Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina I • Broj 2 • juni 2015. godine • Izlazi periodično

Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti

čestitamo Ramazan i ramazanski Bajram!

“Štanceraj New Company“ d.o.o. KonjicDonje polje 42, 88400 Konjic, Bosna i HercegovinaTel/fax: +387 36 72 74 27, Tel/fax: +387 36 72 71 66

e-mail: stancerajnewcompany@gmail.com

SAVREMENA PRIKLJUČNA OPREMA ZA POLJOMEHANIZACIJU

Štanceraj New CompanyBOSNA I HERCEGOVINA - KONJIC

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Izvršni urednik: Džemal Džakmić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj,

mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Umjesto uvodnika

Bez kalkulacija!

Istinu uvijek treba govoriti - u datom trenutku ili historijskom ćorsokaku - izreći je i ponav-ljati. Bez kalkulacija! Sa takvim uredničkim opredjeljenjem „Da-

mar“ će sigurno bivati na meti kritika i neslaga-nja. Otvoreni smo za dobronamjerne i argumenti-rane kritike, različita mišljenja, ali i za sučeljava-nja po potrebi.

Prošlo je 28 godina otkako je Bosna i Herce-govina stekla nezavisnost. Tražeći svoje mjesto nezavisne države, BiH je platila visoku cijenu. Sandžaklije su tada masovno izašle na referendum i glasale za suverenu i nezavisnu BiH.

Početkom agresije, 1992. godine, gotovo stoprocentno se uključuju u odbranu zemlje. Nije ih pokolebalo to što su im „s one strane Drine“, u sastavu Srbije, ostali roditelji, braća,

sestre, rodbina... Ogroman broj mojih prijatelja je izgubio tada nekog bliskog u BiH, a nisu mogli

otići ni na dženazu. Eto, tako je, na neki način, i dan-danas. Bosna nam je, na neki čudan način, pre-

ča od roditelja, braće, sestara… Nismo imali, a niti željeli, rezervnu domovinu, ma koliko nam i „ovi“ i „oni“ osporavali taj izbor.

Odnos bosanske politike prema pitanjima bitnim za Bošnjake porijeklom iz Sandžaka je poseban „par opanaka“, u jako asocijativnom smislu tog poređenja.

Damar će se baviti problemima sa kojima se susreću ti ljudi; počev od pitanja dvojnog državljanstva sa Crnom Gorom ili činjenice da su studenti iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini statusno izjednačeni sa studentima iz, recimo, Rusije ili Čečenije. Pitanje zdravstvenog osiguranja je regulirano nekim fantomskim među-državnim sporazumom, koji Srbija ne poštuje, a ni BiH posebno ne mari za to, i brojnim drugim temama.

Nije nam cilj kritika radi kritike, niti puko konstatiranje poteškoće. Cilj nam je potaknuti državne institucije i u BiH, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, diplomatske mreže, nevladin sektor, da, kroz zajedničke projekte i akcije, riješe detektirane probleme i pitanja na optimalan način.

S tim u vezi, svi ste dobrodošli! u

IZ SADRŽAJA

4 Sve naše Srebrenice: Iz Sandžaka u PosavinuNI NA VODU, NI NA BRODU

8Predstavljamo najbolje: Akademik Ejup Ganić, jedna od najuspješnijih ličnosti porijeklom iz Sandžaka u novijoj historijiNAUČNIK MEĐUNARODNOG RANGA KOJI JE SPASIO ALIJU IZETBEGOVIĆA

16Intervju: Profesor dr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”SARAJEVO MORA IMATI JASNU I TRANSPARENTNU POLITIKU PREMA SANDŽAKU

24Prevazilaženje društvenih sukobljavanjaKULTURA MIRA, DIJALOGA I SARADNJE – STRATEŠKI JE INTERES BIH I BOŠNJAKA

28Investicije u funkciji razvoja Sandžaka: Uspješni ljudi porijeklom iz ovih krajeva moraju biti među prvim ulagačima TURIZAM KAO DOBITNA FORMULA

36Razgovor s povodom: Prof. dr. Nedžad Branković, najuspješniji premijer Vlade FBiH, šest godina nakon ostavkeRAHMETLI TIHIĆU SAM HALALIO, IZETBEGOVIĆEVU PONUDU DA SE VRATIM U IZVRŠNU VLAST NE BIH PRIHVATIO

42Rafet Husović, potpredsjednik Vlade Crne GoreSANDŽAK ĆE SE ZAVRŠETKOM AUTOPUTA BAR-BOLJARE POVEZATI SA RAZVIJENIM DIJELOVIMA SRBIJE I CRNE GORE

46Bar: Jedini grad u regionu u kojem se uporedo grade tri velika vjerska objektaTRI BOGOMOLJE ZA TRI VJERE

50S nama kroz opštine Sandžaka: Bijelo Polje, Plav-Gusinje, Novi Pazar, Petnjica, Pljevlja, Prijepolje, Tutin

...

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

4

PEČAT

Dešo Dučević i Abaz Šahović su spasili glave istrgavši se iz lana-ca u kojima je surovo skončan život mnogih njihovih komšija u pozna-tom mirnodopskom genocidu nad boš-njačkim stanovništvom u Šahovićima kod Bijelog Polja 1924. godine. Kaže se mir-nodopskom, jer se nije dogodio u ratnim okolnostima. A, u kolektivnom sjećanju Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, kroz dužu istoriju – počev od tog besomučnog zatiranja zločinačkih tragova na području Cetinja, započetog na sam Božić, još dav-ne 1709. godine i morbidno opjevanog u „Gorskom vijencu“, sve do devedesetih godina prošlog vijeka - jedva da ima mje-sta za neka mirna vremena.

Taj zločin je, uz blagoslov vlasti Kra-ljevine SHS, počinila masa krvožednih komšija Crnogoraca, a povod je bilo ubi-stvo oficira Boška Boškovića, što je iz pro-pagandno-huškačkih razloga pripisivano bošnjačkom komitskom vođi iz tog kraja Jusufu Mehonjiću i njegovim saradnicima. Kasnije je pouzdano razotkriveno da je Bošković bio žrtva međucrnogorskih obra-čuna, o čemu je posvjedočio i najpoznatiji disident Titove Jugoslavije Milovan Đilas u svojoj knjizi „Besudna zemlja“.

Bijeg iz džehenema

U svakom slučaju, nikad i nipošto nije suvišno ponavljati da je u toj „crnogorskoj Srebrenici“ na najzvjerskiji način ubijeno oko 900, a bjekstvom se spasilo oko 2.500 Bošnjaka. Niko za zločin nije odgovarao, na to područje se preživjeli nikada nisu vratili, a u režimskoj strategiji brisanja bošnjačkih tragova, Šahovići su preime-novani u Tomaševo. Nikakvih primjedbi na to nisu imali ni potonji režimi – soci-jalističke Jugoslavije, ni Miloševićeve

Jugoslavije, ni državne zajednice Srbije i Crne Gore, niti samostalne Crne Gore, či-jem osamostaljenju su crnogorski Bošnja-ci dali bezrezervnu i dragocjenu podršku.

A Dešo i Abaz su pokušali zacijeliti duboke rane na duši i neki novi, mirniji život graditi u pitomoj bosanskoj kasa-bi Čeliću, smještenom podno Majevice, prema Posavini. Ali, nakratko! Već 1941. godine i „nad Čelićem nadvila se tama“, jer su četničke horde sa područja Lopara kidisale da osvoje to mjesto i kamama jednom zasvagda riješe komšijsko boš-njačko-muslimansko pitanje.

Značajnu „krivicu“ što četnici nisu ostvarili svoje zločinačke namjere, snose upravo bjegunci iz šahovićkog džehenema - Dešo Dučević i Abaz Šahović. Predosje-tivši zamah iste one kame koja je izbrisa-la Šahoviće sa životne i geografske karte, njih dvojica su zajedno sa Jakobovićima, ranijim doseljenicima iz Crne Gore, koji su sa sobom donijeli i sačuvali isti taj oprez

iz zavičajnog podneblja, uspješno organi-zovali mještane Čelića da se suprotstave napadačima. Bio je to lokalni narodni ot-por za odbranu golih života i ognjišta, bez ikakvog političkog predznaka i svrstavanja u bilo kakve vojne saveze. Uglavnom, pod-majevička varošica je uspješno odbranjena.

Savršeni krug nesreće

Abaz Šahović je u ratu poginuo od čet-ničke ruke kod Brusnice, između Čelića i Lopara, a Dešo Dučević je preživio rat. Pored toga što je sam značajno doprinio da se izbjegne planirani pokolj mještana Čelića i njegova dva sina, Džemal i Rah-man, bili su pripadnici partizana u čijim redovima je Džemal i poginuo. No, par-tizanske glavešine su po svojim čudnim aršinima i mimo svake logike, Deša svr-stali među ljute neprijatelje s kojima su se obračunavali nakon rata.

Tako je odmah po ulasku partizana u Čelić, uslijedila prioritetna odmazda pro-tiv onih koji su ga odbranili od četnika. Popaljene su kuće Jakobovića, Dučevi-ća, Šadića i drugih. Saznavši da je na listi za odstrjel, Dešo se sklonio na području Foče, kod svog kuma koji je nekad radio u Čeliću. Prema nekim informacijama, upravo ga je kum i izdao, pa su ga parti-zani kod Višegrada uhvatili i bez ikakvog suđenja strijeljali. Njegova „gnusna kri-vica“ je bila to što je dva puta izbjegao četnički nož – u izvršenom šahovićkom i spriječenom čelićkom pokolju.

Dešove kćeri Hajrija, Fatima, Raši-da, Šuhreta, Begzada i Zineta, kao i sin Rahman, partizan dok je bio živ, pored duševnih, imali su i velike administra-tivne more, jer nikada nisu mogli da dobiju službenu potvrdu da im je otac mrtav. Nije upisan u matične knjige

Sve naše Srebrenice: Iz Sandžaka u Posavinu

Ni na vodu, ni na broduSpašavajući se od režimskog terora kroz vijekove, mnogi Bošnjaci iz Sandžaka i Crne Gore su u raznim vremenima i pod raznim okolnostima - posebno nakon pokolja u Šahovićima kod Bijelog Polja - svoju životnu nafaku potražili na sjevernim kapijama Bosne l Ovo je djelić njihove kolektivne dramatične ispovijesti

n Piše: Ismet DEDEIĆ

5

PEČATumrlih, nije bilo moguće naći svjedoke da je ubijen i nema svoj mezar. On je službeno i danas živ.

Grijeh šutnje

Biografija Deša Dučevića, kao jezivo savršeni, najpuniji krug tragedije i bola, i sama za sebe predstavlja više nego dovo-ljan razlog da se spomene i zabilježi. No, ona je i povod za upozorenje kako su još mnogim drugim bošnjačkim porodicama i širim familijama, koje su se u raznim razdobljima izmicale iz nepodnošljivih nevolja sandžačko-crnogorskog podne-blja, nova utočišta često donosila i nove nesreće. Razumljivo je što se o tome među njima samo šapatom pričalo, ali je nerazumljivo zašto se kod ljudi iz širokih krugova posvećenih peru i pisanju – u njihovom zavičaju, u BiH ili bilo gdje - nisu našli neposredniji i opsežniji pisani sadržaji o takvim i mnogim drugim teš-kim sandžačkim sudbinama kako ne bi bili prepušteni samom zaboravu.

Mora se odati priznanje nekolicini istoriografa koji su se u zadnje vrijeme ozbiljnije posvetili istraživanju i doku-mentovanju okolnosti stradanja i vječitog iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka i Crne Gore kao najraseljenijeg područja na Bal-kanu. Međutim, pojedinačne priče o mno-gim nepoznatim, malim ljudima u raljama velikih nevolja, sve te „hude sudbe“ pred-stavljaju daleko najjače, najdublje i naj-djelotvornije svjedočanstvo o vremenima i (ne)prilikama u kojima su ti ljudi morali da napuštaju svoja ognjišta i zavičaj, te o mukotrpnom građenju novih života – u Turskoj, Makedoniji, Albaniji, Siriji i dru-gim destinacijama, te naravno – u Bosni i Hercegovini kao bošnjačkoj matici. A tih zapisanih priča nemamo ili ih imamo ne-dopustivo i neobjašnjivo malo.

