupa, sa definiranim minimalnim prenosnim opsegom. Za te potrebe će biti korištena javna komunikaciona infrastruktura, zasnovana na optičkim vezama i sistemima digitalnog prenosa zasnovanim na IPv6 tehnologiji i vrlo visokim QoS. Time će biti omogućeni različiti oblici elektronski podržanog učenja (video na zahtjev, brzi pristup Internet-servisima, on-line web podrška učenju, on-line razmjena podataka velikog obima ...).

Istraživačko-obrazovna mreža Nacionalna istraživačko–obrazovna mreža će biti rasprostranjena na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Pristup mreži će imati sve obrazovne i istraživačke institucije. Nacionalna istraživačko-obrazovna mreža će biti osnovni faktor harmonizacije i unapređenja rada svih obrazovnih i istraživačkih institucija BiH, a biće integrisana u panevropsku akademsku mrežu. Nacionalna istraživačko-obrazovna mreža će imati stabilan izvor finansiranja za obavljanje svoje osnovne funkcije. Finansiranje će obezbjeđivati: Vijeće ministara, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i resorna kantonalna ministarstva. Dodatni izvor finansiranja će biti sredstva od članica na ime održavanja mreže. Ovaj izvor će indirektno biti od vlada entiteta/kantona, ali će na taj način doprinositi većoj zainteresovanosti članica za rad istraživačko-obrazovne mreže.

Računarski kapaciteti za nastavni i naučno-istraživački rad Korištenjem savremenih IKT u nastavnom i istraživačkom procesu, olakšaće se proces prenošenja i usvajanja znanja, štedjeti vrijeme učesnika u istraživanjima, direktno će se podržati istraživački i nastavni procesi i projekti, i omogućiti saradnja sa srodnim institucijama na državnom i internacionalnom nivou. Opremanje škola i fakulteta potrebnom računarskom opremom sprovodit će se kontinuirano, s obzirom na česte tehnološke napretke i relativno brzo zastarijevanje opreme. Biće potrebno ukinuti ili bitno smanjiti carine i poreze na računarsku opremu za potrebe edukacije, a za studente i đake će se pronalaziti načini za olakšice pri plaćanju, kao i kreditne linije za nabavku podržane od strane države, a implementirane od strane komercijalnih banaka. Standardizacija računarskog hardvera i softvera će biti poticana, ali ne do mjere zatvaranja u jednu opciju – studenti i đaci moraju imati mogućnost pristupa što širem spektru tehnologija (na primjer, standardizacija po pitanju korištenja open source i proprietary rješenja će biti bazirana na jasnim kalkulacijama cost/benefit odnosa, ali će institucije uvijek u manjoj mjeri koristiti i ona rješenja koja imaju lošiji cost/benefit odnos zbog potrebe da studenti i đaci, tokom svoga školovanja, dođu u kontakt sa što više različitih tehnologija. Računarski kapaciteti, uključujući i one za elektronski podržano učenje će imati posebno dizajnirane elemente koji su važni za podršku učenju osoba sa posebnm potrebama.

Podrška elektronski podržanom učenju Koncept učenja na daljinu neće imati za cilj da zamijeni celokupnu tradicionalnu pedagogiju, već da je proširi i transformiše, stvarajući novu mješavinu učenja "licem u lice" i elektronske interakcije. Nove informacione tehnologije i paradigme učenja će biti usmjerene na mijenjanje “tradicionalnog univerziteta” i «tradicionalnih škola» u smislu njihovog unapređenja i proširenja dopunskim sadržajima i oblicima obrazovanja. Osnovni cilj koji je pred nama je da studenti u Bosni i Hercegovini imaju pristup kursevima i informacijama sedam dana nedeljno, 24 časa na dan.


Na ovaj način će se olakšati i uvođenje sistema cjeloživotnog obrazovanja baziranog na daljinskom obrazovanju, kao jednog od servisa koje će biti pružani od strane pojedinih škola, univerziteta i specijalizirnih edukativnih centara.

Edukacijski menadžment informacioni sistemi (EMIS) Za osnovne i srednje škole će se razviti standardizirano rješenje za EMIS koje će biti moguće koristiti na teritoriji cijele države. Nadležnim ministarstvima, odnosno osnovnim i srednjim školama biti će ponuđeno takvo rješenje po veoma povoljnim uslovima. Prihvatanje standardiziranog rješenja od strane što više ministarstava biće poticano na razne načine, davanjem što povoljnijih uslova implementacije i održavanje, stalnim razvojem novih softverskih mogućnosti i slično. Sve postojeće inicijative vezane za razvoj EMIS na univerzitetima biće podsticane od strane države kroz obezbjeđenje povoljnih kredita i dodatnim budžetnim finansiranjem. Budžeti univerziteta će dobiti zasebnu liniju za finansiranje i održavanje EMIS-a. EMIS će, osim menadžmentu institucija, biti dostupan i studentima/učenicima putem Interneta ili preko pristupnih tačaka u obrazovnim ustanovama (terminali, kiosci, računarski centri). EMIS će se koristiti i na nivou upravljačkih struktura obrazovnog sistema. Ministarstva obrazovanja, agencije i druge upravljačke ili regulatorne strukture će biti povezane sa EMIS na obrazovnim institucijama, tako da će imati efikasan pristup podacima potrebnim za upravljanje obrazovnim sistemom.

Bibliotečni sistemi Bibliotečki sistem je potrebno razvijati u dva komplementarna pravca, agregatnom i referentnom. Agregatni aspekt znači da bibliotečki sistem mora ustanoviti sopstvene baze podataka o resursima biblioteka koje čine sistem. Razmjena i korišćenje ovih javno dostupnih podataka (OPAC) smatra se temeljnom funkcijom sistema, a realizira se kao aktivnost kordinirane, uzajamne katalogizacije i upravljanja bibliografskih bazama podataka (kroz sistem COBBIS). Druga referentna funkcija bibliotečkog sistema jeste pružanje usluga pristupu drugim informacijskim, agregatnim bibliografskim ili faktografskim bazama podataka, koje – obično na bazi pretplate – sistem održava i daje na raspolaganje obrazovnom i znanstvenom sektoru.

10.3. ASPEKTI KVALITETA I STANDARDIZACIJE Svi aspekti kvaliteta i standardizacije će biti regulisani odgovarajućim zakonima i standardima. Posebna pažnja će biti posvećena obezbjeđenju kvaliteta i standardizacije u sljedećim oblastima:

• Obrazovanje i certificiranje nastavnika informatike u osnovnim i srednjim školama; • Obrazovanje predavača (koji nisu u oblasti IKT) u visokoškolskim i drugim

specijaliziranim obrazovnim institucijama za upotrebu IKT u obrazovnom i istraživačkom procesu;

• IKT kapaciteti koji se koriste u obrazovnim institucijama, u istraživačkim institucijama i bibliotekama.


11. STRATEŠKE SMJERNICE U ovom poglavlju se daju strateške smjernice koje daju glavne pravce djelovanja u cilju ostvarenja vizije, odnosno promjene postojećeg u željeno stanje. Na osnovu ovih smjernica definiraju se konkretne akcije (inicijative, razvojni programi, projekti i slično) koje tvore Akcioni plan razvoja informacionog društva za period 2005-2010. 11.1. OBRAZOVANJE KAO SERVIS ZA INFORMACIONO DRUŠTVO

11.1.1. DIGITALNA PISMENOST Prvi korak na putu izgradnje informacionog društva jeste proces «digitalnog opismenjavanja», odnosno edukacija društva u cjelini u baznim znanjima koji se odnose na korištenje računara i Interneta. Tek tako se mogu vidjeti direktne koristi upotrebe IKT u podizanju kvaliteta života. Zadatak obrazovnog sistema mora biti povećanje opšte digitalne pismenosti stanovništva. U definiciju opće pismenosti treba uključiti minimalni nivo digitalne pismenosti, odnosno to treba uključiti u zajedničko jezgro nastavnih planova i programa za osnovne škole. Potrebno je raditi i na digitalnom opismenjavanju starijih generacija. Besplatnu informatičku obuku za odrasle treba organizovati svake godine za ograničeni broj polaznika, sa ciljem sticanja baznih informatičkih znanja. Obuku će sprovoditi specijalizirani i certificirani edukativni centri. Ovakva vrsta edukacije će se sprovoditi uz finansijsku podršku nadležnih ministarstava, PPZ i Zavoda za zapošljavanje. Pored ovoga, u školama treba organizovati nastavu za odrasle u lokalnim sredinama, u saradnji sa privatnim sektorom i uz učešće nastavnika obrazovanih za IKT područje. Postavljanjem i stalnom evaluacijom definicije o baznim znanjima za “društvo znanja”, gdje je jedan od najvažnijih elemenata bazno IKT znanje, treba animirati stanovništvo na kontinuiranu nadogradnju svog IKT znanja. Da bi ovo bilo moguće, potrebno je uvesti nove parametre vrednovanja pri zapošljavanju i napredovanju u poslu. Nacionalni standard za digitalnu pismenost mora biti kompatibilan standardu EU. Moraće se definirati bazna znanja potrebna za uključenje pojedinca u “društvo znanja”. Primjenjivat će se neki od već razvijenih sistema za vrednovanje znanja i vještina u oblasti IKT (npr. ECDL – European Computer Driving Licence). Posebno će morati biti razrađena metodologija ocjenjivanja digitalne pismenosti. Proces povećavanja digitalne pismenosti se mora valorizirati eksternom kontrolom. Da bi se sve ovo postiglo, prvenstveno je potrebna promjena nastavnih planova i programa, ali i promjena načina prezentacije znanja/informacija. Pisani materijali (udžbenici, priručnici, praktikumi i dr.) se moraju dopunjavati multimedijalnim sadržajima. Iz tog razloga će se podsticati nastajanje novih, digitalnih udžbenika, te stvaranje u elektroničkom obliku svih obrazovnih sadržaja i materijala. Isporuku takvih materijala takođe treba vršiti na drugačiji način. Potrebno je da su informacije dostupne svim potencijalnim učenicima. Kvalitetna povezanost na Internet može svakom pojedincu u društvu olakšati pristup ovim informacijama. Pripremom kvalitetnih materijala iz oblasti IKT i olakšanim pristupom tim materijalima obrazovne institucije moraju biti u poziciji da bitno doprinesu podizanju opšte digitalne pismenosti. Transformisanje i povezivanje biblioteka u ovakvim promijenjenim okolnostima takođe je od velikog značaja. Zaposleni u stručnim službama (PPZ), ministarstvima i agencijama isto moraju zaokružiti proces digitalnog opismenjavanja.


11.1.2. POSTOBRAZOVANJE I DOŽIVOTNO UČENJE Promjenom koncepta visokog obrazovanja, postobrazovanje i doživotno učenje dobijaju sasvim novu ulogu. Oni postaju obaveza i neminovnost bez obzira na njihovu formu. Zbog toga su neophodne konstantne promjene i dorade nastavnih planova i programa u tim vidovima obrazovanja. Postdiplomski studij iz IKT se mora transformisati u niz interdisciplinarnih pravaca, sa ciljem osposobljavanja polaznika za samostalnim istraživanjem u određenim oblastima ili sticanja novih, fundamentalnih i primijenjenih znanja i vještina za uspješniji nastup na domaćem i globalnom tržištu radne snage. U ove procese treba uključiti sve univerzitete, ali i što više srednjih škola. Cjelokupni školski sistem mora biti prilagođen doživotnom učenju i postobrazovanju. Pojedine srednje škole i fakulteti će, bilo samostalno, bilo u saradnji sa privatnim sektorom, postati centri za obrazovanje odraslih u području primjene IKT. Na ovaj način će se obezbjeđivati i dodatna sredstva za daljnje ojačavanje računarskih kapaciteta, koji se onda mogu koristiti i u redovnoj nastavi. U cilju postizanja fleksibilnosti tržišta radne snage doživotno učenje postaje nužnost i neophodno je prilagoditi i politiku zapošljavanja ovom novom trendu. Bolje obrazovani pojedinci će se bolje snalaziti na tržištu znanja. Dobra povezanost će omogućiti interakciju koja se može ostvariti od kuće ili sa radnog mjestu. Ovo treba iskoristiti i obezbijediti obrazovne materijale i sisteme školovanja za cjeloživotno učenje, prilagođeno srednjovječnim i starijim osobama, sisteme za obrazovanje uz rad i programe prekvalifikacija nezaposlenih na nova zanimanja. U tom smislu, posebno značajno mjesto u doživotnom i postobrazovanju zauzimat će daljinsko obrazovanje (učenje na daljinu), zbog razloga fleksibilnosti vremena i prostora. Ovakvi obrazovni sadržaji će dobijati sve više na značenju, jer su prilagođeni ovoj ciljnoj grupi stanovništva. Potrebno je razviti i specijalne programe za korištenje IKT za osobe sa posebnim potrebama. Većinu ovih programa treba nuditi u formi fleksibilnog, postobrazovanja tako da šansu za prekvalifikaciju imaju i osobe koje nemaju posebne potrebe od rođenja. Ovo je veoma važno jer korištenje IKT često omogućava osobama sa posebnim potrebama da se potpuno integrišu u društvo, što predstavlja dvostruku korist za društvo u cjelini – takve osobe dobijaju šansu za zaposlenje, dakle postaju produktivni članovi društva, a istovremeno se smanjuje potreba da im društvo materijalno pomaže.

11.1.3. DISEMINACIJA ZNANJA O INFORMACIONOM DRUŠTVU Ako diseminaciju informacija ili znanja o informacionom društvu posmatramo kao nužni rezultirajući proces informiranja o trenutačnom stanju, ili postignutom stepenu transformacije, odnosno kao mehanizam prikupljanja informacija o stepenu informatizacije, onda je potrebno osmisliti mehanizam koji će sa jednoga mjesta regulirati ovu komunikaciju. U tom smislu treba formirati neku vrstu referalnog centra u koji bi se slijevale informacije o svim postignutim rezultatima, resursima, procedurama i razvoju resursa koji su aktivni sudionici procesa informatizacije. Takav referalni centar (Centar za navigaciju znanja o informacijskom društvu) treba biti dio Agencije za informaciono društvo. Različiti oblici komunikacije Referalnog centra prema korisnicima upućivat će institucije i resurse (škole, univerzitete, edukativne centre, biblioteke i druge institucije) koji su realna mjesta diseminacije znanja. Na istraživačko-obrazovnoj mreži treba obezbijediti funkcioniranje odgovarajuće baze podataka o tehnologijama i mogućnostima IKT, koje će on-line ažurirati svaka članica za sebe. Podaci iz baza podataka moraju na pravi način preko on-line web portala biti pristupačni zainteresovanim institucijama i pojedincima. Na taj način treba postići efikasnu diseminaciju znanja prema različitim ciljnim grupama.


Paralelno sa ovim će se spontano dešavati diseminacija znanja u okruženje preko kvalitetnog pristupa Internetu i preko djelovanja medija. Ovaj proces treba profilirati i maksimalno koristiti. Akademska zajednica mora koristiti sve raspoložive komunikacijske kanale kroz koje može širiti svijest o potrebi prilagođenja za življenje u informacionom društvu (nastavni proces sam po sebi je veoma dobar komunikacijski kanal, specijalizirani časopisi i dodaci dnevnim novinama, upliv akademske zajednice u specijalizirane emisije ili rubrike radija i televizije itd.).

11.1.4. EVOLUCIJA NASTAVNIH PLANOVA Tokom srednjoškolskog školovanja učenici moraju steći bazna znanja koja čine osnovu IKT. S obzirom da se IKT dramatično mijenja, trebat će se kontinuirano korigovati oni dijelovi nastavnih planova i programa koji se odnose na sticanje praktičnih vještina, dok se neće morati često korigovati oni dijelovi koji se odnose na bazna znanja. Ovaj novi vid obrazovanja treba pripremati učenike za sticanje cjeloživotnog obrazovanja i vještina povezanih sa novonastalim tehnologijama. Implementacijom zajedničke jezgre nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama stvorene su temeljne pretpostavke za unificiranjem nastavnih sadržaja na teritoriju cijele BiH. Agencija za nastavne planove i programe treba standardizirati nastavne planove i programe bazne digitalne pismenosti i izborne nastave iz predmeta informatika i računari u osnovnim i srednjim školama. Nastavni planovi i programi iz informatike za osnovne i srednje škole moraju biti usklađeni sa evropskim/svjetskim standardima osnovne informatičke/digitalne pismenosti (trenutno ECDL/ICDL "start" za osnovne škole i ECDL/ICDL "puni" za srednje škole), te svi učenici za prolaznu ocjenu iz informatike u završnom razredu moraju polagati taj ispit. Nastava informatike će biti obavezna za sve učenike počev od jednog od nižih razreda (ovisno od utvrđenih pedagoških normi), a ne kasnije od 5. razreda. Opće informatičko obrazovanje mora biti obavezno i u barem dva razreda svih srednjih škola. Agencija također treba redefinisati i standardizirati nastavne planove planove i programe iz svih drugih predmeta koji čine zajedničku jezgru. Nastavni programi će se rasteretiti od nebitnih informacija, IKT će transformisati metodologiju održavanja nastave, kao i učenja i ocjenjivanja. Nastavne sadržaje će sačinjavati i digitalni i e-learning sadržaji. Nastavni planovi i programi trebaju biti kompatibilni sa odgovarajućim programima u školama u EU. Agencija treba da evaluira nastavne planove, u skladu sa kontinuiranim redefinicijama bazne digitalne pismenosti, programa izborne nastave i programa obuke za zanimanja. Za izbornu nastavu iz informatike, kao i za određene stručne predmete u srednjim stručnim školama mogu se kandidirati i certificirani programi svjetskih kompanija. Nova zajednička klasifikacija zanimanja za cijelu BiH doprinijeće standardizaciji informatičkih, ali i drugih programa u srednjim stručnim školama. Cijeli proces treba da prati i evolucija programa na fakultetima i pedagoškim akademijama. Sve visokoškolske ustanove (tehnički fakulteti, fakulteti iz društveno-humanističke oblasti i umjetničke akademije, te fakulteti iz grupe prirodnih nauka) će, bez razlike, uključivati predmete koji daju potrebna znanja za korištenje IKT u njihovim oblastima. Nastavne planove i programe iz predmeta vezanih za IKT na visokoškolskim ustanovama kojima te tehnologije nisu primarne treba da donesu ustanove neposredno zadužene za IKT obrazovanje. Nastavu treba da izvode IKT profesionalci sa odgovarajućom školskom i stručnom spremom. Neophodna je institucija na nivou BiH (ili šire regije) koja će vršiti koordinaciju ocjenjivanja i odobravanja nastavnih planova za ne-informatičke obrazovne institucije univerzitetskog nivoa. Pri tome treba pažljivo uskladiti svjetske ili EU standarde sa našim potrebama i realnošću.


11.1.5. OBRAZOVANJE NASTAVNOG KADRA Osnovni problem vezan za primjenu IKT u obrazovanju, pored nepostojanja adekvatne opreme, jeste nepostojanje dovoljnog nivoa znanja o korištenju IKT kod nastavnika koji izvode nastavu. Osposobljavanje nastavnika za korištenje IKT u nastavi koju izvode predstavlja strateško pitanje razvoja kompletnog obrazovnog sistema. Proces obrazovanja postojećeg nastavnog kadra podrazumijeva uvođenje standarda digitalne pismenosti za sve koji su na bilo koji način uključeni u nastavni proces. Dodatnu, specijalističku obuku će morati proći nastavnici koji vode programe izborne nastave vezane za IKT. Program osnovne obuke treba biti proširena varijanta ECDL programa (ECDL + ECDL Advanced + korištenje određenih specifičnih aplikacija za testiranje i evidencije). Proces obrazovanja nastavnog kadra treba biti praćen edukacijom menadžmenata, i administrativnog osoblja u svim ustanovama predškolskog, osnovnog, srednjeg i visokog školstva i odvijaće se u centrima za profesionalni razvoj nastavnika i škola. Svi nastavnici informatike za osnovne i srednje škole moraju biti stručni tj. imati završene odgovarajuće fakultete za nastavnike Informatike (pedagoški fakulteti, PMF, fakultet elektrotehnike). Kompletan nastavni kadar u oblasti IKT svake 4 godine mora vršiti certifikaciju svog znanja u certificiranim edukativnim centrima (centri za specijalističko informatičko obrazovanje). Isti centri će pružati usluge edukacije za nastavni kadar u oblasti IKT, sa ciljem dobivanja certifikata. Bit će definirana “lična karta” osnovnih IKT znanja koju će morati posjedovati nastavni kadar u oblasti IKT. Nastavni kadar iz drugih oblasti će polaziti programe dodatne edukacije u primjeni IKT u obrazovnom procesu, prema definiranim potrebama, a također će morati vršiti certifikaciju svog znanja svakih 8 godina. Potrebe će specificirati Agencija za standarde i ocjenjivanje. Edukacija će se odvijati u edukativnim centrima, kao u prethodnoj alineji. Svi fakulteti, akademije i više škole koji obrazuju nastavni kadar trebaju uvesti i nastavne predmete kroz koje bi budući nastavnici stekli osnovna znanja u elektronski podržanim metodama podučavanja i mogućnostima za izvođenje nastave na nove načine. Navedene aktivnosti će se moći efikasno sprovesti samo u slučaju realizacije aktivnosti zacrtanih u dijelu Računarski kapaciteti za nastavni i naučno-istraživački rad.

11.1.6. SPECIJALISTIČKO-INFORMATIČKO OBRAZOVANJE Standardi informatičkog društva zahtijevaju kvalitetan sistem IKT obrazovanja. Kvalitetno osposobljen kadar koji zna koristiti IKT predstavlja preduslov za pokretanje uspješnog transfera tehnologija, istraživanja u raznim oblastima, kao i za druge oblike aktivnosti u cilju pokretanja nekih segmenata proizvodnje. Kako BiH nema mehanizama da privuče kvalitetan informatički kadar, rješenje je u školovanju vlastitog kadra. No jedna stvar je školovati, a druga to i sačuvati (spriječiti odliv mozgova), a to se može postići ako se školuje kadar adekvatan lokalnim potrebama. Tako se može povećati mogućnost da novoškolovani kadrovi imaju mogućnost zaposlenja i da budu dobro plaćeni, odnosno da nemaju potrebu da odu iz zemlje. Stoga, prilikom pripreme nastavnih planova i programa za specijalističko IKT obrazovanje, posebnu pažnju treba posvetiti realnim potrebama okruženja, a prvenstveno domaće IKT industrije. Specijalističko informatičko obrazovanje će se sticati prvenstveno u specijaliziranim srednjim školama i specijaliziranim fakultetima. Specijalističko-informatičko obrazovanje će se sticati i u paralelnim oblicima obrazovanja (u zasebnim edukativnim centrima na univerzitetima, u samostalnim edukativnim centrima, centrima koji udružuju obrazovne institucije sa drugim dijelovima javnog


sektora, privrednim subjektima i privatnim sektorom (tehnološki parkovi, instituti, i sl.), a čija je oblast djelovanja IKT itd.). 11.1.6.1. SPECIJALISTIČKI STUDIJI VEZANI ZA IKT

Fakulteti moraju stalno redefinirati, upotpunjavati i razvijajati nove nastavne programe. Moraju obezbijediti i mehanizme da, po potrebi, u procesu specijalističkog obrazovanja mogu učestvovati vanjski saradnici iz prakse i licencirani edukacioni centri. Podržavaće se programske osnove za osnivanje novih fakulteta ili odsjeka za posebne specijalnosti iz informacionih tehnologija. Ključni koncept kojeg je potrebno potpuno usvojiti je Evropski sistem prenosa bodova (ECTS). Za oblasti IKT, potrebno je usvojiti koncept studija koji je podijeljen na tri nivoa: prvi nivo - osnovni studij (3 godine), drugi nivo - napredni studij (2 godine) i treći nivo – doktorski studij (3-5 godina). Novi nastavni planovi i programi moraju biti u skladu sa svjetskim standardima, ali i prilagođeni lokalnim potrebama. Prilikom redefiniranja i usvajanja novih nastavnih planova i programa, potrebno je koristiti što više informacija o kadrovskim potrebama za lokalnu IKT industriju, a naročito za privatni sektor. U toku ovih studija, studentu treba omogućiti i izbor odgovarajućih predmeta koje može pohađati kroz paralelne oblike obrazovanja (u zasebnim edukativnim centrima na univerzitetima, u samostalnim edukativnim centrima, u edukativnim centrima velikih IKT kompanija, centrima koji udružuju obrazovne institucije sa drugim dijelovima javnog sektora, privrednim subjektima i privatnim sektorom (tehnološki parkovi, instituti, i sl.), a čija je oblast djelovanja IKT itd.). Ovi predmeti prethodno moraju biti certificirani od strane univerziteta kao odgovarajući za uključenje u ECTS sistem.

11.1.6.2. SPECIJALIZIRANE SREDNJE TEHNIČKE ŠKOLE Specijalističko-informatičko obrazovanje stiče se u odgovarajućim srednjim tehničkim školama, te pohađanjem odgovarajućeg programa izborne nastave. Programi specijalističkog informatičkog obrazovanja moraju odgovarati potrebama jedinstvenog BiH tržišta rada. Po ovom pitanju, obrazovni sistem mora uspostaviti stabilne mehanizme suradnje sa udruženjima kompanija koje se bave IKT, privrednim komorama i drugim institucijama i asocijacijama vezanim za privredu. Radi evidentnog nedostatka specijalista u IKT oblasti kod nas i u cijelom svijetu, potrebno je posebno stimulirati stjecanje ovakvih specijalističkih znanja kroz vannastavni rad sa nadarenim učenicima, organizovanjem takmičenja u skladu sa međunarodnim normama, uvođenjem definicije baznih IKT znanja i IKT lične karte na tržištu rada i kvalitetnim vrednovanjem specijalističkih znanja. Srednješkolski programi specijalističkog informatičkog obrazovanja moraju se revidirati i dopunjavati svake školske godine. Posebno se moraju promovirati otvorene platforme (open source) kao nastavno sredstvo za izučavanje fundamentalnih informatičkih disciplina.

11.1.6.3. PARALELNI OBLICI OBRAZOVANJA Podsticaće se otvaranje i rad paralelnih netradicionalnih oblika specijalističkog informatičkog obrazovanja, kao što su programi velikih svjetskih kompanija iz oblasti IKT, kao i sticanje certifikata za korištenje računara (na primjer, European Computer Drivers License–ECDL), u okviru ili paralelno sličnim institucijama klasičnog obrazovanja.


Velike IKT kompanije je posebno potrebno poticati da putem partnera/predstavništava veći dio obuke i polaganja ispita obave u BiH. Tako stečene kvalifikacije treba priznavati prilikom zapošljavanja. Također, samostalnim edukativnim centrima, koji vrše edukaciju prema standardiziranim programima velikih svjetskih kompanija, treba omogućiti učestvovanje u obrazovnom procesu na univerzitetima u okviru ECTS kreditnog sistema.

11.1.7. NAUČNO-ISTRAŽIVAČKI RAD Naučno-istraživači rad u IKT oblasti treba iz današnjeg relativno apatičnog stanja dovesti barem na organizacioni nivo kakav je u BiH postojao 1992. godine. NIR mora postati obaveza svih nastavnika iz oblasti IKT na visokoškolskim ustanovama. Država mora finansirati osnovne troškove takvih djelatnosti, bez obzira na njihove kratkoročne učinke. Potrebno je formirati stalne fondove za, prije svega, fundamentalna istraživanja. Fondove treba da koriste obrazovne institucije, a ne pojedinci. Kroz fondove je potrebno forsirati i one istraživače koji su konkretno doprinijeli implementaciji novih IKT u svojim institucijama. Primijenjena istraživanja sa niskim budžetima moraju biti polazište politike NIR-a na onim članicama univerziteta koji podučavaju IKT. Ozbiljnija ulaganja u projekte razvoja i istraživanja treba ostaviti ustanovama/institucijama i njihovoj sposobnosti obezbjeđenja sredstava na otvorenom tržištu, ali država mora poreskim i drugim posebnim povlasticama poticati privredu da ulaže u primijenjena istraživanja na univerzitetima i univerzitetskim ili vlastitim istraživačkim institutima. Sa druge strane, fundamentalna istraživanja od interesa za državu ona treba da finansira iz posebnih sredstava. Za naučno-istraživački rad treba obezbijediti neometano i besplatno korištenje istraživačkih baza podataka, kao i svih drugih računarskih kapaciteta. Dobra povezanost istraživačkih institucija u Bosni i Hercegovini treba omogućiti saradnju različitih istraživačkih timova na zajedničkim ili sličnim zadacima. Istovremeno će se postići transparentnost u ovoj oblasti. To je preduslov zdrave konkurencije i stvaranja jedinstvenog naučno-istraživačkog prostora gdje će se moći poticati stvarno najbolji projekti.

11.1.8. BIBLIOTEKE Razmatrajući problematiku bibliotekarstva i funkcije koju biblioteke moraju imati u arhitekturi informacionog društa naglašavamo da se u oblasti bibliotekarstva hitno moraju učiniti koraci koji će ovu oblast dovesti do nivoa njene moguće i brze integracije u kontekst razvoja informacionog društva. To konkretno znači da se biblioteke, posebno njihova standardne funkcije moraju konsolidirati, a zatim osposobiti za novu razvojnu «informacionu» funkciju. Nju prije svega vidimo u funkciji podrške razvoju digitalne pismenosti korisnika biblioteka koji će morati ovladati i specifičnim tehnikama pretraživanja raznovrsnih elektronskih resursa. Svi tipovi biblioteka mogu i trebaju biti realni nosioci razvoja digitalne pismenosti, kao i stalna – u nekim slučajevima i jedina – mjesta ili kontaktne tačke u kojima se populacije koja su obuhvaćene procesom obrazovanja, kao i populacija tzv. trećeg doba (u slučaju javnih biblioteka) susreće i koristi Internet i Internet-resurse. Preciznije – biblioteke mogu biti nosioci digitalne pismenosti u sredinama u kojima postoji biblioteka i gdje obrazovne ustanove ne mogu u potpunosti dati osnovna informatička znanja. Nadalje, biblioteke mogu biti kontaktne tačke za usvajenje digitalne pismenosti za onaj dio populacije koju ne pripada obrazovnom sistemu. Na kraju, javne biblioteke mogu posebno fokusirati digitalno opismenjavanje i prema onim dijelovima populacije koji imaju potrebe za elektronskim informacija, a eksplicitno ne pripadaju gornjim kategorijama.


Razvoj digitalne pismenosti unutar okruženja biblioteka, posebno javnih i školskih (osnovnih i srednjih škola) komplementaran je sa osnovnom funkcijom bibliotečkog sistema u pogledu pružanja na korišćenje raznorodnih informacija potrebnih za obrazovni proces. Također ovaj proces nije kontradikoran sa programima usvajanja digitalne pismenosti u obrazovnom sistemu Programi digitalne pismenosti dopuna su adekvetnim programima u okviru obrazovnog sistema. Važno je također napomenuti da će su okviru procesa transformacije obrazovanja povećati upotreba digitalnih informacija i elektronskih resursa bez obzira da li su informacije autentično kreirane (npr. web stranica škole) ili se koriste zajednički alternativni obrazovni resursi (portali) Pretpostavljamo da je razvoju digitalne pismenosti u okviru biblioteka moguće pristupiti kao posebnom projektu sa veoma fleksibilnom organizacijom i stupnjevitom strukturom i prostornim rasporedom. Za razliku od ovakvog sistemskog okvira za razvoj bibliotekarstva u cijelosti i njegove veze sa informacionim društvom, programi elektronskog izdavaštva i digitalizacije najbolje rezultate daju kao specifična i organizirana aktivnost institucija koje mogu proizvesti elektronske publikacije kao postprodukcijski proces ili nastavak standardno podrazumijevanog izdavačkog postupka, odnosno institucije ili konzorcij institucija koji će dio opstevnih resursa digitalizirati. U oba slučaja posebnu pažnu treba posvetiti pitanjima autorskih prava i uslova korišćenja resursa, kao i izvoru odgovarajućeg tehnološkog standarda digitalizacije.

11.2. KORIŠTENJE IKT U OBRAZOVANJU 11.2.1. POVEZANOST NA INTERNET

Institucionalni i ljudski resursi se u što kraćem vremenu moraju udružiti u jedinstven «front» za borbu na hitnom rješavanja povezanosti svih obrazovnih i istraživačkih institucija na Internet. Ovo zaista ne smije biti problem koji će se samo spomtano rješavati kroz elemente konkurencije, borbu za tržište i slično. Mora se jasno nametnuti potreba države da se ovaj zadatak rješava sistemski uključivanjem svih elemenata koji mogu dati povoljan rezultat. Pored ministarstava obrazovanja na kojima leži glavna odgovornost, jedan od ključnih pokretača treba da bude Agencija za informaciono društvo. Ona mora da pokreće ključne korake i pronalazi mehanizme da se broj obrazovnih institucija koje su neprekidno povezane na Interenet stalno povećava. Država mora obezbjeđivati sve veće brzine pristupa i kvalitet ponuđenih servisa obrazovnim institucijama. Bez obzira što je izvjesno da će cijene pristupa Internetu i dalje padati, već sada se moraju obezbijediti mehanizmi tako da vrlo brzo svaka obrazovna i istraživačka institucija može obezbijediti pristup Internetu. Troškovi veze na Internet će se finansirati sa nivoa države, dok će povezanost na lokalnom nivou (MAN,LAN) obezbjeđivati osnivači obrazovnih institucija. Povezanost na Internet će se ostvarivati putem iznajmljivanja pristupa Internetu od mrežnih operatora i servis-provajdera. U budžetu obrazovnih institucija će biti posebno obezbijeđena namjenska sredstva za pokrivanje troškova održavanja, stimulaciju korištenja Internet-tehnologija u svakodnevnom radu i unapređenju lokalnih mreža. Iznos će biti izražen u % od ukupnog budžetskog prihoda (od osnivača) institucije, ali tako da u apsolutnom iznosu može podmiriti trošak zakupa Internet-konekcije, održavanje i unapređenje lokalne mreže institucije (hardver i softver) i angažovanje jednog administratora mreže (ako posjeduje određeni broj jedinica u mreži). Za svaku instituciju iz ovakvog načina finansiranja će proisticati odgovarajuće obaveze, na primjer, izrada web sajta institucije i osnovne baze podatake, a u skladu sa za to definisanim preporukama. Njih će propisivati Agencija za informaciono društvo, a uzimaće se u obzir u procesu certifikacije institucije.


11.2.2. ISTRAŽIVAČKO-OBRAZOVNE MREŽE Ključni pravci djelovanja u ovom segmentu su: aktiviranje istraživačko-obrazovne mreže i integracija iste u transevropsku mrežu NREN (National Research and Education Network). Za ostvarivanje prvog zadatka nužno je uspostavljanje stabilnog izvora finansiranja i adekvatnog upravljanja. Glavninu finansiranja će obezbjeđivati: Ministarstvo komunikacija i transporta (Savjeta ministara Bosne i Hercegovine), Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i resorna kantonalna ministarstva. Dio finansiranja potencijalno obezbjeđuju i drugi osnivači mreže. Dodatni izvor finansiranja će biti sredstva od članica na ime održavanja mreže. I ovaj izvor će indirektno biti od vlada entiteta/kantona, ali će na taj način doprinositi većoj zainteresovanosti članica za rad istraživačko-obrazovne mreže. U akiviranju istraživačko-obrazovne mreže treba krenuti od postojeće mreže BIHARNET. Nije potrebno formirati novu mrežu, potrebno je revitalizirati BIHARNET. Naime, BIHARNET jeste naša naučno-istraživačka mreža i nije potrebno formirati novu. Međutim, BIHARNET, ovakav kakav je danas, traži ozbiljan reinženjering. Prvenstveno je potrebno promijeniti skup osnivača koji preuzimaju obavezu finansiranja mreže, ali i upravljanje mrežom. Pored bosanskohercegovačkih univerziteta, u skup osnivača treba eksplicitno uključiti i vlade (Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i kantonalne vlade). Osnivači mogu biti i bilo koje domaće obrazovne ili istraživačke institicije, ali i kompanije ili drugi poslovni subjekti koji imaju interes da podrže razvoj obrazovno-istraživačke mreže. Svi osnivači preuzimaju odgovornost finansiranja mreže. Svi osnivači moraju biti iz Bosne i Hercegovine. Mrežom će upravljati Skupština osnivača mreže čiji naziv, zadatke, statut, treba usvojiti u skladu sa potrebama i zahtjevima finansijera i korisnika usluga. Skupština osnivača imenuje Izvršni komitet (njegov naziv, zadaci, broj zaposlenih, trebaju biti naknadno određeni) koji će sprovoditi politiku Skupštine osnivača. Članovi ovog komiteta će biti angažovani u radnom odnosu na određeno vrijeme nakon čega će se provoditi procedura reizbora. Izvršni komitet donosi operativne planove (dugoročne i kratkoročne) i brine o njihovom provođenju, odlučuje o organizaciji poslovanja, odgovoran je za odnose sa predstavnicima osnivača, članicama, korisnicima usluga i javnosti. Jedan od članova Izvršnog komiteta je izvršni direktor mreže koji je odgovoran za operativnu implementaciju planova. Akademska mreža će obezbjeđivati međunarodnu konekciju i međugradske linkove (Wide Area Network – WAN ), a razvoj MAN/LAN mreža i lokalno povezivanje u gradovima će vršiti univerzitetski računarski centri ili slične institucije na lokalnom nivou. Mreža će imati sopstvenu infrastrukturu, a komunikacione linije će biti zakupljivane. Mreža će biti namijenjena prenosu podataka korištenjem TCP/IP (Transport Control Protocol/Internet Protokol) verzije IPv6. Mreža će imati širokopojasni pristup (brzinom prenosa reda Gbps) globalnoj istraživačko-obrazovnoj mreži koja će povezivati sve nacionalne istraživačko-obrazovne mreže. Unutar Bosne i Hercegovine mreža će povezivati sve veće gradove brzinama do 1 Gbps. Ostali manji centri će biti povezani manjim brzinama: od 1Mbps, što je minimum za zadovoljavanje osnovnih zahtjeva kvalitetnog on-line prenosa multimedijalnih informacija, pa do 155 Mbps. Izuzetak će biti neke područne škole i druge institucije sa nepristupačnim položajem i neizgrađenom mrežnom infrastrukturom, gdje će brzine biti ispod navedenog minimuma od 1Mbps. Nastavnici i istraživači će imati pristup mreži i iz svoga doma. U cilju integracija u transevropsku mrežu NREN nužna je bliska saradnja sa Asocijacijom za transevropsko umrežavanje istraživanja i obrazovanja (eng. Trans-European Research and Educational Networking Association - TERENA). Misija TERENA


asocijacije je promocija i razvoj informacione i telekomunikacione infrastrukture visokog kvaliteta za podršku istraživanju i obrazovnju u Evropi. Članovi su nacionalne istraživačke i obrazovne institucije Evrope. Za uključivanje mreže u panevropsku mrežu je posebno značajna inicijativa FP5 EC formiranja istraživačko-obrazovne mreže zemalja jugoistočne Evrope (eng. South East European Research and Education Network - SEEREN). Glavni cilj formiranja SEEREN je uspostavljanje jugoistočnog segmenta panevropske obrazovno-istraživačke mreže, u skladu sa principima i praksom korištenim u implementaciji GEANT mreže17. SEEREN projekat ima pet ključnih ciljeva:

• Formiranje infrastrukture za povezivanje jugoistočnih evropskih NRENs preko dvije 34 Mbps internacionalne veze;

• Međusobnu povezanost regionalnih NRENs na glavne GÉANT pristupne tačke (eng. Points of Presence -PoP) u tom području, koje se nalaze u Budimpešti, Atini, Lubljani I Beču;

• Voditi dalje unapređenje tako da sve regionalne NRENs budu sposobne participirati u GÉANT i biti dio evropske "e-Science" platforme;

• Umanjiti "digital divide" koji još dijeli većinu zemalja jugoistočne Evrope od razvijenog svijeta. Obezbijediti platformu za saradnju naučnih i obrazovnih zajednica zemalja članica EU sa novo-pridruženim zemljama i trećim zemljama;

• Iskoristiti i širiti postignuća. Pronalaziti dodatne izvore finansiranja od EC, nacionalnih fondova država EU i internacionalnih organizacija koje su aktivno uključene u regionu jugoistočne Evrope, kao što su UNESCO i NATO.

Navedeni ciljevi upravo definišu potrebne pravce djelovanja u uspostavljanju istraživačko-obrazovne mreže. Međutim, da bi ona bila u stanju da koristi navedene pogodnosti , nužno je da se realizuje kvalitetno finansiranje i upravljanje. BIHARNET je članica SEEREN, i kroz ovo članstvo treba u kontinuitetu nastaviti djelovati na ostvarenju prethodnih ciljeva. Stvaranje uslova za uključivanje mreže u Asocijaciju za umrežavanje centralne i istočne Evrope (eng. Central and Eastern European Networking Association- CEENet) također mora biti pravac strateškog djelovanja. Osnovna misija CEENet je koordiniranje internacionalnih aspekata istraživačko-obrazovnih mreža u centralnoj i istočnoj Evropi.

11.2.3. RAČUNARSKI KAPACITETI ZA NASTAVNI I NAUČNO-ISTRAŽIVAČKI RAD Potrebno je definisati realni minimum standarda u sferi računarskih kapaciteta škola i fakulteta. Treba razbiti zabludu da se problem opremljenosti može riješiti doniranjem otpisane opreme. Ovo treba odmah realizovati. Nakon tog početnog impulsa potrebno je godišnje vršiti prilagođavanje računarskih kapaciteta sa kretanjima na IKT tržištu. Moraju biti obezbijeđeni mehanizmi za pravilno održavanje računarskih kapaciteta, kao i finansijski izvori za tu aktivnost. Treba ustanoviti modele alternativnog finansiranja u saradnji sa lokalnom zajednicom, te mehanizmi poreskih i carinskih olakšica pri nabavci opreme. Škole i fakulteti će nuditi multimedijalne on-line servise i sadržaje, čiji će standardi kvalitete biti definisani. Potrebno je implementirati sljedeće:

• Dovoljan broj računara u školama i na univerzitetima: svaka škola treba postići omjer 15 učenika/računar, a svaki univerzitet treba postići omjer 10 studenata/računar. Ovi računari će biti koncentrisani u informatičkim učionicama, simulacijskim laboratorijama, a dio će se koristiti za slobodan pristup studentima i učenicima u aulama, hodnicima, prostorijama sa slobodnim pristupom. Studentima će biti na raspolaganju u svim zgradama univerziteta studomati,

17 -South East European Research & Education Networking , Newsletter No.4, September 2003 (IST-2001-

38830)


odakle će moći pristupiti servisima kao što je studentska služba, Internet i sl. Svaki fakultet će raspolagati dovoljnim brojem računara za nastavno osoblje (1 računar/1 nastavnik), te dovoljnim brojem računara za administrativno osoblje. Računari će pružati mogućnost pristupa intranetu, Internetu i multimedijalnim sadržajima. Potrebno je definirati standard potrebne opreme. Također je potrebno obezbijediti djelotvorno korištenje te opreme, kroz dobru službu održavanja, i za to predviđena posebna finansijska sredstva;

• Lokalna mreža škola i fakulteta: svaka škola i fakultet će imati vlastitu lokalnu mrežu. Potrebno je definirati standard potrebne komunikacijske opreme i servera;

• Gradska mreža univerziteta: svaki univerzitet treba imati MAN mrežu baziranu na optičkoj infrastrukturi;

• Nabavka računara, mrežne opreme, softvera i drugih pomagala, uključujući i razvoj računarske infrastrukture sa visokim performansama (GRID tehnologija) biće podržana velikim carinskim i poreznim olakšicama, do nivoa potpunog ukidanja carina i poreza za ove svrhe. Pored toga, za studente i đake će biti obezbijeđene posebne pogodnosti u plaćanju i povoljne kreditne linije kroz komercijalne banke, ali podržane od strane države;

• Prezentacijska i druga digitalna oprema: škole i fakulteti moraju raspolagati kompletima osnovne prezentacijske opreme (projektor, projekcijsko platno) i minimumom ostale digitalne opreme (svaka škola barem po jedan komplet, a svaka visokoškolska organizacija sa po barem tri kompleta);

• Posebna oprema i softver koja omogućava da se osobe sa posebnim potrebama mogu normalno uključiti u nastavni proces;

• Škole i univerziteti moraju koristiti samo licencirane softvere i open source rješenja, u skladu sa zakonskim propisima o zaštiti intelektualnog vlasništva;

• Škole i univerziteti moraju raspolagati potrebnim sistemskim, aplikacijskim i edukativnim softverom, čiji standardni minimum treba definirati;

• Svaka škola, fakultet i univerzitet će imati svoj web portal; • Svaki univerzitet/fakultet će u svom budžetu imati stavku koja je namijenjena

kontinuiranom ulaganju u ojačavanje računarskih kapaciteta i održavanja postojećih;

• Standardizaciju harvera i softvera je potrebno poticati, ali ne do nivoa zatvaranja u jednu opciju. Strategija treba da bude sljedeća: Sistemi potrebni za svakodnevno funkcioniranje institucija (oprema za menadžerske funkcije i administraciju, bazično umrežavanje, serveri, bazični sistemski softver, softverska rješenja za administraciju i menadžment i slično) treba da budu što više standardizirani, a izbor mora biti potpuno u skladu sa iskalkulisanim cost/benefit odnosom. U tom smislu je potrebno, ako ne na državnom, onda barem entiteskom i kantonalnom nivou usvojiti osnovne standarde. Pri usvajanju standarda je potrebno prvo napraviti sveobuhvatnu analizu u cilju objektivne usporedbe različitih „open source“ i „proprietary“ rješenja. Sa druge strane, kod sistema koji su u direktnom dodiru sa studentima i đacima, potrebno je težiti većoj šarolikosti. Studenti i đaci moraju imati pristup što većem spektru tehnologija, školovanje ne smije isuviše ograničavati njihov pogled na različite mogućnosti različitih tehnologija. Dakle, sistemi koji se direktno koriste u nastavi treba da budu bazirani na različitim hardversko-softverskim platformama – potrebno je svjesno odstupati od optimizacije po cost/benefit odnosu, iako to podrazumijeva povećane troškove održavanja i slično. Obzirom da danas nisu mnogo zastupljena, open-source rješenja treba promovirati, a na univerzitetima i školama je potrebno raditi na osposobljavanju timova koji su sposobni za


konzalting vezan za te tehnologije. Povoljnije uslove za nabavku „proprietary“ rješenja za potrebe obrazovnog procesa treba stvarati kroz stimulaciju otvaranja državnih kancelarija velikih svjetskih kompanija u oblasti IKT, kao i kroz otvaranje stalnog procesa pregovaranja sa tim kompanijama.

11.2.4. PODRŠKA ELEKTRONSKI PODRŽANOM UČENJU Dobra povezanost preko Interneta i istraživačko-obrazovne mreže bitno će povećati kapacitete obrazovnih institucija u vršenju osnovne djelatnosti. U uslovima dobre povezanosti nije nužan dug boravak učenika u školi, kao uslov interakcije učenik-učitelj. Interakcija se može ostvariti od kuće učenika ili na radnom mjestu ako se radi o specijalističkom obrazovanju. Elektronski podržano učenje, kao važan aspekt u „društvu znanja“, zauzimaće sve značajnije mjesto zbog razloga sve većeg pritiska na obrazovne institucije za povećanjem obrazovnih mogućnosti, bez povećanja budžeta. Samo institucije sa dobrim kapacitetima u opremi i ljudstvu će moći odgovoriti takvim zahtjevima, i time se nametnuti na tržištu obrazovanja. Da bi se omogućio što brži i bezbolniji prelazak sa klasičnog, na kombinaciju klasičnog i elektronskog obrazovanja, neophodno je posjedovati opremu za podršku elektronskom učenju (Internet-bazirane platforme za daljinsko obrazovanje, specijalni uređaji i alati za obradu multimedijalnih informacija i sl), te osposobiti nastavno osoblje za razvoj multimedijalnih sadržaja. U cilju ostvarenja navedenog, posebna pažnja se treba posvetiti organizovanom razvoju elektronskih obrazovnih sadržaja i oblika elektronskog obrazovanja. Jedan od načina realiziranja ovih zadataka je osnivanje centara ili instituta pri univerzitetima ili samostalnih edukativnih centara, koji će biti sposobni pružiti tehničku, organizacionu i didaktičku podršku razvoju daljinskog, odnosno elektronskog obrazovanja. Obuka i pružanje pomoći nastavnicima pri razvoju elektronskih obrazovnih sadržaja, administriranje web platformi za eLearning, te rukovanje raspoloživom opremom trebaju biti glavne zadaće ovih centara. Biće potrebno pokrenuti niz razvojnih programa i projekata koji će voditi ovom cilju, a koje će realizovati već oformljeni ili novi centri/instituti za razvoj elektronski podržanog učenja. Biće potrebno implementirati barem sljedeće:

• Multimedijalni edukativni centri za podršku eObrazovanju: svaki univerzitet mora formirati centar/institut koji će raspolagati potrebnim resursima u opremi i ljudstvu, za pružanje tehničke, organizacione i didaktičke podrške razvoju daljinskog obrazovanja. Standard potrebne opreme treba definisati i redovno ga ažurirati u skladu sa tehnološkim napretkom. Bit će razvijena mreža multimedijalnih edukativnih centara u javnom i privatnom sektoru, koji će pružati certificirane eObrazovne sadržaje prema priznatim standardima;

• Kvalitetne multimedijalne usluge i sadržaj: svi univerziteti i fakulteti će nuditi 24-satni on-line pristup informacijama kvalitetnim multimedijalnim uslugama i sadržajima. Kvalitet ovih sadržaja će biti definiran od strane relevantnih tijela (Komisije za izdavačku djelatnost univerziteta, agencija za standarde i ocjenjivanje u obrazovanju za Federaciju BiH i RS, agencija za nastavne planove i programe);

• Komisije za izdavačku djelatnost na univerzitetima, proširena članovima delegiranim od strane multimedijalnih edukativnih centara za podršku eObrazovanju će vršiti certificiranje eObrazovnih programa i sadržaja, te propisivati mjere njihove kvalitete. Ovi sadržaji će također biti uključeni u kreditni sistem obrazovne institucije;

• Stimulirat će se razvoj elektronskih obrazovnih sadržaja kroz različite mjere (certificiranje i zaštita autorskih prava, finansijska podrška nastavnicima i


timovima, dodjeljivanje dodatnih bodova pri izboru nastavnika u više zvanje; i sl.);

11.2.5. EMIS 11.2.5.1. EMIS ZA OSNOVNE I SREDNJE ŠKOLE

Strateške smjernice za promjenu iz postojećeg u ciljno stanje mogu se generalno svesti na sljedeće:

• Prvenstveno je potrebno definiranje i prihvatanje jedinstvene platforme razvoja EMIS-a za osnovne i srednje škole. Imajući u vidu da je razvoj i implementacija ovakvog projekta dugotrajan proces, potrebno je, kao preduslov za pokretanje, da svi relevantni subjekti obrazovnog sistema, kao i ostali subjekti vlasti od opštinskog do državnog nivo prepoznaju potrebu za razvojem EMIS-a i obezbijede bezrezervnu podršku za njegov razvoj i implementaciju. Postojeći projekt EMIS, podržan od strane Svjetske banke, rezultirao je jedinim mogućim, ali i nedostatnim rješenjem. Međutim, on može da posluži kao odlična osnova za daljnji razvoj. Nosioci stvaranja jedinstvene platforme razvoja EMIS-a treba da budu entitetska ministarstva obrazovanja. Ta dva ministarstva treba da, počev od rezultata projekta EMIS Svjetske banke, stvore zajedničku platformu razvoja standardiziranog EMIS-a za osnovne i srednje škole. Standardizirana platforma ne mora nužno voditi razvoju jednog i unificiranog softvera, ali mora postaviti: (i) jasne standarde koje bilo koje buduće rješenje mora zadovoljiti, (ii) otvorene standarde za razmjenu podataka, i (iii) zajedničku platformu za vođenje i finansiranje razvoja i održavanja EMIS-a;

• Definiranje izvora finansiranja. Razvoj, implementacija i održavanje EMIS-a mora imati stabilan model finansiranja od strane nadležnih ministarstava. Održavanja EMIS-a mora biti sastavni dio budžeta. Na osnovu definirane platforme, potrebno je jasno restrukturirati sistem finansiranja u nadležnim ministarstvima;

• Fazni razvoj i implementacija pojedinih modula EMIS-a. Podsistemi i procesi koji budu prepoznati, kao i mogućnosti za njihovo unapređenje implementacijom pojedinih modula EMIS-a, trebaju biti specificirani prema prioritetima za implementaciju sa jasnom definicijom konačnog izgleda potrebne projektne dokumentacije, kao i sučelja (interface) za međusobnu komunikaciju. Na osnovu ove definicije, potrebno je izraditi konačnu projektnu dokumentaciju za pojedinačne module na osnovu kojih bi se moglo tražiti gotovo ili poručiti razvoj namjenskog rješenja za svaki pojedinačni modul. Svi novi moduli moraju biti kompatibilni sa postojećim, uključujući i one koji su već implementirani kroz pomenuti projekt EMIS Svjetske banke. Fazni razvoj može rezultirati različitim softverskim rješenjima u entitetima, pa čak i na nivou kantona, ali sva rješenja moraju biti u skladu sa standardima definiranim u zajedničkoj platformi razvoja EMIS-a, tako da bude omogućena efikasna razmjena podataka;

• Unapređenje znanja korisnika. Odmah, bez obzira na dinamiku razvoja i implementacije dijelova EMIS-a, potrebno je pokrenuti sveobuhvatan edukacijski program za buduće korisnike koji im mora omogućiti da dobiju veće opšte informatičko znanje, bolje razumijevanje prednosti koje pruža korištenje EMIS-a sa aspekta njihovih redovnih poslova, kao i bolje razumijevanje prednosti koje pruža korištenje EMIS-a sa aspekta unapređenja menadžmenta u obrazovanju.


11.2.5.2. EMIS ZA VISOKOŠKOLSKE INSTITUCIJE Razvoj EMIS-a za univerzitete treba postaviti kao proces, a ne kao projekt, odnosno potrebno je govoriti o informatizaciji univerziteta. Ovaj proces je potrebno:

• jasno definirati, na osnovu dosadašnjih iskustava sa svih BiH univerziteta (postojeće napore univerziteta treba analizirati i stvoriti jedinstven razvojni okvir) i

• institucionalno postaviti u univerzitete (potrebno je jasno definirati nosioce informatizacije na svakom od univerziteta i obezbijediti mu stabilan budžet za rad na procesu informatizacije).

Obzirom na to da je razvoj EMIS-a za jedan univerzitet velika investicija, na osnovu prethodnih postavki bilo bi idealno pokrenuti razvoj jednog tipskog EMIS-a koji se može koristiti na svim univerzitetima. Međutim, takav scenario je malo vjerovatan. Realan scenario je prije stvaranje jedinstvene razvojne platforme koja bi uzela u obzir potrebe svih univerziteta. Razvoj softverskog rješenja na nekom od univerziteta koje je bazirano na zajedničkoj razvojnoj platformi može rezultovati prihvatanjem istog rješenja od strane nekog drugog univerziteta, što onda bitno pojeftinjuje razvoj i održavanje takvog sistema. Prvo je potrebno stvoriti tijelo sastavljeno od predstavnika svih zainteresovanih univerziteta i to tijelo treba da definira zajedničku platformu razvoja univerzitetskog EMIS-a. Platforma ne mora nužno nametati jedinstveno softversko rješenje za sve univerzitete, ali mora jasno definirati: (i) standarde koje bilo koje buduće rješenje mora zadovoljiti i (ii) otvorene standarde za razmjenu podataka. Platforma mora uzeti u obzir specifične potrebe svih uključenih univerziteta tako da se na osnovu nje može pokrenuti razvoj softverskog rješenja za bilo koji od uključenih univerziteta. Pri razvoju jedinstvene platforme treba krenuti od postojećih sistema koji su u funkciji ili su u fazi razvoja. Za sisteme koji su u funkciji treba obezbijediti transfer podataka, a projekte sistema koji su u razvoju ne treba zaustavljati, nego im je potrebno promijeniti projektne zadatke u skladu sa jedinstvenom razvojnom platformom. Na osnovu usvojene platforme, neki univerzitet tada pokreće razvoj softverskog rješenja. U ovoj fazi je moguće i da se više univerziteta udruži u cilju smanjenja troškova razvoja i održavanja. Konstrukciju softverskih rješenja na osnovu usvojene platforme može raditi profesionalna softverska kuća koju treba izabrati javnim nadmetanjem ili neki univerzitet može da organizuje svoj razvojni tim. Sve ove odluke su u diskreciji univerziteta. Bez obzira na razvojni scenario za koji se neki od univerziteta odluči, nadležno ministarstvo treba da obezbijedi inicijalnu investiciju za razvoj i budžetnu liniju za daljnji razvoj i održavanje. Jedini uslov za ovo treba da bude usvajanje jedinstvene razvojne platforme iz koje se jasno vidi šta se, u stvari, finansira.

11.2.6. BIBLIOTEČNI SISTEMI Svi poslovi, servisi kao i ukupna funcija bibliotečkog sistema (BS) i bibliotečko-informacionih sistema (BIS) u potpunosti koreliraju sa funkcijama obrazovnog sistema i akademske mreže. Biblioteke jesu institucije i funkcije podrške obrazovnom isistemu naučnom razvoju. Bibliotečni sektor će koristiti BIS/OPAC jedinstveni sistem katalogizacije bibliotečkih resursa, temeljen na protokolima uspostavljanja javno dostupnih kataloga. Ovaj sistem će bez razlike uključivati sve bibliotečke institucije, odnosno njihove kataloge.


BIS / OPAC sistem jedinstvenog sistema katalogizacije bibliotečkih resursa, utemeljen je na protokolima uspostavljanja javno dostupnih kataloga. Ovaj sistem bez razlike uključuje sve bibliotečke institucije (javne, fakultetske, specijalne, značajnije školeke biblioteke), odnosno njihove kataloge. Ovi su sistemi već dugo u bibliotekarstvu od ranih sedamdesetih godina. Pretpostavlja se da postoji oko 3.000 sistema, odnosno da ne postoji niti jedna zemlja koja nije informatički uvezala najvažnije bibliotečke resurse u javno dostupan kompjuterski vođen katalog. S obzirom da je u pitanju sistem, njegova se realna arhitektura može prilagoditi funkciji i pokrivenosti biblioteke. BIS/OPAC podrazumijeva kooperaciju, saradnju, koordinaciju i uzajamnost stvaranja (zajedničkih) kataloških resursa (baza podataka), zatim administraciju sistema, obrazovanje korisnika, razvoj i širenje sistema, ekspoloataciju sistema, međunarodnu saradnju, kao i migraciju tehnoloških platformi. Cijela oblast je dobro pokrivena međunarodnim standardima i protokolima obrade (OPAC se u cijelosti temelji na setovima ISBD standarda kataložne obrade kao i ISO 2709:1974: 2000, Z39.50 (od nedavno također ISO standard) kao i setom ISO standarda za ILL). U Bosni i Hercegovini postoji posebna institucija zadužena za razvoj i administraciju bibliotečkog informacionog sistema. COBISS je registrirana ustanova čiju su osnivački univerziteti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli, Sveučilište u Mostaru i Institut informacijskih znanosti u Mariboru. Ovaj sistem treba podržati i unaprijediti tako da može postati okosnica obrazovnog sistema, dio akademske mreže Bosne i Hercegovine i kontaktna tačka informacionog društva kao društva znanja. Pored ovoga, većina biblioteka, a posebno akademske i specijalne biblioteke, treba da permanentno osiguravaju prisustvo i korišćenje stranih (bibliografskih ili faktičkih) baza podataka, kao i povezanost sa međunarodnom bibliotečkom zajednicom. Biblioteke moraju biti ključne kontaktne tačke za pristup agregatnim bibliografskim sistemima. Referalna funkcija bibliotečko-informaciong sistema sastoji se u korišćenju stranih agregatnih baza podataka koje su korisnicima dostupni korišćenjem standardnih procedura koje se koriste u bibliotekama ili OPAC katalozima Prisustvo i korišćenje stranih (bibliografskih ili faktičkih) baza podataka u određenoj obrazovnoj i kulturnoj sredini, kao i povezanost BS/BIS sa međunarodnom bibliotečkom zajednicom također je jedna od osnovnih funkcija koju moraju imati posebno akademske i specijalne biblioteke. BIS u ovom smislu jeste kontaktna tačka agregatnih bibliografskih sistema (npr. Eifl, Ebsco, ISI Web of Science SCI, Dialog ...), a to podrazumiejva administriranje sistema, kontrolu, maksimalnu isplativost s obzirom na velike iznose pretplata na pojedinačne sistema. Ovakvi se servisi takođe smatraju sastavnim dijelom akademskih i razvojnih mreža. Trenutačno u Bosni i Hercegovini funkcionira za sve korisnike, posebno akademski sektor, on-line Internet pretraživanje baza podataka agregatnih baza podataka «Ebsco» Publishing, administrirano od strane Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, kroz ad-hoc konzorcij 14 bosanskohercegovačkih biblioteka EIC BiH (Elecronic Information Consortium). Ovakav razvoj treba dalje podržavati i poticati.