I neka nova, buduća priča o Dešu Du-čeviću bude i znatno šira i sadržajnija. A zamisao je da ovaj tekst, uz sažetu tragi-ku Dešovog slučaja kao posebno upečat-ljivog, predstavi i neke skupne ovlašne informacije i podatke o talasima sandžač-ko-crnogorskih iseljenika koji su u raznim vremenskim periodima, poput Deša, po-tražili utočište u podmajevičko-posav-skom kraju. Treba napomenuti da ovo što čitate nije plod nikakvih studijskih istraži-vanja, već se radi o amaterskim bilješka-ma proizašlim iz čiste radoznalosti auto-ra, usputnih razgovora o svakodnevnici i

preškrtim pisanim tragovima o ovoj temi. Rukovodio sam se logičkom procje-

nom da sve što se o nečem napiše, ne može biti od štete, te da je bolje da ima i tragova nastalih „zbrda zdola“ nego ni-kakvih. To će makar podstaknuti učenije i kompetentnije autore da iste sadržaje obrade cjelovitije i kvalitetnije. Inače, na-seljavanje u ovu regiju mi je bilo i logični predmet pažnje zato što sam se i sam sre-dinom osamdesetih godina prošlog vijeka, doduše ne silom prilika kao većina drugih, iz rodnih Rožaja obreo na „sjevernoj kapi-ji Bosne“ – u Brčkom. Bio sam tada zapa-njen saznanjem o mnoštvu mojih zemlja-ka koje je tu nužda dovela.

Muderis Hajrudin

Malo je pouzdanih, pogotovo pisanih tragova kako su se iz sandžačkih krajeva na sjever Bosne još u osamnaestom vi-jeku doselili stanovnici sela Maoča, kod Pljevalja, a zatim ovamo „preselili“ i ime

svog mjesta. Malo je tih podataka, ali ih ipak ima! Prema tim tragovima, tako je nastala Maoča, ispod Majevice, dvade-setak kilometara od Brčkog i značajan broj sadašnjih stanovnika vuče korijen od pljevaljskih Maočana. Među starijim naseljenicima Maoče su i neke porodice s područja Herceg-Novog, poput Bašića. Tek odnedavno se vrše istraživanja o tome i ona će detaljnije sve to rasvijetliti.

Pomenuti Jakobovići su se doselili u Čelić iz podgoričke Stare Varoši sredinom 19. vijeka, nakon stradanja Bošnjaka u Nikšiću. Za razliku od ostalih, oni su došli s izvjesnim kapitalom, kupili zemlju i radi-li kao zanatlije, trgovci, mesari i slično. U zavičaju su bili Dervovići, ali su iz nekih razloga u novoj sredini uzeli novo prezime.

Jakobovići su se isticali u podršci sve-mu što je donosilo dobrobit njihovoj no-voj zajednici. Zna se da su pomogli i oko „ukorjenjivanja“ znamenitog Hajrudina ef. Abdurahmanovića u Čeliću. On je u tu va-rošicu došao 1915. godine iz Bijelog Polja,

n Šahovićka kapetanija je danas Tomaševo

n Boško Bošković

U svakom slučaju, nikad i nipošto nije suvišno ponavljati da je u Ša-hovićima, toj „crnogorskoj Srebrenici“ na najzvjerskiji način ubijeno oko 900, a bjekstvom se spasilo oko 2.500 Bošnjaka. Niko za zločin nije odgovarao, na to područje se preživjeli nikada nisu vratili, a u režim-skoj strategiji brisanja bošnjačkih tragova, Šahovići su preimenovani u Tomaševo. Nikakvih primjedbi na to nisu imali ni potonji režimi – soci-jalističke Jugoslavije, ni Miloševićeve Jugoslavije, ni državne zajednice Srbije i Crne Gore, niti samostalne Crne Gore, čijem osamostaljenju su crnogorski Bošnjaci dali bezrezervnu i dragocjenu podršku

6

PEČATgdje je nosio prezime Skoko. Bio je putu-jući muderis i imao je široka znanja steče-na školovanjem u medresi u Đakovici i u Istanbulu, kao i na brojnim putovanjima i susretima sa raznim učenim ljudima i kul-turama.

Efendija Abdurahmanović je glavnu pažnju posvetio obrazovanju, pa je inici-rao formiranje medrese u Čeliću koja je funkcionisala desetak godina. A stekao je veliki ugled i u obližnjem Brčkom i šire, te ostavio nemjerljivi trag među Bošnja-cima na ovim prostorima - u učvršćivanju svijesti o sopstvenom nacionalnom i kul-turnom identitetu, u vjerskoj naobrazbi i unapređenju opšte duhovnosti.

Egzodus iz Šahovića

Prvi masovniji dolazak nevoljnika u ovaj kraj, njih nekoliko stotina, desio se nakon pomenutog zločina u Šahovićima, 1924. godine. Tada su se, uz pomenutog Deša i druge Dučeviće, u Čelić doselile familije Suljević, Drpljanin, Šahović i još neke. Za spas značajnog broja šahovićkih komšija zaslužan je dotadašnji pripadnik žandarmerije Dervišević, koji je bio na dežurstvu u žandarmerijskoj stanici kada je sa višeg nivoa došla depeša koja je fak-tički odobravala krvavi pir u Šahovićima na 48 sati. I on je direktno predvodio dio preživjelih u ove krajeve.

Veći broj njih se obreo u Brčkom i u prvi mah bili su kolektivno smješteni u prostorijama sušare za šljive. Među njima su bili pripadnici familija Kalić, Fazlović, Klještorac, Sadiković i drugih. Ostalo je zapamćeno da su se tadašnji Brčaci soli-darisali sa njihovim nevoljama, a naročito poznati doktor, intelektualac i humanista - Abdulah Bukvica.Ti nevoljnici su nakon višednevnog pješačenja dobasali do Brč-kog iscrcpljeni, sa zdravstvenim poteško-ćama, računajući i razne zarazne bolesti. Bukvica je prednjačio u obezbjeđenju ne-

ophodne zdravstvene njege te ostale hu-manitarne pomoći.

Nakon toga, izbjegli Šahovićani su pri-vremeno boravili u Gornjem Rahiću, da bi se potom skrasili u Islamovcu. Bili su vri-jedni ljudi, radili su na imanjima rahićkih begova, da bi na kraju od njih dobili lične posjede.Na žalost, ni do dan-danas nisu uspjeli da riješe svoje imovinsko-pravne odnose. Tek sada je u toku procedura za donošenje zakona u Brčko Distriktu u BiH kojim će, nadam se, konačno ti dose-ljenici, odnosno njihovi potomci, prestati da budu uzurpatori, a postati pravi vlasni-ci posjeda koje su časno dobili, obrađivali i održavali, te na koje plaćaju porez već oko osamdeset godina.

Do Jermenije i nazad

U kontekstu postzavičajnih muka, svakako je zanimljivo napomenuti da su neki od iseljenika iz Šahovićke doline,

koji su doprli do Turske, bilo voljom vlasti te zemlje ili na svoju ruku, pokušali da se skrase u Jermeniji, koja je tada bila u sa-stavu Turske. Međutim, suočeni sa tamoš-njim međuetničkim napetostima, shvatili su da ih i tu čeka nesigurna budućnost, pa su se nekako uspjeli prebaciti do rođa-ka u Islamovcu koji su već bili započeli kakav-takav novi život. Ništa manje nije zanimljiv podatak da je tada nekoliko ša-hovićkih porodica, izbjegavajući po svaku cijenu povratak na Balkan, nastavilo život u Gruziji. Njihova konačna sudbina je već posao za posebno istraživanje.

Naredna doseljavanja, koja nije po-grešno nazivati ni izbjeglištvima iz San-džaka i Crne Gore prema Posavini, uslije-diće u vrijeme socijalističke Jugoslavije, što je u tom režimu bila tabu tema pa se sada neminovno nameće potreba makar i sažetog rasvjetljavanja okolnosti koje su tu pojavu izazvale i podsticale.

Naime, proklamovana temeljna nače-la društvenog sistema SFRJ – puno po-štovanje osnovnih ljudskih prava, jedna-kost svih građana i naroda pred zakonom, bratstvo i jedinstvo i druga – u slučaju Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore su se po-kazala kao puka deklarativna propaganda. Najprije su po okončanju Drugog svjet-skog rata listom poubijane narodne vođe i svi ostali koji su se istakli u odbrani golih života bošnjačkog stanovništva od geno-cidnih planova četnika, koje su u srbijan-skom dijelu Sandžaka podržavali Nijem-

Odmah po ulasku partizana u Čelić prioritetno je uslijedila odmazda protiv onih koji su ga odbranili od četnika. Popaljene su kuće Jakobo-vića, Dučevića, Šadića i drugih. Saznavši da je na listi za odstrjel, Dešo Dučević se sklonio na području Foče, kod kuma, koji je nekad radio u Čeliću. Prema nekim informacijama, upravo ga je kum i izdao, pa su ga partizani kod Višegrada uhvatili i bez ikakvog suđenja strijeljali. Njego-va „gnusna krivica“ je bila to što je dva puta izbjegao četnički nož – u izvršenom šahovićkom i spriječenom čelićkom pokolju

n Sve razotkiro u knjizi „Besudna zemlja“ Milovan Đilas

7

PEČAT

ci, a u crnogorskom dijelu - Italijani.

Partizani na četničkom zadatku

Podsjećam da su partizani, na pravdi Boga i bez ikakvog suđenja, likvidirali velike uglednike i branioce naroda od čet-nika poput Aćif-efendije iz Novog Pazara, Mula Jakupa Kardovića iz Rožaja, Mula Osmana Rastodera iz Bihora, Mula Uze-ira Bukvića i Ćazima Sijarića iz Bijelog Polja, Šefkije Kršića iz Petnice, Šemsa Sakovića iz Pljevaljske Bukovice i niz ostalih. Bila je to stravična poruka no-vog režima njihovom narodu. Uskoro je ta poruka „podebljana“ rušenjem džami-ja po Sandžaku, zatim zabranom nošenja feredža i drugim najosjetljivijim atacima na kulturne, običajne i vjerske svetinje, a čega su svi drugi narodi, širom SFRJ, bili pošteđeni.

Tačka na „i“ je stavljena postavlja-njem četnika na istaknute položaje u vla-sti nakon što su svoje kokarde zamijenili petokrakama poslije poraza Italije 1943. godine pa čak i kasnije. Širom bivše za-jedničke države bilo je pred kraj rata tih slučajeva mijenjanja gubitničkih obilježja pobjedničkim, ali nigdje ne u tolikoj mjeri kao u Crnoj Gori, a ceh su, kao i u svim drugim naopakim pojavama i dešavanji-ma, morali platiti vječiti krivci – Bošnjaci.

Naime, četnizirana vlast udarnički je zaoštravala animozitet prema Bošnjacima i osjećaj da su nepoželjni na tim prostori-

ma, što je čak i bošnjačke partizane pod-staklo da napuste zemlju i izmaknu se iz režima koji ih je tako grubo izdao. Ako je nekad iseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka i Crne Gore podsticano zločinima i dru-gim transparentnim pritiscima, sada je to rađeno tiho i perfidno, sve kroz institucije sistema.

Stop za Tursku

U svakom slučaju, pedesetih i šezdese-tih godina prošlog vijeka pokrenuti su ve-liki iseljenički talasi iz tih krajeva prema Turskoj. Režim je za tu svrhu, u saradnji sa turskim vlastima, organizovao posebne administrativne punktove u Makedoniji, gdje su dobijani potrebni papiri za otpust iz Jugoslavije i prihvat u novoj zemlji. Međutim, da li iz razloga što bi ponekad nešto zaškripalo na relaciji SFRJ-Turska, ili pak zbog suočavanja Titove vlasti sa

slabljenjem sopstvene reputacije zbog gu-ranja stanovništva iz „naprednog socija-lizma u truhli kapitalistički poredak“, tek dešavalo se da bude „presječen put“. Tako su mnogi iseljenici za Tursku, čekajući papire u Makedoniji, ostajali tamo vječno. Smještali su se na siromašnim periferija-ma Skoplja, Štipa, Bitole i drugih grado-va, te u zaista teškim uslovima započinjali mukotrpnu bitku za golo preživljavanje.

Taj svojevrsni teror sudbine padao im je jako teško. Nazad nisu mogli, jer su bili rasprodali pošto-poto sve što su imali u zavičaju, a u planirano odredište nisu mo-gli doći. Neki od njih koji su ostali, kako se u našem zavičaju kaže, „ni na vodu ni na brodu“, zatražili su pomoć od rođaka i nekadašnjih zavičajnih komšija u među-vremenu naseljenih na sjeveru Bosne. Ovi su ih toplo primili i nesebično pomogli da započnu nove živote. Pod tim okolnosti-ma su se na brčanskom području nastanile familije Aleta, Tahto, Čardaklija, Saković i mnogi drugi koji su otišli iz Pljevaljske Bukovice i drugih sandžakih mjesta, pa nisu uspjeli doprijeti do Turske. Svi oni će, opet, u narednim godinama pružati dragocjenu podršku mnogim drugim, koji će iz Bijelog Polja, Pljevalja i ostalih po-dručja dolaziti, mimo iseljeničkih talasa, ali ipak u značajnom broju, sve do sredine šezdesetih godina.

Zabranjena sjećanja

Ova sredina im je pružala dobre šan-se za rad i pristojan život. Brčko je bilo pitomo mjesto, imalo je obilje zemlje za obradu, a izuzetno povoljan geostrateški položaj bio je osnova za intenzivan opšti razvoj. Vremenom je postalo snažan pri-vredni, obrazovni, kulturni i zdravstveni centar regije, sa oko 23 hiljada zaposle-nih od 83 hiljade stanovnika. Među nosi-ocima tog napretka su bili i naseljenici iz

Prvi masovniji dolazak nevoljnika u ovaj kraj, njih nekoliko stotina, desio se nakon pomenutog zločina u Šahovićima, 1924. godine. Tada su se, uz pomenutog Deša i druge Dučeviće, u Čelić doselile famili-je Suljević, Drpljanin, Šahović i još neke. Veći broj njih se obreo u Brčkom i u prvi mah bili su kolektivno smješteni u prostorijama su-šare za šljive. Među njima su bili pripadnici familija Kalić, Fazlović, Klještorac, Sadiković i drugih. Ostalo je zapamćeno da su se tadašnji Brčaci solidarisali sa njihovim nevoljama, a naročito poznati doktor, intelektualac i humanista - Abdulah Bukvica

n Odbranjen od četnika, popalili ga „oslobodioci“: Čelić

8

PEČATSandžaka i Crne Gore od kojih su mnogi dospijevali na istaknute privredne i druš-tvene položaje, ne nailazeći u ovoj sre-dini zaista ni na kakve prepreke. Dodu-še, izbjegavan je, barem javno i glasno, bilo kakav pomen okolnosti zbog kojih je napuštan zavičaj. Za režim to nisu bile poželjne teme.

I sve je to bilo isuviše lijepo da bi na ovim prostorima dugo potrajalo. I upra-vo kad je Brčkom išlo najbolje, kad su mu bile otvorene neslućene ekonomske i opšte perspektive te mu se smiješili, tako reći, bezgranični dometi i dostignuća, odjednom je počelo zapinjati. U pripremi agresije na BiH, Brčko je zbog izuzetno važnog geostrateškog položaja i snažne tradicije multietičnosti bilo posebna meta srpske propagande. A kao ponajjači dokaz o nekakvoj srpskoj ugroženosti u ovom gradu i opštini, pominjano je navodno plansko masovno naseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka, kao tobožnje najradikalnije i najkonfliktinije populacije.

Propala zastrašivanja

Ista ona ideologija koja je kroz razne režime sandžačke Bošnjake terorisala u zavičaju i činila sve da ih tamo ne bude, sada ih je optuživala što još uvijek i bilo gdje postoje. Zapravo, to je bio propa-gandni pokušaj specijalnog zastrašivanja doseljeničkog stanovništva, unošenja op-šteg razdora među Bošnjake i slabljenja odbrambenog probosanskog fronta na ovom strateškom području. Pokazalo se da su srpski ratni ideolozi i planeri više znali o masovnosti sandžačkih Bošnjaka na ovim prostorima nego oni sami, jer su ostaci režima, koji je vazda branio dose-ljenicima da govore o stradanju u zaviča-ju, prinudnosti iseljavanja i sličnom, očito ustupio precizne podatke o tim doseljeni-cima njihovim novim-starim dželatima.

Ali, ta propaganda nije postigla cilj. Umjesto da ih zaplaši, ona je razbukta-la ponos Bošnjaka porijeklom iz San-džaka i Crne Gore, pa je 7.000 njih na predratnom referendumu u Brčkom dalo podršku inicijativi za autonomiju San-džaka. Očito režimska zabrana sjećanja na zavičaj nije nikada uspjela prodrijeti među zidove kuća i u odvažna srca ovih vazda proganjanih i napaćenih, ali i pre-ponosnih ljudi. S obzirom da se maloljet-nici tada nisu izjašnjavali, ukupan broj pripadnika te populacije je ovdje znatno veći, a pomenuta referendumska brojka je bila najbolji odgovor na pitanje ot-kud onakva antisandžaklijska histerija u predvečerje rata.

Taj odgovor je definitivno „pečatiran“ velikim doprinosom koji su Bošnjaci iz Sandžaka i Crne Gore, zajedno sa ostalim patriotama, dali odbrani ovog, geopolitič-ki ponajvažnijeg dijela Bosne i Hercego-

vine, a time i cijele države. O tome sam opširno pisao u tekstu „A gdje je to naše“, objavljenom u prethodnom broju „Dama-ra“.

Rane i lijekovi

Zato smo mi ovdje na prelijepoj Savi definitivno „i na vodu i na brodu“, vjeru-jući da su oni koji su to iz ma kojih razlo-ga činili, postali svjesni uzaludnosti zlo-namjernih regionalnih dijeljenja i „gradi-ranja“ Bošnjaka. Spremni smo i odlučni da gradimo jake mostove saradnje sa zavičajem, ali smo također spremni da se najpredanije i najdobronamjernije posve-timo građenju bolje budućnosti, zajedno sa svim drugim građanima i narodima koji ovdje žive. Pri tome smo u nadi da, poslije svega, preovladava svijest kako ratovi nikome ne donose hajra ni dobri-ne, već samo nenadoknadive gubitke i nezacjeljive rane.

Istovremeno smo odlučni da se bri-žljivije nego ikad posvetimo rasvjetljava-nju i očuvanju teških istina i iz zavičaja i iz skorije brčanske prošlosti. To više ne-ćemo činiti samo među zidovima svojih kuća i uz prigušene otkucaje svojih srca, već na način - vidljiv i dostupan cijelom svijetu. Jer, u konačnici, svjesni smo da susreti sa istinama iz takvih društvenih usuda jesu težak, ali i nezamjenjiv lijek i preduslov za dolazak boljih i ljudskijih vremena. u

n Sjeverna kapija Bosne: Brčko

U pripremi agresije na BiH, Brčko je zbog izuzetno važnog geostrateš-kog položaja i snažne tradicije multietičnosti bilo posebna meta srpske propagande. A kao ponajjači dokaz o nekakvoj srpskoj ugroženosti u ovom gradu i opštini, pominjano je navodno plansko masovno nase-ljavanje Bošnjaka iz Sandžaka, kao tobožnje najradikalnije i najkon-fliktinije populacije. Ali, ta propaganda nije postigla cilj. Umjesto da ih zaplaši, ona je razbuktala ponos Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka i Crne Gore, pa je 7.000 njih na predratnom referendumu u Brčkom dalo podršku inicijativi za autonomiju Sandžaka

9

AKADEMIJA

n Piše: dr. Šemsudin HADROVIĆ

U Sarajevu je u organizaci-je Forum Bosnae od 03-06. maja 2015. godine u hotelu „EVROPA“ održan internacionalni

skup na temu „ Sarajevo i svijet“. Pored mnogobrojnih autoriteta iz svi-jeta nauke na skupu je učestvovao i Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder sa temom „Doprinos građana Crne Gore razvoju Sarajeva“. U tom smislu su obuhvaćene značajne ličnosti porije-klom iz Crne Gore koje su dale zna-čajan doprinos razvoju Sarajeva, prije svega u domenu kulture, duhovnosti, nauke, sporta i odbrane Bosne i Her-cegovine.

Tom prilikom je akademik prof. dr. Šerbo Rastoder posjetio Udruže-nje građana porijeklom iz Sandžaka

u BiH, gdje je prezentirao istu temu, ali sada pred mnogo-brojnim autori-

tetima i akterima ove značajne teme. Prostorije UGPS-a su bile pretijesne za mnogobrojne zainteresirane članove i goste koji su željeli da čuju predavanje uvaženog gosta. u

Predavanje Akademika BANU, CANU, DANU prof . dr. Šerba Rastodera u Udruženju građana porijeklom iz Sandžaka

“Doprinos građana porijeklom iz Crne Gore razvoju Sarajeva“

n Sa predavanja u prostorijama UGPS-a

n Detalji sa skupa u hotelu “Evropa”

10

AKADEMIJA

Pisati o akademiku Ejupu Ganiću nije lahko. Malo je ljudi koji su ostvarili izvanredne rezultate na svim poljima kojima su se bavili, a Ga-nićeva biografija zaista je impresivna – od srednjoškolskih dana do danas znao je samo za uspjehe, mladima ove zemlje mogao bi biti jedan od najboljih uzora. Sandžaklija iz Sebečeva kod Novog Pa-zara osvajao je Beograd kao izvanredan

student, Ameriku – tamo je napravio zavidnu akademsku karijeru, a napose Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je ostavio dubok trag kako u politici, tako i nauci.

U politici ove zemlje bio je jedan od ključnih ljudi koji su u periodu od 1992.-1995. radili na odbrani Bosne i Herce-govine obnašajući najvažnije funkcije: član Predsjedništva BiH, predsjednik Predsjedništva (vršilac dužnosti) u ne-koliko kritičnih intervala, predsjednik/potpredsjednik Federacije BiH. Posti-gao je ugled kako u zemlji, tako i svijetu zbog privrženosti opstanka BiH, vještine

i sposobnosti u njenoj odbrani. Stoga predstavlja jednu od najuspješnijih lič-nost koju je Sandžak dao u modernoj istoriji. Kazali smo da je teško o njemu pisati, a kamoli sve napisati. Osvrnut ćemo se ukratko na najvažnije segmente njegove životne aktivnosti.

Naučnik međunarodnog ranga

Akademik Ganić prvenstveno je po-znat domaćoj akademskoj i međunarod-noj javnosti kao naučni radnik i profesor međunarodnog ranga.

Predstavljamo najbolje: Akademik Ejup Ganić, jedna od najuspješnijih ličnosti porijeklom iz Sandžaka u novijoj historiji

Naučnik međunarodnog ranga koji je spasio Aliju IzetbegovićaČovjek je impresivne biografije l Kao srednjoškolac je impresionirao matematičkim kombinaci-jama i metaforama, Beogradu pokazao kakvog je inženjera Sandžak iznjedrio, Americi je ostavio preko stotinu naučnih radova i studija u oblasti termofluidnih nauka, a koautor je i šest knjiga objavljenih u ovoj zemlji, uključujući i četiri enciklopedije u formi priručnika l Jedan je i od na-jvažnijih ljudi za odbranu i opstanak Bosne i Hercegovine, a u obrazovanju je mnogima postavio visoko ljestvicu otvaranjem prvog privatnog univerziteta sa međunarodnom verifikacijom diploma

n Piše: Džemal DŽAKMIĆ

11

AKADEMIJA

Po zapisima porodica Ganić vuče korijene iz Rožaja (tamo je i danas kula Ganića, sačuvana kao nacionalni spome-nik), odakle se pradjed doselio u Sebeče-vo kako bi lakše konrolisao svoje posje-de u tom kraju. U toku školovanja Ejupa Ganića su generacije pamtile po izvrsno-sti od memorije matematičkih kombina-cija do sklonosti prezentacije upotrebom metafora. Završio je Srednju tehničku školu u Novoj Varoši.

Diplomirao na Univerzitetu u Beo-gradu (diplomirani inženjer 1970. godine, magistar tehničkih nauka 1972. godine).

U jesen 1973. godine odlazi u Sjedi-njene Američke Države da nastavi post-diplomske (doktorske) studije na Massa-chusetts Institute of Technology - MIT (Boston, SAD), gdje 1976. godine stiče zvanje doktora tehničkih nauka (ScD) iz oblasti mašinstva. Potom započinje nje-gova akademska karijera u Sjedinjenim Američkim Državama. Predavao je na University of Illinois u Čikagu do 1982. godine, gdje je stekao zvanje profesora bez reizbora (tenure professor) u obla-sti energetike i mašinstva. Godine 1982. vratio se u Bosnu i Hercegovinu i počeo da radi na formiranju „UNIS“ Instituta i paralelno radi na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

Autor je preko stotinu naučnih rado-va i studija u oblasti termofluidnih nauka i koautor šest knjiga objavljenih u SAD, uključujući i četiri enciklopedije u formi priručnika u izdanju poznate izdavačke kuće McGraw-Hill! Kao osnivač časopi-sa Journal of Experimental Thermal and Fluid Science, koji objavljuje Izdavačka kuća Elsevier u Njujorku, godinama je

bio njegov glavni i odgovorni urednik. Osnivač je i prvi generalni sekretar Wor-ld Assembly (Congress) for Thermal and Fluid Science i dobitnik je niza domaćih i međunarodnih nagrada kao priznanje za naučni i inženjerski rad. Bio je gostu-jući profesor u Rusiji na Moscow State University (Lomonosov, 1989.) i Tech-nology University Baumana u Moskvi (1990.). Od 1995. godine bio je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bo-sne i Hercegovine, a od 2005. godine njen je redovni član – akademik!