11.3. ASPEKTI KVALITETA I STANDARDIZACIJE Na nivou države BiH će postojati Agencija za informatičko društvo koja koordinira i verificira sve aktivnosti po pitanju kvaliteta i standarda za IKT, pa tako i za IKT u edukaciji (Obrazovanje za informaciono društvo i IKT za obrazovanje). U okviru te agencije mora postojati posebna organizaciona jedinica za oblast kvaliteta i standarda. Na nivou BiH mora postojati jedno krovno profesionalno Udruženje informatičara. Osnivanjem krovnog profesionalnog Udruženja informatičara za cijelu BiH će se pomoći i omogućiti pojedinim postojećim i novoosnovanim udruženjima učlanjenje u odgovarajuća svjetska i


evropska udruženja. Ovo udruženje treba biti izvan buduće Agencije za informatičko društvo. Ovo udruženje također treba pratiti evropske (CEPIS) aktivnosti na programu EUCIP. Država treba finansijski i legislativom pomoći učlanjenje Asocijacije ECDL informatičara BiH u CEPIS, što obezbjeđuje pristup programu ECDL. Potrebno je postići situaciju da su svi nastavnici informatike za osnovne škole i profesori informatike za srednje škole završili odgovarajuće škole za nastavnike Informatike (pedagoški fakulteti), odnosno certificirane prekvalifikacione programe. Potrebno je postaviti jasne kriterije za certificiranje takve pozicije (npr. puni ECDL/ICDL ili osnovni MOS). Zakonsku regulativu po pitanju autorskih prava (pitanje korišćenja licencnog software-a) treba uskladiti sa svjetskim normama. Na nivou države treba sklopiti ugovore sa svjetskim proizvođačima software-a te dogovoriti legalizaciju software-a u obrazovnim i istraživačkim ustanovama, ali i povlašćenu cijenu licencnog software-a za učenike i studente. Nabavku opreme treba maksimalno standardizirati. IKT opremu (hardware) za obrazovne i istraživačke ustanove treba prvenstveno nabavljati kod određenih dobavljača koji će to pravo steći na osnovu tendera koje će jednom godišnje objavljivati država. Država ovaj proces mora podržati i tako što će nabavku određene IKT opreme, prvenstveno računara, za ličnu upotrebu učenika, studenata i nastavnog osoblja, a koja se vrši preko obrazovnih ustanova, osloboditi od svih dadžbina (carina, porez na promet, i dr.). Hardware u svim školskim i naučno-istraživačkim institucijama i ustanovama mora zadovoljavati međunarodne standarde o zaštiti okoline i ergonomije (npr. TCO standardi). Edukaciju iz oblasti standarda i kvaliteta treba popularizirati obilježavanjem Svjetskog dana standarda i kvaliteta. Treba uspostaviti registar naučno-istraživačkog rada za BiH (npr. kao SICRIS u Sloveniji), uz implementaciju CERIF-a. Potrebno je pokrenuti barem po jedan BH naučni časopis za svaku grupaciju nauka povezanih sa IKT, koji je međunarodno priznat i indeksiran. U oblasti povezanosti su od posebnog značaja kvalitet i standardizacija. Povezivanje na druge NREN (engl. National Research and Education Network- NREN) se neće moći realizovati ako nisu zadovoljeni isti. Povezanost na Internet uglavnom podrazumijeva stanoviti nivo QoS (Quality Of Service) i poznate standarde koji vrijede u oblasti komunikacija. Da bi se ostvarila povezanost na druge NREN, pored tehničkih će biti nužno zadovoljiti i druge zahtjeve i standarde. Ovdje prije svega spadaju legislativa, regulatorno i političko okruženje u kome će mreža raditi. Ovi elementi će se neprekidno dograđivati u toku formiranja i rada istraživačko-obrazovne mreže. Pokretači ključnih aktivnosti će biti osnivači, upravljački komitet mreže, Agencija za informaciono društvo (čije osnivanje je u toku) i Agencija za standarde i ocjenjivanje. Da bi se ostvarila zacrtana vizija, i osigurali zadovoljavajući nivoi kvalitete, potrebno je sve aktivnosti pratiti i ocjenjivati prema definisanim aspektima kvalitete i standardizacije. Ovaj dio aktivnosti će obavljati agencije i druga tijela, koja već djeluju u ovoj domeni ili čije se formiranje predlaže u ovom, i drugim dokumentima (Agencija za informaciono društvo, Agencija za standarde i ocjenjivanje, Agencija za nastavne programe). Potrebno je maksimizirati napore vezane za standardizaciju:

• Prevesti sve osnovne rječnike JTC1 (ISO & ISO/IEC 2382), a nabavku svih standarda po pitanju IKT i kvaliteta za potrebe obrazovnih ustanova treba subvencionirati;

• BiH mora registrirati svoje kulturalne (cultural) specifičnosti (ENV 12005, ISO/IEC 15897);

• BiH mora pratiti aktivnosti ISO/IEC JTC1 SC36 i stimulirati primjenu njihovih standarda;


• BiH mora biti član CEPIS-a i prihvatiti i sprovoditi njegove programe kao što su EPIC, EICLP, ECDL, CoC, EUCIP;

• BiH mora biti član IFIP-a, a posebno mora pratiti rad TC3 Education; • IKT asocijacije iz BiH treba da budu članice IEEE;

Revidirana radna verzija pripremljena za usvajanje na Savjetodavnom odboru 74

eUprava Transformacija javne uprave u pravcu intenzivne i široke primjene informaciono-komunikacionih tehnologija (ka ‘elektronskoj upravi’ - eUpravi) jest jedan od ključnih segmenata sveukupnog procesa izgradnje informacionog društva. Ovakvom tansformacijom uprava bi omogućila građanima, poslovnim partnerima, nevladinim i drugim institucijama permanentan pristup svojim servisima, te jednostavno, efikasno i jeftino obavljanje poslova. Takve javne usluge bi značajno doprinijele povećanju efikasnosti poslovnih sistema i smanjenju troškova poslovanja. Od ogromne važnosti bi bili i ‘sporedni efekti’ uvođenja eUprave kao što su: promocija i afirmacija standarda, stvaranje i jačanje svijesti pojedinaca i poslovnih sistema o korisnosti primjene i mogućnostima savremenih tehnologija, povećanje povjerenja u sigurnost i pouzdanost ovih tehnologija i zaštita privatnosti itd. Ovom Strategijom razvoja eUprave za period 2004. - 2007. (uključno) identificirani su ključni pravci djelovanja, akcije i mjere kojima bi se izgradila sistemska i sveobuhvatna infrastruktura za razvoj eUprave, realizirao veći broj fundamentalnih projekata na planu informatizacije javnih servisa slijedeći evropske (prije svega eEurope 2005.) inicijative, smanjio razvojni raskorak u odnosu na razvijeni dio Evrope i na taj način stvorile pretpostavke za integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju do 2010. Ovom Strategijom utvrđeni pravci djelovanja usmjereni su na sljedeće segmente u okviru uprave: reinžinjering javne uprave, tehnološko-razvojne osnove, komunikaciona i informatička infrastruktura, međuoperativnost, sigurnost, fundamentalni registri, informatizacija zajedničkih i specijaliziranih funkcije uprave, e-demokratija, elektronski servisi te portali i pristupne tačke. Za svaki od navedenih segmenata data je analiza tekućeg stanja u Bosni i Hercegovini, aktuelni trendovi, ciljevi koji se žele postići te pravci i akcije djelovanja. Iz navedenih razmatranja proistekli su i razvojni projekti i mjere, odnosno Akcioni plan. Za praćenje uspješnosti realizacije Akcionog plana predviđa se korištenje skupa međunarodno standardiziranih indikatora. Ovom Strategijom su postavljeni ambiciozni ciljevi. Postoji više faktora od kojih će bitno zavisiti uspješnost njene realizacije. Ključni faktor je postojanje istinskog opredjeljenja relevantnih subjekata koji donose odluke na pojedinim nivoima uprave i njihove spremnosti da maksimalno podrže realizaciju ove Strategije. Drugi kritičan faktor je osiguranje potrebnog broja i kvaliteta kadrova koji bi nosili i realizirali proces razvoja eUprave i kojih je trenutno apsolutno nedovoljno, što će zahtijevati posebne mjere i strategiju djelovanja nosilaca vlasti. Ulaganje u razvoj eUprave mora biti prioritet na svim nivoima vlasti. Pored navedenog, moraju se provesti potrebne organizacione mjere za formiranje odgovarajućih tijela/organizacionih dijelova na svim nivoima uprave, koja bi trebala provesti zacrtanu politiku i strategiju informatizacije. Od ogromnog je značaja spremnost svih subjekata uprave na međusobnu saradnju, razmjenu informacija, iskustava i ‘dobre prakse’, te spremnost da slične ili identične probleme rješavaju objedinjujući resurse, znanje i druge potencijale. Naglasak mora biti na koordinaciji, a ne na subordinaciji, te na sinergiji i najefektivnijem korištenju svih raspoloživih resursa. Od velikog je značaja također stvaranje svijesti i širenje saznanja o mogućnostima i prednostima informatizacije uprave, kako kod zaposlenih u upravi tako i kod korisnika usluga (poslovnih sistema i građana).

Strategija razvoja informacionog društva u BiH - eUprava 75

12. OPĆI PREGLED 12.1. UVOD

Informacione i komunikacione tehnologije (IKT) predstavljaju generator promjena i osnovu razvoja savremenih društava i njihovih ekonomija u 21. vijeku. Njihovom primjenom nestaju prepreke u komuniciranju, učenju, poslovanju ili pružanju bilo kojih usluga. Evidentno je da tekući tehnološki razvoj nameće potrebu za širokom primjenom IKT u svim sferama društva i tretiranje informacija kao jednog od osnovnih resursa potrebnih za poslovanje i donošenje odluka, pa se zbog toga mora osigurati njihova maksimalna primjena i u radu javne uprave. Sadašnji način rada javne uprave, organizacija i zakonski okviri ne mogu osigurati potrebnu efikasnost, niti kvalitet njenih servisa. Poboljšanjem efikasnosti i kvaliteta servisa javne uprave putem primjene informacionih i komunikacionih tehnologija značajno bi se utjecalo na sveukupne tokove, ekonomski i svaki drugi prosperitet na cijelom području Bosne i Hercegovine. Postoji nesumnjiva potreba da se dobije funkcionalna i djelotvorna javna uprava. Više studija, prijedloga, zakona i projekata je urađeno da bi se došlo do radikalnih i suštinskih promjena u dosadašnjem radu uprave. Načinjeni su značajni pomaci, ali to još uvijek nije dovoljno niti približno zadovoljava potrebe korisnika u pogledu kvaliteta, brzine i cijene usluga. Zbog specifičnosti koje ima Bosna i Hercegovina stalno se povećava obim posla i broj posjetilaca u javnoj upravi. Uprava se mora prilagođavati potrebama korisnika i treba omogućiti građaninu (korisnku usluga) da posao obavi što brže i jednostavnije, po mogućnosti od kuće ili sa posla. Neophodno je stvoriti uvjete za brži odziv na zahtjeve korisnika, jer sada preovladava mišljenje, a na to ukazuju i činjenice, da je uprava troma, neefikasna i dosta skupa. Primjena novih tehnologija je na veoma niskom stepenu. Na stanje javne uprave u Bosni i Hercegovini značajan utjecaj ima tradicija, kulturna sredina, historija odnosa politike i uprave, ali i vanjski utjecaji. Pored ovih faktora tu je i proces tranzicije, stanje i nivo razvijenosti privatnog sektora, odnos društva i uprave itd. Reforma javne uprave i uvođenje i primjena savremenih tehnologija jedan je od prioritetnih ciljeva u okviru sveukupne izgradnje i funkcioniranja upravnog sistema u Bosni i Hercegovini. Osnovna je intencija da se, shodno promjenama u ekonomskoj i političkoj sferi i reorganizaciji ukupne strukture sistema upravljanja i rukovođenja, utvrdi bitno nova pozicija, organizacija i poslovi javne uprave, s ciljem osiguranja brže i jeftinije, a kvalitetnije usluge građana. Reorganizaciju strukture sistema upravljanja treba izvršiti tako da nova organizacija svih službi podrži očekivane promjene, kojima se stvara izvjesnija i modernija vizija budućnosti Bosne i Hercegovine. Ovdje je važno istači distinkciju izneđu tremina "elektronske vlade (e-Government)" i "elektronske uprave (e-Governance)". Termin "elektronska vlada" više se odnosi na tehnička rješenje kojim se postiže efikasniji i transparentniji rad organa vlade putem IKT, dok termin "elektronske uprave" odnosni se na cjelokupan proces koji često uključuje i reinženjering poslovnog procesa, te reformu u značajno dubljem smislu od pukog uvpođenje informacionih i komunikacionih tehnologija u rad organa uprave/vlade. Na proces tranzicije i uvođenja ‘elektronske’ uprave u BiH u ovim uvjetima treba gledati kao na evolucioni proces, u kome se dešavaju brze promjene kao i periodi zastoja, koji su neophodni da bi se te promjene razumjele i provele. Da bi Bosna i Hercegovina bila primljena u Evropsku Uniju do 2010. godine, mora provesti radikalne reforme u javnoj upravi i prijeći na koncept eUprave1 .

12.2. O OVOJ STRATEGIJI Strategija razvoja eUprave pripremljena je na osnovi: Memoranduma o razumijevanju, potpisanog između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i UNDP-a, zatim Government on-line inicijative (G7, 1995.), eEurope Action Plana (Feira 2000.), Plana eEurope+ za informatizaciju


zemalja kandidata za Evropsku Uniju, Globalne svjetske inicijative za razvoj informacionog društva pod okriljem Ujedinjenih nacija, Agende za razvoj informatiziranog društva, koju su usvojile zemlje jugoistočne Evrope, i na kraju Politike razvoja informacionog društva BiH. Iskustva zemalja koje su donijele slične strategije i preporuke EU govore da, ako se postigne stvarna i puna politička saglasnost o neophodnosti informatizacije društva, otvori prostor za sudjelovanje svih (različiti državni organi, nevladine organizacije, naučne i stručne institucije i pojedinci, privatni sektor), a paralelno s tim i potakne širenje svijesti o značaju IKT u ukupnom društvenom razvoju, osigurava se dolazak do kvalitetne i realno ostvarive Strategije. Strategija razvoja eUprave je temeljni dokument o pravcima i ključnim faktorima razvoja i aktivnostima koje će se provoditi u državnim, entitetskim, kantonalnim, gradskim i općinskim upravama, te Distriktu Brčko, a vezani su za sveobuhvatnu primjenu informacionih i komunikacionih tehnologija i rekonstrukciju javne uprave u periodu od 2004. do 2010. godine. Ovaj izuzetno kompleksan zadatak moguće je ostvariti samo sistematičnim i organiziranim pristupom, pri čemu je izrada strategije prvi korak u ovom procesu.

12.3. OBLAST EUPRAVE 12.3.1. PODRUČJE RAZMATRANJA

Pod terminom ‘Uprava’ u ovom dokumentu podrazumijevamo Savjet ministara Bosne i Hercegovine, entitetske i kantonalne vlade, ministarstva i lokalne organe uprave. Uvođenjem eUprave znatno bi se poboljšala efikasnost, smanjili troškovi, ubrzale administrativne procedure za građane i privredu, te pojednostavila komunikacija. Izgradnja eUprave je prvo reformski, pa tek onda tehnološki poduhvat. U širem kontekstu, cilj je ostvarenje koncepta ‘države na jednom mjestu’ (svi poslovi s jednog mjesta), kako se radi u dosta razvijenih zemljama - u skladu s njihovim naporima na transformaciji ka informacionom društvu. Budžetski pritisci i brzo širenje novih informacionih i komunikacionih tehnologija primoravaju administraciju širom svijeta da izvrši “reinžinjering“ svog načina rada. Pojavljuje se sve više projekata koji imaju cilj da daju novi smisao i ulogu javnoj upravi sa stanovišta “korisnika“ i da prate ciljeve “integriranog pružanja usluga“. Transformacija javne uprave je jedan važan segment sveukupnog procesa izgradnje informacionog društva. Informacione i komunikacione tehnologije svojim mogućnostima prikupljanja, pohranjivanja, prenošenja, obrade, selekcije i prezentacije svih vrsta podataka i informacija jesu suštinski i neophodan uvjet za uspješan ekonomski razvoj društva i unapređenje javnih poslova putem kvalitetne i djelotvorne primjene znanja. Znanje i inteligentno korištenje informacija postaju ključni faktori novog privređivanja, pa se često umjesto termina “informaciono društvo“ upotrebljava i naziv “društvo znanja“. Primjena novih tehnologija na nivou razvijenog svijeta osnovni je preduvjet za priključenje tom svijetu, pa se zbog toga moraju uložiti veliki napori, prvenstveno u sistemu obrazovanja, dopunskog obrazovanja i primjeni navedenih tehnologija.

12.3.2. RAZVOJNA ULOGA Primjenom informacionih i komunikacionih tehnologija treba poboljšati kvalitet, raspoloživost i brzinu rada javnе uprave za potrebe građana, te povećati efikasnost institucija javnog sektora. Njihovom većom primjenom povećat će se efikasnost razmjene informacija, po horizontalnim i vertikalnim nivoima, između korisnika usluga, lokalne uprave, gradova, kantona, entiteta i države, i to u oba smjera, uz smanjenje cijene javnih usluga i sveukupnih troškova građana i privrednih subjekata. Dodatno investiranje javnog sektora u informaciono-komunikacione tehnologije zahtijevat će značajno uključenje i angažiranje privatnog sektora (prvenstveno onog dijela koji se bavi informacionim i komunikacionim tehnologijama), što podrazumijeva otvaranje novih, visoko stručnih radnih mjesta u društvu i jačanje IKT sektora u cjelini. Uvođenjem i implementacijom koncepta eUprave postavljaju se visoki zahtjevi za sigurnost, pouzdanost, kvalitet,


standardizaciju itd., što će posredno utjecati na širenje primjene naprednih rješenja i u drugim sektorima. Korištenje novih rješenja i olakšica koje ona pružaju zahtijevat će i poticati digitalno opismenjavanje šireg kruga građana, i na taj će se način jačati opći radni potencijal i sposobnost društva. Sveukupan rezultat će biti opće povećanje nivoa znanja i stepena primjene novih tehnologija, a time i konkurentne sposobnosti bosanskohercegovačkih preduzeća, odnosno brži ekonomski razvoj, povećanje zaposlenosti i otvaranje novih radnih mjesta i tržišta. Dakle, uloga razvoja eUprave je ogromna u ukupnom razvoju društva, zapravo neophodan je uvjet izgradnje savremenog društva. Dodatno, eUprava će unaprijediti demokratski dijalog s građanima i osigurati njihovo uključivanje u demokratske procese, povećati transparentnost rada organa javne uprave i time jačati povjerenje građana u institucije i nosioce vlasti u Bosni i Hercegovini.

12.4. TRENDOVI Savremeni svijet karakteriziraju prije svega procesi globalizacije i liberalizacije, koji brišu regionalne, prostorne, kulturološke i druge granice i koji, s jedne strane, potiču konkurenciju, a s druge opredjeljuju privredne subjekte, regije i zemlje na saradnju i povezivanje. Intenzivno ulaganje u nove tehnologije je karakteristično za sve razvijene zemlje. Tako je, naprimjer, Estonija 2000. godine uložila 3,21% nacionalnog dohotka u informatički razvoj, Češka 2,74%, Mađarska 2,50%, Slovenija 1,64%, dok su zemlje Evropske Unije uložile u prosjeku po 2,71% nacionalnog dohotka. Slovenija je 2000. godine uložila 123 EUR-a po stanovniku u nove tehnologije, Češka 119, Mađarska 90, Estonija 82, članice Evropske unije po 514 EUR-a po stanovniku. Slovenija je imala 111 računara priključenih na Internet na 10000 stanovnika, Češka 140, Mađarska 121, Finska 1024, a članice Evropske Unije u prosjeku po 222 (EITO 2001). Istraživanja pokazuju da većina zemalja u svijetu ima kreiranu strategiju razvoja eUprave, a neke su zemlje u tom procesu daleko odmakle. Tako, naprimjer, Velika Britanija planira da do 2005. godine sve javne usluge budu on-line (www.ukonline.gov.uk), a Irska, SAD, Japan, zemlje EU, Norveška itd. imaju slične rokove. Dobar dio navedenih zemalja ima umrežene institucije javne uprave na svim nivoima, čime je omogućeno pružanje svih važnijih javnih usluga građanima, organizacijama i preduzećima putem Interneta. Većina usluga su na raspolaganju 24 sata dnevno, svaki dan u sedmici, tokom cijele godine. Da bi se moglo pristupiti reformi javne uprave, mora se dobiti najšira moguća podrška svih relevantnih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini. Mora se izvršiti decentralizacija sa entitetskog i kantonalnog na lokalni nivo onih državnih organa koji dolaze u neposredni kontakt sa građanima. U perspektivi i postepeno, službe koje ne predstavljaju jezgro državne uprave treba prepustiti privatnom sektoru (uz strogo definirana pravila i uvjete) gdje god se to pokaže kao ekonomično i efikasno rješenje. Reformom i uvođenjem eUprave dobila bi se pojednostavljena, praktična, transparentna i efikasna struktura ministarstava, kantona, općina, organizacija i institucija. Unaprijedili bi se i mehanizmi vanjske i unutrašnje komunikacije. Primjenom informacionih tehnologija osigurat će se brže prikupljanje, obrada i distribucija informacija, te moderna organizacija i kvalitetno rukovođenje ljudskim resursima. Treba izvršiti funkcionalnu reformu, identificirati servise i procese javne uprave i napraviti njihov reinžinjering, u kojem će se uzeti u obzir mogućnosti novih tehnologija, a izbjeći mehaničko preslikavanje postojećeg načina rada i funkcioniranja javne uprave uz primjenu parcijalnih, računarski podržanih rješenja. Korišćenje Interneta u radu uprave je najjeftiniji i najefikasniji način dobijanja servisa/usluga za korisnika. Prednosti koje pruža Internet pri radu od kuće i s posla su evidentne, pa je potrebno izaći ususret dijelu populacije koji se njim koristi i omogućiti da se na taj način obavi posao. Stavljanje na Internet servisa i usluga omogućuje lokalnoj, gradskoj, kantonalnoj ili entitetskoj upravi u BiH da rastereti klasične šaltere i jednostavnije, brže i lakše obavlja poslove. S ciljem promocije korištenja eServisa ponudit će se korisnicima olakšice ili popusti


ukoliko se budu služili ovim načinom komunikacije. Pristup ovim servisima treba se realizirati preko internet-portala javne uprave. Opća tendencija, posebno izražena na prostoru Evropske Unije, jest sve veća saradnja sa bližim i daljim okruženjem. Ubrzano se provodi integracija, brišu se granice, i to najprije unutar najrazvijenijeg dijela Evropske Unije. Istovremeno su urađene i zajedničke planske akcije s ciljem što bržeg povezivanja u svim ključnim zajedničkim pitanjima. Slične tendencije treba podržavati i na prostoru Bosne i Hercegovine i u široj regiji, i to ne nametanjem rješenja ‘odozgo’, nego promocijom i ohrabrivanjem saradnje, razmjene iskustava i dobre prakse između relevantnih subjekata, kako po horizontalnim tako i po vertikalnim nivoima. Ovakav pristup će omogućiti inicijativu na ‘nižim’ nivoima i primjenu najkvalitetnijih i najekonomičnijih rješenja na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, dok će loša rješenja i izbori biti jasno uočljivi a njihovi će akteri snositi rizike i posljedice takvih izbora. Za postizanje ovoga cilja potrebno je, prije svega, raditi na definiranju i standardizaciji zahtjeva, što će omogućiti konkurenciju i primjenu više aplikativnih rješenja (u principu, za manje kompleksne sisteme). S obzirom na informatičku stvarnost u općinama, gradovima, kantonima, entitetima i na nivou Bosne i Hercegovine, neophodno je inicirati proces stvaranja asocijacija lokalnih i regionalnih informatičkih subjekata javne uprave, u okviru kojih bi se ostvarivala navedena saradnja i povezivanje. Kroz informatičke sektore/odsjeke/agencije vezane za organizacione jedinice javne uprave neophodno je vršiti ‘međuresorsku’ koordinaciju aktivnosti u organizacionim jedinicama javne uprave, kao i koordinaciju sa eksternim subjektima. Inozemna iskustva pokazuju da su uvođenje i primjena glavnih principa kontrole i osiguranja kvaliteta djelotvorni na planu povećanja efikasnosti rada javne uprave i smanjenja korupcije na svim nivoima. No, za uspješnu primjenu principa kontrole i osiguranja kvaliteta neophodna su dva preduvjeta: odlučnost svih da se uvede sistem kvaliteta u javnu upravu te dobro odabrana metodologija uvođenja. Promjene u radu javne uprave, a prvenstveno osiguranje kvaliteta, najčešće se inicira iznutra. Ključ uspješne implementacije principa i metoda postizanja kvaliteta je neosporno vezan za liderstvo. Nedostatak opredijeljenosti vodećih osoba za osiguranje kvaliteta je primarni uzrok neuspjeha implementacije sistema kvaliteta u bilo koju javnu upravu. Transformacija javne uprave u skladu sa savremenim trendovima nameće i potrebu za uvođenjem menadžerskog pristupa i određene prakse iz privatnog sektora. Takva praksa se zasniva na javnosti izbora, agencijskom pristupu upravljanju, kao i na iskustvima i tehnikama upravljanja u privatnim profitnim i neprofitnim organizacijama.


13. POSTOJEĆE STANJE 13.1. ORGANIZACIJA I RAD JAVNE UPRAVE

Usluge građanima javna uprava pruža u 146 općina, 10 kantona, 2 entiteta, Distriktu Brčko i na nivou države Bosne i Hercegovine. Uočeni problemi u radu administracije na svim nivoima su sljedeći:

• 13 skupština donosi zakone (koji su u nekim segmentima čak i protivrječni), • administracija ne radi po evropskim standardima, • principi i praksa rada na nivou jedne općine ili kantona su različiti od principa na nivou

druge općine, kantona ili Federacije, • loša preglednost rada i poslovanja, • tendencije objedinjavanja i povezivanja baza podataka su slabo izražene (izuzetak su

neki projeki na nivou Bosne i Hercegovine, npr. CIPS, DGS, Carina i drugi), • nedostaje elektronsko komuniciranje kako po horizontalnim tako i po vertikalnim

nivoima, • zbog nepostojanja/nedostatka usvojenih hardverskih i softverskih standarda, koriste se

različiti operativni sistemi, aplikacije i baze podataka, • ne postoji globalni plan informatizacije državne administracije; postojeći sistemi djeluju

izdvojeno, nepovezano tako da ne mogu osigurati građanima potrebne informacije, • zastarjela oprema, koja ne omogućava kvalitetno umrežavanje, • minimalno korištenje savremenih načina komuniciranja (video-konferencije, e-mail, ...), • na web-stranicama uprave građani nemaju na raspolaganju mnogo usluga;osim

informacija koje se često ne obnavljaju, tu su u rijetkim slučajevima i obrasci, koji se mogu lokalno odštampati,

• suštinski, koncept eUprave nije u funkciji. 13.2. RAZVOJNE INICIJATIVE

Razvoj Bosne i Hercegovine u pravcu demokratskog i razvijenog društva, sposobnog da se uključi u evropske integracije i da postane dio integrirane Evrope je kompleksan zadatak, imajući u vidu, naravno, ratne posljedice, te procese tranzicije i duboke transformacije društva u cjelini. Ovi procesi kod nas se odvijaju u okviru, po mnogim karakteristikama, dramatičnih promjena na globalnom nivou. Većina zemalja poduzima niz napora i koordiniranih inicijativa s ciljem da svoje ekonomije i društveno uređenje na što optimalniji način prilagodi novim trendovima i zahtjevima tržišta. Te inicijative se uklapaju u globalne i regionalne inicijative i ciljeve (npr. mlenijski ciljevi: borba protiv siromaštva, gladi, nepismenosti, devestiranja životne sredine i nejednakosti spolova, svjetska inicijativa za razvoj informacionog društva, eEuropa inicijativa itd.). U Bosni i Hercegovini je poduzeto niz koraka i razvojnih inicijativa koji su direktno ili indirektno usmjereni na razvoj informacionog društva pa time i eUprave, naprimjer:

• Vijeće za implementaciju mira, na svom zasjedanju u Madridu 16. decembra 1998. godine, dalo je prioritet stvaranju profesionalne i nepolitične državne službe kako bi se osigurao izbor, rukovođenje, napredovanje u karijeri, naknade i socijalne beneficije za državne službenike na način na koji se unapređuju profesionalizam i politička nezavisnost.

• Formirana je radna grupa BiH za reformu javne uprave i uspostavljen Ured nacinalonog koordinatora za reformu javne uprave Bosne i Hercegovine.

• Donesena je Strategija Bosne i Hercegovine za smanjenje siromaštva (PRSP), koja je u osnovi razvojna strategija i koja uključuje i aspekte informatizacije društva.

• Urađena je analiza postojećeg stanja informatizacije i mogućnosti primjene IKT u različitim područjima bosanskohercegovačkog društva, te analiza spremnosti Bosne i


Hercegivine za izgradnju informacionog društva - u okviru projekata Foruma za informacione i komunikacione tehnologije uz podršku UNDP-a.

• Usvojena je Politika sektora telekomunikacija u Bosni u Hercegovini • Usvojene je Politika razvoja informacionog društva u Bosni i Hercegovini • Usvojeno je više relevantnih zakona (Zakon o komunikacijama, Zakon o informiranju,

itd.) i osnovano više vladinih organizacija (Regulatorna agencija za telekomunikacije, Agencija za statistiku na nivou Bosne i Hercegovine itd.).

• U toku je projekt ‘Sistemski pregled javne uprave Bosne i Hercegovine’, koji je podržala Evropska komisija.

U okviru širih razvojnih inicijativa u Bosni i Hercegovini pokretane su i inicijative za reformu i razvoj javne uprave, pa je za podršku tom procesu na nivou Bosne i Hercegovine, u skladu sa odlukama Savjeta za implementaciju mira (PIS) od 28. marta 2003. godine, formirana interresorna radna grupa za reformu javne uprave. Na nivou Bosne i Hercegovine u 2002. godini Visoki predstavnik je proglasio Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, koji je kasnije usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Također, donosen je čitav niz pratečih zakona iz domena refomre javne upreve kako na državnom tako i na entitetskim razinama. Pored toga, kao oblik institucionalne orgovornost za provedbu reformi u domenu javne uprave Vijeće ministara BiH je donijelo odluku o formiranju agencije za državnu službu..

13.3. VLADINI RAZVOJNI PROGRAMI U Bosni i Hercegovini, na različitim nivoima vlasti, u toku su ili se planira realizacija više projekata vezanih za informatizaciju uprave. Vlada Republike Srpske usvojila je Program javnih ulaganja 2004. – 2006., u kome je i pet informatičkih projekata. U daljnjem tekstu je dat kratak opis tih projekata.

• Baza građana – Matične službe općina. Cilj projekta je da se izvrši automatizacija izdavanja izvoda iz matičnih evidencija (knjiga) rođenih, vjenčanih, umrlih i knjige državljana.

• Reforma lokalne uprave i uvođenje e-Government-a. • Informacioni sistem e-Općine. Projektom se želi predložiti jedinstvena metodologija i

standardi za kreiranje web-site rješenja za sve općine. • Informacioni sistem - Standardizacija, organizacija, sistematizacija, s ciljem stvaranja

uvjeta za kreiranje jedinstvene baze podataka, u kojoj bi bili osnovni podaci o standardizaciji, organizaciji, sistematizaciji i upravljanju dokumentacijom.

• Informacioni sistem – Baza podataka o nekretninama. Kako ne postoji adekvatna informatička umreženost u pojedinim ministarstvima i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, i kako se gubi dosta vremena u kontaktima sa administracijom prilikom zahtjeva za dobijanje pojedinih informacija, postoje opredjeljenje i inicijative za osnivanje agencija, sektora i odjeljenja za informatizaciju na pojedinim nivoima uprave, permanentnu edukaciju kadrova kroz programe specijalističkog usavršavanja, posjete konferencijama, seminarima, sajmovima itd.

13.4. REGIONALNE INICIJATIVE Značaj informacionih i komunikacionih tehnologija za razvoj prepoznat je i na regionalnom nivou. U okviru Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu kao posebno značajni identificirani su sektori sigurnosti, ekonomskog razvoja i informatizacije, te su formirana tri "radna stola", za svaki od spomenutih sektora po jedan, za brži i koordiniran regionalni razvoj u navedenim oblastima. U okviru radnog stola za promociju informacionih i komunikacionih tehnologija u regionu pokrenuta je inicijativa za elektronsku Jugoistočnu Evropu (eSEE inicijativa), koja ima cilj da slijedi evropske inicijative eEurope i eEurope+. Zemlje uključene u inicijativu (Albanija,


Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Moldavija) usvojile su i potpisale u Beogradu 26.10. 2002. godine usaglašeni plan ‘Agendu za razvoj informacionog društva’ (eSEEurope Agenda for the Development of the Information Society), s ciljem sinergijskog djelovanja na planu implementacije informacionog društva u regionu. Agenda sadrži plan konkretnih akcija u oblasti:

• osiguranje organizacionog i institucionalnog okvira za razvoj informacionog društva, • legislative - zakonodavni okvir za podršku razvoja informacionog društva, • regulative (liberalizacija politike i strategije za komunikacionu infrastrukturu i odnosne

servise), • promocije informacionih i komunikacionih tehnologija.

Između ostalog, Agendom je predviđeno da sve zemlje regiona usvoje nacionalnu politiku i strategiju razvoja informacionog društva (sa rokom do 30.10. 2003. godine), osnuju odgovarajuće tijelo na državnom nivou koje bi bilo odgovorno za implementaciju nacionalne politike i strategije razvoja infromacionog društva (sa rokom 30. 10. 2003. godine).

13.5. POSTOJEĆE STANJE RAZVOJA EUPRAVE 13.5.1. LEGISLATIVA (ZAKONODAVSTVO) I REGULATORNO OKRUŽENJE

Puni efekti primjene informacionih i komunikacionih tehnologija se zasnivaju na uređenim zakonima i propisima. Treba uspostaviti efikasan način usvajanja međunarodnih normi i standarda za područje informacionih i komunikacionih tehnologija i javne uprave. Prioritet Bosne i Hercegovine je usklađivanje zakona i propisa BiH sa direktivama i preporukama Evropske Unije. Zakonodavna regulativa o javnoj upravi, prije svega, treba promovirati nova opredjeljenja dosljednom realizacijom načela depolitizacije, transparentnosti, profesionalizacije i efikasnosti u njenom djelovanju. Određeni zakoni su već doneseni i u fazi su primjene, čak se neki revidiraju i Vijeće ministara priprema njhovu izmenu u ovoj godini, naprimjer:

• Zakon o zastiti ličnih podataka (formirana je i radi Komisija za zaštitu ličnih podataka),

• Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, • Zakon o JMB, Zakon o prebivalištu i boravištu, Zakon o ličnoj karti, • Zakon o komunikacijama. Ovim zakonom, donesenom Politikom sektora

telekomunikacija Bosne i Hercegovine, te formiranjem i radom Regulatorne agencije za komunikacije urađeni su značajni pomaci ka liberalizaciji sektora telekomunikacija,

• Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH 32/01, • Zakon o autorskim pravima (službeni list SFRJ 19/78., 24/86., 21/90., i Službene

novine FBiH 7/02. i ispravka 32/02.), • Zakon o javnim nabavkama BiH (u proceduri usvajanja). • U toku su aktivnosti na realizaciji Zakona o digitalnom potpisu i elektronskom

poslovanju. Potrebno je osigurati potpunu zakonsku podlogu za podršku i nesmetanu primjenu informaciono-komunikacionih tehnologija u upravi, između ostalog i: usvajanjem Evropske konvencije o računarskom kriminalu (Cybercrime) i donošenjem odgovarajućih zakona, donošenjem i usaglašavanjem drugih zakona usaglašenih sa ‘acquis communautaire’.


13.5.2. OPĆE STANJE PRIMJENE IKT U UPRAVI Računarska pismenost zaposlenih. 45% zaposlenih u upravi zna se služiti računarom, a od ukupnog broja zaposlenih u sektoru informatike ili ekvivalentnim službama svega je 5% profesionalnog informatičkog kadra. Kadrovi koji rade u upravi imaju odgovarajuće obrazovanje, koje su stekli najčešće prije više godina. Očigledna je potreba za permanentnim dopunskim obrazovanjem svih administrativnih radnika kako iz područja kojim se bave tako i iz područja novih tehnologija. Internet konekcija. Prema istraživanjima The World Bank, Word Development Indicators, Wasington, aprila 2003., u BiH na hiljadu stanovnika bilo je oko 48 računara. Od 61% ustanova koje imaju Internet-konekciju, samo je 4% ustanova na Internet priključeno kablovskom vezom 2 - 11 MB. Ustanove koje imaju pristup Internetu koriste se čak sa 40 različitih ISP (provajdera). Ostvarena je formalno, ali ograničena prisutnost na Internetu, putem vladinih Internet-stranica, koje u većini slučajeva služe samo kao javni izvori informacija. Radna mjesta. Naša administracija u ovom trenutku ne prepoznaje nova radna mjesta poput: "system administrator", "menadžer/službenik za sigurnost podataka","web-novinar", "web-administrator", itd. niti nova radna mjesta vezana za nove tipove preduzeća ("Internet service provider", "Application service provider" i sl.). Pristupne tačke. Ne postoje službena mjesta na kojima se mogu dobiti službene, tačne i provjerene informacije o privrednim subjektima, državnoj administraciji, ključnim ličnostima, stanju preduzeća i organizacija kao što su kreditna sposobnost, zaduženja, likvidnost, nadležnost, ekspertiza, historija i sl. Javne institucije se ne koriste IKT za transparentno informiranje o godišnjim investicionim planovima, procesima nabavke (e-procurement, elektronska nabavka) itd., čime bi se omogućilo da svi imaju jednake uvjete da ponude svoju robu ili usluge. Kvalitet usluga i propisa. Prema istraživanju Word Development Indicators (aprila 2003.) Bosna i Hercegovina je na posljednjem mjestu od 60 posmatranih zemalja po kvalitetu administrativnih propisa. Do podataka se dolazi veoma sporo, pa se tako dosta vremena gubi u kontaktima sa administracijom. Najviše transakcija građani obavljaju s lokalnom upravom (oko 80%). Menadžeri srednjih kompanija u BiH gube oko 23% svog radnog vremena u kontaktu sa državnom ili lokalnom administracijom. Struktura zaposlenih. Da bi javna uprava bila funkcionalna, potrebno je izvršiti njenu reformu jer je preglomazna i neefikasna. Prema istraživanju koje je provelo Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske, može se vidjeti da je broj zaposlenih u lokalnoj upravi dosta veći od potreba razvijenog svijeta. U prosjeku na 367 stanovnika dođe jedan zaposleni u lokalnoj upravi, dok se u razvijenim zemljama svijeta taj broj kreće oko 2000. Nepovoljna je i kvalifikaciona struktura jer je u lokalnoj upravi zaposleno samo 27,5 % radnika s visokom stručnom spremom. Nepovoljna je i starosna struktura jer je zaposlen veoma mali broj mlađih radnika: svega 5,4% zaposlenih je starosne dobi do 30 godina, 44,7 % zaposlenih je starosti od 40 do 50 godina, 22% zaposlenih je starosti preko 50 godina. Zavod za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine je istraživao funkcionalnost javne uprave u FBiH. Utvrđena je preglomaznost i neefikasnost administracije, posebno u kantonima Sarajevo i Orašje U prosjeku u FBiH na svaka 164 stanovnika dolazi jedan zaposleni u javnoj upravi. Prepreke i barijere. Pri uvođenju eUprave mogu se očekivati sljedeće kategorije problema: ljudi, tehnika i organizacija. Najčešće prepreke su subjektivne prirode i dolaze od političara i činovnika koji žele zadržati "status quo", zbog nepovjerenja u tehnološka dostignuća ili, jednostavno, zbog neznanja o tome šta informacione tehnologije mogu ponuduti u oblasti poslovanja sa informacijama. Objektivni problemi su također veoma ozbiljni, prije svega nedostatak finansijskih sredstava i kadrova, socijalni pritisci,


nepostojanje koordinacije i zajedničkog sistematskog pristupa sa eksternim subjektima itd.

13.5.3. KLJUČNI SUBJEKTI Ključni učesnici. Prelazak na elektronsko poslovanje i eUpravu mora uključiti sve zainteresirane strane: građane, privredne subjekte, javnu upravu, političke stranke i sve ostale domaće i međunarodne organizacije i institucije koji mogu doprinijeti napretku i kvalitetu rada javne uprave i uvođenju novih tehnologija u rad uprave. Sve će to zahtijevati krupne promjene unutrašnjih procedura rada državne i lokalne administracije, koje mogu biti veoma komplicirane za provođenje. Izazov je za administraciju da se prilagodi i uvede inovativan način rada, uključujući zdrav i stabilan odnos sa građanima, privrednim subjektima te ostalim organizacijama i institucijama. Ključni učesnici su ipak faktori odlučivanja u javnoj upravi, i to: Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, vlade Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine, Brčko Distrikta i kantona i njihove skupštine, kao i gradonačelnici i načelnici općina i gradske/općinske skupštine. Od ogromnog je značaja da Strategiju podrže ključni učesnici te da se postigne potpuni politički konsenzus o strategiji razvoja informacionog društva, jer eventualne političke promjene ne bi smjele mijenjati usvojeni koncept i zacrtane pravce razvoja. Ključni faktori odlučivanja moraju biti spremni na maksimalnu međusobnu saradnju, kako po horizontalnim tako i po vertikalnim nivoima vlasti. Naglasak mora biti na koordinaciji, a ne na subordinaciji, te na sinergiji i najefektivnijem korištenju svih potencijalnih i sasvim sigurno nedostatnih resursa. Jedino takav pristup će omogućiti uspjeh i realizaciju ciljeva zacrtanih Politikom i Strategijom razvoja informacionog društva.


14. VIZIJA I CILJEVI U razvoju BiH izuzetno je važno zajedničko stvaranje prepoznatljive vizije moderne uprave na osnovi savremenih trendova, ali i naših vlastitih historijskih, višenacionalnih i kulturnih specifičnosti. U javnoj upravi neophodno je stvoriti dugoročne temelje jedne nove kulture rada, koja će snažno podržati i prihvatiti iskustva kreativnih i efikasnih uprava razvijenog svijeta. Unutar savremenih etičkih sistema vrijednosti, znanje i primjena informacionih i komunikacionih tehnologija je ključna osnova razvoja svake uprave jedne zemlje. Ključni subjekti u BiH moraju prihvatiti te spoznaje i odgovornost za stvaranje i realizaciju savreme vizije moderne uprave u BiH. Veliki projekti i značajni ciljevi mogu se ostvariti samo zajedničkim naporom i usmjeravanjem pozitivne energije svih učesnika prema zadatom cilju: modernoj i efikasnoj javnoj upravi. Kako je prethodno već spomenuto, neophodno je izvršiti i provesti reformu i reorganizaciju strukture sistema javne uprave s ciljem povećanja nivoa njene efikasnosti i osavremenjavanja, kako bi ona bila podloga za opći razvoj društva i snažno doprinosila bržem integriranju Bosne i Hercegovine u evropske asocijacije. Na takvim osnovama uspostavljena, profesionalna i odgovorna javna uprava bi bila prvenstveno servis građana i poslovnih sistema, i u potpunosti okrenuta njihovim legitimnim interesima i potrebama. U tako reformiranoj upravi službenici bi se zapošljavali i sticali unapređenja na osnovi stručnih sposobnosti i rezultata rada. Organizacija i sistem odlučivanja bi bili maksimalno pojednostavljeni. Politika i procedure formuliranja i donošenja odluka bile bi jasno osmišljene i dobro koordinirane. Ostvarilo bi se ekonomično, efikasno i efektivno rukovođenje ljudskim, tehničkim, finansijskim i ostalim resursima. Transparentnost rada javne uprave omogućila bi ravnopravan status svih građana i privrednih subjekata u pogledu mogućnosti pristupa javnim informacijama i resursima, stvorila bi mogućnost objektivnijeg procjenjivanja rada pojedinih službenika i organizacionih jedinica, ali i bolje razumijevanje problema s kojima se uprava susreće. Postojalo bi jasno razgraničenje uloga i odgovornosti imenovanih lica u političkim procesima i odgovornosti službenika u organima uprave koji nisu uključeni u političke procese. Novostvorena uprava bi radila u skladu s evropskim normama i vrijednostima. Građani i drugi subjekti bi većinu usluga javne uprave mogli dobiti direktnom elektronskom komunikacijom.


15. STRATEŠKI PRAVCI Strateški pravci i smjernice djelovanja za razvoj eUprave razrađeni su po područjima djelovanja i razvoja identificiranim u Politici razvoja informacionog društva Bosne i Hercegovine. Ova područja su: reinžinjering uprave, tehnološko-razvojne osnove, infrastruktura, međuoperativnost organizacionih jedinica uprave, fundamentalni registri, sigurnost, zajedničke funkcije uprave, specijalizirane funkcije po pojedinim organizacionim jedinicama uprave, eDemokratija, eServisi, portali i pristupne tačke. Cilj je bio da se identificiraju svi fundamentalni problemi, ključni preduvjeti i zadaci za organiziran i sistematičan razvoj eUprave, te projekti čijom bi se punom implementacijom najbrže ostvarivao koncept eUprave. Posebno su apostrofirani: fundamentalni (istraživački i razvojni) projekti, projekti koji bi proizveli najveće efekte u odnosu na ulaganja, osnovni servisi eUprave planirani od strane Evropske Unije, kao i drugi servisi i funkcije koje bi bilo korisno realizirati u prvoj fazi implementacije Strategije. Za svako područje je dat kratak opis i pregled problematike odnosnog područja, pregled postojećeg stanja informatizacije u Bosni i Hercegovini, svjetski trendovi i iskustva, ciljevi koji se žele postići, te pravci djelovanja s potrebnim zadacima kako bi se željeni ciljevi ostvarili. Pored identifikacije tehničko-tehnološke problematike, te funkcija odnosno servisa koje je potrebno automatizirati, Strategijom se afirmiraju principi postojeće nadležnosti pojedinih organizacionih dijelova uprave, ali se snažno iskazuje potreba koordinacije aktivnosti na lokalnim nivoima uprave sa aktivnostima viših nivoa, uz maksimalno uvažavanje nadležnosti i autonomije loaklnih nivoa uprave. Također se apostrofira neophodnost povezivanja organizacionih jedinica javne uprave po horizontalnim nivoima (npr. asocijacija općina i gradova Bosne i Hercegovine u Forum za razvoj eUprave). Insistira se na centralnoj koordinaciji razvoja i uvođenja eUprave u svakoj organizacionoj jedinici uprave (vlade, općine). 15.1. PRAVCI DJELOVANJA

15.1.1. REINŽINJERING UPRAVE Reforma javne uprave ima cilj da dovede do suštinskih promjena načina i metoda rada uprave, uz mijenjanje ponašanja i sistema vrijednosti prema zahtjevima vremena. Provođenje reformi podrazumijeva promjenu strukture, organizacije i pravila. Male promjene najčešće mogu biti neadekvatne, dok potpuno novo koncipiranje javne uprave može biti isuviše ambiciozno. Reformska strategija "selektivnog radikalizma" trebala bi biti optimalna (izvođenje brojnih ključnih reformi koje su dovoljno radikalne da se napravi realna razlika u radu uprave). Pod ovim terminom se podrazumijeva izbor odgovarajućeg broja ključnih promjena koje je moguće provesti i koje su dovoljno radikalne da bi bile vidljive za građanina. Spoljna podrška reformi je veoma značajna u savladavanju otpora i održavanju kontinuiteta u njenom provođenju. Efikasnost i kvalitet upravljanja su od ključnog značaja za prosperitet reforme. Tempo provođenja reformi različit je u pojedinim segmentima i zbog toga je neizbježno stalno nadgledanje i mjerenje uspjeha reforme. Uprava treba svoju aktivnost obavljati na bolji način, sa manje sredstava i drugačije nego dosad. Zastarjele institucije i praksa bit će iznova koncipirane i zamijenjene onima koje na bolji način povezuju stvarnost i zahtjeve dinamične tržišne ekonomije s ciljevima demokratskog sistema. Uprava se mora stalno prilagođavati i iznova modelirati, treba održavati korak sa okruženjem uz primjenu najnovijih znanja. Ključno pitanje s kojim se suočava reforma je kako očuvati koherentnost i konzistentnost reforme u uvjetima značajnog slabljenja autoriteta i većeg razdvajanja odgovornosti između onih koji kreiraju poslovnu politiku, onih koji osiguravaju sredstva i onih koji pružaju usluge. Reforma treba biti koncipirana tako da ojača, a ne da mehanički zamijeni stare vrijednosti, kao što su: pravednost, nadležnost, poštovanje propisa i slično. Da bi reforma uprave bila uspješna, mora imati stalnu i nepodijeljenu podršku s najvišeg nivoa. Ako


podrška izostane, reforma se prepušta sudbini i u tom slučaju može izazvati veliki otpor prema budućim razvojnim incijativama. Reforma treba promovirati modernizaciju, koja podrazumijeva:

• blizak i prisan odnos s korisnicima usluga (građanima), • brigu o rezultatima, a ne o procedurama, • stalno informiranje javnosti o rezultatima reforme, • profesionalni i politički konsenzus.

Uprava mora njegovati kulturu neprestanog poboljšavanja, organizacionih inovacija, a pojedinačno i timsko funkcioniranje treba smatrati suštinskim i trajnim zadatkom. Ta kultura mora biti ugrađena u sistem, gdje je postignuta odgovarajuća ravnoteža između centraliziranog usmjerenja i slobode u lokalnoj inicijativi, gdje postoji princip jasne odgovornosti za rezultate i gdje su tradicionalne vrijednosti integriteta i pravičnosti uklopljene s novim vrijednostima - isplativosti i kvaliteta usluga. Postojeće stanje. Preovladava mišljenje da je administracija u BiH velika, spora, skupa, neorganizirana i u izvjesnoj mjeri korumpirana. Poslovi u administraciji se obavljaju izolirano, tako da svaka administracija radi svoj dio posla, međusobno su slabo povezane i suštinski nezainteresirane za brzu i kvalitetnu uslugu krajnjem korisniku. Korisnik najčešće ide od jedne do druge uprave/organizacione jedinice (ili od jednog do drugog šaltera) kako bi obavio potrebne poslove. Svaki organ (služba i posebna organizacija) radi dosta zatvoreno, a poslovni problemi se posmatraju izolirano. Posljedica toga je višestruko vođenje istih podataka na različitim mjestima, s različitim stepenom ažurnosti, što uz nepovezanost postojećih aplikacija onemogućava pružanje kvalitetnih usluga i informacija. Iz navedenih razloga, reforma javne uprave se nameće kao imperativ s ciljem (kao kao što je navedeno u trećem poglavlju) povećanja nivoa njene efikasnosti i osavremenjavanja, kako bi takva javna uprava postala podloga za opći razvoj društva i snažno doprinosila bržem integriranju Bosne i Hercegovine u evropske asocijacije. Preduvjeti za uvođenje reforme javne uprave su:

• Utvrđena strategija razvoja i jasno definirana vizija. • Konzistentnost i koherentnost u realizaciji svih aktivnosti. • Osigurana dvosmjerna komunikacija sa svim učesnicima u procesu reforme. • Kontinuirano učenje na prethodnim iskustvima. • Afirmacija timskog rada i briga o zajedničkim ciljevima, problemima, preprekama i

uspjesima. • Briga o rezultatima, a ne samo o procedurama. • Promocija liderstva, inovacija i fleksibilnosti u procesu reforme. • Dinamično okruženje i sposobnost adaptacije na nove uvjete. • Sistem nagrađivanja uspješnih i podrška ličnoj inicijativi. • Motivacija svih učesnika u procesu protiv “zamora” od reforme.

Osnovni pravci djelovanja navedene strategije ‘selektivnog radikalizma’ za reformu javne uprave će biti usmjereni ka decentralizaciji i dekoncentraciji vlasti, razdvajanju funkcije kreiranja politike od funkcije provođenja politike, pojačanoj kontroli i lociranju odgovornosti zaposlenih uz primjenu tržišnih mehanizama selekcije i razvoja kadrovskog potencijala, poboljšanju kvaliteta usluga i pristupa javnim servisima. Informacione i komunikacione tehnologije su ključni faktor za podršku i uspjeh reforme javne uprave. Reforma javne uprave treba osigurati zakonodavni okvir za razvoj eUprave donošenjem i usvajanjem, između ostalog, i zakona i konvencija iz sljedećih oblasti:

• elektronskoj komunikacionoj infrasturkturi i odnosnim servisima, • elektronskom poslovanju, ugovorima i potpisu, te


• konvencija o računarskom kriminalu i odgovarajući zakon. Primjenom menadžerskog pristupa treba osigurati: precizno definiranje radnih zadataka, mjerenje učinka – efekata i kvaliteta rada u odnosu na postavljene ciljeve, odgovarajuću organizaciju rada i kontrolu trošenja resursa, adekvatne mehanizme nagrađivanja i sankcioniranja, sistem nadgledanja te sistem praćenja i izvještavanja.

15.1.2. TEHNOLOŠKO-RAZVOJNE OSNOVE Informacionoe i komunikacione tehnologije čine podlogu na kojoj se bazira razvoj savremene uprave kao i društva u cjelini. One otvaraju nove mogućnosti rješavanja problema i pružanja usluga, pa na taj način direktno utječu na organizaciju, odvijanje poslovnih procesa i njihov reinžinjering te operativno i strateško planiranje u upravi. Između ostalog, nove tehnologije omogućavaju:

• automatizaciju poslovnih procesa u upravi, čime se olakšava rad a povećava efikasnost i kvalitet usluga;

• pružanje servisa kroz nove kanale distribucije (internet, digitalna televizija, mobilna telefonija), čime se ruše prostorne barijere;

• poboljšanje komuniciranja u okviru administracije i administracije sa eksternim subjektima;

• jačanje demokratije kroz nove i pogodnije mogućnosti izražavanja stavova i mišljenja građana itd.

Više različitih tehnologija je inkorporirano u internet ( WWW, e-mail, FTP, govor preko interneta itd.), koji je pokretačka snaga i baza sveukupnog razvoja. Na istim se osnovama (TCP/IP protokol) zasnivaju i interne mreže (LAN), koje se lako mogu povezati sa drugim dislociranim lokalnim mrežama iste korporacije (putem interneta ili komunikacionog kanala) u eksternu mrežu (extranet). Otvoreni standardi omogućuju kompatibilnost između različitih proizvođača hardverskih i softverskih komponenti. Povezivanje u lokalnu mrežu (pojedinačnih računara - radnih stanica) omogućuje (korištenjem odgovarajućih aplikacija i mrežnih servisa) kooperaciju i razmjenu informacija između zaposlenih, odnosno istovremeni i zajednički rad na jedinstvenom poslu, kao i bolje iskorištenje opreme/resursa. Zaposleni u upravi tipično rade sa dokumentima i međusobno ih prosljeđuju. XML (EXtensible Markup Language) jest standardan način koji omogućava opis informacija u dokumentima i time njihovo dijeljenje i zajedničko korištenje na konzistentan način. Pomoću XSL (eXtensible Stylesheet Language) može se opisati i specificirati uniforman način prikaza dokumenta. Razvoj aplikacija koje poslužuju klijente umrežene i povezane lokalnom ili WAN (wide area network) mrežom otvorio je niz tehničkih pitanja u pogledu optimalnog servisiranja zahtjeva klijenata, raspodjele funkcija obrade u takvom okruženju, kontrole konkurentnih procesa, zaštite, održavanja itd. Savremene aplikacije se rade na konceptu distribuirane, višeslojne (uobičajeno 3-slojne) klijent-server arhitekture, sa ‘tankim’ (thin) klijentom i sa prijenosom obrade na centralizirana mjesta (aplikativni serveri i serveri baza podataka). IJava je postao najstandardniji jezik za razvoj modernih aplikacija, osiguravajući njihovu portabilnost i univerzalnost uz veliku fleksibilnost i snagu objektno orijentiranih jezika. CORBA (Common Object Request Broker Architecture) standard omogućuje interkonekciju i interakciju distribuiranih objekata, bez obzira na računarske platforme i programske jezike u kojima su realizirani. Razvoj distribuiranih, objektno orijentiranih aplikacija u mrežnom, internet baziranom okruženju također je koncept Microsoft-ove .NET tehnologije. Smještanje, pristup, ekstrakcija, kontrola i osiguranje integriteta podataka u bazama vrši se kroz sisteme za upravljanje bazama podataka (DBMS), dok se kontrola i izvršenje poslovne logike realizira kroz aplikativne servere. Savremeni DBMS (Oracle 9i npr.) rade na procesorskim grozdovima (clusters) i sa mogućnostima paralelne obrade. Data wherehouse tehnike pružaju mogućnost ekstrakcije interesantnih podataka iz heterogenih


baza i njihovu unifikaciju konverzijom u metapodatke. Na kraju, ekspertski sistemi i sistemi za podršku odlučivanju za pojedine specijalizirane probleme mogu biti od znatne koristi relevantnim subjektima u procesu odlučivanja. Pored toga, povjerenje u sigurnost internet-transakcija je postalo od ključne važnosti za poslovne transakcije putem interneta. Firewall-ovi, kriptografija, privatni i javni ključevi za sigurno šifrovanje i dešifrovanje i infrastruktura javnih ključeva (PKI – Public Key Infrastructure), digitalni potpisi i certifikati jesu rješenja i tehnologije koji omogućavaju sigurne transakcije putem interneta, pa su iz tog razloga od ključnog značaja za implementaciju eUprave. U razvijenim zemljama sve širu upotrebu imaju ‘pametne kartice’ (smart cards), predviđene za univerzalnu upotrebu, npr. za identifikaciju, mogućnost plaćanja/kupovine, finansijskih transakcija itd. Nove generacije Mobilne telefonije stalno pružaju korisnicima mogućnost korištenja novih servisa, koji se proširuju sa govornih i tekstualnih na internet i video-servise, što mobilne prijemnike čini jedinicama konvergentnih tehnologija. Postojeće stanje primjene savremenih tehnologija u javnoj upravi u Bosni i Hercegovini je veoma raznoliko. Opće stanje je nezadovoljavajuće. U mnogim općinama npr. nema lica zaduženih za informatizaciju, oprema je zastarjela i najčešće neumrežena. Ni na višim nivoima uprave: kantonalnom, entitetskom i u organima uprave na nivou Bosne i Hercegovine nije još uvijek primjetan organiziran i sistematski napor za razvoj i informatizaciju uprave na tim nivoima, a još manje zajednički i koordiniran napor između različitih subjekata po horizontalnim i vertikalnim nivoima. S druge strane, imamo i primjere primjene najsavremenijih tehnologija i koncepata, prije svega u centraliziranim sistemima na nivou Bosne i Hercegovine, ali i entiteta. Npr. CIPS sistem za vođenje evidencije/registra građana, prebivališta i izdavanje dokumenata realiziran je na najsavremenijoj opremi i tehnologiji: Web bazirana aplikacija, sa tankim distribuiranim (web) klijentima na lokacijama cijele Bosne i Hercegovine (~500 radnih stanica), centraliziranim aplikativnim i DB serverom (Oracle 9i), koji rade na snažnim serverskim stanicama sa više klasterskih čvorova, pri čemu je u svakom čvoru višeprocesorski računar. Personalizacija dokumenata s visokim nivoom zaštite realizira se na savremenim laserskim štampačima; dokumenti su izrađeni po standardima i preporukama IKAO, koji važe za Evropsku Uniju. Softver CIPS sistema uradile su domaće firme (Ping d.o.o i Optima d.o.o), što ilustrira mogućnost domaćih potencijala. Razvojni kadar zaposlen u CIPS-u također je ovladao tehnologijom razvoja ovakvih sistema. CIPS sistem i tehnologija mogu biti okosnica razvoja drugih centraliziranih inforamcionih sistema na nivou Bosne i Hercegovine. No, pored CIPS-a realizirani su ili se razvijaju i drugi informacioni sistemi, npr. poslovanje trezora na bazi Oracle finansijskog paketa, informacioni sistem granične službe, carine, informacioni sistem poreske uprave itd., što sveukupno daje respektabilne rezultate (čak i razvijenije zemlje iz okruženja u pojedinim aplikativnim rješenjima su iza ostvarenja u Bosni i Hercegovini). Također, posebno su respektabilni napori i rezultati na planu informatizacije u pojedinim općinama u Bosni i Hercegovini. Telekom-operatori u Bosni i Hercegovini prate i implementiraju savremene komunikacione tehnologije, posebno u oblasti mobilne telefonije. Sljedeći podaci ilustriraju svjetske trendove u pogledu nekih od spomenutih tehnoloških aspekata. Do 2004. godine više od 80% standarda u kompanijama u USA bazirat će se na internet-tehnologijama. Više od 50% novih aplikacija se radi s tankim (web) klijentima (godišnja cijena za održavanje tankog klijenta je 4 puta manja od cijene ‘klasičnog klijenta). 95% velikih poslovnih sistema u USA koristit će do 2005. godine višeslojnu arhitekturu sa aplikativnim serverom, dok više od 70% najvećih kompanija (Fortune 1000)


razvija svoje aplikacije u Javi (Izvor: Gartner group). Broj prijemnih jedinica za masovnu upotrebu konvergentnih tehnologija je već danas prevazišao broj personalnih računara. Cilj strateškog djelovanja u ovom domenu je da se zaštite investicije i maksimalno ubrza razvoj eUprave kroz ispravnu orijentaciju, te sistematiziran, organiziran i planski način primjene savremenih informacionih i komunikacionih tehnologija na bazi otvorenih standarda. Pravci djelovanja trebaju da obuhvate organizacione, razvojne, kao i aspekte standardizacije i kvaliteta. U organizacionom smislu potrebno je da se na svakom nivou uprave uspostave, u okviru organizacionih jedinica (zaduženih) za informatizaciju, odjeljenja/grupe/pojedinci zaduženi za tehnologiju, razvoj, standardizaciju i kvalitet i sa zadatkom da:

• prate razvoj novih tehnologija i rješenja i sugeriraju i daju prijedloge za primjenu adekvatnijih rješenja uzimajući u obzir i cijenu odnosno njihovu ekonomsku opravdanost;

• sarađuju sa odnosnim subjektima za tehnologiju, razvoj i standardizaciju po horizontalnim i vertikalnim nivoima s ciljem razmjene iskustava, znanja i prakse;

• predlažu donošenje standarda i iniciraju donošenje zakona potrebnih za regulaciju primjene novih tehnologija;

• prate primjenu standarda u informacionim i komunikacionim sistemima koji se implementiraju u njihovim organizacionim jedinicama uprave.