„UNIS“ i politika

Kada je bio na vrhuncu svoje aka-demske karijere, u SAD U Čikago dolazi grupa stručnjaka iz „UNIS“-a, na čelu sa generalom Abazom Deronjom, i nude Ganiću da preuzme vođenje razvoja ove

tada poznate kompanije ( najveće pri-vredno društvo u namjenskoj industri-ji na Balkanu u tom periodu). Preuzima funkciju i rukovodi formiranjem „UNIS“ Instituta sa odjeljenjima u Sarajevu i Beogradu. To je bio period kada je ovaj institut započeo nove projekte za na-mjensku industriju SFRJ i istovremeno obezbijedio kompletnu tehničku doku-mentaciju vojnih proizvoda u tvornicama namjenske industrije u BiH .

Kajem 80-ih, dr. Ganić biva imeno-van u desetočlanu ekspertnu komisiju za tehnološki razvoj Jugoslavije, kojom je predsjedavao Stipe Šuvar, tada predsjed-nik Centralnog komiteta Saveza komuni-sta Jugoslavije.

U svojim istupima o daljem razvoju Jugoslavije krajem 80-ih godina postaje veoma zapažen u široj društvenoj zajed-nici. Grupa inženjera iz „Energoinvesta“

n Sin Emir i kćerka Emina

Porodica

Porodica je dr. Ganiću veli-ki oslonac. Supruga Fahrija, lje-kar-dermatolog, specilizirala je dermatologiju i u Americi i Austriji. U svojoj ordinaciji su joj pune ruke posla. Emina je , kao što je pozna-to završila Oksford a Emir Dur-ham, to su vodeći univerziteti u Velikoj Britaniji i šire. Oboje su na ovom univerzitetu. Posvjećeni su obrazovanju mada često u „horu“ raspravljamo o politici i generalno o problemima našeg društva. n Njemu je bio najbliži saradnik: Alija Izetbegović

12

AKADEMIJA

inicirala je prijedlog da se dr. Ejup Ganić kandidira za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na prvim demokratskim izbo-rima 1990. godine, te biva izabran i na toj dužnosti bio je do septembra 1996. godine.

Trajno je obilježio svoje angažovanje u političkom životu naše zemlje. Obav-

ljao je i funkciju predsjednika Predsjed-ništva BiH u nekim ključnim momenti-ma za opstanak države.

Poznato je da je 2. i 3. maja 1992. go-dine, nakon kidnapovanja Alije Izetbego-vića od bivše JNA, preuzeo funkciju pr-vog čovjeka u državi, osujetivši državni

udar planiran od JNA i režima Slobodana Miloševića.

Maniri velikog državnika

Bosna i Hercegovina opstaje kao ne-zavisna i suverena država. Ovo je bio ključni trenutak za opstojnost naše države. Hladnokrvno, manirom velikog državnika kidnapovanom predsjedniku Izetbego-viću, i cijeloj svjetskoj javnosti, kazao je „da je otet legalno izabrani predsjednik međunarodno priznate BiH i da je u pitanju pokušaj državnog udara“! Te riječi dale su moral braniocima, a svjetsku javnost probudile i upozorile na ono što čini agresor. Od tada se u narodu Ganić smatra jednim od heroja naše države i prvi je nosilac odlikovanja - Alem Bosanskog Gazije! Nakon toga često, u prekidima, obavlja tu dužnost predsjednika Predsjed-ništva Bosne i Hercegovine.

Sa Alijom Izetbegovićem predstav-ljao je ključni tandem u najtežim situaci-jama za BiH. To se naročito ispoljavalo u ratu, jer je dr. Ganić često bio sa generali-ma, obilazeći prve linije na ratištima. Bio je prvi zagovornik da se svi Bošnjaci i ostali koji su napustili JNA priključe u redove Armije BiH. Ličnim primjerom uticao je da se i Bošnjaci intelektualci uključe u odbranu zemlje na svim nivoi-ma i da budu dio naroda koji brani BiH. Uticao je također i na našu dijasporu rasutu širom svijeta da ostanu dio tkiva BiH, da se međusobno druže i ujedine u svakoj tuđoj zemlji i regiji i da svako na svoj način pomogne matičnoj državi.

Do kraja 2000. godine bio je pred-sjednik/potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i u tom periodu predvodio je povratak Bošnjaka u svoja mjesta pri-jeratnog življenja u Hercegovini, jer juž-no od Mostara, nakon 1993. godine, nije bila nijedna bošnjačka porodica na svom ognjištu.

Hapšenje u Londonu

Aktivnosti doktora Ejupa Ganića su veoma zapažene na međunarodnoj sceni. Suosnivač je i predsjednik Centra za de-mokratiju u Beču, koji je bio posvećen razvijanju demokratije na Balkanu i u Srednjoj Evropi (do 2001. godine).

Od 2. maja 1992. godine Vlada Sr-bije pokrenula je optužnicu prvo preko svog vojnog suda, a kasnije i dostavila

Saobraćajna nesreća i Brčko

Pod nerazjašnjenim okolnostima doživljava tešku prometnu nesreću 30. juna 1995. godine, tako da nije bio u poziciji da učestvuje na dejtonskim pregovorima, što je bio ve-liki hendikep za bh. delegaciju. Ali je nakon Deytona organizovao i predvodio delegaciju koja je zastupala interese BiH i entiteta Federacija BiH za vrijeme međunarodnog arbi-tražnog postupka za Brčko u periodu od 1996. go 1999. godine. Rezultat je bio izdvaja-nje tog grada i okoline iz entiteta Republika Srpska i stvaranje Brčko Distrikta u Bosni i Hercegovini, čime je došlo do presijecanja tog entiteta na dva odvojena dijela. Ovo se smatra najvećom (a po mnogima i jedinom velikom) pobjedom BiH poslije Deytona.

n Član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić i rahmetli general Rasim Delić na čelu kolone ABiH, okolina Tuzle, 1994. godine

n Sa generalima: slijeva na desno, Vahid Karavelić, rahmetli Mehmed Alagić, Ejup Ganić, Ramiz Dreković i Sakib Mahmuljin 1993. godine

13

AKADEMIJAdokumentaciju Haškom tribunalu protiv dr. Ganića optužujući ga za događaje 2. i 3. maja 1992. godine u bivšoj sarajev-skoj Dobrovoljačkoj ulici. Interpol je na zahtjev Srbije odbio da raspiše među-narodnu (crvenu ) potjernicu za Ganića. Haški Tribunal je, zbog pritiska Srbije da se tamo u Hagu samo Srbima sudi, nakon godinu i po dana istrage o ulozi dr. Ga-nića u ovom slučaju, zaključio da nema osnove za podizanje optužnice. Također, opet pod pritiskom srpskih političkih stranaka u BiH i u Srbiji, Tužilaštvo BiH ( predvođeno dvojicom međunarodnih istražitelja-tužilaca) je nekoliko godina istraživalo slučaj „Dobrovoljačka“ i za-ključilo da nema osnove da se Ejup Ga-nić optuži.

Uprkos tome prof. dr. Ejup Ganić je 1. marta 2010. godine uhapšen u Londonu, na osnovu difuzne (bilateralne) optužni-ce iz Srbije, sa zahtjevom da se isporuči Srbiji da bi mu ona sudila za „Dobrovo-ljačku“. U procesu suđenja u Londonu u trajanju preko pet mjeseci, dokazano je da je srpska optužnica politički motivi-sana i da predstavlja zloupotrebu britan-skog suda, jer se pokazalo da je Srbija u toku suđenja podmetala falsifikovane „dokaze“ i još priznala da je 2. – 3. maja JNA bila njena vojska u sukobu sa TO BiH, na ulicama Sarajeva.

Ova zadnja činjenica, odnosno po-tvrda, bit će od ogromne koristi ako BiH obnovi tužbu (a zašto ne bi) protiv Srbije za agresiju. Naravno, to je opštepoznato, ali je to Srbija konačno i sama priznala.

Proces protiv Ganića u Londonu po-kazao je još jednom njegovu ulogu u od-brani BiH, kao i ogromnu podršku koji mu je pružio narod kako u BiH, tako i u dijaspori.

Vraćanje užoj profesiji

Krajem 2000. godine, kada je uživao ogromnu popularnost, nakon arbitraže za Brčko, prof. dr. Ejup Ganić je odlučio da ne izađe na izbore i vratio se akademskoj profesiji.

Osniva MET fondaciju, čija je kri-latica “unapređenje kroz obrazovanje”. Kroz MET fondaciju osmislio je program za mlade preduzetnike sa kancelarijama za pomoć u osnivanju malih i srednjih preduzeća. Kasnije ovaj program ustu-pa vladinim mikro-kreditnim organiza-cijama. U saradnji sa ovom fondacijom

2003. godine osnovao je prvi privatni ne-profitni univerzitet u Bosni i Hecegovini, pod nazivom Sarajevo School of Science and Technology (Sarajevska škola za na-uku i tehnologiju) i sa nastavom na en-gleskom jeziku.

Ovaj univerzitet nakon 11 godina rada predstavlja elitnu instituciju viso-kog obrazovanja ne samo u BiH, već i ci-jeloj regiji. Sastoji se od sedam fakulteta i jedne akademije: •Fakultet kompjuterskih nauka (Fa-culty of Computer Science=•Fakultet informacionih sistema (Fa-culty of Information Systems)•Fakultet inženjerskih nauka (Facul-ty of Enginering Science)• Ekonomski fakultet (Faculty of Eco-nomics)•Fakultet političkih nauka i među-narodnih odnosa (Faculty of Political Science and International Relations)•Fakultet stranih jezika (Faculty of Foreing Lenguages)•Medicinski fakultet ( Sarajevo Me-dical School )

•Filmska akademija (Sarajevo Film Academy)

Ovaj univerzitet ima nekoliko speci-fičnosti, ali ćemo istaći najvažnije:1. Nastava se odvija na engleskom jezi-ku.2. Njemački jezik se izučava paralelno, tako da studenti govore tečno dva strana jezika.3. U toku studija studentu stiču dvije spe-cijalnosti - glavnu i sporednu, u toku od četiri godine, a postiže se tako što stu-denti upišu i istovremeno studiraju na dva fakulteta u okviru ovog univerziteta. Na prvom fakultetu stiču glavnu speci-jalnost nakon četvorogodišnjeg studija. Drugu stiču na drugom fakultetu u toku zadnje dvije godine studija.4. Britanska akreditacija - nakon okonča-nja studija, pored bh. diplome, studenti stiču i britansku diplomu, koju dodjeljuje Univerzitet u Buckinghamu (University of Buckingham).5. Praksa u privredi - studenti na trećoj ili četvrtoj godini provode preko ljeta četiri sedmice na praksi u privredi, domaćim ili

Svjetski nivo

Školarina na ovom univerzitetu se plaća, a obično godišnje oko 20 posto stu-denata dobija stipendije. Za kandidate iz Sandžaka ove godine su obezbijeđene 23 stipendije u iznosu od 20 do 80 posto od školarine.

Univerzitet ima Kampus na Ilidži, Hrasnička cesta br. 3a i u Centru na Bistri-ku br. 6. Opremljenost je na svjetskom nivou (laboratorije, učionice, biblioteka, IT centar, studentski restoran, studentske sobe za odmor, itd. Zainteresovani ga mogu posjetiti svakog radnog dana od 9 –17 sati.