Da bi se ovaj zadatak kvalitetno obavio, neophodno će biti angažirati kao saradnike ljude iz drugih institucija i kompanija (fakulteti, telekomi, instituti i privatne firme), koji u svom redovnom poslu proučavaju metodologije i standarde i rade na njihovoj primjeni u svojim (užim) oblastima djelatnosti. Posebno treba jačati saradnju sa fakultetima u Bosni i Hercegovini koji školuju kadrove iz oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija. U okviru nadležnosti organizacione jedinice uprave na nekom nivou (npr. nivou vlada entiteta/kantona) mogu se identificirati sljedeće komponente koje su značajne za razvoj i implementaciju aplikativnih rješenja:

• cantralno planirane, lokalno realizirane osnovne komponente, • centralno planirane, centralno realizirane osnovne komponente, • centralna koordinacija i vođenje razvoja, • prilagođavanje na postojeće procese, • IT standardi.

Jedan od osnovnih tehnoloških postulata je centralna koordinacija svih aktivnosti i osiguranje osnovnih komponenata. Zasebne aktivnosti moraju biti dio ukupne integrirane arhitekture. Na taj se način postižu najveće uštede uz najveći kvalitet. Uvođenje elektronskog pružanja usluga u organe eUprave mora biti praćeno prilagođenjem (reinženjeringom) klasičnih procesa. Mnoge studije i istraživanja govore o velikim troškovima/izdvajanjima za licence (25% ukupnih IKT troškova se odnosi na licence - MERIT ‘Study on open standards and open source software in Netherlands’, 2003). U Politici razvoja informacionog društva Bosne i Hercegovine je prepoznat stvarni i potencijalni značaj otvorenog softvera. Također, stimulisat će se primjena rješenja na bazi provjerenih „open source“ softverskih proizvoda, te domača softverska rješenje. Za uspješnu primjenu otvorenog softvera od bitne je važnosti analiza mogućnosti i dometa pojedinih open source produkata te podrška za uvođenje, obuku i održavanje. Pošto su fakulteti elektrotehnike/informatike/MIS-a prirodna mjesta na kojima se proučava i eksperimentira sa otvorenim softverom, potrebno je ostvariti saradnju sa univerzitetskim institucijama koje imaju kapacitete za navedena istraživanja za realizaciju navedenog projekta.


No, vlasnički softver će i dalje ostati značajno zastupljen u javnoj upravi. Koordiniran i zajednički nastup prema najvećim proizvođačima vlasničkog softvera za najpovoljnije opcije licenciranja su od izuzetnog značaja, jer se na takav način mogu ostvariti velike uštede. Razvoj. Razvoj svake aplikacije u eUpravi treba osigurati zahtijevani kvalitet proizvoda i kompatibilnost sa drugim/eksternim sistemima, prije svega iz domena eUprave, ali također mora biti i efikasan, maksimalno racionalan i ekonomičan. Da bi se ovi ciljevi ostvarili, neophodno je imati sistematičan i organiziran pristup, koji podrazumijeva primjenu odgovarajućih standarda u svim fazama životnog ciklusa proizvoda: planiranje, analiza, razvoj, implementacija i održavanje. S obzirom na činjenicu da je potrebno implementirati veliki broj aplikacija i aktivnosti, te da je broj stručnih ljudi u upravi nesrazmjerno mali u odnosu na razvojne potrebe, realno je očekivati da se najveći dio posla (razvoja, implementacije i održavanja) realizira angažiranjem profesionalnih razvojnih firmi, institucija i pojedinaca izvan uprave (outsourcing). Outsourcing treba bazirati na sljedećim principima:

• Detaljna analiza koji elementi bi postali predmet outsourcing-a. Realizaciju aktivnosti treba dati izvan uprave u slučajevima kada se internim kapacitetima ne mogu realizirati planirane aktivnosti u zahtijevanim rokovima, obimu i kvalitetu.

• Primarne funkcije (analiza i planiranje, specifikacija zahtjeva, menadžment, supervizija, zaštita i sigurnost podataka) ne mogu biti predmet outsourcinga.

• Ugovorima se zaštititi od potpune zavisnosti od isporučioca (kontrola nad izvornim kodom i posebno strukturom podataka, precizni uvjeti održavanja i dogradnje softvera itd.).

No, interni kadar u upravi je nezamjenljiv u primarnim funkcijama razvoja (analiza i planiranje, specifikacija zahtjeva, menadžment, supervizija, zaštita i sigurnost podataka), a i u specifičnim aplikacijama (posebno onim sa sigurnosnim atributima) te u procesu razvoja modela, prototipova pa i kompletnih aplikacija. Primarne aktivnosti u ovom domenu su definiranje metodologije za razvoj aplikacija i sistema u upravi te definiranje metodologije za upravljanje projektima u upravi, posebno u oblasti informacionih tehnologija. Standardizacija. Standardima se štite investicije i omogućuje kompatibilnost između pojedinih komponenti rješenja, bez obzira na proizvođača, zbog čega se rješenja moraju zasnivati na otvorenim standardima. Heterogenost rješenja postojećih IT aplikacija generira problem međuoperativnosti pojedinih organa Uprave. Uvođenje standarda se bazira na sljedećim principima:

• Standardi su od vitalnog značaja za definiranje svih informacionnih i komunikacionih elemenata eUprave.

• Potrebno je osigurati međuoperativnost i portabilnost među aplikacijama eUprave i podršku postojećim procedurama.

• Standardi omogućavaju stvaranje tehničkih priručnika za razvoj aplikacija eUprave. Rezultati su: otvorenost, skalabilnost, pojednostavljeno upravljanje sistemom, nezavisnost od fiksnih radnih mjesta i neutralnost od operativnih sistema.

• IT standardi i arhitekture ne trebaju biti statični, već se moraju kontinuirano analizirati i ažurirati u skladu sa razvojem tehnologija.

U okviru Agencije za informaciono društvo Bosne i Hercegovine mora postojati grupa za pripremanje standarda za usvajanje, njihovu primjenu, podršku i edukaciju na nižim nivoima uprave. Jedna od prvih aktivnosti mora biti identifikacija i sistematizacija, te suštinsko upoznavanje standarda potrebnih za razvoj informacionog društva Bosne i Hercegovine.


Za standardizaciju na globalnom nivou nadležna je Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Organization for Standardization - ISO), a u području informacionih tehnologija nadležan je koordinacioni odbor JTC1 (ISO/IEC Joint Technical Committee for Information Technology). Uz ISO, standardizaciji u području informacionih tehnologija značajan doprinos daju i velika stručna udruženja, pa se niz standarda koje su pripremila udruženja IEEE (The Institute of Electrical and Electronics Engineers) ili ACM (The Association forComputing Machinery) pretvorio u ISO standarde. Pregled nekih važnijih ISO standarda u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija dat je u Prilogu 1. U području telekomunikacija bitna je uloga Međunarodne telekomunikacione unije (International Telecommunication Union - ITU). U Evropi postoje tri organizacije koje pokrivaju standardizaciju u području informacionih i komunikacionih tehnologija: CEN (Comite Europeen de Normalisation), CENELEC (Comite Europeen de Normalisation Electrotechnique) i ETSI (European Telecommunication Standards Institute). CEN je 1998. osnovao novi odjel ISSS (Information Society Standardization System) s ciljem da učesnicima na tržištu osigura sveobuhvatan skup standardiziranih usluga i proizvoda i tako doprinose uspjehu informacionog društva u Evropskoj Uniji. Podaci za koje se očekuje da će biti razmjenjivani izmedu informacionih sistema su veoma raznovrsni po svojoj prirodi i sadržini. Također, po uspostavljanju sistema može se očekivati proširivanje korištenih tipova informacija i podataka. Standardni format za razmjenu podataka između različitih aplikacija je de facto XML, jer nije ovisan o aplikacijama ili operativnim sistemima. To je jezik koji služi za opis podataka i njihovu standardnu sadržinu i razmjenu. Kao standard za razmjenu podataka također treba koristiti okvirni UN/EDIFACT standard. Za autentifikaciju i identifikaciju korisnika, što je od ključnog značaja u elektronskom poslovanju, danas je najčešće u primjeni tehnologija PKI (infrastruktura javnih ključeva). Evropska Unija je objavila svoju politiku u oblasti elektronskog poslovanja, koja podrazumijeva obaveznu primjenu niza tehničkih standarda, koji omogućavaju uspostavljanje kostura cjelovitog sistema upravljanja sigurnošću u informacionim tehnologijama. Osnovu modela, pored SSE-CMM, čine BS 7799 i ISO/IEC 17799:2000 - Code of Practice for Information Security Management. Osiguranje kvaliteta. Za osiguranja kvaliteta potrebno je integrirati zahtjeve eUprave i sistema kvaliteta. Osigurati kvalitet usluga znači planirati, projektirati i nuditi takve usluge koje na najekonomičniji način i dugoročno zadovoljavaju potrebe i zahtjeve korisnika. Procesi trebaju biti planirani, propisani i dokumentirani, a zatim implementirani na osnovi tih dokumenata. Na osnovi prethodnog uspostavlja se sistem mjerenja kako bi se dobili parametri odlučivanja i upravljanja svim procesima u uslužnim organizacijama. To bi trebalo prirodno dovesti do neprekidnog poboljšanja kvaliteta svakog procesa. Sve ovo se može postići samo ako se uspostavi sistem integralnog osiguranja kvaliteta, koji treba garantirati da se svi tehnički, organizacioni i ljudski faktori drže pod kontrolom, od identifikacije zahtjeva korisnika do procjene ispunjenja tih zahtjeva. Jasno je da je potrebno postići visok nivo svijesti i znanja o kvalitetu, pa je jedan od osnovnih uvjeta osposobljavanje i obrazovanje zaposlenih kako bi mogli obaviti svoj zadatak u skladu sa zahtjevima kvaliteta. Motivacija ljudi i promjena kulture organizacije su najvažniji pokretački faktori. Očigledno je da je integralno osiguranje kvaliteta izričito organizacioni, a ne tehnički problem. Prvi cjeloviti sistemski pristupi takve vrste dati su standardima serije ISO 9000, tako što propisuju pojedine aktivnosti koje treba izvršiti na način koji omogućava stjecanje odgovarajućeg povjerenja u upravu. Standard ISO 9001 ima najšire polje primjene na planu razvoja i procjene modela sistema kvaliteta. On sadrži kompletan skup osnovnih


zahtjeva za sistem kvaliteta svake organizacije i daje objektivne kriterije za verificiranje sistema kvaliteta.

15.1.3. INFRASTRUKTURA EUPRAVE Sam pojam državne/nacionalne informacione infrastrukture (National Information Infrastructure – NII ) često se pojednostavljeno poistovjećuje s pojmom superbrzih magistrala za prijenos podataka (information/data highways/superways). U najširem smislu, NII obuhvata sve tehnologije i sredstva za akviziciju, čuvanje, obradu, prijenos i prezentaciju informacija (sistemi za prijenos govora, televizija, internet, biblioteke, baze podataka itd.), i u nekim interpretacijama se opisuje i kao ‘elektronsko tržište’ ili ‘konvergencija tehnologija i kultura’ (Perritt, 1994). Američka ‘National Information Infrastructure Agenda for Action’ je bila model za druge države da donesu sličan plan razvoja nacionalne informacione infrastrukture, sa osnovnim ciljem i opredjeljenjem da se osigura i zaštiti mogućnost pristupa, raspoloživost i raznolikost informacija i informacionih tehnologija. Pošto se ovom Strategijom razvoja podrazumijeva izgradnja eUprave na bazi, prije svega, računarskog procesiranje digitalnih podataka, pod infrastrukturom u ovom dokumentu podrazumijevamo telekomunikacionu mrežu za prijenos podataka, različite servere za podršku u organizacionim jedinicama uprave, sigurnosne sisteme u prijenosnim putevima te servise direktorija koji su neophodni za razvoj i funkcioniranje eUprave. Razvoj i izgradnja adekvatne komunikacione i informatičke infrastrukture je preduvjet za ostvarivanje planova i postizanje rezultata u drugim segmentima eUprave. Korist od izgradnje kvalitetne infrastrukture se može manifestirati tek indirektno, realizacijom planova i aktivnosti u drugim prioritetnim područjima, a koji trebaju biti korisnički orijentirani i usmjereni ka povećanju kvaliteta i efikasnosti usluga. Infrastruktura eUprave traba da ima sljedeće opće karakteristike:

• mogućnost razvoja/evolucije, • da se izgrađuje na postojećim kapacitetima i na bazi kriterija ekonomske

isplativosti, • da podržava mogućnost korisnika da dobije pristup informacijama od interesa na

bazi interaktivne i direktne (on-line) komunikacije. Telekomunikaciona mreža treba omogućiti fizičko povezivanje organizacionih jedinica uprave na različitim lokacijama i uspostavljanje virtuelnih privatnih mreža. Pri tome, kapacitet, zaštita i pouzdanost telekomunikacione mreže su od ključnog značaja. Komunikacionu i informatičku infrastrukturu eUprave bi činila infrastruktura na sljedećim nivoima:

• javne pristupne tačke • općinski nivo • kantonalni/regionalni nivo • nivo entiteta i Distrikta Brčko • nivo države.

Javne pristupne tačke bi se realizirale u formi informacionih kioska, postavljenih na javnim mjestima, preko kojih bi građani imali mogućnost pristupa elektronskim servisima i informacijama javne uprave. Organi uprave na općinskom nivou trebaju imati pristupne tačke na telekomunikacionu mrežu za povezivanje sa višim nivoima uprave (preko kojih bi se realizirala razmjena informacija sa drugim dijelovima uprave) i za povezivanje sa drugim eksternim subjektima (građani, poslovni sistemi, nevladine organizacije itd.).


Na entitetskom/distrikt i kantonalnom nivou (pojedini organi uprave imaju i regionalne centre) komunikaciona i informatička infrastruktura treba osigurati podlogu za obradu podataka i razmjenu sa organima uprave na višem i nižem nivou, kao i sa eksternim subjektima. Na nivou Bosne i Hercegovine infrastruktura treba osigurati podlogu za funkcioniranje organa uprave, obradu centralnih evidencija i razmjenu podataka sa nižim nivoima uprave i eksternim sistemima. Također, koncentrisanje evidencija i tehnološke infrastrukture na državnom nivou u velikoj mjeri optimizira iskorištenje resursa, te omogućava bolje i efikasnije pračenje razvojnih trendova. Svi nivoi i organizacione jedinice javne uprave moraju biti povezani telekomunikacionom mrežom. Postojeće stanje je takvo da bazični segment informacione infrastrukture – fiksnu telekomunikacionu mrežu, osiguravaju tri telekom-operatora u Bosni i Hercegovini, koji su trenutno u većinskom državnom vlasništvu: Telekom BH, Telekom RS i HT telekom. Navedeni telekom-operatori su regionalnim i magistralnim optičkim putevima povezali veći dio mjesta u Bosni i Hercegovini, što omogućava implementacije ogromnih prijenosnih kapaciteta. Dodatno, na planiranju i izgradnji vlastite optičke prijenosne mreže u Bosni i Hercegovini radi i Elektroprivreda i Željeznice, što će stvoriti praktično neograničen potencijal za prijenos informacija. Značajan problem je što je penetracija u oblasti fiksne telefonije relativno niska (nešto iznad 30%) kao i pokrivenost u ruralnim područjima, što implicira problem mogućnosti korištenja univerzalnih komunikacionih usluga i potencijalnih servisa eUprave za veći broj građana Bosne i Hercegovine Iako uz znatno skuplje usluge, infrastruktura mobilne telefonije (Telekom BH, Mobis, Eronet operatori) također je veoma značajna za implementaciju eUprave, jer ona omogućava jednostavan pristup do (gotovo) svakog građanina na najvećem dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, kao i do udaljenih tačaka uprave do kojih ne dopire fiksna mreža. Za razliku od telekomunikacione mreže, lokalne mreže (LAN) u organizacionim jedinicama uprave su uopće, prema raspoloživim podacima, na dosta niskom nivou: kreirane ad-hoc i bez projekata (ili lokalnih mreža čak uopće nema) te bez adekvatne organizacije za administraciju, održavanje i razvoj mreže. Slična je situacija i sa postojećom informatičkom infrastrukturom uprave (različiti serveri, sistemi za pohranjivanje podataka itd.). Ipak, ima i pozitivnih primjera u organizacionim jedinicama uprave, koje su shvatile značaj i neophodnost primjene novih tehnologija za poboljšanje kvaliteta svojih usluga (CIPS projekt i neki drugi projekti na nivou Bosne i Hercegovine, rješenja u općini Tuzla, Sarajevo Centar, projekt i realizacija lokalne mreže Gradske uprave u Banjaluci itd.). Tekuće stanje u upravi karakterizira uopće nizak nivo primjene informaciono-komunikacionih tehnologija u obradi informacija, a još je izraženiji nizak nivo razmjene informacija između različitih aplikacija u okviru istih organizacionih jedinica, dok je to posebno izraženo za horizontalne i vertikalne veze između različitih organizacionih jedinica uprave. Za ilustraciju, trenutno najviši zahtjevi za komunikaciju između dva centra (Sarajevo - Banjaluka) u okviru CIPS projekta su zadovoljeni 2Mbit-om vezom. Iz navedenih činjenica se vidi da trenutni zahtjevi i potrebe u vezi sa prijenosom informacija nisu u srazmjeri sa objektivnim potrebama. Razvoj eUprave podrazumijeva generiranje, manipulaciju i prijenos velike količine multimedijalnih dokumenata i sadržaja, a time i zadovoljenje znatno većih potreba za prijenosnim kapacitetima, što se može očekivati u skoroj budućnosti. Cilj je da se na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine izgradi i osigura koherentna komunikaciona i informaciona infrastruktura u javnom sektoru, koja bi obezbijedila pouzdan, siguran i jeftin pristup i razmjenu informacija, kako u okviru javnog sektora tako i u komunikaciji uprave sa eksternim subjektima. Ova infrastruktura bi bila podloga za


razvoj i implementaciju programskih aplikacija i elektronskih servisa u svim drugim oblastima uprave. Pravce djelovanja treba usmjeriti ka koordiniranom razvoju komunikacione i informacione infrastrukture na svim nivoima (javne pristupne tačke, općinski, kantonalni/regionalni, nivo entiteta/Distrikta i nivo Bosne i Hercegovine). Odgovornost za razvoj infrastrukture je na subjektima koji odlučuju o razvoju i investicijama na različitim nivoima uprave. Ta odgovornost se prepliće po vertikalnim nivoima: niži nivo ima odgovornost i prema višem nivou, jer izostanak implementacije adekvatne infrastrukture na nižem nivou ugrožava funkcionalnost višeg nivoa (i obrnuto). Iz navedenog proistječe neophodnost sinhroniziranog i koordiniranog djelovanja, pri čemu viši nivoi uprave trebaju koordinirati, usmjeravati i pomagati razvoj infrastrukture na nižim nivoima. No, niži nivoi, s druge strane, mogu svojim inicijativama prevazići inertnost viših nivoa i svojim aktivnostima dati impuls i primjer drugim organizacionim jedinicama (kao što je to slučaj sa spomenutim općinama). Ciljevi reforme administracije – orijentacija ka korisniku i povećanje kvaliteta i efikasnosti usluga, nametat će potrebu i jačati ovakvu kooperaciju i saradnju. Iz prethodnog zaključka proistječe da je potrebno na svakom nivou uprave ustanoviti, u okviru organizacionih jedinica zaduženih za informatizaciju, odjeljenja/grupe/pojedince koji će biti zaduženi za infrastrukturu i sa zadatkom da:

• brinu o održavanju i usavršavanju postojeće komunikacione i informacione infrastrukture javne uprave;

• osiguraju funkcioniranje infrastrukture i omoguće i promoviraju korištenje savremenih telekomunikacionih servisa;

• osiguraju odgovarajući nadzor i zaštitu infrastrukture od malicioznih napada, nenamjernih grešaka ili havarija;

• povezuju se po horizontalnim i vertikalnim nivoima s ciljem razmjene iskustava, dobre prakse, zajedničkog planiranja i koordinacije djelovanja.

Koordiniranim aktivnostima nadležnih subjekata za razvoj infrastrukture na svim nivoima potrebno je realizirati Projekt komunikacione infrastrukture u javnom sektoru Bosne i Hercegovine. Pored gore navedenih općih zahtjeva, u Projektu treba uzeti u obzir, između ostalog:

• vezu od minimalno 128 Kbit/s za povezivanje najnižih nivoa uprave s višim nivoima;

• pošto uprava mora osigurati jeftine servise građanima, privredi i drugima, da je cijena telekomunikacionih usluga u Bosni i Hercegovini visoka, a uprava veliki potrošač tih usluga, orijentacija treba biti na iznajmljivanju optičkih prijenosnih puteva i izgradnji vlastite telekomunikacione mreže gdje god to bude ekonomski opravdano. Mreža treba da raspozna na svom ulazu do 64 klase servisa (QoS & CAS) i da prema unaprijed definiranoj politici svakoj od ovih klasa osigura odgovarajući kvalitet u prijenosu do najvišeg nivoa;

• u većim gradovima treba podržavati razvoj i izgradnju "MetroRing" (MAN) mreža; • unifikaciju protokola za prijenos podataka (TCP/IP); • pošto je neophodno povezati više informacionih sistema putem jedinstvene

infrastrukture, na najnižem nivou treba primijeniti, a preko srednjeg nivoa do državnog nivoa koristiti VPN-a tehnologiju. Korisnici bi na pristupnim tačkama koristili jednu fizičku vezu, a VPN-om bi bilo omogućeno kreiranje virtualno-privatnih mreža (sistem naplate poreza, carinski sistem itd.);

• postojeću infrastrukturu CIPS sistema koristiti kao osnovu za sisteme sa centralnom obradom podataka na nivou Bosne i Hercegovine;


• s obzirom na opredjeljenje iskazano u dokumentu Politika razvoja informacionog društva Bosne i Hercegovine za 'ravnomjeran razvoj informacionog društva, uključujući udaljena (ruralna) područja’, treba osigurati što širu pokrivenost udaljenih područja telekomunikacionom mrežom;

• sagledati u kojim dijelovima razvoja telekomunikacione infrastrukture uprave odgovarajuće državne institucije mogu i trebaju da se pojave kao investitori ili partneri telekom-operatorima.

Na razvoj i izgradnju telekomunikacione infrastrukture uprave veliki negativan utjecaj može imati privatizacija telekom-operatora. Zbog toga je neophodno da Regulatorna agencija za komunikacije stvori neophodan i jasan regulatorni okvir sa ciljem spriječavanja svakog, državnog ili privatnog, oblika monopola nakon privatizacije. Prilikom eventualne (prethodno dobro procijenjene i promišljene) privatizacije treba definirati uvjete koji će osigurati kontinuiran i ubrzan razvoj sektora telekomunikacija, kao i dostupnost i povoljnu strukturiranu cijenu (u odnosu na okruženje i platežnu moć građana Bosne i Hercegovine) telekomunikacionih usluga na što širem prostoru Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, neophodno će biti uzeti u obzir mišljenje stručnih ljudi iz javne uprave zaduženih za infrastrukturu u procesu privatizacije. Na svim nivoima uprave potrebno je osigurati adekvatnu informacionu infrastrukturu, na kojoj bi se razvijale i implementirale aplikacije i servisi uprave. Od ogromnog je značaja razmjena iskustava i dobre prakse, posebno na istim nivoima uprave. Ova se razmjena treba realizirati kroz Forum za razvoj eUprave, koji treba ustanoviti, i koji bi okupljao sve učesnike razvoja eUprave. Informatičku infrastrukturu na nivou Bosne i Hercegovine potrebno je graditi oko postojeće infrastrukture realizirane kroz CIPS projekt, koju čine dva mrežna operativna centra (NOC - Sarajevo i Banjaluka) i Centar za personalizaciju. Cjelokupna infrastruktura eUprava treba imati jedinstven Domain Name System, koji se treba realizirati na dva servera - primarnom i sekundarnom, koji će biti smješteni u LAN-ovima NOC-eva.

15.1.4. MEĐUOPERATIVNOST ORGANIZACIONIH JEDINICA UPRAVE Da bi se realizirali kvalitetni servisi javne uprave, usmjereni na zadovoljavanje potreba građana i poslovnih sistema, neophodno je osigurati nesmetan tok informacija kroz javnu upravu. Za realizaciju tog zahtjeva potrebno je definirati tehničke specifikacije i rješenja s ciljem ostvarivanja međuoperativnosti i koherentnosti informacionih sistema u javnom sektoru, koji se moraju posmatrati kao temelji cjelokupne strategije razvoja eUprave. Pored toga, potrebno je osigurati uniforman način komunikacije između aplikacija eUprave i eksternih, prije svega poslovnih sistema u okviru Bosne i Hercegovine kao i internacionalno. Definiranje tehničkog okvira za razmjenu podataka i implementacija usvojenih specifikacija u aplikacijama omogućili bi efikasnu razmjenu podataka između bilo kojih aplikacija koje podržavaju date specifikacije direktno, i bez potrebe bilo kojeg specifičnog prilagođenja aplikacija. Time bi se postigao cilj – nesmetan protok informacija kroz cijeli sistem eUprave, što bi efektivno značajno povećalo vrijednost instaliranih aplikacija. Ovakvo rješenje mora također voditi računa o sigurnosti podataka prilikom razmjene, tj. podatke ne smije dobiti neko ko nema ovlaštenja za njih, niti smije postojati mogućnost neprimijećene promjene podataka za vrijeme njihovog transporta kroz sistem. Sadašnje stanje na ovom ključnom elementu integracije eUprave u Bosni i Hercegovini je takvo da ne postoji osmišljen, razrađen i definiran tehnički okvir ili standard za razmjenu podataka. Ipak, ovaj problem je uočen a brzo su ga apostrofirale stvarne potrebe. Realizacija centralnih i jedinstvenih registara (građana, vozila i dokumenata u CIPS sistemu npr.) otvorila je pitanje razmjene tih podataka sa drugim sistemima kojima


su takvi podaci potrebni, kako sa sistemima u okviru uprave (granična služba, sektor policije, organi uprave nadležni za pripremu, organizaciju i provođenje izbora itd.) tako i sa sistemima izvan uprave (osiguravajući zavodi, banke, poslovni subjekti, građani i dr.). Na ostalim nivoima uprave postoje usamljeni napori za međuoperativnost pojedinih aplikacija, i to uglavnom u okviru pojedinačnih organizacionih jedinica i na ‘bilateralnom’ nivou između aplikacija. Razvojni napori i trendovi za rješavanje ovog problema postoje u razvijenim zemljama i na globalnom nivou. Ipak, do danas nije usvojen internacionalni standard generalnog rješenja problema interoperativnosti organizacionih jedinica uprave. No, do sada su različite organizacije i vlade, na bazi općih standarda, definirale više različitih okvira i protokola za elektronsku razmjenu podataka (Electronic Data Interchange). Cilj aktivnosti u ovom segmentu je da se osigura nesmetan tok informacija kroz javnu upravu, kao i uniforman i standardiziran način komunikacije između eUprave i eksternih sistema: građana, poslovnih subjekata, različitih organizacija i uprava/vlada drugih zemalja. Ovaj kratak pregled ilustrira da je problem međuoperativnosti ključan za realizaciju eUprave. Pravci djelovanja trebaju biti usmjereni na uspostavljanje stručne grupe u okviru Agencije za informaciono društvo i Foruma za međuoperativnost. Kroz odgovarajuće projekte treba definirati i verificirati koncept i standard za međuoperativnost između organizacionih jedinica javne uprave (kao i međuoperativnost sa eksternim sistemima), te uloge i odgovornosti za trajni proces usavršavanja i implementacije usvojenog koncepta.

15.1.5. FUNDAMENTALNI/CENTRALNI REGISTRI U procesu izgradnje eUprave, jedan od prioriteta je harmonizacija i povezivanje i/ili integracija fundamentalnih baza podataka s ciljem osiguranja njihovog integriteta i efikasnog korištenja od strane svih subjekata koji imaju odgovarajuća ovlaštenja. Fundamentalni registri sadrže podatke koji su od posebnog značaja za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao cjeline, čije je korištenje masovno, često, i nema lokalnu karakteristiku. No, pored fundamentalnih podataka, suštinski je značajno povezivanje svih sistema i baza podataka, kako je to već i naglašeno u segmentu o međuoperativnosti. Registri koji su u nadležnosti različitih nivoa uprave (državni, entitetski i lokalni) mogu se podijeliti na: civilne, sigurnosne i privredne registre. Imajući u vidu različite nivoe uprave (državni, entitetski/distrikt, kantonalni i lokalni), formirat će se/ili već postoje registri na određenim nivoima uprave. Činjenica da podatke generirane i raspoložive u nekoj organizacionoj jedinici uprave koriste i trebaju i organizacione jedinice na drugim, horizontalnim i vertikalnim nivoima, nameće više pitanja, npr.: tehnički način akvizicije, smještanja, razmjene i korištenja tih podataka, zatim pitanje nadležnosti i vlasništva nad podacima, odgovornosti za tačnost, raspoloživost i sigurnost, finansiranje itd. S jedne strane, obrada podataka na nižim nivoima jasnije razgraničava odgovornost i nadležnosti i daje mogućnost inicijative ‘nižim’ nivoima, dok s druge strane otežava raspoloživost podataka (pogotovo kad problem međuoperativnosti nije adekvatno riješen), tako da integralnost i kompletnost podataka zavisi od inicijative, volje i mogućnosti nižih nivoa. Zbog toga je potrebno da se prilikom odlučivanja o formiranju i načinu obrade ovih registara poštuju kriteriji: funkcionalnosti, ekonomičnosti i, mada je to ponekad u konfliktu, zakonske nadležnosti.


Funkcionalnost podrazumijeva da budu zadovoljene sve potrebe u smislu vrste podataka, brzine odziva, raspoloživosti i slično, uz zadovoljenje tehničkih kriterija definiranih za odnosnu oblast. Ekonomičnost podrazumijeva iznalaženje optimalnog balansa između tehničkih uvjeta i opcija, te raspoloživosti i cijene materijalnih sredstava i ljudskih potencijala u datom okviru zakonskih rješenja. Zakonom propisane nadležnosti u suštini određuju i definiranje načina i nivoa uprave na kojem se vode registri. Sadašnje stanje u pogledu formiranja i vođenja fundamentalnih registara na nivou Bosne i Hercegovine je takvo da je napravljen veliki iskorak donošenjem Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, Zakona o zaštiti ličnih podataka te realizacijom projekta CIPS (Citizen Information Protection System), kojim je u najvećoj mjeri taj zakon implementiran. Zakonom je predviđeno da se centralno vode sljedeće evidencije/registri:

• evidencija jedinstvenih matičnih brojeva (JMB) • evidencija pasoša • evidencija ličnih karata • evidencija prebivališta • evidencija viza i dozvola boravka • evidencija vozačkih dozvola • evidencija registracije vozila • krivična evidencija.

CIPS projektom su već formirani podsistemi koji vode centraliziranu evidenciju jedinstvenih matičnih brojeva (JMB) i prebivališta građana, ličnih karata i pasoša, vozačkih dozvola i registracije vozila. Također je uspostavljena jedinstvena krivična evidencija policijskih izvještaja. Aplikacije pojedinih podsistema koriste potrebne podatke iz jedinstvenih fundamentalnih registara. U drugim zemljama se najveći broj fundamentalnih registara vodi centralno. U Sloveniji su to registri: građana, katastar, poslovnih subjekata/ kompanija, poreski registar, registar elektronskih servisa i procedura, koji stoje na raspolaganju građanima itd. U Hrvatskoj strategiji za razvoj u području informacijskih i komunikacijskih tehnologija stoji opredjeljenje za ‘izgradnju jedinstvenog sustava državnih registara i evidencija uz potpunu primjenu načela zaštite osobnih podataka i javnosti, izuzev sadržaja kategorije državne ili poslovne tajne. U tu svrhu potrebno je donijeti zakon o državnim registrima, te zakon o zaštiti osobnih podataka’. U Njemačkoj se također na saveznom (federalnom) nivou vodi evidencija jednog broja fundamentalnih registara, kao npr. centralni registar imovine, centralni registar prostornih podataka, centralni kriminalni registar, registar motornih vozila i saobraćaja itd. Cilj je da se izvrši harmonizacija i povezivanje/integracija fundamentalnih baza podataka te izgradi i održava ažurnim sistem centralnih fundamentalnih registara, u skladu sa zakonom, i da se osigura njihovo korištenje od strane subjekata iz javnog i privatnog sektora i građana na način propisan zakonom. Vođenje centralnih evidencija je uređeno zakonom. Organizacione promjene trebaju biti praćene promjenom zakonske regulative tamo gdje je to potrebno. Vođenje i administracija centralnih registara trebali bi preći u nadležnost Agencije za informaciono društvo (AIS) nakon njenog formiranja. Daljnje pravce djelovanja treba usmjeriti na definiranje načina, procedura i tehničkih rješenja korištenja podataka iz fundamentalnih registara od strane eksternih sistema. Time će se omogućiti povezivanje sistema fundamentalnih registara sa drugim sistemima uprave. Ovo treba raditi zajednički i u koordinaciji sa projektom za definiranje koncepta i okvira za međuoperativnost.


15.1.6. SIGURNOST

eUprava mora imati okvir za siguran rad sa informacijama. Ovo podrazumijeva da se moraju poduzeti sve mjere zaštite u informacionim sistemima eUprave kako bi se minimizirala mogućnost gubitka informacija ili njihovo neovlašteno mijenjanje/korištenje, što bi u određenim slučajevima moglo izazvati nesagledive posljedice. Zbog toga je potrebno razviti rješenja i definirati postupke i mjere kojima će se omogućiti informaciona i komunikaciona sigurnost, te stvoriti mehanizmi za njihovu primjenu. Ovo je od ključnog značaja, jer se time stvaraju uvjeti da svi subjekti koji se koriste servisima eUprave steknu povjerenje da su transakcije koje obavljaju sa upravom pouzdane, zaštićene i sa zahtjevanim stepenom povjerljivosti. Mjere zaštite podataka u javnoj upravi također, direktno i indirektno, imaju značajan utjecaj i na povećanje elektronske sigurnosti u cijelom društvu. No, pretjerano i neumjereno fokusiranje na sigurnost može, s druge strane, rezultirati rješenjima koja su suviše rigidna, komplicirana i skupa i koja mogu biti prepreka za razvoj i primjenu novih tehnologija. Primjena i korištenje novih informacionih tehnika i proizvoda i komunikacionih mreža je dinamički proces, što zahtijeva permanentno i sistematsko sagledavanje: mogućnosti pristupa administracije kritičnim resursima, kvaliteta servisa i zaštitnih mehanizama. Dakle, neophodno je permanentno procjenjivati rizike, s jedne strane, i sigurnost sistema, s druge strane, i tražiti izbalansirano rješenje. Sigurnosni mehanizmi također moraju uzeti u obzir Zakon o zaštiti ličnih podataka, i onemogućiti neautorizirano korištenje ličnih podataka koji su predmet zakonske zaštite. Sadašnje stanje. Zaštiti informacija u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini nije se uglavnom pristupalo na organiziran i sistematičan način, već se zaštita realizirala mahom u okviru pojedinih aplikacija u odnosnim organizacionim jedinicama uprave. Također, neznatan broj ljudi se uopće bavi ovom problematikom, a u upravi uglavnom nema grupa kojima je dodijeljen zadatak stalnog bavljenja problemom sigurnosti. Značaj i sveobuhvatnost podataka koji se vode u okviru projekta CIPS i potreba njihove zaštite inicirali su početak aktivnosti na podprojektu EGIPT (E-Government Information Protection Techniques). Ovaj podprojekt ima cilj da definira standard zaštite osjetljivih informacija koje koriste komercijalne i državne organizacije. Država BiH je postavila visoke standarde na povjerljivost i integritet ličnih podataka građana i inforamcija koje su za njih vezane, tako da su zahtjevi koje EGIPT postavlja usmjereni na komercijalne i državne organizacije koje skladište, obrađuju ili prenose informacije o BH građanima. Program insistira na godišnjoj provjeri kompatibilnosti sa EGIPT zahtjevima za sve komercijalne i državne organizacije koje se priključuju na baze podataka eUprave putem servera za razmjenu podataka. Funkcionalni zahtjevi EGIPT se baziraju na 10 osnovnih sigurnosnih zahtjeva koje moraju ispunjavati podsistemi eUprave, i više detaljnijih podzahtjeva, koji zavise od stepena osjetljivosti i volumena informacije koja se obrađuje i pohranjuje. EGIPT ne nastoji diktirati rješenja, ali su vlasnici mreža i sistema dužni dokazati da ispunjavaju zahtjeve. Savremene tehnike i trendovi Utvrđivanje deklariranog identiteta. Moderni računarski sistemi obično moraju provjeriti identitet svakog korisnika prije nego što mu dozvole korištenje svojih resursa. Trenutno razvojno stanje na tržištu nudi sljedeća tehnička rješenja autentifikacijskih sistema:

• Password • Lista passworda • Tokens • Smart Card sa digitalnim certifikatom (PKI)


• Biometrija U 99% slučajeva autorizacijski sistemi su implementirani koristeći Radius (Remote Authentication Dial In User Service) protokol, koji je definiran u RFC 2138 i proširen RFC-jem 3579. Korisnička baza podataka može biti pohranjena u običnim, tzv. flat fajlovima ili u bazama koje su SQL ili LDAP (Lightweight Directory Access Protocol) kompatibilne. Trenutno većina vlada zahtijeva od proizvođača da IKT rješenja implementirana za procesiranje povjerljivih ili senzitivnih informacija moraju imati certifikat od nezavisne testne laboratorije, koja potvrđuje da objekt testiranja zadovoljava zaštitni profil definiran za datu aplikaciju. Svjetski priznat metod certifikacije je opisan u radu pod nazivom Common Criteria 2. Cilj aktivnosti u ovom segmentu je da se ustanovi siguran okvir za funkcioniranje eUprave koji će minimizirati mogućnost gubitka informacija ili njihovog neovlaštenog mijenjanja/korištenja u toku elektronske obrade, odnosno da informatizacija funkcija uprave i elektronski transfer informacija ne smanjuju nivo povjerenja u javnu upravu, pri čemu sigurnosne mjere ne smiju primjetno umanjiti efikasnost informatiziranih procedura. Pravce djelovanja u ovom segmentu treba usmjeriti, na organizacionom planu, na formiranje - određivanje, u okviru organizacionih jedinica (zaduženih) za informatizaciju, odjeljenja/grupa/pojedinaca zaduženih za sigurnost. U okviru Agencije za informaciono društvo Bosne i Hercegovine, i uz uključenje drugih raspoloživih kadrovskih potencijala iz uprave, akademskog i privatnog sektora, treba početi aktivnosti na izradi sigurnosne strategije za sve jedinice uprave. Paralelno, potrebno je raditi na razvoju i implementaciji jedinstvenog sistema autentifikacije i autorizacije za aplikacije u upravi, i to:

• Za transakcijski usmjerenu autentifikaciju preporučuje se sistem na bazi “liste passworda”.

• Za upravljanje mrežnom infrastrukturom preporučuje se sistem sigurnosti na bazi “token-a”.

• Za rješavanje problema digitalnog potpisa i tajnosti komunikacije između subjekata korištenjem e-mailova preporučuje se kreiranje PKI bazirane na PGP (Preaty Good Privacy), gdje je svaki subjekt zadužen za kreiranje vlastitog para ključeva, a državna Agencija zadužena za certifikaciju javnih ključeva. Drugim riječima, nakon što subjekt deponuje svoj javni ključ na javni server, on ima opciju da taj ključ certificira kroz utvrđeni proces.

Potrebno je inicirati istraživački projekt za analizu svih aspekata uvođenja PKI infrastrukture, budući da je PKI infrastruktura u mnogim zemljama identificirana kao preduvjet za implementaciju internih informatiziranih administrativnih procedura, kao i za isporuku elektronskih servisa građanima i poslovnim sistema.

15.1.7. ZAJEDNIČKE FUNKCIJE UPRAVE Mnoge funkcije Uprave su iste u različitim organizacionim jedinicama, mnogi procesi imaju istu logiku i suštinu. Primjeri takvih funkcija i procesa u upravi su: finansijski poslovi, vođenje kadrovskih evidencija, procedure nabavki, statistički sistemi, rad sa dokumentacijom i arhivskom građom, postupak i tok rješavanja predmeta itd. Može se realizirati takav obuhvat kadrovskih podataka koji će zadovoljiti sve subjekte. Zaprimanje predmeta/pismena, procesiranje, arhiviranje riješenog predmeta i predaja/odašiljanje strankama je u suštini isti proces u svim upravnim procedurama. Komuniciranje između zaposlenih u administraciji elektronskom poštom je suštinski identično, i može se reći tehničko pitanje. Neke od ovih funkcija će biti ukratko opisane u tekstu koji slijedi. Administracija u osnovi radi sa dokumentima. Papirna forma dokumenata je, za razliku od elektronske, nepraktična sa stanovišta transfera, promjena, arhiviranja i pretraživanja/lociranja. Svi navedeni elementi utječu bitno na brzinu obrade, tako da


uvođenje sistema za upravljanje elektronskim dokumentima (EDMS) bitno povećava brzinu rada administracije. EDMS realizira prihvatanje, distribuiranje i pohranjivanje dokumenata u digitalnim formatima računarskih sistema i interneta. Svaki sistem za upravljanje dokumentima zahtijeva metod prihvatanja ulaza, mjesto za njegovo pohranjivanje, sistem indeksiranja te način predstavljanja sadržaja korisnicima. Automatizacija obrade toka poslova (Job Processing ili Workflow) podržava saradnju između svih koji rade na poslovima vezanim za proizvodnju i razmjenu velike količine dokumenata u skladu sa posebnim pravilima i metodama. Uz pomoć sistema za obradu toka poslova može se utvrditi redoslijed koraka posla koji se obavlja, uz definirane potrebne materijalne i kadrovske resurse koji su neophodni za implementaciju. Obrada posla može biti prekinuta, zaustavljena ili nastavljena. Istorija toka obrade i tekuće stanje se pamte i arhiviraju. Standardizacija u ovom domenu je u nadležnosti WFMC (Work Flow Management Coalition), a tekući napori su na planu standardizacije interfejsa workflow produkta prema: sistemima za modeliranje poslovnih procesa, aplikacijama, nadzornim (monitoring) sistemima i drugim workflow sistemima. Primjenom automatizacije obrade toka poslova, upravljanja i arhiviranja elektronskim dokumentima u značajnoj mjeri se mogu reducirati specifičnosti koje postoje u pojedinim segmentima eUprave. Primjena ovih aplikacija najdirektnije doprinosi formiranju koncepta "ureda bez papira". Elektronska pošta je moćan servis za efikasnu komunikaciju između zaposlenih u upravi kao i između zaposlenih i eksternih subjekata. Elektronskom poštom se jednostavno distribuiraju obavještenja, zadaci, upozorenja, materijali, komentari itd. Procedure javnih nabavki informacionih i komunikacionih proizvoda su propisane zakonom o javnim nabavkama, a njihova informatizacija bi doprinijela vaćoj transparentnosti, efikasnosti i kvalitetu realizacije nabavki, uz smanjenje cijene. Time bi se učesnicima olakšao rad na pripremi ponuda, čime bi se oslobodio značajan dio njihovih resursa za druge aktivnosti. Također, uloga javne uprave kao naprednog korisnika u procesima javnih nabavki doprinijela bi široj promociji informaciono-komunikacionih tehnologija u društvu. Pored navedenih zejedničkih funkcija, postoji i niz drugih, npr. materijalno-finansijski i računovodstveni poslovi, kadrovski poslovi, poslovi i sistemi odlučivanja itd. Od izuzetnog značaja su statističke funkcije, koje objedinjavaju statističke podatke na višim nivoima uprave. Od kvaliteta statističkih podataka odlučujuće zavisi upravljanje društvenim zajednicama i kompleksnim zadacima, kakav je sigurno i uvođenje eUprave. Sadašnje stanje više karakteriziraju individualna rješenja u pojedinim dijelovima (čak iste organizacione jedinice) uprave i generalni nedostatak saradnje i koordinacije, kako unutar organizacionih jedinica tako i po horizontalnim a i vertikalnim nivoima. Na općinskom nivou ima pozitivnih primjera, npr. program informatizacije poslova matičnih službi, koji je rađen na osnovu stranih donacija. No, najčešće ostaje problem daljnjeg razvoja i održavanja aplikacija (kao i u gornjem primjeru) nakon prestanka dobivanja donacije. Na nivou Bosne i Hercegovine rješava se i implementira centralizirano jedan broj zajedničkih funkcija, i to znatnim dijelom kroz inicijative i vođenje projekata od strane pojedinih međunarodnih organizacija. Izostanak koordinacije između ovih projekata i drugih projekata na nivou Bosne i Hercegovine i onih na nižim nivoima predstavlja ozbiljan problem. Rješenja u drugim zemljama su dosta raznolika, zavisno i od njihove državne i političke organizacije, ali i od toka informatizacije u državnim upravama tih zemalja. U Norveškoj izbor, razvoj i nabavka informacionih i komunikacionih proizvoda i sistema su dosta decentralizirani u javnoj upravi, čak i na centralnom nivou uprave. Zajedničke međusektorske mjere i aktivnosti obuhvataju upravljanje znanjem, raspoloživost i


korištenje podataka (međuoperativnost) i infrastrukturu javnih ključeva za elektronski potpis. U Sloveniji, zajedničke funkcije javne administracije imaju najviši prioritet, jer se njihovom informatizacijom rješava isti problem na više mjesta. Zajedničke funkcije administracije su podijeljene u tri grupe:

• zajedničke centralizirane aktivnosti, koje obuhvataju funkcije što se izvršavaju na/u jednom mjestu/organu za sve druge organizacione jedinice;

• funkcije povezivanja, koje zahtijevaju saradnju sa drugim organima s ciljem implementacije (statistički zavod, npr.);

• zajedničke decentralizirane aktivnosti (finansijski poslovi, kadrovski poslovi itd.). Postoji više varijanti implementacije:

• jedan organ implementira zajedničku funkciju za sve organizacione jedinice, • zajednička funkcija se implementira autonomno u organizacionim jedinicama, ali

na isti način. • U Njemačkoj, slično, identificirane su zajedničke funkcije koje se na nivou

federalne vlade centralno planiraju, a lokalno implementiraju, te funkcije koje se i centralno planiraju i centralno implementiraju.

Cilj aktivnosti u ovom segmentu razvoja eUprave je da se automatizacijom zajedničkih funkcija uprave, kroz implementaciju aplikacionih projekata, uz primjenu otvorenih standarda i poštovanje specifikacija za međuoperativnost, na najbrži i najefektniji način značajno podigne nivo primjene informacionih i komunikacionih tehnologija u javnoj upravi Bosne i Hercegovine. Pri definiranju pravaca djelovanja treba imati na umu specifičnosti zakonske regulative u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine u komparativnim jedinicama uprave, što implicira da informatička rješenja u nekom organizacionom dijelu uprave često nisu 100% primjenljiva u drugom sličnom organizacionom dijelu. No, suština odnosnih administrativnih procedura je ista, pa se može govoriti eventualno o varijantama jednog istog rješenja. Ovo omogućava da se razvojem manjeg broja informatičkih rješenja (jednog ili dva npr.) za neku administrativnu proceduru riješi problem za cijelu upravu u Bosni i Hercegovini. Ova konstatacija ne znači forsiranje jednog centralnog rješenja, koje će biti nametnuto svim subjektima, nego mogućnost za sve organizacione jedinice da dođu do pojedinih aplikativnih rješenja na najracionalniji način. Da bi se išlo tim putem, potrebna je saradnja i koordinacija rada između organizacionih jedinica koje rješavaju isti problem, ali uz ostavljanje autonomnosti nižim nivoima uprave, ako to zakonom nije drugačije regulirano. Kao prvi korak potrebno je izvršiti analizu zajedničkih funkcija uprave i definirati principe i pravce djelovanja za informatičku podršku ovim funkcijama (materijalno-finansijski poslovi, kadrovski, opći poslovi uprave, sistemi za podršku odlučivanju, sistemi plaćanja, sistemi za brigu o korisnicima, upravljanje sadržajem, i dr.). Rezultat analize treba da bude i prijedlog reinžinjeringa procesa i organizacije zajedničkih funkcija uprave tamo gdje se to uoči da je potrebno, sa sugestijama za unifikaciju postojećih rješenja na principu koordinacije i saradnje pojedinih subjekata. Od posebnog je značaja uvođenje elektronske obrade dokumenata, informatizacija obrade toka poslovnih procesa u administraciji kao i zakonsko reguliranje korištenja digitalnih potpisa za potpisivanje elektronskih dokumenata, te zaštita dokumenata. Potrebno je planirati projekt za analizu mogućnosti i efekata informatizacije procesa javnih nabavki i definiranje idejnog rješenja, te pilot-projekt za verifikaciju koncepta. Rješenja ne smiju direktno ili indirektno onemogućiti lokalne isporučioce proizvoda i servisa, odnosno moraju uvažavati i lokalne i regionalne interese. Primjena informatičkih rješenja na nižim nivoima uprave se treba zasnivati na skupu usaglašenih okvira


dostupnih u elektronskoj formi. Ovi projekti trebaju biti koordinirani sa drugim projektima (izgradnja infrastrukture, sigurnost, zakonska regulativa i tehnička rješenja za podršku uvođenju digitalnih potpisa itd.). Od posebnog je značaja inicirati projekt analize raspoloživosti statističkih podataka potrebnih za razvoj eUprave sa prijedlogom mjera. U organizacionim jedinicama/nivoima uprave potrebno je osigurati centralno planiranje informatizacije zajedničkih funkcija iz vlastite nadležnosti. Implementacija informatizacije procedura u organizacionim jedinicama može biti ili centralna ili decentralizirana po dijelovima uprave. Od izuzetne je važnosti organizirati saradnju i koordinaciju rada na rješavanju zajedničkih problema i funkcija na različitim nivoima i organizacionim jedinicama uprave.

15.1.8. SPECIJALIZIRANE FUNKCIJE PO POJEDINIM ORGANIZACIONIM JEDINICAMA UPRAVE Fundamentalni način organiziranja, tj. vršenja administrativnih funkcija, odvija se u okviru najviših organa uprave, tj. ministarstava. Sva radna područja uprave bit će informatički podržana, tj. automatizirat će se njene funkcije formiranjem informacionih sistema za svaku oblast s konkretnim aplikativnim rješenjima. Aplikativna rješenja će omogućiti i internim (državni organi) i eksternim (građani, privreda) korisnicima administrativnih usluga dobijanje kvalitetnih i brzih elektronskih usluga. Sva aplikativna rješenja će uzimati u obzir organizacionu vertikalu (najviši→najniži nivo, ministarstvo→lok. organ uprave) svake funkcije s ciljem dobijanja jednoobraznih usluga. Izmjene u načinu organiziranja najviših nivoa vlasti (spajanje ministarstava ili nastajanje novih) u okviru kojih se nalaze radna područja trebaju imati što manje utjecaja na pojedine funkcije, tj. rješenja moraju biti fleksibilna i modularna. Korištenje elektronskih usluga - servisa od strane krajnjeg korisniku treba biti lišeno potrebe za poznavanjem konkretnog nivoa uprave koji daje uslugu ili internih transakcija između organa uprave koje su neophodne radi osiguranja usluge. Promjene pojedinih podataka vršit će se na jednom mjestu upisom u odgovarajući registar, a proslijedit će se na sva ostala potrebna mjesta. Trenutno se mnoge funkcije u nadležnosti ministarstava - lokalnih organa uprave obavljaju na tradicionalan papirno orijentiran način rada, sa niskim nivoom korištenja informacionih i komunikacionih tehnologija. Pojedini sektori su već samostalno pokrenuli ili započeli informatizaciju svojih prioritetnih oblasti. Šarenilo metoda, pristupa i tehnologija realizacije i monitoringa takvih pojedinačnih rješenja ima za posljedicu neuređenost sistema s krajnjim efektima koji su veoma upitni. Cilj je da se informatizacijom svih (uključujući i specijalizirane) funkcija uprave realizira elektronizirani ‘back office’, koji će putem elektronskih servisa omogućiti: jednostavne, brze, kvalitetne i kompletne usluge krajnjim korisnicima. Da bi specijalizirane usluge javne uprave bile elektronski podržane, neophodno je učešće svih nivoa uprave u pripremama konkretnih akcija - od lokalnog do državnog nivoa vlasti, te uključenje privatnog i nevladinog sektora u realizaciji tih aktivnosti. Službenici u upravi također trebaju steći jasnu predstavu o koristi od uspostavljanja novih sistema, uz potrebu njihovog kako informatičkog opismenjavanja (tamo gdje to već nije urađeno) tako i njihovog motiviranja za aktivno učešće u stvaranju i korištenju tih informatički podržanih sistema. Procedure za dobijanje usluga pojedinih organizacionih jedinica uprave trebaju biti maksimalno uprošćene i pojednostavljene, kako bi bile što lakše za korištenje od strane


krajnjeg korisnika. One moraju biti fokusirane na (građane) krajnjeg korisnika, a ne na upravu. U sve automatizirane sisteme mora biti ugrađena transparentnost rada uprave. Pravila i zahtjevi neophodni za dobijanje nekog servisa moraju biti jasno navedeni kako bi se minimizirale potencijalne subjektivne akcije službenika. Sve aplikacije kroz koje se obavljaju e-servisi trebaju omogućiti krajnjem korisniku da može imati uvid u trenutno stanje njegovog zahtjeva. Dobru praksu je potrebno uvesti kao jedan od presudnih faktora u odlučivanju o konkretnim akcijama - putem razmjene iskustava između lokalnih i regionalnih zajednica (gradova, općina, regija, država). Pri definiranju prioriteta treba uzeti u obzir ekonomski aspekt – cijenu realizacije, društveni aspekt - korist za građane itd. Neophodno je uvesti efikasno upravljanje elektronskim zapisima. Današnje stanje je takvo da je većina arhiva papirna, bez obzira na postojanje ili ne baza podataka. Za podršku svim funkcijama javne uprave potrebno je uvesti sisteme za upravljanje elektronskim zapisima i dokumentima, tako da se oni mogu održavati i da im se može pristupati na način koji čuva autentičnost i integritet pohranjenih podataka, uz harmonizaciju elektronskih i papirnih sistema.

15.1.9. EDEMOKRATIJA Digitalna demokratija se može definirati kao demokratija koja odražava informatičko doba, gdje se kroz IKT, posebno internet, građanima osigurava daleko veći i bolji pristup vladinim organizacijama i informacijama, i pruža mogućnost brze razmjene informacija između velikog broja ljudi – te na taj način promoviraju nevladina udruženja, udruženja građana i sl. Da bi demokratija i dalje slovila kao "volja naroda", izabrani predstavnici moraju imati dobru komunikaciju s građanima koji su ih izabrali. Kako je politička komunikacija jedna od temeljnih zadaća demokratije, slijedi da nove komunikacijske tehnologije mogu imati veoma važan utjecaj na demokratske procese. Digitalna demokratija podrazumijeva primjenu IKT-a kako bi se ojačala moć demokratije, i posebno kao sredstvo koje omogućava građanima da direktnije sudjeluju u izradi politike. Ona treba objediniti mogućnosti novog komunikacionog okruženja, koje ima moć povećanja kvaliteta javnog sudjelovanja u upravljanju. Razvoj e-demokratije će imati značajan utjecaj tako što će olakšati revitalizaciju društva omogućavajući građanima da artikuliraju svoje ideje i razmišljanja i uključe ih u proces donošenja odluka. Mogu se izdvojiti sljedeći osnovni modeli e-demokratije:

• elektronska administracija, što podrazumijeva elektroničko vođenje poslova upravljanja državom;

• informacijski menadžment, koji se odnosi na stvaranje efikasne komunikacije između građana i donositelja odluka;

• populistički model ili model "elektronske gradske vijećnice", koji omogućava građanima da elektronski publiciraju svoje poglede o određenim pitanjima. Elektronska gradska vijećnica predstavlja sredstvo interaktivne i direktne interakcije s javnim službenicima i elektronskog dijaloga između građana, kao i interaktivno sredstvo za glasanje. On-line zajednica fokusira diskusije i građani mogu razmatrati različite ideje vezano za dato pitanje. Pod on-line zajednicama podrazumijevaju se interaktivne komunikacijske mreže unutar kojih ljudi dijele zajedničke interese i razmjenjuju ideje i mišljenja, neovisno o geografskoj regiji;

• model civilnog društva odnosi se na transformiranje političke kulture uz pomoć komunikacijske tehnologije, što bi trebalo utjecati na kvalitet javnih debata i promjenu u međuljudskim odnosima;


• model dogovorne demokratije, gdje se pod pojmom "dogovor" podrazumijeva potpuno razmatranje različitih rezultata i alternativa za određena pitanja. Model dogovorne demokratije omogućava uspostavljanje on-line foruma za rasprave između političara i građana;

• model kombiniranja reprezentativne i direktne demokratije podrazumijeva da građani postavljaju vrijednosti i odlučuju koja pitanja traže rješavanje kroz proces predstavljanja i ekspertize, a koja pak građani rješavaju direktno.

Iako još uvijek nedovoljno testirano, područje e-demokratija treba da uz upotrebu IKT-a jača demokratski i politički život države. Cilj je da se kontinuirano poboljšava kvalitet međusobne komunikacije između građana i javne uprave tako što će se omogućiti građanima da zatraže i dobiju usluge i informacije tamo gdje je za njih najpogodnije, gdje god da žive. Informatizacija javne uprave će građanima i poslovnim ljudima olakšati pronalaženje onoga što im je potrebno putem interneta, sa uslugama i informacijama organiziranim po temama. Digitalna revolucija će imati dalekosežne pozitivne posljedice za sve javne institucije, i iz osnova će promijeniti način njihova funkcioniranja. Također će se stvoriti i potpuno novi koncept samousluživanja i građanima omogućiti dosad neviđen stepen kontrole. Dva su osnovna područja djelovanja javne uprave na planu razvoja e-demokratije:

• e-učestvovanje • e-glasanje

Osavremenjavanje metoda glasanja poboljšanjem pristupa glasačkim listićima i proširenje obima konzultacija jesu područja koja potcrtavaju načine na koje se mogu unaprijediti demokratski mehanizmi. Implementiranje IKT-a u glasanju podrazumijeva nuđenje paketa elektronskih servisa kao što su on-line glasanje i on-line registracija (e-glasanja na izborima za parlament i na lokalnim razinama, referendumima, privatne listiće za glasanje pod zakonskom kontrolom, on-line registracija glasača i on-line prijave za odsutne glasače). Ove mogućnosti podrazumijevaju prethodno postojanje pouzdanih mehanizama za elektronsku identifikaciju građana (putem ‘pametnih’ kartica npr.). Primjenom IKT-a za otvaranje novih kanala za učestvovanje između izbora podrazumijeva stvaranje potpuno novih odnosa između državne uprave, građana i njihovih predstavnika (e-učestvovanje građana u: vladinim političkim procesima, procesima stvaranja politike, donošenja zakona i provjeravanja izabranih predstavnika, procesima formuliranja politike unutar političkih stranaka i ostalih organizacija civilnog društva). Putem internet usluga potrebno je omogućiti pristup javnim informacijama svim pravnim i fizičkim licima. Na taj način će se promovirati veća otvorenost, transparentnost i odgovornost službenika javne uprave, ograničiti osnove na kojima se informacije mogu zadržati i povećati učešće javnosti u donošenju odluka javnih organa. Kritične tačke. Ukupan uspjeh e-demokratije ovisit će dobrim dijelom i o izgradnji povjerenja građana i institucija u tehnologiju, gledajući prvenstveno s aspekta ostvarenja sigurnosti i povjerljivosti. Pitanje zaštite prava na privatnost, na intelektualnu svojinu i sl. sve će se više zaoštravati, pogotovo u zemljama gdje propisi ostanu neodgovarajući ili ne budu uopće doneseni. Stjecanje povjerenja glasača u robusnost i tajnost koju treba osigurati tehnologija također je jedna od kritičnih tačaka uspjeha e-demokratije.

15.1.10. ESERVISI Osnovni akteri u procesima javne i buduće elektronske uprave, između kojih postoji snažna interakcija, jesu uprava (u stranoj terminologiji Vlada/Government), građani (Citizen) i privredni subjekti (Bussines). Razvoj elektronske uprave je u interesu svakoga


od gore navedenih aktera. Ukratko, razvojem ovog sektora pospješuje se efikasnost rada uprave, povećava kvalitet usluga uprave prema korisnicima, transparentnost rada i procesa i jača učešće građana u demokratskim procesima. U kontekstu savremenih tehnologija uprava (vlada/Government) svoju ulogu ostvaruje putem servisa prema građanima i privredi. Ovi servisi se realiziraju na različitim nivoima uprave, u zavisnosti od zakonskih rješenja koja su usvojena, odnosno od nivoa centralizacije i decentralizacije. Preduvjeti koji se postavljaju pred elektronsku upravu da bi ona efikasno funkcionirala, tj pružala potpune i kompletne elektronske servise građanima, poslovnim sistemima i drugim subjektima, jesu sljedeći:

• širokopojasni pristup internetu, adekvatna komunikaciona i informatička infrastruktura uprave;

• baze podataka u elektronskom obliku; • aplikacije za obradu, pristup i razmjenu podataka; • pristupne tačke za izvršenje servisa (PC preko interneta, razne vrste terminala

koji su dostupni na javnim mjestima, mobilni uređaji i sl.); • sistem sigurnosti koji se ogleda u pristupu servisu putem odgovarajućih

sigurnosnih mehanizama (smart kartica u obliku lične karte, GSM kartica, PIN i PUK kodovi i sl.).