Kontakt adresa univerziteta : Sarajevo School of Science and Technology, Hra-snička cesta 3a, Ilidža – Sarajevo 71000, Bosna i Hercegovina; Tel.: +387 33 975 039/001/002, Fax: 387 33 975 030, www.ssst.edu.ba; admissions@ssst.edu.ba

n Ganić sa zapovjednikom Ramizom Pljakićem, front kog Brčkog, 1995. godine

14

AKADEMIJAinostranim institucijama, kako bi se upo-znali sa praktičnim problemima. Veliki broj studenata ovog univerziteta već radi po nekoliko sati dnevno u privredi, stiču-ći tako što više prakse, ali i zarađuju za školarinu).6. Ovaj univerzitet ima najveći stepen zaposlenosti diplomiranih studenata, ne samo u BiH već i cijeloj regiji.7. Nakon okončanja studija mnogi stu-denti konkurišu na strane univerzitete da bi radili magistarske ili doktorske studi-je. Od svih univerziteta u zemlji i regiji, sa ovog univerziteta su studenti najtraže-niji, tako da su neki primljeni i već okon-čali studije na Oxsfordu, Sorboni, LSU, John Hopkins, Lung ... i drugim vodećim univerzitetima u svijetu.

Povratak u politiku

Politika je svakako izazov, pogotovo za one koji su u njoj ostavili dobar trag. Ejup Ganić je jedan od takvih, a njegova smirenost svakoj stranci dosta bi donije-la. Naravno i našoj zemlji! Dvoji između politike i Univerziteta, nastoji pomoći Sandžaku, pa za kraj ove priče kaže:

-Proveo sam deset godina u bh. po-litici u jednom od njenih najtežih histo-rijskih perioda. Doprinio sam da Bosnu sačuvamo, mada nam mnogi nisu davali šanse da ćemo uspjeti. Posvetio sam se sad uglavnom obrazovanju, jer u pitanju je budućnost novih generacija. Moraju biti dobro obrazovane, odnosno pripre-mljene za vrijeme ispred nas i evropsku konkurenciju. Nažalost, mnogi državni i privatni univerziteti u BIH, ali i cije-loj regiji rade površno, neorganizirano i

uglavnom dijele papire- diplome. Šteta je što te diplome nisu pokriće za znanje, koje privreda, industrija i društvo u cjeli-ni trebaju. Pokušavam da sa ovim univer-zitetom, na čijem sam čelu, dam primjer kako treba raditi, da budem urnek kako se univerziteti trebaju organizirati i vo-diti.

Međutim, redovno pratim politiku. Povremeno iznosim stavove da bih uka-zao kako dalje. Stanje je teško, jer je ka-drovska politika u posljednjih petnaestak godina poredala podobne, a ne sposob-ne!? To proizvodi korupciju kao logičan slijed! To me brine! Vrši se pritisak na mene da se vratim u politiku, jer moja djeca Emina i Emir već vode značajne poslove na univerzitetu, a imamo i ne-koliko starijih i iskusnih profesora, koji mogu pokriti moje obaveze. Ipak, još uvijek dajem šansu drugima u nadi da će

se pojaviti pravi lideri.U međuvremenu često razmišljam

o Sandžaku. Nedavno sam lansirao pro-jekt i u kratkim crtama predstavio dalji koncept organizovanja Sandžaka kao Evropske Regije sa konzulatima prven-stveno Amerike, EU i Turske u Novom Pazaru. Nećemo stati – to ćemo gurati! Srbi žive u BiH, ima ih više od milion, Bošnjaka ima u Sandžaku i cijeloj Srbi-ji. Bošnjaci trebaju imati ono u Srbiji što Srbi imaju u Bosni i obrnuto. U obostra-nom je interesu razvoj i Srbije i BiH. Za-vršen je proces mijenjana granica, regije evropskog tipa su rješenje i za Bošnjake u Srbiji i Srbe u Bosni.

Ako se sve bude dalje odvijalo loše i dalje stagniralo, pitam se da li se mogu održati da ostanem po strani od politike. Volio bi da sve krene nabolje i da onda ostanem posvećen samo obrazovanju. u

n Univerzitet, Sarajevo School of Science and Technology

n Studenti medicine na vježbama iz anatomije

15

AKADEMIJA

Velikom skupu najprije se obratio ge-neral Mehmet Ali Erdoğan iz Anka-re, koji je u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu bio prvi komandant turskih mi-rovnih snaga u Bosni i Hercegovini, sa sjedi-štem u Zenici. Bosanci i Hercegovci pamte ovog humanistu, čovjeka našeg porijekla, čiji su preci odselili u Tursku davnih godina, na-kon Berlinskog kongresa.

Potencirao je da je trend od-seljavanja Bošnjaka na prostore današnje Turske započeo u vrije-me vladavine sultana Fatiha Meh-meda i da traje sve do današnjih dana. Istaknuo je da su Bošnjaci ostali rasuti u mnogim zemljama velikog Osmanskog carstva, te da se njihovi potomci mogu naći na širokim područjima Levanta (u Siriji, Libanonu, Izraelu i Palesti-ni), odnosno u Maloj Aziji (u Tur-skoj, Siriji, Iraku), a nije isklju-čeno da potomaka Bošnjaka ima i na Iranskoj visoravni (u Iranu i Afganistanu), pa i u Zapadnom Pakistanu...

Intenzivno iseljavanje Bošnjaka vezuje se za vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine i poslije njega, za period Mladoturske revolu-cije, Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, kao i nakon Drugog svjetskog rata.

General Erdoğan je s poštovanjem govo-rio o naporima prof. dr. Saita Kačapora, koji se odvažio da, bez ikakve materijalne podrške krene na put i traga za Bošnjacima u Turskoj. Umjesto planiranih 120 dana, profesor Kača-por je proveo 220 dana!

Prof. dr. Nusret Sancakli (Memić, po-rijeklom iz okoline Sjenice) u našoj zemlji je nakon 55 godina, a svaki susret sa Boš-njacima u njemu je izazivao bujice emocija. Te emocije nije skrivao ni u toku govora na promociji. Postavio je jasnu distinkciju među pojmovima: iseljenik, izbjeglica i muhadžir. Naime, brojni Bošnjaci su se, u traganju za boljim uslovima života iseljavali. Iseljenici su se najčešće blagovremeno pripremili, tako da njihov dolazak u novu zemlju nije bio trauma-

tičan. U Republici Turskoj, danas, u blagosta-nju, žive oni koji su se znatno ranije iselili i pronašli najpogodnije uslove za život i utopili svoju kulturu i običaje u veliko tursko druš-tvo. Veliki broj njih se danas rijetko sjeća svog porijekla.

Pored brojnih znamenitosti prof. dr. Nu-sret Sancakli (lijevo) i general Mehmet Ali Erdogan posjetili su i selo Sokoloviće rodno

mjesto i džamiju Mehmet paše SokolovićaAkademik Smail Čekić je podsjetio da

je do definisanja teme i izrade projekta istra-živanja došlo još 2011. godine, kada su prof. dr. Sait Kačapor, prof. dr Senadin Lavić, Ismet Đerlek i akademik prof. dr. Smail Čekić, kre-nuli da se sretnu sa svojim iseljenim rođacima.

Kazao je i da je Kačaporov otac Zeno, na-kon golgote koju je prošla njegova porodica, nastojao da se iseli u Tursku, ali nije uspio. To je učinila tek njegova kćerka, Saitova sestra Azemina 1965. godine, a ubrzo za njom i brat Džemo, koji su umrli u Turskoj, ali je profesor Sait nastavio da odlazi u tu prijateljsku ze-mlju. Akademik Čekić je još kazao:

- Priču o Bošnjacima u Turskoj tek smo zagrebali po površini... Sada tek znamo da malo znamo o Bošnajcima u Turskoj! Historiju ima samo onaj narod koji je piše

Profesor dr. Senadin Lavić je govorio je o problemima sa kojima su se susretali i susre-ću Bošnjaci, ukazavši na potrebu da intelek-

tualci vode glavnu brigu za perspek-tivu našeg naroda, položaj zemlje, za ekonomski razvoj Bošnjaka i njego-vanje kulture, za njegovanje pravih islamskih vrijednosti, razvoj nauke, umjetnosti, za dostignuća u tehnici i tehnologiji, političku sigurnost, nje-govanja veza kroz različite segmente kulture, nauke, umjetnosti, biznisa i sporta. Bošnjaci koji trajno žive i rade

u Turskoj, poput pomoći koju su iskazivali u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, spremni su pomoći razvoju svih krajeva u ko-jima žive Bošnjaci na Balkanu. Tu pruženu, otvorenu i bogatu ruku, sa naše strane često prihvataju oni koji to ne čine u ime i za korist Bošnjaka.

Prof. dr. sci. Džemal Najetović se, pored ostaloga, osvrnuo na karakter monografije „Bošnjaci – odani građani Turske“: obimu, sadržaju, namjeni...

Profesor Kačapor je o iseljavanju Boš-njaka u Tursku napisano više radova. Evoci-rao je uspomene na prve dane rada u okviru istraživanja, ali je sa posebnim žarom pričao o tome kako su ga naši sunarodnici iz Turske prihvatili i svesrdno pomogli u periodu kada je u ovom projektu ostao potpuno sam. Po njemu, potpuna slika o Bošnjacima u Turskoj biće jasna tek kada naučnici iz raznih oblasti urade svoj dio posla. u

Promocija knjige „Bošnjaci – odani građani Turske“ prof. dr. Saita Kačapora u „Gazi Husrev-begovoj“ biblioteci

Od Balkana, preko Levanta do Irana i Pakistana

n Sait Kačapor sa generalom Mehmet Ali Erdoganom

n General Erdogan i prof. dr. Nusret Sandžakli obišli su rodno mjesto i džamiju Meh-med-paše Sokolovića

16

INTERVJU

Intervju: Prof. dr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“

Sarajevo mora imati jasnu i transparentnu politiku prema SandžakuJedna državna delegacija trebala bi vrlo brzo otići u Beograd i otpočeti razgovore o budućno-sti na ovome prostoru, o novim odnosima između Srbije i Bosne, Bošnjaka i Srba, a onda produžiti u Novi Pazar i razgovarati s ljudima iz te regije l Za razliku od velikosrpskih eks-tremista mi moramo posebno pokazati poštovanje državnih granica i niko nas ne smije uvući u naivnu priču o promjenama tih granica l Pitanje obrazovanja i znanja jeste ključno pitanje našeg vremena, ne smijemo dozvoliti da nam ovdje instaliraju polupismene šejhove, njihove frakcije i zaraćene „milicije“ l Bošnjaci su veliki narod; prihvatili smo Jevreje kao braću, a dok smo u Drugom svjetskom ratu na jednom dijelu BiH čuvali Srbe od ustaša, oni su nas klali u drugom dijelu zemlje

17

INTERVJU

Dobili ste ubjedljivo povjerenje za drugi mandat na čelu Bošnjačke zajed-nice kulture “Preporod”. Po čemu će se on razlikovati od prvog, odnosno kakav je danas položaj BZK “Preporod”, naj-značajnije kulturne institucije Bošnja-ka u Bosni i Hercegovini i šire?

- BZK „Preporod“ nastavlja s ispunja-vanjem svojih programskih smjernica na polju očuvanja, unapređenja i razvijanja bošnjačke kulture. Radi se o kontinuitetu: objavljivanju dječijih radova iz literature i likovne umjetnosti, održavanju Petog na-učnog skupa pod nazivom Bosanskoher-cegovačka država i Bošnjaci, pripremama za objavljivanje 12. kola edicije Bošnjač-ka književnost u 100 knjiga, objavljivanju Godišnjaka, pripremi za objavljivanje prvog kola edicije Bosenikos, koja podra-zumijeva djela iz filozofije, teologije, zna-nosti, umjetničke interpretacije i kritike u odnosu na Bosnu i Bošnjake, obilježava-nju 25 godina od Obnoviteljske skupštine „Preporoda“, podršci radu Galerije „Pre-poroda“, uvođenju novih i mlađih ljudi u aktivnosti „Preporoda“ u tijela i podružni-ce širom Bosne, osiguravanju funkcioni-ranja „Preporoda“...

Zadnjih godina smo imali pred sobom velike izazove, a posebno je bilo dominan-tno pitanje popisa 2013. Neki dušebrižnici sa strane, vrlo neodgovorno i licemjerno, tražili su da „Preporod“ radi poslove koji nisu u njegovom poslanju, da bude neka vrsta političke stranke, nekog reakcijskog tijela, mjesta koje će organizirati niz po-slova koji nemaju veze s kulturnim ak-tivnostima. Uspjeli smo se oduprijeti tim površnim podvalama populističkog men-taliteta.

Univerzitetski ste profesor, a često javno kritizirate sistem obrazovanja, nazvavši ga sistemom bez sistema, se-gregacijom i aparthejdom!? Je li on do-ista u rukama klera i političara i kako se boriti za jedan moderan, općepri-hvaćen sistem?