Ispunjenje gore navedenih preduvjeta je ustvari spisak aktivnosti koje je potrebno izvršiti da bi se omogućilo uspostavljanje i funkcioniranje eServisa. Da bi se realizirao koncept eServisa, potrebno je pokrenuti aktivnosti u dva pravca: povećanje informatičke kulture građana i izgradnja informacione infrastrukture. Ove dvije aktivnosti su povezane jedna sa drugom, ali je u osnovi potrebno stvoriti uvjete koji bi doveli do povećanja broja korisnika interneta putem povećanja broja pristupnih tačaka i broja klijenata na globalnoj mreži. Paralelno, potrebno je raditi na osiguranju infrastrukture i sigurnosnih mehanizama koji omogućavaju siguran pristup eServisima i koji vode ka uspostavi međuoperativnosti, kako u domaćim okvirima tako i na međunarodnom nivou. Sadašnje stanje u ovoj oblasti nije zadovoljavajuće upravo iz razloga što nije postojao sistemski pristup na planu uspostave eServisa. Rezultati su simbolični i svode se na to da se određeni obrasci mogu dobiti putem interneta sa pojedinih site-ova na različitim nivoima uprave. Ali svrha eServisa nije samo da daju informacije građanima ili da građanin dođe do obrazaca koje bi popunjavao i dalje koristio na klasičan način. Svrha eServisa je da korisnik dobije uslugu, odnosno bude servisiran na osnovu zahtjeva i pristupa upravi “iz kuće” odnosno sa radnog mjesta. Postoji veliki broj iskustava u svijetu koja pokazuju mehanizme i domete realiziranja eServisa. Njemačka je u strategiji Bund On-line 2005. formirala listu od 383 servisa na saveznom nivou. Najveći broj ovih servisa se može realizirati elektronski. Na osnovu spiska ovih servisa formirana je lista projekata, koji su ili realizirani ili su u fazi planiranja odnosno realizacije. Također je pozitivno iskustvo Estonije, koja je 1997. počela sa sistemskim razvojem informacionog sektora, a već 2002. je izdala elektronsku ličnu kartu, koja putem PKI infrastrukture omogućava građanima da izvršavaju određene servise kako u upravi tako i u privrednom sektoru. Tako npr. sada građani Estonije pomoću lične karte ostvaruju zdravstveno osiguranje ili plaćaju javni prijevoz. U Italiji je u fazi projekt eLične karte, u kojem učestvuje lokalna uprava, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo finansija. Pošto je u Italiji sistem prilično decentraliziran, čuvanje podataka o građanima se vrši na nivou lokalne uprave, i lokalna uprava formira servise koji građani mogu obaviti preko ličnog dokumenta. Ministarstvo finansija dodjeljuje poreske brojeve koji su istovremeno i identifikacioni brojevi, a Ministarstvo unutrašnjih poslova na državnom nivou vrši koordinaciju rada i vodi računa da se ne vrše zloupotrebe.


Cilj aktivnosti u ovom segmentu javne uprave je da se omogući građanima, poslovnim i drugim subjektima, da svoje obaveze ili zahtjeve prema upravi obavljaju na što efikasniji način, uz minimalne troškove i broj fizičkih kontakata s organima uprave, i to putem više različitih elektronski baziranih kanala za isporuku servisa (web, mobilni telefon, digitalna televizija itd.). Prilikom definiranja pravaca djelovanja u ovoj oblasti potrebno je poći od zakonske regulative koja trenutno ne podržava elektronsko poslovanje i elektronsku isporuku servisa. Zatim je potrebno da se definiraju servisi koje vrše svi nivoi uprave, izvrši precizna podjela servisa između različitih nivoa uprave (državni nivo/ entitetski nivo/ …/lokalni nivoi). Kao što je prethodno navedeno, potrebno je pokrenuti aktivnosti na izgradnji infrastrukture za široko korištenje servisa,, a sa druge strane na pripremi uprave za pružanje elektronskih servisa. U upravi je, paralelno s novim zakonskim rješenjima, potrebno izvršiti reinžinjering rada uprave/procedura i tokova podataka. Kao što su pokazala istraživanja u Njemačkoj, ukupno dvije trećine servisa koji se obavljaju u upravi odnose se na sljedeće grupe: prikupljanje, obrada i predaja podataka, obrada aplikacija koje se predaju organima uprave i proces promocije, pa je potrebna koncentracija servise na ove tipove procesa. Na sljedećoj tabeli su prikazane mogućnosti interaktivnih elektronskih servisa između različitih aktera i eUprave, koji su ranije spomenuti.

Privreda Uprava Građani Privreda G2B Uprava B2G G2G C2G Građani G2C

U kontekstu zajedničkih funkcija uprave i ostalih funkcija koje se odnose na interno funkcioniranje svih nivoa uprave, neophodno je pokrenuti projekte koji informatiziraju procese između različitih segmenata uprave (G2G-servisi - uprava sa upravom). G2G-servisi se implementiraju za povezivanje automatiziranih procesa između:

• jedinica uprave različitih nivoa • jedinica uprave istih nivoa • jedinica uprave Bosne i Hercegovine i organa uprave stranih zemalja, a u skladu

sa nadležnostima po zakonu. Projekti koje je neophodno realizirati mogu se grupirati na zajedničke funkcije uprave i na specifične funkcije, koje je potrebno realizirati da bi određeni dio uprave mogao funkcionirati, i opisani su u tačkama 4.1.7 i 4.1.8. Pri realizaciji, orijentacija treba biti ka korištenju podataka iz fundamentalnih registara, kako bi se u cijelom sistemu eUprave ostvarili integritet i ažurnost. G2B-servisi uključuju servise za provođenje javnih tendera i nabavki putem interneta, servise za poslovanje uprave sa bankama elektronskim putem, servise za dobijanje uputstava, informacija i zakonskih procedura za koje su privredni subjekti zainteresirani itd. Servisi B2G će omogućiti da privrednici obavljaju sve poslove sa državom elektronskim putem. Ovi servisi između ostalog uključuju: registraciju preduzeća, plaćanje obaveza prema državi, prijavljivanje radnika, plaćanje obaveza prema radnicima, kontrolne mehanizme za sve navedene funkcije. Servisi C2G i G2C treba da omoguće građanima da preko interneta obave sve poslove u vezi sa plaćanjem poreza, preuzimanjem ličnih dokumenata, prijavama rođenja i smrti, zakazivanjem vjenčanja, te dostupnost raznih servisnih informacija kao i učestvovanje u demokratskim procesima.


U grupu servisa C2G i G2C potrebno je posebno uključiti identifikacioni menadžment (IM), odnosno praćenja stanja identifikacije građana elektronskim putem uvođenjem tzv. elektronske lične karte, odnosno "inteligentnih" elektronskih kartica, te na principima sigurnosti i globalne međuoperativnosti.

15.1.11. PORTALI I PRISTUPNE TAČKE S ciljem osiguranja jedinstvene ulazne tačke u eUpravu, za jednostavan i korisnički pogodan pristup informacijama i servisima eUprave preko interneta za građane, poslovne subjekte, zaposlene u samoj Upravi, strance – pojedince i organizacije, realizirat će se adaptivni internet portal sa odgovarajućim subportalima. Pristup preko portala bit će omogućen sa radnih mjesta, kućnih računara ili javnih informacionih kioska. Pored portala, zainteresirani subjekti će imati pristup željenim informacijama i servisima putem telefona, GSM WAP-a, SMS-a, putem digitalne televizije ili direktnom komunikacijom sa administracijom Uprave. Sadašnje stanje karakterizira postojanje određenog broja web site-ova na raznim nivoima uprave. Na nivou Bosne i Hercegovine jedan broj ministarstava i upravnih organizacija je objavio web-stranice na kojima se mogu vidjeti određeni podaci o tim organizacijama. Direkcija za implementaciju projekta CIPS je objavila web-site na kome se mogu dobiti podaci o statusu ličnog dukumenta. Vlade BiH entiteta, te najveći dio kantona imaju oficijelni site Vlade sa relevantnim podacima o Vladi i aktivnostima svih ministarstava. Pojedine jedinice lokalne samouprave su ustanovile svoje web-site-ove. Sve razvijene zemlje imaju izgrađene portale putem kojih se mogu jednostavno dobiti svi relevantni podaci o odnosnim zemljama (turistički, privredni, obrazovni, politički, kulturni itd.), i putem kojih se stvara pozitivna i afirmativna predstava o tim zemljama za investiranje i saradnju. Pored toga, i sami građani i poslovni sistemi mogu preko portala doći do informacija od interesa: zakonski propisi, socijalne beneficije, uvjeti školovanja i stipendiranja itd. Cilj aktivnosti je da se izgradi jedinstven portal ispred svih-web site-ova javne uprave, putem kojeg bi se omogućilo dobijenje informacija od interesa po principu jedne destinacije (one stop shop), kao i sigurne, brze i pouzdane transakcije sa građanima i poslovnim sistemima. Organizacija portala treba se bazirati na potrebama korisnika, a ne na organizacionoj strukturi uprave, sa jedinstvenim sadržajem i izgledom, bez obzira kojem segmentu javne uprave se pristupa. Pravci djelovanja će se odnositi na definiranje strukture portala, izgradnju javnih pristupnih tačaka, kao i način i uvjete pod kojima će subjekti pristupati resursima eUprave. Uvjeti pristupa trebaju se bazirati na pripadnosti korisnika određenoj grupi. Grupe korisnika su: zaposleni u eUpravi, građani i poslovni subjekti. Pristup informacijama se može realizirati preko web-a ili putem SMS, e-maila, digitalne televizije (u perspektivi). Portal bi se sastojao od XML e-forme, identifikacijskog sistema i komunikacione veze prema infrastrukturi javne uprave. Prije korištenja portala eUprave korisnik bi trebao obaviti:

• registraciju - sastoji se od prijave nadležnom organu za kreiranje korisničkog naloga, privremene šifre kao i uloga koje će koristiti korisnik ili od autentifikacije putem PKI, u zavisnosti od razvijene infrastrukture;

• upis – proces upisa za servise kojima korisnik želi pristupiti; • aktiviranje naloga – poslije realizacije digitalnog upisa.


15.2. KRITIČNI FAKTORI Postoji više faktora od kojih bitno zavisi uspjeh procesa razvoja eUprave i informacionog društva Bosne i Hercegovine u cjelini. Prije svega, uspjeh će zavisiti od istinskog opredjeljenja relevantnih subjekata koji odlučuju, odnosno donose odluke na pojedinim nivoima uprave, i njihove spremnosti da maksimalno podrže ove procese. Drugi kritičan faktor su ljudski resursi i kadrovi, kojih je trenutno apsolutno nedovoljno na poslovima informatizacije u upravi. Osiguranje potrebnog broja i kvaliteta kadrova koji bi nosili i realizirali proces razvoja eUprave zahtijevat će posebne mjere i strategiju nosioca vlasti u organima uprave. Iako je privreda Bosne i Hercegovine slaba, administracija skupa, a budžetski prihodi nedovoljni da bi se pokrile sve potrebe, ulaganje u razvoj informacionog društva i segmenta eUprave mora imati prioritet na svim nivoima vlasti. Pored navedenog, moraju se provesti potrebne organizacione mjere s ciljem formiranja odgovarajućih tijela/organizacionih dijelova na svim nivoima uprave, koja bi trebala provesti zacrtanu politiku i strategiju informatizacije. Od velikog je značaja također stvaranje svijesti i širenje saznanja o mogućnostima i prednostima informatizacije uprave kako kod zaposlenih u upravi tako i kod korisnika usluga (poslovnih sistema i građana).

15.2.1. SUBJEKTI ODLUČIVANJA Poznato je da je Bosna i Hercegovina složena državna zajednica, sa kompliciranom organizacionom strukturom i izraženim političkim, nacionalnim i regionalnim tenzijama. U takvom okruženju nije lako i jednostavno implementirati kompleksne procese kakav je proces razvoja i uvođenja eUprave, u kojem treba angažirati subjekte i resurse svih organizacionih jedinica uprave. Pored objektivno kompliciranog uređenja Bosne i Hercegovine, još je značajniji subjektivni faktor, koji čine relevantni subjekti odlučivanja na svim nivoima uprave u Bosni i Hercegovini. Još uvijek nije pokazano dovoljno razumijevanja i shvatanja uloge, suštinskog značaja i neophodnosti informatizacije i razvoja informacionog društva, prije svega kao pokretačkog i razvojnog zamajca za druge segmente ekonomije, niti je iskazano snažno i nedvojbeno opredjeljenje da se maksimalno podrže ovi procesi. Kako bi se premostile ove barijere, neophodna je snažnija promocija uvođenja eUprave putem: prezentacija organiziranih za subjekte odlučivanja i političke faktore, okruglih stolova i ekspertskih i javnih debata, medijski adekvatno propraćenih, i to u cijeloj fazi razvoja i uvođenja eUprave.

15.2.2. TRŽIŠTE RADA I LJUDSKI RESURSI Zahvaljujući nasljeđu iz SFRJ, BiH je zadržala relativno visok kvalitet obrazovanja u IT oblasti. Trenutno na univerzitetima u BiH diplomu različitih fakulteta sa IT profilom treba steći preko 100 studenata godišnje. Međutim, dobar dio njih odlazi van Bosne i Hercegovine, gdje nalaze posao bez većih problema. Kao stručnjaci u svijetu su svugdje visoko cijenjeni. Posebno je u posljednje vrijeme izražen odlazak mladih, posebno talentiranih, na studiranje u druge zemlje, prije svega Austriju, gdje imaju dobre uvjete i pogodnosti studiranja. Iako ovaj proces ima suštinski kvalitet zbog razbijanja zatvorenosti obrazovnog sistema i prenošenja iskustava iz razvijenijih sredina i zemalja u Bosnu i Hercegovinu, zabrinjavajuća je činjenica da zbog situacije u Bosni i Hercegovini većina ovih mladih ljudi nema namjeru da se vrati i stečena znanja primijeni i prenese u Bosnu i Hercegovinu. Edukacija u IT oblasti je, bez sumnje, jedan od ključnih faktora za poticanje razvoja. Sadašnji uvjeti rada, finansiranja, pa i određena zakonska rješenja ograničavaju kvalitetniji razvoj IT odsjeka na univerzitetima, prije svega sa stanovišta poticanja naučno-stručnog rada na univerzitetima, formiranja savremenih laboratorija i slično. Budući da su znanje i potencijal ljudskih resursa od ključnog značaja za razvoj eUprave, orijentacijom i opredjeljenjem za razvoj informacionog društva u Bosni i Hercegovini, atraktivnim projektima visokog tehnološkog nivoa, dobrim razvojnim okruženjem i boljim


materijalnim stimuliranjem može se dosta učiniti na smanjenju prisutnog ‘brain drain’ trenda. U upravi nema dovoljno kadra iz oblasti informacionih ikomunikacionih tehnologija za transformaciju u elektronski podržanu upravu. Razlozi su višestruki: od neshvatanja potrebe subjekata odlučivanja za informatizacijom, pa prema tome i ovim kadrom, i potcjenjivanja ovih poslova i aktivnosti, pa do objektivnih teškoća u osiguravanju finansijskih sredstava za potrebe informatizacije. S druge strane, kadrovi iz oblasti informacionih ikomunikacionih tehnologija relativno lako nalaze poslove u drugim organizacijama, a posebno, kvalitetan kadar je i vrlo dobro plaćen u privatnim preduzećima, stranim predstavništvima i organizacijama, ili radi ‘na daljinu’ za strane firme. Zbog toga, osiguranje kadra, posebno kvalitetnog, može biti ozbiljan problem za realizaciju eUprave ako se ovom problemu ne priđe ozbiljno i urgentno. Kako bi se na najpovoljniji način riješio ovaj problem sa stanovišta eUprave, potrebno je djelovati u sljedećim pravcima:

• Osigurati koncentraciju kvalitetnog IT kadra u upravi putem: formiranja agencija/sektora/odjeljenja za informatizaciju ili sličnih tijela na pojedinim nivoima uprave, stimulativnih dodataka za deficitarne kadrove i poslove od posebnog značaja, kadrovskih kredita za rješavanje stambenih problema, stimuliranja permanentne edukacije informatičkog kadra kroz programe specijalističkog usavršavanja, omogućavanja povezivanja na bibliotečke sisteme, posjeta konferencijama, seminarima, sajmovima itd. U upravi prije svega nedostaje kadar iz oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija koji je osposobljen i kvalificiran da na bazi sagledavanja cjeline sistema, veza sa eksternim sistemima, tehnoloških trendova i standarda te iskustava drugih, može kvalitetno specificirati zahtjeve za pojedine podsisteme, procijeniti najbolju varijantu rješenja, vršiti nadzor i praćenje realizacije i osigurati najracionalniji način održavanja sistema.

• Saradnjom sa akademskim sektorom kroz podršku za formiranje instituta i laboratorija pri univerzitetima i sklapanje ugovora na projektima eUprave sa univerzitetima/fakultetima elektrotehnike, informatike i ekonomije u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, i Tuzli kao i sa drugim visokoškolskim institucijama u Bosni i Hercegovini navedenog profila moglo bi se angažirati do 100 stručnjaka s tih univerziteta za rad sa odgovarajućim dijelovima uprave, posebno na istraživačkim i razvojnim poslovima.

• Angažiranje privatnog sektora kroz outsourcing svih aktivnosti koje nisu od ključnog značaja, na bazi precizno osmišljenih i definiranih zahtjeva, i u skladu sa stavovima iskazanim u tački 4.1.2. Konkurencija koja postoji u privatnom sektoru (uz minimiziranje mogućnosti manipulacije putem dobro definiranih i elektronski podržanih procedura nabavke) omogućit će postizanje kvalitetnih i ekonomski racionalnih rješenja. Ovim će se također podržati i snažno utjecati na razvoj privatnog sektora u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija.

15.2.3. IZVORI FINANSIRANJA

Iz iskustava više zemalja može se vidjeti da projekti informatizacije imaju višestruko pozitivno djelovanje i brzo vraćaju uložena sredstva. Dakle, razvoj eUprave treba shvatiti kao razvojnu investiciju koja se najbrže oplođuje i višestruko i najbrže vraća, a ne kao trošak. Projekti se mogu finansirati na više načina:

• budžetska sredstva • donacije • komercijalni aranžmani


• krediti. Svi organi Uprave, od općinskog nivoa naviše, trebali bi planirati u budžetu sredstva za realizaciju IT projekata, na bazi zajedničkog plana realizacije (koji je dio ove Strategije) i svojih specifičnih potreba. Postoji vrlo značajan iznos sredstava doniranih od vlada EU, vlade SAD i drugih za realizaciju pojedinih projekata. Svi ti projekti se realiziraju uglavnom bez međusobne koordinacije pored neuspješnog pokušaja OHR da kroz inicijativu za koordinaciju TIMS (Total Information Management System) pojača veze između različitih IKT projekta. Na taj način se sredstva troše veoma neracionalno, jer se nabavljaju isti SW i HW resursi, koristi zasebna mrežna infrastruktura i slično. Ubuduće bi međunarodne institucije trebale sklapati ugovore sa Vijećem ministara, tako da se vođenje i koordinacija ovih projekata realizira preko AIS-a. Realizacija projekata od općeg značaja, koji su finansijski veoma zahtjevni, često je onemogućena zbog budžetskih ograničenja. Veliki korisnici G2B usluga, kao što su pošte, banke, telekom-operatori, osiguravajuća društva i slični, imaju prirodan interes za finansiranje realizacije ovih projekata. Obzirom na nivo ulaganja u nove tehnologije i trendove u svijetu (opisano ranije) neophodno je planirati značajnija sredstva iz budžeta za informatizaciju i razvoj eUprave. Izdvajanje iz budžeta treba da bude na nivou od ~2% godišnje, što bi na nivou Bosne i Hercegovine (uključujući sve nivoe uprave) iznosilo oko 80 miliona KM godišnje. Sa stranim donacijama, kreditima i komercijalnim aranžmanima ova cifra bi iznosila oko 100 miliona KM na godišnjem nivou za Bosnu i Hercegovinu. Ovim sredstvima, racionalnim ulaganjem i koordiniranim naporom i saradnjom svih subjekata uprave, mogli bi se postići vrlo snažni i upečatljivi rezultati, koji bi vraćali veliki dio tih sredstava direktno putem ušteda (npr. korištenje ‘informacionog autoputa’ zamijenilo bi u znatnoj mjeri skupa fizička putovanja i troškove, oslobodila bi se ogromna energija i vrijeme na bazi efikasnog komuniciranja i davanja usluga itd). Ovaj iznos mora biti apsolutno prihvaćen i prihvatljiv kao minimalan, jer u krajnjoj liniji to predstavlja vraćanje dijela sredstava informaciono-komunikacionom sektoru i tehnologijama koji se dobija od te iste oblasti putem poreza vezanih za promet i usluge u ovom sektoru i licence telekom-operatora.

15.2.4. ORGANIZACIONI ASPEKTI Generalno, u upravi ne postoje adekvatne organizacione jedinice za podršku razvoja i uvođenja eUprave, ili one ne obavljaju adekvatno zadatke na planu informatizacije uprave. Za svaku zemlju, pa tako i za Bosnu i Hercegovinu, neophodna su odgovarajuća tijela na državnom nivou za provođenje sveukupne politike i strategije informatizacije. Ovo je prepoznato i u regionalnoj eSEE (electronic South East Europe) inicijativi, te je kao zajednička aktivnost i obaveza zemalja regiona bila formiranje (do 30. 10. 2003. godine), na nacionalnom (državnom) nivou, tijela odgovornih za aktivnosti vezanih za informatizaciju. Na nivou Bosne i Hercegovine postoji direkcija CIPS, formirana sa zadatkom realizacije projekta CIPS, a koja u praksi obavlja dijelom i aktivnosti koje prevazilaze početne zadatke CIPS-projekta. U pojedinim ministarstvima različitih nivoa i općinskim upravama postoje sektori/odjeljenja/odsjeci/grupe ili pojedinci zaduženi za informatizaciju. Generalno, te organizacione forme i definirane im nadležnosti i obaveze ne zadovoljavaju stvarne i aktuelne potrebe uprave, posebno u kontekstu implementacije politike i strategije razvoja. Zbog toga je potrebno na svim nivoima uprave sagledati problem adekvatnosti postojeće organizacije za podršku razvoju i implementaciji eUprave, i izvršiti potrebnu dogradnju/modifikaciju postojeće organizacije. Poseban akcent je potrebno staviti na međuresorsku koordinaciju i saradnju u okviru svake organizacione jedinice uprave, te saradnju sa drugim sličnim organizacionim jedinicama po vertikalnim i horizontalnim linijama.


Npr. na nivou Bosne i Hercegovine potrebno je ustanoviti jedinstvenu agenciju koja bi brinula (i) o razvoju eUprave, koja zahtijeva visok stepen informacione, tehnološke i metodološke integracije. Agencija bi imala ulogu integratora i ne bi a priori centralizirala ni tehnolgiju, ni podatke, ni razvoj IT projekata. Svako ministarstvo ili upravni organ na nivou Bosne i Hercegovine bi mogao imati svoju službu za informatiku u skladu sa zakonima o njegovoj nadležnosti i organizaciji. Primarni zadaci Agencije bi, između ostalog, bili:

• izrada i praćenje provođenja strategije razvoja eUprave u BiH; • razvoj/vođenje, upravljanje operativnim radom i održavanjem informacionih

sistema i fundamentalnih registara koji se implementiraju i vode centralno na nivou Bosne i Hercegovine;

• elektronska podrška za organe na nivou Bosne i Hercegovine, administrativnom poslovanju, zakonodavnom postupku, praćenje rada Vijeća ministara, Parlamenta itd.;

• vođenje PKI infrastrukture i izdavanje digitalnih certifikata (Trust Centar); • verifikacija/revizija i mišljenja vezana za projekte koji se vode na nivou Bosne i

Hercegovine iz domena eUprave, a koje realiziraju druge organizacije ili preduzeća: davanje tehničke ocjene o izboru opreme za sve značajnije IT projekte u ministarstvima i organima BiH itd.;

• vođenje tehničke koordinacije rada svih IKT sektora u drugim ministarstvima na nivou Bosne i Hercegovine;

• saradnja i koordinacija sa entitetskim/Distrikt Brčko tijelima zaduženim za tehnički razvoj i implementaciju sistema eUprave na projektima informatizacije zajedničkih funkcija (upravljanje dokumentima, servisi elektronske pošte i drugi elektronski servisi, sistemi sigurnosti i zaštite itd.);

• administriranje i održavanje komunikacione i informatičke infrastrukture centraliziranih funkcija na nivou Bosne i Hercegovine;

• koordinacija razvoja sveukupne komunikacione i informacione infrastrukture uprave u Bosni i Hercegovini;

• vođenje izrade standarda, preporuka, uputstava itd. za nivo cijele uprave u Bosni i Hercegovini uz učešće eksperata iz entiteteta/Distrikta Brčko, npr.: standardi za međuoperativnost, metodologije razvoja informacionih sistema, standardi i uputstva za sigurnost i zaštitu, okviri za postupke javnih nabavki za potrebe eUprave, preporuke i ocjene pojedinih tehnologija, tehničkih rješenja itd.;

• učešće u izradi prijedloga potrebnih zakona za uvođenje i funkcioniranje eUprave;

• edukacija kadrova drugih dijelova eUprave na bazi stečenih znanja i iskustava, organizacija razmjene informacija i iskustava na nivou Bosne i Hercegovine putem seminara, konferencija, publikacija, tematskih sesija i rada Foruma za razvoj eUprave Bosne i Hercegovine itd.

Agencija bi trebala imati distribuiranu organizaciju formiranjem razvojnih centara u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i Tuzli, čime bi se lakše zadovoljile kadrovske potrebe Agencije i realizirali kompleksni i obimni zadaci. Pored prethodno navedenog, na nivou Bosne i Hercegovine bi trebale biti ustanovljene organizacione forme koje bi vodile brigu o širem aspektu razvoja informacionog društva Bosne i Hercegovine, npr. aspektu: obrazovanja, razvoja tržišnog ambijenta i podrške razvoju i inovacijama, promocije informacionih i komunikacionih tehnologija, saradnje s nevladinim organizacijama, internacionalne saradnje itd. Ove funkcije bi se trebale realizirati u okviru jednog ili više ministarstava na nivou Bosne i Hercegovine,


najprirodnije u saradnju sa Ministarstvom prometa i komunikacija u Vijeću ministara BiH. Pored navedenih funkcija, bilo bi potrebno ustanoviti i međuresorski komitet, te Savjet za informaciono društvo, koji bi okupljao stručnjake iz različitih dijelova društva i različitih profila, i koji bi bio savjetodavno tijelo Savjeta ministara. Slična tijela, sa manjim obimom zadataka primjerenim potrebama i mogućnostima, trebala bi biti osnovana na nižim nivoima uprave entiteta/distrikta/kantona. Na nivou općina zajedničke funkcije bi se trebale realizirati kroz odsjek za informatiku ili slično tijelo. Od ključnog je značaja saradnja po horizontalnim i direknim vertikalnim nivoima navedenih organizacionih jedinica uprave u vezi s pitanjima rješavanja zajedničkih problema. U svakom bi se organizacionom dijelu morali odrediti konkretni ljudi/nosioci saradnje. Jedino na takav način, objedinjenim snagama i saradnjom, može se doći do kvalitetnih rješenja i osigurati najveći stepen racionalnosti ulaganja. Sve općine u Bosni i Hercegovini trebaju biti povezane putem Foruma za razvoj eOpćine kao mjesta za zajedničko dogovaranje i planiranje te razmjenu ideja, znanja i iskustava.

15.2.5. NADLEŽNOSTI, ODGOVORNOSTI I SARADNJA Jedan od kritičnih faktora je i pitanje nadležnosti pojedinih subjekata uprave u vezi s pitanjem informatizacije. Inertnost, nekompetencija, odsutnost znanja i resursa na nižim nivoima uprave često daju argumente za nametanje rješenja sa viših nivoa, pa čak kada je nadležnost po zakonu eksplicite na nižim nivoima uprave. Nametanje rješenja može postati praksa, tako da dođe do blokade procesa informatizacije zbog uskih grla na ‘pametnim’ višim nivoima. S druge strane, niži nivoi uprave ponekad nisu spremni na saradnju s višim nivoima, čak i u slučajevima kad sami nemaju resurse za rješavanje pojedinih problema i kad bi od takve saradnje imali koristi. S obzirom da pitanje tehničke realizacije (centralna ili distribuirana) često ima niz drugih konsekvenci i povlači niz drugih pitanja (nadležnost organa i vlasništvo nad podacima, odgovornost za tačnost, ažurnost i sigurnost podataka, pitanje finansiranja razvoja, raspodjele dobiti od usluga itd), neophodno je poštovati zakonsku regulativu i propise u vezi s navedenim pitanjima. Od ogromnog je značaja spremnost svih subjekata uprave na međusobnu saradnju, razmjenu informacija, iskustava i ‘dobre prakse’, te spremnost da slične ili identične probleme rješavaju objedinjujući resurse, znanje i sve druge potencijale.

15.2.6. MEDIJSKA PODRŠKA Elektronski i drugi mediji u našem okruženju mogu odigrati bitnu ulogu u podizanju općeg nivoa digitalnog obrazovanja i kulture te osigurati potreban stepen digitalne informiranosti, a time i pospješiti uvođenje eUprave i zainteresiranost za njeno korštenje od strane građana. Od ogromnog je značaja da se pozitivnim stavom medija i adekvatnom medijskom promocijom doprinese stvaranju što šireg političkog konsenzusa za ostvarenje ciljeva Strategije, te da se dobije razumijevanje i podrška širokog kruga građana, poslovnih subjekata i drugih organizacija.

Strategija razvoja informacionog društva u BiH – IKT infrastruktura 113

IKT infrastruktura Današnje društvo već treću deceniju korača kroz transformaciju postindustrijskog perioda u informacijsko-komunikacijski. Proces informatizacije današnjeg društva ne samo da se nastavlja, nego se čak i ubrzava. Na transformaciju su uticale, ponaosob, informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT). Ubrzani razvoj je proizvod njihovog zajedničkog djelovanja, dakle IKT. Do kojeg su nivoa svijet i Evropa došli i na kakvoj IKT infrastrukturi su razvijeni Internet, digitalni prenosni sistemi, koji procesi i podaci se mogu koristiti i gdje smo mi i zašto smo tu gdje jesmo, šta nam je činiti i kako? To su pitanja na koja se makar i djelomično i u globalu daje odgovor u predmetnoj strategiji. Zašto i zbog čega je strategija značajna i šta ona sadrži? U strategiji je ukratko dato stanje u svijetu, a navedeni su i trendovi u svijetu, dato je stanje kod nas, u BiH, izrečeno je željeno stanje kod nas i iskazane mogućnosti kako doći do njega, uz preporuke i potrebne akcije. Trendovi u razvijenom svijetu pokazuju da:

• se nastavljaju procesi digitalizacije, komutacije paketa i sl; • prenos podataka enormno raste u odnosu na prenos govora; • potreba za širokopojasnim pristupnim sistemima raste; • su sve prisutnije mobilnost i multimedijalnost itd;

a što predstavlja nadogradnju na sadašnje stanje. Kakvo je naše stanje pokazuju podaci o:

• penetraciji fiksne, mobilne i Internet-mreže (još uvijek smo znatno ispod evropskog prosjeka);

• razjedinjenosti telekomunikacijskog tržišta; • tehnološkoj raznolikosti i neujednačenosti; • slabo razvijenim servisima i dr.

Kakvo stanje nam je potrebno i kakvom moramo težiti: • povećan stepen razvijenosti i ujednačenosti mreža; • povećan nivo integracije sistema; • razvijenije osnovne, atributske i druge usluge itd.

Mi moramo shvatiti da je krajnje vrijeme ukoliko želimo da Bosna i Hercegovina bude dio savremenog razvijenog svijeta da:

• smanjimo jaz u razvijenosti i primjeni IKT u odnosu na razvijene zemlje Evrope i svijeta; • razvijamo vlastitu IKT-industriju; • gradimo poslovne i druge sisteme na osnovu primjene IKT itd.

i da sve to ne možemo postići bez izgradnje odgovarajuće IKT infrastrukture koja podrazumijeva: • izgradnju jedinstvene IKT-magistrale na nivou BiH, uz uvođenje novih tehnologija, ali i

racionalizaciju investiranja; • intenzivnije uvođenje novih tehnologija i građenje širokopojasnih pristupnih mreža; • siguran prenos i zaštitu podataka i informacija u virtualnim poslovnim i drugim mrežama itd.

Zato se u Strategiji daje više preporuka kao npr. da se izgradnji IKT infrastrukture pristupi ciljano i organizirano, kroz implementaciju Akcionim planom, naznačenih i drugih projekata te predloženih rješenja. To i drugo se može i mora postići kroz preporučeno i uz druge podsticajne mjere za stvaranje povoljnijeg ambijenta, posebno obrazovanja svih aktera u ovom procesu.


16. UVOD 16.1. IKT INFRASTRUKTURA U KONTEKSTU RAZVOJA ID U BIH

Infrastruktura IKT predstavlja osnovu za primjenu IK tehnologija i iz tog razloga je važno sagledati sve aspekte ovog ključnog segmenta informatizacije društva. Kako se ovdje sadrži više parametara, to je nužno analizirati svaki od njih posebno u cilju sagledavanja onih pretpostavki koje utiču na razvoj i primjenu infrastrukture IKT kako u svijetu, tako i kod nas.

16.1.1. IKT INFRASTRUKTURA - BAZNA KOMPONENTA ID Informacijske i komunikacijske tehnologije omogućavaju prenos i upotrebu svih vrsta informacija i predstavljaju najprodorniju generičku tehnologiju današnjice. Kao takve, predstavljaju temelje ekonomije i društva stoljeća. Ove su tehnologije generator promjena u svim sferama društva. One nalaze primjene u svim granama privrede i u svim područjima znanosti, te su podloga za uspješno djelovanje poduzetništva, kao i svih društvenih i državnih struktura. Stoga se na njima treba temeljiti privredni i društveni razvoj države. Jednostavan pristup informacijama i znanju omogućit će donošenje kvalitetnih odluka u poslovanju, državnoj upravi, obrazovanju, zdravstvu i privatnom životu. Udaljenost više neće biti prepreka za komuniciranje, učenje, poslovanje ili pružanje zdravstvene zaštite. Svi će građani imati jednake mogućnost pristupa informacijama i znanju, ali i mogućnost stvaranja novih informacija i znanja. Informacijske i komunikacijske tehnologije trebaju pridonijeti privrednom rastu, povećanju zaposlenosti i osvajanju novih tržišta. U sljedećih pet godina se treba priključiti razvijenim zemljama u istraživanju i razvoju informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te u njihovoj primjeni pri stvaranju novih proizvoda i usluga kako bi ove tehnologije postale značajan izvor prihoda. Razvojem elektroničke uprave temeljene na upotrebi IKT treba bitno unaprijediti kvalitetu usluga koje uprava pruža građanima, malim i srednjim preduzećima i kompanijama, te učinkovitost državne, kantonalne uprave, lokalne samouprave i javnih službi. Izgradnjom jeftine, brze i sigurne informacijske i komunikacijske infrastrukture treba osigurati zadovoljavanje potreba građana, privrede, organa državne uprave i društva u cjelini. Ispunjenje ovih ciljeva trebalo bi uvesti BiH u informaciono društvo, odnosno društvo znanja, te je tako približiti krugu razvijenih zemalja, a posebno Evropskoj uniji. Predloženi planovi strategije imaju za cilj da se kroz date preporuke s nacrtima aktivnosti za njihovo postizanje postavljeni zadaci i ostvare. Dakle, globalno tretirano, ovaj izvještaj se odnosi na tehničke aspekte, tehnološke mogućnosti, aplikacijski nivo, zakonski i regulatorni ambijent, društveni aspekt i posljedice koje oni imaju na ukupni stepen razvoja zemlje.

16.1.2. RAZVOJNA ULOGA IKT INFRASTRUKTURE Ni informatizaciju niti internetizaciju nije moguće provoditi, pogotovo ne uspješno, bez odgovarajuće infrastrukture i to prvenstveno infrastrukture IKT. Brojni su primjeri uporednih analiza razvijenosti IKT infrastrukture neke zemlje i njezine primjene u odnosu na ukupnu razvijenost zemlje. Manje-više u direktnoj je funkciji ovisnost razvijenosti IKT od veličine GDP svake zemlje. Tako i kod nas, kako je zemlja u velikom zaostajanju u razvoju za drugim zemljama SEE regiona i posebno zemljama EU, to je IKT–infrastruktura, mjerena parametrima penetracije, u zaostatku. S druge strane, razvijenost informatizacije je u direktnoj povezanosti sa razvijenošću IKT infrastrukture, pa je onda posve jasna međusobna povezanost svih ovdje navedenih faktora. Mjera razvijenosti, koja bi nama trebala biti dovoljna, ustvari se ne može odrediti. Ako se prati ova međusobna povezanost ekonomsko-razvojnih parametara i onog što karakterizira razvijenost informacijsko-komunikacijske infrastrukture, može se pokušati odgovorti kako naći rješenje da se stvari kreću brže naprijed prema razvijenosti i


smanjenju jaza u odnosu na razvijene zemlje. Ako je razvijenost IKT infrastrukture uslov za njenu primjenu i veće korištenje, onda je logičan zaključak da se u ovu oblast treba intenzivno investirati sve dok se ne približimo razvijenim zemljama po kriterijima koji garantiraju daljnji razvoj informatizacije zemlje i društva u cjelini. Jasno je da država nema sredstava da sama investira u ovu oblast, stoga se nosioci ovih ulaganja trebaju stimulirati od strane državnih organa. Mnoge studije u svijetu, između kojih je i studija UNDP, govore o povezanosti razvoja društva, posebno malih i srednjih preduzeća, primjenom IKT. Dakle, razvoj informatizacije društva utiče nesporno na ukupni razvoj zemlje. Ovaj će dovesti do povećanja GDP i prema ekonomskim studijama do zainteresiranosti stranih investitora za većim ulaganjima. To je novi poticajni faktor za povećanje direktnih stranih ulaganja u Bosni i Hercegovini. Tako dolazimo do efekata da se povećava mogućnost daljnjih ulaganja u IKT infrastrukturu, pa se proces spiralno produžava na način da se pokreće dinamičan ekonomski rast cjelokupne društvene zajednice. Ovdje se ulagači u ovu oblast dovode u sasvim novu društvenu ulogu, a to je da su oni pravi generator razvoja informatizacije društva, a samim tim i generator ukupnog razvoja zemlje. Informacijska i komunikacijska tehnologija može biti kao poluga za rješavanje nekih od kritičnih tačaka u društvu i informacijska i komunikacijska tehnologija kao potpora svim drugim potencijalima za razvoj društva. Informacijska i komunikacijska infrastruktura pretpostavka je društva i ekonomije znanja u ovom stoljeću, koja će pridonijeti povećanju kvalitete življenja te efikasnijem i konkurentnijem poslovanju na državnom i globalnom tržištu.

16.2. IKT INFRASTRUKTURA Ključni segmenti telekomunikacijske infrastrukture su oblast telekomunikacija, Internet i RTV difuzija multimedijalnih usluga. Informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu čine platforme i mreže potrebne za stvaranje i pružanje usluga korisnicima. IKT infrastruktura je tretirana sa dva aspekta :

• društvenog (društveno–privrednog) aspekta i • tehničkog (tehničko–tehnološkog) aspekta.

Društveno–privredni aspekt tretira ambijent, edukaciju, poticajne mjere, odraz procesa liberalizacije i privatizacije na IKT infrastrukturu i dr. Tehničko–tehnološki aspekt tretira telekomunikacijsku infrastrukturu i to kičmu (backbone) - zajedničku informacijsku magistralu, core ili jezgro-mrežu i pristupnu mrežu koja je razuđena i najznačajnija u procesu pristupa Internetu i distribuciji multimedijalnih usluga. Potreba za terminalnom opremom i uređajima također spada u IKT infrastrukturu, a odnosi se na terminalnu, računarsku opremu i programe. U suštini, državna informacijska infrastruktura (DII)nije samo fizička oprema za povezivanje i prenos raznih vrsta informacija. Tu još spadaju, sa velikim stepenom važnosti: široki opseg raznih uređaja koji se pri tome koriste, same informacije, bez obzira u kojom su obliku, aplikacije i softver, koji omogućavaju korisnicima pristup, obradu i organiziranje i uvid u razmnožavajuću masu informacija koju DII stavlja korisniku na raspolaganje. Zatim mrežni standardi i prenosni kodovi, koji olakšavaju međusobnu povezanost (interconection) i zajednički rad (interoperation) između mreža, osiguravaju privatnost osoba i sigurnost kako informacija koje se prenose, tako i sigurnost i pouzdanost mreža. Na kraju i ljudi, naročito u privatnom sektoru, koji kreiraju informacije, razvijaju aplikacije i usluge, konstruišu uređaje i podučavaju druge da koriste svoje potencijale. Dakle, svi ovi elementi moraju biti razvijeni i ugrađeni u DII da bi se moglo pristupiti informacionom društvu. Razvitak DII postaje sredstvo pomoću kojeg se može postići široki opseg ciljeva u ekonomiji i društvu. Ovim se stvaraju mogućnosti otvaranje novih poslova, smanjenje troškova u zdravstvu, poboljšanje kvaliteta usluga u udaljenim područjima, pružanje


više kvalitenih i jeftinijih javnih i vladinih usluga, priprema omladine za život u novom tehnološkom okruženju i stvaranje više otvorene demokratije na svim nivoima vlasti.

16.2.1. DEFINICIJA POJMOVA I SEGMENATA Informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu čine mreže, sistemi i usluge na raspolaganju korisnicima. Informacijska infrastruktura obuhvaća sisteme, programsku opremu i aplikacije kojima se sadržaj prisutan na mreži oblikuje, obrađuje, pohranjuje, dohvaća, pretražuje i raspodjeljuje. Sadržaj predočava informacije s izravnom vrijednošću za korisnika. Informacijske poslove obavljaju organizacije s različitim komercijalnim ulogama, kao što su vlasnik, omogućavatelj i veletrgovac sadržaja, vlasnik poslužiteljske infrastrukture, davatelj komunikacijske usluge i povezivanja na Internet te informacijski pristup. Vlasnik sadržaja raspolaže informacijom u izvornom obliku. Sadržaj se korisnicima može ponuditi besplatno ili uz naplatu, a poslovni model naplate može uključivati oglašavanje ili razmjenu informacija. Vlasništvo sadržaja podrazumijeva autorska i komercijalna prava. Većina firmi prisutnih na Internetu bit će u ulozi vlasnika sadržaja. Omogućavatelj sadržaja pretvara izvornu informaciju u oblik pogodan za dalje oblikovanje, objavljivanje, obradu, pohranu, dohvat i pretraživanje. On oblikuje Web stranice, stvara Web sučelja za pristup bazama podataka, te omogućuje pristup postojećim podacima ili uslugama. Vlasnik sadržaja, koji je ujedno njegov omogućavatelj, djeluje kao davatelj sadržaja. Kompanija koja raspolaže tehnološkim i organizacijskim mogućnostima može biti davatelj sadržaja, a ona koja otkupljuje sadržaje od većeg broja vlasnika ili omogućavatelja, te nudi veliki izbor sadržaja na tržištu, djeluje kao trgovac sadržaja. Vlasnik uslužne infrastrukture raspolaže serverima, računarslim sistemima s memorijskim i obradnim kapacitetima potrebnim za pružanje sadržaja. Posebni operatori namijenjeni su za obavljanje sigurnih transakcija i potporu elektroničkom trgovanju i drugim vrstama (elektroničkog) e-poslovanja. Najmanje što je potrebno jeste organizacija pružanja usluga po mogućnosti sa vlastitog servera koji posjeduje baze podataka, obračun i kontrolu pružanja usluga itd. Informacijski pristup osigurava jednostavan pristup sadržajima, pritom nudeći posebni sadržaj koji opisuje druge sadržaje (meta-sadržaje), a može se izvoditi kao portal s kolekcijom veza prema sadržajima ili kao elektronički trgovački centar s vezama prema virtualnim trgovinama. Uloge omogućavatelja sadržaja i informacijskog pristupa objedinjene su u pretraživačkoj organizaciji koja često služi i kao davatelj komunikacijske usluge. Davatelj komunikacijske usluge omogućuje komunikaciju između korisnika i mreže, između korisnika i između korporacijskih mreža. Davatelj povezivanja na Internet osigurava pristup Internetu i njegovim uslugama. Svaki davatelj Internet usluga ISP (Internet Service Provider) ujedno je i davatelj povezivanja na Internet. ISP većinom obavlja i zadaće davatelja komunikacijske usluge, omogućavatelja sadržaja, informacijskog pristupa i vlasnika poslužiteljske infrastrukture. Neki se ISP usmjeravaju samo na poslovne korisnike s većim zahtjevima za pouzdanost, brzinu i kapacitete informacijske i komunikacijske infrastrukture.

16.2.2. STANDARDIZACIJA Za razvoj informacijsko-komunikacijske infrastrukture od ogromnog značaja je standardizacija, odnosno usaglašavanje državnih standarda sa evropskom i svjetskom praksom. Standardizacija osim podrške razvoju tehnički optimalnih i kompatibilnih sistema, omogućava ravnopravnu i fer konkurenciju pod jednakim tehničkim uvjetima za sve učesnike. To omogućava zaštitu korisnika sa jedne strane, i usmjeravanje kompanija, državnih i privatnih, na rješenja za ulaganja u razvoj prema budućim potrebama društva sa druge strane. Standardizacija u oblasti informacijskih i komunikacijskih tehnologija prolazi kroz fazu brzog i dinamičkog razvoja. Kad su u pitanju telekomunikacije, ovaj proces je dobio zamah sa početkom deregulacije početkom 1980. godine. Stare organizacije za


postavljanje standarda prilagodile su svoje djelovanje za novu, mnogo veću arenu. Njihov raniji postupak da se pažljivom selekcijom biraju “najbolja tehnička rješenja”, morao se prilagoditi potrebi da se standardizira prostor prodavača i poslužitelja usluga čija su rješenja postavljena za buduće tržište. Pitanje standarda je od krucijalne važnosti i predstavlja kritični faktor za napredak otvorene mreže za podatke koja se sastoji od niza komponenata i usluga koje se dobivaju i koriste od raznih strana, a i različitog su vlasništva. Uspostavljanje standarda za ODN (Open Data Network) je veliki izazov i zadatak. Ono treba da riješi različite i konkurentne pristupe; unilateralni standardi za dominantne snabdjevače nasuprot razvoju otvorenog i višestranog okruženja, zatim tenzije između jednostavnih, kratkoročnih rješenja i dugoročnih, općih, skupljih i fleksibilnih rješenja. Globalna komunikacijska mreža, koja je rastući lavirint alternativnih mreža, nije naročito dobro struktuirana. Iz tog razloga je uloga standardizacije važna za globalna rješenja. Kao rezultat postojanja tehnologija, koje se naglo mijenjaju i konkurentskog tržišta, vrijeme je postalo determinirajući faktor na tržištu za poslovni uspjeh poslužitelja usluga i prodavaca proizvoda. Da bi se postiglo kratko vrijeme do tržišta, ne samo da se traži da se standardi brzo razvijaju, nego i da zadovolje istinske potrebe korisnika i da se one mogu profitabilno implementirati. To podrazumijeva da se u oblasti informacijskih i komunikacijskih tehnologija, u cjelini, koriste otvoreni standardi. Općenito je takođe prihvaćeno da ako standard treba da se usvoji, tada se treba, po poštenim i razumnim uvjetima, dati dozvola za prava na intelektualnu svojinu, koja su povezana sa tim standardom. U pogledu standardizacije veliki napori su rađeni na definisanju otvorenog API interfejsa (Application Programming Interfaces) za pristup aplikacija funkcijama pristupne i jezgra-mreže. To otvara mogućnosti da šire okruženje ima učešće u bržem i inovativnijem pružanju servisa i aplikacija sa stanovišta korisnika i širenju portfolia, servisnih portfolia operatora na brži i efikasniji način. OSA/Parlay je novi tip otvorenog API za NGN koji omogućava operatorima i davateljima servisa da u postojećim i novim mrežama nude iste servise bez adaptacije aplikacija na mrežne specifične protokole.

16.2.3. STATISTIKA Pod statističkim podacima u telekomunikacijama podrazumijeva se određeni skup obrađenih podataka koji govore o razvijenosti infrastrukture, njenom korištenju, cijenama telekomunikacijskih usluga, raspoloživim tehnologijama itd. Najznačajniji su još uvijek pokazatelji vezani za broj priključaka ili korisnika fiksne, mobilne telekomunikacijske mreže ili Interneta, prema ukupnom broju stanovništva. Također su prisutni i pokazatelji koji govore o kvalitetu infrastrukture kao, na primjer, koliki je broj ISDN na 100 linija, širokopojasnih linija na 100 linija fiksne mreže i slično. Osim pokazatelja infrastrukture, mogu se pratiti i drugi elementi koji posredno daju sliku o stanju liberalizacije telekom-tržišta tako da se vidi broj operatora govornih usluga fiksne, mobilne mreže, ISP, mrežnih operatora, kablovskih operatora itd. Statistika je važna jer se kroz poređenje sa drugim razvijenim i zemljama u razvoju može dati ocjena razvijenosti pojedinih sredina u sektoru telekomunikacija. Statistika u praćenju ostvarenja strategije je alat koji će odigrati korektivnu ulogu u toku trajanja pojedinih faza provođenja mjera kratkoročnog i dugoročnog karaktera.

16.3. TRENDOVI U OBLASTI 16.3.1. PUT U INFORMACIONO DRUŠTVO

IKT su svojom mogućnošću automatiziranog prikupljanja, pohranjivanja, prenošenja i obrade podataka i informacija otvorile rasprave o budućim društvenim kretanjima. U tim se raspravama ustanovilo da su IKT već i do sada uticale na sve grane privrede i sve društvene djelatnosti, te da se već i danas opravdano može govoriti o postojanju


informacionog društva. S obzirom na očekivani razvoj informacijskih tehnologija i s obzirom na to da se u raspravama vrlo često informacija poistovjećuje sa znanjem, informaciono se društvo sve češće naziva i društvom znanja. IKT omogućavaju djelotvornu razmjenu informacija, rukovanje informacijama i automatiziranje nekih aktivnosti zasnovanih na znanju, ali ni u kojem slučaju ne mogu nadomjestiti ulogu ljudi u oblikovanju i upotrebi znanja. Posebno treba naglasiti da u svim aktivnostima usmjerenim na poticanje upotrebe IKT treba polaziti od činjenice da je uz stvaranje infrastrukture i nabavke opreme jednako važno, pa čak i važnije, poticati podizanje razine znanja potrebnog za njihovu djelotvornu primjenu. U procesu razvitka svake države i nastojanja da se približi novim uvjetima rada i življenja redoslijed strateških poteza bi se kretao od stavljanja Interneta na vrh prioriteta (pristup, korištenje i raspoloživost), preko stavljanja korisnika u centar pažnje (e-uključivost, tj. da korisnici mogu ključne usluge koristiti putem računara, interaktivne digitalne televizije ili 2.5G i 3G (generacije mobilne telefonije), do fokusiranja na široku raspoloživost preko širokopojasnih (broadband) mreža, posvećujući pažnju sigurnosti mreža i informacija. Svaka zemlja, koja želi da što prije stvori uvjete za život i rad u okruženju informacijskog društva, treba da postavi prethodne ciljeve u prioritet. Obzirom na sadašnje ukupno stanje u Bosni i Hercegovini, kako u ekonomiji, tako i u društvenoj djelatnosti, te obzirom na ciljeve, koji se postavljaju u svim oblastima življenja u smislu dostizanja evropskih standarda i nastojanja priključenja Evropskoj uniji, potpuno je jasno da svi oni ciljevi koje je Evropa postavila sebi ujedno su i ciljevi i opredjeljenja Bosne i Hercegovine. Normalno da je dinamika drugačija, jer naša država starta sa mnogo nižih pozicija u svim oblastima, pa tako i u ovoj. S druge strane, to joj omogućava da preskoči neke neuspješne faze i da primjeni najsavremenije tehnologije i rješenja. Iz navedenog se može zaključiti da se svijet kreće prema informacijskom društvu, odnosno društvu znanja. Preduvjet za to je izgradnja takve informacijsko-komunikacijske strukture, koja počiva na principima GII - Globalne informacijske infrastrukture, a da svaka država, zavisno od svog vlastitog stanja i programa, treba da definira DII - Državnu informacijsku infrastrukturu. Tu se definiraju uglavnom principi univerzalnosti i otvorenosti sistema, koji su u stanju da prihvate, obrade, pohrane i isporuče svaku vrstu informacije u skladu sa traženom dinamikom i kvalitetom.

16.3.2. TREND RAZVOJA IKT INFRASTRUKTURE Zahtjevi tržišta i ponude proizvođača opreme dva su glavna moderatora trendova koji karakteriziraju IKT infrastrukturu u svijetu. Kako se ona sastoji od različitih sistema komunikacija: fiksne telekomunikacijske mreže, mobilne mreže, satelitski sistemi, radio sistemi, RTV broadcasting, kablovske (CaTV) mreže, Internet, čini se na prvi pogled da je teško uočiti zajedničke parametre i njihove međusobne uticaje koji su od značaja za opći razvoj informatizacije društva. Jasno je, međutim, da su svi ovi sistemi na neki način međusobno povezani. Zajednički servisi i interoperativnost su elementi tih dodirnih tačaka. Kako se to odražava na globalnu primjenu svih tehničkoh sistema, jedinstveno podrazumijevajući njihovu potpunu kompatibilnost, slijedi da iz zahtjeva interoperativnosti i kompatibilnosti nalazi samo jedan odgovor, a to je opći proces globalizacije. Osnovni pravci tih globalnih procesa se očituju u fiksnoj mreži razvojem komutacijskih digitalnih sistema, zajedničkih protokola, primjena različitih medija prenosa, što unosi jedinstvene zahtjeve kako za pristupnu mrežu, komutacije i prenosne sisteme, do potrebe za “backbone” i “core” mrežama velikih kapaciteta prenosa. Dinamičnost razvoja komunikacijskih sistema najbolje se vidi u mobilnim mrežama gdje vrtoglavo raste broj korisnika, primjena servisa, povećanje kapaciteta u prenosu, inteligenciji, upravljanja i dr. Osnovna odlika trenda u mobilnim komunikacijama je da postaju univerzalne. Razvoj telekomunikacione infrastrukture u svijetu i Evropi baziran je na omogućavanju uslova za razvoj GII – Globalne informacione infrastrukture, kroz novu generacija mreža


(NGN - Next Generation Networks). Pod pojmom NGN podrazumijevaju se različite definicije od različitih učesnika u komunikacijskom radu. Međutim, generalno prihvaćeni cilj uvođenja NGN, viđen od strane korisnika, operatora i servis-provajdera je da je to infrastruktura koja omogućava moderne nove servise koje treba da ponude operatori mobilnih i fiksnih mreža uz istovremeno obezbjeđivanje danas raspoloživih servisa. Sa čisto operatorske/servis provajderske perspektive, NGN se mogu prikazati kao IP upravljive mreže koje ispunnjavaju specifične zahtjeve operatora i pružaju mogućnost nadogradnje blokova za davaoce servisa sa dodatnom vrijednosti. Mobilnost se danas smatra glavnom karakteristikom NGN. Uvođenje upravljanja mobilnošću i «nomadizma» su zahtjevi koji se postavljaju pred tehnološka rješenja za obezbjeđivanje ovih unaprijeđenih servisa korisniku koji je stalno u pokretu (nomadic user). IMT 2000 standard su koncipirani sistemi na «all IP» globalnom roamingu i rješenjima gde su radiopristupne tehnologije nezavisne i omogućavaju «zaduživanje i naplatu». Sa WLAN (WirelessLAN) pristupom pružaju se multimedijalni servisi ubrzavajući konvergenciju fiksnih, mobilnih i Internet-servisa. U principu, širokopojasni pristup korisniku će predstavljati osnovni zadatak operatora infrastrukture. Velike multinacionalne kompanije izgradile su snažne magistrale sa optičkim kablovima uz korišćenje različitih tehnologija kao što su SDH/SONET, DWDM, SDH 64, IP/MPLS i u stanju su da ponude sve zahtjevane propusne opsege. Uvođenje treće generacije mobilnih komunikacija je već u toku u mnogim razvijenim zemljama. RTV broadcasting ima trend pomjeranja od analogne ka digitalnoj televiziji sa već jasnim vizijama ostvarenja interaktivne televizije bilo da je terestrijalna, satelitska ili kablovska. Internet se javlja kao fenomen zadnje decenije prošlog vijeka i stalno potvrđuje svoju dominantnu ulogu u razvoju i primjeni IKT. Kako se primjena Interneta povezuje na sve druge sisteme, tako je on i ključni faktor procesa konvergencije u komunikacijama na svim nivoima vlasti. Važno je uočiti neke opšte principe kod razvoja telekomunikacijske ili IKT infrastrukture. Pitanja koja se trebaju razmotriti prije investiranja u infrastrukturu su:

• Interoperativnost (Interoperability): Međusobna kompatibilnost u radu, koja se može definirati kao sposobnost dvije mreže da budu povezane i da vrše prenos prometa sa jednog kraja na drugi kraj uz zajedničko korištenje informacija koje mogu biti razmjenjivane. Za osiguranje da postojeća imovina i resursi telekomunikacijskih mreža se mogu maksimalno proširiti, veoma je važno kod razvoja kandidiranog sistema za izgradnju Interneta razmatrati zahtjeve interoperabilnosti.

• Skalabilnost (Scalability): Postepena dogradnja. Pod ovim se podrazumijeva da sistem nastavlja da funcionira dobro i kada se mijenja u veličini ili kapacitetu sadržaja u namjeri da se zadovolje korisničke potrebe. Tipično, stepenovanje je prema većem obimu ili veličini. Gdje su resursi ograničeni, što je često slučaj, stepenovanje se može koristiti kao sredstvo za izgradnju IKT infrastrukture i povećanje pristupa Internetu u etapama izgradnje.

• Upravljanje Novi komunikacijski sistemi, koji u sebi već sadrže funkcije upravljanja, traže manji broj osoblja za upravljanje, ali to mora biti iskusan i obučen kadar. Upravljanje mrežom i servisima obuhvata i set funkcija za održavanje i administriranje (OA&M). Konkurentske prednosti svakog učesnika mjeriće se po sposobnostima za brzo reagovanje i visoku raspoloživost opreme i sistema. Kada se razmatraju raspoloživa razna tehnološka rješenja za pružanje telekomunikacijskih usluga i pristup Internetu, pažljivo se treba razmotriti potreba za ulaganjem u ljude, upravljačke sisteme i automatizaciju procesa kao prioritet u postizanju konkurentnosti.

Tehnički aspekt podrazumijeva sve elemente koje utiču na tri osnovna zahtjeva koje treba da ispuni IKT infrastruktura. Ti zahtjevi su: dovoljno kapaciteta i brzina prenosa


transakcija, uvijek na raspolaganju za korištenje i aplikativnost tj. primjenljivost u najširem smislu riječi. Prvi zahtjev se ispunjava širokopojasnim parametrom. Drugi zahtjev se može zadovoljiti pravilnim dimenzioniranjem kapaciteta sistema u pristupu, prenosu, komutacijama, vodeći računa o trendovima i tržištu. Treći zahtjev se zasniva u osnovi na kompatibilnosti tehnologija i servisa. U ovom slučaju infrastruktura i primijenjena tehnologija su samo osnova za izgradnju servisa i aplikacija svih vrsta i namjena. Konačni cilj izgradnje infrastrukture i leži u njenoj primjeni korištenjem i razvojem aplikacija.

16.3.3. KONCEPT OTVORENE MREŽE ZA PODATKE Da bi DII zadovoljila sve zahtjeve koji se pred nju budu postavljali, potrebno je da bude opremljena sa otvorenim i razvoju prilagodljivim sučeljima (interfaces). To znači da može da prenese svaku vrstu informacije, da prihvati razne proizvođače i razne korisnike, pružaoce različitih mrežnih usluga i to na pristupačan i kontinuiran način. To se može ostvariti preko koncepta otvorene mreže za podatke (ODN - Open Data Network), koji omogućuje uspješan zajednički rad mreža koje se međusobno povezuju. Otvorena mreža za podatke treba da uključi sljedeće osobine:

• Otvorena za korisnike: To znači ne forsirati zatvorenu grupu korisnika ili zabranjivati pristup, nego dozvoljavati univerzalnu povezanost, kao što ima telefonski sistem.

• Otvorena za pružaoce usluga: To osigurava otvoreno i pristupačno okruženje za konkurentske komercijalne ili/i intelektualne interese. Dakle, to ne sprečava konkurentski pristup za pružaoce informacija.

• Otvorena za pružaoce mrežnih usluga: To omogućava svakom pružaocu mrežnih usluga da ispuni potrebne zahtjeve i postane dio cjeline povezanih mreža.

• Otvorena za promjene: To dozvoljava uvođenje novih usluga i aplikacija za svako vrijeme. Dakle, ne ograničava se samo na jednu aplikaciju. Takođe se dozvoljava uvođenje novih prenosnih, komutacijskih i upravljačkih tehnologija, koje postanu raspoložive u budućnosti.

Sposobnost za razvijanje i prihvatanje novog, u svim dimenzijama je glavna osobina, koja je potrebna za komercijalizaciju i univerzalnost DII. I telefonska i Internet-mreža se razvijaju neovisno od upućivanja na korisnike. U slučaju Interneta najveće promjene se dešavaju u protokolnim slogovima koji treba da prihvate milione računara. Iako je Internet tipičan primjer otvorene mreže, ovaj koncept još nije totalno prihvaćen. Primjer za to su i kablovske TV mreže, koje su zatvorene za određenu grupu korisnika. Međutim, otvorene mreže bi trebale omogućiti i formiranje zatvorene grupe korisnika, ako je to njihov izbor. Izgradnja otvorene mreže za podatke postavlja mnoge tehničke ciljeve i zahtjeve kao što su: minimalni opseg fizičke infrastrukture, minimalni komplet usluga na raspolaganju, definiranu usklađenost sa DII da se osigura dobijanje osnovnih usluga i označi ono što nije kompatibilno sa otvorenom arhitekturom, da podržava postavljanje standarda, da omogući razvoj sigurnosti, nadzora i upravljanja. Minimalni set aplikacijskih usluga na višoj razini, koji se gradi na uslugama nosioca, transporta i middleaware-a uključuje elektroničku poštu, fax, udaljeno logiranje, pretraživanje baza podataka, pohranjivanje digitalnih objekata i financijske transakcije. Po prirodi DII ove usluge bi se trebale razvijati i postati sveobuhvatne. Poslije minimalnog seta su više zahtjevajuće usluge, koje uključuju audio i videooperatore, i to distribuirajuće i interaktivne. Kao jedan od imperativa daljeg razvoja DII postavlja se i pitanje arhitekture sigurnosti, koja će biti utemeljena na zaštiti privatnosti, sigurnosti i osiguranoj zaštiti prava intelektualnog vlasništva.


16.3.4. STRUKTURA MREŽE HORIZONTALNE ORIJENTACIJE To su mreže slojevite strukture podijeljene na sloj aplikacija, mrežno- upravljački sloj i sloj konekcije. Arhitektura telekomunikacijskih mreža horizontalne strukture omogućavaju operatorima da razviju svoje sisteme, uz najviši stupanj fleksibilnosti, što predstavlja ključnu prednost. Danas je stoga sve teže predvidjeti razvoj telekomunikacijske industrije zbog čega je i migracija od klasičnih sistema ka novoj generaciji mreža složenija. Tako se nužno nameće potreba migracije ka novoj arhitekturi mreža horizontalne orijentacije. U posljednjem desetljećju brzina tehnološkog razvoja telekomunikacija rasla je neslućenim tempom. Sada, na početku novog milenija, operatori mreža susreću se sa velikim brojem različitih izazova. Vjerovatno najveći izazov leži u potrebi za efikasnim poboljšanjem vlastite mreže u svjetlu zadovoljenja potreba naglog rasta saobraćaja podataka i potreba za sve većom širinom propusnog opsega kako bi se obezbijedio prenos svih klasa saobraćaja i omogućio simultani i transparentni prenos multimedijalnih usluga: govora, muzike i pokretne slike. Kapacitet elemenata nosećih mreža (rutera i komutacija koje implementiraju potrebne protokole) postao je kritičan za potpunu integraciju svih usluga.

16.3.5. RAZVOJ I PRIMJENA SERVISA Kod DII usklađena mreža treba osigurati komplet jezgrenih usluga primijenjenih u standardnom obliku tako da se osigura sposobnost zajedničkog rada (interoperability). To ustvari znači da usklađena mreža DII treba da osigura tehnološki neovisnu uslugu nosioca i minimalni set usluga aplikacijskog nivoa. Tehničke pretpostavke i proces konvergencije stvorili su uvjete za razvoj servisa u najširem smislu riječi. Njihov trend je u ogromnom porastu prenosa podataka, slike i multimedijalnih sadržaja, prema ranijim isključivo govornim uslugama. Internet i interaktivna TV su najznačajniji nosioci primjene IKT infrastrukture koje su zapremili sve oblasti društvenih aktivnosti. Danas, kada su servisi u pitanju, njihova glavna obilježja su interaktivnost i multimedijalnost. Evidentni su, pored standardnih servisa koje pruža Internet odnosno telekomunikacijska, bilo fiksna ili mobilna mreža, servisi koji su nastali iz drugih funkcionalnih potreba. Danas je posebno razvijen e-governement, kroz brojne usluge državne administracije i druge poslove državne uprave, koje se vode putem elektronskih sredstava. Elektroničko poslovanje je pojam koji objedinjuje e-comerce, e-banking, e-payment, kartično poslovanje (smart card) itd, bez kojeg je danas nemoguće zamisliti poslovanje u svijetu. O uvođenju učenja na daljinu, rada na daljinu “distance working” i e-medicine, dosta je rečeno u posebnom poglavlju IKT-foruma. Naravno da se ovim ne iscrpljuju svi vidovi primjene servisa preko IKT infrastrukture. Teško ih je sve i navesti, ali za ilustraciju je potrebno ukazati još na neke koji imaju opći društveni značaj. Sistem uzbunjivanja, alarma u hitnim slučajevima, katastrofama kao što su poplave, požari, zemljotresi i dr. gdje mobilne komunikacije se pokazuju od ogromnog značaja. Vijesti i informacije u najširem smislu, podrazumijevajući političke, sportske, poslovne i druge vrste informacija, danas su na raspolaganju i to iz svih svjetskih izvora. Popratne pojave su primjena u cilju zabave i igre, ali i zloupotreba kao što je kocka i pornografija na koje više nije imun ni jedan dio planete. Izuzimajući probleme sigurnosti, privatnosti, morala i drugog, nesporno je da primjena IKT ima nesaglediv značaj za svako društvo, pa tako i za naše. Za širu primjenu elektronskih usluga značajan je procenat penetracije svih oblika telekomunikacijskih infrastrukturnih resursa, fiksna, mobilna, kablovska, širokopojasnih priključaka i dr. kao i penetracija korisnika pojedinih servisa Internet, interaktivna CaTv itd. Širokopojasnost: Miješanje regulatorne strategije i nedostatak političke vizije je značajno usporilo razvoj kompetitivnog širokopojasnog tržišta kruz Evropu, za razliku od Azije i Amerike gdje je prisutan dolazak veoma brzih servisa. Pokazatelji govore stanje u pogledu širokopojasne penetracije na 100 instaliranih linija: Koreja 21%, HongKong 15%,


Amerika i Kanada 11% dok je u Evropi to iznosilo 8,5% 2002. godine (ITU-T). Posljedično neke evropske zemlje imaju različite pokazatelje cijena xDSL vodova. Tako UK ima četiri puta veće cijene nego naprimjer Japan i druge članice G7, pa je njena penetracija svega bila 2,3% na 100 linija. Zadnji pokazatelji za 2003. godinu pokazuju napredak u smislu buđenja u Evropi, ali kašnjenje od 12 mjeseci je veliko u odnosu na Aziju i SAD. Ipak, mnogi ozbiljni problemi treba da se riješe što prije, jer ovo ima uticaja na dugotrajne posljedice poslovnog natjecanja. Uzrok je i u hroničnom nedostatku natjecanja Evrope u širokopojasnom prostoru, gdje je preko 80% xDSL konekcija kontrolirano i istinski razvezani pristup je u samo 5% tržišta. Pitanje se odnosi na brzine gdje standardne veličine u Japanu i Koreji za dolazeći saobraćaj je 8-12 Mb/s, osnovni evropski paket za prenos podataka je još uvijek 128 kb/s. Jedino zemlje sa razvijenim kablovskim mrežama kao Belgija, Holandija i Portugal dostižu sa primjenom kabl-modema 1,5-3 Mb/s. U ostalom regionu 512 kb/s se čini da je najbolje čemu se korisnici mogu nadati u bližoj budućnosti. Prevazilaženje problema je kod kompanija sa značajnom tržišnom snagom i njihovim ulaganjima u razvoj takve infrastrukture. Ipak, vrijeme se mijenja i očekuje se da će godina širokopojasnosti biti 2004. godina. Prognoze su IDATE’s da će više od trećine evropskih domaćinstava do 2007. godine imati određenu vrstu širokopojasnog pristupa. Novi tehnološki neutralan prilaz će dozvoliti operatorima da izgrade ili kupe prikladna rješenja na bazi zahtjeva servis-provajdera. Interaktivnost: Razvojem multimedijalnih usluga nameće se zahtjev za interaktivnim komunikacijama. Ovaj zahtijev na infrastrukturi uključuje usluge koje omogućavaju dvosmjernu i istovremenu komunikaciju. Ova komunikacija se odvija između dva korisnika, korisnika i davaoca servisa, pozivnog centra itd. Primjer interaktivnog rada je kod i TV (interaktivna TV), čijom pojavom su unaprijeđene i druge usluge, posebno bazirane na Internetu. Interaktivnost je osnova kod svih novih sistemskih rješenja pružanja usluga, obrazovanja i rada na daljinu. Mobilnost: Ovaj zahtjev nameće se mrežama mobilnih i satelitskih mreža, a ograničeno i fiksnih mreža. Osnovne su dvije vrste mobilnosti: potpuna ili terminalna i ograničena ili personalna. Ovi zahtjevi su potekli iz potrebe za pokrivanjem većih površina na zemlji. Osim komuniciranja u mobili razvojem mobilnih sistema razvili su se i posebni servisi bazirani na principima koje pružaju ove tehnologije. Posebno treba istaći servise na bazi pozicioniranja o kojima je već ranije bila riječ (LBS - location based service). Multimedijalnost: Već kod postojećih mreža javlja se potreba za multimedijalnim uslugama. Nove i buduće usluge će se isključivo bazirati na kombinaciji raznih usluga iz kojih proističe i zahtjev u pogledu multimedijalnosti. Ona traži više podataka za prenos informacija i traži veću propusnost. Najbolji primjer je rad Interneta koji je primjer multimedijalnog servisa. Ove usluge će se javiti kako na fiksnim, tako na mobilnim i svim drugim vrstama mreža. Inteligencija: Pojavom jakih računarskih jedinica u vidu servera javljaju se usluge za dodatnom vrijednošču na mreži. Ovaj zahtjev će imati velikog uticaja na mreže slojevite strukture. Rješenje sadašnjih usluga sa dodatnom vrijednošću je kroz tzv. IN-platformu gdje se objedinjuju usluge distributivnog i centraliziranog tipa. Najbolji primjer je UPT, koji ne bi bilo moguće razviti, a pogotovo implementirati bez primjene filozofije IN-mreža.

16.4. POSTOJEĆE INICIJATIVE VEZANE ZA OBLAST Jeftina, brza i sigurna infrastruktura i usluge prema eEurope inicijativi je orijentir kome treba stremiti. Načela otvorene mreže upotrabe i postupci naplate na načelima objektivnosti, transparentnosti i bez diskriminacije. Evropa takav pristup promovira od 1987. godine kao pružanje otvorene mreže (ONP – Open Network Provisioning), a 1998. g. dograđuje ga kako bi se postigla usklađenost na konkurentnom tržištu. Ocjenjujući da je unapređenje telekomunikacija ključni uvjet za razvitak gospodarskih aktivnosti i konkurentnog tržišta, Komisija Evropske zajednice donijela je 1990. g. smjernicu o


konkurenciji na tržištu telekomunikacijskih usluga. Smjernicom su se zemlje članice obavezale na ukidanje posebnih ili isključivih prava na pružanje telekomunikacijskih usluga osim za govornu telefoniju. Glavni razlog za odloženu liberalizaciju govorne telefonije bilo je finansiranje cjelokupnog razvoja mreže iz telefonske usluge i omogućavanje stabilnog poslovanja telekomunikacijskih organizacija. Zemlje članice preuzele su obavezu da od 1. 7. 1991. licenciranje, definiranje i kontrolu obaveznih zahtjeva, dodjelu frekvencija i nadzor nad njihovom upotrebom povjere nezavisnom tijelu. Nakon toga nastavilo se ukidanje isključivih i posebnih prava (satelitske komunikacije, kablovska televizija, pokretne i osobne komunikacije), te poticao usklađeni razvoj mreža i uvođenje novih tehnologija. Na ovaj način se želi kreirati otvoreno i međunarodno konkurentno telekomunikacijsko tržište poticajno za ulaganje i zapošljavanje. Inicijativa eEurope izgrađuje takav politički okvir koji se koncentrira na prioritetne aktivnosti koje upućuje na otklanjanje ovih nedostataka. Konačni cilj je da do 2010. godine, uz pomoć posebne pokretačke obrazovne strategije, Evropa dobije najkonkurentnije društvo u svijetu, utemeljeno na znanju. Postizanjem ovog cilja poboljšaće se kvalitet življenja građana, uvjeti rada zaposlenih i ukupna konkurentnost proizvoda i usluga. Pristup Internetu, tj. on-line pristup znanju, obrazovanju, vladi, zdravstvenim uslugama, kulturi, zabavi, finansijskim uslugama i drugo je danas osnovno pravo svakog pojedinca, a vlade su odgovorne da to obezbijede. Novo društvo znanja treba da bude obuhvaćeno kroz programe usmjerene na uključivanje u društvo. Dakle, to bi bio evropski društveni model, koji u sebi sadrži visoku društvenu zaštitu. Posebno se to odnosi na kuturnu i jezičku različitost, tako da pristup uslugama i sadržaju treba da bude na vlastitom maternjem jeziku. Dok Internet gura svijet u globalno selo, dotle Evropa nastoji da u tom selu svaka kultura i svaki jezik zadrže svoju ulogu, na lokalnoj razini. Odgovore na sva ova pitanja nalaze se u akcionom planu eEurope 2005. Ovaj dokument predstavlja niz mjera koje se odnose na potencijalne korisnike servisa (e-Government, e-Health, e-Learning, dinamičan e-Business) i mjere kod potencijalnih davalaca servisa. Akcioni plan eEurope 2005, dakle, bazira se na dvije grupe akcija koje jedna drugu podržavaju i učvršćuju. U jednu ruku plan stimulira servise, aplikacije i sadržaj, kako za javni, tako i za privatni sektor. U drugu ruku odnosi se na širokopojasnu infrastrukturu i sveobuhvatne mjere sigurnosti.


17. POSTOJEĆE STANJE U BIH 17.1. PRAVNI I REGULATORNI OKVIR

U zadnjem periodu kod nas jo učinjen značajan pomak u pogledu zakonske regulative. Od ranije je već donesena politika u oblasti telekomunikacija, koja je predvidjela mnoga rješenja za buduće uređenje telekomunikacijskog tržišta. Usvojen je i Zakon o komunikacijama, koji predstavlja doprinos za pokretanje drugih regulatornih dokumenata, a sve sa ciljem stvaranja tržišta telekom sektora na jedinstvenim principima koji bi bili poticajni i jednaki za sve subjekte. Glavni cilj ovih dokumenata je razvoj u telekomunikacijskom sektoru, stvaranje potrebnog tržišnog ambijenta, koji bi omogućio veći izbor servisa, bolji kvalitet, niže cijene usluga. Također, iskustvo iz drugih zemalja pokazuje da je omogućavanjem tržišnog natjecanja u telekomunikacijskom sektoru pomoglo bržem investiranju i privlačenju privatnog i stranog kapitala za izgradnju potrebne infrastrukture.

17.1.1. STVARANJE AMBIJENTA ZA RAZVOJ IKT INFRASTRUKTURE Pored dobro postavljenih zakonskih akata na nivou države još uvijek ima velikih teškoća u primjeni zakona na nižim nivoima vlasti. Primjeri donošenja drugih akata koji direktno utiču na izgradnju infrastrukture su brojni. Takav negativan primjer je zakonska uredba o javnim nabavkama gdje je otežan i jedno vrijeme blokiran proces za nadogradnju-proširenje opreme i softvera pojedih telekomunikacijskih sistema. U ove odredbe uvrštene su oprema i programi koje je moguće da urade samo njeni originalni dobavljači, za koje je bilo potrebno da se provode tenderske procedure više puta sa namjerom dobivanja tri ponude i obnavljanja procesa do traženja posebnih izuzeća od strane resornih ministarstava, što je izazvalo kašnjenja početka realizacije pojedinih projekata i do godinu dana od donošenja odluka za investiranje. Kako se kod ove vrste ulaganja vraćaju u periodu od jedne do tri godine, investicije se direktno odražavaju na rezultat poslovanja tih kompanija. Drugi primjer je naplate usluga Javnog RTV servisa preko računa usluga fiksne telefonije. Jasno je iz postojećih dokumenata da se naplata pojedinih telekomunikacijskih usluga odvojeno vodi i da je princip troškovnog obračuna pojedinih usluga krajnji cilj ovih dokumenata. Logičnije bi bilo da se ova vrsta TK usluge tretira kao univerzalna usluga i shodno tome rješava finansiranje na odgovarajući način. Ovakvi neprincipijelni primjeri od izvršne vlasti upravo dovode do suprotnih efekata od željenih iz navedenih dokumenata. Izgradnja infrastrukture povezana je i sa davanjem urbanističkih saglasnosti, prethodnih saglasnosti, odobrenjima za građenje itd. od ureda na nivou opština koji zbog nepoznavanja problematike, značaja za društvo, ili birokratske strukture značajno otežava realizaciju projekata i trenutno predstavlja usko grlo za implementaciju programa brže informatizacije društva. Nije rijedak slučaj da se u pojedinim regijama ispoljava diskriminacija političke opstrukcije organa vlasti, tako da se jednom lokalnom provajderu omogućava izgradnja infrastrukture, dok se drugom to pravo uskraćuje. Posebno su prisutna i nepotrebna strahovanja od štetnosti pojedinih utjecaja od TK-infrastrukture, problemi sa drugim javnim kompanijama, EP, ŽTO i Državnom agencijom za ceste po pitanju napajanja i prava polaganja vodova u području njihove infrastrukture, stvaraju dodatne teškoće.

17.1.2. ZAKONSKI OKVIR Područje telekomunikacija trenutno je u Bosni i Hercegovini uređeno novim Zakonom o komunikacijama (“Službeni list”, br. /02.) te Politikom u sektoru telekomunikacija, zatim odlukama Vlade Federacije i Republike Srpske o razdvajanju bivših J.P. PTT (pošta i telekomunikacija) na J.P. pošta i J.P. telekomunikacija, a u pripremi je i zakon o Javnom RTV servisu Bosne i Hercegovine, odnosno radiotelevizijama Federacije BiH i Republike Srpske. Zakonom o komunikacijama, koji je sada na snazi, uređena su pitanja iz područja


telekomunikacija, radijskih komunikacija i informacijske tehnologije, način i uvjeti obavljanja telekomunikacijskih usluga i djelatnosti, prava i obaveze davatelja i korisnika telekomunikacijskih usluga, izgradnja, održavanje i upotreba telekomunikacijske infrastrukture i opreme, radijske opreme i telekomunikacijske terminalne opreme, upravljanje radiofrekvencijskim spektrom, adresnim i brojevnim prostorom u BiH, elektromagnetska kompatibilnost, zaštita podataka u telekomunikacijama te obavljanje nadzora i kontrole u telekomunikacijama, u skladu sa međunarodnim ugovorima i sporazumima koji obvezuju BiH, te relevantnim smjernicama i preporukama Evropske unije.

17.1.3. REGULATORNA UREĐENOST Zakon o komunikacijama i Politika u sektoru telekomunikacija su krovni dokumenti koji definiraju rad nezavisne regulatorne agencije zadužene za provođenje ovih dokumenata u djelo. Politika u sektoru telekomunikacija ima cilj da regulatorno uredi ambijent u kojem će djelovati operatori telekomunikacija. Politiku sektora telekomunikacija provodi regulatorna agencija. Nezivisnost regulatorne agencije je u pogledu finansiranja i nezavisnog rada od operatora čiji rad ona uređuje. Paralelno sa zakonskim aktima regulatorna agencija RAK (engl. CRA) je donijela jedan set pravila i uredbi koji čine daljnji pomak u oblasti regulatornog uređenja odnosa telekomunikacijskog tržišta. Izdate su licence-dozvole za operatore fiksne, mobilne, mrežne, i operatore za pružanje govornih usluga. Veliki broj Internet servis-provajdera je dobilo licencu za rad. Također pokrenuto je i pitanje izdavanja licenci za operatore kablovske TV, a odranije se izdaju licence za broadcasting organizacije. Ovo postepeno dovodi do sve veće liberalizacije tržišta, a samim tim i do stvaranja uslova tržišne utakmice, što bi trebalo dovesti do poboljšanja uslova za razvoj i primjenu IKT infrastrukture. Opća je ocjena da je Regulatorna agencija i do sada uradila veliki posao na uređenju komunikacijskog tržišta. Stoga se očekuje da će njena uluga i ubuduće biti od krucijalne važnosti za brži i harmoničniji razvoj ovog sektora. Međutim, i pored značajnog napretka na području regualativne uređenosti prisutne su brojni problemi. Iako je regulatorna agencija nezavisna u radu od telekomunikacijskih operatora, proizvođača opreme i davoca servisa, ipak u prethodnom periodu je imala i nedosljednosti u radu. Najbolji primjer je u protekle tri godine rad trećeg nelicenciranog operatora mobilnih komunikacija na teritoriji Bosne i Hercegovine. Evidentno je da se mnoge licence izdaju firmama bez jasno određenih tehničkih uvjeta. Nadalje, pojedine firme podnose zahtjeve za odobrenja, a da nemaju ni osnovne infrastrukture i pretpostavke da se bave tom djelatnošću. To dovodi da se na tržištu javlja šarenilo u kvalitetu izgradnje infrastrukture i samim tim se stvara nelojalna konkurencija i nedovoljan kvalitet usluga.

17.2. DRUŠTVENI ASPEKT IKT INFRASTRUKTURE Procesi koji će evidentno uticati na tržište su procesi privatizacije telekom-sektora i liberalizacija. Ovi procesi treba da stvore ambijent za razvoj i primjenu IKT–infrastrukture. U svemu se ogledaju različiti interesi pojedinih subjekata, koje je potrebno na svaki način harmonizirati. Bez obzira na naknadne vlasničke transformacije, sadašnji vlasnik (ili vlasnici) te mreže je, sve dok je bez konkurencije, u poziciji monopolista, konkurentske odnose moguće je ostvariti ulaskom novih davatelja usluga na tržište. Zdrava konkurencija pretpostavlja ravnopravnost. Sljedeći i najvažniji korak je liberalizacija, stvaranje zakonskih uvjeta za ravnopravni pristup tržištu i poštene konkurentske odnose. Drugi zahtjevi koji se odnose na ovaj aspekt su pravo na informaciju koje određuje suverenost i pružanje univerzalnih usluga posebno usluga za lica ograničene sposobnosti i lica slabog materijalnog stanja.


17.2.1. PROCES PRIVATIZACIJE TELEKOM-SEKTORA Za stanje privatizacije u Bosni i Hercegovini karakteristično je da se javljaju tri dominantna operatora fiksne telefonije, od kojih su dva operatori i mobilne mreže. Ova tri operatora su u vlasništvu entiteta, a ne države Bosne i Hercegovine, što predstavlja posebnost, koju nemaju druge države. Sva tri operatora su sa dozvolama za međunarodni saobraćaj, koji su dostigli različite stepene privatizacije i to:

• BH Telecom, d.d. 10%, • Telekom Srpske 35% i • HT Mostar je privatiziran 25%.

Trenutno pored BH Telecoma i Telekoma Srpske, koji su licencirani za operatore mobilne GSM mreže, postoji i treći operator “Eronet”- Mostar, koji je nelicenciran, iako radi. Eronet je u cijelosti privatiziran, ali je postavljeno pitanje legalnosti njegove privatizacije. Privatizacijom se treba da ostvari više ciljeva. Jedan je punjenje državne kase od prodaje dijela državnog kapitala koji nije i najvažniji cilj. Mnogo je važnije postići razvoj IKT infrastrukture prema potrebama društva. O ovome se treba voditi računa, u čemu veći državni interes, za osiguranjem razvoja informatizacije društva, ili je to jednokratna korist od prodaje dijela državnog udjela kapitala u telekom-preduzećima. Iz tog razloga uputno bi bilo da se proces privatizacije ne odvije neovisno od razvoja neophodne telekomunikacijske infrastrukture. Kako naša zemlja još uvijek značajno zaostaje u svim elementima razvoja, to je dobro da se prvenstveno potiče razvoj i ulaganja u infrastrukturu do određenog nivoa, a tek potom da se pristupi značajnijem obimu privatizacije. Tek po postizanju osnovne pretpostavke za razvoj IKT, prioriteti bi bili stvaranje konkurencije, tržišni aspekt rada itd. Ovdje svakako treba imati u vidu i druge aspekte privatnog poduzetništva za koji se treba stvoriti povoljan ambijent za podsticaj ulaganja u telekomunikacijsku infrastrukturu, što na poseban način predstavlja također privatizaciju telekomunikacijskog tržišta. Kako je kod procesa liberalizacije potrebno osigurati funkcionisanje pružanja univerzalnih usluga, tako je kod procesa privatizacije potrebno osigurati dinamičan i efektivan razvoj komunikaijske infrastrukture.

17.2.2. LIBERALIZACIJA Proces liberalizacije tržišta ima za cilj da stvori podjednake uslove za sve subjekte na tržištu čiji efekti bi trebali biti tržišna i troškovna orijentiranost telekom-sektora. Promjene koje se u ovom procesu nužne kod dominantnih operatora su velike i za to je predviđeno u dokumentima zakonodavca i regulatorne agencije vrijeme prilagođavanje za tranziciju od tri godine. Promjene su organizacione, tehničko-tehnološke, komercijalno-finansijske prirode i svakako kadrovske. Jedna u nizu promjena je i promjena ponašanja dominantnih operatora prema korisniku. Ona iziskuje izgradnju posebnog sistema brige o korisniku koji sadrži sve potrebne elemente za maksimalno zadovoljenje korisnika uslugama. Liberalizacija komunikacijskog tržišta ima i obavezu da se ispune zahtjevi za finansiranjem pružanja univerzalnih usluga, na način da njihova cijena bude što je moguće niža ili čak besplatna, kako bi one bile dostupne svim društvenim slojevima bez obzira na njihovu socijalnu situaciju. Liberalizacija i uticaji na telekom-sektor je, pored privatizacije i deregulacije, jedan od procesa koji monopolističko tržište prevode u liberalno tržište. Na liberalnom tržištu operatori djeluju pod ravnopravnim uvjetima, a korisnik bira operatora prema želji. Prelazak na liberalno tržište nije ni lak niti jednostavan, a poteškoće stvaraju postojeći odnosi na tržištu proizašli iz činjenice da je model izgradnje današnje telekomunikacijske infrastrukture nastao u vrijeme kad je izgradnja mreže predstavljala kapitalnu investiciju koju je mogla podnijeti jedino država. Investitor, tj. država, bila je vlasnik te jedine mreže, te je po logici stanja ujedno i vlasnik pristupnog dijela javne mreže. Sukladno tome, krajnji


korisnik je bio prisiljen koristiti tu jedinu mrežu i usluge koje mu ona nudi, jer alternativna ne postoji. Izgradnja alternativne mreže, posebno pristupnog segmenta mreže, izuzetno je skup i dugotrajan posao. Danas je pristupna mreža najvredniji segment mreže, jer jedino posredstvom te mreže korisnik može pristupiti ostalim mrežama. Stoga postojeću pristupnu mrežu treba tretirati kao opće dobro koje mogu koristiti svi korisnici pružanja komunikacijskih servisa (operatori) pod jednakim uvjetima, a ne da bude bilo čija privilegija. Zakonima treba regulirati sve tehnički moguće načine pristupa i odabira operatora:

• Odabir po pozivu (engl. call by call). Korisnik prilikom svakog poziva odabire mrežu odnosno operatora koji će mu pružati uslugu;

• Predodabir operatora (engl. carrier preselection). Korisnik se, za svaki tip usluge unaprijed opredjeljuje za operatora. Operator i korisnik svoj odnos definiraju ugovorom;

• Razvezani pristup lokalnoj petlji (engl. local loop unbandling, skraćeno LLU). LLU operatorima dopušta zajedničko korištenje postojeće pretplatničke linije (engl. subscriber line, subscriber loop) pomoću koje su korisnici povezani s javnom telefonskom mrežom. Redovit je slučaj da jedan operator pruža javnu govornu uslugu, a drugi, po toj istoj liniji nudi širokopojasne usluge (npr. brzi pristup Internetu).

• Prenosivost korisničkog broja je također važna komponenta liberaliziranog tržišta. Prenosivost broja omogućava korisniku trajno korištenje istog broja, bez obzira na čiju je mrežu priključen ili na kojoj se fizičkoj lokaciji priključna točka nalazi.

• Korištenje lokalne petlje, odnosno pretplatničke linije je od ključnog značaja za sve sudionike na telekomunikacijskom tržištu i predstavlja temelj razvoja širokopojasnih mreža.

Interkonekcije. Interkonekcije za telekomunikacijske usluge predstavljaju zakonski, tehnički i ekonomski okvir sporazuma ili ugovora između dva operatora telekomunikacijskih mreža koji omogućavaju korisnicima da komuniciraju jedni sa drugim kroz međupovezane mreže. Efektivan interkonekcijski ugovor je esencijalan za razvoj današnje globalne telekominikacijkse mreže koja je krucijalna za osiguranje pristupa tržištu i fer natjecanju između postojećih operatora i davaoca servisa i novih operatora koji tek treba da uđu na ovo tržište. Interkonekcije za mrežne operatore telekomunikacija se primaju kao prikladan i efikasan način za uvođenje konkurencije bez većih promjena na lokalnu infrastrukturu. Mnoge kompanije i vlade vjeruju, međutim, da su izgrađena konkurentska mreža i preprodaja alternativa interkonekcijama i predstavlja strateški poslovni izbor. Interkonekcija je uslov za stvaranje konkurencije na tržištu u opštem trendu njegove liberalizacije.

17.2.3. ASPEKTI SUVERENOSTI Pristup i sudjelovanje građana u informacijskom društvu je osnovni vid uspjeha informatizacije društva. Opća usluga podrazumijeva usluge poznate pod pojmom pružanja univerzalnih usluga u koje se mogu smatrati:

• Razvoj informacijske i komunikacijske infrastrukture u nedovoljno razvijenim područjima;

• Mladi i školstvo kao prioriteti širenja informacijske i komunikacijske tehnologije zaostajanje u svladavanju digitalne pismenosti. Mladi će zamisli informacijskog društva i upotrebu informacijske i komunikacijske tehnologije najbrže širiti u obitelji i domove, a time i u cijelo društvo. Uloga školstva sastoji se u tome da


građanima svih dobi u našoj zemlji pruži zadovoljavajuće obrazovanje iz ovog područja;

• Informacijska i komunikacijska infrastruktura predstavlja sredstvo koje može smanjiti, ako ne i ukloniti, isključivanje građana s posebnim potrebama iz društvenih tokova, te poboljšati kvalitetu njihova života. U ovom području se stanje u BH dosta razlikuje od razvijenog svijeta, jer osobe sa posebnim potrebama i starije osobe - a to su mahom umirovljenici - raspolažu vrlo ograničenim financijskim mogućnostima;

• Građanima slabijeg imovinskog stanja treba nižom cijenom opšte usluge omogućiti i potaknuti pristup i sudjelovanje u informacijskom društvu u nastajanju. Takvi pristupi već postoje i u nama susjednim zemljama s kojima bi se trebali porediti po stupnju razvoja.

• Omogućiti svim građanima pristup i sudjelovanje u informacijskom društvu, razvijajući informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu u cijeloj zemlji, s brigom za mlade, građane s posebnim potrebama, starije građane i građane slabijeg imovinskog stanja.

17.3. OPĆE STANJE OBLASTI 17.3.1. POKAZATELJI RAZVOJA MREŽE

Osnovni pokazatelj penetracije fiksne mreže u BiH je 950.000 korisnika, što na procijenjenih 3.700.000 stanovnika predstavlja penetraciju od 24% na nivou države, sa karakteristikom da je u urbanim sredinama ovaj procenat veći, a u ruralnim sredinama manji. Ovo pokazuje da se Bosna i Hercegovina nalazi negdje ispod prosjeka zemalja centralne Evrope (Slovenija 51%, Hrvatska 39%, Mađarska 37%, Slovačka 38%, Češka 40%, Poljska 31%) dok je u srednjem dijelu zemalja jugoistočne Evrope (Rumunija 19%, Makedonija 24%, Bugarska 22%, SiCG 29%, Turska 16%, Albanija 25%, Kosovo 10%). Međutim, ovaj procent bi se morao mjeriti ne prema broju korisnika nego prema broju domaćinstava. Naime, kada je u pitanju fiksna mreža, pristup usluzi imaju praktično svi članovi obitelji korisnika. Ako uzmemo da prosječna obitelj u BiH ima 4 člana, prostom računicom dobijamo penetraciju od gotovo 100%. Penetracija mobilne mreže je 1.150.000 korisnika i predstavlja 26% na nivou države, sa nesrazmjerom broja postpaid i prepaid korisnika. Osnovno je da se usluga za mobilne pretplatnike pruža na teritoriji cijele zemlje sa posebnom karakteristikom da je to omogućeno kroz funkcionisanje privremenog roaminga na državnom nivou, dok se ne završi stepen pokrivenosti 80% teritorije putnih pravaca i 80% stanovništva. Najveći dinamički razvoj ostvaren je u ovoj mreži telekomunikacija. Istina procenat penetracije u svijetu pokazuje izuzetno velik nivo penetracije ove mreže. U nekim zemljama je broj korisnika mobilne mreže blizu ukupnog broja stanovnika. Za očekivati je da se i kod nas ostvare iste proporcije pogotovo poslije uvođenja usluga sa dodatnom vrijednošću Internet, MMS i druge preko mobilne mreže. Internet je po broju pretplatnika na vrlo niskom nivou 150.000 ili sa penetracijom od 4,5 %. Ipak, po ukupnom broju korisnika procjena je na oko 10-12%. U posljednje dvije godine značajan je razvoj kablovske mreže. Ove mreže su neujednačenog kvaliteta, pa je teško dati zajedničku ocjenu dostignutog stepena razvoja. Kako i kabl-operateri namjeravaju pružati Internet i govorne usluge, to je svakako potrebno i njih uzeti u obzir kao doprinos sveukupnom razvoju informatizacije kroz izgradnju ovog vida infrastrukture. Ove mreže spadaju u grupu širokopojasnih pristupnih mreža što im daje značaj u pogledu seta servisa i usluga koje se mogu na ovaj način osigurati.


Penetracija TV prijemnika je veoma velika i u ovom pogledu bi mogli biti zadovoljni. S druge strane, kablovska televizija je tek u začetku i predstavlja za sada samo osnov na kojem bi počivao razvoj IKT infrastrukture. Općenito, Bosna i Hercegovina može dobiti dvojaku ocjenu po pitanju IKT- infrastrukture. Sa jedne strane, bazična infrastruktura (fiksna mreža ili TV prijemnici) ima visok stepen dostupnosti, gotovo 100%. Međutim, po pitanju tehnološkog nivoa ocjena je da Bosna i Hercegovina spada u manje razvijene zemlje. Značajno je da se donekle prati tehnološki trend u svijetu, ali i pored značajnih napora telekomunikacijskih kompanija razlika u odnosu na razvijene zemlje se nije smanjila. Potrebe društva kao i relativno nizak ukupni društveni stepen razvoja ukazuju da je racionalno i ispravno (usmjereno) investiranje u ovu oblast od ogromne važnosti za proces informatizacije društva u cjelini.

17.3.2. VRSTE RASPOLOŽIVIH SERVISA I USLUGA U BIH Pored servisa koje pružaju telekom-operatori, koji se odnose na njihove sisteme fiksne, mobilne i mreže za prenos podataka, tu se još razvojem inteligentnih mreža javljaju servisi sa dodatnom vrijednošću, koje se i kod nas sve više primjenjuju, ali ne u obimu zemalja u okruženju. Pojavom Interneta javlja se i niz drugih servisa, web, e-mail i dr. bilo da su domaćeg ili stranog porijekla. Treba navesti da je već u primjeni GPRS kod operatora mobilne mreže MOBIS, a u pripremi je i u BH Telecomu što je za pretpostaviti da će se i kod nas uskoro moći u nekom obliku davati servisi na bazi lokacijskog pozicioniranja, Interneta i multimedijalne usluge preko mobilne mreže itd. Danas se kod nas može govoriti o projektima na državnom nivou CIPS, DGS, i dr. koji u dobroj mjeri nagovještavaju značajne primjene IKT infrastrukture za potrebe e-governmenta. Promjena načina vođenja platnog prometa uticala je na brzi razvoj elektronskih transakcija finansijske prirode, pa samim tim stvorena je pretpostavka za razvoj e-bankinga, odnosno e-paymenta. Privredne komore su također prepoznale velike mogućnosti kod primjene ovakvog načina rada, pa je prezentacija ponude kroz trgovinu e-comerce, postala najbolji način međusobnog komuniciranja privrednih subjekata. Izrada web stranica i web site se sve više javlja kao prezentacija ponude i profila kompanija svih tipova, privatne i državne, privredne proizvodne i uslužne, obrazovne i zdravstvene, komunalne i servisne itd. Pored navedenog ne možemo biti zadovoljni ukupnim stepenom razvijenosti servisa elektronskog poslovanja kod nas. Za veći i brži razvoj ovakvog vida rada potrebno je mnogo više, a IKT infrastruktura je samo jedna mada osnovna pretpostavka da se taj pomak i ostvari.

17.3.3. STANJE U POREĐENJU SA ZEMLJAMA REGIONA SEE Region koji čine SEE zemlje ne predstavlja prostor gdje je ostvaren značajniji pomak u razvoju i primjeni IKT infrastrukture, sa izuzetkom Slovenije, koja sa svim pokazateljima spada u sam vrh razvijenih zemalja Evrope. Kada je u pitanju Hrvatska, očito je da se u toj zemlji ostvaruje veliki pomak u poređenju na period prije tri godine. Ovaj pomak je ostvaren prije svega programima internetizacije i strategije informatizacije. Negativan uticaj je bio kod izgradnje infrastrukture privatizacija HT jer većinski vlasnik nije imao interesa da ulaže u infrastrukturu prije nego ostvari povrat uloženih sredstava. Iz tog razloga Vlada Republike Hrvatske je naumila da pokrene izgradnju vlastite informatičke magistrale kako bi neposredno utjecala na razvoj informatizacije države. Ono što bi trebalo učiniti na nivou regiona je prije svega izgradnja zajedničke backbone ili kičmu mreže. Jedna takva magistrala bi svakako doprinijela većim mogućnostima u međukonekcijama i međuoperativnosti. Dovoljno je reći da kod nas ne postoji kičma prenosne mreže na nivou države, pa se vidi koliko se u tom pogledu kod nas treba uraditi. Nadalje, zajednički pilot-projekti koji bi bili od zajedničkog interesa bi bili dalji pomak u razvoju IKT. Kontrola granica, zaštita od terorizma i dr. su samo neki od vidova saradnje. Prostor bivše Jugoslavije u kojem nema ni jezičke barijere je daljnja šansa za


razvoj zajedničkih projekata. Kako se tržište dovodi u podjednake uslove u cijelom regionu, to je mogućnost saradnje i razvoja neuporedivo veća. Svakako da i pokretanje IKT-foruma na nivou regiona bi imalo značajnog utjecaja na promjene koje se žele ostvariti na ovom planu.

17.3.4. STANJE U ODNOSU PREMA EU Zemlje Evropske unije su u razvoju i primjeni IKT infrastrukture daleko odmakle zemljama regiona da se može reći da su one već ušle u informatičko društvo kakvom treba težiti. Kako bi se ovaj jaz što je moguće brže i više smanjio, potrebno je mnogo toga uraditi. Ipak postoje i prednosti koje pruža ovakav položaj zemalja SEE u odnosu na zemlje EU. Na prvom mjestu to su standardi i regulatorna rješenja koja su već našla primjenu u Evropskoj zajednici. Drugo, negativna iskustva kroz koja su prošle zemlje EU se ne moraju ponoviti u našem slučaju. Treće, tržni uslovi su veliko iskustvo koje svakako treba koristiti. Četvrto, odnos države u stvaranju povoljnog ambijenta i određivanja politike je iskustvo od neprocjenivog značaja. Najbolja ilustracija ovoga su licence za 3G mobilnih operatora u nekim zemljama sa pozitivnim i sa vrlo negativnim efektima. Rješenja pitanja razvoja i pružanja univerzalnih usluga je također važno proučiti kako bi se imala prava slika svih poželjnih faktora o kojima treba voditi računa. Ovdje svakako treba istaći iskustva Evrope u provođenju procesa liberalizacije i privatizacije kao i efekte koji su ti procesi imali na razvoj i primjenu IKT infrastrukture.


18. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INFRASTRUKTURE Bosna i Hercegovina treba razvoj informacijske i komunikacijske infrastrukture zasnivati na općim tehnološkim i tržišnim načelima, gradeći jeftinu, brzu i sigurnu infrastrukturu za svoje građane i privredu. S aspekta tehnologije riječ je o višeuslužnoj mreži, sa skupom usluga, odgovarajućim potrebama građana i privrede, uključujući širokopojasni pristup i pristup Internetu preko mobilne mreže, novu generaciju Interneta i opći telekomunikacijski sistem mobile. U pogledu tržišta to je otvoreno, međunarodno konkurentno, za ulaganja i zapošljavanje poticajno telekomunikacijsko tržište, za koje će se dio proizvoda istraživati, razvijati i proizvoditi u zemlji. Za građane riječ je o pristupu i sudjelovanju u informacijskom društvu, s brigom za mlade, građane s posebnim potrebama, invalidne osobe, starije građane i građane slabijeg imovinskog stanja. Kada je riječ o zahtjevima u vezi savremene telekomunikacijske infrastrukture, onda je važno posebno navesti potrebe i karakteristike na servisima koje treba da se pružaju preko takve infrastrukture. Na prvom mjestu je potreba za širokopojasnim uslugama koje određuje sve neophodne parametre (NGN) nove generacije telekomunikacijskih mreža. Širokopojasnost nije još standardizirana veličina, ali za grubo usmjerenje može se uzeti vrijednost frekventnog spektra 5 puta većim od osnovne pojasne širine od 64 kb/s. Kako je već ranije spomenuto, zahtjevi koji karakteriziraju savremene usluge su: interaktivnost, mobilnost, inteligencija itd., a tu svakako spadaju kvaliteta i klasa servisa. Nove generacije mreža i usluga se baziraju na novim tehnologijama, koje čine globalnu informacijsku infrastrukturu koju smo već identificirati kao DII - Državna informacijska infrastruktura. U novoj generaciji mreža različite vrste informacija, medija i usluga će se, zbog cijene i funkcionalnosti, obuhvatiti jedinstvenom mrežnom platformom. Ona će omogućiti korisniku da se u toku komunikacije koristi više medija istodobno i pružati mu više usluga odabrane kvalitete, na taj način će mreža postati višeuslužna. Opšta informatizacija, globalizacija te eksplozivan rast Interneta, sve izraženiji zahtjevi za multimedijalnim servisima kao i dislociranost lokaliteta obrade podataka u odnosu na njihov izvor, uslovljavaju izgradnju konvergetne, multiservisne telekomunikacione mreže. Njenom izgradnjom, davatelji servisa i podataka sa jedne, te korisnici sa druge strane, bi dobili efikasnu, visokopouzdanu i savremenu infrastrukturu širom cijele teritorije Bosne i Hercegovine kao i njeno povezivanje prema sličnim sistemima u svijetu. Na ovaj način bi se osiguralo da se:

• stvoraju bolji uslovi za konkurentski rad ponuđača raznih vrsta servisa tj. proširila bi se ponuda mrežnih operatora, davaoca servisa i samih usluga;

• hijerarhijska i višenivovska organizacija VPN-ova bi omogućila da operatori mogu nuditi svoje VPN servise na cijeloj teritoriji BiH nezavisno od vlasništva na pojedinim teriotorijama. Takođe, korisnicima VPN-ova se omogućava da unutar svog jedinstvenog VPN kreiraju zaštićene pod-VPN mreže na istoj opremi bez dodatnih troškova;

• značajno bi se osavremenila oblast telekomunikacija u smislu uvođenja novih tehnologija i razvoja i primjene novih servisa i aplikacija;

• stvorila komunikaciona osnova za informatizaciju i rješenja (e-solutions) kao i koncept «otvorenog društva»;

• transport multimedijalnih programa u realnom vremenu gdje bi se infrastruktura koja se koristi za VPN istovremeno mogla koristiti i kao transportna mreža radio i TV signala, kao transport za kablovsku TV, ili početak primjene IP TV rješenja i emitiranje radija putem Interneta;

• otvorila bi se mogućnost za ravnomjerniji razvoj regija unutar države (posredan efekat); • ravnopravnim razvojem TK-infrastrukture u udaljenim i uslovno “malim” sredinama, a ne

samo u urbanim centrima, omogućili bi se ravnopravni resursi za razvoj i ovih sredina te umanjio demografski pritisak na urbane centre.


18.1. OPĆA VIZIJA NOVOG STANJA Široko dostupan i savremeno koncipiran multiprotokolni i multiservisni prenosni sistem bi trebalo da bude atraktivan, pouzdan i finansijski povoljan izbor za sve one koji trebaju prenos različitih vrsta podataka sa fleksibilnim kvaliitetom servisa prenosa podataka, govora i multimedijalnih usluga na području cijele BiH. U tom smislu infrastruktura treba da ima sljedeće odlike:

• infrastruktura ujednačeno pokriva BiH; • infrastruktura je razvijena sa uvažavanjem trendova; • infrastruktura je osnova za servise, uključujući i servise e-tipa.

18.1.1. KONVERGENCIJA I NGN Prisutnost velikog broja različitih sistema komuniciranja i neophodnost njihovog povezivanja neminovno je vodilo njihovoj konvergenciji. Primjer te konvergencije su kod fiksne i mobilne mreže, satelitska i fiksna, Internet sa fiksnom, a sada i sa mobilnom mrežom, TV i Interneta itd. Izazovi koje pretpostavlja proces konvergencije za razvoj IKT infrastrukture su veliki i neminovni. Rješenje kod primjene tehnologija i tehničkih sistema podrazumijevaju potpuno razumijevanje tih zahtjeva i posebno kompleksnost upravljanja ovim sistemima. U telekomunikacijama dominiraju digitalna izvedba i programska fleksibilnost svih sistema, s primjenom optičkih vlakana za velike kapacitete prenosa informacija. Proizvod konvergencije je i izjednačavanje broja korisnika u fiksnoj i mobilnoj mreži, koja je u mnogim zemljama rezultirala većim brojem korisnika u mobili u odnosu na fiksnu mrežu. Broj korisnika kod primjene servisa također se izjednačava u fiksnoj i mobilnoj mreži. Konačno, razvojem tehnologija Internet je sve više moguće primijeniti i na mobilnim mrežama, pa se očekuje da će se i broj korisnika Interneta na fiksnoj i mobilnoj mreži ujednačiti. Ovo dovodi do promjena terminalnih uređaja, pa je trend da se veliki broj različitih terminalnih aparata, telefon, fax, PC, video kamera, handset-ova itd, sve više objedinjuje po funkcijama u jedinstveni uređaj. Moglo bi se zaključiti, da je rezultat konvergencije najviše izražen u pogledu servisa odnosno usluga. Pružanje govornih usluga, prenos podataka, e-mail, faks, itd., po principu UM (unified messages) što znači da su usluge raspoložive po svim mrežama, raznim terminalima, i različitim platformama. Naravno da je izgradnja konvergiranog okruženja složen zadatak. Zato je konvergencija predmet i strategije izgradnje IKT infrastrukture. Težišne odrednice današnjih telekomunikacionih sistema su dakle konvergencija mreža i transparentnost mreža. Ovo su prirodne odrednice telekomunikacionih sistema proistekle iz potreba korisnika. Razvoj tehnologija omogućava prelazak sa današnjih zasebnih mreža ka multiservisnoj (multiuslužnoj) mreži koja je cilj telekomunikacionog sistema.

18.1.2. KONVERGENCIJA TELEKOMUNIKACIJA, RAČUNARA I MEDIJA: U arhitekturi mreže razlikuju se korisnička oprema i terminali, pristupna mreža i jezgrena mreža. Do sada smo za svaku vrstu usluge, definiranu na različitim tehnološkim rješenjima slojeva usmjeravanja i transporta, imali zasebnu mrežu. S druge strane, korisnik ne želi kupovati tehnologiju. On želi kupiti što jednostavniju uslugu koja će mu omogućiti razmjenu informacija bilo koje prirode (govor, slika, podatak). Za zadovoljenje takvih zahtjeva korisnika potrebna je multiservisna mreža koja mora zadovoljavati ranije definisane kriterije:

• transparentnost za sve usluge i sve prethodne tehnologije; • fleksibilnost u odnosu na razvoj; • modularnost u smislu neometane zamjene tehnoloških rješenja za realizaciju bilo

koje usluge ili sloja mreže; • neograničenost odnosno nelimitiranost brojem čvorišta;


• prostorna neograničenost (ni arhitekturom ni dometom); • zadovoljavajuća propusnost za sve usluge i posebno za usluge u realnom

vremenu; • ekonomičnost u odnosu na iskoristivost raspoloživog opsega sa statističkim

multipleksiranjem i dinamičkim dodjeljivanjem raspoloživog opsega; • otpornost na prekide i smetnje dinamičkog karaktera; • pouzdanost u smislu zagarantovanog prenosa; • neosjetljivost u odnosu na gomilanje (neravnomjernu distribuciju - “burst”)

saobraćaja; • otvorenost za povezivanje sa drugim mrežama putem standardiziranih sučelja

(interfaces) i protokola. Tri su osnovna dijela buduće multiservisne mreže: mreža portala, pristupna mreža i transportna (backbone) mrežu. Svaki od pobrojanih dijelova multiservisne mreže podrazumijeva slojevitu strukturu u skladu sa troslojnim modelom. Jasno je da od funkcija pojedinog sloja svakog dijela multiservisne mreže zavise primjenjena tehnološka rješenja unutar tog sloja; njihova kompleksnost i međusobna konkurentnost. Mogućnost postojanja većeg broja konkurentnih tehnoloških rješenja za realizaciju jedne te iste funkcije, sloja, ili mreže ima direktan uticaj i na topologiju mreže. Zbog obezbjeđenja potpune transparentnosti u odnosu na usluge, u multiservisnoj mreži, istovremeno će egzistirati električne i optičke komutacije.

18.1.3. MREŽA PORTALA Mreža portala multiservisne mreže svojim slojem usluge mora prije svega, zbog različitih aplikacija i proizvođača opreme, obezbijediti sporazumijevanje i podršku prezentacijskih aspekata saobraćaja koji se razmjenjuje između korisničkih aplikacija na način prihvatljiv za oba korisnika. ISO i ITU-T su razvili prezentacijsku i transfer sintaksu, ASN.1 (Abstract Syntax Notation One), koja se koristi na sloju aplikacije ISO modela. Ovom notacijom definiše se apstraktna sintaksa za tip i vrijednost podataka, te zajedno sa BER (Basic Encoding Rules) opisuje aktualnu prezentaciju podatka. Razvoj tehnologije u mreži portala nužno ne vodi ka stvarnoj konvergenciji, te će različita tehnološka rješenja još dugo vremena biti suplementarna umjesto da konkurišu jedna drugoj, pa operatori neće biti u prilici da se odlučuju koju će tehnologiju koristiti. S druge strane, operatori koriste tehničku i administrativnu logiku pri diferenciranju telekomunikacijskih usluga. S tog stanovišta usluge se dijele na osnovne, suplementarne usluge i usluge dodatne vrijednosti. Uzimajući sve diferenciranije potrebe korisnika, za očekivati je da će telekomunikacijske usluge, u domenu suplementarnih usluga i usluga dodatih vrijednosti, u suštini divergirati. Stoga je u ovom trenutku neracionalno, za mrežu portala, tražiti konvergentu platformu.

18.1.4. PRISTUPNE MREŽE Historijski gledano, pristupne mreže, realizovane u bilo kojoj tehnologiji, podrazumijevaju podskup funkcija ukupne mreže koje omogućavaju povezivanje korisnika na prenosnu mrežu u najširem smislu riječi, bilo da se radi o javnoj komutiranoj telefonskoj mreži (PSTN), javnoj mobilnoj mreži (PLMN), ATM, Frame Relay mreži, Internetu, ili nekom drugom rješenju. One nužno sadrže interfejse i protokole kojima se mogu povezati različiti pristupni uređaji. Stoga na ovom sloju pristupne mreže, zavisno od prenosnog medija i vrste usluge, treba da egzisitraju svi poznati UNI (User-to-Network Interface) i njima pripadajući protokoli ugrađeni u mrežne završetke. Za sloj usmjeravanja pristupnih mreža možemo reći da je, s obzirom na osnovnu funkciju ovog sloja, prilično oskudan i ograničava se na određene vrste krajnjih čvorova,


koncentratora. Transportni sloj pristupne mreže sastoji se od prenosnog medija i odgovarajućeg linijskog koda čiji oblik zavisi od prenosnog medija i terminalne opreme. Proces opšte digitalizacije i napredna tehnološka rješenja vezana za različite vrste terminalne opreme rezultirali su povećanjem efektivnosti korištenja pristupnih mreža u odnosu na originalno planiranu efikasnost. Dakle, u ovako koncipiranim pristupnim mrežama PSTN je samo jedna od mnogih nosećih usluga između korisnika i krajnjeg (egde) komutacionog uređaja. Sa današnje tačke gledišta, u pristupnim mrežama novih generacija (multiservisnih) mreža, a zbog obaveze potpune transparentnosti mreže prema uslugama, ne postoje tehnološke dileme. Nužno je obezbijediti funkcionisanje svih protokola i interfejsa. U pristupu prema svim pokazateljima javlja se konkurencija i po vrstama usluga, tehnologijama i operatorima. Iz tog razloga sve tehnologije su ravnopravne i mogu se preporučiti bez diskriminacije. Pitanje je otvoreno u pogledu mogućnosti kvaliteta i vrste servisa koje pružaju. Ostaju samo dakle principi širokopojasnosti (brzine i kapaciteta), interaktivnosti bez obzira na tehnologije i operatore i mobilnosti.

18.1.5. TRANSPORTNE (BACKBONE) MREŽE U multiservisnim (multiuslužnim) mrežama transportna (backbone) mreža sastoji se od prenosnog medija; prenosne platforme i odgovarajućih medija gateway-a kao sučelja (interface) između ostala dva dijela (mreže portala i pristupne mreže) multiservisne mreže. Transportna mreža svojim tehnološkim rješenjima definiše topologiju multiservisne mreže. Bez posebnog elaboriranja, svjesni postojećih tehnologija i performansi topologija, bez sumnje možemo reći da će se multiservisne (konvergentne) mreže razvijati na petljastoj topologiji i optičkim sistemima prenosa. Uvažavajući multiservisnost, kao osnovnu odrednicu transportne mreže, sloj usluga transportne (backbone) mreže treba da, mreži portala, pristupnoj i mobilnoj mreži, obezbijedi funkciju transporta. Drugim riječima treba da u ukupnoj realizaciji telekomunikacione mreže ponudi noseće usluge prikladne za svaku vrstu telekomunikacione usluge. Među te noseće usluge spadaju: cijela lepeza TDM granulata od 64 kbps do 10 Gbps i više, različite vrste fiksnih i varijabilnih dužina okvira za paketiziranje, virtualni krugovi sa konstantnom ili promjenjivom brzinom, protokoli za prenos niza bitova, odgovarajući algoritmi kompresije, i slično. Realizacija sloja usmjeravanja transportnih mreža zavisi od servisne logike izabrane noseće platforme. Ovaj sloj transportnih mreža, između mogućih nosećih mreža: Ethernet, X.25, Frame relay, SLIP/PPP, PSTN/ISDN, PLMN, ATM, iznajmljene linije itd., treba da ponudi noseće platforme na bazi komutacije krugova, ATM ćelija, odnosno IP paketa mapirane na optičke sisteme prenosa. S obzirom na način pridruživanja informacionog kanala određenoj usluzi, sloj usmjeravanja transportne mreže dijeli se na komutacije kod kojih je:

• vod pridružen vezi za vrijeme trajanja predmetne veze (connection-oriented). Ova vrsta vodova dijeli se na fizičke (iznajmljena linija ili rezervisani ciklično pridruženi vremenski odsječak) i virtualne (fizički put za određenu vezu obezbjeđuje se na osnovu identifikacije kanala od jednog do drugog čvorišta). Ako je logički kanal stalno pridružen vezi, onda je to PVC (Permanent Virtual Circuit), ako je pridružen samo za vrijeme zahtjeva korisnika, onda je to SVC (Switched Virtual Circuit); i

• vod pridružen čvorištima (connectionless). Kod ovih vodova, koji se istovremeno koriste za više veza, svaki okvir (frame) mora sadržavati adresnu informaciju da bi se moglo izvršiti usmjeravanje veze.

Sloj transporta transportne mreže kod budućih multiservisnih mreža sastoji se od optičkih kablova kao prenosnog medija, odgovarajućih modema (sa tendencijom ka potpuno


optičkim mrežama), i odgovarajućih add/drop multipleksera zavisno od vrste modema (SDH ili WDM). Poslovi koji zahtijevaju značajniju procesnu snagu kao što su analiza, razvrstavanje, klasifikacija i filltriranje se u MPLS načinu rada dešavaju se samo na jednom mjestu unutar transportne mreže i to na ulaznoj strani mreže, tj. na «edge concentratoru». Za razliku od ovog koncepta, u ATM mrežama izuzetno zahtjevno procesiranje kompletnog zaglavlja u cilju određivanja VC za svaku ćeliju posebno se obavlja u svim ATM svičevima na njegovom putu, što je znatno lošiji koncept sa stanovišta procesne snage uređaja u prenosu. Na izlaznoj strani MPLS uređaja labele se odstranjuju, a paketi prosljeđuju prema konačnim destinacijama u onom obliku u o kome su i ušli u trasnportnu mrežu.

18.1.6. MOBILNE KOMUNIKACIJE GSM radio kanal osnova je digitalnog bežičnog pristupa mobilnih komunikacija. Omogućava prenos podataka niskim brzinama (9,6 kbit/s) te usluga kratkih poruka (SMS - Short Message Service). Pristup Internetu preko 2.5G GPRS mreže, rješava bežični aplikacijski protokol (WAP - Wireless Application Protocol). Nova rješenja donosi opći pokretni telekomunikacijski sistem (UMTS - Universal Mobile Telecommunications System), te druge izvedbe bežične lokalne petlje. Opći pokretni telekomunikacijski sistem, UMTS, pripada 3G generaciji pokretnih sistema koji se razvija unutar koncepta međunarodnih pokretnih telekomunikacija IMT-2000 (International Mobile Telecommunications 2000) definiranog od strane ITU (International Telecommunication Union) i normira u okviru ETSI (European Telecommunications Standard Institute). Prelaz sa GSM sistema na IMT 2000 će se odvijati u toku sljedećih godina kako bi se kapitalizovale investicije operatora u postojeće sisteme. Postoji više tehnika za operatore da evaluiraju ili migriraju sa postojećih sistema na IMT 2000 tehnologije. Operatori moraju da razmotre optimalne tranzicije i sprovedu finansijske i tehničke analize prije donošenja odluka. Mnogi operatori mobilnih mreža već su jasno identifikovali svoje evolutivne puteve od 2G preko 2.5G na 3G. Najsnažniji pokretači za uvođenje 3G, posebno u zemljama u razvoju su:

• Projekcija tržišta za podatke; • Međusobni rad 3G i GPRS/GSM; • Evolucija servisa sa posebnim sadržajima; • Rast mreža za prenos podataka; • Konkurentnost bežičnih tehnologija sa velikim protocima u odnosu na žične

pristupe. Nadalje, karakteristike 3G treće generacije mobilnih komunikacija su: globalnost, mogućnost lakog uvođenja novih servisa, interoperabilnost koja dozvoljava evoluciju postojećih sistema i fleksibilnost. IMT-2000 može da ponudi mnogo više servisa nego ostali mobilni sistemi. Opis sistema 3G je sličan GSM sistemu i sastoji se iz Radiopristupne mreže i Core mreže. Najšire posmatrano, evolucija/migracija prema IMT 2000 karakteriše se načinom kako operator primenjuje:

• Core mrežu sa linkovima na PSTN, ISDN, Internet/Intranet i eksterne mobilne i mreže za prenos podataka;

• Radiopristupnu mrežu (RAN), radeći sa mogućnostima korišćenja više opsega i komplementarnih radiotehnologija i

• Dual-mod ili multimode terminali koji dozvoljavaju korisniku da dobija servise iz postojećih GSM mreža i IMT.


Ako operator namjerava da unaprijedi sistem, treba da izvrši evaluaciju ciljnog sistema i treba da analizira koji dijelovi sistema treba da budu modifikovani i do kog stepena kao i koji resursi (spektar) mogu biti višestruko korišćeni ili unaprijeđeni. Prema ITU-R preporuci M.1308:

• “evolucija” se karakteriše kao “process promjena i razvoja prema unaprijeđenim karakteristikama dok se

• “migracija” karakteriše kao: "Pomjeranje korisnika i/ili servisa sa postojećeg sistema na novi sistem”.

18.2. OSNOVNI SEGMENTI NOVOG STANJA 18.2.1. ŽELJENO STANJE KAPACITETA

Osnovni pokazatelji željenog stanja bi bili u kapacitetima fizičke infrastrukture mjereno na 100 stanovnika kao što su:

• Penetracija fiksne mreže na nivou prosjeka Evrope što bi bilo 35 % do 2007 godine i 50% do 2010 godine;

• Penetracija mobilne mreže na prosjeku Evrope, što bi bilo na nivou od 80%, mogla bi se dostići već do 2007. godine;

• Penetracija Internet-korisnika je na nivou zemalja regiona ili 20% do 2007. godine i 35 % do 2010. godine;

• Penetracija Interneta preko mobilne (GPRS, EDGE, UMTS) mreže 25% do 2007. godine i 50% do 2010. godine;

• Penetracija kablovske TV je na nivou zemalja regiona ili oko 20% do 2007. godine i 36 % do 2010. godine;

• Penetracija korisnika analogne TV je već sada dostigla oko 100%; • Penetracija DTV digitalne TV kao i interaktivne TV na nivou 25% do 2007. godine

i 50% do 2010. godine. Pored pokazatelja kapaciteta fizičke infrastrukture važni su pokazatelji primijenjenih i korištenih tehnologija i to:

• Broj korisnika ISDN na 100 linija, 10% do 2007 , 20% do 2010. godine; • Širokopojasni pristup na 100 linija, 5% do 2007, 15% 2010. godine; • Broj korisnika GPRS, EDGE ili 2.5 G mobilnih komunikacija 25% do 2007.

godine; • Broj korisnika UMTS (3G) mobilnih komunikacija na nivou od 10% do 2010.

godine; Nadalje, broj poslovnih mreža, sistema servisa i usluga, kao što su VPN mreže poslovnih sistema, zatim sistemi pojedinih javnih servisa Vlade, zdravstva, obrazovanja, informisanja, privrede, kulture, sporta, turizma itd. su stvarni pokazatelj dostignutog stepena informatizacije društva.