- Pitanje obrazovanja, znanja i znano-sti nije stvar koju danas mogu definirati i kontrolirati sveštenici, religijska svijest ili politička populistička ideologija. Pitanje obrazovanja i znanja jeste ključno pitanje našeg vremena. Živimo u vremenu slo-bodnog i otvorenog pristupa znanju širom

svijeta. Oni koji pokušavaju staviti znanje pod svoju kontrolu hoće da stave sutrašnji svijet pod svoju volju ili idejnu orijenta-ciju.

Religija ima sasvim drugačiju funk-ciju od znanosti, jer se bavi pitanjima na koja znanost i filozofija ne daju odgovore ili nisu zainteresirane za njihov sadržaj.

Pokušaj da se cjelokupna kultura pod-vede i subordinira pod religiju okončava se skamenjenom kulturom koja nestaje s povijesne pozornice, a narodi su kulturne forme u kojima postoje i religijske nara-cije kao važni dijelovi njihovog postoja-nja. Ovaj neopravdani subordinatio u 21. stoljeću dovodi do potpune propasti jed-ne ljudske zajednice. Vidite, naprimjer, kuda danas ide arapski svijet sa svojim iluzijama, neobrazovanim masama, lošim sistemom obrazovanja, zastarjelim i ne-upotrebljivim znanjima, s prevaziđenim epistemičkim modelima, lažnim epistemi-kama, koje su u rukama kojekakvih šej-hova, njihovih frakcija i „milicija“. To ne smije biti budućnost Bosne! Ne smijemo dozvoliti da nam ovdje instaliraju polupi-smene šejhove i zaraćene milicije. Protiv toga se bore u prvoj polovici 20. stoljeća dr. Safvet-beg Bašagić i reis Džemaludin Čaušević. Nećemo valjda mi danas otići u mrak 19. stoljeća! Znanje našeg vremena nije znanje „sveštenika“ – to nikako ne smijemo zanemariti ako hoćemo da ne posustanemo u odnosu na druge evropske narode. Ako padnemo u znanju ispod razi-ne drugih evropskih naroda, mi ćemo biti vazali i sluge.

Ovdje treba, također, upozoriti na je-dan licemjeran trend kod naučnika i in-telektualaca. Mnogi među njima danas nešto flertuju s religijama. Oni pritom nisu iskreni i samo varaju. Tu nisu religije krive već sami intelektualci, koji ne nude nikakva objašnjenja, smjele hipoteze, od-govorne projekcije i orijentacije, važne naracije, humanističke pripovijesti koje bi bile privlačne ljudima. Intelektualci su, nažalost, počeli oponašati sveštenike i religijske vođe. Oni su počeli prodavati izvjesnost masama. Oni čak počinju go-voriti kao sveštenici, kao da su njihove teorije svete istine u koje nema sumnje. Oni ne vole kritička potpitanja i skeptičku svijest. Nešto se opasno desilo s naučni-cima ili onima koji se nama predstavlja-ju kao naučnici. Oni su zaboravili da nije isto „vjerovanje“ i „znanje“. Tu se radi o dva tipa racionalnosti koji pomažu našem

ljudskom postojanju, ali ih ne možemo poistovjetiti. Žalosni su oni intelektualci koji su zanemarili svoju odgovornost pre-ma javnom umu i priklonili se „gazdama“ koji im daju pokoju mrvicu iz svoga sa-hana.

Tako, kod nas postoji jedna neistinita naracija koja kazuje da je religija jedini izvor duhovnosti i morala, što naravno, nije tačno. To je samo odraz islamizma ili ideologije islama koju nam predočavaju poluobrazovani svršenici raznih fakulteta iz arapskog svijeta. Zbog takvih neistina sve je manje bosanstva i znanja o bosan-skom biću, a sve više naracija s arapskim backgroundomom koji nam se nudi kao islam. Isto se, nažalost, dešava kad neki naš student dođe iz Amerike ili Njemačke. On iz pozicije kompleksa manje vrijedno-sti vidi sebe, a nije u stanju da primijeni znanje za bosanski interes i prosperitet. On stalno priča kako je to tamo negdje, ali nije spreman da ovdje kod nas napravi sličan sistem. Mi moramo, dakle, u Bosni izgraditi sisteme obrazovanja i dostizanja znanja kao u razvijenim zemljama svijeta. To je preduslov našeg prosperiteta u bu-dućnosti. Nama ne trebaju ideologizirane forme znanja koje će nas odvesti u pro-past.

Većina naših bosanskih osnovnih i srednjih škola su, nažalost, pod snažnim uticajem svešteničkog i ideologijskog dis-kursa, jer se djeci i omladini svijet u kojem živimo predstavlja u nerelanim slikama, odnosno simulakrum (lažna slika i privid o. u.) dominira nad ljudima. Potiskuju se događaji, pojave, ličnosti, znanja koja se ne uklapaju u nametnutu etničko-religij-sku i ideološku matricu. Djeca iz srpskog naroda se uče historiji koja se događa ne-kom drugom izvan Bosne, djeca hrvatske narodne grupe uče sve o Hrvatskoj kao svojoj matici, dok su u Bosni predstav-ljeni kao dijaspora, a djeca iz bošnjačkog naroda se uče pričama iz nekog davno prošlog vremena, kulture i svjetonazo-ra. Sva se naša djeca otkidaju od Bosne i bosanstva i obmanjuju u elementarnim znanjima o historijskim činjenicama. Ni-kada bosanski banovi i kraljevi nisu bili hrvatski ili srpski, nego samo i isključivo bošnjački i bosanski. Nama treba snažno svjetsko, a bosansko obrazovanje.

Dakle, treba nam sistem obrazovanja koji je oslobođen od potrošenih ideologi-ja, religijskih konstrukcija islamizma kao ideologije vjerovanja, partijskih slika o

n Razgovarao: Džemal DŽAKMIĆ

18

INTERVJUsebi, etničko-klerikalnih dogmi koje guše slobodno i kreativno ljudsko mišljenje, da bismo mogli usvojiti napredna znanja koja će našem društvu donijeti prosperitet. Mi već sada zaostajemo za aktuelnim zna-njima u svijetu i to bi u budućnosti moglo dovesti do neželjenih negativnih posljedi-ca po nas u cjelini.

Veliki broj bošnjačkih intelektualca, nažalost, planski se odstranjuje iz javnog diskursa, drže se daleko od uticaja, medi-ja, procesa odlučivanja, ne dozvoljava im se pristup političkim tijelima i centrima oblikovanja ideja i strateških orijentacija, a negativna selekcija kadrova zakočila je funkcioniranje sistema. Mi se gušimo u pjeni besmislenih i glupih konstrukcija neobrazovanog polusvijeta, pri čemu se pojedinci sa svojim ideološkim gluposti-ma nameću narodu kao mjerodavni i za-glupljuju ga sa feudalnim mentalitetom, jeftinim populističkim i palanačkim du-hom, te mu besramno nude mit o izvje-snosti na koji obični ljudi padaju. Oni koji nešto znaju o savremenim naukama, ne mogu nametnuti ta saznanja, a da ih čuva-ri sistema ne udare sa strane ili ih „ugase“ tako što im nalijepe naljepnice islamofo-ba, ćafira, izdajica, plaćenika, sumnjivih tipova... Odgovorni intelektualci upozo-ravaju na prekarnost naše egzistencije, nadošli prekarijat kao novu klasu, ise-ljavanje obrazovanih mladih ljudi, neiz-vjesnost kao karakteristiku ljudske egzi-stencije, skretanje Evrope udesno, pojavu konzervativnih ideologija, nadošle aveti fašizma, pluralizam istina, znanja, vjero-vanja i kultura, otvorenost za razlike...

Život ljudi u našoj zemlji reduciran je na etničku dimenziju, koja može lah-ko biti okidač za nove sukobe. Postoji li opravdana bojazan od tih sukoba?

- Etnicitet je postao važna tema druš-tvenih znanosti tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Profesor dr. Siniša Malešević pokazuje kako u tradicionaloj sociologiji i društvenim znanostima nema nešto po-sebno razrađene teme o etničkom pojmu i etnicitetu. Mi u Bosni i okruženju tek pokušavamo razumijeti sve bitne naraci-je oko etničkog koje nas je zapljusnulo i potopilo. Već odavno se odomaćio izraz etnonacionalizam kojim se opisuje naci-onalizam ovih malobrojnih naroda koji hoće da naprave svoje čiste jednodimen-zionalne etničko-religijske države. Mož-da bi bolje bilo koristiti izraz etnicizam kojim se tačno pogađa u misao o etničkoj

grupi koja sebe razumijeva kao naciju, tj. koja svoje kulturološko određenje hoće da pretvori u pravno-političko stanje tako što okupira neku teritoriju i sebi je podredi, te onda traži internacionalno priznanje. To je balkanski, srpsko-svetosavski model et-ničko-religijske zajednice koja sebe nazi-va nacijom, bez obzira što je pojam nacije danas nešto sasvim drugo.

Srbi su u Bosni umjesto kulturne auto-nomije kao etnička grupa, za sebe zauzeli pola Bosne i imenovali ga svojim entite-tom. Taj entitet hoće da pretvore u državu i priključe je Srbiji kao da taj entitet nije genocidna tvorevina i rezultat stravičnih ratnih zločina nad Bošnjacima. Ponašaju se besramno, bez saosjećanja prema ljudi-ma koji su pobijeni i protjerani u ime srp-stva. Nama je suspendiran Ustav Republi-ke Bosne i Hercegovine i oktrojiran Anex

IV u mirovnom sporazumu. Od svih repu-blika bivše SFRJ samo je u BiH napravlje-na velika podvala i država je podijeljena prema etničkim linijama osvajanja, koje je u ime Srba izvela Jugoslovenska armija. Dejtonskim mirovnim ugovorom poti-snuta je Republika Bosna i Hercegovina, njezin legalni Ustav, a nametnuta nam je podijeljena država s ustavom u kojem je glavno mjesto zauzeo etnikum, a ne gra-đanin. Zato imamo ovaj užas u kojem je djelo genocida i zločina „legalizirano“ oktrojiranim ustavom. Sve ovo se nije moglo izvesti bez internacionalne zajed-nice i bošnjačke nemoći i neznanja. Mi ne smijemo nikada pristati na ovo nametnuto stanje koje je rezultat genocida i drugih

ratnih zločina. Dejtonski ustav je ilegalan i podrazumijeva kritički napad svakog patriote i antifašiste koji nisu zaboravili Ustav Republike BiH.

Volio bih da nikada više na ovim pro-storima ne bude rata. Ali, nažalost, nika-da ne smijemo smetnuti s uma da je rat dolazio u Bosnu sa strane. Rat je Bosni i Bošnjacima nametan. Dakle, niko od nas ne zna šta će se desiti u budućnosti. Samo znam da ćemo mi Bošnjaci morati nasta-viti braniti Bosnu i Bošnjake širom Balka-na svim raspoloživim sredstvima!

Tvrdite da se isplati boriti za slobo-du, protiv aparthejda, kršenja ljudskih prava i diskriminacije među ljudima. Jeste li vi bošnjačka inačica Nelsona Mendele?