18.2.2. VIŠEUSLUŽNA NGN MREŽA U telekomunikacijama dominiraju digitalna izvedba i programska fleksibilnost svih sistema, s primjenom optičkih vlakana za velike kapacitete prenosa informacija. U arhitekturi mreže razlikuju se korisnička oprema i terminali, pristupna mreža i jezgrena mreža. Lokalna petlja označava fizički medij koji povezuje korisničku opremu s lokalnim komunikacijskim čvorom u pristupnoj mreži. S obzirom da (NGN) mreže trebaju zadovoljiti komunikacione potrebe širokog spektra korisnika, to one imaju najmanje dvostruki zadatak:


• realizirati širokopojasnu, pouzdanu, visokoraspoloživu komunikacionu infarasturkturu za prenos podataka kao okosnicu strategije infromatizacije BiH društva ;

• biti jezgro buduće izgradnje konvergetnog, multiservisnog transportnog sistema za paketsku telefoniju – fiksnu i mobilnu te

• 3G mrežu treće generacije mobilnih komunikacija. Zbog toga se predlaže izgradnja mreže sa:

• komutacijom paketa - zbog prirode izvornog saobraćaja koji se servisira; • statističkim multipleksiranjem - znatno veći stepen iskorištenja instalisanog

preosnog opsega. Realizacija transportne mreže na predloženim principima bi trebalo da ostvari sljedeće karakteristike :

• Konvergenta - jedna hardverska platfroma za optimalan transport svih paketskih servisa i protokola;

• real-time voice, - fiksna i mobilna paketska telefonijate H.323; • real-time audio i video; • multimedija; • Internet-servise i slično.

Dosadašnji koncept izgradnje mreža «jedna grupa usluga, zasebna mreža» zasigurno nije optimalan prvenstveno zbog toga što je udio izgradnje mreže u cijeni pojedinih usluga visok i što je održavanje ovakvog sistema skupo i kompleksno. - Multiservisna - Multiservisna mreža nije samo pitanje pogodnosti ili komfora. Većina uspješnih servis-provajdera se priprema za novi način poslovanja koji podrazumijeva prodaju IP servisa više vrijednosti, a ne samo njihov transport. Većinu prihoda od transporta podataka provajderi su do sada imali od Frame Relay servisa (privatnost podataka) i ATM servisa (izuzetno visok nivo QoS). U narednom periodu se očekuje značajan rast Internet-prometa i korisnika. Ključno pitanje onda postaje kako da se izgrade nove ili još bolje, prilagode postojeće transportne mreže za nuđenje IP servisa više vrijednosti. - Multikorisnička - treba da omoguće konekciju bilo kojeg korisnika na mrežu sa različitim brzinama i kvalitetima servisa koje oni mogu zahtijevati. Pored toga je neophodno obezbijediti i jednostavnu i ograničenu interkonekciju između VPN mreža. - Fleksibilna - bilo kakve promjene lokacije mrežnih uređaja unutar korisničke mreže ne bi trebale zahtijevati izmjene u konfiguraciji niti bilo kakve intervencije na strani transportne mreže. Putem jedne fizičke veze korisnici mogu ostvariti više potpuno nezavisnih logičkih privatnih mreža. Izmjene opsega po korisničkoj lokaciji ili tipa protokola bi trebale biti «on-line» i izvršavati se u jednom danu . - Skalabilna - zadovoljiti sadašnje transportne potrebe poštujući raspoložive standarde, ali i ne biti usko grlo za buduća proširenja. Sve što se “danas” izgradi treba biti lako i jednostavno nadgradivo za budućnost. - Širokopojasna - obezbijediti širokopojasni pristup do krajnjeg korisnika i dovoljno propusnog opsega u svim segmentimma reže. Primjenom tehnologija xDSL u pristupnoj mreži će se omogućiti pristupne brzine od 2 ili više Mbps po jednoj korisničkoj lokaciji. - Visokoraspoloživa - preduslov je da se obezbijedi više od jedne trase za bilo koju relaciju tj. link tehnologijom višestrukih prstenova i redudancijom svih esencijalnih funkcija transportnih mrežnih uređaja. Pruža vrlo fleksibilne mogućnosti garantovanog kvaliteta servisa i održavanja sistema putem tehnologija DPT i IPS.e.


- Sigurna - treba da obezbijede potpunu zaštitu podataka na bazi korisnika, fizičke ili logičke veze. Sama predviđena mrežna tehnologija u potpunosti onemogućava neovlašteni pristup izmežu krajnjih korisnika, a za zaštitu od eventualne zloupotrebe unutar mrežnih provajdera krajnji korisnici trebaju primijentiti jednostavnu i jeftinu enkripciju podataka. - Optimalna - treba da obezbijedi dovoljne kapacitete za potrebe tržišta BiH, ali uz mogućnost širokopojasnog pristupa po što manjoj cijeni i značajno smanji ukupne izdatke na ime komunikacija za krajnjeg korisnika. - Široko raspostranjenija - pod identičnim uslovima (sa identičnim servisima i protokolima te optimalnim kapacitetima) u konačnoj varijanti treba da uvezuje 149 opštinskih sjedišta na području BiH. QoS and CAS - Quality of Service and Class of Service - mreža treba biti u stanju da raspozna na svom ulazu do 64 klase servisa i da prema unaprijed definisanoj politici svakoj od ovih klasa obezbijedi odgovarajući kvalitet u transportu. Transportnu backbone mrežu tvore međusobno povezani komunikacijski sistemi koji obavljaju prospajanje i usmjeravanje informacijskih tokova. Fizički prenosni medij je pretežno žični, a manjim dijelom riješen radiosistemima. Jezgreni je dio u BH mreži potpuno digitaliziran, sa značajnim udjelom optičkih prenosnih sistema velikog kapaciteta. U jednom dijelu mreže se koristi asinhroni način prenosa (ATM - Asynchronous Transfer Mode) za širokopojasne komunikacije. Stalna povezanost ostvaruje se zakupljenim vodovima koji dopuštaju veće brzine prenosa podataka. Uz javne mreže postoje i privatne mreže u velikim poslovnim sistemima namijenjene njihovim posebnim potrebama i funkcijama.

18.2.3. IKT-MAGISTRALA Cilj Globalne informacijske infrastrukture je svim građanima osigurati pristup informacijskom društvu putem međusobnog rada mreža, sistema za obradu informacija i aplikacija. Ostvarivanje ovih ciljeva omogućit će glavna načela na kojima se zasniva Globalna informacijska infrastruktura, a ona se sastoji od promicanja poštene konkurencije, poticanja privatnih ulaganja, definiranja prilagodljivog regulatornog okvira i osiguranja otvorenog pristupa mrežama. Istodobno, ostvarenjem navedenih ciljeva osigurat će se usluge i pristup tim uslugama na univerzalnoj osnovi, promovirati jednakost mogućnosti za sve građane, različitost sadržaja, uključujući jezičnu i kulturnu različitost i priznavati potrebe svjetske saradnje s posebnom pažnjom posvećenom manje razvijenim zemljama. IKT-magistralu treba da sačinjavaju optičke magistralne mreže dominantnih operatora dopunjene sa mrežama alternativnih operatora kao što su elektroprivreda i železnica. Implementacija ove magistrale za potrebe informacionog društva treba biti razmatrana kroz tri aspekta: tehnički, ekonomski i regulatorni. Tehnički aspekt zahtijeva da se mreže operatora na magistralama opremaju sa NGN tehnologijama koje omogućavaju lako interkonektovanje ovih mreža. Instalirani ili planirani optički kablovi kod sva tri dominantna operatora imaju dovoljno kapaciteta da prihvate kako radne, tako i rezervne puteve. IKT- magistrala treba da ima kombinovanu “meshed” arhitekturu sa obezbjeđenjem fizičkih kapaciteta preko prstenova. Mreže moraju imati definirane zahtjeve za OSS-om (Operation Support Systems) da bi se omogućilo ujednačeno izvršavanje upravljačkih zadataka i zaštita saobraćaja kako na fizičkom, tako i na logičkom nivou. Ekonomski aspekt zahtijeva razmatranje ukupnih magistralnih kapaciteta na nivou BiH da se ne bi ulagalo u duplirane kapacitete. Operatori u tom smislu moraju da prilagode svoje tarifne politike.


Regulatorni aspekt ovih interkonekcija treba da promoviše zajedničko korišćenje kapaciteta i načine razmjene upravljačkih informacija.

18.2.4. ŠIROKOPOJASNA PRISTUPNA MREŽA Kada je riječ o zahtjevima u vezi savremene telekomunikacijske infrastrukture, onda je važno posebno navesti potrebe i karakteristike na servisima koje treba da se pružaju preko takve infrastrukture. Na prvom mjestu je potreba za širokopojasnim uslugama koje određuju sve neophodne parametre nove generacije telekomunikacijskih mreža (NGN). Širokopojasnost nije još standardizirana veličina, ali za grubo usmjerenje vrijedi vrijednost frekventnog spektra 5 puta većim od osnovne pojasne širine od 64 kb/s. Kako je već ranije spomenuto, ostali zahtjevi koji karakteriziraju savremene usluge su: interaktivnost, mobilnost, inteligencija, kvaliteta i klasa servisa itd. Nove generacije mreža i usluga se baziraju na novim tehnologijama, koje čine globalnu informacijsku infrastrukturu koja se još može identificirati kao DII - Državna informacijska infrastruktura. U novoj generaciji mreža, različite vrste informacija, medija i usluga će se, zbog cijene i funkcionalnosti, obuhvatiti jedinstvenom mrežnom platformom. Ona će omogućiti korisniku da u toku komunikacije koristi više medija istodobno i pružati mu više usluga odabrane kvalitete, tako da će mreža postati višeuslužna.

18.2.5. PRISTUP INTERNETU Opće prihvaćanje Interneta zasigurno je najveći trajni poticaj njegovom razvoju. Ocjenjuje se da bi novi poticaji mogli biti:

• masovni brzi pristup na temelju digitalizacije korisničke petlje i drugih širokopojasnih tehnologija;

• nova generacija pokretnih komunikacija; • Web poslužitelj prikladan za ugradnju u svaki uređaj; • portal kao jedinstveno sučelje za pristup informacijama, robama i uslugama, te • različiti oblici elektroničkog poslovanja.

Nova generacija Interneta teži rješenjima s visokim performansama što uključuje: brži i raznovrsniji pristup, bržu jezgrenu mrežu, snažnu, prilagodljivu i samokonfigurirajuću opremu i aplikacije, nove i objedinjene usluge, jednostavnije za upotrebu i s definiranom kvalitetom. Osnovni razvojni koraci uključuju sljedeće: povećanje brzine, komunikacija u skupini i logičkim podmrežama za postojeći mrežni protokol IPv4, sigurnosne funkcije s protokolom IPsec i uvođenje novog mrežnog protokola IPv6. Korisnici pristupaju Internetu kroz javnu mrežu ili putem privatnih, korporacijskih (lokalnih) mreža u tvrtkama i organizacijama. Pristup kroz telefonsku mrežu, ISDN ili ADSL ostvaruje se pozivom davatelja internetskih usluga. To nije dugoročno rješenje za zahtjevne aplikacije i višemedijske usluge, ali jeste i bit će važno za osnovne usluge. Zakupljeni vod za stalnu povezanost na Internet prikladan je za tvrtke i organizacije s većim brojem korisnika i zahtjevima za većim brzinama prenosa podataka.

18.2.6. MOBILNE KOMUNIKACIJE (EVOLUCIJA/MIGRACIJA GSM SISTEMA) GSM industrija je zacrtala logičkim i standardizovanim načinom svoj evolutivni put ka IMT 2000. On uključuje mogućnost podizanja sistema na GPRS/EDGE ili uvođenjem IMT 2000 Direct Spread (UMTS) ili primjenom oba puta. GSM sistem, projektovan da podrži govorne servise i i servise podataka, sastoji se od Core mreže komutiranih kanala, BSS za radiopristup i mobilnog terminala. Najvažnija karakteristika GSM je da poseduje standardizovane otvorene interfejse koji omogućavaju da svaki element mreže može biti nabavljan od različitih vendora. Da bi se unaprijedile mogućnosti prenosa podataka, dodaje se GPRS, koji omogućava «always on» veze velikih protoka (do 171 kbit/s) sa mrežom za prenos podataka. Sa novim IP elementima mreže dodaje se postojećem GSM u core mreži paketska


komutacija. Ova ekstenzija daje osnovu za korišćenje zajedničke core mreže u kasnijem prelazu na UMTS.

18.2.7. RTV DIFUZIJA MULTIMEDIJALNIH USLUGA U pogledu RTV difuzije treba se osloniti na pravac tehnološkog razvoja od analogne ka digitalnoj HDTV i interaktivnoj TV. U tom cilju osigurati adekvatnu infrastrukturu koja podržava globalnu uslugu javnog RTV servisa za ispunjenje društvene uloge i uspostaviti tržišne usluge u smislu općih potreba razvoja informatizacije društva. Razvoj RTV servisa bazira se na tri osnovna sistema i to zemaljski radio sistem, satelitski i kablovski RTV sistemi. Sva tri ova vida su u primjeni i kod nas, samo što svaki od njih ima različit stepen dostignutog razvoja i različit uslove daljnjeg razvoja. Globalno se može zaključiti da se zemaljski radiosistem, bez obzira da li je državni ili privatni, razvijao najduže i da ima izgrađenu infrastrukturu. Iako RTV infrastruktura nije ujednačena, kako ni po kvalitetu pokrivenosti signalom, tako ni u pogledu primijenjenih tehnologija. Kako već postoje strateški projekti razvoja RTV servisa na državnom nivou, čini se da se u tom dijelu može ostvariti napredak u kratkom periodu. Evidentno je da već postoje planovi za uvođenje digitalne TV i potom razvoj interaktivne TV koja podrazumijeva upotrebu programskog vodiča. Potrebna infrastruktura treba da se zasniva na usvojenim svjetskim standardima kao što su MPEG, H.232 itd. Naravno da je ključna komponenta razvoja pored studijske, prenosna oprema koja treba da osigura kvalitetnu distribuciju signala do svih dijelova zemlje. Satelitsiki sistemi su se razvijali individualno i bez određenog društvenog poticaja i usmjerenja najviše iz razloga što nije bilo jasne politike u ovom pogledu. Kako se javlja veliki interes za informacijama naših u dijaspori kao i u zemljama bivše Jugoslavije, satelitski prenos postaje sve značajniji. Zakup satelita za prenos domaće produkcije je svakako važan kako za naše građane u inostranstvu, tako i za informisanje međunarodne javnosti o aktuelnim zbivanjima u našoj državi. S druge strane opet proces globalizacije podrazumijeva i potrebu informisanja naših građana o svim dešavanjima u svijetu i to nezavisno iz više izvora kako bi imali jasnu predstavu o svim relevantnim događajima. Svakako da satelitski sistemi imaju višestruku ulogu i kod drugih komunikacija: prenos glasa, podataka, slike, Interneta itd. Individualne satelitske antene su relativno skupe i bez dovoljnog broja usluga. Kako se satelitski sistemi javljaju kao rješenje za više skupova, to se umrežavaju grupe korisnika u posebne lokalne mreže. Kablovska TV se počela razvijati u našoj zemlji prije rata, ali više kao zajednički antenski sistemi, a ne u pravom smislu CaTV. Poslije rata ova usluga se u Evropi razvija velikom brzinom prije svega zbog liberalizacije tržišta i mogućnosti pružanja i drugih telekomunikacijskih usluga preko ove infrastrukture. U SAD se ova vrsta infrastrukture odavno razvijala nezavisno od telekomunikacija. Kako se razvojem tehnologija sve više nude sve komunikacijske usluge u svim sistemima, tako se danas, kako u Americi, tako i u drugim dijelovima svijeta, ove dvije komponente elekotronskih komunikacija javljaju kao konkurenti na tržištu.


19. PUT ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA Studijska grupa 1, ITU-D je pripremila izvještaj u septembru 2000. godine, na temu promocije infrastrukture i korištenja Interneta u zemljama u razvoju. SG-1 je usmjerila svoj rad na tri pitanja:

• Razvoj seta uputa zvaničnicima vlada za korištenje u kreiranju politike za stvaranje ambijenta koji bi podržali razvoj Internet-infrastrukture;

• Identifikacija raspoložive tehnološke opcije za dostizanje izgradnje Interneta, tehnološki neutralnog vodiča za opciju izgradnje Interneta;

• Određenje kako na najbolji način izgraditi ljudske resurse za tehničku ekspertizu u privatnom sektoru i unutar zvaničnika zemalja u razvoju.

Jeftina, brza i sigurna informacijska i komunikacijska usluga koju bi osigurala odgovarajuća infrastruktura bi bilo idealno rješenje za sve: korisnike, operatore i društvo u cjelini. Izgrađivati jeftinu, brzu i sigurnu infrastrukturu stvaranjem informacijskog i telekomunikacijskog tržišta s konkurencijom u pružanju svih usluga, izravnim utjecajem na primjenu novih tehnologija i uvođenje novih usluga kod telekomunikacijskih operatora i davatelja usluga, poticanjem istraživanja, razvoja i proizvodnje informacijske i komunikacijske opreme i usluga, te djelovanjem postojećih i privlačenjem novih tvrtki s područja visokih tehnologija. Usmjeravanje i nadzor ulaganja u razvoj informacijske i komunikacijske infrastrukture prema višeuslužnoj mreži sa skupom usluga sukladnim potrebama građana i privrede, uključujući širokopojasni pristup i pristup Internetu u mobilnoj mreži, novu generaciju Interneta, servise RTV difuzije, i opći pokretni telekomunikacijski sistemi. Briga za uvjete nabavke opreme za operatore i davatelje usluga u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu, državne institucije sa jedne strane tako i za društveni sektor, privredna, javna ili državna društva i građane. Priprema uvođenja općeg telekomunikacijskog sistema nove generacije mobilnih sistema kao što su, GPRS, EDGE i UMTS u narednom periodu od 2004. do 2007. godine sukladno dinamici Evropske unije. Povećanje broja operatora pokretnih mreža izdavanjem tri licence za mobilnu mrežu na državnoj razini. Uvođenje širokopojasnog pristupa na državnoj razini za potporu zahtjevnih usluga i aplikacija, posebice tvrtki i djelatnosti s međunarodnim aktivnostima. Izgradnja informacijsko-komunikacijske magistrale na državnom nivou bila bi povezana na regionalne centre SEE zemalja, gradeći na taj način zajedničku Backbone SEE zemalja. Osnovna infrastrukturna kičma izgrađena na telekomunikacijskim optičkim mrežama baziranih na ATM, IP i MPLS platformi, sadržavala bi komponente multiservisne konektiviti mreže. Na ovu mrežu bi povezivala sve jezgra mreže, kako javne, tako i privatne fiksne, mobilne, paketske, računarske, kablovske mreže itd. Ova mreža bi u osnovi bila otvorena i tehnološki neovisna u kojoj bi se ostvarivao promet za svaki oblik informacija, po principima end to end ili multicast. 19.1. PREPORUKE ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA

19.1.1. DRŽAVNA INFORMACIJSKA INFRASTRUKTURA (DII) BIH Realizacija ciljeva i zadataka postavljenih kroz opći koncept GII ostvaruje se u svakoj državi definiranjem državne informacijske infrastrukture (DII) u kojoj se definiraju potrebni uvjeti da bi ta infrastruktura odgovorila svim zahtjevima i potrebama jedne države. Da bi bilo jasnije, potrebno je dati definiciju šta se pod DII podrazumijeva. Od niza definicaja odabrana je jedna koja je dosta široka i koja glasi: ”Državna informacijska infrastruktura treba da osigura nesmetano međusobno povezivanje komunkacijskih mreža, kompjutera, baza podataka i potrošača elektronike, koji će povezati kuće, radna mjesta i javne institucije zajedno i omogućiti lako korištenje velikog obima informacija». To treba da obuhvati sve načine nastanka, transporta i korištenja informacija. Izgradnja DII treba da zadovolji sljedeće principe i ciljeve:

• Promovira privatni sektor uz pomoć odgovarajuće poreske i regulatorne politike;


• Proširi koncept “univerzalne usluge” tako da svakome obezbijedi informacijske resourse po prihvatljivoj cijeni;

• Da djeluje kao katalizator za promociju tehnoloških inovacija i novih aplikacija; • Da potpomogne nesmetano, uzajamno od korisnika pokretano djelovanje na

informacijskoj infrastrukturi. Pošto je DII “mreža od mreža”, to transfer informacija za korisnike treba da bude lagan i efikasan;

• Da osigura sigurnost informacija i pouzdanost mreža; • Da unaprijedi upravljanje radiofrekventnim spektrumom; • Da zaštiti prava intelektualnog vlasništva; • Da koordinira sa drugim vladama, jer informacije jednostavno prelaze granice, u

cilju otklanjanja mogući prepreka; • Da omogući pristup vladinim informacijama i da poboljša funkciju nabavke kod

vlade. Promjene se u ovoj oblasti dešavaju dinamično i gotovo svakodnevno od tehnologije do legislative. Radi toga je potrebno da vlade počnu raditi sa privatnim sektorom i drugim zainteresiranim stranama u cilju pravilnog oblikovanja razvitka komunikacijske infrastrukture. Značaj ostvarivanja prethodnih ciljeva može se shvatiti kroz zamišljene buduće promjene u našim životima, kao što su:

• najbolje škole, učitelji i kursevi su dostupni svim studentima, bez obzira na geografsko područje, udaljenost, sredstva ili invalidnost;

• ogroman dio umjetnosti, književnosti i nauke je raspoloživ bilo gdje, a ne samo u galerijama, knjižnicama ili muzejima velikih gradova;

• usluge zdravstvenog sistema i odgovor drugih socijalnih ustanova su raspoložive on-line, bez čekanja, kad i gdje zatrebaju;

• mali proizvođači mogu dobivati elektroničke narudžbe sa specifikacijama za svoje proizvode iz cijelog svijeta, tako da mogu koristiti svoje proizvodne kapacitete;

• može se pogledati najnoviji film, igrati novu videoigru, ići u banku ili kupovinu iz svog stana kad se zaželi;

• može se elektronski kontaktirati sa vladom i dobiti sve potrebne informacije, i dr. 19.1.2. MODEL UVOĐENJA INFORMACIJSKE INFRASTRUKTURE

Informacijska infrastruktura u nekoj državi predstavlja mjerilo razvijenosti ukupnih društveno-ekonomskih odnosa, a takođe i suvremenu potrebu svakog uređenog društva. Ona se ogleda kroz sisteme računarskih mreža u njihovoj ukupnosti, a to znači u fizičkom, komunikacijskom i programskom smislu. Takođe, kompletna uslužna ponuda koja se na tim mrežama nalazi i koja omogućava razne operacije i kreiranje novih usluga koje tržište zahtjeva, spada u informacijsku infrastrukturu. Na mogućnost i kvalitet informacijske infrastrukture umnogome utiču tehnološki primijenjena rješenja, u smislu odabrane tehnologije, jer stvaraju pretpostavku za ukupni tehnički nivo ove infrastrukture. Polazeći od toga da su temelj informacijske infrastrukture u stvari računarske mreže, sa svim svojim resursima, to je prilikom izgradnje modela za bilo koju namjenu potrebno obezbijediti potpunu propusnost ili povezanost od kraja - do kraja mreže, a zatim omogućiti nesmetan i pouzdan rad svakom korisniku. Da bi se to ostvarilo, treba se koristiti logika sistema otvorenih za povezivanje (OSI), a takođe moraju se sačiniti takvi standardi koji će u potpunosti osigurati osnovne zadatke povezanosti (interconnectivity) i sposobnost zajedničkog rada (interoperability). Pri tome, treba imati u vidu da se rad računarskih mreža odvija uglavnom preko slojne strukture i da se sve aktivnosti odvijaju kroz adekvatne slojeve.


O slojevima i načinima uslojavanja rečeno je u prethodnim poglavljima, a takođe poznato je opremanje slojeva određenim protokolima, zavisno od uloge sloja u realizaciji zadatka koji se postavlja pred mrežu. Obzirom na to, potrebno je, zavisno od namjene i vrste usluge, kod samog definiranja mreže voditi računa o ovoj slojevitoj strukturi mreže. U tom cilju, za svaku specifičnu kategoriju aplikacija potrebno je sačiniti tzv. referentni model, koji predstavlja okvir odabranih standarda koji obezbjeđuju potpunu komunikacijsku funkcionalnost. Referentni model je, ustvari, struktura buduće mreže koja se mora razmatrati i sačiniti kod svakog definiranja mreže. Tu se definiraju svi važni slojevi u mreži, a takođe i važni zadaci koje ta mreža treba da ostvari. To drugim riječima znači da je potrebno definirati popunjavanje slojeva, izvršiti odabir usluga, kao i odabir protokola sve u ovisnosti od vrste zahtjeva koji je postavljen. Nakon definiranja referentnog modela, potrebno je definirati mrežnu arhitekturu koja predstavlja kombinaciju standardiziranih usluga i protokola, i opet na temelju izbora OSI slojnih standarda. Drugim riječima, mrežna arhitektura predstavlja nešto detaljniju razradu već definiranog referentnog modela, gdje se svakom bloku tj. elementu modela detaljnije razrađuje unutarnja struktura. Definiraju se standardi i protokoli po slojevima kao podskup OSI-slojnih standarda, koji upravo mogu da realiziraju ciljnu uslugu na zadanoj mreži. Dakle, za realiziranje određene funkcije u računarskoj mreži, kao što je npr. višemedijska konferencija ili sistem upravljanja i dr, definiraju se funkcijski profili. To su posebno oblikovani podskupovi OSI-slojnih standarda koji treba da obezbijede povezanost i zajednički rad pojedinih dijelova i elemenata mreže koji učestvuju na realizaciji posebnih korisničkih potreba. Pošto je očito da svaka od navedenih aktivnosti, na neki način, počiva na korištenju standarda, to je jasno da su ustvari oni ključni elementi koji, ako su dobro i sveobuhvatno definirani, i ako se dobro iskombiniraju, omogućavaju realiziranje postavljenog zadatka

19.1.3. NGN – NOVE GENERACIJE TRANSPORTNE MREŽE Ovakav pristup zahtijeva racionalizaciju postojeće infrastrukture jer je u konkurentskom okruženju od presudne važnosti efikasno korištenje skupih mrežnih resursa. Stoga, konvergentne mreže, posebno one koje nose atribut NGN, moraju biti transparentne u odnosu na sve usluge, programabilne i fleksibilne za budući razvoj i proširenje, inteligentne kako u pogledu saobraćajnog inženjeringa, tako i u pogledu usluga dodatih vrijednosti, prihvatljivih troškova izgradnje i održavanja itd. Operatorima se sugeriše:

• Razvoj tehnologija primijenjenih u telekomunikacijama, posebno onih izraženih u kapacitetu propusnog opsega, inteligenciji i univerzalnosti signalizacionih protokola i brzini prosljeđivanja (komutiranja), imaće direktan uticaj na definisanje logičke i fizičke topologije mreže;

• Potreba za ekonomski efikasnijim mrežama, kao posljedica pojave konkurencije u telekomunikacijama, uslovljavaće razvoj tehnoloških rješenja u pravcu konvergencije, do sada tehnološki potpuno odvojenih mreža za prenos govora, slike i podataka. Konvergencija usluga, iako tehnološki izvodljiva, duže vremena neće biti u potpunosti primijenjena jer, u ovim segmentima, na praktičnu primjenu utiču korisnici, a ne operatori;

• Sa stanovišta topologije mreža, konvergentni koncept treba da, pored transparentnosti u odnosu na sve usluge i protokole, zadovolji uslove saobraćajnog inženjeringa u osnovi sadržane u minimalnom (nultom) gubitku informacija za vrijeme prenosa kroz mrežu i uslove kvaliteta usluga u osnovi sadržane u minimalnom (uglavnom samo propagacijskom) kašnjenju;

• Propusni opseg raspoloživ na tehnologiji današnjih optičkih kablova, reda veličine 20 Tbps, ne predstavlja ograničenje ni, za danas, najzahtjevnije usluge (digitalna


TV), niti za bilo koju konvergentnu kombinaciju usluga. Signalizacioni protokoli, bazirani na robusnosti, modularnosti i fleksibilnosti zacrtanim u osnovi OSI modela (kao na primjer SS7), mogu zadovoljavajućom brzinom razmijeniti sve informacije potrebne za rezervisanje resursa mreže i upravljanje saobraćajem. Osnovno ograničenje za izgradnju potpuno konvergentne mreže, petljaste logičke topologije, predstavljaju komercijalno prihvatljiva tehnološka rješenja čvorišta mreže kako u pogledu brzine prosljeđivanja na čvorištima, tako i u pogledu brzine prepoznavanja zahtjeva koje sa sobom nose pojedini saobraćajni tokovi;

• Podrazumijevajući IP kao općeprihvaćenu platformu budućih konvergentnih mreža, višeslojne komutacije predstavljaju zadovoljavajuće rješenje za definisanje logičke i fizičke topologije telekomunikacionih transportnih mreža. MPLS, kao posljednji u lancu tehnološkog razvoja višeslojnih komutacija, baziran na topologiji mreže (“control-driven model”) i na principu izmjene labela (uključujući i mogućnost hijerarhijske organizacije izmjene labela-“tunneling”), objedinjava sve dobre osobine koje posjeduju IP-ruteri i ATM-komutacija pojedinačno. Stoga, MPLS posjeduje cijeli niz komparativnih prednosti u odnosu na ostala rješenja za izgradnju konvergentne telekomunikacione transportne mreže;

• Novi operatori trebalo bi da topologije svojih mreža baziraju na konvergentnoj platformi izgrađenoj pomoću MPLS i inkorporiranoj direktno na optički kabel. Postojeći operatori izgradnju konvergentne platforme vlastite transportne mreže treba da dimezioniraju u zavisnosti od omjera vrsta soabraćaja (govor-podaci), te zavisno od stepena efikasnog iskorištenja (povrat uloženih sredstava) i efektivnog operiranja i u njima primijenjenih tehnologija;

• Sa sigurnošću se jedino može reći da je tehnološki razvoj telekomunikacija brz i nezaustavljiv proces, te da će se, zavisno od tehnološkog stadija (kao što je to bio slučaj i do sada), ciklično izmjenjivati topološka rješenja (tačka-tačka, zvijezda, prsten, ili petljasta topologija) u transportnoj mreži. Iz današnje perspektive pobjednik na polju konvergencije mreža biće onaj koji efikasno implementira brze (optičke) IP-rutere direktno na DWDM mrežu ili direktno na vlakno zadržavajući pri tome postojeće korisnike i štiteći prethodno uložena sredstva.

19.1.4. INTERNET Primjena Interneta ima za cilj povećanje rasprostranjenosti osnovnih usluga s osloncem na javnu mrežu i davatelje internetske usluge, te uvođenje naprednih usluga, s akademskom i istraživačkom mrežom (BiHARNET) kao promotorom nove generacije Interneta. Prihvaćanje prioritetnih mjera iz akcijskog plana e-Europe 2002 za jeftiniji i brži pristup Internetu uključuje:

• uvođenje potpune konkurencije u telekomunikacije, uključujući lokalni pristup; • sniženje cijena pristupa Internetu i smanjivanje tarifa za zakupljene vodove; • povećanjem konkurencije; • uvođenje IPv6; • dodjela frekvencija za višemedijske bežične sisteme; • priključivanje evropskim aktivnostima za sigurnu infrastrukturu, te prihvaćanje

prioritetnih mjera iz akcijskog plana e-Europe (2002 i 2005): • povećanje raspoloživosti tehnologija i proizvoda za siguran prenos s IPsec i • IPv6, te zaštitu privatnosti; • uvođenje i primjena pametne kartice;


• koordinirani pristup onemogućavanju elektroničkog kriminala i • zaštita autorskih prava, onemogućavanja pružanja neprimjerenih sadržaja; • definiranje licenci za davaoce sadržaja i servisa; • ujednačavanje uslova rada za operatore i nosioce izgradnje infrastrukture, i dr.

19.1.5. RTV DIFUZIJA MULTIMEDIJALNIH USLUGA Mediji su se priključili konvergencijskim procesima primjenom digitalne tehnologije i računarskih postupaka za obradu medija te stvaranje i proizvodnju sadržaja, uključujući najzahtjevnije u kinematografiji, televiziji i računarskim igrama. Time je stvoren novi dinamični proizvodni sektor - industrija zabave. Nove norme i tehnike sažimanja informacija omogućuju učinkovitu i stupnjevano podesivu digitalizaciju pokretne slike i zvuka, otvarajući mogućnosti novih usluga digitalne televizije i digitalnog radija. Pritom se ukida potreba da informacijska i komunikacijska tehnologija, računara, mediji, sistemi i mreže takvu informaciju tretiraju drukčije od ostale. Kako kod nas do sada nije izvedena mreža kabelske televizije na zadovoljavajući način, trebalo bi poticati rješenja digitalne televizije u konvergentnom okruženju. Dakle, u pogledu RTV difuzije treba se osloniti na pravac tehnološkog razvoja od analogne ka digitalnoj HDTV i interaktivnoj TV. U tom cilju osigurati adekvatnu infrastrukturu koja podržava globalnu uslugu javnog RTV servisa za ispunjenje društvene uloge i uspostaviti tržišne usluge u smislu općih potreba razvoja informatizacije društva. Razvoj RTV servisa bazira se na tri osnovna sistema i to zemaljski radio sistem, satelitski i kablovski RTV sistemi. Sva tri ova vida su u primjeni i kod nas, samo što svaki od njih ima različit stepen dostignutog razvoja i različit uslove daljnjeg razvoja.

19.1.6. SIGURNOSNI ASPEKTI Sigurnost predstavlja mjeru otpornosti sistema na slučajne događaje ili namjerne aktivnosti, koje imaju za posljedicu uništenje, oštećenje ili gubljenje vrijednih resursa. To drugim riječima znači i organiziran sistem zaštite od pomenutih mogućnosti za narušavanje tačnosti i sigurnosti rada. Sigurnost računarskih mreža postaje izuzetno važno pitanje i jedan od preduvjeta za rad, posebno u uslovima kada se društvo sve više temelji na razmjeni informacija i obavljanju takvih poslovnih aktivnosti putem mreže, koje imaju financijsku ili drugačiju imovinsku prirodu. Stoga je vrlo važno da podaci stignu do odredišta sigurno i bez greške, da ih može koristiti (pročitati) samo onaj ko je za to ovlašten, a takođe da je i identitet pošiljaoca podataka utvrđen i točan. Iz tog razloga su velike multinacionalne kompanije zajednički uspostavile neutralnu instituciju (Verisign-1995), koja treba da utvrdi i verificira identitet i korisnika i pružaoca usluga na globalnoj mreži. Stručnjaci ove institucije su definirali poseban sistem elektroničkog kriptiranja i potpisivanja, koji se upotrebljava u razmjeni povjerljivih i vrijednih podataka na mreži. Globalna ideja ovog sistema je dvostruki ključ autoriziranja i kriptiranja podataka. Takođe, potvrda identiteta korisnika vrši se pomoću posebnog programa, koji određuje korisniku dva ključa za šifriranje; jedan javni ključ, koji se široko distribuira putem mreže, i jedan tajni ključ, koji korisnik čuva na sigurnom mjestu na svom poslužitelju.. Međutim, predmet zaštite u računarskim mrežama je mnogo kompleksniji i obuhvata više elemenata kao što su:

• informacije i podaci; • komunikacijske i usluge obrade podataka; • korisnička oprema i mrežna infrastruktura.


Dakle, očito je da se, osim brige za podatke i informacije, mora voditi briga o sigurnosti i drugih elemenata informacijske infrastrukture.

19.1.7. UNIVERZALNA USLUGA Univerzalne usluge se moraju pokrivati iz drugih izvora i ne spadaju u kategoriju tržišnih vrijednosti. Prema tome nužno je uspostaviti liberalizirano telekomunikacijsko tržište sukladno evropskom modelu u najkraćem mogućem roku. Paralelno izgrađivati sistem za pristup i sudjelovanje građana u informacijskom društvu u svim oblastima. Omogućiti svim građanima pristup i sudjelovanje u informacijskom društvu podrazumijeva razvijanje informacijske i komunikacijske infrastrukture u cijeloj zemlji, s brigom za mlade, građane s posebnim potrebama, starije građane, građane slabijeg imovinskog stanja. Besplatno povezivanje svih škola na Internet, s ciljem omogućavanja pristupa više medijskim uslugama u razredu. Početno rješenje zasnivati na pristupu Internetu telefonskom ili ISDN mrežom. Primijeniti obvezu univerzalne usluge, te omogućiti građanima pristup osnovnim javnim podacima: pravno-administrativne informacije, kultura, okoliš i uvjeti u prometu, a postupno i elektronički pristup javnim službama i edukacijskim sadržajima. Omogućiti pristup informacijskim uslugama s javnih pristupnih tačaka u školama, knjižnicama i sjedištima lokalnih zajednica, što je posebno važno za mlade i građane koji nemaju drugu mogućnost pristupa. Ostvariti elektronički pristup u prostorima javnih službi, za one službe kojima se može pristupiti kroz mrežu. Ukidanjem carina i drugim olakšicama utjecati na cijenu računarske i komunikacijske opreme te softvera, posebice za školstvo i osobnu upotrebu. Potaknuti, sukladno inicijativi eEurope, primjenu načela “oblikovanja za sve” za proizvode i usluge informacijske i komunikacijske tehnologije. Voditi računa o građanima s posebnim potrebama pri nabavci proizvoda i usluga informacijske i komunikacijske tehnologije. Informacijska i komunikacijska infrastruktura, a posebice elektroničko poslovanje trebaju postati snažna poluga razvitka koja će omogućiti prelaz u informacijsko društvo, povećanje broja radnih mjesta, zadržavanje mladih stručnjaka u zemlji, te povećanje konkurentnosti tvrtki. Stvaranje elektroničke uprave treba omogućiti pružanje brze i kvalitetne usluge građanima i tvrtkama, te osigurati racionalno korištenje budžetskih sredstava. Informacijska i komunikacijska infrastruktura omogućuje nove i fleksibilne oblike rada, pristup kulturnim i nacionalnim sadržajima u digitalnom obliku, te dostupnost zdravstvenih informacija i usluga građanima i zdravstvenim profesionalcima.

19.1.8. ASPEKTI SUVERENOSTI Pristup i sudjelovanje građana u informacijskom društvu. Opća usluga. Razvoj informacijske i komunikacijske infrastrukture u nedovoljno razvijenim područjima. Mladi i školstvo kao prioriteti širenja informacijske i komunikacijske tehnologije. Zaostajanje u savladavanju digitalne pismenosti. Mladi će zamisli informacijskog društva i upotrebu informacijske i komunikacijske tehnologije najbrže širiti u obitelji i domove, a time i u cijelo društvo. Uloga školstva sastoji se u tome da građanima svih dobi u našoj zemlji pruži zadovoljavajuće obrazovanje iz ovog područja. Informacijska i komunikacijska infrastruktura predstavlja sredstvo koje može smanjiti, ako ne i ukloniti, isključivanje građana s posebnim potrebama iz društvenih tokova, te poboljšati kvalitetu njihova života. Pomagala temeljena na standardnim proizvodima kakva su osobna računara i ugrađena računara, mogu se rabiti u različitim okolinama - obrazovnoj, poslovnoj, rekreacijskoj, te pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Naročiti naglasak treba staviti na ostvarivanje nezavisnosti i sigurnosti građana s posebnim potrebama. Premda se u ovom području stanje u BiH dosta razlikuje od razvijenog svijeta, jer starije osobe - a to su mahom umirovljenici - raspolažu vrlo ograničenim financijskim mogućnostima za spomenute uloge, rješenja treba tražiti u društveno korisnim aktivnostima koje bi bile


organizirane i informacijski podržane na razini lokalnih zajednica. Takvi pristupi već postoje i u nama susjednim zemljamama s kojima bi se trebali porediti po stupnju razvoja. Građanima slabijeg imovinskog stanja treba nižom cijenom opšte usluge omogućiti i potaknuti pristup i sudjelovanje u informacijskom društvu u nastajanju. Nadalje, treba ostvariti elektronički pristup glavnim javnim službama u prostorima tih javnih službi, kao alternativu “šalterima”, za one javne službe kojima se može pristupiti kroz mrežu. Omogućiti svim građanima pristup i sudjelovanje u informacijskom društvu, razvijajući informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu u cijeloj zemlji, s brigom za mlade, građane s posebnim potrebama, starije građane i građane slabijeg imovinskog stanja.

19.1.9. GRAĐANI S POSEBNIM POTREBAMA Građani s posebnim potrebama. Stariji građani. Građani slabijeg imovinskog stanja. Informacijska i komunikacijska infrastruktura je najznačajnija infrastruktura savremenog razvijenog svijeta koja snažno utiče na sve sfere života i rada, radikalno ih preoblikujući i pružajući nove mogućnosti razvitka pojedinaca, tvrtki, državne uprave, te gospodarstva u cjelini. Ova infrastruktura je temelj informacijskog društva, odnosno društva znanja, kojem danas teži čitav razvijeni svijet, te osnova ekonomije temeljene na informacijama i znanju. Informacijska i komunikacijska infrastruktura također omogućuje nove oblike rada, te jednostavan pristup kulturnim i nacionalnim sadržajima u digitalnom obliku. Primjena informacijske i komunikacijske tehnologije u zdravstvu ima za cilj prije svega podršku djelotvornijoj zdravstvenoj opskrbi pacijenata, unapređenju javnoga zdravstva, smanjenju utrošaka sredstava i vremena, te osiguranju informacija za stručne, znanstvene, administrativno-obračunske i upravne svrhe u zdravstvu. Brz razvitak informacijske i komunikacijske tehnologije u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća imao je izuzetno velik utjecaj na ekonomiju. Tako se Irska, zemlja približno jednake veličine i brojnosti stanovništva kao Bosna i Hercegovina, kombinacijom socijalnog partnerstva, ekonomskih mjera, privlačenjem direktnih stranih ulaganja, ulaganjem u informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu, ulaganjem u obrazovanje za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju i obrazovanje s pomoću ove tehnologije, uspjela izvući iz ekonomske krize u kojoj je bila prije desetak godina te postići golemi napredak.

19.1.10. STVARANJE PRAVNOG I SIGURNOSNOG OKVIRA ZA RAZVITAK E-POSLOVANJA Zaštita privatnosti mora osigurati korisnike od neovlaštenog rukovanja informacijama o njima i naročito od prodaje tih informacija. Sakupljači podataka moraju se obavezati da će informirati korisnike o tome koje podatke o njima sakupljaju i što kane s tim podacima poduzimati, da će čuvati integritet i kvalitet informacija, te omogućiti korisnicima ograničavanje sakupljanja podataka o sebi. Zaštitu privatnosti treba uravnotežiti s potrebom slobodnog protoka informacija. Elektroničko bi poslovanje trebalo konkurirati tradicionalnoj trgovini na jednakoj osnovi, tako da, primjerice, na elektroničko poslovanje ne bi trebalo uvoditi diskriminirajuće poreze. Potrebno je razviti konzistentnu poreznu politiku na međunarodnoj razini, te izbjegavanje dvostrukog oporezivanja. Elektroničke transakcije ne bi trebalo cariniti, kao što se ne carine ni međunarodni telefonski pozivi, telefaksi ili elektronička pošta. Računarski kriminal, a posebno zloupotrebe elektroničkog poslovanja, zahtijevaju donošenje posebnog zakona, a ujedno zahtijevaju i blisku suradnju kako među vladama, tako i između vlada i poslovnog okruženja. Trebat će također riješiti i osjetljiva pitanja porezne i carinske politike za robu i usluge kupljene posredstvom Interneta, za koja danas ni u svijetu nema općeprihvaćenog rješenja. Potrebno je organizirati i sustavno praćenje indikatora performansi elektroničkog poslovanja, što omogućuje praćenje napretka u tom području, te usporedbu s razvijenim zemljama. Također treba prići određivanju primjera najbolje prakse u elektroničkom poslovanju, kako bi oni poslužili kao primjer tvrtkama koje tek razvijaju elektroničko


poslovanje. Za uspješan razvitak informacijskog društva potrebno je razraditi legislativu za područje informacijske i komunikacijske tehnologije i stvoriti pravni okvir za razvitak elektroničkog poslovanja koji će poticati njegovo korištenje, te osigurati njegovu stabilnost i predvidivost. Pri donošenju zakona i propisa, gdje god je to moguće, treba prihvatiti, odnosno primijeniti međunarodnu legislativu. Nedostatak zakonskih propisa evidentan je kod elektroničkog poslovanja. Zaštita privatnosti mora osigurati korisnike od neovlaštenog rukovanja informacijama o njima i naročito od prodaje tih informacija. Sakupljači podataka moraju se obavezati da će informirati korisnike o tome koje podatke o njima sakupljaju i što kane s tim podacima poduzimati, da će čuvati integritet i kvalitetu informacija, te omogućiti korisnicima ograničavanje sakupljanja podataka o sebi. Zaštitu privatnosti treba uravnotežiti s potrebom slobodnog protoka informacija.

19.1.11. IZGRADNJA LJUDSKIH RESURSA Vlade kao i javni i privatni sektor imaju prioritetan zadatak za osiguranje potrebnih kadrova u okviru svih drugih ekonomskih tehničkih, organizacionih itd. mjera za izgradnju telekomunikacijske i IKT infrastrukture. Kako je nužna komponenta za razvoj Interneta, kreacija programa koji omogućavaju obrazovanje, tehnički trening i razvoj kvalifikacija i vještina kod svih učesnika, vladin sektor, javni sektor, privatni sektor za razvoj mreža i aplikacija i pridruženih programa kod izrade planova i odgovornosti upravljanja. Zato se predlažu mjere koje će pomoći za stvaranje potrebnog ljudskog resursa u ovoj oblasti:

• Zahtijevati da se stvara razvoj i programi obuke za razvoj tehničkog i organizacione ekspertize kroz izgradnju partnerstva sa univerzitetima i drugim obrazovnim ustanovama, institucijama posebno sa pogledom na izgradnju centara za izvanredno i visoko obrazovanje, treninga za instruktore;

• Sponzor za promociju programa sa ciljem da se pomogne preduzećima sa kreditnim obavezama ili davanjem pomoći u razvoju proizvodnje i usluga;

• Promocija i poduzetništvo zajedničke saradnje u naporu da se dostigne cilj za privlačenje privatnog sektora da uspostave mogućnosti obuke-treninga za uposlene;

• Razvoj državne i međunarodne mreže institucija, profesora i korisnika za podršku planiranju, organiziranju i implementaciji obrazovnih i trening aktivnosti, kroz punu primjenu Interneta za otvoreno učenje na daljinu, pristup informacijama, upravljanjuu, promociji i praćenju.

• Okupljanje aktivista iz različitih sektora da vode i održavaju stalan i usmjeren pozor da se pomogne upravljanju i centrima za obuku kroz pomoć trenerima;

• Priprema odgovarajućih formalnih sporazuma sa određenim učesnicima, uključivo i sa studentima, nastavnicima, tehničkim asistentima i sponzorima. Za korištenje takvih ugovora može se osigurati da učesnici počnu da provode radnje sa zajedničkim očekivanjima. U zajednicama gdje se ljudi brinu za pružanje ličnih informacija i tako izbjegavaju da potpišu za obuku, kurseve, druge metode se trebaju omogućiti za definiranje ciljeva kao očekivanja kako će kurs biti razvijan. Ukratko, povjerenj se mora uspostaviti između učesnika i potencijalnih korisnika za maksimalano učešće;

• Priprema trening-centara i opreme kroz laboratorije, multimedijalne centre i na druge načine kako bi se osigurao lak, siguran i pristupačan rad. Omogućavanje treninga u kontroliranom ambijentu kao što je učionica ili kompjuterska laboratorija. Postojeće mogućnosti kao biblioteke i zajednički vladini ili društveni sadržaji treba da se koriste u opštem interesu za što se treba da stvori materijalna osnova kroz sinergiju sa poslovnim subjektima zainteresiranim za rad ovakvih centara;


• Podrška treningu treba da je centralizirana gdje je cijena niska uz povećanje kvaliteta obuke i efikasnosti rada. Trening i tehnička pomoć za izradu programa i dinamičkih planova za trenere treba da se razvija konzistentno. Ipak, trening treba da je također kreiran za specifične potrebe zajednica kroz aktivno učešće tih zajednica u svim segmentima i stupnjevima;

• Konfiguracija kompjutera za pružanje tehničke pomoći kako bi se osigurala adekvatna sigurnost za opremu softver i podatke.

• Razvoj minimuma tehničkih standarda za informatičku opremu potrebnu za proces obuke. Ovi pisani standardi mogu pokriti sva pitanja opreme, softvera i kako kompjuteri treba da se konfiguriraju;

• Razmotriti sve obrazovne i trening-programe kao dio procesa dugotrajnog učenja i osiguranja da se omogući nadzor, razvoj i povratno učenje kroz ugradnju na samom početku procesa planiranja;

• Jasno definirati odgovornosti osoblja za treninge i obuku te tehničku podršku što može biti teško: a) za svaku pojedinu osobu gdje su pomiješana znanja, vještine i iskustva potrebna za proces obuke i učenja na daljinu i b) instruktori će vjerovatno imati poteškoća da fokusiraju i usmjere njihovu ulogu ako su odgovorni za rješavanje širokih tehničkih problema;

• Pružanje obrazovanja i obuke kroz projekte sa vremenskom odrednicom i resursima čiji pristup omogućava da se ostvari željeni učinak;

• Razvoj strategije marketinga kako bi se ljudi informirali o mogućim programima obrazovanja i obuke uključivo i pažnju lokalnih medija.

Značenje obrazovanja za potrebe elektroničkog poslovanja; Usmjeravanje i praćenje razvitka elektroničkog poslovanja.

19.2. FAKTORI OD UTICAJA ZA POSTIZANJE ŽELJENOG STANJA Za stvaranje ambijenta najvažnije je definiranje politike koju kreiraju zakonodavna i izvršna vlast. Regulatorna agencija je zadužena za provođenje politike što najposrednije određuje razvoj infrastrukture. Državni telekomunikacijski operatori su nezamjenjiv faktor u ovom procesu. Kako su sa velikim finansijskim potencijalom neovisni i kadrovski osposobljeni, oni su nosioci izgradnje i modernizacije komunikacijske infrastrukture. Pored ovih organizacija javljaju se i drugi državni subjekti koji dijelom iz svojih potreba, a dijelom iz želje da se osvoji novi poslovni prostor investiraju i u IKT infrastrukturu. Za to je potrebno je preduzeti niz mjera koje direktno ili indirektno omogućavaju razvoj IKT infrastrukture i informatizacije društva.

19.2.1. IZVRŠNA I ZAKONODAVNA VLAST Vlade kao i javni i privatni sektor imaju prioritetan zadatak za osiguranje potrebnih kadrova u okviru svih drugih ekonomskih tehničkih, organizacionih itd. mjera za izgradnju telekomunikacijske i IKT infrastrukture. Nužna je komponenta za razvoj Interneta kreacija programa koji omogućavaju obrazovanje, tehnički trening i razvoj kvalifikacija i vještina kod svih učesnika, vladin sektor, javni sektor, privatni sektor za razvoj mreža i aplikacija i pridruženih programa kod izrade planova i odgovornosti upravljanja. Zato se predlažu mjere koje će pomoći stvaranje potrebnog ljudskog resursa u ovoj oblasti. Značenje obrazovanja za potrebe elektroničkog poslovanja te usmjeravanje i praćenje razvitka elektroničkog poslovanja djeluje kroz definisanje politike u oblasti telekomunikacija i informatizacije države i društva. Osnovni cilj je stvaranje povoljnog ambijenta za brži i kvalitetniji razvoj. Koordinacija aktivnosti na regionalnom i nivou evropske zajednice.

19.2.2. REGULATORNO TIJELO Uloga regulatornog tijela je da sprovodi zacrtanu politiku kroz odgovarajuće dokumente, dozvole i kontrolne funkcije. Primjena standarda i preporuka na državnom nivou osim državnih organizacija za standardizaciju osigurava se i kroz regulatorna tijela. Kod nas


Regulatorna agencija za komunikacije - RAK je nezavisna regulatorna agencija na državnom nivou. Zadužena je da provodi Zakon o komunikacijama i Politiku u sektoru telekomunikacija Bosne i Hercegovine.

19.2.3. OPERATORI I PROVAJDERI Pozicionirani operatori su nasljednici bivših PTT monopola. Djelomično su ili potpuno privatizirani, a vlasnici ili suvlasnici su im snažniji strani operatori. Usprkos liberalizaciji i konkurenciji, još uvijek dominiraju tržištem koje zaposjedaju u opsegu od oko 80%. Snaga im leži u izgrađenim odnosima s korisnicima, pristupnoj mreži i geografski rasprostranjenoj infrastrukturi. Polako gube stečene pozicije, ali ih nastoje zadržati koristeći nove tehnologije kako u jezgro mreži, tako i u prenosnoj i pristupnoj mreži, nudeći brze podatkovne i internetske usluge. Pozicionirane operatore opterećuje slika monopolista, zatim birokracija, višak ljudi, često zastarjela tehnologija i spora reakcija na tržišne promjene. Pozicionirani operatori zbog velike tržišne snage predstavljaju nezamjenljiv faktor u razvoju IKT infrastrukture. Operatori su bazirani na dobrima organizacija čija osnovna djelatnost nije u području telekomunikacija. Operatori nastali na postojećim resursima pojavljuju se nakon 1995. kapitalizirajući postojeću infrastrukturu na liberaliziranom telekomunikacijskom tržištu. Naslijeđenu infrastrukturu najčešće čine: fizička distributivna mreža (koridori, kanali, kanalice, nosači, tornjevi, šahtovi, prostori), optička i elektronička infrastruktura. Infrastruktura je ciljano korištena u izgradnji jezgrene mreže koja može povezivati i ostale segmente mreže pozicioniranog operatora. Najčešći je vlasnički model zajedničko vlasništvo trgovačkih društava i etabliranih operatora, pri čemu jedni ulažu infrastrukturu, a drugi kapital, poznavanje poslovanja u operatorskom segmentu i ime. Operatori ove skupine dalje će napredovati jer nisu opterećeni naslijeđem, brzi su i fleksibilni i, što je posebno važno za zemlje gdje stupanj liberalizacije tržišta nije na zavidnoj razini, nisu zavisni o pozicioniranom operatoru jer posjeduju vlastitu telekomunikacijsku infrastrukturu. Značajan rast podatkovnog prometa (FR, IP, ATM), kojeg ovi operatori mogu preuzeti i nuditi pod povoljnijim uvjetima, čini ovu skupinu operatora stabilnom i prosperitetnom. Kontinuirano šire spektar usluga nudeći pristup Internetu i govorne usluge čime efikasnije koriste vlastite resurse i stabiliziraju financijske prihode. Neki operatori grade vlastite pristupne mreže bazirane na novijim tehnologijama (optika, radijski pristup), ali koriste i tradicionalnu bakrenu paricu i DSL tehnologije. No usprkos tome, neprekidno moraju insistirati na LLU i predodabiru operatora, jer to je najefikasniji put kojim se dopire do najšire korisničke baze. CATV operatori zapadne, srednje i istočne Evrope orijentirani su na rezidencijalne korisnike nudeći paket-usluga: distribucija TV programa, pristup Internetu i telefonske usluge. Orijentacija na rezidencijalne korisnike i pomanjkanje kapitala ne čini ih ozbiljnim konkurentima postojećim telekom operatorima koji pružaju xDSL servise. Međutim, kako DSL ne ulazi u područje pristupnih mreža očekivanom brzinom (predviđa se da će takva situacija potrajati još sljedeće dvije godine), CATV operatori će biti jedan od važnijih opskrbljivača širokopojasnih usluga. Na polju širokopojasnih usluga CATV operatori imaju podosta teškoća. Najveći broj potencijalnih korisnika je izvan dosega kabelskih mreža. Postavljanje infrastrukture zahtijeva znatna ulaganja i vrijeme koje im ne ide u prilog; Cijene modema i instalacije modema su pale, ali povećana je mjesečna naknada za korištenje kabelskog pristupa, tako da je danas veća od naknade za korištenje ADSL. Masovna implementacija snizit će cijene ADSL tako da će se sadašnja prednost CATV glede cijene usluge brzo istopiti. U usporedbi s telekom operatorima CATV operatori su premalo agresivni i finansijski slabiji, i teško mogu preživjeti nadmetanje cijenama. Usprkos svemu, broj CATV korisnika će i dalje rasti. Operatori PLC mreže kod nas za sada nisu zastupljeni. Pokrenuta je inicijativa kod elektroprivrednih organizacija za izgradnju pilot-projekata izgradnje širokopojasne


pristupne mreže na energetskim vodovima. Regulacija kao i zakonski dokumenti eksplicitno ovu vrstu operatora ne pominje. Ovdje je prisutan veliki broj problema, kako tehnoloških, tako i pravnih i potrebno je ovu vrstu rada zakonski i regulatorno urediti. Kako se u svijetu daje veliki značaj primjeni ove vrste komunikacija, mi bi svakako trebali izgraditi stav u skladu sa aktuelnim svjetskim i evropskim standardima i preporukama. Ostali operatori čine skupinu operatora bez vlastite infrastrukture. Ti se operatori fokusiraju na široku skalu usluga: telefoniju, prenos podataka i pristup Internetu koristeći iznajmljenu infrastrukturu. U svakom slučaju, žele li opstati na dulji rok, moraju ili izgraditi vlastitu infrastrukturu ili je povoljno iznajmljivati. Ne uspiju li, preuzet će ih veća trgovačka društva.

19.2.4. OBRAZOVANJE I OBRAZOVNE INSTITUCIJE Obrazovanje je po mnogima glavni faktor uspjeha informatizacije pa samim tim i u razvoju i implementaciji IKT infrastrukture ima ključnu razvojnu ulogu. Kako su obrazovne institucije najznačajniji generator kadrova, to je njihova uloga tim veća. Svi oblici obrazovanja su važni i posebno treba napomenuti nove načine kao što su kratki kursevi, učenje na daljinu i sl. Pored obrazovnih organizacija, biblioteke su podjednako važne za obrazovni sistem. Naravno da to podrazumijeva reorganizovane sisteme u informatičke biblioteke i baze informacija i podataka.

19.2.5. OSTALI FAKTORI Pored državnih organa i organizacija, postoji niz drugih vladinih i nevladinih institucija koje mogu uticati na razvoj informacijsko-komunikacijske infrastrukture. To su između ostalih privredne komore, obrazovne ustanove, instituti, strukovna udruženja itd. Takođe elektroprivredna preduzeća, željezničke transportne organizacije i drugi imaju uticaja na razvoj IKT- infrastrukture. Privatni sektor, prije svega ISP-ovi, također investira u ovu oblast, čija će uloga u budućnosti imati sve veći značaj. Iz navedenog postavlja se pitanje opravdanog i racionalnog investiranja, gdje država može i treba da izrazi svoj interes.

Strategija razvoja informacionog društva u BiH – IKT industrija 152

IKT industrija Razvoj informacionog društva (ID) BiH zahtijeva velika investiranja u dužem vremenskom periodu. Kod velikih investicijskih procesa u bilo kojoj oblasti uvijek se postavlja pitanje zastupljenosti domaće privrede i koristi za domaću industriju pojedinačno. Angažiranje domaćih resursa, privrednih subjekata i građana je od izuzetno velike važnosti, posebno kad se radi o stanju privrede i društva, kao što je trenutno u BiH: veliki stepen nezaposlenosti, spor ekonomski rast, veliki spoljno-trgovinski debalans, nedovoljna domaća i strana investiranja, nedovoljna zastupljenost znanja u ekonomiji, odlazak mladih iz zemlje, nizak društveni standard i dr. Prethodni ili paralelni razvoj sopstvene IKT industrije za razvoj ID je efikasniji i brži nego uz potpuno stranu IKT industriju. Tako se postiže uzajamni odnos: IKT industrija razvija ID, a ID razvija IKT industriju. Logičan zaključak je da razvoj i rast IKT industrije uzrokuje brži razvoj ID. Ako postoje opredjeljenja za prioriteni razvoj ID, automatski se kao prioritet postavlja razvoj IKT industrije. Razvoj IKT industrije je veoma značajan za razvoj društva i ekonomije bazirane na znanju. Ključni period razvoja IKT industrije, definiran prema zahtjevima razvoja ID BiH, jest od 2004. do kraja 2007. godine. Taj period razvoja ID se odnosi na "primarni" razvoj, što podrazumijeva, s obzirom na trenutno stanje, zaostatke i stvarne potrebe, investicioni bum u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija. IKT industriju u budućnosti treba razvijati prije svega na maksimalnom korištenju ljudskog potencijala sa specijalističkim znanjima, potrebama tržišta BiH i izvoza u druge zemlje. Ciljevi koji se žele postići razvojem IKT industrije Bosne i Hercegovine su sljedeći:

• porast broja malih i srednjih preduzeća • povećanje zaposlenosti za 5% • porast direktnih stranih i domaćih investicija • razvoj klastera IKT • eProizvodnja • porast izvoza • smanjenje trgovinskog deficita • povećanje specifičnog znanja, te • povećanje GDP

Mjere za stimuliranje razvoja IKT industrije, a koje mora poduzeti država, uobičajene su u zemljama sa tržišnim privredama. Predložene mjere su uglavnom usmjerene na jačanje uloge privatnog sektora, te gdje je to potrebno njegovo jačanje, ali to ni u kom slučaju ne znači da se uloga države kao investitora, odnosno kupca, umanjuje. Država u prvom redu na sebe mora da preuzime ulogu planiranja konkretnih akcija koje trebaju poduzeti poduzeća u pogledu svojih proizvodnih programa, te da stvara uslove za razvoja IKT industrje. Međutim, potpuno isključenje države iz ekonomje niti je moguće, niti ova strategije to zagovara. Mjere predlažene u ovom dokumentu afirmišu kroz aktivnu i usmjerenu ulogu države stvaranje povoljne poslovne klime, koju će investitori prepoznati i odlučiti se na poduzetništvo u oblasti IKT industrije u Bosni i Hercegovini. Sistem statističkog praćenja u BiH je u razvoju i ne osigurava prikupljanje relevantnih podataka/pokazatelja o IKT industriji i razvoju IKT industrije u BiH. To je ozbiljna prepreka za planiranje i praćenje razvoja IKT industrije. U tom smislu neophodno je pristupiti izradi instrumenata za statističko praćenje razvoja IKT industrije u BiH, tj. prikupljanju stvarnih podataka o razvoju ove industrije u Bosni i Hercegovini.


20. UVOD 20.1. IKT INDUSTRIJA U KONTEKSTU RAZVOJA ID

Strategija razvoja IKT industrije u Bosni i Hercegovini je sastavni dio dokumenta “Strategija razvoja informacionog društva (ID) Bosne i Hercegovine” i predstavlja osnovnu polugu implementacije i postizanja predviđenog i željenog razvoja ID u Bosni i Hercegovini. Prema iskustvima mnogih zemalja, puno je efikasnije i brže razvijati informaciono društvo uz prethodni ili paralelni razvoj vlastite IKT industrije, kao posebne proizvodne grane ukupne ekonomije zemlje, nego razvoj ID bazirati na potpunom oslanjanju na IKT indutrije drugih zemalja. Koristi od ovakvog pristupa su višestruke u društvenom i ekonomskom smislu. Društvo će imati vlastiti razvoj i istraživanja, što je pretpostavka za permanentni razvoj i napredak društva i ekonomije u budućnosti. Bez razvoja IKT industrije društvo bi bilo osuđeno na permanentnu ovisnost i razvojnu zaostalost. IKT industrija daje dinamiku, usmjerenje i sinhronizaciju društvenih aktivnosti u provođenju Strategije razvoja ID i ukupne ekonomije, jer IKT, kao osnovno sredstvo, ulazi u sve društvene i ekonomske ćelije i postaje glavni oslonac razvoja putem povezivanja ljudi, tržišta, društava, regija itd. Unatoč posljednjim pokazateljima recesije globalne ekonomije, IKT industrija svijeta i dalje se brzo razvija i širi, i još uvijek je jedan od glavnih pokretača ekonomskog rasta. Razlog za to leži u činjenici da IKT nije ograničen na nekoliko razvijenih zemalja, već je globalni interes i interes svih pojedinačno. U posljednjih nekoliko godina jedino je IKT industrija prepoznata kao glavni izvor ekonomskih i socijalnih promjena. Vlade gotovo svih zemalja svijeta pokušavaju da izgrade ili su izgradile efektivne politike kako bi olakšale primjenu IKT-a s ciljem stimulacije ekonomskog razvoja. Nagle promjene u IKT industriji, od "bogatstva" do kasnijeg kraha ".com" kompanija, uzrokovale su potrebu za pouzdanijim i savremenijim indikatorima kako bi kreatori ovih politika bili u mogućnosti da provjere Digital divide svoje zemlje i da se uporede sa drugim zemljama.

20.2. IKT INDUSTRIJA U BIH Razvoj IKT industrije u Bosni i Hercegovini treba realno dimenzionirati i osmisliti, prema mogućnostima i potrebama domaćeg i stranog tržišta. Vladina politika i mjere razvoja IKT industrije će biti usmjereni na regulaciju aktivnosti i uspješnost industrije, a ne na preduzeća pojedinačno. Pojam industrija, općenito, uveden je da bi se preduzeća grupirala prema svojoj povezanosti i međuovisnosti, te da bi se lakše izvela pravila na temelju kojih se mogu predviđati ponašanja i reakcije konkurentnih članova jedne industrije. Razvrstanost preduzeća na industrije omogućava praćenja, istraživanja i predviđanja agregatnih veličina (podataka) kao što su: ukupna proizvodnja, ukupna zaposlenost, potrošnja, investicije itd. Svi podaci se grupiraju prema standardnim industrijskim klasifikacijama. Iz tog razloga je neophodno jasno definirati “sadržaj” neke industrije u ekonomiji. Definiranje “sadržaja” IKT industrije u ekonomiji Bosne i Hercegovine je predmet sljedećeg poglavlja. Brz razvoj i širenje IKT industrije u svijetu uzrokovali su razvoj novih djelatnosti koje se nisu nalazile u postojećim klasifikacijama. Zbog toga mjerenje aktivnosti i rasta IKT industrije, po tadašnjim industrijskim klasifikacijama, nije kvalitetno predstavljalo ovu industriju. Iz tog razloga, sredinom 90-tih započeo je intenzivan rad na definiranju industrijskih standarda za mjerenje aktivnosti i rasta IKT na međunarodnom i državnom nivou. Međunarodne organizacije, zajedno s državnim agencijama za statistiku, radile su na razvoju zajedničkih definicija, zajedničkih metoda i zajedničkog mjerenja IKT industrije. Najnoviji međunarodni standardi ne omogućavaju potpuno mjerenje IKT industrije, te se intenzivno usavršavaju i koriste kao osnova za detaljnije definiranje državnog standarda (industrija). Zemlje koje imaju lidersku poziciju u IKT industriji ujedno su i članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).


Dostignuća i iskustva drugih zemalja će dobro doći zemljama koje sada počinju razvijati domaće industrijske standarde kako bi mjerili rezultate IKT industrije. U trenutku početnog stadija definiranja IKT industrije u Bosni i Hercegovini izuzetno je racionalno koristiti OECD definiciju IKT industrije kao osnovu rada na definiranju IKT u BiH, čime se istovremeno koriste i stečena iskustva razvijenih zemalja, članica OECD.


21. DEFINICIJA IKT INDUSTRIJE 21.1. OECD DEFINICIJA IKT INDUSTRIJE

Zemlje OECD-a su definirale IKT industriju kao skup proizvodnih i uslužnih aktivnosti koje su usmjerene na: skupljanje, prijenose i prikazivanje informacija u elektronskom obliku. Prilikom izrade ove definicije držali su se sljedećih principa: a) proizvodnja

• proizvod mora biti namijenjen da ispuni funkciju obrade informacija i komunikaciju, uključujući prijenos i prikaz informacija i

• proizvod mora koristiti elektronsku obradu da detektira, izmjeri i/ili zapiše fizički fenomen ili kontrolira fizički proces;

b) usluge • aktivnosti koje ispunjavaju funkciju obrade informacija i komunikaciju u elektronskom

smislu. Zemlje članice su 1998. godine postigle sporazum o djelatnostima koje pripadaju IKT industriji, koristeći se Međunarodnim standardom klasifikacije djelatnosti (ISIC Rev. 3).

21.2. DEFINICIJA IKT INDUSTRIJE BIH S obzirom na ukupno ekonomsko okruženje i uvjete privređivanja, definicija IKT industrije Bosne i Hercegovine treba biti precizna i koncentrirana samo na one oblasti koje realno omogućavaju ekonomski razvoj i tržišnu konkurentnost. Ova definicija predstavlja “sadržaj” predmeta daljnjeg rada na strategiji IKT industrije, odnosno dokumentu “Strategija razvoja ID BiH” i njenoj implementaciji. Temelj dafiniranja IKT industrije je tabela i šifarnik djelatnosti NACE, koji su korišteni za sistematizaciju oblasti (djelatnosti) za ovu industriju. Radi preciznosti i postizanja tijesne srodnosti oblasti, odnosno homogenosti u industriji, korištene su minimalno četiri cifre sa tačnim nazivom oblasti, radi lakšeg praćenja i mjerenja efekata podrške i razvoja. Oblasti koje čine IKT industriju Bosne i Hercegovine su date u nastavku teksta:

DL/30.02 Proizvodnja računara (kompjutera) i druge opreme za obradu podataka DL/31.30 Proizvodnja izolirane žice i kablova DL/32.10 Proizvodnja elektronskih cijevi i drugih elektronskih komponenata DL/32.20 Proizvodnja televizijskih odašiljača i radioodašiljača i aparata za žičanu

telefoniju i telegrafiju DL/32.30 Proizvodnja televizijskih prijemnika, radioprijemnika, aparata za snimanje i reprodukciju zvuka

i slike, te prateće opreme DL/33.20 Proizvodnja instrumenata i aparata za mjerenje, kontrolu, ispitivanje, upravljanje i druge

namjene, osim opreme za industrijsku procesnu kontrolu DL/33.30 Proizvodnja opreme za kontrolu industrijskih procesa G/51.43 Trgovina naveliko električnim aparatima za domaćinstvo, radiouređajima i TV uređajima G/51.64 Trgovina naveliko kancelarijskim mašinama i opremom G/52.45 Trgovina namalo električnim aparatima za domaćinstvo, radiouređajima i TV uređajima G/52.48.1 Trgovina namalo kancelarijskim mašinama i opremom G/52.72 Popravka električnih aparata za domaćinstvo, uključujući radioopremu, televizijsku opremu i

ostalu audio i videoopremu


I/64.20 Telekomunikacije K/71.33 Iznajmljivanje kancelarijskih mašina i opreme, uključujući računare (kompjutere) K/72.10 Pružanje savjeta (konzultacija) o računarskoj (kompjuterskoj) opremi (hardware-u) K/72.20 Savjetovanje (konzultacije) i ponuda programske opreme (software) K/72.30 Obrada podataka K/72.40 Izrada i upravljanje bazama podataka K/72.50 Održavanje i popravka kancelarijskih i knjigovodstvenih mašina i računarskih sistema

(računara) K/72.60 Ostale srodne računarske (kompjuterske) djelatnosti

Nomenklatura označena u ovom dijelu od DL/30.02 do K/72.60 u daljnjem tekstu će biti označena kao: NACE/IKT/BA.


22. POSTOJEĆE STANJE IKT INDUSTRIJE 22.1. STANJE IKT INDUSTRIJE U SVIJETU

Postoji dosta materijala s pokazateljima stanja IKT industrije u svijetu ili određenoj regiji. Mnogi od njih su javno dostupni. Odlučili smo se da se za prikaz stanja IKT industrije u svijetu koristimo dokumentom OECD-a "Measuring the Information Economy 200218" obzirom na strukturu zemalja članica organizacije OECD i imajući u vidu razvijenost njihove IKT industrije. Iznijeli smo samo neke pokazatelje stanja IKT industrije iz ovog dokumenta. IKT proizvodnja Nacionalne statistike zemalja OECD-a o vrijednosti proizvodnje, prema OECD-ovoj definiciji IKT industrije, pokazuju da je IKT industrija u 2000. godini učestvovala sa 4% - 15% ukupne proizvodnje proizvoda i usluga bez oblasti poljoprivrede. Veličina i rast IKT industrije Tokom 90-tih važnost IKT industrije se povećala u ekonomijama zemalja članica OECD-a. Veliki rast je zabilježen naročito u zemljama na sjeveru Evrope. Ipak, IKT industrija zemalja članica još uvijek ima relativno mali udio u BDP OECD-a, koji se kreće od 5% do 16,5%, dok je prosjek OECD-a oko 9,7%. IKT usluge, kao što su telekomunikacione i računarske usluge, čine između 70% i 90% ukupne IKT industrije. Istovremeno, primjetan je i porast učešća računarskih i pripadajućih usluga, uglavnom softverskih. Doprinos IKT industrije u porastu upošljavanja Porast zapošljavanja u IKT industriji u periodu 1995. – 2000. zabilježen je u svim zemljama članicama OECD-a, izuzev u Austriji. Prosjek OECD-a za godišnju stopu porasta u ovom periodu je 6,3%. Najdinamičnija komponenta je porast zapošljavanja u softverskim uslugama, gdje je prosjek OECD-a bio 11% godišnje. Istraživanje i razvoj u IKT industriji Tokom 90-tih zabilježen je veći porast ulaganja u istraživanje i razvoj u IKT uslugama (oko 14%) nego što je bilo ulaganje u istraživanje i razvoj IKT proizvoda (oko 6%). Struktura i učešće IKT industrije u ukupnom izvozu U poređenju sa drugim industrijama, IKT industrija je visoko globalizirana. Učešće uredske opreme i računara je opalo sa 39% u 1990. na 31% u 2000. godini, dok se učešće radio, TV i komunikacione opreme povećalo sa 44% u 1990. na gotovo 56% u 2000. godini.

22.2. STANJE IKT INDUSTRIJE BIH Prema izvještajima više relevantnih institucija i organizacija, situacija u BiH u 2003. godini se nije bitnije promijenila u odnosu na 2002. godinu. To omogućava da se pokazatelji raspoloživi za 2002. godinu smatraju odgovarajućim za procjenu trenutnog stanja u BiH. Imajući u vidu raspoloživost i pouzdanost pokazatelja relevatnih za IKT industriju BiH, te potrebu pripreme kvalitetnih preporuka i zahtjeva za razvoj IKT industrije BiH, postojeće stanje, sagledano po sljedećim segmentima je:

• Stanje proizvodnje i usluga IKT industrije BiH • Pristup i korištenje IKT u BiH (kroz koji je obrađena i komunikaciona infrastruktura) • Međunarodna konkurentna sposobnost BiH u domenama relevantnim za IKT industriju • Prednosti i nedostaci postojećeg stanja

18 www.oecd.org/sti/measuring-infoeconomy


22.2.1. STANJE PROIZVODNJE I USLUGA IKT INDUSTRIJE BIH Danas je teško reći šta je preče, a šta više nedostaje u Bosni i Hercegovini: moderno tržišno orjentirana privreda ili efikasna država ili i jedno i drugo. Naša realnost su: fabrike bez prave proizvodnje, istrgnute iz prirodnih reprocjelina i potisnute i sa onih tržišta na kojima su bile prije afirmirane, državna uprava bez upravljačkih resursa i dostupnih ažuriranih tačnih podataka, javna i komunalna preduzeća i službe bez resursa za pripremu obnove oronule infrastrukture. Naravno, osnovni naš problem je hronični nedostatak novca i to što bitne pomake teško možemo učiniti bez značajnih finansijskih injekcija iz inozemstva i dodatnih napora na domaćem finansijskom tržištu. Zato se moraju pripremiti precizni, izvodivi i održivi projekti, te savremeni i konkurentni programi. Država i privreda će svojim resursima zagospodariti tako što će o njima imati precizne i ažurne podatke kako bi mogle kompetentno iskazati potrebe i realno planirati razvoj. Računarstvo sa savremenom mikroprocesorskom tehnologijom više nije radno intenzivna, već tehnološki intezivna disciplina, i ono mora ići u sferu malog proizvodnog rada, a velikog razvojno-istraživačkog napora. Naš osnovni kapital je izuzetno snažna istraživačka baza, kadar koji zna primijeniti savremenu tehnologiju, tehnologiju visoke integracije elemenata. Proizvodnja računara i računarske opreme je veoma složen i kompliciran proces. Naše firme nisu u stanju da adekvatno odgovore na ove izazove. Samo je jedna BH kompanija u stanju napraviti višeslojnu štampanu ploču. Zbog toga je potrebno ostvariti saradnju s velikim brojem kooperanata, tako da se komponente slivaju na mjesta u kojima se vrši integracija elemenata u sistem, čija se konfiguracija određuje prema potrebama kupaca. Ovakav vid proizvodnje odgovara ovoj tehnološkoj grani. Sadašnja proizvodnja u BiH je uglavnom vezana za rad domaće radne snage po tuđoj licenci. Osvajanje novih proizvoda pretpostavlja postojanje znanja, smjelosti i rada, što vodi jačanju naših sposobnosti i vjere „da mi to možemo“. Nasuprot tome, proizvodnja po tuđoj licenci guši kreativnost, ubija vjeru u vlastite snage i vodi tehnološkoj apatiji i zavisnosti od inozemstva. U BiH, problem plasiranja računara i računarske opreme vezan je za nepredvidljivo ponašanje BiH tržišta, za uplitanje politike u tržišne odnose, čime domaći proizvod gubi šansu pred stranim proizvodom ili pred proizvodom koji nosi samo domaću naljepnicu. Vrlo tipično za zemlje u tranziciji je da ljudi koji odlučuju o ulaganju u informacione sistem i IKT industriju hronično pate od nepomirljivih krajnosti u odlučivanju. U nedostatku pravih informacija i valjane analize, potrebe se uglavnom preuveličavaju i mistificiraju. Tržišna i izvozna orijentacija i razvojni programi preduzeća koji iz njih proističu zahtijevaju brzo i precizno nuđenje i efikasne odgovore na zahtjeve tržišta. Ukoliko se želi povratak na inozemna tržišta, kao i osvajanje domaćeg tržišta, imperativ je radikalno skraćenje perioda nuđenja i standardnog ciklusa razvoja proizvoda od konceptualne skice, preko konstrukcije, analize i optimizacije, razrade dokumentacije, do pripreme za proizvodnju. Bosna i Hercegovina dio svoga hendikepa zaostajanja u informatizaciji može iskoristiti tako što će nabavljati i raditi na vrhunskoj i najnovijoj tehnologiji. Neke zemlje svijeta ne mogu sebi dopustiti jednostavan rez i rastanak sa starom tehnologijom, pa moraju ulagati dodatne napore u održavanje. To je prilika da se pokrene zdrava proizvodnja i preteknu druge zemlje i da im se ponudi gotov proizvod. Praktično to znači da se raniji ili postojeći nedostak može pretvoriti u prednost. Danas u Bosni i Hercegovini egzistira preko 250 firmi koje se bave proizvodnjom informacione i komunikacione opreme i usluga, što dovoljno pokazuje da se može računati na brz i efikasan razvoj IKT industrije.


Stanje proizvodnje i usluga IKT industrije BiH: R.B. Djelatnost Broj firmi 1 Proizv. računara i dr. opreme za obradu podataka – DL/30.02.00 Preko 50 2 Proizvodnja žice i izoliranih kablova – DL/31.30.00 4 3 Proizvodnja el. cijevi i drugih elektronskih komponenti – DL/32.10.00 6 4 Proizvodnja RTV odašiljača i aparata za telef. i teleg. – DL/32.20.00 14 5 Proizvodnja TV i radioprijemnika i sl. i prateće opreme – DL/32.30.00 4 6 Proizvodnja opreme za kontrolu industrijskih procesa – DL/33.30.00 5 7 Telekomunikacije I/64.20.00 Preko 25 8 Iznajmljivanje kanc. mašina, opreme i računara – K/71.33.00 4 9 Davanje savjeta o računarskoj opremi K/72.10.00 Preko 25 10 Obrada podataka – K/72.30.00 Preko 20 11 Izrada i upravljanje bazama podataka – K/72.40.00 Preko 20 12 Ostale srodne računarske aktivnosti – K/72.60.00 Preko 20

U Bosni i Hercegovini djeluju sljedeći operatori i davaoci usluga:

BH–ELEKOM (preko 500.000 pretplatnika) TELEKOM SRPSKE (preko 300.000 pretplatnika)

Telekom operatori fiksne mreže:

HT-MOSTAR (preko 130.000 pretplatnika) BH–TELEKOM (preko 500.000 pretplatnika – pre&postpaid) TELEKOM SRPSKE (preko 350.000 pretplatnika – pre&postpaid)

Telekom operatori mobil. mreže:

ERONET (bez licence), (preko 140.000 pretplatnika – pre&postpaid) Davaoci internet-usluga (ISP): 40 licenciranih kompanija (preko 150.000 korisnika) Mrežni operatori : 58 licenciranih kompanija TV-stanice: 35 licenciranih kompanija (preko 1.700.000 korisnika) Radiostanice: 93 licencirane kompanije Operatori CaTV: 8 licenciranih kompanija (preko 50.000 korisnika)

22.2.2. PRISTUP I KORIŠTENJE IKT U BIH

U IKT infrastrukturi je došlo do značajnih promjena proteklih godina. Unaprijeđen je kvalitet infrastrukture, te povećan broj i obim komunikacionih usluga. U polju fiksne telefonije stepen digitalizacije sistema prijenosa je 100%, povećan je stepen digitalizacije komutacionih sistema na 80%, izgradnja magistralnih mreža na nivou BiH je u toku, izvršeno je licenciranje operatora fiksne telefonije na državnom, entitetskom i lokalnom nivou. Penetracija je nešto iznad 30%, što svrstava BiH u srednju grupu zemalja, ali BiH još uvijek zaostaje za zemljama u regionu. U polju mobilne telefonije uvedene su nove usluge W@P, MMS i GPRS, izvršeno je licenciranje operatora mobilne telefonije na državnom nivou. (Licenciranje trećeg operatora mobilne telefonije je u toku.) Penetracija je preko nesto iznad 30%, što svrstava BiH u sami vrh srednje grupe zemalja. BiH u polju mobilne telefonije zaostaje za zemljama u regionu. Iako je penetracija internet-korisnika gotovo udvostručena, ona je toliko mala (4-5%) da svrstava BiH u donju grupu zemalja. Omogućen je i bežični pristup internetu kao i pristup


putem CATV sistema. Kvalitet i cijena internet-usluga je takva da svrstava BiH u srednju grupu zemalja. Još uvijek je personalni računar glavno sredstvo za pristup i korištenje internet-usluga. Penetracija personalnih računara je oko 6% u domaćinstvima. Jasno, procenatj zastupljenosti personalni računari u privredi je nešto viši, ali to je uobičajen trend u zemljama u razvoju. Prema mnogim pokazateljima, broj internet-hostova i kompjutera povećao se u BiH, ali povećao se i u drugim zemljama, te na osnovu dostupnih pokazatelja za prethodne tri godine možemo konstatirati da se komparativna pozicija BiH nije bitno promijenila. Primjetna je neravnomjerna raspodjela personalnih računara u obrazovanju, gdje je: 28% u osnovnom obrazovanju, 26% u srednjem i 46% na univerzitetima. Svega 65% srednjih škola imaju pristup internetu. U visokom obrazovanju stanje je bolje, gdje 91% fakulteta ima pristup internetu. Svega 78% vladinih ureda ima pristup internetu, pri čemu 20% ureda ima stalan pristup internetu. IKT industrijom u BiH dominira telekomunikacioni sektor. Prihod od telekomunikacionih usluga, kao i u većini slabo razvijenih zemalja, znatno dominira u ukupnom prihodu koji se ostvaruje u IKT industriji. Učešće postojeća tri telekom-operatora u BDP BiH iznosi 8,5%. Najlošije trenutno stanje u IKT industriji je u istraživačko-razvojnim projektima. Može se slobodno reći da istraživačko-razvojnih projekata u IKT industriji nema.

22.2.3. MEĐUNARODNA KONKURENTNA SPOSOBNOST BIH U DOMENU IKT INDUSTRIJE Akademija nauka i umjetnosti BiH (ANU) i MIT Centar Ekonomskog fakulteta u Sarajevu uradili su i objavili Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2002. godinu. U izvještaju su ocijenjene konkurentne prednosti i nedostaci BiH analizom 10 međunarodno prihvaćenih faktora, koji grupiraju 184 kriterija, a koji određuju konkurentnu sposobnost jedne države prema metodologiji Svjetskog ekonomskog foruma (WEF). Svi kriteriji nisu podjednako relevantni za određeni sektor ili industriju. Podaci Izvještaja o konkurentnosti BiH su korišteni za analizu postojećeg stanja IKT industrije BiH. U nastavku teksta se daju faktori koji imaju maksimalnu relevantnost za IKT industriju u BiH. Ljudski resursi. Za IKT industriju relevantni su elektroinžinjeri svih smjerova, posebno smjera informatike, zatim inžinjeri sa magistraturom i doktoratom, inžinjeri informatike, programeri aplikacija, sistem-inžinjeri i administratori, ekonomisti informatičarskog usmjerenja, menadžeri u različitim oblastima itd. BiH spada u srednju grupu zemalja po dostupnosti obrazovanja u matematici i prirodnim naukama u školama i dostupnosti naučnika i inžinjera u oblasti prometa, veza i finansijskom posredovanju. S druge strane, BiH se nalazi na samom začelju kad je u pitanju visoka stopa nezaposlenosti i odlaska naučnika i inžinjera iz BiH. Pozitivna je okolnost da je školovanje elektroinžinjera u BiH, smjerovi informatika, telekomunikacije i automatika i elektronika, bilo intenzivno prije 1992. godine (samo na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu od njegovog osnivanja 1961. godine pa do 30. 04. 1992. godine diplomiralo je ukupno 1922 studenta na smjerovima informatika, telekomunikacije i automatika i elektronika). Nakon 1995. godine trend nije dostigao predratno stanje, ali otvaranje smjera Menadžment i informacioni sistemi na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, te studiji Informatike u Mostaru sigurno ukazuju da neophodno baza znanja u BIH sigurno postoji (u periodu 01. 01. 1996. – 31. 12. 2003. godine ukupno je diplomiralo 405 studenata na smjerovima informatika, telekomunikacije i automatika i elektronika). Visokostručni IT radnici u BiH najviše nalaze poželjne i dobro plaćene poslove u oblastima: snabdijevanja električnom energijom i rudarstva, u finansijskom posredovanju,


građevinarstvu i prerađivačkoj industriji, manje u oblastima trgovine naveliko i namalo, prometa i veza, poljoprivrede, lova i šumarstva, a najmanje u oblastima prometa nekretnina i ugostiteljsva. Resurs znanja i poboljšanje vještina. U resursu znanja potrebno je uočiti bitnu razliku između općeg znanja, koje se stječe u školskom sistemu i specifičnog znanja, koje se stječe u poduzećima permanentnim treningom s ciljem subspecijalizacije. Prema investiranju poduzeća u razvoj IT vještina kod zaposlenih BiH spada u srednju grupu zemalja, ali je to nedovoljno s obzirom na postojeće stanje IKT industrije u BiH. Investicije su najveće u poduzećima iz oblasti finansijskog posredovanja, zatim u oblastima snabdijevanja električnom energijom, trgovine naveliko i namalo, a najmanje su u oblastima: ugostiteljstva, prometa i veza, prerađivačkoj industriji, građevinarstva, poljoprivrede, lova i šumarstva i rudarstva. Mala i velika poduzeća više investiraju nego srednja poduzeća. U BiH su programi obuke i obrazovanja za IT iza većine drugih zemalja. U oblasti finansijskog posredovanja programi obuke i obrazovanja za IT su započeli s tendencijom ka najboljim u svijetu. Na nižoj razini su programi u oblastima: snabdijevanja električnom energijom, prometa i veza, posredovanja nekretninama i prerađivačkoj industriji. Na najnižoj razini su programi u oblastima poljoprivrede, lova i šumarstva, ugostiteljstva, građevinarstva te u trgovini naveliko i namalo. Resursi kapitala (finansijski sistem). Najvažnije institucije u oblasti finansijskog sistema BiH su Centralna banka, kao emisiona institucija, koja funkcionira na principima Curency Borad Arrangement, te komercijalne banke univerzalnog tipa. Tržište kapitala BiH funkcionira na nivou dva entiteta, što je veliki hendikep za malo tržište kao što je BiH. Svi propisi i institucije ovog tržišta su na entitetskom nivou. Trend kretanja na ovom tržištu i veliki broj uključenih profesionalaca u ovoj oblasti pokazuje stalni rast. Dvije berze: Banja Luka i Sarajevo rade već više od dvije godine. Za tržište kapitala može se reći da se uspješno razvija, ali je neophodno zakonsko reguliranje na nivou države kako bi se ovo tržište uredilo jedinstveno za BiH. S druge strane, to omogućava povezivanja sa drugim tržištima kapitala u regiji. Devizno tržište BiH je također nerazvijeno i funkcionira putem Centralne banke, koja na osnovu prikupljenih deviznih sredstava emitira konvertibilnu marku kao domaće platežno sredstvo. Takvo tržište je nedovoljno za privredu zemlje. BiH je u samom začelju kad su u pitanju nivo sofisticiranosti finansijskih tržišta, mogućnost osiguravanja spoljnih izvora finansiranja investicija, mogućnost dobivanja kredita uz dobar biznis-plan bez kolaterala i mogućnosti osiguravanja finansijskih izvora za inovativne ali rizične projekte. S druge strane, ulazak novih banaka u domaće bankarstvo i utjecaj finansijskog tržišta na određivanje kamatnih stopa pozicioniraju BiH u gornju grupu zemalja. Konkurencija na domaćem tržištu. Domaća konkurencija, kao element poslovnog okruženja, ostvaruje neposredan utjecaj na kreiranje konkurentnih prednosti domaćih kompanija. Utjecaji domaće konkurencije moraju biti takvi da usmjeravaju poduzeća ka podizanju tržišne konkurentnosti, a ne zaštiti od konkurencije. BiH je na samom začelju kad su u pitanju antimonopolističke politike, regulatorni standardi, jednostavnosti pokretanja novog biznisa, domaćih izvora konkurencije, brojnosti i kvaliteta domaćih dobavljača, postojanja klastera i sofisticiranosti kupaca u zemlji. S druge strane, BiH je u samome vrhu kad je u pitanju mogućnost ulaska novih konkurenata na domaće tržište. Nepovoljna je situacija sa faktorom konkurencije na domaćem tržištu elektronske trgovine. Faktori koji pokazuju način na koji rade firme u elektronskoj trgovini u zemlji upućuju na to da se radi isključivo na lokalnoj razini.


Povoljnija je situacija u vezi s faktorom softverski proizvodi prodavani u zemlji, koji pokazuje da ti proizvodi već u svom originalnom konceptu u velikoj mjeri odgovaraju lokalnim potrebama. Prisutna je i značajna orijentacija softverskih kompanija iz BiH na tržištima susjednih zemalja. Faktor proizvodnje informatičkog hardvera pokazuje da je ta proizvodnja tek u povoju i da je u velikom zaostatku u odnosu na najrazvijenije svjetske privrede. Faktor koji se odnosi na brojnost lokalnog softvera i broj firmi za softverske servise koje se natječu na lokalnim tržištima ukazuje na konkurentnost lokalnih tržišta i relativno visoku zastupljenost lokalnog softvera. Poslovanje i strategija preduzeća. Najbitnija pretpostavka za uspješno poslovanje preduzeća je kvalitetan top-menadžment i jasno poslovno–strategijsko određenje preduzeća. BiH ima vrlo mali broj kvalitetnih top-menadžera, a samim tim i mali broj uspješnih preduzeća, i to uglavnom zbog odsustva društvenog sistema vrijednosti koji visoko vrednuje top-menadžerski posao, odsustva validnih edukacijskih centara za obrazovanje top-menadžera i nedovoljnog poticaja top-menadžera za unapređenje svoga znanja i sposobnosti. BiH je na samom začelju u gotovo svim pitanjima ove oblasti, a neka od njih su konkurentske sposobnosti domaćih kompanija na međunarodnim tržištima, nabavljanje novih tehnologija, proizvodni procesi u zemlji, orijentacija prema kupcu, nivo razvijenosti marketinga, naknade za obavljanje poslova, kompetentnost glavnih menadžera i škole iz menadžmenta u zemlji.

22.2.4. PREDNOSTI I NEDOSTACI POSTOJEĆEG STANJA Ovi zaključci i preporuke, osim navedenih faktora konkurentnosti BiH, uzimaju u obzir i analize IKT foruma, koji je održan u maju 2003. godine. Pokazatelji stanja IKT industrije u BiH i procjena konkurentne sposobnosti BiH daju sliku velike različitosti pretpostavki za razvoj IKT industrije, što se isključivo može tumačiti kao posljedica stihijskog i neorganiziranog pristupa ovoj oblasti. Isto tako, može se zaključiti da je neophodan razvoj IKT industrije s obzirom na potrebe BiH i činjenicu da su ključne pretpostavke ili u dobrom stanju ili imaju trend razvoja. Osim uočenih prednosti, treba realno sagledati nedostatke. Može se očekivati da će veličina BH tržišta utjecati da IKT industrija prihvati izvozno orijentiran pristup još u samom početku. Također, pojedine aktivnosti je lakše realizirati od samog početka nego ih korigirati pod pritiskom postojeće loše prakse. Svjetski lideri u IKT industriji imaju svoje nedostatke, a lidersku poziciju su uspjeli postići samo stalnim naporima na prevazilaženju nedostataka i smanjenju utjecaja tih nedostataka na razvoj IKT industrije. Tako npr. Norveška, koja je po ocjeni konkurentne sposobnosti 2000. godine zauzimala 20-to mjesto, ima nedostataka relevantnih za IKT industriju kao što su ograničeno domaće tržište, koncentracija stanovništva u gradovima na jugu zemlje, IKT industrijom dominira telekomunikacijski sektor, visoki troškovi života, slabo zastupljena elektronska trgovina, niska penetracija širokopojasnog pristupa IKT-u, izmještanje proizvodnje u zemlje kao što su Indija, Kina i Rusija, slabi rezultati konkurencije u telekomunikacijskom sektoru i nedovršena IKT-legislativa. Irska, koja se često navodi kao školski primjer uspjeha, i koja je po ocjeni konkurentne sposobnosti 2000. godine zauzimala 22. mjesto, ima svoje nedostatke relevantne za IKT industriju kao što su geografska lokacija, ovisnost o stranim ulaganjima, koncentracija stanovništva u gradovima i migracija u Dablin, loša prometna infrastruktura, slaba obučenost radno sposobnih građana i loša telekomunikaciona infrastruktura (penetracija najniža u EU) i loši pokazatelji korištenja interneta.


I pored prosječno nezadovoljavajućih pokazatelja trenutnog stanja IKT industrije u BiH, niti jedan od nedostataka relevantnih za IKT industriju ne predstavlja dugoročnu smetnju za njen razvoj. Također, većina pokazatelja koji upućuju na nedostatak, u biti, omogućava da se započne sa uspješnim provođenjem strategije za razvoj IKT industrije u BiH. Dodatnu potporu i okvir uspješnom provođenju strategije daje i pripremljeni dokument Politika razvoja informacionog društva u BiH. Trenutno stanje IKT industrije i velike potrebe za IKT proizvodima i uslugama u BiH pružaju veliku šansu da se, otklanjanjem nedostataka i uvođenjem stimulativnih mjera, osloncem na domaće IKT proizvode i usluge, dodatno potpomogne razvoj IKT industrije u BiH.

22.3. STANJE OKRUŽENJA ZA POTREBE IKT INDUSTRIJE 22.3.1. LEGISLATIVA I REGULATIVA

IKT industrija ovim dokumentom postaje jedna "nova" grana (industrija) ekonomije Bosne i Hercegovine, za čije subjekte važi ista opća legislativa i regulativa kao i za druge privredne subjekte drugih ekonomskih industrija u BiH. Ovo zapravo nije sasvim nova industrija budući da veliki broj privrednih subjekata koji čine ovu industrije već egzistira i radi dugi niz godina, organiziran na nešto drugačijim osnovama i sa drugačijim ciljevima. Problem unapređenja legislative i regulative za ekonomiju BiH je analiziran i definiran u Razvojnoj strategiji Bosne i Hercegovine (PRSP), koja obuhvata period od 2003. do 2007., što se podudara s vremenom početnih i najvažnijih aktivnosti u razvoju IKT industrije predviđenih ovom Strategijom. Generalno, PRSP pristup u potpunosti inkorporira IKT industriju i njene opće potrebe. Međutim, analiza predviđenih državnih stimulativnih mjera (podnaslov 5.1. ovog dokumenta) pokazuje potrebu donošenja, modificiranja i usaglašavanja pojedinih zakona i propisa s ciljem ostvarenja predviđenih mjera kojima se stimulira razvoj IKT industrije u Bosni i Hercegivini. To se posebno odnosi na legislativu i regulativu vezane za: carine, poreze, finansije, domaću i međunarodnu trgovinu, ePoslovanje i dr. Realizacijom ovih aktivnosti vezanih za legislativu i regulativu postiglo bi se bolje i neophodno okruženje za potrebe razvoja IKT industrije.

22.3.2. INSTITUCIJE I ASOCIJACIJE Razvoj IKT industrije je vezan za rad nadležnih institucija i asocijacija iz ove oblasti. Najvažnije institucije, od čijeg rada direktno zavisi razvoj ove industrije su: nadležna ministarstva ekonomskih poslova i trgovine, ministarstva i institucije za obrazovanje i naučnoistraživački rad, ministarstva komunikacija i transporta, zavodi za standardizaciju i statistiku, privredne komore, udruženja IKT industrije i dr. Angažiranje svake od nadležnih institucija i asocijacija je dato u Akcionom planu i projektima sa jasnim obavezama i zadacima, koji proistječu iz ove Strategije. Imenovanje nosilaca pojedinih aktivnosti i dinamika realizacije ima cilj sinhronozirano djelovanje i provođenje smjernica ove Strategije kako bi se pravovremeno i u potpunosti postigli definirana vizija i ciljevi razvoja IKT industrije u BiH.

22.4. IKT STANDARDI U BIH (BAS STANDARDI) 22.4.1. OPĆENITO O IKT STANDARDIMA

Informacione i komunikacione tehnologije nastale su uglavnom u zrelim industrijskim društvima, a sada imaju sve važniju ulogu u pomoći zemljama u razvoju i ekonomijama u tranziciji, u iskorištavanju njihovih potencijala. Izazov je znati kako najbolje upotrijebiti oruđa informacionog društva da bi se postigli razvojni ciljevi u globalnim razmjerama i najbolje iskoristile njihove prednosti, smanjujući barijere na najmanju mjeru. Međunarodni standardi su dogovori o najboljim praksama koje se razmjenjuju i prihvaćaju na svjetskom nivou. Oni su rezultat procesa koji uključuje šest načela koje je definirala


Svjetska trgovačka organizacija (WTO) – prakse koje su otvorene, jasne, nepristrasne i utemeljene na konsenzusu, djelotvorne, primjerene i suvisle, te imaju razvojnu dimenziju. Razvojna dimenzija je bitna za premoštavanje digitalnog jaza (digital divide) između "posjedovanja" i "neposjedovanja" informacionih i komunikacionih tehnologija i informacija. Moguće koristi od međunarodnih standarda za privrede u razvoju i tranziciji uključuju mnogo bolje mogućnosti za razvoj domaćih industrija i unutrašnjih tržišta. Oni omogućavaju smanjenje troškova, proširenje izbora partnera i dobavljača, stvaranje proizvoda koji pokrivaju svjetsko tržište i koji su prihvaćeni na svjetskom tržištu, te povećanje izvoznih mogućnosti smanjenjem tehničkih barijera u trgovini. Međunarodni standardi koje izrađuje Međunarodna komisija za elektrotehniku (IEC), Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) i Međunarodna telekomunikaciona unija (ITU) neophodni su da bi se informacione i telekomunikacione tehnologije mogle primijeniti u zemljama u razvoju. U današnje doba te tri organizacije još tješnje sarađuju u cijelom spektru IKT.

22.4.2. BAS STANDARDI Danas, osnovu za rad na standardizaciji u Bosni i Hercegovini čine Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 19/01) i Zakon o standardizaciji BiH ("Službeni glasnik BiH" br.19/01). Institut je nadležan za uređenje sistema standardizacije u BiH, zastupanje i predstavljanje BiH u međunarodnim i drugim međudržavnim organizacijama za standardizaciju te obavljanje poslova koji proizlaze iz međunarodnih sporazuma i članstva u tim organizacijama. Osnovu za izradu bosanskohercegovačkih standarda su međunarodni (ISO, IEC), evropski (EN) i, u posebnim slučajevima, drugi standardi. BAS standardi su rezultat zajedničkog rada stručnjaka okupljenih u tehničkim komitetima, koji rade u skladu sa važećim principima standardizacije, pravilima prakse i uputstvima Instituta. Tehnički komiteti koji su relevantni za IKT industriju su:

• TC 1 Informaciona tehnologija • TC 5 Telekomunikacije,

te drugi komiteti koji pripremaju standarde koji se koriste i u IKT industriji: • TC 15 Elektromagnetska kompatibilnost • TC 19 Električne instalacije u zgradama • TC 30 Električni kablovi • TC 18 Energetski transformatori, mjerni releji i zaštitna oprema • TC 10 Oprema za mjerenje električne energije i upravljanje opterećenjem • TC 3 Upravljanje kvalitetom i osiguranje kvaliteta • TC 7 Okolina.

Objavljeni standardi dostupni su svima zainteresiranim za njihovo korištenje i primjenu. BAS standardi nisu obavezni za primjenu, a njihova obavezna primjena može proizaći iz obaveza na osnovu ugovora ili drugih osnova. Primjenu BAS standarda i drugih dokumenata koji se odnose na priznata pravila prakse, svako provodi na vlastitu odgovornost. Tehnički komiteti TC 1 i TC 5 su među najaktivnijim komitetima u Institutu. Objavljeni BAS standardi relevantni za IKT industriju pojednostavljuju upotrebu postojećih i novih tehnologija, smanjuju troškove i složenost, otvaraju tržišta i olakšavaju pristup proizvodima i uslugama.


23. ŽELJENO STANJE RAZVOJA IKT INDUSTRIJE U BIH 23.1. BIH I REGIONALNI KONTEKST

Informacione i komunikacione tehnologije (IKT) jesu snažan instrument za pozitivne socijalne i ekonomske promjene u današnjem svijetu i vremenu. Nažalost, nisu svugdje zastupljene podjednako, ni razvojno-proizvodno niti u primjeni u područjima kao što su uprava, obrazovanje, zdravstvo i drugo. Razvoj i primjena IKT varira umnogome između zemalja i unutar njih, između urbanih i ruralnih područja, između bogatih i siromašnih, između obrazovanih i nepismenih te između muškaraca i žena. Tamo gdje je pristup informacionim i komunikacionim tehnologijama uznapredovao, tj. gdje se intenzivnije ulazi u informaciono društvo paralelno razvoju primjene, razvija se i IKT industrija. IKT tehnologije pomažu omasovljenje malih kompanija i grupiranje obrtnika u manje razvijenim i udaljenim područjima i njihovo uvezivanje u državna i regionalna pa i globalna tržišta. Nerijetko baš te male, i naravno, srednje kompanije, bave se proizvodnjom, i to u oblasti IKT tehnologija. IKT industrija uveliko ubrzava razvoj informacionog društva. Osmišljen razvoj IKT industrije u BiH i njeno povezivanje na nivou regiona može utjecati kako na poboljšanje socio-ekonomskih prilika u zemlji i regionu tako i na njihovo približavanje Evropi, uz smanjenje i, u krajnjem, i premošćavanje sadašnjeg, tzv. digitalnog jaza između evropskih i balkanskih zemalja.

23.2. POSTOJEĆE INICIJATIVE Za premošćavanje postojeće digitalne podjele između zemalja Jugoistočne Evrope (SEE) pokrenute su brojne inicijative temeljene na dokumentima eEuropa, eEU akcioni plan, eEuropa 2005. i eEuropa+. Kao prvo valja spomenuti dokument eSEEurope, usvojen od strane Pakta za stabilnost regiona u Tirani maja 2001. godine, koji, pored ostalog, podržava promoviranje prijedloga za pilot-projekte koji odgovaraju programu eEurope. Riječ je o projektima kao što su:

• Kreiranje IKT okruženja koje omogućava poticaj ekonomskog rasta • Podrška malim i srednjim preduzećima u vezi sa primjenom IKT-a

Posebna vrijednost eSEE inicijative je ubrzavanje razvoja IKT-a u regionu. Drugi dokument koji zaslužuje pažnju i ima značaja u kontekstu predmeta ove Strategije je eSSE eAgenda (usvojena u Beogradu 29. 10. 2002. godine), koji je nastao tokom sesija eSEEurope Inicijative, a sadrži najvažnije elemente eEurope+ Inicijative i eEurope Aktion Plan-a prilagođene stvarnom stanju zemalja zapadnog Balkana. Ovim dokumentom je, pored ostalog, regulirano i pitanje formiranja vladinog tijela (naravno, za svaku državu ponaosob) tipa agencije ili neke druge nadležne organizacije, koje bi trebalo biti odgovorno za implementaciju državne politike, strategije i regulative u oblasti IKT-a. U međuvremenu, u periodu janu 2002. - juni 2003. godine, održan je IKT Forum BiH, na kojem je posebno tretirana IKT industrija, i zaključeno da će IKT industrija biti prva za koju će se, kao sektor industrije, raditi Strategija razvoja.

23.3. VIZIJA RAZVOJA IKT INDUSTRIJE Razvoj ID BiH zahtijeva velika investiranja u dužem vremenskom periodu. To se posebno odnosi na period do 2010. godine, što je predviđeno Strategijom razvoja ID BiH. Kod velikih investiranja u bilo kojoj oblasti uvijek se postavlja pitanje zastupljenosti domaće privrede i koristi za domaću industriju pojedinačno. Hoće li nova investicija izazvati društveni i ekonomski rast ili neće? Dakle, osim ciljnih rezultata investicije, angažiranje domaćih resursa, privrednih subjekata i građana je od izuzetno velike važnosti, posebno kada se radi o statusu


privrede i društva, kao što je trenutno slučaj sa BiH: veliki stepen nezaposlenosti, spor ekonomski rast, veliki trgovinski debalans, nedovoljna domaća i strana investiranja, nedovoljna zastupljenost znanja u ekonomiji, odlazak mladih iz zemlje, nizak društveni standard i dr. Prethodni ili parlelni razvoj vlastite IKT industrije za razvoj ID je efikasniji i brži nego uz potpuno tuđu IKT industriju. Uzajamni je odnos: IKT industrija razvija ID, a ID razvija IKT industriju. Koristi od ovakvog pristupa su višestruke u društvenom i ekonomskom smislu. Društvo će imati vlastiti razvoj i istraživanja, što daje pretpostavke za permanentni razvoj i napredak društva i ekonomije u budućnosti. Bez razvoja IKT industrije društvo bi bilo osuđeno na permanentnu ovisnost i razvojnu zaostalost. IKT industrija daje dinamiku, usmjerenje i sinhronizaciju društvenih aktivnosti u provođenju Strategije razvoja ID i ukupne ekonomije. Logičan zaključak je da veći razvoj i rast IKT industrije daje veći i brži razvoj ID. Ako postoje opredjeljenja za prioritetni razvoj ID, automatski se kao prioritet postavlja razvoj IKT industrije. Do kojeg stepena i šta je moguće razvijati u BiH iz oblasti IKT industrije? Vizija razvoja IKT industrije, u suštini, mora biti realna i odmjerena u skladu s potrebama i mogućnostima BiH, s obzirom na izuzetnu razvijenost ovih industrija u drugim ekonomijama, koje su se tržišno (lokalno i međunarodno) razvijale. Ključne godine razvoja IKT industrije, definirane prema zahtjevima razvoja ID BiH, jesu one od 2004. do kraja 2007. Taj period razvoja ID se odnosi na "primarni" razvoj, što podrazumijeva, s obzirom na trenutno stanje i stvarne potrebe, investicijski bum u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija. To je jasan znak da u početku ovog perioda za razvoj IKT industrije treba iskoristiti sve pretpostavke i primijenitie sve predviđene stimulativne mjere. Predviđene stimulativne mjere i naglašeno angažiranje javnog i privatnog sektora daju šansu za velike promjene u ovoj industriji. Organizirani i sinhronizirani pristup razvoju ID i IKT industrije može dati dobra usmjerenja i korist za ostvarenje realne vizije razvoja IKT industrije. IKT industrija u prvom redu treba povećati kvalitet, broj i raznovrsnost domaćih proizvoda i usluga za ponudu razvoja ID. To je moguće ostvaritiputem novih stranih investiranja i povezivanja naših preduzeća sa razvijenim svjetskim kompanijama. Veliku šansu za to daju tehnološki parkovi i inkubatori, koji trebaju stimulirati nove poduzetnike. IKT industriju u budućnosti treba razvijati prije svega na maksimalnom korištenju ljudskog potencijala sa specijalističkim znanjima, imajući u vidu potrebe tržišta BiH i izvoz u druge zemlje. IKT industrija BiH će u narednom periodu dostići sljedeći razvoj (razvojne mogućnosti):

• osposobljenost domaćih kompanija (privatne i javne) za maksimalno učešće u montaži, instaliranju i održavanju IKT hardwara;

• osposobljenost domaćih kompanija za maksimalno učešće u proizvodnji i isporuci softwara za domaće potrebe,

• osposobljenost domaćih kompanija za maksimalno učešće u proizvodnji i isporuci hardwara i softwara za potrebe izvoza,

• maksimalno korištenje domaćih konzultanta za razvoj ID, • maksimalno korištenje domaćih samostalnih stručnjaka, fakulteta, škola, akademija i dr.

za specijalistička obrazovanja, upotrebu i korištenje IKT. Vizija razvoja IKT industrije će ostvariti konkretne ciljeve, koji se daju u narednom tekstu.

23.4. CILJEVI RAZVOJA IKT INDUSTRIJE Ciljevi razvoja IKT industrije Bosne i Hercegovine su vezani za veoma potrebna investiranja u oblasti IKT, odnosno za razvoj informacionog društva Bosne i Hercegovine. Veliki zaostaci u razvoju informacionog društva u odnosu na druge razvijene zemlje i daljnji kontinuirani razvoj


drugih zemalja potrebe za investiranjem u BiH čine još većim. To znači da je veća potreba za razvojem ove industrije, radi nas samih, kao i da su šanse i pretpostavke za razvoj IKT industrije veće. Ciljevi koji se žele postići razvojem IKT industrije Bosne i Hercegovine su sljedeći:

• povećanje GDP • porast izvoza • smanjenje trgovinskog deficita • porast broja malih i srednjih preduzeća • povećanje zaposlenosti za 5% • porast direktnih stranih i domaćih investicija • eProizvodnja • razvoj klastera IKT • on-line drugih međunarodnih klastera i • povećanje specifičnog znanja.

23.5. SEGMENTI NOVOG STANJA Ogroman tehnološki napredak u IKT industriji otvorio je jedan potpuno novi svijet – svijet servisa (usluga). U svega nekoliko godina većina korisnika je dobila pristup cijelom rangu komunikacionih usluga, dok su internet i mobilna telefonija postali dominirajući. Promjene su vrlo jasne: napravljen je pomak sa proizvodno orijentirane na servisno orijentiranu ekonomiju. U proizvodno orijentiranoj ekonomiji cjenovna struktura je relativno jednostavna, varijacija u cijeni gotovo ne postoji i odnos između kupca i dobavljača je direktan. U svijetu servisa (usluga) cjenovna struktura je mnogo kompleksnija, usluge su kombinirane, tarife prilagođene korisniku i postoji mnogo posrednika između davaoca usluga (Service Provider - SP) i krajnjeg korisnika. Povećani propusni opseg i unaprijeđeni korisnički interfejsi za pristup sadržajima (content)omogućavaju širok spektar novih inovativnih proizvoda i usluga, što dovodi do formiranja novog lanca vrijednosti IKT industrije s promjenama u distributivnom lancu ukupnih prihoda, čiji su odnosi trenutno: Vertikalni distributivni lanac Horizontalni distributivni lanac Odnosi prihoda Odnosi prihoda Usluge i aplikacije 4 Sadržaj 4 Sistemi i platforme 2 Usluge i aplikacije 2 Komponente 1 Davaoci 1 Mreža 4 Terminali 2 Nove tehnologije, kao GPRS, EDGE, UMTS, xDSL i FTTx utječu na daljnji razvoj novih IKT usluga i istovremeno omogućuju pojavu novih poslovnih modela. Postoji više tipova subjekata u novim poslovnim modelima, koji mogu imati različite uloge. Mnogi poslovni modeli i uloge subjekata koje čine poslovni model će evoluirati tokom vremena. Jedan važan faktor u razvoju novih proizvoda i usluga za korisnika je činjenica da su davaoci sadržaja (Content Provider - CP) – koji inače nisu telekom-kompanije – postali sastavni dio lanca pružanja usluga. Pored odnosa između krajnjeg korisnika i davaoca usluga (Service Provider - SP), SP odnos i partnerstvo sa CP je jedna od najvažnijih razlika između sadržajno orijentiranih i drugih tradicionalnih usluga. Na početku lanca nalaze se oni koji raspolažu informacijama i sadržajima (koji imaju sve veću ulogu), zatim oni koji te sadržaje nude tržištu u obliku usluga i aplikacija, nadopunjeni onima koji nude usluge mrežnog tipa. Na njih se nadovezuju davaoci usluga, na kojima se izvode


ponuđene usluge i aplikacije i mreža, koja ima zadatak da informacije isporuči uz traženu kvalitetu. Posljednji element u lancu su inteligentni terminali, putem kojih korisnici upotrebljavaju informacije. Za IKT industriju u BiH bitno je omogućiti i osigurati uzajaman i uravnotežen razvoj svih elemenata njenog lanca vrijednosti.

23.6. IKT U BIH KAO PROIZVODNA GRANA Tehnološki i komercijalni razvoj spaja informatiku, komunikacije, trgovinu i zabavu u jednu masivnu konsolidiranu industriju. Dio razloga za ovu evoluciju jeste i to što sve više korisnika pristupa internetu putem različitih terminalnih uređaja i različitih komunikacijskih mreža (IKT infrastruktura), čime im je omogućeno korištenje novih oblika usluga. Jedan dio uređaja i komunikacijskih mreža je već dostupan na BH tržištu, dok će se u bliskoj budućnosti ova ponuda prošititi i povećati. Analizirajući globalne trendove i iskazane ciljeve razvoja IKT industrije u BiH, pokušala su se uočiti područja IKT industrije u kojima je veća vjerovatnoća razvoja IKT industrije u BiH, odnosno koja područja nude veće poslovne šanse za njen razvoj. Može se reći da će se IKT proizvodnja u BiH više razvijati u i zasnivati na području proizvodnje softvera nego u proizvodnji hardvera. Proizvodnja hardvera je zasnovana na gotovo potpuno automatiziranim procesima, koji zahtijevaju velika ulaganja, tako da se ta proizvodnja isplati samo ako se proizvodi velika količina proizvoda. S druge strane, proizvodnja aplikacija (softvera) ne zahtijeva kapitalna ulaganja kao proizvodnja hardvera i još uvijek predstavlja tehnologiju koja ima intenzivan razvoj. Mali je broj zemalja u kojima proizvodnja hardvera dominira u odnosu na proizvodnju softvera, što je moguće vidjeti i iz prihoda od proizvodnje, gdje se za usluge i aplikacije u proizvodnji ostvaruje četverostruko veći prihod od proizvodnje komponenti i dvostruko veći od proizvodnje sistema. Dodatna potpora proizvodnji softvera u BiH jest i činjenica da se sve više:

• hardverskih rješenja zamjenjuje softverskim i • povezuju na mrežu sistemi koje je do sada bilo nezamislivo povezivati, • čime se otvara dodatni prostor za učešće BH firmi u ovom segmentu proizvodnje.

Također, može se reći da će se IKT usluge u BiH više razvijati u smjeru sadržajno orijenitiranih usluga nego tradicionalnih usluga, pri čemu će dominirati sadržaj (content) i servisi mreže. Internet se i u BiH prestrojava sa relativno jeftinog medija za reklamiranje, marketing i korisničku podršku na zajedničku platformu za transakcije i poslovne aplikacije. Projekti koji će najviše utjecati na razvoj IKT servisa u BiH su oni koji nude mogućnost povećanja produktivnosti, olakšavaju uvođenje novih proizvodnih i poslovnih procesa i novih usluga. Ovi projekti se zasnivaju na interdisciplinarnoj saradnji stručnjaka iz različitih oblasti sa stručnjacima iz IKT industrije. Ta saradnja može biti na lokalnom i/ili regionalnom nivou, ovisno o ciljevima projekta. Takvom interdisciplinarnom saradnjom mogu nastati novi proizvodi i usluge koje mogu biti pružene putem različitih subjekata i na različite načine, ovisno o vrsti usluge, a bitno je spomenuti sljedeće:

• portal (naročito u uslugama mobilne mreže za location based services), • provajderi (fiksni, mobilni i internet), • globalni provajderi (koji mogu pružiti globalne usluge koje trenutno imaju zapreke, kao

što je pružanje sadržajno orijentiranih usluga i usluga plaćanja u roamingu), • kompanije koje prodaju robu za široku potrošnju, kao i vodeći trgovački lanci

prodavnica (mogu konkurirati kao SPi ili MVNO putem partnerstva sa fiksnim operatorima),


• kartičarske kompanije (kao i banke i ostale finansijske institucije očito imaju veliki prostor u domenu naplaćivanja usluga zbog njihove dominacije u oblasti PP (Payment Provider)).


24. PUT POSTIZANJA ŽELJENOG STANJA/PREPORUKE 24.1. DRŽAVNE MJERE STIMULIRANJA RAZVOJA IKT INDUSTRIJE

A). Opće mjere 1) Agresivno investirati u ljudske resurse

• osnažiti edukacioni sistem, • postaviti visoke edukacione standarde, • podržavati poduzeća tako da razviju specijalizirana znanja i vještine

investiranjem u trening zaposlenog personala. To učiniti uz posebne porezne pogodnosti;

2) Podržavati razvoj nauke i tehnologije • kreirati poticaje za istraživačko-razvojne projekte privatnog sektora formiranjem

državnih fondova za nauku i tehnologiju u snazi od najmanje 1% BDP; • pomagati istraživačku i tehnološku infrastrukturu za napredne tehnologije,

posebno IKT industriju; • promovirati široku difuziju baznih naučnih znanja; • razviti državnu mrežu laboratorija (certifikacionih, ali i drugih), ali koristiti ih samo

za državne misije; 3) Olakšavati razvoj klastera

• projekte infrastrukture podrediti razvoju klastera; • regionalnu politiku bazirati na poticanju razvoja klastera, u čemu su tehnološki

parkovi i inkubacioni centri nezaobilazan instrument; 4) Stimulirati ranu potražnju IKT javnog sektora

• djelovati kao sofisticiran i pošten kupac prema domaćim poduzećima prilikom javnih nabavki;

• razviti regulatorne mehanizme za potrebe javnih nabavki, ekskluzivno od domaćih poduzeća;

• razviti regulatorne mehanizme koji putem javnih nabavki pomažu inovacije i pripremu domaćih poduzeća IKT industrije za konkurenciju sa inozemnim poduzećima;

5) Promovirati lokalnu konkurenciju • regulirati industrijsku strukturu; • voditi striktnu antimonopolističku politiku;

6) Poticati međunarodnu trgovinu i investiranje • regulacijom promovirati otvorenost tržišta. Dinamiku podesiti i uskladiti sa

dinamikom i intenzitetom implementacije poticajnih mjera koje pripremaju domaću IKT industriju da bude sposobna konkurirati stranim poduzećima;

• promovirati izvoz; • privući u zemlju posebnim pogodnostima odgovarajuće inozemne investicije, a

ako je investiranje u okviru regionalnih klastera, osigurati im dodatne pogodnosti; • poduzeća smatrati domaćim, bez obzira na porijeklo osnivačkog kapitala

(inozemno ili domaće), pod uvjetom da poduzeće u zemlji ima, osim komercijalnog i servisnog, i druge centre kompetencije (proizvodnja, istraživanje i razvoj, proizvodne i providerske usluge).

B) Posebne mjere 1) Mjere carinske politike


• Striktno poštovati Konvenciju UN prema kojoj se predmeti za potrebe nauke, obrazovanja i kulture oslobađaju plaćanja carine.

• Osloboditi plaćanja carine repromaterijal potreban IKT industriji za proizvodnju, ali na osnovu preciznih kriterija.

• Osloboditi plaćanja carine uvoz personalnih računara koje ne proizvodi domaća IKT industrija, ali na osnovu preciznih kriterija.

• Uvesti stimulativne mjere za izvoz ostvaren u IKT industriji. 2) Mjere poreske politike

• Osloboditi plaćanja poreza investiranje koje domaći poduzetnici poduzimaju u sektoru IKT industrije u mjeri kako su oslobođeni inozemni investitori.

• Uvesti poreske olakšice kod zapošljavanja kadrova u IKT sektoru. 3) Osnovati Agenciju za djelomično osiguranje kredita koje uzimaju domaći poduzetnici kod komercijalnih banaka za proizvodnju u IKT sektoru industrije. (Hipotekarni kolaterali nisu za IKT industriju rješenje jer takva industrija ne investira u nekretnine u početnim etapama razvoja. Lizing također nije rješenje jer su amortizacione stope opreme rijetko niže od 30% godišnje, pa je otplata lizinga neizdrživo visoka.) 4) Osnovati državni fond za subvencioniranje kamata na kredite koje uzimaju poduzetnici iz sektora IKT industrije. Poznata je činjenica da za razvoj IKT industrije nisu adekvatni krediti sa kolateralom i lizing, nego da su to venture kapital te kapitalni ulog (equity). Pošto venture kapital kod nas ne postoji, ovom mjerom on se simulira. 5) Ojačati Izvoznu kreditnu agenciju BiH koja bi prioritetno podržavala izvoz proizvoda i usluga domaće IKT industrije (kao što to čine Cofas u Francuskoj, Hermes u Njemačkoj, JUBMES u eks Jugoslaviji itd). 6. Kreirati skup statističkih instrumenata koji bi cjelovito omogućio praćenje razvoja IKT industrije i učiniti ih obaveznim u entitetskim i državnoj agenciji za statistiku. 7) Pristup pogodnostima opisanim pod 1, 2, 3, 4 i 5 uvjetovati:

• registracijom poduzeća u čistoj djelatnost, u skladu sa NACE/IKT/BA, koji je u ovoj strategiji predložen,

• urednim zadovoljavanjem informacionih potreba državne i entitetskih agencija za statistiku, posebno u sektoru IKT djelatnosti.

8) Država mora osnovati tehnološke parkove i inkubacione centre. IKT industrija, koja predstavlja skup malih i srednjih poduzeća, koja ne mogu imati svoje vlastite istraživačko-razvojne centre, niti mogu plaćati skupe profesionalne pravne usluge i usluge profesionalnih ekonomskih konzultanata, mora imati državnu podršku u početnim etapama svoga nastajanja u:

• periodu inkubacije (izrada i evalvacija biznis-plana, registracija poduzeća), • tehnološkom osmišljavanju proizvoda, njegovom usavršavanju i inoviranju.

U svim razvijenim zemljama državne investicije u osnivanje i djelomično održavanje regionalnih tehnoloških parkova i inkubacionih centara predstavljaju jedan od glavnih instrumenata podrške za SME, posebno u propulzivnim tehnologijama i od strane države targetiranim industrijama. 9) Učiniti sve potrebno da se ukloni nedostatak eLegislative, koji utječe na smanjeni obim korištenja i prodaje opreme i usluga IKT industrije..

24.2. PRISTUP PROIZVODNJI I ORGANIZACIJI 24.2.1. TEHNOLOŠKI PARKOVI

Brzi napredak informacionih tehnologija temelj je nove industrijske revolucije i ima dramatičan utjecaj na sve aspekte razvoja društva koje kreće prema globalnom


"informacionom društvu". Nijedna savremena zemlja ne može biti konkurentna u eri sve veće globalizacije bez vizije i razumijevanja uloge IKT, odnosno strategije kako da tu ulogu realizira u potpunosti i ostvari očekivani rast. Razvoj i istraživanje, nova tehnološka politika s težištem na IKT temelj su povećanog rasta produktivnosti na novim područjima rasta i osnovni su činioci u kreiranju konkurentnih prednosti u svim područjima industrije. Tehnološki parkovi u većini slučajeva su sastavni dijelovi inovacijskih centara za prijenos tehnologija kao savremeni institucionalni organizacijski oblik pravovremenog funkcionalnog povezivanja postojećih i novih privrednika s novim tehnologijama uz upotrebu znanja, stvaralaštva i poduzetnosti. Tehnološki park je prostor za razvijenu fizičku, informacijsku, te poslovno–organizacijsku infrastrukturu u kojem se pojavljuju nove tehnologije, koje omogućavaju otvaranje visokoproduktivnih radnih mjesta. U tehnološkim parkovima se funkcionalno povezuju razvojno-istraživački elementi sa preduzetničkim elementima ekonomičnosti i tako utječu na brži privredni razvoj određene oblasti, omogućavaju gransko povezivanje, te oblikovanje uravnotežene strukture komplementarnih i konkurentnih preduzeća za razvoj “Klastera” u gravitacionoj zoni utjecaja. Tehnološki park je prostor za:

• razmjenu iskustava • dobijanje novog znanja u obliku seminara i radionica • uspostavljanje novih poslovnih veza • organiziranje kontakta s javnošću • uključivanje u međunarodni prostor • organizirano marketinško nastupanje • povezivanje sa državnim institucijama i sl.