- Ideja slobode je ključna ideja ljud-skog postojanja. Sloboda življenja i mi-

šljenja utemeljuje ljudsko biće. Bez toga nismo ljudi. To su nas naučili filozofi nje-mačkog klasičnog idealizma. Mi moramo proizvoditi smisao u našim životima. Mi moramo proizvoditi vlastitu priču, naš bo-sanski narativ ili, drugim riječima, našu bosansku semantiku svijeta. Naši preci su bili na strani antifašizma i pravde. Obnova bosanske državnosti 25. novembra 1943. godine zasnovana je na antifašizmu. Naši preci su se borili, štitili druge narode, pisa-li rezolucije tokom Drugog svjetskog rata i stavljali se u zaštitu Srba i Jevreja koje je progonio i uništavao režim Pavelićeve NDH. Dok smo mi štitili srpski narod na jednom dijelu Bosne, na drugom dijelu Bosne četničke jedinice i srpski zločinci,

Pitanje obrazovanja, znanja i znanosti nije stvar koju danas mogu definirati i kontrolirati sveštenici, religijska svijest ili politička populistička ideologija. Religija ima sasvim drugačiju funkciju od znanosti, jer se bavi pitanjima na koja znanost i filozofija ne daju odgovore ili nisu zainteresirane za njihov sadržaj. Vidite, na primjer, kuda danas ide arapski svijet sa svojim iluzijama, neobrazovanim masama, lošim sistemom obrazovanja, zastarjelim i neupotrebljivim znanjima, s prevaziđenim epistemičkim modelima, lažnim epistemikama, koje su u rukama kojekakvih šejhova, njihovih frakcija i „milicija“. To ne smije biti budućnost Bosne! Ne smijemo dozvoliti da nam ovdje instaliraju polupismene šejhove i zaraćene milicije. Protiv toga se bore u prvoj polovici 20. stoljeća dr. Safvet-beg Bašagić i reis Džemaludin Čaušević. Nećemo mi valjda danas otići u mrak 19. stoljeća

19

INTERVJU

nažalost, klali su i progonili bošnjački narod. Mi smo u Bosni prihvatili Jevreje kao svoju braću u 16. stoljeću kad su ih prognali iz Španije i Portugala. Da smo se mi tokom pet stoljeća Osmanske vla-sti odnosili prema pravoslavcima i kato-licima kao oni prema nama u zadnjih 150

godina, onda ne bi bilo nigdje današnjih Srba i Hrvata. To se mora ponavljati kao vrijednost bošnjačkog narodnog bića! Zbog toga smo mi velik narod. Dakle, ne trebamo ići do Nelsona Mendele i njegove borbe protiv apartheida u JAR. Mi u ge-nima nosimo ideju pravednosti i socijalne

pravednosti, samo je trebamo objektivirati i insistirati na njoj u našem društvu. Naše bosansko društvo, nažalost, napravljeno je na nepravdi i zločinu 1992. -1995. To ne može voditi ka dobru. Ako Srbi misle da na nepravdi mogu kočiti našu budućnost, potkopavati Bosnu, opstruirati život, onda

Ne bojite se stvari nazvati pravim imenom, gorljivi ste pro-tivnik entiteta Republika Srpska, za koju često kažete da nije nastala pojem ptica, nego genocidom. Jeste li imali neugodnosti zbog toga i plašite li se za svoju sigurnost?

- Onaj ko precizno imenuje stvari i pojave u svijetu oko sebe ima šansu da se pravilno orijentira. Da, entitet „rs“ je genocidna tvorevina, ali cijeli srpski narod nije genocidan narod. Entitet „rs“ nastao je ratnim zločinima i genocidom nad bošnjačkim narodom. To je republic of genocide! Urezana je sistematskim zločinima u tkivo Republike Bosne i Hercegovine i suspendirala je legalno ustavno stanje. Srbijanska, Miloševićevog režima agresija na Re-publiku Bosnu i Hercegovinu, predstavlja najsramniji zločinački poduhvat u dvadesetom stoljeću. To je bio zločinački agresorski rat srbijanskog režima protiv bosanskih civila. Ne smijemo zaboraviti da su Jugoslovenska armija i Miloševićev režim vojničkim osvaja-njima napravili entitet „rs“ na tlu Republike BiH, a onda je to djelo zla, dio snaga iz internacionalne zajednice podržao i pretvorio u Dejtonski mirovni sporazum. U jednom lošem povijesnom trenut-ku, nažalost, podržala ga je i bošnjačka politika!? Ali, to ne znači da je time entitet „rs“ prestao biti genocidan, manje zločinački u svome nastanku, nehuman s konstrukcionom greškom koja je za-snovana na nepravdi i zločinu. Zato se moramo uozbiljiti i koristiti sredstva internacionalnog prava, posebno ius cogens normu i raditi na anuliranju genocidnog entiteta na tlu države Bosne i Hercego-vine (član 52. Bečke konvencije o internacionalnim ugovorima iz 1969.). Ugovori koji su nastali na prisili ili zločinom ne mogu op-stati! To moramo stalno ponavljati i tražiti da se sankcionira zloči-načko djelo velikosrpskog projekta i njegov rezultat u vidu entiteta „rs“. Sud u Hagu sudi pojedincima koji su napravili ratne zločine, a pritom ne dira u sam projekt i njegovo monstruozno djelo. Pa to je neviđena podvala i prevara bošnjačkog naroda. Preko ius cogens norme treba presuditi projektu i tvorevini koja je nastala na tlu Bo-sne pod imenom entitet „rs“. Nikako ne smijemo zaboraviti legalni Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji je vojnom agresijom privremeno suspendiran. Varaju se srpski političari ako misle da će nas prisiliti da služimo vlastitoj dejtonskoj propasti kroz Anex IV!

Bošnjaci su, nažalost, gotovo postali dresirani klonovi samo-uništenja, koji papagajski ponavljaju medijsko-propagandne i obavještajne konstrukcije iz srpske kuhinje. Beogradski mediji ih hipnotiziraju. I sada tako naivno vjeruju u beogradske konstrukcije zbilje da je to bolesno i nevjerovatno. Podmetnuli su im medije iz srbijanskog prostora i filuju ih smećem. Ova generacija bošnjačkih političara još nije shvatila da treba da koristi sredstva internaciona-log prava i poretka. Oni ne misle o sebi i onome što im se dešava, samo ponavljaju ono što im drugi serviraju. Oni su medijski zave-deni u dejtonske magluštine i očekuju da će isplivati u neki sunčan

dan. Ja ne vjerujem da se preko dejtonskog Anexa IV može ostvariti sloboda Bošnjaka i suverenost države Bosne i Hercegovine. Oni ponekad nalikuju guskama u magli koje su se pogubile. Sasvim je jasno da je Anex IV kao podmetnuti Ustav, ustvari, put za uništenje Bosne kao države i nestanak Bošnjaka kao naroda. Kome to nije jasno on ništa ne vidi i ne razumije. Dejtonski mirovni sporazum je, za ime Boga, priznao genocid nad Bošnjacima i nagradio izvršioce – srpsku vojsku i policiju – s 49% teritorije Republike BiH. Zar ne razumijemo o čemu se radi? A sad slijedi konstruiranje „hrvatskog entiteta“ i naracija o federalizaciji. Tuđmanizam potomaže veliko-srpski poduhvat. To znači da je na taj način genocidna tvorevina etnitet „rs“ osigurana od bilo kakvih zahtjeva o smislu njezinog po-stojanja. Bošnjačka politika se uketila i skamenila u jeftinom poli-tikanstvu, saučesništvu i flertu s religijskim motivima i sadržajima.

Postoji sudska presuda Haškog suda iz 2007. godine kojom se jasno kazuje ko je odgovoran za genocid nad Bošnjacima u Sre-brenici. Postoje i brojne presude srpskim zločincima koje svjedoče genocid nad Bošnjacima. Ja samo dodajem da se u Srebrenici 1995. godine završava genocid koji su srpski vojnici i političari započeli 1992. godine agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Geno-cid je izvršen u ime srpskog naroda i stvaranja njegovog Lebensra-uma na štetu Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Treba se dići i pravnim sredstvima obesnažiti postojanje genocidne tvorevine. Mi smo 2007. dobili presudu u korist Bosne i trebamo je iskoristiti. U toj presudi entitet „rs“, njegova policija i vojne jedinice, su označeni kao izvršioci genocida nad Bošnjacima.

A što se tiče straha od nekog, za ono što mislim i govorim, o tome mogu reći ovo. Plašim se samo bošnjačkog neznanja i pri-mitivaca koji ne znaju ni Fatihu proučiti a pametovali bi o politici i sudbini Bošnjaka. Dakle, glupani i mangupi iz vlastitih redova koji ti zabijaju autogol su najveća opasnost za nas!

Entitet „rs“ je genocidna tvorevina, a Dejtonski mirovni sporazum je priznao genocid nad Bošnjacima

20

INTERVJUse grdno varaju. Bosanski Srbi moraju što prije shvatiti da je Bosna njihova matična država i da s Bošnjacima moraju ozbiljno sarađivati i računati. A neki Srbi i Hrvati, također, moraju vrlo brzo primiti k znanju da se neće moći namiriti na bosanskoj te-ritoriji za ostvarenje svojih bolesnih pro-jekata iskompleksiranih malih naroda o velikoj državi.

Na djelu je nastavak destrukcije bosanske države, koja nije krenula sa-mim činom agresije sa istoka, a potom i zapada, već od Ustava Jugoslavije iz 1974. godine, preko Sarajevskog proce-sa 1983. te napada na Hamdiju Pozder-ca i Branka Mikulića. Možete li proko-mentirati taj slijed događaja?

- Aktualni antibosanski destruktivni projekt ima svoju historijsku dimenziju koju ste vi naveli. Konzervativne, klero-nacističke i fašističke snage u našoj zemlji pobijeđene su u Drugom svjetskom ratu i antifašisti su 25. XI 1943. u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) započeli proces uzdizanja samostalne, nezavisne i suve-rene države Bosne i Hercegovine koji je okončan 22. maja 1992. godine prijemom u UN. Probuđeni konzervativci i fašisti su se poslije 1980-ih digli protiv odluka i principa ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. Moji su preci bili partizani i s ponosom ističem svoju odanost antifašističkoj ideji i plural-nom društvu kao zvijezdi vodilji. Sma-tram da danas moramo mnogo više raditi na prezentaciji ideje i naracije antifašizma kao naše autohtone bosanske mentalitetne karakteristike. Mi smo se ušutili dok faši-sti oko nas galame i prijete.

Velikosrpski političari su poludjeli 1974. kad je obznanjen novi Ustav SFRJ, jer su članice jugoslovenske federacije faktički i pravno postale države! Bošnja-ci su stajali prilično dobro tih godina jer se Bosna razvijala i predstavljala jednu snažnu, modernu, industrijaliziranu dr-žavu, članicu jugoslovenske federacije. Onda su Bošnjacima podmetnuli „islam-ski fundamentalizam“ 1983. godine i ot-počeli suđenje jednoj grupi ljudi koji su predstavljeni kao opasni neprijatelji. Već 1986. SANU pravi memorandum u kojem se jasno iskazuje nezadovoljstvo Srbije ustavnim aranžmanom jer se velikosrbi-ma otelo raspolaganje drugim teritorijama i državama (republikama). Prva je Srbija u septembru 1990. napustila tu federaci-ju i mijenjala svoj Ustav neprimjerenom procedurom. Onda su se izdvojile 1991.

godine Slovenija i Hrvatska, a Republika Bosna i Hercegovina 1992. godine. Treba znati da su sve ove države imale legalno pravo da se izdvoje iz SFRJ u slučaju nje-zine disolucije. To je Miloševićev režim htio sakriti i opravdati svoju agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Bošnjaci su podijeljeni kako samo-dopadnošću političara i rascjepkano-šću na mnoštvo političkih stranaka, tako i administrativnim granicama dr-žava nastalih raspadom Jugoslavije. O Bošnjacima Sandžaka govori se samo kada zatrebaju ovdašnjim političarima u dnevno-političke svrhe. Čak se potpi-ruju sukobi među političarima pa i vjer-skim službenicima u Sandžaku!? Imamo li odgovor na izazove koji se stavljaju pred nas i šta bi on trebao da sadrži?

- Fragmentacija bošnjačkog naroda

započela je u prošlosti, a najočitije od 1878. godine kada je Berlinskim kongre-som jedno staro povijesno-političko tkivo razvaljeno prema potrebama zapadnoe-vropskih država na čijem je čelu bila Au-strougarska.

Za veći dio naših problema krivi smo mi Bošnjaci i naše plitke politike.

Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka dali su nemjerljiv doprinos odbrani Bosne od velikosrpske i velikohrvatske agresije. To je nepobitna historijska činjenica. Oni moraju nastaviti graditi Bosnu kao svoju državu.

Bošnjaci u Sandžaku nose u svome iskustvu teška desetljeća preživljavanja pod raznim režimima, a posebno umobol-nim koncepcijama velikosrpskog hege-monizma. To je na njih ostavilo neizbrisiv pečat i stvorilo traumu koju još uvijek nisu analizirali i razrješili. Oni još operiraju s

epskim kategorijama. Među njima još dominira religijska svijest koja je nekada prije određivala bitni karakter egzistenci-je. Oni koji su intelektualno među njima izrasli išli su uglavnom u Bosnu, Tursku, evropske zemlje i SAD. Tako se bošnjačka intelektualna masa osipala i nije bilo ka-paciteta da se pokrenu procesi koje samo ona može pokrenuti. Danas je došlo do jedne vrste stabilizacije bošnjačkog bića u Sandžaku tako što su se povezali novi, mladi, odlučni intelektualci i oni koji su davno otišli i ponovo okrenuli svoj um i dušu prema starom krajoliku. Moram naglasiti da u 21. stoljeću borbu jednog naroda za slobodu vode intelektualci i po-litičke partije, podržani pritom „buržoazi-jom“ jednog naroda, tj. onima koji imaju kapital. Ne može na čelu borbe za kulturnu autonomiju stajati sveštenik niti sveštenič-

ki mentalitet, koji će prema sebi etabli-rati institucije kulture, politike, znanosti, biznisa. To naravno ne znači da nama ne trebaju religijske institucije, učeni imami, znanja i vrijednosti muslimanskog svijeta, već se radi o tome da im se treba dati is-pravna pozicija u strukturi bošnjačke kul-ture i postojanja. Ako bošnjačku borbu za kulturnu autonomiju vode sveštenici, onda od toga posla nema ništa, jer će se u dru-gim institucijama narodnog postojanja in-stalirati samo religijska svijest i mentalitet koji nije primjeren tim institucijama. One će postati rezervne religijske institucije. To je sasvim jasno i to bi se trebalo poštovati. Oni koji to ne vide, vrše strašno nasilje nad bošnjačkim bićem i imitiraju svetosavski duh u religiji.