Poduzetničku sferu za djelovanje tehnoloških parkova motivira moderna fizička i informacijska struktura, kao i oblikovana podržavajuća sredina s potrebnim uslugama. Istraživačku sferu za djelovanje tehnoloških parkova motivira/karakterizira:

• bolja mogućnost sudjelovanja sa industrijom • razvijanje preduzetničke kulture • manje administriranja • u poslovnim planovima jasno postavljeni zadaci • razvoj savremene istraživačke infrastrukture suinvestira industrija • multidisciplinaran istraživački pristup i slobodno formiranje istraživačkih timova • slobodno oblikovanje dohotka i ulaganja u daljnji razvoj.

U vezi sa tehnološkim parkovima BiH ima svoje prednosti i značajne resurse, koji se baziraju na:

• obrazovanim stručnjacima - ETF, PMF i ostali fakulteti daju vrhunska obrazovanja koja omogućuju potpunu konkuretnost na tržištu radne snage;

• kreativnim i preduzetničkim potencijalima mladih i • otvorenosti prema svijetu i stalnoj komunikaciji mladih sa svijetom.

To je veliki potencijal koji se može najbolje aktivirati i iskoristiti ako se usmjeri u stvaranje malih razvojnih, preduzetničkih preduzeća visokih tehnologija, koje će na globalnom tržištu konkurirati svojim informatičkim proizvodima i uslugama. Preduzeća u tehnološkim parkovima BiH:

• mogu biti jedan od temelja privredne obnove • stvaraju nova radna mjesta i nove porezne obveznike


• stvaraju nove proizvode i potiču razvojne inicijative na novim tehnološkim područjima

• povećavaju konkurentnu sposobnost privrede na području high-tech proizvoda

• zapošljavaju mlade, visokostručne kadrove i mnoge stručnjake koji su ostali bez posla nakon mnogih stečajeva i likvidacija velikih poduzeća

• stvaraju preduzeća sposobna za izvoz. 24.2.2. INKUBACIONI CENTRI

Inkubacioni centri današnjice su prvenstveno profitne organizacije, koje svoje interese za pomaganje novostvorenim preduzećima uglavnom izražavaju putem naplaćivanja određene cijene za korišćenje ponuđene im opreme i usluga ili putem udjela u vlasništvu firme. Inkubacioni centar je svojevrsna organizaciono-funkcionalna cjelina u kojoj se vrši priprema i provjera preduzetničke inicijative i kroz određeno vrijeme stvaraju uvjeti za samostalan rad preduzetničke firme. Inkubatori nude poslovnu pomoć, odnosno, cijeli niz temeljnih usluga, kao što su naprimjer: kancelarijske usluge, pristup kompjuterima, faksovima, aparatima za kafu, primanje i otpremanje pošiljki i slično. Najvažnija usluga koju inkubatori pružaju jest poslovni konsalting, a to se postiže kroz mrežu sadržaja neke zajednice i vještinu menadžera inkubatora. Menadžer je odgovoran za razvoj spomenute mreže u nekoj zajednici ili na nekom području. Inkubacioni centri funkcioniraju na taj način što preduzetnik šalje rezime svog biznis-plana poslovnom inkubatoru. Nakon razmatranja rezimea, poslovodstvo inkubatora poziva preduzetnika da predstavi kompletan biznis-plan i odgovori na postavljena pitanja rukovodstvu inkubatora. Ukoliko je procjena biznis-plana i potencijalnog poduzetnika pozitivna, poslovodstvo odlučuje da tu ideju ubaci u "inkubaciju". Na taj način potencijalni poduzetnik odjednom dobija svu poslovnu logistiku. Nije primoran da svoju ideju razvija u neuvjetnim prostorima, improviziranom poslovnom okruženju, već mu je odjednom omogućen pristup svim najnovijim komunikacionim sredstvima, opremi i slično. Na taj način poduzetnik je riješio mnoge početne probleme, te se on i njegov tim mogu odmah posvetiti isključivo razvoju biznisa. Danas postoje i drugi načini inkubiranja preduzeća. Sve je prisutnije interno generiranje ideja u samom inkubatoru i zatim kompletno razvijanje ideje i investiranje u razvoj preduzeća zasnovanog na konkretnoj ideji. Dalji postupak je isti – firma se razvija do dređenog stepena, dok se njene dionice ne pojave na tržištu kapitala, a zatim se teži prodaji takvih firmi na tržištu, uz eventualno zadržavanje određenog udjela radi prihoda od dividendi. U našem okruženju inkubacioni centri su još uvijek novina, što i ne iznenađuje s obzirom na opću nesigurnost i nepredvidivost privrednih uvjeta, koji su previše čak i za rizikokapital (venture kapital). U ekonomiji zemalja u tranziciji iskustvo pokazuje da se mali lokalni inkubatori, naročito oni podržani osobljem i prostorom, koji se može lako pronaći pošto je veliki broj neiskorištenih državnih objekata, mogu pokrenuti s relativno malom sumom potrebnog kapitala. Bosna i Hercegovina već posjeduje dva ključna elementa za razvoj neophodnih poslovnih inkubatora:

• neiskorišćenu privrednu i poslovnu imovinu, koja se lako može preurediti u radni prostor za mala novopokrenuta preduzeća. Većina ove nepokretne imovine je vlasništvo države i mogla bi se odmah staviti na raspolaganje;


• slabo iskorištene, a prisutne lokalne potencijale u obliku konzultantskih kuća i agencija za pružanje poslovnih usluga.

Koraci koje treba poduzeti kako bi se formirali inkubacioni centri u BiH su: • procjena tržišta novih preduzeća • identifikacija terena/lokacije • biranje menadžera inkubatora • priprema poslovnog plana

• koje poslovne usluge će se pružati • pravila rada inkubatora • strategija marketinga

• sporazum o finansiranju • dovršenje lokacije inkubatora • identifikacija zakupnika inkubatora • potpisivanje ugovora o zakupu.

24.2.3. KLASTERSKA PROIZVODNJA Klasterska proizvodnja podrazumijeva uspostavljanje racionalne i donekle uvjetovane proizvodnje roba i usluga u domenu određene djelatnosti, na užem ili širem geografskom području. To je istovremeno i proizvodnja u kojoj za finalni proizvod ili uslugu kod integratora, pod jednakim tržišnim uvjetima, konkurira više ponuda iz klasterskog područja, tj.područja grupiranih proizvođača ili davaoca usluga. Kao integratori finalnog proizvoda, usluga ili sistema najčešće se pojavljuju kapitalno moćniji subjekti, čiji proizvodi ili za koje proizvodi zahtijevaju fazni ili segmentirani rad pojedinih sudionika u klasterskom lancu. U današnjim BiH uvjetima nekoliko većih sistema iz domena privredne infrastrukture, kao što su Telekomunikacije i Elektroprivreda, a koji su inače i zahtjevniji u pogledu IKT tehnologija, mogli bi se pojaviti u ulozi integratora, pa se u nastavku, primjera radi, navode neke od mogućnosti, odnosno djelatnosti potencijalnih subjekata, učesnika klasterske proizvodnje. Klasterska proizvodnja u telekom domenu. U okviru ove i za ovu djelatnost moglo bi se vezati više softverskih pa i hardverskih produkata ili davaoca usluga. Budući da su telekomunikacije privredna grana koja je veliki korisnik softverskih proizvoda, ali i tehnološka osnova za distribuirano i interaktivno korišćenje proizvoda informacionih tehnologija u realnom vremenu, logično je razmišljanje o pokretanju projekta formiranja softverske pa i hardverske proizvodnje iz predmetne oblasti. Kada je riječ o softveru, može se reći da bi potencijalno područje djelovanja firmi kćerki, i drugih koje to nisu, moglo biti:

• razvoj/kastomizacija softvera za sisteme isporučioca opreme, odnosno integratora;

• razvoj softvera za inovativne usluge, prema vlastitoj kreaciji integratora (lokacijski bazirani servisi i dr.);

• razvoj softvera za potrebe usluga sadržaja (koje postaju izuzetno aktuelne sa širenjem interneta, razvojem pozivnih centara, proširenjem mogućnosti TK mreže, prvenstveno mobilne itd.) kao što su razne vrste informacija, interaktivno djelovanje korisnika TK opreme i davaoca određenih vrsta usluga potrebnih za efektivniji život itd.;


• davanje softverskih usluga zainteresiranim firmama u svojstvu servis provajdera aplikacija, uz korišćenje data centra i javne ili privatne mreže za isporuku usluga klijentima;

• razvoj softvera za tržište. U domenu hardvera potrebno je i moguće proizvoditi:

• elektronske sklopove za uređaje u pristupnim mrežama kao što su koncentratori V5.2, xDSL modemi i dr.,

• elementi radio pristupnih mreža (antene, dijelovi baznih stanica, ...), • te čitav niz drugih hardverskih elementa.

Klasterska proizvodnja u domenu Elektroprivrede. Za funkcioiranje i razvoj ovog sistema neophodno je:

• razvijati, održavati i stalno unapređivati softver za optimizaciju el. energetskog sistema

• razvijati softver za sistem naplate i očitanja • razvijati i unapređivati softver za upravljanje opterećenjem sistema i potrošnjom • razvijati/kastomizirati softver za praćenje i upravljanje radom malih/slivnih

elektrana • itd.

Ostala klasterska proizvodnja. Za brojna mala i srednja preduzeća moguće je klastersku proizvodnju tražiti u domenu:

• mikroelektronike • softverskog inžinjeringa • konzaltinga • itd.

24.3. REGIONALNA SARADNJA NA PROIZVODNJI IKT OPREME Svjesni smo da su, između ostalih, veličina BH tržišta i sposobnost firme da se prilagodi brzim tehnološkim promjenama faktori koji će bitno utjecati na razvoj IKT industrije u BiH. Ciljevi iskazani u ovoj Strategiji upućuju na zaključak da IKT industrija treba imati regionalnu orijentaciju na samom početku razvoja, s obzirom na specifičnosti ove industrije i veličinu BH tržišta. Regionalna/međunarodna orijentacija podrazumijeva ne samo izlazak na tržište drugih zemalja nego i pristup novim informacijama i tehnologijama prisutnim na tim tržištima. To znači da nije dovoljno da firma ima razvijenu tehnološku bazu nego mora razviti i saradnju sa drugim firmama koje su prisutne na tržištima drugih zemalja s ciljem razmjene iskustava stečenih na tim tržištima. Inovativne mreže mogu omogućiti firmama pristup do informacija i resursa, novih tržišta i tehnologija. BH firme imaju šansu da se uključuju u inovativne mreže, bilo putem izbora partnera koji će im omogućiti pristup inovativnim mrežama kojima se bez partnera ne može pristupiti, bilo jačanjem postojećih veza ili stvaranjem novih u direktnom partnerstvu. Preduvjet koji se mora ispuniti za bilo koju vrstu uključivanja u inovativne mreže je da je firma razvila tehnološku bazu u toj mjeri da je sposobna razmjenjivati nova tehnološka znanja s partnerima. Specifičnost izbora partnera za dugoročnu saradnju u istraživanju i eksperimentiranje s novim tehnologijama je u tome da firma zajedno s partnerima istražuje i eksperimentira s novim tehnologijama i/ili poduzetničkim šansama. Za prvi korak realno je da se uspostavi saradnja između univerziteta i drugih organizacija koje omogućavaju razvoj specijalističkih znanja, čime


bi se olakšao proces stvaranja tehnoloških parkova i inkubacionih centara. Nakon toga moguće je očekivati da pojedine firme ostvare i ovakav vid saradnje s firmama liderima u IKT industriji. Specifičnost partnera za ostvarivanje kratkoročne saradnje je da firma zajedno s partnerima nastoji efikasno plasirati svoju tehnologiju i znanja, te da ih u jednom rutinskom-kontinuiranom procesu usavrši. Mnogo je lakše (ne i jednostavno jer firma treba prvo steći određeni nivo znanja) ostvariti saradnju s ciljem korištenja i usavršavanja postojećeg znanja. Ovakav oblik saradnje je moguće planirati i kontrolirati te povećavati inovativne performanse firme svakodnevnim kontaktima s partnerima. Ovaj oblik saradnje je podesan i nadasve preporučljiv za BH firme jer daje pozitivne rezultate u relativno kratkom roku i uz relativno mala ulaganja. Nije neophodno da partnerstva u IKT industriji čine isključivo firme iz istog poddomena iako one dominiraju u partnerstvu više firmi. Poznate su alijanse između ISP i banaka na polju pružanja usluga on-line bankarstva, ISP i putničkih agencija na polju pružanja usluga on-line putničkih agencija, ISP, softverskih kuća i banaka na polju pružanja finansijskih uslugana B2B tržištu itd. Ovakva partnerstva su dobra za razvoj produkata koji će prvenstveno umanjiti barijere za korištenje IKT proizvoda i usluga. Na pravilan izbor partnera utječe mnogo faktora. Osim definiranja vlastitih ciljeva, koje firma putem partnerstva želi ostvariti, firma treba biti svjesna ciljeva i interesa potencijalnog partnera. Na osnovu cjelovitog sagledavanja situacije treba realno procijeniti saradnju sa potencijalnim partnerom. Od lidera u IKT industriji za partnere treba tražiti one koji nemaju svoje partnere na našem govornom području, odnosno one koji naše tržište vide i kao svoju šansu.

24.4. ASPEKT INEGRACIJE U IKT INDUSTRIJU EU IKT industriji BiH je neophodna sprega sa odgovarajućom industrijom u Evropi iz više razloga, a osnovni su: tehnologije (prenošenje), menadžment (unapređenje) i tržište (proširenje). IKT industriju EU u BiH mogu privući već prihvatljivi uvjeti, a oni su prvenstveno: liberalizirano tržište TK usluga, regulirano pitanje interkonekcije mreža malih mrežnih operatora sa mrežom pozicioniranih operatora (što otvara mogućnost plasiranja proizvoda provajderima usluga, sadržaja i dr.), još uvijek značajan penetracijski nepopunjen tržišni prostor u domenu TK i drugih usluga, još uvijek nezavršen privatizacijski proces i dr. Posebni razlozi mogućeg interesiranja zemalja EU za BiH mogu biti i: jeftina, a stručno osposobljena radna snaga, mogućnost transfera prema istočnim tržištima i dr. Interesi integracije u IKT industriju EU mogu biti:

• formiranje "isturenih" organizacionih jedinica velikih sistema koji su ili već prisutni ili namjeravaju "doći" na BiH tržište, i to za poslove projektnog inžinjeringa, održavanja sistema i opreme i dr.;

• organiziranje proizvodnje elektronskih elemenata i/ili sklopova za tehničke sisteme velikih privrednih sistema u BiH, kao i za izvoz;

• povezivanje javnog i privatnog sektora; • itd.

Saradnja država jugoistočne Europe u razvoju Informacijskog društva ovog regiona, u okviru koje bi BiH mogla imati značajnu ulogu, je veoma bitno za integraciju BiH u IKT industriju EU.

Strategija razvoja informacionog društva u BiH – Literatura 177

Korištena literatura

A Memorandum on Lifelong Learning, OF THE EUROPEAN COMMUNITIES, 2003

A Standardization Work Programme for "Learning and Training Technologies & Educational Multimedia Software", Workshop Agreement CWA 14040:2000 E, CEN October 2000

A Strategy To Promote E-Commerce In Queensland

AAD - Action plan for 1999-2001 - Electronic Government

AAD - European Commission Green Paper on Public Sector Information in the Information Society.

AAD - Implementing Public Key Infrastructure in Government

Akcioni plan za realizaciju hitnih reformskih mjera, period od 01. 08. 2003 do 31. 03. 2004. Koordinacioni odbor za ekonomski razvoj i EU integracije BiH

Bešić I, Informatisation and E-Security, UNDP - National ICT Forum Sarajevo, 19. juli 2002. godine.

BiH eLearning Task Force, preporuke sa osnivačkog simpozija

Bilić N, Hadžialić M., UNDP IKT-forum: Komunikacijska infrastruktura, Sarajevo, 2002. godine.

Bilić N., Rešidbegović N., Internet bazirane virtualne privatne mreže, Telekomunikacije Br.5, Sarajevo, 2003.

Bilten broj 4 Centralne banke BiH, javno dostupan na www.cbbh.gov.ba

Catalogue: CHINA (WESTERN) TELEKOMUNICATION INDUSTRIAL PARK

Catalogue: Information technologies on the COTE D AZUR, 10/2003.

Connect World, Telecom 2003, Geneva.

Čaršimamović, Rad, Razvoj novih tehnologija i njihov uticaj na topologiju javnih telekomunikacionih mreža, Univerzitet u Sarajevu - Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, april 2002. godine.

DECISION No 2318/2003/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 5 December 2003: Adopting a multiannual programme (2004 to 2006) for the effective integration of information and communication technologies (ICT) in education and training systems in Europe (eLearning Programme)

Development Of A Logical Data Structure – LDS For Optional Capacity Expansion Technologies, First Edition – 2003, Published By Authority Of The Secretary General International Civil Aviation Organization

Directory of CIT Companies, Egypt, Septembar 2003.

Džaferović N., TRANSPORTNA I PRISTUPNA INFRASTUKTURA INFORMATIČKOG DRUŠTVA (NEXT GENERATION NETWORK - NGN, Sarajevo, 2004. godine.

Džaferović N., VPN – REALIZACIJA, ZNAČAJ I ULOGA U INFORMATIČKOM DRUŠTVU, XIX simpozij IKT, Sarajevo, 2003. godine.

Education and Training 2010, COMMISSION OF THE EUROPEAN COMMUNITIES, 2003


eEurope 2002 Action Plan

eEurope 2002 Action Plan and the "eEurope Benchmarking Report eEurope 2002", Commission Communication of 5 February 2002.

eEurope 2003 Action Plan

eEurope 2005: An information society for all. An Action Plan to be presented in view of the Sevilla European Council, 21/22 June 2002.

eEurope 2005: benchmarking indicators, Commision Communication of 21 November 2002.

eEurope+ 2003: A co-operative effort to implement the Information Society in Europe, Action Plan prepared by the Candidate Countries with the assistance of the European Commission

e-GIF_version_3, Office of the UK government e-Envoy

E-Governence - the Next Generation, Mohan Sawhney, Kellogg School of Management

e-Government Metadata Framework, Related Projects and Infrastructure. AGLS: Australian Government Locator Service

eLearning : Designing Tomorrow’s Education, A Mid-Term Report, COMMISSION OF THE EUROPEAN COMMUNITIES, 2003

eLearning Action Plan, 2001

Elektrotehnički fakultet Sarajevo, Priprema za izradu strategije informatizacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, april/maj 2002. godine.

e-norway 2005, Ministry of Trade and Industry, Oslo 2002.

e-Readiness Assessment Report, UNDP, BiH, 2003

eSEE agenda za razvoj informacionog društva

eSEEurope Agenda for the Development of the Information Society, Stability Pact – eSEEurope Initiative

European Commission, Information Society Directorate-General, Septembar 2003.

European Commission, Information Society: e-Content projects, Luxembourg, 2001

European Commission, IST 2003, October 2003.

European report on quality of school education - sixteen quality indicators, Report based on the work of theWorking Committee on Quality Indicators, European Commission - Directorate-General for Education and Culture – Education - Development of education policies, May 2000

Europen Commission, eSafety, November 2002.

Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke – PCU obrazovanje: Informacija o "Razvojnom projektu obrazovanja", decembar 2003.

Glasnik 2003. Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH

Gospić N., “Developing countries and GII concept”, TELECOM INTER@CTIVE, Session ICA 6, Geneva, September, 1997, CD ROM.

Gospić N., “Evolution of Telecommunication Management Networks: Managing UMTS”, Yu INFO, Međunarodni simpozijum, Kopaonik, 2002.


Gospić N., “Međunarodna unija za telekomunikacije i njen strategijski plan za period 1999-2003.”, Naučno-stručni časopis TELEKOMUNIKACJE, 1/99

Gospić N., “Strategy for Implementation of Local Information Infrastructure in Developing Countries“ TELECOM 99, Ženeva, oktobar, 1999.

Hatunić E., NOVE TEHNOLOGIJE OPTIČKOG VLAKNA Telekomunikacije, Sarajevo 3/6 (2004) godine.

Hrvatska u 21. stoljeću – informacijska i komunikacijska tehnologija, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, (http://www.hrvatska21.hr) Zagreb srpanj 2001.

ICT Forum, Konferencijski materijali, UNDP, 2003.

IKT forum, izvještaji, UNDP, 2003.

Implementation plan for the “Bund Online 2005“ eGovernment initiative, BundOnline 2005 project group

Incubator Halden AS, Norway

Indian, Telecom Industry, Times Global journal, october, 2003

Industry Pfofile, INDIA

Informacione i komunikacione tehnologije za informaciono društvo, UNDP, Sarajevo 2003.

Information Society, eEurope 2002 – An Information Society For All, Action Plan for eEurope 2005., (http://www.eeurope-standards.org), Brussels, June 2003.

Internet u osnovnim i srednjim školama u Federaciji BiH, Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, 2002

ISO standards.

ITU, Birth of Broadband, September 2003, Geneva

ITU, Internet for a Mobile Generation, September 2002, Geneva.

Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2001. i 2002. godinu, ANUBiH i MIT centar, Sarajevo, 2002. i 2003.

Kasumagić F., OPIS STANJA U RAZVOJU INFORMACIJSKOG DRUŠTVA (ID)I TRENDOVI KRETANJA PREMA DRUŠTVU ZNANJA (DZ) Izvod iz disertacije, Zagreb, 2003. godine.

Koter, Vođenje promene, Želnid, Beograd, 1998.

Learning Technologies Workshop, (http://www.cenorm.be/isss/workshop/LT), CEN/ISSS, 1999

Ministry of Communications and Information Technology, Year book 2002, Egypt

National Information Infrastructure: Myths, Metaphors And Realities

National strategy for the new economy, Government of Romania, ministry of communications and information technology

New eEurope Indicator Handbook, SIBIS, November 2003.

NHD - Comments from the Norwegian Government eEurope - An Information Society for all

NORAD invests in the future, NORAD s strategy for 2000 – 2005, Oslo 2000.

OECD "Measuring the Information Economy 2002", www.oecd.org/sti/measuring-infoeconomy

OECD, "A proposal for a core list of indicators for IKT measurement", www.oecd.org


OMHEX and the Halden Technology Center, Norway

On the implementation of the eEurope 2005 Action Plan, Council Resolution, RSE 5197/03.

Pedersen E., and Šabić Z., Education Management Information System (EMIS) Development, Education Development Project, Government of Bosnia and Herzegovina and The World Bank, 1999.

Pedro G. Gonnnet: "The Future of Informatics as Scientific Discipline", UPGRADE The European Online Magazine for the IT Profesiional, (http://www.upgrade-cepis.org), Vol II, No.4, August 2001

Politika razvoja informaciong društva BH, UNDP - Savjet ministara Bosne i Hercegovine, 2004.

Porter, M. E., The Competitive Advantege of Nations, The Free Oress, New York, 1990

Poslovni inkubatori – Vodič za brzi početak, knjiga 3. (www.qif.ba)

Pravna infrastruktura informacionog društva, u «Infrastruktura za informaciono društvo, UNDP BiH, Sarajevo 2003., str. 13. – 19.

Principles of Estonian information policy. Estonian Informatics centre

Quality Assurance Standards, Workshop Agreement CWA 14644:2003 E, CEN January 2003

Quinsland E-Government Policy and Strategy

Rešidbegović N., Bilić N.: Koncept širokopojasne TK okosnice BH mreže

Rodríguez-Estévez J., Caeiro-Rodríguez M., and Santos-Gago M.J., "Standardization in Computer Based Learning", UPGRADE The European Online Magazine for the IT Profesiional, (http://www.upgrade-cepis.org), Vol. IV, No. 5, October 2003

SAITIS – South Africa IT Industry Strategy Project, 2003.

SchaaperM., A proposal for a core list of indicators for IKT measurement, OECD

SIBIS – Workpackage 2: Topic research and indicator development, Education, 2001

SIBIS New eEurope Indicator Handbook, 2003

SICRIS - Slovenian Current Research Information System, http://sicris.izum.si

Sistem za praćenje i vrednovanje kvaliteta obrazovanja - predlog promena i inovacija (2002 - 2005) Radna grupa za osiguranje kvaliteta obrazovanja Beograd, decembar 2001.

Slovenia Action Plan eGovernment Up to 2004.

Standardna Klasifikacija Djelatnosti

Standards for licensure and accreditation, Second Edition, Commission for Academic Accreditation, Ministry of Higher Education and Scientific Research, United Arab Emirates, 2003

Strategija Bosne i Hercegovine za smanjenje siromaštva (PRSP), 2003.

Strategija privrednog razvoja Srbije do 2010. godine, Republika Srbija, Ministarstvo za nauku, tehnologiju i razvoj

Strategija uvođenja ICT u obrazovni sistem Crne Gore (do nivoa univerziteta), 2003

Strategy for electronic content 2002 – 2004, e-Norge


Strategy for Norway's IKT research 2003-2004, Oslo, January 2003.

Strategy for Norwegian support of Private sector development in developing countries, Ministry of foreign affairs, Norwey, Oslo, april 2001.

Strategy of e-commerce in public admin of Republic Slovenia

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, FAKULTET ELEKTROTEHNIKE I RAČUNARSTVA, Studija: Strategija razvoja telekomunikacija i Interneta od 2003. do 2005. godine, Zagreb, rujan 2003.

Šabić Z., Bakaršić K., Kukrika M., Ajanović A., Lihovac H., Kačapor K., and Čukac N., “Information and Communication Technologies and Education Process”, Proceedings of Millennium Development Goals and The Information Society – ICT for Development Conference, Sarajevo, 2003.

Šabić Z., Developing an Integrated Management Information System for Kaluga Oblast Health Care, Health Reform in Kaluga Oblast, The Health Reform Implementation Project, Government of Russian Federation and The World Bank, Moscow, 2003.

Tehnološki parkovi i inkubacioni centri u Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i umjetnosti BiH – Komisija za naučno-tehnološke osnove rekonstrukcije i razvoja BiH, Knjiga 1, Sarajevo 2001.

Terms of reference – Information Society State Bodies, WG eSEEurope Initiative

The eLearning Action Plan - Designing tomorrow’s education, COM(2001)172 final, Communication from the Commission to the Council and the European parliament, Commission of the European communities, Brussels, 28.3.2001

The European e-Skills Newsletter, CEDEFOP Thessalonica/Brussels, Decembar 2003.

The Information Society in the Ten EU Accession Countries

THE POTENTIAL OF WIRELESS BROADBAND TECHNOLOGIES IN THE DEVELOPING WORLD, CONVERGYS, Office of Web Technology September 2003. godine.

U.S. National Information Infrastructure Agenda for Action

UD - Norway’s New Security Policy Framework

UD - The Norwegian Government's European Policy Platform

UNDP, IKT-forum, Informacione i komunikacione tehnologije za informaciono društvo, preporuke i zaključci, Sarajevo, juli, 2003.

UNDP, IKT-forum, Infrastruktura za informaciono društvo, Sarajevo, maj, 2003.

UNDP/Ericsson: Industry at the Edge – E- and M-Business for Industrial Development, Vienna, Duseldorf, December 2000

Ured predsjednika Republike Hrvatske, E-Croatia, Zagreb, 2000. godine.

Use Of The Un Electronic Data Interchange For Administration, Commerce And Transport (Un/Edifact)

VANJSKOTRGOVINSKA KOMORA BOSNE I HERECEGOVINE I BOSANSKOHERCEGOVAČKO UDRUŽENJE ZA TELEKOMUNIKACIJE Okrugli sto na temu: “Efekti provođenja politike u sektoru telekomunikacija u Bosni i Hercegovini”, 16. maj 2003. godine.

VANJSKOTRGOVINSKA KOMORA BOSNE I HERECEGOVINE I BOSANSKOHERCEGOVAČKO UDRUŽENJE ZA TELEKOMUNIKACIJE Okrugli sto na temu: “Stanje i perspektive uvođenja CaTV u BiH», 10. 12. 2003. godine.


Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine: Projekat CIPS, Sarajevo 2001/2002 godine.

Wireless Communicatios, No 4, IEEE, August 2003.

www.cordis.lu/ergo

www.cra.ba

www.kfbih.com

www.statcan.ca

Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu, Elektronični potpis, Ljiljana Maurović, Split, rujan, 2001., str. 79-80.

Zbornik radova sa Kongresa "Kvalitet 2002", Mašinski fakultet u Zenici

ZAKONSKI I PODZAKONSKI AKTI

Odluka o minimalnim uvjetima koje mora ispunjavati kvalificirano certifikaciono tijelo koje izdaje kvalificirane certifikate za elektronski potpis (Sl. glasnik BiH br. 10/02)

Odluka o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (Sl. glasnik BiH br. 4/00)

Odluka o reguliranju pravila za utvrđivanje elemenata za vjerodostojnost elektronskog potpisa (Sl. glasnik BiH br. 10/02)

Zakon o vazduhoplovstvu u BiH (Sl. glasnik br. 32/02)

Zakon o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 9/96)

Zakon o Agenciji za informacije i zaštitu Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 15/02)

Zakon o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 45/02)

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 7/00)

Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 21/98)

Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka (Sl. glasnik BiH br. 32/01)

Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br.12/00)

Zakon o elektronskom poslovanju i elektronskom potpisu u RS

Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/00)

Zakon o komunikacijama (Sl. glasnik BiH br. 33/02)

Zakon o koncesijama u Bosni i Hecegovini (Sl. glasnik BiH br. 32/02)

Zakon o konkurenciji (Sl. glasnik BiH br. 30/01)

Zakon o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu (Sl. glasnik BiH br.1/00)

Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 23/02)


Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualnu svojinu (Sl. glasnik BiH br. 51/02)

Zakon o osnovama Javnog radio-televizijskog sistema i o Javnom radio-televizijskom servisu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.13/00)

Zakon o politici direktnih stranih ulaganja u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 1/97)

Zakon o prenosu, regulatoru i operateru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 7/00)

Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima (Sl. novine Federacije BiH br. 17/02)

Zakon o Savjetu ministara BiH (Sl. glasnik BiH br. 38/02)

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 28/00)

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH br. 31/01)

Zakon o slobodnim zonama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.3/02)

Zakon o statistici Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 34/02)

Zakon o telekomunikacijama (Sl. glasnik BiH br. 28/00)

Zakon o vanjskotrgovinskoj politici (Sl. glasnik BiH br. 7/98)

Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 17/02)

Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH (Sl. novine FBiH br.19/03).

Strategija razvoja informacionog društva u BiH – Pregled akcionog plana 184

PRILOG: Pregled akcionog plana

Kroz strateška opredjeljenja su jasno naznačeni pravci po kojima treba djelovati da bi se ostvarila zacrtana vizija u periodu 2004-2010. Ovi strateški pravci djelovanja se konkretiziraju kroz aktivnosti definirane u akcionom planu. Detaljan akcioni plan je dat u zasebnom dokumentu, a ovdje se za svaki od razvojnih stubova navodi kratki pregled konkretnih aktivnosti.


PRAVNA INFRASTRUKTURA

Projekt Aktivnost Prioriteti P01 Zakonodavstvo za

ePoslovanje − Zakon o elektronskom poslovanju BiH − Zakon o elektronskom potpisu BiH − Zakon o certifikacionom tijelu BiH − Uredba o mjerama i postupcima upotrebe i zaštite elektronskog potpisa i naprednog elektronskog potpisa, sredstava za izradu elektronskog

potpisa i naprednog elektronskog potpisa i sistema certificiranja i obaveznog osiguranja davaoca usluga izdavanja kvalificiranih certifikata − Uredba o tehničkim pravilima i uvjetima povezivanja sistema certificiranja elektronskih potpisa − Uredba o registru davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa koji izdaju kvalificirane certifikate − Uredba o evidenciji davaoca usluga certificiranja elektronskih potpisa.

P02 Zakonodavstvo za eObrazovanje i eUpravu

− Zakon o visokom obrazovanju − Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti − Zakon o udžbenicima − Zakon o tehničkim i stručnim srednjim školama − Zakon o permanentnom obrazovanju − Kao i korekcija legislative vezane za carine i poreze pri nabavci opreme i softvera od strane edukacijskih ustanova u smislu poticanja te nabavke. − Zakon o predškolskom, osnovnom i općem srednjem obrazovanju − Zakon o autorskom pravu. − Uredba za javne nabavke − Zakon o državnim registrima (registre možemo podijeliti na civilne, sigurnosne i privredne) − Zakon o zaštiti ličnih podataka − Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka

P03 Zakonodavstvo za IKT infrastrukturu i IKT industriju

− Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH (Sl. list BiH, br. 19/01) − Zakon o standardizaciji BiH (Sl. list BiH, br.19/01) − Zakon o telekomunikacijama (Sl. glasnik BiH br. 2/24) − Zakon o slobodi pristupa informacija u BiH (Sl. glasnik BiH br. 28/00) − Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH (Sl. glasnik BiH br. 7/02) − Zakon o industrijskom vlasništvu u BiH (Sl. glasnik BiH br. 3/02) − Zakon o zaštiti potrošača BiH (Sl. glasnik BiH br. 17/02).


EOBRAZOVANJE

NAPOMENA: Redoslijed navođenja aktivnosti ne odražava prioritete. Sve aktivnosti se smatraju prioritetnim i od strateške važnosti. Relativno jedna prema drugoj, aktivnosti su prioritetizirane kao: (1) od esencijalne važnosti – implementacija mora početi odmah; (2) od strateške je važnosti – implemantacija mora početi što je moguće ranije; (3) važna aktivnost – također od strateške važnosti, ali implementacija može početi i sa određenim zakašnjenjem;

PROGRAMI

Program Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija PG01 (3) Uspostavljanje sistema IKT edukacije i

certificiranja građana kroz formu post-obrazovanja i doživotnog učenja

Postobrazovanje i doživotno učenje

Agencija za informaciono društvo; ministarstva obrazovanja; resorna ministarstva za oblasti: privrede, industrije, tehnologije i dr.; BHITS udruženje, BiH eLearning Task Force, certificirani obrazovni centri, Agencija za standarde i ocjenjivanje u obrazovanju FBiH i RS

2005-2006, 12 mjeseci inicijalno, a zatim kontinualno

− Početni troškovi oko 100.000 KM;

− 20.000KM/mjesečno po edukacijskom centru

PG02 (2) Uključivanje certificiranih edukacijskih i ispitnih centara u sistem zvaničnog (javnog i privatnog) sistema IKT obrazovanja (srednje škole i fakulteti)

Postobrazovanje i doživotno učenje

Agencija za informaciono društvo, entiteska ministarstva za nauku i obrazovanje, ministarstva za rad/zavodi za zapošljavanje, fakulteti/univerziteti, pedagoški zavodi, certificirani edukacijski i ispitni centri

2005-2006, 6-12 mjeseci inicijalno, a zatim kontinualno

− Nema posebnih ulaganja

PG03 (3) Referalni centar (centar navigacije znanja) o informacionom društvu

Diseminacija znanja o informacionom društvu

Agencija za informaciono društvo 2005-2006, 6-12 uspostava centra, a zatim kontinualno

− 300.000 KM uspostava centra

− 180.000 KM godišnje

PG04 (2) Sistem IKT edukacije i certificiranja nastavnika informatike u osnovnim i srednjim školama

Specijalističko obrazovanje za IKT

Agencija za standarde i ocjenjivanje u obrazovanju FBiH i RS; ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi; univerziteti i obrazovni centri (privatni i javni); Agencija za informaciono društvo; Nastavnici informatike, osnovne i srednje škole – korisnici usluga

2005, priprema, zatim trajno




Program Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija PG05 (3) Registar naučnoistraživačkog rada

BiH Naučno-istraživački rad

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH; Resorna ministarstva na nivou države, entiteta i kantona; istraživačko obrazovna mreža; Univerziteti i druge naučnoistraživačke ustanove

2005-2006, priprema, a zatim trajno



PG06 (3) Dostupnost agregatnih bibliografskih baza podataka obrazovnom i bibliotečkom sistemu u Bosni i Hercegovini

Naučno-istraživački rad; Biblioteke

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine; Akademska mreža Bosne i Hercegovine, Agencija za informaciono društvo ili posebno formirno tijelo AIC konzorcij biblioteka.

Trajna aktivnost − 120.000 KM godišnje

PG07 (1) BIS/OPAC kooperativni sistem katalogizacije bibliotečkih resursa

Biblioteke COBISS Centar; samostalne ili biblioteke u sastavu drugih ustanova

Trajna aktivnost − 200.000 KM godišnji budžet

− Dodatna participacija biblioteka

PG08 (1) Dobivanje, održavanje i korištenje nacionalne ECDL licence

Specijalističko obrazovanje za IKT; Širenje digitalne pismenosti

Asocijacija ECDL BiH; Agencija za informaciono društvo BiH; Agencija za standarde i ocjenjivanje u obrazovanju FBiH i RS; Ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi; OSCE kao nosilac aktivnosti na usaglašavanju programa obrazovanja

2005.

12 mjeseci priprema, a onda trajna aktivnost

− 200.000 KM inicijalno


PG09 (2) Digitalizacija pokretnog kulturno- historijskog nasljeđa

Biblioteke Konzorcij ustanova iz oblasti kulture i vodeće biblioteke; Arhivske i bibliotečke ustanove i muzeji u Bosni i Hercegovini

2005.-2015.

Kasnije trajna aktivnost

− 2.000.000 KM godišnje


PROJEKTI

Projekt Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija PJ01 (1) Izrada osnova nastavnih planova i

programa IT studija u skladu sa trendovima u EU

Specijalističko obrazovanje za IKT

Ministarstva obrazovanja; Svi univerziteti iz BiH; Konzorcij nastavnika sa IT fakulteta iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle i Mostara kao posebno organizovano stručno tijelo; BHITS udruženje

2005., 9 mjeseci 150.000 KM

PJ02 (3) Pokretanje međunarodno priznatog i indeksiranog naučnog časopisa iz oblasti IKT

Naučno-istraživački rad

Jedan univerzitet ili fakultet iz BiH ili Asocijacija (udruženje) informatičara ili Akademska i istraživačka mreža BiH; Ministarstva za nauku – sufinansiranje časopisa; Univerziteti i druge naučnoistraživačke ustanove – direktni korisnici

2005-2006. dvije inicijalne godine

− 300.000 KM

PJ04 (1) Revitalizacija BIHARNET-a u održivu istraživačko-obrazovnu mrežu

Istraživačko-obrazovne mreže

Agencija za informaciono društvo BiH (ako se formira do kraja 2004. godine) ili BIHARNET Centar; Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske i resorna kantonalna ministarstva. Svi korisnici : univerziteti, škole (osnovne i srednje), instituti, biblioteke, muzeji, arhivi.

2005-2010, period od 5 godina

− 15.000.000 KM

PJ05 (1) Povezivanje svih obrazovnih i istraživačkih institucija na Internet

Povezanost Istraživačko-obrazovna mreža BiH; Vijeće ministara BiH, Ministarstvo za nauku i tehnologiju Federacije BiH, Ministarstvo za nauku i tehnologiju RS, ministarstva za obrazovanja kantona i entiteta, telekom operatori i Internet servis- provajderi, svi korisnici : univerziteti, škole (osnovne i srednje), instituti, biblioteke, muzeji, arhivi, studentski i đački domovi

2005-2010, period od 5 godina

− 25.000.000 KM

PJ06 (1) Ojačavanje i harmonizacija računarskih kapaciteta u nastavnim i naučno-istraživačkim institucijama

Računarski kapaciteti

Agencija za informaciono društvo; Nacionalna akademska i istraživačka mreža; BHITS – BiH udruženje informatičara; Asocijacija BAIT, IT kompanije u BiH, te predstavništva svjetskih kompanija proizvođača IKT opreme; Institut za standardizaciju, mjeriteljstvo, patente i intelektualno vlasništvo BiH ((BASMP)-Tehnički komitet; TC1 (Informacione tehnologije); eLearning Task Force; Pružaoci usluga - telekomi i ISP; Obrazovne i istraživačke institucije (škole, univerziteti, instituti) – krajnji korisnici

10 godina

Prve tri faze u periodu 2005-2008. (3-4 godine); posljednja faza 6 godina

− Prve tri faze oko 20.000.000 KM

− Posljednja faza oko 80.000.000 KM


Projekt Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija PJ07 (3) Standardizacija IKT kapaciteta

obrazovnih i istraživačkih ustanova Računarski kapaciteti

Agencija za informaciono društvo; (BASMP) – Tehnički komitet TC1 (Informacione tehnologije); Nacionalna akademska i istraživačka mreža; Fakulteti iz IKT oblasti; BHITS – BiH udruženje informatičara; Institut za standardizaciju, mjeriteljstvo, patente i intelektualno vlasništvo BiH; Asocijacija BAIT, IT kompanije u BiH, te predstavništva svjetskih kompanija proizvođača IKT-opreme; BiH eLearning Task Force ; Obrazovne i istraživačke ustanove – krajnji korisnici

2005,

6 mjeseci

− 200.000 KM

PJ08 (2) Razvoj elektronske podrške učenju (eLearning) na BiH univerzitetima

Elektronski podržano učenje

eLearning Task Force -radna grupa za eLearning u BiH; Centri/instituti za eLearning; Univerzitetski računarski centri; Nacionalna akademska i istraživačka mreža; Univerzitetsko-nastavno osoblje; Institut za standardizaciju, mjeriteljstvo, patente i intelektualno vlasništvo BiH

2005-2007,

2-3 godine

− 3.000.000 KM

PJ09 (2) Priprema jedinstvene razvojne platforme za EMIS u osnovnim i srednjim školama

Edukacijski menadžment sistemi

Dva entitetska ministarstva obrazovanja; Agencija za informaciono društvo; kantonalna ministarstva obrazovanja; predstavnici osnovnih i srednjih škola

2005.

6 mjeseci

− 80.000 KM

PJ10 (2) Konstrukcija i implementacija tipskog rješenja EMIS-a za osnovne i srednje škole


Dva entitetska ministarstva obrazovanja; Agencija za informaciono društvo; kantonalna ministarstva obrazovanja; predstavnici osnovnih i srednjih škola

2005-2007.

2 godine

− 550.000 KM − Godišnje održavanje

120.000 KM

PJ11 (2) Priprema jedinstvene razvojne platforme za univerzitetski EMIS


Konzorcij svih univerziteta u BiH; Agencija za informaciono društvo, ministarstva obrazovanja na svim nivoima

2005.

6 mjeseci

− 80.000 KM

PJ12 (2) Konstrukcija i implementacija tipskog univerzitetskog EMIS-a


Konzorcij univerziteta koji su zainteresovani za zajednički razvoj EMIS-a; Nadležna ministarstva obrazovanja

2005-2007.

2 godine

− 750.000 KM − Godišnje održavanje

60.000 KM po univerzitetu

PJ13 (3) Konstrukcija baze podataka i aplikativnog softvera za eksternu valorizaciju znanja u osnovnim i srednjim školama

Računarski kapaciteti; Edukacijski menadžment sistemi

Agencija za standarde i ocjenjivanje; Agencija za standarde i ocjenjivanje, Agencija za nastavne planove i programe, ministarstva za nauku i obrazovanje, PPZ

2005-2006.

12 mjeseci

− 120.000 KM konstrukcija softvera

− 60.000 KM godišnje održavanje baze


Projekt Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija PJ14 (1) Standardizacija IT programa za

srednje stručne škole i izbornu nastavu iz informatike u općim srednjim školama (gimnazijama)

Evolucija nastavnih planova; Specijalističko obrazovanje za IKT

Agencija za nastavne planove i programe; Agencija za standarde i ocjenjivanje; ministarstva za nauku i obrazovanje; PPZ

2005-2006.

2 godine

− 400.000 KM

INICIJATIVE

Inicijativa Prioritet Aktivnost Oblast(i) Nosilac i učesnici Period Finansijska projekcija IN01 (3) Promocija Open Source (OS)

standardnih operativnih sistema i aplikacija na obrazovnim i drugim javnim institucijama

Računarski kapaciteti

LUG (Linux udruženje građanja); Ministarstva obrazovanja, nauke i tehnologije; Ministarstva za komunikacije; BHITS udruženje

Trajno u planskom periodu 2005-2010.


IN02 (3) Popularizacija korištenja IKT u obrazovanju

Diseminacija znanja o informacionom društvu

Asocijacija informatičara BiH; Mediji, a prvenstveno elektronski mediji (TV, radio, e-zines); INFO i MOBiH magazini, kao i slični informatički časopisi u BiH; Akademska i istraživačka mreža BiH; Osnovne i srednje škole i fakulteti

Trajna aktivnost − 200.000 KM godišnje


EUPRAVA

NAPOMENA: Redoslijed navođenja aktivnosti ne odražava prioritete. Sve aktivnosti se smatraju prioritetnim i od strateške važnosti. Relativno jedna prema drugoj, aktivnosti su prioritetizirane kao:

(1) od esencijalne važnosti – implementacija mora početi odmah; (2) od strateške je važnosti – implementacija mora početi što je moguće ranije; (3) važna aktivnost – također od strateške važnosti, ali implementacija može početi i sa određenim zakašnjenjem;

Br. Prio-

ritet Aktivnost Tip Oblast Nosilac i učesnici Period Fin (KM)

1 (1) Izrada detaljnog mrežnog plana realizacije projekata predviđenih Akcionim planom F (1-11) AIS, ENT, DISTR 2004. 500 000 2 (1) Osiguranje zakonodavnog okvira za razvoj eUprave F, U RU (1) AIS, SMBH, ENT, DISTR 2004. – 2006. 250 000 3 (2) Rekonstrukcija uprave F RU (1) AIS, SMBH, ENT, DISTR 2004. – 2006. 2 000 000 4 (3) Promocija uvođenja eUprave O RU (1) AIS, SMBH, ENT, DISTR Kontinualno 100 000 godišnje

5 (1) Formiranje tijela/službi zaduženih za informatizaciju i realizaciju strategije i identificiranje lica – nosilaca odgovornosti za informatizaciju u organima uprave

P TRO (2) SMBH, ENT, DISTR, KAN, LOK 2004. -

6 (3) Formiranje Foruma za razvoj eUprave O (1) - (11) AIS, ENT, DISTR, KAN, LOK 2004. -

7 (3) Formiranje Asocijacije eOpćina O (1) - (11) LOK 2004. - 8 (1) Analiza mogućnosti i preporuke za primjenu otvorenog softvera F TRO (2) AIS, ENT, DISTR 2004. – 2005. 300 000 9 (2) Razvoj i definiranje metodologije za razvoj aplikacija i sistema u javnoj upravi P TRO (2) AIS, ENT, DISTR 2004. - 2005. 200 000

10 (3) Razvoj metodologije za upravljanje informaciono-komunikacionim projektima u javnoj upravi

P TRO (2) AIS, ENT, DISTR 2004. - 2005. 200 000

11 (1) Identifikacija, sistematizacija i donošenje standarda potrebnih za razvoj informacionog društva u Bosni i Hercegovini

F TRO (2) AIS, ENT, DISTR 2004. – 2006. 200 000

12 (3) Osposobljavanje i obrazovanje zaposlenih P TRO (2) AIS, ENT, DISTR, KAN, LOK

Kontinualno 300 000 godišnje

13 (1) Projekt komunikacione infrastrukture u javnom sektoru Bosne i Hercegovine F INFRA

(3) AIS, ENT, DISTR, telekom operateri, Elektroprivreda, Željeznice, privatni sektor

2004. – 2005. 500 000


Br. Prio-ritet

Aktivnost Tip Oblast Nosilac i učesnici Period Fin (KM)

14 (1) Implementacija projekta komunikacione infrastrukture u javnom sektoru BiH F

INFRA (3)

AIS, ENT, DISTR, KANT, LOK

2006. – 2007.

30 000 000

15 (1) Definiranje koncepta i standarda za informatičku međuoperativnost u javnom sektoru F

MOPER (4)

AIS, ENT, DISTR 2004. – 2005. 350 000

16 (2) Implementacija pilot-projekta za verifikaciju i operacionalizaciju koncepta međuoperativnosti

F

MOPER (4)

AIS, ENT, DISTR 2006. – 2007. 350 000

17 (3) Osnivanje Foruma za informatičku međuoperativnost O MOPER (4)

AIS, ENT, DISTR, KAN, LOK, privatni sektor

2005. -

18 (3) SMS Gateway O MOPER (4)

AIS 2004. – 2005. 100 000

19 (3) Server za razmjenu podataka - Državni Gateway server O MOPER (4)

SMBH, AIS, 2004. – 2005. 300 000

20 (2) Upravljanje elektronskim zapisima F FR (5), AIS 2004. – 2005. 200 000 21 (1) Procedure i uvjeti pristupa i korištenja podataka iz fundamentalnih registara F FR (5) AIS 2004. – 2005. 80 000

22 (1) Lični i saobraćajni dokumenti on–line F, U FR (5), SER(10)

AIS 2006. – 2008. 600 000

23 (1) Promjene prebivališta – on-line U FR (5), SER(10)

AIS 2007. – 2008. 200 000

24 (1) Registar boravišnih dozvola za strance, viza i evidencija ulaza i izlaza u BiH U FR (5), SER(10)

SMBH, AIS 2004. – 2005. 1 000 000

25 (1) Harmonizacija i povezivanje/integracija parcijalnih evidencija F FR (5) AIS, ENT, DISTR, KAN, LOK

2004. – 2007. 1 000 000

26 (2) Poreski sistem F, E, U

FR (5), ZFU (7), SFU (8)

AIS 2004. – 2006. 4 000 000

27 (2) Poreski sistem – on-line F, E, U

FR (5), SER(10)

AIS 2007. – 2009. 2 000 000

28 (2) Carinske deklaracije – on-line U FR (5) , SER(10)

AIS 2007. – 2008. 400 00

29 (2) Sigurnosna strategija u organizacionim jedinicama uprave F SIG (6) AIS, ENT, DISTR 2004. – 2005. 80 000


Br. Prio-ritet


30 (1) Definiranje i razvoj jedinstvenog sistema autentifikacije i autorizacije F SIG (6) AIS, ENT, DISTR, KAN, LOK

2004 .– 2006. 1 200 000

31 (2) Projekt uvođenja PKI infrastrukture F SIG (6) AIS, ENT, DISTR 2004. – 2006. 200 000 32 (2) Pilot-projekt implementacije PKI infrastrukture F SIG (6) AIS, ENT, DISTR, 2006. – 2007. 1 000 000

33 (2) Identifikacija zajedničkih funkcije uprave F ZFU (7) ENT, DISTR, AIS, KANT, LOK

2004. 80 000

34 (2) e-mail servis u javnoj upravi F ZFU (7) ENT, DISTR, AIS, KANT, LOK

2004. – 2005. 300 000

35 (2) Projekt i implementacija EDMS i Workflow sistema F, E ZFU (7) ENT, DISTR, AIS, KANT, LOK

2005. – 2007. 6 000 000

36 (2) eNabavka u javnoj upravi – Projekt F, U ZFU (7) AIS, ENT, DISTR 2004. – 2005. 200 000

37 (2) eNabavka u javnoj upravi – Pilot-projekt F, U ZFU (7) AIS, ENT, DISTR 2006. – 2007. 500 000 38 (2) Implementacija eNabavke u javnoj upravi F, U ZFU (7) AIS, ENT, DISTR 2007. – 2008. 3 000 000

39 (2) Projekt definiranja statističkih parametara i indikatora razvoja eUprave, načina prikupljanja i praćenja

F, U ZFU (7) Stat. agenc./zavodi, AIS, ENT, DISTR

2004. – 2005. 100 000

40 (3) Automatizirano (on–line) podnošenje podataka statističkim institucijama U ZFU (7),

SER (10) AIS, ENT, DISTR, statisitčki zavodi

2007. – 2010. 2 500 000

41 (2) Praćenje razvoja eUprave F (1-11) Stat. Agenc./zavodi, AIS,

ENT, DISTR 2005. - 1 000 000

42 (1) Baza građana – Matične službe općina (rođeni, vjenčani, umrli i knjiga državljana) F, E, U

FR (5), ZFU (7), SFU (8)

LOK, ENT, DISTR, KANT, AIS,

2004. - 2006. 1 200 000

43 (2) Baza građana – Matične službe općina (rođeni, vjenčani, umrli i knjiga državljana) – on-line

F, E, U

FR (5), ZFU (7), SFU (8), SER (10)

LOK, ENT, DISTR, KANT, AIS

2007. - 2008. 800 000

44 (1) Katastar zemljišta i nekretnina F SFU (8) ENT, DISTR, KANT, LOK, AIS

2004.– 2007. 6 000 000

45 (2) Katastar zemljišta i nekretnina – on-line F SFU (8) ENT, DISTR, KANT, LOK, AIS

2007. – 2008. 2 000 000


Br. Prio-ritet


46 (2) Informacioni sistem za kadrovske i pravne poslove E SFU (8) ENT, DISTR, KANT, LOK, AIS

2004. – 2005. 300 000

47 (1) Aplikacije za građevinske dozvole U SFU (8) LOK, ENT, DISTR, KANT, AIS

2004. – 2006. 1 200 000

48 (2) Aplikacije za građevinske dozvole – on-line U SFU (8) SER(10)

LOK, ENT, DISTR, KANT, AIS

2007. – 2009. 1 500 000

49 (2) Traženje posla U SFU (8) ENT, DISTR, KANT, AIS, LOK

2007. – 2008. 500 000

50 (2) Socijalne povlastice U SFU (8) LOK, ENT, DISTR, KANT 2007. – 2008. 500 000 51 (2) Socijalni doprinosi za zaposlene U SFU (8) ENT, DISTR, KANT, LOK 2007. – 2008. 800 000 52 (2) Dozvole vezane za okoliš U SFU (8) LOK, ENT, DISTR, KANT, 2007. – 2008. 500 000

53 (2) Informacioni sistem za inspekcijske poslove O SFU (8) AIS, ENT, DISTR, KANT, LOK

2005. 500 000

54 (1) Registar pravnih lica F SFU (8) AIS, ENT, DISTR, KANT, LOK

2005. - 2006. 300 000

55 (2) Registar domaćih životinja O SFU (8) Agencija 2005.- 2006. 700 000

56 (3) eUčestvovanje

O DEM (9), SER (10), PORT (11)

AIS, ENT, DISTR, KANT, LOK

2007. – 2008. 900 000

57 (3) Projekt generičkog eServisa F, U SER (10) AIS, ENT, DISTR, KANT, LOK

2005. – 2006. 250 000

58 (3) Sve općine na Internetu F, E, U

PORT (11)

AIS, ENT, DISTR, LOK 2004. – 2005. 1 600 000

59 (1) Državni portal F, E, U

PORT (11)

AIS, ENT, DISTR, 2004. – 2005.

1 000 000


IKT INFRASTRUKTURA

NAPOMENA: Redoslijed navođenja aktivnosti ne odražava prioritete. Sve aktivnosti se smatraju prioritetnim i od strateške važnosti. Relativno jedna prema drugoj, aktivnosti su prioritetizirane kao:

(1) od esencijalne važnosti – implementacija mora početi odmah; (2) od strateške je važnosti – implementacija mora početi što je moguće ranije; (3) važna aktivnost – također od strateške važnosti, ali implementacija može početi i sa određenim zakašnjenjem;

AKTIVNOSTI

Projekt Prioritet Aktivnost Nosilac i učesnici Period Finansijska projekcija PJ01

(1)

IKT-magistrala Vijeće ministara i entitetske vlade; Pozicionirana 3 TK operatora u BiH; Elektroprivreda, ŽTO (dopunska i alternativna rješenja); Državni projekti CIPS, DGS carine i dr.; Institut za saobraćaj, univerziteti-ETF i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Nezavisna konzultantska organizacija

2004-2006. − Priprema projekta oko 100.000 KM;

− Implementacija oko 5.000.000 KM

PJ02

(2)

IP-telefonija Pozicionirana 3 TK operatora u BiH; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Regulatorna agencija za komunikacije; Mobilni operatori;



PJ03

(3)

DTM mreža – Pilot-projekat uvođenja nove mrežne tehnologije – DTM za integrirane uslužne mreže

Pozicionirana 3 TK operatora u BiH; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije;



PJ04

(3)

VPN mreža – Projekat uvođenja VPN usluge

Pozicionirana 3 TK operatora u BiH; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Elektroprivreda; ŽTO; Vladine Organizacije; Zdravstvene ustanove; Univerziteti; škole, Biblioteke; poslovni pravni subjekti; Banke i osiguravajuća društva; policija, ....


− Implementacija oko 1+20.000.000 KM

PJ05 (2)

Migracija od 2G na 2,5 MK-ja --- Evolucija od 2G na 3G sisteme mobilnih komunikacija

Licencirani operatori mobilnih komunikacija u BiH; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Davaoci servisa

2004-2006. − oko 50.000 KM;


PJ06 (2)

Širokopojasne pristupne mreže: xDSL, HFC, PLC, širokopojasni pristup

Pozicionirana 3 TK operatora u BiH, mrežni operatori, elektrokompanije, kabl-operatori. Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Davaoci servisa.

2004-2005. − oko 150.000 KM;

PJ07

(3)

Ethernet WAN – Pilot-projekat izgradnje MAN mreže sa Ethernet pristupom na jezgro mrežu

Pozicionirana 3 TK operatora u BiH; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Elektroprivreda, ŽTO i novi mrežni operatori



PJ08

(3)

W LAN – Pilot-projekt izgradnje W LAN-a 3 pozicionirana TK operatora u BiH, svako za svoju mrežu; Instituti, strukovna udruženja, konzultantske organizacije, ETF-i i fakulteti za saobraćaj i komunikacije; Novi operatori telekomunikacijskih usluga


− Implementacija oko 500.000 KM


IKT INDUSTRIJA

NAPOMENA: Redoslijed navođenja aktivnosti ne odražava prioritete. Sve aktivnosti se smatraju prioritetnim i od strateške važnosti. Relativno jedna prema drugoj, aktivnosti su prioritetizirane kao: (1) od esencijalne važnosti – implementacija mora početi odmah; (2) od strateške je važnosti – implemantacija mora početi što je moguće ranije; (3) važna aktivnost – također od strateške važnosti, ali implementacija može početi i sa određenim zakašnjenjem;

AKTIVNOSTI OPĆEG KARAKTERA

Aktivnost Prioritet Aktivnost Vrsta akt. Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija A1 (2) Stimulativne carinske i poreske

mjere Inicijativa Ministarstvo finansija BiH/entitetska ministarstva finansija;

Vijeće ministara BiH i vlade entiteta (donošenje odluka u procesu realizacije Inicijative)

završiti do juna 2005. godine

Nema troškova

A2 (2) Stimulativne mjere rane potražnje i nabavke na domaćem tržištu

Inicijativa Ministarstvo ekonomskih poslova i vanjske trgovine; Ministarstvo finansija Bosne i Hercegovine; Vijeće ministara BiH (donošenje odluka u procesu realizacije Inicijative)

završiti do juna 2005. godine

50.000 KM

A3 (1) Agencija za osiguranje kredita za stimulisanje IKT industrije

Inicijativa /akcija

Ministarstvo finansija Bosne i Hercegovine; Vijeće ministara BiH (donošenje odluka u procesu realizacije Inicijative)

završiti do kraja 2004. godine

200.000 KM

A4 (2) Statistički instrumenti praćenja IKT industrije

Projekt Zavod za statistiku Bosne i Hercegovine; Udruženje proizvođača; Privredna komora

završiti do kraja 2004. godine

500.000 KM

A5 (1) eZakonodavstvo Program /Projekt

Ministarstvo komunikacija i transporta i UNDP CO u BiH; Ministarstvo pravde; Ministarstvo ekonomskih poslova i vanjske trgovine Bosne i Hercegovine; Državni sud BiH

Projekt u toku. Očekivani završetak do polovine

2005. godine

980.000 KM


AKTIVNOSTI POSEBNOG KARAKTERA

Aktivnost Prioritet Aktivnost Vrsta akt. Nosioc i učesnici Period Finansijska projekcija A6 (1) Tehnološki park u domenu IKT-a Projekt Agencija za informaciono društvo BiH; Univerzitet i fakulteti te

lokalne uprave; preduzeća IKT industrije 2004-2005. Pilot: 3.000.000 KM

A7 (1) Inkubacioni centar u domenu IKT Projekt Agencija za informaciono društvo BiH; Agencija za strana ulaganja; Lokalna uprava; Univerzitet

2004-2005. Pilot: 550.000 KM

A8 (3) „Telekom Klaster“ IKT usluga Projekt /Pilot

Pozicionirani TK-operatori; Potencijalni proizvođači, angažirani putem Udruženja ili Privredne komore

2005 Pilot: 4.000.000 KM

A9 (3) „Elektroprivreda Klaster“ IKT usluga

Projekt /Pilot

Elektroprivredne organizacije (EP) u BiH; Potencijalni proizvođači, angažirani putem udruženja ili Privredne komore

2005-2006 Pilot: 2.000.000 KM

A10 (3) Klasterska proizvodnja IKT hardvera Projekt /Pilot

Agencija za informaciono društvo BiH; Vanjsko-trgovinska komora BiH

2005-2006 Pilot: 2.000.000 KM

A11 (3) Klasterska proizvodnja IKT softvera Projekt /Pilot

Agencija za informaciono društvo BiH; Vanjsko-trgovinska komora BiH

2005-2006 Pilot: 2.000.000 KM

strategija razvoja id u bih[1]

Documents