Ljudi koji u Sandžaku stoje na čelu pojedinih institucija i političkih partija ne mogu biti predsjednici bez mandata,

Sarajevo kao kulturni, univerzitetski, administrativni, duhovni i poslovni centar Bosne i Bošnjaka mora razviti posebnu dionicu prema Novom Pazaru i osigurati nove odnose prosperiteta za Bošnjake i druge narode. Mora prestati vrijeme iseljavanja i započeti vrijeme razvoja i ostanka na svojim ognjištima. Stoga sarajevocentrizam koji našu metropolu provincijalizira mora ustupiti mjesto vizionarskom sarajevskom duhu u kojem će se na osnovama univerzitetskog djelovanja razvijati novi kulturni ambijent. Pred Univerzitetom u Sarajevu je veliki zadatak osmišljavanja budućnosti Bosne, a time onda i mjesta i važnosti Bošnjaka Sandžaka bez obzira što žive izvan granica bosanske države

21

INTERVJU

koliko hoće ili koliko im se hoće. I oni moraju nekom podnositi izvještaj i imati ograničen mandat. Mnogi od tih ljudi su već bezobrazno dugo na čelu pojedinih or-ganizacija i umrtvili su ih svojom ličnom zamorenošću. Oni trebaju napraviti pro-stora mlađima i sposobnijima kao nečemu prirodnom.

Bošnjaci Sandžaka trebaju posvetiti posebnu pažnju znanosti i obrazovanju, politici i ispravnoj strateškoj orijentaci-ji, razvijanju savremenih vrsta biznisa. U kombinaciji ova tri sadržaja oni mogu

sebi osigurati prosperitet i poziciju u sa-vremenom svijetu. Pokušaji da se svedu na religijsku skupinu nisu njihov strateš-ki interes.

Srbi i Hrvati imaju specijalne veze sa maticama i dvojna državljanstva, dobijaju podršku u obrazovanju, in-vesticijama, a Bošnjaci Sandžaka u Sarajevu svakodnevno doživljavaju razna poniženja - od školovanja preko socijalnih pitanja, odnosno zaposlenja. Šta možemo učiniti da se u tom pogledu situacija radikalno promijeni?

- Sarajevo je često samozaljubljeno i ne vidi baš najbolje kuda idu neke stvari. Iz naše skučene sarajevocentričke svijesti mi ne vidimo bitne tokove, ideje, stanja, projekte, kontekste, konjunkture. Sami smo odgovorni za veliki dio teških proma-šaja. Mi, Bošnjaci, krivi smo za svoje sta-nje, jer nemamo kontinuiranih i ozbiljnih pokušaja rješavanja svojih problema. To govorim, jer znam da je bilo mnogo ne-opravdanog nerazumijevanja za bošnjač-ke studente iz Sandžaka, kao da se radi o Marsovcima, a ne dijelu našeg naroda.

Kazali ste da su Milorad Dodik i Dragan Čović davno us-postavili antibosanski savez i u tom kontekstu spominjali ulo-gu češkog diplomate Štefana Fulea, odnosno bivšeg visokog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka. Nastavlja li Čović, potpomognut iz Zagreba, sa pokušajima instaliranja eksklu-zivno hrvatske teritorije samo na dijelu Federacije BiH?

- Od 2005. godine teorijski je postavljen „mirnodopski“ pro-jekt destrukcije Bosne s naracijom o konsocijaciji, a dopunjen 2007. kecamnovštinom pod naslovom Nemoguća država. S ovo-ga osnova danas djeluju srpski i hrvatski političari. Dakle, to je samo nastavak starih priča u novom ruhu. Naravno, danas je na djelu Dodik-Čović pakt koji je ustvari dio šireg antibosanskog saveza dijelova srpskog i hrvatskog naroda i uz njih pratećih ide-ologija i mentora.

Zagreb izgleda još nije naučio lekciju u Bosni. Stvarno je tuž-no kad gospođa Kitarović Grabar javno daje kolonijalne naputke Bosancima. Ispod diplomatskog je nivoa kada male zemlje jugo-istočne Evrope počnu oponašati svoje evropske mentore ili kad Austrijanci dođu ovdje i glume veliku kolonijalnu silu, nama koji smo stoljećima imali upravnu moć u jednoj od najvećih imperija u povijesti čovječanstva.

Hrvatski i bošnjački narod u BiH su doista frustrirani djelova-njem predstavnika entiteta „rs“, nekorektnim i opasnim pokušaji-ma da se od njega napravi ekskluzivna srpska teritorija na tlu BiH. Iz toga proizlaze mnogi politički potezi hrvatske politike. Neprav-da i zločin stoje u entitetskoj podjeli države BiH i to će u perspek-tivi biti veliki teret prilikom integracije BiH u EU. Mislim da je velikosrpska politika uspjela strateški potčiniti hrvatsku politiku u BiH i time zasad osigurati svoju poziciju koja proizlazi iz rata devedesetih godina. Ali, sasvim je izvjesno, ni to neće biti vječno!

Štefan Fule, Miroslav Lajčak, Valentin Inzko i mnogi drugi birokrati i bogataši iz EU na nama vježbaju mizerne procedure, vuku nas za nos, pričaju nam kako ovdje ništa ne valja, a oni su čuvari ove nepravde i etničko-religijske podjele društva kroz do-bro plaćena radna mjesta. Uloga Valentina Inzka je da kao visoki predstavnik interpretira i čuva sramnu podvalu Anex IV, kojim je Bosna podijeljena na dva entiteta od kojih je jedan genocidna tvorevina. Nama gospodin Inzko, bez imalo ustručavanja, govori kako ovdje nema građanina, nego samo narodi. On i ne pokušava pomoći da se to stanje promijeni. Mi još nismo na putu ka brisel-

skoj luci. Inzko i brojni drugi birokrati, na taj način, dio su naše agonije, a nisu dio rješenja naših nesreća. Inzko bi se trebao mno-go više boriti za državu Bosnu i Hercegovinu kao sekularno druš-tvo u kojem bi se ustpostavio građanski ustav. Sve ostalo je priča za naivne. On nije ništa bitno uradio da se svi sadržaji (anexi) dejtonskog sporazuma provedu. Taj sporazum je neproveden i odbačen gotovo u većem dijelu. Neka on, naprimjer, u Austriji, koja spram nas glumi veliku svjetsku silu sasvim neopravdano, postavi ovakav nametnuti Anex IV, pa ćemo vidjeti šta će se desiti za dva mjeseca. Inače većina tih evropskih ublehaša pravi od nas budale samo zato što mi još nismo shvatili da oni ne znaju šta će sa sobom, a još manje šta će s nama. Mi od Nietzschea znamo da je nadošla epoha nihilizma koju evropski cinizam i destrukcija ne mogu prevazići, pregorjeti niti nadvisiti. Za taj posao je potrebna druga vrsta ljudi! Evropski duh vremena je bolno mizeran, postao je ljuštura jedne velike ideje, a o našim sudbinama odlučuju ljudi bez vizija, ustvari, površni trgovci s neoliberalnim predrasudama o sebi i drugima. U Evropi je, nažalost, nestalo humanih ideja. Kakva je to Evropa u kojoj će samo jedni proizvoditi, a drugi gle-dati šta se dešava, jedni biti samo bogati i moćni, a drugi smiješni, siromašni i predmet manipulacija.

Plediram da vraćamo dostojanstvo Bošnjacima i da s moralne osnove krenemo u vlastitu povijesnu obnovu i uzdizanje kao gra-đana države i naroda.

Na djelu je „mirnodopski“ projekt destrukcije BiH!

22

INTERVJUŠto se tiče srpskih i hrvatskih odno-

sa prema Bosni kroz sistem „specijalnih veza“, trebamo biti oprezni. Ovim je, naprimjer, Hrvatska od građana hrvatske narodnosti u Bosni napravila dijasporu čija je matica u Zagrebu. Na ovaj način su Hrvati „otkinuti“ od Bosne i pretvo-reni u dijasporalnu zajednicu. Da budem potpuno jasan, ja smatram da nikako ne trebaju postojati posebne, specijalne veze etničkih grupa, nego korektni i do-brosusjedski odnosi država. Dobri odno-si između Bosne i Srbije u perspektivi, kao suverenih država, najbolji su garant prosperiteta Bošnjaka u Sandžaku i Beo-gradu, naprimjer, i srpskih građana u Bi-jeljini. Mi danas vidimo kako primitivna velikosrpska dodikovština te naracije o „specijalnim vezama“ pretvara u nešto što prevazilazi dobrosusjedske odnose i poštovanje suverene Bosne i njezinog teritorijalnog integriteta.

Ako nema odgovornosti bošnjačke političke elite, možemo li onda govori-ti o cjelovitoj bosanskoj politici prema Sandžaku, poštujući teritorijalni inte-gritet Srbije i Crne Gore, odnosno či-njenicu da osim Bošnjaka na ovom pro-storu žive i Srbi, odnosno Crnogorci?

- Naravno da se može i mora govori-ti o cjelovitoj bošnjačkoj politici, odgo-vornosti i samorazumijevanju Bošnjaka u Bosni i Sandžaku. Vjerujem da mnogi među nama jasno imaju ideju takve poli-tike u svojim glavama. Nažalost, zadnjih desetak godina glavni sadržaji bošnjačke politike su razbijeni “stranačkim mentali-tetom” ili “partijskim interesima” tako da oni nadvladavaju i sprječavaju da se vidi Bosna i interes Bošnjaka. Rascijepljena bošnjačka politika, koja je ustvari antipoli-tika, jer u njoj se podvaljuju religijske ide-je ili panislamsitičke zablude u vremenu kada svijetom vladaju druga znanja i za-konitosti, nije u stanju da ponudi, osmisli i realizira cjelovit projekt bošnjačkog poli-tičkog, kulturnog, ekonomskog i državnog postojanja u ovome trenutku. To je samo zato što bošnjački um nije objedinjen, uz-dignut i postavljen kao vrijednost, nego je fragmentiran prema pojedinim političkim ili privatnim dionicama, usko stranačkim grupama i njihovim posjedima.

Bosanskohercegovačka politika pre-ma Bošnjacima Sandžaka jeste državna politika i podrazumijeva transparentan državni impuls prema dijelu bošnjačkog naroda koji živi izvan granica Bosne, ali

isto tako uspostavlja odnos sa Srbima i Crnogorcima koji su stanovnici Bosne, a potiču iz Srbije i Crne Gore. Stoga bi Sandžak mogao biti vezivno čvorište za države i narode, prostor i duh velike sarad-nje i razumijevanja. Do sada, nažalost, mi nismo imali odgovorne i jasne politike iz Sarajeva prema Bošnjacima iz Sandžaka. Nije dovoljno voljeti se kao braća, nego je uz to neophodno zajedno osmišljavati poslove u ekonomiji i kulturi, obrazovanju i komunikacijama prema evropskim stan-dardima. Došlo je vrijeme slobode i svaki Bošnjak mora biti slobodan čovjek, nespu-tan nekim nacističkim, nacionalističkim ili klerikalnim presijama prvih susjeda.

Ne zaboravimo, Bošnjaci su građani Srbije i Crne Gore, koji su od 1912./1913. podijelile Sandžak između sebe. Polimlje, odnosno malo šire, Sandžak je stoljećima bio prirodni dio Bosne, još od vremena Tvrtka I Kotormanića, koji je disciplinirao

Nikolu Altomanovića. Dakle, nisu Boš-njaci iz Bosne od jučer vezani sa Sandža-kom. Danas su tu nezavisne države u koji-ma Bošnjaci moraju ostvariti svoja prava kao narod i imati svoju kulturnu autono-miju, t